Sanoma Uitgevers B.V. protiv Holandije

Država na koju se presuda odnosi
Holandija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
38224/03
Stepen važnosti
1
Jezik
Bosanski
Datum
14.09.2010
Članovi
10
10-1
10-2
41
Kršenje
10
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda primanja informacija
(Čl. 10-2) Mešanje
(Čl. 10-2) Zaštita prava drugih
(Čl. 10-2) Propisano zakonom
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Kraljevine Holandije koju je Sudu podnelo društvo sa ograničenom odgovornošću Sanoma Utigevers B.V. (društvo podnosilac predstavke), dana 1.decembra 2003.godine. Društvo je naročito tvrdilo da su povređena prava društva zajemčena članom 10 Konvencije jer su bili prisiljeni da ustupe informacije koje će omogućiti identifikaciju novinarskih izvora informacija.
Društvo podnosilac je osnovano u skladu sa holandskim zakonima i bavi se izdavanjem i marketingom časopisa, uključujući i nedeljni časopis Autoweek, koji je namenjen onima koje zanima automobilizam. U januaru 2002.godine održana je nezakonita ulična trka kojoj su prisustvovali novinari ovog časopisa na poziv organizatora. Novinarima je data mogućnost fotografisanja ulične trke, učesnika trke i njihovih vozila, pod uslovom da garantuju da neće otkriti identitet nijednog učesnika. Vlada je osporila postojanje bilo kakvog dogovora koji bi uključivao ikoga osim malog broja organizatora i učesnika. Uličnu trku je prekinula policija, ali nije bilo hapšenja. Policija i tužilaštvo su nakon toga počeli da sumnjaju da je jedno od vozila koje je učestvovalo u uličnoj trci korišćeno kao vozilo za beg nakon pljačke u februaru 2001.godine. Početkom februara 2002.godine policajka je telefonski kontaktirala uredništvo časopisa i zatražila od urednika da policiji preda sav fotografski materijal u vezi sa uličnom trkom. Glavni urednik reportaža je odbio njen zahtev pozivajući se na dogovor sa organizatorom trke. Nakon intervencije policije i tužilaštva društvo je predalo javnom tužiocu CD-ROM koji sadržai fotografije, a tužilac ih je formalno zaplenio, uz protivljenje društva koje je zapisano u potvrdi o oduzimanju. Regionalni sud je odobrio zahtev za ukidanje zaplene i naložio vraćanje CD-ROM-a društvu, jer to nije protivno interesima istrage o pljački. Sud je odbio ostatak prigovora društva podnosioca predstavke. Društvo je uložilo žalbu Vrhovnom sudu, ali ju je ovaj sud proglasio nedopuštenom.
U svom zahtevu za upućivanje predmeta Velikom veću društvo podnosilac je navelo i povredu člana 13 zbog nepostojanja delotvorne prethodne sudske kontrole i zbog toga što je Vrhovni sud, odbacujući žalbu podnosioca kao žalbu kod koje ne postoji pravni interes oduzeo delotvornost te žalbe kao pravnog leka.
NAVODNA POVREDA ČLANA 10 KONVENCIJE
- Pravo na slobodu izražavanja.
Sloboda izražavanja je jedan od suštinskih temelja demokratskog društva i od naročitog je značaja sloboda koja se pruža štampi. Veće je smatralo da su prava društva podnosioca prema članu 10, kao snabdevača informacijama, bila predmet mešanja u obliku „ograničenja“ pa je član 10 primenljiv. Sud smatra da nije neophodno utvrditi da li je zaista postojao sporazum koji je obavezao društvo podnosioca predstavke na poverljivost. Slaže se sa podnosiocem da nema potrebe zahtevati dokaze o postojanju sporazuma van njegove tvrdnje da je takav sporazum postojao. Sud zaključuje da nalog za prisilnu predaju novinarskog materijala sam po sebi predstavlja mešanje u slobodu društva da prima i prenosi informacije prema članu 10 stav 1 Konvencije. Svi su se složili da je postojao zakonski osnov u domaćem pravu za predmetno mešanje. Funkcija istražnog sudije, na poziv društva, bila je savetodavna pa je kvalitet domaćeg prava manjkav jer ne postoji procedura koja podrazumeva adekvatne zaštitne mere. Dakle, došlo je do povrede člana 10 Konvencije (jednoglasno).
PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.
Sud je presudio da tužena država ima da plati podnosiocu određene iznose na ime sudskih i drugih troškova.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

VELIKO VIJEĆE

PREDMET SANOMA UITGEVERS B.V. protiv HOLANDIJE

(Predstavka br. 38224/03)

PRESUDA

STRAZBUR

14. septembra 2010

Ova presuda je konačna ali može biti predmetom redakcijskih izmjena.

U predmetu Sanoma Uitgevers B.V. protiv Holandije,  Evropski sud za ljudska prava, zasjedajući u Velikom vijeću u sastavu:

Jean-Paul Costa, predsjednik,
Christos Rozakis,
Nicolas Bratza,
Peer Lorenzen,
Françoise Tulkens,
Karel Jungwiert,
Rait Maruste,
Khanlar Hajiyev,
Egbert Myjer,
Sverre Erik Jebens,
Dragoljub Popović,
Mark Villiger,
Isabelle Berro-Lefèvre,
Päivi Hirvelä,
George Nicolaou,
Zdravka Kalaydjieva,
Mihai Poalelungi, sudije,
i Michael O’Boyle, zamjenik registrara,

nakon vijećanja zatvorenih za javnost, održanih 6. januara i 7. jula 2010., donijelo je sljedeću presudu, koja je usvojena posljednjeg navedenog datuma:

PROCEDURA 

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu predstavke (br. 38224/03) protiv Kraljevine Holandije, koju je Sudu podnijelo društvo ograničene odgovornosti (besloten vennootschap met beperkte aansprakelijkheid) osnovano temeljem holandskog zakona, Sanoma Uitgevers B.V. (“Društvo podnositelj predstavke”), 1. decembra 2003. u skladu sa članom 34 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (“Konvencija”).
  2. Podnositelja predstavke su pred Velikim vijećem zastupali gospodin O.M.B.J. Volgenant i gospodin I.J. de Vré, advokati iz Amsterdama. Vladu Holandije (“Vlada”) zastupao je njen agent, gospodin R.A.A. Böcker iz Ministarstva vanjskih poslova.
  3. Društvo koje je podnositelj predstavke navelo je, naročito, da su povrijeđena njihova prava zajamčena članom 10 Konvencije jer su bili prisiljeni ustupiti informacije koje će omogućiti identifikaciju novinarskih izvora informacija.
  4. Predstavka je dodijeljena Trećem odjelu Suda (Pravilo 52, stav 1 Pravila Suda). Dana 23. marta 2006. predsjednik Trećeg odjela odlučio je obavijestiti Vladu o podnesenoj predstavci. Odlučeno je također da se istovremeno ispitaju osnovanost i prihvatljivost predstavke (član 29, stav 3). Dana 31. marta 2009. Vijeće tog Odjela, u čijem sastavu su bili Josep Casadevall, predsjednik, Corneliu Bîrsan, Alvina Gyulumyan, Egbert Myjer, Ineta Ziemele, Luis López Guerra, Ann Power, sudije, i Santiago Quesada, registrar Odjela, jednoglasno je proglasilo predstavku prihvatljivom i, sa četiri glasa za i tri protiv, zaključilo da nije došlo do povrede člana 10 Konvencije. Izdvojeno mišljenje sudije Ann Power, kojem su se pridružili i sudije Alvina Gyulumyan i Ineta Ziemele dato je u prilogu ove presude.
  5. Dana 14. septembra 2009. panel Velikog vijeća odlučio je prihvatiti zahtjev društva koje je podnositelja predstavke da se predmet uputi Velikom vijeću temeljem člana 43 Konvencije.
  6. Sastav Velikog vijeća određen je u skladu sa odredbrama člana 27 (2) i 27(3) Konvencije i pravilom 24 Poslovnika suda. U konačnim razmatranjima, Mihai Poalelungi, zamjenski sudija, zamijenio je Nebojšu Vučinića, koji nije mogao učestovati u daljem razmatranju predmeta (pravilo 24, stav 3).
  7. Društvo koje je podnositelj predstavke i Vlada dostavili su pismena zapažanja o osnovanosti. Pored toga, svoje komentare su dostavile i treće strane, Media Legal Defence Initiative (Inicijativa za pravnu odbranu medija), Committee to Protect Journalists (Komitet za zaštitu novinara), Article 19 (Član 19), Guardian News & Media Ltd. (Guardian vijesti i mediji) i Open Society Justice Initiative (Inicijativa za pravdu otvorenog društva), kojima je Predsjednik dozvolio da interveniraju u pisanoj formi (Član 36, stav 2 Konvencije i pravilo 44, stav 2).
  8. Javno saslušanje održano je 6. januara 2010. godine u Zgradi ljudskih prava u Strazburu (pravilo 59, stav 3).

Pred Sudom su se pojavili:

(a) u ime Vlade
G-din R.A.A. BÖCKER, Ministarstvo vanjskih poslova, agent
G-đa T. DOPHEIDE, Ministarstvo pravde,
G-đa J. JARIGSMA, Javno tužilaštvo, savetnici

(b) u ime Društva - podnositelja predstavke
G-din O.M.B.J. VOLGENANT, advokat,
G-din I.J. DE VRÉ, advokat,
G-din T. BROEKHUIJSEN, glavni urednik,
G-đa F. GLAZENBURG, pomoćnik glavnog urednika,
G-din J. JANSEN, pravnik Društva, savjetnici.
 
Sud je saslušao obraćanje gospodina Volgenanta, Broekhuijsena, De Vréa i Böckera, kao i njihove odgovore na pitanja sudija.

Sud je nakon toga pozvao Društvo koje podnositelj predstavke da u pismenoj formi odgovori na izjavu koju je agent Vlade iznio na javnom saslušanju. Odgovor Društva zaprimljen je 21. januara 2010. godine.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI SLUČAJA

A Osnovne činjenične informacije

1. Društvo podnositelj predstavke 

  1. Društvo podnositelj predstavke ima sjedište u Hoofddorpu. Društvo se bavi izdavanjem i marketingom časopisa, uključujući i sedmični časopis Autoweek, koji je namijenjen čitateljstvu koje zanima automobilizam.

 2. Ulična utrka 

  1. Dana 12. januara 2002. godine, održana je nezakonita ulična utrka u industrijskom području predgrađa grada Hoorn. Novinari časopisa Autoweek prisustvovali su ovoj utrci na poziv organizatora.
  2. Društvo podnositelj predstavke navodi da je novinarima data mogućnost fotografiranja ulične utrke, učesnika i njihovih vozila, pod uvjetom da garantiraju da neće otkriti identitet nijednog učesnika. Vlada je, u svom dijelu, osporila postojanje bilo kakvog dogovora koji bi uključivao ikoga osim malog broja organizatora i učesnika.
  3. Uličnu utrku je prekinula policija, koja je bila prisutna i na kraju je i intervenirala. Nije bilo hapšenja.
  4. Društvo podnositelj predstavke imalo je namjeru da objavi članak o nezakonitim uličnim utrkama u izdanju Autoweek 7/2002 od 6. februara 2002. Uz ovaj članak trebale su biti objavljene fotografije ulične utrke koja je održana 12. januara 2002. Fotografije su trebale biti obrađene na način da ne bi bilo moguće identificirati vozila i osobe, time garantirajući anonimnost učesnika utrke. Originalne fotografije je društvo podnositelj predstavke čuvalo na CD-ROM-u, u uredništvu drugog časopisa koji društvo podnositelj predstavke izdaje (ne Autoweek-a ).
  5. Policija i tužiteljstvo su nakon toga počeli sumnjati da je jedno od vozila koje je učestvovalo u uličnoj utrci korišteno kao vozilo za bijeg nakon pljačke 1. februara 2001. godine (vidjeti stavove 27–29. dalje u tekstu).

B. Poziv na predaju CD-ROM-a, zapljena CD-ROM-a i dalji postupak

1. Poziv na predaju CD-ROM-a i zapljena CD-ROM-a

  1. U petak ujutro 1. februara 2002. godine, policajka je telefonski kontaktirala uredništvo časopisa Autoweek, i zatražila od urednika da policiji preda sav fotografski materijal u vezi sa uličnom utrkom održanom 12. januara 2002. Policajku je zaposlenik kojeg je nazvala, glavni urednik reportaža, (chef reportage), informirao da je nemoguće ispuniti ovaj zahtjev jer je novinarima dozvoljeno da fotografiraju uličnu utrku tek nakon što su zagarantirali anonimnost učesnika utrke. Glavni urednik reportaža rekao je policajki da smatra da je štampa razumno zaštićena od ovakvih radnji i savjetovao joj je da pismenim putem kontaktira uredništvo.
  2. Poslijepodne 1. februara 2002. godine, u 14 sati i 30 minuta, dva policijska istražitelja posjetili su uredništvo časopisa Autoweek te su, nakon bezuspješnog pokušaja ubjeđivanja da im se predaju fotografije, glavnom uredniku izdali poziv, temeljem člana 96a Zakona o krivičnom postupku (Wetboek van Strafvordering). Ovaj poziv je izdao javni tužitelj Amsterdama; poziv je nalagao Društvu podnositelju predstavke da preda, u kontekstu krivične istrage za krivična djela definirana članovima 310–312 Krivičnog zakona (Wetboek van Strafrecht) protiv neodređene osobe, fotografije koje su napravljene 12. januara 2002. godine tokom nezakonite ulične utrke u gradu Hoorn, kao i sve povezane materijale. U ime Društva podnositelja predstavke, glavni urednik časopisa Autoweek g-din Broekhuijsen odbio je predati fotografije, smatrajući da bi to bilo protivno obećanju koje su novinari dali učesnicima ulične utrke u odnosu na njihovu anonimnost.
  3. Kasnije tog dana, održan je telefonski razgovor između dva javna tužitelja, s jedne strane, i advokata društva podnositelja predstavke g-dina Jansena, s druge. Tužitelji su rekli g-dinu Jansenu da “se radi o pitanju života i smrti”. Nisu dali nikakva dodatna objašnjena, te nije udovoljeno zahtjevu g-dina Jansena da dobije pismenu potvrdu da se radi o pitanju “života i smrti”.
  4. Policijski istražitelji i javni tužitelji su prijetili da će privesti g-dina Broekhuijsena tokom vikenda 2. i 3. februara ili čak i na duže zbog povrede člana 184 Krivičnog zakona, odnosno zbog krivičnog djela oglušivanja o službeni nalog (ambtelijk bevel), te da će zatvoriti i pretresati sve prostorije društva podnositelja predstavke, ako bude potrebno i cijeli vikend, i ukloniti sve kompjutere. Pretres kojim su zaprijetili doveo bi do finansijske štete po društvo podnositelja predstavke jer je tokom tog vikenda trebalo pripremati članke za objavu o vjenčanju krunisanog holandskog princa, koje je bilo zakazano za 2. februar 2002.
  5. U 18 sati i 1 minut 1. februara 2002. godine, g-din Broekhuijsen je uhapšen pod sumnjom da je prekršio član 184 Krivičnog zakona. Nije odveden u policijsku stanicu, već je zadržan u prostorijama društva podnositelja predstavke. Nakon dolaska javnog tužitelja Amsterdama u prostorije i nakon pojavljivanja uhapšenog pred tužiteljem, g-din Broekhuijsen je pušten u 22 sata.
  6. Društvo podnositelj predstavke se tada konsultiralo sa svojim advokatom, g-dinom S., i drugim advokatom, g-dinom D., koji je stručnjak za krivični postupak. U nekom trenutku CD-ROM je prenesen u ured advokata, što nije bilo poznato javnom tužitelju i policijskim istražiteljima. Poslije toga, javni tužitelj i druge uključene osobe otišli su u urede advokata.
  7. G-din D. je razgovarao sa uključenim javnim tužiteljima otprilike dva sata, do 23 sata i 15 minuta nadalje. Smatrajući da je potrebna sudska dozvola, tražio je i dobio saglasnost javnih tužitelja da se zatraži intervencija dežurnog istražnog sudije (rechter-commissaris) Amsterdamskog regionalnog suda (rechtbank), kojeg su tada pozvali telefonom. Nakon razgovora sa g-dinom D. i nakon što je jedan od javnih tužitelja uputio sudiju u dati slučaj, istražni sudija je izrazio mišljenje da potrebe krivične istrage imaju prevagu nad novinarskom privilegijom društva podnositelja predstavke. Iako je u samom početku naveo da nema nadležnost u datoj stvari, rekao je također da bi, kada bi imao ovlasti da djeluje, bio spreman izdati nalog u tom smislu i čak službeno odobriti pretres ureda.
  8. Dana 2. februara 2002. u 1 sat i 20 minuta ujutro, društvo podnositelj predstavke, putem g-dina S. i g-dina D. i uz protivljenje, predali su CD-ROM koji sadrži fotografije javnom tužitelju, koji ih je formalno zaplijenio. Službena potvrda koju je izdao policijski službenik opisuje materijal kao CD-ROM upakovan u omot predviđen za tu svrhu, na kojem je rukopisom napisano “Fotografije sa nezakonitih uličnih utrka, ANWB [Turistička asocijacija Kraljevine Holandije], simulator vožnje, motocikl sa prikolicom”. U potvrdi stoji da je g-din S. predao CD-ROM uz protivljenje.

2. Postupak pred Regionalnim sudom

  1. Dana 15. aprila 2002. godine, društvo podnositelj predstavke uložilo je prigovor prema članu 552a Zakona o krivičnom postupku, tražeći ukidanje zapljene i vraćanje CD-ROM-a, nalog policiji i tužiteljskom odjelu da unište kopije podataka koji su snimljeni na CD-ROM-u i zabranu kojom se policiji i tužiteljskom odjelu zabranjuje ispitivanje ili korištenje informacija do kojih su došli preko CD-ROM-a.
  2. Dana 5. septembra 2002. godine, održano je ročište pred Regionalnim sudom tokom kojeg je javni tužitelj objasnio da se predaja fotografija smatrala neophodnom. Poziv koji je predmet prigovora izdat je u kontekstu krivične istrage koja se odnosi na ozbiljne kriminalce koji su iz zidova čupali bankomate uz pomoć utovarivača, a postojao je razlog da se vjeruje da jedan od automobila koji su učesnici ulične utrke koristili mogao dovesti do počinitelja tih pljački.
  3. U svojoj odluci od 19. septembra 2002. godine, Regionalni sud je odobrio zahtjev za ukidanje zapljene i naložio vraćanje CD-ROM-a društvu podnositelju predstavke, jer to nije protivno interesima istrage. Sud je odbio ostatak prigovora društva podnositelja predstavke. Utvrdio je da je zapljena bila zakonita te da se, u ovom trenutku, ne može smatrati da izdavač/novinar, kao takav, ima pravo na privilegiju neotkrivanja (verschoningsrecht) prema članu 96a Zakona o krivičnom postupku. Prema propisima, osobe navedene u članu 218 Zakona o krivičnom postupku, odnosno one osobe koje su prepoznate da imaju pravo na privilegiju neotkrivanja su, između ostalog, javni notari, advokati i doktori. Naveo je da pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno članom 10 Konvencije, uključuje pravo na slobodno prikupljanje vijesti (recht van vrije nieuwsgaring) koje, posljedično, zaslužuje zaštitu osim ako nad njim nema prevagu neki drugi interes kojim se jamči prioritetnost. Sud je utvrdio da, u ovom slučaju, krivična istraga ima prevagu nad pravom na slobodno prikupljanje vijesti time što se, kako je javni tužitelj na ročištu objasnio, predmetna istraga ne odnosi na nezakonitu uličnu utrku, u kojem kontekstu je dato obećanje zaštite izvora, već se radi o istrazi u drugim ozbiljnim krivičnim djelima. Regionalni sud je stoga dao mišljenje da se predmetni slučaj odnosi na situaciju u kojoj zaštita novinarskih izvora treba da se potčini općim interesima istrage, tim više što se dato obećanje novinarskom izvoru odnosilo na uličnu utrku, a ova istraga se ne odnosi na tu utrku. Smatrao je da je utvrđeno da su podaci sačuvani na CD-ROM-u korišteni za istragu ozbiljnih krivičnih djela te da je tužitelj jasno objasnio da su ovi podaci relevantni za datu istragu jer su svi ostali pravci u istrazi bili bez rezultata. Stoga je sud zaključio da su ispunjeni principi proporcionalnosti i supsidijarnosti te da je miješanje time opravdano. Regionalni sud nije smatrao da je zapljena bila nagla, iako bi taktičnije djelovanje policije i javnog tužitelja možda spriječilo očiglednu eskalaciju stvari.

3. Postupak pred Vrhovnim sudom 

  1. Društvo podnositelj predstavke uložilo je žalbu po tačkama zakona Vrhovnom sudu (Hoge Raad), koji je 3. juna 2003. donio odluku kojom je tu žalbu proglasio nedopustivom. Vrhovni sud je smatrao da, kako je Regionalni sud prihvatio prigovor društva podnositelja predstavke u dijelu u kojem se odnosi na zahtjev ukidanja zapljene i vraćanje CD-ROM-a, društvo podnositelj predstavke nema dalji interes u svojoj žalbi na presudu od 19. septembra 2002. godine. Pozivajući se na svoju sudsku praksu (Vrhovni sud, 4. oktobra 1988., Nederlandse Jurisprudentie (Holanski pravni izvještaji – “NJ”) 1989., br. 429 i Vrhovni sud, 9. januara 1990., NJ 1990., br. 369), smatrao je da ovaj nalaz nije izmijenio okolnost da je prigovor – osim zahtjeva za vraćanje CD-ROM-a – također sadržavao zahtjev da se naloži uništenje svih štampanih materijala ili kopija sa CD-ROM-a te da se podaci prikupljeni uz pomoć CD-ROM-a ne mogu koristiti: ni član 552a ni bilo koja druga odredba Zakona o krivičnom postupku ne daje mogućnost dobijanja deklarativne presude da su zapljena ili korištenje zaplijenjenog materijala nezakoniti nakon njegovog vraćanja.

C. Činjenične informacije koje je Vlada dostavila Sudu 

  1. Nalog koji je izdat prema članu 96a Zakona o krivičnom postupku usko je vezan za krivičnu istragu o nizu pljački uz pomoć vozila koje su se desile 20. septembra 2001, 6. novembra 2001. i 30 novembra 2001. U ovim pljačkama, iz zidova su iščupani uređaji za isplatu gotovine koristeći utovarivač. Identificirana je grupa osumnjičenih, a glavni među njima su bili A. i M.
  2. Telefonski razgovor koji je uključivao M., snimljen u kontekstu istrage o ovim pljačkama uz pomoć vozila 12. januara 2002., otkrio je da su ranije tog dana M. i A. učestvovali u nezakonitoj uličnoj utrci u gradu Hoorn sa motornim vozilom Audi RS4.
  3. Dana 1. februara 2002. godine, desila se još jedna pljačka uz pomoć vozila. Tokom tog incidenta, vatrenim oružjem je zaprijećeno slučajnom prolazniku. Nakon razbijanja zida, počinitelji su izvadili uređaj za isplatu gotovine i odvezli ga kamionom, kojeg je u stopu pratio Audi RS4. Policija, koja je već bila informirana o ovom incidentu, vidjela je da je kamion stao i da je vozač ušao u Audi, koji se nakon toga odvezao sa troje ljudi u njemu. Policija ih je slijedila, ali je Audi ubrzao na preko 200 kilometara na sat i nestao iz vidokruga.

II RELEVATNO DOMAĆE I MEĐUNARODNO PRAVO I PRAKSA

Zakon o krivičnom postupku

1. Član 96a Zakona o krivičnom postupku 

  1. Član 96a Zakona o krivičnom postupku glasi: 

“1. U slučaju da postoji sumnja da je počinjeno krivično djelo u značenju člana 67, stava 1, istražni službenik može naložiti osobi da preda predmet ukoliko je razumno posumnjati da osoba posjeduje predmet koji je podložan zapleni.

2. Nalog se ne izdaje osumnjičenom.

3. Temeljem svog prava da odbiju dati dokaze, sljedeće osobe nemaju obavezu da ispoštuju ovakav nalog:

a. osobe opisane u članu 217;

b. osobe opisane u članu 218, ukoliko predaja za zapljenu ne bi prekršila njihovu dužnost čuvanja povjerljivosti;

c. osobe opisane u članu 219, ukoliko predaja za zapljenu ne bi stavila te osobe ili njihove srodnike pod rizik od progona za krivično djelo. ...” 

  1. Član 67, stav 1 Zakona o krivičnom postupku navodi krivična djela za koja se može naložiti zadržavanje uz pravo na vraćanje. Ova djela uključuju, između ostalih, i krivična djela definirana u članovima 310–312 Krivičnog zakona (krađa, krađa pod otežavajućim okolnostima i pljačka).
  2. Nepoštivanje naloga prema članu 96a predstavlja krivično djelo kako je definirano, a relevantno je za ovaj predmet, u članu 184 (nepoštivanje službenog naloga) Krivičnog zakona. Ovdje se radi o teškom krivičnom djelu (misdrijf) koje se kažnjava zatvorskom kaznom od maksimalno tri mjeseca ili novčanom kaznom.
  3. Osobe koje, temeljem članova 217–219 Zakona o krivičnom postupku, imaju privilegiju neotkrivanja su            

a. optuženi srodnici, (bivši) supružnik i (bivši) registrirani partner (član 217); 
b. osobe koje, temeljem svoje pozicije, profesije ili dužnosti, imaju obavezu tajnosti – iako njihova privilegija neotkrivanja pokriva samo ona pitanja o kojima im je znanje povjereno u tom svojstvu (član 218; tradicionalno se smatra da ova kategorija uključuje ljekare, advokate, svećenstvo i notare); i   
c. osobe koje, davanjem dokaza, izlažu sebe, svoje bliže srodnike u prvom i drugom koljenu srodstva, (bivšeg) supružnika ili (bivšeg) registriranog partnera riziku od krivične osude (član 219).

  1. Član 96a Zakona o krivičnom postupku stupio je na snagu 1. februara 2000. godine. Prije ovog datuma, samo je istražni sudija bio nadležan da izda nalog za predaju u svrhu zapljene (bivši član 105 Zakona o krivičnom postupku).

2. Član 552a Zakona o krivičnom postupku 

  1. Član 552a Zakona o krivičnom postupku glasi: 

“1. Zainteresirane strane mogu uložiti pisanu žalbu na zapljenu, korištenje zaplijenjenih predmeta, neizdavanje naredbe o povratu, ispitivanje (kennisneming) ili korištenje informacija koje su snimljene upotrebom automatiziranog uređaja i snimljene tokom pretresa kuće te na ispitivanje ili upotrebu informacija iz članova 100, 101, 114, 125i i 125j [odnosno, pisma i paketi poslani poštom, članovi 100, 101 i 114; elektronski podaci, poput internetskog saobraćaja, koje snima treća strana, članovi 125i i 125j]. 

2. Pismena žalba se podnosi što je prije moguće nakon zapljene predmeta ili ispitivanja informacija u pisarnu suda, prije procesuiranja predmeta ili posljednjeg procesuiranja predmeta. Pismena žalba neće biti dopustiva ako je podnesena po isteku tri mjeseca od završetka procesuiranja predmeta.

...

5. Saslušanje na vijeću (raadkamer) na kojem se ispituje pismena žalba je javno.

6. Ukoliko sud smatra da je žalba osnovana, izdaje odgovarajući nalog u tom smislu.”

B. Domaća sudska praksa 

  1. Do 11. novembra 1977. godine, holandski Vrhovni sud nije prepoznavao novinarsku privilegiju neotkrivanja. Na taj datum, Sud je objavio presudu u kojoj je zaključio da novinar, kada se od njega zahtijeva da kao svjedok otkrije svoj izvor, ima obavezu da to učini osim ako se suprotno može smatrati opravdanim, u specifičnim okolnostima slučaja, da interes neotkrivanja izvora ima prevagu nad interesom kojem takvo otkrivanje služi. Ovaj princip je Vrhovni sud odbacio u presudi od 10. maja 1996. godine na osnovu principa predstavljenih u presudi Suda od 27. marta 1996. godine u predmetu Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Izvještaji o presudama i odlukama 1996-II). U ovoj presudi, Vrhovni sud je prihvatio da, u skladu sa članom 10 Konvencije, novinar, u principu, ima pravo na neotkrivanje izvora informacija, osim ako se, na osnovu argumenata koje predstavlja strana koja zahtijeva otkrivanje izvora, sudija ne uvjeri da je takvo otkrivanje neophodno u demokratskom društvu za postizanje jednog ili više legitimnih ciljeva navedenih u članu 10, stavu 2 Konvencije (Nederlandse Jurisprudentie (Holandski pravni izvještaji, “NJ”) 1996, br. 578).

C.  Službene instrukcije

  1. Ministar pravde (Minister van Justitie) je 19. maja 1988. godine izdao smjernice za poziciju štampe u odnosu na policijske radnje (Leidraad over de positie van de pers bij politieoptreden). U vrijeme predmetnih događaja, u relevantnom dijelu su glasile: 

“7. Zapljena novinarskog materijala 

Novinarski materijal se može zaplijeniti u slučajevima koje navodi Zakon o krivičnom postupku. Novinari se sa zapljenom mogu suočiti na dva načina. 

A.  Policija može, po instrukciji javnog tužitelja (officier van justitie) ili pomoćnika javnog tužitelja (hulpofficier van justitie) ili ne mora, u zavisnosti od slučaja, uhapsiti novinara pod sumnjom da je počinio krivično djelo i zaplijeniti sve stvari koje je on imao sa sobom na licu mjesta. 

U tom slučaju mora postojati direktna veza između specifičnog krivičnog djela i novinarskog materijala sa kojim je to djelo počinjeno. U ovoj situaciji, novinar se hapsi kao i svaki drugi građanin. 

U slučaju da dođe do procesuiranja, nezavisni sudija konačno odlučuje o tome šta će se uraditi sa svim zaplijenjenim – i neobjavljenim – materijalom.

B. Novinarski materijal se također može zaplijeniti na nalog nezavisnog sudije (istražnog sudije), ukoliko takav materijal može, prema mišljenju sudije, poslužiti za pojašnjenje istine u preliminarnoj sudskoj istrazi (gerechtelijk vooronderzoek).

...”

DRazvoji u domaćem pravu

1. Razvoji koji su prethodili događajima 

  1. Dana 4. decembra 2000. godine, odbori Društva glavnih urednika Holandije (Nederlands Genootschap van Hoofdredacteuren) i Novinarske unije Holandije (Nederlandse Vereniging van Journalisten) uspostavili su komisiju za istraživanje i rješavanje problema do kojih dolazi u odnosu na zaštitu novinarskih izvora i zapljenu novinarskog materijala. Ova komisija, u čijem su sastavu bili profesor krivičnog prava, sekretar Novinarske unije Holandije, sudija Regionalnog suda i urednik domaćeg dnevnog lista, zaključila je 30. oktobra 2001. godine da, inter alia, nije potrebno specifično zakonodavstvo te da se određenim proceduralnim izmjenama mogu riješiti brojna problematična područja, poput preliminarnog postupka za ocjenu, kada se radi o primjeni prisilnih mjera u slučajevima u kojima je u pitanju zaštita izvora.
  2. Već 1993. godine, g-din E. Jurgens, u to vrijeme član Donjeg doma Parlamenta Holandije (Tweede Kamer), podnio je privatni zahtjev kao član (initiatiefwetsvoorstel) da se izmijene i dopune Zakon o krivičnom postupku i Zakon o parničnom postupku s ciljem osiguravanja zaštite novinarskih izvora i zaštite novinara u odnosu na otkrivanje informacija koje posjeduju. Dana 2. marta 2005. godine, nakon perioda nereagiranja, zahtjev je povučen bez razmatranja na Parlamentu.

2. Razvoji koji su uslijedili nakon događaja

a. Službene instrukcije 

  1. Dana 15. januara 2002. godine, u smislu razvoja sudske prakse u ovoj oblasti i Preporuke br. R(2000) 7 koju je usvojio Komitet ministara Vijeća Evrope 8. marta 2000. godine (vidjeti u tekstu dolje), Odbor glavnih tužitelja (College van procureurs-generaal) usvojio je Instrukciju u okviru značenja člana 130, stava 4 Zakona o pravosuđu (organizaciji pravosuđa) (Wet op de Rechterlijke Organisatie) o primjeni prisilnih mjera koje Odjeljenje javnog tužilaštva primjenjuje u odnosu na novinare (Aanwijzing toepassing dwangmiddelen bij journalisten; objavljeno u Službenom glasniku (Staatscourant) 2002, br. 46), koja je stupila na snagu 1. aprila 2002. godine na period od četiri godine. Instrukcija definira ko se smatra “novinarom” i propisuje odgovarajuća načela i smjernice za primjenu prisilnih mjera, kao što je, inter alia, nalog prema članu 96a ZKP, u odnosu na novinare.

b. Razvoj sudske prakse 

  1. U presudi od 2. septembra 2005. godine koja se odnosi na pretres prostorija izdavačke kuće izvršen 3. maja 1996. godine (Landelijk Jurisprudentie Nummer [Nacionalni pravni broj] LJN AS6926), Vrhovni sud je naveo, inter alia

“Pravo na slobodu izražavanja, kako je utvrđeno u članu 10 Konvencije, obuhvata također pravo na slobodno prikupljanje vijesti (vidjeti, između ostalog, predmet Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. marta 1996. godine, NJ 1996, br. 577; i Roemen i Schmit protiv Luksemburga, presuda od 25. februara 2003. godine [ECHR 2003-IV]). Miješanje u pravo na slobodno prikupljanje vijesti, uključujući i interes zaštite novinarskog izvora, može se opravdati prema članu 10, stavu 2 ukoliko su ispunjeni uvjeti propisani tom odredbom. To prvenstveno znači da miješanje mora imati osnov u domaćem pravu, te da ta pravila domaćeg prava moraju imati određenu preciznost. Kao drugo, miješanje mora služiti jednom od ciljeva spomenutih u članu 10, stavu 2. Kao treće, miješanje mora biti neophodno u demokratskom društvu za postizanje takvog cilja. U ovom smislu, ulogu igraju principi supsidijarnosti i proporcionalnosti. U tom okviru potrebno je ocijeniti da li je miješanje neophodno da bi se služilo predmetnom interesu te da li postoje neki drugi, manje dalekosežni načini (minder bezwarende wegen) koji se mogu primijeniti da bi ostvario taj interes u dovoljnoj mjeri. Kada se radi o krivičnoj istrazi, mora se razmotriti da li je miješanje u pravo na slobodno prikupljanje informacija srazmjerno interesima kojima se služi u traženju istine. Pri ovom posljednjem razmatranju, ulogu igra ozbiljnost prijestupa koji se istražuju.” 

3. Predloženo zakonodavstvo

  1. Presuda Suda u predmetu Voskuil (Voskuil protiv Holandije, br. 64752/01, 22. novembra 2007.) potakla je Vladu da donese novi zakon. Zakonom koji je u parlamentarnoj proceduri predlaže se dodavanje novog člana u Zakon o krivičnom postupku (član 218a) kojim bi se izričito dozvolilo “svjedocima kojima su povjerene informacije u okviru profesionalne diseminacije vijesti (beroepsmatige berichtgeving) ili prikupljanja informacija u te svrhe, ili diseminacije vijesti u okviru učešća u javnoj debati, u zavisnosti od datog slučaja”, odnosno posebice profesionalnim novinarima, da odbiju da daju dokaze ili da identificiraju izvore informacija. Takvo pravo bi bilo restriktivnije nego ono koje imaju kategorije navedene u članovima 217, 218 i 219 Zakona o krivičnom postupku; bilo bi predmetom zaključka istražnog sudije da neće doći do nesrazmerne štete po važniji javni interes (zwaarderwegend maatschappelijk belang) zbog takvog odbijanja. Međutim, osobe koje obuhvata predloženi novi član 218a ne bi spadale među one koji imaju pravo na izravno odbijanje predaje predmeta koji podliježu zapljeni: zakon predlaže da se te osobe uključe u listu iz člana 96a, stav 3 (stav 30 gore).

E. Relevantni međunarodni materijali 

  1. Brojni su međunarodni instrumenti koji se bave zaštitom novinarskih izvora, među kojima su Rezolucija o novinarskoj slobodi i ljudskim pravima, usvojena na 4. evropskoj ministarskoj konferenciji o politici masovnih medija (Prag, 7–8. decembra 1994.) i Rezolucija o povjerljivosti novinarskih izvora Evropskog parlamenta (od 18. januara 1994., Službene novine Evropskih zajednica br. C 44/34).
  2. Komitet Vijeća ministara je 8. marta 2000. usvojio Preporuku br. R(2000) 7 o pravu novinara da ne otkriju svoje izvore informacija, koja u relevantnom dijelu kaže sljedeće: 

“[Komitet ministara] preporučuje vladama država članica da: 

1. u okviru svog domaćeg prava i prakse provode načela priložena uz ovu preporuku,

2. šire ovu preporuku i priložena načela, zajedno sa prijevodom gdje je to potrebno, i

3. posebno skrenu na njih pažnju organima vlasti, policiji i sudstvu i da ih učine dostupnim novinarima, medijima i njihovim profesionalnim organizacijama.

Dodatak Preporuci br. R (2000) 7

Načela vezana za pravo novinara da ne otkriju svoje izvore informacija

Definicije

U kontekstu ove preporuke:

a pojam ‘novinar’ označava svako fizičko ili pravno lice koje se redovno ili profesionalno bavi prikupljanjem i širenjem informacija za javnost putem bilo kojeg sredstva masovnih komunikacija; 

b. pojam ‘informacija’ označava svako iznošenje činjenice, mišljenja ili ideje u vidu teksta, zvuka i/ili slike;

c. pojam ‘izvor’ označava svaku osobu koja pruža informacije novinaru;

d. pojam ‘informacija koja identificira izvor’ označava, u onoj mjeri u kojoj to može dovesti do identifikacije izvora:

i. ime i lične podatke, kao i glas i lik izvora,

ii. činjenične okolnosti pod kojima je novinar dobio informaciju od izvora,

iii. neobjavljeni sadržaj informacije koju je novinar dobio od izvora, i

iv. lične podatke o novinarima i njihovim poslodavcima vezane za njihov profesionalni rad.

Načelo 1 (Pravo novinara na neotkrivanje)

Domaći zakoni i praksa država članica treba da osiguraju jasnu i eksplicitnu zaštitu prava novinara da ne otkriju informacije koje bi mogle ukazivati na identitet izvora u skladu sa članom 10 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) i ovdje ustanovljenim načelima, koja treba smatrati minimalnim standardima za poštivanje ovog prava.

Načelo 2 (Pravo drugih lica na neotkrivanje)

Druga lica koja se, preko svojih profesionalnih veza sa novinarima, upoznaju s informacijama koje bi mogle ukazivati na identitet izvora kroz prikupljanje, uredničke obrade ili objavljivanje informacija, također treba da uživaju istu zaštitu temeljem ovdje navedenih načela.

Načelo 3 (Ograničenja prava na neotkrivanje)

a. Pravo novinara da ne otkrije informacije koje identificiraju izvor ne smije biti predmetom ikakvih drugih ograničenja osim onih spomenutih u članu 10, stavu 2 Konvencije. Prilikom utvrđivanja da li legitimni interes za otkrivanjem informacija, koji potpada pod opseg člana 10, stava 2 Konvencije ima prevagu nad javnim interesom da se informacija o identitetu ne otkrije, nadležni organi država članica trebaju obratiti posebnu pažnju na značaj prava na neotkrivanje i prednosti koje mu se daju u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, a otkrivanje informacija mogu naložiti samo ako, u skladu sa stavom b., postoji viši imperativ u javnom interesu i ako se radi o okolnostima dovoljno značajne i ozbiljne prirode.

b. Otkrivanje informacija koje identificiraju izvor treba smatrati neophodnim samo ako se sa ubjeđenjem može utvrditi da:

i. ne postoje razumne mjere koje su alternativa otkrivanju ili ako su ih lica ili organi vlasti koji traže njihovo otkrivanje već iscrpila, i

ii. legitimni interes za otkrivanje očigledno ima prevagu nad javnim interesom za neotkrivanjem, imajući na umu:

- da je dokazano postojanje višeg imperativa kada je riječ o neophodnosti otkrivanja,

- da su okolnosti dovoljno značajne i ozbiljne prirode,

- da se neophodnost otkrivanja informacije smatra odgovorom na neodložnu društvenu potrebu, i

- da zemlje članice uživaju izvjesnu slobodu procjene te potrebe, ali je ta sloboda podložna kontroli Evropskog suda za ljudska prava.

 c. Gore navedeni zahtjevi primjenjuju se u svim fazama bilo kojeg postupka u kojem je moguće pozivanje na pravo na neotkrivanje.

Načelo 4 (Dokazi koji su alternativa novinarskim izvorima)

U sudskom postupku protiv novinara zbog navodne povrede časti ili ugleda neke ličnosti, nadležni organi trebaju, u cilju utvrđivanja istinitosti ili neistinitosti tih tvrdnji, razmotriti sve dokaze koji im stoje na raspolaganju temeljem domaćeg procesnog prava i, u tom cilju, ne smiju zahtijevati od novinara da otkrije informacije koje mogu ukazivati na identitet izvora.

Načelo 5 (Uvjeti vezani za otkrivanje)

 a. Prijedlog ili zahtjev za pokretanje bilo kakve radnje nadležnih organa radi otkrivanja informacija koje identificiraju izvor mogu podnijeti samo osobe ili organi vlasti u čijem je direktnom, legitimnom interesu otkrivanje takvih informacija.

 b. Nadležni organi trebaju obavijestiti novinare o njihovom pravu da ne otkriju informacije koje identificiraju izvor, kao i o ograničenjima tog prava prije nego što se zatraži otkrivanje tih informacija.

 c. Sankcije novinarima zbog neotkrivanja informacija koje mogu identificirati izvor mogu izreći samo pravosudni organi tokom sudskog postupka koji predviđa saslušanje dotičnih novinara u skladu sa članom 6 Konvencije.

 d. Novinari trebaju imati pravo na preispitivanje odluke kojom im se izriče sankcija zbog neotkrivanja informacija koje ukazuju na identitet izvora pred nekim drugim pravosudnim organom.

 e. U slučaju kada se novinari odazovu zahtjevu ili nalogu da otkriju informaciju koja identificira izvor, nadležni organi trebaju razmotriti mogućnost primjene mjera za ograničavanje obima otkrivanja traženih informacija, na primjer tako što će javnost isključiti iz dijela postupka u kojem se otkrivaju te informacije u skladu sa članom 6 Konvencije tamo gdje je to moguće, i tako što će sami ispoštovati povjerljivost otkrivenih informacija.

Načelo 6 (Presretanje komunikacija, nadzor i sudski pretres i zapljena) 

 a. Sljedeće mjere ne treba primenjivati ako je njihova svrha zaobilaženje prava novinara, u skladu sa ovim načelima, da ne otkriju informacije koje identificiraju njihove izvore:

 i. nalozi ili radnje presretanja komunikacije ili prepiske novinara ili njihovih poslodavaca,

 ii. nalozi ili radnje koji se odnose na praćenje novinara, njihovih kontakata ili poslodavaca, ili

 iii. nalozi za pretres ili oduzimanje ili radnje pretresa ili oduzimanja koji se odnose na privatne ili službene prostorije, lične stvari ili prepisku novinara ili njihovih poslodavaca ili lične podatke koji su vezani za njihov profesionalni rad.

 b. Tamo gdje su policija ili pravosudni organi redovnim putem došli do informacija koje identificiraju izvor kroz neku od gore navedenih radnji, čak i ako to možda nije bio cilj tih radnji, treba poduzeti mjere da se spriječi kasnije korištenje tih informacija kao dokaza na sudu, osim ako je otkrivanje informacija opravdano temeljem načela 3. 

Načelo 7 (Zaštita od samooptuživanja) 

Ovdje utvrđena načela neće, ni na koji način, ograničavati domaće zakone o zaštiti od samooptuživanja u krivičnim stvarima, a novinari trebaju, ukoliko se ti zakoni primjenjuju, uživati takvu zaštitu u pogledu otkrivanja informacija koje identificiraju izvor.”

Radi preciznije primjene Preporuke, u obrazloženju su navedene konkretne definicije određenih pojmova. Kad je u pitanju pojam “izvora” definirano je sljedeće:

“c. Izvor

17. Svako lice koje novinaru daje informacije smatrat će se njegovim ili njezinim ‘izvorom’. Cilj ove preporuke je zaštita odnosa između novinara i izvora zbog ‘potencijalno obeshrabrujućeg efekta’ koji bi nalog za otkrivanje izvora imao na ostvarivanje slobode štampe (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 27. marta 1996., stav 39). Novinari mogu primiti informaciju iz različitih vrsta izvora. Prema tome, neophodno je da ovaj pojam ima široko tumačenje. U praksi, davanje informacija novinarima može biti rezultat radnje samog izvora, na primjer, kada izvor pozove novinara ili mu se obrati pismenim putem ili mu pošalje snimljene informacije ili slike. Može se također smatrati da je informacija ‘data’ kada je izvor pasivan i kada pristane da novinar uzme informaciju, recimo putem vizualnog ili audio snimanja uz pristanak izvora.”

F. Informacije koje su dostavile treće strane koje su se umiješale 

  1. Inicijativa za pravnu odbranu medija, Komitet za zaštitu novinara, Član 19, Guardian News & Media Ltd. (Guardian vijesti i mediji) i Open Society Justice Initiative (Inicijativa za pravdu otvorenog društva), kojima je Predsjednik dozvolio da se umiješaju u pisanom obliku, dostavili su, inter alia, sljedeće informacije o komparativnom pravu (ispuštene su reference iz fusnota): 

“Pozivajući se na temeljitost postupaka pregleda Suda u predmetu Goodwin i na preporuku Komiteta ministara da neotkrivanje izvora mogu sankcionirati samo ‘pravosudni organi’ (Preporuka br. R(2000)7, Načelo 5(c)), mnogi domaći zakoni propisuju da samo sudovi mogu narediti otkrivanje informacija kojima se identificiraju povjerljivi izvori. Sljedeći primjeri zakonodavstva se mogu smatrati tipičnim u ovom smislu:

- Zakon o radijskom i televizijskom emitiranju, član 7 (Rumunija), 11. jula 2002., Zakon br. 504. (revizije na snazi od 3. decembra 2008.) (Legii audiovizualului) (samo sudovi mogu narediti otkrivanje povjerljivih novinarskih izvora);

- Zakon o medijima (Hrvatska), član 30, 5. maja 2004., Narodne novine br. 59/2004 (Zakon o medijima) (slično);

- Zakon o krivičnom postupku, član 180 (Poljska), 6. juna 1997., Zakon br. 97.89.555 (Kodeks Postepowania Karnego) (pravo čuvanja povjerljivosti izvora je privilegija nesvjedočenja);

- Zakon Republike Armenije o širenju masovnih informacija, član 5, 13. decembra 2003., (...) (otkrivanje se može narediti samo ‘odlukom suda, u toku krivičnog postupka’ za određena teška krivična djela);

- Zakon o radiju i televiziji, Dio 15 (Bugarska), 23. novembra 1998., Proglas br. 406. (izmijenjen i dopunjen u junu 2009.) (dozvoljava otkrivanje samo u ‘sudskom postupku koji je u toku ili postupku koji je u toku, a pokrenut je tužbom pogođene osobe’ u kojem slučaju sud izdaje odgovarajuću naredbu).

Sudovi naglašavaju to isto. Ustavni sud Litvanije, istražujući kompatibilnost pravnih izvora te zemlje sa standardima koje je postavio Evropski sud za ljudska prava, smatra da ‘zakonodavac ... ima dužnost da propiše, zakonom, da u svakom predmetu, samo sud može odlučiti da li novinar treba otkriti izvor informacija.’

U Njemačkoj, samo sudija može izdati nalog za pretres i zapljenu. Samo kada postoji prijeteći rizik, tužitelj može izdati takav nalog. Sudija, odnosno tužitelj koji izdaje nalog uvijek mora razmotriti učinak predložene radnje na slobodu štampe; te uvijek mora postojati dostupna ex post facto sudska revizija. bilo da je sudija ili tužitelj izdao nalog za pretres ili zapljenu.

U Sjedinjenim Američkim Državama, osnovni zahtjev je provođenje prethodnog sudskog pregleda radnji poduzetih u smislu dobijanja informacija od novinara. U gotovo svim okolnostima, organi za provedbu zakona moraju izdati sudski poziv kojim se pokuša natjerati novinare da predaju informacije, a taj pokušaj novinari mogu osporiti na sudu prije davanja informacija. U veoma ograničenim okolnostima, u kojima policija može djelovati bez naloga za pretres (kako je gore navedeno, one uključuju mogući razlog da se povjeruje da je osoba koja u posjedu ima informacije ‘počinila ili čini krivično djelo s kojim su materijali povezani’, ili ako su pretres ili zapljena ‘neophodni da bi se spriječio smrtni slučaj ili ozbiljna povreda’) sudija mora izdati nalog.”

PRAVO

I OPSEG PREDMETA PRED VELIKIM VIJEĆEM 

  1. U svom zahtjevu za upućivanje Velikom vijeću i, ponovo, u svojim pisanim zapažanjima o osnovanosti, uz ponavljanje svoje tužbe podnesene temeljem člana 10 Konvencije, podnositelj predstavke je naveo i povredu člana 13 zbog nepostojanja učinkovite prethodne sudske kontrole i zbog toga što je Vrhovni sud, odbacujući žalbu podnositelja predstavke kao žalbu koja je lišena interesa, oduzeo učinkovitost te žalbe kao pravnog lijeka. Član 13 Konvencije propisuje sljedeće:

“Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinile osobe u vršenju svoje službene dužnosti.”

U svom obraćanju tokom rasprave, agent Vlade je zatražio od Suda da odbaci prigovore koje je podnositelj predstavke podnio temeljem ovog člana navodeći da isti izlaze izvan opsega ovog predmeta. 

  1. Sud ponavlja da, u kontekstu člana 43, stava 3 “predmet” upućen Velikom vijeću obuhvata one aspekte koji je Vijeće proglasilo dopustivim (vidi, među ostalim izvorima, i T. Protiv Finske [GC], br. 25702/94, stav 141, ECHR 2001-VII; i Šilih protiv Slovenije [GC], br. 71463/01, stav 120, 9. aprila 2009.) i samo njih (vidi Kafkaris protiv Kipra [GC], br. 21906/04, stav 124, ECHR 2008-...; i Kovačić i drugi protiv Slovenije [GC], br. 44574/98, 45133/98 i 48316/99, stav 194, ECHR 2008-...).
  2. Pritužbe podnesene temeljem člana 13 su nove, po prvi put predstavljene pred Velikim vijećem. Dakle, one nisu obuhvaćene Odlukom Vijeća o dopustivosti. Iz toga slijedi da ih Sud sada ne može razmatrati.

 II NAVODNA POVREDA ČLANA 10 KONVENCIJE 

  1. Društvo, koje je podnositelj predstavke, žalilo se da su bili prisiljeni da policiji otkriju informaciju koja bi omogućila identificiranje njihovih novinarskih izvora čime je povrijeđeno njihovo pravo da primaju i prenose informacije, kao što je to zajamčeno članom 10 Konvencije. Ova odredba propisuje sljedeće: 

“1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.”

Vlada negira da je došlo do takve povrede.

A. Opća razmatranja 

  1. Sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih temelja demokratskog društva i od naročitog je značaja zaštita koja se pruža štampi. Iako štampa ne smije prekoračiti postavljene granice, štampa ne samo da ima zadatak da prenosi takve informacije i ideje, već i javnost ima pravo da ih dobija. Da je situacija drugačija, štampa ne bi bila u mogućnosti da igra svoju ključnu ulogu "javnog nadzornika" (Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 26. novembra 1991., stav 59, serija A br. 216). Pravo novinara da štite svoje izvore dijelom je slobode “primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti” koja je zajamčena članom 10 Konvencije i služi kao jedna od važnih mjera zaštite toga prava. Ono predstavlja temelj slobode štampe, bez kojeg bi izvori mogli biti odvraćeni od pomaganja štampi pri informiranju javnosti o stvarima od javnog interesa. Kao rezultat toga, ključna uloga štampe, kao javnog nadzornika, mogla bi biti narušena te bi moglo doći do negativnog utjecaja po sposobnost štampe da pruža tačne i pouzdane informacije javnosti.
  2. Sud je uvijek temeljito ispitivao zaštitu poštivanja slobode izražavanja u predmetima prema članu 10 Konvencije. Imajući na umu važnost zaštite novinarskih izvora za slobodu štampe u demokratskom društvu, miješanje ne može biti u skladu sa članom 10 Konvencije osim ako je opravdano značajnijim zahtjevom u javnom interesu (Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, citirano gore, stav 39; Roemen i Schmit protiv Luksemburga, br. 51772/99, stav 46, ECHR 2003-IV; Voskuil protiv Holandije, citirano gore, stav 65).

B. Da li je došlo do “miješanja” u pravo zajamčeno članom 10

1. Presuda Vijeća 

  1. Vijeće je prihvatilo da su u vrijeme kada je CD-ROM predat, informacije koje su sačuvane na njemu bile poznate samo društvu podnositelju predstavke, a ne javnom tužitelju i policiji. Uslijedilo je, prema ocjeni Vijeća, da su prava društva podnositelja predstavke prema članu 10, kao snabdjevača informacijama, bila predmetom miješanja u obliku “ograničenja” te da je član 10 bio primjenjiv (vidjeti presudu Vijeća, stav 50).  

2. Argumenti pred Sudom

 a. Vlada 

  1. Vlada je od Suda zatražila da ne prihvati činjenicu da je društvo koje je podnositelj predstavke, niti njegovi novinari po svoj prilici, zaista obećalo da će učiniti neprepoznatljivim učesnike ulične utrke i njihova vozila na svim fotografijama koje su trebale biti objavljenje, s ciljem osiguravanja njihove anonimnosti. Ništa se ne zna o osobama s kojima je navodno postignut dogovor niti šta je tačno predmet tog dogovora. U svakom slučaju, uzimajući u obzir broj osoba koje su učestvovale, čini se malo vjerovatnim da je bilo kakav dogovor ispregovaran sa svakom pojedinačnom osobom.
  2. Vlada je također ukazala na činjenicu da se ulična trka, iako je bila nezakonita, održavala u punoj javnosti. Imajući to na umu i oslanjajući se na predmet Britanska radiodifuzna korporacija (BBC) protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 25794/94, odluku Komisije od 18. januara 1996. godine, tvrdili su da društvo podnositelj predstavke nije moglo biti pod obavezom povjerljivosti ili tajnosti.
  3. Pretpostavljajući da i pored toga postoji izvor koji zaslužuje zaštitu, Vlada je tvrdila s druge strane, da se dogovor o povjerljivosti, ako je i bilo takvog dogovora, može odnositi samo na uličnu utrku. Slijedeći tu hipotezu, Vlada je prihvatila da je moguće da su izvori zahtijevali povjerljivost da bi izbjegli gonjenje zbog učestvovanja u utrci. Međutim, nalog da se predaju fotografije izdat je u sasvim drugom kontekstu; ni u jednom trenutku nije bila namjera javnog tužitelja ili policije da identificiraju same izvore u vezi sa njihovim učešćem u nezakonitoj uličnoj utrci. I zaista nije pokrenut nijedan postupak u vezi sa uličnom utrkom, čak ni protiv A. i M.

b. Društvo podnositelj predstavke 

  1. Društvo podnositelj predstavke odgovorilo je da se od njih realno nije moglo ni zahtijevati da naprave pismeni sporazum. Njegovi novinari su rekli da su morali unaprijed obećati organizatorima ulične utrke, koji su nastupali u ime svih učesnika, da se identitet učesnika neće otkrivati na bilo koji način da bi im dozvolili da fotografiraju utrku.
  2. Društvo podnositelj predstavke se nije složilo sa navodom da lokacija ulične utrke nije relevantna. Policija i ostale treće strane ne bi imale neograničen pristup tim događajima; štaviše, činjenica da se ulična utrka održavala na javnom autoputu ne mijenja činjenicu da su se novinari društva podnositelja predstavke obavezali da neće otkrivati identitet nijednog učesnika. Odbacili su kao netačnu distinkciju iz presude Vijeća između identificiranja novinarskih izvora i prisilne predaje novinarskog materijala iz kojeg je moguće identificirati izvore.

c. Treće strane umješači 

  1. Treće strane koje su se umiješale navele su da su postojale fotografije nezakonite ulične utrke koje su napravili novinari, a iz kojih bi se mogli identificirati neki ili svi učesnici kada bi došle u ruke organa vlasti.

3. Sudska praksa Suda 

  1. U svojoj ranijoj sudskoj praksi Sud je mnogobrojne radnje organa kojima se od novinara zahtijevalo da odustanu od svoje privilegije i daju informacije o svojim izvorima ili se tražio pristup novinarskim informacijama ocjenjivao kao radnje koje predstavljaju miješanje u novinarsku slobodu izražavanja. Tako je Sud, u predmetu Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, koji je citiran ranije u tekstu, ocijenio da nalog za otkrivanje kojim se od novinara zahtijevalo da otkrije identitet osobe koja mu je dala informacije na nepripisivom osnovu, kao i kazna koja mu je nametnuta zbog odbijanja da to uradi, predstavlja miješanje u pravo podnositelja predstavke na slobodu izražavanja zajamčenu stavom 1, člana 10.
  2. U odluci o Britanskoj radiodifuznoj korporaciji (BBC) na koju se pozvala Vlada (stav 54 gore), Komisija je napravila razliku između tog predmeta i predmeta Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva po osnovu da je g-din Goodwin dobio informacije na povjerljivoj i nepripisivoj osnovi, dok su se informacije koje je BBC dobio sastojale od snimaka događaja koji su se desili u javnosti i kojima se ne nikako može pripisati posebna tajnovitost ili obaveza povjerljivosti”. Sud je utvrdio da je Komisija, unatoč ovom zaključku, “pretpostavila da je u predmetu došlo do miješanja u prava BBC-a zajamčena članom 10”.
  3. U predmetima Roemen i Schmit protiv Luksemburga, citiranom gore, stav 47; Ernst i drugi protiv Belgije, br. 33400/96, stav 94, 15. jula 2003.; i ponovno u Tillack protiv Belgije, br. 20477/05, stav 56, ECHR 2007-XIII, Sud je utvrdo da su pretresi domova i radnih mjesta novinara sa ciljem identifikacije državnih službenika koji su novinarima dali povjerljive informacije predstavljali miješanje u njihova prava zajamčena stavom 1, člana 10. U predmetu Roemen i Schmit, cit., Sud je također ukazao na to da ih činjenica da su se pretresi pokazali neproduktivnim nije lišila njihove svrhe, a to je da utvrde identitet novinarovog izvora.
  4. U predmetu Voskuil protiv Holandije, citiranom gore, stav 49, utvrđeno je miješanje u prava podnositelja predstavke zajamčena članom 10 Konvencije time što je odbijanje novinara da imenuje osobu koja mu je dala informacije o navodnoj zloupotrebi koju su izvršili policijski službenici u krivičnoj istrazi dovelo do naredbe domaćeg suda da se novinar privede u pokušaju da ga se prisili da progovori.
  5. U najskorijem predmetu Financial Times Ltd i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 821/03, stav 56, 15. decembra 2009., Sud je utvrdio da nalog za otkrivanje identiteta anonimnog izvora informacija koji je dostavljen na adrese četiri izdavača novina i novinskoj agenciji predstavlja miješanje u njihova prava prema članu 10. Iako nalog nije izvršen, time nije otklonjena šteta po društvo podnositelja predstavke jer, iako nije bilo vjerovatno da će se to desiti do trenutka izricanja presude Suda, postojala je mogućnost da se nalog izvrši. 

4. Primjena načela sudske prakse na činjenice predmeta 

  1. Vraćajući se na ovaj predmet, Sud smatra da iako je to pitanje bilo tema rasprave između strana, nije neophodno utvrditi da li je zaista postojao sporazum koji je obavezao društvo pronositelja predstavke na povjerljivost. Sud se slaže sa društvom podnositeljom predstavke da nema potrebe zahtijevati dokaze o postojanju sporazuma van njegove tvrdnje da je takav sporazum postojao. Kao i Vijeće, Sud ne nalazi razlog da ne povjeruje tvrdnji podnositelja predstavke da je dato obećanje da će se štititi vozila i njihovi vlasnici od identifikacije.
  2. Kako je Vlada ispravno navela, u ovom predmetu organi nisu od društva podnositelja predstavke zahtijevali da otkrije informacije u svrhu identificiranja učesnika ulične utrke, već da predaju fotografije koje mogu, prema izjašnjenju društva podnositelja predstavke, po ispitivanju dovesti do njihove identifikacije. Međutim, u predmetu Nordisk Film & TV A/S protiv Danske (dec.), br. 40485/02, ECHR 2005-XIII, Sud je zaključio da je odluka Vrhovnog suda Danske da naloži društvu podnositelju predstavke predaju neobrađenih snimaka predstavljala miješanje u značenju člana 10, stava 1 Konvencije usprkos nalazu da se pogođene osobe nisu smatrale “anonimnim izvorom informacija” u značenju sudske prakse Suda (stavovi 59 i 61 gore). Sud je u svojoj odluci prihvatio mogućnost da član 10 Konvencije može biti primjenjiv u takvoj situaciji i zaključio da prisilna predaja istraživačkog materijala može imati odvraćajući efekat na primjenu novinarske slobode izražavanja.
  3. Sud nadalje navodi da u ovom slučaju predmetni nalog nije namijenjen da identificira same izvore u vezi sa njihovim učešćem u nezakonitoj uličnoj utrci i da zaista nije pokrenut nikakav postupak u vezi sa ovom utrkom čak ni protiv A. i M., koji se sumnjiče da su počinili teška krivična djela. Sud, međutim, ne smatra ovu razliku krucijalnom.
  4. U ranijoj sudskoj praksi Sud je razmatrao do koje mjere su radnje prisile rezultirale stvarnim otkrivanjem ili procesuiranjem novinarskih izvora bez obzira na svrhu utvrđivanja da li je došlo do miješanja u pravo novinara da ih zaštite. U predmetu Roemen i Schmidt, tražene informacije nisu dobijene kao rezultat izvršenja naloga za pretres i zapljenu na radnom mjestu novinara. Ovaj nalog se smatrao “drastičnijom mjerom od naloga da se otkrije identitet izvora ... jer istražitelji koji, sa nalogom za pretres, upadnu na radno mjesto novinara nenajavljeni i naoružani imaju velike istražne ovlasti jer, po definiciji, imaju pristup cjelokupnoj dokumentaciji koju novinar čuva. Stoga smatra da su pretresi doma i radnog mjesta podnositelja predstavke narušili zaštitu izvora čak i više nego mjere koje su primijenjene u predmetu Goodwin” (loc. cit., stav 57).
  5. Kako je već uočeno, u predmetu Financial Times Ltd i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, citirano gore, stav 56, činjenica da nalog za otkrivanje nije izvršen protiv društva podnositelja predstavke nije spriječila Sud da zaključi da jeste došlo do miješanja (vidjeti stav 63 gore).
  6. Sud zapaža, kao i Vijeće, da se za razliku od drugih uporedivih predmeta – Ernst i drugi protiv Belgije, citirano gore; Roemen i Schmit protiv Luksemburga, citirano gore; Tillack protiv Belgije, citirano gore – nije se desio pretres prostorija društva podnositelja predstavke. Međutim, javni tužitelj i policijski istražitelji jasno su naveli svoju namjeru da će izvršiti pretres ako se urednici časopisa Autoweek ne povinuju njihovoj volji (vidjeti stav 18 gore).
  7. Jasno je da je ova prijetnja, praćena hapšenjem novinara, koje se jeste desilo na kratak vremenski period, bila stvarna; Sud je to morao ozbiljno razmotriti na isti način kao što bi razmatrao djelovanje organa vlasti da se prijetnja materijalizirala. Predmet pretresa bi bili ne samo uredništvo časopisa Autoweek, već i uredi drugih časopisa koje društvo podnositelj predstavke izdaje, što bi dovelo do zatvaranja ureda na značajan vremenski period; ovo je lako moglo dovesti do kašnjenja u izdavanju predmetnih časopisa, a do tog momenta bi vijesti o tekućim događajima (vidjeti stav 18 gore) već bili zastarjeli. Vijesti su kvarljiva roba i kašnjenje u njihovom objavljivanju, čak i ako se radi o kraćem kašnjenju, može im oduzeti svu vrijednost i interes (vidjeti, na primjer, Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 26. novembra 1991., stav 60, serija A 216; Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 2), presuda od 26. novembra 1991., serija A br. 217, stav 51; i Association Ekin protiv Francuske, br. 39288/98, stav 56, ECHR 2001-VIII). Valja napomenuti da ova opasnost nije ograničena na publikacije ili periodična izdanja koja se bave aktuelnim tekućim pitanjima (cf. Alınak protiv Turske, br. 40287/98, stav 37, 29. marta 2005.).
  8. Iako je istina da se u ovom predmetu nije desio pretres ni zapljena, Sud naglašava da će doći do odvraćajućeg efekta svaki put kada se od novinara traži da pomognu pri identifikaciji anonimnih izvora (mutatis mutandis, Financial Times Ltd i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, citirano gore, stav 70).
  9. U suštini, Sud smatra da se ovaj predmet odnosi na nalog za prisilnu predaju novinarskog materijala koji je sadržavao informacije pomoću kojih su se mogli identificirati novinarski izvori. Ovo je dovoljno za Sud da zaključi da ovaj nalog, sam po sebi, predstavlja miješanje u slobodu društva podnositelja predstavke da prima i prenosi informacije prema članu 10, stav 1.                                          

C.  Da li je miješanje “predviđeno zakonom”

1. Presuda Vijeća 

  1. Vijeće se slaže da postoji zakonska osnova za predmetno miješanje, odnosno član 96a Zakona o krivičnom postupku. Iako je Vijeće prepoznalo da ta odredba ne propisuje zahtjev prethodne sudske kontrole, pripisalo je odlučujući značaj činjenici da je istražni sudija bio uključen u proces. Iako Vijeće smatra da je nezadovoljavajuće što prethodna sudska kontrola istražnog sudije više nije zakonski zahtjev, kako je to bio slučaj dok član 96a nije stupio na snagu, nije smatralo da je potrebno dalje ispitivati ovu stvar (stavovi 51–52 presude Vijeća).

2. Argumenti pred Sudom 

  1. Svi su se složili da je postojao zakonski osnov u domaćem pravu za predmetno miješanje, odnosno član 96a Zakona o krivičnom postupku.
  2. Društvo podnositelj predstavke prigovorilo je da zakon koji je na snazi nije predvidljiv. Član 96a Zakona o krivičnom postupku pružio je javnom tužitelju i policiji otvorenu diskreciju da utvrde da li da nalože predaju informacija, bez ikakvih ograničenja po osnove na kojima zasnivaju takav nalog ili po metode koje bi koristili. Naročito, zakon ne sadrži nikakvu odredbu o miješanju u novinarsku privilegiju zaštite izvora.
  3. Iako se zaista mogu uzeti u obzir vladine ili druge službene upute namijenjene podređenim organima kada se ocjenjuje predvidljivost, u ovom predmetu takve upute nisu bile dostupne. Službena instrukcija koju je izdao Odbor glavnih tužitelja stupila je na snagu tek 1. aprila 2002. godine, odnosno dva mjeseca nakon predmetnih događaja.
  4. Nepostojanje zakonskog zahtjeva sudske kontrole predstavlja, prema mišljenju društva podnositelja predstavke, posebno kršenje zahtjeva legalnosti. Ukazali su na Načelo 3(a) Preporuke br. R(2000) 7 Komiteta ministara Vijeća Evrope (vidjeti stav 44 gore), prema kojem “nadležni organi” trebaju ocijeniti potrebu za otkrivanjem. Zatražili su od Velikog Vijeća da pojasni dužnosti Države u ovom smislu.
  5. Također su osporili zaključak Vijeća da je intervencija istražnog sudije bila dovoljna u ovom predmetu da zadovolji zahtjeve člana 10. Općenito, nepropisano uključivanje istražnog sudije ne može nadomjestiti nedostatak zakonske garancije.
  6. Vlada je tvrdila da je član 96a Zakona o krivičnom postupku zadovoljio zahtjeve predvidljivosti i dostupnosti. U definiranju grupa koje imaju pravo na specifičnu zaštitu, treći stav tog člana poziva se na druge članove tog Zakona, odnosno članove 217, 218 i 219, a nijedan od njih ne spominje novinare. Nadalje, smjernicu za tumačenje te odredbe treba tražiti u historiji izrade nacrta zakona i u pravilu politike koje je dostupno javnosti.
  7. Treće strane, umješači, u svom izjašnjenju (vidjeti stav 45 gore) su navele tendenciju u zemljama Evrope i drugdje ka uvođenju zaštitnih mjera, i zakonski i u sudskoj praksi. Citirali su primjere država koje su vršile miješanje u zaštitu novinarskih izvora sa prethodnim sudskim odobrenjem; u nekim od spomenutih jurisdikcija, iako ne u svim, policija, izuzetno, može nastaviti sa pretresom u specifičnim ograničenim slučajevima posebne hitnosti. Neke jurisdikcije su propisale post factum pregled, u određenim slučajevima čak i kada je sudija naredio otkrivanje izvora ante factum.

3. Ocjena suda

a. Primjeanjiva načela 

  1. Sud je ponovo naveo svoju pravnu praksu u skladu s kojom izrazi “predviđeno zakonom” i “u skladu sa zakonom” u članovima 8 do 11 Konvencije ne samo da zahtijevaju da sporne mjere trebaju imati neki temelj u domaćem pravu, već se odnose i na kvalitet prava u pitanju. Pravo treba imati adekvatnu pristupnost i predvidljivost, odnosno, treba biti formulirano na način koji je dovoljno precizan da omogući pojedincu, ako je potrebno i uz odgovarajuće savjetovanje, da uredi svoje ponašanje.
  2. Da bi domaće pravo moglo ispuniti ove zahtjeve mora pružiti mjeru pravne zaštite protiv neosnovanog miješanja javnih vlasti u prava zajamčena Konvencijom. U pitanjima koja utiču na osnovna prava, bilo bi protivno vladavini prava, jednom od osnovnih načela demokratskog društva zaštićenog Konvencijom, da je izvršnoj vlasti dodijeljena pravna diskrecija koja se izražava u obliku neograničene ovlasti. Dakle, zakon mora navesti dovoljno jasno opseg takve diskrecije povjerene nadležnim organima i način njene primjene (vidjeti, među mnogim drugim izvorima, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 1) presuda od 26. aprila 1979., serija A 30, stav 49; Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 13. jula 1995., stav 37, serija A br. 316-B; Rotaru protiv Rumunije [GC], br. 28341/95, stav 52, ECHR 2000-V; Hasan i Chaush protiv Bugarske [GC], br. 30985/96, stav 84, ECHR 2000-XI; i Maestri protiv Italije [GC], br. 39748/98, stav 30, ECHR 2004-I).
  3. Nadalje, što se tiče formulacija “u skladu sa zakonom” i “predviđeno zakonom” koje se pojavljuju u članovima 8 do 11 Konvencije, Sud uočava da se termin “zakon” uvijek uzima u njegovom “materijalnom” smislu, ne u “formalnom”; uključuje i “pisani zakon”, koji obuhvata donošenje zakona i regulatornih mjera na nižem nivou koje donose profesionalna regulatorna tijela pod nezavisnim ovlastima za donošenje pravila koje im je Parlament povjerio, kao i nepisani zakon. “Zakon” u shvatanju mora uključivati i zakone i “pravo” koje donose sudije. U suštini, “zakon” je odredba na snazi kako je tumače nadležni sudovi (Leyla Şahin protiv Turske [GC], br. 44774/98, stav 88, ECHR 2005-XI, sa daljim referencama).

b. Primjena tih načela

i. Osnov u domaćem pravu 

  1. Presuda Vrhovnog suda od 10. maja 1996. godine (NJ 1996, br. 578) prepoznala je, u principu, novinarsku privilegiju zaštite izvora pod uvjetima koji proističu iz presude Suda u predmetu Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, koja je izrečena kratko prije ove presude.
  2. U vrijeme predmetnih događaja, službena instrukcija koju je izdao ministar pravde 19. maja 1988. (stav 37 gore) očigledno je i dalje važila.
  3. Sud prihvata, kao i strane, da član 96a Zakona o krivičnom postupku daje zakonski osnov za miješanje o kojem se ovdje govori.
  4. Nema sumnje da su gore navedeni pravni materijali bili nedovoljno pristupačni.

 ii. Kvalitet prava 

  1. Imajući na umu ključni značaj slobode štampe da zaštiti novinarske izvore i informacije koje bi mogle dovesti do njihove identifikacije, svako miješanje u pravo na zaštitu takvih izvora mora se tretirati uz pravne proceduralne zaštitne mjerama koje su srazmjerne značaju datog načela.
  2. Sud navodi da su nalozi za otkrivanje izvora potencijalno imali štetne efekte, ne samo po izvor, čiji se identitet može otkriti, već i po časopis ili drugu publikaciju protiv koje je usmjeren nalog, čiji ugled otkrivanjem može biti narušen u očima budućih potencijalnih izvora, kao i kod javnosti, koja ima interes da prima informacije koje se prenose putem anonimnih izvora (vidjeti, mutatis mutandis, Voskuil protiv Holandije, citirano gore, stav 71).
  3. Prva i osnovna zaštitna mjera je garancija da će sudija ili drugo nezavisno i nepristrano odlučujuće tijelo izvršiti pregled. Načelo da u predmetima koji se odnose na zaštitu novinarskih izvora “sud mora imati sve informacije o stvari” naglašeno je u jednom od najranijih sličnih predmeta koje su razmatrala tijela Konvencije (Britnska rdiodifuzna korporacija, citiano gore (vidjeti stav 54 gore)). Zahtijevani pregled treba izvršiti tijelo koje je odvojeno od izvršne vlasti i drugih zainteresiranih strana, a koje ima ovlasti da utvrdi, prije predaje takvog materijala, da li postoji zahtjev u javnom interesu koji ima prevagu nad načelom zaštite novinarskih izvora, a ako ne postoji, da spriječi nepotreban pristup informacijama preko kojih bi se mogao otkriti identitet izvora.
  4. Sud je veoma svjestan da je možda nepraktično za organe gonjenja da za hitne naloge ili zahtjeve navode obrazložene razloge. U takvim situacijama, nezavisni pregled, koji se provodi u najmanju ruku prije pristupanja i korištenja dobijenih materijala, treba biti dovoljan da se utvrdi da li ima ikakvih spornih pitanja oko povjerljivosti, a ako ima, da li u specifičnim okolnostima slučaja javni interes na koji se pozivaju istražni organi ili organi gonjenja ima prevagu nad općim javnim interesom zaštite izvora. Jasno je, po mišljenju Suda, da bi primjena bilo kakvog nezavisnog pregleda koji se vrši tek nakon predaje materijala iz kojeg bi se mogli otkriti ti izvori, narušila samu suštinu prava na povjerljivost.
  5. Uzimajući u obzir preventivnu prirodu pregleda, sudija ili drugo nezavisno i nepristrano tijelo mora time biti u poziciji da provodi procjenu potencijalnih rizika i odnosnih interesa prije otkrivanja i u odnosu na materijal za koji se traži otkrivanje da bi se argumenti organa koji traže otkrivanje mogli adekvatno ocijeniti. Odluka koja se donosi treba da se zasniva na jasnim kriterijima, među kojima i kriterij ispitivanja postojanja manje intruzivne mjere koja bi mogla služiti utvrđenim javnim interesima koji imaju prevagu. Trebala bi postojati mogućnost da sudija ili drugo tijelo odbije da izda nalog za otkrivanje ili da izda ograničen ili kvalificiran nalog da bi se zaštitili izvori od otkrivanja, bilo da su specifično navedeni u zadržanom materijalu, na osnovu toga da komuniciranje takvog materijala stvara ozbiljan rizik od ugrožavanja identiteta novinarskog izvora (vidjeti, na primjer, Nordisk Film & TV A/S protiv Danske (dec.), br. 40485/02, citirano gore). U hitnim situacijama, trebala bi postojati procedura kojom se, prije nego organi iskoriste materijal, identificiraju i izoliraju informacije koje bi mogle dovesti do identifikacije izvora od informacija koje ne nose takav rizik (vidjeti, mutatis mutandis, Wieser and Bicos Beteiligungen GmbH protiv Austrije, br. 74336/01, stavovi 62-66, ECHR 2007-XI).
  6. U Holandiji je, od stupanja snagu člana 96a Zakona o krivičnom postupku, ova odluka bila povjerena javnom tužitelju, a ne nezavisnom sudiji. Iako je javni tužitelj, kao svaki drugi javni službenik, obavezan zahtjevima integriteta, u smislu procedure, on ili ona predstavljaju “stranu” koja brani interese koji bi potencijalno mogli biti nekompatibilni sa zaštitom novinarskog izvora i teško se mogu smatrati objektivnim i nepristranim da bi mogli izvršiti neophodnu ocjenu različitih suprotstavljenih interesa.
  7. U skladu sa smjernicom od 19. maja 1988., pod B (vidjeti stav 37 gore), zakonita zapljena novinarskog materijala zahtijeva otvaranje preliminarne sudske istrage i nalog istražnog sudije. Međutim, nakon prenosa ovlasti za izdavanje naloga za predaju javnom tužitelju prema članu 96a Zakona o krivičnom postupku, ova smjernica više ne služi kao garancija nezavisnog temeljitog ispitivanja. Što se tiče kvalitete prava, ona nije relevantna za ovaj predmet pred Sudom.
  8. Ipak, istina je da je društvo podnositelj predstavke tražilo intervenciju istražnog sudije te da je ovaj zahtjev odobren. Prema tuženoj Vladi i Vijeću, uključivanje istražnog sudije smatra se dovoljnim da se zadovolji zahtjev adekvatnih proceduralnih zaštitnih mjera.
  9. Sud, međutim, ne smatra zadovoljavajućim zaključak da se uključivanje istražnog sudije u ovom predmetu može smatrati pružanjem adekvatne zaštitne mjere. U prvom redu, Sud navodi nepostojanje bilo kakve pravne osnove za uključivanje istražnog sudije. Kako se to nigdje ne zahtijeva zakonom, izvršeno je po dopuštenju javnog tužitelja. 
  10. Kao drugo, istražni sudija je pozvan u ulozi koja se jedino može opisati kao savjetodavna. Iako nema indicija da bi javni tužitelj zahtijevao predaju CD-ROM-a uprkos suprotnom mišljenju istražnog sudije, činjenica je da istražni sudija nije imao nadležnost u ovoj stvari, kako je i sam priznao (vidjeti stav 21 gore). Tako da on nije mogao izdati, odbaciti ili odobriti zahtjev za davanje naloga, niti je mogao kvalificirati ili ograničiti takav nalog kao adekvatan.
  11. Takva situacija rijetko može biti kompatibilna sa vladavinom prava. Sud je dodao da bi ovako zaključio po obje spomenute osnove, kada se odvojeno razmatraju.
  12. Ovi propusti nisu nadoknađeni post factum pregledom koji je izvršio Regionalni sud, koji je također bio nemoćan da spriječi javnog tužitelja i policiju da pregledaju fotografije koje su sačuvane na CD-ROM-u onog trenutka kada su dospjele u njihove ruke.
  13. U zaključku, kvalitet prava je manjkav u dijelu u kojem ne postoji procedura koja podrazumijeva adekvatne pravne zaštitne mjere po društvo podnositelja predstavke da bi se omogućila nezavisna ocjena o tome da li interes krivične istrage ima prevagu nad javnim interesom u zaštiti novinarskih izvora. U skladu s tim, došlo je kršenja člana 10 Konvencije jer predmetno miješanje nije bilo “predviđeno zakonom”.

 D. Usklađenost sa drugim zahtjevima člana 10, stava 2 

  1. Nakon što je došao do zaključka da, s obzirom na nedostatak potrebnih proceduralnih zaštitnih mjera, prisila organa na otkrivanje informacija u ovom predmetu nije “predviđena zakonom” kako ova odredba zahtijeva, Sud ne treba utvrđivati da li su ispoštovani drugi zahtjevi iz stava 2, člana 10 Konvencije u ovom predmetu, odnosno, da li je miješanje težilo jednom od legitimnih ciljeva navedenih u tom stavu i da li je bilo neophodno u demokratskom društvu za postizanje tog cilja.

III. PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Član 41 Konvencije propisuje:

“Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutarnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci."

A. Šteta

  1. Podnositelj predstavke nije podnio zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete.

B. Sudski i drugi troškovi 

  1. Podnositelj predstavke je podnio zahtjev, koji je potkrijepljen šihtericom, u vezi sa sudskim i drugim troškovima:

u odnosu na troškove postupka pred domaćim sudovima, 49,111.15 eura (EUR) bez poreza na dodanu vrijednost;

u odnosu na troškove postupka pred Velikim vijećem, 68,022.00 eura (Sud shvata da je ovo iznos bez poreza na dodanu vrijednost).

Advokati koji su zastupali podnositelja predstavke pred Vijećem odrekli su se svih troškova postupka pred Vijećem.

Ukupno potraživanje podnositelja predstavke, dakle, iznosi 117,133.15 eura.

  1. Vlada je osporila postojanje uzročno-posljedične veze između ovih sudskih i drugih troškova i događaja za koje je Sud ustanovio da su predstavljali kršenje Konvencije. Pretpostavljaju da bi se bilo koje kršenje koje Sud može utvrditi, ukoliko je bilo kršenja, odnosilo na nedostatak proceduralnih zaštitnih mjera. Po njihovom mišljenju, zapljena novinarskih materijala kao takva predstavlja posebno pitanje; odluke domaćih organa nisu, same po sebi, bile protivne članu 10 Konvencije te se stoga ne mogu smatrati osnovom za dodjelu iznosa koje potražuje društvo podnositelj predstavke.
  2. Kao drugo, tvrdili su da su traženi iznosi pretjerani.
  3. U obraćanju na saslušanju Suda 6. januara 2010. godine, agent Vlade je skrenuo pažnju na saopćenje za štampu kojim se navodi da je zastupnike društva podnositelja predstavke platila nevladina organizacija Stichting Persvrijheidsfonds (Fond za slobodu štampe).
  4. Na poziv Suda da na ovu izjavu odgovori u pismenoj formi, društvo podnositelj predstavke je priznalo da ih je ta organizacija podržala time što je obećala platiti 9.000eura za sudske troškove u slučaju da im Sud odbije zahtjev; međutim, ukoliko bi dobili spor, bili bi odgovorni za cjelokupan iznos.
  5. Prema uspostavljenoj pravnoj praksi Suda, sudski i drugi troškovi se ne dodjeljuju prema članu 41 osim kada se utvrdi da su zaista nastali i da su bili neophodni, te da se radi o razumnom iznosu. Nadalje, sudski troškovi se mogu nadoknaditi samo ukoliko su povezani sa utvrđenim kršenjem (vidjeti neke od novijih izvora, Šilih, citiran gore, stav 226,; Mooren protiv Njemačke [GC], br. 11364/03, stav 134, ECHR 2009-...; i Varnava i drugi protiv Turske [GC], brojevi 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90, 16073/90, stav 229, ECHR 2009-...).
  6. Sud smatra da je utvrđeno da je društvo podnositelj predstavke zaista imalo sudske troškove u smislu da su se, kao klijent, pravno obavezali na plaćanje svojih zakonskih zastupnika po dogovorenoj osnovi. Aranžmani koje su oni napravili da pokriju svoje finansijske obaveze prema svojim zastupnicima nisu materijalni u svrhe člana 41. Situacija u ovom predmetu se razlikuje od one u kojoj treća strana ima dužnosti da pokrije sudske troškove (vidjeti Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva (bivši član 50), 24. februara 1983. stavovi 21 - 22, serija A br.59).
  7. Iako Sud shvata navod Vlade da nije donesena presuda o materijalnom opravdanju predmetne zapljene, u svrhe sudskih i drugih troškova u ovom se predmetu, procedura ne može odvojiti od suštine. Postupak koji je pokrenulo društvo podnositelj predstavke adekvatan je njegovom prigovoru na neadekvatnu proceduralnu zaštitu zbog toga što je društvo ponudilo domaćim organima realnu priliku da nadoknade navodne materijalne propuste. Zaista, teško je zamisliti da bi Sud proglasio predstavku dopustivom da društvo podnositelj predstavke nije iscrpilo sve mogućnosti koje nudi domaće pravo. Stoga, postoji uzročno-posljedična veza između utvrđenog kršenja i sudskih troškova; drugim riječima, nastali troškovi su bili “neophodni”.
  8. Međutim, Sud se slaže da traženi iznosi nisu razumni, bilo u pogledu naknada po satu ili u pogledu broja obračunatih sati.     
  9. Temeljem vlastite procjene na osnovu informacija koje su sadržane u dokumentaciji predmeta, Sud smatra da je razumno dodijeliti iznos od 35.000 eura na ime sudskih i drugih troškova, plus sve poreze koji društvu podnositelju predstavke mogu biti zaračunati.

 C Zatezna kamata 

  1. Sud smatra da je odgovarajuće da zatezna kamata bude zasnovana na fiksnoj kamati po kojoj Evropska centralna banka posuđuje novac institucijama, uvećanu za 3 procentna poena.

 

IZ OVIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 

  1. Zaključuje da je došlo do povrede člana 10 Konvencije; 
  1. Zaključuje

(a) da je odgovorna država dužna platiti podnositelju predstavke, u roku od tri mjeseca 35.000 eura (tridesetpethiljada eura), plus sve poreze koji podnositelju predstavke mogu biti zaračunati, na ime sudskih i drugih troškova;

(b) da je po isteku prethodno pomenuta tri mjeseca pa do dana isplate naznačenih iznosa, za period kašnjenja dužna isplatiti obračunatu fiksnu kamatu po stopi po kojoj Evropska centralna banka posuđuje novac institucijama, uvećanoj za tri procentna poena; 

  1. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja predstavke za pravičnu naknadu.

 

Presuda, napisana na engleskom i francuskom jeziku, donesena je na javnom saslušanju u Zgradi ljudskih prava u Strazburu 14. septembra 2010.

Michael O’Boyle                                Jean-Paul Costa

Zamjenik registrara                           Predsjednik

 
U skladu sa članom 45, stav 2 Konvencije i pravilom 74, stav 2. Pravila Suda, u prilogu ove presude dostavlja se zasebno mišljenje sudije Myjera.

J.-P.C.

M.O’B

 

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

Ovaj prevod je finansiran uz podršku Human Rights Trust-a Vijeća Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund.).

 

 

GRAND CHAMBER

CASE OF SANOMA UITGEVERS B.V. v. THE NETHERLANDS

(Application no. 38224/03)

 JUDGMENT

 STRASBOURG 

14 September 2010

This judgment is final but may be subject to editorial revision.

In the case of Sanoma Uitgevers B.V. v. the NetherlandsThe European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Jean-Paul Costa, President,
Christos Rozakis,
Nicolas Bratza,
Peer Lorenzen,
Françoise Tulkens,
Karel Jungwiert,
Rait Maruste,
Khanlar Hajiyev,
Egbert Myjer,
Sverre Erik Jebens,
Dragoljub Popović,
Mark Villiger,
Isabelle Berro-Lefèvre,
Päivi Hirvelä,
George Nicolaou,
Zdravka Kalaydjieva,
Mihai Poalelungijudges,
and Michael OBoyle, Deputy Registrar,

Having deliberated in private on 6 January and 7 July 2010Delivers the following judgment, which was adopted on the lastmentioned date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 38224/03) against the Kingdom of the Netherlands lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a limited liability company (besloten vennootschap met beperkte aansprakelijkheidincorporated under Netherlands law, Sanoma Uitgevers B.V. (“the applicant company”), on 1 December 2003.

2.  The applicant company were represented before the Grand Chamber by Mr O.M.B.J. Volgenant and Mr I.J. de Vré, lawyers practising in Amsterdam. The Netherlands Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr R.A.A. Böcker of the Ministry for Foreign Affairs.

3.  The applicant company alleged, in particular, that their rights under Article 10 of the Convention had been violated as a result of their having been compelled to give up information that would allow sources of journalistic information to be identified.

4.  The application was allocated to the Third Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). On 23 March 2006 the President of the Third Section decided to give notice of the application to the Government. It was also decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility (Article 29 § 3). On 31 March 2009 a Chamber of that Section composed of  Josep Casadevall, President, Corneliu Bîrsan, Alvina Gyulumyan, Egbert Myjer, Ineta Ziemele, Luis López Guerra, Ann Power, judges, and Santiago Quesada, Section Registrar, unanimously declared the application admissible and by four votes to three held that there had been no violation of Article 10 of the Convention. A dissenting opinion of Judge Ann Power joined by Judges Alvina Gyulumyan and Ineta Ziemele was appended to the judgment.

5.  On 14 September 2009 a panel of the Grand Chamber granted the applicant companys request to refer the case to the Grand Chamber in accordance with Article 43 of the Convention.

6.  The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 27 §§ 2 and 3 of the Convention and Rule 24 of the Rules of Court. At the final deliberations, Mihai Poalelungi, substitute judge, replaced Nebojša Vučinić, who was unable to take part in the further consideration of the case (Rule 24 § 3).

7.  The applicant company and the Government each filed written observations on the merits. In addition, third-party comments were received from Media Legal Defence Initiative, Committee to Protect Journalists, Article 19, Guardian News & Media Ltd. and Open Society Justice Initiative, who had been given leave by the President to intervene in the written procedure (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 2).

8.  A hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 6 January 2010 (Rule 59 § 3).

There appeared before the Court:

(a)  for the Government
MrR.A.A. Böcker, Ministry for Foreign Affairs,Agent,
MsT. Dopheide, Ministry of Justice,
MsJ. Jarigsma, Public Prosecution Service,Advisers;

(b)  for the applicant company
MrO.M.B.J. Volgenant, Advocate,
MrI.J. de Vré, Advocate,Counsel,
MrT. Broekhuijsen, Editor-in-Chief,
MsF. Glazenburg, Assistant Editor-in-Chief,
MrJ. Jansen, Company Lawyer,Advisers.

The Court heard addresses by Mr Volgenant, Mr Broekhuijsen, Mr De Vré and Mr Böcker as well as their answers to questions put by judges.

The Court afterwards invited the applicant company to respond in writing to a statement made at the hearing by the Agent of the Government. The applicant companys response was received on 21 January 2010.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A.Factual background

1.The applicant company

9.  The applicant company is based in Hoofddorp. Its business is publishing and marketing magazines, including the weekly Autoweek, which caters for readers who are interested in motoring.

2.The street race

10.  On 12 January 2002, an illegal street race was held in an industrial area on the outskirts of the town of Hoorn. Journalists of Autoweek attended this race at the invitation of its organisers.

11.  The applicant company state that the journalists were given the opportunity to take photographs of the street race and of the participating cars and persons on condition that they guarantee that the identities of all participants would remain undisclosed. The Government, for their part, dispute the existence of any agreement involving more than a small number of organisers or participants at most.

12.  The street race was ended by the police, who were present and eventually intervened. No arrests were made.

13.  The applicant company intended to publish an article about illegal car races in Autoweek no. 7/2002 of 6 February 2002. This article would be accompanied by photographs of the street race held on 12 January 2002. These photographs would be edited in such a manner that the participating cars and persons were unidentifiable, thus guaranteeing the anonymity of the participants in the race. The original photographs were stored by the applicant company on a CD-ROM, which was kept in the editorial office of a different magazine published by the applicant company (not Autoweek).

14.  The police and prosecuting authorities were afterwards led to suspect that one of the vehicles participating in the street race had been used as a getaway car following a ram raid on 1 February 2001 (see paragraphs 27-29 below).

B.The summons to surrender the CD-ROM, the seizure of the CD-ROM and ensuing proceedings

1.The summons to surrender the CD-ROM and the seizure of the CD-ROM

15.  On the morning of Friday 1 February 2002, a police officer contacted the Autoweek editorial office by telephone, summoning the editors to surrender to the police all photographic materials concerning the street race of 12 January 2002. This police officer was informed by the staff member whom she had called, namely the features chief editor (chef reportage), that this request could not be met as the journalists had only been given permission to take photographs of the street race after having guaranteed the anonymity of the participants in the race. The features chief editor further told this police officer that he thought that the press was reasonably protected against this kind of action and advised her to contact the editorial office in writing.

16.  In the afternoon of 1 February 2002, at 2.30 p.m., two police detectives visited the Autoweek editorial office and, after having unsuccessfully tried to obtain the surrender of the photographs, issued Autoweeks editor-in-chief with a summons, within the meaning of Article 96a of the Code of Criminal Procedure (Wetboek van Strafvordering). This summons had been issued by the Amsterdam public prosecutor; it ordered the applicant company to surrender, in the context of a criminal investigation into offences defined in Articles 310-312 of the Criminal Code (Wetboek van Strafrecht) against an unspecified person, the photographs taken on 12 January 2002 during the illegal street race in Hoorn and all related materials. On behalf of the applicant company, Autoweeks editor-in-chief Mr Broekhuijsen refused to surrender the photographs, considering this to be contrary to the undertaking given by the journalists to the street race participants as regards their anonymity.

17.  Later that day, a telephone conversation took place between, on the one side, two public prosecutors and, on the other, the lawyer of the applicant company Mr Jansen. Mr Jansen was told by the public prosecutors that “it concerned a matter of life and death”. No further explanation was given and Mr Jansens request for written confirmation that the matter was one of “life and death” was not entertained.

18.  The police detectives and the public prosecutors threatened to detain Mr Broekhuijsen during the weekend of 2 to 3 February or even longer for having acted in violation of Article 184 of the Criminal Code, i.e. the offence of failure to comply with an official order (ambtelijk bevel), and to seal and search the whole of the applicant companys premises, if need be for the entire weekend period and beyond, and remove all computers. The threatened search would entail financial damage for the applicant company as, during that weekend, articles were to be prepared for publication on the subject of the wedding of the Netherlands Crown Prince, due to take place on 2 February 2002.

19.  At 6.01 p.m. on 1 February 2002, Mr Broekhuijsen was arrested on suspicion of having violated Article 184 of the Criminal Code. He was not taken to the police station but remained on the applicant companys premises. After the Amsterdam public prosecutor had arrived on these premises and after he had been brought before the prosecutor, Mr Broekhuijsen was released at 10 p.m.

20.  The applicant company then consulted their counsel, Mr S., and a second lawyer, Mr D., the latter being a specialist in criminal procedure. At some point the CD-ROM was transferred to the lawyers offices unbeknown to the public prosecutor and the police investigators. Upon this, the public prosecutor and the other persons involved went to the lawyers offices.

21.  Mr D. spoke with the public prosecutors involved for some two hours, from 11.15 p.m. onwards. Taking the view that judicial authorisation was required, he sought and obtained the agreement of the public prosecutors to seek the intervention of the duty investigating judge (rechter-commissaris) of the Amsterdam Regional Court (rechtbank), who was then contacted by telephone. After having spoken with Mr D., and after having been briefed by one of the public prosecutors, the investigating judge expressed the view that the needs of the criminal investigation outweighed the applicant companys journalistic privilege. While recognising from the outset that by law he lacked competence in the matter, he also stated that, had he had the power to do so, he would have been prepared to give an order to that effect and even to sanction a search of the offices.

22.  On 2 February 2002 at 1.20 a.m., the applicant company, through Mr S. and Mr D. and under protest, surrendered the CD-ROM containing the photographs to the public prosecutor, who formally seized it. An official receipt issued by a police officer describes it as a CD-ROM in purpose-made packaging, the packaging labelled in handwriting “Photos Illegal Street Races, ANWB [Royal Netherlands Tourist Association] driving simulator, sidecar motorcycle with coffin”. The receipt stated that Mr S. had handed over the CD-ROM under protest.

2.Proceedings in the Regional Court

23.  On 15 April 2002 the applicant company lodged a complaint under Article 552a of the Code of Criminal Procedure, seeking the lifting of the seizure and restitution of the CDROM, an order to the police and prosecution department to destroy copies of the data recorded on the CD-ROM and an injunction preventing the police and prosecution department from taking cognisance or making use of information obtained through the CD-ROM.

24.  On 5 September 2002 a hearing was held before the Regional Court during which the public prosecutor explained why the surrender of the photographs had been found necessary. The summons complained of had been issued in the context of a criminal investigation concerning serious criminals who had pulled cash dispensers out of walls with the aid of a shovel loader, and there was reason to believe that a car used by participants in the street race could lead to the perpetrator(s) of those robberies.

25.  In its decision of 19 September 2002 the Regional Court granted the request to lift the seizure and to return the CD-ROM to the applicant company as the interests of the investigation did not oppose this. It rejected the remainder of the applicant companys complaint. It found the seizure lawful and, on this point, considered that a publisher/journalist could not, as such, be regarded as enjoying the privilege of non-disclosure (verschoningsrecht) under Article 96a of the Code of Criminal Procedure. Statutorily, the persons referred to in Article 218 of the Code of Criminal Procedure and acknowledged as enjoying the privilege of non-disclosure were, amongst others, public notaries, lawyers and doctors. It considered that the right to freedom of expression, as guaranteed by Article 10 of the Convention, included the right freely to gather news (recht van vrije nieuwsgaring) which, consequently, deserved protection unless outweighed by another interest warranting priority. It found that, in the instant case, the criminal investigation interest outweighed the right to free gathering of news in that, as explained by the public prosecutor during the hearing, the investigation at issue did not concern the illegal street race, in which context the undertaking of protection of sources had been given, but an investigation into other serious offences. The Regional Court was therefore of the opinion that the case at hand concerned a situation in which the protection of journalistic sources should yield to general investigation interests, the more so as the undertaking to the journalistic source concerned the street race whereas the investigation did not concern that race. It found established that the data stored on the CD-ROM had been used for the investigation of serious offences and that it had been made clear by the prosecutor that these data were relevant to the investigation at issue as all other investigation avenues had led to nothing. It therefore concluded that the principles of proportionality and subsidiarity had been complied with and that the interference had thus been justified. The Regional Court did not find that the seizure had been rash, although more tactful action on the part of the police and the public prosecutor might have prevented the apparent escalation of the matter.

3.Proceedings in the Supreme Court

26.  The applicant company lodged an appeal on points of law with the Supreme Court (Hoge Raad), which on 3 June 2003 gave a decision declaring it inadmissible. The Supreme Court held that, as the Regional Court had accepted the applicant companys complaint in so far as it related to the request to lift the seizure and to return the CD-ROM, the applicant company no longer had an interest in its appeal against the ruling of 19 September 2002. Referring to its earlier case-law (Supreme Court,
4 October 1988, Nederlandse Jurisprudentie (Netherlands Law Reports – “NJ”) 1989, no. 429, and Supreme Court, 9 January 1990, NJ 1990,
no. 369), it held that this finding was not altered by the circumstance that the complaint – apart from a request to return the CD-ROM – also contained a request to order that any print-outs or copies of the CD-ROM were to be destroyed and that data collected with the aid of the CD-ROM could not be used: neither Article 552a nor any other provision of the Code of Criminal Procedure provided for the possibility of obtaining a declaratory ruling that the seizure or the use of the seized item was unlawful once the item had been returned.

C.Factual information submitted to the Court by the Government

27.  The order issued under Article 96a of the Code of Criminal Procedure was closely related to a criminal investigation into a series of ram raids which had taken place on 20 September 2001, 6 November 2001 and 30 November 2001. In these ram raids, cash dispensers were removed from walls using a shovel loader. A group of suspects was identified, the main suspects being A and M.

28.  A telephone conversation involving M, tapped in the context of the investigation into those raids on 12 January 2002, revealed that M and A had participated in an illegal street race in Hoorn with an Audi RS4 motor car earlier that day.

29.  On 1 February 2002 another ram raid took place. During the incident, a bystander was threatened with a firearm. After ramming a wall, the perpetrators removed a cash dispenser and hauled it off in a lorry, which was followed closely by an Audi RS4. The police, who had already been informed of the incident, saw the lorry stop and the driver get into an Audi, which then drove away with three people inside. The police followed, but the Audi accelerated to over 200 kilometres per hour and disappeared from view.

II.  RELEVANT DOMESTIC AND INTERNATIONAL LAW AND PRACTICE

A.The Code of Criminal Procedure

1.Article 96a of the Code of Criminal Procedure

30.  Article 96a of the Code of Criminal Procedure reads as follows:

“1.  If it is suspected that a crime within the meaning of Article 67 § 1 has been committed, the investigating officer may order a person to surrender an object if it is reasonable to suspect that the person has an object subject to seizure in his possession.

2.  The order shall not be issued to the suspect.

3.  By virtue of their right to decline to give evidence, the following persons are not obliged to comply with an order of this nature:

a. the persons described in Article 217;

b. the persons described in Article 218, insofar as surrender for seizure would violate their duty of confidentiality;

c. the persons referred to in Article 219, insofar as surrender for seizure would put them or their relatives at risk of prosecution for a criminal offence. ...

31.  Article 67 § 1 of the Code of Criminal Procedure lists the offences in respect of which detention on remand may be ordered. These include, among others, the offences defined in Articles 310-312 of the Criminal Code (theft, theft under aggravating circumstances, and robbery).

32.  A failure to comply with an order under Article 96a constitutes an offence as defined in, as relevant to the case, Article 184 (failure to comply with an official order) of the Criminal Code. This is an indictable offence (misdrijf) carrying a three-month maximum prison sentence or a fine.

33.  Persons who, by virtue of Articles 217-219 of the Code of Criminal Procedure, enjoy the privilege of nondisclosure include

a.  an accuseds relatives, (former) spouse and (former) registered partner (Article 217);

b.  persons who, by virtue of their position, profession or office, are bound to secrecy – albeit that their privilege of non-disclosure only covers matters the knowledge of which has been entrusted to them in that capacity (Article 218; this category is traditionally considered to include doctors, advocates, clergy and notaries); and

c.  persons who, by giving evidence, expose themselves, their relatives to the second or third degree, their (former) spouse or their (former) registered partner to the risk of a criminal conviction (Article 219).

34.  Article 96a of the Code of Criminal Procedure entered into force on 1 February 2000. Prior to this date, only the investigating judge was competent to issue an order to surrender for the purposes of seizure (former Article 105 of the Code of Criminal Procedure).

2.Article 552a of the Code of Criminal Procedure

35.  Article 552a of the Code of Criminal Procedure reads as follows:

“1.Interested parties may lodge a written complaint about seizure, the use of seized objects, the failure to order the return, or the examination (kennisneming) or use of information recorded by means of an automatised device and recorded during a house search, and about the examination or use of information as referred to in Articles 100,101, 114, 125i and 125j [i.e. letters and parcels sent by post, Articles 100, 101 and 114; electronic data, such as internet traffic, recorded by a third party, Articles 125i and 125j].

2.The written complaint shall be lodged as soon as possible after the seizure of the object or the examination of the information at the registry of the trial court before which the case is being prosecuted or was last prosecuted. The written complaint shall not be admissible if it is lodged at a time when more than three months have passed since the case prosecuted has been brought to a close.

...

5.The hearing in chambers (raadkamer) to examine the written complaint shall be public.

6.If the court considers the complaint to be well-founded, it shall give the appropriate order.”

B.Domestic case-law

36.  Until 11 November 1977, the Netherlands Supreme Court did not recognise a journalistic privilege of non-disclosure. On that date, it handed down a judgment in which it found that a journalist, when asked as a witness to disclose his source, was obliged to do so unless it could be regarded as justified, in the particular circumstances of the case, that the interest of non-disclosure of a source outweighed the interest served by such disclosure. This principle was overturned by the Supreme Court in a landmark judgment of 10 May 1996 on the basis of the principles set out in the Courts judgment of 27 March 1996 in the case of Goodwin v. the United Kingdom (Reports of Judgments and Decisions 1996II). In this ruling, the Supreme Court accepted that, pursuant to Article 10 of the Convention, a journalist was in principle entitled to non-disclosure of an information source unless, on the basis of arguments to be presented by the party seeking disclosure of a source, the judge was satisfied that such disclosure was necessary in a democratic society for one or more of the legitimate aims set out in Article 10 § 2 of the Convention (Nederlandse Jurisprudentie (Netherlands Law Reports, “NJ”) 1996, no. 578).

C.Official instructions

37.  Guidelines on the position of the press in relation to police action (Leidraad over de positie van de pers bij politieoptreden) were issued by the Minister of Justice (Minister van Justitie) on 19 May 1988. At the time of the events complained of, they provided, in relevant part:

“7.  Seizure of journalistic material

Journalistic material may be seized in cases described in the Code of Criminal Procedure. Journalists may be faced with seizure in two ways.

A.  The police may, on the instructions of a public prosecutor (officier van justitie) or an assistant public prosecutor (hulpofficier van justitie) or not as the case may be, arrest a journalist on suspicion of a criminal act and seize everything he has with him on the spot.

There must then be a direct connection between a particular criminal act and the journalistic material with which that act has been committed. In this situation, the journalist is arrested like any ordinary citizen.

If a prosecution ensues, it will be for the independent judge eventually to decide what is to be done with any seized – and unpublished – material.

B.  Journalistic material may also be seized on the orders of an independent judge (the investigating judge), if such material may – in the judges opinion – serve to clarify the truth in a preliminary judicial investigation (gerechtelijk vooronderzoek).

...”

D.Developments in domestic law

1.Developments predating the events

38.  On 4 December 2000, the boards of the Netherlands Society of Editors-in-Chief (Nederlands Genootschap van Hoofdredacteuren) and the Netherlands Union of Journalists (Nederlandse Vereniging van Journalisten) set up a commission to investigate and take stock of problems arising in relation to the protection of journalistic sources and seizure of journalistic materials. This commission – which was composed of a professor of criminal law, the secretary of the Netherlands Union of Journalists, a Regional Court judge and an editor of a national daily newspaper – concluded in its report of 30 October 2001, inter alia, that specific legislation was not necessary and that by way of making certain procedural changes – such as a preliminary assessment procedure, where it concerned the application of coercive measures in cases where the protection of sources was in issue – a number of problem areas could be resolved.

39.  Already in 1993, Mr E. Jurgens – at the time a member of the Netherlands Lower House of Parliament (Tweede Kamer) – had submitted a private members bill (initiatiefwetsvoorstel) to amend the Code of Criminal Procedure and the Code of Civil Procedure in order to secure the protection of journalistic sources and the protection of journalists as regards disclosing information held by them. On 2 March 2005, after remaining dormant, this bill was eventually withdrawn without having been taken up in parliament.

2.Developments post-dating the events

a.Official instructions

40.  On 15 January 2002, in the light of the case-law developments in this area and Recommendation No. R(2000) 7 adopted by the Committee of Ministers of the Council of Europe on 8 March 2000 (see below), the Board of Procurators General (College van procureurs-generaal) adopted an Instruction within the meaning of Article 130 § 4 of the Judiciary (Organisation) Act (Wet op de Rechterlijke Organisatie) on the application by the Public Prosecution Department of coercive measure in respect of journalists (Aanwijzing toepassing dwangmiddelen bij journalisten; published in the Official Gazette (Staatscourant) 2002, no. 46), which entered into force on 1 April 2002 for a period of four years. This Instruction defines who is to be considered as a “journalist” and sets out the pertinent principles and guidelines as regards the application of coercive measures, such as inter alia an order under Article 96a of the CCP, in respect of a journalist.

b.Case-law development

41.  In a judgment given on 2 September 2005 concerning the search of premises of a publishing company on 3 May 1996 (Landelijk Jurisprudentie Nummer [National Jurisprudence Number] LJN AS6926), the Supreme Court held inter alia:

“The right of freedom of expression, as set out in Article 10 of the Convention, encompasses also the right to freely gather news (see, amongst others, Goodwin v. the United Kingdom, judgment of 27 March 1996, NJ 1996, no. 577; and Roemen and Schmit v. Luxembourg, judgment of 25 February 2003 [ECHR 2003IV]). An interference with the right to freely gather news – including the interest of protection of a journalistic source – can be justified under Article 10 § 2 in so far as the conditions set out in that provision have been complied with. That means in the first place that the interference must have a basis in national law and that those national legal rules must have a certain precision. Secondly, the interference must serve one of the aims mentioned in Article 10 § 2. Thirdly, the interference must be necessary in a democratic society for attaining such an aim. In this, the principles of subsidiarity and proportionality play a role. In that framework it must be weighed whether the interference is necessary to serve the interest involved and therefore whether no other, less far-reaching ways (minder bezwarende wegen) can be followed along which this interest can be served to a sufficient degree. Where it concerns a criminal investigation, it must be considered whether the interference with the right to freely gather news is proportionate to the interest served in arriving at the truth. In that last consideration, the gravity of the offences under investigation will play a role.”

3.Proposed legislation

42.  The Courts judgment in the Voskuil case (Voskuil v. the Netherlands, no. 64752/01, 22 November 2007) has prompted the Government to introduce new legislation. A bill now pending before Parliament proposes to add a new Article to the Code of Criminal Procedure (Article 218a) that would explicitly allow “witnesses to whom information has been entrusted within the framework of the professional dissemination of news (beroepsmatige berichtgeving) or the gathering of information for that purpose, or the dissemination of news within the framework of participation in the public debate, as the case may be” – that is, professional journalists in particular – to refuse to give evidence or identify sources of information. Such a right would be more limited than that enjoyed by the categories enumerated in Articles 217, 218 and 219 of the Code of Criminal Procedure; it would be subject to the finding of the investigating judge that no disproportionate harm to an overriding public interest (zwaarderwegend maatschappelijk belang) would result from such refusal. However, persons covered by the proposed new Article 218a would not be among those entitled to refuse outright to surrender items eligible for seizure: the bill proposes to include them in the enumeration contained in Article 96a § 3 (paragraph 30 above).

E.  Relevant international materials

43.  Several international instruments concern the protection of journalistic sources, among others, the Resolution on Journalistic Freedoms and Human Rights, adopted at the 4th European Ministerial Conference on Mass Media Policy (Prague, 7-8 December 1994) and the Resolution on the Confidentiality of Journalists Sources by the European Parliament (18 January 1994, Official Journal of the European Communities No. C 44/34).

44.   Recommendation No. R(2000) 7 on the right of journalists not to disclose their sources of information was adopted by the Committee of Ministers of the Council of Europe on 8 March 2000 and states, in so far as relevant:

“[The Committee of Ministers] Recommends to the governments of member States:

1. to implement in their domestic law and practice the principles appended to this recommendation,

2. to disseminate widely this recommendation and its appended principles, where appropriate accompanied by a translation, and

3. to bring them in particular to the attention of public authorities, police authorities and the judiciary as well as to make them available to journalists, the media and their professional organisations.

Appendix to Recommendation No. R (2000) 7

Principles concerning the right of journalists not to disclose their sources of information

Definitions

For the purposes of this Recommendation:

a. the term journalist means any natural or legal person who is regularly or professionally engaged in the collection and dissemination of information to the public via any means of mass communication;

b. the term information means any statement of fact, opinion or idea in the form of text, sound and/or picture;

c. the term source means any person who provides information to a journalist;

d. the term information identifying a source means, as far as this is likely to lead to the identification of a source:

i. the name and personal data as well as voice and image of a source,

ii. the factual circumstances of acquiring information from a source by a journalist,

iii. the unpublished content of the information provided by a source to a journalist, and

iv. personal data of journalists and their employers related to their professional work.

Principle 1 (Right of non-disclosure of journalists)

Domestic law and practice in member States should provide for explicit and clear protection of the right of journalists not to disclose information identifying a source in accordance with Article 10 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (hereinafter: the Convention) and the principles established herein, which are to be considered as minimum standards for the respect of this right.

Principle 2 (Right of non-disclosure of other persons)

Other persons who, by their professional relations with journalists, acquire knowledge of information identifying a source through the collection, editorial processing or dissemination of this information, should equally be protected under the principles established herein.

Principle 3 (Limits to the right of non-disclosure)

a. The right of journalists not to disclose information identifying a source must not be subject to other restrictions than those mentioned in Article 10 § 2 of the Convention. In determining whether a legitimate interest in a disclosure falling within the scope of Article 10 § 2 of the Convention outweighs the public interest in not disclosing information identifying a source, competent authorities of member States shall pay particular regard to the importance of the right of non-disclosure and the pre-eminence given to it in the case-law of the European Court of Human Rights, and may only order a disclosure if, subject to paragraph b, there exists an overriding requirement in the public interest and if circumstances are of a sufficiently vital and serious nature.

b. The disclosure of information identifying a source should not be deemed necessary unless it can be convincingly established that:

i. reasonable alternative measures to the disclosure do not exist or have been exhausted by the persons or public authorities that seek the disclosure, and

ii. the legitimate interest in the disclosure clearly outweighs the public interest in the non-disclosure, bearing in mind that:

- an overriding requirement of the need for disclosure is proved,

- the circumstances are of a sufficiently vital and serious nature,

- the necessity of the disclosure is identified as responding to a pressing social need, and

- member States enjoy a certain margin of appreciation in assessing this need, but this margin goes hand in hand with the supervision by the European Court of Human Rights.

c. The above requirements should be applied at all stages of any proceedings where the right of non-disclosure might be invoked.

Principle 4 (Alternative evidence to journalists sources)

In legal proceedings against a journalist on grounds of an alleged infringement of the honour or reputation of a person, authorities should consider, for the purpose of establishing the truth or otherwise of the allegation, all evidence which is available to them under national procedural law and may not require for that purpose the disclosure of information identifying a source by the journalist.

Principle 5 (Conditions concerning disclosures)

a. The motion or request for initiating any action by competent authorities aimed at the disclosure of information identifying a source should only be introduced by persons or public authorities that have a direct legitimate interest in the disclosure.

b. Journalists should be informed by the competent authorities of their right not to disclose information identifying a source as well as of the limits of this right before a disclosure is requested.

c. Sanctions against journalists for not disclosing information identifying a source should only be imposed by judicial authorities during court proceedings which allow for a hearing of the journalists concerned in accordance with Article 6 of the Convention.

d. Journalists should have the right to have the imposition of a sanction for not disclosing their information identifying a source reviewed by another judicial authority.

e. Where journalists respond to a request or order to disclose information identifying a source, the competent authorities should consider applying measures to limit the extent of a disclosure, for example by excluding the public from the disclosure with due respect to Article 6 of the Convention, where relevant, and by themselves respecting the confidentiality of such a disclosure.

Principle 6 (Interception of communication, surveillance and judicial search and seizure)

a. The following measures should not be applied if their purpose is to circumvent the right of journalists, under the terms of these principles, not to disclose information identifying a source:

i. interception orders or actions concerning communication or correspondence of journalists or their employers,

ii. surveillance orders or actions concerning journalists, their contacts or their employers, or

iii. search or seizure orders or actions concerning the private or business premises, belongings or correspondence of journalists or their employers or personal data related to their professional work.

b. Where information identifying a source has been properly obtained by police or judicial authorities by any of the above actions, although this might not have been the purpose of these actions, measures should be taken to prevent the subsequent use of this information as evidence before courts, unless the disclosure would be justified under Principle 3.

Principle 7 (Protection against self-incrimination)

The principles established herein shall not in any way limit national laws on the protection against self-incrimination in criminal proceedings, and journalists should, as far as such laws apply, enjoy such protection with regard to the disclosure of information identifying a source.”

For the precise application of the Recommendation, the explanatory notes specified the meaning of certain terms. As regards the term “sources” the following was set out:

“c. Source

17. Any person who provides information to a journalist shall be considered as his or her source. The protection of the relationship between a journalist and a source is the goal of this Recommendation, because of the potentially chilling effect an order of source disclosure has on the exercise of freedom of the media (see, Eur. Court H.R., Goodwin v. the United Kingdom, 27 March 1996, para. 39). Journalists may receive their information from all kinds of sources. Therefore, a wide interpretation of this term is necessary. The actual provision of information to journalists can constitute an action on the side of the source, for example when a source calls or writes to a journalist or sends to him or her recorded information or pictures. Information shall also be regarded as being provided when a source remains passive and consents to the journalist taking the information, such as the filming or recording of information with the consent of the source.”

F.Information submitted by the intervening third parties

45.  Media Legal Defence Initiative, Committee to Protect Journalists, Article 19, Guardian News & Media Ltd. and Open Society Justice Initiative, who were given leave by the President to intervene in the written procedure, submitted inter alia the following comparative-law information (footnote references omitted):

“Echoing the Goodwin Courts scrutiny of review procedures and the Committee of Ministers recommendation that non-disclosure of sources be sanctionable only under judicial authorit[y] (Rec. No. R(2000)7, Principle 5(c)), many national laws state that only courts may compel disclosure of information identifying confidential sources. The following can be taken as typical examples of legislation to this effect:

-  Law on Radio and Television Broadcasting, Art. 7 (Romania), July 11, 2002, Law No. 504 (revisions in force 3 December 2008) (Legii audiovizualului) (only law courts may compel disclosure of a journalists confidential sources);

-  Media Act (Croatia), Art. 30, 5 May 2004, Official Gazette No. 59/2004 (Zakon o medijima) (similar);

-  Code of Criminal Procedure, Art. 180 (Poland), 6 June 1997, Law No. 97.89.555 (Kodeks Postepowania Karnego) (right to keep sources confidential is a testimonial privilege);

-  Law of the Republic of Armenia on the Dissemination of Mass Information, Art. 5, 13 December 2003, (...) (disclosure may be compelled only by a court decision, in the course of a criminal proceeding of certain serious crimes);

-  Radio and Television Law, Section 15 (Bulgaria), 23 November 1998, Decree No. 406 (as amended June 2009) (Закон за радиото и телевизията) (allowing for disclosure only in pending court proceedings or a pending proceeding instituted on an appeal from an affected person where court issues appropriate order).

Courts have stressed the same. The Lithuanian constitutional court, investigating the compatibility of that countrys sources laws with the standards set by the European Court of Human Rights, has held that the legislator ... has a duty to establish, by law, also that in every case it is only the court that can decide whether the journalist must disclose the source of information.

In Germany, search and seizure warrants may be issued only by a judge. Only when there is imminent risk may a prosecutor order such a search. The authorising judge or prosecutor must always consider the impact of the proposed action on press freedom; and whether a search or seizure has been ordered by a judge or by a prosecutor, ex post facto judicial review must always be available.

In the United States, prior judicial review of efforts to compel information from journalists is a baseline requirement. In nearly all circumstances, law enforcement authorities must issue a subpoena to try to compel journalists to turn over information, which the journalists may then challenge in court before providing the information. In the very limited circumstances where police may proceed by search warrant (as stated above, these include probable cause to believe the possessor of the information has committed or is committing the criminal offense to which the materials relate, or that the search or seizure is necessary to prevent death or serious injury) a judge must issue the warrant.”

THE LAW

I.  SCOPE OF THE CASE BEFORE THE GRAND CHAMBER

46.  In their request for referral to the Grand Chamber and again in their written observations on the merits, in addition to restating their complaint under Article 10 of the Convention the applicant company alleged a violation of Article 13 in that there had been no effective prior judicial control and in that the Supreme Court, by dismissing the applicant companys appeal on points of law as having become devoid of interest, had deprived an appeal on points of law of its effectiveness as a remedy. Article 13 of the Convention provides as follows:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

The Governments Agent, speaking at the hearing, asked the Court to dismiss the applicant companys complaints under this Article as being outside the scope of the case.

47.  The Court reiterates that in the context of Article 43 § 3 the “case” referred to the Grand Chamber embraces those aspects of the application that have been declared admissible by the Chamber (see, among other authorities, K. and T. v. Finland [GC], no. 25702/94, § 141, ECHR 2001VII; and Šilih v. Slovenia [GC], no. 71463/01, § 120, 9 April 2009) and those only (see Kafkaris v. Cyprus [GC], no. 21906/04, § 124, ECHR 2008...; and Kovačić and Others v. Slovenia [GC], nos. 44574/98, 45133/98 and 48316/99, § 194, ECHR 2008...).

48.  The complaints under Article 13 are new ones, made for the first time before the Grand Chamber. They are thus not included in the Chambers decision on admissibility. It follows that the Court cannot now consider them.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

49.  The applicant company complained that they had been compelled to disclose information to the police that would have enabled their journalists sources to have been revealed in violation of their right to receive and impart information, as guaranteed by Article 10 of the Convention. This provision provides as follows:

“1.  Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2.  The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

The Government denied that there had been any such violation.

A.General considerations

50.  Freedom of expression constitutes one of the essential foundations of a democratic society and the safeguards to be afforded to the press are of particular importance. Whilst the press must not overstep the bounds set, not only does the press have the task of imparting such information and ideas: the public also has a right to receive them. Were it otherwise, the press would be unable to play its vital role of "public watchdog" (Observer and Guardian v. the United Kingdom, 26 November 1991, § 59, Series A
no. 216) The right of journalists to protect their sources is part of the freedom to “receive and impart information and ideas without interference by public authorities” protected by Article 10 of the Convention and serves as one of its important safeguards. It is a cornerstone of freedom of the press, without which sources may be deterred from assisting the press in informing the public on matters of public interest. As a result the vital public-watchdog role of the press may be undermined and the ability of the press to provide accurate and reliable information to the public may be adversely affected.

51.  The Court has always subjected the safeguards for respect of freedom of expression in cases under Article 10 of the Convention to special scrutiny. Having regard to the importance of the protection of journalistic sources for press freedom in a democratic society, an interference cannot be compatible with Article 10 of the Convention unless it is justified by an overriding requirement in the public interest (Goodwin v. the United Kingdom, cited above, § 39; Roemen and Schmit v. Luxembourg, no. 51772/99, § 46, ECHR 2003IV; Voskuil v. the Netherlandscited above, § 65).

B.  Whether there has been an “interference” with a right guaranteed by Article 10

1.The Chambers judgment

52.  The Chamber accepted that at the time when the CD-ROM was handed over the information stored on it had only been known to the applicant company and not yet to the public prosecutor and the police. It followed, in the Chambers assessment, that the applicant companys rights under Article 10 as a purveyor of information had been made subject to an interference in the form of a “restriction” and that Article 10 was applicable (see the Chambers judgment, § 50).

2.Arguments before the Court

a.The Government

53.  The Government asked the Court not to accept as fact that the applicant company, or their journalists as the case might be, had actually promised to render the participants in the street race and their cars unrecognisable in any photographs to be published in order to secure their anonymity. Nothing was known of the persons with whom such an agreement had purportedly been reached and what exactly its content might have been. At all events, given the sheer number of persons participating, it seemed unlikely that an agreement of any description had been negotiated with every single one of them.

54.  The Government also pointed to the fact that the street race, though illegal, had taken place in full public view. That being so, and relying on British Broadcasting Corporation v. the United Kingdom, no. 25794/94, Commission decision of 18 January 1996, they argued that the applicant company could not possibly be under any duty of confidentiality or secrecy.

55.  Assuming there nonetheless to be a source deserving of protection, the Government argued in the alternative that the agreement of confidentiality, if agreement there were, could relate only to the street race. Pursuing that hypothesis, the Government accepted as plausible that the sources might have demanded confidentiality to avoid being prosecuted for taking part in the race. However, the order to surrender the photographs had been given in an entirely different context; it had never been the intention of the public prosecutor or the police to identify the sources themselves in connection with their participation in the illegal street race. Nor indeed had any prosecutions been brought related to the street race, not even against A and M.

b.The applicant company

56.  The applicant company replied that they could not realistically have been required to produce a written agreement. Their journalists had stated that in order to be allowed to take pictures, they had had to promise the organisers of the street race – who were acting on behalf of all participants – in advance that the identity of participants would not be revealed in any way.

57.  The applicant company countered that the location of the street race was irrelevant. The police or other third parties would not have had unrestricted access to the events; moreover, the fact that the street race took place on the public highway did not alter the fact that the applicant companys journalists had bound themselves not to disclose the identity of any participants. They dismissed as incorrect the distinction made in the Chambers judgment between the identification of journalistic sources and the compulsory handover of journalistic material capable of identifying sources.

c.The intervening third parties

58.  The intervening third parties noted that there were photographs taken by the journalists of the illegal street race from which any or all of the participants could be identified once the photographs were in the hands of the authorities.

3.The Courts case-law

59.  In its earlier case-law the Court has found various acts of the authorities compelling journalists to give up their privilege and provide information on their sources or to obtain access to journalistic information to constitute interferences with journalistic freedom of expression. Thus, in Goodwin v. the United Kingdomcited above, the Court held a disclosure order requiring a journalist to reveal the identity of a person who had provided him with information on an unattributable basis, and the fine imposed upon him for having refused to do so, to constitute an interference with the applicants right to freedom of expression as guaranteed by paragraph 1 of Article 10.

60.  In the British Broadcasting Corporation decision referred to by the Government (paragraph 54 above), the Commission distinguished the case of Goodwin v. the United Kingdom case on the grounds that Mr Goodwin had received information on a confidential and unattributable basis, whereas the information which the BBC had obtained comprised recordings of events that had taken place in public and to which no particular secrecy or duty of confidentiality could possibly attach”. The Court notes that nothwithstanding this finding the Commission “assume[d] an interference with the BBCs Article 10 rights in the case”.

61.  In Roemen and Schmit v. Luxembourg, cited above, § 47Ernst and Others v. Belgium, no. 33400/96, § 94, 15 July 2003; and again in Tillack v. Belgium, no. 20477/05, § 56, ECHR 2007XIII, the Court found that searches of journalists homes and workplaces seeking to identify civil servants who had provided the journalists with confidential information constituted interferences with their rights guaranteed by paragraph 1 of Article 10. In Roemen and Schmitloc. cit., the Court also pointed out that the fact that the searches proved unproductive did not deprive them of their purpose, namely to establish the identity of the journalists source.

62.  In Voskuil v. the Netherlandscited above, § 49, an interference with the applicants rights under Article 10 of the Convention was found in that a journalists refusal to name the person who had presented him with information on alleged wrongdoing by police officers in a criminal investigation led the domestic court to order his detention in an attempt to compel him to speak.

63.  Most recently, in Financial Times Ltd and Others v. the United Kingdom, no. 821/03§ 56, 15 December 2009, the Court found an order for the disclosure of the identity of an anonymous source of information addressed to four newspaper publishers and a news agency to constitute an interference with their rights under Article 10. Even though the order had not been enforced, that did not remove the harm to the applicant company since, however unlikely such a course of action might appear by the time the Court delivered its judgment, the order remained capable of being enforced.

4.Application of the case-law principles to the facts of the case

64.  Turning to the present case, the Court is of the view that although the question has been the subject of much debate between the parties, it is not necessary to determine whether there actually existed an agreement binding the applicant company to confidentiality. The Court agrees with the applicant company that there is no need to require evidence of the existence of a confidentiality agreement beyond their claim that such an agreement existed. Like the Chamber, the Court sees no reason to disbelieve the applicant companys claim that a promise had been made to protect the cars and their owners from being identified.

65.  As the Government correctly state, in the present case the authorities did not require the applicant company to disclose information for the purposes of the identification of the street race participants, but only to surrender photographs which in the applicant companys submission might, upon examination, lead to their identification. However, iNordisk Film & TV A/S v. Denmark (dec.), no. 40485/02, ECHR 2005-XIII the Court held that the decision of the Danish Supreme Court to compel the applicant company to hand over unedited footage constituted an interference within the meaning of Article 10 § 1 of the Convention despite the finding that the affected persons were not to be considered “anonymous sources of information” within the meaning of the case-law of the Court (paragraphs 59 and 61 above). In its decision the Court accepted the possibility that Article 10 of the Convention might be applicable in such a situation and found that a compulsory handover of research material might have a chilling effect on the exercise of journalistic freedom of expression.

66.  The Court further notes that in the present case the order concerned was not intended to identify the sources themselves in connection with their participation in the illegal street race and that indeed, no prosecution had been brought in relation to this race or even against A. and M., who were suspected of having committed grave crimes. The Court, however, does not consider this distinction to be crucial.

67.  In earlier case-law the Court has considered the extent to which the acts of compulsion resulted in the actual disclosure or prosecution of journalistic sources irrelevant for the purposes of determining whether there has been an interference with the right of journalists to protect them. In the case of Roemen and Schmit, the information sought was not obtained as a result of the execution of the order for search and seizure in the journalists workplace. This order was considered “a more drastic measure than an order to divulge the sources identity... because investigators who raid a journalists workplace unannounced and armed with search warrants have very wide investigative powers, as, by definition, they have access to all the documentation held by the journalist. It thus considers that the searches of the first applicants home and workplace undermined the protection of sources to an even greater extent than the measures in issue in Goodwin (loc. cit., § 57).

68.  As previously observed, ithe case of Financial Times Ltd and Others v. the United Kingdomcited above§ 56, the fact that the disclosure order had not actually been enforced against the applicant company did not prevent the Court from finding that there had been an interference (see paragraph 63 above).

69.  The Court observes, as the Chamber did, that unlike in other comparable cases – Ernst and Others v. Belgium, cited aboveRoemen and Schmit v. Luxembourg, cited above; Tillack v. Belgiumcited above – there was no search of the applicant companys premises. However the public prosecutor and the police investigators clearly indicated their intention to carry out such a search unless the editors of Autoweek bowed to their will (see paragraph 18 above).

70.  This threat – accompanied as it was by the arrest, for a brief period, of a journalist – was plainly a credible one; the Court must take it as seriously as it would have taken the authorities actions had the threat been carried out. Not only the offices of Autoweek magazines editors but those of other magazines published by the applicant company would have been exposed to a search which would have caused their offices to be closed down for a significant time; this might well have resulted in the magazines concerned being published correspondingly late, by which time news of current events (see paragraph 18 above) would have been stale. News is a perishable commodity and to delay its publication, even for a short period, may well deprive it of all its value and interest (see, for example, Observer and Guardian v. the United Kingdom, 26 November 1991, § 60, Series A no. 216; Sunday Times v. the United Kingdom (no. 2), judgment of 26 November 1991, Series A no. 217, § 51; and Association Ekin v. France, no. 39288/98, § 56, ECHR 2001-VIII). This danger, it should be observed, is not limited to publications or periodicals that deal with issues of current affairs (cf. Alınak v. Turkey, no. 40287/98, § 37, 29 March 2005).

71.  While it is true that no search or seizure took place in the present case, the Court emphasises that a chilling effect will arise wherever journalists are seen to assist in the identification of anonymous sources (mutatis mutandisFinancial Times Ltd and Others v. the United Kingdom, cited above, § 70).

72.  In sum, the Court considers that the present case concerns an order for the compulsory surrender of journalistic material which contained information capable of identifying journalistic sources. This suffices for the Court to find that this order constitutes, in itself, an interference with the applicant companys freedom to receive and impart information under Article 10 § 1.

C.  Whether the interference was “prescribed by law”

1.  The Chambers judgment

73.  The Chamber was satisfied that a statutory basis for the interference complained of existed, namely Article 96a of the Code of Criminal Procedure. While recognising that that provision did not set out a requirement of prior judicial control, the Chamber gave decisive weight to the involvement of the investigating judge in the process. Although the Chamber found it unsatisfactory that prior judicial control by the investigating judge was no longer a statutory requirement, as it had been until Article 96a entered into force, it saw no need to examine the matter further (§§ 51-52 of the Chambers judgment).

2.  Arguments before the Court

74.  All agree that a statutory basis for the interference complained of existed in domestic law, namely Article 96a of the Code of Criminal Procedure.

75.  The applicant company contended that the law in force lacked foreseeability. Article 96a of the Code of Criminal Procedure gave the public prosecutor and the police an unfettered discretion to determine whether to order the surrender of information, without any limits as to the grounds on which to do so or the methods to be used. In particular, it was entirely silent on the subject of interferences with the journalistic privilege of source protection.

76.  Although admittedly Government or other official directives addressed to subordinate authorities might be taken into account in assessing foreseeability, in the present case such directives had not been available. An official instruction issued by the Board of Procurators General had entered into force only on 1 April 2002, that is two months after the events complained of.

77.  The absence of a statutory requirement of judicial control constituted, in the applicant companys view, a separate violation of the requirement of legality. They pointed to Principle 3(a) of Recommendation No. R(2000) 7 of the Committee of Ministers of the Council of Europe (see paragraph 44 above), according to which “competent authorities” should assess the need for disclosure. They asked the Grand Chamber to clarify the duties of the State in this respect.

78.  They also took issue with the Chambers finding that the intervention of the investigating judge had been sufficient in the instant case to satisfy the requirements of Article 10. In general, the unregulated involvement of an investigating judge could not make up for the lack of a statutory guarantee.

79.  The Government argued that Article 96a of the Code of Criminal Procedure satisfied the requirements of foreseeability and accessibility. In defining the groups entitled to specific protection, the third paragraph of that Article referred to other Articles of that Code, namely Articles 217, 218 and 219, none of which mentioned journalists. Moreover, guidance as to the interpretation of that provision was to be found in its drafting history and in a policy rule accessible to the public.

80.  The intervening third parties in their observations (see paragraph 45 above) noted a tendency in countries in Europe and elsewhere towards the introduction of safeguards, by statute and case-law both. They cited examples of States that had made interferences with the protection of journalistic sources subject to prior judicial authorisation; in some of the jurisdictions named, though not all, the police could exceptionally proceed with a search in certain circumscribed cases of particular urgency. Some jurisdictions provided for review post factum, in certain cases even if source disclosure had been ordered ante factum by a judge.

3.The Courts assessment

a.Applicable principles

81.  The Court reiterates its settled case-law according to which the expressions “prescribed by law” and “in accordance with the law” in Articles 8 to 11 of the Convention not only require that the impugned measure should have some basis in domestic law, but also refer to the quality of the law in question. The law should be both adequately accessible and foreseeable, that is, formulated with sufficient precision to enable the individual – if need be with appropriate advice – to regulate his conduct.

82.  For domestic law to meet these requirements it must afford a measure of legal protection against arbitrary interferences by public authorities with the rights safeguarded by the Convention. In matters affecting fundamental rights it would be contrary to the rule of law, one of the basic principles of a democratic society enshrined in the Convention, for a legal discretion granted to the executive to be expressed in terms of an unfettered power. Consequently, the law must indicate with sufficient clarity the scope of any such discretion conferred on the competent authorities and the manner of its exercise (see, among many other authorities, the Sunday Times v. the United Kingdom (no. 1) judgment of 26 April 1979, Series A no. 30, § 49; Tolstoy Miloslavsky v. the United Kingdom, 13 July 1995, § 37, Series A no. 316B; Rotaru v. Romania [GC], no. 28341/95, § 52, ECHR 2000-V; Hasan and Chaush v. Bulgaria [GC], no. 30985/96, § 84, ECHR 2000XI; and Maestri v. Italy [GC], no. 39748/98, § 30, ECHR 2004I).

83.  Further, as regards the words “in accordance with the law” and “prescribed by law” which appear in Articles 8 to 11 of the Convention, the Court observes that it has always understood the term “law” in its “substantive” sense, not its “formal” one; it has included both “written law”, encompassing enactments of lower ranking statutes and regulatory measures taken by professional regulatory bodies under independent rule-making powers delegated to them by Parliament, and unwritten law. “Law” must be understood to include both statutory law and judge-made “law”. In sum, the “law” is the provision in force as the competent courts have interpreted it (Leyla Şahin v. Turkey [GC], no. 44774/98, § 88, ECHR 2005XI, with further references).

b.Application of these principles

i.Basis in domestic law

84.  The Supreme Courts judgment of 10 May 1996 (NJ 1996, no. 578) recognised in principle a journalistic privilege of source protection in terms derived from the CourtGoodwin v. the United Kingdom judgment, delivered shortly before.

85.  At the time of the events complained of, the official instruction issued by the Minister of Justice on 19 May 1988 (paragraph 37 above) was apparently still valid.

86.  The Court accepts, as indeed do the parties, that Article 96a of the Code of Criminal Procedure provided the statutory basis for the interference here at issue.

87.  There is no question of the above legal materials being insufficiently accessible.

ii.Quality of the law

88.   Given the vital importance to press freedom of the protection of journalistic sources and of information that could lead to their identification any interference with the right to protection of such sources must be attended with legal procedural safeguards commensurate with the importance of the principle at stake.

89.  The Court notes that orders to disclose sources potentially have a detrimental impact, not only on the source, whose identity may be revealed, but also on the newspaper or other publication against which the order is directed, whose reputation may be negatively affected in the eyes of future potential sources by the disclosure, and on members of the public, who have an interest in receiving information imparted through anonymous sources (see, mutatis mutandisVoskuil v. the Netherlandscited above, § 71).

90.  First and foremost among these safeguards is the guarantee of review by a judge or other independent and impartial decision-making body. The principle that in cases concerning protection of journalistic sources “the full picture should be before the court” was highlighted in one of the earliest cases of this nature to be considered by the Convention bodies (British Broadcasting Corporationquoted above (see paragraph 54 above)). The requisite review should be carried out by a body separate from the executive and other interested parties, invested with the power to determine whether a requirement in the public interest overriding the principle of protection of journalistic sources exists prior to the handing over of such material and to prevent unnecessary access to information capable of disclosing the sources identity if it does not.

91.  The Court is well aware that it may be impracticable for the prosecuting authorities to state elaborate reasons for urgent orders or requests. In such situations an independent review carried out at the very least prior to the access and use of obtained materials should be sufficient to determine whether any issue of confidentiality arises, and if so, whether in the particular circumstances of the case the public interest invoked by the investigating or prosecuting authorities outweighs the general public interest of source protectionIt is clear, in the Courts view, that the exercise of any independent review that only takes place subsequently to the handing over of material capable of revealing such sources would undermine the very essence of the right to confidentiality.

92.  Given the preventive nature of such review the judge or other independent and impartial body must thus be in a position to carry out this weighing of the potential risks and respective interests prior to any disclosure and with reference to the material that it is sought to have disclosed so that the arguments of the authorities seeking the disclosure can be properly assessed. The decision to be taken should be governed by clear criteria, including whether a less intrusive measure can suffice to serve the overriding public interests established. It should be open to the judge or other authority to refuse to make a disclosure order or to make a limited or qualified order so as to protect sources from being revealed, whether or not they are specifically named in the withheld material, on the grounds that the communication of such material creates a serious risk of compromising the identity of journalists sources (see, for example, Nordisk Film & TV A/S v. Denmark (dec.), no. 40485/02, cited above). In situations of urgency, a procedure should exist to identify and isolateprior to the exploitation of the material by the authorities, information that could lead to the identification of sources from information that carries no such risk (see, mutatis mutandisWieser and Bicos Beteiligungen GmbH v. Austria, no. 74336/01, §§ 62-66, ECHR 2007XI).

93.  In the Netherlands, since the entry into force of Article 96a of the Code of Criminal Procedure this decision is entrusted to the public prosecutor rather than to an independent judge. Although the public prosecutor, like any public official, is bound by requirements of basic integrity, in terms of procedure he or she is a “party” defending interests potentially incompatible with journalistic source protection and can hardly be seen as objective and impartial so as to make the necessary assessment of the various competing interests.

94.  According to the guideline of 19 May 1988, under B (see paragraph 37 above), the lawful seizure of journalistic materials required the opening of a preliminary judicial investigation and an order of an investigating judge. However, following the transfer of the power to issue surrender orders to the public prosecutor under Article 96a of the Code of Criminal Procedure, this guideline no longer served as a guarantee of independent scrutiny. As regards the quality of the law, it is therefore of no pertinence to the case before the Court.

95.  It is true, nonetheless, that the applicant company asked for the intervention of the investigating judge and that this request was granted. For the respondent Government and the Chamber the involvement of the investigating judge was considered to satisfy the requirement of adequate procedural safeguards.

96.  The Court, however, is not satisfied that the involvement of the investigating judge in this case could be considered to provide an adequate safeguard. It notes, firstly, the lack of any legal basis for the involvement of the investigating judge. Being nowhere required by law, it occurred at the sufferance of the public prosecutor.

97.  Secondly, the investigating judge was called in what can only be described as an advisory role. Although there is no suggestion that the public prosecutor would have compelled the surrender of the CD-ROM in the face of an opinion to the contrary from the investigating judge, the fact remains that the investigating judge had no legal authority in this matter - as he himself admitted (see paragraph 21 above). Thus it was not open to him to issue, reject or allow a request for an order, or to qualify or limit such an order as appropriate.

98.  Such a situation is scarcely compatible with the rule of law. The Court would add that it would have reached this conclusion on each of the two grounds mentioned, taken separately.

99.  These failings were not cured by the review post factum offered by the Regional Court, which was likewise powerless to prevent the public prosecutor and the police from examining the photographs stored on the CD-ROM the moment it was in their possession.

100.  In conclusion, the quality of the law was deficient in that there was no procedure attended by adequate legal safeguards for the applicant company in order to enable an independent assessment as to whether the interest of the criminal investigation overrode the public interest in the protection of journalistic sources. There has accordingly been a violation of Article 10 of the Convention in that the interference complained of was not “prescribed by law”.

D.  Compliance with the other requirements of Article 10 § 2

101.  Having reached the conclusion that, given the absence of the requisite procedural safeguards, the compulsion by the authorities to disclose information in the present case was not “prescribed by law” as required by this provision, the Court need not ascertain whether the other requirements of the second paragraph of Article 10 of the Convention were complied with in the instant case – namely, whether the interference pursued one of the legitimate aims stated in that paragraph and whether it was necessary in a democratic society in pursuance of such aim.

III.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

102.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.Damage

103.  The applicant company made no claim in respect of pecuniary or non-pecuniary damage.

B.Costs and expenses

104.   The applicant company submitted the following claims, supported by time-sheets, in respect of costs and expenses:

in respect of the domestic proceedings, 49,111.15 euros (EUR) not including value-added tax;

in respect of the proceedings before the Grand Chamber, EUR 68,022.00 (the Court understands this sum not to include value-added tax).

The lawyers who represented the applicant company before the Chamber waived all costs in respect of the Chamber proceedings.

The applicant companys total claims thus came to EUR 117,133.15.

105.  The Government disputed the existence of a causal link between these costs and expenses and the events now found by the Court to have violated the Convention. They assumed that any violation which the Court might find, if violation there were, would relate to the lack of procedural safeguards. In their view, the seizure of the journalistic materials as such was a distinct issue; the decisions of the domestic authorities had not in themselves been contrary to Article 10 of the Convention and could therefore not give rise to an award of the sums claimed by the applicant company.

106.  In the alternative, they submitted that the sums claimed were excessive.

107.  Speaking at the Courts hearing on 6 January 2010, the Governments Agent drew attention to a press release suggesting that the applicant companys representatives were paid by the non-governmental body Stichting Persvrijheidsfonds (Fund for the Freedom of the Press).

108.  Invited by the Court to respond to this statement in writing, the applicant company acknowledged that they were supported by that body inasmuch as it had promised to pay EUR 9,000 towards legal costs in the event that the Court should deny them their claim; however, they would be liable for the entire amount if they prevailed.

109.  According to the Courts established case-law, costs and expenses will not be awarded under Article 41 unless it is established that they were actually and necessarily incurred, and were reasonable as to quantum. Furthermore, legal costs are only recoverable in so far as they relate to the violation found (see, as recent authorities, Šilih, cited above, § 226,Mooren v. Germany [GC], no. 11364/03§ 134, ECHR 2009...; and Varnava and Others v. Turkey [GC], nos. 16064/9016065/9016066/9016068/9016069/9016070/9016071/9016072/90 and 16073/90, § 229,
ECHR 2009...).

110.  The Court finds it established that the applicant company actually incurred legal costs in the sense that they, as client, made themselves legally liable to pay their legal representatives on an agreed basis. The arrangements they made to cover their financial obligations to their representatives are not material for the purposes of Article 41. The situation in the present case is distinguishable from that in which liability for legal costs is borne by a third party (see Dudgeon v. the United Kingdom (former Article 50), 24 February 1983, §§ 21-22, Series A no. 59).

111.  Although the Court takes the Governments point that it has not ruled on the substantive justification of the seizure complained of, for the purpose of costs and expenses it cannot in the present case separate procedure from substance. The proceedings initiated by the applicant company were appropriate to their complaint of inadequate procedural protection in that they offered the domestic authorities a realistic opportunity to redress the substantive failings alleged. Indeed, it is difficult to conceive that the Court would have declared the application admissible had the applicant company not made use of the possibilities offered by domestic law. A causal link between the violation found and the costs claimed therefore exists; in other words, the costs were “necessarily incurred”.

112.  However, the Court agrees that the sums claimed are not reasonable as to quantum either as regards the hourly rates applied or as regards the number of hours charged.

113.  Making its own assessment based on the information contained in the case file, the Court considers it reasonable to award EUR 35,000 in respect of costs and expenses, plus any tax that may be chargeable to the applicant company.

B.  Default interest

114.  The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Holds that there has been a violation of Article 10 of the Convention;

2.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant company, within three months, EUR 35,000 (thirty-five thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant company, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

3.  Dismisses the remainder of the applicant companys claim for just satisfaction.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 14 September 2010.

Michael OBoyle     Jean-Paul Costa
Deputy Registrar     President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate concurring opinion of Judge Myjer is annexed to this judgment.

J.-P.C.
M.OB

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE MYJER

1. “An unsatisfactory feature of Protocol No. 11 to the Convention, which ushered in the permanent Court in Strasbourg, is that a national judge who has already been party to a judgment of a Chamber in a case brought against his or her State is not only entitled but, in practice, required, to sit and vote again if the case is referred to the Grand Chamber. In his Partly Dissenting Opinion in the case of Kyprianou v. Cyprus ([GC], no. 73797/01, ECHR 2005-...), Judge Costa described the position of the national judge in such circumstances as “disconcerting”, the judge having to decide whether to adhere to his or her initial opinion on the case or “with the benefit of hindsight [to] depart from or even overturn [that] opinion”.

Where the case has already been fully argued and discussed at the Chamber level and no new information or arguments have been advanced before the Grand Chamber, national judges have, unsurprisingly, normally adhered to their previous opinion, although not necessarily to the precise reasoning which led to that opinion in the Chamber.

In the present case, the material and arguments before the Grand Chamber did not differ in any significant respect from those before the Chamber. I have, nevertheless concluded, on further reflection, that my previous view on the main issue was wrong and I have voted with the majority in finding that the applicants rights under Article 8 were violated.” 

Those were the words of my learned friend and colleague Sir Nicolas Bratza in his concurring opinion in the case of Dickson v. the United Kingdom [GC], no. 44362/04, ECHR 2007XIII. A majority of twelve to five of the Grand Chamber in that case found a violation of Article 8. Sir Nicolass change of opinion was the more courageous for it. No one would have held it against him if he had voted with the minority.

In the deliberations of the Grand Chamber in the present case there was an overwhelming majority in favour of violation. In the Chamber I was one of the majority of four to three who found no violation.

It seems to be that any judge who is a lone voice against all others in the Grand Chamber will have to come up with very persuasive arguments indeed, but a national judge even more so. A suspicion may well arise that that judge is incapable of taking the necessary critical distance of legal practice in his or her country of origin.

The fact is that I have not found sufficient convincing reason to stick to my guns and vote for no violation. I was originally of the opinion that this was a borderline case in which the circumstances of the case ultimately tipped the scales towards the respondent. I am still of the opinion that this is a borderline case, even after hearing the views of the other members of the Grand Chamber, and I even ask myself whether this case really raises “a serious question affecting the interpretation or application of the Convention ... or a serious issue of general importance” (Article 43 § 2 of the Convention). The fact that the present judgment contains several useful summing-ups of general applicable principles does not change that view. Be that as it may, I am now prepared to cross the room and join my colleagues in finding that there has been a violation of Article 10. 

2.  I am deeply aware that in a case such as the present, there is a huge difference between the perception of the police and the prosecution and that of the applicant. The police and the prosecution were faced with an emergency. There was an investigation ongoing into a series of ram raids. The defining moment came when one of the ram raiders threatened a bystander with a firearm. Faced with so serious a threat to the public, the authorities had no longer any alternative but to do their utmost to bring the perpetrators to book. The make of the getaway car was known. Someone remembered an intercepted telephone conversation which had yielded the information that one of the suspected ram raiders had participated in an illegal street race. It was known that a photographer commissioned by the magazine Autoweek had taken pictures at the time; it was felt necessary to check whether the getaway car was the same as the car used by the suspected ram raider in the street race. The public prosecutor immediately ordered the pictures to be handed over. Autoweeks editorial team were not told what it was all about. All they were told was that there was an investigation ongoing into the illegal streetrace and it concerned a matter of life and death.

The applicant, publisher of Autoweek, was confronted with an order to surrender journalistic materials. Neither the police nor the prosecution were prepared to say any more than that the matter was one of life and death. Invoking their journalistic privilege of non-disclosure of the sources, the applicant company refused to surrender the photographs and called in their lawyers.

A stalemate ensued. The police and the prosecution were concerned to arrest the ram raiders as quickly as possible and brought all their authority to bear. Time was pressing. They refused to give any detailed explanation as to precisely why the photographs were so important to them. They indicated only that they were seeking to resolve a serious crime and not to prosecute the participants of the illegal street race.

Eventually, Autoweeks lawyer suggested calling in the investigating judge to mediate, as it were, in an attempt to break the stalemate.

Having been informed by the public prosecutor of the background of the case for which the photographs were needed, the investigating judge took the view that there was in fact every reason for the applicant company to be required to surrender the photographs.

Autoweeks representative then handed over the photographic material under protest.

The Regional Court later took the properly judicial view that there had been ample reason for the authorities to demand the handover of the photographs. It did, however, express itself critically on the way in which the police and the prosecution had conducted themselves in this case.

3.  In the Chamber judgment too the majority, although they found no violation, animadverted on the conduct of the police and the prosecution in the case. In paragraph 63 of their judgment they echoed the Regional Court of Amsterdam in expressing the view that the actions of the police and the public prosecutor were characterised by “a regrettable lack of moderation”. They also expressed their disquiet at the salient feature of the case, namely (from the Convention perspective) the fact that “the prior involvement of an independent judge is no longer a statutory requirement” (paragraph 62). Even so, they were able to state their reasons for finding no violation of Article 10. These were the following:

Unlike the cases of journalistic source protection which the Court has been faced with until now, the police were not actually after the identity of the sources. Their purpose was solely to use the material in question to solve a serious and dangerous crime that had only just been committed. I would think it safe to assume that the material has been used for no other purpose.

Although in Netherlands law there was no longer provision made for any prior review by an independent judge of orders for the surrender of journalistic material, in the case at hand there had actually such review in the end. Admittedly this had been done at the insistence of the applicants counsel himself, in order to defeat the stalemate, but even so the judge who had been called in was an independent judge. That means that Autoweeks publishers had the benefit of protection going beyond the review post factum offered by the Regional Court (which incidentally also concluded that there had been reason enough to demand the surrender of the journalistic material).

4.  The Grand Chamber, for its part, is more impressed by the absence of any statutory provision in Netherlands law for prior judicial review before the police or the prosecution were allowed to seize journalistic materials. As mentioned, the Chamber also considered that disquieting but attached more importance to the fact that ultimately a judge had given his prior opinion. The Grand Chambers argument that that judge lacked all official powers in the matter does not convince me. I have every reason to believe that since the public prosecutor had agreed with Autoweeks lawyer to involve the judge, any opinion expressed by the latter to the effect that the photographic material was not to be handed over would have been respected and would have resulted in an immediate end to the attempts to seize the materials that evening. That said, I am convinced by the reasoning of the Grand Chamber in stressing the need, even if prior review is provided for, to set out a clear decision model requiring the judge to consider whether a more limited interference with journalistic freedom will suffice (paragraph 92). It certainly adds to the case-law to demand such a proportionality test (or subsidiarity test, if one will) so clearly and explicitly.

5.  “What would your answer have been if a similar case, with a comparable show of force by the police and the prosecution service, had been brought before us from one of the new democracies?” is a question which I have been asked by a colleague from one of those countries. “Would you still have allowed yourself to be satisfied by the involvement, at the eleventh hour, of a judge who has no legal competence in the matter?”

A remark of similar purport was made in the dissenting opinion appended to the Chamber judgment: “In finding no violation, the majority merely wags a judicial finger in the direction of the Netherlands authorities but sends out a dangerous signal to police forces throughout Europe, some of whose members may, at times, be tempted to display a similar regrettable lack of moderation.”

That was ultimately the push I needed to be persuaded to cross the line and espouse an opinion opposite to that which I held earlier. I am bound to admit that the Grand Chambers judgment provides clear guidance for the legislation needed and the way in which issues like these should be addressed in future.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde