Geerings protiv Holandije

Država na koju se presuda odnosi
Holandija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
30810/03
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
14.02.2008
Članovi
41
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Kraljevine Holandije koju je Sudu podneo holandski državljanin g. Gerardus Antonius Marinus Gerings (podnosilac predstavke) dana 23.9.2003.godine.
Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 6 stav 2 Konvencije tako što je rešenje o trajnom oduzimanju imovinske koristi, doneto krajem marta 2001.godine, predstavljalo utvrđivanje krivice podnosioca predstavke iako on nije oglašen krivim i oslobođen je od optužbi. Sud je zadržao pravo da naknadno odluči o pravičnoj naknadi podnosiocu. Predsedik Veća je pozvao strane da se dogovore i produžio taj rok kako bi omogućio da postupak relevantan za to pitanje bude okončan pred domaćim sudom.
Domaći apelacioni sud je u postupku koji je pokrenuo podnosilac kao tužilac smanjio iznos naveden u rešenju o trajnom oduzimanju imovine, od marta 2003.godine. Uzimajući ovu odluku u obzir podnosilac je povukao svoj zahtev u vezi sa naknadom materijalne štete. Država je preuzela obavezu da podnosiocu isplati iznos koji nadmašuje iznos određen u skladu sa odlukom apelacionog suda.
Što se tiče nematerijalne štete Sud smatra da je podnosilac pretrpeo nematerijalnu štetu koja se ne može popraviti samo utvrđivanjem povrede njegovih prava i da je novčana naknada te štete primerena. Sud dosuđuje i određeni iznos na ime sudskih i drugih troškova.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

TREĆE ODELJENJE

PREDMET GERINGS protiv HOLANDIJE

(Predstavka br. 30810/03)

PRESUDA

(Pravično zadovoljenje)

STRAZBUR

14. februar 2008. godine

PRAVNOSNAŽNA

14. maj 2008. godine

Ova presuda će postati pravnosnažna pod uslovima koji su predviđeni stavom 2 člana 44 Konvencije. Ona može biti predmet redaktorskih izmena.

U predmetu Gerings protiv Holandije, Evropski sud za ljudska prava (Treće Odeljenje), zasedajući u Veću u čijem sastavu su bili:

Boštjan M. ZUPANČIĆ, Predsednik,
Kornelius  BIRSAN (CORNELIUS BÎRSAN),
Elizabet  FURA-SANDŠTROM (ELISABET FURA-SANDSTRÖM)
Alvin ĐULUMIJAN  (ALVIN GYULUMYAN),
Egbert MIJER (EGBERT MYJER),
David TOR BJORGVINSON (DAVID THÓR BJÖRGVINSSON),
Izabela BERO-LEFEVR (ISABELLE BERRO-LEFÈVRE), sudije,
i Santiago KVESADA (Santiago QUESADA), Sekretar,

Posle rasprave na sednici zatvorenoj  za javnost 24. januara 2008. godine, Izriče sledeću presudu koja je usvojena  istog dana:

POSTUPAK

  1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 30810/03) protiv Kraljevine Holandije, koja je podneta Sudu, shodno članu 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: „Konvencija”) 23. septembra 2003. godine od strane holandskog državljanina g. Gerardus Antoniusa Marinusa Geringsa (Gerardus Antonius Marinus Geerings) (u daljem tekstu: „podnosilac predstavke”).
  2. U presudi izrečenoj 1. marta 2007. godine (u daljem tekstu: „glavna presuda”) Sud je utvrdio da je došlo do povrede stava 2 člana 6 Konvencije utoliko što je rešenje o trajnom oduzimanju imovinske koristi, koji je doneto 30. marta 2001. godine, predstavljalo utvrđivanje krivice podnosioca predstavke, iako on nije „proglašen krivim na osnovu zakona” u onom smislu u kom se to odnosi na imovinu za koju se nije znalo da je u vlasništvu podnosioca predstavke i na optužbe kojih je on bio oslobođen.
  3. Shodno članu 42 Konvencije, podnosilac predstavke je putem pravičnog zadovoljenja tražio sledeće: u pogledu materijalne štete, iznos novca koji odgovara plaćenom i plativom iznosu prema rešenju o trajnom oduzimanju za koji je Sud zaključio da predstavlja povredu njegovog prava, u skladu s Konvencijom; u pogledu nematerijalne štete, tražio je 10.000 evra, uz nadoknadu sudskih i ostalih troškova.
  4. Budući da se nisu stekli uslovi da se donese odluka o pitanju primene člana 41 Konvencije, Sud je zadržao pravo da naknadno odluči o tome i pozva Državu i podnosioca predstavke da u roku od tri meseca podnesu svoje primedbe po tom pitanju u pisanom obliku, a posebno da obaveste Sud o bilo kom dogovoru koji su eventualno postigli (stav 59 i tačka 3 odredbi Poslovnika Suda). Nakon toga, Predsednik je produžio rok od tri meseca, kako bi omogućio da postupak relevantan za to pitanje, a koji nije dovršen pred Sudom, bude okončan pred domaćim sudom.
  5. Podnosilac predstavke i Država su uložili svoje primedbe.
  6. Uz primedbe  podnosioca  predstavke  priključena  je  i  kopija  odluke donete 27. septembra 2007. godine od strane Apelacionog suda ’s-Hertogenbosch (gerechtshof) u kojoj je taj sud, u postupku koji je pokrenuo tužilac (advocaat-generaal), smanjio iznos naveden u rešenju o trajnom oduzimanju, koji je izdat 30. marta 2001. godine, na 6.257,18 evra. Uzimajući tu odluku u obzir, podnosilac predstavke je povukao svoj zahtev u vezi s naknadom materijalne štete.
  7. Država je  u  svojim  primedbama  preuzela  obavezu  da  podnosiocu predstavke isplati sumu koja nadmašuje gore navedeni iznos od 6.257,18 evra, u skladu s odlukom Apelacionog suda.

ČINJENICE

  1. Savet za pravnu pomoć (Raad voor Rechtsbijstand) je 23. oktobra 2003. godine dao uslovno odobrenje za pravnu pomoć u pogledu postupka pred Sudom. To odobrenje je formulisano  na sledeći način:

„Odobrenje pravne pomoći je uslovno. [Savet za pravnu pomoć] ne daje bilo kakvo konačno odobrenje pravne pomoći ako se po isteku pružanja pravne pomoći ispostavi da su finansijska sredstva [podnosioca predstavke] tolika da premašuju ograničenja koja su predviđena i koja su u skladu sa [Zakonom o pravnoj pomoći (Wet op de rechtsbijstand)] ili ako troškove pravne pomoći nadoknadi treća strana.”

  1. Član 12 Zakona o pravnoj pomoći, u relevantnom delu koji se odnosi na pitanja koja su još uvek pred Sudom, predviđa:

„… 2.Pravna pomoć se ne pruža u slučaju da se:

… f. pravno pitanje o kome se odlučuje raspravlja pred međunarodnim telom kome je međunarodnim ugovorom poverena nadležnost (een bij verdrag met rechtspraak belast internationaal college) ili sličnom međunarodnom telu, a to telo samo po sebi predviđa mogućnost potraživanja u pogledu nadoknade za pružanje pravne pomoći (in een aanspraak op vergoeding van rechtsbijstand voorziet ); ...”

PRAVO

  1. Član 41 Konvencije predviđa:

„Kada Sud utvrdi da postoji povreda Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.”

A. Šteta 

  1. Sudu po ovoj tački ostaje samo da donese odluku o zahtevu podnosioca predstavke u vezi s nematerijalnom štetom, budući da je pitanje materijalne štete sada rešeno.
  2. Podnosilac predstavke je tražio 10.000 evra na ime nematerijalne štete. Obaveza  da  iznos  isplaćuje  u  ratama,  shodno  rešenju  o  trajnom  oduzimanju imovinske koristi, otežala mu je mogućnost da započne novi život, pa su stoga on i njegova porodica propatili.
  3. Država je navela da podnosilac predstavke ni na koji način nije bio sprečen da radi i zarađuje za život. Smatrali su da je presudom Suda podnosiocu predstavke pruženo pravično zadovoljenje. Alternativno, smatrali su da je iznos koji je podnosilac predstavke tražio bio preteran.
  4. Sud smatra da je podnosilac predstavke pretrpeo nematerijalnu štetu koja se ne može popraviti samo utvrđivanjem povreda njegovih prava shodno Konvenciji. Stoga je novčana naknada primerena.
  5. Dajući ocenu  zasnovanu  na  načelima  pravičnosti,  Sud  dosuđuje podnosiocu predstavke iznos od 1.000 evra, uvećan za poreze koji će se eventualno zaračunati na taj iznos.

BSudski i ostali troškovi

1. Postupci pred domaćim sudovima pre podnošenja predstavke Sudu 

  1. Podnosilac predstavke je podneo račun bez priloženog obrazloženja troškova u iznosu od 3.675 evra, uvećan za porez na dodatu vrednost (PDV), na ime pravne pomoći i kancelarijskih troškova u vezi s postupkom pred Vrhovnim sudom Holandije (Hoge Raad).
  2. Država tvrdi da je podnosilac predstavke dobio pravnu pomoć od domaćih organa vlasti na ime tog postupka.
  3. Pravilo 60 Pravilnika Suda u relevantnom delu predviđa sledeće:

„1. Podnosilac predstavke koji želi da dobije odluku o pravičnom zadovoljenju, shodno članu 41 Konvencije, u slučaju da Sud utvrdi da je došlo do povrede njegovih ili njenih prava garantovanih Konvencijom, mora u tu svrhu podneti zahtev za naknadu.

2. Podnosilac predstavke  mora  da  podnese  Sudu  obrazloženi  zahtev, razvrstan po pojedinačnim stavkama, zajedno s merodavnom dokumentacijom, u vremenskom roku koji je određen za podnošenje pismenog podneska o osnovanosti zahteva, osim ako Predsednik Veća ne odredi drugačije.

3. Ako podnosilac predstavke ne ispuni sve uslove navedene u prethodnim stavovima, Veće može odbaciti zahtev u celosti ili delimično. …”

  1. Sud primećuje  da  podnosilac  predstavke  nije  podneo  raščlanjeni pregled stavki u vremenskom roku koji je određen u tu svrhu. Uzimajući u obzir stav 3 pravila 60, Sud stoga odbacuje zahtev podnosioca predstavke u vezi s nadoknadom sudskih i drugih troškova koji su nastali tokom postupka pred domaćim sudovima.

2. Postupak pred Sudom

  1. Podnosilac predstavke je podneo sledeće zahteve koji su se odnosili na nadoknadu  sudskih  i  drugih  troškova  nastalih  tokom  postupka  pred  Sudom  u Strazburu:

(a) Za pomoć koju mu je pružila gđa Spronken, njegov ovlašćeni predstavnik pred Sudom, tokom faze utvrđivanja osnovanosti predstavke, detaljno raščlanjen račun za honorar u iznosu od 5.828,33 evra uvećan za PDV, za rad u trajanju od ukupno dvadeset i dva sata i dvadeset i pet minuta po ceni od 260 evra na sat. U to spada priprema i predstavljanje predstavke, priprema i podnošenje podneska podnosioca predstavke, kao i prepiska sve do početka decembra 2005. godine;

(b) Za pomoć koju mu je pružio g. Lina, advokat podnosioca predstavke pred Vrhovnim sudom, tokom faze utvrđivanja osnovanosti predstavke, račun bez obrazloženja troškova za honorar u iznosu od 2.500 evra, uvećan za 125 evra na ime kancelarijskih troškova, bez PDV-a;

(c) Za pomoć koju mu je pružila gđa Spronken posle početka decembra 2005. godine, detaljno raščlanjen račun za honorar u iznosu od 1.933,75 evra za rad u trajanju od sedam sati i pet minuta po ceni od 260 evra na sat, uvećan za 5% za kancelarijske troškove, bez PDV-a. U ovo spadaju prepiska s podnosiocem predstavke i sa g. Linom u periodu od decembra 2005, kao i postupak za pravično zadovoljenje.

  1. Država je ukazala Sudu na njihovu odluku o dodeli nadoknade za pravnu pomoć u postupku pred Sudom u Strazburu. Takođe su se pozvali i na svoj dopis od 3. februara 2004. godine u predmetima Nakach v. the Netherlands, (br. 5379/02, od 30. juna 2005. godine) i Visser v. the Netherlands (br. 26668/95, stav 59, od 14. februara 2002. godine).
  2. Pismo Države od 3. februara 2004. godine u predmetu Nakach ne nalazi se u spisima ovog predmeta. Bilo bi protivno načelima sudskog postupka kada bi Sud uzeo u obzir neki dokument koji je podnela jedna strana a o kome druga strana nema nikakva saznanja.
  3. Sledeće što treba uzeti u obzir jeste argument Države da je podnosilac predstavke dobio pravnu pomoć, shodno domaćem zakonooga nema pravo na bilo kakvu nadoknadu koju bi Sud dosudio.
  4. U predmetu Visser v. the Netherlands, Sud je odbio zahtev podnosioca predstavke koji se odnosio na sudske i druge troškove koji su nastali pred domaćim sudovima, budući da je podnosilac predstavke ili dobio ili mogao da dobije pravnu pomoć na teret države do određenog iznosa. Sud je iz različitih razloga već odbio da dosudi nadoknadu u vezi sa sudskim i drugim troškovima, traženu u vezi s postupcima pred domaćim sudovima. Stoga, presedan u predmetu Visser nije relevantan.
  5. Treba takođe uzeti u obzir i to da je pružanje pravne pomoći u pogledu postupka pred ovim Sudom (vidi gore navedeni stav 8) odobreno u zavisnosti od finansijske situacije podnosioca predstavke pri kraju ovog postupka, kao i na osnovu činjenice da podnosilac predstavke nije dobio naknadu troškova s bilo koje druge strane. Takođe se čini da član 12 Zakona o pravnoj pomoći, kao relevantan za ovaj predmet (vidi gore navedeni stav 9), oslobađa organe vlasti koji su odgovorni za pružanje pravne pomoći odgovornosti da to učine ako ovaj Sud podnosiocu predstavke dosudi nadoknadu sudskih i drugih troškova. Budući da je tako, te s obzirom na to da u ovu svrhu ne postoji bilo šta što nije valjano u stavu domaćeg zakonodavstva, Sud ne može smatrati da mu je zabranjeno da takvu nadoknadu i dosudi.
  6. Ostaje da Sud dosudi nadoknadu.
  7. U pogledu gore navedene tačke (b), Sud ponovo primećuje da ne postoji raščlanjen pregled troškova po stavkama. Stoga se ovaj deo zahteva odbacuje, shodno stavu 3 pravila 60.
  8. U  vezi  s  tačkama  (a)  i  (c),  Sud  prihvata  da  troškovi  koje  podnosilac predstavke potražuje jesu zaista i nužno nastali. Međutim, cena od 260 evra na sat premašuje ono što je Sud spreman da razmotri kao razuman iznos u pogledu visine honorara.
  9. Na osnovu proračuna koji se zasniva na radu u trajanju od dvadeset i devet i po sati koji je priložila gđa Spronken, Sud smatra da je opravdano dosuditi podnosiocu predstavke iznos od 5.250 evra, bez PDV-a, na ime sudskih i drugih troškova nastalih tokom postupka pred Sudom u Strazburu.

3. Postupci pred domaćim sudovima po izricanju presude Suda po pitanju merituma predstavke

  1. Pošto je Sud izrekao svoju presudu o suštini predstavke, podnosilac je zatražio dozvolu da obustavi plaćanje koje je on u to vreme i dalje vršio shodno rešenju o trajnom oduzimanju imovinske koristi. Javno tužilaštvo je kasnije pokrenulo postupak pred Apelacionim sudom ‘s-Hertogenbosch, u cilju ublažavanja rešenju o trajnom oduzimanju.
  2. Podnosilac predstavke je podneo zahteve za troškove koji su nastali u vezi s tim. Ti zahtevi se zasnivanju na sledećem:

(a) račun bez obrazloženja za honorar od g. Line u iznosu od 2.378,83 evra na ime pravne pomoći „u vezi sa suspenzijom izvršenja presude Apelacionog   suda   ‘s-Hertogenbosch   koja   se   odnosila   na   presudu Evropskog suda od 1. marta 2007. godine” uvećan za iznos od 118,94 evra na ime kancelarijskih troškova, bez PDV-a;

(b) račun za  honorar  s  detaljno  raščlanjenim  pregledom  stavki u vezi s postupkom za ublažavanje rešenja o trajnom oduzimanju imovinske koristi, u iznosu od 2.100,85 evra, uvećan za PDV, na ime 10,25 sati rada advokata podnosioca predstavke.

  1. U vezi s tačkom (a), podnosilac predstavke je podneo kopije pisama koja je g. Lina poslao Centralnoj sudskoj upravi za naplatu kazni (Centraal Justitiëel Incasso Bureau), od 26. marta i 8. maja 2007. godine, odgovore Uprave na ta pisma i neke dopise čije kopije nisu podnete kao i kopije korespondencije između g. Line i gđe Spronken. Sud izražava sumnju u neophodnost pokušaja da se postigne suspenzija isplata, koje su tražene od podnosioca predstavke pre pravosnažnosti presude (1. juna 2007. godine), tim pre što su ovi iznosi mogli na kraju biti povraćeni. U svakom slučaju, Sud ne shvata kako ovih nekoliko dopisa mogu da opravdaju iznos koji se na osnovu njih traži. Bilo kako bilo, u nedostatku raščlanjenog pregleda stavki, Sud smatra da je primereno da odbije zahtev po ovom osnovu, u smislu stava 3 pravila 60.
  2. Kada je reč o tački (b), trebalo bi zapaziti da postupak za ublažavanje rešenja o trajnom oduzimanju imovinske koristi nije bio ništa drugo do način koji je tužena strana izabrala kako bi se oslobodila svojih obaveza, shodno članu 46 Konvencije; pošto je glavna presuda Suda postala pravosnažna, teško da je postojala bilo kakva neizvesnost u pogledu ishoda postupka. Ne sumnjajući u to da li je „opravdano” tražiti od podnosioca predstavke da plati ni manje ni više nego 10,25 sati rada u tu svrhu, Sud smatra da ti troškovi nisu nužno nastali; stoga Sud odbija zahtev za naknadu troškova i po ovom osnovu.

4. Zaključak u vezi sa sudskim i drugim troškovima

  1. Ukupna nadoknada koju Sud dosuđuje po tački koja se odnosi na sudske i ostale troškove iznosi 5.250 evra. Taj iznos treba uvećati za poreze koji će se eventualno zaračunati podnosiocu predstavke.

C. Zatezna kamata 

  1. Sud smatra  opravdanim da se zatezna kamata obračunava na osnovu kamatne stope na pozajmice Evropske centralne banke, kojoj treba dodati tri procentna poena.

 

IZ OVIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO,

  1. Utvrđuje,

(a) da je tužena Država dužna da podnosiocu predstavke plati, u roku od tri meseca od dana pravosnažnosti presude, shodno stavu 2 člana 44 Konvencije, sledeći iznos:

(i) 1.000 evra (hiljadu evra) na ime nematerijalne štete;

(ii) 5.250 evra (pet hiljada i dvesta pedeset evra) na ime sudskih i drugih troškova;

(iii) ove iznose treba uvećati za poreze koji će se eventualno zaračunati;

(b) da se  po  isteku  gore  pomenutog  roka  od  tri  meseca  do  izmirenja dugovanja, plaća kamata na gore navedeni iznos po stopi jednakoj kamatnoj stopi na pozajmice Evropske centralne banke koji će se kasnije uvećati za tri procentna poena;

  1. Odbija ostatak zahteva podnosioca predstavke za pravično zadovoljenje.

Sačinjeno na engleskom i dostavljeno u pisanom obliku 14. februara 2008. godine, u skladu sa stavovima 2 i 3 pravila 77 Poslovnika Suda.

Santiago KVESADA              Boštjan M. ZUPANČIĆ                                                                           

Sekretar                              Predsednik

  

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

Presudaprevedena na srpski jezik u okviru zajedničkog projekta Evropske unije i Saveta Evrope „Oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim delom u Srbiji”.

 

 

THIRD SECTION

CASE OF GEERINGS v. THE NETHERLANDS

(Application no. 30810/03) 

JUDGMENT

(Just Satisfaction)

STRASBOURG 

14 February 2008 

FINAL

14/05/2008

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Geerings v. the Netherlands, The European Court of Human Rights (Third Section), sitting as a Chamber composed of:

Boštjan M. Zupančič, President,
Corneliu Bîrsan,
Elisabet Fura-Sandström,
Alvina Gyulumyan,
Egbert Myjer,
David Thór Björgvinsson,
Isabelle Berro-Lefèvre, judges,
and Santiago Quesada, Section Registrar,

Having deliberated in private on 24 January 2008,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 30810/03) against the Kingdom of the Netherlands lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) on 23 September 2003 by a Netherlands national, Mr Gerardus Antonius Marinus Geerings (“the applicant”).

2. In a judgment delivered on 1 March 2007 (“the principal judgment”), the Court held that there had been a violation of Article 6 § 2 of the Convention in that a confiscation order given on 30 March 2001 amounted to a determination of the applicant’s guilt without the applicant having been “found guilty according to law” in so far as it related to assets which were not known to have been in the applicant’s possession and to charges of which the applicant had actually been acquitted.

3. Under Article 41 of the Convention the applicant sought the following by way of just satisfaction: in respect of pecuniary damage, a sum of money corresponding to the sums paid and payable under the confiscation order which the Court had found to be in violation of his rights under the Convention; in respect of non-pecuniary damage, 10,000 euros (EUR); plus reimbursement of his costs and expenses.

4. Since the question of the application of Article 41 of the Convention was not ready for decision, the Court reserved it and invited the Government and the applicant to submit, within three months, their written observations on that issue and, in particular, to notify the Court of any agreement they might reach (§ 59 and point 3 of the operative provisions). The three-month time-limit was later extended by the President to enable proceedings relevant to the issues remaining before the Court to be pursued to a conclusion before a domestic court.

5. The applicant and the Government each filed observations.

6. Appended to the applicant’s observations was a copy of a decision given on 27 September 2007 by the Court of Appeal (gerechtshof) of ‘s‑Hertogenbosch in which that court, in proceedings introduced by the Advocate General (advocaat-generaal), reduced the amount of the confiscation order of 30 March 2001 to EUR 6,257.18. In view of that decision the applicant withdrew his claim in respect of pecuniary damage.

7. The Government, in their observations, undertook to repay to the applicant any sum paid in excess of the above amount of EUR 6,257.18, in compliance with the decision of the Court of Appeal.

THE FACTS

8. On 23 October 2003 the Legal Aid Council (Raad voor Rechtsbijstand) made a conditional grant of legal aid in respect of the proceedings before the Court. It is in the following terms:

“The grant of legal aid is conditional. The [Legal Aid Council] will not make any final grant of legal aid if it appears after the termination of legal asistance that [the applicant’s] financial means are such that they exceed the limits set by and pursuant to [the Legal Aid Act (Wet op de rechtsbijstand)] or the cost of legal assistance is reimbursed by a third party.”

9. Section 12 of the Legal Aid Act, as relevant to the questions remaining before the Court, provides:

“...

2. No legal aid shall be provided if:

...

f. the legal interest at issue is placed before an international body entrusted with jurisdictional tasks by a treaty (een bij verdrag met rechtspraak belast internationaal college) or a comparable international body and that body itself provides a claim in respect of legal assistance (in een aanspraak op vergoeding van rechtsbijstand voorziet); ...”

THE LAW

10. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

11. Under this head it only remains for the Court to rule on the applicant’s claims in respect of non-pecuniary damage, the matter of pecuniary damage now being resolved.

12. The applicant claimed EUR 10,000 in respect of non-pecuniary damage. The obligation to pay instalments under the confiscation order had made it very difficult for him to start a new life and he and his family had suffered as a result.

13. The Government stated that the applicant had in no way been prevented from working and making a living. In their submission, the Court’s judgment offered sufficient satisfaction. In the alternative, they argued that the sum claimed was excessive.

14. The Court considers that the applicant has suffered non-pecuniary damage that cannot be made good solely by the finding of a violation of his rights under the Convention. A monetary award is therefore in order.

15. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 1,000, plus any tax that may be chargeable on that amount.

B. Costs and expenses

1. Domestic proceedings prior to the application to the Court

16. The applicant submitted an unspecified bill in an amount of EUR 3,675 plus value-added tax (VAT) for legal assistance and office expenses relating to the proceedings before the Netherlands Supreme Court (Hoge Raad).

17. The Government argued that the applicant had received legal aid from the domestic authorities for these proceedings.

18. Rule 60 of the Rules of Court, in relevant part, provides as follows:

“1. An applicant who wishes to obtain an award of just satisfaction under Article 41 of the Convention in the event of the Court finding a violation of his or her Convention rights must make a specific claim to that effect.

2. The applicant must submit itemised particulars of all claims, together with any relevant supporting documents, within the time-limit fixed for the submission of the applicant’s observations on the merits unless the President of the Chamber directs otherwise.

3. If the applicant fails to comply with the requirements set out in the preceding paragraphs the Chamber may reject the claims in whole or in part. ...”

19. The Court notes that the applicant has failed to submit itemised particulars within the time-limit fixed for that purpose. Having regard to Rule 60 § 3, the Court therefore dismisses the applicant’s claim in respect of costs and expenses incurred in the domestic proceedings.

2. Proceedings before the Court

20. The applicant submitted the following claims in respect of costs and expenses incurred in the proceedings in Strasbourg:

(a)For assistance rendered at the merits stage of the proceedings by Ms Spronken, his authorised representative before the Court, a detailed fee note in an amount EUR 5,828.33, plus VAT, for a total of twenty-two hours and twenty-five minutes’ work at EUR 260 per hour. This covered the preparation and introduction of the application, the preparation and submission of the applicant’s observations, and correspondence until the beginning of December 2005;

(b)For assistance rendered at the merits stage by Mr Lina, who had been the applicant’s counsel before the Supreme Court, an unspecified fee note in an amount of EUR 2,500 plus EUR 125 for office expenses, not including VAT;

(c)For the assistance rendered by Ms Spronken after the beginning of December 2005, a detailed fee note in an amount of EUR 1,933.75 for seven hours and five minutes’ work at EUR 260 per hour plus 5 % for office expenses, not including VAT. This covered correspondence with the applicant and with Mr Lina from December 2005 onwards and the just-satisfaction proceedings.

21. The Government drew the Court’s attention to their award of legal aid intended to cover the Strasbourg proceedings. They also referred to their letter dated 3 February 2004 in the case of Nakach v. the Netherlands, (no. 5379/02, 30 June 2005) and to Visser v. the Netherlands (no. 26668/95, § 59, 14 February 2002).

22. The Government’s letter of 3 February 2004 in the Nakach case is not in the file of the present case. It would run counter to principles governing judicial proceedings for the Court to take cognisance of a document submitted by one party of which the other has no knowledge.

23. The next matter to consider is the Government’s argument that the applicant enjoyed legal aid under domestic legislation and is therefore not entitled to any award from this Court.

24. In Visser v. the Netherlands the Court denied the applicant’s claims in respect of costs and expenses incurred at the domestic level, since the applicant either had or could have obtained State-financed legal aid to an adequate amount. The Court has already declined on different grounds to make an award in respect of the costs and expenses claimed in relation to the domestic proceedings. The Visser precedent is therefore of no relevance.

25. It should be observed in addition that the grant of legal aid in respect of the proceedings before this Court (see paragraph 8 above) was made dependent on the state of the applicant’s financial means at the close of the present proceedings and on the absence of reimbursement from any other quarter. It would also appear that section 12 of the Legal Aid Act, as pertinent to the case (see paragraph 9 above), dispenses the domestic authorities responsible for providing legal aid from so doing if an award in respect of costs and expenses is made by this Court. That being so, and although for present purposes there seems nothing improper in the domestic legal position, the Court cannot consider itself prevented from making such an award.

26. It remains for the Court to make its award.

27. As regards item (b) above, the Court again notes the lack of itemised particulars. This part of the claim is therefore rejected in accordance with Rule 60 § 3.

28. As regards items (a) and (c), the Court accepts that the expenses claimed were actually and necessarily incurred. However, an hourly rate of EUR 260 exceeds what the Court is prepared to consider reasonable as to quantum.

29. Basing its calculations on the twenty-nine and one half hours of work claimed and specified by Ms Spronken, the Court considers it reasonable to award the applicant EUR 5,250 not including VAT for the costs and expenses incurred in the Strasbourg proceedings.

3. Domestic proceedings following the Court’s judgment on the merits

30. After the Court delivered its judgment on the merits, the applicant sought permission to suspend the payments which he was at that time still making under the confiscation order. Later on, the Public Prosecution Service brought proceedings in the ‘s-Hertogenbosch Court of Appeal for the mitigation of its confiscation order.

31. The applicant submitted claims in respect of costs incurred in this connection. These were based on the following:

(a)an unspecified fee note from Mr Lina in an amount of EUR 2,378.83 for legal assistance “in connection with the suspension of the execution of the judgment of the ‘s-Hertogenbosch Court of Appeal in connection with the judgment of the European Court of 1 March 2007”, plus EUR 118.94 for office expenses, not including VAT;

(b)a fee note with itemised particulars relating to the proceedings for the mitigation of the confiscation order, in an amount of EUR 2,100.85 plus VAT for 10.25 hours of work by his counsel.

32. As regards item (a), the applicant has submitted copies of letters sent by Mr Lina to the Central Judicial Collection Office (Centraal Justitiëel Incasso Bureau) dated 26 March and 8 May 2007, the latter’s replies to these and to some other letters of which copies have not been submitted, and copies of correspondence between Mr Lina and Ms Spronken. The Court has doubts as to whether attempts to obtain the suspension of payments exacted from the applicant before its judgment became final (on 1 June 2007) can properly be said to have been “necessary”, the more so since these sums were ultimately repayable. At all events, the Court fails to see how these few letters could justify the amount claimed. Be that as it may, in the absence of itemised particulars the Court considers it appropriate to reject this head of claim under Rule 60 § 3.

33. As regards item (b), it should be noted that the proceedings for mitigation of the confiscation order were nothing more than the means chosen by the respondent Party to acquit itself of its obligations under Article 46 of the Convention; the Court’s principal judgment having become final, there could hardly be any uncertainty as to their outcome. Quite apart from any doubts as to whether it is “reasonable” that the applicant should be required to pay for no fewer than 10.25 hours of work in this connection, the Court takes the view that the resulting expense was not necessarily incurred; it therefore rejects this head of claim also.

4. Conclusion as to costs and expenses

34. The Court’s total award under the general head of costs and expenses thus comes to EUR 5,250. To that figure should be added any taxes for which the applicant is liable.

C. Default interest

35. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts:

(i) EUR 1,000 (one thousand euros) in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 5,250 (five thousand two hundred and fifty euros) in respect of costs and expenses;

(iii) any tax that may be chargeable on the above amounts;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

2. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 14 February 2008, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Santiago Quesada       Boštjan M. Zupančič
Registrar                   President

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde