Kopecky protiv Slovačke

Država na koju se presuda odnosi
Slovačka
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
44912/98
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
28.09.2004
Članovi
43
P1-1
P1-1-1
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
P1-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Imovina
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Otac podnosioca predstavke, g. Juraja Kopeckog (Kopecký), godine 1959. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od godinu dana i novčanu kaznu zbog nezakonitog posedovanja određenog broja zlatnika i srebrnjaka koji su mu oduzeti.

Presuda iz 1959. ukinuta je 1992. godine shodno Zakonu o sudskoj rehabilitaciji iz 1990. godine i Zakonu o vansudskoj rehabilitaciji iz 1991. godine (Zakon iz 1991. godine), a podnosilac predstavke je podneo zahtev za povraćaj očevih kovanica. Okružni sud je odobrio njegov zahtev i naložio Ministarstvu unutrašnjih poslova da kovanice vrati podnosiocu predstavke. Naveo je da se u ovom slučaju ne može, kao obično, zahtevati od lica koje traži povraćaj pokretne imovine da navede lokaciju te imovine i da se pretpostavlja da se novac i dalje nalazi u posedu Ministarstva unutrašnjih poslova u Bratislavi budući da nisu predočeni dokazi da nije tamo deponovan. Ministarstvo je 1995. izjavilo žalbu na ovu odluku, tvrdeći da su svi spisi vezani za lokaciju kovanica uništeni i da podnosilac predstavke i dalje snosi teret dokazivanja mesta gde su one deponovane. Regionalni sud u Bratislavi je 1997. usvojio odluku u korist Ministarstva i izjavio da podnosilac predstavke zaista nije dokazao gde su kovanice deponovane, kao što je to propisano zakonom. Regionalni sud je priznao da se podnosilac predstavke suočava sa teškoćama u pronalaženju kovanica i ispitao je svedoka koji je u to vreme radio u nadležnoj državnoj službi. Međutim, taj svedok nije bio upoznat sa ovim predmetom. Regionalni sud je zaključio da nije nužno da ispita još dva svedoka, od kojih je jedan zapravo prisustvovao popisu zlatnika i srebrnjaka, jer su oni prestali da rade u upravi 1958, odnosno 1960. godine i nemaju nikakvih dodatnih saznanja o ovom predmetu. Vrhovni sud je odbio potonju žalbu podnosioca predstavke, složivši se sa stavom nižeg suda da je podnosilac predstavke bio u obavezi da navede lokaciju kovanica, ali da to nije učinio. Budući da je toliko mnogo vremena prošlo otkad su kovanice oduzete, Vrhovni sud je stao na stanovište da nije dovoljno dokazati u čijem se posedu kovanice u to vreme nalaze. Po tumačenju nacionalnog suda, shodno Zakonu iz 1991. godine, podnosilac predstavke je u obavezi da locira konkretnu imovinu o kojoj je reč, a ne samo predmete iste vrste, pre nego što mu ta konkretna imovina može biti vraćena.

Podnosilac predstavke se požalio Sudu na povredu člana 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, jer je zbog odbijanja njegovog zahteva sprečen da neometano uživa u imovini svog oca.

Veće Suda je u presudi od 7. januara 2003. konstatovalo da dokazi koje mu je podnosilac predstavke predočio sadrže detaljan popis kovanica i službeni zapisnik u kojem je navedeno kada su deponovane u Ministarstvu unutrašnjih poslova, koje nije pružilo nikakvo uverljivo objašnjenje zašto kovanice više nisu u njegovom posedu. Veće je primetilo da podnosilac predstavke nije bio u mogućnosti da uđe u trag kovanicama nakon što su deponovane u Ministarstvu unutrašnjih poslova iz razloga koji se mogu pripisati javnim vlastima. Stoga je bio lišen svake mogućnosti da ispuni obavezu i dokaže gde su se kovanice nalazile u vreme kada je Zakon počeo da se primenjuje. Veće je zato utvrdilo povredu člana 1 Protokola br. 1. Predmet je potom upućen na razmatranje Velikom veću, u skladu sa članom 43 Konvencije.


Sud je, odlučujući u Velikom veću, konstatovao da se član 1 Protokola 1 uz Konvenciju ne može tumačiti kao da državama ugovornicama nameće opštu obavezu da vrate imovinu koja je preneta pre nego što su potpisale Konvenciju, niti nameće ograničenja uslova pod kojima države pristaju da vraćaju imovinu bivšim vlasnicima.

Sud je u kontekstu ovog predmeta primetio da je Slovačka, kao i mnoge druge zemlje koje su u drugoj polovini 20. veka prešle na demokratski sistem vladavine, usvojila niz zakona o rehabilitaciji i restituciji u cilju ispravljanja određenih nepravdi počinjenih tokom prethodnog perioda komunističkog režima. Rehabilitacija i restitucija imovine, shodno ovim zakonima, podrazumevale su razmatranje mnogih pitanja moralne, pravne, političke i ekonomske prirode, a Sud je priznao da države ugovornice u tim okolnostima, koje podrazumevaju sprovođenje socijalne i ekonomske politike, uživaju široko polje slobodne procene. Sud je primetio da je podnosilac predstavke svoj zahtev za restituciju zasnovao na odredbama Zakona iz 1991. godine i da se njegov imovinski interes ne može okarakterisati kao „postojeća imovina” u smislu prakse Suda. Shodno tome, član 1 Protokola br. 1 može važiti u predmetu podnosioca predstavke samo ako njegovo potraživanje očeve imovine predstavlja „imovinu”.

Veliko veće je konstatovalo da se potraživanje podnosioca predstavke može smatrati legitimnim očekivanjem samo ako za to postoji čvrst osnov u nacionalnom pravu, na primer, u obliku potvrđene i ustaljene prakse domaćih sudova. Veliko veće je svoju odluku zasnovalo na preispitivanju prethodne sudske prakse. Primetilo je da je Sud utvrdio da podnosioci predstavke imaju legitimna očekivanja kada osnovano mogu da se pozovu na svoje pravo na imovinu, kada je to pravo ustanovljeno zakonodavstvom o imovinskim pravima i kada za njega postoji čvrst pravni osnov. Druga sudska praksa ukazuje na to da ne može postojati legitimno očekivanje kada postoji spor o ispravnom tumačenju i primeni domaćeg prava. Shodno tome, ne može se smatrati da podnosilac ove predstavke ima legitimno očekivanje da će mu biti vraćene kovanice u smislu člana 1 Protokola br. 1.

Međutim, potraživanje podnosioca predstavke se i dalje može smatrati imovinom shodno Konvenciji ako za to postoji dovoljno osnova po domaćem pravu.

Sud je konstatovao da je pravo podnosioca predstavke na kovanice zavisilo od toga da li domaći sudovi prihvataju da je njegov zahtev za restituciju u skladu sa Zakonom iz 1991. godine. U tom pogledu je jedino pitanje oko kojeg su se strane u postupku sporile bilo da li bi se moglo reći da je podnosilac predstavke zadovoljio uslov iz Zakona iz 1991. godine i ukazao nacionalnim sudovima na to gde se kovanice nalaze. Sud je razmotrio pristup Regionalnog i Vrhovnog suda, koji su utvrdili da podnosilac predstavke mora da identifikuje lokaciju konkretne imovine koju potražuje kako bi zadovoljio uslove iz Zakona iz 1991. godine, i zaključio je da pristup domaćih sudova uopšte nije bio proizvoljan, te da u ovom predmetu nema osnova da izvede drugačiji zaključak od onog koji su izveli domaći sudovi. Sud je primetio da je zahtev podnosioca predstavke za povraćaj kovanica bio uslovljen od samog početka i da je u postupku pred domaćim sudom utvrđeno da on nema to potraživanje.

Dakle, u trenutku kada je podnosilac predstavke podneo zahtev za restituciju, nije se moglo reći da je njegovo potraživanje u dovoljnoj meri ustanovljeno kako bi predstavljalo imovinu iz člana 1 Protokola br. 1. Prvobitna odluka Okružnog suda u korist podnosioca predstavke nije podnosiocu predstavke dala izvršivo pravo na kovanice, jer su je potom dva puta ukinuli viši sudovi. Stoga ta presuda sama po sebi nije bila dovoljna kako bi se utvrdilo da potraživanje predstavlja izvršivo pravo na restituciju imovine.

Sud je u tim okolnostima zaključio, sa 13 glasova "za" i 4 "protiv", da podnosilac predstavke nije nikada posedovao kovanice kao imovinu u smislu člana 1 Protokola br. 1, te da taj član nije mogao da bude prekršen.

Uz presudu su priložena izdvojena mišljenja g. Resa, gđe Štajner i g. Borega Borega, kao i i izdvojeno mišljenje gđe Stražnicke.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VEĆE

PREDMET

KOPECKI protiv SLOVAČKE

(Predstavka br. 44912/98)

PRESUDA

Strazbur, 28. septembar 2004.

U predmetu Kopecki protiv Slovačke, Evropski sud za ljudska prava, zasedajući u Velikom veću sastavljenom od sledećih sudija:

g. L. VILDHABER (WILDHABER), predsednik
g. C. L. ROZAKIS (ROZAKIS)
g. J.-P. KOSTA (COSTA)
g. G. RES (RESS)
ser Nikolas BRACA (NICOLAS BRATZA)
g. R. TIRMEN (T?RMEN)
gđa V. STRAŽNICKA (STR?ŽNICK?)
g. P. LORENCEN (LORENZEN)
g. V. BUTKEVIČ (BUTKEVYCH)
gđa N. VAJIĆ
gđa H. S. GREVE (GREVE)
gđa S. BOTUČAROVA (BOTOUCHAROVA)
g. V. ZAGREBELSKI (ZAGREBELSKY)
gđa E. ŠTAJNER (STEINER)
g. L. GARLICKI (GARLICKI)
g. J. BOREGO BOREGO (BORREGO BORREGO)
g. K. HADŽIJEV (HAJIYEV), sudije
ig.P.J.MAHONI(MAHONEY), sekretar Suda, 

nakon većanja bez prisustva javnosti 7. aprila 2004. i 30. avgusta 2004.godine,izriče sledeću presudu, usvojenu poslednjeg pomenutog datuma:

POSTUPAK

  1. Predmet je proistekao iz predstavke (br. 44912/98) protiv Republike Slovačke koju je Evropskoj komisiji za ljudska prava (u daljem tekstu: "Komisija") u vezi s bivšim članom 25 Konvencije Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) podneo državljanin Slovačke, g Juraj Kopecki (Kopecky,u daljem tekstu: podnosilac predstavke) 25. avgusta 1998.godine.
  2. Podnosioca predstavke, kome je bila odobrena pravna pomoć, u početku je zastupala gospođa R. Smičkova. On je kasnije za zastupnika pred Sudom postavio gospođu L. Krnčokovu, advokata iz Bratislave. Republiku Slovačku (u daljem tekstu: Država) zastupali su njeni pravni zastupnici, najpre g.P.Vršanski a onda i g. P. Kresak, od 1.aprila2003. godine.
  3. Podnosilac predstavke je posebno tvrdio da je njegovo pravo na mirno uživanje imovine prekršeno odbijanjem njegovog zahteva za povraćaj imovine pokojnog oca.
  4. Predstavka je prosleđena Sudu 1. novembra 1998. godine, kada je na snagu stupio Protokol br. 11 uz Konvenciju (čl. 5, st. 2 Protokola br. 11).
  5. Predstavka je dodeljena Drugom odeljenju Suda (pravilo 52, st. 1 Poslovnika Suda). U tom odeljenju je obrazovano veće za razmatranje predmeta (čl. 27, st. 1 Konvencije) u skladu s pravilom 26, stav 1 Poslovnika Suda.
  6. To veće je 1. februara 2001. godine predstavku proglasilo delimično prihvatljivom u sastavu sledećih sudija:g.A.B.Baka, predsednik veća, g. G. Bonelo, gđa V. Stražnicka, g. M. Fišbah, gđa M. Caca-Nikolovska, g. A. Kovler, g. E. Levic kao i g. E. Friberg, sekretar odeljenja.
  7. Sud je 1. novembra 2001. godine izmenio sastav svojih odeljenja (pravila 25, st. 1 Poslovnika). Ovaj predmet je dodeljen novoosnovanom Četvrtom odeljenju (pravila 52, st. 1). U presudi izrečenoj 7. januara 2003. godine veće ovog Odeljenja u sastavu: ser Nikolas Braca, predsednik, g. M. Pelonpe, gđa E. Palm, gđa V. Stražnicka, g. M. Fišbah, g. J. Kasadeval, g. R. Maruste, sudije i g. M. O'Bojl, sekretar Odeljenja, našao je povredu člana 1 Protokola br. 1 (sa četiri glasa protiv tri). Izdvojena mišljenja sudija Brace, Pelonpe i gospođe Palm nalaze se u prilogu presude.
  8. Država je 4. aprila 2003. godine podnela zahtev da se predmet uputi Velikom veću, u skladu sa članom 43 Konvencije i pravilom 73 Poslovnika Suda. Veliko veće je odobrilo ovaj zahtev 21. maja 2003. godine.
  9. Sastav Velikog veća određen je u skladu sa članom 27, stavovi 2 i 3 Konvencije i pravilom 24 Poslovnika Suda.
  10. Država je dala podnesak u vezi s pitanjem kršenja člana 1 Protokola br. 1.
  11. Javna rasprava je održana u Sudu u Strazburu 7. aprila 2004. godine (pravilo 71).

Pred Sudom su se pojavili:

Pred Sudom su se pojavili:
(a) za Državu
g. P. Kresak (P. Kresak), zastupnik,
gđa M. Pecnikova (M. Pecnikova), ko-zastupnik,
gđa K. Supekova (K. Supekova), savetnik,

(b) za podnosioca predstavke
gđa L. Krnčokova (L. Krnčokova),
g. M. Valašik (M. ValašŢk), advokat.

Sud je saslušao izlaganja g. Valašika i g. Kresaka kao i njihove odgovore na pitanja Suda. Sud je stranke ovlastio da odgovore na ova pitanja daju u pisanim podnescima.

 

ČINJENICE

I OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. Otac podnosica predstavke je 12. februara 1959. osuđen zbog držanja, protivno tadašnim propisima, ukupno 131 zlatnika i 2.151 srebrnjaka numizmatičke vrednosti. Osuđen je na jednogodišnju zatvorsku kaznu, kao i na novčanu a zlatnici i srebrnjaci oduzeti.
  2. U kontekstu sudske rehabilitacije na osnovu Zakona o sudskoj rehabilitaciji od 1990. godine, Vrhovni sud Republike Slovačke (Najvyššć sud) je 1. aprila 1992. godine ukinuo presudu od 12. februara 1959. i sve odluke u vezi s njom, i oslobodio pokojnog oca podnosioca predstavke.
  3. Podnosilac predstavke je 30. septembra 1992. tražio povraćaj metalnog novca svoga oca u skladu s odredbama Zakona o vansudskoj rehabilitaciji od 1991. godine.
  4. Okružni sud u Senici (Okresny sod) je 19. septembra 1995. godine prihvatio zahtev i odredio da Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) vrati novac podnosiocu predstavke. Sud je iz relevantnih spisa ustanovio da je novac ocu podnosioca oduzet 21. novembra 1958. godine i prenet u Oblasnu upravu MUP u Bratislavi 12. decembra 1958. godine. Zlatnike i srebrnjake je pregledao veštak 19. decembra 1958. godine i oni su popisani u prostorijama Oblasne uprave u Bratislavi.
  5. U relevantnom delu presude Okružnog suda navedeno je sledeće:

"Tačno je da je zakonom propisano da lice koje traži povraćaj pokretne imovine dužno da navede i pokaže gde se ta imovina nalazi. Međutim, u ovom slučaju nema sumnje da tužilac nema nikakve mogućnosti da pregleda prostorije ili sefove bivše Oblasne uprave Javne bezbednosti u Bratislavi budući da mu nije dozvoljeno da uđe u te prostorije. Insistiranjem da pokaže da se novac nalazi na poslednjem poznatom mestu, sud bi tužiocu nametnuo teret dokazivanja koji on praktično nikako ne bi mogao da ispuni. Nasuprot tome ... MUP niti je pokazao da je bivša Oblasna uprava Javne bezbednosti u Bratislavi predala novac drugom organu niti je predložio izvođenje takvih dokaza...

Sud je ustanovio da je u poslednjem trenutku (kada je bilo poznato mesto gde se nalazio) novac ... držan u prostorijama Oblasne uprave Javne bezbednosti u Bratislavi čiji je MUP naslednik, i nije pokazano da novac nije bio u tim prostorijama kada je Zakon o vansudskoj rehabilitaciji stupio na snagu, tj. 1. aprila 1991. godine"

  1. Dana 1. decembra 1995. MUP se žalio na presudu. Njegov zastupnik je tvrdio da su sva relevantna dokumenta uništena i da je teret dokazivanja gde je novac deponovan na podnosiocu predstavke.
  2. Oblasni sud u Bratislavi (Krajsky sod) je 29. januara 1997. godine je usvojio žalbu MUP, odredivši, u skladu sa članovima 4 stav 1, 5 stav 1, i 20 stav 1 Zakona o vansudskoj rehabilitaciji od 1991. godine, da podnosilac predstavke nije uspeo da pokaže gde je novac bio deponovan kada je Zakon stupio na snagu 1. aprila 1991. godine.
  3. Priznajući u svojoj presudi da su mogućnosti podnosioca predstavke da pronađe očevu imovinu bile ograničene, Oblasni sud je po sopstvenoj inicijativi potražio dopunske dokaze. Sud je posebno primetio da je u skladu s relevantnom praksom oduzeta imovina trebalo prvo da bude predata javnom tužiocu a onda, nakon pravosnažnosti presude, odeljenju za finansije nadležnog lokalnog organa državne vlasti. Oblasni sud je stoga pregledao spise iz krivičnog predmeta oca podnosioca predstavke. Takođe je ustanovio da u arhivima Okružne kancelarije u Senici, MUP, Narodne banke Slovačke i Državnog oblasnog arhiva u Bratislavi nije bilo nikakve dokumentacije u vezi s oduzetim kovanim novcem. Oblasni sud je takođe saslušao svedoka koji je bio zaposlen u Okružnom odeljenju MUP u Mijavi 1958. godine, koji međutim nije znao ništa o slučaju. Sud nije smatrao za potrebno da sasluša dvoje drugih lica, od kojih je jedno bilo prisutno tokom inventarisanja novca i njegovog preuzimanja od strane Oblasne uprave, budući da su ta lica otpuštena iz službe 1958. i 1960. godine. Njihove izjave dakle ne bi omogućile da se ustanove bitne činjenice ovog slučaja.
  4. Vrhovni sud je 27. januara 1998. godine odbacio žalbu podnosioca predstavke i potvrdio stav Oblasnog suda da podnosilac predstavke nije uspeo da iznese dokaz da je tuženo Ministarstvo bilo u posedu kovanog novca kako je propisano članom 5, stav 1 Zakona o vansudskoj rehabilitaciji od 1991. godine.
  5. Vrhovni sud je u svojoj presudi izneo sledeće:

"Tvrdnja da je dotična pokretna imovina preuzeta od strane radnika Oblasne uprave Javne bezbednosti u Bratislavi 12. decembra 1958. godine i da ju je 19. decembra 1958. godine ... na tom mestu pregledao veštak nije dovoljna. Od tada je prošlo dosta vremena, tokom koga je taj kovani novac mogao da bude otuđen, uništen ili izgubljen. Zakonodavac je, međutim, izričito uneo u član 5 (1) Zakona o vansudskoj rehabilitaciji obavezu pokazivanja mesta dotične pokretne imovine u trenutku stupanja toga zakona na snagu.

... iz logičnog i sistematskog tumačenja člana 5, stav 1 Zakona o vansudskoj rehabilitaciji sledi da žalba za povraćaj može da se tiče jedino konkretne imovine koju je preuzela država a nikako drugog predmeta iste vrste. Podložna povraćaju je dakle isključivo pokretna imovina koja može da se pojedinačno prepozna po posebnim osobinama što znači da ne može biti pomešana s drugim predmetima.."

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Zakon o sudskoj rehabilitaciji od 1990. godine

  1. Zakon br. 119/1990 o sudskoj rehabilitaciji (Zakon o sodnej rehabilitacii) je stupio na snagu 1. jula 1990. godine. Njegove relevantne odredbe su sledeće:

Član 1

"Svrha ovog zakona je omogućavanje ukidanja kazni izrečenih u vezi s krivičnim delima za koja je takvo kažnjavanje nespojivo s načelima demokratskog društva koja poštuju politička prava i slobode garantovane Ustavom i međunarodnim pravnim instrumentima, ... obezbeđenje društvene rehabilitacije i odgovarajuća novčana naknada za lica koja su osuđena po ovom (osnovu).."

Član 23

"(...)

2. Uslovi primenjivanja odredaba ovog zakona na zahteve za naknadu štete u vezi s ukidanjem odluka o konfiskaciji ... kao i način davanja naknade štete i obim takvih zahteva propisaće se posebnim zakonom"

B. Zakon o vansudskoj rehabilitaciji od 1991. godine

  1. Zakon br. 87/1991 o vansudskoj rehabilitaciji (Zakon o mimosodnych rehabilitaciach) stupio je na snagu 1. aprila 1991. godine. U uvodnom delu je navedeno da je usvojen u cilju ublažavanja posledica određenih kršenja imovinskih prava kao i drugih prava do kojih je došlo između 25. februara 1948. i 1. januara 1990. godine. Relevantne odredbe Zakona o vansudskoj rehabilitaciji glase:

I DEO – OPŠTA SVRHA

Član 1

"1. Ovaj zakon se odnosi na ublažavanje posledica određenih povreda ... koje su nastupile između 25. februara 1948. i 1. januara 1990. godine ... koje su nesaglasne s načelima demokratskog društva kojima se poštuju prava građana oličena u Povelji OUN, Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima i sledećim međunarodnim paktovima o građanskim, političkim, privrednim, društvenim i kulturnim pravima.

2. Ovaj zakon takođe određuje uslove podnošenja zahteva za naknadu štete u vezi s ukidanjem osuđujućih presuda kojima je oduzimana imovina ... kao i način davanja naknade štete i obim takvih zahteva"

II DEO - GRAĐANSKO I UPRAVNO PRAVO

Član 3

"1. Ovlašćena lica (tj. lica koja imaju pravo da podnose zahteve po ovom zakonu) su sva fizička lica čija je imovina prešla u državnu svojinu u okolnostima navedenim u članu 6 pod uslovom da su državljani Savezne Republike Češko-slovačke i da imaju prebivalište na njenoj teritoriji.

2. U slučajevima kada je lice čija je imovina prešla u državnu svojinu u okolnostima navedenim u članu6umrlo... sledeća fizička lica imaju pravo (da traže povraćaj) pod uslovom da su državljani Savezne Republike Češko-slovačke i da imaju prebivalište na njenoj teritoriji...:

a) naslednici po oporuci ... koji su stekli celokupnu zaostavštinu;

(...)"

Član 4

"1. Lica koja su obavezna (da izvrše povraćaj imovine) su država ili pravna lica koja imaju u posedu oduzetu imovinu na dan kada ovaj zakon stupi na snagu...

2. Svako fizičko lice koje je (nezakonito) pribavilo imovinu od države takođe je dužno da izvrši povraćaj takve imovine.."

Član 5

"1. Lice koje je dužno (da izvrši povraćaj) dužno je da izvrši povraćaj imovine na osnovu pismenog zahteva pod uslovom da lice (koje polaže pravo na imovinu) dokaže da ima pravo da povraćaj te imovine i pokaže način na koji je ona oduzeta od strane države. U zahtevu za povraćaj pokretne imovine (dotično lice) je takođe obavezno da pokaže gde se ta imovina nalazi..

Član 13

"1. Novčana naknada štete može biti dodeljena dotičnom licu jedino u vezi s nekretninama čiji se povraćaj ne može izvršiti...

2. U slučajevima u kojima je na osnovu sudske odluke koja je ukinuta po Zakonu o sudskoj rehabilitaciji iz 1990. godine (br. 119/1990)..., država stekla celokupnu imovinu građanina i kada se ta imovina nije sastojala od nekretnina, dotično lice ima pravo na naknadu štete u iznosu od 60.000 čehoslovačkih kruna.."

III DEO - KRIVIČNO PRAVO

Član 19

"1. Ovlašćena lica su lica koja su rehabilitovana u skladu sa Zakonom br. 119/1990 koja ispunjavaju uslove navedene u članu 3 (1) ili, ako su takva lica umrla ..., lica navedena u članu 3 (2) (Zakona o vansudskoj rehabilitaciji iz 1991. godine)"

Član 20

"1. Lica koja su dužna (da vrate konfiskovanu imovinu) su sva pravna lica navedena u članu 4 (1), sva fizička lica navedena u članu 4 (2) koja su stekla takvu imovinu od države a koju je država pribavila po osnovu sudske odluke, i nadležni centralni državni organ vlasti.

2. Lica koja su dužna da izvrše povraćaj konfiskovane imovine su dužna da to učine u skladu sačlanom5,... Zakona; u slučajevima kada je nemoguće izvršiti povraćaj te imovine, lica na koje se odnosi pravo povraćaja imaju pravo na naknadu štete u skladu sa članom 13 (ovog) Zakona"

C. Relevantna domaća praksa

  1. U presudi br. 1 C do 27/94 od 25. maja 1994. godine, Vrhovni sud je potvrdio zaključak nižih sudova da pokretnu imovinu koju nije moguće pojedinačno prepoznati nije moguće povratiti po Zakonu o vansudskoj rehabilitaciji od 1991. godine. U tom postupku su tužioci tražili povraćaj zlatne poluge, nekoliko zlatnih novčića i novčanica koje su prenete državi 1950. godine. Relevantan deo presude Vrhovnog suda sadrži:

"... na osnovu logičkog i sistematskog tumačenja člana 5 (1) Zakona o vansudskoj rehabilitaciji, kako je izmenjen i dopunjen, i nakon poređenja te odredbe s drugim odredbama (toga zakona), Kasacioni sud je zaključio da je povraćaju podložna jedino pokretna svojina koja može da se pojedinačno prepozna po posebnim osobinama koje obezbeđuju da ne može da se pomeša s drugom imovinom... Stav podnosioca žalbe da se predmeti prepoznati po vrsti ali ne i pojedinačno takođe mogu da vrate nije ispravan jer je protivan prirodi i svrsi Zakona o vansudskoj rehabilitaciji, čiji je cilj ublažavanje određenih (to jest ne svih) kršenja imovinskih i drugih prava.."

  

PRAVO

NAVODNA POVREDA ČLANA 1 PROTOKOLA BR. 1

  1. Podnosilac predstavke se žalio da je odbijanjem njegovog zahteva za naknadu štete sprečen da neometano uživa očevu imovinu. Pozvao se na navodnu povredu člana 1 Protokola br. 1 koja predviđa sledeće:

"Svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne sme biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbedila naplatu poreza ili drugih dažbina i kazni"

A. Argumenti pred Sudom

1. Podnosilac predstavke

  1. Podnosilac predstavke je tvrdio da je ispunio sve zakonske uslove u vezi s povraćajem očeve imovine. Što se tiče obaveze pokazivanja mesta gde se imovina nalazi propisane članom 5 (1) Zakona o vansudskoj rehabilitaciji od 1991. godine, podnosilac predstavke je pokazao dokumentaciju koja je ukazivala na to da je kovani novac oduzet od njegovog pokojnog oca i deponovan u prostorijama Oblasne uprave MUP 12. decembra 1958. godine.
  2. U to vreme nisu postojali zakonski propisi kojima bi se MUP obavezivao da izvrši prenos kovanog novca drugom organu vlasti, i niti je pokazano niti tvrđeno da je MUP novac preneo drugom licu na zakonit način.
  3. Argument da MUP više nije u posedu novca bila je puka tvrdnja. U odsustvu pouzdanih dokaza o tome kako je novac prenet iz prostorija MUP, ta tvrdnja nije mogla da pobije dokaze koje je podneo podnosilac predstavke. Prihvatiti argument da MUP više nije bio u posedu predmetnog kovanog novca ili tražiti od podnosioca predstavke da pokaže, kako je zaista i moglo da se dogodi, da je novac otuđen iz prostorija MUP na nezakonit način bi u tim okolnostima na njega nametnulo preteran teret, što je protivno njegovim pravima po članu 1 Protokola br. 1.
  4. Podnosilac predstavke je naglasio da Zakon o vansudskoj rehabilitaciji od 1991. godine izričito ne propisuje da se on odnosi samo na pokretnu imovinu koja može da se pojedinačno prepozna niti da, u slučajevima kada je dotična imovina prepoznata na zadovoljavajući način, nije moguć povraćaj pokretne imovine iste prirode. U vezi s tim je naveo da je veštak pregledao kovani novac 19. decembra 1958. godine i sačinio detaljan popis novca koji je bio dovoljan da se predmetna imovina prepozna.
  5. Podnosilac predstavke je zaključio da je legitimno da očekuje da dobije delotvorno pravo uživanja tražene imovine. On je dakle imao "imovinu" u smislu člana 1 Protokola br. 1. Odbacivanjem njegovog zahteva je predstavljalo ometanje njegovih prava zajamčenih članom 1 Protokola br. 1 i nije ustanovilo pravičnu ravnotežu između javnog interesa i zaštite njegovih pojedinačnih prava.

2. Država

  1. Država je navela da je svrha Zakona o vansudskoj rehabilitaciji od 1991. godine ublažavanje posledica određenih kršenja imovinskih prava nastalih između 25. februara 1948. i 1. januara 1990. godine. Taj period je okončan pre 18. marta 1992. godine, datuma stupanja na snagu Konvencije u bivšoj Saveznoj Republici Češkoslovačkoj, čija je Slovačka jedna od naslednica.
  2. Što se tiče pokretne imovine, prema Zakonu o vansudskoj rehabilitaciji od 1991. godine ona je jedino mogla da se povrati in natura, pod uslovom da su ispunjeni uslovi propisani tim Zakonom. Mogućnost restitucije druge imovine iste vrste ili davanja naknade štete za pokretnu imovinu je isključena.
  3. Zahtev podnosioca predstavke je odbačen jer on nije bio ispunio formalne uslove propisane Zakonom od 1991. godine. On nije pokazao gde se imovina oduzeta od njegovog pokojnog oca nalazila u trenutku kada je pomenuti Zakon stupio na snagu 1991. godine, kako je predviđeno članom 5, stav 1 tog zakona u vezi sa članom 4, stav 1. Ovaj nedostatak nije ispravljen uprkos činjenici da je apelacioni sud izveo dodatne dokaze u cilju nalaženja predmetnog novca. Tužena Država se nije mogla smatrati odgovornom po Konvenciji za bilo kakvo protivpravno prisvajanje novca koje je moglo da se dogodi pre stupanja na snagu Konvencije u Slovačkoj.
  4. Budući da zahtev podnosioca nije ispunio zakonske uslove i budući da članom 1 Protokola br. 1 nije zajamčeno pravo sticanja imovine, za svrhu člana 1 Protokola br. 1 podnosilac predstavke nije imao nikakvu "imovinu". To znači da nije ni postojalo ometanje njegovih prava po toj odredbi. Država je smatrala nebitnim da je Okružni sud u Senici usvojio zahtev podnosioca u prvom stepenu budući da je presuda kasnije preinačena od strane viših sudova pre no što je postala pravosnažna.

B. Procena Suda

1. Rekapitulacija relevantnih načela

  1. Sledeća relevantna načela ustanovljena su praksom institucija Konvencije prema članu 1 Protokolu br. 1:
  1. Lišavanje svojinskog ili drugog prava in rem u načelu je momentalno delo i ne proizvodi trajno stanje "lišavanja prava" (vidi predmet Malhous v. Czech Republic (dec.) (GC), br. 33071/96, ECHR 2000-XII, dodatne reference).
  2. Članom 1 Protokola br. 1 nije zajamčeno pravo sticanja imovine (vidi predmet Van der Musele v. Belgium, presuda od 23. novembra1983, Serija Abr. 70,str.23, st.48, ipredmet Slivenko and Others v. Latvia (dec.) (GC), br. 48321/99, st. 121, ECHR 2002-II).
  3. Podnosilac predstavke može da tvrdi da postoji povreda člana 1 Protokola br. 1 jedino u meri u kojoj se osporene odluke odnose na njegovu "imovinu" u smislu ove odredbe. Pojam "imovina" može da obuhvati ili "postojeću imovinu" ili aktivu, što obuhvata i potraživanja, u vezi s kojima podnosilac može da tvrdi da ima barem "legitimna očekivanja" da će steći delotvorno uživanje imovinskog prava. Međutim, nada da će se priznati imovinsko pravo koje do tada nije bilo moguće primeniti u praksi ne može se smatrati "imovinom" u smislu člana 1 Protokola br. 1, niti se može imovinom smatrati uslovno potraživanje koje istekne neispunjavanjem tog uslova (vidi predmet Prince Hans-Adam II of Liechtenstein v. Germany (GC), br. 42527/98, st. 82 i 83, ECHR 2001-VIII, i predmet Gratzinger and Gratzingerova v. the Czech Republic (dec.) (GC), br. 39794/98, st. 69, ECHR 2002-VII).
  4. Član 1 Protokola br. 1 ne može se tumačiti tako da državama ugovornicama nameće bilo kakvu opštu obavezu da vrate imovinu koja im je preneta pre nego što su ratifikovale Konvenciju. Takođe, članom 1 Protokola br. 1 nije nametnuto bilo kakvo ograničenje na slobodu država ugovornica da određuju obim restitucije imovine i da biraju uslove pod kojima se saglase da vraćaju imovinska prava bivših vlasnika (vidi predmet Jantner v. Slovakia, br. 39050/97, st. 34, 4. marta 2003. godine).

Treba naglasiti da države ugovornice uživaju dosta fleksibilnosti u vezi s isključivanjem određenih kategorija bivših vlasnika iz dodeljivanja takvih prava. U slučajevima u kojima su određene kategorije vlasnika isključene na ovaj način, njihov restitucioni zahtevi ne mogu da predstavljaju osnov za "legitimno očekivanje" koje bi prizvalo zaštitu člana 1 Protokola br. 1 (vidi gore, između ostalog, predmet Gratzinger and Gratzingerova, st. 70-74).

S druge strane, jednom kada država ugovornica nakon ratifikovanja Konvencije, uključujući i Protokola br. 1, donese zakonske propise koji predviđaju punu ili delimičnu restituciju imovine konfiskovane od strane prethodnog režima, takvi propisi se mogu posmatrati tako da stvaraju novo imovinsko pravo zaštićeno članom 1 Protokola br. 1 za lica koja zadovolje uslove za sticanje prava. Isto može da važi i za planove povraćaja ili naknade štete predviđene propisima donetim pre ratifikacije, ukoliko su ti propisi ostali na snazi nakon što država ugovornica ratifikuje Protokol br. 1 (vidi predmet Broniowski v. Poland (GC), 31443/96, st. 125, ECHR 2004-V).

2. Primena relevantnih načela na ovaj slučaj

(a) Opšta razmatranja

  1. Sud prvo uzima u obzir opšti kontekst u kome su usvojeni relevantni zakonski propisi. Poput nekoliko drugih zemalja koje su od kasnih osamdesetih prešle na demokratski sistem vlasti, pravna prethodnica Slovačke je usvojila niz zakona o rehabilitaciji i restituciji u cilju ispravljanja određenih nepravdi počinjenih tokom perioda komunističkog režima koje su bile nespojive s načelima demokratskog društva.
  2. Jasno je da je donošenje zakona čiji je cilj bila rehabilitacija, povraćaj oduzete imovine i pružanje naknade štete za takvu imovinu podrazumevalo razmatranje mnogih pitanja moralne, pravne, političke i ekonomske prirode. U jednom drugom kontekstu Sud je zauzeo stav da vlasti zemalja ugovornica imaju široko polje slobodne procene prilikom razmatranja postojanja problema od javnog značaja koji zahtevaju preduzimanje mera i prilikom primene društvenih i ekonomskih mera (vidi predmet The former King of Greece and Others v. Greece (GC), br. 25701/94, st. 87, ECHR 2000-XII).
  3. Sličan pristup je a fortiori relevantan u pogledu zakona o rehabilitaciji i restituciji usvojenih u pomenutom kontekstu, kao što je Zakon o vansudskoj rehabilitaciji od 1991. godine. Sud posebno ponavlja da Konvencija ne nameće zemljama ugovornicama nikakvu određenu obavezu da pruže naknadu štete za nepravde učinjene pre nego što su ratifikovale Konvenciju. Slično tome, član 1 Protokola br. 1 se ne može tumačiti tako da ograničava slobodu zemalja ugovornica da odaberu uslove pod kojima se saglašavaju da vraćaju imovinu koja im je bila preneta pre nego što su ratifikovale Konvenciju (vidi gore st. 35).
  4. Činjenica da je obim restitucije prema Zakonu o vansudskoj rehabilitaciji od 1991. godine ograničen i da za vraćanje imovine treba ispuniti niz uslova ne predstavlja dakle, kao takva, povredu prava podnosioca po članu 1 Protokola br. 1.
  5. To ne znači da primena relevantnih zakonskih propisa od strane državnih organa u pojedinačnom slučaju ne može da pokrene pitanja u vezi sa članom 1 Protokola br. 1. Međutim, pre nego što razmotri da li je načinom na koji su relevantni propisi primenjeni na g. Kopeckog izvršeno ometanje njegovih prava zajamčenih članom 1 Protokola br. 1, Sud mora da odredi da li se njegov zahtev za restituciju svodi na "imovinu" u smislu te odredbe.

(b) Da li je bilo "postojeće imovine"

  1. Podnosilac predstavke je zahtev za povraćaj zasnovao na odredbama Zakona o vansudskoj rehabilitaciji od 1991. godine. Nije se tvrdilo da je zakonsko pravo na imovinu koju je tražio pripadalo njemu bez sudske intervencije. Imovinski interes na koji se pozvao podnosilac ima dakle prirodu zahteva za naknadu štete, pa se ne može nazvati "postojećom imovinom" u smislu prakse ovog Suda. Ovo pred Sudom nije ni osporeno.

(c) Da li je podnosilac predstavke imao "aktivu"

  1. Treba dakle odrediti da li je imovina koju je podnosilac predstavke tražio predstavljala "aktivu", tj. da li je ona bila dovoljno utemeljena da bi se na nju mogle primeniti garancije člana 1 Protokola br. 1. U ovom kontekstu može takođe da bude relevantno da li se za podnosioca pojavilo "legitimno očekivanje" da će steći stvarno uživanje kovanog novca u kontekstu postupka na koji se žalio (vidi gore st. 35).
  2. U presudi veća je većina sudija videla razliku između statusa podnosioca predstavke i statusa drugih podnosilaca predstavki u slučajevima kada su od samog početka izuzeti od mogućnosti povraćaja imovine u meri u kojoj je bilo očigledno ili da nisu ispunili neophodne zahteve ili da njihove zahteve jasno nije pokrivao relevantan zakonski propis (vidi gore predmet Gratzinger i Gratzingerova). Stav većine je bio da je odluka Okružnog suda u Senici (vidi gore st. 15-16) ukazivala da bi podnosilac predstavke mogao da tvrdi, makar po osporivom osnovu da ispunjava relevantne uslove za povraćaj očeve imovine. Postojao je dakle "stvaran spor". Zahtev podnosioca predstavke dakle nije nepotkrepljen ili lišen bilo kakvog izgleda da uspe i podnosilac je imao "legitimno očekivanje" da će mu zahtev biti zadovoljen što je opravdalo da se on smatra imovinom u smislu člana 1 Protokola br. 1 (vidi gore st. 28-29 presude veća).
  3. Nalaz većine članova veća da postoji "stvaran spor" bio je dakle odlučujući faktor da veće zaključi da podnosilac predstavke ima "legitimno očekivanje". Stoga je najpre neophodno ispitati sadržina ovog pojma prema praksi ovog Suda.

(i) POJAM "LEGITIMNOG OČEKIVANJA"

  1. Pojam "legitimnog očekivanja" u kontekstu člana 1 Protokola br. 1 je po prvi put razvijen od strane Suda u predmetu Pine Valley Developments Ltd and Others v. Ireland (presuda od 29. novembra 1991. godine, Serija A br. 222, str. 23, st. 51). U tom predmetu Sud je odredio da je postojalo "legitimno očekivanje" od trenutka kada je izdata generalna urbanistička dozvola, na osnovu koje su podnosioci kupili zemlju radi gradnje objekata. Urbanistička dozvola, koju nadležni organ nije mogao da povuče, predstavljala je "sastavni deo imovine podnosioca predstavke".
  2. U novijem slučaju, podnosilac predstavke je zakupio zemlju od lokalne vlasti na 22 godine uz plaćanje godišnje zemljišne zakupnine s opcijom da produži zakup nakon isteka roka i, u skladu s odredbama ugovora o zakupu, o svom trošku izgradio nekoliko objekata za lake industrijske namene koje je onda iznajmio drugim korisnicima. Sud je odredio da se moralo smatrati da je podnosilac predstavke imao bar "legitimno očekivanje" da će moći da primeni opciju produženja zakupa i da se to moralo smatrati, za svrhe člana 1 Protokola br. 1, "pripojenim imovinskim pravima koje je dobio ... po osnovu ugovora o zakupu" (vidi predmet Stretch v. the United Kingdom, br. 44277/98, st. 35, 24. juna 2003. godine).
  3. U pomenutim slučajevima su dotična lica imala pravo da se oslone na činjenicu da pravni akt na osnovu koga su stekli finansijske obaveze neće biti retroaktivno poništen na njihovu štetu. U ovom redu slučajeva je "legitimno očekivanje" dakle zasnovano na razumno opravdanom oslanjanju na pravni akt koji ima valjanu pravnu osnovu i koji utiče na imovinska prava.
  4. Drugi aspekt pojma "legitimnog očekivanja" prikazan je predmetom Pressos Compania Naviera S. A. and Others v. Belgium (presuda od 20. novembra 1995. godine,SerijaAbr.332,str.21, st.31).Slučaj se ticao zahteva za naknadu štete u vezi s plovidbenim nesrećama navodno nastalim nehatom belgijskih pilota. U domaćem deliktnom pravu takvi zahtevi su nastajali čim dođe do nastanka štete. Ovaj Sud je zahteve za naknadu štete označio kao "aktivu" podložnu zaštiti od strane člana 1 Protokola br. 1, i napomenuo je da bi na osnovu niza odluka Kasacionog suda podnosioci predstavke mogli da tvrde da imaju "legitimno očekivanje" da će se njihovi zahtevi u vezi s dotičnim nesrećama procesuirati u skladu s opštim deliktnim pravom. Sud nije eksplicitno naveo da je "legitimno očekivanje" sastavni deo imovinskog prava ili da je pripojeno imovinskom pravu, kao što je učinio u predmetu Pine Valley Developments Ltd and Others i kao što je učinio u predmetu Stretch (vidi reference u st. 45-46). Međutim, podrazumevalo se da takvo očekivanje nije moglo doći ako ne postoji "aktiva" u smislu člana 1 Protokola br. 1, u ovom slučaju zahtev za naknadu štete po deliktnom pravu. "Legitimno očekivanje" identifikovano u predmetu Presos kompania naviera S.A.and Others nije samo po sebi bilo sastavni deo imovinskog interesa; ono se odnosilo na način na koji bi se sa zahtevom okvalifikovanim kao "aktiva" moglo da postupa u domaćem pravu a posebno na oslanjanje na činjenicu da bi sudska praksa domaćih sudova nastavila da se primenjuje u vezi sa štetom do koje je već bilo došlo.
  5. Sud je u čitavom nizu predmeta odredio da podnosioci nisu imali "legitimno očekivanje" gde nije moglo da se kaže da su imali utuživ zahtev koji je bio dovoljno utemeljen. U predmetu protiv Češke Republike gde zahtev podnosioca za povraćaj imovine po Zakonu o vansudskoj rehabilitaciji od 1991. godine nije uspeo jer nisu bili ispunili jedan od ključnih zakonskih preduslova (državljanstvo tužene države), zahtev nije bio dovoljno utemeljen za svrhe člana 1 Protokola br. 1. Stav Suda je bio da postoji razlika između puke nade da će se ostvariti restitucija, koliko god je ta nada bila razumljiva, i "legitimnog očekivanja", koje mora da ima konkretniju prirodu od puke nade i koje mora da bude zasnovano na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je odluka suda (vidi gore predmet Gratzinger and Gratzingerova,st. 73).
  6. Slično tome, ne može se reći da se javlja legitimno očekivanje u slučajevima kada postoji spor o tumačenju i primeni domaćeg prava a podneske podnosioca kasnije (odbace ili odbiju) domaći sudovi. U predmetu Jantner (st. 29-33) je restitucioni zahtev podnosioca predstavke odbačen jer su domaći sudovi našli da on nije imao stalni boravak u Slovačkoj u smislu relevantnog prava i prakse. Ovaj nalaz je podnosilac osporio i naveo da smatra da je ispunio sve zakonske uslove za ostvarenje zahteva za povraćaj imovine. Stav Suda je bio da po relevantnom pravu kako ga tumače i primenjuju domaće vlasti podnosilac predstavke nije imao ni pravo niti zahtev koji se svodio na "legitimno očekivanje" u smislu prakse Suda da ostvari povraćaj imovine koju je tražio.
  7. U predmetima Gratzinger and Gratzingerova i Jantner,koji su se odnosili na zahteve za povraćaj imovine, može se smatrati da su se oni ticali ne toliko "legitimnog očekivanja" prema načelima definisanim u predmetu Pine Valley Developments Ltd and Others (vidi gore st. 45-47), već toga da li su podnosioci imali zahtev za naknadu štete koji se svodio na "aktivu" kako je definisano predmetom Pressos Compania Naviera S. A. and Others (vidi gore st. 48). Za dva pomenuta predmeta se ne bi moglo reći da su podnosioci imali imovinska prava na koji je izvršen negativan uticaj njihovim oslanjanjem na pravni akt. Štaviše, budući da nisu bili ispunili određeni zakonski uslov za povraćaj imovine, za razliku od predmeta Pressos Compania Naviera S. A. and Others,nije postojao dovoljno utvrđen imovinski interes na koji bi moglo da se veže "legitimno očekivanje".
  8. U svetlu svega što je rečeno može da se zaključi da praksa Suda ne prihvata postojanje "stvarnog spora" ili "dokazivog zahteva" kao kriterijuma za određivanje da li postoji "legitimno očekivanje" zaštićeno članom 1 Protokola br. 1. Sud dakle nije spreman da prati rezonovanje većine u veću po ovom pitanju. Naprotiv, Sud zauzima stav da u slučajevima kada je imovinski interes u obliku zahteva za naknadu štete isti može da se smatra "aktivom" samo tamo gde ima dovoljan osnov u domaćem pravu, na primer u slučajevima kada postoji ustanovljena potvrđujuća domaća sudska praksa.

(ii) STAV U OVOM SLUČAJU

  1. U ovom slučaju nijedan imovinski interes podnosioca predstavke nije oštećen kao posledica njegovog oslanjanja na određeni pravni akt. Ne može se dakle reći da je podnosilac imao "legitimno očekivanje" kako je ono definisano predmetom Pine Valley Developments Ltd and Others. U svetlu gornje analize sudske prakse, Sud još mora da razmotri da li je ipak postojao dovoljan pravni osnov koji bi podržavao zahtev podnosioca predstavke da bi opravdao da se isti smatra "aktivom" u smislu predmeta Pressos Compania Naviera S. A. and Others.
  2. Sledstveno tome, ključno pitanje za Sud je da li je postojao dovoljan osnov u domaćem pravu, kako su ga tumačili domaći sudovi, da se zahtev podnosioca okvalifikuje kao "aktiva" za svrhe člana 1 Protokola br. 1. U tom smislu, jedino sporno pitanje da li bi se za podnosioca predstavke moglo da kaže da je zadovoljio uslov da pokaže "gde je imovina (bila)" kako je propisano članom 5, stav 1 Zakona o vansudskoj rehabilitaciji od 1991. godine. Podnosilac predstavke je smatrao da je suprotno zaključku Oblasnog suda u Bratislavi i Vrhovnog suda ispunio taj uslov pokazujući gde i kada je imovina bila preneta državi budući da nadležni organ nije bio u stanju da objasni šta se posle toga bilo dogodilo s kovanim novcem.
  3. Oblasni sud u Bratislavi i Vrhovni sud su u svojim odlukama izneli stav da član 5, stav 1 Zakona o vansudskoj rehabilitaciji od 1991. godine obuhvata obavezu da se pokaže gde se dotična pokretna imovina nalazila 1. aprila 1991. godine, kada je Zakon stupio na snagu. Vrhovni sud je nadalje zaključio da je zahtev za povraćaj pokretne imovine po članu 5, stav 1 Zakona o vansudskoj rehabilitaciji mogao da se odnosi samo na tu istu imovinu koja je preuzeta od strane države a ne na druge predmete iste vrste. Ta odluka je bila u skladu s ranijom odlukom toga suda u vezi sa sličnim zahtevom (vidi gore st. 24). I Oblasni sud i Vrhovni sud su izneli stav da dokazni materijal koji je podneo podnosilac predstavke i dodatni dokazi izvedeni od strane Oblasnog suda nisu predstavljali dovoljan dokaz da je 1991. godine MUP još uvek bio u posedu kovanog novca koji je bio oduzet od njegovog pokojnog oca 1958. godine.
  4. Uzimajući u obzir podatke koji su pred njim i činjenicu da su mu ograničena ovlašćenja da se bavi navodnim činjeničnim greškama ili zakonskim propustima koje su počinili domaći sudovi, u čijoj su nadležnosti tumačenje i primena domaćeg prava (vidi predmet Garc Ţa Ruiz v. Spain (GC), br. 30544/96, st. 28, ECHR 1999-I, i predmet Kopp v. Switzerland, presuda od 25. marta 1998. godine, Reports of Judgments and Decisions 1998-II, str. 540, st. 59), Sud smatra da način na koji su Oblasni sud u Bratislavi i Vrhovni sud odlučivali o zahtevu podnosioca nije arbitreran. Ne postoji, dakle, nikakav osnov po kome bi Sud mogao da dođe do drugačijeg zaključka o tome da li je podnosilac predstavke ispunio uslove u pitanju.
  5. Sud prihvata da, u svetlu formulacije relevantnih odredaba Zakona o vansudskoj rehabilitaciji od 1991. godine i posebnih okolnosti ovog slučaja, podnosilac predstavke možda nije znao sasvim sigurno da li ispunjava pomenute uslove za ostvaranje povraćaja imovine. U tom smislu bi se moglo reći da je on bio u drugačijoj poziciji od podnosioca u predmetu Gratzinger and Gratzingerova čiji su zahtevi očigledno bili izvan relevantnog prava utoliko što nisu bili državljani tužene države.
  6. Međutim, ova razlika nije od ključnog značaja za odlučivanje o ovom pitanju. Sud naročito primećuje da je od samog početka zahtev za povraćaj imovine podnosioca predstavke imao uslovnu prirodu i da je o pitanju da li je on ili nije ispunio zakonske uslove trebalo da se odlučuje u sudskim postupcima koji su sledili; sudovi su na kraju zaključili da on nije bio ispunio uslove. Sud se dakle nije uverio da se može reći da je prilikom podnošenja zahteva za restituciju isti mogao da bude dovoljno utemeljen da se mogao okvalifikovati kao "aktiva" koja povlači zaštitu člana 1 Protokola br. 1.
  7. Tačno je da je Oblasni sud u Senici kao prvostepeni sud odredio da je podnosiocu predstavke gotovo nemoguće da ispuni uslove u pogledu tačne lokacije imovine i naložio da mu se novac vrati. Prvostepenu presudu su kasnije preinačila, u kontekstu istog postupka i pre pravosnažnosti, dva viša suda. To znači da presuda Oblasnog suda u Senici podnosiocu predstavke nije dala utuživo pravo da mu se oduzeti novac vrati (vidi, mutatis mutandis,predmet Stran Greek Refineries and Stratis Andreadis v. Greece, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A br. 301-B, str. 84, st. 59). Ta presuda dakle nije bila dovoljna da stvori imovinski interes koji se svodio na "aktivu".
  8. U tim okolnostima Sud nalazi da u kontekstu zahteva za povraćaj imovine, podnosilac predstavke nije imao "imovinu" u smislu prve rečenice člana 1 Protokola br. 1. Garancije te odredbe dakle nisu primenljive na ovaj slučaj.
  9. Sledi da nije postojala povreda člana 1 Protokola br. 1.

  

IZ OVIH RAZLOGA SUD

Smatra, s trinaest glasova za i četiri glasa protiv, da nije postojala povreda člana 1 Protokola br. 1.

  

Sačinjeno na engleskom i francuskom jeziku i objavljeno na javnoj raspravi u Sudu u Strazburu dana 28. septembra 2004. godine.

Pol  Mahoni                            Lucijus Vildhaber

Sekretar                                 Predsednik

 

U skladu sa članom 45, stav 2 Konvencije i pravilom 74, stav 2 Poslovnika Suda, uz ovu presudu pripojena su sledeća izdvojena mišljenja:

  1. izdvojeno mišljenje g. Resa, gđe Štajner i g. Borega Borega;
  2. izdvojeno mišljenje gđe Stražnicke.

L. W.

P. J. M.

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE RESA KOME SE PRIDRUŽUJU SUDIJE ŠTAJNER I BOREGA

  1. Kada je 1. aprila 1992. godine u kontekstu sudske rehabilitacije Vrhovni sud Republike Slovačke poništio presudu od 12. februara 1959. godine i sve posledične odluke i oslobodio pokojnog oca podnosioca predstavke od optužbe, poništena je i konfiskacija kovanog novca. Pravni status quo ante je obnovljen a podnosilac predstavke je ponovo postao vlasnik novca kao naslednik oca. Član 23 Zakona o sudskoj rehabilitaciji od 1990. godine je predvideo uslove pod kojima se zakon primenjivao na zahteve koji bi proizilazili iz poništenih odluka o konfiskaciji, i to tako da se način naknade štete i obim takvih zahteva odrede posebnim zakonom, a takav zakon bi kao minimum morao da predvidi postojanje imovine kao posledice poništenja odluka o konfiskaciji. Član 23 se ne može tumačiti tako da daje odrešene ruke za bilo kakve uslove u takvom posebnom zakonu. Ovo ograničenje ima neposrednu posledicu na tumačenje Zakona o vansudskoj rehabilitaciji od 1991. godine. Budući da su tim zakonom određeni uslovi za podnošenje zahteva koji proizilaze iz poništenih presuda o konfiskaciji imovine, kao i način naknade štete i obim takvih zahteva, mora da se pretpostavi da se smatralo da on u najvećoj mogućoj meri poštuje postojanje te imovine. Ovakvo tumačenje vodi zaključku da je po zakonu od 1991. godine zajedno sa zakonom od 1990. godine za podnosioca predstavke postojalo legitimno očekivanje da ne samo da je u teoriji mogao da zahteva vraćanje novca već i da je u praksi mogao da dobije pomoć državnih vlasti u vezi s tim.
  2. Istina je da je država koja odluči da vrati imovinu oduzetu tokom perioda komunističke vlasti slobodna da određuje uslove restitucije. Konvencija ne obavezuje države da vraćaju imovinu koja je oduzeta pre nego što je Konvencija stupila na snagu. Kada država odluči da se vrši povraćaj imovine ona može da odredi uslove vraćanja imovine. Ipak, ukoliko je neko lice već steklo legitimno očekivanje u vezi s vraćanjem imovine, država nema potpunu slobodu u pogledu tih uslova; ona tada mora da se drži osnovnih uslova srazmernosti (ravnoteže između privatnog i javnog interesa) sadržanih u članu 1 Protokola br. 1. U ovom slučaju je država stvorila legitimno očekivanje da će imovina biti vraćena nakon poništenja odluke o konfiskaciji. Pravila o načinu naknade štete i obimu zahteva moraju da se tumače tako da ne bi trebalo da ometaju naknadu štete i restituciju više nego što je neophodno. Niko ne može da uverljivo tvrdi da je Zakonom od 1991. godine povraćaj imovine omogućen samo u izuzetnim slučajevima. Ovo je pretpostavka koja ne poštuje sam pojam rehabilitacije. Moj argument nije da Zakon o vansudskoj rehabilitaciji od 1991. godine ne poštuje ovaj koncept rehabilitacije već da tumačenja sudova nisu u potpunosti uzela u obzir posledice činjenice da je poništenje konfiskacije već stvorilo imovinsko pravo. Poništenje je pravni akt koji u svakom pogledu ispunjava uslov koji je odredio Sud za priznavanje postojanja legitimnog očekivanja.
  3. Ako sledimo ovo tumačenje dveju pravnih akata (za period nakon ratifikacije Konvencije 18. marta 1992. godine), član 5, koji je relevantan za restituciju konfiskovanih dobara, mora da se posmatra u svetlu načela srazmernosti koje unutar ravnoteže između javnog i privatnog interesa obuhvata i elemente jednakosti stranaka u postupku. Pravilo o teretu dokazivanja koje ne uzima u obzir činjenicu da je podnosiocu zahteva de facto nemoguće da pokaže gde se imovina nalazi jer nema mogućnosti da pregleda prostorije ili sefove bivše oblasne uprave Javne bezbednosti u Bratislavi jedva da može da istrpi probu proceduralne pravičnosti koja je u tom pogledu takođe nerazdvojiva od člana 1 Protokola br. 1. Ako priznamo da je postojalo legitimno očekivanje, tada predmet postaje veoma sličan predmetu Grčkih manastira (vidi predmet The Holy Monasteries v. Greece, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A br. 301-A), kada je Sud zauzeo stav da nametanje znatnog tereta dokazivanja podnosiocima predstavke nije bilo srazmerno i nije očuvalo pravičnu ravnotežu između raznih interesa kako predviđa član 1 Protokola br. 1. Stvaranje prezumpcije državnog vlasništva pomerilo je teret dokazivanja na manastire na takav način da se "prenese puno vlasništvo državi" (str. 32-33, st. 58 i 61). Ova situacija je slična situaciji u našem predmetu gde bi nemogućnost podnosioca predstavke da naznači gde se nalaze dobra dovela do de facto gubitka imovine.
  4. Moj zaključak je da jeste postojao stvaran spor zbog toga što je prema presudi Vrhovnog suda od 1992. godine konfiskacija poništena a imovinska prava vraćena, čak i pod uslovima Zakona od 1991. godine. Poništenje je imalo pravno dejstvo pa je dakle postojalo legitimno očekivanje za podnosioca predstavke da će imati pravičnu priliku da dobije svoj kovani novac. Pravila o teretu dokazivanja moraju da se tumače u svetlu zahteva srazmernosti koji su nerazdvojivi od člana 1 Protokola br. 1 tako da ne čine ex ante nemogućim da lice ostvari povraćaj svoje imovine. Budući da nije osporeno da je novac došao u posed i delokrug tužene države, namećući takav "teret dokazivanja" država ima i obavezu da učestvuje u delotvornoj i intenzivnoj istrazi. Moglo bi da se tvrdi da je Oblasni sud vršio istragu, ali taj sud je imao na raspolaganju samo dokumenta i jednog svedoka. Čini se da je očigledno da nije izvršen nikakav pregled državnih arhiva ili sefova. Pored ovoga, da li je stvarno isključena mogućnost da je zbirka novca našla sebi mesto u nekoj zbirci odgovarajućeg muzeja? Sumnjam da je istraga Oblasnog suda opravdala donošenje zaključka da je tužena država u okviru svoje obaveze u pogledu "tereta dokazivanja" učinila sve u njenoj moći da pokaže da novac stvarno nije bilo moguće naći. Naravno, ne postoji nikakva opšta odgovornost države po zakonu za pokretnu imovinu, ali postoji bar proceduralni uslov nerazdvojiv od člana 1 Protokola br. 1 koji država mora da ispuni. Moje je mišljenje da sudovi tužene države nisu u potpunosti poštovali pomenute proceduralne uslove.

  

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE STRAŽNICKE

Žalim što ne mogu da se saglasim sa zaključkom većine da nije postojala povreda člana 1 Protokola br. 1.

Po mom mišljenje podnosilac predstavke u ovom slučaju jeste imao "legitimno očekivanje" da će njegov zahtev za povraćajem imovine biti zadovoljen, iz sledećih razloga.

  1. Zakonski propisi o restituciji su usvojeni s jasnim ciljem da se isprave nepravde učinjene tokom perioda između 25. februara 1948. i 1. januara 1990. godine (u daljem tekstu: "relevantni period"). To se vidi iz svrhe Zakona o sudskoj rehabilitaciji od 1990. godine: "...omogućavanje ukidanja kazni izrečenih u vezi s krivičnim delima za koja je takvo kažnjavanje nespojivo s načelima demokratskog društva koja poštuju politička prava i slobode garantovane Ustavom i međunarodnim pravnim instrumentima, ... obezbeđenje društvene rehabilitacije i odgovarajuće naknade štete za lica koja su osuđena (po ovom osnovu).." Nakon toga, 1991. godine, usvojen je Zakon o vansudskoj rehabilitaciji s ciljem da ublaži "posledice određenih kršenja imovinskih prava kao i drugih prava do kojih je došlo u relevantnom periodu". Ovim zakonom propisani su i uslovi za podnošenje zahteva za povraćaj imovine na osnovu poništenja presuda kojima su određene zatvorske kazne i konfiskacija imovine, kao i način i obim naknade štete u vezi s takvim zahtevima.

Cilj tih propisa, da se "zadovolje restitucioni zahtevi uglavnom u obliku povraćaja pokretne i nepokretne imovine in natura ili u obliku novčane nadoknade" takođe je izražen sasvim jasno u pripremnim radovima za pomenute zakone o restituciji. Ukoliko povraćaj imovine nije bio moguć ili relevantna dokumentacija nije bila raspoloživa ili je bila uništena, propisi su predviđali naknadu štete u vidu novčane sume. Nije bila isključena ni mogućnost podnošenja zahteva za naknadu štete po Zakonu o odgovornosti države od 1969. godine (vidi http://www.psp.cz/).

Zakoni o restituciji su povezani u definisanju važnih načela ponovnog vođenja demokratskih vrednosti u bivšoj Čehoslovačkoj, uključujući vladavinu prava i pravnu zaštitu privatne imovine. Načelo vladavine prava je jedno od temeljnih načela demokratskog društva i nerazdvojivo od svih odredaba Konvencije. Ono pretpostavlja, između ostalog, da je domaće pravo dostupno, predvidivo u pogledu dejstva i precizno kako bi se obezbedila pravna sigurnost za sve učesnike. Mada tumačenje i primena domaćih propisa nije glavni zadatak Suda, svakako da je on pozvan da proverava da li je način na koji se domaće pravo tumači i primenjuje saglasan s Konvencijom.

Relevantne odredbe Zakona o vansudskoj rehabilitaciji kojima su propisani uslovi restitucije imovine licima koja na to imaju pravo (čl. 5) nisu dovoljno jasne i precizne u pogledu pokretne imovine.

Treba dakle ispitati da li su tumačenje i primena tih odredaba od strane domaćih sudova bili u saglasnosti s početnim ciljem zakonodavnog tela da se domaći državljani sa stalnim boravkom ne izuzmu iz mogućnosti restitucije.

Moje je mišljenje da je suprotno svrsi zakona o restituciji da se, s jedne strane, proglasi postojanje pravnog leka u pogledu kršenja zakona koji su se dogodili u relevantnom periodu, a s druge da se eliminiše legitiman interes potražilaca tako što se oni opterete zahtevima koje je nemoguće ispuniti.

  1. Imajući u vidu svrhu zakona o restituciji i definiciju lica koje ima pravo na imovinu sadržanu u članu 3 i članu 19 Zakona o vansudskoj rehabilitaciji, ovaj slučaj se jasno razlikuje od prethodnih restitucionih predmeta Brežny v. Slovakia, (br. 23131/93, odluka Komisije od 4. marta 1996, Decisions and Reports (DR) 85), Malhous v. the Czech Republic ((decision) br. 33071/96, ECHR 2000-XII); Gratzinger and Gratzingerova v. the Czech Republic ((decision) br. 39794/98, ECHR 2002-VII); i Jantner v Slovakia ((decision) br. 39050/97, 4. marta 2003). Kao prvo, ti slučajevi su se ticali nepokretne imovine. Drugo, u tim slučajevima su potražioci očigledno i od samog početka bili izvan pravne definicije lica koja su imala pravo na imovinu, ili je pak osporena imovina bila isključena iz okvira zakona o restituciji. Treće, u tim slučajevima je poštovanje zakonskih uslova za restituciju (tj. državljanstvo i stalni boravak) zavisilo uglavnom od potražilaca, i oni su imali pravičnu priliku da ih se pridržavaju.

Međutim, u ovom slučaju je podnosilac predstavke očigledno posedovao status lica s pravom na imovinu prema pravnoj definiciji člana 3 Zakona o vansudskoj rehabilitaciji. Ovu činjenicu su i priznali domaći sudovi svih stepena.

Moje je mišljenje da je podnosilac takođe ispunio ostale uslove za povraćaj oduzetog novca predviđene članom 5 i članom 19 Zakona o vansudskoj rehabilitaciji.

Podnosilac predstavke je zasnovao zahtev za povraćaj na presudi Vrhovnog suda iz 1992. godine kojom je njegov otac u potpunosti rehabilitovan a kojom je takođe poništena presuda o konfiskaciji kovanog novca.

Pravno dejstvo rehabilitacije po Zakonu o sudskoj rehabilitaciji je vraćanje rehabilitovanih lica u njihovo pređašnje stanje. U slučajevima kada je oduzeta imovina, to znači vraćanje rehabilitovanom licu statusa vlasnika, koji tada potražuje restituciju te imovine.

U ovom slučaju, po Zakonu o vansudskoj rehabilitaciji podnosilac predstavke je zauzeo pravni status svoga oca; stekao je očevo pravo da mu se novac vrati. To je jedan od razloga zašto ne mogu da se saglasim s mišljenjem većine kolega da zakoni o rehabilitaciji i status podnosioca kao lica koje je imalo pravo Zakonu o vansudskoj rehabilitaciji nisu bili dovoljni da stvore za njega legitimno očekivanje da će se njegov zahtev zadovoljiti. Zahtev je ipak prihvatio Okružni sud kao prvostepeni sud, i on nije bio lišen daljnjih mogućnosti da bude uspešan.

  1. Ključno sporno pitanje je da li je podnosilac predstavke ispunio uslov da "pokaže gde se imovina nalazi". Ovaj uslov je pravno određen na opšti način, bez definisanja konkretnih vremenskih odrednica.

Prilikom odlučivanja o tome da li je podnosilac predstavke ispunio ovaj uslov, Oblasni sud, kao apelacioni sud, i Vrhovni sud, kao kasacioni sud, su zanemarili činjenicu da je on zahtev podneo 1992. godine i tražio da se vrati novac oduzet 1958. godine i da je bio u posebnoj činjeničnoj poziciji da nije imao nikakve podatke o tome šta se s novcem dogodilo nakon konfiskacije.

Podnosilac predstavke je kao dokaz podneo dokumenta koja pokazuju da je novac prenet u prostorije Oblasne uprave Javne bezbednosti MUP u Bratislavi. Takođe je podneo detaljan spisak novca koji su potpisala dva službenika pomenute ustanove kao i veštak koji je precizno identifikovao komade metalnog novca i njihovu numizmatičku vrednost. Više je nego jasno da podnosilac predstavke nije imao nikakav pristup prostorijama MUP kako bi tražio novac. On dakle nije mogao da bude odgovoran za dalje kretanje tog novca. Slično tome, kao i u predmetu Vasilescu v. Romania (presuda od 22. maja 1998. godine, Reports of Judgments and Decisions 1998-III), novac je dugo ostao u isključivoj nadležnosti organa javne vlasti koji je bio odgovoran za njegovo držanje. Sve do odluka Oblasnog suda i Vrhovnog suda 1997. i 1998. godine, podnosilac predstavke je mogao da legitimno očekuje da je novac deponovan u nekoj državnoj ustanovi.

Domaći sudovi su prihvatili status podnosioca predstavke kao lica koje je imalo pravo na restituciju kao i da su priznali da su njegove mogućnosti da pronađe novac ograničene. Međutim, prilikom odlučivanja i Oblasni i Vrhovni sud su strogo tumačili relevantne zakone, uz mnogo formalizma, i odbacili tužbu iz razloga što podnosilac predstavke nije bio ispunio zakonski uslov da "pokaže gde se dotična pokretna imovina nalazi". Ta dva suda su povezala neispunjavanje ovog uslova i trenutak stupanja na snagu Zakona o vansudskoj rehabilitaciji i iznela stav da samo pokretna imovina koja je mogla da se pojedinačno identifikuje bila podložna restituciji. Oblasni sud i Vrhovni sud su tako preinačili prvostepenu presudu koja je bila u korist podnosioca i u kojoj je Okružni sud, između ostalog, naveo i sledeće: "Insistiranjem da pokaže da se novac nalazi na poslednjem poznatom mestu, sud bi tužiocu nametnuo teret dokazivanja koji on praktično nikako ne bi mogao da ispuni. Nasuprot tome ... MUP niti je pokazao da je bivša Oblasna uprava Javne bezbednosti u Bratislavi predala novac drugom organu niti je predložio izvođenje takvih dokaza.."

Moje je mišljenje da je Okružni sud ispravno zaključio da je činjenica da je podnosilac predstavke pokazao organ državne vlasti kod koga je novac bio deponovan u trenutku konfiskacije u posebnim okolnostima ovog slučaja bila dovoljna da se smatra da je on ispunio osporeni zakonski uslov.

Pored toga, Oblasni sud je našao da službeni postupak postupanja s konfiskovanom imovinom nije bio poštovan i da je iz razloga koji su se mogli pripisati javnoj vlasti podnosiocu nije bilo moguće da pronađe imovinu nakon što je deponovana u MUP. Podnosilac je dakle bio lišen bilo kakve mogućnosti da ispuni pomenuti zakonski uslov.

  1. Trebalo bi takođe primetiti da je u sudskom postupku u Slovačkoj podnosilac predstavke prvo tražio povraćaj očevog novca. Kao alternativu je tražio naknadu štete prema Zakonu o odgovornosti države i opštim odredbama Građanskog zakonika. Međutim, domaći sudovi su procesuirali i na kraju odbacili tužbu samo po zakonima o restituciji. Ovi zakoni nisu predviđali nikakve alternativne oblike naknade štete u vezi s pokretnom imovinom koju je oduzela država a čija restitucija in natura nije bila moguća. Znači da nakon preinačenja presude Okružnog suda Oblasni sud nije uzeo u obzir alternativan zahtev za naknadu štete podnosioca predstavke po Zakonu o odgovornosti države kojim je predviđena mogućnost naknade štete u slučajevima nezakonitog postupanja države, niti je Oblasni sud odlučivao po alternativnom zahtevu o naknadi štete podnosioca po opštim odredbama Građanskog zakonika o neopravdanom bogaćenju. Posledica je bila da on nije dobio nikakvu naknadu štete. Ovo pokreće pitanje ne samo o stvarnom dejstvu zakona o restituciji u pogledu pokretne imovine već i dodatno pitanje u vezi sa članom 1 Protokola br. 1 utoliko što se "potpuno odsustvo naknade štete može smatrati opravdanim samo u izuzetnim slučajevima" (vidi predmet The Holy Monasteries v. Greece, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A br. 301-A, str. 35, st. 71).
  1. U ovom slučaju je glavno pitanje da li se zahtev podnosioca predstavke svodio na "imovinu" u smislu prakse Suda i da li bi podnosilac mogao da ima bilo kakvo "legitimno očekivanje" da će ostvariti svoje potraživanje.

Ne mogu da se složim sa zaključkom većine iz stava 53 presude u ovom slučaju da nijedan konkretan imovinski interes podnosioca predstavke nije trpeo štetu od njegovog oslanjanja na određeni pravni akt i da se dakle ne bi moglo reći da je on imao "legitimno očekivanje" kako je definisano doslednom praksom Suda. Pojam imovine u sudskoj praksi je proširen na potraživanja dobara koje se ne svode na vlasništvo (pravo obezbeđenja in rem u predmetu Gasus Dosier-und F¸rdertechnik GmbH v. the Netherlands, presuda od 23. februara 1995. godine, Serija A br. 306B), kao i na građanske tužbe o kojima još nije odlučeno (vidi predmet Pressos Compania Naviera S. A. and Others v. Belgium, presuda od 20. novembra 1995. godine, Serija A br. 332; Pressos Compania Naviera S. A. and Others v. Belgium (GC), br. 31443/96, ECHR 2004-V).

Moje je mišljenje da je podnosilac predstavke imao zakonsko pravo na povraćaj oduzete imovine na osnovu presude Vrhovnog suda kojom je rehabilitovan njegov otac. Tom presudom je u dovoljnoj meri ustanovljen konkretan imovinski interes koje je proizilazio iz povraćaja imovinskog prava oca podnosioca predstavke na oduzet novac. Podnosilac predstavke je zasnovao svoj zahtev za povraćaj na zakonima o restituciji i u dovoljnoj meri ih potkrepio dokumentima koji su bili dostupni. Imajući u vidu cilj i svrhu zakona o restituciji, on je imao pravo da veruje da je bio ispunio sve potrebne zakonske uslove. Nije mogao da predvidi meru u kojoj će Oblasni i Vrhovni sud prebaciti teret dokazivanja na njega u postupku.

Podnosilac predstavke je dakle imao "legitimno očekivanje", u smislu sudske prakse Suda, da će njegovo potraživanje biti zadovoljeno. Odbacivanje zahteva se svelo na ometanje njegovih prava zajamčenih članom 1 Protokola br. 1. Ovo ometanje niti je bilo neophodno niti je zadovoljilo zahteve srazmernosti.  

  1. Ovaj Sud je često naglašavao da je nastojanje da se postigne pravična ravnoteža odraženo u strukturi člana 1 Protokola br. 1 u celini (vidi predmet Sporrong and L¸nnroth v. Sweden, presuda od 23. septembra 1982, Serija A br. 52, str. 26, st. 69) i da potrebna ravnoteža neće biti ustanovljena ukoliko bi dotično lice moralo da snosi pojedinačan i preteran teret (vidi predmet James and Others v. the United Kingdom, presuda od 21. februara 1986, Serija A br. 98, str. 34, st. 50; gore citirani predmet The Holy Monasteries,str.47, st.71).

Sporno je da li bi u ovom slučaju teret dokazivanja mogao da se postavi na podnosioca, koji se ispravno bio oslonio na zakonsku odgovornost državnog organa kod koga je deponovan oduzeti novac. Mada su domaći sudovi pokušali da pronađu dokaze o kretanju novca u oblasti nadležnosti države, još uvek sumnjam da je MUP preduzeo odgovarajuće i dovoljne korake u smislu Konvencije da se novac pronađe.

Ovaj slučaj se očigledno tiče kako javnih tako i pojedinačnih interesa, a čini se da su i jedni i drugi legitimni. Međutim, smatram da ne postoji način da se postigne pravična ravnoteža između istih ako je uslove za restitucije nemoguće ispuniti, bilo kao posledica načina kako ih je definisalo zakonodavno telo ili načina na koji su ih tumačili i primenili domaći sudovi.  

  1. Primena relevantnih odredaba zakona o restituciji od strane domaćih sudova pokazuje kako je država procenila suprotstavljene interese. Čak i ako prihvatimo da država u ovom slučaju ima široko polje slobodne procene, neophodnost održanja pravične ravnoteže znači da unapređivanje javnog interesa ne sme da nametne preteran teret na restitucione potražioce.

Strogi zahtevi domaćih sudova da podnosilac predstavke pokaže mesto gde se novac nalazio u vreme stupanja na snagu Zakona o vansudskoj rehabilitaciji predstavljaju formalizam i preterivanje. Suprotni su cilju i svrsi zakona o rehabilitaciji i podnosiocu su nametnuli pojedinačan i nepremostiv pa time i nesrazmeran teret dokazivanja, čija je posledica bila odbacivanje njegovog zahteva, čak i bez odlučivanja o alternativnom zahtevu podnosioca predstavke za naknadu štete po Zakonu o odgovornosti države.

Znači da u ovom slučaju cilj i svrha zakona o restituciji nisu postignuti. Nasuprot tome, podnosilac je bio žrtva novih povreda - poniženja koje je pretrpeo zbog neopravdanog osujećenja legitimnog nadanja, kao i psihičkog bola prouzrokovanih suđenjima i konačnim odbacivanjem njegovog potraživanja.

Na osnovu nekoliko presuda koje je podnela Država nakon rasprave pred Velikim većem nije moguće ustanoviti nikakvu doslednost sudske prakse domaćih sudova u sličnim predmetima. U nekim od tih slučajeva je pokretna imovina koja je bila popisana u državnim kulturnim ustanovama kao što su muzeji, galerije i biblioteke vraćena potražiocima, uglavnom na osnovu ugovora o povraćaju koji su sklapali potražioci i dotične ustanove. Čini se da sudovi nisu uvek insistirali na uslovu da predmeti moraju da se pojedinačno identifikuju, kao u ovom slučaju. Trebalo bi takođe napomenuti da se ovaj slučaj unekoliko razlikuje od predmeta pomenutog u stavu 24 presude (vidi "Relevantna Š...Ć domaća praksa"). U tom predmetu potražioci nisu identifikovali državnu ustanovu u koju je sporna imovina preneta, način prenosa ili čak i samu imovinu.

U sudskoj praksi ovog Suda od 2000. godine može da se primeti tendencija da se primena domaćeg prava podvrgne nadzornom preispitivanju Suda. Što se tiče osnovne uloge domaćih vlasti da rešavaju probleme tumačenja domaćih zakonskih propisa, Sud je primetio da preterano formalističko i strogo tumačenje ne može da bude u saglasnosti s načelima Konvencije (vidi predmet Platakou v. Greece, br. 38460/97, st. 43, ECHR 2001-I; Jokela v. Finland, br. 28856/95, st. 65, ECHR 2002-IV; i Břleš and Others v. the Czech Republic, br. 47273/99, st. 51 i 60, ECHR 2002-IX).

Imajući u vidu sve što je ovde rečeno, moje je mišljenje da ometanje prava podnosioca predstavke zajamčenih članom 1 Protokola br. 1 nije ostvarilo pravičnu ravnotežu između zahteva opšteg interesa i zahteva zaštite njegovih pojedinačnih temeljnih prava.

 

  __________________________________

 Prevod presude preuzet iz zbirke presuda "Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude II", Savet Evrope, Beograd 2006

 

 

 EUROPEAN COURT OF HUMAN RIGHTS

CASE OF KOPECKÝ v. SLOVAKIA

(Application No. 44912/98)

JUDGMENT

STRASBOURG

28 September 2004

In the case of Kopecký v. Slovakia, The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

MrL. WildhaberPresident,
MrC.L. Rozakis,
MrJ.-P. Costa,
MrG. Ress,
SirNicolas Bratza,
MrR. Türmen,
MrsV. Strážnická,
MrP. Lorenzen,
MrV. Butkevych,
MrsN. Vajić,
MrsH.S. Greve,
MrsS. Botoucharova,
MrV. Zagrebelsky,
MrsE. Steiner,
MrL. Garlicki,
MrJ. Borrego Borrego,
MrK. Hajiyevjudges,
and Mr P.J. MahoneyRegistrar,

Having deliberated in private on 7 April and 30 August 2004, Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 44912/98) against the Slovak Republic lodged with the European Commission of Human Rights (“the Commission”) under former Article 25 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Slovakian national, Mr Juraj Kopecký (“the applicant”), on 25 August 1998.

2. The applicant, who had been granted legal aid, was originally represented by Ms R. Smyčková. He subsequently appointed Ms L. Krnčoková, a lawyer practising in Bratislava, to represent him in the proceedings before the Court. The Government of the Slovak Republic (“the Government”) were represented by their Agent, Mr P. Vršanský, who was succeeded by Mr P. Kresák on 1 April 2003.

3. The applicant alleged, in particular, that his right to the peaceful enjoyment of his possessions had been violated as a result of the dismissal of the claim for restitution of his late father’s property.

4. The application was transmitted to the Court on 1 November 1998, when Protocol No. 11 to the Convention came into force (Article 5 § 2 of Protocol No. 11).

5. The application was allocated to the Second Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). Within that Section, the Chamber that would consider the case (Article 27 § 1 of the Convention) was constituted as provided in Rule 26 § 1.

6. On 1 February 2001 the application was declared partly admissible by the said Chamber, composed of Mr A.B. Baka, President, Mr G. Bonello, Mrs V. Strážnická, Mr M. Fischbach, Mrs M. Tsatsa-Nikolovska, Mr A. Kovler, Mr E. Levits, judges, and Mr E. Fribergh, Section Registrar.

7. On 1 November 2001 the Court changed the composition of its Sections (Rule 25 § 1). This case was assigned to the newly composed Fourth Section (Rule 52 § 1). In a judgment delivered on 7 January 2003, a Chamber of that Section, composed of Sir Nicolas Bratza, President, Mr M. Pellonpää, Mrs E. Palm, Mrs V. Strážnická, Mr M. Fischbach, Mr J. Casadevall, Mr R. Maruste, judges, and Mr M. O’Boyle, Section Registrar, found a violation of Article 1 of Protocol No. 1 (four votes to three). The dissenting opinion of Sir Nicholas Bratza, Mr Pellonpää and Mrs Palm was annexed to the judgment.

8. On 4 April 2003 the Government requested that the case be referred to the Grand Chamber, in accordance with Article 43 of the Convention and Rule 73 of the Rules of Court. A panel of the Grand Chamber accepted this request on 21 May 2003.

9. The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 27 §§ 2 and 3 of the Convention and Rule 24.

10. The Government filed observations on the question of a violation of Article 1 of Protocol No. 1.

11. A hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 7 April 2004 (Rule 71).

There appeared before the Court:

(a) for the Government
MrP. Kresák,Agent,
MsM. PecníkováCo-Agent,
MsK. SupekováAdviser;

(b) for the applicant
MrsL. Krnčoková,
MrM. ValašíkCounsel.

The Court heard addresses by Mr Valašík and Mr Kresák as well as their replies to questions from the Court. The Court authorised the parties to submit written observations in reply to these questions.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

12. On 12 February 1959 the applicant’s father was convicted of keeping, contrary to the regulations then in force, 131 gold coins and 2,151 silver coins of numismatic value. He was sentenced to one year’s imprisonment. He was also fined, and the coins were confiscated.

13. On 1 April 1992, in the context of judicial rehabilitation provided for by the Judicial Rehabilitation Act 1990, the Supreme Court of the Slovak Republic (Najvyšší súd) quashed the judgment of 12 February 1959 and all consequential decisions, and discharged the applicant’s late father.

14. On 30 September 1992 the applicant claimed the restitution of his father’s coins under the Extra-Judicial Rehabilitations Act 1991 (“the 1991 Act”).

15. On 19 September 1995 the Senica District Court (Okresný súd) granted the action and ordered the Ministry of the Interior to restore the coins to the applicant. The court established, with reference to the relevant records, that the coins had been taken away from the applicant’s father on 21 November 1958 and transmitted to the Regional Administration of the Ministry of the Interior in Bratislava on 12 December 1958. On 19 December 1958 the coins had been examined by an expert and inventoried on the premises of the Regional Administration in Bratislava.

16. The relevant part of the District Court’s judgment reads as follows:

“It is true that the law requires that a person claiming restitution of movable property should indicate and show where such property is. However, in the present case the plaintiff undoubtedly has no possibility of inspecting the premises or safes of the former Public Security Regional Administration in Bratislava as he is not allowed to enter those premises. By insisting that the applicant should show that the coins are at the last known place, the Court would impose a burden of proof on him which it is practically impossible to fulfil. On the contrary ... the Ministry of the Interior neither showed that the former Public Security Regional Administration in Bratislava had transferred the coins to a different authority nor did it propose to take evidence to that effect ...

The Court has established that the last time [their exact location was known] the coins ... had been held on the premises of the Public Security Regional Administration in Bratislava to which the Ministry of the Interior is a successor, and it has not been shown that the coins were not on those premises when the Extra-Judicial Rehabilitations Act became operative, that is, on 1 April 1991.”

17. On 1 December 1995 the Ministry of the Interior appealed. Its representative argued that all relevant documents had been destroyed and that the onus of proof as to where the coins had been deposited lay on the applicant.

18. On 29 January 1997 the Bratislava Regional Court (Krajský súd) ruled in favour of the Ministry of the Interior. It found, with reference to sections 4(1), 5(1) and 20(1) of the 1991 Act, that the applicant had failed to show where the coins had been deposited when that Act had become operative on 1 April 1991.

19. In the judgment, the Regional Court admitted that the applicant had limited possibilities of locating his father’s property. It had therefore taken further evidence on its own initiative. In particular, the Regional Court noted that, in accordance with the relevant practice, the confiscated property should have been handed over to the public prosecutor and, after the relevant judgment had became final, to the financial department of the competent local government authority. The Regional Court therefore examined the criminal file concerning the case of the applicant’s father. It further established that the archives of the Senica District Office, the Ministry of the Interior, the National Bank of Slovakia and the State Regional Archives in Bratislava contained no document relating to the coins in question. The Regional Court also heard a witness who had worked at the Myjava District Office of the Ministry of the Interior in 1958; the latter had no knowledge of the case, however. It did not consider it necessary to hear two other persons, one of whom had been present when the coins were inventoried and taken over by the Regional Administration, as those persons had been dismissed from service in 1958 and in 1960 respectively. Their statements would not, therefore, make it possible to establish the relevant facts of the case.

20. On 27 January 1998 the Supreme Court dismissed the applicant’s appeal on points of law. It shared the Regional Court’s view that the applicant had failed to produce evidence that the defendant Ministry was in possession of the coins, as required by section 5(1) of the 1991 Act.

21. In the judgment, the Supreme Court further stated:

“The allegation that the movable property in question had been taken over by an employee of the Public Security Regional Administration in Bratislava on 12 December 1958 and that ... it had been examined there by an expert on 19 December 1958 cannot suffice. Since then, a considerable period has lapsed, during which the gold and silver coins in question could have been alienated, destroyed or lost. The legislator, however, explicitly included in section 5(1) of the Extra-Judicial Rehabilitations Act the obligation to show where the movable property in question was at the time of the entry into force of that Act.

... It follows from a logical and systematic interpretation of section 5(1) of the Extra-Judicial Rehabilitations Act that a restitution claim can only concern the same property which was taken over by the State and not a different object of the same kind. Only movable property which can be individually identified by specific features which mean that it cannot be confused with other objects is therefore liable to restitution ...”

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. The Judicial Rehabilitation Act 1990

22. Law no. 119/1990 on judicial rehabilitation (Zákon o súdnej rehabilitácii) came into force on 1 July 1990. The relevant provisions read as follows:

Section 1

“The aim of the Act is to authorise the quashing of convictions for offences where such convictions are incompatible with the principles of a democratic society respecting the political rights and freedoms enshrined in the Constitution and set out in international instruments, ... to ensure social rehabilitation and adequate material compensation for the persons [so] convicted ...”

Section 23

“...

(2) The conditions under which the provisions of this Act shall apply to claims resulting from the quashing of confiscation decisions ... as well as the manner of redress and the scope of such claims shall be defined in a special law.”

B. The Extra-Judicial Rehabilitations Act 1991

23. Law no. 87/1991 on extra-judicial rehabilitations (Zákon o mimosúdnych rehabilitáciách – “the 1991 Act”) came into force on 1 April 1991. Its preamble states that it was enacted with the aim of mitigating the consequences of certain infringements of property and other rights which occurred between 25 February 1948 and 1 January 1990. The relevant provisions of the 1991 Act read as follows:

Part 1 – General aim

Section 1

“(1) This Act aims at the mitigation of the consequences of certain infringements ... which occurred between 25 February 1948 and 1 January 1990 ... and which are incompatible with the principles of a democratic society respecting the rights of citizens as enshrined in the Charter of the United Nations, the Universal Declaration of Human Rights and the ensuing international covenants on civil, political, economic, social and cultural rights.

(2) This Act also lays down the conditions for submitting claims resulting from the quashing of convictions by which property was confiscated ... as well as the manner of redress and the scope of such claims.”

Part 2 – Civil and administrative law

Section 3

“(1) Entitled persons [namely, persons entitled to file a claim under this Act] are all natural persons whose property passed into State ownership in the circumstances referred to in section 6 provided that they are nationals of the Czech and Slovak Federal Republic and have their permanent residence within its territory.

(2) In cases where the person whose property passed into State ownership in the circumstances referred to in section 6 has died ... the following natural persons are entitled [to claim restitution] provided that they are nationals of the Czech and Slovak Federal Republic and have their permanent residence within its territory ...

(a) the testamentary heir ... who has acquired the whole estate;

...”

Section 4

“(1) Persons obliged [to restore the property] shall comprise the State or legal persons having confiscated property in their possession on the date of entry into force of this Act ...

(2) Any natural person who [unlawfully] acquired property from the State shall also be obliged to restore such property ...”

Section 5

“(1) A person obliged [to make restitution] shall restore the property upon a written request provided that the person [claiming the property] proves that he or she is entitled to have the property restored and shows the manner in which it was taken by the State. When claiming restitution of movable property [the person concerned] is further required to show where the property is ...”

Section 13

“(1) Financial compensation may be granted to the person concerned only in respect of real property which cannot be restored ...

(2) Where the State acquired, on the basis of a judicial decision which was quashed under the Judicial Rehabilitation Act (Law no. 119/1990) ..., the entire property of a citizen and where such property did not comprise real property, the person concerned is entitled to compensation in the amount of 60,000 Czechoslovak korunas ...”

Part 3 – Criminal law

Section 19

“(1) Entitled persons are persons who were rehabilitated under Law no. 119/1990 who meet the conditions set out in section 3(1) or, where such persons are dead ... , persons set out in section 3(2) [of the Extra-Judicial Rehabilitations Act 1991].”

Section 20

“(1) The persons obliged [to restore confiscated property] shall comprise any legal person referred to in section 4(1), any natural person referred to in section 4(2) who acquired such property from the State where the State itself obtained it as a result of a judicial decision, and the competent central government authority.

(2) The persons obliged to restore confiscated property shall do so in accordance with sections 5, ... of the Act; where it is impossible to restore the property the persons concerned are entitled to claim compensation in accordance with section 13 of [this] Act.”

C. Relevant domestic practice

24. In judgment no. 1 Cdo 27/94 of 25 May 1994, the Supreme Court upheld the lower courts’ conclusion that movable property which could not be individually identified could not be restored under the 1991 Act. In the proceedings in question, the plaintiffs claimed restitution of a gold brick, several gold coins and banknotes which had been transferred to the State in 1950. The relevant part of the Supreme Court’s judgment reads as follows:

“... on the basis of a logical and systematic interpretation of section 5(1) of the Extra-Judicial Rehabilitations Act, as amended, and after comparing that provision with other provisions [of that Act], the Court of Cassation concluded that only movable property which can be individually identified by specific features which mean that it cannot be confused with other objects is liable to restitution ... The appellants’ view that objects identified by their kind but not individually may also be restored is incorrect as it is contrary to the nature and purpose of the Extra-Judicial Rehabilitations Act, the aim of which is to mitigate the consequences of certain (that is, not all) infringements of property and other rights ...”


THE LAW

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1

25. The applicant complained that, as a result of the dismissal of his claim, he had been prevented from peacefully enjoying his father’s property. He alleged a violation of Article 1 of Protocol No. 1, which provides as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

A. Arguments before the Court

1. The applicant

26. The applicant argued that he had complied with all the statutory requirements for restitution of his father’s property. As to the obligation under section 5(1) of the Extra-Judicial Rehabilitations Act 1991 (“the 1991 Act”) to show where the property was, he produced documentary evidence indicating that the coins had been taken away from his late father and deposited on the premises of the Regional Administration of the Ministry of the Interior on 12 December 1958.

27. At the relevant time there had been no legal provision obliging the Ministry of the Interior to transfer the coins to another authority, and it had neither been shown nor argued that the Ministry of the Interior had transferred them to a different person in a lawful manner.

28. The argument that the Ministry of the Interior no longer possessed the coins was a mere allegation. In the absence of any reliable proof as to how the coins had been transferred from the Ministry’s premises, that allegation could not rebut the evidence submitted by the applicant. Accepting the argument that the Ministry of the Interior no longer possessed the coins or requesting the applicant to show that, as might have been the case, the coins had been alienated from the premises of the Ministry in an unlawful manner would in such circumstances impose an excessive burden on him, contrary to his rights under Article 1 of Protocol No. 1.

29. The applicant pointed out that the 1991 Act did not explicitly provide that it exclusively covered individually identifiable movable property or that, in cases where the property in question was sufficiently identified, restitution of movable assets of the same nature was precluded. In this context, he submitted that an expert had examined the coins on 19 December 1958 and had drawn up a detailed inventory of them, which was sufficient to identify the property in question.

30. The applicant concluded that he could legitimately expect to obtain effective enjoyment of the property claimed. He therefore had a “possession” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1. The dismissal of the applicant’s claim amounted to an interference with his rights under Article 1 of Protocol No. 1 and failed to strike a fair balance between the public interest and the protection of his individual rights.

2. The Government

31. The Government submitted that the purpose of the 1991 Act was to mitigate the consequences of certain infringements of property rights which had occurred between 25 February 1948 and 1 January 1990. That period had ended prior to 18 March 1992, when the Convention had come into force with respect to the former Czech and Slovak Federal Republic, to which Slovakia was one of the successor States.

32. As regards movable property in particular, under the 1991 Act it could only be restored in natura, subject to the conditions laid down in that Act. The possibility of restoring other property of the same kind or of granting compensation for movable property was excluded.

33. The applicant’s claim had been dismissed because of his failure to comply with the formal requirements laid down in the 1991 Act. In particular, the applicant had failed to show where the property taken away from his late father had been at the time that Act had come into force in 1991, as required by its section 5(1) read in conjunction with section 4(1). This shortcoming had not been remedied despite the fact that the appellate court had taken additional evidence with a view to tracing the coins. The respondent State could not be held liable under the Convention for any misappropriation of the coins which might have occurred prior to the entry into force of the Convention with respect to Slovakia.

34. As the applicant’s claim fell short of the statutory requirements and since Article 1 of Protocol No. 1 did not guarantee the right to acquire property, the applicant did not have a “possession” for the purposes of Article 1 of Protocol No. 1. There had therefore been no interference with his rights under that provision. The Government considered it irrelevant that the Senica District Court had granted the applicant’s action at first instance, as that judgment had subsequently been overturned by higher courts without having acquired legal force.

B. The Court’s assessment

1. Recapitulation of the relevant principles

35. The following relevant principles have been established by the practice of the Convention institutions under Article 1 of Protocol No. 1.

(a) Deprivation of ownership or of another right in rem is in principle an instantaneous act and does not produce a continuing situation of “deprivation of a right” (see Malhous v. the Czech Republic (dec.) [GC], no. 33071/96, ECHR 2000-XII, with further references).

(b) Article 1 of Protocol No. 1 does not guarantee the right to acquire property (see Van der Mussele v. Belgium, judgment of 23 November 1983, Series A no. 70, p. 23, § 48, and Slivenko v. Latvia (dec.) [GC], no. 48321/99, § 121, ECHR 2002-II).

(c) An applicant can allege a violation of Article 1 of Protocol No. 1 only in so far as the impugned decisions related to his “possessions” within the meaning of this provision. “Possessions” can be either “existing possessions” or assets, including claims, in respect of which the applicant can argue that he or she has at least a “legitimate expectation” of obtaining effective enjoyment of a property right. By way of contrast, the hope of recognition of a property right which it has been impossible to exercise effectively cannot be considered a “possession” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1, nor can a conditional claim which lapses as a result of the non-fulfilment of the condition (see Prince Hans-Adam II of Liechtenstein v. Germany [GC], no. 42527/98, §§ 82-83, ECHR 2001-VIII, and Gratzinger and Gratzingerova v. the Czech Republic (dec.) [GC], no. 39794/98, § 69, ECHR 2002-VII).

(d) Article 1 of Protocol No. 1 cannot be interpreted as imposing any general obligation on the Contracting States to restore property which was transferred to them before they ratified the Convention. Nor does Article 1 of Protocol No. 1 impose any restrictions on the Contracting States’ freedom to determine the scope of property restitution and to choose the conditions under which they agree to restore property rights of former owners (see Jantner v. Slovakia, no. 39050/97, § 34, 4 March 2003).

In particular, the Contracting States enjoy a wide margin of appreciation with regard to the exclusion of certain categories of former owners from such entitlement. Where categories of owners are excluded in this way, their claims for restitution cannot provide the basis for a “legitimate expectation” attracting the protection of Article 1 of Protocol No. 1 (see, among other authorities, Gratzinger and Gratzingerova, cited above, §§ 70-74).

On the other hand, once a Contracting State, having ratified the Convention including Protocol No. 1, enacts legislation providing for the full or partial restoration of property confiscated under a previous regime, such legislation may be regarded as generating a new property right protected by Article 1 of Protocol No. 1 for persons satisfying the requirements for entitlement. The same may apply in respect of arrangements for restitution or compensation established under pre-ratification legislation, if such legislation remained in force after the Contracting State’s ratification of Protocol No. 1 (see Broniowski v. Poland [GC], no. 31443/96, § 125, ECHR 2004-V).

2. Application of the relevant principles to the present case

(a) General considerations

36. The Court first takes note of the general context in which the relevant legislation was adopted. Like several other States which passed over to a democratic system of government from the late 1980s onwards, the legal predecessor of Slovakia adopted a series of rehabilitation and restitution laws with a view to providing redress for certain wrongs which had been committed under the preceding communist regime and which were incompatible with the principles of a democratic society.

37. The enactment of laws providing for rehabilitation, restitution of confiscated property or compensation for such property obviously involved comprehensive consideration of manifold issues of a moral, legal, political and economic nature. In a different context, the Court has held that the national authorities of the Contracting States have a wide margin of appreciation in assessing the existence of a problem of public concern warranting specific measures and in implementing social and economic policies (see The former King of Greece and Others v. Greece [GC], no. 25701/94, § 87, ECHR 2000-XII).

38. A similar approach is a fortiori relevant as regards rehabilitation and restitution laws adopted in the above context, such as the 1991 Act. In particular, the Court reiterates that the Convention imposes no specific obligation on the Contracting States to provide redress for wrongs or damage caused prior to their ratification of the Convention. Similarly, Article 1 of Protocol No. 1 cannot be interpreted as restricting the freedom of the Contracting States to choose the conditions under which they agree to return property which had been transferred to them before they ratified the Convention (see paragraph 35 above).

39. The fact that the scope of restitution under the 1991 Act is limited and that restitution of property is subject to a number of conditions does not therefore, as such, infringe the applicant’s rights under Article 1 of Protocol No. 1.

40. This does not mean that the implementation by the national authorities of the relevant legal provisions in a particular case cannot give rise to an issue under Article 1 of Protocol No. 1. However, before considering whether the way in which the relevant law was applied to Mr Kopecký interfered with his rights as guaranteed by Article 1 of Protocol No. 1, the Court must determine whether his claim for restitution amounted to a “possession” within the meaning of that provision.

(b) Whether there was an “existing possession”

41. The applicant based his restitution claim on the provisions of the 1991 Act. It was not suggested that title to the property he sought to recover vested in him without the intervention of the courts. The proprietary interest relied on by the applicant was therefore in the nature of a claim and cannot accordingly be characterised as an “existing possession” within the meaning of the Court’s case-law. This was not disputed before the Court.

(c) Whether the applicant had an “asset”

42. It therefore remains to determine whether that claim constituted an “asset”, that is whether it was sufficiently established to attract the guarantees of Article 1 of Protocol No. 1. In this context, it may also be of relevance whether a “legitimate expectation” of obtaining effective enjoyment of the coins arose for the applicant in the context of the proceedings complained of (see paragraph 35 above).

43. In the Chamber judgment, the majority distinguished the applicant’s position from that of applicants in cases where they were excluded from the very beginning from the possibility of having the property restored in so far as it was obvious either that they failed to meet the relevant requirements or that their claim clearly fell outside the relevant law (see Gratzinger and Gratzingerova, cited above). In the majority’s view, the finding of the Senica District Court (see paragraphs 15 and 16 above) indicated that the applicant could claim, at least on arguable grounds, that he met the relevant requirements for the restitution of his father’s property. There thus existed a “genuine dispute”. The applicant’s claim was not therefore unsubstantiated or devoid of any prospect of success, and the applicant had a “legitimate expectation” of having his claim satisfied which justified considering it as a possession within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 (see paragraphs 28 and 29 of the Chamber judgment referred to above).

44. The Chamber majority’s finding of the existence of a “genuine dispute” was therefore decisive for its conclusion that the applicant had a “legitimate expectation”. It is consequently first necessary to examine the content of the latter notion according to the Court’s case-law.


(i) The notion of “legitimate expectation”

45. The notion of “legitimate expectation” within the context of Article 1 of Protocol No. 1 was first developed by the Court in Pine Valley Developments Ltd and Others v. Ireland (judgment of 29 November 1991, Series A no. 222, p. 23, § 51). In that case, the Court found that a “legitimate expectation” arose when outline planning permission had been granted, in reliance on which the applicant companies had purchased land with a view to its development. The planning permission, which could not be revoked by the planning authority, was “a component part of the applicant companies’ property”.

46. In a more recent case, the applicant had leased land from a local authority for a period of twenty-two years on payment of an annual ground rent with an option to renew the lease for a further period at the expiry of the term and, in accordance with the terms of the lease, had erected at his own expense a number of buildings for light industrial use which he had sub-let. The Court found that the applicant had to be regarded as having at least a “legitimate expectation” of exercising the option to renew and this had to be regarded, for the purposes of Article 1 of Protocol No. 1, as “attached to the property rights granted to him ... under the lease” (see Stretch v. the United Kingdom, no. 44277/98, § 35, 24 June 2003).

47. In the above cases, the persons concerned were entitled to rely on the fact that the legal act on the basis of which they had incurred financial obligations would not be retrospectively invalidated to their detriment. In this class of case, the “legitimate expectation” is thus based on a reasonably justified reliance on a legal act which has a sound legal basis and which bears on property rights.

48. Another aspect of the notion of “legitimate expectation” was illustrated in Pressos Compania Naviera S.A. and Others v. Belgium (judgment of 20 November 1995, Series A no. 332, p. 21, § 31). The case concerned claims for damages arising out of accidents to shipping allegedly caused by the negligence of Belgian pilots. Under the domestic rules of tort, such claims came into existence as soon as the damage occurred. The Court classified the claims as “assets” attracting the protection of Article 1 of Protocol No. 1. It then went on to note that, on the basis of a series of decisions of the Court of Cassation, the applicants could argue that they had a “legitimate expectation” that their claims deriving from the accidents in question would be determined in accordance with the general law of tort.

The Court did not expressly state that the “legitimate expectation” was a component of, or attached to, a property right as it had done in Pine Valley Developments Ltd and Others and was to do in Stretch (see references in paragraphs 45 and 46 above). It was however implicit that no such expectation could come into play in the absence of an “asset” falling within the ambit of Article 1 of Protocol No. 1, in this instance the claim in tort. The “legitimate expectation” identified in Pressos Compania Naviera S.A. and Others was not in itself constitutive of a proprietary interest; it related to the way in which the claim qualifying as an “asset” would be treated under domestic law and in particular to reliance on the fact that the established case-law of the national courts would continue to be applied in respect of damage which had already occurred.

49. In a line of cases the Court has found that the applicants did not have a “legitimate expectation” where it could not be said that they had a currently enforceable claim that was sufficiently established. In a case against the Czech Republic where the applicants’ claim for restitution of their property under the 1991 Act failed because they had not met one of the essential statutory conditions (nationality of the respondent State), the claim was not sufficiently established for the purposes of Article 1 of Protocol No. 1. There was a difference, so the Court held, between a mere hope of restitution, however understandable that hope may be, and a “legitimate expectation”, which must be of a nature more concrete than a mere hope and be based on a legal provision or a legal act such as a judicial decision (see Gratzinger and Gratzingerova, cited above, § 73).

50. Similarly, no legitimate expectation can be said to arise where there is a dispute as to the correct interpretation and application of domestic law and the applicant’s submissions are subsequently rejected by the national courts. In Jantner (cited above, §§ 29-33), the applicant’s restitution claim was dismissed as the national courts found that he had not established his permanent residence in Slovakia within the meaning of the relevant law and practice. That finding was contested by the applicant, who considered that he had met all the statutory requirements for his restitution claim to be granted. The Court held that under the relevant law, as interpreted and applied by the domestic authorities, the applicant had neither a right nor a claim amounting to a “legitimate expectation” within the meaning of the Court’s case-law to obtain restitution of the property in question.

51. In Gratzinger and Gratzingerova and Jantner, which concerned claims for restitution of property, it may be considered that what was in fact in issue was not so much a “legitimate expectation” according to the principles defined in Pine Valley Developments Ltd and Others (see paragraphs 45-47 above), but rather whether or not the applicants had a claim amounting to an “asset” as defined in Pressos Compania Naviera S.A. and Others (see paragraph 48 above). In the two above-mentioned restitution cases, it could not be said that the applicants had any property rights which had been adversely affected by their reliance on a legal act. Moreover, as they failed to fulfil a statutory condition for the restitution of property, there was, unlike the situation in Pressos Compania Naviera S.A. and Others, no sufficiently established proprietary interest to which a “legitimate expectation” could be attached.

52. In the light of the foregoing, it can be concluded that the Court’s case-law does not contemplate the existence of a “genuine dispute” or an “arguable claim” as a criterion for determining whether there is a “legitimate expectation” protected by Article 1 of Protocol No. 1. The Court is therefore unable to follow the reasoning of the Chamber’s majority on this point. On the contrary, the Court takes the view that where the proprietary interest is in the nature of a claim it may be regarded as an “asset” only where it has a sufficient basis in national law, for example where there is settled case-law of the domestic courts confirming it.

(ii) The position in the present case

53. In the present case, no concrete proprietary interest of the applicant has suffered as a result of his reliance on a specific legal act. He cannot therefore be said to have had a “legitimate expectation” as defined in Pine Valley Developments Ltd and Others, cited above. In the light of the above analysis of the case-law, the Court has still to consider whether there was nevertheless a sufficient legal basis in support of the applicant’s claim to warrant its being regarded as an “asset” in the Pressos Compania Naviera S.A. and Others sense.

54. Accordingly, the principal question for the Court is whether there was a sufficient basis in domestic law, as interpreted by the domestic courts, for the applicant’s claim to qualify as an “asset” for the purposes of Article 1 of Protocol No. 1. In this respect, the only point in dispute is whether the applicant could be said to have satisfied the requirement that he show “where the property [was]”, as laid down in section 5(1) of the 1991 Act. For his part, the applicant considered that, contrary to the findings of the Bratislava Regional Court and of the Supreme Court, he had fulfilled that requirement by showing when and how the property had been transferred to the State, as the competent authority was unable to explain what had subsequently happened to the coins.

55. In their respective decisions, the Bratislava Regional Court and the Supreme Court held that section 5(1) of the 1991 Act included an obligation to show where the movable property in question had been on 1 April 1991, when the Act had come into force. The Supreme Court further found that a claim for restitution of movable property under section 5(1) of the 1991 Act could only concern the very property which had actually been taken over by the State, and not different objects of the same nature. This decision was consistent with its earlier finding on a similar claim (see paragraph 24 above). The Regional Court and the Supreme Court held that the evidence submitted by the applicant and the further evidence taken by the Regional Court itself did not constitute sufficient proof that in 1991 the Ministry of the Interior still possessed the coins which had been taken away from his late father in 1958.

56. Having regard to the information before it and considering that it has only limited power to deal with alleged errors of fact or law committed by the national courts, to which it falls in the first place to interpret and apply the domestic law (see García Ruiz v. Spain [GC], no. 30544/96, § 28, ECHR 1999-I, and Kopp v. Switzerland, judgment of 25 March 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-II, p. 540, § 59), the Court finds no appearance of arbitrariness in the way in which the Bratislava Regional Court and the Supreme Court determined the applicant’s claim. There is therefore no basis on which the Court could reach a different conclusion on the applicant’s compliance with the requirement in issue.

57. The Court accepts that, in the light of the wording of the relevant provisions of the 1991 Act and in the particular circumstances of the case, the applicant may not have known for certain whether or not he fulfilled the above condition for obtaining restitution. In this sense he can be said to have been in a different position from that of the applicants in Gratzinger and Gratzingerova, cited above, whose claims clearly fell outside the relevant law in that they were not nationals of the respondent State.

58. However, this difference is not decisive for determining the point in question. In particular, the Court notes that the applicant’s restitution claim was a conditional one from the outset and that the question whether or not he complied with the statutory requirements was to be determined in the ensuing judicial proceedings. The courts ultimately found that that was not the case. The Court is therefore not satisfied that, when filing his restitution claim, it can be said to have been sufficiently established to qualify as an “asset” attracting the protection of Article 1 of Protocol No. 1.

59. It is true that the Senica District Court, which decided the case at first instance, found that it was practically impossible for the applicant to fulfil the condition concerning the precise location of the property and ordered the coins to be restored to him. The first-instance judgment was subsequently overturned, in the context of the same proceedings and without having acquired legal force, by higher courts at two levels of jurisdiction. Thus, the judgment delivered by the Senica District Court did not invest the applicant with an enforceable right to have the coins restored (see, mutatis mutandisStran Greek Refineries and Stratis Andreadis v. Greece, judgment of 9 December 1994, Series A no. 301-B, p. 84, § 59). That judgment was therefore not sufficient to generate a proprietary interest amounting to an “asset”.

60. In these circumstances, the Court finds that in the context of his restitution claim the applicant did not have a “possession” within the meaning of the first sentence of Article 1 of Protocol No. 1. The guarantees of that provision do not therefore apply to the present case.

61. Accordingly, there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1.

FOR THESE REASONS, THE COURT

Holds by thirteen votes to four that there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 28 September 2004.

Luzius Wildhaber
President
Paul Mahoney
Registrar

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a) dissenting opinion of Mr Ress joined by Mrs Steiner and Mr Borrego Borrego;

(b) dissenting opinion of Mrs Strážnická.

L.W.
P.J.M.

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE RESS JOINED BY JUDGES STEINER AND BORREGO BORREGO

1. When, on 1 April 1992, in the context of judicial rehabilitation, the Supreme Court of the Slovak Republic quashed the judgment of 12 February 1959 and all consequential decisions, and discharged the applicant’s late father, the confiscation of the coins was annulled. The legal status quo ante was restored, and the applicant again became the owner of the coins as his father’s heir. In so far as section 23 of the Judicial Rehabilitation Act of 1990 provided that the conditions under which this Act was to apply to claims resulting from quashed confiscation decisions, the manner of redress and the scope of such claims were to be defined in a special law, such a law had to observe at least as a minimum the existence of property as a consequence of the annulment of confiscations. One cannot interpret section 23 as giving carte blanche for any conditions in such a special law. This limitation has a direct consequence for the interpretation of the Extra-Judicial Rehabilitations Act of 1991. Since this Act lays down the conditions for submitting claims resulting from quashed convictions by which property was confiscated, as well as the manner of redress and the scope of such claims, it has to be presumed that it was deemed to respect as thoroughly as possible the existence of the property in question. This line of interpretation leads to the conclusion that, under the 1991 Act taken in conjunction with the 1990 Act, there existed for the applicant a legitimate expectation that he could not only claim in theory the return of the coins but also receive in practice any support from the State authorities in this respect.

2. It is true that a State which decides to return property which was confiscated during the communist period is free to establish the legal conditions for the restitution. The Convention does not oblige a State to return property which was confiscated at a time before the Convention came into force. If the State decides to provide for restitution, it may lay down conditions for such restitution. Nevertheless, if the person in question has already acquired a legitimate expectation as regards the return of his property, the State is not completely free in respect of these conditions. It must then observe the basic requirements of proportionality (balance between private and public interest) inherent in Article 1 of Protocol No. 1.

In the present case, the State created a legitimate expectation that the property would be returned after the annulment of the confiscation decision. The rules on the manner of redress and the scope of claims must be interpreted in the sense that they should not hinder redress and restitution more than necessary. One cannot convincingly argue that the 1991 Act provides for restitution only in exceptional cases. This is a presumption which fails to respect the very concept of rehabilitation. My argument is not that the 1991 Act did not respect this concept of rehabilitation, but that the interpretation by the courts did not fully take into account the consequences of the fact that the annulment of the confiscation had already created a property right. The annulment is a legal act which in every respect fulfils the condition which the Court has laid down for recognition of the existence of a legitimate expectation.

3. If one is prepared to follow this interpretation of the two legal acts (for the time after the ratification of the Convention on 18 March 1992), section 5, which is relevant for the restitution of confiscated goods, has to be viewed in the light of the principle of proportionality, which encloses within the balance between private and public interests also elements of equality of arms. A burden of proof rule which ignores the fact that it is de facto impossible for the claimant to show where the property is because he has no possibility of inspecting the premises or safes of the former public security regional administration in Bratislava can scarcely stand the test of procedural fairness which to that extent is also inherent in Article 1 of Protocol No. 1.

If one admits that there was a legitimate expectation, then the case comes very close to the case of the Greek monasteries (see The Holy Monasteries v. Greece, judgment of 9 December 1994, Series A no. 301-A). There, the Court held that the imposing of a considerable burden of proof on the applicants was not proportionate and did not preserve the fair balance between the various interests as required by Article 1 of Protocol No. 1. The creation of a presumption of State ownership shifted the burden of proof onto the monasteries in such a way as “to transfer full ownership to the State” (pp. 32-33, §§ 58 and 61 of that judgment). This situation is similar to our case, where the impossibility for the applicant to indicate where the goods are to be found would lead de facto to a loss of property.

4. I come to the conclusion that there was a genuine dispute because according to the Supreme Court judgment of 1992 the confiscation was annulled and the property rights restored even under the conditions of the 1991 Act. The annulment had legal force and therefore there was a legitimate expectation for the applicant that he would have a fair chance to get the coins back.

The rules on the burden of proof must be interpreted in the light of the requirements of proportionality inherent in Article 1 of Protocol No. 1 so as to make it not ex ante impossible for an entitled person to recover his property. Since it is not disputed that the coins came into the possession and sphere of the respondent State, the State has, in imposing such a “burden of proof”, an obligation to participate by an effective and intensive investigation. One could argue that the Regional Court itself investigated, but it only had documents and one witness at its disposal. It seems obvious that no inspection of the State archives and safes took place. Furthermore, can it really be excluded that these coins have found their way into the coin collection of some museum? I have doubts whether the investigation by the Regional Court justifies the conclusion that the respondent State, in the framework of its obligation in relation to the “burden of proof”, has itself done everything necessary to show that the coins really could not be traced. Of course, there is no general responsibility of the State under the law for these movable properties but there is at least a procedural requirement inherent in Article 1 of Protocol No. 1 which the State has to fulfil. In my view, the courts of the respondent State did not fully comply with these procedural requirements.

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE STRÁŽNICKÁ

To my regret, I cannot agree with the conclusion of the majority of the Court that there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1.

In my view, the applicant in the present case did have a “legitimate expectation” of having his restitution claim satisfied, for the following reasons.

1. The legislation on restitution was adopted with the clear intention of remedying injustices committed in the period between 25 February 1948 and 1 January 1990 (“the relevant period”). It was reflected in the purpose of the Judicial Rehabilitation Act of 1990 “...to authorise the quashing of convictions for offences where such convictions are incompatible with the principles of a democratic society respecting the political rights and freedoms enshrined in the Constitution and set out in international instruments, ... to ensure social rehabilitation and adequate material compensation for the persons [so] convicted ...”. The Extra-Judicial Rehabilitations Act was adopted subsequently in 1991 with the aim of mitigating “the consequences of certain infringements of property and other rights which occurred [in the relevant period]”. This Act also laid down the conditions for submitting restitution claims stemming from the quashing of convictions resulting in imprisonment and confiscation of property, and the manner and scope of redress in respect of such claims.

The legislature’s intention “to satisfy restitution claims mainly in the form of restoration of the movable and immovable property in natura or in the form of pecuniary compensation” was also clearly expressed in the preparatory work for the above two restitution laws. If restitution of the property was not possible or if the relevant documents were not available or had been destroyed, compensation by payment of a general sum of money was envisaged. The possibility of claiming damages under the State Liability Act of 1969 was not excluded (see http://www.psp.cz/).

The restitution laws are interrelated in defining important principles for re-establishing democratic values in the former Czechoslovakia, including the rule of law and the legal protection of private property. The principle of the rule of law is one of the fundamental principles of a democratic society and is inherent in all Articles of the Convention. It presupposes, inter alia, that national law has to be accessible, foreseeable as to effect and precise in order to ensure legal certainty for those involved. Although it is not the Court’s primary task to interpret and apply domestic law, it is certainly called upon to verify whether the way in which domestic law is interpreted and applied is consistent with the Convention.

The relevant provisions of the Extra-Judicial Rehabilitations Act laying down conditions for the restitution of property to entitled persons (section 5) are not sufficiently clear and precise as far as movable property is concerned.

It thus remains to be examined whether the interpretation and application of these provisions by the national courts was compatible with the legislature’s initial intention not to exclude nationals of the country permanently residing there from restitution.

In my opinion it is contrary to the purpose of the restitution laws, on the one hand, to declare the existence of a remedy in respect of infringements of the law which took place in the relevant period and, on the other hand, to eliminate the legitimate interest of the entitled person by burdening him or her with requirements that are impossible to fulfil.

2. Having regard to the purpose of the restitution laws and the definition of an entitled person in sections 3 and 19 of the Extra-Judicial Rehabilitations Act, the present case is clearly distinguishable from the previous restitution cases of Brežny v. Slovakia (no. 23131/93, Commission decision of 4 March 1996, Decisions and Reports 85-B), Malhous v. the Czech Republic ((dec.)[GC], no. 33071/96, ECHR 2000-XII), Gratzinger and Gratzingerova v. the Czech Republic ((dec.) [GC], no. 39794/98, ECHR 2002-VII) and Jantner v Slovakia ((dec.), no. 39050/97, 4 March 2003). Firstly, those cases concerned claims for restitution of immovable property. Secondly, in those cases, obviously and from the very outset the restitution claimants had been outside the legal definition of an entitled person or the property in issue had been excluded from the scope of the restitution laws. Thirdly, in those cases, compliance with the statutory conditions for restitution (namely, citizenship and permanent residence) depended mainly on the claimants and they had a fair chance to comply with them.

However, in the instant case, the applicant clearly had the standing of an entitled person under the legal definition of section 3 of the Extra-Judicial Rehabilitations Act. This was acknowledged by the national courts at all levels.

It is my opinion that the applicant also complied with the other conditions, set out in sections 5 and 19 of the Extra-Judicial Rehabilitations Act, for having the coins restored to him.

The applicant based his restitution claim on the Supreme Court’s judgment of 1992 in which his father had been fully rehabilitated. This rehabilitation included annulment of the decision on confiscation of the coins in issue.

The legal effect of rehabilitation under the Judicial Rehabilitation Act is the reinstatement of the rehabilitated person to his or her former position. Where property has been confiscated, this entails the rehabilitated person’s reinstatement as the owner, who then has a claim for restitution of the property in question.

In the present case, the applicant assumed the legal position of his father under the Extra-Judicial Rehabilitations Act. He thus acquired his father’s right to have the coins restored. This is one of the reasons why I cannot share the opinion of the majority of my colleagues that the rehabilitation laws and the applicant’s standing as an entitled person under the Extra-Judicial Rehabilitations Act did not suffice to generate a legitimate expectation on his part of having his claim satisfied. This claim had, after all, been accepted by the District Court as the court of first instance and was not devoid of further prospects of success.

3. The crucial point in dispute in the present case is whether the applicant fulfilled the condition of “showing where the property [was]”. This condition is legally defined in a general way, without determining the point in time to which it refers.

When determining whether the applicant complied with this requirement, the Regional Court as the court of appeal and the Supreme Court as the court of cassation disregarded the fact that he had lodged his action in 1992 claiming restitution of the coins that had been confiscated in 1958, and that he was in the specific factual position of not having any knowledge of what had happened to the coins after their confiscation.

In support of his action, the applicant submitted documentary evidence showing that the coins had been transferred to the premises of the Public Security Regional Administration of the Ministry of the Interior in Bratislava. He also submitted a detailed inventory of the coins signed by two employees of the institution in question and by a sworn expert who had precisely identified the individual coins and their numismatic value. It is more than clear that the applicant had no access to the Ministry’s premises with a view to tracing the coins. He therefore could not be responsible for their further movement. Similarly, as in Vasilescu v. Romania (judgment of 22 May 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-III), the coins remained for a long period of time within the exclusive competence of the public authority responsible for storing them. Up until the findings of the Regional Court and the Supreme Court in their respective judgments of 1997 and 1998, the applicant could legitimately assume that the coins were deposited with a State institution.

As a matter of fact, the national courts accepted the applicant’s standing as a person entitled to restitution and also admitted that his possibilities of locating the coins were limited. Nevertheless, in determining the case, the Regional Court and the Supreme Court interpreted the relevant law strictly and with extensive formalism and dismissed the action on the ground that the applicant had failed to comply with the condition of showing where the movable property in question was. They linked the non-fulfilment of this condition to the moment of entry into force of the Extra-Judicial Rehabilitations Act and held that only movable property which could be identified individually was available for restitution. The Regional Court and the Supreme Court thus overturned the judgment at first instance which had been in the applicant’s favour. In that judgment, the District Court had, inter alia, pointed out: “By insisting that the applicant should show that the coins are at the last known place, the Court would impose a burden of proof on him which it is practically impossible to fulfil. On the contrary... the Ministry of the Interior neither showed that the former Public Security Regional Administration in Bratislava had transferred the coins to a different authority nor did it propose to take evidence to that effect ...”

In my opinion, the District Court rightly concluded that the fact that the applicant had shown with which State authority the coins had been deposited at the time of their confiscation was, in the particular circumstances of the case, sufficient to consider that he had complied with the legal requirement in issue.

Furthermore, the Regional Court found that the applicable official procedure for handling confiscated property had not been complied with and that, for reasons which were attributable to the public authorities, the applicant had been unable to trace the property after it had been deposited with the Ministry. The applicant was thus deprived of any possibility of complying with the said legal requirement.

4. It should also be noted that, when seeking redress before the Slovakian courts, the applicant primarily claimed restitution of his father’s coins. In the alternative, he sought damages under the State Liability Act and under the general provisions of the Civil Code. The domestic courts, however, examined and finally dismissed his action under the restitution laws only. These laws provided for no alternative form of compensation in respect of movable property which had been taken away by the State but whose restitution in natura was impossible. Thus, after quashing the District Court’s judgment, the Regional Court did not determine the applicant’s alternative claim for damages under the State Liability Act, which provided for compensation in cases of maladministration. Nor did the Regional Court take any decision on the applicant’s alternative claim for damages under the general provisions of the Civil Code on unjustified enrichment. As a result, the applicant obtained no redress at all. This not only raises the question of the real effect of the restitution laws in so far as movable property is concerned, but raises an additional issue under Article 1 of Protocol No. 1 as “a total lack of compensation can be considered justifiable only in exceptional circumstances” (see The Holy Monasteries v. Greece, judgment of 9 December 1994, Series A no. 301-A, p. 35, § 71).

5. The main issue in the present case concerns the question whether the applicant’s claim amounted to a “possession” within the meaning of the Court’s case-law and whether he could have had any “legitimate expectation” of realising this claim.

I cannot agree with the conclusion of the majority in paragraph 53 of the judgment that in the present case no concrete proprietary interest of the applicant has suffered as a result of his reliance on a specific legal act and that he cannot therefore be said to have had a “legitimate expectation” as defined in the Court’s consistent case-law. The notion of possession in the case-law has been extended also to claims over goods that do not amount to ownership (security right in rem in Gasus Dosier- und Fördertechnik GmbH v. the Netherlands, judgment of 23 February 1995, Series A no. 306-B), and to civil claims which have not been determined (see Pressos Compania Naviera S.A. and Others v. Belgium, judgment of 20 November 1995, Series A no. 332, and Broniowski v. Poland [GC], no. 31443/96, ECHR 2004-V).

In my opinion, the applicant had a legal entitlement to recovery of the confiscated property on the basis of the Supreme Court judgment rehabilitating his father. That judgment sufficiently established a concrete proprietary interest originating from the reinstatement of the property right of the applicant’s father to the confiscated coins. The applicant based his restitution claim on the restitution laws and supported it amply with the documents available. In view of the object and purpose of the restitution laws, he was entitled to believe that he had satisfied all the applicable requirements. He could not have foreseen the extent to which the Regional Court and the Supreme Court would place the onus of proof on him in the proceedings.

The applicant thus had a “legitimate expectation”, within the meaning of the Court’s case-law, of having his restitution claim satisfied. The dismissal of this claim amounted to an interference with his rights under Article 1 of Protocol No. 1. This interference was neither necessary, nor did it satisfy the requirement of proportionality.

6. The Court has repeatedly emphasised that the concern to achieve a fair balance is reflected in the structure of Article 1 of Protocol No. 1 as a whole (see Sporrong and Lönnroth v. Sweden, judgment of 23 September 1982, Series A no. 52, p. 26 § 69) and that the requisite balance would not be found if the person concerned had to bear an individual and excessive burden (see James and Others v. the United Kingdom, judgment of 21 February 1986, Series A no. 98, p. 34, § 50, and The Holy Monasteries, cited above, p. 47, § 71).

It is in dispute whether in the present case the burden of proof could be placed exclusively on the applicant, who had legitimately relied on the public-law liability of the State authority with which the confiscated coins had been deposited. Although the national courts made an effort to find evidence of the movement of the coins in the sphere of the State’s competence, I still have doubts as to whether the Ministry took sufficient and adequate steps within the meaning of the Convention with a view to tracing them.

The present case obviously features public as well as individual interests, which both appear legitimate. In my view there is, however, no way of achieving a fair balance between them if the conditions for restitution are impossible to fulfil, either as a consequence of how the legislature defined them or as a consequence of how the national courts interpreted and applied them.

7. The application of the relevant provisions of the restitution laws by the national courts shows how the State assessed the competing interests. Even accepting that the State had a wide margin of appreciation in the case, the need to maintain a fair balance means that promotion of the general interest must not impose an excessive burden on a restitution claimant.

The strict requirement by the national courts that the applicant show where the coins were located at the time of the entry into force of the Extra-Judicial Rehabilitations Act was formalistic and excessive. It was contrary to the object and purpose of the rehabilitation laws and imposed an individual and insurmountable and thus disproportionate burden of proof on the applicant, which resulted in his action being dismissed even without any material decision on the applicant’s alternative claim for damages under the State Liability Act.

Thus, the object and purpose of the restitution law was not achieved in the present case. On the contrary, new infringements occurred in respect of the applicant – the humiliation suffered as a result of the unjustified frustration of his legitimate hope, and the distress caused by the litigation and the final dismissal of his claim.

On the basis of several judgments submitted by the Government after the hearing before the Grand Chamber, no consistency in the case-law of the national courts in similar cases can be established. In some of the cases referred to, movable property recorded or inventoried in State cultural institutions such as museums, galleries or libraries was restored to the entitled persons, mainly on the basis of a restitution agreement between the claimant and the State institution in question. It appears that the courts have not always insisted on the requirement of individually identifiable items as they did in the present case. It should also be noted that there are features distinguishing the present case from the case cited in paragraph 24 of the judgment (see “Relevant domestic law and practice”). In that case, the entitled persons did not identify the State institution to which the property in question was transferred, the manner of its transfer or the movable property as such.

In the Court’s case-law from 2000 onwards, a tendency may be discerned to subject the application of national law to supervisory review by the Court. As regards the primary role of the national authorities in resolving the problems of interpretation of national legislation, the Court has noted that a particularly formalistic and strict interpretation cannot be compatible with the principles of the Convention (see Platakou v. Greece, no. 38460/97, § 43, ECHR 2001-I; Jokela v. Finland, no. 28856/95, § 65, ECHR 2002-IV; and Běleš and Others v. the Czech Republic, no. 47273/99, §§ 51 and 60, ECHR 2002-IX).

In view of these considerations, it is my opinion that the interference with the applicant’s rights under Article 1 of Protocol No. 1 did not achieve a fair balance between the demands of the general interest and the requirements of the protection of his individual fundamental rights.

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.