Delfi AS protiv Estonije

Država na koju se presuda odnosi
Estonija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
64569/09
Stepen važnosti
2
Jezik
Bosanski
Datum
10.10.2013
Članovi
8
8-1
10
10-1
10-2
35
35-3
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
10
10-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Mešanje
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Zaštita ugleda drugih
(Čl. 10-2) Zaštita prava drugih
(Čl. 10-2) Propisano zakonom
(Čl. 10-2) Predvidljivost
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-3-a) Ratione materiae
Srazmernost
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu predstavke koju je protiv Republike Estonije podnelo Delfi AS, društvo ograničene odgovornosti, registrovano u Estoniji.

Delfi AS je vlasnik jednog od najvećih informativnih portala u Estoniji, koji dnevno objavljuje više od 300 članaka na estonskom i ruskom jeziku, a deluje takođe u Latviji i Litvaniji. U vreme o kome je reč u odnosu na predstavku, na kraju novinskog članka bilo je moguće da čitaoci dodaju komentare, kao i da pogledaju komentare drugih čitalaca. Dnevno je pristizalo oko 10000 komentara čitalaca u vezi sa člancima koji se na portalu objavljuju, od čega je većina postavljena pod pseudonimom. Delfi nije ograničavao komentare niti se bavio njihovim uređivanjem. Međutim, postojao je sistem prijavljivanja i uklanjanja sadržaja: bilo koji čitalac je mogao označiti neki komentar kao leim (estonska reč za uvredljivu ili podrugljivu poruku ili poruku koja podstiče na mržnju na internetu) i takva bi poruka ubrzo bila uklonjena. Nadalje, postojao je i sistem automatskog brisanja komentara koji sadrže korene određenih nepristojnih reči. Osim toga, žrtva klevetničkih komentara je mogla direktno prijaviti takav komentar podnositelju predstavke, u kom bi slučaju komentar odmah bio uklonjen. Na portalu su bila postavljena i “pravila postavljanja komentara” koja su sadržala informacije o sadržaju koji je zavranjeno objavljiivati unutar komentara.

U januaru 2006. godine na portalu je objavljen članak pod naslovom „SLK uništio planirani ledeni put”, koja se odnosi na komapniju SKL koja pruža uslugu javnog prevoza trajektom. Ledeni putevi predstavljaju javne puteve preko zamrznutog mora koji spajaju kopno Estonije sa pojedinim ostrvima. Na navedeni članak 24. i 25. januara je pristiglo 185 komentara, od kojih je dvadesetak sadržalo pretnje i uvrede na račun gospodina L., vlasnika kompanije SLK.

U martu mesecu 2006. godine kompanija SKL tražila je da Delfi ukloni uvredljive komentare, kao i oštetu u iznosu od oko 32.000 €. Odmah po ukazivanju, već istog dana, portal Delfi je uklonio komentare, a odbio da plati odštetu.

U aprilu 2006. godine SKL je podnela tužbu protiv kompanije Delfi. Presudom iz juna 2007. godine odbijena je tužba kompanije SLK sa obrazloženjem da nema odgovornosti kompanije Delfi. Prvostepeni sud Estonije u navedenoj presudi pozivao se na propise o javnom informisanju prema kojima komentari dodati ispod teksta vesti ne čine sastavni deo vesti, tako da se ne može smatrati da je komentare ispod teksta objavila kompanija Delfi. Drugostepeni sud je povodom podnete žalbe ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. U ponovnom postupku prvostepeni sud Estonije je odlučio u korist gospodina L. i kompanije SLK, i u obrazloženju novodonete presude istakao da je Delfi istakla upozorenje da se komentari objavljuju bez intervencije, ali i da je zabranjeno objavljivati komentare koji se protive „dobroj praksi” i da će takve komentare kompanija sama uklanjati.
Iako je članak bio izbalansiran, sami komentari su bili veoma uvredljivi.
Zaključak je suda da se sloboda izražavanja ne može protezati toliko da štiti takve komentare, te je gospodinu L. dosudio naknadu štete u iznosu od 320 €.

Ovu presudu je potvrdio Apelacioni sud povodom žalbe podnosioca predstavke, u decembru 2008. godine, smatrajući da je kompanija Delfi bila dužna da obezbedi bolje mehanizme zaštite od uvrijedljivih komentara i da je prebacivanje tereta praćenja komentara na potencijalne žrtve bilo u suprotnosti s načelom dobre vere.

Vrhovni sud Estonije je sredinom 2009. godine, takođe potvrdio presudu smatrajući da se u konkretnom slučaju „izdavačem komentara smatraju kako kompanija Delfi tako i autori komentara, pa su samim tim i odgovorni. Sud je primetio da je broj komentara uticao na broj poseta portalu, a na taj način i na prihode društva-podnositelja predstavke od reklama objavljenih na portalu. Korisnici sa druge strane nisu mogli utocati na već objavljene komentare, već ih samo prijaviti. Imajući u vidu da je i samim pravilima za postavljanje komentara Delfi naglasio da će neopristojne komentare bristi, ostavlja odgovornost kompanije Delfi i za sadržaj komentara čitalaca, te da se i društvo i autori trebaju smatrati izdavačima komentara. U skladu sa tim, SKL je moglo izabrati koga će tužiti – autore komentara ili Delfi.

Posledica donošenja ovakvih sudskih odluka je bila da je kompanija Delfi licima koji su postavljali uvredljive komentare uskratila pravo da dodaju nove, dok ne pročitaju pravila postavljanja komentara i prihvate ih. Takođe, oformljen je tim moderatora čiji je posao bio praćenje i iščitavanje komentara. Prema javno objavljenim podacima, od oko 190.000 komentara koji su na portalu postavljeni, bilo je brisano oko 15.000 komentara, koji su se uglavnom sastojali od spam poruka, dok je svega 0,5% bilo onih koji su sadržali uvredljiv govor.

Podnositelj predstavke se žalio da mu je nametanjem odgovornosti za komentare koje su postavili čitatelji njegovog informativnog portala povređeno pravo na slobodu izražavanja, koje je zaštićeno članom 10. Konvencije.

Podnositelj predstavke je tvrdio da ograničavanje njegove slobode izražavanja nije bilo nužno u demokratskom društvu. Istaklo je da je članak koji je društvo objavilo bio izbalansiran, i da komentari koje su napisali i objavili njihovi autori nisu bili isprovocirani niti potaknuti delima društva.

Imajući u vidu uvredljivu i prijeteću prirodu komentara, činjenice da su ti komentari postavljeni kao reakcija na članak koji je društvo-podnositelj predstavke objavilo na svom profesionalnom, informativnom portalu koji deluje na komercijalnoj osnovi, nedovoljnih mera koje je društvo-podnositelj predstavke poduzelo da bi izbeglo uzrokovanje štete ugledu drugih lica i osiguralo realniju mogućnost za prebacivanje odgovornosti na izvorne autore komentara, umerenu sankciju koja je izrečena društvu-podnositelju predstavke, Sud smatra da je, u okolnostima ovog predmeta, zaključak domaćih sudova da je društvo-podnositelj predstavke bilo odgovorno za klevetničke komentare koje su postavili čitatelji njegovog informativnog portala bio opravdan i da je predstavljao srazmerno ograničenje prava društva-podnositelja predstavke na slobodu izražavanja.

Shodno tome, nije bilo povrede člana 10. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

PRVI ODJEL

PREDMET DELFI AS protiv ESTONIJE

(Predstavka br. 64569/09)

PRESUDA

STRASBOURG

10. oktobar 2013.

OVAJ PREDMET JE UPUĆEN VELIKOM VIJEĆU, KOJE JE PRESUDU U OVOM PREDMETU DONIJELO 16. juna 2015.

Ova presuda može biti predmetom redakcijskih izmjena.

U predmetu Delfi AS protiv Estonije, Evropski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Isabelle Berro-Lefèvre, predsjednica,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, sudije, i
André Wampach, zamjenik registrara Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 17. septembra 2013. godine, donosi sljedeću presudu, koja je usvojena spomenutog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je temeljem predstavke (br. 64569/09) protiv Republika Estonije koju je Sudu podnio Delfi AS, društvo ograničene odgovornosti registrirano u Estoniji („podnositelj predstavke“) temeljem člana 34. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) 4. decembra 2009. godine.
  2. Društvo, koje je podnositelj predstavke, zastupao je g. V. Otsmann, advokat iz Tallinna. Vladu Estonije („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, g-đa M. Kuurberg, iz Ministarstva vanjskih poslova.
  3. Podnositelj predstavke je tvrdio da je povrijeđena njegova sloboda izražavanja.
  4. Dana 11. februara 2011. Vlada je obaviještena o podnesenoj predstavci. Odlučeno je, također, da će se o prihvatljivosti i osnovanosti predstavke odlučivati istovremeno (član 29., stav 1.).
  5. Zaprimljena su pismena očitovanja Helsinške fondacije za ljudska prava iz Varšave, kojoj je predsjednik Vijeća dozvolio da intervenira u svojstvu treće strane (član 36., stav 2. Konvencije i pravilo 44., stav 2.).

ČINJENICE

I OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. Podnositelj predstavke je društvo ograničene odgovornosti (aktsiaselts), koje je registrirano u Estoniji.

A.  Činjenična pozadina

  1. Društvo ograničene odgovornosti koje je podnositelj predstavke vlasnik je informativnog portala Delfi, koji dnevno objavljuje do 330 novinskih članaka. Delfi je jedan od najvećih informativnih portala na internetu u Estoniji. Objavljuje vijesti na estonskom i ruskom jeziku u Estoniji, a djeluje, također, u Latviji i Litvaniji.
  2. U materijalno vrijeme, na kraju novinskog članka stajale su riječi: „dodaj komentar“ i polja za komentare, ime osobe koja ostavlja komentar i njegovu ili njezinu e-mail adresu (opcionalno). Ispod ovih polja stajale su tipke „objavi komentar“ i „pročitaj komentare“. U zasebnom su dijelu stajali komentari drugih lica kojima se moglo pristupiti pritiskom na tipku „pročitaj komentare“. Komentari su automatski učitavani i društvo koje je podnositelj predstavke ih nije uređivalo niti ograničavalo. Dnevno je pristizalo oko 10,000 komentara čitalaca u vezi s člancima, od čega je većina postavljena pod pseudonimima.
  3. Postojao je, međutim, sistem prijavljivanja i uklanjanja sadržaja: bilo koji čitalac je mogao označiti neki komentar kao leim (estonska riječ za uvredljivu ili podrugljivu poruku ili poruku koja potiče na mržnju na internetu) i takva bi poruka ubrzo bila uklonjena. Nadalje, postojao je i sistem automatskog brisanja komentara koji sadrže korijene određenih nepristojnih riječi. Osim toga, žrtva klevetničkih komentara je mogla direktno prijaviti takav komentar podnositelju predstavke, u kom bi slučaju komentar odmah bio uklonjen.
  4. Društvo koje je podnositelj predstavke uložilo je napore kako bi obavijestilo korisnike da komentari ne odražavaju mišljenje Društva i da su autori komentara ti koji su odgovorni za njihov sadržaj. Na internet-stranici "portala" Delfi postavljena su „Pravila postavljanja komentara“, koja su obuhvaćala sljedeće:

„Platforma za poruke na portalu Delfi tehničko je sredstvo koje korisnicima omogućava objavljivanje komentara. Delfi ne uređuje komentare. Autor komentara odgovoran je za sadržaj svoje poruke. Važno je napomenuti da su estonski sudovi u nekoliko slučajeva izrekli kazne autorima zbog sadržaja njihovih komentara. ...

Delfi zabranjuje komentare čiji sadržaj odstupa od dobre prakse.

To su komentari koji:

- sadrže prijetnje;

- sadrže uvrede;

- potiču na neprijateljstvo i nasilje;

- potiču na nezakonite radnje ...

- sadrže nepristojne i vulgarne izraze ...

Delfi ima pravo ukloniti takve komentare i ograničiti autorima "takvih" komentara pristup platformi za pisanje komentara. ...“

U tekstu je, također, objašnjena funkcija sistema prijavljivanja i uklanjanja sadržaja.

  1. Vlada je tvrdila da je Delfi u Estoniji imao zloglasnu historiju objavljivanja klevetničkih i ponižavajućih komentara. Dakle, dana 22. septembra 2005. sedmična novina Eesti Ekspress objavila je javno pismo redakcije upućeno ministru pravde, glavnom tužiocu i kancelaru za pravosuđe u kojem je izrazila zabrinutost zbog neprestanog podrugivanja ljudi na javnim internet-stranicama u Estoniji. Delfi je prozvan izvorom brutalnom i arogantnog ismijavanja.

B.  Članak i komentari objavljeni na informativnom portalu na internetu

  1. Dana 24. januara 2006. društvo Delfi, koje je podnositelj predstavke objavilo je na svom portalu članak pod nazivom „SLK razara planiranu ledenu cestu“. Ledene ceste su javne ceste preko zaleđenog mora, koje su u zimskom periodu otvorene između estonskog kopna i nekih otoka. SLK je akronim za AS Saaremaa Laevakompanii (Saaremaa brodarsko društvo ograničene odgovornosti). SLK pruža usluge javnog prevoza trajektom između kopna i nekih otoka. U materijalno vrijeme, L. je bio član Nadzornog odbora društva SLK i jedini ili većinski dioničar društva.
  2. Članak je 24. i 25. januara 2006. godine privukao 185 komentara. Dvadesetak tih komentara sadržavalo je lične prijetnje i uvredljive izraze upućene L.
  3. Advokat g. L. je 9. marta 2006. zatražio od društva koje je podnositelj predstavke da ukloni uvredljive komentare i da g. L isplati naknadu po osnovu nematerijalne štete u iznosu od 500,000 kruna (EEK) (oko 32,000 eura (EUR)). Taj zahtjev se odnosio na sljedećih dvadeset komentara:

„1.  ima "vodenih" struja i u [V]äinameriju

2. otvoreno more je bliže mjestima na koja se vi pozivate, a i led je tanji.

Prijedlog – hajmo uraditi ono što smo uradili 1905., idemo u [K]uressaare sa štapovima i stavićemo [L.] i [Le.] u vreću

2. jebene bitange...

Svakako se kupaju u parama zahvaljujući tom monopolu i državnim subvencijama, a sad su se prepali da će, zbog toga što bismo nekoliko dana autima mogli ići na otoke, njihovi džepovi ostati prazni. Gori na svojim brodovima, bolesni Židove!

3. dobro je da [La-ova] inicijativa nije razbila redove provokatora na internetu. Idemo momci, s njime [L.] u peć!

4. [mali L.] uguši se

5. .. [I] čisto sumnjam da se to [desilo] slučajno... šupci

6. hulje!!! [na ruskom]

7. Šta pomagate, ubijte kopile[.] Ubuduće će i oni drugi ... znati šta ih čeka. I oni imaju samo jedan mali život.

8. ... imaš [] pravo. Linčovati, drugim [otočanima] i kvazi-ljudima za primjer. I onda se nikada više ovako nešto neće desiti! U svakom slučaju, [L.] je to dobro zaslužio, zar ne.

9. “dobar čovjek živi [dugo,] seronja [samo dan ili dva]”

10. Da imamo ledenu cestu, po punom autu bi se bez pola jada uštedjelo 500 kruna. Seronja [L.] plaća istu cijenu, pa zašto onda treba 3 [sata] trajektom. Ako su već tako dobri ledolomci, neka onda idu lomiti led u luci Pärnu ...usrani majmuni. Bilo kako bilo, ja ću ići [ravno] preko leda, a ako se ugušim, vi ćete biti krivi.

11. Zar se niko ne može usprotiviti ovim seronjama?

12. [stanovnici otoka Saaremaa i Hiiumaa], povedite 1:0 protiv ovog glupana.

13. pitam se hoće li ga popljuvati i u Saaremaai? Kako to da i svoje ovako zajebavaju?

14. Ljudi će par dana brbljati na internetu, a lopovi (kao i oni koji ih potpomažu, a koje smo mi birali da nas predstavljaju) će puniti džepove lovom, ne obraćajući pažnju na ove provokacije - nikoga nije briga za ovo.

Nekada su [M.] i drugi veliki lopovi također vedrili i oblačili, ali ih je vlastita pohlepa dočekala (počivajte u miru). I ove će isto stići, prije ili kasnije. Kako siju, tako će i žnjeti, ali ih bez obzira na to treba zatvoriti (i linčovati jer država im ništa ne može - oni su ti koji upravljaju državom), jer oni žive samo za danas. Sutra će biti potop.

15. ovaj [V.] će jednog dana od mene dobiti tortu u lice.

Dovraga, jesi li pristavio kazan na vatru i jel’ krenuo dim iz dimnjaka saune, eto vrana iz Saaremaae – odmah misle ‘sad će zaklati prase’. E neće moći!

16. Kopilad!!!! Brod Ofelija također ima ledenu klasu, ali to nije razlog da tražimo Olu!!!

17. Estonska država, kojom upravlja ološ [i] koju finansira ološ, naravno neće spriječiti niti kazniti protudruštveno djelovanje ološa. Ali, svako ima svoj Arhanđelovdan ... a ovo se nikako ne može porediti sa ovnovim Arhanđelovdanom. Ustvari, žalim [L.] – ipak je on samo čovjek... :D :D :D

18. ... ako nakon ovih radnji [L.] iznenada ode na bolovanje i ako isto uradi i u slučaju sljedećeg uništavanja ledene ceste... hoće li se usuditi da po treći put ispadne svinja? :)

19. Usrano kopile... mogao sam uskoro biti sa svojom dragom kući ... međutim, njegova kompanija nije u stanju garantirati normalnu uslugu trajektnog prevoza, a i cijene su tolike da ... sranje ... pitanje je čije je džepove i usta napunio kad se može ponašati kao svinja iz godine u godinu.

20. ne pravi se pita od govana; papir i internet sve trpe; i samo vlastite zabave radi (ni državu ni [L.] nije briga šta narod misli)... samo jer im se može, a ne zato što su željni para - pišam mu se usta, a onda mu se poserem na glavu:)”

  1. Društvo koje je podnositelj predstavke istog je dana uklonilo uvredljive komentare.
  2. Podnositelj predstavke je 23. marta 2006. odgovorio na zahtjev advokata g. L. Obavijestili su g. L. da su komentari uklonjeni u skladu sa obavezom o prijavljivanju i uklanjanju sadržaja, ali su odbili tužbeni zahtjev za naknadu štete.

C. Građanska parnica protiv društva koje je podnositelj predstavke

  1. Dana 13. aprila 2006. L. je pokrenuo građansku parnicu pred Okružnim sudom u Harju protiv društva koje je podnositelj predstavke.
  2. Na ročištu održanom 28. maja 2007. advokati društva koje je podnositelj predstavke istakli su, između ostalog, da je u slučajevima kao što su „Bronzana noć“ (javni nemiri zbog izmještanja bronzane statue vojnika u aprilu 2007.), Delfi dnevno uklanjao 5,000-10,000 komentara samoinicijativno.
  3. Presudom od 25. juna 2007. tužbeni zahtjev g. L je odbijen. Okružni sud je utvrdio da je društvo koje je podnositelj ove predstavke izuzeto od odgovornosti temeljem Zakona o uslugama informacijskog društva (Infoühiskonna teenuse seadus), koji je usklađen sa Direktivom o elektronskoj trgovini (Direktiva 2000/31/EC Evropskog parlamenta i Vijeća od 8. juna 2000. godine o određenim pravnim aspektima usluga informatičkog društva, a posebno elektronske trgovine, na unutrašnjem društvu). Sud je smatrao da platformu za komentare na informativnom portalu podnositelja predstavke treba razlikovati od novinarskog segmenta portala. Uloga podnositelja predstavke u pogledu administriranja platforme za komentare je, u suštini, bila mehanička i pasivna. Društvo koje je podnositelj predstavke nije se moglo smatrati izdavačem komentara niti je imalo obavezu da te komentare nadzire.
  4. Žalbeni sud u Tallinnu je 22. oktobra 2007. prihvatio žalbu g. L. Smatrao je da je Okružni sud pogrešno zaključio da je društvo koje je podnositelj predstavke izuzeto od odgovornosti temeljem Zakona o uslugama informacijskog društva. Presuda Okružnog suda je ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
  5. Dana 21. januara 2008. Vrhovni sud je odbio saslušati žalbu društvapodnositelja predstavke.
  6. Dana 27. juna 2008., nakon što je ponovo preispitao predmet, Okružni sud u Harju presudio je u korist g. L. U skladu sa uputama Žalbenog suda, oslanjao se na Zakon o obligacijama (Võlaõigusseadus), jer je smatrao da je Zakon o uslugama informacijskog društva neprimjenjiv. Naglasio je da je društvo-podnositelj predstavke postavilo obavještenje na svojoj internet-stranici da komentari neće biti uređivani i da je zabranjeno postavljati komentare koji su u suprotnosti sa dobrom praksom, te da društvo-podnositelj predstavke zadržava pravo da ukloni sve takve komentare. Uspostavljen je sistem putem kojeg korisnici mogu prijaviti društvu sve neprimjerene komentare. Međutim, Okružni sud je smatrao da to nije bilo dovoljno i da nije omogućena adekvatna zaštita prava vezanih za ličnost drugih osoba. Sud je zaključio da društvo-podnositelj predstavke treba smatrati izdavačem komentara i da objavljivanjem izjave o odricanju od odgovornosti za sadržaj komentara nije izuzeto od odgovornosti.
  7. Okružni sud je zaključio da je sam članak, koji je objavljen na informativnom portalu Delfi, bio izbalansiran. Mnogi komentari su, međutim, bili vulgarni; bili su ponižavajući i klevetnički te su naštetili dostojanstvu, časti i reputaciji g. L. Ti su komentari izašli van okvira opravdane kritike i predstavljali su obične uvrede. Sud je zaključio da se sloboda izražavanja ne proteže toliko da štiti takve komentare i da su prava g. L koja se odnose na njegovu ličnost time povrijeđena. G. L. je dosuđena naknada nematerijalne štete u iznosu od EEK 5,000 (EUR 320).
  8. Žalbeni sud u Tallinnu je 16. decembra 2008. potvrdio presudu Okružnog suda. Naglasio je da se od društva-podnositelja predstavke nije zahtijevalo da vrši preliminarnu kontrolu komentara koji su postavljeni na njegov informativni portal. Međutim, budući da je odlučio da ne vrši takvu kontrolu, trebao je kreirati neki drugi djelotvorni sistem koji bi osigurao brzo uklanjanje nezakonitih komentara sa portala. Žalbeni sud je smatrao da mjere koje je poduzelo društvo-podnositelj predstavke nisu bile dovoljne i da je prebacivanje tereta praćenja komentara na potencijalne žrtve bilo u suprotnosti s načelom dobre vjere.
  9. Žalbeni sud je odbacio navode društva-podnositelja predstavke da je društvo bilo izuzeto od odgovornosti temeljem Zakona o uslugama informacijskog društva. Naveo je da društvo-podnositelj predstavke, u pogledu komentara, nije bilo obični tehnički posrednik i da njegova aktivnost nije bila isključivo tehničke, automatske i pasivne prirode. Društvo je pozivalo korisnike da postavljaju svoje komentare. Dakle, društvo-podnositelj predstavke je pružalo usluge sadržaja, a ne tehničke usluge.
  10. Dana 10. juna 2009. godine Vrhovni sud je odbacio žalbu društva koje je podnositelj predstavke. Potvrdio je suštinski dio presude, ali je djelomično preinačio njegovo obrazloženje.
  11. Vrhovni sud se složio sa tumačenjem prvostepenih sudova po pitanju Zakona o uslugama informacijskog društva i ponovio da pružatelji usluga informacijskog društva koji podliježu Zakonu o uslugama informacijskog društva i Direktivi o elektronskoj trgovini nisu znali niti su imali kontrolu nad informacijama koje su prenošene ili pohranjene. S druge strane, pružatelj usluga sadržaja upravlja informacijama koje su pohranjene. U ovom slučaju, društvo-podnositelj predstavke je platformu za komentare ugradilo na svoj informativni portal i pozvalo korisnike da postave svoje komentare. Broj komentara uticao je na broj posjeta portalu, a time i na prihode društva-podnositelja predstavke od reklama objavljenih na portalu. Dakle, društvo-podnositelj predstavke imalo je ekonomski interes od tih komentara. Činjenica da društvo nije bilo autor spornih komentara ne znači da društvo-podnositelj predstavke nije imalo nikakvu kontrolu nad platformom za komentare. Društvo je propisalo pravila za postavljanje komentara i uklanjalo komentare u slučaju njihovog kršenja. Korisnici, s druge strane, nisu mogli mijenjati niti brisati komentare koje su prethodno postavili. Jedino su mogli prijaviti nepristojne komentare. Dakle, društvopodnositelj predstavke je moglo odrediti koji komentari će ostati objavljeni, a koji ne. Činjenica da nije iskoristilo tu mogućnost ne znači da nije imalo nikakvu kontrolu nad objavljivanjem komentara.
  12. Nadalje, Vrhovni sud je smatrao da u ovom predmetu i društvo i autore komentara treba smatrati izdavačima komentara. U ovom kontekstu, Vrhovni sud je također spomenuo ekonomski interes administratora internet-portala, koji ga je učinio izdavačem, poduzetnikom, poput izdavača štampanih medija. Vrhovni sud je utvrdio da je tužitelj mogao birati protiv koga želi da pokrene parnicu, a g. L. je odlučio tužiti društvo koje je podnositelj predstavke.
  13. Vrhovni sud je ustanovio da je, temeljem svoje obaveze da izbjegne nanošenje štete drugim licima, društvo koje je podnositelj predstave trebalo spriječiti objavljivanje očigledno nezakonitih komentara. Osim toga, nakon što su komentari objavljeni, društvo je propustilo da ih samoinicijativno ukloni, iako je moralo biti svjesno njihove nezakonitosti. Sudovi su s pravom utvrdili da je ovaj propust društva-podnositelja predstavke bio nezakonit.

D.  Naknadni događaji

  1. Prema informaciji koju je Delfi postavio na svoj internet-portal 1. oktobra 2009., osobama koje su postavljale uvredljive komentare Delfi nije dozvoljavao postavljanje novih komentara dok te osobe ne pročitaju i prihvate pravila komentiranja. Osim toga, saopćeno je da je Delfi postavio tim moderatora koji je proveo naknadno redigiranje komentara koji su postavljeni na portal. Moderatori su prvo pregledali sve korisničke prijave neprimjerenih komentara. Također, praćeno je poštivanja pravila za postavljanje komentara. Prema objavljenoj informaciji, u augustu 2009. godine čitatelji Delfija postavili su 190,000 komentara. Moderatori su uklonili 15,000 komentara (oko 8%), uglavnom spamova "neželjena pošta" i sporednih komentara. Udio klevetničkih komentara je bio ispod 0.5% od ukupnog broja komentara.

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

  1. Ustav Republike Estonije (Eesti Vabariigi põhiseadus) propisuje:

Član 17.

“Ničija čast ili ugled ne smiju biti izloženi kleveti.”

Član 19.

“(1)  Svako ima pravo na slobodu samoostvarenja.

(2) Svako je dužan poštovati i voditi računa o pravima i slobodama drugih osoba, te poštivati zakon prilikom ostvarivanja svojih prava i sloboda i ispunjavanja svojih obaveza.”

Član 45.

“(1)  Svako ima pravo slobodno širiti ideje, mišljenja, uvjerenja i druge informacije usmeno, štampanim putem, slikom ili drugim sredstvima. To se pravo može ograničiti zakonom radi zaštite javnog reda, morala i prava i sloboda, zdravlja, časti i ugleda drugih. Također, ovo pravo može biti zakonom ograničeno državnim i lokalnim javnim službenicima radi zaštite državnih ili poslovnih tajni ili informacija koje dobiju u povjerenju, a koje im budu učinjene dostupnima u toku obavljanja njihovih dužnosti, odnosno radi zaštite porodičnog i privatnog života drugih osoba te u interesu pravde.

(2)  Ništa neće biti predmetom cenzure.”

  1. Član 138. Zakona o građanskom postupku (Opća načela) (Tsiviilseadustiku üldosa seadus) propisuje da se prava ostvaruju, a obaveze ispunjavaju u dobroj vjeri. Pravo se ne smije ostvarivati na nezakonit način niti sa ciljem nanošenja štete drugom licu.
  2. Član 134., stav 2. Zakona o obligacijama (Võlaõigusseadus) propisuje sljedeće:

“U slučaju postojanja obaveze za isplatu naknade štete nastale uslijed ... povrede prava vezanog za ličnost, a posebno klevete, štetnik će oštećenoj osobi isplatiti naknadu za nematerijalnu štetu samo ako je to opravdano težinom povrede, naročito fizičkom ili emotivnom boli.”

  1. Član 1043. Zakona o obligacijama propisuje da je lice (štetnik) koje nezakonito uzrokuje štetu drugoj osobi (žrtva) dužno nadoknaditi štetu ako se utvrdi da je štetnik kriv (süüdi) za uzrokovanje štete ili je, prema zakonu, odgovoran (vastutab) za nastanak štete.
  2. Član 1045. Zakona o obligacijama propisuje da je uzrokovanje štete nezakonito ako je, inter alia, šteta uzrokovana kršenjem prava žrtve na zaštitu ličnosti.
  3. Zakon o obligacijama nadalje propisuje:

Član 1046. – Nezakonitost štete u odnosu na prava vezana za ličnost

“(1)  Klevetanje osobe, inter alia, donošenjem nepravilne presude, neopravdanim korištenjem imena ili slike osobe ili kršenjem nepovredivosti privatnog života ili nekog drugog prava ličnosti osobe nezakonito je, osim ako zakonom nije propisano drugačije. Nakon utvrđivanja nezakonitosti, u obzir se moraju uzeti vrsta povrede, razlozi i motiv za kršenje i ozbiljnost povrede u odnosu na cilj koji se njome nastojao postići.

(2) Povreda prava vezanih za ličnost nije nezakonita ako je opravdana u svjetlu drugih zakonom zaštićenih prava, prava trećih strana ili javnog interesa. U takvim situacijama, nezakonitost se utvrđuje na osnovu komparativne procjene različitih prava i interesa zaštićenih zakonom.”

Član 1047. – Nezakonitost objavljivanja netačnih informacija

“(1)  Povreda prava vezanih za ličnost ili miješanje u ekonomske ili profesionalne aktivnosti neke osobe objavljivanjem [avaldamine] netačnih informacija ili nepotpunih, odnosno obmanjujućih informacija o osobi ili aktivnostima te osobe nezakonita je osim ako osoba koja objavi takvu informaciju ne dokaže da, u vrijeme njezinog objavljivanja, nije znala i nije morala znati da je ta informacija bila netačna ili nepotpuna.

(2) Obavljivanje klevetničkih pojedinosti o nekoj osobi ili pojedinosti koje bi mogle negativno utjecati na ekonomsku situaciju osobe smatrat će se nezakonitim, osim ako osoba koja objavi takve pojedinosti ne dokaže da je njegova ili njezina izjava istinita.

(3) Bez obzira na odredbe iz stava (1) i (2) ovog člana, objavljivanje informacija ili drugih podataka neće se smatrati nezakonitim ako osoba koja objavi te informacije i podatke ili osoba kojoj su te informacije ili podaci otkriveni ima legitiman interes od objavljivanja i ako je osoba koja je objavila informacije prethodno provjerila te informacije ili druge podatke s pažnjom koja je srazmjerna ozbiljnosti potencijalne povrede.

(4) U slučaju objavljivanja netačnih informacija, žrtva može zahtijevati da osoba koja je objavila takvu informaciju istu opovrgne ili da objavi ispravku o vlastitom trošku, bez obzira je li objavljivanje informacije bilo nezakonito ili ne.”

Član 1055. – Zabrana štetnih radnji

“(1)  U slučaju kada se nekom kontinuirano nanosi šteta ili prijeti da će mu se nanijeti šteta, žrtva ili osoba kojoj je prijetnja upućena ima pravo zahtijevati da se ponašanje kojim se uzrokuje šteta prekine, odnosno da se osoba koja upućuje prijetnje uzdrži od takvog ponašanja. U slučaju tjelesne povrede, štete nanesene zdravlju, kršenja nepovredivosti prava vezanih za ličnost, može se zahtijevati, između ostalog, da se štetniku zabrani pristup drugim osobama (zabrana prilaska), da se regulira upotreba stana ili komunikacija ili neke druge, slične mjere.

(2)  Pravo žrtve da zahtijeva prestanak ponašanja koje uzrokuje štetu, kako je navedeno u stavu (1) ovog člana, nije primjenjivo ako je razumno očekivati da se takvo ponašanje može tolerirati u suživotu zajednice ili ako je takvo ponašanje značajno za javni interes. U tom slučaju, žrtva ima pravo podnijeti tužbeni zahtjev za naknadu nezakonito uzrokovane štete ...”

  1. Zakon o uslugama informacijskog društva (Infoühiskonna teenuse seadus) propisuje sljedeće:

Član 8. – Ograničena odgovornost za obično prenošenje informacija i omogućavanje pristupa javnoj komunikacijskoj mreži podataka

„(1)  Kad se pružena usluga informacijskog društva sastoji samo od prenosa komunikacijskom mrežom informacija dobivenih od primatelja usluge ili kad se ta usluga sastoji od omogućavanja pristupa komunikacijskoj mreži, pružatelj usluge nije odgovoran za informacije koje se prenose, pod uvjetom da pružatelj:

1) ne inicira prenos;

2) ne bira primatelja prenosa;

3) ne bira i ne mijenja informacije sadržane u prenosu.

(2)  Aktivnosti prenosa i omogućavanja pristupa iz stava 1. ovog člana obuhvataju automatsku, posrednu i privremenu pohranu prenošenih informacija ako ta pohrana služi isključivo za ostvarenje prenosa u komunikacijskoj mreži i uz uvjet da se informacije ne pohranjuju duže nego što je razumno potrebno za prenos.“

Član 9. – Ograničena odgovornost za privremeno pohranjivanje informacija u keš memoriju

„(1)  Ako se pružena usluga informacijskog društva sastoji od prenosa informacija komunikacijskom mrežom koje je dao primatelj usluge, pružatelj usluga nije odgovoran za automatsku, posrednu i privremenu pohranu tih informacija, ako način dotičnog prenosa zahtijeva pohranjivanje u keš memoriju, zbog tehničkih razloga, i ako je takva pohrana izvršena isključivo u svrhu učinkovitijeg daljnjeg prenosa informacija prema drugim primateljima usluge na njihov zahtjev, pod uvjetom:

1) da pružatelj ne mijenja informacije;

2) da pružatelj poštuje uvjete pristupa informacijama;

3) da pružatelj poštuje pravila u vezi s ažuriranjem informacija, koja su općeprihvaćena i koja se primjenjuju u ovoj djelatnosti;

4) da se pružatelj ne miješa u zakonito korištenje tehnologije, koja je općeprihvaćena i koja se koristi u ovoj djelatnosti radi dobivanja podataka o korištenju informacija;

5) da pružatelj brzo djeluje kod uklanjanja informacija ili onemogućavanja pristupa informacijama koje je pohranio odmah po saznanju činjenice da su informacije u početnom izvoru prenosa uklonjene iz mreže ili da im je onemogućen pristup, ili da je izdan nalog suda ili policijskog ili nadzornog organa države za takvo uklanjanje ili onemogućavanje.“

Član 10. – Ograničena odgovornost za pružanje usluge pohranjivanja informacije

„(1)  Kad se pružena usluga informacijskog društva sastoji od pohrane informacija dobivenih od primatelja usluge, pružatelj usluge nije odgovoran za informacije pohranjene na zahtjev primatelja usluge, pod uvjetom:

1) da pružatelj nema stvarnog znanja o protuzakonitoj aktivnosti ili informaciji i, u pogledu zahtjeva za naknadu štete, ne zna za činjenice ili okolnosti iz kojih bi bila vidljiva protuzakonita aktivnost ili informacija;

2) da pružatelj, odmah po dobivanju takvog saznanja ili spoznaje brzo djeluje kako bi uklonio te informacije ili onemogućio pristup informacijama.

(2)  Stav 1. ovog člana se ne primjenjuje kada primatelj usluge djeluje pod nadležnošću ili kontrolom pružatelja usluga.“

Član 11. – Nepostojanje obaveze praćenja

„(1)  Pružatelj usluge iz članova 8. do 10. ovog Zakona nije obavezan pratiti informacije koje prenosi ili kojima omogućava pristup, odnosno koje privremeno pohranjuje u keš memoriju ili ih pohranjuje na zahtjev primatelja usluge niti je obavezan aktivno tražiti činjenice ili okolnosti koje bi ukazivale na protuzakonite aktivnosti.

(2) Odredbe stava 1. ovog člana ne ograničavaju pravo zvaničnog lica koje vrši nadzor da od pružatelja usluge traži objavljivanje takve informacije.

(3) Pružatelji usluga dužni su odmah obavijestiti nadležne nadzorne vlasti o navodnim nezakonitim aktivnostima ili informacijama koje poduzimaju odnosno pružaju primatelji njihove usluge naznačenih u članovima 8. do 10. ovog Zakona, te ustupiti nadležnim organima informacije koje omogućuju identifikaciju primatelja njihovih usluga s kojima imaju sporazume o pohrani informacija.“

  1. U presudi od 21. decembra 2005. (predmet br. 3-2-1-95-05), Vrhovni sud je utvrdio da, u smislu člana 1047. Zakona o obligacijama, objavljivanje [avaldamine] znači otkrivanje informacija trećim stranama. Osoba koja je prenijela informaciju medijskom izdavaču [meediaväljaanne] može se smatrati izdavačem [avaldaja] čak i ako nije bila izdavač dotičnog članka [ajaleheartikli avaldaja]. Vrhovni je sud isti stav ponovio i u svojim naknadnim presudama, primjera radi, u presudi od 21. decembra 2010. (predmet br. 3-2-1-67-10).
  2. Niz je predmeta koji su pred domaćim sudovima pokrenuti po osnovu klevete protiv različitih okrivljenih, uključujući, na primjer, slučaj protiv izdavača novina i autora jednog članka (Presuda Vrhovnog suda od 7. maja 1998. u predmetu br. 3-2-1-61-98), izdavača novina i ispitanika (Presuda Vrhovnog suda od 1. decembra 1997. u predmetu br. 3-2-1-99-97), i samo protiv izdavača novina (Presuda Vrhovnog suda od 30. oktobra 1997. u predmetu br. 3-2-1-123-97, i presuda od 10. oktobra 2007. u predmetu br. 3-2-1-53-07).

III.  RELEVANTNI MEĐUNARODNI DOKUMENTI

A.  Dokumenti Vijeća Evrope

  1. Na svom 840. sastanku zamjenika ministara održanom 28. maja 2003. godine, Komitet ministara Vijeća Evrope usvojio je Deklaraciju o slobodi komunikacije na internetu. U relevantnom dijelu, ona glasi:

“Države članice Vijeća Evrope ...Uvjerene, također, da je nužno ograničiti odgovornost pružatelja usluga kada nastupaju kao obični prenosioci ili kada, u dobroj vjeri, omogućavaju pristup ili su domaćini sadržaja koji dolaze od trećih strana;

Pozivajući se, u tom smislu, na Direktivu 2000/31/EK Evropskog parlamenta i Vijeća od 8. juna 2000. godine o određenim pravnim aspektima usluga informatičkog društva, a posebno elektronske trgovine, na unutrašnjem društvu (Direktiva o elektronskoj trgovini);

Naglašavajući da sloboda komunikacija na internetu ne treba ugrožavati ljudsko dostojanstvo, ljudska prava i osnovne slobode drugih, a posebno maloljetnika;

Imajući na umu da je potrebno naći balans između poštivanja volje korisnika interneta da ne otkrivaju svoj identitet i potrebe organa za provedbu zakona da uđu u trag onima koji su odgovorni za krivična djela;

(...)

Izjavljuju da će se nastojati pridržavati sljedećih načela u oblasti komunikacije na internetu:

Načelo 1: Pravila o sadržajima na internetu

“Države članice na sadržaje na internetu neće primjenjivati ograničenja strožija od onih koja se primjenjuju na druga sredstva za isporuku sadržaja.”

Načelo 3: Nepostojanje prethodne državne kontrole

“Organi javne vlasti neće javnosti uskraćivati informacije i drugu komunikaciju na internetu općim mjerama blokiranja ili filtriranja, bez obzira na granice. Ovo ne isključuje postavljanje filtera za zaštitu maloljetnika, naročito na mjestima kojima imaju pristup, kao što su škola ili biblioteke.

Uz uvjet poštivanja mjera zaštite iz člana 10., stava 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, moguće je poduzeti mjere uklanjanja sadržaja na internetu koji je moguće jasno identificirati ili, alternativno, blokiranje pristupa takvom sadržaju, ako su nadležne državne vlasti donijele privremenu ili konačnu odluku o njegovoj nezakonitosti.”

Načelo 6: Ograničena odgovornost pružatelja usluga na internetu

“Države članice pružateljima usluga neće nametati opću obavezu praćenja sadržaja na internetu kojem su oni omogućili pristup, odnosno koji oni prenose ili pohranjuju niti će zahtijevati da aktivno tragaju za činjenicama ili okolnostima koje ukazuju na nezakonitu aktivnost.

Države članice će osigurati da pružatelji usluga ne snose odgovornost za sadržaj na internetu, ako je njihova funkcija ograničena, kako je definirano domaćim zakonom, na prenošenje informacija ili omogućavanje pristupa internetu.

U slučajevima kada pružatelji usluga imaju šira ovlaštenja i kada pohranjuju sadržaj koji dobiju od drugih strana, države članice ih mogu smatrati solidarno odgovornima ako ne djeluju brzo i ne uklone, odnosno ne onemoguće pristup informacijama ili uslugama odmah po saznanju da su nezakoniti, kako je definirano domaćim zakonom ili, u slučaju odštetnog zahtjeva, nakon što postanu svjesni činjenica ili okolnosti koje ukazuju na nezakonitost aktivnosti ili informacija.

Kod definiranja obaveza pružatelja usluga prema domaćem zakonu, kao što je navedeno u prethodnom stavu, odgovarajuću pažnju, prije svega, treba posvetiti poštivanju prava na slobodu izražavanja onih koji su te informacije učinili dostupnima, a potom i analognog prava korisnika na te informacije.

U svakom slučaju, prethodno spomenuta ograničenja odgovornosti neće utjecati na mogućnost izdavanja sudske zabrane pružateljima usluga kojom im se nalaže prekid ili sprečavanje, u mjeri u kojoj je to moguće, neke povrede zakona.”

Načelo 7: Anonimnost

“Da bi osigurale zaštitu od nadgledanja na internetu i unaprijedile slobodno izražavanje informacija i ideja, države članice će poštivati volju korisnika interneta da ne otkrivaju svoj identitet. To neće spriječiti države članice da poduzimaju mjere i sarađuju kako bi ušle u trag onima koji su odgovorni za krivična djela, prema domaćem zakonu, Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i drugim međunarodnim ugovorima u oblasti pravosuđa i policije. ”

B.  Dokumenti Evropske unije

1.  Direktiva 2000/31/EZ

  1. Direktiva 2000/31/EZ Evropskog parlamenta i Vijeća od 8. juna 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutrašnjem tržištu, posebno elektronske trgovine (Direktiva o elektronskoj trgovini) navodi sljedeće:

“... (9)  Slobodno kretanje usluga informacijskog društva je u pravu Zajednice često iskazano općenitijim načelom, naime kao sloboda izražavanja kako je zajamčena članom 10. stavom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda koju su ratificirale sve države članice. Iz toga razloga, direktive koje se odnose na pružanje usluga informacijskog društva moraju osigurati slobodno bavljenje tom djelatnošću s obzirom na taj član, uz jedini uvjet poštivanja ograničenja predviđenih u stavu 2. tog člana i članu 46. stav 1. Ugovora. Namjera ove Direktive nije da utiče na osnovne nacionalne propise i načela koja se odnose na slobodu izražavanja. ...

(42) Izuzeci od odgovornosti utvrđene u ovoj Direktivi odnose se jedino na slučajeve u kojima je aktivnost pružatelja usluga informacijskog društva ograničena na tehnički proces poslovanja i omogućavanja pristupa komunikacijskoj mreži preko koje se informacije stavljene na raspolaganje od trećih strana prenose ili privremeno pohranjuju, isključivo u svrhu učinkovitijeg prenosa. Ta aktivnost je samo tehničke, automatske i pasivne naravi, što podrazumijeva da pružatelj usluga informacijskog društva nije upoznat s informacijama koje se prenose ili pohranjuju niti ima kontrolu nad njima.

(43) Pružatelj usluga može imati koristi od izuzetaka koji se primjenjuju na aktivnosti u kojima je samo prenosnik („mere conduit”) ili privremeno smješta informacije („caching”) samo onda kad on ni na koji način nije povezan s informacijama koje prenosi. To između ostalog zahtijeva da on ne mijenja informacije koje prenosi. Taj zahtjev se ne odnosi na manipulacije tehničke prirode koje se odvijaju tokom prenosa, jer one ne mijenjaju integritet informacija sadržanih u prenosu.

(44) Pružatelj usluga koji namjerno sarađuje s jednim od korisnika svoje usluge radi poduzimanja nezakonitih radnji izlazi iz okvira aktivnosti „pukog prenosnika informacija” ili „privremenog pohranjivanja informacija” te stoga ne može imati koristi od izuzeća od odgovornosti utvrđenih za te aktivnosti.

(45) Ograničenja odgovornosti posrednih pružatelja usluga utvrđena u ovoj Direktivi ne utječu na mogućnost izdavanja zabrana različitih vrsta. Te zabrane mogu biti, naročito, sudski nalozi ili nalozi upravnih tijela kojima se zahtijeva okončanje ili sprečavanje nekog prekršaja, uključujući uklanjanje nezakonitih informacija ili onemogućavanje pristupa istima.

(46) Kako bi imao koristi od ograničenja odgovornosti, pružatelj usluge informacijskog društva, čija se usluga sastoji od pohranjivanja informacija, čim dobije saznanje ili postane svjestan nezakonitih aktivnosti treba hitno djelovati kako bi uklonio ili onemogućio pristup tim informacijama. Uklanjanju ili onemogućavanju pristupa treba pristupiti uz uvažavanje načela slobode izražavanja i postupaka utvrđenih u tu svrhu na nacionalnoj razini. Ova Direktiva ne utiče na mogućnost država članica da utvrde posebne zahtjeve koji se moraju bez odlaganja ispuniti prije uklanjanja ili onemogućavanja informacija.

(47) Državama članicama nije dozvoljeno da pružateljima usluga nameću obavezu praćenja kao obavezu opće prirode. To se ne odnosi na obaveze praćenja u pojedinačnom slučaju, a posebno ne utiče na naloge državnih tijela u skladu s nacionalnim zakonodavstvom.

(48) Ova Direktiva ne utiče na mogućnost država članica da od pružatelja usluga, koji smještaju na svoje sisteme informacije dobivene od korisnika njihovih usluga, zahtijevaju primjenu dužne pažnje kakva se od njih opravdano može očekivati i kako je utvrđena nacionalnim zakonima, kako bi se otkrile i spriječile određene vrste nezakonitih aktivnosti. ...”

Član 1. – Cilj i područje primjene

“1.  Ova Direktiva ima za cilj doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutrašnjeg tržišta kroz osiguranje slobodnog kretanja usluga informacijskog društva između država članica ...”

Član 2. – Definicije

“ Za potrebe ove Direktive, sljedeći pojmovi imaju sljedeća značenja:

(a) „usluge informacijskog društva”: usluge u smislu člana 1. stava 2. Direktive 98/34/EZ kako je izmijenjena Direktivom 98/48/EZ;

(b) „pružatelj usluga”: svaka fizička ili pravna osoba koja pruža uslugu informacijskog društva;

(c) „pružatelj usluga s poslovnim nastanom”: pružatelj usluga koji se u stvarnosti bavi privrednom djelatnošću, koristeći se trajnim poslovnim nastanom na neograničeno vrijeme. Postojanje i upotreba tehničkih sredstava i tehnologija potrebnih za uslugu ne čine, sami po sebi, poslovni nastan pružatelja ...“

Odjeljak 4: Odgovornost posrednih pružatelja usluga

Član 12. – „Samo prenosnik informacija“

„1.  Kad se pružena usluga informacijskog društva sastoji od prenosa komunikacijskom mrežom informacija dobivenih od primatelja usluge ili kad se ta usluga sastoji od omogućavanja pristupa komunikacijskoj mreži, države članice moraju osigurati da pružatelj usluge nije odgovoran za informacije koje se prenose, pod uvjetom da pružatelj usluge:

(a) ne inicira prenos;

(b) ne bira primatelja prenosa; i

(c) ne bira i ne mijenja informacije sadržane u prenosu.

2. Aktivnosti prenosa i omogućavanja pristupa iz člana 1. obuhvaćaju automatsku, privremenu i prolaznu pohranu prenošenih informacija, ako ta pohrana služi isključivo za ostvarenje prenosa u komunikacijskoj mreži i uz uvjet da se informacije ne pohranjuju duže nego što je razumno potrebno za prenos.

3. Ovaj član ne utiče na mogućnost suda ili upravne vlasti da, u skladu s pravnim sistemom države članice, od pružatelja usluga zahtijeva okončanje ili sprečavanje prekršaja.”

Član 13. – „Privremeno smještanje informacija“

“1.  Ako se pružena usluga informacijskog društva sastoji od prenosa informacija komunikacijskom mrežom koje je dao primatelj usluge, države članice moraju osigurati da pružatelj usluga nije odgovoran za automatsku, privremenu i prolaznu pohranu tih informacija, koja je izvršena isključivo u svrhu učinkovitijeg daljnjeg prenosa informacija prema drugim primateljima usluge na njihov zahtjev, pod uvjetom:

(a) da pružatelj ne mijenja informacije;

(b) da pružatelj poštuje uvjete pristupa informacijama;

(c) da pružatelj poštuje pravila u vezi s ažuriranjem informacija koja su propisana na općenito priznat i korišten način u djelatnosti;

(d) da se pružatelj ne miješa u zakonito korištenje tehnologije, koja je općenito priznata i korištena u djelatnosti, s ciljem dobivanja podataka o korištenju informacija; i;

(e) da pružatelj brzo djeluje kod uklanjanja informacija ili onemogućavanja pristupa informacijama koje je pohranio odmah po saznanju činjenice da su informacije u početnom izvoru prenosa uklonjene iz mreže ili da im je onemogućen pristup, ili da je izdan nalog suda ili upravnog tijela za takvo uklanjanje ili onemogućavanje.

2. Ovaj član ne utiče na mogućnost suda ili upravnog tijela da, u skladu s pravnim sistemom države članice, od pružatelja usluga zahtijeva okončanje ili sprečavanje prekršaja.“

Član 14. – Smještaj informacija na sistem pružatelja („Hosting“)

„1.  Kad se pružena usluga informacijskog društva sastoji od pohrane informacija dobivenih od primatelja usluge, države članice moraju osigurati da pružatelj usluge nije odgovoran za informacije pohranjene na zahtjev primatelja usluge, pod uvjetom:

(a) da pružatelj nema stvarnog znanja o protuzakonitoj aktivnosti ili informaciji i, u pogledu zahtjeva za naknadu štete, ne zna za činjenice ili okolnosti iz kojih bi bila vidljiva protuzakonita aktivnost ili informacija; ili

(b) da pružatelj, odmah po dobivanju takvog saznanja ili spoznaje brzo djeluje kako bi uklonio te informacije ili onemogućio pristup informacijama.

2. Stav 1. se ne primjenjuje kada primatelj usluge djeluje pod nadležnošću ili kontrolom pružatelja usluga.

3. Ovaj član ne utiče na mogućnost suda ili upravnog tijela da, u skladu s pravnim sistemom države članice, od pružatelja usluge zahtijeva okončanje ili sprečavanje prekršaja i ne utiče na mogućnost države članice da utvrdi postupke kojima se uređuje uklanjanje ili onemogućavanje pristupa.“

Član 15. – Nepostojanje obaveze praćenja

„1.  Države članice ne mogu primateljima usluga nametnuti opću obavezu da pri pružanju usluga iz članova 12., 13. i 14. prate informacije koje prenose ili pohranjuju niti opću obavezu da aktivno traže činjenice ili okolnosti koje bi ukazivale na protuzakonite aktivnosti.

2. Države članice mogu utvrditi obaveze za pružatelje usluga informacijskog društva da odmah obavijeste nadležna tijela javne vlasti o navodnim protuzakonitim aktivnostima ili informacijama koje poduzimaju odnosno pružaju primatelji njihove usluge ili obavezu da nadležnim tijelima, na njihov zahtjev, dostave informacije koje omogućuju identifikaciju primatelja njihovih usluga s kojima imaju sporazume o pohrani informacija.“

2. Direktiva 98/34/EZ kako je izmijenjena i dopunjena Direktivom 98/48/EZ

  1. Direktiva 98/34/EZ Evropskog parlamenta i Vijeća od 22. juna 1998. godine o utvrđivanju postupka pružanja informacija u području tehničkih standarda i propisa i pravila o uslugama informacijskog društva, kako je izmijenjena i dopunjena Direktivom 98/48/EZ, predviđa sljedeće:

Član 1.

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije ...

2. „usluga”, svaka usluga informacijskog društva, to jest svaka usluga koja se obično pruža uz naknadu, na daljinu, elektronskim sredstvima te na osobni zahtjev primatelja usluga.

Za potrebe ove definicije:

—  „na daljinu” znači da se usluga pruža bez da su strane istodobno prisutne,

—  „elektronskim sredstvima” znači da se usluga na početku šalje i prima na odredištu pomoću elektronske opreme za obradu (uključujući digitalnu kompresiju) i pohranu podataka te u potpunosti šalje, prenosi i prima telegrafski, radio-vezom, optičkim sredstvima ili ostalim elektromagnetskim sredstvima,

—  „na lični zahtjev primatelja usluga” znači da se usluga pruža prenosom podataka na lični zahtjev.

Indikativna lista usluga koje nisu obuhvaćene ovom definicijom nalazi se u Prilogu V.

Ova Direktiva se ne odnosi na:

— usluge radijskog emitiranja,

—  usluge televizijskog emitiranja obuhvaćene članom 1., tačkom (a) Direktive 89/552/EEZ.“

3. Sudska praksa Suda pravde Evropske unije

  1. U presudi od 23. marta 2010. (spojeni predmeti C-236/08 do C-238/08 Google France i Google [2010] ECR I-2417), Sud pravde Evropske unije smatrao je da je za utvrđivanje mogućeg ograničenja odgovornosti pružatelja usluge povezivanja prema članu 14. Direktive 2000/31 potrebno ispitati je li uloga tog pružatelja usluge bila neutralna, u smislu da je bila čisto tehnička, automatska i pasivna, što ukazuje na nepostojanje znanja ili kontrole nad podacima koje pohranjuje. Član 14. Direktive o elektronskoj trgovini mora se tumačiti na način da se pravilo, koje je ovim članom propisano, primjenjuje na pružatelje usluga povezivanja na internetu u slučaju kad taj pružatelj usluga nema aktivnu ulogu kroz koju bi stekao znanje o ili kontrolu nad podacima koje pohranjuje. Ako nije imao takvu ulogu, tog se pružatelja usluge ne može smatrati odgovornim za podatke koje je pohranio na zahtjev oglašivača, osim ako je saznao za nezakonitu prirodu tih podataka ili oglašivačevih aktivnosti, ali je propustio brzo djelovati i ukloniti, odnosno onemogućiti pristup takvim podacima.
  2. U presudi od 12. jula 2011. (predmet C-324/09 L’Oréal i ostali [2011]) Sud pravde Evropske unije presudio je da je član 14. (1) Direktive 2000/31 trebalo tumačiti na način da se primjenjuje na operatera na internettržištu koji nije igrao aktivnu ulogu koja bi mu omogućila sticanje saznanja o ili kontrole nad pohranjenim podacima. Operator je takvu ulogu igrao kada je pružao pomoć koja je obuhvaćala, posebice, optimiziranje i promociju ponuda koje su se nudile na prodaju. Ako operater na internettržištu nije imao takvu aktivnu ulogu, temeljem čega pružena usluga potpada pod opseg člana 14.(1) Direktive 2000/31, u slučaju koji bi mogao rezultirati odštetnim nalogom operater se, uprkos tome, ne bi mogao pozvati na izuzeće od odgovornosti predviđeno tim članom ako je bio upoznat sa činjenicama ili okolnostima na osnovu kojih bi svaki vrijedan privredni subjekt mogao zaključiti da su dotične ponude koje se nude na prodaju nezakonite i, ako je uprkos tom saznanju propustio da brzo djeluje u skladu sa članom 14.(1)(b) Direktive 2000/31.
  3. U presudi od 24. novembra 2011. (predmet C-70/10 Scarlet Extended [2011]) Sud pravde Evropske unije presudio je da se pružatelju usluga na internetu ne može sudski zabraniti da ugradi sistem za filtriranje svih elektronskih komunikacija koje prolaze preko njegovog servisa, naročito onih koje podrazumijevaju upotrebu peer-to-peer softvera, koji se bez razlike primjenjuje na sve korisnike kao preventivna mjera, isključivo o vlastitom trošku pružatelja i na ograničen vremenski period, a koji je u stanju utvrditi kretanje elektronskih datoteka na mreži pružatelja usluge koje sadrže muzička, kinematografska ili audiovizualna djela za koja podnositelj zahtjeva tvrdi da ima prava intelektualnog vlasništva, s ciljem blokiranja prenosa takvih datoteka čija bi razmjena predstavljala kršenje autorskih prava.

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANA 10. KONVENCIJE

  1. Podnositelj predstavke se žalio da mu je nametanjem odgovornosti za komentare koje su postavili čitatelji njegovog informativnog portala povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja, koje je zaštićeno članom 10. Konvencije i koji glasi:

„1.  Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.“

  1. Vlada je taj argument osporavala.

A.  Prihvatljivost

  1. Vlada je istakla da, prema navodima podnositelja predstavke, društvo-podnositelj predstavke nije bilo ni autor niti je objavilo klevetničke komentare. Vlada je istakla da je, ako Sud prihvata takvo tumačenje, predstavka bila ratione materiae nespojiva sa odredbama Konvencije, jer Konvencija ne štiti pravo na slobodu izražavanja osobe koja nije ni autor ni izdavač. Društvo koje je podnositelj predstavke ne može tvrditi da je žrtvom povrede slobode izražavanja osoba čiji su komentari izbrisani. Ipak, Vlada je smatrala da društvo-podnositelj predstavke u biti jeste objavljivač klevetničkih komentara.
  2. Društvo koje je podnositelj predstavke se s tim mišljenjem nije složilo. Tvrdilo je, također, da je nametanjem obaveze da vrši preventivnu cenzuru nad ostvarivanjem slobode izražavanja trećih lica, povrijeđeno i njegovo pravo na slobodu izražavanja, odnosno slobodu da širi informacije koje su kreirale i objavile treće strane.
  3. Sud primjećuje da je društvo-podnositelj predstavke, koje je tuženo za klevetničke komentare koji su postavljeni na njegov informativni portal, smatrano objavljivačem (ili izdavačem – estonski pojmovi avaldama/avaldaja znače objaviti/objavljivač i objaviti/izdavač; vidi, primjera radi, stavove 36. i 38. ove presude) komentara, zajedno sa njihovim autorima, i da se smatralo odgovornim zato što je propustilo da spriječi objavljivanje, odnosno da samoinicijativno ukloni nezakonite komentare. Domaći sudovi su presudili da je društvo dužno platiti naknadnu u odnosu na nematerijalnu štetu koju je tužitelj pretrpio. Dakle, društvo-podnositelj predstavke je bilo direktno pogođeno odlukama domaćih sudova. Sud smatra da se pritužba društva-podnositelja predstavke odnosi na slobodu izražavanja i da potpada pod opseg člana 10. Konvencije. Dakle, prigovor Vlade se stoga mora odbaciti.
  4. Sud nadalje primjećuje da predstavka nije očigledno neosnovana u smislu člana 35., stava 3 Konvencije niti je nedopustiva po bilo kojem drugom osnovu. Predstavka se, dakle, mora proglasiti dopustivom.

B.  Meritum

1. Očitovanja strana

(a)  Podnositelj predstavke

  1. Prema tvrdnjama podnositelja predstavke, domaći sudovi su se umiješali u njegovo uživanje prava na slobodu izražavanja (pravo na priopćavanje informacija). Podnositelj predstavke je tvrdio da je bio prisiljen u potpunosti promijeniti svoj model poslovanja i pratiti svaki komentar koji je postavljen na njegov informativni portal - do 10,000 komentara dnevno. Iako su se određeni tehnički i manualni postupci primjenjivali i prije presude Vrhovnog suda, opseg te aktivnosti i njezine implikacije značajno su se promijenile nakon donošenja spomenute presude.
  2. Društvo-podnositelj predstavke je tvrdilo da ovo miješanje u njegovu slobodu izražavanja nije bilo „propisano zakonom“. Tvrdilo je da su odredbe građanskog prava na kojima je Vrhovni sud temeljio svoju presudu sadržavale negativnu obavezu neobjavljivanja klevetničkih informacija. Po mišljenju društva-podnositelja predstavke, domaće pravo nije nametalo obavezu prethodnog praćenja svih sadržaja koje postave treće strane. Tumačenje relevantnog zakona koje su ponudili domaći sudovi nije ispunilo zahtjev predvidljivosti. Nadalje, društvo-podnositelj predstavke je tvrdilo da je odgovornost pružatelja usluge za objavljivanje sadržaja dobivenih od trećih strana bila ograničena Direktivom EU o elektronskoj trgovini, koja je transponirana u pravni sistem Estonije kroz Zakon o uslugama informacijskog društva.
  3. Podnositelj predstavke je prihvatio prigovor da se u ovom predmetu radi o ugledu i pravima g. L. Međutim, smatralo je da su autori komentara ti koji su odgovorni za moguće povrede prava g. L. Prebacivanjem tereta odgovornosti na društvo koje je podnositelj predstavke ne postiže se legitimni cilj.
  4. Podnositelj predstavke je tvrdio da ograničavanje njegove slobode izražavanja nije bilo nužno u demokratskom društvu. Istaklo je da je članak koji je društvo objavilo bio izbalansiran, i da komentari koje su napisali i objavili njihovi autori nisu bili isprovocirani niti potaknuti djelima društva. Tvrdilo je da je dvostepena zaštita ličnih prava pojedinaca bila dovoljna - prije svega, postojao je sistem prijavljivanja i uklanjanja, kojim je upravljao pružatelj usluga, a potom i mogućnost podizanja tužbe protiv autora komentara.
  5. Pozivajući se na predmete Google France i Google i L’Oréal i ostali, koji su razmatrani pred Sudom pravde Evropske unije, društvopodnositelj predstavke je tvrdilo da nije imalo „aktivnu ulogu“ već da je samo pohranilo komentare na svoj server, postavilo uvjete svojih usluga, (indirektno) bilo kompenzirano za tu uslugu i pružilo opću informaciju svojim klijentima (čitateljima i komentatorima).
  6. Društvo-podnositelj predstavke se, nadalje, pozvalo na Deklaraciju o slobodi komunikacija na internetu i član 15. Direktive o elektronskoj trgovini, tvrdeći da „privremeni domaćin“ (engl. Host) nije dužan tražiti ili pratiti materijal koji je privremeno smješten na njegov sistem. Takva pretjerano opterećujuća obaveza bila je u suprotnosti sa slobodom izražavanja i prenošenja informacija. Činjenica da je društvo-podnositelj predstavke djelovalo s dužnom pažnjom i poduzelo razne tehničke i manualne mjere kako bi smanjilo broj nezakonitih komentara na platformi za komentare svog portala ne znači da je društvo bilo odgovorno za nezakoniti sadržaj koji su postavile treće strane. U suprotnom, to bi značilo da se pružatelji usluge privremenog pohranjivanja koji ne poduzimaju nikakve mjere za uklanjanje nezakonitog materijala nagrađuju, dok se vrijedni pružatelji takvih usluga kažnjavaju.
  7. Na kraju, društvo-podnositelj predstavke ustvrdilo je da je imalo pasivnu ulogu u privremenom pohranjivanju komentara. Ustvrdilo je, također, da nije imalo aktivnog znanja o nezakonitosti komentara i da, do relevantne prijave g. L., nije imalo niti je moglo imati saznanja o nezakonitim komentarima, koje je odmah po saznanju uklonilo. Dakle, društvo-podnositelj predstavke postupilo je u skladu sa standardima pažljivih privrednih subjekata, dok je miješanje u njegovu slobodu priopćavanja informacija putem platforme za komentare na njegovom informativnom portalu bilo nesrazmjerno.

(b)  Vlada

  1. Vlada je navela da je Delfi i dalje bio jedan od najvećih internetportala u Estoniji. Članci koje je Delfi objavljivao opsežno su komentarisani, a ljudi su komentare mogli ostavljati bez da se prethodno identificiraju. Vlada je odbila argument podnositelja predstavke da je morao promijeniti svoj poslovni model. Nadalje, Vlada je istakla da je podnositelj predstavke i sam priznao da je povremeno samoinicijativno pratio komentare i prije postupka koji je doveo do ove predstavke.
  2. Vlada je tvrdila da je obaveza izbjegavanja uzrokovanja štete drugima imala jasnu osnovu u pravu i da je potvrđena opsežnom sudskom praksom (v. stavove 31 do 39 ove presude). Medijska publikacija je obično odgovorna za ono što je u njoj objavljeno i njena se odgovornost ne može isključiti izjavom o odricanju od odgovornosti kakvu je društvo-podnositelj predstavke objavilo, kao što je i sporazum kojim se isključuje ili ograničava odgovornost za nezakonito prouzrokovanu štetu, prema Zakonu o obligacijama, bio ništavan. Prema domaćem pravu, autori i vlasnici medijskih izdanja bili su solidarno odgovorni.
  3. Vlada je nadalje smatrala, budući da je objavljivanje komentara bilo pod kontrolom društva-podnositelja predstavke i da je Delfi u praksi također vršio djelomičnu kontrolu, bio je dužan zaštiti čast drugih lica, tako da je dotično ograničenje u odnosu na društvo koje je podnositelj predstavke imalo legitimni cilj.
  4. Vlada je tvrdila da je to ograničenje bilo nužno u demokratskom društvu. Vulgarni, uvredljivi i ponižavajući vrijednosni sudovi sadržani u komentarima u ovom predmetu nisu imali razumnu činjeničnu osnovu. Dakle, u tim komentarima nije bilo ništa što je od administratora portala zahtijevalo da provjeri istinitost navoda. S ozirom da Delfi nije samoinicijativno uklonio postavljene komentare, a morao je biti svjestan da su nezakoniti, estonski su sudovi s pravom zaključili da je ovakav propust Delfija bio nezakonit. Izjava o odricanju od odgovornosti u kojoj se navodi da komentari ne odražavaju mišljenje društva-podnositelja predstavke i da su autori komentara odgovorni za njihov sadržaj, nije lišila društvopodnositelja predstavke odgovornosti.
  5. Vlada je ustvrdila da nije bilo ni dovoljno ni opravdano nametnuti obavezu mogućim oštećenim stranama da prate i prijavljuju uvredljive komentare administratoru portala. Takav sistem nije osigurao dovoljnu zaštitu prava trećih lica, što su dokazale i okolnosti ovog slučaja. Informacije priopćene putem interneta šire se tolikom brzinom da, do momenta kada se neki neprimjereni komentar konačno ukloni, javnost je već izgubila interesovanje za tu vijest i komentare. Mjere zaštite nečije časti koje su poduzete sedmicama ili pak danima kasnije više nisu dovoljne jer su uvredljivi ili nezakoniti komentari već došli do javnosti i napravili štetu. Budući da je za običnog građanina bilo nemoguće da kontrolira internet, strana koja ima kontrolu nad određenim portalom bila je dužna poduzeti neophodne mjere da spriječi povredu prava vezanih za ličnost.
  6. Vlada je istakla da se Estonija opredijelila za manje restriktivni, parnični, a ne krivični postupak utvrđivanja odgovornosti za klevetu. Međutim, iako je sud koji je vodio parnični postupak bio u stanju utvrditi IP adresu kompjutera i adresu na kojoj se kompjuter nalazi, bilo je izuzetno teško utvrditi identitet osobe koja je napisala komentar. Dakle, budući da Delfi nije identificirao autore komentara, oštećenoj osobi je bilo izuzetno teško pokrenuti parnični postupak protiv anonimnih autora komentara. Nadalje, Vlada je smatrala da bi donošenje državnog propisa o obaveznom otkrivanju identiteta komentatora na internet-portalu predstavljalo prekomjerno uplitanje. Dakle, bilo je prikladnije i srazmjernije staviti veći stepen odgovornosti (zajedničke i solidarne) za klevetu u građanskoj parnici na vlasnika portala koji je omogućio postavljanje sadržaja. Vlada je, u tom smislu, istakla da je Delfi komercijalno društvo koje je pozvalo posjetitelje svog portala da komentiraju njihove članke, ne zahtijevajući od autora komentara da otkriju svoj identitet. Istovremeno, prihodi društva ovisili su o reklamama objavljenim na portalu, koje su, s druge strane, ovisile o broju komentara. Vlada se pozvala na nalaz domaćih sudova koji su zaključili da Delfi nije djelovao s dužnom pažnjom koja se zahtijeva u trgovini i da nije poduzeo mjere koje bi spriječile rizik od povrede prava drugih lica. Domaći sudovi, međutim, nisu propisali kako bi Delfi trebao obavljati svoje dužnosti, prepuštajući to pitanje podnositelju predstavke, jer su smatrali da se to može uraditi na više različitih načina.
  7. Vlada je tvrdila da podnositelj predstavke nije bio pružatelj usluga privremenog smještanja informacija u smislu Zakona o uslugama informacijskog društva kada je objavljivao komentare u vezi sa člancima objavljenim na Delfiju. Pružatelj usluga privremenog smještanja informacija nudi isključivo usluge pohranjivanja podataka, dok pohranjeni podaci, njihovo ubacivanje, uklanjanje i sadržaj (uključujući mogućnost uklanjanja ili izmjene pohranjenih podataka) ostaju pod kontrolom korisnika usluge. U slučaju Delfijeve platforme za komentare, oni koji komentiraju gube kontrolu nad svojim komentarima čim ih unesu u prostor za komentare i ne mogu ih mijenjati ili brisati. Dakle, Delfi nije bio tehnički posrednik u pogledu komentara, već pružatelj usluge sadržaja. Po potrebi je brisao i mijenjao komentare, čak i prije presude Vrhovnog suda, zbog čega je njegova uloga bila aktivna u smislu da je znao i imao kontrolu nad informacijama vezanim za komentare na njegove članke. Činjenica da je Delfi poduzeo mjere da uvredljive komentare svede na minimum, primjera radi, pregledom komentara, ukazuje da je Delfi u stvari bio svjestan svoje odgovornosti.
  8. Vlada je, također, naglasila da sporni komentari nisu predstavljali napad na društvo ograničene odgovornosti, već na člana njegovog nadzornog odbora lično, što se, dakle, nije moglo opravdati ulogom medija kao „čuvara javnog interesa“. Komentari su pribjegli uvredljivom i neumjerenom jeziku i izašli su van okvira općeprihvaćenog pretjerivanja ili provokacije. Nisu potakli nikakvu razumnu javnu diskusiju.
  9. Na kraju, Vlada je smatrala da iznos koji je dosuđen da podnositelj predstavke plati g. L u odnosu na nematerijalnu štetu (ekvivalent EUR 320) nije imao “obeshrabrujući učinak” u smislu slobode izražavanja.

2. Argumenti treće strane-umješača

  1. Helsinška fondacija za ljudska prava iz Varšave dostavila je analizu poljskog zakona o odgovornosti vezanoj za objavljivanje materijala na internetu. Istakla je da je sudska praksa u Poljskoj nedosljedna. U nekim predmetima, informativni portali nisu bili smatrani odgovornima za komentare koje su postavili njihovi čitatelji, dok su u nekim slučajevima vlasnici blogova ili administratori foruma smatrani odgovornima za komentare trećih strana. Helsinška fondacija je ponovila da je prethodno ograničavanje predstavljalo naročito restriktivnu mjeru, ali je istovremeno ukazala na brojne probleme vezane za postupke prijavljivanja i uklanjanja, koji se moraju preciznije urediti.

3. Ocjena Suda

(a)  Zadiranje u slobodu izražavanja

  1. Sud primjećuje da se fokus argumenata strana razlikuje u pogledu uloge društva koje je podnositelj predstavke imao u ovom predmetu. Vlada je smatrala da je podnositelja predstavke trebalo smatrati objavljivačem klevetničkih komentara, dok je podnositelj predstavke smatrao da su komentare objavile treće strane i da je došlo do zadiranja u slobodu podnositelja predstavke da prenosi informacije (v. stavove 48. i 49. ove presude). Bez obzira na tačnu ulogu koja se pripiše aktivnostima podnositelja predstavke, suštinski, ni jedna strana nije osporavala da su odluke domaćih sudova u odnosu na društvo-podnositelja predstavke predstavljale zadiranje u slobodu izražavanja koja je zajamčena članom 10. Konvencije. Sud nema razloga zaključiti drugačije (v. također stav 50. ove presude).
  2. Takvo zadiranje u pravo podnositelja predstavke na slobodu izražavanja mora biti „propisano zakonom“, mora imati jedan ili više legitimnih ciljeva u svjetlu stava 2. člana 10. i mora biti „nužno u demokratskom društvu“.

(b)  Zakonitost

  1. Sud ponavlja da se standard ne može smatrati „zakonom“ u smislu člana 10., stava 2., izuzev kada je dovoljno precizno formuliran da omogući građanima da shodno njemu urede svoje ponašanje. Osoba mora biti u stanju predvidjeti, po potrebi uz odgovarajući savjet, u mjeri koliko je razumno u datim okolnostima, posljedice određene radnje. Te se okolnosti ne moraju predvidjeti s apsolutnom sigurnošću. Premda je poželjno, to za sobom može povući prekomjernu krutost, a zakon mora biti u stanju držati korak s promjenjivim okolnostima. Shodno tome, mnogi su zakoni neizbježno uvijeni u izraze koji su, u manjoj ili većoj mjeri, neodređeni i čija su tumačenja i primjena stvar prakse (vidi, na primjer, Lindon, Otchakovsky-Laurens i July protiv Francuske [GC], br. 21279/02 i 36448/02, § 41, ECHR 2007-IV).
  2. Sud, nadalje, ponavlja da opseg koncepta predvidivosti u značajnoj mjeri ovisi o sadržaju spornog teksta, polju koje je predviđeno za tekst, te broju i statusu onih kojima je upućen. Zakon ipak može ispuniti uvjet predvidivosti čak i ako dotična osoba mora dobiti odgovarajući savjet kako bi procijenila, koliko je razumno moguće u datim okolnostima, posljedice određene radnje. To se posebno odnosi na osobe koje vrše neku profesionalnu djelatnost i koje su navikle da svoju djelatnost obavljaju sa većim stepenom opreza. U tom smislu, od njih se očekuje da sa posebnom pažnjom procijene rizik koju takva djelatnost za sobom vuče (v. Lindon, Otchakovsky-Laurens i July, loc. cit., s daljnjim referencama na Cantoni protiv Francuske, 15. novembar 1996, § 35, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-V, i Chauvy i ostali protiv Francuske, br. 64915/01, §§ 4345, ECHR 2004-VI).
  3. Sud primjećuje da se mišljenja strana u ovom predmetu razlikuju i po pitanju je li zadiranje u slobodu izražavanja društva-podnositelja predstavke bilo „propisano zakonom“. Društvo koje je podnositelj predstavke je tvrdilo da domaće pravo nije sadržavalo pozitivnu obavezu prethodnog pregleda i praćenja sadržaja koje postave treće strane i da je njegova odgovornost, prema Direktivi o elektronskoj trgovini, bila ograničena. Vlada se pozvala na relevantne odredbe građanskog prava i domaću sudsku praksu, prema kojoj su mediji odgovorni za ono što objavljuju zajedno sa autorima.
  4. Što se tiče argumenta društva-podnositelja predstavke da je njegova odgovornost bila ograničena prema Direktivi EU o elektronskoj trgovini i Zakonu o uslugama informacijskog društva, Sud primjećuje da su domaći sudovi utvrdili da djelatnost podnositelja predstavke ne potpada pod opseg tih akata. Sud ponavlja da, u tom kontekst, njegova zadaća nije da zamijeni domaće sudove. Na nacionalnim je vlastima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćeg prava. Uloga Suda ograničena je na utvrđivanje usklađenosti efekata takvog tumačenja sa Konvencijom (vidi, između ostalog, Pérez de Rada Cavanilles protiv Španije, 28. oktobar 1998., § 43, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VIII).
  5. Sud nadalje primjećuje da, na temelju relevantnih odredbi Ustava, Zakona o parničnom postupku (opći principi) i Zakona o obligacijama (v. stavovi 31. do 36. ove presude), onako kako su ih tumačili i primijenili domaći sudovi, društvo-podnositelj predstavke smatrano je odgovornim za objavljivanje klevetničkih komentara. Iako su ove odredbe vrlo općenite i nedovoljno detaljne u poređenju sa, primjera radi, odredbama Zakona o uslugama informacijskog društva (v. stav 37. ove presude), Sud je uvjeren da one, u kombinaciji sa relevantnom sudskom praksom, dovoljno jasno ukazuju da je medijski izdavač bio odgovoran za klevetničke izjave iznesene u njegovoj medijskoj publikaciji. Činjenica da je u ovom predmetu utvrđeno da objava članka i komentara na internet-portalu također predstavlja novinarsku djelatnost, a da administrator portala, kao poduzetnik, predstavlja izdavača može se tumačiti, po mišljenju Sudu, kao primjena postojećeg Zakona o obligacionim odnosima na novo područje vezano za nove tehnologije (usporedi, na primjer, sa Bernh Larsen Holding AS i drugi protiv Norveške, br. 24117/08, § 126, 14. mart 2013., gdje je Sud smatrao da nema razloga preispitivati tumačenje domaćih sudova, prema kojem se pravne odredbe koje su izvorno odnose na dokumente u štampanom obliku također primjenjuju na elektronski pohranjene dokumente). To ne znači da spomenute odredbe građanskog prava nisu predstavljale dovoljno jasnu pravnu osnovu za odgovornost društvapodnositelja predstavke ili da je zabranjeno postepeno objašnjavanje pravnih pravila (usporedi, mutatis mutandis, Radio France i ostali protiv Francuske, br. 53984/00, §§ 20. i 30., ECHR 2004-II). Zaista, opće zakonske odredbe ponekad omogućavaju bolje prilagođavanje promjenjivim okolnostima nego pokušaji propisivanja detaljnih propisa (vidi, usporedbe radi, Times Newspapers Ltd protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 1 i 2), br. 3002/03 i 23676/03, §§ 20., 21. i 38., ECHR 2009, gdje se „pravilo o objavljivanju na internetu“ oslanjalo na pravilo koje datira iz 1849. godine, i Urednička redakcija Pravoye Delo i Shtekel protiv Ukrajine, br. 33014/05, §§ 60-68., ECHR 2011 (izvodi), gdje je nepostojanje reference na objavljivanje na internetu u inače vrlo detaljnom zakonu o medijima dovelo u pitanje zakonitost prema članu 10. Konvencije).
  6. Sud, prema tome, smatra da je, kao profesionalni izdavač, društvopodnositelj predstavke moralo biti upoznato sa zakonima i sudskom praksom, te da je moglo potražiti pravni savjet. Sud napominje, u ovom kontekstu, da je informativni portal Delfi jedan od najvećih u Estoniji i da se komentarima postavljenim na njihov portal, također, pripisuje određeni stepen popularnosti. Dakle, Sud smatra da je društvo-podnositelj predstavke bilo u poziciji da procijeni rizik vezan za svoje aktivnosti i da je moralo biti u stanju predvidjeti, u razumnoj mjeri, posljedice koje te aktivnosti mogu proizvesti. Zaključuje, prema tome, da je miješanje bilo „propisano zakonom“ u smislu drugog stava člana 10. Konvencije.

(c)  Legitimni cilj

  1. Sud smatra da se ograničavanjem slobode izražavanja društvapodnositelja predstavke težilo legitimnom cilju zaštite ugleda i prava drugih lica. Sud je uzeo u obzir argument podnositelja predstavke o odgovornosti pravih autora komentara. Međutim, po mišljenju Suda, činjenica da su stvarni autori komentara u načelu također odgovorni, ne poništava legitimni cilj utvrđivanja odgovornosti društva-podnositelja predstavke za štetu nanesenu ugledu i pravima drugih lica. Jesu li, u ovom slučaju, prava podnositelja predstavke prema članu 10. bila prekomjerno ograničena time što se podnositelj predstavke smatrao odgovornim za komentare koje su napisale treće strane, pitanje je „nužnosti ograničenja u demokratskom društvu“, kojim se bavimo u nastavku.

(d)  Nužnost u demokratskom društvu

(i)  Opća načela

  1. Osnovna načela koja se tiču pitanja je li miješanje u slobodu izražavanja „nužno u demokratskom društvu“ čvrsto su utvrđena u sudskoj praksi Suda i mogu se sumirati na sljedeći način (vidi, između ostalih izvora, Hertel protiv Švicarske, 25. august 1998., § 46, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VI; Steel i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 68416/01, § 87., ECHR 2005-II; Mouvement raëlien suisse protiv Švicarske [GC], br. 16354/06, § 48., ECHR 2012 (izvodi)); i Animal Defenders International protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 48876/08, § 100., 22. april 2013.:

“(i)  Sloboda izražavanja jedan je od suštinskih temelja demokratskog društva i preduvjet za njegov napredak, kao i za samoispunjenje svakog pojedinca. Temeljem člana 10., stava 2. primjenjuje se ne samo na ‘informacije’ ili ‘ideje’ na koje se gleda blagonaklono ili koje se smatraju neuvredljivima ili neinteresantnima već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju. Takvi su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokoumnosti bez kojeg nema ‘demokratskog društva’. Kao što je istaknuto u članu 10., ova sloboda podliježe izuzecima, koji se ... moraju, međutim, strogo tumačiti, dok potreba za bilo kakvim ograničavanjem mora biti uvjerljivo utvrđena ...

(ii) Pridjev ‘nužna’, u smislu člana 10., stava 2. podrazumijeva postojanje ‘hitne društvene potrebe’. Strane ugovornice imaju određeno polje slobodne procjene kod utvrđivanja postojanja takve potrebe, koje međutim, ide ruku pod ruku s evropskim nadzorom, obuhvaćajući ne samo zakon već i odluke kojima se taj zakon primjenjuje pa čak i one koje donese nezavisni sud. Sud je, dakle, nadležan da donese konačnu odluku o tome je li neko ‘ograničenje’ pomirljivo sa slobodom izražavanja koje se štiti članom 10.

(iii) Zadaća Suda, u izvršavanju njegove nadzorne uloge, nije da zamijeni domaće nadležne organe već da preispita, u odnosu na član 10., odluke koje su ti organi donijeli u skladu sa diskrecionim ovlaštenjem koje uživaju. To ne znači da se kroz ovaj nadzor isključivo utvrđuje je li tužena država svoje diskreciono pravo koristila razumno, pažljivo i u dobroj vjeri. Sud također mora ispitati miješanje na koje se podnositelj predstavke žalio u svjetlu predmeta u cjelini i utvrditi je li to miješanje bilo „srazmjerno legitimnom cilju koji se time nastojao postići“ i jesu li razlozi koje su domaće vlasti navele kao opravdanje za to miješanje bili „relevantni i dovoljni“. ... U tom smislu, Sud se mora uvjeriti da su domaći organi vlasti primijenili standarde koji su bili u skladu sa načelima sadržanim u članu 10. i, osim toga, da su se oslanjali na prihvatljivu ocjenu relevantnih činjenica ....”

  1. Nadalje, Sud ističe bitnu funkciju koju štampa ima u jednom demokratskom društvu. Iako štampa ne smije prekoračiti određene granice, naročito kad je riječ o ugledu i pravima drugih i sprečavanju objavljivanja povjerljivih informacija, njezina dužnost je da prenosi informacije i ideje od javnog interesa, na način koji je konzistentan sa njezinim obavezama i odgovornostima (v. Jersild protiv Dankse, 23. septembar 1994, § 31, Serija A br. 298; De Haes i Gijsels protiv Belgije, 24. februar 1997., § 37, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-I; i Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške [GC], br. 21980/93, § 58, ECHR 1999-III). Osim toga, Sud je svjestan činjenice da novinarska sloboda ponekad podrazumijeva i pribjegavanje sredstvima pretjerivanja ili čak provokacije (v. Prager i Oberschlick protiv Austrije, 26. april 1995., § 38, Serija A br. 313, i Bladet Tromsø i Stensaas, prethodno citiran, § 59). Granice dozvoljene kritike su uže u odnosu na građane nego u odnosu na političare ili vlade (v. na primjer, Castells protiv Španije, 23. april 1992., § 46., Serija A br. 236; Incal protiv Turske, 9. juni 1998., § 54., Izvještaji o presudama i odlukama 1998-IV; i Tammer protiv Estonije, br. 41205/98, § 62., ECHR 2001-I).
  2. Sud napominje da je pravo na zaštitu gleda pravo koje je zaštićeno članom 8. Konvencije kao dio prava na poštivanje privatnog života (v. Chauvy i ostali, prethodno citiran, § 70.; Pfeifer protiv Austrije, br. 12556/03, § 35, 15. novembar 2007.; i Polanco Torres i Movilla Polanco protiv Španije, br. 34147/06, § 40., 21. septembar 2010.). Da bi se član 8. aktivirao, potrebno je, međutim, da napad na nečiji ugled dostigne određeni nivo ozbiljnosti i da bude učinjen na način da naruši lično uživanje prava na poštivanje privatnog života (v. A. protiv Norveške, br. 28070/06, § 64, 9. april 2009., i Axel Springer AG protiv Njemačke [GC], br. 39954/08, § 83, 7. februar 2012.).
  3. Kada ispituje postoji li potreba za miješanjem u slobodu izražavanja u demokratskom društvu u interesu „zaštite ugleda ili prava drugih“, od Suda se može zahtijevati da utvrdi jesu li domaći organi vlasti postigli pravičnu ravnotežu u pogledu zaštite dvaju vrijednosti zajamčenih Konvencijom, koje u nekim slučajevima mogu doći u sukob jedna s drugom - sjedne strane, sloboda izražavanja zaštićena članom 10., a s druge, pravo na poštivanje privatnog života zajamčenog članom 8. (v. Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske, br. 71111/01, § 43., 14. juni 2007.; MGN Limited protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 39401/04, § 142., 18. januar 2011.; i Axel Springer AG, prethodno citiran, § 84).
  4. Sud je zaključio da, u načelu, sva prava zajamčena članovima 8. i 10. zaslužuju jednako poštovanje i da se ishod predstavke ne bi trebao, u načelu, razlikovati bez obzira je li predstavku podnio izdavač uvredljivog članka temeljem člana 10. Konvencije ili osoba koja je bila predmetom tog članka temeljem člana 8. Konvencije. Shodno tome, polje slobodne procjene bi, u načelu, trebalo biti jednako u oba slučaja (v. Axel Springer AG, prethodno citiran, § 87., i Von Hannover protiv Njemačke (br. 2) [GC], br. 40660/08 i 60641/08, § 106., ECHR 2012, sa daljnjim referencama na predmete Hachette Filipacchi Associés (ICI PARIS), prethodno citiran, § 41.; Timciuc protiv Rumunije (dec.), br. 28999/03, § 144., 12. oktobar 2010.; i Mosley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 48009/08, § 111., 10. maj 2011.).
  5. Sud je smatrao da u situacijama gdje se pravo na slobodu izražavanja balansira sa pravom na poštivanje privatnog života, balansiranje treba vršiti na temelju sljedećih kriterija: doprinos raspravi od općeg interesa, koliko je poznata osoba o kojoj se radi, tema o kojoj tekst govori, prethodno ponašanje dotične osobe, način na koji je informacija pribavljena i njezina vjerodostojnost, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, težina izrečene sankcije (v. Axel Springer AG, prethodno citiran, §§ 89-95., i Von Hannover (br. 2), prethodno citiran, §§ 108-113.).

(ii)  Primjena načela na okolnosti ovog predmeta

  1. Vraćajući se na ovaj predmet, Sud primjećuje na samom početku da je nesporno da su komentari koje su postavili čitatelji kao reakciju na novinski članak objavljen na informativnom portalu podnositelja predstavke po prirodi bili klevetnički. Društvo-podnositelj predstavke je, zaista, brzo uklonilo komentare, čim ga je o tome obavijestila oštećena strana, a koje je pred Sudom opisalo kao „sporne“ i „nezakonite“. Međutim, stranke su imale različite stavove o tome je li građanska odgovornost podnositelja predstavke za klevetničke komentare predstavljala nesrazmjerno miješanje u njegovu slobodu izražavanja. Drugim riječima, postavlja se pitanje je li obaveza podnositelja predstavke, koja je utvrđena pred domaćim pravosudnim tijelima, da osigura da se komentarima na njegovom internet-portalu ne krše prava ličnosti trećih strana bila u skladu sa garancijama iz člana 10. Konvencije.
  2. Da bi odgovorio na ovo pitanje, Sud će proanalizirati brojne faktore koje smatra relevantnim u okolnostima ovog predmeta. Sud će, prvo, ispitati kontekst komentara, a zatim mjere koje je podnositelj predstavke poduzeo da spriječi ili ukloni klevetničke komentare. Sud će, zatim, ispitati odgovornost stvarnih autora komentara kao alternativu odgovornosti podnositelja predstavke, a potom i posljedice domaćeg postupka na društvo koje je podnositelj predstavke.
  3. Sud primjećuje da se novinski članak koji je objavljen na informativnom portalu Delfi bavio, u određenoj mjeri, temom od javnog interesa. Govorio je o preusmjeravanju putnih pravaca jednog transportnog društva, koje za sobom povlači moguće lomljenje leda na nekim dionicama ledene ceste, zbog čega je otvaranje takvih cesta, koje brže i jeftinije povezuju otoke sa kopnom nego trajekti dotične kompanije, odloženo na nekoliko sedmica. Sam članak je bio izbalansiran, a upravniku tog transportnog društva je data prilika da ponudi objašnjenje. Članak nije sadržavao uvredljiv jezik. Sam članak, zaista, nije sadržavao ništa što bi poslužilo kao osnova za tužbu za klevetu u domaćem postupku. Ipak, članak je govorio o djelatnostima dotične brodske kompanije, koje su negativno uticale na veliki broj ljudi. Stoga, Sud smatra da je društvo-podnositelj predstavke, objavljujući dotični članak, moglo pretpostaviti da će izazvati negativne reakcije o brodskoj kompaniji i njezinoj upravi i da je, s obzirom na opći ugled komentara na Delfijevom informativnom portalu, postojao nadprosječno veći rizik da će negativni komentari izaći izvan okvira prihvatljive kritike i dosegnuti razinu bespotrebnih uvreda ili govora mržnje. Čini se, također, da je broj komentara na objavljeni članak bio iznadprosječan, što je ukazivalo na veće interesovanje za ovu temu među čitateljima i onima koji su postavljali komentare. Dakle, Sud zaključuje da se od društva koje je podnositelj predstavke očekivalo da postupi sa većom pažnjom u okolnostima ovog slučaja kako bi izbjegao odgovornost za povredu ugleda drugih osoba.
  4. Što se tiče mjera koje je društvo-podnositelj predstavke poduzelo, Sud napominje da je, pored izjave o odricanju od odgovornosti kojom naglašava da su autori komentara, a ne društvo-podnositelj predstavke odgovorni za komentare i da je zabranjeno postavljati komentare koji su u suprotnosti sa dobrom poslovnom praksom ili komentare koji sadrže prijetnje, uvrede, pogrdne ili vulgarne izraze, društvo-podnositelj predstavke imalo i dva opća mehanizma. Prvo, imalo je automatski sistem brisanja komentara na osnovu korijena riječi određenih vulgarnih izraza. Drugo, imalo je sistem prijavljivanja i uklanjanja komentara, prema kojem je bilo koje lice moglo jednostavno prijaviti neprimjereni komentar pritiskom na opciju namijenjenu za tu svrhu, čime skreće pažnju administratorima portala. Pored toga, u nekim prilikama su administratori portala samostalno uklanjali neprimjerene komentare. Dakle, Sud smatra da se ne može reći da je društvo-podnositelj predstavke u cijelosti zanemario svoju obavezu izbjegavanja nanošenja štete ugledu trećih strana. Ipak, čini se da je automatski filter koji je društvo koristilo, a koji se aktivira na temelju korijena riječi, bilo relativno lako zaobići. Iako je možda spriječio objavljivanje nekih uvreda ili prijetnji, u nekim drugim situacijama je to propustio uraditi. Dakle, iako nema razloga sumnjati u njegovu korisnost, Sud smatra da je filter koji se aktivira na korijen riječi bio nedovoljan da spriječi nanošenje štete trećim stranama.
  5. Sud je, nadalje, u obzir uzeo i sistem za prijavljivanje i uklanjanje komentara koji je koristilo društvo-podnositelj predstavke. Jedna od glavnih tačaka neslaganja među stranama u ovom predmetu bilo je pitanje je li primjenom ovog sistema podnositelj predstavke ispunio svoju obavezu dužne pažnje marljivog privrednog subjekta. Sud prvo primjećuje da je tehničko rješenje sistema za prijavljivanje i uklanjanje komentara na informativnom portalu Delfija bilo lako dostupno i jednostavno za korisnike, naime sve što je sistem zahtijevao je jednostavno aktiviranje za to predviđenog tastera. Nije bilo potrebno navoditi razloge zašto se neki komentar smatra neprimjerenim ili slati pisma društvu-podnositelju predstavke sa relevantnim zahtjevom. Iako u ovom slučaju, zainteresirana strana nije koristila opciju koja je ponuđena na internet-stranici podnositelja predstavke, već je uputila pismeni zahtjev elektronskom poštom, to je bio njezin vlastiti izbor, no u svakom slučaju nije sporno da je podnositelj predstavke odmah po prijemu zahtjeva uklonio klevetničke komentare. Ipak, do tog momenta, ti su komentari bili dostupni javnosti čitavih šest sedmica.
  6. Sud primjećuje da je po mišljenju zainteresirane strane, sa kojim su se složili i domaći sudovi, prethodno automatsko filtriranje i sistem za prijavljivanje i uklanjanje komentara koje je koristilo društvo-podnositelj predstavke nisu osigurali dovoljnu zaštitu prava trećih lica. U tom smislu, domaći su sudovi važnost pripisali činjenici da je objavljivanje novinskih članaka i omogućavanje čitateljima da komentarišu te članke sastavni dio profesionalne djelatnosti društva koje je podnositelj predstavke. Njega je interesirao broj čitatelja i njihovih komentara, od čega je zavisio njegov prihod od oglašavanja. Sud ovu tvrdnju smatra relevantnom za utvrđivanje proporcionalnosti miješanja u slobodu izražavanja podnositelja predstavke. Također, smatra da objavljivanje klevetničkih komentara na informativnim portalima na internetu, kao što je slučaj u ovom predmetu, podrazumijeva širu komentatorsku publiku. Sud nadalje napominje da je društvo koje je podnositelj predstavke, a ne osoba o čijem se ugledu radilo, bilo u poziciji da dobije saznanja o članku koji je trebao biti objavljen i da predvidi prirodu mogućih komentara koje će članak potaknuti i, prije svega, da poduzme tehničke ili manualne mjere da spriječi objavljivanje klevetničkih komentara. Zaista, autori komentara nisu mogli mijenjati ili brisati svoje komentare koje su već objavili na informativnom portalu Delfi, jer je samo podnositelj predstavke imao tehničku mogućnost da to učini. Stoga, Sud smatra da je društvo koje je podnositelj predstavke imalo značajan stepen kontrole nad komentarima koji su objavljeni na njegovim portalu, iako tu mogućnost potpune kontrole nije koristio onoliko koliko je mogao.
  7. Sud je, također, uzeo u obzir i činjenicu da domaći sudovi nisu eksplicitno naložili podnositelju predstavke kako da osigura zaštitu prava trećih lica, ostavljajući time mogućnost društvu da samo izabere način na koji će to uraditi. Dakle, podnositelju predstavke nisu nametnute nikakve posebne mjera kao što je, primjera radi, zahtjev za prethodnom registracijom korisnika prije nego mogu postaviti svoj komentar, pregled komentara od strane društva-podnositelja predstavke prije njihovog objavljivanja ili brzi pregled komentara nakon njihovog objavljivanja. Sud smatra da je sloboda ostavljena podnositelju predstavke u ovom smislu važan faktor koji smanjuje stepen ozbiljnosti zadiranja u njegovu slobodu izražavanja.
  8. Sud je uzeo u obzir argumentu podnositelja predstavke da je oštećena strana tužbu mogla podnijeti protiv stvarnih autora komentara. Sud, međutim, veću težinu pridaje kontra-argumentu Vlade da je, za potrebe parničnog postupka, bilo vrlo teško utvrditi identitet osoba protiv kojih bi se podigla tužba. Zbog čisto tehničkih razloga, čini se neproporcionalnim, u slučaju kao što je ovaj, prebaciti teret utvrđivanja identiteta autora klevetničkih komentara na oštećenu stranu. Imajući u vidu pozitivne obaveze države prema članu 8., koje mogu obuhvaćati i donošenje mjera kojima se osigurava poštivanje prava na privatni život u sferi odnosa između pojedinaca (v. Von Hannover (br. 2), prethodno citiran, § 98., sa dodatnim referencama), Sud nije uvjeren da bi, u okolnostima ovog predmeta. mjere koje bi oštećenoj strani omogućile da tužbu podnese samo protiv autora komentara, kao što se čini da podnositelj predstavke predlaže, osigurale djelotvornu zaštitu prava oštećene strane na privatni život. Napominje da je podnositelj predstavke sam izabrao da omogući postavljanje komentara neregistriranim korisnicima, pa se stoga mora smatrati da je preuzeo određenu odgovornost za ove komentare.
  9. Sud je, u ovom kontekstu, svjestan važnosti poštivanja volje korisnika da ne otkriju svoj identitet u ostvarivanju prava na slobodu izražavanja. Istovremeno, širenje interneta i mogućnost - ili, u nekom smislu opasnost - da jednom objavljena informacija ostaje trajno objavljena i da će kao takva zauvijek cirkulirati, poziva na oprez. Zbog lakoće objavljivanja informacija na internetu i značajne količine informacija koja se tamo nalazi, zadatak detektovanja i uklanjanja klevetničkih informacija je izuzetno težak. To je težak zadatak za operatera internet-portala, kao što je to slučaj u ovom predmetu, ali je još i teži za potencijalno oštećene osobe koje vjerovatno neće imati resurse za trajno praćenje interneta. Sud potonji element smatra važnim faktorom u balansiranju dotičnih prava i interesa. U tom se kontekstu Sud poziva na presudu u predmetu Krone Verlag (br. 4), u kojoj je presuđeno da prebacivanje rizika ostvarivanja pravne zadovoljštine za klevetu sa oklevetane osobe na medijske kuće, koje su obično u boljem finansijskom položaju nego oklevetana osoba, nije, samo po sebi, neproporcionalno zadiranje u slobodu izražavanja medijske kuće (v. Krone Verlag GmbH & Co. KG protiv Austrije (br. 4), br. 72331/01, § 32., 9. novembar 2006.).
  10. Na koncu, Sud je utvrdio da je društvo-podnositelj predstavke dužno platiti oštećenoj strani odštetu za nematerijalnu štetu u iznosu koji je ekvivalentan 320 eura. S obzirom da je društvo-podnositelj predstavke profesionalni operater jednog od najvećih informativnih portala u Estoniji, Sud je bio mišljenja da se taj iznos odštete ni na koji način ne može smatrati nesrazmjernim povredi koju su utvrdili domaći sudovi.
  11. U svjetlu prethodno navedenih elemenata, a posebno uvredljive i prijeteće prirode komentara, činjenice da su ti komentari postavljeni kao reakcija na članak koji je društvo-podnositelj predstavke objavilo na svom profesionalnom, informativnom portalu koji djeluje na komercijalnoj osnovi, nedovoljnih mjera koje je društvo-podnositelj predstavke poduzelo da bi izbjeglo uzrokovanje štete ugledu drugih lica i osiguralo realniju mogućnost za prebacivanje odgovornosti na izvorne autore komentara, umjerenu sankciju koja je izrečena društvu-podnositelju predstavke, Sud smatra da je, u okolnostima ovog predmeta, zaključak domaćih sudova da je društvo-podnositelj predstavke bilo odgovorno za klevetničke komentare koje su postavili čitatelji njegovog informativnog portala bio opravdan i da je predstavljao srazmjerno ograničenje prava društva-podnositelja predstavke na slobodu izražavanja.

Shodno tome, nije bilo povrede člana 10. Konvencije.

IZ OVIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Proglašava predstavku nedopustivom;
  2. Presuđuje da nije bilo povrede člana 10. Konvencije.

 

Presuda je sastavljena na engleskom i francuskom jeziku i objavljena u pisanom obliku 10. oktobra 2013. godine, u skladu sa Pravilom 77., stavovi 2. i 3. Poslovnika Suda.

André Wampach                           Isabelle Berro-Lefèvre

Zamjenik registrara                      Predsjednica             

 

_________________________________________

Ovaj prevod je finansiran uz  podršku Zakladnog fonda za ljudska prava Vijeća Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund.).

 Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

FIRST SECTION

CASE OF DELFI AS v. ESTONIA

(Application no. 64569/09)

JUDGMENT

STRASBOURG

10 October 2013

THIS CASE WAS REFERRED TO THE GRAND CHAMBER WHICH DELIVERED JUDGMENT IN THE CASE ON 16/06/2015

This judgment may be subject to editorial revision.

In the case of Delfi AS v. Estonia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Isabelle Berro-Lefèvre, President,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, judges,
and André Wampach, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 17 September 2013, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 64569/09) against the Republic of Estonia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by Delfi AS, a public limited company registered in Estonia (“the applicant company”), on 4 December 2009.

2. The applicant company was represented by Mr V. Otsmann, a lawyer practising in Tallinn. The Estonian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms M. Kuurberg, of the Ministry of Foreign Affairs.

3. The applicant company alleged that its freedom of expression had been violated.

4. On 11 February 2011 the application was communicated to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

5. Written submissions were received from the Helsinki Foundation for Human Rights in Warsaw, which had been granted leave by the President to intervene as a third party (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 2).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6. The applicant company is a public limited company (aktsiaselts), registered in Estonia.

A. Background of the case

7. The applicant company is the owner of Delfi, an Internet news portal that publishes up to 330 news articles a day. Delfi is one of the largest news portals on the Internet in Estonia. It publishes news in Estonian and Russian in Estonia and also operates in Latvia and Lithuania.

8. At the material time, at the end of the body of the news articles there were the words “add your comment” and fields for comments, the commenter’s name and his or her email address (optional). Below these fields there were buttons “publish the comment” and “read comments”. The part for reading comments left by others was a separate area which could be accessed by clicking on the “read comments” button. The comments were uploaded automatically and were, as such, not edited or moderated by the applicant company. The articles received about 10,000 readers’ comments daily, the majority posted under pseudonyms.

9. Nevertheless, there was a system of notify-and-take-down in place: any reader could mark a comment as leim (an Estonian word for an insulting or mocking message or a message inciting hatred on the Internet) and the comment was removed expeditiously. Furthermore, there was a system of automatic deletion of comments that included certain stems of obscene words. In addition, a victim of a defamatory comment could directly notify the applicant company, in which case the comment was removed immediately.

10. The applicant company had made efforts to advise users that the comments were not its opinion and that the authors of comments were responsible for their content. On Delfi’s Internet site there were “Rules of comment” which included the following:

“The Delfi message board is a technical medium allowing users to publish comments. Delfi does not edit comments. An author of a comment is liable for his/her comment. It is worth noting that there have been cases in the Estonian courts where authors have been punished for the contents of a comment ...

Delfi prohibits comments the content of which does not comply with good practice.

These are comments that:

- contain threats;

- contain insults;

- incite hostility and violence;

- incite illegal activities ...

- contain obscene expressions and vulgarities ...

Delfi has the right to remove such comments and restrict their authors’ access to the writing of comments ...”

The functioning of the notice-and-take-down system was also explained in the text.

11. The Government submitted that in Estonia Delfi had a notorious history of publishing defaming and degrading comments. Thus, on 22 September 2005 the weekly newspaper Eesti Ekspress had published a public letter from the editorial board to the Minister of Justice, the Chief Public Prosecutor and the Chancellor of Justice in which concern was expressed about incessant taunting of people on public websites in Estonia. Delfi was named as a source of brutal and arrogant mockery.

B. Article and comments published on the Internet news portal

12. On 24 January 2006 the applicant company published an article on the Delfi portal under the heading ‘SLK Destroyed Planned Ice Road’. Ice roads are public roads over the frozen sea which are open between the Estonian mainland and some islands in winter. The abbreviation SLK stands for AS Saaremaa Laevakompanii (Saaremaa Shipping Company, a public limited company). SLK provides a public ferry transport service between the mainland and some islands. L. was a member of the supervisory board of SLK and the company’s sole or majority shareholder at the material time.

13. On 24 and 25 January 2006 the article attracted 185 comments. About twenty of them contained personal threats and offensive language directed against L.

14. On 9 March 2006 L.’s lawyers requested the applicant company to remove the offensive comments and claimed 500,000 kroons (EEK) (approximately 32,000 euros (EUR)) in compensation for non-pecuniary damage. The request concerned the following twenty comments:

“1. 1. there are currents in [V]äinameri

2. open water is closer to the places you referred to, and the ice is thinner.

Proposal – let’s do as in 1905, let’s go to [K]uressaare with sticks and put [L.] and [Le.] in bag

2. fucking shitheads...

they bath in money anyways thanks to that monopoly and State subsidies and now started to fear that cars may drive to the islands for a couple of days without anything filling their purses. burn in your own ship, sick Jew!

3. good that [La.’s] initiative has not broken down the lines of the web flamers. go ahead, guys, [L.] into oven!

4. [little L.] go and drown yourself

5. aha... [I] hardly believe that that [happened] by accident... assholes fck

6. rascal!!! [in Russian]

7. What are you whining, kill this bastard once[.] In the future the other ones ... will know what they will risk, even they will only have one little life.

8. ... is [bloody] right. To be lynched, to warn the other [islanders] and would-be men. Then nothing like that will be done again! In any event, [L.] very much deserves that, doesn’t he.

9. “a good man lives [long,] a shitty man [a day or two]”

10. If there was an iceroad, [one] could easily save 500 for a full car, fckng [L.] pay for that economy, why it takes 3 [hours] for your ferries if they are so good icebreakers, go and break ice in Pärnu port ... instead, fcking monkey, I will pass [the strait] anyways and if I will drown, it is your fault

11. and can’t anyone defy the shits?

12. [inhabitants of Saaremaa and Hiiumaa islands], do 1:0 to this dope.

13. wonder whether [L.] won’t be trashed in Saaremaa? to screw one’s owns like that.

14. The people will chatter for a couple of days in the Internet, but the crooks (and also those who are backed and whom we ourselves have elected to represent us) pocket the money and pay no attention to this flaming – no one gives a shit about this.

Once [M.] and other big crooks also used to boss around, but their greed stroke back (RIP). Will also strike back to these crooks sooner or later. As they sow, so shall they reap, but they should nevertheless be contained (by lynching as the state is powerless in respect of them – it is really them who govern the state), because they only live for today. Tomorrow, the flood.

15. this [V.] will once get [a blow] from me with a cake.

damn, as soon as you put a cauldron on the fire and there is smoke rising from the chimney of the sauna, the crows from Saaremaa are there – thinking that...a pig is going to be slaughtered. no way

16. bastards!!!! Ofelia also has an ice class, so this is no excuse why Ola was required!!!

17. Estonian state, led by scum [and] financed by scum, of course does not prevent or punish the antisocial acts of the scum. But well, each [L.] has his Michaelmas... and this cannot at all be compared to a ram’s Michaelmas. Actually sorry for [L.] – a human, after all... :D :D :D

18. ... if after such acts [L.] should all of a sudden happen to be on sick leave and also in case of the next destruction of the ice road... will he [then] dear to act like a pig for the third time? :)

19. fucking bastard, that [L.]... could have gone home with my baby soon... anyways his company cannot guarantee a normal ferry service and the prices are such that... real creep... a question arises whose pockets and mouths he has filled up with money so that he’s acting like a pig from year to year

20. can’t make bread from shit; and paper and internet stand everything; and just for own fun (really the state and [L.] do not care about the people’s opinion)... just for fun, with no greed for money – I pee into the [L.’s] ear and then I also shit onto his head. :)”

15. On the same day the offensive comments were removed by the applicant company.

16. On 23 March 2006 the applicant company responded to the request from L.’s lawyers. It informed L. that the comments had been removed under the notice-and-take-down obligation, and refused the claim for damages.

C. Civil proceedings against the applicant company

17. On 13 April 2006 L. brought a civil suit with the Harju County Court against the applicant company.

18. At the hearing of 28 May 2007 the representatives of the applicant company submitted, inter alia, that in cases like the “Bronze Night” (public disorders related to the relocation of the Bronze Soldier monument in April 2007) Delfi had removed 5,000-10,000 comments per day, also on its own initiative.

19. By a judgment of 25 June 2007 L.’s claim was dismissed. The County Court found that the applicant company’s responsibility was excluded under the Information Society Services Act (Infoühiskonna teenuse seadus), which was based on the Directive on Electronic Commerce (Directive 2000/31/EC of the European Parliament and of the Council of 8 June 2000 on certain legal aspects of information society services, in particular electronic commerce, in the Internal Market). The court considered that the comment environment in the applicant company’s news portal was to be distinguished from the portal’s journalistic area. The administration of the former by the applicant company was essentially of a mechanical and passive nature. The applicant company could not be considered the publisher of the comments, nor did it have any obligation to monitor them.

20. On 22 October 2007 the Tallinn Court of Appeal allowed L.’s appeal. It considered that the County Court had erred in finding that the applicant company’s responsibility was excluded under the Information Society Services Act. The County Court’s judgment was quashed and the case referred back to the first-instance court for new consideration.

21. On 21 January 2008 the Supreme Court declined to hear the applicant company’s appeal.

22. On 27 June 2008 the Harju County Court, having re-examined the case, found for L. In accordance with the Court of Appeal’s instructions it relied on the Obligations Act (Võlaõigusseadus) and deemed the Information Society Services Act inapplicable. It observed that the applicant company had placed a note on its Internet site that comments were not edited, that it was prohibited to post comments that were contrary to good practice, and that the applicant company reserved to itself the right to remove such comments. A system was put in place whereby users could notify the applicant company of any inappropriate comments. However, the County Court considered that this was insufficient and did not allow adequate protection for the personality rights of others. The court found that the applicant company itself was to be considered the publisher of the comments, and it could not avoid responsibility by publishing a disclaimer that it was not liable for the content of the comments.

23. The County Court found that the news article itself published in the Delfi news portal was a balanced one. A number of comments, however, were vulgar in form; they were humiliating and defamatory and impaired L.’s honour, dignity and reputation. The comments went beyond justified criticism and amounted to simple insults. The court concluded that freedom of expression did not extend to protection of the comments concerned and that L.’s personality rights had been violated. L. was awarded EEK 5,000 (EUR 320) in non-pecuniary damages.

24. On 16 December 2008 the Tallinn Court of Appeal upheld the County Court’s judgment. It emphasised that the applicant company had not been required to exercise preliminary control over comments posted on its news portal. However, having chosen not to do so, it should have created some other effective system which would have ensured rapid removal of unlawful comments from the portal. The Court of Appeal considered that the measures taken by the applicant company were insufficient and that it was contrary to the principle of good faith to place the burden of monitoring the comments on their potential victims.

25. The Court of Appeal rejected the applicant company’s argument that its responsibility was excluded on the basis of the Information Society Services Act. It noted that the applicant company was not a technical intermediary in respect of the comments, and that its activity was not of a merely technical, automatic and passive nature; instead, it invited users to add comments. Thus, the applicant company was a provider of content services rather than of technical services.

26. On 10 June 2009 the Supreme Court dismissed the applicant company’s appeal. It upheld the Court of Appeal’s judgment in substance, but partly modified its reasoning.

27. The Supreme Court approved the lower courts’ interpretation of the Information Society Services Act, and reiterated that an information society service provider, falling under that Act and the Directive on Electronic Commerce, had neither knowledge of nor control over information which was transmitted or stored. By contrast, a provider of content services governed the content of information that was being stored. In the present case, the applicant company had integrated the comment environment into its news portal and invited users to post comments. The number of comments had an effect on the number of visits to the portal and on the applicant company’s revenue from advertisements published on the portal. Thus, the applicant company had an economic interest in the comments. The fact that the applicant company did not write the comments itself did not imply that it had no control over the comment environment. It enacted the rules of comment and removed comments if the rules were breached. The users, on the contrary, could not change or delete the comments they had posted; they could merely report obscene comments. Thus, the applicant company could determine which comments were published and which not. The fact that it made no use of this possibility did not mean that it had no control over the publishing of the comments.

28. Furthermore, the Supreme Court considered that in the present case both the applicant company and the authors of the comments were to be considered publishers of the comments. In this context, it also referred to the economic interest of an internet portal’s administrator, which made it a publisher as entrepreneur, similarly to a publisher of printed media. The Supreme Court found that the plaintiff was free to choose against whom to bring the suit, and L. had chosen to bring the suit against the applicant company.

29. The Supreme Court found that on the basis of its legal obligation to avoid causing damage to other persons the applicant company should have prevented clearly unlawful comments from being published. Furthermore, after the comments had been published, it had failed to remove them on its own initiative, although it must have been aware of their unlawfulness. The courts had rightly found that the applicant company’s failure to act had been unlawful.

D. Subsequent developments

30. According to information posted on 1 October 2009 by Delfi on its Internet portal Delfi did not allow persons who had posted offensive comments to post a new comment until the commenter had read and accepted the rules of commenting. Furthermore, it was announced that Delfi had set up a team of moderators who carried out follow-up moderation of comments posted on the portal. First of all, the moderators reviewed all user notices of inappropriate comments. The compliance of comments with the rules of commenting was monitored as well. According to the information published, the number of comments posted by Delfi’s readers in August 2009 had been 190,000. Delfi’s moderators had removed 15,000 comments (about 8%), mainly consisting of spam or irrelevant comments. The share of defamatory comments had been less than 0.5% of the total number of comments.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

31. The Constitution of the Republic of Estonia (Eesti Vabariigi põhiseadus) provides:

Article 17

“No one’s honour or good name shall be defamed.”

Article 19

“(1) Everyone has the right to free self-realisation.

(2) Everyone shall honour and consider the rights and freedoms of others, and shall observe the law in exercising his or her rights and freedoms and in fulfilling his or her duties.”

Article 45

“(1) Everyone has the right to freely disseminate ideas, opinions, beliefs and other information by word, print, picture or other means. This right may be restricted by law to protect public order, morals, and the rights and freedoms, health, honour and the good name of others. This right may also be restricted by law for state and local government public servants, to protect a state or business secret or information received in confidence, which has become known to them by reason of their office, and the family and private life of others, as well as in the interests of justice.

(2) There is to be no censorship.”

32. Section 138 of the Civil Code (General Principles) Act (Tsiviilseadustiku üldosa seadus) provides that rights shall be exercised and obligations performed in good faith. A right shall not be exercised in an unlawful manner or with the aim of causing damage to another person.

33. Paragraph 2 of section 134 of the Obligations Act (Võlaõigusseadus) provides:

“In the case of an obligation to compensate for damage arising from ... violation of a personality right, in particular from defamation, the obligated person shall compensate the aggrieved person for non-pecuniary damage only if this is justified by the gravity of the violation, in particular by physical or emotional distress.”

34. Section 1043 of the Obligations Act provides that a person (tortfeasor) who unlawfully causes damage to another person (victim) shall compensate for the damage if the tortfeasor is culpable (süüdi) of causing the damage or is liable (vastutab) for causing the damage pursuant to law

35. Section 1045 of the Obligations Act stipulates that the causing of damage is unlawful if, inter alia, the damage is caused by violation of a personality right of the victim.

36. The Obligations Act further provides:

Section 1046 – Unlawfulness of damage to personality rights

“(1) Defamation of a person, inter alia by passing undue judgment, by the unjustified use of the name or image of the person, or by breaching the inviolability of the private life or another personality right of the person, is unlawful unless otherwise provided by law. Upon the establishment of unlawfulness, the type of violation, the reason and motive for the violation and the gravity of the violation relative to the aim pursued thereby shall be taken into consideration.

(2) The violation of a personality right is not unlawful if the violation is justified in view of other legal rights protected by law and the rights of third parties or public interests. In such cases unlawfulness shall be established on the basis of the comparative assessment of different legal rights and interests protected by law.”

Section 1047 – Unlawfulness of disclosure of incorrect information

“(1) Violation of personality rights or interference with the economic or professional activities of a person by way of disclosure [avaldamine] of incorrect information or by incomplete or misleading disclosure of information concerning the person or the activities of the person, is unlawful unless the person who discloses such information proves that, upon disclosure thereof, the person was not aware and was not required to be aware that such information was incorrect or incomplete.

(2) Disclosure of defamatory matters concerning a person, or matters which may adversely affect the economic situation of a person, is deemed to be unlawful unless the person who discloses such matters proves that the statement he or she makes is true.

(3) Regardless of the provisions of subsections (1) and (2) of this section, the disclosure of information or other matters is not deemed to be unlawful if the person who discloses the information or other matters or the person to whom such matters are disclosed has a legitimate interest in the disclosure, and if the person who discloses the information has checked the information or other matters with a thoroughness which corresponds to the gravity of the potential violation.

(4) In the event of disclosure of incorrect information, the victim may demand that the person who has disclosed such information refute the information or publish a correction at their own expense, regardless of whether the disclosure of the information was unlawful or not.”

Section 1055 – Prohibition on damaging actions

“(1) If unlawful damage is caused continually or a threat is made that unlawful damage will be caused, the victim or the person who is threatened has the right to demand that behaviour which causes damage be terminated or the making of threats of such behaviour be refrained from. In the event of bodily injury, damage to health, violation of inviolability of personal life or any other personality rights, it may be demanded, inter alia, that the tortfeasor be prohibited from approaching others (restraining order), the use of housing or communication be regulated, or other similar measures be applied.

(2) The right to demand that behaviour which causes damage as specified in subsection (1) of this section be terminated does not apply if it is reasonable to expect that such behaviour can be tolerated in human coexistence or due to significant public interest. In such a case the victim has the right to make a claim for compensation for damage caused unlawfully ...”

37. The Information Society Services Act (Infoühiskonna teenuse seadus) provides as follows:

Section 8 – Restricted liability upon mere transmission of information and provision of access to public data communications network

“(1) Where a service is provided that consists of the mere transmission in a public data communication network of information provided by a recipient of the service, or the provision of access to a public data communication network, the service provider is not liable for the information transmitted, on condition that the provider:

1) does not initiate the transmission;

2) does not select the receiver of the transmission;

3) does not select or modify the information contained in the transmission.

(2) The acts of transmission and of provision of access within the meaning of paragraph 1 of this section include the automatic, intermediate and transient storage of the information transmitted, in so far as this takes place for the sole purpose of carrying out the transmission in the public data communication network, and provided that the information is not stored for any period longer than is reasonably necessary for the transmission.”

Section 9 – Restricted liability upon temporary storage of information in cache memory

“(1) Where a service is provided that consists of the transmission in a public data communication network of information provided by a recipient of the service, the service provider is not liable for the automatic, intermediate and temporary storage of that information, if the method of transmission concerned requires caching for technical reasons and the caching is performed for the sole purpose of making more efficient the information’s onward transmission to other recipients of the service at their request, on condition that:

1) the provider does not modify the information;

2) the provider complies with conditions on access to the information;

3) the provider complies with rules regarding the updating of the information, specified in a manner widely recognised and used in the industry;

4) the provider does not interfere with the lawful use of technology which is widely recognised and used by the industry to obtain data on the use of the information;

5) the provider acts expeditiously to remove or to disable access to the information it has stored upon obtaining actual knowledge of the fact that the information at the initial source of the transmission has been removed from the network, or access to it has been disabled, or that a court, the police or a state supervisory authority has ordered such removal.”

Section 10 – Restricted liability upon provision of information storage service

“(1) Where a service is provided that consists of the storage of information provided by a recipient of the service, the service provider is not liable for the information stored at the request of a recipient of the service, on condition that:

1) the provider does not have actual knowledge of the contents of the information and, as regards claims for damages, is not aware of facts or circumstances from which the illegal activity or information is apparent;

2) the provider, upon obtaining knowledge or awareness of the facts specified in subparagraph 1 of this paragraph, acts expeditiously to remove or to disable access to the information.

(2) Paragraph 1 of this section shall not apply when the recipient of the service is acting under the authority or the control of the provider.”

Section 11 – No obligation to monitor

“(1) A service provider specified in sections 8 to 10 of this Act is not obliged to monitor information upon the mere transmission thereof or provision of access thereto, temporary storage thereof in cache memory or storage thereof at the request of the recipient of the service, nor is the service provider obliged to actively seek information or circumstances indicating illegal activity.

(2) The provisions of paragraph 1 of this section do not restrict the right of an official exercising supervision to request the disclosure of such information by a service provider.

(3) Service providers are required to promptly inform the competent supervisory authorities of alleged illegal activities undertaken or information provided by recipients of their services specified in sections 8 to 10 of this Act, and to communicate to the competent authorities information enabling the identification of recipients of their service with whom they have storage agreements.”

38. In a judgment of 21 December 2005 (case no. 3-2-1-95-05) the Supreme Court found that, for the purposes of section 1047 of the Obligations Act, disclosure [avaldamine] meant disclosure of information to third parties. A person who transmitted information to a media publisher [meediaväljaanne] could be considered a discloser [avaldaja] even if he or she was not the publisher of the article [ajaleheartikli avaldaja] in question. The Supreme Court has reiterated the same position in its subsequent judgments, for example in a judgment of 21 December 2010 (case no. 3‑2‑1-67-10).

39. In a number of domestic cases actions for defamation have been brought against several defendants, including, for example, a publisher of a newspaper and the author of an article (the Supreme Court’s judgment of 7 May 1998 in case no. 3-2-1-61-98), a publisher of a newspaper and an interviewee (the Supreme Court’s judgment of 1 December 1997 in case no. 3-2-1-99-97), and solely against a publisher of a newspaper (the Supreme Court’s judgment of 30 October 1997 in case no. 3-2-1-123-97, and a judgment of 10 October 2007 in case no. 3-2-1-53-07).

III. RELEVANT INTERNATIONAL MATERIAL

A. Council of Europe documents

40. On 28 May 2003 the Committee of Ministers of the Council of Europe adopted, at the 840th meeting of the Ministers’ Deputies, the Declaration on freedom of communication on the Internet. It reads in the relevant part as follows:

“The member states of the Council of Europe ...Convinced also that it is necessary to limit the liability of service providers when they act as mere transmitters, or when they, in good faith, provide access to, or host, content from third parties;

Recalling in this respect Directive 2000/31/EC of the European Parliament and of the Council of 8 June 2000 on certain legal aspects of information society services, in particular electronic commerce, in the Internal Market (Directive on electronic commerce);

Stressing that freedom of communication on the Internet should not prejudice the human dignity, human rights and fundamental freedoms of others, especially minors;

Considering that a balance has to be found between respecting the will of users of the Internet not to disclose their identity and the need for law enforcement authorities to trace those responsible for criminal acts;

(...)

Declare that they seek to abide by the following principles in the field of communication on the Internet:

Principle 1: Content rules for the Internet

“Member states should not subject content on the Internet to restrictions which go further than those applied to other means of content delivery.”

Principle 3: Absence of prior state control

“Public authorities should not, through general blocking or filtering measures, deny access by the public to information and other communication on the Internet, regardless of frontiers. This does not prevent the installation of filters for the protection of minors, in particular in places accessible to them, such as schools or libraries.

Provided that the safeguards of Article 10, paragraph 2, of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms are respected, measures may be taken to enforce the removal of clearly identifiable Internet content or, alternatively, the blockage of access to it, if the competent national authorities have taken a provisional or final decision on its illegality.”

Principle 6: Limited liability of service providers for Internet content

“Member states should not impose on service providers a general obligation to monitor content on the Internet to which they give access, that they transmit or store, nor that of actively seeking facts or circumstances indicating illegal activity.

Member states should ensure that service providers are not held liable for content on the Internet when their function is limited, as defined by national law, to transmitting information or providing access to the Internet.

In cases where the functions of service providers are wider and they store content emanating from other parties, member states may hold them co-responsible if they do not act expeditiously to remove or disable access to information or services as soon as they become aware, as defined by national law, of their illegal nature or, in the event of a claim for damages, of facts or circumstances revealing the illegality of the activity or information.

When defining under national law the obligations of service providers as set out in the previous paragraph, due care must be taken to respect the freedom of expression of those who made the information available in the first place, as well as the corresponding right of users to the information.

In all cases, the above-mentioned limitations of liability should not affect the possibility of issuing injunctions where service providers are required to terminate or prevent, to the extent possible, an infringement of the law.”

Principle 7: Anonymity

“In order to ensure protection against online surveillance and to enhance the free expression of information and ideas, member states should respect the will of users of the Internet not to disclose their identity. This does not prevent member states from taking measures and co-operating in order to trace those responsible for criminal acts, in accordance with national law, the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms and other international agreements in the fields of justice and the police.”

B. European Union documents

1. Directive 2000/31/EC

41. Directive 2000/31/EC of the European Parliament and of the Council of 8 June 2000 on certain legal aspects of information society services, in particular electronic commerce, in the Internal Market (Directive on electronic commerce) provides as follows:

“... (9) The free movement of information society services can in many cases be a specific reflection in Community law of a more general principle, namely freedom of expression as enshrined in Article 10(1) of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, which has been ratified by all the Member States; for this reason, directives covering the supply of information society services must ensure that this activity may be engaged in freely in the light of that Article, subject only to the restrictions laid down in paragraph 2 of that Article and in Article 46(1) of the Treaty; this Directive is not intended to affect national fundamental rules and principles relating to freedom of expression ...

(42) The exemptions from liability established in this Directive cover only cases where the activity of the information society service provider is limited to the technical process of operating and giving access to a communication network over which information made available by third parties is transmitted or temporarily stored, for the sole purpose of making the transmission more efficient; this activity is of a mere technical, automatic and passive nature, which implies that the information society service provider has neither knowledge of nor control over the information which is transmitted or stored.

(43) A service provider can benefit from the exemptions for “mere conduit” and for “caching” when he is in no way involved with the information transmitted; this requires among other things that he does not modify the information that he transmits; this requirement does not cover manipulations of a technical nature which take place in the course of the transmission as they do not alter the integrity of the information contained in the transmission.

(44) A service provider who deliberately collaborates with one of the recipients of his service in order to undertake illegal acts goes beyond the activities of “mere conduit” or “caching” and as a result cannot benefit from the liability exemptions established for these activities.

(45) The limitations of the liability of intermediary service providers established in this Directive do not affect the possibility of injunctions of different kinds; such injunctions can in particular consist of orders by courts or administrative authorities requiring the termination or prevention of any infringement, including the removal of illegal information or the disabling of access to it.

(46) In order to benefit from a limitation of liability, the provider of an information society service, consisting of the storage of information, upon obtaining actual knowledge or awareness of illegal activities has to act expeditiously to remove or to disable access to the information concerned; the removal or disabling of access has to be undertaken in the observance of the principle of freedom of expression and of procedures established for this purpose at national level; this Directive does not affect Member States’ possibility of establishing specific requirements which must be fulfilled expeditiously prior to the removal or disabling of information.

(47) Member States are prevented from imposing a monitoring obligation on service providers only with respect to obligations of a general nature; this does not concern monitoring obligations in a specific case and, in particular, does not affect orders by national authorities in accordance with national legislation.

(48) This Directive does not affect the possibility for Member States of requiring service providers, who host information provided by recipients of their service, to apply duties of care, which can reasonably be expected from them and which are specified by national law, in order to detect and prevent certain types of illegal activities. ...”

Article 1 – Objective and scope

“1. This Directive seeks to contribute to the proper functioning of the internal market by ensuring the free movement of information society services between the Member States ...”

Article 2 – Definitions

“For the purpose of this Directive, the following terms shall bear the following meanings:

(a) “information society services”: services within the meaning of Article 1(2) of Directive 98/34/EC as amended by Directive 98/48/EC;

(b) “service provider”: any natural or legal person providing an information society service;

(c) “established service provider”: a service provider who effectively pursues an economic activity using a fixed establishment for an indefinite period. The presence and use of the technical means and technologies required to provide the service do not, in themselves, constitute an establishment of the provider ...”

Section 4: Liability of intermediary service providers

Article 12 – “Mere conduit”

“1. Where an information society service is provided that consists of the transmission in a communication network of information provided by a recipient of the service, or the provision of access to a communication network, Member States shall ensure that the service provider is not liable for the information transmitted, on condition that the provider:

(a) does not initiate the transmission;

(b) does not select the receiver of the transmission; and

(c) does not select or modify the information contained in the transmission.

2. The acts of transmission and of provision of access referred to in paragraph 1 include the automatic, intermediate and transient storage of the information transmitted in so far as this takes place for the sole purpose of carrying out the transmission in the communication network, and provided that the information is not stored for any period longer than is reasonably necessary for the transmission.

3. This Article shall not affect the possibility for a court or administrative authority, in accordance with Member States’ legal systems, of requiring the service provider to terminate or prevent an infringement.”

Article 13 – “Caching”

“1. Where an information society service is provided that consists of the transmission in a communication network of information provided by a recipient of the service, Member States shall ensure that the service provider is not liable for the automatic, intermediate and temporary storage of that information, performed for the sole purpose of making more efficient the information’s onward transmission to other recipients of the service upon their request, on condition that:

(a) the provider does not modify the information;

(b) the provider complies with conditions on access to the information;

(c) the provider complies with rules regarding the updating of the information, specified in a manner widely recognised and used by industry;

(d) the provider does not interfere with the lawful use of technology, widely recognised and used by industry, to obtain data on the use of the information; and

(e) the provider acts expeditiously to remove or to disable access to the information it has stored upon obtaining actual knowledge of the fact that the information at the initial source of the transmission has been removed from the network, or access to it has been disabled, or that a court or an administrative authority has ordered such removal or disablement.

2. This Article shall not affect the possibility for a court or administrative authority, in accordance with Member States’ legal systems, of requiring the service provider to terminate or prevent an infringement.”

Article 14 – Hosting

“1. Where an information society service is provided that consists of the storage of information provided by a recipient of the service, Member States shall ensure that the service provider is not liable for the information stored at the request of a recipient of the service, on condition that:

(a) the provider does not have actual knowledge of illegal activity or information and, as regards claims for damages, is not aware of facts or circumstances from which the illegal activity or information is apparent; or

(b) the provider, upon obtaining such knowledge or awareness, acts expeditiously to remove or to disable access to the information.

2. Paragraph 1 shall not apply when the recipient of the service is acting under the authority or the control of the provider.

3. This Article shall not affect the possibility for a court or administrative authority, in accordance with Member States’ legal systems, of requiring the service provider to terminate or prevent an infringement, nor does it affect the possibility for Member States of establishing procedures governing the removal or disabling of access to information.”

Article 15 – No general obligation to monitor

“1. Member States shall not impose a general obligation on providers, when providing the services covered by Articles 12, 13 and 14, to monitor the information which they transmit or store, nor a general obligation actively to seek facts or circumstances indicating illegal activity.

2. Member States may establish obligations for information society service providers promptly to inform the competent public authorities of alleged illegal activities undertaken or information provided by recipients of their service or obligations to communicate to the competent authorities, at their request, information enabling the identification of recipients of their service with whom they have storage agreements.”

2. Directive 98/34/EC as amended by Directive 98/48/EC

42. Directive 98/34/EC of the European Parliament and of the Council of 22 June 1998 laying down a procedure for the provision of information in the field of technical standards and regulations and of rules on Information Society services, as amended by Directive 98/48/EC, provides as follows:

Article 1

“For the purposes of this Directive, the following meanings shall apply ...

2. ’service’, any Information Society service, that is to say, any service normally provided for remuneration, at a distance, by electronic means and at the individual request of a recipient of services.

For the purposes of this definition:

— ’at a distance’ means that the service is provided without the parties being simultaneously present,

— ’by electronic means’ means that the service is sent initially and received at its destination by means of electronic equipment for the processing (including digital compression) and storage of data, and entirely transmitted, conveyed and received by wire, by radio, by optical means or by other electromagnetic means,

— ’at the individual request of a recipient of services’ means that the service is provided through the transmission of data on individual request.

An indicative list of services not covered by this definition is set out in Annex V.

This Directive shall not apply to:

— radio broadcasting services,

— television broadcasting services covered by point (a) of Article 1 of Directive 89/552/EEC.”

3. Case-law of the Court of Justice of the European Union

43. In a judgment of 23 March 2010 (Joined Cases C‑236/08 to C‑238/08 Google France and Google [2010] ECR I‑2417) the Court of Justice of the European Union considered that in order to establish whether the liability of a referencing service provider may be limited under Article 14 of Directive 2000/31, it is necessary to examine whether the role played by that service provider is neutral, in the sense that its conduct is merely technical, automatic and passive, pointing to a lack of knowledge or control of the data which it stores. Article 14 of the Directive on electronic commerce must be interpreted as meaning that the rule laid down therein applies to an internet referencing service provider in the event that that service provider has not played an active role of such a kind as to give it knowledge of, or control over, the data stored. If it has not played such a role, that service provider cannot be held liable for the data which it has stored at the request of an advertiser, unless, having obtained knowledge of the unlawful nature of those data or of that advertiser’s activities, it failed to act expeditiously to remove or to disable access to the data concerned

44. In a judgment of 12 July 2011 (Case C‑324/09 L’Oréal and Others [2011]) the Court of Justice of the European Union ruled that Article 14(1) of Directive 2000/31 was to be interpreted as applying to the operator of an online marketplace where that operator had not played an active role allowing it to have knowledge or control of the data stored. The operator played such a role when it provided assistance which entailed, in particular, optimising the presentation of the offers for sale in question or promoting them. Where the operator of the online marketplace had not played such an active role and the service provided fell, as a consequence, within the scope of Article 14(1) of Directive 2000/31, the operator none the less could not, in a case which could result in an order to pay damages, rely on the exemption from liability provided for under that Article if it had been aware of facts or circumstances on the basis of which a diligent economic operator should have realised that the offers for sale in question had been unlawful and, in the event of it being so aware, had failed to act expeditiously in accordance with Article 14(1)(b) of Directive 2000/31.

45. In a judgment of 24 November 2011 (Case C-70/10 Scarlet Extended [2011]) the Court of Justice of the European Union ruled that an injunction may not be made against an Internet service provider which required it to install a system for filtering all electronic communications passing via its services, in particular those involving the use of peer-to-peer software, which applied indiscriminately to all its customers, as a preventive measure, exclusively at its expense and for an unlimited period, which was capable of identifying on that provider’s network the movement of electronic files containing a musical, cinematographic or audiovisual work in respect of which the applicant claimed to hold intellectual property rights, with a view to blocking the transfer of files the sharing of which would infringe copyright.

THE LAW

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

46. The applicant complained that holding it liable for the comments posted by the readers of its Internet news portal infringed its freedom of expression as provided in Article 10 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent states from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2. The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

47. The Government contested that argument.

A. Admissibility

48. The Government pointed out that according to the applicant company it had been neither the author nor the discloser of the defamatory comments. The Government noted that if the Court shared that view, the application was incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention, as the Convention did not protect the freedom of expression of a person who was neither the author nor the discloser. The applicant company could not claim to be a victim of a violation of the freedom of expression of persons whose comments had been deleted. Nevertheless, the Government were of the opinion that in fact the applicant company was the discloser of the defamatory comments.

49. The applicant company disagreed. It contended that the obligation imposed on it to maintain a preventive censorship policy over the exercise of freedom of expression of third persons also infringed its freedom of expression, that is freedom to impart information created and published by third persons.

50. The Court notes that the applicant company was sued for defamation in respect of comments posted on its Internet portal, it was deemed to be discloser (or publisher – the Estonian words avaldama/avaldaja mean both disclose/discloser and publish/publisher; see, for example, paragraphs 36 and 38 above) of the comments – along with their authors – and held liable for its failure to prevent the disclosure of or remove on its own initiative the unlawful comments. It was obliged by the domestic courts to pay the plaintiff compensation for non-pecuniary damage he had sustained. Thus, the applicant company was directly affected by the domestic courts’ decisions. The Court considers that the applicant company’s grievance relates to freedom of expression and falls within the scope of Article 10 of the Convention. Therefore, the Government’s objection has to be dismissed.

51. The Court further notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. Nor is it inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

(a) The applicant

52. The applicant company argued that the domestic courts had interfered with its freedom of expression (right to impart information). It submitted that it had been forced to alter its business model completely and compelled to monitor every comment posted on its news portal – up to 10,000 comments a day. Although certain technical and manual procedures had already been applied prior to the Supreme Court’s judgment, the scope of that activity and its legal implications had substantially changed as a result of the judgment concerned.

53. The applicant company argued that the interference with its freedom of expression had not been “prescribed by law”. It argued that the civil law provisions relied on by the Supreme Court embodied a negative obligation not to publish defamatory information. In the applicant company’s view there was no obligation in the domestic law for it to pre-monitor all the content posted by third persons. The domestic courts’ interpretation of the pertinent legislation had not met the requirement of foreseeability. The applicant company further argued that the liability of service providers for the disclosure of third party content was limited under the EU Directive on Electronic Commerce transposed into the Estonian legal order as the Information Society Services Act.

54. The applicant company accepted that the reputation and rights of L. had been engaged in the present case. However, it considered that the authors of the comments were liable for the possible infringement of L.’s rights. Holding the applicant company liable pursued no legitimate aim.

55. The applicant company argued that the restriction imposed on its freedom of expression was not necessary in a democratic society. It noted that the article published by it had been a balanced one, and thus the comments created and published by the commentators had not been provoked or triggered by the deeds of the applicant company. It argued that it was sufficient that the personal rights of individuals were protected by a two-limb system – firstly by the notice-and-take-down system operated by the service provider, and secondly by the possibility of bringing a claim against the authors of the comments.

56. Referring to the cases of Google France and Google and L’Oréal and Others of the Court of Justice of the European Union, the applicant company argued that it had not played an “active role” but had merely stored comments on its server, set the terms of its service, been (indirectly) remunerated for that service and provided general information to its customers (readers, commentators).

57. The applicant company further referred to the Declaration on freedom of communication on the Internet and Article 15 of the Directive on Electronic Commerce, and argued that a host was not obliged to seek or monitor the hosted material. Such an overly burdensome obligation was contrary to freedom of expression and information. The fact that the applicant company had acted diligently and implemented various technical and manual procedures to reduce the number of illegal comments from the comments area of its portal should not mean that it was liable for illegal content posted by third parties. Otherwise, hosts who took no measures whatsoever to eliminate illegal material would be encouraged, and diligent hosts punished.

58. In conclusion, the applicant company asserted that it had only played a passive role in hosting the comments; it had had no active knowledge of the illicit comments, nor had it been or should have been aware of the illicit comments before the relevant notice by L., after which the applicant company had promptly removed the comments. Thus, the applicant company had acted in accordance with the standards to be observed by a diligent economic operator, and its freedom to impart information via the commenting area of its news portal had been disproportionately interfered with.

(b) The Government

59. The Government submitted that Delfi continued to be one of the largest Internet portals in Estonia. The articles published by it were commented on extensively and people could do so without identifying themselves. Thus, the Government rejected the applicant company’s argument that it had had to change its business model. Furthermore, the Government pointed out that the applicant company had also admitted monitoring comments on its own initiative on some occasions even before the proceedings giving rise to the present application.

60. The Government argued that the obligation to avoid causing harm had a clear basis in law and was confirmed by comprehensive case-law (see paragraphs 31 to 39 above). A media publication was usually liable for what it published, and its liability could not be precluded by a disclaimer published by the applicant company, as pursuant to the Obligations Act an agreement which precluded or restricted liability for damage caused unlawfully was void. Pursuant to the domestic law authors and owners of media publications had joint and several liability.

61. The Government maintained that since the publication of comments was under the control of the applicant company and in practice Delfi also exercised partial control, it was obliged to protect the honour of other persons, and the restriction concerned had a legitimate aim with regard to the applicant company.

62. The Government contended that the restriction was necessary in a democratic society. The vulgar, insulting and degrading value judgments contained in the comments in the present case had had no reasonable factual basis. There was therefore nothing in the comments which would have required the portal administrator to do any work to check their veracity. Since Delfi had not removed the posted comments on its own initiative, and it must have been aware that they were unlawful, the Estonian courts had justly found that Delfi’s omission was unlawful. The disclaimer stating that the comments were not the opinion of the applicant company and that the authors of comments were responsible for their content did not preclude the applicant company’s liability.

63. The Government argued that placing the obligation to monitor the comments and notify the portal administrator of offensive comments on the possibly injured parties was neither sufficient nor justified. Such a system did not ensure sufficient protection of the rights of third parties, as proven by the circumstances of the present case. Any information communicated via the Internet spread so quickly that by the time the inappropriate comments were finally deleted the public interest in the given news and the comments posted on it had waned. Measures taken weeks or even days later for protecting a person’s honour were no longer sufficient, because offensive or unlawful comments had already reached the public and done their damage. Since controlling the Internet was an impossible task for an ordinary person, the party with control over a specific portal had the duty to take action where necessary to prevent violation of personality rights.

64. The Government noted that Estonia had chosen to apply less restrictive civil – as opposed to criminal – liability in defamation cases. However, even if a court adjudicating a civil case was able to identify the IP address of a computer and the address where the computer was located, it was extremely difficult to identify the person who actually wrote the comment. Thus, as Delfi did not identify the commentators, this made it too difficult for an injured person to have recourse to the civil courts against anonymous authors of comments. Furthermore, the Government considered that the State’s enacting of a regulation providing for mandatory identification of commentators on an Internet portal would constitute an excessive interference. Thus, it was more suitable and proportionate in civil proceedings to place greater liability (joint and several) for defamation on a portal owner who provided content services. The Government pointed out in this context that Delfi was a profit-oriented company which had invited visitors to its portal to comment on its articles without identifying the authors of the comments. At the same time the income it earned depended on the advertisements published on the portal, which, in turn, depended on the number of comments. The Government referred to the domestic courts’ finding that Delfi had not acted with the due diligence required in commerce – it had not taken measures which would have precluded the risk of violation of other persons’ rights. At the same time, the domestic courts had not prescribed to Delfi how it should perform its duties, leaving this matter for the applicant company and considering that there were various means of doing this.

65. The Government argued that the applicant company was not a hosting service provider for the purposes of the Information Society Services Act when publishing comments posted on Delfi’s articles. A hosting service provider offered merely a data storage service, while the stored data, their insertion, removal and content (including ability to remove or change the stored data) remained under the control of service users. In the Delfi commenting environment those commenting lost control of their comments as soon as they had entered them, and commenters could not change or delete their comments. Thus, Delfi was not a technical intermediary in respect of comments, but a content service provider. It deleted and modified comments if needed, and had also done so prior to the Supreme Court’s judgment, playing therefore an active role of such a kind as to give it knowledge of, or control over, the data relating to the comments to its articles. The fact that Delfi had taken measures to minimise insulting comments, for example by screening, demonstrated that Delfi had actually been aware of its liability.

66. The Government also pointed out that the comments in question had not attacked the public limited company concerned, but a member of its supervisory board personally, and could not therefore be justified by the exercise by the press of its role of a “public watchdog”. The comments had resorted to offensive and intemperate language and had gone beyond a generally acceptable degree of exaggeration or provocation; they had not stimulated any reasonable public discussion.

67. Lastly, the Government considered that the sum the applicant company had been ordered to pay L. as compensation for non-pecuniary damage (corresponding to EUR 320) had not had a “chilling effect” on the freedom of expression.

2. The third-party intervener’s arguments

68. The Helsinki Foundation for Human Rights in Warsaw provided an analysis of the Polish law concerning the liability related to publication of materials on the Internet. It noted that Polish case-law was inconsistent. In some cases news portals had not been held responsible for comments posted by the readers, in other cases blog-owners or forum administrators had been held responsible for third-party comments. The Helsinki Foundation reiterated that prior restraint was a particularly restrictive measure, and it also indicated a variety of problems related to the notice-and-take-down procedure which called for more precise regulation.

3. The Court’s assessment

(a) Existence of an interference

69. The Court notes that the focus of the parties’ arguments differed as regards the applicant company’s role in the present case. The Government were of the opinion that the applicant company was to be considered the discloser of the defamatory comments, whereas the applicant company considered that the comments had been published by third parties and the applicant company’s freedom to impart information had been interfered with (see paragraphs 48 and 49 above). Regardless of the exact role to be attributed to the applicant company’s activities, it is not, in substance, in dispute between the parties that the domestic courts’ decisions in respect of the applicant company constituted an interference with its freedom of expression guaranteed under Article 10 of the Convention. The Court sees no reason to hold otherwise (see also paragraph 50 above).

70. Such an interference with the applicant company’s right to freedom of expression must be “prescribed by law”, have one or more legitimate aims in the light of paragraph 2 of Article 10, and be “necessary in a democratic society”.

(b) Lawfulness

71. The Court reiterates that a norm cannot be regarded as a “law” within the meaning of Article 10 § 2 unless it is formulated with sufficient precision to enable the citizen to regulate his conduct; he must be able – if need be with appropriate advice – to foresee, to a degree that is reasonable in the circumstances, the consequences which a given action may entail. Those consequences need not be foreseeable with absolute certainty. Whilst certainty is desirable, it may bring in its train excessive rigidity, and the law must be able to keep pace with changing circumstances. Accordingly, many laws are inevitably couched in terms which, to a greater or lesser extent, are vague, and whose interpretation and application are questions of practice (see, for example, Lindon, Otchakovsky-Laurens and July v. France [GC], nos. 21279/02 and 36448/02, § 41, ECHR 2007‑IV)

72. The Court further reiterates that the scope of the notion of foreseeability depends to a considerable degree on the content of the text in issue, the field it is designed to cover, and the number and status of those to whom it is addressed. A law may still satisfy the requirement of foreseeability even if the person concerned has to take appropriate legal advice to assess, to a degree that is reasonable in the circumstances, the consequences which a given action may entail. This is particularly true in relation to persons carrying on a professional activity, who are used to having to proceed with a high degree of caution when pursuing their occupation. They can on this account be expected to take special care in assessing the risks that such activity entails (see Lindon, Otchakovsky-Laurens and July, loc. cit., with further references to Cantoni v. France, 15 November 1996, § 35, Reports of Judgments and Decisions 1996‑V, and Chauvy and Others v. France, no. 64915/01, §§ 43-45, ECHR 2004‑VI).

73. The Court notes that in the present case the parties’ opinions differed as to the question whether the interference with the applicant company’s freedom of expression was “prescribed by law”. The applicant company argued that the domestic law did not entail a positive obligation to pre-monitor content posted by third persons, and that its liability was limited under the EU Directive on Electronic Commerce. The Government referred to the pertinent provisions of the civil law and domestic case-law, under which media publications were liable for their publications along with the authors.

74. As regards the applicant company’s argument that its liability was limited under the EU Directive on Electronic Commerce and the Information Society Services Act, the Court notes that the domestic courts found that the applicant company’s activities did not fall within the scope of these acts. The Court reiterates in this context that it is not its task to take the place of the domestic courts. It is primarily for the national authorities, notably the courts, to resolve problems of interpretation of domestic legislation. The Court’s role is confined to ascertaining whether the effects of such an interpretation are compatible with the Convention (see, among others, Pérez de Rada Cavanilles v. Spain, 28 October 1998, § 43, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VIII).

75. The Court further notes that pursuant to the pertinent provisions of the Constitution, the Civil Code (General Principles) Act and the Obligations Act (see paragraphs 31 to 36 above), as interpreted and applied by the domestic courts, the applicant company was deemed liable for the publication of the defamatory comments. Although these provisions are quite general and lack detail in comparison with, for example, the Information Society Services Act (see paragraph 37 above), the Court is satisfied that they, along with the pertinent case-law, made it clear that a media publisher was liable for any defamatory statements made in its media publication. The fact that in the present case publication of articles and comments on an Internet portal was also found to amount to journalistic activity and the administrator of the portal as an entrepreneur was deemed to be a publisher can be seen, in the Court’s view, as application of the existing tort law to a novel area related to new technologies (compare, for example, Bernh Larsen Holding AS and Others v. Norway, no. 24117/08, § 126, 14 March 2013, where the Court saw no reason to question the domestic court’s interpretation, according to which legal provisions originally conceived in respect of hard copies of documents were also deemed to apply to electronically stored documents). This does not mean that the provisions of the civil law in question did not constitute a sufficiently clear legal basis for the applicant company’s liability, or that gradual clarification of legal rules was outlawed (compare, mutatis mutandisRadio France and Others v. France, no. 53984/00, §§ 20 and 30, ECHR 2004‑II). Indeed, general provisions of law can at times make for a better adaptation to changing circumstances than can attempts at detailed regulation (see, for comparison, Times Newspapers Ltd v. the United Kingdom (nos. 1 and 2), nos. 3002/03 and 23676/03, §§ 20, 21 and 38, ECHR 2009, where the “Internet publication rule” relied on a rule originally dating from the year 1849, and Editorial Board of Pravoye Delo and Shtekel v. Ukraine, no. 33014/05, §§ 60-68, ECHR 2011 (extracts), where the lack of reference to Internet publications in the otherwise quite detailed media law gave rise to an issue of lawfulness under Article 10 of the Convention).

76. The Court accordingly finds that, as a professional publisher, the applicant company must at least have been familiar with the legislation and case-law, and could also have sought legal advice. The Court observes in this context that the Delfi news portal is one of the largest in Estonia, and also that a degree of notoriety has been attributable to comments posted in its commenting area. Thus, the Court considers that the applicant company was in a position to assess the risks related to its activities and that it must have been able to foresee, to a reasonable degree, the consequences which these could entail. It therefore finds that the interference in issue was “prescribed by law” within the meaning of the second paragraph of Article 10 of the Convention.

(c) Legitimate aim

77. The Court considers that the restriction of the applicant company’s freedom of expression pursued a legitimate aim of protecting the reputation and rights of others. The Court has taken note of the applicant company’s argument about the liability of the actual authors of the comments. However, in the Court’s view the fact that the actual authors were also in principle liable does not remove the legitimate aim of holding the applicant company liable for any damage to the reputation and rights of others. The question of whether the applicant company’s rights under Article 10 were excessively restricted in the present case by holding it liable for comments written by third parties is a question of whether the restriction was “necessary in a democratic society”, to be dealt with below.

(d) Necessary in a democratic society

(i) General principles

78. The fundamental principles concerning the question whether an interference with freedom of expression is “necessary in a democratic society” are well established in the Court’s case-law and have been summarised as follows (see, among other authorities, Hertel v. Switzerland, 25 August 1998, § 46, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VI; Steel and Morris v. the United Kingdom, no. 68416/01, § 87, ECHR 2005‑II; Mouvement raëlien suisse v. Switzerland [GC], no. 16354/06, § 48, ECHR 2012 (extracts)); and Animal Defenders International v. the United Kingdom [GC], no. 48876/08, § 100, 22 April 2013:

“(i) Freedom of expression constitutes one of the essential foundations of a democratic society and one of the basic conditions for its progress and for each individual’s self-fulfilment. Subject to paragraph 2 of Article 10, it is applicable not only to ‘information’ or ‘ideas’ that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb. Such are the demands of pluralism, tolerance and broadmindedness without which there is no ‘democratic society’. As set forth in Article 10, this freedom is subject to exceptions, which ... must, however, be construed strictly, and the need for any restrictions must be established convincingly ...

(ii) The adjective ‘necessary’, within the meaning of Article 10 § 2, implies the existence of a ‘pressing social need’. The Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing whether such a need exists, but it goes hand in hand with European supervision, embracing both the legislation and the decisions applying it, even those given by an independent court. The Court is therefore empowered to give the final ruling on whether a ‘restriction’ is reconcilable with freedom of expression as protected by Article 10.

(iii) The Court’s task, in exercising its supervisory jurisdiction, is not to take the place of the competent national authorities but rather to review under Article 10 the decisions they delivered pursuant to their power of appreciation. This does not mean that the supervision is limited to ascertaining whether the respondent State exercised its discretion reasonably, carefully and in good faith; what the Court has to do is to look at the interference complained of in the light of the case as a whole and determine whether it was ‘proportionate to the legitimate aim pursued’ and whether the reasons adduced by the national authorities to justify it are ‘relevant and sufficient’.... In doing so, the Court has to satisfy itself that the national authorities applied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 and, moreover, that they relied on an acceptable assessment of the relevant facts ....”

79. Furthermore, the Court reiterates the essential function the press fulfils in a democratic society. Although the press must not overstep certain bounds, particularly as regards the reputation and rights of others and the need to prevent the disclosure of confidential information, its duty is nevertheless to impart – in a manner consistent with its obligations and responsibilities – information and ideas on all matters of public interest (see Jersild v. Denmark, 23 September 1994, § 31, Series A no. 298; De Haes and Gijsels v. Belgium, 24 February 1997, § 37, Reports of Judgments and Decisions 1997‑I; and Bladet Tromsø and Stensaas v. Norway [GC], no. 21980/93, § 58, ECHR 1999‑III). In addition, the Court is mindful of the fact that journalistic freedom also covers possible recourse to a degree of exaggeration, or even provocation (see Prager and Oberschlick v. Austria, 26 April 1995, § 38, Series A no. 313, and Bladet Tromsø and Stensaas, cited above, § 59). The limits of permissible criticism are narrower in relation to a private citizen than in relation to politicians or governments (see, for example, Castells v. Spain, 23 April 1992, § 46, Series A no. 236; Incal v. Turkey, 9 June 1998, § 54, Reports of Judgments and Decisions 1998‑IV; and Tammer v. Estonia, no. 41205/98, § 62, ECHR 2001‑I).

80. The Court reiterates that the right to protection of reputation is a right which is protected by Article 8 of the Convention as part of the right to respect for private life (see Chauvy and Others, cited above, § 70; Pfeifer v. Austria, no. 12556/03, § 35, 15 November 2007; and Polanco Torres and Movilla Polanco v. Spain, no. 34147/06, § 40, 21 September 2010). In order for Article 8 to come into play, however, an attack on a person’s reputation must attain a certain level of seriousness and be made in a manner causing prejudice to personal enjoyment of the right to respect for private life (see A. v. Norway, no. 28070/06, § 64, 9 April 2009, and Axel Springer AG v. Germany [GC], no. 39954/08, § 83, 7 February 2012).

81. When examining whether there is a need for an interference with freedom of expression in a democratic society in the interests of the “protection of the reputation or rights of others”, the Court may be required to ascertain whether the domestic authorities have struck a fair balance when protecting two values guaranteed by the Convention which may come into conflict with each other in certain cases, namely on the one hand freedom of expression protected by Article 10, and on the other the right to respect for private life enshrined in Article 8 (see Hachette Filipacchi Associés v. France, no. 71111/01, § 43, 14 June 2007; MGN Limited v. the United Kingdom, no. 39401/04, § 142, 18 January 2011; and Axel Springer AG, cited above, § 84).

82. The Court has found that, as a matter of principle, the rights guaranteed under Articles 8 and 10 deserve equal respect, and the outcome of an application should not, in principle, vary according to whether it has been lodged with the Court under Article 10 of the Convention by the publisher of an offending article or under Article 8 of the Convention by the person who has been the subject of that article. Accordingly, the margin of appreciation should in principle be the same in both cases (see Axel Springer AG, cited above, § 87, and Von Hannover v. Germany (no. 2) [GC], nos. 40660/08 and 60641/08, § 106, ECHR 2012, with further references to the cases of Hachette Filipacchi Associés (ICI PARIS), cited above, § 41; Timciuc v. Romania (dec.), no. 28999/03, § 144, 12 October 2010; and Mosley v. the United Kingdom, no. 48009/08, § 111, 10 May 2011).

83. The Court has considered that where the right to freedom of expression is being balanced against the right to respect for private life, the relevant criteria in the balancing exercise include the following elements: contribution to a debate of general interest, how well known the person concerned is, the subject of the report, the prior conduct of the person concerned, the method of obtaining the information and its veracity, the content, form and consequences of the publication, and the severity of the sanction imposed (see Axel Springer AG, cited above, §§ 89-95, and Von Hannover (no. 2), cited above, §§ 108-113).

(ii) Application of the principles to the present case

84. Turning to the present case, the Court notes at the outset that there is no dispute that comments posted by readers in reaction to the news article published on the applicant company’s Internet news portal were of a defamatory nature. Indeed, the applicant company promptly removed the comments once it was notified by the injured party, and described them as “infringing” and “illicit” before the Court. However, the parties’ views differ as to whether the applicant company’s civil liability for the defamatory comments amounted to a disproportionate interference with its freedom of expression. In other words, the question is whether the applicant company’s obligation, as established by the domestic judicial authorities, to ensure that comments posted on its Internet portal did not infringe the personality rights of third persons was in accordance with the guarantees set out in Article 10 of the Convention.

85. In order to resolve this question, the Court will proceed to analyse in turn a number of factors which it considers to be of importance in the circumstances of the present case. Firstly, the Court will examine the context of the comments, secondly, the measures applied by the applicant company in order to prevent or remove defamatory comments, thirdly, the liability of the actual authors of the comments as an alternative to the applicant company’s liability, and fourthly the consequences of the domestic proceedings for the applicant company.

86. The Court notes that the news article published on the Delfi news portal addressed a topic of a certain degree of public interest. It discussed a shipping company’s moving its ferries from one route to another and in doing so breaking the ice at potential locations of ice roads, as a result of which the opening of such roads – a cheaper and faster connection to the islands compared to the company’s ferry services – was postponed for several weeks. The article itself was a balanced one, a manager of the shipping company was given the opportunity to provide explanations, and the article contained no offensive language. Indeed, the article itself gave rise to no arguments about defamation in the domestic proceedings. Nevertheless, the article dealt with the shipping company’s activities that negatively affected a large number of people. Therefore, the Court considers that the applicant company, by publishing the article in question, could have realised that it might cause negative reactions against the shipping company and its managers and that, considering the general reputation of comments on the Delfi news portal, there was a higher-than-average risk that the negative comments could go beyond the boundaries of acceptable criticism and reach the level of gratuitous insult or hate speech. It also appears that the number of comments posted on the article in question was above average and indicated a great deal of interest in the matter among the readers and those who posted their comments. Thus, the Court concludes that the applicant company was expected to exercise a degree of caution in the circumstances of the present case in order to avoid being held liable for an infringement of other persons’ reputations.

87. As regards the measures applied by the applicant company, the Court notes that, in addition to the disclaimer stating that the writers of the comments – and not the applicant company – were accountable for them, and that it was prohibited to post comments that were contrary to good practice or contained threats, insults, obscene expressions or vulgarities, the applicant company had two general mechanisms in operation. Firstly, it had an automatic system of deletion of comments based on stems of certain vulgar words. Secondly, it had a notice-and-take-down system in place according to which anyone could notify it of an inappropriate comment by simply clicking on a button designated for that purpose, to bring it to the attention of the portal administrators. In addition, on some occasions the administrators of the portal removed inappropriate comments on their own initiative. Thus, the Court considers that the applicant company cannot be said to have wholly neglected its duty to avoid causing harm to third parties’ reputations. Nevertheless, it would appear that the automatic word-based filter used by the applicant company was relatively easy to circumvent. Although it may have prevented some of the insults or threats, it failed to do so in respect of a number of others. Thus, while there is no reason to doubt its usefulness, the Court considers that the word-based filter as such was insufficient for preventing harm being caused to third persons.

88. The Court has further had regard to the notice-and-take-down system as used by the applicant company. Indeed, the question of whether by applying this system the applicant company had fulfilled its duty of diligence was one of the main points of disagreement between the parties in the present case. The Court firstly notes that the technical solution related to the Delfi portal’s notice-and-take-down system was easily accessible and convenient for users – there was no need to take any steps other than clicking on a button provided for that purpose. There was no need to formulate reasons as to why a comment was considered inappropriate or to send a letter to the applicant company with the pertinent request. Although in the present case the interested person did not use the notice-and-take-down feature offered by the applicant company on its website, but rather relied on making his claim in writing and sending it by mail, this was his own choice, and in any event there is no dispute that the defamatory comments were removed by the applicant company without delay after receipt of the notice. Nevertheless, by that time the comments had already been accessible to the public for six weeks.

89. The Court notes that in the interested person’s opinion, shared by the domestic courts, the prior automatic filtering and notice-and-take-down system used by the applicant company did not ensure sufficient protection for the rights of third persons. The domestic courts attached importance in this context to the fact that the publication of the news articles and making public the readers’ comments on these articles was part of the applicant company’s professional activity. It was interested in the number of readers as well as comments, on which its advertising revenue depended. The Court considers this argument pertinent in determining the proportionality of the interference with the applicant company’s freedom of expression. It also finds that publishing defamatory comments on a large Internet news portal, as in the present case, implies a wide audience for the comments. The Court further notes that the applicant company – and not a person whose reputation could be at stake – was in a position to know about an article to be published, to predict the nature of the possible comments prompted by it and, above all, to take technical or manual measures to prevent defamatory statements from being made public. Indeed, the actual writers of comments could not modify or delete their comments once posted on the Delfi news portal – only the applicant company had the technical means to do this. Thus, the Court considers that the applicant company exercised a substantial degree of control over the comments published on its portal even if it did not make as much use as it could have done of the full extent of the control at its disposal.

90. The Court has also had regard to the fact that the domestic courts did not make any orders to the applicant company as to how the latter should ensure the protection of third parties’ rights, leaving the choice to the applicant company. Thus, no specific measures such as a requirement of prior registration of users before they were allowed to post comments, monitoring comments by the applicant company before making them public, or speedy review of comments after posting, to name just a few, were imposed on the applicant company. The Court considers the leeway left to the applicant company in this respect to be an important factor reducing the severity of the interference with its freedom of expression.

91. The Court has taken note of the applicant company’s argument that the affected person could have brought a claim against the actual authors of the comments. It attaches more weight, however, to the Government’s counter-argument that for the purposes of bringing a civil claim it was very difficult for an individual to establish the identity of the persons to be sued. Indeed, for purely technical reasons it would appear disproportionate to put the onus of identification of the authors of defamatory comments on the injured person in a case like the present one. Keeping in mind the State’s positive obligations under Article 8 that may involve the adoption of measures designed to secure respect for private life in the sphere of the relations of individuals between themselves (see Von Hannover (no. 2), cited above, § 98, with further references), the Court is not convinced that measures allowing an injured party to bring a claim only against the authors of defamatory comments – as the applicant company appears to suggest – would have, in the present case, guaranteed effective protection of the injured person’s right to private life. It notes that it was the applicant company’s choice to allow comments by non-registered users, and that by doing so it must be considered to have assumed a certain responsibility for these comments.

92. The Court is mindful, in this context, of the importance of the wishes of Internet users not to disclose their identity in exercising their freedom of expression. At the same time, the spread of the Internet and the possibility – or for some purposes the danger – that information once made public will remain public and circulate forever, calls for caution. The ease of disclosure of information on the Internet and the substantial amount of information there means that it is a difficult task to detect defamatory statements and remove them. This is so for an Internet news portal operator, as in the present case, but this is an even more onerous task for a potentially injured person, who would be less likely to possess resources for continual monitoring of the Internet. The Court considers the latter element an important factor in balancing the rights and interests at stake. It also refers, in this context, to the Krone Verlag (no. 4) judgment, where it found that shifting the defamed person’s risk to obtain redress for defamation proceedings to the media company, usually in a better financial position than the defamer, was not as such a disproportionate interference with the media company’s right to freedom of expression (see Krone Verlag GmbH & Co. KG v. Austria (no. 4), no. 72331/01, § 32, 9 November 2006).

93. Lastly, the Court notes that the applicant company was obliged to pay the affected person the equivalent of EUR 320 in non-pecuniary damages. The Court is of the opinion that this sum, also taking into account that the applicant company was a professional operator of one of the largest Internet news portals in Estonia, can by no means be considered disproportionate to the breach established by the domestic courts.

94. Based on the above elements, in particular the insulting and threatening nature of the comments, the fact that the comments were posted in reaction to an article published by the applicant company in its professionally-managed news portal run on a commercial basis, the insufficiency of the measures taken by the applicant company to avoid damage being caused to other parties’ reputations and to ensure a realistic possibility that the authors of the comments will be held liable, and the moderate sanction imposed on the applicant company, the Court considers that in the present case the domestic courts’ finding that the applicant company was liable for the defamatory comments posted by readers on its Internet news portal was a justified and proportionate restriction on the applicant company’s right to freedom of expression.

There has accordingly been no violation of Article 10 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been no violation of Article 10 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 10 October 2013, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

André Wampach          Isabelle Berro-Lefèvre
Deputy Registrar          President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde