Marunić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
51706/11
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
28.03.2017
Članovi
10
10-1
10-2
35
41
Kršenje
10
10-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Zaštita ugleda drugih
(Čl. 10-2) Zaštita prava drugih
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(Čl. 41) Materijalna šteta
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je pokrenut na osnovu predstavke koju je Sudu podnela hrvatska državljanka Mirela Marunić. Aplikantkinja je tvrdila da je povređeno njeno pravo na slobodu izražavanja, jer je nakon njenog istupa u medijima dobila nezakonit otkaz ugovora o radu.

Aplikantkinja je bila zaposlena kao direktorka komunalnog preduzeća „Kostrena“ iz Kostrene. Tokom 2007. godine, predsednik skupštine preduzeća, istovremeno i načenik opštinske uprave, putem medija kritikovao je aplikantkinju zbog slabih poslovnih rezultata komunalnog preduzeća. Aplikantkinja je, takođe putem medija, odgovorila na te kritike, upozoravajući da komunalno preduzeće nezakonito naplaćuje parkiranje na određenim parcelama, te je pozvala državnu reviziju, kao i USKOK i policiju, da provere njen rad, nakon čega joj je otkazan ugovor o radu zbog povrede ugleda preduzeća. Ona je pokrenula parnicu protiv preduzeća zbog tog otkaza, ali su hrvatski sudovi utvrdili da je otkaz bio zakonit.

Europski sud za ljudska prava je, sa druge strane, smatrao da je aplikantkinja imala pravo odgovoriti na javne kritike na isti način kako su joj i upućene, te da u svojim izjavama nije povredila obavezu lojalnosti prema svom poslodavcu.

EKLJP je jednoglasno doneo presudu da je u ovom slučaju došlo do povrede člana 10. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL 

PREDMET MARUNIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 51706/11)

PRESUDA

STRASBOURG

28. ožujka 2017.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Marunić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Işıl Karakaş, predsjednica,
Julia Laffranque,
Paul Lemmens,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Georges Ravarani, suci,
i Hasan Bakırcı, zamjenik tajnika Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 28. veljače 2017. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 51706/11) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka, gđa Mirela Marunić („podnositeljica zahtjeva”) podnijela Sudu 16. kolovoza 2011. godine, na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”). 
  2. Podnositeljicu zahtjeva zastupala je gđa A. Laškarin, odvjetnica u odvjetničkom uredu Maćešić i partneri iz Rijeke. Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica gđa Š. Stažnik.
  3. Podnositeljica zahtjeva posebice je tvrdila da je do povrede njezine slobode izražavanja došlo nezakonitim otkazom zbog njezinog istupa u medijima.
  4. Dana 9. studenoga 2015. godine Vlada je obaviještena o prigovoru koji se odnosi na slobodu izražavanja, a ostatak zahtjeva proglašen je nedopuštenim temeljem pravila 54. stavka 3. Poslovnika Suda.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1964. godine i živi u Kostreni.
  2. Između 1. listopada 2003. godine i 1. listopada 2007. godine podnositeljica zahtjeva bila je direktorica općinskog komunalnog društva, KD Kostrena (u daljnjem tekstu: „društvo”), čiji je jedini dioničar bila Općina Kostrena. Društvo prvenstveno pruža komunalne usluge poput parkiranja, odlaganja otpada, pogrebnih usluga, održavanja zelenih površina, groblja i tako dalje.

A. Medijski istupi, otkazivanje ugovora o radu podnositeljici zahtjeva i naknadni parnični postupak podnositeljice zahtjeva

  1. U članku objavljenom u dnevnim novinama „Novi list” od 19. rujna 2007. godine, g. M.U., koji je bio načelnik Općine Kostrena i predsjednik skupštine društva u to vrijeme, kritizirao je način na koji je podnositeljica zahtjeva obavljala svoj posao. Mjerodavni dio članka glasi kako slijedi:

„ ... M.U. nije krio svoje nezadovoljstvo radom Mirele Marunić kao direktorice KD Kostrena.

„Ne mogu govoriti u ime drugih, ali nakon svega što se dogodilo, mogu reći da je Mirela Marunić izdala povjerenje članova skupštine radi toga što je obznanila informacije o kojima se trebalo raspravljati samo na skupštini. Isto tako, u [godišnjem] izvješću iz 2005. godine ona je u pozitivnom smislu govorila o izgradnji sportske dvorane i ja ne znam što se dogodilo da se predomislila.”

Prema njegovim riječima, nezadovoljstvo funkcioniranjem KD Kostrena nadilazi trenutačnu političku krizu u Kostreni i javne istupe Mirele Marunić.

„Činjenica je da smo i ranije prigovarali radu Mirele Marunić jer je [društvo] stagniralo već neko vrijeme i funkcioniralo je kao sredstvo za prijenos općinskih sredstava. Naše općinsko komunalno društvo ne obavlja vrstu poslovanja zbog kojeg je osnovano. Na primjer, zaljev Žurkovo bio je iznajmljen kao parkiralište i suha marina [pristanište], a isto se odnosi i na parkiralište u blizini Kostrenke. Moje pitanje je kakve koristi imaju koncesionari od toga da ga posjeduju i pored toga plaćaju najam za njega? Da je ostao u našim rukama mi bi, osim ostvarivanja profita, također imali priliku zaposliti nekoga”. M.U. ne skriva svoje nezadovoljstvo.

U podužem popisu kritika na sadašnju direktoricu KD Kostrena, M.U. navodi da mu se ne sviđa činjenica što se ona naziva članicom njegove [političke] stranke. „On tvrdi da je on bio taj koji joj je savjetovao kada je imenovana na položaj direktorice općinskog komunalnog društva Kostrena da ne istupa u javnosti kao članica [njihove političke stranke] jer bi netko mogao pogrešno protumačiti [narav] njezina rada i način na koji je došla na tu poziciju.”

  1. U članku objavljenom u „Novom listu” osam dana kasnije, 27. rujna 2009. godine, podnositeljica zahtjeva odgovorila je na gore navedene kritike. Mjerodavni dio tog članka glasi kako slijedi:

„Načelnik Kostrene, M.U., javno je kritizirao sadašnju direktoricu KD Kostrena zbog toga što je obznanila informacije o kojima se trebalo raspravljati samo na skupštini, te zbog lošeg rada društva, rekavši da ne obavlja vrstu posla zbog koje je osnovana.

„Oni su izdali moje povjerenje radi toga što mi nisu vjerovali. Najprije sam obavijestila svoju [političku] stranku, ali nije bilo nikakve reakcije. Posebice, na sastanku održanom prije sjednice skupštine [društva] u rujnu prošle godine, upozorila sam ih na sve nepravilnosti, financijske gubitke i narušavanje poslovnog ugleda KD Kostrena. Onda su me zamolili da ne govorim o tome u prisustvu D.G. [koji je bio jedini član skupštine društva iz vladajuće političke stranke na državnoj razini],” kaže Mirela Marunić, ponavljajući da postoje pisani dokumenti u vezi sa svim problemima na koje je upozorila skupštinu.

Što se tiče primjedbe M.U. da je društvo stagniralo pod njezinim vodstvom, ona kaže da je Općina Kostrena, koja nema strategiju razvoja, i sama stagnirala ... Glavni preduvjet za to ... bilo bi, prema njezinu mišljenju, rješavanje imovinskih pitanja na koja nije odgovoreno u slučaju većine parkirališta kojima upravlja općinsko komunalno društvo iz Kostrene. Marunić daje primjer pozivajući se na parkiralište Viktor Lenac na kojem je općinsko komunalno društvo naplaćivalo parking na zemljištu koje čak nije ni bilo u vlasništvu Općine Kostrena.

„Pravni odjel Općine Kostrena i dalje zahtijeva od [društva] da naplaćuje parking, iako je [društvo] Lenac odbilo to učiniti zbog neriješenih imovinskih pitanja. Taj je predmet sada na sudu”, upozorava Marunić, „te postoji slična situacija s parkiralištem u Žurkovu i [parkiralištem] blizu Kostrenke, koja su iznajmljena.”

„S obzirom da je moj posao doveden u pitanje, zahtijevam reviziju KD Kostrena, te uključivanje Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i Državnog odvjetništva. Iskreno se nadam da će državne institucije u ovom slučaju odraditi svoj posao u ovom slučaju, jer će to spasiti Kostrenu. Kostrena treba stručnjake, ali oni se smjenjuju, što dokazuje prijedlog za smjenjivanje T.S. s mjesta člana skupštine. Nadam se da će me zamijeniti mlada i ambiciozna osoba i nastaviti s poslom koji je općinsko komunalno društvo obavljalo do sada.””

  1. Odlukom skupštine društva od 11. listopada 2007. godine podnositeljica zahtjeva dobila je izvanredni otkaz ugovora o radu zbog istupa u medijima, koji su se smatrali štetnim za poslovni ugled društva. Mjerodavni dio tog rješenja glasi kako slijedi:

„Dana 27. rujna 2007. godine „Novi list” objavio je članak ... u kojem se navodi da je direktorica KD Kostrena, Mirela Marunić, dala izjavu [jednom] novinaru „Novog lista” rekavši da je KD Kostrena postupala nezakonito, da je naplaćivala parking tamo gdje nije bilo dozvoljeno, da je zahtijevala reviziju KD Kostrena, te uključivanje Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i Državnog odvjetništvo s ciljem uvida u poslovanje KD Kostrena.

Direktorica Mirela Marunić je u vrijeme objave članka ... bila zaposlena kao [glavna izvršna direktorica] KD Kostrena, odnosno službenica koja je na čelu društva i koja je odgovorna za posljedice vlastitog rada. Iznošenje takvih navoda u dnevnim novinama, ako su ti navodi istiniti, svjedoči o nezakonitom postupanju u njezinom poslu upravo zato što je njezina dužnost kao osobe koja vodi [društvo] da prati i da se brine da komunalno poduzeće posluje u skladu sa zakonom. Ako, s druge strane, ti navodi nisu istiniti, ali su ipak izneseni u objavi koja ima najveću cirkulaciju na području [zemlje] onda ti navodi ozbiljno štete [poslovnom] ugledu društva, jer ukazuju na to da KD Kosterna posluje nezakonito.

Takva vrsta ponašanja, od strane zaposlenice koja je u vrijeme objave izjave u dnevnim novinama bila direktorica komunalnog društva, kojim je predsjedala, koja je iznijela takve navode u medijima ili se bavi nezakonitim ponašanjem, predstavlja, prema mišljenju skupštine društva, potpuno neprimjereno ponašanje koje šteti [poslovnom] ugledu društva u očima javnosti ...

Takvo ponašanje ... koje prikazuje komunalno društvo u negativnom svjetlu [predstavlja] osobito ozbiljnu povredu obveza iz radnog odnosa, te je posebno važna činjenica zbog koje, uzimajući u obzir sve okolnosti i interese obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć [temeljem članka 107. Zakona o radu].”

  1. Podnositeljica zahtjeva je 22. listopada 2007. godine podnijela zahtjev za zaštitu prava, pravno sredstvo koje je zajamčeno svakom zaposleniku Zakonom o radu i koje zaposlenici moraju koristiti prije podnošenja tužbe protiv svojeg poslodavca. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je, između ostalog, kako slijedi:

„U potpunosti pobijam navode da sam istupanjem u medijima postupila neprimjereno i navodno napala [poslovni] ugled društva ...

Komunalno društvo je javno društvo koje pripada [lokalnoj] zajednici ... Moja dužnost, kao članice Upravnog odbora [društva], bila je kontaktirati medije i informirati javnost, jer je to javno društvo, a ne nečije privatno vlasništvo. Posebice ističem da sam uvijek davala točne informacije javnosti.

Poznata je činjenica da mediji pokazuju veliki interes za Općinu Kostrena zbog političkih previranja među osobama koje su na čelu Općine. Međutim, moja su očitovanja uvijek bila obrana od medijskih napada usmjerenih protiv mene od strane predsjednika skupštine.

... potpuno je nejasno u kakvo nezakonito ponašanje sam bila uključena??? Istina je da sam upozorila na nezakonite radnje [od strane društva], ali [to sam učinila] izravno skupštini i nadzornom odboru. Moje izjave nisu bile usmjerene protiv komunalnog društva, nego su dane samo i isključivo s ciljem skidanja bilo kakve moguće odgovornosti sa sebe. Dakle, tvrdnje u odluci o otkazu ugovora o radu predstavljaju izokrenuto tumačenje događaja.”

  1. Čini se da podnositeljica zahtjeva nije dobila nikakav odgovor na svoj zahtjev. Stoga je 21. studenoga 2007. godine podnijela tužbu radi nezakonitog otkaza protiv društva pred Općinskim sudom u Rijeci. Ona je osporila odluku o otkazu i tražila vraćanje na radno mjesto. Mjerodavni dio njezina iskaza glasi kako slijedi:

„Tuženik očito nije dobro pročitao [pobijani] članak, jer tužiteljica samo navodi neke činjenice u njemu i, kao primjer, poziva se na konkretni slučaj neriješenih imovinskih pitanja koja su već predmet sudskog postupka, te poziva na reviziju i uključivanje [tijela kaznenog progona] s ciljem zaštite njezina integriteta izričito navodeći: „S obzirom da je moj posao doveden u pitanje, zahtijevam reviziju KD Kostrena, te uključivanje Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i Državnog odvjetništva.’”

  1. Presudom od 12. lipnja 2008. godine Općinski sud presudio je u korist podnositeljice zahtjeva. Sud je prihvatio da su njezine izjave u medijima štetile poslovnom ugledu društva i da su kao takve predstavljale ozbiljnu povredu obveza iz radnog odnosa u smislu članka 107. Zakona o radu (vidjeti odlomak 23. gore), što njezin izvanredni otkaz ugovora o radu čini opravdanim. Međutim, presudio je u korist podnositeljice zahtjeva zbog toga što je utvrdio da je na temelju njezinog ugovora o radu njezin posao kao direktorice društva završio 1. listopada 2007. godine, kada ju je društvo moralo premjestiti na drugo radno mjesto. To je značilo da ona nije mogla dobiti otkaz s radnog mjesta direktorice, a kamoli dobiti otkaz s retroaktivnim učinkom, kako je ukazivala odluka o njezinom smjenjivanju. Nadalje, budući da se odluka o otkazu njezina ugovora o radu posebice odnosila samo na njezino radno mjesto kao direktorice, nije se moglo pretpostaviti da to također podrazumijeva prestanak cjelokupnog radnog odnosa u društvu, uključujući i radno mjesto na koje je trebala biti premještena nakon 1. listopada 2007. godine. Sud je stoga presudio da je otkaz bio nezakonit i da radni odnos podnositeljice zahtjeva nije bio okončan. Sukladno tome, naložio je da ju se vrati na radno mjesto i da joj se dodijeli drugo radno mjesto unutar društva.
  2. Presudom od 14. siječnja 2009. godine Županijski sud u Rijeci odbio je žalbu društva i potvrdio presudu prvostupanjskog suda. Međutim, njegovi su razlozi bili drukčiji.
  3. Najprije je primijetio da je, suprotno mišljenju prvostupanjskog suda, odluka o otkazu ugovora o radu podnositeljici zahtjeva bila usmjerena na prestanak cjelokupnog radnog odnosa podnositeljice zahtjeva u društvu, a ne samo njezinog radnog mjesta kao direktorice, te je mogla imati taj učinak. Međutim, Županijski sud također se nije složio s mišljenjem Općinskog suda da je ponašanje podnositeljice zahtjeva, odnosno njezini istupi u medijima, predstavljalo ozbiljnu povredu obveza iz radnih odnosa na način da to opravdava izvanredni otkaz ugovora o radu. U tom je pogledu Županijski sud presudio kako slijedi:

„... [interni propisi] tuženog društva navode da su poslovne aktivnosti društva javne [i] da društvo informira javnost obavještavanjem medija o svojoj organizaciji, načinu i uvjetima pod kojima posluje, [i] načinu na koji pruža usluge i vodi svoje poslovanje.

Slijedi da ni [interni propisi] niti ugovor [o radu podnositeljice zahtjeva] ne zabranjuju javne izjave ili kritiziranje poslovnih aktivnosti tuženog društva, koje su javne.

Članak 38. Ustava Republike Hrvatske jamči slobodu izražavanja i [slobodu] misli, s posebnim naglaskom na slobodu govora i [slobodu] javnog nastupa.”

Kako je utvrdio ... prvostupanjski sud, tužiteljica je dala javne izjave kao reakciju na prethodne izjave M.U. objavljene nekoliko dana prije u „Novom listu”, tj. 19. rujna 2007. godine, u kojima je on kritizirao rad tužiteljice i naveo da je ona izdala povjerenje članova skupštine obznanjivanjem informacija o kojima se trebalo raspravljati samo na skupštini, te [rekao] da je [društvo] stagniralo, da nije obavljala vrstu poslovanja zbog kojeg je osnovana [i tako dalje] ...

...

Stoga, prema mišljenju ovog suda, postupke tužiteljice treba tumačiti kao [vršenje] njezina prava na javni nastup i prava na slobodu mišljenja, a to su prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske.

Dakle, prema mišljenju ovog suda, ponašanje tužiteljice ne predstavlja tešku povredu obveza iz radnog odnosa kako je predviđeno u članku [107.] Zakona o radu kao temelja za izvanredni otkaz ugovora o radu.

Naime, prema mišljenju ovog suda, izjave tužiteljice treba shvatiti kao [način] informiranja javnosti o nepravilnostima u radu tuženog društva kao javne ustanove; [izjave] su dane u javnom interesu i u dobroj vjeri i predstavljaju vrijednosni sud, a ne tešku povredu obveza iz radnog odnosa. Prvostupanjski sud je stoga pravilno primijenio materijalno pravo kada je presudio da je otkaz nezakonit.”

  1. Društvo je tada podnijelo reviziju protiv presude Županijskog suda.
  2. Presudom od 6. listopada 2009. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio je presudu Županijskog suda i odbio tužbu podnositeljice zahtjeva. Mjerodavni dio te presude glasi kako slijedi:

„Ne mogu se prihvatiti nalazi nižih sudova. U konkretnom slučaju navedenim istupanjem tužiteljice je očigledno nanesena šteta ugledu tuženog društva, jer poslodavac čije rukovodeće strukture toleriraju i potiču kriminalne aktivnosti zaista ne može biti ugledan i uživati povjerenje u poslovnom svijetu. Stoga ponašanje tužiteljice, izjavivši 27. rujna 2007. godine u dnevnim novinama „Novi list” ... da je tuženo društvo, na čijem se čelu nalazi, postupala ilegalno, odnosno da je naplaćivala parking kada joj [to] nije bilo dopušteno, tražeći da se [društvo] podvrgne reviziji, te tražeći i intervenciju [tijela kaznenog progona], s ciljem provjere aktivnosti tuženog društva, ostavlja značajne posljedice na radni odnos između stranaka i daje poslodavcu opravdan razlog za otkaz ugovora o radu u smislu članka [107.] Zakona o radu. Naime, upravo uvažavanjem navedenih okolnosti to predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć ... U ovom konkretnom slučaju, prikaz od strane zaposlenika poslovanja poslodavca u krajnje negativnom svjetlu u medijima je posebno važna činjenica o vrsti koja daje poslodavcu opravdan razlog za raskid ugovora o radu.

Neosnovano je pozivanje tužiteljice na njezinu dužnost da javno nastupa. U tom pogledu valja napomenuti da je tužiteljica mogla ispuniti svoju namjeru sprečavanja štete i zaštite imovine tuženog društva samo obraćanjem i prijavom nadležnim državnim tijelima, što bi rezultiralo dostupnošću tih informacija novinama i drugim medijima, a ne bi moglo predstavljati razlog za otkaz njezina ugovora o radu.”

  1. Podnositeljica zahtjeva podnijela je zatim ustavnu tužbu pozivajući se, inter alia, na povredu njezine slobode izražavanja. Pri tome se izričito pozvala na članak 38. Ustava Republike Hrvatske i članak 10. Konvencije.
  2. Ustavni sud Republike Hrvatske je 17. studenoga 2011. godine odbio ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva i 14. ožujka 2011. godine dostavio svoju odluku njezinoj zastupnici. Mjerodavni dio tog rješenja glasi kako slijedi:

„Ustavni sud Republike Hrvatske primjećuje da podnositeljica zahtjeva opravdava svoje ponašanje prema poslodavcu (naime svoje istupe u medijima), zbog kojih joj je poslodavac dao izvanredni otkaz ugovora o radu, tvrdeći da je ona samo tražila nadzor nad svojim postupcima u društvu od strane nadležnih tijela. Ta je tvrdnja netočna [s obzirom na njezine izjave u] članku objavljenom u „Novom listu” od 27. rujna 2009. godine ...

Ustavni sud Republike Hrvatske napominje da pravo „građanina” da javno izrazi svoje osobno mišljenje ne može opravdati povredu prava iz radnih odnosa i obveza koje proizlaze iz ugovora o radu i mjerodavnog zakonodavstva.”

B. Ostale mjerodavne činjenice

  1. U međuvremenu, 21. lipnja 2002. godine KD Kostrena podnijelo je tužbu Općinskom sudu u Rijeci protiv Komunalnog društva Vodovod i kanalizacija d.o.o. iz Rijeke, tražeći da ga se proglasi vlasnikom parkirališta Viktor Lenac u Kostreni. Presudom od 3. ožujka 2008. godine sud je odbio tužbu KD Kostrena. Konačni ishod tog postupka nije poznat. Međutim, izvadak iz zemljišne knjige koji se odnosi na dvije zemljišne čestice koje su bile predmet postupka ukazuje na to da je Komunalno društvo Vodovod i kanalizacija d.o.o. 13. veljače 2014. godine prenijelo vlasništvo nad zemljišnim česticama na brodogradilište Viktor Lenac.
  2. Komunalno društvo Vodovod i kanalizacija d.o.o. je 12. veljače 2007. godine podnijelo tužbu protiv KD Kostrena istom sudu, tražeći povrat parkirališnih pristojbi koje je tuženo društvo naplatilo na parkiralištu Viktor Lenac. Tužitelj-društvo je tvrdilo da je KD Kostrena naplaćivalo parking na zemljištu koje je u vlasništvu tužitelja. Konačni ishod tog postupka nije poznat.
  3. Podnositeljica zahtjeva je u lipnju 2013. godine pobijedila na lokalnim izborima, te je izabrana za načelnicu Kostrene, zamijenivši M.U. Ona je još uvijek na toj poziciji u vrijeme donošenja presude Suda.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A. Ustav Republike Hrvatske

  1. Mjerodavni dio Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine” br. 56/1990 s naknadnim izmjenama i dopunama) glasi kako slijedi:

Članak 16.

„(1) Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

 (2) Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

...

Članak 38.

„(1) Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.

(2) Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.

(3) Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.

(4) Jamči se pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom utvrđeno pravo.”

B. Zakon o radu

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o radu iz 1995. godine („Narodne novine” br. 38/95 s naknadnim izmjenama i dopunama) koji je bio na snazi između 1. siječnja 1996. godine i 1. siječnja 2010. godine propisivale su kako slijedi u mjerodavnom razdoblju:

Izvanredni otkaz ugovora o radu

Članak 107. stavci 1. i 2.

„(1) Poslodavac i zaposlenik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog ... bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

(2) Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.”

Neopravdani razlozi za otkaz

Članak 108.

„1. ...

(2) Podnošenje žalbe ili tužbe, odnosno sudjelovanje u postupku protiv poslodavca zbog povrede zakona, drugog propisa, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu, odnosno obraćanje zaposlenika nadležnim tijelima izvršne vlasti, ne predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu.

(3) Obraćanje radnika zbog opravdane sumnje na korupciju ili u dobroj vjeri podnošenje prijave o toj sumnji [odgovornom odjelu] ili nadležnim tijelima državne vlasti, ne predstavlja opravdani razlog za otkaz.”

C. Zakon o parničnom postupku

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o parničnom postupku („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije”, br. 4/77 s naknadnim izmjenama i dopunama, i Narodne novine Republike Hrvatske br. 53/91 s naknadnim izmjenama i dopunama), koji je na snazi od 1. srpnja 1977., glase kako slijedi:

5.a.  Ponavljanje postupka u povodu konačne presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu kojom je utvrđena povreda temeljnog ljudskog prava ili slobode.

Članak 428.a

„(1) Kada Europski sud za ljudska prava utvrdi povredu ljudskog prava ili temeljne slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju koje je Republika Hrvatska ratificirala, stranka može, u roku od trideset dana od konačnosti presude Europskog suda za ljudska prava podnijeti zahtjev sudu u Republici Hrvatskoj koji je sudio u prvom stupnju u postupku u kojem je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda, za izmjenu [predmetne] odluke kojom je to ljudsko pravo ili temeljna sloboda povrijeđeno.

(2) Postupak iz stavka 1. ovoga članka provodi se uz odgovarajuću primjenu odredaba o ponavljanju postupka.

(3) U ponovljenom postupku sudovi su dužni poštovati pravna stajališta izražena u konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda temeljnog ljudskog prava ili slobode.”

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 10. KONVENCIJE

  1. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da je njezin otkaz zbog medijskih istupa predstavljao povredu njezine sloboda izražavanja i da je stoga bio u suprotnosti s člankom 10. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

 „1.  Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprečava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost. 2.  Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprečavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.”

  1. Vlada je osporila tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

  1. Sud primjećuje da prigovor nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke a. Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositeljica zahtjeva

  1. Prvo, podnositeljica zahtjeva objasnila je pozadinu sukoba između nje i M.U. koji je potaknuo njihove izjave u medijima. Ona je tvrdila da je 27. travnja 2000. godine Općina Kostrena donijela odluku kojom ovlašćuje društvo da naplaćuje parkirališne pristojbe na svim parkiralištima koja se nalaze na području Općine. Međutim, ubrzo je postalo jasno da zemljište na kojem su neka od parkirališta (Žurkovo i Viktor Lenac) izgrađena ili planirana nije u vlasništvu Općine, nego trećih osoba. Podnositeljica zahtjeva, kao direktorica društva, stoga je obavijestila Općinu da naplata parkirališnih pristojbi i provođenje nekih drugih projekata (poput izgradnje suhe marine-pristaništa) na takvom zemljištu ne može započeti dok se ne riješe imovinska pitanja, odnosno dok Općina ne postane vlasnik zemljišta.
  2. Općina je obećala da će riješiti imovinska pitanja, ali ona do današnjeg dana nisu riješena. Budući da joj je M.U., načelnik općine u to vrijeme, rekao da će se Općina u roku od nekoliko dana upisati kao vlasnik zemljišta na kojem se nalazi parkiralište Viktor Lenac, podnositeljica zahtjeva pristala je da se započne s naplatom pristojbi za parkiranje na tom parkiralištu. Međutim, to je rezultiralo dvama parničnim postupcima (za povrat parkirališnih pristojbi i utvrđenje vlasništva) s vlasnikom parkirališta (vidjeti odlomke 19.-20. gore), s tim da je u oba postupka društvo izgubilo parnicu. Podnositeljica zahtjeva prestala je naplaćivati parkirališne pristojbe na tom zemljištu čim je društvo bilo tuženo za povrat naplaćenih pristojbi.
  3. Kada je stoga, krajem 2005. godine, M.U. počeo vršiti pritisak na podnositeljicu zahtjeva da naplaćuje parkirališne pristojbe u zaljevu Žurkovo, podnositeljica zahtjeva je to odbila zbog toga što je to parkiralište također bilo smješteno na zemljištu koje je bilo u vlasništvu trećih osoba, a ne Općine (podnositeljica zahtjeva dostavila je izvadak iz zemljišne knjige u tu svrhu). Kao reakcija na njezino odbijanje, M.U. ju je kritizirao u medijima (vidjeti odlomak 7. gore) rekavši da nije obavljala svoj posao kako treba, jer:

- društvo nije obavljalo poslove zbog kojih je osnovano;
- stagniralo je pod njezinim vodstvom;
- ona nije naplaćivalo parkirališne pristojbe na dva parkirališta koja su (davno prije toga) bila iznajmljena trećim osobama;
- i da je svim tim postupcima prouzročila gubitak prihoda i smanjila mogućnosti za zapošljavanje lokalnog stanovništva.

  1. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je Kostrena bila mala zajednica u kojoj su je, kao javnu osobu, poznavali svi njezini stanovnici. Ona se stoga morala obraniti od javne kritike M.U. i objasniti da je društvo ustvari stagniralo zbog neriješenih imovinskih pitanja (vidjeti odlomke 27.-28. gore), a ne zbog njezine navodne nesposobnosti. Također je izjavila da ako je bilo tko smatrao da ona nije radila svoj posao kako treba, državna tijela su mogla doći u društvo i provjeriti njezin rad, a tom se izjavom branila od lažnih i neosnovanih optužbi od strane M.U. Podnositeljica zahtjeva naglasila je da se njezine izjave nisu mogle promatrati izolirano od izjava M.U.
  2. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da dala pobijana izjave u dobroj vjeri, s jedinim ciljem negiranja lažnih optužbi protiv nje, te da je na taj način vršila svoje pravo na odgovor (ispravak) zajamčeno člankom 38. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske (vidjeti odlomak 22. gore). Dodala je da nije imala na raspolaganju niti jedan drugi način odgovaranja na neosnovane kritike od strane M.U. Posebice, iako je podnijela dvije kaznene prijave protiv M.U. po drugoj osnovi, nije bilo osnove da to učini u vezi s naplatom parkinga na parkiralištu u zaljevu Žurkovo, jer se oduprla pritisku kojem ju je on izložio da vrši naplatu tih pristojbi (vidjeti odlomak 30. gore). Isto tako, nije bilo osnove za podnošenje kaznene prijave zbog naplate parkinga na parkiralištu Viktor Lenac, jer je podnositeljica zahtjeva prestala naplaćivati te pristojbe čim je njezino društvo tužilo društvo koje ga je posjedovalo (vidjeti odlomak 29. gore).
  3. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je pravi razlog za njezin otkaz bio taj što nije poslušala načelnika, koji je shvatio da, dokle god je ona direktorica komunalnog društva, Općina neće ostvariti prihod koji je on očekivao od nezakonitih projekata koje je namjeravao provesti putem društva. On je stoga iskoristio izjave podnositeljice zahtjeva u medijima i svoj položaj kao predsjednika skupštine da je smijeni s radnog mjesta direktorice.
  4. Podnositeljica zahtjeva također je istaknula da su, iako je glavni cilj njezinih izjava bio da porekne optužbe od strane M.U., a ne da ukaže na nepravilnosti u vođenju društva, informacije koje je dala kao odgovor bile od javnog interesa. Nadalje, te su informacije bile točne, poštene i vjerodostojne. Posebice, njezina izjava da je naplata parkirališnih pristojbi bila nezakonita prije rješavanja pitanja utvrđivanja vlasništva bila je istinita. Podnositeljica zahtjeva nije mogla shvatiti kako je obznanjivanje tih informacija javnosti, koje nisu bile poslovna tajna, s ciljem negiranja javno iznesenih lažnih optužbi protiv nje, moglo narušiti poslovni ugled društva, ili zašto je obznanjivanje takvih informacija predstavljalo važnu činjenicu zbog koje nastavak njezinog radnog odnosa nije bio moguć.

(b) Vlada

  1. Vlada je priznala da je otkazivanje ugovora o radu podnositeljici zahtjeva zbog njezina istupa u medijima predstavljao miješanje u njezinu slobodu izražavanja. Međutim, tvrdila je da je miješanje bilo u skladu sa zakonom, da je težilo legitimnom cilju i da je bilo nužno u demokratskom društvu.
  2. Vlada je napomenula da je podnositeljica zahtjeva dobila izvanredni otkaz ugovora o radu zbog izjava koje je dala u medijima, a koje su ukazivale na to da je društvo koje je vodila ilegalno naplaćivalo parking, te zato što je javno pozvala tijela kaznenog progona da ispitaju zakonitost poslovanja društva. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatrao je da je otkaz ugovora o radu podnositeljici zahtjeva bio zakonit zbog toga što su navedene izjave naštetile poslovnom ugledu KD Kostrena, društva čija je bila direktorica, što je bila osobito važna činjenica u smislu članka 107. Zakona o radu (vidjeti točku 23 gore) i što je značilo da se njezin radni odnos u društvu nije mogao nastaviti.
  3. S obzirom na to, Vlada je tvrdila da je odluka o otkazivanju ugovora o radu podnositeljici zahtjeva bila zakonita jer se temeljila na članku 107. Zakona o radu (vidjeti odlomak 23. gore), te je nastojala zaštititi ugled i prava drugih, odnosno poslovni ugled KD Kostrena. To je miješanje također bilo „nužno u demokratskom društvu”, imajući na umu kriterije utvrđene u sudskoj praksi Suda (Vlada je citirala predmete Heinisch protiv Njemačke, br. 28274/08, ESLJP 2011 (izvadci), i Balenović protiv Hrvatske (odl.), br. 28369/07, 30. rujna 2010.), odnosno:

- motiv istupanja podnositeljice zahtjeva;
- vjerodostojnost obznanjenih informacija;
- dostupnost drugog učinkovitog, ali diskretnijeg, načina za ispravljanje navodnih nedjela;
- šteta koju je pretrpjelo društvo;
- javni interes povezan s informacijama koje su obznanjene.

  1. Što se tiče motiva podnositeljice zahtjeva, Vlada je tvrdila da nije bilo spora oko činjenice da je ona dala sporne izjave kao reakciju na prethodne medijske istupe M.U., koji je bio načelnik općine i predsjednik skupštine društva. On je javno kritizirao njezinu kvalitetu obavljanja dužnosti kao direktorice društva, ističući da je društvo pod njezinim vodstvom stagniralo, a to je mišljenje potkrijepio spominjanjem nekih od njezinih poslovnih odluka koje je smatrao lošima (vidjeti odlomak 7. gore). Drugim riječima, prilikom davanja spornih izjava i otkrivanja navodnih nezakonitih radnji društva na čijem je čelu bila, podnositeljica zahtjeva bila je isključivo motivirana željom da zaštiti svoju sliku u javnosti, a ne istinskom brigom za poslovne interese društva ili interese onih koji su koristili njezine usluge. Iz tog se razloga ovaj predmet ne treba smatrati tzv.predmetom zviždača, niti bi detaljno objašnjenje izvora njezina sukoba s M.U. (vidjeti odlomke 28.-30. gore) bilo od ikakve važnosti. S tim u vezi, Vlada se pozvala na sudsku praksu Suda (vidjeti predmet Guja v. protiv Moldavije [VV], br. 14277/04, odlomak 77., ESLJP 2008) na temelju koje djela motivirana osobnim razlozima ili antagonizmom ne uživaju osobito jaku razinu zaštite u smislu članka 10. Konvencije.
  2. Što se tiče vjerodostojnosti informacija koje je obznanila, Vlada tvrdi da niti jedno državno tijelo (Državno odvjetništvo, domaći sudovi ili Državni ured za reviziju) nikada nije pronašlo nikakav primjer nezakonitosti u vezi s naplatom parkinga od strane KD Kostrena, a kamoli da je to predstavljalo kazneno djelo, kao što je podnositeljica zahtjeva insinuirala u svojim izjavama za tisak. Posebice, dva parnična postupka na koja se podnositeljica zahtjeva poziva (vidjeti odlomke 19.-20. i 29. gore) još uvijek su bila u tijeku. Vlada je također napomenula da je podnositeljica zahtjeva predočila dokaze o toj navodnoj nezakonitosti pred sudovima koji su odlučivali o zakonitosti njezina otkaza. Prema mišljenju Vlade, ti su navodi na taj način ostali ništa drugo nego proizvoljne i nedokazane tvrdnje koje narušavaju poslovni ugled općinskog komunalnog društva. To je stajalište nadalje poduprto činjenicom da u svojim očitovanjima Sudu podnositeljica zahtjeva nije čak ni pokušala objasniti zašto je smatrala da su tijela kaznenog progona trebala intervenirati u navodno nezakonitoj naplati parkinga. Naprotiv, ona je tvrdila da nije bilo osnove za podnošenje kaznene prijave u tom pogledu (vidjeti odlomak 32. gore). To ukazuje da je podnositeljica zahtjeva bila svjesna da nije počinjeno nikakvo kazneno djelo, ali je ipak zatražila intervenciju tijela kaznenog progona. To je nadalje značilo da je namjerno obmanila javnost da vjeruje da je društvo koje je vodila bilo uključeno u kriminalne radnje.
  3. Što se tiče dostupnosti drugog učinkovitog, ali diskretnijeg, načina za ispravljanje navodnih nedjela, Vlada je tvrdila, pozivajući se na gore navedene motive podnositeljice zahtjeva (vidjeti odlomak 38.), da bi prikladan način za obranu njezinih prava i ugleda bio podnijeti tužbu protiv M.U., a ne javno insinuirati da se društvo bavilo kriminalnim radnjama i uvlačivši ga, bez njegove krivice, u javnu raspravu koju je imala s njim. Na taj bi način podnositeljica zahtjeva zaštitila svoju sliku u javnosti (kao i javni interes, ako postoji, vidjeti odlomak 34. i odlomak 42. u nastavku) bez ikakvog rizika za svoje zaposlenje (vidjeti članak 108. Zakona o radu, citiran u odlomku 23. gore).
  4. Što se tiče štete koju je pretrpjelo društvo, Vlada je navela, kao prvo, da je sam Sud smatrao da čak i državna društva mogu biti zainteresirana za svoju komercijalnu održivost (vidjeti gore citirani predmet Heinisch, odlomak 89.). Stoga, iako je KD Kostrena pružalo prvenstveno komunalne usluge (vidjeti odlomak 6. gore), to nije značilo da nije imalo komercijalne interese koje je potrebno zaštititi, a koji su mogli biti ugroženi nanošenjem štete njegovom poslovnom ugledu. To je posebice bilo tako jer je, osim komunalnih usluga, društvo također pružalo određene komercijalne usluge (poput iznajmljivanja sportskih objekata) i kao takvo se natjecalo na otvorenom tržištu. Nanošenjem štete njegovom poslovnom ugledu stoga može dovesti do poteškoća u naplati komunalnih usluga i smanjenja interesa za njegove komercijalne usluge. Vlada je naglasila kako su izjave podnositeljice zahtjeva koje insinuiraju da se društvo bavilo kriminalnim radnjama bile osobito štetne za njegov poslovni ugled, a time i za njegove komercijalne interese, zbog toga što je ona bila direktorica društva i kao takva, u očima prosječnog čitatelja, pouzdani izvor informacija.
  5. Naposljetku, što se tiče uključenog javnog interesa, Vlada nije porekla da je javnost željela znati bave li javna komunalna društva kriminalnim radnjama. Međutim, ponovila je svoje stajalište da podnositeljica zahtjeva nije postupila u dobroj vjeri (vidjeti odlomke 38.-39.gore). Štoviše, Vladi je bilo teško zamisliti kojem javnom interesu bi služile očito lažne insinuacije podnositeljice zahtjeva o tome da društvo vrši kriminalne radnje, kad je čak i sama podnositeljica zahtjeva znala da nije počinjeno nikakvo kazneno djelo (vidjeti odlomak 39. gore).
  6. Zaključno, Vlada je tvrdila da je podnositeljica zahtjeva, davanjem gore navedenih nedokazanih navoda u medijima koji su bili štetni za poslovni ugled društva koje je vodila, prekršila svoju dužnost lojalnosti prema društvu kao njezinom poslodavcu. Njezina jedina motivacija za to bila je da zaštiti vlastite interese u javnoj raspravi s načelnikom općine, koji je bio jedini dioničar društva. U svojim medijskim istupima M.U. je kritizirao podnositeljicu zahtjeva samo zbog loših poslovnih odluka, a ne za bilo kakvu nezakonitosti u poslovanju, što znači da se ona nije morala braniti. Podnositeljica zahtjeva je nedvojbeno imala pravo javno negirati medijske navode koji su narušili njezin ugled, ili pokrenuti odgovarajuće postupke, ili učiniti oboje. Međutim, u odgovoru na kritike od strane M.U., podnositeljica zahtjeva je u javnoj raspravi kao svoje „oružje po izboru” odabrala navodnu nezakonitu naplatu parkinga, za koju je također spomenula da je od interesa za tijela kaznenog progona. Time je uključila društvo čija je bila direktorica u svoju medijsku raspravu s načelnikom, uzrokujući time štetu njegovom poslovnom ugledu. To je također bio razlog zbog kojeg je dobila otkaz, mjera koja, iako je ozbiljna, nije bila nerazmjerna u danim okolnostima, te koja je stoga bila „nužna u demokratskom društvu”, što podrazumijeva da niti jedan poslodavac ne treba tolerirati da ga se kleveta u javnosti od strane svojih zaposlenika.
  7. Zbog tih je razloga Vlada zatražila od Suda da utvrdi kako nije došlo do povrede članka 10. Konvencije.

2. Ocjena Suda

(a) Je li došlo do miješanja

  1. Vlada je navela da je otkazivanje ugovora o radu podnositeljici zahtjeva zbog njezinih izjava za tisak predstavljalo miješanje u njezino pravo na slobodu izražavanja zajamčeno člankom 10. stavkom 1. Konvencije (vidjeti odlomak 35. gore). Uzimajući u obzir svoju sudsku praksu (vidjeti, na primjer, gore citirani predmet Heinisch, odlomci 44.-45.; i predmet Wojtas-Kaleta protiv Poljske, br. 20436/02, odlomak 42., 16. srpnja 2009.), Sud ne vidi nikakav razlog smatrati drukčije.

(b) Zakonitost i legitimni cilj

  1. Sud nadalje primjećuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi od 6. listopada 2009. godine (vidjeti odlomak 16. gore) smatrao da je otkaz ugovora o radu podnositeljici zahtjeva bio zakonit radi toga što je svojim izjavama u tisku narušila ugled KD Kostrena, društva čijeg je bila direktorica. Kako je presudio Vrhovni sud Republike Hrvatske, te su izjave predstavljale važnu činjenicu zbog koje nastavak njezinog radnog odnosa nije bio moguć i stoga su bile osnova za izvanredni otkaz ugovora o radu na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o radu (vidjeti odlomke 16. i 23. gore).
  2. Zbog toga Sud stoga prihvaća da je miješanje bilo propisano zakonom i da je težilo legitimnom cilju zaštite ugleda ili prava drugih, odnosno poslovnog ugleda i interesa KD Kostrena (vidjeti, mutatis mutandis, gore citirani predmet Balenović).
  3. Nakon što je utvrdio da je miješanje u pravo na slobodu izražavanja podnositeljice zahtjeva u ovome predmetu bilo zakonito i težilo legitimnom cilju, jedino pitanje koje Sud mora utvrditi jest je li to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu”.

(c) „Nužno u demokratskom društvu”

  1. Opća načela u sudskoj praksi Suda o zahtjevu nužnosti u demokratskom društvu u kontekstu članka 10. Konvencije sažeta su u predmetu Perinçek protiv Švicarske ([VV], br. 27510/08, odlomak 196., ESLJP 2015 (izvadci)) i predmetu Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske (br. 25333/06, odlomak 54., 22. listopada 2009.).
  2. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je (vidjeti odlomke 31.-32. gore) da je dala osporene medijske izjave vršeći svoje ustavom zajamčeno pravo na odgovor. Dodala je da je djelovala prvenstveno s ciljem odgovaranja na ono što je smatrala neosnovanom kritikom protiv nje u istim novinama od strane drugog službenika istog društva, odnosno predsjednika njegove skupštine, koji je bio i načelnik općine. S tim u vezi Sud ponavlja da pravo na ispravak ili na odgovor, kao važan element slobode izražavanja, spada u doseg članka 10. Konvencije (vidjeti predmete Kaperzyński protiv Poljske, br. 43206/07, odlomak 66., 3. travnja 2012., i Melnychuk protiv Ukrajine (odl.), br. 28743/03, ESLJP 2005-IX). To proizlazi iz potrebe ne samo da se mogu osporiti neistinite informacije, nego i da se osigura mnoštvo mišljenja, osobito u pitanjima od općeg interesa (ibid.). Istovremeno, restrikcije i ograničenja drugog stavka članka 10. jednako su relevantni za ostvarivanje tog prava (vidjeti gore citirani predmet Melnychuk).
  3. Vlada je tvrdila (vidjeti odlomak 37. gore) da navedene restrikcije i ograničenja, posebice uvjet da moraju biti „nužne u demokratskom društvu”, u ovome predmetu treba promatrati u svjetlu kriterija koje je Sud razvio u svojoj sudskoj praksi s obzirom na slobodu izražavanja na radnom mjestu (vidjeti, među brojnim drugim izvorima prava, gore citirane predmete Guja, odlomci 69.-96.; Heinisch, odlomci 62.-92.; Balenović; Wojtas-Kaleta, odlomci 41.-53.; te predmet Fuentes Bobo protiv Španjolske, br. 39293/98, odlomci 43.-50., 29. veljače 2000.), odnosno uzimajući u obzir:
  • motiv postupanja zaposlenika;
  • vjerodostojnost obznanjenih informacija;
  • dostupnost drugog učinkovitog, ali diskretnijeg, načina za ispravljanje navodnih nedjela koje je zaposlenik koji ih je prijavio namjeravao otkriti;
  • štetu koju je pretrpio poslodavac;
  • javni interes povezan s obznanjenim informacijama.
  1. Međutim, Sud smatra da se ovaj predmet razlikuje od navedenih predmeta u jednom ključnom pogledu. Posebice, Sud ne može zanemariti činjenicu da je podnositeljica zahtjeva dala sporne izjave tek nakon što je i sama bila kritizirana u medijima od strane predsjednika skupštine društva. Točno je da „dužnost lojalnosti, rezerviranosti i diskrecije” obično sprječava zaposlenike da javno kritiziraju rad svojih poslodavaca (vidjeti, na primjer, gore citirane predmete Wojtas-Kaleta, , odlomak 43., 16. srpnja 2009., i Guja, odlomak 70.). Međutim, u ovom je predmetu to bio drugi službenik društva, odnosno predsjednik skupštine društva, koji se prvi obratio medijima i javno kritizirao rad podnositeljice zahtjeva. Sud smatra da se u takvim specifičnim okolnostima od podnositeljice zahtjeva nije moglo očekivati da bi trebala šutjeti i ne braniti svoj ugled na isti način. Time bi se preširoko tumačila njezina dužnost lojalnosti, protivno članku 10. Konvencije koji, između ostalog, zahtijeva da se osigura sloboda izražavanja zaposlenika od nerazumnih zahtjeva lojalnosti od strane njegova poslodavca (vidjeti predmete Predota protiv Austrije (odl.), br. 28962/95, 18. siječnja 2000., i Rommelfanger protiv Njemačke, br. 12242/86, odluka Komisije od 6. rujna 1989., Odluke i izvješća (OI) 62, str. 151. i 161.).
  2. Osim toga, to znači da nekoliko kriterija na koje se Vlada poziva u vezi sa slobodom izražavanja na radnom mjestu (vidjeti odlomke 37. i 51. gore) ili nije primjenjivo ili je ograničene važnosti za ovaj predmet.
  3. Posebice, budući da je pravo na odgovor pravo da se osoba brani protiv javne kritike u istom forumu u kojem je kritika objavljena (vidjeti, implicitno, gore citirani predmet Kaperzyński, loc. cit.), Sud smatra nevažnim Vladine tvrdnje da je podnositeljica zahtjeva imala drugo učinkovito, ali diskretnije, sredstvo za zaštitu njezina ugleda, te da je bila isključivo motivirana željom da zaštiti svoju sliku u javnosti, a ne informiranjem javnosti o pitanjima od općeg interesa (vidjeti odlomke 38. i 40. gore).
  4. Nadalje, što se tiče štete koju je pretrpjelo društvo (vidjeti odlomak 41. gore), Sud prihvaća da su izjave podnositeljice zahtjeva mogle biti štetne za poslovni ugled društva.
  5. S tim u vezi, Sud također primjećuje da u okolnostima poput onih u ovome predmetu mora uzeti u obzir ulogu koju je igrao M.U., koji je u izjavama kritizirao podnositeljicu zahtjeva i koji je bio službenik društva čiji je poslovni ugled navodno povrijeđen njezinim odgovorom. Na primjer, u predmetu Nilsen i Johnsen protiv Norveške ([VV], br. 23118/93, ESLJP 1999-VIII) podnositelji zahtjeva kažnjeni su zbog izjava koje su dali kao predstavnici policijskih udruga u odgovoru na određena izvješća koja objavljuju navode o nepropisnom ponašanju policije. Sud je, prilikom utvrđivanja povrede članka 10. Konvencije, uzeo u obzir, između ostalog, oštre kritike koje je na početku izrazila tužiteljica, smatrajući da podnositelji zahtjeva stoga nisu bili u potpunosti neopravdani kada su tvrdili da su imali pravo „uzvratiti na isti način” (ibid., odlomak 52.).
  6. Što se tiče javnog interesa uključenog u obznanjene informacije, Sud najprije ponavlja da pravo na odgovor ne samo da štiti ugled osobe koja ga vrši, nego i osigurava mnoštvo mišljenja, osobito u pitanjima od općeg interesa (vidjeti odlomak 50. gore i predmete citirane u njemu). Sud nadalje smatra da je poslovanje općinskog javnog komunalnog društva pitanje od općeg interesa za lokalnu zajednicu. Sud se stoga slaže s podnositeljicom zahtjeva da iako je glavni cilj njezinih izjava bio da porekne optužbe od strane M.U., a ne da ukaže na nepravilnosti, informacije koje je dala kao odgovor bile su od javnog interesa (vidjeti odlomak 34. gore).
  7. Međutim, čak i u raspravi o pitanjima od ozbiljnog javnog interesa, mogu postojati ograničenja prava na slobodu izražavanja. Stoga, u vršenju svojeg prava na odgovor, podnositeljica zahtjeva morala je djelovati unutar utvrđenih granica za zaštitu ugleda i prava drugih (vidjeti odlomak 47. gore). Postavlja se pitanje je li podnositeljica zahtjeva prešla granice dopuštene kritike (vidjeti, mutatis mutandis, gore citirani predmet Nilsen i Johnsen, odlomak 47.).
  8. To je pitanje usko povezano s drugim kriterijem, na koji se poziva Vlada, koji se donosi na vjerodostojnost obznanjenih informacija. Činilo se da Vlada tvrdi (vidjeti odlomak 39. gore) da je pozivanjem tijela kaznenog progona da provjere njezin rad podnositeljica zahtjeva otišla predaleko u obrani svojeg ugleda, budući da je taj poziv upućivao na to da se društvo bavilo nezakonitim i kriminalnim radnjama.
  9. Što se tiče navodne nezakonite naplate parkirališnih pristojbi, Sud primjećuje kako podnositeljica zahtjeva nije izričito navela u osporenom članku da je društvo naplaćivalo parkirališne pristojbe „nezakonito” ili „ilegalno”. Umjesto toga, ona je izjavila da je društvo naplaćivalo parking na zemljištu koje nije u vlasništvu Općine Kostrena (vidjeti odlomak 8. gore). Izgleda da Vlada nije dovela u pitanje činjenicu da je društvo doista naplaćivalo parkirališne pristojbe o kojima je riječ. Isto tako, osim navođenja da su mjerodavni postupci bili u tijeku (vidjeti odlomak 39. gore), Vlada nije pobila činjenicu da su se ta parkirališta nalazila na tuđem zemljištu. Zbog toga, i uzimajući u obzir informacije u zemljišnim knjigama (vidjeti odlomke 19. i 30. gore), Sud smatra da izjava podnositeljice zahtjeva o naplati parkirališnih pristojbi nije sadržavala netočne činjenice.
  10. Međutim, uzimajući u obzir očitovanja podnositeljice zahtjeva (vidjeti odlomak 34. gore), u kojima izričito navodi da je naplata parkirališnih pristojbi bila nezakonita, Sud je spreman prihvatiti da je to bila poruka koju je namjeravala poslati navodeći u osporenom članku da je društvo naplaćivalo parking na zemljištu koje nije u vlasništvu općine. Iako se čini kako se obje strane slažu se da je to bila izjava o činjenicama (vidjeti odlomke 34. i 39. gore), Sud se ne slaže radi toga što upotreba pridjeva „nezakonito” ukazuje na to da je podnositeljica zahtjeva samo izvukla zaključak iz gore razmotrenih činjenica (vidjeti prethodni odlomak). Sud ponavlja kako je izvlačenje zaključaka iz postojećih činjenica uglavnom namijenjeno iznošenju mišljenja, te je na taj način skloniji vrijednosnim sudovima (vidi predmet Stojanović protiv Hrvatske, br. 23160/09, odlomak 69., 19. rujna 2013.). Stoga se izjava podnositeljice koja implicira da je društvo nezakonito naplaćivalo parking treba smatrati vrijednosnim sudom koji je imao dovoljnu činjeničnu osnovu, jer se moglo opravdano tvrditi da je naplaćivanje parkirališnih pristojbi na tuđem zemljištu bilo nezakonito.
  11. Naposljetku, Sud smatra da je taj istup bio izravno vezan uz cilj koji je namjeravala postići svojom javnom izjavom, odnosno da obrani svoj poslovni ugled od onoga što je smatrala neosnovanim kritikama M.U. Podnositeljica zahtjeva posebice je pokušala objasniti da društvo nije stagniralo zbog njezinih loših poslovnih odluka, nego zbog neriješenih imovinskih pitanja kojima se općina trebala baviti. Točnije, ona je htjela objasniti kako su je ta neriješena pitanja spriječila da poveća prihode društva naplaćivanjem parkinga na predmetnim parkiralištima.
  12. Što se tiče Vladine tvrdnje da je podnositeljica zahtjeva insinuirala da se društvo bavi kriminalnim radnjama, Sud smatra korisnim ponoviti njezine točne riječi, kako je objavljeno u članku od 27. rujna 2009. godine. Podnositeljica zahtjeva posebice je izjavila (vidjeti odlomak 8. gore): „S obzirom da je moj posao doveden u pitanje, zahtijevam reviziju KD Kostrena, te uključivanje [tijela kaznenog progona].” Ta rečenica, uzeta zajedno s općim obrambenim tonom njezina istupa u istom članku, ne može, prema mišljenju Suda, ostaviti dojam kod prosječnog čitatelja da je društvo bilo uključeno u kriminalne radnje. Taj je istup točan ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što bi podnositeljica zahtjeva, kao direktorica društva, u protivnom učinkovito bila i sama umiješana u takve radnje. Naprotiv, čitanje spornog članka, a posebice te rečenice, ostavlja dojam da je podnositeljica zahtjeva bila tako čvrsto uvjerena da nije bilo ništa loše u načinu na koji je vodila društvo kojeg je čak bila spremna podvrgnuti reviziji i istrazi tijela kaznenog progona s ciljem definitivnog uklanjanja dvojbe u tom pogledu. Stoga, suprotno mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje je ponovila Vlada (vidjeti odlomke 16. i 42.-43. gore), Sud ne smatra da je podnositeljica zahtjeva insinuirala da je ono što je, prema njezinu mišljenju, predstavljalo nezakonito naplaćivanje parkinga od strane društva također predstavljalo kazneno djelo.
  13. Zbog navedenih razloga (vidjeti odlomke 50.-63. gore) Sud smatra kako izjave podnositeljice zahtjeva u odgovoru na izjave M.U. nisu bile nerazmjerne i nisu prešle granice dozvoljene kritike. Sukladno tome, Sud presuđuje da miješanje u pravo podnositeljice zahtjeva na slobodu izražavanja u obliku njezina izvanrednog otkaza ugovora o radu nije bilo „nužno u demokratskom društvu” radi zaštite poslovnog ugleda i prava društva na čijem čelu je bila.
  14. Ova utvrđenja jasno ukazuju na potrebu za daljnjim ispitivanjem naravi i težine izrečene sankcije, odnosno otkazivanja ugovora o radu podnositeljici zahtjeva, kao čimbenika koji treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja (vidjeti, na primjer, gore citirani predmet Europapress Holding d.o.o., cit.).
  15. Stoga je došlo do povrede članka 10. Konvencije.

II PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Člankom 41. Konvencije propisano je sljedeće:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Šteta

  1. Podnositeljica zahtjeva potraživala je ukupno 104.789,31 eura (EUR) na ime imovinske štete. Od toga se 97.590 EUR odnosilo na gubitak zarade za plaću koju bi primila kao direktorica KD Kostrena da nije dobila otkaz. Preostalih 7.199,31 EUR predstavlja povećanu kamatnu stopu i troškove za ponovni sporazum o uvjetima kreditiranja zbog toga što je dobila otkaz.
  2. Podnositeljica zahtjeva također je potraživala 57.320 EUR na ime neimovinske štete.
  3. Vlada je osporila te zahtjeve.
  4. Što se tiče zahtjeva podnositeljice za naknadu imovinske štete, Sud ponavlja da presuda u kojoj je utvrdio povredu nameće tuženoj državi pravnu obvezu okončati povredu i ispraviti njezine posljedice. Ako domaće pravo ne omogućava – ili omogućava tek djelomično – davanje obeštećenja, članak 41. ovlašćuje Sud da omogući oštećenoj stranci onakvu naknadu kakva mu se čini odgovarajućom (vidjeti predmet Iatridis protiv Grčke (pravična naknada) [VV], br. 31107/96, odlomci 32.-33., ESLJP 2000-XI). S tim u vezi Sud napominje da temeljem članka 428.a Zakona o parničnom postupku (vidjeti odlomak 24. gore) podnositeljica zahtjeva može zatražiti ponavljanje parničnog postupka u odnosu na koji je Sud utvrdio povredu Konvencije. S obzirom na prirodu prigovora podnositeljice zahtjeva temeljem članka 10. Konvencije i razloge zbog kojih je utvrdio povredu tog članka, Sud smatra da bi u ovom predmetu najprikladniji način popravljanja posljedica te povrede bilo ponavljanje postupka kojemu se prigovara. Kako domaće pravo dopušta takav ispravak, Sud smatra da nema razloga dodijeliti podnositeljici zahtjeva ikakav iznos u pogledu imovinske štete. Stoga odbija njezin zahtjev.
  5. S druge strane, Sud nalazi da je podnositeljica sigurno pretrpjela neimovinsku štetu. Odlučujući po pravičnoj osnovi, Sud joj dosuđuje iznos od 1.500 EUR po toj osnovi, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositeljica zahtjeva također je potraživala iznos od 9.805 EUR za troškove i izdatke nastale pred domaćim sudovima.
  2. Vlada je osporila taj zahtjev.
  3. Sud primjećuje da podnositeljica zahtjeva nije podnijela nikakav zahtjev za naknadu troškova i izdataka nastalih tijekom postupka pred ovim Sudom. Sud stoga smatra da nema potrebe dodijeliti joj ikakav iznos s te osnove.
  4. Podnositeljičin zahtjev za naknadu troškova i izdataka nastalih u domaćim postupcima mora se isto tako odbiti, s obzirom da će ona moći potraživati te troškove u postupku nakon što zatraži ponavljanje postupka (vidjeti prethodni odlomak 71. gore i predmet Stojanović protiv Hrvatske, br. 23160/09 odlomak 84., 19. rujna 2013.).

C. Zatezne kamate

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna poena.

 

ZBOG TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da je zahtjev dopušten; 
  1. Presuđuje da je došlo do povrede članka 10. Konvencije; 
  1. Presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositeljici zahtjeva, u roku od tri mjeseca od dana konačnosti presude, na temelju članka 44. stavka 2. Konvencije, iznos od 1.500 EUR (tisuću i petsto eura) uvećano za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati, na ime neimovinske štete, koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan isplate;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna poena; 

  1. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 28. ožujka 2017. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Hasan Bakırcı                           Işıl Karakaş

Zamjenik tajnika                       Predsjednica

 

Prijevod, lekturu i pravnu redakturu napravila prevoditeljska agencija CIKLOPEA d.o.o. Zagreb. Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava nije odgovoran za točnost prijevoda i sadržaja.

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

SECOND SECTION

CASE OF MARUNIĆ v. CROATIA

(Application no. 51706/11)

JUDGMENT

STRASBOURG

28 March 2017

FINAL

18/09/2017

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Marunić v. Croatia, The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Işıl Karakaş, President,
Julia Laffranque,
Paul Lemmens,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Georges Ravarani, judges,
and Hasan Bakırcı, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 28 February 2017,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 51706/11) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Mirela Marunić (“the applicant”), on 16 August 2011.

2. The applicant was represented by Ms A. Laškarin of Maćešić & Partners Law Offices, who practises in Rijeka. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant alleged, in particular, that her freedom of expression had been breached by her wrongful dismissal over statements she had made in the media.

4. On 9 November 2015 the complaint concerning freedom of expression was communicated to the Government and the remainder of the application was declared inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1964 and lives in Kostrena.

6. Between 1 October 2003 and 1 October 2007 the applicant was the director of a municipal utility company, KD Kostrena (hereinafter “the company”), whose sole shareholder is the Municipality of Kostrena (Općina Kostrena). The company primarily provides public utility services such as parking, waste disposal, funeral services, maintaining green spaces, cemeteries and so forth.

A. Media statements, the applicant’s dismissal and subsequent civil proceedings

7. In an article published in the daily Novi list of 19 September 2007, Mr M.U., who was the mayor of Kostrena Municipality and chairman of the company’s General Meeting (skupština) at the time, criticised the way the applicant performed her job. The relevant part of the article reads as follows:

“ ... M.U. does not hide his dissatisfaction with the work of Mirela Marunić as head of KD Kostrena.

I cannot speak for the others, but after everything that has happened, I can say that Mirela Marunić has betrayed the trust of the members of the General Meeting because she disclosed information which should only have been discussed at the General Meeting. Likewise, in the 2005 [annual] report she spoke in positive terms of building a sports hall, and I do not know what happened to make her change her mind.’

In his words, dissatisfaction with the functioning of KD Kostrena goes beyond the current political crisis in Kostrena and the public statements of Mirela Marunić.

The fact is that we had even earlier objected to Mirela Marunić’s work because [the company] has been stagnating for some time now and functioning as a means of transferring municipal funds. Our municipal utility company does not carry out the type of business for which it was established. For example, Žurkovo Bay was leased as a parking lot and a dry [dock] marina, and the same applies to the parking lot near Kostrenka. My question is, how does it benefit the concessionaires to have it and in addition pay rent for it? Had it stayed in our hands we would, apart from making a profit, also have had the chance to employ someone’. M.U. does not hide his dissatisfaction.

In a lengthy list of criticisms of the current director of KD Kostrena, M.U. states that he does not like the fact that she has been referred to as a member of his [political] party. He claims that he was the one who had advised her when she was appointed to the position as head of Kostrena’s municipal utility company not to make public statements as a member of [their political party] because someone could misinterpret [the nature of] her work and the way she came to get that position.”

8. In an article published in Novi list eight days later, on 27 September 2009, the applicant replied to the above criticisms. The relevant part of that article reads as follows:

“The mayor of Kostrena, M.U., has publicly criticised the current director of KD Kostrena for having disclosed information which should only have been discussed at the General Meeting and for the company’s poor performance, saying it does not engage in the type of business for which it was established.

‘They betrayed my trust by not believing me. I first informed my [political] party but there was no reaction. In particular, at a meeting held before the September session of the General Meeting [of the company] last year, I warned them of all the irregularities, the financial losses and the ruining of KD Kostrena’s business reputation. Then they asked me not to talk about it in the presence of D.G. [who was the only member of the company’s General Meeting from the ruling political party at the State level],’ says Mirela Marunić, repeating that there are written documents in respect of all the issues she had warned the General Meeting about.

As regards M.U.’s remark that the company has been stagnating under her leadership, she says that Kostrena Municipality, which does not have a development strategy, has itself been stagnating ... The main precondition for that ... would be, in her opinion, the resolution of property issues which remain outstanding in the case of most of the parking lots administered by Kostrena’s municipal utility company. Marunić illustrates this by referring to the Viktor Lenac parking lot where the municipal utility company has been charging for parking on land which was not even owned by Kostrena Municipality.

‘The legal department of Kostrena Municipality still requires [the company] to charge for parking even though [the company] Lenac refused to do so because of unresolved property issues. That case has now gone to court,’ warns Marunić, ‘and a similar situation exists with the parking lot in Žurkovo and [the one] near Kostrenka, which have been leased out.’

‘Given that my work has been called into question I demand an audit of KD Kostrena, and the involvement of the Office for the Prevention of Corruption and Organised Crime and the State Attorney’s Office. I sincerely hope that the State institutions will do their job in this case, as that will save Kostrena. Kostrena needs professionals, but they are being removed, the proof of which is the proposal to remove T.S. as a member of the General Meeting. I hope that a young and ambitious person will replace me and continue the work the municipal utility company has been doing so far.’”

9. By a decision of the company’s General Meeting of 11 October 2007 the applicant was summarily dismissed because of the statements she had made in the media, which were regarded as being damaging to the company’s business reputation. The relevant part of that decision reads as follows:

“On 27 September 2007 the Novi list daily published an article ... stating that the director of KD Kostrena, Mirela Marunić, had given a statement to [a] journalist of Novi list saying that KD Kostrena was acting unlawfully, that it was charging for parking where it was not allowed, that she demanded an audit of KD Kostrena, and the involvement of the Office for the Prevention of Corruption and Organised Crime and the State Attorney’s Office with a view to looking into KD Kostrena’s operations.

The director Mirela Marunić was at the time of the publication of the article ... employed as [chief executive officer] of KD Kostrena, that is, the officer who heads the company and is responsible for the consequences of her own work. Making such allegations in a daily newspaper, if those allegations are true, testifies to unlawful conduct in her job precisely because it is her duty as the officer in charge [of the company] to monitor and make sure that the utility company operates in accordance with the law. If, on the other hand, those allegations are not true but were nevertheless made in the publication that has the largest circulation in the area [of the country] then those allegations gravely harm the [business] reputation of the company because they suggest that KD Kosterna operates unlawfully.

That kind of conduct, by an employee who was at the time of the publication of the statement in the daily newspaper the director of the utility company, which she headed, who makes such allegations in the media or engages in unlawful conduct, constitutes, in the opinion of the company’s General Meeting, totally inappropriate behaviour which tarnishes the company’s [business] reputation in the eyes of the public. ..

Such conduct ... depicting the utility company in a negative light [constitutes] a particularly serious breach of employment-related duties, and is a particularly important fact which, taking into account all the circumstances and the interests of both contracting parties, makes the continuation of the employment relationship impossible [under section 107 of the Labour Act].”

10. On 22 October 2007 the applicant launched an internal challenge to her dismissal by lodging a request for the protection of her rights (zahtjev za zaštitu prava), a remedy which is guaranteed for every employee by the Labour Act and which employees had to use before bringing a civil action against their employer. The applicant argued, inter alia, as follows:

“I contest entirely the argument that by making statements in the media I acted inappropriately and allegedly attacked the [business] reputation of the company ...

The utility company is a public company which belongs to the [local] community ... It was my duty, as a member of the [company’s] Management, to contact the media and inform the public because it is a public company and not someone’s private property. I particularly emphasise that I have always given accurate information to the public.

It is a well-known fact that the media show a great interest in Kostrena Municipality because of political turbulence among those heading the Municipality. However, my observations were always a defence against the media attacks directed against me by the chairman of the General Meeting.

.. it is totally unclear what unlawful conduct I engaged in??? It is true that I warned about unlawful acts [by the company] but [I did so] directly to the General Meeting and the Supervisory Board. My statements were not directed against the utility company but made solely and exclusively with a view to removing any potential liability from myself. Therefore, the arguments in the dismissal decision are a twisted interpretation of the events.”

11. It appears that the applicant received no reply to her request. On 21 November 2007 she therefore brought a civil action for wrongful dismissal against the company in the Rijeka Municipal Court (Općinski sud u Rijeci). She challenged the decision to dismiss her and sought reinstatement. The relevant part of her statement of claim read as follows:

“The defendant obviously did not properly read the [impugned] article because the plaintiff merely states some facts in it and, as an example, refers to a particular case of unresolved property issues, which is already the subject of judicial proceedings, and calls for an audit and the involvement of [the prosecuting authorities] with a view to protecting her integrity by expressly stating: ‘Given that my work has been called into question I demand an audit of KD Kostrena, and the involvement of the Office for the Prevention of Corruption and Organised Crime and the State Attorney’s Office.’”

12. By a judgment of 12 June 2008 the Municipal Court ruled in favour of the applicant. The court accepted that her statements in the media had been damaging to the company’s business reputation and as such had constituted a serious breach of employment-related duties within the meaning of section 107 of the Labour Act (see paragraph 23 below), making her summary dismissal justified. However, it ruled in the applicant’s favour because it found that pursuant to her employment contract, her job as director of the company had ended on 1 October 2007, when the company had been required to transfer her to another job. That meant that she could not have been dismissed from her job as director, let alone dismissed with retroactive effect, as the decision to remove her had indicated. Furthermore, since the decision to dismiss her had specifically related only to her job as director, it could not be assumed that it had also entailed the termination of her entire employment relationship with the company, including the job to which she was supposed to have been transferred after 1 October 2007. The court thus found that the dismissal had been wrongful and that the applicant’s employment relationship had not been terminated. It accordingly ordered that she be reinstated and assigned to another job within the company.

13. By a judgment of 14 January 2009 the Rijeka County Court (Županijski sud u Rijeci) dismissed an appeal by the company and upheld the judgment of the first‑instance court. Its reasons, however, were different.

14. It first noted that, contrary to the opinion of the first-instance court, the decision to dismiss the applicant had been aimed at terminating the applicant’s entire employment relationship with the company, and not only her job as director, and had been capable of having that effect. However, the County Court also disagreed with the view of the Municipal Court that the applicant’s behaviour, namely her statements in the media, had constituted a serious breach of employment-related duties such as to justify summary dismissal. In that respect the County Court held as follows:

“... the defendant company’s [internal regulations] state that the business activities of the company are public [and] that the company informs the public by notifying the media of its organisation, the way and the conditions under which it operates, [and] the manner in which it provides services and runs its business.

It follows that neither the [internal regulations] nor the [applicant’s employment] contract prohibit public statements or criticism of the defendant company’s business activities, which are public.

Article 38 of the Croatian Constitution guarantees freedom of thought and [freedom of] expression, particularly emphasising freedom of speech and [the freedom] to speak publicly.

As established ... by the first-instance court, the plaintiff’s public statements had been made in reaction to the statements of M.U. published a few days earlier in Novi list on 19 September 2007, where he had criticised the plaintiff’s work and stated that she had betrayed the trust of the members of the General Meeting by disclosing information that should only have been discussed at the General Meeting, [had said] that the [company] was stagnating, that it did not operate the type of business for which it had been established [and so on] ...

...

Therefore, in this court’s view, the plaintiff’s actions should be interpreted as [the exercise of] her right to speak publicly and the right to freedom of thought, which are rights guaranteed by the Croatian Constitution.

Therefore, in the view of this court, the plaintiff’s conduct does not constitute a serious breach of employment-related duties as envisaged in section [107] of the Labour Act as grounds for summary dismissal.

Specifically, in the opinion of this court, the plaintiff’s statements are to be seen as [a way of] informing the public of irregularities in the activities of the defendant company as a public institution; [the statements] were given in the public interest and in good faith and constitute a value judgment rather than a serious breach of employment-related duties. The first-instance court therefore correctly applied the substantive law when finding the dismissal wrongful.”

15. The company then lodged an appeal on points of law (revizija) against the judgment of the County Court.

16. By a judgment of 6 October 2009 the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) reversed the County Court judgment and dismissed the applicant’s action. The relevant part of that judgment reads as follows:

“The findings of the lower courts cannot be accepted. In this particular case, the aforementioned statements by the plaintiff clearly damaged the reputation of the defendant company, since an employer whose leadership structures tolerate and encourage criminal activities certainly cannot have a good reputation or be trusted in the business world. Therefore, the behaviour of the plaintiff, in stating on 27 September 2007 in the Novi list daily ... that the defendant company, which she heads, had acted illegally, namely by charging for parking when it was not allowed [to do so], asking that the [company] be audited, and also seeking the intervention of [the prosecuting authorities] with a view to verifying the activities of the defendant company, has significant repercussions on the employment relationship between the parties and gives the employer a justified reason for terminating the employment contract, within the meaning of section [107] of the Labour Act. Having regard to the given circumstances, it is precisely this which is a particularly important fact making the continuation of employment impossible ... In this particular case, the depiction by the employee of the employer’s business activities in an extremely negative light in the media is a particularly important fact of the kind which gives the employer a justified reason to terminate the employment contract.

The plaintiff’s reliance on her duty to speak publicly is unfounded. In this regard it is to be noted that the plaintiff could only have pursued her intention to prevent abuses and protect the property of the defendant company by turning to the relevant State authorities and lodging a complaint with them, which would have resulted in that information being available to the press and other media, and which could not have served as a reason for her dismissal.”

17. The applicant then lodged a constitutional complaint, alleging, inter alia, a violation of her freedom of expression. In so doing she explicitly relied on Article 38 of the Croatian Constitution and Article 10 of the Convention.

18. On 17 February 2011 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) dismissed the applicant’s constitutional complaint and served its decision on her representative on 14 March 2011. The relevant part of that decision reads as follows:

“The Constitutional Court observes that the complainant justifies her conduct towards the employer (namely, her media statements), on account of which the employer summarily dismissed her, by arguing that she had merely been calling for the supervision of her actions in the company by the relevant authorities. That argument is incorrect [having regard to her statements in] the article published in Novi list of 27 September 2009 ...

The Constitutional Court notes that the right ‘of a citizen’ to publicly express his or her personal opinions cannot justify a breach of employment-related rights and obligations stemming from an employment contract and the relevant legislation.”

B. Other relevant facts

19. Meanwhile, on 21 June 2002 KD Kostrena had brought a civil action in the Rijeka Municipal Court against the water and sewage utility company (Komunalno društvo Vodovod i kanalizacija d.o.o.) of Rijeka seeking to be declared the owner of the Viktor Lenac parking lot in Kostrena. By a judgment of 3 March 2008 the court dismissed KD Kostrena’s action. The final outcome of those proceedings is unknown. However, an extract from the land register concerning the two plots of land that were the subject of the proceedings suggests that the water and sewage company transferred ownership of the plots to shipbuilding company Viktor Lenac on 13 February 2014.

20. On 12 February 2007 the water and sewage company brought a civil action against KD Kostrena in the same court seeking repayment of the parking fees the defendant company had collected from the Viktor Lenac parking lot. The plaintiff company claimed that KD Kostrena had been charging for parking on land owned by the plaintiff. The final outcome of those proceedings is unknown.

21. In June 2013 the applicant won municipal elections and was elected mayor of Kostrena, replacing M.U. She still holds that position at the time of the Court’s judgment.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. The Constitution

22. The relevant part of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette no. 56/1990 with subsequent amendments) provides as follows:

Article 16

“(1) Rights and freedoms may be only restricted by law in order to protect the rights and freedoms of others, the legal order, public morals or health.

(2) Every restriction of rights and freedoms should be proportional to the nature of the necessity for the restriction in each individual case.

...

Article 38

“(1) Freedom of thought and expression shall be guaranteed.

(2) Freedom of expression shall include in particular freedom of the press and other media, freedom of speech and [the freedom] to speak publicly, and the free establishment of all media institutions.

(3) Censorship shall be forbidden. Journalists shall have the right to freedom of reporting and access to information.

(4) The right to correction shall be guaranteed to anyone whose rights guaranteed by the Constitution or by statute have been breached by information in the public domain.”

B. Labour Act

23. The relevant provisions of the Labour Act of 1995 (Zakon o radu, Official Gazette no. 38/95 with subsequent amendments), which was in force between 1 January 1996 and 1 January 2010, provided as follows at the material time:

Summary notice

Section 107(1) and (2)

“(1) An employer or an employee has a justified reason to give notice terminating ... an employment contract, without an obligation to comply with the prescribed or agreed notice period (‘summary notice’) if, because of a particularly serious breach of an employment-related duty or because of some other particularly important fact, taking into account all the circumstances and the interests of both contracting parties, continuation of the employment relationship is not possible.

(2) An employment contract may only be terminated on summary notice within fifteen days of the date when the person concerned found out about the fact which is the basis for the summary notice.”

Unjustified reasons for dismissal

Section 108

“(1) ...

(2) Where an employee lodges an appeal or brings an action or takes part in proceedings against the employer for breach of statute, other legislation, a collective agreement or an internal regulation, and addresses the competent executive authorities, this shall not constitute a justified reason for dismissal.

(3) Where an employee addresses a bona fide complaint to the person in charge [of the relevant department] or files one with the competent State authorities on grounds of a reasonable suspicion of corruption, this shall not constitute a justified reason for dismissal.”

C. Civil Procedure Act

24. The relevant provisions of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia no. 4/77 with subsequent amendments, and Official Gazette of the Republic of Croatia no. 53/91 with subsequent amendments), which has been in force since 1 July 1977, read as follows:

5.a. Reopening of proceedings following a final judgment of the European Court of Human Rights in Strasbourg finding a violation of a fundamental human right or freedom

Section 428a

“(1) When the European Court of Human Rights has found a violation of a human right or fundamental freedom guaranteed by the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms or the additional protocols thereto, ratified by the Republic of Croatia, a party may, within thirty days of the judgment of the European Court of Human Rights becoming final, file a petition with the court in the Republic of Croatia which adjudicated at first instance in the proceedings in which the decision violating the human right or fundamental freedom was rendered, to set aside the decision [in question].

(2) The proceedings referred to in paragraph 1 of this section shall be conducted by applying, mutatis mutandis, the provisions on reopening of proceedings.

(3) In the reopened proceedings the courts are required to observe the legal views expressed in the final judgment of the European Court of Human Rights finding a violation of a fundamental human right or freedom.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

25. The applicant complained that her dismissal on account of her media statements had been in breach of her freedom of expression and thus contrary to Article 10 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2. The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

26. The Government contested that argument.

A. Admissibility

27. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The submissions of the parties

(a) The applicant

28. Firstly, the applicant explained the background to the conflict between her and M.U. which had prompted their statements in the media. She submitted that on 27 April 2000 the Municipality of Kostrena had taken a decision authorising the company to collect parking fees in all the parking lots located on the territory of the Municipality. However, it had soon become apparent that the land on which certain of the parking lots (Žurkovo and Viktor Lenac) had been built or planned was not owned by the Municipality but by third parties. The applicant, as the director of the company, had therefore notified the Municipality that the collection of parking fees and the carrying out of some other projects (such as the construction of a dry dock marina) on such land could not commence until the property issues had been resolved, that is until the Municipality had become the owner of the land.

29. The Municipality had promised to resolve the property issues but they had still not been dealt with to the present day. Since M.U., the municipal mayor at the time, had advised her that the Municipality would be registered as the owner of the land forming the Viktor Lenac parking lot in a matter of days, the applicant had agreed to start collecting parking fees from that lot. However, that had resulted in two civil proceedings (for repayment of parking fees and for a declaration of ownership) with the owner of the parking lot (see paragraphs 19-20 above), both of which the company had lost. The applicant had stopped charging parking fees for that land as soon as the company had been sued to repay the fees it had collected.

30. When therefore at the end of 2005 M.U. had started to put pressure on the applicant to collect parking fees at Žurkovo Bay, the applicant had refused because that car park had also been located on land owned by third parties and not by the Municipality (the applicant supplied an extract from the land register to that effect). In reaction to her refusal, M.U. had criticised her in the media (see paragraph 7 above) by saying that she had not been doing her job properly because:

- the company was not carrying out the activities for which it had been established;

- it had been stagnating under her leadership;

- she had not been collecting parking fees from the two parking lots which had (a long time beforehand) been leased out to third parties;

- and that by all those actions she had caused a loss of income and decreased the possibilities for the employment of local people.

31. The applicant submitted that Kostrena was a small community where she, as a public figure, had been known to all its inhabitants. She had therefore had to defend herself against M.U.’s public criticism and explain that the company had in fact been stagnating because of the unresolved property issues (see paragraphs 27-28 above) and not because of her alleged incompetence. She had also stated that if anyone considered that she had not been doing her job properly, the authorities could come to the company and check her work, a statement which had been her defence to M.U.’s false and groundless accusations. The applicant emphasised that her statements could not be taken in isolation from those of M.U.

32. The applicant also argued that she had made the impugned statements in good faith, only with a view to denying the false accusations against her, and that by doing so she had exercised her right of reply (correction) guaranteed by Article 38 § 4 of the Constitution (see paragraph 22 above). She added that she had not had any other means of replying to M.U.’s groundless criticism. In particular, even though she had lodged two criminal complaints against M.U. on different grounds, there had been no grounds to do so in respect of charging for parking at the Žurkovo Bay parking lot because she had resisted the pressure he had put on her to apply those charges (see paragraph 30 above). Likewise, there had been no grounds for lodging a criminal complaint about charging for parking at the Viktor Lenac lot because the applicant had stopped levying those charges as soon as her company had been sued by the company which owned it (see paragraph 29 above).

33. The applicant argued that the true reason for her dismissal had been that she had disobeyed the mayor, who had realised that as long as she was director of the municipal utility company the Municipality would not earn the income he had expected from the unlawful projects he had intended to carry out through the company. He had therefore used the applicant’s statements to the media and his position as chairman of the General Meeting to remove her from her post as director.

34. The applicant also pointed out that even though the main aim of her statements had been to deny M.U.’s accusations rather than to point to irregularities in the running of the company, the information she had given in reply had been of public interest. Furthermore, that information had been accurate, fair and authentic. In particular, her statement that collecting parking fees was unlawful before the issue of ownership had been resolved had been a true fact. The applicant could not see how disclosing that information to the public, which had not been a business secret, with a view to denying publicly made false accusations against her, could have harmed the company’s business reputation, or why disclosing such information constituted an important fact that had rendered the continuation of her employment impossible.

(b) The Government

35. The Government admitted that the applicant’s dismissal on account of her statements to the media had amounted to an interference with her freedom of expression. However, they argued that the interference had been in accordance with the law, had pursued a legitimate aim, and had been necessary in a democratic society.

36. The Government noted that the applicant had been summarily dismissed because of statements she had made in the media which had suggested that the company she had headed had been charging for parking illegally, and because she had publicly urged the prosecuting authorities to examine the legality of the company’s operations. The Supreme Court had considered the applicant’s dismissal lawful because those statements had tarnished the business reputation of KD Kostrena, the company of which she had been the director, which had been a particularly important fact in terms of section 107 of the Labour Act (see paragraph 23 above) and which had meant that her employment at the company could not continue.

37. In view of that, the Government argued that the decision to dismiss the applicant had been lawful because it had been based on section 107 of the Labour Act (see paragraph 23 above), and had sought to protect the reputation and the rights of others, namely the business reputation of KD Kostrena. That interference had also been “necessary in a democratic society”, having regard to the criteria established in the Court’s case-law (the Government cited Heinisch v. Germany, no. 28274/08, ECHR 2011 (extracts), and Balenović v. Croatia (dec.), no. 28369/07, 30 September 2010), that is:

- the motive behind the applicant’s statements;

- the authenticity of the information disclosed;

- the availability of other effective, but more discreet, means of remedying the alleged wrongdoing;

- the damage suffered by the company;

- the public interest involved in the information that was disclosed.

38. As regards the applicant’s motive, the Government argued that there was no dispute about the fact that she had made the impugned statements in reaction to the previous media statements by M.U., who had been the municipal mayor and the chairman of the company’s General Meeting. He had publicly criticised the quality of her performance as the director of the company by stressing that the company had stagnated under her leadership, an opinion which he had illustrated by mentioning some of her business decisions which he had considered unsound (see paragraph 7 above). In other words, when making the impugned statements and revealing the alleged unlawful activities of the company she had headed, the applicant had been motivated exclusively by a wish to protect her public image rather than by a genuine concern for the company’s business interests or the interests of those who used its services. For that reason the present case should not be regarded as a so-called whistle-blower case, nor should her detailed explanation for the origin of her conflict with M.U. (see paragraphs 28-30 above) be of any relevance. In that connection the Government referred to the Court’s case-law (see Guja v. Moldova [GC], no. 14277/04, § 77, ECHR 2008) under which acts motivated by a personal grievance or personal antagonism did not justify a particularly strong level of protection under Article 10 of the Convention.

39. As regards the authenticity of the information she had disclosed, the Government submitted that not a single State authority (the State Attorney’s Office, domestic courts or the State Audit Office) had ever established any instance of unlawfulness in relation to KD Kostrena’s charging for parking, let alone that it had constituted a criminal offence, as insinuated by the applicant in her statements to the press. In particular, the two sets of civil proceedings referred to by the applicant (see paragraphs 19-20 and 29 above) were still ongoing. The Government also noted that the applicant had offered no evidence of such alleged unlawfulness before the courts that had decided on the lawfulness of her dismissal. In the Government’s view those allegations thus remained nothing but arbitrary and unproven assertions detrimental to the business reputation of the municipal utility company. That view was further reinforced by the fact that in her observations to the Court the applicant had not even attempted to explain why she had believed that the prosecuting authorities should have intervened over the allegedly unlawful charging for parking. On the contrary, she had submitted that there had been no grounds to lodge a criminal complaint in that regard (see paragraph 32 above). That suggested that the applicant had been aware that no crime had been committed but had nevertheless called for the intervention of the prosecuting authorities. That further meant that she had deliberately misled the public to believe that the company she had headed had been involved in criminal activities.

40. As regards the availability of other effective, but more discreet, means of remedying the alleged wrongdoing, the Government, referring to the applicant’s motives set out above (see paragraph 38), argued that the proper channel for defending her rights and reputation had been to bring a civil action against M.U. rather than publicly insinuating that criminal activities were being carried by the company and drawing it, through no fault of its own, into the public debate she had had with him. In that way the applicant would have protected her public image (as well as the public interest, if any, see paragraph 34 above and paragraph 42 below) without any risk to her employment (see section 108 of the Labour Act, cited in paragraph 23 above).

41. As regards the damage suffered by the company, the Government noted, firstly, that the Court had itself held that even State-owned companies could have an interest in their own commercial viability (see Heinisch, cited above, § 89). Therefore, even though KD Kostrena primarily provided public utility services (see paragraph 6 above) that did not mean that it had no commercial interests to protect, which could be jeopardised by tarnishing its business reputation. That was especially so because, apart from public utility services, the company also provided some commercial services (such as leasing sports facilities) and as such competed on the open market. Tarnishing its business reputation could therefore lead to difficulties in charging for the public utility services and to reduced interest in its commercial services. The Government stressed that the applicant’s statements insinuating that the company had been engaged in criminal activities had been particularly harmful for its business reputation and, consequently, for its commercial interests because she had been the company’s director and as such, in the eyes of the average reader, a trustworthy source of information.

42. Lastly, as regards the public interest involved, the Government did not deny that the public had an interest in knowing if public utility companies engaged in criminal activities. However, they reiterated their view that the applicant had not acted bona fide (see paragraphs 38-39 above). Moreover, the Government found it difficult to imagine what public interest would have been served by the applicant’s obviously false insinuations about the company carrying out criminal activities, where even the applicant herself had known that no crime had been committed (see paragraph 39 above).

43. In conclusion, the Government submitted that the applicant, by making the above-mentioned unproven allegations in the media which had been harmful for the business reputation of the company she had headed, had breached her duty of loyalty towards the company as her employer. Her only motivation for doing so had been to protect her own interests in the public debate with the mayor of the municipality, which had been the company’s sole shareholder. In his media statements M.U. had criticised the applicant only for unsound business decisions rather than for any unlawfulness in doing business, meaning she had not needed to defend herself. The applicant had indisputably had the right to publicly deny media allegations which harmed her reputation, or institute the relevant proceedings, or do both of those things. However, in response to M.U.’s criticism the applicant had picked as her “weapon of choice” in the public debate the alleged unlawful charging for parking, which she had also mentioned as being of interest to the prosecuting authorities. That was how she had involved the company of which she had been the director in her media debate with the mayor, causing harm to its business reputation. That was also why she had been dismissed from her job, a measure which, albeit severe, had not been disproportionate in the circumstances and which had therefore been “necessary in a democratic society”, it being understood that no employer should tolerate being slandered in public by its employees.

44. For those reasons, the Government asked the Court to find no violation of Article 10 of the Convention.

2. The Court’s assessment

(a) Whether there was an interference

45. The Government conceded that the applicant’s dismissal on account of her statements to the press had constituted an interference with her right to freedom of expression, as guaranteed by Article 10 § 1 of the Convention (see paragraph 35 above). The Court, having regard to its case-law (see, for example, Heinisch, cited above, §§ 44-45; Balenović, cited above; and Wojtas-Kaleta v. Poland, no. 20436/02, § 42, 16 July 2009), sees no reason to hold otherwise.

(b) Lawfulness and legitimate aim

46. The Court further notes that the Supreme Court in its judgment of 6 October 2009 (see paragraph 16 above) considered the applicant’s dismissal lawful because, by her statements in the press, she had harmed the reputation of KD Kostrena, the company of which she had been the director. As held by the Supreme Court, those statements had constituted an important fact making the continuation of her employment impossible and had therefore been grounds for summary dismissal under section 107(1) of the Labour Act (see paragraphs 16 and 23 above).

47. That being so, the Court therefore accepts that the interference was prescribed by law and that it pursued the legitimate aim of protecting the reputation or rights of others, namely the business reputation and interests of KD Kostrena (see, mutatis mutandisBalenović, cited above).

48. Having established that the interference with the applicant’s freedom of expression in the present case was lawful and pursued a legitimate aim, the only question for the Court to determine is whether that interference was “necessary in a democratic society”.

(c) “Necessary in a democratic society”

49. The general principles in the Court’s case-law on the requirement of necessity in a democratic society in the context of Article 10 of the Convention are summarised in Perinçek v. Switzerland ([GC], no. 27510/08, § 196, ECHR 2015 (extracts)) and Europapress Holding d.o.o. v. Croatia (no. 25333/06, § 54, 22 October 2009).

50. The applicant argued (see paragraphs 31-32 above) that she had made the impugned media statements in the exercise of her constitutionally guaranteed right of reply. She added that she had acted primarily with a view to responding to what she had seen as groundless criticism of her in the same newspaper by another officer of the same company, namely the chairman of its General Meeting, who had also been the municipal mayor. In that connection the Court reiterates that the right of rectification or of reply, as an important element of freedom of expression, falls within the scope of Article 10 of the Convention (see Kaperzyński v. Poland, no. 43206/07, § 66, 3 April 2012, and Melnychuk v. Ukraine (dec.), no. 28743/03, ECHR 2005-IX). This flows from the need not only to be able to contest untruthful information, but also to ensure a plurality of opinions, especially in matters of general interest (ibid.). At the same time, the restrictions and limitations of the second paragraph of Article 10 are equally pertinent to the exercise of that right (see Melnychuk, cited above).

51. The Government argued (see paragraph 37 above) that those restrictions and limitations, especially the requirement that they must be “necessary in a democratic society”, should in the present case be viewed in the light of the criteria developed by the Court in its case-law concerning freedom of expression in the workplace (see, among many other authorities, Guja, cited above, §§ 69-96; Heinisch, cited above, §§ 62-92; Balenović, cited above; Wojtas-Kaleta, cited above, §§ 41-53; and Fuentes Bobo v. Spain, no. 39293/98, §§ 43-50 , 29 February 2000), namely having regard to:

- the motive behind the actions of the employee;

- the authenticity of the information disclosed;

- the availability of other effective, but more discreet, means of remedying the wrongdoing which the reporting employee intended to uncover;

- the damage suffered by the employer;

- the public interest involved in the disclosed information.

52. The Court, however, considers that the present case is different from those cases in one crucial respect. In particular, the Court cannot disregard the fact that the applicant made the impugned statements only after she had herself been criticised in the media by the chairman of the company’s General Meeting. It is true that “a duty of loyalty, reserve and discretion” normally prevents employees from publicly criticising the work of their employers (see, for example, Wojtas-Kaleta, cited above, § 43, 16 July 2009, and Guja, cited above, § 70). However, in the present case it was another officer of the company, namely the chairman of the company’s General Meeting, who had been the first to resort to the media and had publicly criticised the applicant’s work. The Court considers that in such specific circumstances it could not have been expected of the applicant that she should remain silent and not defend her reputation in the same way. To do so would overstretch her duty of loyalty, contrary to Article 10 of the Convention which, inter alia, requires that an employee’s freedom of expression is secured against unreasonable demands of loyalty by his or her employer (see Predota v. Austria (dec.), no. 28962/95, 18 January 2000, and Rommelfanger v. Germany, no. 12242/86, Commission decision of 6 September 1989, Decisions and Reports (DR) 62, pp. 151 and 161).

53. This means in addition that several of the criteria relied on by the Government concerning freedom of expression in the workplace (see paragraphs 37 and 51 above) are either inapplicable or of limited relevance to the present case.

54. In particular, since the right of reply is the right to defend oneself against public criticism in the same forum where the criticism was published (see, implicitly, Kaperzyński, cited above, loc. cit.) the Court finds irrelevant the Government’s arguments that the applicant had other effective, but more discreet, means of protecting her reputation, and that she was motivated exclusively by the wish to protect her public image rather than to inform the public of matters of general concern (see paragraphs 38 and 40 above).

55. Furthermore, as regards the damage suffered by the company (see paragraph 41 above), the Court accepts that the applicant’s statements could have been harmful for the business reputation of the company.

56. In that connection the Court also notes that in circumstances such as those in the present case it has to take into account the role played by M.U., who made the statements critical of the applicant and who was an officer of the company whose business reputation was allegedly hurt by her reply. For example, in the case of Nilsen and Johnsen v. Norway ([GC], no. 23118/93, ECHR 1999‑VIII) the applicants had been punished for statements they had made as representatives of police associations in response to certain reports publicising allegations of police misconduct. The Court, in finding a violation of Article 10 of the Convention, took into account, inter alia, the harsh criticism initially voiced by the plaintiff, holding that the applicants had therefore not been entirely unjustified in claiming that they had been entitled to “hit back in the same way” (ibid., § 52).

57. As regards the public interest involved in the disclosed information, the Court reiterates first of all that the right of reply not only protects the reputation of the person exercising it, but also ensures a plurality of opinions, especially in matters of general interest (see paragraph 50 above and the cases cited therein). The Court further considers that the operation of a municipal public utility company is a matter of general interest for the local community. The Court therefore agrees with the applicant that even though the main aim of her statements had been to deny M.U.’s accusations rather than to point to irregularities, the information she gave in reply was of public interest (see paragraph 34 above).

58. However, even in a debate on matters of serious public concern, there may be limits to the right to freedom of expression. Therefore, in exercising her right of reply the applicant had to act within the bounds set for the protection of the reputation and the rights of others (see paragraph 47 above). What is in issue is whether the applicant exceeded the limits of permissible criticism (see, mutatis mutandisNilsen and Johnsen, cited above, § 47).

59. This issue is closely linked with another criterion, relied on by the Government, concerning the authenticity of the information disclosed. The Government seemed to argue (see paragraph 39 above) that by urging the prosecuting authorities to check her work the applicant had gone too far in defending her reputation as that invitation had implied that the company she headed was engaged in unlawful and criminal activities.

60. As regards the alleged unlawful collection of parking fees, the Court notes that the applicant did not expressly state in the impugned article that the company had been collecting parking fees “unlawfully” or “illegally”. Rather, she stated that the company had been charging for parking on land which was not owned by Kostrena Municipality (see paragraph 8 above). The Government did not seem to call into question the fact that the company had indeed been collecting fees from the parking lots at issue. Likewise, apart from submitting that the relevant proceedings were ongoing (see paragraph 39 above), the Government did not challenge the fact that those parking lots had been located on someone else’s land. That being so, and having regard to the information in the land register (see paragraphs 19 and 30 above), the Court considers that the applicant’s statement concerning the collection of parking fees did not contain factual inaccuracies.

61. However, having regard to the applicant’s observations (see paragraph 34 above), where she expressly stated that collecting parking fees had been unlawful, the Court is ready to accept that that was the message she had intended to convey by stating in the impugned article that the company had been charging for parking on land not owned by the municipality. Even though both parties seem to agree that that was a statement of fact (see paragraphs 34 and 39 above), the Court disagrees because the use of the adjective “unlawful” suggests that the applicant was merely drawing an inference from the facts discussed above (see the preceding paragraph). The Court reiterates that drawing inferences from existing facts is generally intended to convey opinions, and is thus more akin to value judgments (see Stojanović v. Croatia, no. 23160/09, § 69, 19 September 2013). Therefore, the applicant’s statement implying that the company had been unlawfully charging for parking is to be seen as a value judgment which had a sufficient factual basis because it could reasonably be argued that collecting parking fees on someone else’s land was unlawful.

62. Lastly, the Court considers that that statement was directly relevant to the aim she had intended to achieve by her public declaration, namely to defend her professional reputation against what she saw as groundless criticism by M.U. In particular, the applicant tried to explain that the company had not been stagnating because of her unsound business decisions but because of unresolved property issues the municipality should have dealt with. More specifically, she had wanted to explain how those unresolved issues had prevented her from raising income for the company by charging for parking at the parking lots in question.

63. As regards the Government’s argument that the applicant had insinuated that the company had been engaged in criminal activities, the Court finds it useful to repeat her exact words, as reported in the article of 27 September 2009. The applicant stated, in particular (see paragraph 8 above): Given that my work has been called into question I demand an audit of KD Kostrena, and the involvement of [the prosecuting authorities].” That sentence, taken together with the general defensive tone of her other statements in the same article, cannot, in the Court’s view, leave an impression in the mind of the average reader that the company was involved in criminal activities. That statement holds true if for no other reason than that the applicant, being the company’s director, would otherwise have effectively implicated herself in such activities. On the contrary, reading the impugned article, and that sentence in particular, leaves the impression that the applicant was so firmly persuaded that there was nothing wrong in the way she had been running the company that she was even ready to submit to an audit and an investigation by the prosecuting authorities with a view to definitively dispelling any uncertainty in that respect. Therefore, contrary to the Supreme Court’s view, which was reiterated by the Government (see paragraphs 16 and 42-43 above), the Court does not find that the applicant insinuated that what, in her view, had amounted to unlawful charging for parking by the company had also constituted a criminal offence.

64. For those reasons (see paragraphs 50-63 above), the Court considers that the applicant’s statements in reply to those of M.U. were not disproportionate and did not exceed the limits of permissible criticism. Accordingly, the Court finds that the interference with the applicant’s freedom of expression in the form of her summary dismissal was not “necessary in a democratic society” for the protection of the business reputation and the rights of the company she headed.

65. This finding obviates the need to further examine the nature and severity of the sanction imposed, namely the applicant’s dismissal, as factors to be taken into account when assessing the proportionality of the interference (see, for example, Europapress Holding d.o.o., cited above, loc. cit.).

66. There has accordingly been a violation of Article 10 of the Convention.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

67. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

68. The applicant claimed a total of 104,789.31 euros (EUR) in respect of pecuniary damage. Of that, EUR 97,590 constituted loss of earnings for the salary she would have received as KD Kostrena’s director had she not been dismissed. The remaining EUR 7,199.31 is the increased interest and costs for a loan she had to renegotiate because she had been dismissed.

69. The applicant also claimed EUR 57,320 in respect of non-pecuniary damage.

70. The Government contested these claims.

71. As regards the applicant’s claim for pecuniary damage, the Court reiterates that a judgment in which it finds a breach imposes on the respondent State a legal obligation to put an end to the breach and make reparation for its consequences. If national law does not allow – or allows only partial – reparation to be made, Article 41 empowers the Court to afford the injured party such satisfaction as appears to it to be appropriate (see Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, §§ 32-33, ECHR 2000-XI). In this connection the Court notes that under section 428a of the Civil Procedure Act (see paragraph 24 above) an applicant may seek the reopening of the civil proceedings in respect of which the Court has found a violation of the Convention. Given the nature of the applicant’s complaint under Article 10 of the Convention and the reasons for which it has found a violation of that Article, the Court considers that in the present case the most appropriate way to repair the consequences of that violation would be to reopen the proceedings complained of. As domestic law allows such reparation to be made, the Court considers that there is no call to award the applicant any sum in respect of pecuniary damage. It therefore rejects that claim.

72. On the other hand, the Court finds that the applicant must have sustained non-pecuniary damage. Ruling on an equitable basis, the Court awards her EUR 1,500 under that head, plus any tax that may be chargeable on that amount.

B. Costs and expenses

73. The applicant also claimed EUR 9,805 for the costs and expenses incurred before the domestic courts.

74. The Government contested that claim.

75. The Court notes that the applicant did not submit any claim for costs and expenses incurred in the proceedings before it. The Court therefore considers that there is no call to award her any sum on that account.

76. The applicant’s claim for costs and expenses incurred in the domestic proceedings must likewise be rejected, given that she will be able to claim those costs in the proceedings following her petition for reopening (see paragraph 71 above, and Stojanović v. Croatia, no. 23160/09, § 84, 19 September 2013).

C. Default interest

77. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 10 of the Convention;

3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 1,500 (one thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 28 March 2017, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Hasan Bakırcı         Işıl Karakaş
Deputy Registrar    President

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde