Ozgur Gundem protiv Turske

Država na koju se presuda odnosi
Turska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
23144/93
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
16.03.2000
Članovi
10
10-1
10-2
14
37
37-1-c
41
Kršenje
10
Nekršenje
14
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Mešanje
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Nacionalna bezbednost
(Čl. 10-2) Sprečavanje zločina
(Čl. 10-2) Sprečavanje nereda
(Čl. 10-2) Teritorijalni integritet
(Čl. 10-2) Propisano zakonom
(Čl. 14) Zabrana diskriminacije
(Čl. 14 / CEDAW-2) Diskriminacija
(Čl. 14) Nacionalna manjina
(Čl. 14) Nacionalno poreklo
(Čl. 37) Brisanje predstavki - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Srazmernost
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
U predmetu Ozgur Gundem, Evropski sud je zaključio da su nepreduzimanje mera državne vlasti da spreči i suzbije napade na medij i njemu povezana lica i policijska operacija u prostorijama medija dnevnog lista, kao i pravne mere koje su nakon nje preduzete doveli do povrede čl.10 Konvencije.

U ovom predmetu predstavku je podnelo četvoro lica (uredništvo i osnivač) kao i izdavač dnevnog lista „Ozgur Gundem” sa sedištem u Istanbulu. List je izlazio u periodu od 30.05.1992. do aprila 1994. godine, kada ga je nasledio list „Ozgur Ulke”.
Podnosioci su naveli da je list bio predmet ozbiljnih napada i uznemiravanja, koja su na kraju dovele do njegovog zatvaranja. U postupku nije osporeno da je sedam lica povezanih sa pomenutim listom ubijeno u periodu od 31.07.1992. do 04.08.1993. godine i da se dogodilo više oružanih napada na lica povezana sa dnevnim listom i na njegovu i njhovu imovinu. Mimo ovih nespornih slučajeva, podnosioci predstavke su nabrojali veliki broj drugih slučajeva (podmetanja požara, napada i pretnji prema prodavcima novina, distributerima i raznosačima novina) za koja je država tvrdila da se nisu dogodili. Podnosioci predstavke i ostali koji su zastupali zaposlene uputili su brojne peticije vlastima u vezi sa pretnjama i napadima. Na ogromnu većinu tih pisama nije bilo odgovora.

U decembru 1993. godine, policija je sprovela pretres kancelarije dnevnog lista u Istanbulu, oduzela određene predmete, privela 107 lica zatečenih u zgradi i zaplenila sva dokumenta i celokupnu arhivu, da bi u aprilu 1994. godine bila podignuta optužnica protiv deset lica u kojoj je navedeno da su oni bili pripadnici Kurdistantske radničke partije (PKK), koja se tretira kao teroristička organizacija. Pokrenute su brojne optužbe protiv lista (uključujući urednika, vlasnika i izdavača i autore spornih članaka) zbog krivičnih dela izvršenih objavljivanjem članaka i one su imale za rezultat mnoge osuđujuće presude s novčanim i zatvorskim kaznama, nalozima za zaplenu brojeva lista i nalozima za zatvaranje lista u periodima od tri do mesec dana.

Evropski sud je nakon sagledavanja navoda stranaka u postupku i izveštaja Komisije za ljudska prava, zaključio da vlasti nisu preduzele svoju pozitivnu obavezu da zaštite „Ozgur Gundem”, iako su bili svesni da su list „Ozgur Gundem” i lica povezana s njim, bili predmet niza nasilnih radnji i da su se podnosioci predstavke plašili da su oni namerno bili cilj kako bi se sprečilo objavljivanje i distribucija ovog lista.

Sud smatra, uzimajući u obzir ozbiljnost napada i njihovu široku rasprostranjenost, da država nije mogla da se pouzda u istrage koje su naložili pojedinačni javni tužioci u konkretnim slučajevima, te da država u ovim istragama nije pružila odgovarajući ili delotvoran odgovor na navode podnosilaca predstavke da su napadi bili deo organizovane kampanje koju su vlasti podržavale ili tolerisale.

Sud je zaključio da država nije, u datim okolnostima, ispunila svoju izričitu obavezu da zaštiti „Ozgur Gundem”, pri korišćenju njegove slobode izražavanja, da je policijska operacija u prostorijama dnevnog lista u Istanbulu od 10.12.1993. godine predstavljala mešanje u slobodu izražavanja, kao i da ova akcija (tokom koje je izvršen pretres prostorija, zaplena materijala i hapšenje prisutnih) nije bila srazmjerna legitimnom cilju, odnosno da mere koje su vlasti preduzele nesu bile opravdane u smislu čl.10. st.2 Konvencije.

Evropski sud je naveo da tužena država nije uspela da preduzme odgovarajuće zaštitne i istražne mere da zaštiti „Ozgur Gundem” u korišćenju njegove slobode izražavanja i da je pri tom uvela mere protiv lista, kroz operaciju pretresa i hapšenja koju je izvela 10. decembra 1993. godine i putem brojnih tužbi i osuda u vezi s brojevima lista, koje su bila nesrazmerne i neopravdane u ostvarivanju bilo kog legitimnog cilja. Kao rezultat ovih kumulativnih faktora, list je prestao da izlazi. Dakle, došlo je do kršenja člana 10 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ČETVRTO ODELJENJE

PREDMET OZGUR GUNDEM protiv TURSKE

(Predstavka br. 23144/93)

PRESUDA

Strazbur,

16. marta 2000. godine

U predmetu Ozgur Gundem protiv Turske, Evropski sud za ljudska prava (Četvrto odeljenje) zasedajući u veću u čijem su sastavu bili:

g. M. PELONPA (PELLONPÄÄ), predsednik,
g. G. RES (RESS),
g. A. Pastor RIDRUEHO (Pastor RIDRUEJO),
g. L. KAFLIŠ (CAFLISCH),
g. J. MAKARČIK (MAKARCZYK),
g. V. BUTKEVIČ (BUTKEVYCH), sudije,
g. F. GOLCUKLU (GÖLCÜKLÜ), ad hoc sudija, i g. V. BERGER (BERGER), sekretar Odeljenja,

nakon većanja na zatvorenim sednicama 10. novembra 1999. godine i 3. februara 2000. godine, izriče sledeću presudu, donetu poslednjeg navedenog datuma:

POSTUPAK

  1. Predmet je Sudu uputila Evropska komisija za ljudska prava (u daljem tesktu: Komisija) 8. marta 1999. godine, u okviru roka od tri meseca utvrđenog nekadašnjim članovima 32 stav 1 i 47 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija). Proistekao je iz predstavke (br. 23144/93) protiv Republike Turske koju je Komisiji podnelo, u skladu s nekadašnjim članom 25, troje turskih državljana, Gurbeteli Ersoz (Gurbetelli Ersöz), Fahri Ferda Ćetin (Fahri Ferda Çetin) i Jašar Kaja (Yaşar Kaya), i Ulkem Basin ve Jajinčilik Sanaji Tikaret (Ülkem Basýn ve Yayýncýlýk Sanayý Ticaret Ltd), preduzeće sa sedištem u Istanbulu, 9. decembra 1993. godine. Prva dva podnosioca predstavke bili su glavna urednica, odnosno, pomoćnik glavnog urednika lista Ozgur Gundem dok su treći i četvrti podnosilac predstavke bili vlasnici pomenutog lista. Komisija je kasnije odlučila da ne razmatra predstavku u meri u kojoj se ona odnosi na prvog podnosioca predstavke, pošto je ona umrla 1997. godine.

Predstavka se odnosila na navode njenih podnosilaca da je postojao zajednički i nameran napad na njihovu slobodu izražavanja kroz kampanju na čijem su udaru bili novinari i druga lica uključena u Ozgur Gundem. Podnosioci su predstavku zasnivali na članovima 10 i 14 Konvencije i članu 1 Protokola br. 1.

Komisija je predstavku proglasila prihvatljivom 20. oktobra 1995. godine. U svom izveštaju od 29. oktobra 1998. godine (nekadašnji član 31 Konvencije), izrazila je mišljenje da je došlo do kršenja člana 10 (jednoglasno), da nije došlo do kršenja člana 14 (petnaest glasova prema dva) i da nije bilo potrebe da posebno razmatra da li je došlo do kršenja člana 1 Protokola br. 1 (jednoglasno).[1]

  1. Nakon stupanja na snagu Protokola br. 11 uz Konvenciju 1. novembra 1998. godine, a u skladu s odredbama njegovog člana 5 stav 4 u vezi s pravilima 100, stav 1 i 24, stav 6 Poslovnika Suda, panel sudija Velikog veća je odlučio 31. marta 1999. godine da predmet razmatra veće konstituisano u okviru jednog od odeljenja Suda.
  2. U skladu s pravilom 52, stav 1, predsednik Suda, g. L. Vildhaber (Wildhaber), dodelio je predmet Četvrtom odeljenju. U veću konstituisanom u okviru tog Odeljenja bio je po službenoj dužnosti g. R. Tirmen (Türmen), sudija izabran s liste Turske (čl. 27 st. 2 Konvencije i pravilo 26, st. 1 (a)), i g. M. Pelonpa (Pellonpää), predsednik Odeljenja (pravilo 26, st. 1 (a)). Ostali članovi koje je predsednik Odeljenja odredio kako bi se popunilo veće bili su g. G. Res (Ress), g. A. Pastor Ridrueho (Pastor Ridruejo), g. L. Kafliš (Caflisch), g. J. Makarčik (Makarczyk) i gđa N. Vajić (pravilo 26, st. 1 (b)).
  3. Tirmen se 1. juna 1999. godine povukao iz veća (pravilo 28). Vlada Turske (u daljem tekstu: Država) je shodno tome imenovala g. F. Golcuklu (Gölcüklü) da učestvuje u radu veća kao ad hoc sudija (čl. 27 st. 2 Konvencije i pravilo 29, st. 1).
  4. Veće je 13. jula 1999. godine odlučilo da održi raspravu.
  5. Shodno pravilu 59, stav 3, predsednik veća pozvao je stranke da predaju podneske u vezi s pitanjima pokrenutim u predstavci. Sekretar je primio podneske podnosilaca predstavke i države 5. odnosno 20. oktobra 1999. godine.
  6. U skladu s odlukom veća, održana je javna rasprava u zgradi Suda u Strazburu, 10. novembra 1999. godine. Pred Sudom su se pojavili:

(a) za Državu

g. M. Ozmen (Özmen), kozastupnik,
g. F. Polat (Polat),
g. F. Čališkan (Çalişkan),
gđa M. Gulsen (Gülsen),
g. E. Genel (Genel),
g. F. Guni (Güney),
g. C. Ajdin (Aydýn), savetnici;

(b) za podnosioce predstavke

g. W. Bauring (Bowring), advokat,
g. K. Jildiz (Yýldýz), savetnik.

Sudu su se obratili g. Bauring i g. Ozmen.

  1. Gđu Vajić, koja više nije mogla da učestvuje u razmatranju predmeta, 3. februara 2000. godine zamenio je g. V. Butkevič pravilo 26, stav 1 (c)).

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Ozgur Gundem bio je dnevna novina čije sedište je bilo u Istanbulu. To je bila publikacija na turskom jeziku, čiji se nacionalni tiraž procenjivao na najviše 45.000 primeraka, i s određenim međunarodnim tiražom, koji nije naveden. On je uključivao i list koji mu je prethodio, nedeljnik Jeni Ulke (Jeni Ülke), koji je izlazio od 1990. do 1992. godine. Ozgur Gundem je izlazio od 30. maja 1992. godine do aprila 1994. Nasledio ga je drugi list, Ozgur Ulke (Ozgur Ülke).
  2. Predmet se odnosi na navode podnosilaca predstavke da je Ozgur Gundem bio predmet ozbiljnih napada i uznemiravanja koji su na kraju doveli do njegovog zatvaranja i za koje su neposredno ili posredno odgovorne turske vlasti.

A. Slučajevi nasilja i pretnji listu Ozgur Gundem i licima povezanim s njim

  1. Podnosioci predstavke dali su detaljne izjave Komisiji, navodeći napade izvršene na novinare, distributere i druga lica povezana s listom (vidi stavove 32–34 izveštaja Komisije). Država je, u svojim izjavama Komisiji, poricala da su se neki od ovih napada odigrali (vidi stavove 43–62 izveštaja Komisije). U svojim izjavama Sudu, nijedna od stranaka nije imala bilo kakav komentar na zaključke Komisije u tom pogledu (vidi stavove 141–42 izveštaja Komisije).
  2. Sledeći slučajevi nisu osporeni.

Sedam lica povezanih s listom Ozgur Gundem ubijeno je u okolnostima koje su prvobitno smatrane za ubistva koja su izvršili „nepoznati počinioci“: (1) Jahja Orhan (Yahya), novinar ubijen iz vatrenog oružja 31. jula 1992. godine; (2) Husein Deniz (Hüseyin), zaposlen u listu Ozgur Gundem, ubijen iz vatrenog oružja 8. avgusta 1992. godine; (3) Musa Anter, stalni kolumnista za Ozgur Gundem, ubijen iz vatrenog oružja 20. septembra 1992. godine; (4) Hafýz Akdemir, zaposlen u listu Ozgur Gundem, ubijen iz vatrenog oružja 8. juna 1992. godine; (5) Kemal Kilić (Cemil Kýlýç), predstavnik lista Ozgur Gundem u Urfa (Şauhurfa), ubijen iz vatrenog oružja 18. februara 1993. godine (predstavka br. 22492/93 koju je podneo Kemal Kilić u vezi s navodnom odgovornošću države za ovo ubistvo se rešava pred Sudom – vidi izveštaj Komisije od 23. oktobra 1998. godine); (6) Cengiz Altun, izveštač za Jeni Ulke, ubijen iz vatrenog oružja 24. februara 1992. godine; (7) Ferhat Tepe, dopisnik lista Ozgur Gundem iz Bitlisa, otet 28. jula 1993. godine i pronađen mrtav 4. avgusta 1993. godine.

Dogodili su se sledeći napadi: (1) 16. novembra 1992. godine podmetnut je požar u novinarnici Kadira Sake u Dijarbakýru; (2) oružani napad na Ešrefa Jašu (Eşref Yaşa), takođe prodavca novina, 15. januara 1993. godine u Dijarbakýru; (3) oružani napad na prodavca novina Hašima Jašu (Haşim Yaşa) 15. juna 1993. godine u Dijarbakýru (ovaj incident i onaj koji se odnosi na napad na Ešrefa Jašu bili su predmet predstavke po Konvenciji – vidi presudu u predmetu Yaşa v. Turkey od 2. septembra 1998. godine, Reports of Judgments and Decisions 1998–VI); (4) 26. septembra 1993. godine Mehmet Balamir, raznosač novina, bio je napadnut nožem u Dijarbakýru dok je prodavao Ozgur Gundem; (5) godine 1993, u Erganiju, dečake koji su prodavali novine nožem je napalo neko lice; (6) podmetanje požara u novinarnici u Mazidagýju; (7) u Bingolu, 17. novembra 1992. godine, automobil prodavca novina uništen je u požaru; (8) u Juksekovi oktobra 1993. godine, ekspolozija bombe oštetila je prodavnicu novina; (9) bomba je eksplodirala u kancelariji u Istanbulu pravnog sledbenika lista, Ozgur Ulke, 2. decembra 1994. godine, usmrtivši jednog zaposlenog i ranivši još osamnaestoro.

  1. Podnosioci predstavke nabrojali su veliki broj drugih slučajeva (podmetanja požara, napada i pretnji prodavcima novina, distributerima i raznosačima novina) za koje je Država tvrdila ili da se nisu ni dogodili ili da u vezi s istima nije dobila bilo kakvo obaveštenje ili pritužbu (vidi stavove 32–34 i 43–62 izveštaja Komisije). Oni su takođe upućivali na nestanak novinara Ajsela Malkača (Aysel Malkaç) 7. avgusta 1993. godine i zatvaranje i zlostavljanje mnogih novinara, među kojima i Saliha Tekina, za koga je utvrđeno, nakon što je podneo predstavku Strazburu, da je bio podvrgnut nečovečnom i ponižavajućem postupanju dok je bio u policijskom pritvoru (vidi stav 37 izveštaja Komisije i presudu u predmetu Tekin v. Turkey, 9. juna 1998. godine, Reports 1998–IV, str. 1517–18, st. 53–54).
  2. Podnosioci predstavke, i ostali koji su zastupali list i njegove zaposlene, uputili su brojne peticije vlastima u vezi s pretnjama i napadima za koje su tvrdili da su se dogodili. One su navedene u izveštaju Komisije (stav 35) i obuhvataju pisma podnosioca predstavke Jašara Kaje guverneru regiona pod vanrednim stanjem, ministru unutrašnjih poslova, predsedniku i potpredsedniku Vlade, u kojima ih obaveštava o napadima i zahteva otvaranje istraga i preduzimanje zaštitnih mera. Na ogromnu većinu ovih pisama nije bilo nikakvog odgovora.
  3. Pisane žalbe su podnosila lica iz lista u vezi s konkretnim napadima, incidentima i pretnjama za koje je Država navela da nije dobila bilo kakvo obaveštenje ili tužbu, uključujući i napade na decu koja su raznosila novine u Dijarbakýru tokom 1993. godine, smrt prodavca novina Zulkufa Akaje (Zülküf Akkaya) u Dijarbakýru 27. septembra 1993. godine i napade satarama za meso na distributere, takođe u Dijarbakýru, septembra 1993. godine (vidi stav 35 (s) izveštaja Komisije). Pisani zahtev za preduzimanje zaštitnih mera upućen 24. decembra 1992. godine guverneru Urfe u ime lica iz ovog lista u Urfi odbijen je malo pre ubistva novinara Kemala Kilića iz vatrenog oružja 18. februara 1993. godine (vidi stav 35 (l) izveštaja Komisije).
  4. Nakon zahteva za preduzimanje mera za zaštitu bezbednosti koji je policija Dijarbakira primila 2. decembra 1993. godine policija je pratila zaposlene u dva preduzeća koja su se bavila distribucijom novina s granice pokrajine Urfa do distributivnih centara. Preduzete su i mere u vezi s isporukama lista iz centara do prodavaca novina. Država je izjavila pred Komisijom da nikakvi drugi zahtevi za zaštitom nisu bili dobijeni. Nakon eksplozije u kancelariji Ozgur Ulke decembra 1994. godine i zahteva vlasnika, vlasti su preduzele mere bezbednosti, uključujući i patroliranje.

B. Pretres i hapšenje u prostorijama Ozgur Gundema u Istanbulu

  1. Policija je 10. decembra 1993. godine sprovela pretres kancelarije Ozgur Gundema u Istanbulu. Tokom ove operacije, priveli su one koji su se zatekli u zgradi (107 lica, uključujući podnosioce predstavke Gurbeteli Ersoz i Fahri Ferda Ćetina) i zaplenili sva dokumenta i celokupnu arhivu.
  2. U dva dokumenta o pretresu i zapleni od 10. decembra 1993. godine evidentirano je da je policija pronašla dva pištolja, municiju, dve vreće za spavanje, i dvadesetpet gas maski. U drugom dokumentu o pretresu i zapleni od 10. decembra 1993. godine, navedeno je da su pronađeni sledeći predmeti: fotografije (s opisom da su čuvane u kovertama na kojima je pisalo „Teroristička organizacija PKK“), priznanica o plaćenom porezu s pečatom koji je sadržavao naziv ERNK (krilo Radničke partije Kurdistana (PKK)) na 400.000.000 turskih lira (TRL), pronađena u stolu podnosioca predstavke Jašara Kaje, i brojna štampana i rukom pisana dokumenta, među kojima i članak o Abdulahu Odžalanu. U dokumentu od 24. decembra 1993. godine, koji je potpisao javni tužilac Suda za nacionalnu bezbednost u Istanbulu, navedeno je da je sledeći materijal bio zaplenjen: u zapečaćenom kovertu vojna isprava Muzafera Ulutaša ubijenog u Širnaku marta 1993. godine, u zapečaćenoj kutiji 1.350 pribora za injekcije, jedna pisaća mašina, jedna video kaseta i jedna audio kaseta i četrdeset knjiga nađenih u kući podnosioca predstavke Fahri Ferda Ćetina. Kao rezultat ovih mera, dva dana je bilo prekinuto izdavanje lista.
  3. U optužnici od 5. aprila 1994. godine, podignutoj protiv urednika Gurbeteli Ersoz, Fahri Ferda Cetina, Jašara Kaje, direktora Ali Rize Halisa i još šestorice, navodi se da su oni bili članovi PKK, da su pomagali PKK i vršili propagandu u njenu korist. Država je izjavila da su Gurbeteli Ersoz i Ali Rýza Halis osuđeni za pomaganje i podstrekavanje PKK, presudom Suda za nacionalnu bezbednost u Istanbulu br. 5, 12. decembra 1996. godine. Gurbetel Ersoz je ranije bila osuđivana za povezanost s PKK u ili krajem decembra 1990. i puštena je iz zatvora 1992. godine.

C. Tužbe u vezi s izdanjima Ozgur Gundema

  1. Pokrenute su brojne tužbe protiv lista (uključujući relevantnog urednika, podnosioca predstavke Jašara Kaju kao vlasnika i izdavača, i autora spornih članaka), na osnovu tvrdnje da su počinjena krivična dela objavljivanjem raznih članaka. Tužbe su imale za rezultat mnoge osuđujuće presude, s novčanim i zatvorskim kaznama i nalozima za zaplenu brojeva lista i nalozima za zatvaranje lista u periodu od tri dana do mesec dana. Tužbe su pokrenute u skladu s odredbama prema kojima je krivično delo, između ostalog, objavljivanje materijala kojima se vređa ili unižava turska nacija, Republika ili određeni državni funkcioneri ili vlasti, materijala kojima se izazivaju osećanja mržnje i neprijateljstva zbog rase, regiona porekla ili klase, i materijala koji predstavljaju separatističku propagandu, otkrivaju imena funkcionera uključenih u borbu protiv terorizma ili izveštavaju o izjavama terorističkih organizacija (vidi „Relevantno domaće pravo“ u tekstu koji sledi).
  2. Ozgur Gundem je 3. jula 1993. godine objavio saopštenje za štampu u kome se objavljuje da je list optužen za dela za koja je predviđena novčana kazna, kumulativno, u ukupnom iznosu od TRL 8.617.441.000 i zatvorske kazne koje se kreću od 155 godina i 9 meseci do 493 godina i 4 meseca.
  3. U toku jednog perioda od šezdeset osam dana 1993. godine, naređena je zaplena četrdeset jednog broja ovog lista. U dvadeset slučajeva, izdati su nalozi za zatvaranje, tri za period od jednog meseca, petnaest za period od petnaest dana i dva na deset dana.
  4. Podnosioci predstavke su dalje naveli, i to nije osporila Država, da je bilo tužbi povodom 486 od 580 brojeva lista i da je, prema osudama domaćih sudova, podnosilac predstavke Jašar Kaja bio kažnjen novčanim kaznama u iznosu do TRL 35 milijardi, dok su novinari i urednici zajedno dobili kazne od ukupno 147 godina zatvora i novčane kazne koje su dostigle TRL 21 milijardu.

D. Materijal pred Komisijom

1. Domaći sudski postupci

  1. Obe stranke dostavile su Komisiji kopije presuda i rešenja sudova, koje se odnose na postupke pokrenute u vezi s listom. Radi se o 112 tužbi pokrenutih između 1992. i 1994. godine. Pojedinosti članaka o kojima je reč i presuda donetih u dvadeset jednom predmetu ukratko su prikazani u Izveštaju Komisije (stavovi 161–237).

2. Izveštaj Susurluk

  1. Podnosioci predstavke dostavili su Komisiji primerak takozvanog „Izveštaja Susurluk“,[2] koji je na zahtev predsednika Vlade sačinio G. Kutlu Savaš, potpredsednik Komisije inspektora u okviru kabineta predsednika Vlade. Nakon što je dobio izveštaj januara 1998. godine, predsednik Vlade ga je učinio dostupnim javnosti, osim jedanaest strana i određenih priloga.
  2. U uvodu se kaže da izveštaj nije zasnovan na sudskoj istrazi i ne predstavlja zvanični izveštaj o istrazi. On je sačinjen u informativne svrhe i činilo se da mu je jedina namena da opiše pojedine događaje koji su se odigrali uglavnom u jugoistočnoj Turskoj i kojima se u priličnoj meri potvrđivalo postojanje nezakonitih poslova između političkih figura, državnih institucija i tajnih grupa.
  3. U izveštaju se analizira niz događaja, kao što su ubistva koja su izvedena po naređenju, ubistva poznatih ličnosti ili simpatizera Kurda i namerne radnje od strane grupe „doušnika“ koji su navodno služili državi, i zaključuje se da postoji veza između borbe da se iskoreni terorizam u regionu i ilegalnih veza koje su bile formirane kao posledica toga, naročito u oblasti trgovine narkoticima. Delovi izveštaja koji se odnose na određena pitanja koja se tiču radikalnih periodičnih izdanja koji se distribuiraju u regionu su navedeni u daljem tekstu.

„...U svom priznanju Kriminalističkom odeljenju Dijarbakýra, ... G. G. ... navodi da je Ahmet Demir3 [str. 35] govorio s vremena na vreme da je planirao i naručio ubistvo Behčeta Canturka4 i drugih članova mafije i PKK koji su bili ubijeni na isti način ... Ubistvo ... Muse Antera5 je takođe isplanirao i izvršio A. Demir [str. 37].

...

Sažet pregled informacija o precima Behćeta Canturka, koji je bio jermenskog porekla, dat je u tekstu koji sledi [str. 72].

...

Od 1992. godine bio je jedan od finansijera lista Ozgur Gundem. ... Iako je bilo jasno ko je bio Canturk i šta je radio, Država nije bila u stanju da izađe na kraj s njim. Zbog neodgovarajućih pravnih lekova podmetnut je plastični eksploziv koji je digao u vazduh Ozgur Gundem, a kada je Canturk započeo pripreme za osnivanje novog preduzeća, kada se očekivalo da će podneti zahtev državi, turska Bezbednosna organizacija odlučila je da ga treba ubiti i ta odluka je sprovedena [str. 73].

...

Svi relevantni državni organi bili su upoznati s ovim aktivnostima i operacijama. ... Kada su proverene karakteristike lica ubijenih u operacijama  o kojima je reč, razlike između onih kurdskih simpatizera koji su bili ubijeni u regionu u kom je bilo objavljeno vanredno stanje i onih koji nisu bila je u finansijskoj snazi koju su ovi drugi predstavljali u ekonomskom smislu. ... Jedino sa čime se ne slažemo u vezi s onim što je učinjeno odnosi se na formu postupka i njegove rezultate. Utvrđeno je da je ubistvo Muse Antera izazvalo žaljenje, čak i među onima koji su odobravali sve ove događaje. Navedeno je da Musa Anter nije bio umešan ni u jednu oružanu akciju, da se on više bavio filozofijom ove stvari i da je efekat koji je proizvelo njegovo ubistvo prevazišao njegov stvarni lični uticaj i da je odluka da on bude ubijen bila greška. (Informacije o ovim osobama mogu se naći u Dodatku br. 9[3]). Ubijeni su i drugi novinari [str. 74][4].“

  1. Izveštaj se završava brojnim preporukama, kao na primer poboljšanje koordinacije i komunikacije između različitih ogranaka bezbednosnih, policijskih i obaveštajnih organa; otkrivanje i otpuštanje pripadnika bezbednosnih snaga umešanih u nezakonite aktivnosti; ograničavanje upotrebe „priznavalaca“[5]; smanjenje broja pripadnika seoskih straža; prekid upotrebe Biroa za specijalne operacije izvan jugoistočnog regiona i njegovo pripajanje policiji izvan tog regiona; otvaranje istraga o raznim slučajevima; preduzimanje mera da se suzbiju aktivnosti bandi i krijumčara droge; i preporučivanje da se rezultati do kojih je došla istraga Velike narodne skupštine Susurluka dostave odgovarajućim organima kako bi bili pokrenuti odgovarajući postupci.

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

A. Krivični zakonik

  1. Relevantne odredbe Krivičnog zakonika glase:

Član 36 stav 1

„U slučaju osude, Sud naređuje zaplenu i konfiskaciju bilo kog predmeta koji je bio korišćen za izvršenje ili pripremu kriminalnog ili krivičnog dela...“

Član 79

„Lice koje prekrši više odredaba ovog zakonika jednom radnjom kažnjava se prema odredbi kojom se propisuje najteža kazna.“

Član 159 stav 1

„Ko god preterano vređa ili unižava tursku naciju, Republiku, Veliku narodnu skupštinu, ili moralnost Vlade, ministarstava ili vojnih ili bezbednosnih snaga države ili moralnost sudskih vlasti biće kažnjen zatvorskom kaznom od jedne do šest godina.“

Član 311 stav 2

„U slučajevima u kojima se podstrekavanje na izvršenje dela vrši putem sredstava masovne komunikacije, bilo koje vrste – bilo putem snimaka, gramofonskih ploča, novina, štampanih publikacija ili drugog publikovanog materijala – rasturanjem ili distribuiranjem štampanih novina ili lepljenjem plakata ili postera na javnim mestima, zatvorska kazna kojoj osuđene osobe podležu se udvostručava...“

Član 312

„Lice koje izričito hvali ili odobrava radnju koja je kažnjiva po zakonu kao krivično delo ili podstrekava stanovništvo da krši zakon podleže, nakon donošenja osude, kazni zatvora u trajanju od šest meseci do dve godine i visokoj novčanoj kazni u iznosu od šest hiljada do trideset hiljada turskih lira.

Lice koje podstrekava druge na mržnju ili neprijateljstva po osnovu razlike između društvenih klasa, rasa, vera, veroispovesti ili regiona, podleže, nakon donošenja osude, zatvorskoj kazni od jedne do tri godine i novčanoj kazni u iznosu od devet hiljada do tridesetšest hiljada lira. Ako je takvim podstrekavanjem ugrožena javna bezbednost, kazna će biti povećana za trećinu do polovinu.

Kazne koje se izriču licima koja su počinila krivična dela definisana u prethodnom stavu se udvostručavaju kada su dela izvršena sredstvima navedenim u članu 311 stav 2.“

  1. Osuda lica prema članu 312 stav 2 povlači dalje posledice, naročito u pogledu obavljanja određenih aktivnosti koje su uređene posebnim propisima. Na primer, lica osuđena za krivično delo u skladu s tim članom ne mogu da osnivaju udruženja (Zakon br. 2908, čl. 4 (2) (b)) ili sindikate, niti mogu da budu članovi izvršnog odbora sindikata (Zakon br. 2929, čl. 5). Takođe im je zabranjeno da osnivaju ili ulaze u političke partije (Zakon br. 2820, čl. 11 (5)) i ne mogu da budu kandidati na izborima za parlament (Zakon br. 2839, čl. 11 (f 3)).

B. Zakon o štampi (Zakon br. 5680 od 15. jula 1950)

  1. Relevantna odredba Zakona o štampi iz 1950. godine glasi:

Član 3

„Za potrebe ovog zakona, izraz „periodična izdanja“ znači novine, izveštaje novinskih agencija i svaki drugi štampani materijal koji se objavljuje u redovnim vremenskim razmacima.

‘Publikovanje’ znači izlaganje, prikazivanje, distribuciju, emitovanje, prodaju ili nuđenje na prodaju štampanih materijala u prostorijama kojima javnost ima pristup i gde ih svako može videti.

Neće se smatrati da je izvršeno krivično delo putem štampanog sredstva informisanja osim ako nije došlo do objavljivanja, izuzev u slučajevima u kojima je sam materijal protivpravan.“

C. Zakon o sprečavanju terorizma (Zakon br. 3713 od 12. aprila 1991)

  1. Ovaj zakon, proglašen u cilju sprečavanja terorističkih akata, odnosi se na jedan broj krivičnih dela utvrđenih Krivičnim zakonikom, koja on opisuje kao “terorističke akte“ ili „akte počinjene u svrhu terorizma“ (čl. 3 i 4) i na koja se primenjuje. Relevantne odredbe Zakona o sprečavanju terorizma iz 1991. godine glase:

Član 6

„Smatraće se krivičnim delom, kažnjivom novčanom kaznom u iznosu od pet miliona do deset miliona turskih lira, objavljivanje, usmeno ili u obliku publikacije, da će terorističke organizacije izvršiti krivično delo protiv određenog lica, bez obzira na to da li se otkriva... identitet tog lica, pod uslovom da se to čini na način koji omogućava da on ili ona budu identifikovani, ili otkrivanje identiteta državnih službenika koji su učestvovali u antiterorističkim operacijama ili određivanje bilo kog lica kao mete.

Smatraće se krivičnim delom, kažnjivim novčanom kaznom u iznosu od pet miliona do deset miliona turskih lira, štampanje ili objavljivanje izjava ili letaka koji potiču od terorističkih organizacija.

...

U slučajevima u kojima su krivična dela razmatrana u gorenavedenim stavovima počinjena korišćenjem periodičnih izdanja u smislu člana 3 Zakona o štampi (Zakon br. 5680), izdavač takođe podleže novčanoj kazni jednakoj devedeset odsto prihoda od prosečne prodaje za prethodni mesec ako periodični list izlazi više od jednom mesečno, ili od prodaje prethodnog broja ako periodični list izlazi jednom mesečno ili ređe, ili od prosečne prodaje za prethodni mesec dnevnog lista s najvećim tiražom ako se krivično delo odnosi na drugi štampani materijal koji nije periodično izdanje ili ako je periodično izdanje tek pokrenuto.[6] Međutim, novčana kazna ne može biti manja od pedeset miliona turskih lira. Uredniku periodičnog lista naložiće se da plati iznos jednak polovini novčane kazne izrečene izdavaču.“

Član 8

(pre izmena i dopuna Zakonom br. 4126 od 27. oktobra 1995)

„Pisana i izgovorena propaganda, sastanci, okupljanja i demonstracije koje imaju za cilj podrivanje teritorijalnog integriteta Republike Turske ili nedeljivog jedinstva nacije su zabranjeni, bez obzira na metode koje se koriste i nameru. Bilo koje lice koje se upušta u takvu aktivnost biće osuđeno na najmanje dve, a najviše pet godina zatvora i kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od pedeset miliona do sto miliona turskih lira.

U slučajevima u kojima je krivično delo propagande navedeno u gornjem stavu počinjeno korišćenjem periodičnih izdanja u smislu člana 3 Zakona o štampi (Zakon br. 5680), izdavač takođe podleže novčanoj kazni jednakoj devedeset odsto prihoda od prosečne prodaje za prethodni mesec ako periodični list izlazi češće od jednom mesečno, ili od prosečne prodaje za prethodni mesec dnevnog lista s najvećim tiražom ako se krivično delo odnosi na drugi štampani materijal koji nije periodično izdanje ili ako je periodično izdanje tek pokrenuto.[7] Međutim, kazna ne može biti manja od sto miliona turskih lira. Uredniku periodičnog lista o kome je reč će biti naloženo da plati sumu koja je jednaka polovini kazne izrečene izdavaču i biće osuđen na zatvorsku kaznu od najmanje šest meseci, a najviše dve godine.“

Član 8

(izmenjen i dopunjen Zakonom br. 4126 od 27. oktobra 1995)

„Pisana i izgovorena propaganda, sastanci, okupljanja i demonstracije koje imaju za cilj podrivanje teritorijalnog integriteta Republike Turske ili nedeljivog jedinstva nacije su zabranjeni. Bilo koje lice koje se upušta u takvu aktivnost biće osuđeno na najmanje jednu, a najviše tri godine zatvora i kažnjeno novčanom kaznom u iznosu od sto miliona do trista miliona turskih lira. Kazna izrečena povratniku ne može biti preinačena u novčanu kaznu.

U slučajevima u kojima je krivično delo propagande navedeno u prvom stavu počinjeno korišćenjem periodičnih izdanja u smislu člana 3 Zakona o štampi (Zakon br. 5680), izdavač takođe podleže novčanoj kazni jednakoj devedeset odsto prihoda od prosečne prodaje za prethodni mesec ako periodični list izlazi češće od jednom mesečno. Međutim, kazna ne može biti manja od sto miliona turskih lira. Uredniku periodičnog lista o kome je reč će biti naloženo da plati sumu koja je jednaka polovini kazne izrečene izdavaču i biće osuđen na zatvorsku kaznu od najmanje šest meseci, a najviše dve godine.

U slučajevima u kojima je krivično delo propagande navedeno u prvom stavu počinjeno korišćenjem štampanog sredstva informisanja ili sredstvom masovne komunikacije koje nije periodična štampa u smislu drugog stava, odgovorna lica i vlasnici sredstava masovne komunikacije biće osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od najmanje šest meseci, a najviše dve godine i plaćanje novčane kazne u iznosu od sto miliona do trista miliona turskih lira ...

...“

D. Zakon br. 4126 od 27. oktobra 1995. godine kojim su izmenjeni članovi 8 i 13 Zakona br. 3713

  1. Izvršene su sledeće izmene i dopune zakona o sprečavanju terorizma iz 1991. godine nakon donošenja Zakona br. 4126 od 27. oktobra 1995. godine:

Prelazna odredba koja se odnosi na član 2

„U mesecu nakon stupanja na snagu ovog Zakona, Sud koji je izrekao presudu će preispitati predmet lica osuđenog shodno članu 8 Zakona o sprečavanju terorizma (Zakon br. 3713) i, u skladu s izmenama i dopunama... člana 8 Zakona br. 3713, ponovo će razmotriti visinu zatvorske kazne izrečene tom licu i odlučiti da li mu se može dozvoliti da koristi prednosti članova 4[8] i 6[9] Zakona br. 647 od 13. jula 1965.“

PRAVO

I AKTIVNA LEGITIMACIJA GURBETELI ERSOZ

  1. Sud podseća da je ovu predstavku podnelo četvoro podnosilaca, od kojih je prva bila Gurbeteli Ersoz, nekada urednica Ozgur Gundema. U svom izveštaju od 29. oktobra 1998. godine, Komisija je odlučila da ne razmatra predmet u meri u kojoj se on odnosi na Gurbeteli Ersoz pošto je ona umrla u jesen 1997. godine i nije dobijena nijedna informacija da neko od naslednika ili bliskih rođaka želi da nastavi s njenom tužbom.
  2. Stranke nisu dale nikakve izjave o ovom aspektu predmeta.
  3. Sud smatra, u skladu sa članom 37 stav 1 (c) Konvencije, da više nije opravdano nastaviti razmatranje predstavke u delu koji se odnosi na Gurbeteli Ersoz. Shodno tome, ovaj deo predmeta se briše sa spiska.

II NAVODNO KRŠENJE ČLANA 10 KONVENCIJE

  1. Podnosioci predstavke žalili su se da je list Ozgur Gundem bio primoran da prestane s objavljivanjem, zbog kampanje napada na novinare i druga lica povezana s listom i zahvaljujući pravnim koracima koji su preduzeti protiv lista i njegovih zaposlenih, pozivajući se na član 10 Konvencije kojim se utvrđuje:

„1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posedovanja sopstvenog mišljenja, primanje i saopštavanje informacija i ideja bez mešanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtevaju dozvole za rad televizijskih, radio i bioskopskih preduzeća.

2. Pošto korišćenje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja obaveštenja dobijenih u poverenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.“

A. U vezi s navodnim napadima na list i lica povezana s njim

  1. Podnosioci predstavke tvrdili su da su turske vlasti, neposredno ili posredno, nastojale da ometu, spreče i onemoguće pravljenje lista Ozgur Gundem tako što su ohrabrivale ili prećutno odobravale nezakonita ubistva i nasilne nestanke, uznemiravale i zastrašivale novinare i distributere, i time što nisu pružile bilo kakvu ili nikakvu adekvatnu zaštitu novinarima i distributerima kada su njihovi životi bili u očiglednoj opasnosti i uprkos zahtevima za pružanjem takve zaštite. Podnosioci predstavke pozivali su se na zaključke u Izveštaju Komisije o tome da je postojao uznemirujući obrazac napada na lica koja su bila u vezi s listom Ozgur Gundem i da su vlasti, time što nisu preduzele mere zaštite i nisu sprovele odgovarajuće istrage u pogledu očiglednog obrasca napada na Ozgur Gundem i lica povezana s njim, nisu ispunile svoju izričitu obavezu da podnosiocima predstavke obezbede pravo na slobodu izražavanja koja je garantovana članom 10 Konvencije.
  2. Država je naglasila da je Ozgur Gundem bio oruđe terorističke organizacije PKK i propagirao cilj te organizacije da naruši teritorijalni integritet Turske nasilnim putem. Ona je osporila mogućnost bilo kakvog pozivanja na ranije presude Suda ili na izveštaj Susurluk u zaključivanju da je postojalo bilo kakvo saučesništvo države u bilo kom od navodnih napada. Pri tome, izveštaj Susurluk nije bio sudski dokument i nije imao nikakvu dokaznu vrednost. Država je izjavila da je Komisija zasnivala svoje zaključke na opštim pretpostavkama bez bilo kakvih dokaza koji bi ih podržali i da podnosioci predstavke nisu potkrepili svoje tvrdnje o propuštanju da se zaštite životi i fizički integritet lica koja su bila povezana s listom Ozgur Gundem. Niti su potkrepili tvrdnje da su napadnuta lica bila povezana s listom. Oni su osporili da se bilo kakva izričite obaveza odnosi i na zaštitu i unapređivanje propagandnog instrumenta neke terorističke organizacije već su tvrdili da su, u svakom slučaju, preduzete neophodne mere kao reagovanje na pojedinačne tužbe, a javni tužioci su sproveli istrage po zahtevu.
  3. Sud konstatuje da je Država uopšteno osporila zaključke Komisije koji se odnose na obrazac napada neprecizirajući koji zaključci nisu tačni i na koji način. Dalje konstatuje da Država posebno poriče da se izveštaju Susurluk i njegovom opisu saglašavanja i umešanosti državnih organa u nezakonite aktivnosti, od kojih su neke bile uperene protiv lista Ozgur Gundem i novinara, među kojima je Musa Anter konkretno imenovan, može dati bilo kakav značaj. U svojoj presudi u predmetu Yaşa (Yaşa v. Turkey presuda od 2. septembra 1998. godine, Reports 1998–VI, str. 2437–38, st. 95–96), u kome se tvrdilo da su snage bezbednosti bile umešane u napad na Ešrefa Jašu i njegovog ujaka koji su bili uključeni u prodaju i distribuciju lista Ozgur Gundem u Dijarbakiru, Sud je utvrdio da izveštaj Susurluk ne predstavlja osnov koji bi omogućio da se identifikuju počinioci napada na Ešrefa Jašu i njegovog ujaka. Ipak, Sud je utvrdio da je izveštaj izazvao ozbiljnu zabrinutost i da u predmetu Yaşa nije bilo sporno da se dogodilo više ozbiljnih napada na novinare, novinske kioske i distributere lista Ozgur Gundem. Nadalje, mada zaista nije moguće oslanjati se na izveštaj Susurluk radi utvrđivanja potrebnog standarda dokaza da su državni funkcioneri bili umešani u bilo koji konkretan incident, Sud smatra da se izveštaj, koji je bio sačinjen na zahtev premijera i koji je prema njegovoj odluci trebalo učiniti javnim, mora smatrati ozbiljnim pokušajem da se pruže informacije i analiziraju problemi vezani za borbu protiv terorizma iz opšteg ugla i da se preporuče preventivne i istražne mere. Na osnovu toga, moguće je osloniti se na izveštaj u smislu pružanja faktičkih potvrda strahova koje su izražavali podnosioci predstavke od 1992. godine naovamo, da su list i lica povezana s njim izložena riziku od nezakonitog nasilja.
  4. Imajući u vidu izjave stranaka i zaključke Komisije u njenom izveštaju, Sud se uverio da je od 1992. do 1994. godine došlo do brojnih slučajeva nasilja, uključujući ubistva, napade i podmetanja požara, koji su se odnosili i na list i na novinare, distributere i druga lica povezana s njim. Vlastima se skrenula pažnja na zabrinutost lista i njegove strahove da je žrtva organizovane kampanje koju su tolerisali, ako ne i odobravali državni funkcioneri (vidi gore stavove 14– 15). Međutim, ne čini se da su bile preduzete bilo kakve mere da se istraži ova tvrdnja. Niti su državni organi reagovali bilo kakvim zaštitnim merama, osim u dva slučaja (vidi gore stav 16).
  5. Sud je dugo smatrao da, iako je osnovni cilj mnogih odredbi Konvencije da zaštiti pojedinca od proizvoljnog mešanja javnih vlasti, možda ipak postoje izričite obaveze inherentne efektivnom poštovanju prava o kojima je reč. Utvrdio je da takve obaveze mogu da proističu iz člana 8 (vidi, između ostalog, presudu u predmetu Gaskin v. the United Kingdom od 7. jula 1989, Series A No. 160, str. 17–20, st. 42–49) i član 11 (vidi presudu u predmetu Plattform „Ärzte für das Leben“ v. Austria od 21. juna 1988, Series A No. 139, str. 12, st. 32). Takođe je utvrđeno da u kontekstu člana 2 nastaju obaveze da se preduzmu koraci u smeru sprovođenja delotvornih istraga (vidi, na primer, presudu u predmetu McCann and Others v. the United Kingdom od 27. septembra 1995, Series A No. 324, str. 49, st. 161) i člana 3 (vidi presudu u predmetu Assenov and Others v. Bulgaria od 28. oktobra 1998, Reports 1998–VIII, str. 3290, st. 102), dok izričita obaveza da se preduzmu mere radi zaštite života može takođe da postoji prema članu 2 (vidi presudu u predmetu Osman v. the United Kingdom od 28. oktobra 1998, Reports 1998–VIII, str. 3159–61, st. 115–17).
  6. Sud podseća na suštinsku važnost slobode izražavanja kao jednog od preduslova za funkcionalnu demokratiju. Stvarno, delotvorno ostvarivanje ove slobode ne vezuje se samo za dužnost Države da se ne meša, već može da iziskuje izričite mere zaštite, čak i u sferi odnosa između pojedinaca (vidi mutatis mutandis, presudu u predmetu X and Y v. the Netherlands od 26. marta 1985, Series A No. 91, str. 11, st. 23). Pri utvrđivanju da li izričita obaveza postoji ili ne, mora se imati u vidu pravična ravnoteža koja mora biti uspostavljena između opšteg interesa zajednice i interesa pojedinca, a potraga za tom ravnotežom je inherentno sadržana u čitavoj Konvenciji. Predmet ove obaveze će se svakako menjati, s obzirom na različitost situacija koje postoje u državama ugovornicama, teškoće koje postoje u održavanju poretka u modernim društvima i izbore koji moraju da budu napravljeni kada se radi o prioritetima i resursima. Takva obaveza ne sme ni da bude tumačena na način da vlastima nameće nemoguć ili pretežak teret (vidi, među ostalim izvorima, presudu u predmetu Rees v. the United Kingdom od 17. oktobra 1986, Series A No. 106, str. 15, st. 37, i presudu u predmetu Osman v. the United Kingdom navedenu gore, str. 3159–60, st. 116).
  7. U ovom predmetu, vlasti su bile svesne da su list Ozgur Gundem, i lica povezana s njim, bila predmet niza nasilnih radnji i da su se podnosioci predstavke plašili da su oni namerno bili cilj u nameri da se spreči objavljivanje i distribucija ovog lista. Međutim, ogromna većina peticija i zahteva za zaštitu koji su podneti od strane lista ili zaposlenih ostala je bez odgovora. Država je mogla da identifikuje jednu zaštitnu meru koja se odnosila na distribuciju lista i koja je bila preduzeta dok su ove novine još postojale. Koraci koji su preduzeti nakon bombaškog napada na kancelariju u Istanbulu decembra 1994. godine odnosili su se na pravnog sledbenika lista. Sud smatra, uzimajući u obzir ozbiljnost napada i njihovu široku rasprostranjenost, da Država ne može da se pouzda u istrage koje nalažu pojedinačni javni tužioci o konkretnim slučajevima. Sud nije uveren tvrdnjom Države da je ovim istragama pružen odgovarajući ili delotvoran odgovor na navode podnosilaca predstavke da su napadi bili deo organizovane kampanje koju su vlasti podržavale ili tolerisale.
  8. Sud je konstatovao izjave Države u vezi s njenim čvrstim uverenjem da su list Ozgur Gundem i zaposleni u njemu podržavali PKK i delovali kao oruđe njene propagande. Ovo, makar bilo i istinito, ne daje opravdanje za nepreduzimanje koraka, na delotvoran način, u cilju sprovođenja istraga i, tamo gde je potrebno, pružanja zaštite od nezakonitih radnji s elementima nasilja.
  9. Sud zaključuje da Država nije, u datim okolnostima, ispunila svoju izričitu obavezu da zaštiti Ozgur Gundem pri korišćenju njegove slobode izražavanja.

B. U vezi s policijskom operacijom u prostorijama lista Ozgur Gundem u Istanbulu 10. decembra 1993. godine

  1. Podnosioci predstavke pozvali su se na zaključke u izveštaju Komisije da je operacija pretresa i hapšenja sprovedena u prostorijama lista Ozgur Gundem u Istanbulu, tokom koje su svi zaposleni bili pritvoreni, a arhiva, biblioteka i administrativna dokumenta zaplenjeni, pokazala mešanje u slobodu izražavanja lista za koje nije bilo nikakvog uverljivog opravdanja. U svojim izjavama Komisiji, oni su naveli da postoje sasvim obična objašnjenja za navodno inkriminišući materijal pronađen u prostorijama (vidi stav 36 (i) izveštaja Komisije).
  2. Država je ukazala na materijale zaplenjene tokom pretresa, među kojima su bili pribor za injekcije, gas maske, priznanica od ERNK i lična isprava mrtvog vojnika, koji, prema njihovoj izjavi, predstavljaju nesporan dokaz veza između lista i PKK. Oni su se pozivali na osuđujuću presudu od 12. decembra 1996. protiv urednice Gurbeteli Ersoz i direktora Ali Riza Halisa za pomaganje PKK. Oni su takođe tvrdili da 40, od 107 lica uhapšenih u kancelariji u Istanbulu, nije moglo da navede da imaju bilo kakvu vezu s novinom, što je dalo dodatne osnove za sumnju u saučesništvo s terorističkom organizacijom.
  3. Sud smatra da je operacija, koja je imala za posledicu prekid u izdavanju lista u trajanju od dva dana, predstavljala ozbiljno mešanje u slobodu izražavanja podnosilaca predstavke. On prihvata da je operacija bila sprovedena u skladu sa „zakonom propisanim“ postupkom radi sprečavanja kriminala i nereda u smislu drugog stava člana 10. Sud, međutim, ne smatra da je mera takvih razmera bila proporcionalna ovom cilju. Nije dato nikakvo opravdanje za zaplenu arhiva, biblioteke i dokumentacije lista. Takođe, Sud nije dobio objašnjenje činjenice da je svako lice koje se zateklo u prostorijama lista zadržano u policijskom pritvoru, uključujući i kuvara, čistača i tehničara na održavanju grejanja. Prisustvo četrdeset lica koja nisu bila zaposlena u listu nije, samo po sebi, dokaz bilo kakve rđave svrhe ili izvršenja bilo kog krivičnog dela.
  4. Kao što je navedeno u Izveštaju Komisije, nužnost bilo kakvog ograničenja u korišćenju slobode izražavanja mora da bude uverljivo utvrđena (vidi, između ostalih izvora, presudu u predmetu Otto-Preminger-Institut v. Austria od 20. septembra 1994, Series A No. 295–A, str. 19, st. 50). Sud zaključuje da nije pokazano da je operacija pretresa, onako kako su je vlasti sprovele, bila neophodna u demokratskom društvu radi ostvarivanja bilo kog legitimnog cilja.

C. U vezi s pravnim merama koje su preduzete u pogledu izdanja lista

1. Podnosioci predstavke

  1. Podnosioci predstavke tvrdili su da je Država takođe nastojala da omete, spreči i onemogući pravljenje i distribuciju lista Ozgur Gundem putem neopravdanih pravnih postupaka. Oni su usvojili zaključke iz izveštaja Komisije da su mnoge od tužbi pokrenutih protiv lista u vezi sa sadržajem članaka i vesti po svojim efektima bile neopravdane i preterane. Oni su izjavili da je Komisija pažljivo analizirala reprezentativni uzorak tužbi u svetlu načela koja je uspostavio Sud i utvrdila da većina spornih članaka nije sadržavala nikakvo podsticanje na nasilje ili komentare za koje se može verovati da će pogoršati situaciju, koji bi mogli da opravdaju uvedene mere.

2. Država

  1. Država je izjavila da je Komisija bila selektivna u načinu na koji je ispitivala odluke domaćih sudova u vezi s publikacijama lista Ozgur Gundem. Štaviše, po njihovom mišljenju, bilo je veoma pojednostavljeno smatrati da samo reči koje direktno i izričito podstiču na nasilje mogu opravdano da budu zabranjene, što je bio pristup koji je Komisija usvojila pri ispitivanju članaka. Implicitne, tajne i prikrivene poruke mogu takođe da imaju negativni uticaj. Država je tvrdila da je pravi test bio ispitivanje stvarne opasnosti koju je prouzrokovala publikacija. Oni su takođe tvrdili da je namera lista, da deluje kao propagandno sredstvo za PKK i da podržava njen cilj ugrožavanja teritorijalnog integriteta Turske, bila od ključne važnosti u ovoj oceni. Na domaćim vlastima koje su u kontaktu s vitalnim snagama svojih zemalja je da odrede da li su ugroženi sigurnost ili bezbednost i država ugovornica mora da uživa široko polje slobodne procene u bilo kom nadzoru koji sprovodi Strazbur.

3. Komisija

  1. U svom izveštaju, Komisija je ispitala dvadesetjednu sudsku odluku koja se odnosila na tužbe u vezi s tridesetdva članka i novinska izveštaja. Ove tužbe odnosile su se na različita krivična dela: vređanje države i vojnih vlasti (čl. 159 Krivičnog zakonika), izazivanje rasnih i regionalnih neprijateljstava (čl. 312 Krivičnog zakonika), izveštavanje o saopštenjima PKK (čl. 6 Zakona o sprečavanju terorizma iz 1991), identifikovanje zvaničnika imenovanih za borbu protiv terorizma (čl. 6 Zakona iz 1991), i objavljivanje separatističke propagande (čl. 8 Zakona iz 1991). Tužbe su rezultirale osudama sa zatvorskim kaznama, novčanim kaznama i zatvaranjem novine. Komisija je utvrdila da osude za krivična dela i izricanje presuda mogu da budu opravdani samo u pogledu tri broja lista. Rezimei članaka i sudskih odluka sadržani su u izveštaju Komisije (st. 160–237).

4. Procena Suda

  1. Sud, kao prvo, ne vidi razlog za kritikovanje pristupa koji je usvojila Komisija, koji se sastojao od odabira domaćih odluka za ispitivanje. Komisija je analizirala materijal i informacije koje su dale stranke, uključujući i osude i oslobađajuće presude. Detaljnu analizu svih predmeta bilo bi nemoguće sprovesti s obzirom na broj tužbi i odluka. Komisija je identifikovala odluke koje odražavaju različita krivična dela o kojima je reč u domaćim predmetima. Članci koji su ispitivani razlikovali su se po temi i formi i obuhvatali su novinske izveštaje o različitim temama, intervjue, recenziju knjige i karikaturu. Država nije dala nijedan razlog za to da se smatra da je ovaj odabir bio pristrasan, nereprezentativan ili je na neki drugi način davao iskrivljenu sliku; takođe, nisu identifikovali nijednu sudsku odluku ili članke koje je trebalo ispitati umesto onih koji su bili predmet ispitivanja.
  2. Sud stoga prihvata pristup za koji se odlučila Komisija i ispitaće da li, u predmetima koje je ona uvrstila u svoj izveštaj, primenjene mere otkrivaju bilo koje kršenje člana 10 Konvencije.
  3. On smatra prvo da su ove mere, prima facie, predstavljale mešanje u slobodu izražavanja u smislu prvog stava člana 10 i treba da budu opravdane u smislu drugog stava. Mada podnosioci predstavke izjavljuju, u svom podnesku, da su odredbe Zakona o sprečavanju terorizma iz 1991. godine (vidi gore stavove 32–33) tako neodređene, i potencijalno mogu da obuhvate sve, da se time krši slovo i duh člana 10, oni nisu pružili nikakav precizan argument za to zbog čega mere o kojima je reč ne treba da se smatraju merama koje su „propisane zakonom“. Sud podseća da je već razmatrao ovo pitanje u ranijim presudama (vidi, na primer, Sürek v. Turkey (br. 1) [GC], br. 26682/95, st. 45–46, ECHR 1999–IV i dvanaest drugih predmeta vezanih za slobodu izražavanja u vezi s Turskom) i utvrdio da se mere koje su uvedene po Zakonu iz 1991. godine mogu smatrati „propisanim zakonom“. Podnosioci predstavke nisu pružili nikakav osnov za promenu ovog zaključka. Kao i u onim drugim presudama, Sud zato smatra da se za preduzete mere može reći da su bile u funkciji legitimnih ciljeva zaštite nacionalne bezbednosti i teritorijalnog integriteta i sprečavanja kriminala i nereda (vidi, na primer, Sürek (br. 1) gore navedena, st. 52).
  4. Sud sada ispituje da li su ove mere bile „neophodne u demokratskom društvu“ za postizanje tih ciljeva u svetlu načela utvrđenih kroz njegovu sudsku praksu (vidi, među novijim izvorima, presudu u predmetu Zana v. Turkey od 25. novembra 1997, Reports 1997–VII, str. 2547–48, st. 51, i Sürek (br. 1), gore naveden, 58). One se mogu ukratko prikazati na sledeći način:

(i) Sloboda izražavanja predstavlja jedan od bitnih temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova za njegov napredak i samoostvarenje svakog pojedinca. Shodno stavu 2 člana 10, ona se proteže ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene s odobravanjem, ili se ne smatraju uvredljivim ili bitnim, već i na one koje vređaju, šokiraju ili uznemiravaju. Takvi su zahtevi onog pluralizma, tolerancije i otvorenosti bez kojih nema „demokratskog društva“. Kao što je navedeno u članu 10, ova sloboda podleže izuzecima koji, međutim, moraju da budu strogo shvaćeni, a potreba za uvođenjem bilo kojih ograničenja mora da bude uverljivo utvrđena.

(ii) Pridev „neophodan“, u smislu člana 10 stav 2 podrazumeva postojanje „hitne društvene potrebe“. Države ugovornice imaju određeno polje slobodne procene u ocenjivanju toga da li takva potreba postoji, ali to polje slobodne procene ide ruku pod ruku s nadzorom koji sprovodi Evropa, koji obuhvata i zakonodavstvo i odluke kojima se ono primenjuje, čak i one koje donosi neki nezavisni sud. Sud je stoga ovlašćen da donese konačnu odluku o tome da li se „ograničenje“ može uskladiti sa slobodom izražavanja koja je zaštićena članom 10.

(iii) U vršenju svoje nadzorne nadležnosti, Sud mora da razmotri mešanje u svetlu predmeta u celini, uključujući i sadržaj spornih saopštenja i kontekst u kome su data. Konkretno, on mora da utvrdi da li je mešanje bilo „srazmerno legitimnim ciljevima kojima se teži“ i da li su razlozi koje su navele nacionalne vlasti da ga opravdaju „relevantni i dovoljni“. Pri tome, Sud mora da se uveri da su nacionalne vlasti primenile standarde koji su bili u skladu s načelima sadržanim u članu 10 i, štaviše, da su se rukovodili prihvatljivom procenom relevantnih činjenica.

  1. S obzirom da se ovi predmeti takođe tiču mera protiv novinskih publikacija, oni isto tako moraju biti posmatrani u svetlu suštinske uloge koju štampa ima u obezbeđivanju pravilnog funkcionisanja demokratije (vidi, među mnogim drugim izvorima, presudu u predmetu Lingens v. Austria od 8. jula 1986, Series A No. 103, str. 26, st. 41, i Fressoz and Roire v. France [GC], br. 29183/95, st. 45, ECHR 1999–I). Iako štampa ne sme da prekorači granice postavljene, između ostalog, radi zaštite vitalnih interesa države, kao što je zaštita nacionalne bezbednosti ili teritorijalnog integriteta od pretnje nasiljem ili sprečavanje nereda ili kriminala, dužnost štampe ipak je da prenosi informacije i ideje o političkim pitanjima, čak i onim koja izazivaju podele. Ne samo da štampa ima zadatak da saopštava takve informacije i ideje; javnost ima pravo da ih dobija. Sloboda štampe daje javnosti jedno od najboljih sredstava za saznavanje i formiranje mišljenja o idejama i stavovima političkih vođa (vidi presudu u predmetu Lingens, gore navedena, str. 26, st. 41–42).

(a) Tužbe koje se odnose na krivično delo vređanja države i vojnih vlasti  (čl. 159 Krivičnog zakonika)

  1. Komisija je u ovom kontekstu razmotrila tri članka koja se odnose na navodno razaranje kuća u Liceu od strane snaga bezbednosti, koji su doveli do izricanja zatvorske kazne u trajanju od deset meseci i naloga za zatvaranje lista u trajanju od petnaest dana, i karikaturu koja prikazuje Republiku Tursku kao crtež označen s „kahpe[10], koja je povlačila izricanje novčane kazne, desetomesečne zatvorske kazne i naloga za petnaestodnevno zatvaranje (vidi stavove 161–66 izveštaja Komisije).
  2. Sud ponavlja da dominantna pozicija koju imaju državni organi iziskuje da oni ispolje odmerenost u pribegavanju krivičnim postupcima. Vlasti jedne demokratske države moraju da budu tolerantne prema kritici, čak i ako se ona može smatrati provokativnom ili uvredljivom. Sud konstatuje, u pogledu članaka koji su se odnosili na razaranje u Liceu, da su navodi o umešanosti snaga bezbednosti naveliko kružili i zapravo su predmet postupaka u Strazburu (vidi, na primer, predmet Ayder and Others v. Turkey, koji je Sud [u trenutku izricanja presude u ovom predmetu razmatrao], predstavka br. 23656/94, izveštaj Komisije od 21. oktobra 1999, neobjavljen). Komisija je takođe utvrdila da su navodi u članku bili činjenični po svom sadržaju, a po tonu emotivni, ali ne i uvredljivi. U vezi s karikaturom, on konstatuje da je domaći sud odbacio tvrdnju da je ona bila zamišljena kao šala i odlučio da ona otkriva „koncentrisanu prirodu namere da vređa“. Sud nije, međutim, pronašao bilo koji uverljiv razlog za kažnjavanje bilo koju od ovih publikacija opisanih u prethodnom tekstu. On se slaže sa zaključcima Komisije da preduzete mere nisu bile „neophodne u demokratskom društvu“ radi ostvarivanja bilo kog legitimnog cilja.

(b) Tužbe koje se odnose na krivično delo izazivanja rasnog i  regionalnog neprijateljstva (čl. 312 Krivičnog zakonika)

  1. Slučaj koji se razmatra u okviru ovog naslova tiče se članka u kome se opisuju navodni napadi snaga bezbednosti na sela na jugoistoku i napadi koje su izvršili teroristi, uključujući i ubistvo imama (vidi stavove 167–69 izveštaja Komisije). Domaći sud, koji je izrekao novčanu kaznu i kaznu zatvora u trajanju od šesnaest meseci autoru članka i izdao nalog za zatvaranje lista na period od mesec dana, osvrnuo se na način na koji je članak napisan, razlog zbog koga je napisan i društveni kontekst, ne ponudivši nikakvo objašnjenje. Sud konstatuje da se on nije pozvao ni na kakvu navodnu netačnost u članku. Komisija je utvrdila da je članak iznosio činjenice i bio u javnom interesu i da nije sadržavao nikakve elemente podsticanja na nasilje ili otvorene podrške PKK da koristi nasilje. Sud ne smatra relevantnim niti dovoljnim razlozima za izricanje krivičnih osuda i kazni u vezi s ovim člankom i slaže se s Komisijom da mešanje nije bilo opravdano shodno članu 10 stav 2 Konvencije.

(c) Tužbe za izveštavanje o saopštenjima PKK (čl. 6 Zakona iz 1991)

  1. Komisija je analizirala sedam sudskih odluka koje su se odnosile na osude izrečene u vezi s osam članaka, i kojima su izrečene novčane kazne i zaplena nekoliko brojeva lista. Među člancima su bili izveštaji o objavama organizacija povezanih s PKK (na primer, ARGK), saopštenja, govor i intervju s Abdulahom Odžalanom, vođom PKK, saopštenje evropskog predstavnika PKK, intervju s Osmanom Odžalanom, komandantom PKK, saopštenje evropske kancelarije Dev-Sol,[11] i intervju sa Ćemilom Bajikom, komandantom PKK (vidi stavove 174–95 izveštaja Komisije).
  2. Sud podseća da činjenica da je intervju ili saopštenje dao član neke zabranjene organizacije ne može sama po sebi da opravda mešanje u slobodu izražavanja lista. Niti to može činjenica da intervjui ili saopštenja sadrže stavove koji grubo omalovažavaju državnu politiku. Umesto toga, moraju se uzeti u obzir reči koje su korišćene i kontekst u kome su bile objavljene, u cilju određivanja toga da li tekstovi u celini mogu da se smatraju tekstovima koji podstiču na nasilje (vidi, na primer, Sürek and Özdemir v. Turkey [GC], br. 23927/94 i 24277/94, st. 61, 8. jul 1999, nije ušla u zbornik presuda).
  3. Sud se slaže s Komisijom da četiri od osam članaka ne mogu da se smatraju člancima koji podstiču na nasilje, s obzirom na njihov sadržaj, ton i kontekst. Konkretno, on smatra da je saopštenje kancelarije Dev-Sol u Evropi, u kome se iznosi navodno policijsko maltretiranje lica na jednoj turskoj sahrani u Nemačkoj, ne sadrži nikakav materijal od značaja za pitanja javnog reda u Turskoj.
  4. Za tri članka Komisija je utvrdila da sadrže delove koji zagovaraju intenziviranje oružane borbe, veličaju rat i propagiraju nameru da se bori do poslednje kapi krvi. Sud se slaže da se oni, u kontekstu sukoba na jugoistoku, mogu osnovano smatrati tekstovima koji podstiču upotrebu nasilja (vidi, na primer, Sürek (br. 1), gore navedenu, st. 61–62). S obzirom na relativno blage kazne koje su izrečene, Sud smatra da su mere protiv kojih je uložena žalba bili razumno srazmerne legitimnim ciljevima sprečavanja kriminala i nereda i mogu se opravdati kao neophodne u demokratskom društvu u smislu drugog stava člana 10.

(d) Tužbe zbog identifikovanja zvaničnika koji su učestvovali u borbi protiv terorizma (čl. 6 Zakona iz 1991)

  1. Pet sudskih odluka koje se odnose na šest članaka su navedene u okviru ovog naslova. Kazne obuhvataju novčane kazne, oduzimanje izdanja lista i, u jednom slučaju, nalog za zatvaranje lista na petnaest dana (vidi stavove 199– 215 izveštaja Komisije).
  2. Sud napominje da su osude i kazne izrečene zbog toga što su u člancima identifikovani navođenjem imena određeni zvaničnici u vezi s navodnim povredama dužnosti, naime, smrću sina kandidata DEP (Demokratska partija) dok je bio u pritvoru, izneti navodi o prećutnoj saglasnosti zvaničnika za ubistvo Muse Antera, nasilnoj evakuaciji sela, zastrašivanja seljana, bombardovanje Sirnaka i ubistva iz osvete dva lica nakon iznenadnog napada PKK na sedište žandarmerije. Međutim, značajno je to što se u dva od ovih članaka za imenovane zvaničnike zapravo nije tvrdilo da su odgovorni za povrede dužnosti već su samo pomenuti u vezi s pratećim događajima. Konkretno, u vezi sa smrću u pritvoru, navedeno je da je šef bezbednosti Sirnaka prethodno dao uveravanja porodici da će taj čovek biti oslobođen nepovređen, a glavni javni tužilac Sirnaka, prema izveštaju, nije bio dostupan za davanje komentara. Mada su tri seoska čuvara bila imenovana u članku u vezi s ubistvom iz osvete, tvrdilo se da su to dvoje ljudi ubili žandarmi.
  3. Tačno je da su u ostala tri članka izneti navodi o ozbiljnim povredama dužnosti koje su izvršili zvaničnici čija su imena navedena i mogli su da ih izlože javnoj osudi. Međutim, kao i kod drugih članaka, istinitost njihovog sadržaja očigledno nije bila uzeta u obzir kao faktor a, ako su tačne, stvari koje su opisane predstavljale su javni interes. Niti je uzeto u obzir da su imena zvaničnika i njihova uloga u borbi protiv terorizma već bila javno poznata. Tako je guverner regiona u kome je bilo proglašeno vanredno stanje, koji je bio imenovan u jednom članku, bio javna ličnost u regionu, dok su komandiri žandarmerije i seoski čuvari pomenuti po imenu u drugim člancima verovatno bili dobro poznati u svojim okruzima. Interes u zaštiti njihovog identiteta bio je stoga znatno smanjen i potencijalna šteta, koju se nastojalo sprečiti ograničenjem, bila je minimalna. U meri u kojoj su, stoga, vlasti imale relevantne razloge da izreknu krivične sankcije, ti razlozi se nisu mogli smatrati dovoljnim da opravdaju ograničenja slobode izražavanja koja su nametnuta listu (vidi, na primer, Sürek v. Turkey (br. 2) [GC], br. 24122/94, st. 37–42, 8. jul 1999, nije ušla u zbornik presuda). Dakle, ove mere nisu mogle da budu opravdane u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

(e) Tužbe zbog saopštenja koja predstavljaju separatističku propagandu (čl. 8. Zakona iz 1991)

  1. Pod ovim naslovom, Komisija je identifikovala šest sudskih odluka koje su se odnosile na dvanaest članaka. Kazne koje su izrečene nakon osude obuhvatale su zatvorske kazne od dvadeset meseci i dve godine, novčane kazne, oduzimanje brojeva i, u jednom slučaju, nalog za zatvaranje lista na jedan mesec (vidi stavove 218–317 izveštaja Komisije).
  2. Sud napominje da su članci koji su u pitanju obuhvatali izveštaje o ekonomskim ili socijalnim pitanjima (na primer, projekat izgradnje brane, zdravstvena zaštita stanovništva), objašnjenja istorijskih događaja u jugoistočnom regionu, izjavu kojim se osuđuju mučenje i masakri u Turskoj i traži demokratsko rešenje, i izveštaje o navodnom razaranju sela u jugoistočnom delu. Sud konstatuje da je upotreba izraza „Kurdistan“ u kontekstu koji implicira da bi on trebalo da bude ili jeste, odvojen od teritorije Turske, i tvrdnje lica da vrše vlast u ime tog subjekta, mogu da budu veoma provokativne za vlasti. Međutim, javnost ima pravo da bude obaveštena o različitim uglovima gledanja na situaciju na jugoistoku Turske, ma kako neugodnim se ovi uglovi gledanja činili vlastima. Sud nije uveren da, čak i u okolnostima ozbiljnih nemira u regionu, tekstovi za koje se čini da podržavaju ideju odvojenog kurdskog entiteta, moraju da budu viđeni kao nešto što neminovno pogoršava situaciju. Mada je nekoliko od ovih članaka bilo veoma kritično prema vlastima i u njima se snagama bezbednosti pripisivalo nezakonito ponašanje, ponekad i živopisnim i podrugljivim izrazima, Sud svejedno smatra da se ne može osnovano smatrati da su oni zagovarali ili podstrekavali na upotrebu nasilja. Imajući u vidu težinu kazni, on zaključuje da su ograničenja slobode izražavanja koja su nametnuta listu, a koja se vide u ovim slučajevima, bila nesrazmerna u odnosu na cilj kome se težilo i ne mogu da budu opravdana kao „neophodna u demokratskom društvu“.

D. Zaključak

  1. Sud zaključuje da tužena država nije uspela da preduzme odgovarajuće zaštitne i istražne mere da zaštiti Ozgur Gundem u korišćenju njegove slobode izražavanja i da je uvela mere protiv lista, kroz operaciju pretresa i hapšenja koju je izvela 10. decembra 1993. i putem brojnih tužbi i osuda u vezi s brojevima lista, koje su bila nesrazmerne i neopravdane u ostvarivanju bilo kog legitimnog cilja. Kao rezultat ovih kumulativnih faktora, list je prestao da izlazi. Dakle, došlo je do kršenja člana 10 Konvencije.

III. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 14 KONVENCIJE

  1. Podnosioci predstavke tvrdili su da su mere uvedene protiv lista Ozgur Gundem pokazale diskriminaciju, pozivajući se na član 14 Konvencije kojim je utvrđeno da:

„Uživanje prava i sloboda predvidenih u ovoj Konvenciji obezbeduje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, veroispovest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno poreklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rodenje ili drugi status.“

  1. Podnosioci predstavke tražili su od Suda da preispita mišljenje, izraženo u Izveštaju Komisije, da su njihove pritužbe na diskriminaciju bile nepotkrepljene. Oni su izjavili da su zaključci o kršenju člana 10 podržavali zaključak da su oni pretrpeli diskriminaciju zbog njihovog nacionalnog porekla i veze s nacionalnom manjinom. Tvrdili su da je bilo koje izražavanje kurdskog identiteta bilo tretirano od strane vlasti kao zagovaranje separatizma i propaganda PKK. U odsustvu bilo kakvog opravdanja za restriktivne mere koje su uvedene u vezi s većinom članaka koje je ispitivala Komisija, ove mere mogle su da budu objašnjene samo zabranjenom diskriminacijom.
  2. Država je izjavila da tvrdnje podnosilaca predstavke o diskriminaciji nisu potkrepljene.
  3. Sud podseća da je on utvrdio kršenje člana 10 Konvencije. Međutim, u donošenju zaključka da mere uvedene u vezi s dvadesetdevet članaka i novinskih izveštaja nisu bile neophodne u demokratskom društvu, on se uverio da se njima težilo ostvarivanju legitimnih ciljeva zaštite nacionalne bezbednosti i teritorijalnog integriteta ili sprečavanja kriminala i nereda. Ne postoji nijedan razlog da se veruje da ograničenja slobode izražavanja koja su proistekla mogu da budu pripisana razlici u postupanju zasnovanoj na nacionalnom poreklu podnosilaca predstavke ili njihovoj vezi s nacionalnom manjinom. Dakle, Sud zaključuje da nije bilo kršenja člana 14 Konvencije.

IV. PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Podnosioci predstavke zahtevali su naknadu materijalne i nematerijalne štete kao i naknadu sudskih i ostalih troškova koje su imali u postupcima pred domaćim sudovima i po Konvenciji. Članom 41 Konvencije predviđeno je da:

„Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.“

A. Materijalna šteta

  1. Preduzeće podnosioca predstavke, Ulkem Basin ve Jajinčilik Sanaji Tikaret, tvrdilo je da je pretrpelo novčani gubitak zbog tužbi i zaplene njegovog dnevnog tiraža. Pre radnji koje su preduzele vlasti, prodavalo se oko 45.000 primeraka lista na dan. Tiraž je pao kao posledica tih radnji na oko 30.000 i onda je objavljivanje potpuno prestalo. List se prodavao za 10.000 turskih lira (TRL). Oni su stoga smatrali da bi bilo razumno tražiti iznos jednak vrednosti jednogodišnje produkcije lista, naime TRL 110.000 miliona. Preduzeće kao podnosilac predstavke je takođe tvrdilo da se od njega tražilo da plati advokatske honorare, troškove lečenja i druge izdatke kao što su putni i troškovi komunikacija koji su nastali u vezi s napadima i hapšenjem i suđenjem protiv dopisnika, distributera i drugih radnika. Procenjeno je da su ovi izdaci iznosili TRL 1.000 miliona. Preduzeće podnosilac predstavke je takođe platilo sve izdatke u vezi sa sedamnaest urednika koji su zadržani u pritvoru, uključujući honorare advokata u ukupnom iznosu od TRL 20.000 miliona. Nadalje, 10. decembra 1993. godine, izvršena je racija i pretres u prostorijama lista u Istanbulu, Dijarbakiru, Batmanu, Elazýgu, Vanu, Izmiru, Agriu, Antaliji i Tatvanu i zaplenjeni su arhiva i dokumenti. Nijedan od ovih dokumenata nije vraćen. Vrednost dokumenata i arhive bila je oko TRL 10.000 miliona. Odštetni zahtevi su ukupno iznosili TRL 141.000 miliona. Preduzeće kao podnosilac predstavke je navelo da nije bilo u mogućnosti da dostavi pisane dokaze o novčanom gubitku pošto su svi dokumenti i celokupna evidencija lista, koju je zadržao njegov pravni sledbenik list Ozgur Ulke, bili uništeni u bombardovanju zgrade decembra 1994. godine.
  2. Država je navela da nikakva naknada nije plativa pošto nije bilo ikakvog kršenja Konvencije. Međutim, čak i pod pretpostavkom da je došlo do kršenja, iznosi koje su na ime odštete zahtevali podnosioci predstavke bili su preterani, veštački uvećani i neprihvatljivi.
  3. Sud konstatuje da preduzeće podnosilac predstavke nije u mogućnosti da dostavi bilo kakav pisani dokaz kojim bi potkrepilo svoje zahteve za naknadu materijalnog gubitka. Ono takođe nije ni pokušalo da precizira, u meri u kojoj je moguće, osnov za odštetne zahteve u vezi s advokatskim honorarima i troškovima lečenja i ostalim izdacima. Sud se nije uverio da postoji direktna uzročno-posledična veza između zaključka da nije bilo zaštite ili istrage i zahtevane odštete za materijalne gubitke po osnovu troškova lečenja i drugih izdataka. On takođe konstatuje da se zahtevi preduzeća odnose na zakonske mere preduzete protiv lista u celini, bez obzira da li je utvrđeno da je mera bila opravdana ili ne. Osim toga, podneti su dodatni odštetni zahtevi po osnovu zaplene arhive i dokumenata u jednom broju kancelarija, iako su se materijalne tužbe preduzeća podnosioca predstavke odnosile na njegovo sedište u Istanbulu.
  4. Ipak, Sud prihvata da je određeni materijalni gubitak morao proisteći iz utvrđenih prekršaja, kako u vezi s pretresom i zaplenom arhive i dokumenata u kancelariji u Istanbulu, tako i neopravdanih ograničenja koja se vide iz tužbi i osuda utvrđenih u ovoj presudi. Takođe je utvrdio da su kumulativni efekti kršenja doveli do prestanka izlaženja lista. Donoseći procenu na osnovu načela pravičnosti, Sud dodeljuje preduzeću podnosiocu predstavke TRL 9.000 miliona.

B. Nematerijalna šteta

  1. Podnosilac predstavke Fahri Ferda Ćetin tražio je odštetu od 30.000 funti sterlinga (GBP) za tešku uznemirenost, bol i duševnu patnju. On je tvrdio da je tokom pritvora u kome se nalazio trinaest dana bio mučen, i da je bio prinuđen da napusti Tursku po puštanju iz pritvora, ostavljajući svoju ženu i decu u Turskoj.
  2. Podnosilac predstavke Jašar Kaja takođe traži GBP 30.000. On je naveo da mu je Sud za nacionalnu bezbednost br. 5 u Istanbulu izrekao zatvorsku kaznu za članke koje je objavljivao u listu. I on je bio prinuđen da pobegne iz zemlje i ostavi svoju ženu i decu u Turskoj, te takođe doživi tešku uznemirenost, bol i duševnu patnju.
  3. Država je navela da su iznosi tražene odštete neopravdano uvećani i da će, ako budu dodeljeni, biti jednaki neopravdanom bogaćenju.
  4. Sud podseća da nije doneo nikakve zaključke po Konvenciji u pogledu pritvora Fahri Ferda Ćetina niti perioda zatvorske kazne izrečene Jašaru Kaji. On, međutim, ne sumnja da su ovi podnosioci predstavke doživeli veliki bol i stres u vezi s kršenjima koja je ustanovio Sud. Imajući u vidu druge odštete dosuđene u predmetima protiv Turske (vidi, na primer, Ceylan v. Turkey [GC], br. 23556/94, st. 50, ECHR 1999–IV, i Arslan v. Turkey [GC], br. 23462/94, st. 61, 8. jul 1999, nije ušla u zbornik presuda) i odluke zasnovane na načelu pravičnosti, dosuđuje podnosiocima predstavke po GBP 5.000.

C. Sudski i ostali troškovi

  1. Podnosioci predstavke tražili su naknadu honorara i troškova g. Osmana Ergina, koji je zastupao list u postupcima pred domaćim sudovima, ali nisu dostavili nikakve pojedinosti. Takođe nisu dostavili pojedinosti odštetnog zahteva za honorare i troškove turskih advokata koji su im pomagali. Oni su tražili GBP 5.390 (umanjeno za 5.595 francuskih franaka (FRF) primljenih na ime pravne pomoći od Saveta Evrope) za takse, izdatke i troškove koje su imali njihovi britanski advokati i GBP 7.500 na ime honorara, GBP 1.710 na ime administrativnih troškova, GBP 12.125 na ime troškova prevođenja i GBP 1.650 na ime putnih troškova koje je imao Kurdski projekat za ljudska prava (Kurdish Human Rights Project – KHRP) u vezi s pružanjem pomoći oko predstavke. U vezi s raspravom pred Sudom, podnosioci predstavke tražili su GBP 1.450 na ime taksi i GBP 46 na ime administrativnih troškova (umanjeno za FRF 3.600 primljenih na ime pravne pomoći) za svoje britanske advokate i takođe, u vezi s troškovima i taksama KHRP za raspravu, GBP 2.490 za takse, troškove i izdatke.
  2. Država je izjavila da su ovi odštetni zahtevi preterani, i da sitni troškovi, kao što su oni čiju naknadu traži KHRP, ne treba da budu prihvaćeni pošto bi to veštački uvećalo iznos odštete i pretvorilo je u neopravdano bogaćenje.
  3. Sud se nije uverio da svi iznosi čija je naknada tražena u vezi s KHRP mogu da se smatraju nužnim, osim u slučaju troškova prevođenja. Uzimajući u obzir odštete dodeljene u drugim slučajevima, i donoseći procenu zasnovanu na načelu pravičnosti, Sud dodeljuje GBP 16.000 umanjeno za FRF 9.195 primljenih kroz pravnu pomoć Saveta Evrope.

D. Zatezna kamata

  1. Sud smatra celishodnim da usvoji zakonsku kamatnu stopu koja se primenjuje u Ujedinjenom Kraljevstvu na datum donošenja ove presude, koja, prema informacijama koje su joj dostupne, iznosi 7,5% godišnje.

 

IZ OVIH RAZLOGA, SUD

  1. Odlučuje, jednoglasno, da briše predmet s popisa u meri u kojoj se odnosi na Gurbeteli Ersoz;
  2. Odlučuje, jednoglasno, da je došlo do kršenja člana 10 Konvencije; 
  3. Odlučuje, jednoglasno, da nije bilo kršenja člana 14 Konvencije;
  4. Odlučuje sa šest glasova prema jednom:

(a) da tužena država mora da plati, u roku od tri meseca:

(i) preduzeću koje je podnelo predstavku TRL 9.000.000.000 (devet hiljada miliona turskih lira);

(ii) Fahri Ferda Ćetinu i Jašaru Kaji za nematerijalnu štetu po GBP 5.000 (pet hiljada funti sterlinga) pretvorenih u turske lire po kursu koji se primenjuje na datum izricanja ove presude;

(iii) podnosiocima predstavke za sudske i ostale troškove GBP 16.000 (šesnaest hiljada funti sterlinga) umanjeno za FRF 9.195 (devet hiljada stotinudevedesetpet francuskih franaka) koji će biti pretvoreni u funte sterlinga po kursu koji se primenjuje na datum izricanja ove presude;

(b) da se obračunava prosta kamata po godišnjoj stopi od 7,5% od isteka prethodno navedenog roka od tri meseca do namirenja;

  1. Odbacuje, jednoglasno, ostatak zahteva podnosilaca predstavke za pravičnu naknadu.

 

Sačinjeno na engleskom jeziku i objavljeno na javnoj raspravi u zgradi Suda u Strazburu dana 16. marta 2000. godine.

Vinsent Berger                          Mati Pelonpa

sekretar                                   predsednik

 

U skladu sa članom 45 stav 2 Konvencije i pravilom 74, stav 2 Poslovnika Suda, uz ovu presudu se prilaže delimično izdvojeno mišljenje G. Golcuklua

M. P.                V. B.

 

DELIMIČNO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE GOLCUKLUA

(Prevod)

Na moje veliko žaljenje, nisam u mogućnosti da se pridružim u zaključku koji je donela većina u vezi s primenom člana 41 u ovom slučaju. Dozvolite mi da objasnim.

  1. Preduzeće podnosilac predstavke tvrdilo je da je pretrpelo znatnu materijalnu štetu zbog toga što je bilo krivično gonjeno, što mu je zaplenjena imovina i zbog drugih mera. Kao potporu svojih zahteva, ono je samo iznelo tvrdnje koje su se odnosile na hipotetičke, iluzorne i imaginarne činjenice, bez pružanja bilo kakvih dokaza. Ukratko, ono je iznelo spekulacije i, šta više, određene stvari na koje se pozivalo nisu imale nikakve veze s istinom. Osvrnuću se samo na jednu od tvrdnji, kako bi ona mogla da bude sagledana u svetlu zaključka Evropske komisije za ljudska prava zasnovanog na njenoj sopstvenoj istrazi u jednom ranijem slučaju. Tako je, prema navodima preduzeća podnosioca predstavke, pre radnji koje su preduzele vlasti, list Ozgur Gundem imao dnevnu prodaju od 45.000 primeraka. Ta cifra je pala na 30.000 i list je trajno nestao kao posledica tih radnji (vidi stav 77 presude). Komisija je pokazala da taj navod nije istinit. Komisija je navela u svom izveštaju od 23. oktobra 1998. godine u predmetu Kýlýç v. Turkey (br. 22492/93, st. 176): „Ozgur Gundem bio je dnevna novina... s tiražem u zemlji od nekoliko hiljada .. U aprilu 1994. godine ili otprilike tada, Ozgur Gundem je prestao da izlazi i nasledio ga je drugi list, Ozgur Ulke ...“ Razlika između navodne cifre i brojke koju pominje Komisija je zapanjujuća. Pored toga, Ozgur Gundem je nestao samo u teoriji, pošto ga je zamenio, Ozgur Ulke. To jasno pokazuje izmišljenu i spekulativnu prirodu zahteva za naknadu materijalne štete u ovom slučaju.
  2. Prema utvrđenoj praksi, Evropski sud za ljudska prava dodeliće naknadu materijalne štete samo ako su zahtevi bili valjano utvrđeni i ako postoji neposredna i direktna uzročno-posledična veza između činjenica i navodne štete. Ovo pravilo je ilustrovano u sledećim primerima uzetim iz presuda u predmetima protiv Turske koji se takođe odnose na član 10 Konvencije.

„81. U vezi s materijalnom štetom, predstavnik Komisije predložio je da Sud razmotri pitanje primene člana 50. u svetlu hipotetičnog karaktera iznosa koji se traži u odštetnom zahtevu. On je prepustio pitanje nematerijalne štete Sudu na odlučivanje po sopstvenom nahođenju. Na kraju, u vezi sa sumom koja je tražena na ime sudskih i ostalih troškova, pomenuo je problem koji predstavlja nepostojanje prateće dokumentacije.

82. U vezi s pitanjem materijalne štete, Sud pre svega smatra da on ne može da nagađa kakav bi bio ishod postupka u skladu sa članom 6 stav 1. On dalje konstatuje da nema dovoljno dokaza uzročno-posledične veze između kršenja člana 10 koje je utvrdio i gubitka profesionalnog i komercijalnog prihoda za koji podnosilac tvrdi da je pretrpeo. Nadalje, zahtevi podnosioca u vezi s materijalnom štetom nisu potkrepljeni nikakvim dokazom. Stoga Sud ne može da ih dozvoli.“ (presuda u predmetu Incal v. Turkey od 9. juna 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998–IV, str. 1575)

„47. Podnosilac predstavke je tražio 262.000 francuskih franaka (FRF) za materijalnu štetu i FRF 500.000 za nematerijalnu štetu.

48. Država je pozvala Sud da odbaci taj zahtev.

48. Pošto g. Čiraklar nije precizirao prirodu materijalne štete u vezi s kojom je uložio tužbu, Sud ne može da postupi drugačije osim da odbaci dotični odštetni zahtev. Što se tiče navodne nematerijalne štete, za nju je data dovoljna naknada zaključkom o kršenju člana 6 stav 1“ (presuda u predmetu Çýraklar v. Turkey od 28. oktobra 1998, Reports 1998–VII, str. 3074)

„66. Predstavnik Komisije izjavio je da je izlaganje podnosilaca predstavke – koje je bilo veoma uopšteno i hipotetično – bilo nedovoljno da omogući da se njihovi zahtevi shodno članu 50 podrže.

67. Sud konstatuje da podnosioci predstavke nisu dostavili nikakve dokaze kojim bi potkrepili svoje zahteve za značajne sume odštete po osnovu materijalne štete i sudskih i ostalih troškova. Sledstveno tome, on ne može da odobri ove zahteve (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Pressos Compania Naviera S. A. and Others v. Belgium od 3. jula 1997. (čl. 50), Reports 1997–IV, str. 1299, st. 24). On, međutim, konstatuje da su podnosioci predstavke primili FRF 57.187 kroz pravnu pomoć koju je isplatio Savet Evrope“ (presuda u predmetu Socialist Party and Others v. Turkey od 25. maja 1998, Reports 1998–III, str. 1261).

„57. Država je odgovorila da nije bilo nikave uzročno-posledične veze između navodnog kršenja Konvencije i materijalne štete u vezi s kojom je uložena tužba. U svakom slučaju, g. Arslan nije dostavio dokaze o dohotku o kome je govorio.

58. Sud je utvrdio da nema dovoljno dokaza o uzročno-posledičnoj vezi između kršenja člana 10 koje je utvrdio i gubitka zarade od strane podnosioca predstavke. Štaviše, nikakav pisani dokaz nije podnet kao potpora odštetnim zahtevima podnosioca predstavke u vezi s materijalnom štetom. Sud stoga ne može da ih odobri“ (Arslan v. Turkey [GC], br. 23462/94, 8. jul 1999, nije ušla u zbornik presuda).

„66. Država je tvrdila da g. Karataš nije dokazao da je pretrpeo gubitak zarade.

67. Predstavnik Komisije nije izrazio nikakvo mišljenje po ovom pitanju.

68. Sud smatra da nema dovoljno dokaza o postojanju uzročno-posledične veze između kršenja i navodnog gubitka zarade za podnosioca predstavke. Konkretno, Sud nema nikakve pouzdane informacije o plati g. Karataša. Shodno tome, on ne može da dodeli nadknadu po ovoj tački (vidi pravilo 60, st. 2 Poslovnika Suda).“ (Karataş v. Turkey [GC], br. 23168/94, ECHR 1999–IV)

„53. Predstavnik Komisije smatrao je da nije bilo razloga da Sud dođe do drugačijeg zaključka od onog koji je donet u predmetima u vezi s Ujedinjenom komunističkom partijom i Socijalističkom partijom, navedenim u prethodnom tekstu.

54. Sud konstatuje da partija podnosilac predstavke nije dostavila nikakav dokaz u prilog svom zahtevu. Stoga nije u mogućnosti da ga prihvati (pravilo 60, st. 2 Poslovnika Suda; vidi, mutatis mutandis, predmet The Socialist Party and Others v. Turkey gore naveden, str. 1261, st. 67), (Freedom and Democracy Party (ÖZDEP) v. Turkey [GC], br. 23885/94, ECHR 1999–VIII).

 

[1] Napomena Sekretarijata: Izveštaj se može dobiti od Sekretarijata.

[2] Susurluk je bilo mesto na kome se dogodila saobraćajna nesreća novembra 1996. godine, u kojoj je učestvovalo vozilo kojim su putovali jedan poslanik, bivši zamenik šefa Službe bezbednosti u Istanbulu, jedan ozloglašeni ultra-desničarski ekstremista, jedan narko-diler

[3] U izveštaju nedostaje prilog.

[4] Stranica koja sledi posle ove poslednje rečenice takođe nedostaje u izveštaju.

[5] Lica koja sarađuju sa vlastima nakon što su priznali da su bili povezani sa PKK.

[6] Deo rečenice u kurzivu izbrisan je presudom Ustavnog suda 31. marta 1992. godine i prestao je da važi 27. jula 1993. godine.

[7] Deo rečenice u kurzivu izbrisan je presudom Ustavnog suda 31. marta 1992. godine i prestao je da važi 27. jula 1993. godine.

[8] Ova odredba odnosi se na alternativne kazne i mere koje mogu da budu naložene u vezi sa krivičnim delima koja povlače zatvorsku kaznu.

[9] Ova odredba odnosi se na odlaganje izvršenja smrtne kazne.

[10] Ova reč ima čitav niz značenja, između ostalog „prostitutka“, „prepreden“, „varljiv“.

[11] „Dev-Sol“ (Revolucionarna levica) je naziv koji se obično koristi za oružani pokret ekstremne levice „Türkiye Halk Kurtuluş Partisi/Cephesi-Devrimci Sol“.

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF ÖZGÜR GÜNDEM v. TURKEY

(Application no. 23144/93)

JUDGMENT

STRASBOURG

16 March 2000

In the case of Özgür Gündem v. Turkey, The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

MrM. PellonpääPresident,
MrG. Ress,
MrA. Pastor Ridruejo,
MrL. Caflisch,
MrJ. Makarczyk,
MrV. Butkevych, judges,
MrF. Gölcüklü, ad hoc judge,
and Mr V. BergerSection Registrar,

Having deliberated in private on 10 November 1999 and 3 February 2000, Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case was referred to the Court by the European Commission of Human Rights (“the Commission”) on 8 March 1999, within the three-month period laid down by former Articles 32 § 1 and 47 of the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”). It originated in an application (no. 23144/93) against the Republic of Turkey lodged with the Commission under former Article 25 by three Turkish nationals, Gurbetelli ErsözFahri Ferda Çetin and Yaşar Kaya, and by Ülkem Basın ve Yayıncılık Sanayı Ticaret Ltd, a company having its head office in Istanbul, on 9 December 1993. The first two applicants were, respectively, the editor-in-chief and the assistant editor-in-chief of the newspaper Özgür Gündem of which the third and fourth applicants were the owners. The Commission later decided not to pursue the examination of the application in so far as it concerned the first applicant, since she had died in 1997.

The application concerned the applicants' allegations that there had been a concerted and deliberate assault on their freedom of expression through a campaign of targeting journalists and others involved in Özgür Gündem. The applicants relied on Articles 10 and 14 of the Convention and on Article 1 of Protocol No. 1.

The Commission declared the application admissible on 20 October 1995. In its report of 29 October 1998 (former Article 31 of the Convention), it expressed the opinion that there had been a violation of Article 10 (unanimously), that there had been no violation of Article 14 (fifteen votes to two) and that it was not necessary to examine separately whether there had been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 (unanimously)[1].

2.  Following the entry into force of Protocol No. 11 to the Convention on 1 November 1998, and in accordance with the provisions of Article 5 § 4 thereof read in conjunction with Rules 100 § 1 and 24 § 6 of the Rules of Court, a panel of the Grand Chamber decided on 31 March 1999 that the case would be examined by a Chamber constituted within one of the Sections of the Court.

3.  In accordance with Rule 52 § 1, the President of the Court, Mr L. Wildhaber, assigned the case to the Fourth Section. The Chamber constituted within that Section included ex officio Mr R. Türmen, the judge elected in respect of Turkey (Article 27 § 2 of the Convention and Rule 26 § 1 (a)), and Mr M. Pellonpää, President of the Section (Rule 26 § 1 (a)). The other members designated by the latter to complete the Chamber were Mr G. Ress, Mr A. Pastor Ridruejo, Mr L. Caflisch, Mr J. Makarczyk and Mrs N. Vajić (Rule 26 § 1 (b)).

4.  On 1 June 1999 Mr Türmen withdrew from sitting in the Chamber (Rule 28). The Turkish Government (“the Government”) accordingly appointed Mr F. Gölcüklü to sit as an ad hoc judge (Article 27 § 2 of the Convention and Rule 29 § 1).

5.  On 13 July 1999 the Chamber decided to hold a hearing.

6.  Pursuant to Rule 59 § 3 the President of the Chamber invited the parties to submit memorials on the issues raised in the application. The Registrar received the applicants' and Government's memorials on 5 and 20 October 1999 respectively.

7.  In accordance with the Chamber's decision, a hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 10 November 1999.

There appeared before the Court:

(a)  for the Government
MrM. Özmen,Co-Agent,
MrF. Polat,
MrF. Çalişkan,
MsM. Gülsen,
MrE. Genel,
MrF. Güney,
MrC. Aydın,Advisers;

(b)  for the applicants
MrW. Bowring,Counsel,
MrK. Yıldız,Adviser.

The Court heard addresses by Mr Bowring and Mr Özmen.

8.  On 3 February 2000 Mrs Vajić, who was unable to take part in the further consideration of the case, was replaced by Mr V.Butkevych (Rule 26 § 1 (c)).

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

9.  Özgür Gündem was a daily newspaper the main office of which was located in Istanbul. It was a Turkish-language publication with an estimated national circulation of up to 45,000 copies and a further unspecified international circulation. It incorporated its predecessor, the weekly publication Yeni Ülke, which was published between 1990 and 1992. Özgür Gündem was published from 30 May 1992 until April 1994. It was succeeded by another newspaper, Özgür Ülke.

10.  The case concerns the allegations of the applicants that Özgür Gündem was the subject of serious attacks and harassment which forced its eventual closure and for which the Turkish authorities are directly or indirectly responsible.

A.  Incidents of violence and threats against Özgür Gündem and persons associated with it

11.  The applicants made detailed submissions to the Commission, listing the attacks made on journalists, distributors and others associated with the newspaper (see paragraphs 32-34 of the Commission's report). The Government, in their submissions to the Commission, denied that some of these attacks occurred (see paragraphs 43-62 of the Commission's report). In their submissions to the Court, neither party has made any comment on the Commission's findings in this respect (see paragraphs 141-42 of the Commission's report).

12.  The following incidents are not contested.

Seven persons connected with Özgür Gündem were killed in circumstances originally regarded as killings by “unknown perpetrators”: (1) Yahya Orhan, a journalist shot dead on 31 July 1992; (2) Hüseyin Deniz, a staff member of Özgür Gündem, shot dead on 8 August 1992; (3) Musa Anter, a regular columnist for Özgür Gündem, shot dead on 20 September 1992; (4) Hafız Akdemir, a staff member of Özgür Gündem, shot dead on 8 June 1992; (5) Kemal Kılıç, the Şanlıurfa representative of Özgür Gündem, shot dead on 18 February 1993 (application no. 22492/93 lodged by Cemil Kılıç concerning alleged State responsibility for this killing is pending before the Court – see the Commission's report of 23 October 1998); (6) Cengiz Altun, a reporter for Yeni Ülke, shot dead on 24 February 1992; (7) Ferhat Tepe, the Bitlis correspondent for Özgür Gündem, abducted on 28 July 1993 and found dead on 4 August 1993.

The following attacks occurred: (1) on 16 November 1992 an arson attack on the news-stand of Kadir Saka in Diyarbakır; (2) an armed attack on Eşref Yaşa, also a newsagent, on 15 January 1993 in Diyarbakır; (3) an armed attack on the newsagent Haşim Yaşa on 15 June 1993 in Diyarbakır (this incident and that concerning the attack on Eşref Yaşa were the subject of an application under the Convention – see the Yaşa v. Turkey judgment of 2 September 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-VI); (4) on 26 September 1993 Mehmet Balamir, a newspaper boy, was attacked with a knife in Diyarbakır as he was selling Özgür Gündem; (5) in 1993, in Ergani, boys selling the newspaper were attacked by a person with a knife; (6) an arson attack on a newsagent's in Mazidagı; (7) in Bingöl, on 17 November 1992 the car of a newsagent was destroyed by fire; (8) in Yüksekova, in October 1993, a bomb explosion damaged a newsagent's; (9) a bomb exploded at the Istanbul office of the newspaper's successor Özgür Ülke on 2 December 1994, killing one employee and injuring eighteen others.

13.  The applicants listed a large number of other incidents (arson attacks, attacks and threats on newsagents, distributors and newspaper boys) which the Government stated either did not occur or concerning which they stated that they had received no information or complaint (see paragraphs 32-34 and 43-62 of the Commission's report). They also referred to the disappearance of the journalist Aysel Malkaç on 7 August 1993 and to the detention and ill-treatment of many journalists, one of whom, Salih Tekin, was found, upon his application to Strasbourg, to have been subjected to inhuman and degrading treatment while in custody (see paragraph 37 of the Commission's report and the Tekin v. Turkey judgment of 9 June 1998, Reports 1998-IV, pp. 1517-18, §§ 53-54).

14.  The applicants, and others acting on behalf of the newspaper and its employees, addressed numerous petitions to the authorities concerning the threats and attacks which they claimed had occurred. These are listed in the Commission's report (paragraph 35) and include letters from the applicant Yaşar Kaya to the governor of the state of emergency region, the Minister of the Interior, the Prime Minister and Deputy Prime Minister, informing them of the attacks and requesting investigations to be opened and measures of protection to be taken. There was no reply to the vast majority of these letters.

15.  Written complaints were made by persons from the newspaper about specific attacks, incidents and threats concerning which the Government stated that they had received no information or complaint, including the attacks on children distributing the newspaper in Diyarbakır during 1993, the death of newsagent Zülküf Akkaya in Diyarbakır on 27 September 1993 and attacks on distributors by persons with meat axes, also in Diyarbakır, in September 1993 (see paragraph 35 (s) of the Commission's report). A written request for protective measures made on 24 December 1992 to the governor of Şanlıurfa on behalf of the persons involved in the newspaper in Şanlıurfa was refused shortly before the journalist Kemal Kılıç was shot dead on 18 February 1993 (see paragraph 35 (l) of the Commission's report).

16.  Following a request for security measures received by the Diyarbakır police on 2 December 1993, police escorted employees of the two companies dealing with the distribution of newspapers from the border of the province of Şanlıurfa to the distribution stores. Measures were also taken with respect to deliveries of the newspaper from the stores to newsagents. The Government submitted to the Commission that no other requests for protection were received. Following the explosion at the Özgür Ülke office on 2 December 1994 and a request from the owner, security measures, including patrolling, were taken by the authorities.

B.  The search-and-arrest operation at the Özgür Gündem premises in Istanbul

17.  On 10 December 1993 the police conducted a search of the Özgür Gündem office in Istanbul. During the operation, they took into custody those present in the building (107 persons, including the applicants Gurbetelli Ersöz and Fahri Ferda Çetin) and seized all the documents and archives.

18.  Two search-and-seizure documents dated 10 December 1993 record that the police found two guns, ammunition, two sleeping bags and twenty-five gas masks. In a further search-and-seizure document dated 10 December 1993, it is stated that the following items had been found: photographs (described as kept in envelopes with a label “PKK Terrorist Organisation”), a tax receipt stamped with the name ERNK (a wing of the Workers' Party of Kurdistan (PKK)) for 400,000,000 Turkish liras (TRL), found in the desk of the applicant Yaşar Kaya, and numerous printed and hand-written documents, including an article on Abdullah Öcalan. A document dated 24 December 1993, signed by a public prosecutor at the Istanbul National Security Court, listed the following material as having been seized: in a sealed envelope the military identification of Muzaffer Ulutaş killed in Şırnak in March 1993, in a sealed box 1,350 injection kits, one typewriter, one video-cassette and one audio-cassette, and forty books found at the house of the applicant Fahri Ferda Çetin. As a result of these measures, the publication of the newspaper was disrupted for two days.

19.  In an indictment dated 5 April 1994, charges were brought against the editor Gurbetelli ErsözFahri Ferda ÇetinYaşar Kaya, themanager Ali Rıza Halis and six others, alleging that they were members of the PKK, had assisted the PKK and made propaganda in its favour. The Government have stated that Gurbetelli Ersöz and Ali Rıza Halis were convicted of aiding and abetting the PKK, by judgment of the Istanbul National Security Court no. 5 on 12 December 1996. Gurbetelli Ersöz had previously been convicted of involvement with the PKK in or about the end of December 1990 and had been released from prison in 1992.

C.  Prosecutions concerning issues of Özgür Gündem

20.  Numerous prosecutions were brought against the newspaper (including the relevant editor, the applicant Yaşar Kaya as the owner and publisher, and the authors of the impugned articles), alleging that offences had been committed by the publication of various articles. The prosecutions resulted in many convictions, carrying sentences imposing fines and prison terms and orders of confiscation of issues of the newspaper and orders of closure of the newspaper for periods of three days to a month.

The prosecutions were brought under provisions rendering it an offence, inter alia, to publish material insulting or vilifying the Turkish nation, the Republic or specific State officers or authorities, material provoking feelings of hatred and enmity on grounds of race, region of origin or class, and materials constituting separatist propaganda, disclosing the names of officials involved in fighting terrorism or reporting the declarations of terrorist organisations (see “Relevant domestic law” below).

21.  On 3 July 1993 Özgür Gündem published a press release announcing that the newspaper was charged with offences which, cumulatively, were punishable by fines totalling TRL 8,617,441,000 and prison terms ranging from 155 years and 9 months to 493 years and 4 months.

22.  During one period of sixty-eight days in 1993, forty-one issues of the newspaper were ordered to be seized. In twenty cases, closure orders were issued, three for a period of one month, fifteen for a period of fifteen days and two for ten days.

23.  The applicants have further stated, and this was not contested by the Government, that there have been prosecutions in respect of 486 out of 580 issues of the newspaper and that, pursuant to convictions by the domestic courts, the applicant Yaşar Kaya has been fined up to TRL 35 billion, while journalists and editors together have had imposed sentences totalling 147 years' imprisonment and fines reaching TRL 21 billion.

D.  Material before the Commission

1.  Domestic court proceedings

24.  Both parties provided the Commission with copies of judgments and decisions by the courts relating to the proceedings brought in respect of the newspaper. These involve 112 prosecutions brought between 1992 and 1994. Details of the articles in issue and the judgments given in twenty-one cases are summarised in the Commission's report (paragraphs 161-237).

2.  The Susurluk report

25.  The applicants provided the Commission with a copy of the so-called “Susurluk report”[2], produced at the request of the Prime Minister by Mr Kutlu Savaş, Vice-President of the Board of Inspectors within the Prime Minister's Office. After receiving the report in January 1998, the Prime Minister made it available to the public, although eleven pages and certain annexes were withheld.

26.  The introduction states that the report was not based on a judicial investigation and did not constitute a formal investigative report. It was intended for information purposes and purported to do no more than describe certain events which had occurred mainly in south-east Turkey and which tended to confirm the existence of unlawful dealings between political figures, government institutions and clandestine groups.

27.  The report analyses a series of events, such as murders carried out under orders, the killings of well-known figures or supporters of the Kurds and deliberate acts by a group of “informants” supposedly serving the State, and concludes that there is a connection between the fight to eradicate terrorism in the region and the underground relations that have been formed as a result, particularly in the drug-trafficking sphere. The passages from the report that concern certain matters affecting radical periodicals distributed in the region are reproduced below.

“... In his confession to the Diyarbakır Crime Squad, ... Mr G. ... had stated that Ahmet Demir[[3]] [p. 35] would say from time to time that he had planned and procured the murder of Behçet Cantürk[[4]] and other partisans from the mafia and the PKK who had been killed in the same way ... The murder of ... Musa Anter[[5]] had also been planned and carried out by A. Demir [p. 37].

...

Summary information on the antecedents of Behçet Cantürk, who was of Armenian origin, are set out below [p. 72].

...

As of 1992 he was one of the financiers of the newspaper Özgür Gündem. ... Although it was obvious who Cantürk was and what he did, the State was unable to cope with him. Because legal remedies were inadequate Özgür Gündem was blown up with plastic explosives and when Cantürk started to set up a new undertaking, when he was expected to submit to the State, the Turkish Security Organisation decided that he should be killed and that decision was carried out [p. 73].

...

All the relevant State bodies were aware of these activities and operations. ... When the characteristics of the individuals killed in the operations in question are examined, the difference between those Kurdish supporters who were killed in the region in which a state of emergency had been declared and those who were not lay in the financial strength the latter presented in economic terms. ... The sole disagreement we have with what was done relates to the form of the procedure and its results. It has been established that there was regret at the murder of Musa Anter, even among those who approved of all the incidents. It is said that Musa Anter was not involved in any armed action, that he was more concerned with the philosophy of the matter and that the effect created by his murder exceeded his own real influence and that the decision to murder him was a mistake. (Information about these people is to be found in Appendix 9[[6]]). Other journalists have also been murdered [p. 74][[7]].”

28.  The report concludes with numerous recommendations, such as improving coordination and communication between the different branches of the security, police and intelligence departments; identifying and dismissing security-force personnel implicated in illegal activities; limiting the use of “confessors”[8]; reducing the number of village guards; terminating the use of the Special Operations Bureau outside the south-east region and incorporating it into the police outside that area; opening investigations into various incidents; taking steps to suppress gang and drug-smuggling activities; and recommending that the results of the Grand National Assembly Susurluk inquiry be forwarded to the appropriate authorities for the relevant proceedings to be undertaken.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

A.  The Criminal Code

29.  The relevant provisions of the Criminal Code read as follows:

Article 36 § 1

“In the event of conviction, the court shall order the seizure and confiscation of any object which has been used for the commission or preparation of the crime or offence ...”

Article 79

“A person who infringes various provisions of this Code by a single act shall be punished under the provision which prescribes the heaviest punishment.”

Article 159 § 1

“Whoever overtly insults or vilifies the Turkish nation, the Republic, the Grand National Assembly, or the moral personality of the Government, the ministries or the military or security forces of the State or the moral personality of the judicial authorities shall be punished by a term of imprisonment of one to six years.”

Article 311 § 2

“Where incitement to commit an offence is done by means of mass communication, of whatever type – whether by tape recordings, gramophone records, newspapers, press publications or other published material – by the circulation or distribution of printed papers or by the placing of placards or posters in public places, the terms of imprisonment to which convicted persons are liable shall be doubled ...”

Article 312

“A person who expressly praises or condones an act punishable by law as an offence or incites the population to break the law shall, on conviction, be liable to between six months' and two years' imprisonment and a heavy fine of from six thousand to thirty thousand Turkish liras.

A person who incites the people to hatred or hostility on the basis of a distinction between social classes, races, religions, denominations or regions, shall, on conviction, be liable to between one and three years' imprisonment and a fine of from nine thousand to thirty-six thousand liras. If this incitement endangers public safety, the sentence shall be increased by one-third to one-half.

The penalties to be imposed on those who have committed the offences defined in the previous paragraph shall be doubled when they have done so by the means listed in Article 311 § 2.”

30.  The conviction of a person under Article 312 § 2 entails further consequences, particularly with regard to the exercise of certain activities governed by special legislation. For example, persons convicted of an offence under that Article may not found associations (Law no. 2908, section 4(2)(b)) or trade unions, nor may they be members of the executive committee of a trade union (Law no. 2929, section 5). They are also forbidden to found or join political parties (Law no. 2820, section 11(5)) and may not stand for election to Parliament (Law no. 2839, section 11(f 3)).

B.  The Press Act (Law no. 5680 of 15 July 1950)

31.  The relevant provision of the Press Act 1950 reads as follows:

Section 3

“For the purposes of the present Law, the term 'periodicals' shall mean newspapers, press agency dispatches and any other printed matter published at regular intervals.

'Publication' shall mean the exposure, display, distribution, emission, sale or offer for sale of printed matter on premises to which the public have access where anyone may see it.

An offence shall not be deemed to have been committed through the medium of the press unless publication has taken place, except where the material in itself is unlawful.”

C.  The Prevention of Terrorism Act (Law no. 3713 of 12 April 1991)

32.  This law, promulgated with a view to preventing acts of terrorism, refers to a number of offences defined in the Criminal Code which it describes as “acts of terrorism” or “acts perpetrated for the purposes of terrorism” (sections 3 and 4) and to which it applies. The relevant provisions of the Prevention of Terrorism Act 1991 read as follows:

Section 6

“It shall be an offence, punishable by a fine of from five million to ten million Turkish liras, to announce, orally or in the form of a publication, that terrorist organisations will commit an offence against a specific person, whether or not that person's ... identity is divulged, provided that it is done in such a manner that he or she may be identified, or to reveal the identity of civil servants who have participated in anti-terrorist operations or to designate any person as a target.

It shall be an offence, punishable by a fine of from five million to ten million Turkish liras, to print or publish declarations or leaflets emanating from terrorist organisations.

...

Where the offences contemplated in the above paragraphs are committed through the medium of periodicals within the meaning of section 3 of the Press Act (Law no. 5680), the publisher shall also be liable to a fine equal to ninety per cent of the income from the average sales for the previous month if the periodical appears more frequently than monthly, or from the sales of the previous issue if the periodical appears monthly or less frequently, or from the average sales for the previous month of the daily newspaper with the largest circulation if the offence involves printed matter other than periodicals or if the periodical has just been launched[[9]]. However, the fine may not be less than fifty million Turkish liras. The editor of the periodical shall be ordered to pay a sum equal to half the fine imposed on the publisher.”

Section 8

(before amendment by Law no. 4126 of 27 October 1995)

“Written and spoken propaganda, meetings, assemblies and demonstrations aimed at undermining the territorial integrity of the Republic of Turkey or the indivisible unity of the nation are prohibited, irrespective of the methods used and the intention. Any person who engages in such an activity shall be sentenced to not less than two and not more than five years' imprisonment and a fine of from fifty million to one hundred million Turkish liras.

Where the crime of propaganda contemplated in the above paragraph is committed through the medium of periodicals within the meaning of section 3 of the Press Act (Law no. 5680), the publisher shall also be liable to a fine equal to ninety per cent of the income from the average sales for the previous month if the periodical appears more frequently than monthly, or from the average sales for the previous month of the daily newspaper with the largest circulation if the offence involves printed matter other than periodicals or if the periodical has just been launched[[10]]. However the fine may not be less than one hundred million Turkish liras. The editor of the periodical concerned shall be ordered to pay a sum equal to half the fine imposed on the publisher and sentenced to not less than six months' and not more than two years' imprisonment.”

Section 8

(as amended by Law no. 4126 of 27 October 1995)

“Written and spoken propaganda, meetings, assemblies and demonstrations aimed at undermining the territorial integrity of the Republic of Turkey or the indivisible unity of the nation are prohibited. Any person who engages in such an activity shall be sentenced to not less than one and not more than three years' imprisonment and a fine of from one hundred million to three hundred million Turkish liras. The penalty imposed on a reoffender may not be commuted to a fine.

Where the crime of propaganda contemplated in the first paragraph is committed through the medium of periodicals within the meaning of section 3 of the Press Act (Law no. 5680), the publisher shall also be liable to a fine equal to ninety per cent of the income from the average sales for the previous month if the periodical appears more frequently than monthly. However, the fine may not be less than one hundred million Turkish liras. The editor of the periodical concerned shall be ordered to pay a sum equal to half the fine imposed on the publisher and sentenced to not less than six months' and not more than two years' imprisonment.

Where the crime of propaganda contemplated in the first paragraph is committed through the medium of printed matter or by means of mass communication other than periodicals within the meaning of the second paragraph, those responsible and the owners of the means of mass communication shall be sentenced to not less than six months' and not more than two years' imprisonment and a fine of from one hundred million to three hundred million Turkish liras ...

...”

D.  Law no. 4126 of 27 October 1995 amending sections 8 and 13 of Law no. 3713

33.  The following amendments were made to the Prevention of Terrorism Act 1991 after the enactment of Law no. 4126 of 27 October 1995:

Transitional provision relating to section 2

“In the month following the entry into force of the present Law, the court which has given judgment shall re-examine the case of a person convicted pursuant to section 8 of the Prevention of Terrorism Act (Law no. 3713) and, in accordance with the amendment ... to section 8 of Law no. 3713, shall reconsider the term of imprisonment imposed on that person and decide whether he should be allowed the benefit of sections 4[[11]] and 6[[12]] of Law no. 647 of 13 July 1965.”

THE LAW

I.  STANDING OF GURBETELLI ERSÖZ

34.  The Court recalls that this application was lodged by four applicants, the first of which was Gurbetelli Ersöz, formerly the editor of Özgür Gündem. In its report of 29 October 1998, the Commission decided not to pursue its examination of the case in so far as it concerned Gurbetelli Ersöz as she had died in autumn 1997 and no information had been received that any heir or close relative wished to pursue her complaints.

35.  The parties have made no submissions on this aspect of the case.

36.  The Court considers, in accordance with Article 37 § 1 (c) of the Convention, that it is no longer justified to continue the examination of the application in so far as it concerns Gurbetelli Ersöz. Accordingly, this part of the case shall be struck out of the list.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

37.  The applicants complained that the newspaper Özgür Gündem was forced to cease publication due to the campaign of attacks on journalists and others associated with the newspaper and due to the legal steps taken against the newspaper and its staff, invoking Article 10 of the Convention which provides:

“1.  Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2.  The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

A.  Concerning the alleged attacks on the newspaper and persons associated with it

38.  The applicants claimed that the Turkish authorities had, directly or indirectly, sought to hinder, prevent and render impossible the production of Özgür Gündem by the encouragement of or acquiescence in unlawful killings and forced disappearances, by harassment and intimidation of journalists and distributors, and by failure to provide any or any adequate protection for journalists and distributors when their lives were clearly in danger and despite requests for such protection.

The applicants relied on the findings in the Commission's report that there was a disturbing pattern of attacks on persons concerned with Özgür Gündem and that the authorities, through their failure to take measures of protection and to conduct adequate investigations in relation to the apparent pattern of attacks on Özgür Gündem and persons connected with it, did not comply with their positive obligation to secure to the applicants their right to freedom of expression guaranteed under Article 10 of the Convention.

39.  The Government emphasised that Özgür Gündem was the instrument of the terrorist organisation PKK and espoused the aim of that organisation to destroy the territorial integrity of Turkey by violent means. They disputed that any reliance could be placed on previous judgments of the Court or on the Susurluk report in deducing that there was any official complicity in any alleged attacks. In particular, the Susurluk report was not a judicial document and had no probative value.

The Government submitted that the Commission based its findings on general presumptions unsupported by any evidence and that the applicants had not substantiated their claims of a failure to protect the lives and physical integrity of persons attached to Özgür Gündem. Nor had they substantiated that the persons attacked were related to the newspaper. They disputed that any positive obligation extends to the protection and promotion of the propaganda instrument of a terrorist organisation but asserted that, in any event, necessary measures were taken in response to individual complaints, investigations being carried out by public prosecutors as required.

40.  The Court observes that the Government have disputed the Commission's findings concerning the pattern of attacks in general terms without specifying which are, or in what way they are, inaccurate. It notes that the Government deny specifically that any weight can be given to the Susurluk report and its description of acquiescence and connivance by State authorities in unlawful activities, some of which targeted Özgür Gündem and journalists, of whom Musa Anter is specifically named.

In its judgment in the Yaşa case (Yaşa v. Turkey judgment of 2 September 1998, Reports 1998-VI, pp. 2437-38, §§ 95-96), in which it was alleged that the security forces had connived in an attack on Eşref Yaşa and his uncle who were both involved in the sale and distribution of Özgür Gündem in Diyarbakır, the Court found that the Susurluk report did not provide a basis for enabling the perpetrators of the attack on Eşref Yaşa and his uncle to be identified. It did find that the report gave rise to serious concerns and that it was not disputed in the Yaşa case that there had been a number of serious attacks on journalists, newspaper kiosks and distributors of Özgür Gündem. Furthermore, while the Susurluk report indeed may not be relied on for establishing to the required standard of proof that State officials were implicated in any particular incident, the Court considers that the report, which was drawn up at the request of the Prime Minister and which he decided should be made public, must be regarded as a serious attempt to provide information on and analyse problems associated with the fight against terrorism from a general perspective and to recommend preventive and investigative measures. On that basis, the report can be relied on as providing factual substantiation of the fears expressed by the applicants from 1992 onwards that the newspaper and persons associated with it were at risk from unlawful violence.

41.  Having regard to the parties' submissions and the findings of the Commission in its report, the Court is satisfied that from 1992 to 1994 there were numerous incidents of violence, including killings, assaults and arson attacks, involving the newspaper and journalists, distributors and other persons associated with it. The concerns of the newspaper and its fears that it was the victim of a concerted campaign tolerated, if not approved, by State officials, were brought to the attention of the authorities (see paragraphs 14-15 above). It does not appear, however, that any measures were taken to investigate this allegation. Nor did the authorities respond by any protective measures, save in two instances (see paragraph 16 above).

42.  The Court has long held that, although the essential object of many provisions of the Convention is to protect the individual against arbitrary interference by public authorities, there may in addition be positive obligations inherent in an effective respect of the rights concerned. It has found that such obligations may arise under Article 8 (see, amongst others, the Gaskin v. the United Kingdom judgment of 7 July 1989, Series A no. 160, pp. 17-20, §§ 42-49) and Article 11 (see the Plattform “Ärzte für das Leben” v. Austria judgment of 21 June 1988, Series A no. 139, p. 12, § 32). Obligations to take steps to undertake effective investigations have also been found to accrue in the context of Article 2 (see, for example, the McCann and Others v. the United Kingdom judgment of 27 September 1995, Series A no. 324, p. 49, § 161) and Article 3 (see the Assenov and Others v. Bulgaria judgment of 28 October 1998, Reports 1998-VIII, p. 3290, § 102), while a positive obligation to take steps to protect life may also exist under Article 2 (see the Osman v. the United Kingdom judgment of 28 October 1998, Reports 1998-VIII, pp. 3159-61, §§ 115-17).

43.  The Court recalls the key importance of freedom of expression as one of the preconditions for a functioning democracy. Genuine, effective exercise of this freedom does not depend merely on the State's duty not to interfere, but may require positive measures of protection, even in the sphere of relations between individuals (see mutatis mutandis, the X and Y v. the Netherlands judgment of 26 March 1985, Series A no. 91, p. 11, § 23). In determining whether or not a positive obligation exists, regard must be had to the fair balance that has to be struck between the general interest of the community and the interests of the individual, the search for which is inherent throughout the Convention. The scope of this obligation will inevitably vary, having regard to the diversity of situations obtaining in Contracting States, the difficulties involved in policing modern societies and the choices which must be made in terms of priorities and resources. Nor must such an obligation be interpreted in such a way as to impose an impossible or disproportionate burden on the authorities (see, among other authorities, the Rees v. the United Kingdom judgment of 17 October 1986, Series A no. 106, p. 15, § 37, and the Osman v. the United Kingdom judgment cited above, pp. 3159-60, § 116).

44.  In the present case, the authorities were aware that Özgür Gündem, and persons associated with it, had been subject to a series of violent acts and that the applicants feared that they were being targeted deliberately in efforts to prevent the publication and distribution of the newspaper. However, the vast majority of the petitions and requests for protection submitted by the newspaper or its staff remained unanswered. The Government have only been able to identify one protective measure concerning the distribution of the newspaper which was taken while the newspaper was still in existence. The steps taken after the bomb attack at the Istanbul office in December 1994 concerned the newspaper's successor. The Court finds, having regard to the seriousness of the attacks and their widespread nature, that the Government cannot rely on the investigations ordered by individual public prosecutors into specific incidents. It is not convinced by the Government's contention that these investigations provided adequate or effective responses to the applicants' allegations that the attacks were part of a concerted campaign which was supported, or tolerated, by the authorities.

45.  The Court has noted the Government's submissions concerning its strongly held conviction that Özgür Gündem and its staff supported the PKK and acted as its propaganda tool. This does not, even if true, provide a justification for failing to take steps effectively to investigate and, where necessary, provide protection against unlawful acts involving violence.

46.  The Court concludes that the Government have failed, in the circumstances, to comply with their positive obligation to protect Özgür Gündem in the exercise of its freedom of expression.

B.  Concerning the police operation at the Özgür Gündem premises in Istanbul on 10 December 1993

47.  The applicants relied on the findings in the Commission's report that the search-and-arrest operation conducted on the premises of Özgür Gündem in Istanbul, during which all the employees were detained and the archives, library and administrative documents seized, disclosed an interference with the newspaper's freedom of expression for which there was no convincing justification. In their submissions to the Commission, they stated that there were innocent explanations for the allegedly incriminating material found on the premises (see paragraph 36 (i) of the Commission's report).

48.  The Government pointed to the materials seized during the search, including injection kits, gas masks, an ERNK receipt and the identity card of a dead soldier, which, they submitted, were indisputable proof of the links between the newspaper and the PKK. They referred to the conviction on 12 December 1996 of the editor Gurbetelli Ersöz and manager Ali Rıza Halis for aiding the PKK. They also asserted that, of the 107 persons apprehended at the Istanbul office, 40 could claim no connection with the newspaper, which gave additional grounds for suspicions of complicity with the terrorist organisation.

49.  The Court finds that the operation, which resulted in newspaper production being disrupted for two days, constituted a serious interference with the applicants' freedom of expression. It accepts that the operation was conducted according to a procedure “prescribed by law” for the purpose of preventing crime and disorder within the meaning of the second paragraph of Article 10. It does not, however, find that a measure of such dimension was proportionate to this aim. No justification has been provided for the seizure of the newspaper's archives, documentation and library. Nor has the Court received an explanation for the fact that every person found on the newspaper's premises had been taken into custody, including the cook, cleaner and heating engineer. The presence of forty persons who were not employed by the newspaper is not, in itself, evidence of any sinister purpose or of the commission of any offence.

50.  As stated in the Commission's report, the necessity for any restriction in the exercise of freedom of expression must be convincingly established (see, among other authorities, the Otto-Preminger-Institut v. Austria judgment of 20 September 1994, Series A no. 295-A, p. 19, § 50). The Court concludes that the search operation, as conducted by the authorities, has not been shown to be necessary, in a democratic society, for the implementation of any legitimate aim.

C.  Concerning the legal measures taken in respect of issues of the newspaper

1.  The applicants

51.  The applicants claimed that the Government had also sought to hinder, prevent and render impossible the production and distribution of Özgür Gündem by means of unjustified legal proceedings. They adopted the findings in the Commission's report that many of the prosecutions brought against the newspaper in respect of the contents of articles and news reports were unjustified and disproportionate in their effects. They submitted that the Commission had analysed thoroughly a representative sample of prosecutions in the light of the principles established by the Court and had found that most of the impugned articles contained no incitement to violence or comments likely to exacerbate the situation which could have justified the measures imposed.

2.  The Government

52.  The Government submitted that the Commission was selective in the manner in which it examined domestic court decisions concerning the Özgür Gündem publications. It was furthermore simplistic, in their view, to consider that only words directly and expressly inciting to violence might justifiably be prohibited, an approach which the Commission had taken in examining the articles. Implied, covert and veiled messages could equally have a negative impact. The Government argued that the correct test was to examine the actual danger caused by the publication. They also contended that the intention of the newspaper, namely, that of acting as a tool of propaganda for the PKK and of supporting its aim of endangering the territorial integrity of Turkey, was crucial in this assessment. It is for the domestic authorities who are in contact with the vital forces of their countries to determine whether safety or security is threatened and the Contracting State must enjoy a wide margin of appreciation in any supervision carried out by Strasbourg.

3.  The Commission

53.  In its report, the Commission examined twenty-one court decisions concerning prosecutions in respect of thirty-two articles and news reports. These prosecutions related to various offences: insulting the State and the military authorities (Article 159 of the Criminal Code), provoking racial and regional hostility (Article 312 of the Criminal Code), reporting statements of the PKK (section 6 of the Prevention of Terrorism Act 1991), identifying officials appointed to fight terrorism (section 6 of the 1991 Act), and publishing separatist propaganda (section 8 of the 1991 Act). The prosecutions resulted in convictions involving prison terms, fines and closure of the newspaper. The Commission found that the criminal convictions and the imposition of sentences could be justified only in respect of three issues. Its summaries of the articles and court decisions are contained in its report (paragraphs 160-237).

4.  The Court's assessment

54.  The Court, firstly, sees no reason for criticising the approach adopted by the Commission which consisted in selecting domestic decisions for examination. The Commission reviewed the material and information provided by the parties, including the convictions and acquittals involved. Given the number of prosecutions and decisions, a detailed analysis of all cases would have been impracticable. The Commission identified decisions reflecting the different criminal offences at stake in the domestic cases. The articles examined varied in subject matter and form and included news reports on different subjects, interviews, a book review and a cartoon. The Government have not provided any reason for holding that this selection was biased, unrepresentative or otherwise gave a distorted picture; nor did they identify any court decisions or articles which should have been examined instead.

55.  The Court therefore accepts the approach taken by the Commission and will examine whether, in the cases which the latter included in its report, the measures imposed disclose any violation of Article 10 of the Convention.

56.  It finds first that, prima facie, these measures constituted an interference with the freedom of expression within the meaning of the first paragraph of Article 10 and fall to be justified in terms of the second paragraph. While the applicants submit, in their memorial, that the provisions of the Prevention of Terrorism Act 1991 (see paragraphs 32-33 above) are so vague and potentially all-inclusive as to violate the letter and spirit of Article 10, they have not provided any precise argument as to why the measures in question should not be considered as “prescribed by law”.

The Court recalls that it has already considered this point in previous judgments (see, for example, Sürek v. Turkey (no. 1) [GC], no. 26682/95, §§ 45-46, ECHR 1999-IV and twelve other freedom of expression cases concerning Turkey) and found that measures imposed pursuant to the 1991 Act could be regarded as “prescribed by law”. The applicants have provided no basis on which to alter this conclusion. As in those other judgments, the Court therefore finds that the measures taken can be said to have pursued the legitimate aims of protecting national security and territorial integrity and of preventing crime and disorder (see, for exampleSürek (no. 1) cited above, § 52).

57.  The Court shall now examine whether these measures were “necessary in a democratic society” for achieving such aims in the light of the principles established in its case-law (see, among recent authorities, the Zana v. Turkey judgment of 25 November 1997, Reports 1997-VII, pp. 2547-48, § 51, and Sürek (no. 1) cited above, § 58). These may be summarised as follows:

(i)  Freedom of expression constitutes one of the essential foundations of a democratic society and one of the basic conditions for its progress and for each individual's self-fulfilment. Subject to paragraph 2 of Article 10, it extends not only to “information” or “ideas” that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb. Such are the demands of that pluralism, tolerance and broadmindedness without which there is no “democratic society”. As set forth in Article 10, this freedom is subject to exceptions which must, however, be construed strictly, and the need for any restrictions must be established convincingly.

(ii)  The adjective “necessary”, within the meaning of Article 10 § 2, implies the existence of a “pressing social need”. The Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing whether such a need exists, but that margin goes hand in hand with European supervision, embracing both the legislation and the decisions applying it, even those given by an independent court. The Court is therefore empowered to give the final ruling on whether a “restriction” is reconcilable with the freedom of expression protected by Article 10.

(iii)  In exercising its supervisory jurisdiction, the Court must look at the interference in the light of the case as a whole, including the content of the impugned statements and the context in which they were made. In particular, it must determine whether the interference was “proportionate to the legitimate aims pursued” and whether the reasons adduced by the national authorities to justify it are “relevant and sufficient”. In doing so, the Court has to satisfy itself that the national authorities applied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 and, moreover, that they based themselves on an acceptable assessment of the relevant facts.

58.  As these cases also concern measures against newspaper publications, they must equally be seen in the light of the essential role played by the press for ensuring the proper functioning of democracy (see, among many other authorities, the Lingens v. Austria judgment of 8 July 1986, Series A no. 103, p. 26, § 41, and Fressoz and Roire v. France [GC], no. 29183/95, § 45, ECHR 1999-I). While the press must not overstep the bounds set, inter alia, for the protection of the vital interests of the State, such as the protection of national security or territorial integrity against the threat of violence or the prevention of disorder or crime, it is nevertheless incumbent on the press to convey information and ideas on political issues, even divisive ones. Not only has the press the task of imparting such information and ideas; the public has a right to receive them. Freedom of the press affords the public one of the best means of discovering and forming an opinion of the ideas and attitudes of political leaders (see the Lingens judgment cited above, p. 26, §§ 41-42).

(a)  Prosecutions concerning the offence of insulting the State and the military authorities (Article 159 of the Criminal Code)

59.  The Commission examined in this context three articles concerning the alleged destruction of houses in Lice by the security forces, which led to the imposition of a prison sentence of ten months and a fifteen-day closure order, and a cartoon depicting the Turkish Republic as a figure labelled “kahpe[13], which entailed the imposition of a fine, a ten-month prison term and a fifteen-day closure order (see paragraphs 161-66 of the Commission's report).

60.  The Court reiterates that the dominant position enjoyed by the State authorities makes it necessary for them to display restraint in resorting to criminal proceedings. The authorities of a democratic State must tolerate criticism, even if it may be regarded as provocative or insulting. The Court notes, in respect of the articles concerning the destruction in Lice, that allegations of security-force involvement were circulating widely and indeed are the subject of proceedings in Strasbourg (see, for example, the case of Ayder and Others v. Turkey, now pending before the Court, application no. 23656/94, Commission's report of 21 October 1999, unpublished). The Commission also found that the terms of the article were factual in content and emotional, but not offensive, in tone. In respect of the cartoon, it notes that the domestic court rejected the claim that it was intended as a joke and found that it disclosed “the concentrated nature of the intention to insult”. The Court does not find any convincing reason, however, for penalising any of these publications as described above. It agrees with the Commission's findings that the measures taken were not “necessary in a democratic society” for the pursuit of any legitimate aim.

(b)  Prosecutions concerning the offence of provoking racial and regional hostility (Article 312 of the Criminal Code)

61.  The case examined under this heading concerned an article describing alleged attacks by security forces on villages in the south-east and attacks made by terrorists, including the killing of an imam (see paragraphs 167-69 of the Commission's report). The domestic court, which imposed a fine and sixteen months' imprisonment on the author and issued a one-month closure order, referred to the manner in which the article was written, the reason why it was written and the social context, without offering any explanation. The Court notes that it did not rely on any alleged inaccuracy in the article. The Commission found that the article was factual and of public interest and that it contained no element of incitement to violence or overt support for the use of violence by the PKK. The Court does not find relevant and sufficient reasons for imposing criminal convictions and penalties in respect of this article and agrees with the Commission that the interference was not justified under Article 10 § 2 of the Convention.

(c)  Prosecutions for reporting statements of the PKK (section 6 of the 1991 Act)

62.  The Commission reviewed seven court decisions concerning convictions which were imposed in respect of eight articles, and which involved fines and the confiscation of several issues of the newspaper. The articles included reports of declarations of PKK-related organisations (for example, ARGK), statements, a speech and an interview with Abdullah Öcalan, the PKK leader, a statement by the European representative of the PKK, an interview with Osman Öcalan, a PKK commander, a statement by the Dev-Sol[14] European office, and an interview with Cemil Bayık, a PKK commander (see paragraphs 174-95 of the Commission's report).

63.  The Court recalls that the fact that interviews or statements were given by a member of a proscribed organisation cannot in itself justify an interference with the newspaper's freedom of expression. Nor can the fact that the interviews or statements contain views strongly disparaging of government policy. Regard must be had instead to the words used and the context in which they were published, with a view to determining whether the texts taken as a whole can be considered as inciting to violence (see, for example, Sürek and Özdemir v. Turkey [GC], nos. 23927/94 and 24277/94, § 61, 8 July 1999, unreported).

64.  The Court agrees with the Commission that four of the eight articles cannot be regarded as inciting to violence, in view of their content, tone and context. In particular, it finds that the statement of the Dev-Sol office in Europe, which recounts alleged police ill-treatment of persons at a Turkish funeral in Germany, did not contain any material relevant to public-order concerns in Turkey.

65.  Three articles were found by the Commission to contain passages which advocated intensifying the armed struggle, glorified war and espoused the intention to fight to the last drop of blood. The Court agrees that, in the context of the conflict in the south-east, these could reasonably be regarded as encouraging the use of violence (see, for exampleSürek (no. 1) cited above, §§ 61-62). Given also the relatively light penalties imposed, the Court finds that the measures complained of were reasonably proportionate to the legitimate aims of preventing crime and disorder and could be justified as necessary in a democratic society within the meaning of the second paragraph of Article 10.

(d)  Prosecutions for identifying officials participating in the fight against terrorism (section 6 of the 1991 Act)

66.  Five court decisions concerning six articles are listed under this heading. Penalties included fines, the confiscation of issues and, in one instance, a fifteen-day closure order (see paragraphs 199-215 of the Commission's report).

67.  The Court observes that the convictions and sentences had been imposed because the articles had identified by name certain officials in connection with alleged misconduct, namely, the death of the son of a DEP (Democratic Party) candidate during detention, the allegation of official acquiescence in the killing of Musa Anter, the forcible evacuation of villages, the intimidation of villagers, the bombing of Şırnak and the revenge killing of two persons after a PKK raid on a gendarmerie headquarters. However, it is significant that in two of the articles the officials named were not in fact alleged to be responsible for the misconduct but merely implicated in the surrounding events. In particular, concerning the death during detention, the Şırnak security director was cited as having previously reassured the family that the man would be released safely and the Şırnak chief public prosecutor was reported as being unavailable for comment. While three village guards were named in the article concerning the revenge killing, it was alleged that the gendarmes had killed the two people.

68.  It is true that the other three articles alleged serious misconduct by the officials named and were capable of exposing them to public contempt. However, as for the other articles, the truth of their content was apparently not a factor taken into account and, if true, the matters described were of public interest. Nor was it taken into account that the names of the officials and their role in fighting terrorism were already in the public domain. Thus, the governor of the sate of emergency region who was named in one article was a public figure in the region, while the gendarmerie commanders and village guards named in the other articles would have been well known in their districts. The interest in protecting their identity was substantially diminished, therefore, and the potential damage which the restriction aimed at preventing was minimal. To the extent, therefore, that the authorities had relevant reasons to impose criminal sanctions, these could not be regarded as sufficient to justify the restrictions placed on the newspaper's freedom of expression (see, for example, Sürek v. Turkey (no. 2) [GC], no. 24122/94, §§ 37-42, 8 July 1999, unreported). Accordingly, these measures could not be justified in terms of Article 10 § 2 of the Convention.

(e)  Prosecutions for statements constituting separatist propaganda (section 8 of the 1991 Act)

69.  Under this heading, the Commission identified six court decisions concerning twelve articles. The penalties imposed upon conviction included prison terms of twenty months and two years, fines, confiscation of issues and, in one instance, a one-month closure order (see paragraphs 218-317 of the Commission's report).

70.  The Court observes that the articles in question included reports on economic or social matters (for example, a dam project, public health), commentaries on historical developments in the south-eastern region, a declaration condemning torture and massacres in Turkey and calling for a democratic solution, and accounts of alleged destruction of villages in the south-east. The Court notes that the use of the term “Kurdistan” in a context which implies that it should be, or is, separate from the territory of Turkey, and the claims by persons to exercise authority on behalf of that entity, may be highly provocative to the authorities. However, the public has the right to be informed of different perspectives on the situation in south-east Turkey, irrespective of how unpalatable those perspectives appear to the authorities. The Court is not convinced that, even against the background of serious disturbances in the region, expressions which appear to support the idea of a separate Kurdish entity must be regarded as inevitably exacerbating the situation. While several of the articles were highly critical of the authorities and attributed unlawful conduct to the security forces, sometimes in colourful and derogatory terms, the Court nonetheless finds that they cannot be reasonably regarded as advocating or inciting the use of violence. Having regard to the severity of the penalties, it concludes that the restrictions imposed on the newspaper's freedom of expression disclosed in these cases were disproportionate to the aim pursued and cannot be justified as “necessary in a democratic society”.

D.  Conclusion

71.  The Court concludes that the respondent State has failed to take adequate protective and investigative measures to protect Özgür Gündem's exercise of its freedom of expression and that it has imposed measures on the newspaper, through the search-and-arrest operation of 10 December 1993 and through numerous prosecutions and convictions in respect of issues of the newspaper, which were disproportionate and unjustified in the pursuit of any legitimate aim. As a result of these cumulative factors, the newspaper ceased publication. Accordingly, there has been a breach of Article 10 of the Convention.

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION

72.  The applicants claimed that the measures imposed on Özgür Gündem disclosed discrimination, invoking Article 14 of the Convention which provides:

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

73.  The applicants asked the Court to reconsider the opinion, expressed in the Commission's report, that their complaints of discrimination were unsubstantiated. They submitted that the finding of a violation of Article 10 supported the conclusion that they had suffered discrimination on the grounds of their national origin and association with a national minority. They argued that any expression of Kurdish identity was treated by the authorities as advocacy of separatism and PKK propaganda. In the absence of any justification for the restrictive measures imposed with regard to most of the articles examined by the Commission, these measures could only be explained by prohibited discrimination.

74.  The Government submitted that the applicants' claims of discrimination were unsubstantiated.

75.  The Court recalls that it has found a violation of Article 10 of the Convention. However, in reaching the conclusion that the measures imposed in respect of twenty-nine articles and news reports were not necessary in a democratic society, it was satisfied that they pursued the legitimate aims of protecting national security and territorial integrity or that of the prevention of crime or disorder. There is no reason to believe that the restrictions on freedom of expression which resulted can be attributed to a difference of treatment based on the applicants' national origin or to association with a national minority. Accordingly, the Court concludes that there has been no breach of Article 14 of the Convention.

IV.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

76.  The applicants claimed compensation for pecuniary and non-pecuniary damage as well as the reimbursement of costs and expenses incurred in the domestic and Convention proceedings. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Pecuniary damage

77.  The applicant company, Ülkem Basın ve Yayıncılık Sanayı Ticaret Ltd, claimed that it had suffered pecuniary loss through the prosecution and seizure of its daily production. Prior to the actions of the authorities, the newspaper was selling about 45,000 copies per day. Circulation fell as a result of the violations to around 30,000 and then ceased altogether. The newspaper was sold for 10,000 Turkish liras (TRL). They therefore held that it would be reasonable to claim the equivalent of one year's production of the newspaper, namely TRL 110,000 million.

The applicant company also claimed that it was required to pay lawyers' fees, the costs of medical treatment and other expenses such as travel and communications incurred in respect of attacks on and arrest and trial of correspondents, distributors and other workers. It was estimated that these expenses amounted to TRL 1,000 million. The applicant company also paid all the expenses in respect of the seventeen editors who were remanded in custody, including lawyers' fees totalling TRL 20,000 million. Furthermore, on 10 December 1993, the newspaper's offices in Istanbul, Diyarbakır, Batman, Elâzığ, Van, İzmirAgriAntalya and Tatvan were raided and searched and archives and documents seized. None of these documents were returned. The value of the documents and archives was about TRL 10,000 million. The claims totalled TRL 141,000 million.

The applicant company stated that it was unable to supply documentary evidence in respect of the pecuniary loss as all the documents and records of the newspaper, which had been retained by its successor Özgür Ülke, were destroyed in the bombing of the building in December 1994.

78.  The Government stated that no compensation was payable as there had been no violation of the Convention. However, even assuming a violation, the amounts claimed by the applicants were excessive, inflated and unacceptable.

79.  The Court observes that the applicant company is unable to produce any documentary support of its claims for pecuniary loss. Nor has it attempted to specify as far as possible the basis of claims for legal fees and medical and other expenses. The Court is not satisfied that there is a direct causal link between the finding of a failure to protect or investigate and the claimed pecuniary losses in respect of medical and other expenses. It also notes that the company's claims relate to the legal measures taken against the newspaper as a whole, irrespective of whether the measure has been found to be justified or not. Further, additional claims are made for the seizure of archives and documents in a number of offices, although the applicant company's substantive complaints concerned its headquarters in Istanbul.

80.  Nonetheless, the Court accepts that some pecuniary loss must have flowed from the breaches identified, both in relation to the search and seizure of archives and documents at the Istanbul office and to the unjustified restrictions disclosed by the prosecutions and convictions identified in this judgment. It has also found that the cumulative effects of the breaches resulted in the newspaper ceasing publication. Making an assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant company TRL 9,000 million.

B.  Non-pecuniary damage

81.  The applicant Fahri Ferda Çetin claimed 30,000 pounds sterling (GBP) for acute distress, anxiety and mental suffering. He alleged that during his detention for thirteen days he was tortured, and that on release he was forced to flee Turkey, leaving his wife and children behind.

82.  The applicant Yaşar Kaya also claims GBP 30,000. He stated that the Istanbul National Security Court no. 5 imposed terms of imprisonment on him for the articles published by him in the newspaper. He too was forced to flee abroad, leaving his wife and children in Turkey, and so also underwent acute distress, anxiety and mental suffering.

83.  The Government stated that the amounts claimed were inflated and, if granted, would amount to unjust enrichment.

84.  The Court recalls that it has made no findings under the Convention regarding Fahri Ferda Çetin's detention or the periods of imprisonment imposed on Yaşar Kaya. It does not doubt, however, that these applicants suffered considerable anxiety and stress in respect of the breaches established by the Court. Having regard to other awards made in cases against Turkey (see, for example, Ceylan v. Turkey [GC], no. 23556/94, § 50, ECHR 1999-IV, and Arslan v. Turkey [GC], no. 23462/94, § 61, 8 July 1999, unreported) and ruling on an equitable basis, it awards the applicants GBP 5,000 each.

C.  Costs and expenses

85.  The applicants claimed legal fees and expenses for Mr Osman Ergin, who acted for the newspaper in domestic proceedings, but they have not supplied any details. Similarly, they have not provided details of claims for fees and expenses of the Turkish lawyers assisting them. They claimed GPB 5,390 (less 5,595 French francs (FRF) received in legal aid from the Council of Europe) for fees, expenses and costs incurred by their United Kingdom lawyers and GBP 7,500 in fees, GBP 1,710 in administrative costs, GBP 12,125 in translation costs and GBP 1,650 in travel expenses incurred by the Kurdish Human Rights Project (KHRP) in assisting with the application. In respect of the hearing before the Court, the applicants claimed GBP 1,450 in fees and GBP 46 in administrative costs (less FRF 3,600 received in legal aid) for their United Kingdom lawyers and also, in respect of the costs and fees of the KHRP for the hearing, GBP 2,490 for fees, costs and expenses.

86.  The Government submitted that these claims were excessive, and that incidental expenses, such as those claimed by the KHRP, should not be accepted as this would inflate the award into unjust enrichment.

87.  The Court is not satisfied that all the amounts claimed in respect of the KHRP may be regarded as necessarily incurred, save in regard to the translation costs. Taking into account awards made in other cases, and making an equitable assessment, the Court awards GBP 16,000, less the FRF 9,195 received by way of legal aid from the Council of Europe.

D.  Default interest

88.  The Court deems it appropriate to adopt the statutory rate of interest applicable in the United Kingdom at the date of adoption of the present judgment, which, according to the information available to it, is 7.5% per annum.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.  Decides unanimously to strike the case out of the list in so far as it concerns Gurbetelli Ersöz;

2.  Holds unanimously that there has been a violation of Article 10 of the Convention;

3.  Holds unanimously that there has been no violation of Article 14 of the Convention;

4.  Holds by six votes to one:

(a)  that the respondent State is to pay, within three months:

(i)  to the applicant company TRL 9,000,000,000 (nine thousand million Turkish liras);

(ii)  to Fahri Ferda Çetin and Yaşar Kaya for non-pecuniary damage GBP 5,000 (five thousand pounds sterling) each to be converted into Turkish liras at the rate applicable at the date of delivery of this judgment;

(iii)  to the applicants for costs and expenses GBP 16,000 (sixteen thousand pounds sterling) less FRF 9,195 (nine thousand one hundred and ninety five French francs) to be converted into pounds sterling at the rate applicable at the date of delivery of this judgment;

(b)  that simple interest at an annual rate of 7.5% shall be payable from the expiry of the above-mentioned three months until settlement;

5.  Dismisses unanimously the remainder of the applicants' claims for just satisfaction.

Done in English, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 16 March 2000.

Vincent Berger      Matti Pellonpää
Registrar                 President

 

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the partly dissenting opinion of Mr Gölcüklü is annexed to this judgment.

M.P.
V.B.

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE GÖLCÜKLÜ

(Translation)

To my great regret, I am unable to share the conclusion reached by the majority regarding the application of Article 41 in this case. Allow me to explain.

1.  The applicant company alleged that it had sustained substantial pecuniary damage as a result of being subjected to prosecution, the seizure of its possessions and other measures. In support of its claims, it has alleged only hypothetical, illusory and imaginary facts, without providing any evidence. In short, it was speculating and, furthermore, certain matters relied on bore no relation whatsoever to the truth. I shall refer to only one of the allegations, so that it can be seen in the light of a finding of the European Commission of Human Rights based on its own investigation in a previous case. Thus, according to the applicant company, prior to the actions of the authorities, the newspaper Özgür Gündem was selling 45,000 copies per day. That figure fell to 30,000 and the newspaper disappeared permanently as a result of those actions (see paragraph 77 of the judgment). That account is shown to be untrue by the Commission. The Commission stated in its report of 23 October 1998 in the case of Kılıç v. Turkey (application no. 22492/93, § 176): “Özgür Gündem was a daily newspaper ... with a national circulation of some thousand copies ... In or about April 1994, Özgür Gündem ceased publication and was succeeded by another newspaper, Özgür Ülke ...” The difference between the alleged figure and the Commission's figure is striking. In addition, Özgür Gündem disappeared only in theory, since it was replaced by Özgür Ülke. That clearly shows the fanciful and speculative nature of the claim for pecuniary damage in the instant case.

2.  Under its settled case-law, the European Court of Human Rights will award compensation for pecuniary damage only if the claims have been duly established and there is an immediate and direct causal link between the facts and the alleged damage. That rule is illustrated in the following examples taken from judgments in cases against Turkey also concerning Article 10 of the Convention.

“81.  With regard to pecuniary damage, the Delegate of the Commission suggested that the Court should consider the question of the application of Article 50 in the light of the hypothetical character of the amount claimed. He left the question of non-pecuniary damage to the Court's discretion. Lastly, with regard to the sum claimed for costs and expenses, he mentioned the problem raised by the lack of supporting documents.

 

 

82.  On the question of pecuniary damage, the Court considers in the first place that it cannot speculate as to what the outcome of proceedings compatible with Article 6 § 1 would have been. It further notes that there is insufficient proof of a causal connection between the breach of Article 10 it has found and the loss of professional and commercial income alleged by the applicant. Moreover, the applicant's claims in respect of pecuniary damage are not supported by any evidence whatsoever. The Court can therefore not allow them.” (Incal v. Turkey judgment of 9 June 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-IV, p. 1575)

“47.  The applicant sought 262,000 French francs (FRF) for pecuniary damage and FRF 500,000 for non-pecuniary damage.

48.  The Government invited the Court to dismiss that claim.

49.  As Mr Çıraklar did not specify the nature of the pecuniary damage of which he complained, the Court cannot but dismiss the relevant claim. As to the alleged non-pecuniary damage, it is sufficiently compensated by the finding of a violation of Article 6 § 1.” (Çıraklar v. Turkey judgment of 28 October 1998, Reports 1998-VII, p. 3074)

“66.  The Delegate of the Commission submitted that the applicants' presentation – which was very general and hypothetical – was insufficient to allow their claims under Article 50 to be upheld.

67.  The Court notes that the applicants have not furnished any evidence in support of their claims for substantial sums in respect of pecuniary damage and costs and expenses. Consequently, it cannot uphold those claims (see, mutatis mutandis, the Pressos Compania Naviera S.A. and Others v. Belgium judgment of 3 July 1997 (Article 50), Reports 1997-IV, p. 1299, § 24). It notes, however, that the applicants received FRF 57,187 in legal aid paid by the Council of Europe.” (Socialist Party and Others v. Turkey judgment of 25 May 1998, Reports 1998-III, p. 1261)

“57.  The Government replied that there was no causal connection between the alleged violation of the Convention and the pecuniary damage complained of. In any event, Mr Arslan had not furnished evidence of the income he had referred to.

58.  The Court finds that there is not sufficient evidence of a causal connection between the violation of Article 10 it has found and the loss of earnings alleged by the applicant. Moreover, no documentary evidence has been submitted in support of the applicant's claims in respect of pecuniary damage. The Court cannot therefore allow them.” (Arslan v. Turkey [GC], no. 23462/94, 8 July 1999, unreported)

“66.  The Government contended that Mr Karataş had not proved his loss of earnings.

67.  The Delegate of the Commission expressed no view on this point.

68.  The Court finds that there is insufficient proof of a causal link between the violation and the applicant's alleged loss of earnings. In particular, it has no reliable information on Mr Karataş's salary. Consequently, it cannot make an award under this head (see Rule 60 § 2 of the Rules of Court).” (Karataş v. Turkey [GC], no. 23168/94, ECHR 1999-IV)

“53.  The Delegate of the Commission considered that there was no reason for the Court to reach a different conclusion from that reached in the cases of the United Communist Party and the Socialist Party cited above.

54.  The Court notes that the applicant party has not furnished any evidence in support of its claim. Consequently, it is unable to accept it (Rule 60 § 2 of the Rules of Court; see, mutatis mutandis, the Socialist Party and Others v. Turkey judgment cited above, p. 1261, § 67).” (Freedom and Democracy Party (ÖZDEP) v. Turkey [GC], no. 23885/94, ECHR 1999-VIII)

 


[1].  Note by the Registry. The report is obtainable from the Registry.

[2]1.  Susurluk was the scene of a road accident in November 1996 involving a car in which a member of parliament, a former deputy director of the Istanbul security services, a notorious far-right extremist, a drug trafficker wanted by Interpol and his girlfriend had been travelling. The latter three were killed. The fact that they had all been travelling in the same car had so shocked public opinion that it had been necessary to start more than sixteen judicial investigations at different levels and a parliamentary inquiry.

[3]2.  One of the pseudonyms of a former member of the PKK turned informant who was known by the code name “Green” and had supplied information to several State authorities since 1973.

[4]1.  An infamous drug trafficker strongly suspected of supporting the PKK and one of the principal sources of finance for Özgür Gündem.

[5]2.  Mr Anter, a pro-Kurdish political figure, was one of the founding members of the People’s Labour Party (HEP), director of the Kurdish Institute in Istanbul, a writer and leader writer for, inter alia, the weekly review Yeni Ülke and the daily newspaper Özgür Gündem. He was killed in Diyarbakır on 30 September 1992. Responsibility for the murder was claimed by an unknown clandestine group named “Boz-Ok”.

[6]3.  The appendix is missing from the report.

[7]4.  The page following this last sentence is also missing from the report.

[8].  Persons who cooperate with the authorities after confessing to having been involved in the PKK.

[9]1-2.  The phrase in italics was deleted by a judgment of the Constitutional Court on 31 March 1992 and ceased to be in force on 27 July 1993.

[10] 

[11]1.  This provision concerns substitute penalties and measures which may be ordered in connection with offences attracting a prison sentence.

[12]2.  This provision concerns reprieves.

[13]1.  This word conveys a range of meanings, including “prostitute”, “tricky”, “deceitful”.

[14].  Dev-Sol” (Revolutionary Left) is the name commonly used to refer to the extreme left-wing armed movement “Türkiye Halk Kurtuluş Partisi/Cephesi-Devrimci Sol”.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 37 | DIC | Žegarac i drugi protiv Srbije
Ustavni sud je u rešenju u predmetu IУж-531/2014 od 23.09.2015. godine, odbacio inicijativu za pokretanje postupka za ocenu ustavnosti i saglasnosti sa potvrđenim međunarodnim ugovorima Zakona o privremenom uređivanju načina isplata penzija (Sl.Glasnik br.116/14)

Rešenje Ustavnog suda dostupno je u javnoj bazi prakse Ustavnog suda ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde