Gongadze protiv Ukrajine

Država na koju se presuda odnosi
Ukrajina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
34056/02
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Crnogorski
Datum
08.11.2005
Članovi
2
2-1
3
13
35
35-1
41
Kršenje
2
3
13
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 2) Pravo na život
(Čl. 2-1 / ICCPR-6) Život
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 3 / CAT-16) Ponižavajuće postupanje
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu predstavke koju je protiv Ukrajine koju je Sudu podnela njena državljanka gđa Myroslava Gongadze, koja danas šivi u Arlingtonu, SAD. Podnositeljka predstavke se žalila na propust državnih organa da zaštite život njenog muža i istraže njegov nestanak i smrt, što je kod nje izazvalo ozbiljnu patnju i bol.

Georgij (Georgiy) Gongadze, suprug podnositeljke predstavke, bio je politički novinar i glavni urednik on-line novine Ukrayinska Pravda. Bio je poznat po kritikovanju vlasti i po aktivnom učešću u podizanju svesti u Ukrajini i inostranstvu po pitanju problematike slobode govora u njegovoj zemlji. Izveštavao je o temama kao što su navodno nedemokratske inicijative ukrajinskih vlasti i korupcija na visokom nivou među državnim službenicima. Nestao je 16. septembra 2000. pod okolnostima koje još uvek nisu u potpunosti razjašnjene od strane ukrajinskih vlasti, uprkos brojnim zahtevima podnositeljke predstavke. Mesecima pre njegovog nestanka g. Gongadze je govorio svojim rođacima i kolegama da prima pretnje i da je pod nadzorom, o čemu se u otvorenom pismu obratio i Glavnom tužiocu.

Početkom novembra 2000. godine pronađeno je obezglavljeno telo nepoznatog čoveka u blizini grada Tarašča, za koje je nakon mesec dana urađena DNK analiza pri čemu je utvrđeno da nije gdin Gongadze. Nakon ovog, sprovedeno je još nekoliko DNK ispitivanja, od kojih su neka dala potvrdu da je nepoznata žrtva upravo gdin Gongadze, dok su neka tvrdila suprotno. U čitav proces uključen je i ad hoc parlamentarni odbor. Dodatne sumnje unosile su izjave svedoka da je gdin Gongadze vidjen živ u gradu Lavov, nakon njegovog nestanka, u novembru i decembru 2000. godine.

Tokom ovog procesa, gđa Gongadze nije dobijala zvanične informacije o toku istrage, već je o njima saznanja dobijala iz dnevne štampe. Sredinom januara 2001. godine, Glavni tužilac je odbio zahtev podnositeljke predstavke da bude prepoznata kao oštećena strana navodeći da nije utvrđeno izvan svake sumnje da je gospodin Gongadze mrtav ili da je pronađeno telo njegovo. Nakon niza sudskih odluka i odluka GT u pogledu prava gospođe Gongandze i majke pokojnika, njihov status kao oštećenih konačno je priznat.

U međuvremenu, 15. januara 2001. godine glavni urednik novina Grani objavio je imena ĉetiri policajaca koji su navodno uĉestvovali u nadzoru g. Gongadze.

Krajem februara 2001. GT je obavestio podnositeljku predstavke da su dodatni dokazi potvrdili da pronađeno telo jeste gdin Gongadze. Istraga o ubistvu g. Gongadze je pokrenuta, a podnositeljka predstavke i majka pokojnika dobile su status oštećene strane. Podnositeljka se od sredine marta više puta obraćala nadležnima da joj se dozvoli uvid u spise, žalila se na nemarnost istražitelja (za ovu pritužbu se kasnije utvrdio da nije nigde zavedena i da se nije mogla pronaći), ali je odbijana po osnovu toga da je u toku predistražni postupak. Sredinom maja ministar unutrašnjih poslova je izjavio da su dvojica osumnjičenih za ubistvo gdina Gongadze, identifikovani kao korisnici droga, u međuvremenu umrli te da se slučaj stoga smatra rešenim, kao i da ubistvo nije bilo politički motivisano, na šta je reagovao GT navodeći da su zaključci preuranjeni imajući u vidu da je još u toku predistražni postupak. Krajem maja, podnositeljka predstake je zatražila od GT da se u istragu uključe i stručnjaci iz FBI, međutim, njen je zahtev odbijen. Usledila su dalja ispitivanja DNK materijala, zahtevi za uvid u predmet koji se tiču sudsko-medicinkog pregleda tela, pritužbe gđe Gongadze na rad GT i istražitelja i uključivanje generalnog sekretara organizacije “Reportera bez granica”, gdina Menarda u proces, kao predstavnika gđe Gongadze u postupku. Sredinom 2002. godine izabran je novi Glavni tužilac koji je par meseci kasnije potvrdio da je došlo do brojnih nepravilnosti u istrazi i najavio istragu o navodnom falsifikovanju proceduralne dokumentacije od strane tužioca i istražitelja iz grada Tarašĉa. U novembru 2002. tužilac iz tužilaštva okruga Tarašĉa je uhapšen, optužen i osuđen za nemar u istrazi sluĉaja na kaznu zatvora od dve i po godine, ali je amnestiran. Sredinom septembra 2002 "Reporteri bez granica" zatražili su pristup svim rezultatima forenziĉkih ispitivanja iz spisa predmeta i njihovu proveru od strane nezavisnog struĉnjaka. Takođe su zatražili informacije o identitetu ĉetiri osobe koje su pratile g. Gongadze pred njegov nestanak.

Početkom 2003. godine predsednik parlamentarnog ad hoc odbora za sluĉaj Gongadze je izjavio je da su osobe odgovorne za smrt gospodina Gongadze bili pripadnici policije. Mesec dana nakon toga, Parlament je zatražio od GT da se istraži moguća uloga tadašnjeg ministra policije u vreme nestanka gdina Gongadze, što je podržalo 120 poslanika. U maju 2003. bivši policajac, g. G., uhapšen je i optužen za organizovanje kriminalne grupe uz uĉešće policije. Umro je u zatvoru 1. avgusta 2003. u nerazjašnjenim okolnostima. Njegovi advokati tvrdili su da je bio pretuĉen i muĉen. Početkom avgusta, njegova pisma kojima optužuje policiju i visoke funkcionere za otmicu i ubistvo g. Gongadze su objavljena u medjima.

Nakon što je Viktor Jušĉenko izabran za predsjednika Ukrajine 26. decembra 2004, obećao je da će ponovo otvori istragu u sluĉaju Gongadze. Dana 2. marta 2005. u štampi je objavljeno da je GT najavio hapšenje tri službenika bezbednosti u vezi sa ovim sluĉajem: generala i dva pukovnika. Dana 4. marta 2005. objavljena je vest o smrti, navodnom samoubistvu, Jurija Kravĉenka, ministra unutrašnjih poslova u vreme ubistra g. Gongadze. On je trebao biti intervjuisan od strane GT-a tog jutra.

Dana 20. septembra 2005. parlament Ukrajine saslušao je izvještaj predsjednika svog ad hoc komiteta koji istražuje ubistvo g. Gongadze. U ovom izvještaju zakljuĉeno je da su otmicu i ubistvo gospodina Gongadze organizovali bivši predsjednik Kuĉma i pokojni ministar unutrašnjih poslova, g. Kravĉenko. Izvještaj je utvrdio da su tadašnji šef predsjedniĉke administracije i sadašnji predsjednik parlamenta, g. V. Litvin, kao i tadašnji šef službe bezbjednosti i sadašnji poslanik, g. L. Derkaĉ, bili ukljuĉeni u zloĉine. U izvještaju je konaĉno navedeno da, nakon što je bio obaviješten o zloĉinima i imenima osumnjiĉenih, GT nije preduzeo nikakve radnje, niti je reagovao na zakljuĉke ad hoc komiteta.

Podnositeljka predstavke je uložila žalbu ESLJP na osnovu ĉlana 2 Konvencije da je smrt njenog muža rezultat prisilnog nestanka, te da državni organi nisu uspeli zaštititi njegov život. Ona je ukazala da činjeniĉno stanje sluĉaja jasno pokazuje da je država umešana u ubistvo njenog muža, ili, barem, da postoji opravdana sumnja za umešanost, kao i da su najnovije informacije iz Vlada potvrdile direktnu ukljuĉenost državnih službenika u ubistvo njenog muža, pri čemu je pažnja bila usmerena na izvršioce ali ne i nalogodavce i organizatore zločina.

Podnositeljka predstavke tvrdi da je atmosfera straha i neizvjesnosti, kao i nepotpune i kontradiktorne informacije tokom istrage, naterala da napustiti zemlju i prouzrokovala joj patnju, u suprotnosti sa ĉlanom 3 Konvencije.

Takođe, žalila se na nedostatak pravnih lekova i pozvala na član 13 Konvencije.

Sud je utvrdio da su neuspeh vlasti da zaštiti život supruga podnositeljke predstavke i neefikasnost istrage njegove smrti doveli do kršenja ĉlanova 2 (i materijalnog i procesnog aspekta), kao i članova 3, i 13 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGO ODJELJENJE

Predmet GONGADZE protiv UKRAJINE

(Predstavka br. 34056/02)

PRESUDA

STRAZBUR

8. novembar 2005.

Presuda je konačna od 8.2.2006 

U predmetu Gongadze protiv Ukrajine, Evropski sud za ljudska prava (Drugo odjeljenje), zasijedajući u vijeću u ĉijem su sastavu bili:

g. J.P. Costa, predsjednik,
g. A.B. Baka,
g. I. Cabral Barreto,
g. K. Jungwiert,
g. V. Butkevych,
gđa A. Mularoni,
gđa D. Joĉienė, sudije, i
gđa S. Dollé, sekretar Odjeljenja,  

posle vijećanja na zatvorenim sjednicama, održanim 22. marta i 11. oktobra 2005. godine, izriĉe sledeću presudu, koja je usvojena na taj dan:

POSTUPAK

  1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 34056/02) protiv Ukrajine koju je Sudu podnijela po ĉlanu 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu “Konvencija”) državljanka Ukrajine, gđa Myroslava Gongadze (u daljem tekstu “podnositeljka predstavke”), dana 16. septembra 2002. godine.
  2. Podnositeljku predstavke je zastupao g. S. Preuss-Laussinotte, advokat iz Pariza. Vladu Ukrajine (u daljem tekstu “Vlada”) zastupali su njeni zastupnici, gđa V. Lutkovska i gđa Z. Bortnovska.
  3. Podnositeljka predstavke se žalila na propust državnih organa da zaštite život njenog muža i istraže njegov nestanak i smrt, što je kod nje izazvalo ozbiljnu patnju i bol.
  4. Predstavka je dodijeljena Drugom odjeljenju Suda (Pravilo 52 § 1 Pravila Suda). Unutar tog Odjeljenja ustanovljeno je Vijeće koje će razmatrati predmet (Ĉlan 27 § 1 Konvencije) kao što je predviđeno Pravilom 26 § 1.
  5. Odlukom od 22. marta 2005. godine, Vijeće je proglasilo predstavku prihvatljivom.
  6. Podnositeljka predstavke i Vlada dostavili su zapažanja o osnovanosti (Pravilo 59 § 1).

ČINJENICE

I OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. Podnositeljka predstavke rođena je 1972. godine i živi u Arlingtonu, Sjedinjene Ameriĉke Države.

A. Ĉinjenice predmeta, kako su ih navele strane

  1. Georgij (Georgiy) Gongadze, suprug podnositeljke predstavke, bio je novinar. Nestao je 16. septembra 2000. pod okolnostima koje još uvijek nisu u potpunosti razjašnjene od strane ukrajinskih vlasti, uprkos brojnim zahtjevima podnositeljke predstavke. Nedavno je, međutim, nekoliko policajaca optuženo za otmicu i ubistvo g. Gongadzea.

1. Događaji koji su prethodili nestanku supruga podnositeljke predstavke

  1. Gongadze je bio politiĉki novinar i glavni urednik on-line novine Ukrayinska Pravda. Bio je poznat po kritikovanju onih koji su na vlasti i po aktivnom uĉešću u podizanju svijesti u Ukrajini i inostranstvu po pitanju problematike slobode govora u njegovoj zemlji. Izvještavao je o temama kao što su navodno nedemokratske inicijative ukrajinskih vlasti i korupcija na visokom nivou među državnim službenicima.
  2. Mjesecima prije njegovog nestanka g. Gongadze je govorio svojim rođacima i kolegama da prima prijetnje i da je pod nadzorom.
  3. Dana 14. jula 2000. godine g. Gongadze je napisao otvoreno pismo Glavnom tužiocu, navodeći sledeće:
  1. njegova rodbina i prijatelji u gradu Lavovu, i njegove kolege u Kijevu, bili su intervjuisani od strane policijskih službenika o njemu. Povod za održavanje ove intervjua bila je istraga kriviĉnog incidenta u Odesi, u koji je gospodin Gongadze navodno bio ukljuĉen. (Podnositeljka predstavke tvrdi da g. Gongadze nije znao ništa o incidentu, niti o ljudima koji su u to ukljuĉeni. On sam nikada nije bio intervjuisan o tome.)
  2. neko vrijeme, nepoznate osobe u automobilu sa registarskim brojem tablica 07309 KB pratile su g. Gongadze od njegove kuće do njegove kancelarije i nazad.

U svom otvorenom pismu, gospodin Gongadze zatražio je od Glavnog tužioca da preduzme mjere kako bi ga zaštitio od onoga što je opisao kao "moralni teror", te da pronađe i kazni one koji su umiješani.

  1. Kao odgovor, Glavni tužilac je poslao pismo Okružnom tužilaštvu u Lavovu, gdje je gospodin Gongadze bio zvaniĉno registrovan kao stanovnik (propiska). Tužilac iz Lavova je odgovorio da su mjesta i ulice (u Kijevu) pomenute u pismu g. Gongadzea bile nepoznate u Lavovu.
  2. Kasnije, tadašnji ministar unutrašnjih poslova rekao je predstavnicima nevladine organizacije "Reporteri bez granica" (kao što je opisano u kasnijem izvještaju od 22. januara 2001) da je registracijska tablica vozila ukradena sa policijskog vozila u februaru 2000. 
  3. Dana 1. septembra 2000. Glavni tužilac (“GT”) obavijestio je g. Gongadzea da nema osnova za donošenje bilo kakve odluke u skladu sa ĉlanom 52-1 Zakona o kriviĉnom postupku (mjere zaštite u toku kriviĉnog postupka) u vezi sa njegovim pismom.
  4. Gongadze je nestao 16. septembra 2000.

2. Istraga o nestanku i ubistvu supruga podnositeljke predstavke

  1. Dana 17. septembra 2000. podnositeljka predstavke prijavila je nestanak svoga supruga u policijskoj stanici u Moskovskom (Moskovskiy) Distriktu u Kijevu.
  2. Dana 18. septembra 2000. (19. septembra, prema Vladi) tužilac distrikta Peĉerski (Pechersky) pokrenuo je istragu o sluĉaju ubistva s predumišljajem (u daljem tekstu “sluĉaj Gongadze”). Istraga je ukljuĉivala pretragu mjesta na kojima je g. Gongadze bio poslednji put viđen i intervjue sa ljudima koji su bili tamo u to vrijeme. Podnositeljka predstavke tvrdi da je istražni tužilac zadužen za sluĉaj, gospodin H., sprovodio ozbiljnu istragu. Međutim, njega je poĉetkom novembra zamijenio drugi tužilac, gospodin V. 
  3. Dana 2. novembra 2000. obezglavljeno tijelo nepoznate osobe otkriveno je u blizini grada Tarašĉa (Tarashcha), u Kijevskoj oblasti.
  4. Dana 3. novembra 2000. Okružno tužilaštvo Kijeva pokrenulo je istragu za ubistvo nepoznate osobe (u daljem tekstu “sluĉaj Tarašĉa”).
  5. Prva obdukcija leša izvršena je od strane lokalnog struĉnjaka, a nalazi su bili predstavljeni 8. novembra 2000. Prema tim nalazima, vrijeme smrti nepoznate osobe približno je odgovaralo vremenu nestanka g. Gongadze.
  6. Dana 10. novembra 2000. rodbina je iz kratkog ĉlanka u novinama saznala o otkriću nepoznatog tijela u blizini Kijeva. Dana 15. novembra 2000, analizirajući leš, oni su identifikovali nakit koji pripada gospodinu Gongadze i tragove stare povrede na tijelu koji su odgovarali opisu nestalog novinara. Sadržaj želuca odgovarao je hrani koju je g. Gongadze jeo na dan njegovog nestanka. Rodbina je sa sobom uzela dio kože leša kako bi bio analiziran od strane nezavisnih struĉnjaka.
  7. Od tog datuma nadalje, tužilac je, navodno, poĉeo aktivno da ometa istragu. Dana 15. novembra 2000. Tijelo je uklonjeno iz mrtvaĉnice u Tarašĉi. Tri dana kasnije Okružno tužilaštvo Kijeva regionalne priznalo je da je tijelo preneseno u Kijev. Sva dokumentacija koja se odnosi na prva forenziĉka ispitivanja sprovedena u Tarašĉi je konfiskovana. Lokalnom struĉnjaku bilo je zabranjeno da govori o obdukciji tijela, a kasnije je postao predmet kriviĉnog postupka. Dana 16. novembra 2000. zamjenik ministra unutrašnjih poslova izjavio je, suprotno preliminarnim nalazima, da je tijelo koje je otkriveno bilo pokopano u zemlju prije oko dvije godine.
  8. Dana 21. novembra 2000. podnositeljka predstavke zatražila je od istražitelja Tužilaštva okruga Peĉerski:
  1. da je prizna kao građansku stranu u postupku u sluĉaju Tarašĉa;
  2. da identifikuje tijelo i nakit pronađen uz tijelo; i
  3. da organizuje sudsko-medicinski pregled kako bi se utvrdilo da li je tijelo pronađeno u Tarašĉi tijelo njenog supruga.
  1. Dana 23. novembra 2000. istražitelj je odbio ovaj zahtjev.
  2. Toga dana podnositeljka predstavke je takođe zatražila od tužioca Kijevskog okruga da ne kremira tijelo pronađeno u Tarašĉi i da joj dozvoli da ga sahrani, ako se utvrdi da je to tijelo njenog supruga.
  3. Dana 29. novembra 2000. Tužilaštvo okruga Peĉerski priznalo je podnositeljku predstavke kao građansku stranu u sluĉaju Gongadze.
  4. Dana 4. decembra 2000. šef istražnog odjeljenja Tužilaštva Kijevskog okruga obavijestio je podnositeljku predstavke da je pokrenuta kriviĉna istraga o ubistvu neidentifikovane osobe i da je organizovan sudsko-medicinski pregled. Međutim, nije bilo osnova da se podnositeljka predstavke prizna kao građanska strana u sluĉaju Tarašĉa. Obećali su da će obavijestiti podnositeljku predstavke o mogućem uĉešću u identifikaciji objekata pronađenih sa tijelom. Prema tome, podnositeljki perdstavke nije bilo dozvoljeno da uĉestvuje u identifikaciji tijela u toj fazi.
  5. Dana 6. decembra 2000. podnositeljka predstavke zatražila je od GT da joj se dopusti da uĉestvuje u identifikaciji tijela, kao i da se dva postupka ujedine.
  6. Dana 8. decembra 2000. Glavni tužilac je izjavio da DNK analiza ne može biti obavljena u to vrijeme, jer je gospođa Lesya Gongadze, majka pokojnika, bila bolesna. Ovu tvrdnju je ona sama opovrgla. Glavni tužilac je tada izjavio da je bio pogrešno shvaćen.
  7. Dana 10 decembra 2000, više od mjesec dana nakon što je tijelo je otkriveno, podnositeljki predstavke je dozvoljeno da uĉestvuje u njegovoj identifikaciju. Budući da je bila pod stresom, nije bila u stanju da napravi pozitivnu identifikaciju tijela kao njenog supruga.
  8. Dana 11. decembra 2000. uzet je uzorak krvi majke pokojnika radi DNK analize.
  9. Dana 14. decembra 2000. podnositeljka predstavke zatražila je od Glavog tužioca da ukljuĉi strane struĉnjake u istragu sluĉaja u skladu da Evropskom konvencijom o međusobnom pružanju pravne pomoći u kriviĉnim stvarima od 20. aprila 1959.
  10. Dana 15. decembra 2000. Glavni tužilac je izjavio da tijelo pronađeno u Tarašĉi nije tijelo g. Gongadze.
  11. Dana 18. decembra 2000. GT odbio je zahtjev podnositeljke predstavke za ukljuĉivanje stranih struĉnjaka u DNK analizu i obavijestio je da su ukrajinske institucije ovlašćene da sprovode sve potrebne analize.
  12. Kasnije je u predmetu sprovedeno nekoliko DNK analiza, od strane stranih struĉnjaka takođe. Forenziĉka medicinska ispitivanja sprovedena od strane eksperata iz Rusije i Sjedinjenih Ameriĉkih Država potvrdila su da je vrlo vjerovatno da je tijelo pronađeno u Tarašĉi tijelo g. Gongadze. Međutim, u okviru istrage ad hoc parlamentarnog odbora, ispitivanje sprovedeno od strane njemaĉkih struĉnjaka nije potvrdilo ovaj nalaz. 
  13. Podnositeljka predstavke tvrdi da nikada nije bila obaviještena direktno od strane istražnog organa o rezultatima tih analiza, već je o njima saznala iz medija.
  14. Dana 10. januara 2001. Glavni tužilac je obavijestio parlament o privremenom nalazu sudsko medicinskog pregleda ruskih struĉnjaka, koji je pokazao da je tijelo pronađeno u Tarašĉi tijelo g. Gongadze (99,64% vjerovatnoće). Ipak, identitet tijela nije mogao biti potvrđena jer su postojali svjedoci koji su tvrdili da su vidjeli gospodina Gongadze živog u Lavovu nakon njegovog nestanka, u novembru i decembru 2000. Ova informacija je bila provjerena, ali ne i potvrđena.
  15. Dana 12. januara 2001. podnositeljka predstavke i majka pokojnika zatražile su od GT da im prizna status oštećenih u sluĉaju Tarašĉa i da sprovede još jedan pregled tijela. Istoga dana GT je obavijestio podnositeljku predstavke da joj je poništen status oštećene, odobren od strane tužioca okruga Peĉerski dana 29. novembra 2000. Podnositeljka predstavke je podnijela tužbu Okružnom sudu okruga Peĉerski u Kijevu. 
  16. Dana 13. januara 2001. GT je odbio zahtjev podnositeljke predstavke da bude prepoznata kao oštećena strana, navodeći da nije utvrđeno, izvan svake sumnje, da je gospodin Gongadze mrtav ili da je tijelo pronađeno u Tarašĉi njegovo.
  17. Dana 15. januara 2001. Okružni sud okruga Peĉerski priznao je status podnositeljke predstavke i majke pokojnika kao oštećenih i naložio GT da im garantuje ovaj status. Međutim, uprkos nalogu, GT je opet odbio ovaj status 17. januara 2001. Ipak, GT se složio da im da tijelo iz Tarašĉe za sahranu, naglasivši da GT nije nadležan za izdavanje potvrde o smrti.
  18. Takođe, 15. januara 2001. glavni urednik novina Grani objavio je imena ĉetiri policajaca koji su navodno uĉestvovali u nadzoru g. Gongadze.
  19. Podnositeljka predstavke i majka pokojnika žalile su se okružnom sudu u Peĉersku protiv odluke GT kojom je odbijen njihov zahtjev da budu priznate kao oštećene da im omogući status oštećene strane u Okružnom sudu oblasti Peĉerski. Dana 9. februara 2001. taj sud je utvrdio da je odluka GT protivzakonita. GT je uložio žalbu.
  20. Dana 24. januara 2001. istražitelji su razdvojili sluĉaj klevete koji ukljuĉuje g. Melniĉhenka iz predmeta Gongadze (vidi Melnychenko protiv Ukrajine, br. 17707/02, § 15, ECHR 2004-X).
  21. Uprkos svojoj žalbi, dana 26. januara 2001. GT je priznao status podnositeljke predstavke i majke pokojnika kao građanske strane u svjetlu daljih forenziĉkih dokaza. (Podnositeljka predstavke tvrdi da je to uĉinjeno pod uticajem Rezolucije 1239 (2001) Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope, koja je usvojena 25. januara 2001, koja poziva nadležne organe da sprovedu "brzu, potpunu i transparentnu istragu nestanka ili smrti g. Gongadze, te da objelodane rezultate istrage što je brže moguće, ... da poštuju prava rodbine žrtve, ukljuĉujući i njihovo pravo da budu oštećena strana u predmetu smrti g. Gongadze".)
  22. Dana 27. februara 2001. GT je obavijestio podnositeljku predstavke da su dodatni dokazi potvrdili da je tijelo pronađeno u Tarašĉi tijelo g. Gongadze. Istraga o ubistvu g. Gongadze je pokrenuta, a podnositeljka predstavke i majka pokojnika dobile su status oštećene strane.
  23. Dana 16. marta 2001. podnositeljka predstavke je zatražila od GT da joj omogući uvid u spise predmeta koji se tiĉu sudsko-medicinskog pregleda tijela. Dana 19. marta 2001. istražni službenik je odbio, navodeći da je to bio dio preliminarne istrage i da podnositeljka predstavke mogla ostvariti pristup samo kada je preliminarna istraga bila gotova. Advokat podnositeljke predstavke bezuspješno je pokušao da ospori ovo odbijanje u Peĉerski Okružnom sudu, u Kijevu.
  24. Dana 30. marta 2001. godine podnositeljika predstavke je podnijela tužbu Peĉerski Okružnom sudu u Kijevu, navodeći nemarnost istražitelja.
  25. Dana 26. aprila 2001. istražitelj je obavio pregled tijela iz Tarašĉe u prisustvu majke pokojnika i njenog advokata i advokata podnositeljke predstavke. Dodatna forenziĉka ispitivanja i test genetske identifikacije sprovedeni su od strane struĉnjaka iz Sjedinjenih Ameriĉkih Država. Zajedniĉki pregled ameriĉkih i ukrajinskih struĉnjaka potvrdio je da je tijelo nađeno u Tarašĉi tijelo g. Gongadze.
  26. Dana 8. maja 2001. podnositeljka predstavke zatražila je potpuni pristup spisima predmeta, koji je odbijen 17. maja 2001. u toku predistražnog postupka.
  27. Dana 15. maja 2001. ministar unutrašnjih poslova izjavio je da su dvojica pretpostavljenih ubica g. Gongadze, identifikovani kao korisnici droga, umrli i da je sluĉaj, stoga, riješen. Ministar je dalje naveo da je ubistvo bilo spontano, bez politiĉkog motiva. Dana 17. maja 2001. GT je osporio ovu izjavu i preporuĉio da se ministar suzdrži od otkrivanja bilo kakvih informacija koje se tiĉu kriviĉne istrage.
  28. Dana 18. maja 2001. podnositeljka predstavke je zatražila od GT da potvrdi izjavu ministra i da je obavijestiti o tome kada će joj biti dozvoljen uvid u spise predmeta. Istoga dana GT je obavijestio podnositeljku predstavke da su dobijene dodatne važne informacije i da su potrebna dalja ispitivanja, te da bi stoga bilo preuranjeno reći da je preliminarna istrage gotova.
  29. Dana 22. maja 2001. podnositeljka predstavke zatražila je od GT da u istragu ukljuĉi struĉnjake iz Federalnog Biroa za istrage Sjedinjenih Ameriĉkih Država (FBI). Njen zahtjev je odbijen 25. maja 2001.
  30. Pismom od 30. maja 2001. GT je ovlastio kijevski Institut za sudske i medicinske preglede da isporuĉi ostatke g. Gongadze njegovoj rodbini radi sahrane. Kopija ovog pisma dostavljena je zastupniku majke pokojnika i poslato poštom zastupniku podnositeljke predstavke. Dana 6. jula 2001. forenziĉi institut obavijestio je majku pokojnika da može uzeti tijelo radi pokopa. Međutim, prema Vladi, tijelo je još uvijek bilo u kijevskom Institutu za sudske i medicinske preglede, iako je odluka o sahrani ostala iskljuĉivo na majki pokojnika i podnositeljki predstavke. 
  31. Dana 6. septembra 2001. zastupnik podnositeljke predstavke zatražio je pristup svim rezultatima forenziĉkih analiza iz spisa predmeta. Zastupnik podnositeljke predstavke takođe je pitao kada će preliminarna istraga biti završena. Dana 7. septembra 2001. GT je odgovorio da to još nije moguće reći.
  32. U daljem odgovoru od 10. septembra 2001. GT je izjavio da je predstavnik oštećene strane imao pravo na pristup rezultatima forenziĉkog pregleda, ali tek nakon završrne pretpretresne istrage. Prema navodima Vlade, GT je napomenuo da je predstavnik imao pristup rezultatima forenziĉkih pregleda i genetskih testova u granicama koje dopušta tajnost istrage.
  33. Dana 10. oktobra 2001. Odjeljenje za pravosuđe grada Kijeva obavijestilo je podnositeljku predstavke da njena tužba za nemar protiv istražitelja, podnijeta 30. marta 2001 Peĉerski Okružnom sudu u Kijevu, nije registrovana i nije mogla biti pronađena. Odjeljenje za pravosuđe savjetovalo je podnositeljki predstavke da opet podnese prigovor istom sudu.
  34. Dana 30. oktobra 2001. podnositeljka predstavke zatražila je od GT da joj pruži informaciju o sudsko-medicinskom pregledu koji je sproveo FBI i razlog za kontradiktorne nalaze sudskomedicinskih ispitivanja sprovedenih od strane ruskih i njemaĉkih struĉnjaka. Ona je zatražila da se sprovede dodatni sudsko-medicinski pregled radi odgovora na ova pitanja.
  35. Istoga dana GT je obavijestio podnositeljku predstavke da spisi predmeta ne mogu biti objavljeni prije kraja preliminarne istrage i da će preliminarna istraga biti dovršena kada osoba koja je poĉinila zloĉin bude pronađena.
  36. Dana 31. oktobra 2001. GT je izjavio da je sudsko-medicinskim ispitivanjem utvrđeno da je tijelo pronađeno u Tarašĉi tijelo g. Gongadze. GT je dodatno obavijestio podnositeljku predstavke da rezultati sudsko-medicinskog pregleda sprovedenog od strane njemaĉkih struĉnjaka nisu mogli biti ukljuĉeni u spis predmeta, jer su uzorci tkiva za taj pregled uzeti od strane neovlašćene osobe, suprotno utvrđenim procedurama.
  37. Dana 13. novembra 2001. Odjeljenje za pravosuđe grada Kijeva ponovo je obavijestilo podnositeljku predstavke da njena tužba za nemar protiv istražitelja, podnijeta 30. marta 2001. Peĉerski Okružnom sudu u Kijevu, nije bila registrovana i nije mogla biti pronađena. Odjeljenje za pravosuđe savjetovalo je podnositeljku predstavke da opet podnese prigovor istom sudu.
  38. Dana 3. decembra 2001. podnositeljka predstavke je podnijela žalbu Peĉerski Okružnom sudu u Kijevu na odluku GT da joj ne dopusti uvid u spise predmeta koji se tiĉu sudskomedicinskog pregleda tijela.
  39. Dana 11. februara 2002. Okružni sud oblasti Peĉerski presudio je da se prigovor podnositeljke predstavke protiv GT ne može uzeti u obzir prije prenosa sluĉaja na sud. Sud je odluĉio da priloži prigovor spisima predmeta radi kasnijeg razmatranja. Sud je izjavio da Zakon o kriviĉnom postupku ne predviđa posebnu žalbu protiv istražitelja na osnovu njihovog odbijanja pristupa spisima predmeta koji se odnose na sudsko-medicinski pregled.
  40. Dana 20. februara 2002. Javni registar građana u Lavovu odbio je da izda potvrdu o smrti g. Gongadze u nedostatku dokumenta koji potvrđuje njegovu smrt.
  41. Dana 28. marta 2002. podnositeljka predstavke zatražila je od g. Roberta Menarda, generalnog sekretara "Reportera bez granica" da bude njen predstavnik u ovom sluĉaju.
  42. Dana 22. maja 2002, dok je punomoć za tu svrhu bila u pripremi, gospodin Menard zatražio je od GT, u ime majke pokojnika koja je takođe bila građanska strana u predmetu, da ispita ĉetiri policijska službenika za koje se u štampi navodi da su pratili g. Gongadze. On je dalje zatražio pristup spisima predmeta o sudsko-medicinskim pregledima, i drugi pregled stranih struĉnjaka. Na njegov zahtjev nije odgovoreno.
  43. Još jedan zahtjev gospodina Menarda od 10. juna 2002. odbijen je od strane GT 18. juna 2002. na temelju toga što on nije mogao biti prepoznat kao predstavnik građanske strane. Dana 19. juna 2002. g. Menard zatražio je od GT da poništi tu odluku.
  44. Dana 6. jula 2002. izabran je novi Glavni tužilac, koji je 3. septembra 2002. potvrdio da je došlo do brojnih nepravilnosti u pređašnjoj istrazi.
  45. Dana 10. septembra 2002. GT je najavio istragu o navodnom falsifikovanju proceduralne dokumentacije od strane tužioca i istražitelja iz grada Tarašĉa.
  46. Dana 16. septembra 2002 "Reporteri bez granica" zatražili su pristup svim rezultatima forenziĉkih ispitivanja iz spisa predmeta i njihovu provjeru od strane nezavisnog struĉnjaka. Takođe su zatražili informacije o identitetu ĉetiri osobe koje su pratile g. Gongadze pred njegov nestanak.
  47. U oktobru 2002. nova forenziĉka ispitivanja izvršena su u Švajcerskoj. Dana 11. marta 2003. "Reporteri bez granica" izjavili su da je poslednji DNK test nesumnjivo identifikovao tijelo kao tijelo g. Gongadze.
  48. U novembru 2002. tužilac iz tužilaštva okruga Tarašĉa uhapšen je i optužen za nemar u istrazi sluĉaja. Dana 6. marta 2003. tužilac je osuđen na dvije i po godine zatvora, ali je oslobođen od izdržavanja kazne od strane Ševĉenkivski (Shevchenkivsky) Mjesnog suda u Kijevu na osnovu zakona o amnestiji.
  49. Dana 15. januara 2003. predsjednik parlamentarnog ad hoc odbora za sluĉaj Gongadze je izjavio je da su osobe odgovorne za smrt gospodina Gongadze bili pripadnici policije.
  50. Dana 17. februara 2003. Parlament je zatražio od GT da istraži moguću ulogu gospodina Kravĉenka u sluĉaju smrti novinara, koji je bio ministar unutrašnjih poslova u vrijeme nestanka g. Gongadze. Ovaj zahtjev je podržalo 120 poslanika.
  51. Dana 24. februara 2003. Glavni tužilac, g. Piskun, izjavio je da Tužilaštvo provjerava informacije o umiješanosti visokih funkcionera Ministarstva unutrašnjih poslova u smrt g. Gongadze.
  52. Dana 28. februara 2003. Glavni tužilac otvoreno je kritikovao svog prethodnika, gospodina Potebenka, zbog ometanja istrage ubistva g. Gongadze.
  53. U maju 2003. bivši policajac, g. G., uhapšen je i optužen za organizovanje kriminalne grupe uz uĉešće policije. Umro je u zatvoru 1. avgusta 2003. u nerazjašnjenim okolnostima. Njegovi advokati tvrdili su da je bio pretuĉen i muĉen. Tijelo g. G. kremirano je 3. avgusta bez autopsije.
  54. Dana 5. avgusta 2003. pisma pokojnog g. G. pojavila su se u medijima. U tim pismima on optužuje policiju i visoke funkcionere za otmicu i ubistvo g. Gongadze. Ova pisma, kao i propratna dukumentacija, dostavljena su GT.
  55. Dana 9. septembra 2003. iz GT je potvrđeno da je rukopis u pismima odgovarao rukopisu pokojnog g. G.
  56. Dana 22. oktobra 2003. general-pukovnik Pukaĉ, službenik Ministarstva unutrašnjih poslova, uhapšen je pod sumnjom za umiješanost u nestanak g. Gongadze. Optužen je zbog izdavanja naredbe da se unište važna dokumenta u predmetu.
  57. Dana 29. oktobra 2003. Glavni tužilac, g. Piskun, smijenjen je od strane predsjednika.
  58. Dana 6. novembra 2003. Kijevski Gradski sud oslobodio je g. Pukaĉa na osnovu njegovog jemstva da neće pobjeći.
  59. Dana 15. avgusta 2005. podnositeljki predstavke je dozvoljeno da izvrši uvid u spise predmeta

3. Politiĉki kontekst

  1. Podnositeljka predstavke napomenula je da je, od 1991, osamnaest novinara ubijeno u Ukrajini.
  2. Podnositeljka predstavke tvrdi da politiĉka situacija koja se razvila nakon nestanka njenog muža ilustruje stav ukrajinske vlasti prema slobodi štampe.
  3. Ubrzo nakon nestanka g. Gongadze, predsjednik Ukrajine obećao je da će upotrijebiti sva raspoloživa sredstva kako bi ga pronašli. Nakon što je Skupština izglasala inicijativu, Predsjednik je za rad na tom predmetu odredio tri službe za sprovođenje zakona - GT, policiju i službe obezbjeđenja.
  4. Dana 18. septembra 2000. anonimna osoba pozvala je Ambasadu Gruzije u Kijevu sa informacijom da su za nestanak novinara odgovorni g. K, ozloglašeni vođa kriminalistiĉke grupe, i ministar unutrašnjih poslova i skupštinski poslanik, g. Volkov. Ambasador Gruzije, koji je sadržaj poziva objelodanio u javnosti, povuĉen je nazad u Gruziju nekoliko sedmica kasnije. Ukrajinske vlasti porekle su bilo kakvu vezu između ova dva događaja.
  5. Krajem septembra 2000. Skupština je formirala ad hoc odbor koje će istražiti nestanak g. Gongadze. Glavni tužilac odbio je saradnju sa odborom, jer je zahtjev odbora da intervjuiše struĉnjake i službenike smatran neustavnim.
  6. Dana 28. novembra 2000. predsjednik Socijalistiĉke partije, g. Moroz, javno je rekao da postoje audio snimci, tajno napravljeni u kancelariji predsjednika, koji povezuju predsjednika Kuĉmu i druge visoke državne funkcionere sa nestankom g. Gongadze. U jednom od snimljenih razgovora, navodno između predsjednika i ministra unutrašnjih poslova, predsjednik je tražio da gospodinu Gongadze bude zaprijećeno. Ministar je tada predložio određene osobe koje je nazvao "pravim orlovima", sposobnim na sve, da obave posao.
  7. Podnositeljka predstavke tvrdi da, zbog sumnje oko kvaliteta snimaka, nije bilo moguće utvrditi njihovu autentiĉnost, iako je laboratorija SAD-a (BEK TEK) potvrdila da su autentiĉni. Ona se pozvala na izvještaj od 22. januara 2001. "Reportera bez granica", koji svjedoĉi o postojanju posebnih snaga u policiji, i grupa penzionisanih policajaca, regrutovanih od strane mafije, koji bi poĉinili djela nasilja protiv politiĉara ili novinara.
  8. Nakon nestanka g. Gongadze, mnogi mediji bili su izloženi pritisku i cenzuru kada je u pitanju izvještavanje o ovom sluĉaju.
  9. Dana 15. septembra 2001. nekoliko hiljada pristalica opozicije demonstriralo je u znak sjećanja na gospodina Gongadze.

4. Međunarodni kontekst

  1. Sluĉaj nestanka g. Gongadze privukao je pažnju mnogih međunarodnih organizacija. Analiziran je u kontekstu nedostatka slobode medija u Ukrajini, koji je bio kritikovan već godinama na međunarodnom nivou.
  2. Dana 25. januara 2001. Parlamentarna skupština Savjeta Evrope (PSSE) usvojila je Rezoluciju 1239 (2001), izražavajući svoju zabrinutost zbog "zastrašivanja, ponovne agresije i ubistva novinara u Ukrajini i ĉeste zlopotrebe položaja od strane nadležnih ukrajinskih vlasti u pogledu slobode izražavanja". Dalje navodi da istragu o nestanku gospodina Gongadze "treba smatrati testom slobode izražavanja i funkcionisanja parlamentarne demokratije u Ukrajini". 
  3. Molba za brzu i transparentnu istragu u svim sluĉajevima nasilja nad novinarima i smrti novinara, posebno u sluĉaju Gongadze, ponovljena je u PSSE Preporuci 1497 (2001) od 25. januara 2001, Rezoluciji 1244 (2001) i Preporuci 1513 (2001) od 26. aprila 2001. i Rezoluciji 1262 (2001) od 27. septembra 2001.
  4. Sliĉne molbe ponovljene su od strane Evropske unije u izjavi od 5. februara 2001, i od strane Parlamentarne skupštine Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju u Evropi (OEBS) u svojoj rezoluciji od jula 2001. Skupština OEBS-a dodijelila je OEBS-ovu nagradu za novinarstvo i demokratiju za 2001 g. Gongadzeu posthumno.
  5. Sluĉaj nestanka gospodina Gongadze bio je prijavljen u dokumentima pojedinih organa Ujedinjenih nacija: Radne grupe za prisilne nestanake i Odbora za ljudska prava.
  6. "Reporteri bez granica" sproveli su sopstvenu istragu o nestanku gospodina Gongadze, ĉiji su rezultati bili objavljeni u posebnom izvještaju od 22 januara 2001. gore spomenutom. Zakljuĉeno je da su istražni organi uglavnom bili zaokupljeni dokazivanjem nevinost državnih funkcionera na visokom nivou.
  7. Dana 2. jula 2003. izvještaj gospodina H.C. Krugera, zamjenika glavnog sekretara Savjeta Europe, predstavljen je PSSE-u. Dokumenti priloženi uz izvještaj potvrdili su da je, prije imenovanja novog Glavnog tužioca 6. jula 2002, istraga bila neefikasna, iako su kasniji događaji podigli nade za veću efikasnost. Prema navodima podnositeljke predstavke, dalji razvoj istraživanja pokazao je da je nada bila preuranjena.
  8. Dana 16. septembra 2003. Evropska unija u svojoj izjavi izrazila je zabrinutost zbog nedostatka napretka u istrazi.
  9. Pitanje o efikasnosti istrage u ovom sluĉaju sliĉno je naglašeno i od strane Kongresa Sjedinjenih Ameriĉkih Država i NATO-a.
  10. Dana 13. septembra 2005. nekoliko međunarodnih nevladinih organizacija objavilo je izvještaj o napretku istrage u sluĉaju Gongadze. Tvrdili su da je GT, podržan od strane predsjednika, pokušao ograniĉiti istragu i nije uložio dovoljno napora da pronađe i kriviĉno goni inicijatore otmice i ubistva g. Gongadze. Oni su dalje kritikovali ukrajinske vlasti zbog ozbiljnih zastoja u istrazi, posebno kada je u pitanju:

"- nestanak general-pukovnika Pukaĉa; curenje informacija koje su omele rad ukrajinskih i izraelske službi, koji su se pripremale da ga uhapse; nedostatak bilo kakvog nadzora javnosti nad tim potencijalno kriviĉnim postupkom; i izostanak bilo kakve istrage procesa putem kojeg je general-pukovnik Pukaĉ ranije oslobođen i zatvaranja sluĉaja Pukaĉ u decembru 2003;

- smrt bivšeg ministra unutrašnjih poslova g. Kravĉenka, koji je mogao pružiti važne informacije o vezi između razgovora koje je zabilježio Melniĉenko i ubistva; i nedostatak bilo kakvog nadzora javnosti u pogledu mogućeg nemara GT u sluĉaju Kravĉenko i njegove zaštite kao svjedoka;

- neuspjeh da se intervjuišu brojni svjedoci u Ministarstvu unutrašnjih poslova uz poznavanje tamošnjeg sistema nadzora; i neuspjeh da se temeljno istraže veze između sluĉajeva 'vukodlaci' i Honĉarov i sluĉaja Gongadze;

- neuspjeh u rješavanju problema oko Melniĉenko audio snimaka, s ciljem da budu upotrijebljeni kao primarni dokaz na sudu, uzrokovan uglavnom greškama i inertnošću GT;

... " 

B. Dodatni ĉinjenice, kako ih je navela Vlada

1. Istraga o nestanku i ubistvu supruga podnositeljke predstavke

  1. Dana 19. septembra 2000. tužilaštvo Peĉerski okruga u Kijevu pokrenulo je kriviĉnu istragu u skladu sa ĉlanom 94. KZ Ukrajine, u sluĉaju ubistva s predumišljajem. U cilju utvrđivanja okolnosti nestanka, osnovana je istražna grupa. U Grupi su bili službenici Odjeljenja za kriviĉne istrage i GT. Istraživali su tri sledeća pitanja:
  1. da li nestanak ukljuĉuje porodiĉne probleme?
  2. da li je g. Gongadze žrtva kriviĉnog djela koje nije povezano sa njegovom strukom?
  3. da li je nestanak povezan sa njegovom kritiĉnom publikacijom u online novinama Ukrajinska Pravda?
  1. Od 19. septembra 2000. do 10. oktobra 2000, broj istražnih mjera je preduzet kako bi se identifikovali svjedoci, provjerili kontakti g. Gongadze, pretražili lokaliteti, itd.
  2. Dana 2. novembra 2000. neidentifikovani leš muškarca pronađen je u šumi u Tarašĉa okrugu. Organi za sprovođenje zakona bili su informisani o tome i odmah otišli na lice mjesta. Dana 3. novembra 2000. istražna grupa ispitala je lokaciju i pripremila potrebne proceduralne dokumente. Leš je prebaĉen u mrtvaĉnicu u okrugu Tarašĉa radi forenziĉkih ispitivanja. Istražni službenik tužilaštva Tarašĉa okruga pokrenuo je kriviĉnu istragu ubistva s predumišljajem nepoznate osobe, u skladu sa ĉlanom 94 KZ. Forenziĉar je toga dana pronašao nakit na lešu, a sledećeg dana na tlu u neposrednoj blizini leša.
  3. Tužilaštvo Peĉerski okruga istraživalo je da li je to leš g. Gongadze. U tu svrhu tužilac je pozvao podnositeljku predstavke i zatražio da opiše nakit koji je gospodin Gongadze mogao nositi kada je nestao.
  4. Dana 15. novembra 2000. grupa novinara - bliski prijatelji g. Gongadze - otišli su u Tarašĉu, nakon što su iz novinskog ĉlanka saznali o neidentifikovanom tijelu. Sastali su se sa forenziĉarem, koji ih je obavijestio o nakitu i pokazao im leš. Po zahtjevu novinara, napravio je rentgentski snimak jedne ruke leša. Rentgen je pokazao komadiće metala u ruci koji bi mogli odgovarati staroj rani g. Gongadze. Na osnovu ovoga novinari su zakljuĉili da je leš bio leš g.Gongadze. Istoga dana tužilac iz Tarašĉe je naredio i izvršio prenos tijela u mrtvaĉnicu u Kijevu  radi daljih forenziĉkih ispitivanja. 
  5. Dana 7. decembra 2000. GT pridružio se istrazi u sluĉajevima Gongadze i Tarašĉa, i sluĉaju klevete protiv visokih državnih službenika (sluĉaj Melniĉenko), kako bi se osigurala njihova sveobuhvatna i brza istraga.
  6. Dana 13. decembra 2000. podnositeljka predstavke ispitana je u svojstvu oštećene strane. Složila se da će obezbijediti uzorak svoje krvi i krvi njene djece za forenziĉka ispitivanja. Podnositeljka predstavke je insistirala da uĉestvuje u identifikaciji tijela iz Tarašĉe, i rekla da je sigurna da bi mogla prepoznati nakit svoga muža. 
  7. Dana 14. decembra 2000. podnositeljka predstavke odbila je da dâ uzorak krvi, zbog porodiĉnog sukoba. Toga dana podnositeljka predstavke zatražils je od GT da sprovede forenziĉko ispitivanje u zapadnoj zemlji. Ovaj zahtjev je odbijen 18. decembra 2000.
  8. Dana 15. decembra 2000. istražitelj ja izvijestio zamjenika Glavnog tužioca da je pokojnikova majka odbila da uĉestvuje u identifikaciji tijela iz Tarašĉe, koja je bila zakazana za 18.decembar 2000. jer se nije osjećala dobro i željela je da odliži svoje uĉešće do završetka genetskih testova identifikacije.
  9. Dana 18. decembra 2000. podnositeljka predstavke je pozvana u GT radi uĉešća u identifikaciji tijela i nakita iz Tarašĉe. Ona je izjavila da postoji velika vjerovatnoća da je to tijelo njenog supruga. Ona je prepoznala nakit sa apsolutnom sigurnošću. Istoga dana podnositeljka predstavke je zatražila da vidi dokumente koji se odnose na ispitivanje mjesta gdje je tijelo pronađeno i samog tijela. Njen zahtjev je prihvaćen i to je zabilježeno.
  10. Dana 20. decembra 2000. GT je primio pismo od majke pokojnika, u kome navodi da je pod stresom i da ne može doći do Kijeva radi identifikacije. Ona je takođe izjavila da bi uĉestvovala u identifikaciji samo nakon što se izvrše nezavisna forenziĉka ispitivanja leša.
  11. Dana 12. januara 2001. podnositeljka predstavke i majka pokojnika zatražile su od GT sprovođenje dodatnih forenziĉkih ispitivanja u saradnji sa struĉnjacima iz Sjedinjenih Ameriĉkih Država. One su takođe zatražile da se ulože napori kako bi pronašla glava tijela iz Tarašĉe. Zahtjev za forenziĉka ispitivanja bio je prihvaćen i, uz pomoć FBI-a i Ministarstva odbrane Sjedinjenih Država, sprovedena su dodatna forenziĉka ispitivanja i genetske identifikacije 22. februara 2001. Međutim, glava nije pronađena. 
  12. Dana 27. februara 2001. GT je poslao zahtjev za pravnu pomoć nadležnim njemaĉkim vlastima tražeći službene rezultate genetske identifikacije obavljene u toj državi, po zahtjevu g. Holovatija (Holovaty), ukrajinskog poslanika. Prema rijeĉima g. Holovatija, njemaĉki struĉnjaci su zakljuĉili da tijelo iz Tarašĉe nije bilo tijelo g. Gongadze. Međutim, prema Vladi, ovaj test nije imao pravnu vrijednost, jer ni test ni postupak za uzimanje uzoraka tkiva nije bio u skladu sa ukrajinskim zakonima.
  13. Dana 6. septembra 2001. zastupnik podnositeljke predstavke obratila se GT-u, navodeći da su, prema medijima, novinari posjetili Tarašĉu 15. oktobra 2000. Novinari su pregledali tijelo u mrtvaĉnici u Tarašĉi i fotografisali ga. Zatražila je od GT da intervjuiše te novinare i da pridruži te fotografije spisima predmeta. Dana 7. septembra 2001. zastupnik podnositeljke predstavke je informisan da su novinari identifikovani i intervjuisani kao svjedoci u toku istrage. Od njih je zatraženo da predaju svoje fotografije radi pridruživanja spisima predmeta.
  14. Dana 30. oktobra 2001. zastupnik podnositeljke predstavke zatražio je od GT-a da utvrdi rok za završetak predistražnog postupka u sluĉaju ubistva g. Gongadze. GT je odgovorio da to ne može uĉiniti sve dok se ne identifikuje ubica.
  15. Istoga dana zastupnik podnositeljke predstavke zatražio je dodatna forenziĉka ispitivanja u cilju utvrđivanja, inter alia:
  1. da li je rentgen ruke leša urađen u Tarašĉi i dat novinarima odgovarao rentgenu urađenom kada je gospodin Gongadze bio živ, i onima koje je uradio FBI 27. aprila 2001;
  2. da li su FBI analize pokazale prisutnost tragova od metaka koji su odgovarali rani koju je pokojni novinar pretrpio ranije; i
  3. da li su analiza kose i DNK potvrdile identitet leša.
  1. Dana 31. oktobra 2001. GT je odbio da odobri dodatna ispitivanja, jer je tijelo iz Tarašĉe nesumnjivo bilo tijelo g. Gongadze i tokom pregleda, eksperti iz Ukrajine i Sjedinjenih Ameriĉkih Država već su bili odgovorili na pitanja podnositeljke predstavke.
  2. Dana 11. juna 2002. zastupnik podnositeljke predstavke zatražio je pristup rješenju kojim su odobrena nova forenziĉka ispitivanja, koja bi navodno bila sprovedena od strane njemaĉkih struĉnjaka. Dalje je zatražio da se dopusti da se tim struĉnjacima postavljaju pitanja. Pritom je spomenuo u svom zahtjevu navodne izjave istražitelja, koje su prenijeli mediji, o ovom novom ispitivanju.
  3. Dana 21. juna 2002. GT je odbio zahtjev. Zastupnik podnositeljke predstavke je obaviješten da može prouĉavati spise predmeta nakon završetka predistražnog postupka i zamjenik Glavnog tužioca medijima nije dao nikakvu izjavu o novim pregledima od strane njemaĉkih struĉnjaka.
  4. Dana 17. jula 2002. novoimenovani glavni tužilac naredio je da se oformi nova istražna grupa u sluĉaju Gongadze.
  5. Dana 26. i 30. jula 2002. nova grupa sprovela je dva dodatna istraživanja mjesta na kojem je tijelo pronađeno, zajedno sa forenziĉarima. Oni su uzeli uzorke tla, sproveli temeljnu pretragu i uzeli više objekata radi analize.
  6. Dana 9. avgusta 2002. sprovedena je dodatna analiza tijela iz Tarašĉe i uzeti su uzorci za dalje forenziĉke testove. Dodatna forenziĉka ispitivanja trebalo je da taĉnije utvrde približno vrijeme smrti g. Gongadze.
  7. Dana 3. septembra 2002. majka pokojnika dobila je dokumenta potrebna za sahranu ostataka g. Gongadze.
  8. Dana 24. septembra 2002. GT je poslao pismo direktoru FBI, pozivajući ih da pomognu ukrajinskim struĉnjacima u istrazi sluĉaja.
  9. U septembru i oktobru 2002. g. Menard, glavni sekretar "Reportera bez granica" posjetio je Kijev dva puta, kao predstavnik majke pokojnika u kriviĉnom predmetu. Sastao se sa GT i imao pristup rezultatima forenziĉkih ispitivanja u sluĉaju. Osim toga, uzeti su uzorci za dodatna forenziĉka ispitivanja, koja su sprovedena u Lausani (Švajcerska) od 20. do 25. januara 2003.
  10. Dana 14. januara 2005. GT je pokrenuo postupak protiv generala-pukovnika Pukaĉa za zlopotrebu vlasti. Njegov sluĉaj pridružen je sluĉaju g. Gongadze.
  11. Dana 24. januara 2005. Okružni sud Peĉerski u Kijevu naredio je da se uhapsi i pritvori g. Pukaĉ. Službi sigurnosti i Ministarstvu unutrašnjih poslova naređeno je da ga pronađu, ali bez uspjeha.
  12. Tokom istrage utvrđeno je da je gospodin Gongadze bio pod nezakonitim nadzorom pojedinih službenika Odjeljenja za kriviĉne istrage, prethodno na ĉelu sa g. Pukaĉom, od jula 2000. do dana kad je nestao u septembru 2000. Takođe je utvrđeno da je 2003. godine sav materijal koji se odnosi na ovaj nezakoniti nadzor bio uništen.
  13. Dana 28. februara 2005. GT je pokrenuo postupak protiv policajaca K. i Pr, kao i protiv g. Pukaĉa, tereteći ih za ubistvo s predumišljajem g. Gongadze. Istoga dana g. K. i g. Pr. su uhapšeni.
  14. Dana 3. marta 2005. Okružni sud Peĉerski je vratio g. K. i g. Pr. u pritvor.
  15. Dana 5. marta 2005. g. K. i g. Pr. zvaniĉno su optuženi za ubistvo s predumišljajem. Priznali su svoju umiješanost. Istoga dana g. K. je smijenjen sa dužnosti šefa jedinice u Obavještajnom odjeljenju Ministarstva unutrašnjih poslova. 
  16. Dana 5. marta 2005. takođe je odluĉeno da se g. Pukaĉ optuži, ali on nije mogao biti pronađen.
  17. Dana 17. marta 2005. istraživanjem je ustanovljeno da je ĉetvrta osoba, g. P, bila umiješana u nestanak i ubistvo g. Gongadze. Gospodin P. je ispitan i priznao je svoju ulogu u zloĉinu. Istoga dana gospodin je smijenjen sa dužnosti višeg rukovodioca  Obavještajnog odjeljenja Ministarstva unutrašnjih poslova.
  18. Sva trojica optuženih uĉestvovala su u rekonstrukciji događaja kriviĉnog djela na licu mjesta. Ostali policijski službenici koji su pratili gospodina Gongadzu pred njegov nestanak su ispitani.
  19. Neki predmeti koji su pripadali novinaru pronađeni su i predati njegovoj rodbini radi identifikacije.
  20. Istragom su sprovedena dalja forenziĉka ispitivanja leša i audio zapisa gospodina Melniĉenka, kao i niz drugih radnji.

2. Politiĉki kontekst

  1. Dana 11. decembra 2000. GT je primio video zapis sa izjavama gospodina Melniĉenka u prisustvu nekoliko ukrajinskih poslanika. Te izjave ticale su se uĉešća predsjednika Ukrajine i mnogih drugih visokih službenika u davanju nezakonitih naređenja. Gospodin Melniĉenko tvrdi da je napravio audio snimke ovih inkriminišućih razgovora, koristeći digitalni rekorder postavljen ispod kauĉa u kancelariji predsjednika Ukrajine.
  2. Dana 13 decembra 2000. gospodin Moroz, ukrajinski poslanik, podnio je zahtjev GT-u, prilažući kopiju žalbe gospodina Melniĉenka od 16. novembra 2000. i vido zapise izjava koje sadrže optužbe o umiješanosti visokih državnih službenika u nestanak g. Gongadze. Naređena su forenziĉka ispitivanja audio zapisa, ali njihova autentiĉnost nije mogla biti utvrđena. (Podnositeljka predstavke je tvrdila da je laboratorija Sjedinjenih Država potvrdila autentiĉnost trake.)
  3. Dana 15. decembra 2000. GT je zatražio od Interpola da utvrdi gdje se nalazi gospodin Melniĉenko.
  4. Dana 16. septembra 2002. GT je zatražio pomoć od Ministarstva pravde Sjedinjenih Ameriĉkih Država u intervjuisanju g. Melniĉenka kao svjedoka u sluĉaju Gongadze.
  5. Melniĉenko odbio je da dostavi svoje trake i opremu za snimanje GT-u, ali je pristao dati pismeni odgovor na pitanja GT-a, što nije uĉinio do trenutka kada je Vlada podnijela svoje primjedbe Sudu. Podnositeljka predstavke navodi da je razlog za nedostatak saradnje od strane gospodina Melniĉenka bio njegov osnovani strah od kriviĉnog gonjenja od strane ukrajinske vlasti.

C. Nedavni događaji

  1. Nakon što je Viktor Jušĉenko izabran za predsjednika Ukrajine 26. decembra 2004, obećao je da će ponovo otvori istragu u sluĉaju Gongadze. Dana 2. marta 2005. u štampi je objavljeno da je GT najavio hapšenje tri službenika bezbjednosti u vezi sa ovim sluĉajem: generala i dva pukovnika. Dana 4. marta 2005. objavljena je vijest o smrti, navodnom samoubistvu, Jurija Kravĉenka, gore spomenutog ministra unutrašnjih poslova u to vrijeme. On je trebao biti intervjuisan od strane GT-a tog jutra.
  2. GT je nedavno izjavio da je kriviĉna istraga bila završena i da će biti proslijeđena sudu. Oštećenim strankama odobren je pristup spisima predmeta. GT je takođe naveo da su najnovija forenziĉka ispitivanja u septembru 2005. od strane njemaĉkih struĉnjaka potvrdila da je leš iz Tarašĉe leš g. Gongadze.
  3. Dana 15. septembra 2005. g. Turĉinov, koji je bio smijenjen sa dužnosti šefa službe bezbjednosti, obavijestio je novinare da se Služba pripremala za hapšenje i izruĉenje generala pukovnika Pukaĉa iz Izraela, ali operacija nije uspjela zbog curenja informacija iz GT. On je naveo da privremeni rezultati laboratorijskih ispitivanja Melniĉenkovih traka nisu utvrdili bilo kakve znake umiješanosti, te da su identifikovali osobe ĉiji su glasovi snimljeni na trakama.
  4. Dana 20. septembra 2005. parlament Ukrajine saslušao je izvještaj predsjednika svog ad hoc komiteta koji istražuje ubistvo g. Gongadze. U ovom izvještaju zakljuĉeno je da su otmicu i ubistvo gospodina Gongadze organizovali bivši predsjednik Kuĉma i pokojni ministar unutrašnjih poslova, g. Kravĉenko. Izvještaj je utvrdio da su tadašnji šef predsjedniĉke administracije i sadašnji predsjednik parlamenta, g. V. Litvin, kao i tadašnji šef službe bezbjednosti i sadašnji poslanik, g. L. Derkaĉ, bili ukljuĉeni u zloĉine. U izvještaju je konaĉno navedeno da, nakon što je bio obaviješten o zloĉinima i imenima osumnjiĉenih, GT nije preduzeo nikakve radnje, niti je reagovao na zakljuĉke ad hoc

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

  1. Relevantne odredbe Ustava Ukrajine predviđaju:

Ĉlan 3

"Ljudsko biće, njegov ili njen život i zdravlje, ĉast i dostojanstvo, nepovredivost i sigurnost priznaju se u Ukrajini da imaju najvišu društvenu vrijednost. ... " 

Ĉlan 27 

"Svaka osoba ima neotuđivo pravo na život. 

Niko ne smije arbitrarno biti lišen života. Dužnost države je zaštiti ljudski život. ... "

Ĉlan 28

"Svako ima pravo na poštovanje svog dostojanstva.

Niko ne smije biti podvrgnut muĉenju, okrutnom, neĉovjeĉnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju koje krše njegovo ili njeno dostojanstvo. ... " 

  1. Relevantne odredbe Zakona o kriviĉnom postupku predviđaju:

Ĉlan 28

Građanska tužba u kriviĉnom predmetu 

"Svako ko je pretrpio materijalnu štetu kao rezultat kriviĉnog djela ima pravo da podnese zahtjev da se prikljuĉi kriviĉnom postupku kao građanska strana koja traži odštetu ..., što će se razmatrati na sudu u isto vrijeme kad i kriviĉni sluĉaj ... " 

Ĉlan 49

Oštećena strana 

"Svako ko je pretrpio ... štetu kao posljedicu kriviĉnog djela može se priznati kao oštećena strana. ...

Građanin koji je priznat kao oštećena strana u odnosu na kriviĉno djelo ima pravo dati iskaz u ovom predmetu. Oštećena strana, ili njegov ili njen zastupnik, ima pravo da ... uputi zahtjeve; prouĉava sav materijal iz spisa predmeta po završetku predistražnog postupka; ... [i] podnese tužbe protiv djelovanja istražitelja, tužioca i suda ... 

U sluĉajevima gdje je zloĉin izazvao smrt žrtve, prava predviđena u ovom ĉlanu će se prenijeti na pokojnikovog najbližeg rođaka. " 

Ĉlan 94 

Razlozi za pokretanje kriviĉnog postupka

"Kriviĉni postupak pokreće se po sljedećim osnovima:

(1) zahtjevi ili komunikacije od strane ... pojedinaca; 

...

(5) neposredna detekcija znakova kriviĉnog djela od strane istražnog tijela, tužioca ili suda. 

Postupak se može pokrenuti samo ako postoji dovoljno dokaza da je zloĉin bio poĉinjen."

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o tužilaštvu, u verziji iz 1995, predviđale su:

Odjeljak 5

Glavne funkcije državnog tužilaštva

"Glavne funkcije tužilaštvu su:

... 

2. nadzor usklađenosti sa zakonom od strane tijela koja se bore protiv zloĉina i drugih kriviĉnih djela i istražuju okolnosti koje ukazuju da je zloĉin poĉinjen;

3. istraživanje okolnosti koje ukazuju da je zloĉin poĉinjen;

... " 

ZAKON 

I PRELIMINARNI PRIGOVOR VLADE

  1. Vlada tvrdi da su prigovori podnositeljke predstavke na osnovu ĉlana 2 i ĉlana 3 Konvencije o navodnom propustu države da zaštiti život njenog muža, te o njenom stanju patnje i neizvjesnosti, bili podnešeni Sudu nakon roka od šest mjeseci, utvrđenog u ĉlanu 35 § 1 Konvencije.
  2. Vlada je izjavila da je rešenje GT-a o odbijanju žalbe pokojnog muža podnositeljke predstavke zbog prijetnji njegovom životu bilo poslato g. Gongadze 1. septembra 2000, više od šest mjeseci prije nego što je ovaj zahtjev podnesen Sudu.
  3. Vlada tvrdi da je kriviĉni postupak u vezi sa ubistvom supruga podnositeljke predstavke zapoĉeo 27. februara 2001, i da je podnositeljka predstavke priznata kao oštećena strana u tom postupku. Vlada tvrdi da je podnositeljka predstavke trebalo da podigne tužbu na osnovu ĉlana 2 Konvencije u roku od šest mjeseci od toga datuma, ali nije to uĉinila.
  4. Vlada tvrdi da prigovor podnositeljke predstavke na osnovu ĉlana 3. Konvencije o navodnoj atmosferi straha i nesigurnosti takođe treba odbaciti zbog prekoraĉenja roka. Od vremena kada je bila prepoznata kao oštećena strana u kriviĉnom postupku, nije više mogla tvrditi da je atmosfera bila neizvjesna, jer je tijelo pronađeno u Tarašĉi bilo identifikovano sa visokim stepenom sigurnosti kao tijelo njenog muža, i kriviĉni postupak za ubistvo je bio pokrenut.
  5. Podnositeljka predstavke tvrdi da je pokušala da koristi raspoložive domaće pravne ljekove, ali bez uspjeha. Tvrdi da je pravilo od šest mjeseci nepravilno primijenjeno u okolnostima ovoga predmeta.
  6. Sud ponavlja da kada nema domaćeg pravnog lijeka na raspolaganju u odnosu na djelo za koje se navodi da je u suprotnosti sa Konvencijom, rok od šest mjeseci utvrđen u ĉlanu 35 § 1 u naĉelu poĉinje da teĉe od datuma kada se djelo, koje je predmet žalbe, dogodilo, ili od datuma kada je to djelo neposredno uticalo na podnositeljku predstavke, kada je postala svjesna ili mogla postali svjesni takvog djela. Međutim, posebna razmatranja mogu se primijeniti u izuzetnim sluĉajevima u kojima podnositelji predstavke prvo iskoriste domaće pravno sredstvo i tek u kasnijoj fazi postanu svjesni, ili mogu postati svjesni, da je lijek nedjelotvoran. U toj situaciji, rok od šest mjeseci može se raĉunati od vremena kada podnositelj predstavke postane svjestan, ili bi trebao postati svjestan, tih okolnosti (vidi Aydın protiv Turske (odluka), br. 28293/95, 29494/95 i 30219/96, ECHR 2000-III).
  7. Sud primjećuje da se Vlada oslonila na dostupnost i djelotvornost pravnog sredstva kriviĉnog postupka u sluĉaju nestanka ili ubistva u odnosu na prigovor podnositeljke predstavke na osnovu ĉlana 13 Konvencije. Podnositeljka predstavke je upotrijebila ovaj pravni lijek, ali nakon kašnjenja i manjkavosti u kriviĉnom postupku, ona je podnijela svoju predstavku Sudu dvije godine nakon nestanka njenog supruga, dok je kriviĉni postupak još bio u toku.
  8. Sud primjećuje da podnositeljka predstavke nesumnjivo može tvrditi da nije imala povjerenja u informacije koje je obezbijedila istraga, s obzirom na kontradiktorne izjave u toku postupka koje su navodno doprinijele stanje nesigurnosti na koje se žalila. Ova nesigurnost je takođe podržana od strane ĉinjenice da je najnovija identifikacija tijela sprovedena u septembru 2005.
  9. Prema tome, Sud zakljuĉuje da je predstavka podnesena u dogledno vrijeme, u izuzetnim okolnostima sluĉaja, i stoga odbacuje Vladin preliminarni prigovor.

II NAVODNA POVREDA ĈLANA 2 KONVENCIJE

A. Navodni neuspjeh zaštite prava na život

1. Tvrdnje strana

  1. Podnositeljka predstavke je uložila žalbu na osnovu ĉlana 2 Konvencije da je smrt njenog muža rezultat prisilnog nestanak, te da državna tijela nisu uspjela zaštititi njegov život. Mjerodavni dio ĉlana 2 predviđa:

"1. Svaĉije pravo na život zaštićeno je zakonom. Niko ne smije biti lišen života namjerno, osim pri izvršenju presude suda kojom je osuđen za zloĉin za koji je ova kazna predviđena zakonom." 

  1. Vlada je prvobitno tvrdila da je jedini element koji povezuje ubistvo g. Gongadze sa državnim vlastima bila audio kaseta g. Melniĉenka. Oni tvrde da nije bilo dokaza "van svake razumne sumnje" da je država bila odgovorna za povredu prava na život supruga podnositeljke predstavke. Kasnije su, međutim, obavijestili Sud o hapšenju nekoliko policajaca koji su priznali da su uĉestvovali u nadzoru, otmici i ubistvu g. Gongadze.
  2. Podnositeljka predstavke tvrdi da, u trenutku podnošenja svoje predstavke Sudu, nije bila sigurna u pogledu sudbine njenog supruga, niti o identitetu tijela pronađenog u Tarašĉi. Dakle, svoju žalbu zasnovala je na njegovom nestanku. Dok više ne tvrdi da je njen suprug nestao, ona navodi da je bio ubijen u suprotnosti sa ĉlanom 2 Konvencije.
  3. Podnositeljka predstavke tvrdi da trake g. Melniĉenka, ĉija autentiĉnost je bila potvrđena od strane FBI struĉnjaka, nisu bili jedini element koji povezuje državne vlasti sa ubistvom g. Gongadze. Nemar službenika za sprovođenje zakona u provođenju istrage, po mišljenju podnositeljke, takođe se može smatrati elementom koji doprinosi njenim tvrdnjama.
  4. Podnositeljka predstavke prvobitno je zakljuĉila da ĉinjeniĉno stanje sluĉaja jasno pokazuje da je država umiješana u ubistvo njenog muža, ili, barem, da postoji opravdana sumnja za umiješanost. Ona je nedavno izjavila da najnovije informacije iz Vlada potvrdile direktnu ukljuĉenost državnih službenika u ubistvo njenog muža, ali da se ĉini da je istraga ograniĉena na kriviĉno gonjenje neposrednih poĉinioca, a ne onih koji su naredili i organizovali zloĉin.

2. Ocjena Suda 

  1. Sud ponavlja da prva reĉenica ĉlana 2 § 1 nalaže da država treba ne samo da se suzdrži od namjernog i nezakonitog uzimanja života, već i da preduzme odgovarajuće korake kako bi zaštitila živote onih u okviru svoje nadležnosti. To ukljuĉuje primarnu dužnost države da osigura pravo na život sprovođenjem efikasnih kriviĉno-pravnih odredbi da odvratiti od ĉinjenja kriviĉnih djela protiv osoba, uz pomoć mehanizama sprovođenje zakona za sprjeĉavanje, suzbijanje i kažnjavanje kršenja tih odredbi. To takođe ukljuĉuje i, u odgovarajućim okolnostima, pozitivnu obavezu vlasti da preduzme preventivne operativne mjere kako bi zaštitila pojedinca ili pojedinace ĉiji su životi ugroženi kriviĉnim djelom drugog pojedinca.
  2. Imajući u vidu poteškoće u policijskim modernim društvima, nepredvidljivost ljudskog ponašanja i operativne odluke koje moraju biti donešene u smislu prioriteta i resursa, pozitivna obveza mora se tumaĉiti na naĉin koji vlastima ne nameće nemoguć ili nesrazmjeran teret. Prema tome, ne može svaka tvrdnja o opasnosti po život znaĉiti da vlasti, po zahtjevima Konvencije, preduzmu operativne mjere kako bi se sprijeĉilo da se taj rizik materijalizuje. Za postojanje pozitivne obveze, mora biti utvrđeno da su vlasti znale ili su morale znati u to vrijeme za postojanje stvarnog i neposrednog rizika po život identifikovanog pojedinca ili pojedinaca zbog kriviĉnog djela treće strane, i da nisu preduzeli mjere u okviru svojih ovlašćenja, koje su, sudeći razumno, mogle biti oĉekivane u cilju izbjegavanja toga rizika (vidi Kılıç protiv Turske, br. 22492/93, § § 62-63, ECHR 2000-III).
  3. Nedavna zbivanja u ovom sluĉaju pokazuju, uz visok stepen vjerovatnoće, da su policajci bili ukljuĉeni u nestanak i ubistvo g. Gongadze. Treba ustanoviti da li vlasti nisu postupile u skladu sa svojom pozitivnom obvezom da zaštite g. Gongadze od rizika po njegov život o kojem se znalo.
  4. Sud prvo primjećuje da je, u konkretnom sluĉaju, suprug podnositeljke predstavke, u svom otvorenom pismu Glavnom tužiocu od 14. jula 2000, izvijestio o nekoliko ĉinjenica u vezi ispitivanja njegove rodbine i kolega od strane policijskih službenika o njemu i njegovom nadzoru od strane nepoznatih osoba. On je zatražio istragu tih ĉinjenica i sprovođenje mjera za njegovu zaštitu.
  5. Drugo, vlasti, prvenstveno tužioci, treba da su svjesni ranjive pozicije u kojoj se novinar koji pokriva politiĉki osjetljive teme stavio, licem u lice sa vlastima, u relevantno vrijeme (što potvrđuje smrt osamnaest novinara u Ukrajini od 1991 - vidi paragraf 83 gore).
  6. Treće, Sud primjećuje da, na osnovu vlasti prema domaćem pravu, GT ima pravo i dužnost da nadzire rad policije i istraži zakonitost njihovih radnji. Uprkos jasnim naznakama u pismu g. Gongadze o neobjašnjivom interesu policijskih službenika za njega, odgovor GT nije bio samo formalan, već i užasno nemaran (vidi paragraf 12 gore). Dvije nedjelje kasnije suprug podnositeljke predstavke je nestao.
  7. Sud nalazi da su ovi prigovori, koje je iznio pokojni gospodin Gongadze, te naknadni događaji koji otkrivaju moguću ukljuĉenost državnih službenika u njegov nestanak i smrt, bili zanemareni ili jednostavno odbijeni na znaĉajan period vremena bez odgovarajuće istrage. Nije bilo reakcija na navodnu umiješanost policije u nestanak kada se informacija o takvoj mogućnosti javno raširila (vidi paragraf 41 gore). Ĉinjenica da su navodni prestupnici, dvojica od njih aktivni policajci, bili identifikovani i optuženi za otmicu i ubistvo novinara samo nekoliko dana nakon promjene vlasti u zemlji izaziva ozbiljne sumnje u iskrenu želju vlasti pod prethodnom vladom da istraži sluĉaj temeljno.
  8. U svjetlu tih razmatranja, Sud nalazi da je došlo do povrede ĉlana 2 Konvencije.

B. Neuspjeh da se slučaj istraži 

1. Tvrdnje stranaka

  1. Podnositeljka predstavke dalje je prigovorila da države nije istražila sluĉaj na koherentan i efikasan naĉin, kršeći tako proceduralne zahtjeve iz ĉlana 2 Konvencije.
  2. Vlada tvrdi da su postojali objektivni razloyi za kašnjenja u istrazi. S obzirom da je GT izvršilo mnoge istražne radnje u tom sluĉaju, Vlada smatra da je istraga bila dovoljno efikasna.
  3. Podnositeljka predstavke nije se složila. Ona tvrdi da samo broj istražnih radnji ne može biti odluĉujući faktor. Osuda dva policijska sužbenika za nemar u istrazi jasno pokazuje njenu neefikasnost. Štaviše, nakon određenog napretka u istrazi 2003. godine, postupak je opet bila zaustavljen nakon smjene gospodina Piskuna sa položaja Glavnog tužioca. Ove ĉinjenice, prema podnositeljki, ukazuju na to da država nije ispunila svoju obvezu da sprovede efikasnu istragu ubistva njenog supruga. 

2. Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja kako obveza da se zaštiti pravo na život iz ĉlana 2 Konvencije, zajedno sa opštom dužnošću Države na osnovu ĉlana 1 Konvencije da "jamĉi svim osobama pod [svojom] jurisdikcijom prava i slobode predviđene Konvencijom", takođe podrazumijeva i da bi trebao postojati neki oblik efikasne službene istrage kada su pojedinci su bili ubijeni kao rezultat upotrebe sile (vidi, mutatis mutandis, Kaya protiv Turske, presuda od 19. februara 1998, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-I, str 324, § 86). Kljuĉna svrha takve istrage je da osigura efikasnu primjenu domaćih zakona koji štite pravo na život i, u onim sluĉajevima koji ukljuĉuju državne službenike ili tijela, osigurala njihovu odgovornost za smrt koja se dogodila pod njihovom odgovornošću. Naĉin istrage koji će postići tu svrhu može varirati u razliĉitim okolnostima. Međutim, bez obzira na naĉin koji se koristi, vlasti moraju djelovati na vlastitu inicijativu, nakon saznanja o sluĉaju. Oni ne mogu prepustiti tu inicijativu najbližim rođacima da oni ili podnesu formalnu žalbu, ili preuzmu odgovornost za vođenje bilo kakvog istražnog postupka (vidi, na primjer, mutatis mutandis, Ilhan protiv Turske [GC], br. 22277 / 93, § 63, ECHR 2000-VII).
  2. Kako bi istraga navodnog protivpravnog ubistva od strane državnih službenika bila efikasna, uopšteno se može smatrati potrebnim da osobe koje su odgovorne za sprovođenje istrage treba da budu nezavisne u odnosu na one upletene u događaje (vidi Güleç protiv Turske, presuda od 27. jula 1998, Reports 1998-IV, str 1733, § § 81-82, i Oğur protiv Turske [GC], br. 21594/93, § § 91-92, ECHR 1999-III). Istraga takođe mora biti efikasna u smislu da je njome moguće utvrditi da li je sila korišćena u takvim sluĉajevima bila ili nije bila opravdana u datim okolnostima (vidi, na primjer, Kaya, gore citirano, str 324, § 87), i identifikovati i kazniti odgovorna lica (vidi Oğur, gore citirano, § 88). To nije obveza rezultata, nego sredstava. Vlasti su morale preduzeti sve razumne korake kako bi se obezbijedili dokazi o incidentu. Svaki nedostatak u istrazi koja ometa da se njome utvrdi uzrok smrti ili odgovorna lica, koja su bilo neposredni izvršioci ili oni koji su naredili ili organizovali zloĉin, nosi rizik da će država prekršiti ovaj standard.
  3. Postoji takođe i zahtjev u pogledu brzine i razumne uĉinkovitosti koja se podrazumijeva u ovom kontekstu (vidi Yaşa protiv Turske, presuda od 2. septembra 1998, Izvještaji1998-IV, str 2439-40, § § 102 - 04, i Çakıcı protiv Turske [GC], br. 23657/94, § § 80, 87 i 106, ECHR 1999IV). Mora se prihvatiti moguće postojanje prepreka ili poteškoća koje sprjeĉavaju napredak u istrazi u određenoj situaciji. Međutim, brz odgovor vlasti u istrazi upotrebe smrtonosne sile ili nestanka može se uopšteno smatrati bitnim kada je u pitanju povjerenje javnosti u njihovo održavanje vladavine prava i sprjeĉavanje bilo kakvog dosluha ili tolerancije nezakonitih djela (vidjeti McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 28883/95, § § 108 - 15, ECHR 2001-III, i Avşar protiv Turske, br. 25657/94, § § 390 - 95, ECHR 2001 - VII).
  4. Sud primjećuje da podnositeljka predstavke tvrdi da je istraga o nestanku njenog supruga pretrpjela niz kašnjenja i nedostataka. Neki od tih nedostataka su priznati od strane domaće vlasti u nekoliko navrata.
  5. Sud smatra da ĉinjenice ovog predmeta ukazuju na to da su tokom istrage, sve do decembra 2004, državne vlasti bile više zaokupljene dokazivanjem neumiješanosti visokih državnih službenika u sluĉaj, nego otkrivanjem istine o okolnostima nestanka i smrti supruga podnositeljke predstavke. 
  6. U svjetlu tih razmatranja, Sud zakljuĉuje da je došlo do proceduralne povrede ĉlana 2 Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ĈLANA 3 KONVENCIJE 

1. Tvrdnje strana

  1. Podnositeljka predstavke tvrdi da je atmosfera straha i neizvjesnosti, kao i nepotpune i kontradiktorne informacije tokom istrage, natjerala da napustiti zemlju i prouzrokovala joj patnju, u suprotnosti sa ĉlanom 3 Konvencije, koji propisuje:

"Niko ne smije biti podvrgnut muĉenju ili neĉovjeĉnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju." 

  1. Podnositeljka predstavke tvrdi da su kontradiktorne izjave o identitetu tijela iz Tarašĉe i odnos istražnih tijela prema njoj i majci pokojnika stvorili atmosferu straha i nesigurnosti. Podnositeljka predstavke tvrdi da je samo u martu 2003. bila uvjerena da je tijelo pronađeno u Tarašĉi tijelo njenog muža (vidi paragraf 70 ove presude). Ona navodi da je dalji razvoj u istrazi, posebno smrt gospodina G, bivšeg policajca i mogućeg svjedoka u sluĉaju Gongadze, te oslobađanje generala pukovnika Pukaĉa, koji je osumnjiĉen za organizovanje nadzora njenog muža, izazvao njen oĉaj u pogledu bilo kakvog efikasnog ishoda istrage.
  2. Vlada je prihvatila da je podnositeljka predstavke patila zbog ubistva njenog supruga, ali nije se složila da je došlo do povrede ĉlana 3 Konvencije zbog rada bilo kog tijela državne uprave.

2. Ocjena Suda

  1. Sud primjećuje da je ĉlan 3 prethodno bio korišćen u nizu sliĉnih sluĉajeva protiv Turske u kojima su podnositelji predstavke prigovorili da su pretrpjeli neĉovjeĉno i ponižavajuće postupanje u kontekstu smrti ili nestanka njihovih najbližih rođaka. Da li je ĉlan porodice "nestale osobe" žrtva postupanja protivno ĉlanu 3 zavisiće od postojanja posebnih faktora koji patnji rođaka daju dimenziju i karakter koji se razlikuju od emocionalne patnje za koju se može smatrati da je neizbježno nametnuta rodbini žrtve teških kršenja ljudskih prava. Relevantni elementi će ukljuĉivati blizinu porodiĉnih veza, posebne okolnosti odnosa, do koje mjere je ĉlan porodice bio svjedok spornih događaja, ukljuĉivanje ĉlanova porodice u pokušaje dobijanja informacije o nestaloj osobi i naĉin na koji su vlasti odgovorile na ta pitanja (vidi Orhan protiv Turske, br. 25656/94, § 358, 18. juna 2002.)
  2. U ovom predmetu Sud primjećuje da je suprug podnositeljke predstavke nestao u septembru 2000. i da je, prema navodima podnositeljke predstavke, tek u martu 2003. dobila uvjerljive informacije da je obezglavljeno tijelo koje je pronađeno u Tarašĉi u novembru 2000. bilo tijelo njenog muža. U međuvremenu, podnositeljka predstavke je primila brojne kontradiktorne izjave od strane vlasti o njegovoj sudbini. Konkretno, u decembru 2000. GT je izjavio leš iz Tarašĉe nije bio leš gospodina Gongadze; 10. januar 2001. GT je javno objavio da je vrlo vjerovatno da je leš bio g. Gongadze i, u isto vrijeme, izjavio da su postojali svjedoci koji su vidjeli gospodina Gongadze živog nakon njegovog nestanka; tri dana kasnije GT je obavijestio podnositeljku predstavke da nije bilo dokaza da je leš bio g. Gongadze; a dvije sedmice kasnije podnositeljki predstavke je bio priznat status oštećene strane, jer je postojalo dovoljno dokaza da se vjeruje da je leš iz Tarašĉe leš njenog pokojnog muža. Ova situacija neizvjesnosti se nastavila, rezultirajući time da su, nakon podizanja sumnje u vezi identiteta leša iz Tarašĉe, a time i sudbine muža podnositeljke predstavke, državne vlasti u isto vrijeme konstantno odbijale da podnositeljki predstavke odobre puni pristup relevantnim spisima predmeta. Tek je u avgustu 2005. podnositeljki predstavke dozvoljen pristup predmetu. U septembru 2005. GT je objavio da je najnoviji DNK test sproveden u Njemaĉkoj pokazao da je tijelo pronađeno u Tarašĉi tijelo supruga podnositeljke predstavke.
  3. Sud nalazi da je odnos istražnih vlasti prema podnositeljki predstavke i njenoj porodici oĉito izazvao kod nje veliku patnju, što je dovelo do ponižavajućeg postupanja protivno ĉlanu 3 Konvencije. Zakljuĉuje se, dakle, da je došlo do povrede ove odredbe.

IV. NAVODNA POVREDA ĈLANA 13 KONVENCIJE

  1. Podnositeljka predstavke žalila se na nedostatak efikasnih lijekova i pozvala se na ĉlan 13 Konvencije, koji propisuje:

"Svako ĉija su prava i slobode, priznata ovom Konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, ĉak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda uĉinila lica u vršenju svoje službene dužnosti." 

1. Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je izjavila da Zakon o kriviĉnom postupku obezbjeđuje ošećenoj strani mogućnost podnošenja građanske tužbe za naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale kao posljedica zloĉina, ali podnositeljka predstavke nije iskoristila ovu mogućnost. Osim toga, Vlada je naglasila da je istraga smrti gospodina Gongadze bilo dovoljno efikasna. Vlada dalje tvrdi da Zakon o kriviĉnom postupku ostećenoj strani obezbjeđuje pravo da se pridruži kriviĉnom postupku, koje je podnositeljka predstavke uživala. U onoj mjeri u kojoj je tužba bila zasnovana na odbijanju punog pristupa spisama kriviĉnog predmeta, takvo ograniĉenje bilo je opravdano u interesu povjerljivosti i efikasnosti istrage.
  2. Podnositeljka predstavke nije se složila, ostajući pri tvrdnji da nije bilo efikasnog pravnog sredstva za njenu žalbu na osnovu ĉlana 2 i 3 Konvencije.

2. Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da ĉlan 13 Konvencije jemĉi dostupnost pravnog lijeka u državi za sprovođenje prava i sloboda iz Konvencije, što ukljuĉuje i odgovarajuće zadovoljenje, iako države ugovornice imaju pravo na nešto diskrecije u pogledu naĉina na koji mogu da odgovore obavezama prema Konvenciji na osnovu ovog ĉlana. Opseg obveze iz ĉlana 13 varira u zavisnosti od prirode prigovora podnositelja predstavke na osnovu Konvencije. Ipak, pravni lijek koji ĉlan 13 zahtijeva mora biti "djelotvoran" u praksi, kao i u zakonu. Posebno, njegova upotreba ne smije biti neopravdano ometano radnjama ili propustima nadležnih tijela tužene države.
  2. S obzirom na fundamentalnu važnost prava na zaštitu života, ĉlan 13 zahtijeva, uz plaćanje naknade gdje je to primjereno, temeljnu i efikasnu istragu koja može dovesti do identifikacije i kažnjavanja odgovornih za lišavanje života, ukljuĉujući i efikasan pristup podnositelja tužbe istražnom postupku (vidi Kilic, gore citirano, § 91).
  3. U ovom sluĉaju, nije sporno da su vlasti imale obvezu da sprovedu efikasnu istragu okolnosti ubistva supruga podnositeljke predstavke. Iz razloga navedenih gore (vidjeti paragrafe 166-70, 178-79 i 185), može se smatrati da za više od ĉetiri godine nije sprovedena efikasna kriviĉna istraga u skladu s ĉlanom 13, ĉiji zahtjevi obuhvataju više od obaveze sprovođenja istrage koju nameće ĉlan 2. Sud stoga nalazi da je podnositeljki predstavke odbijeno djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na smrt njenog supruga. 
  4. Nadalje, s obzirom na kompenzacijski lijek na koji se poziva Vlada, Sud primjećuje da zahtjev za naknadu za kriviĉne povrede može biti podnijet na osnovu Zakona o kriviĉnom ostupku. Međutim, takav zahtjev mora se podnijeti protiv određene osobe ili osoba. Lijek postaje uzaludan ako poĉinitelj nije identifikovan ili kriviĉno gonjen. Stoga odsutnost bilo kakvog ishoda u glavnom kriviĉnom postupku sprijeĉio je podnositeljku predstavke da u efikasnom pribjegavanju ovom pravnom lijeku, budući da u praksi građanska tužba za naknadu štete ne bi bila razmatrana prije konaĉnog utvrđivanja ĉinjenica u kriviĉnom postupkom koji je u toku.
  5. Shodno tome, došlo je do povrede ĉlana 13 Konvencije.

V. PRIMJENA ĈLANA 41 KONVENCIJE

  1. Ĉlan 41 Konvencije propisuje:

“Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimiĉnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti praviĉno zadovoljenje oštećenoj stranci." 

A. Odšteta

  1. Podnositeljka predstavke je tražila ukupnu sumu od 100.000 EUR na ime materijalne i nematerijalne štete i troškova.
  2. Vlada je primijetila da ova tvrdnja nije podržana od strane bilo kakvih dokumenata, ali je odluku o visini pravne naknade prepustila Sudu.
  3. Sud je utvrdio da su neuspjeh vlasti da zaštiti život supruga podnositeljke predstavke i neefikasnost istrage njegove smrti doveli do kršenja ĉlanova 2, 3, i 13 Konvencije. Sud smatra da naknada treba da bude u njenu korist, uzimajući u obzir ozbiljnost kršenja. Shodno tome, dodjeljuje traženi iznos u potpunosti.

B. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 

  1. Odbacuje Vladin preliminarni prigovor;
  2. Smatra da je došlo do povrede ĉlana 2 Konvencije, kako materijalnog, tako i procesnog aspekta;
  3. Smatra da je došlo do povrede ĉlana 3 Konvencije;
  4. Smatra da je došlo do povrede ĉlana 13 Konvencije;
  5. Smatra
  1. da tužena država treba da plati podnositeljki predstavke, u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konaĉna, u skladu sa ĉlanom 44 § 2 Konvencije, 100.000 EUR (sto hiljada evra), na ime materijalne i nematerijalne štete, kao i troškove i izdatke, s tim što te iznose treba pretvoriti ameriĉke dolare po kursu važećem na dan namirenja, uz sve poreze koje bude trebalo zaraĉunati;
  2. da se od proteka navedenog roka od tri mjeseca do namirenja, na navedeni iznos plaća obiĉna kamata po stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda neplaćanja, uvećanoj za tri procentna poena.

Saĉinjeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pismenom obliku dana 8. novembra 2005, u skladu sa pravilom 77 § § 2 i 3 Poslovnika Suda. 

S. Dollé                        J.P. Costa

Sekretar                       predsednik

________________________________________ 

[1] Nezvanični prevod NVO Akcija za ljudska prava 

prevod preuzet sa https://www.hraction.org/

 

 

SECOND SECTION

CASE OF GONGADZE v. UKRAINE

(Application no. 34056/02)

JUDGMENT

STRASBOURG 

8 November 2005 

FINAL

08/02/2006 

In the case of Gongadze v. Ukraine, The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

MrJ.-P. CostaPresident,
MrA.B. Baka,
MrI. Cabral Barreto,
MrK. Jungwiert,
MrV. Butkevych,
MrsA. Mularoni,
MrsD. Jočienė, judges,
and Mrs S. DolléSection Registrar,

Having deliberated in private on 22 March and 11 October 2005, Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 34056/02) against Ukraine lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Ukrainian national, Mrs Myroslava Gongadze (“the applicant”), on 16 September 2002.

2. The applicant was represented by Ms S. Preuss-Laussinotte, a lawyer practising in Paris. The Ukrainian Government (“the Government”) were represented by their Agents, Mrs V. Lutkovska and Mrs Z. Bortnovska.

3. The applicant alleged that the State authorities had failed to protect the life of her husband and investigate his disappearance and death, which caused her serious anguish and distress.

4. The application was allocated to the Second Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). Within that Section, the Chamber that would consider the case (Article 27 § 1 of the Convention) was constituted as provided in Rule 26 § 1.

5. By a decision of 22 March 2005, the Chamber declared the application admissible.

6. The applicant and the Government each filed observations on the merits (Rule 59 § 1).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

7. The applicant was born in 1972 and lives in Arlington, United States of America.

A. The facts of the case, as submitted by the parties

8. Georgiy Gongadze, the applicant's husband, was a journalist. He disappeared on 16 September 2000 in circumstances that have not yet been fully established by the Ukrainian authorities despite the numerous demands and requests of the applicant. Recently, however, several police officers were charged with the kidnap and murder of Mr Gongadze.

1. Events prior to the disappearance of the applicant's husband

9. Mr Gongadze was a political journalist and the editor-in-chief of Ukrayinska Pravda, an online newspaper. He was known for his criticism of those in power and for his active involvement in awareness-raising in Ukraine and abroad as regards the problems of freedom of speech in his country. He reported on such topics as the allegedly undemocratic initiatives of the Ukrainian authorities and corruption amongst high-level State officials.

10. For months before his disappearance Mr Gongadze had been telling his relatives and colleagues that he was receiving threats and was under surveillance.

11. On 14 July 2000 Mr Gongadze wrote an open letter to the Prosecutor General making the following complaints:

(i) His relatives and friends in the city of Lviv, and his colleagues in Kyiv, had been interviewed by law enforcement officers about him. The pretext for holding these interviews had been an inquiry into a criminal incident in Odessa in which Mr Gongadze had allegedly been involved. (The applicant maintained that Mr Gongadze had known nothing about the incident or the people involved in it. He himself had never been interviewed about it.)

(ii) For some time, unknown persons in a car with the number plate 07309 KB had been following Mr Gongadze from his home to his office and back.

In his open letter, Mr Gongadze requested the Prosecutor General to take measures to protect him from what he described as “moral terror”, and to find and punish those involved.

12. In response, the Prosecutor General sent the letter to the regional prosecutor's office in Lviv, where Mr Gongadze was officially registered as a resident (propiska). The Lviv prosecutor replied that the places and streets (of Kyiv) mentioned in Mr Gongadze's letter were unknown in Lviv.

13. Later, the then Minister of the Interior told representatives of the non-governmental organisation “Reporters sans frontières” (as recounted in the latter's report of 22 January 2001) that the car registration plate had been stolen from a police vehicle in February 2000.

14. On 1 September 2000 the General Prosecutor's Office (“the GPO”) informed Mr Gongadze that there were no grounds for the adoption of any decision under Article 52-1 of the Code of Criminal Procedure (protective measures during criminal proceedings) regarding his letter.

15. Mr Gongadze disappeared on 16 September 2000.

2. The investigation into the disappearance and murder of the applicant's husband

16. On 17 September 2000 the applicant reported her husband's disappearance to the Moskovskiy District Police Department in Kyiv.

17. On 18 September 2000 (19 September, according to the Government) the Pechersky district prosecutor's office initiated an inquiry into a case of premeditated murder (the “Gongadze case”). The inquiry included a search of the places where Mr Gongadze had last been seen and interviews with people who had been there at the time. The applicant maintained that the investigating prosecutor in charge of the case, Mr H., had seemed to be conducting a serious investigation. However, he was replaced at the beginning of November by another prosecutor, Mr V.

18. On 2 November 2000 the decapitated body of an unknown person was discovered in the vicinity of the town of Tarashcha, in the Kyiv Region.

19. On 3 November 2000 the Kyiv regional prosecutor's office initiated an inquiry into the murder of an unidentified person (the “Tarashcha case”).

20. The first autopsy of the corpse was performed by a local expert and the findings were presented on 8 November 2000. According to these findings, the time of death of the unknown person roughly corresponded to the time of the disappearance of Mr Gongadze.

21. On 10 November 2000 relatives learned from a brief article in the newspapers about the discovery of an unidentified body in the vicinity of Kyiv. On 15 November 2000, on examining the body, they identified jewellery belonging to Mr Gongadze and the marks of an old injury to the body that corresponded to that of the missing journalist. The contents of the stomach corresponded to the food which Mr Gongadze had eaten on the day of his disappearance. The relatives took a fragment of skin from the body to be examined by independent experts.

22. From that date onwards, the prosecutor allegedly began actively to impede the investigation. On 15 November 2000 the body was removed from the morgue in Tarashcha. Three days later the Kyiv regional prosecutor's office admitted that the body had been transferred to Kyiv. All documents relating to the first forensic examination conducted in Tarashcha were confiscated. The local expert was prohibited from talking about the autopsy of the body and later became the subject of criminal proceedings. On 16 November 2000 the Deputy Minister of the Interior announced that, contrary to the preliminary findings, the body which had been discovered had been buried in the ground for about two years.

23. On 21 November 2000 the applicant requested the investigator at the Pechersky district prosecutor's office

(i) to recognise her as a civil party to the proceedings in the Tarashcha case;

(ii) to identify the body and the jewellery found with it; and

(iii) to organise a forensic medical examination in order to establish whether the body found in Tarashcha was that of her husband.

24. On 23 November 2000 the investigator rejected this request.

25. That day the applicant also requested the prosecutor of the Kyiv Region not to cremate the body found in Tarashcha and to let her bury it if the body were to be identified as that of her husband.

26. On 29 November 2000 the Pechersky district prosecutor's office recognised the applicant as a civil party in the Gongadze case.

27. On 4 December 2000 the head of the investigation department of the Kyiv regional prosecutor's office informed the applicant that a criminal investigation into the murder of the unidentified person had been initiated and that a forensic medical examination had been organised. However, there were no grounds to recognise the applicant as a civil party in the Tarashcha case. They promised to keep the applicant informed as to her possible participation in the identification of the objects found with the body. Accordingly, the applicant was not allowed to participate in the identification of the body at that stage.

28. On 6 December 2000 the applicant asked the GPO to be allowed to participate in the identification of the body and requested that the two sets of proceedings be joined.

29. On 8 December 2000 the Prosecutor General announced that DNA analysis could not be done for the time being because Mrs Lesya Gongadze, the deceased's mother, was ill. This statement was denied by the latter herself. The Prosecutor General then declared that he had been misunderstood.

30. On 10 December 2000, more than a month after the body had been discovered, the applicant was allowed to participate in its identification. Being under stress, she was unable to make a positive identification of the body as being that of her husband.

31. On 11 December 2000 a blood sample was taken from the deceased's mother for DNA analysis.

32. On 14 December 2000 the applicant requested the Prosecutor General to involve foreign experts in the investigation of the case under the European Convention on Mutual Assistance in Criminal Matters of 20 April 1959.

33. On 15 December 2000 the Prosecutor General announced that the body found in Tarashcha was not that of Mr Gongadze.

34. On 18 December 2000 the GPO refused the applicant's request to involve foreign experts in the DNA analysis and informed her that the Ukrainian institutions were empowered to conduct all necessary examinations.

35. Later, several DNA analyses were conducted in the case, including by foreign experts. The forensic medical examinations conducted by the Russian and United States specialists confirmed that it was highly probable that the body found in Tarashcha was that of Mr Gongadze. However, within the framework of an investigation conducted by an ad hoc parliamentary committee, an examination conducted by German specialists did not confirm this finding.

36. The applicant maintained that she had never been informed directly by the investigating authorities about the results of these examinations, but had learned about them from the media.

37. On 10 January 2001 the Prosecutor General informed Parliament of the provisional findings of the forensic medical examination conducted by the Russian experts, which showed that the body found in Tarashcha was that of Mr Gongadze (99.64% probability). Nevertheless, the identity of the body could not be confirmed as there were witnesses who claimed to have seen Mr Gongadze alive in Lviv after his disappearance, in November and December 2000. This information had been checked but was also not confirmed.

38. On 12 January 2001 the applicant and the deceased's mother requested the GPO to recognise them as civil parties in the Tarashcha case and to conduct another examination of the body. The same day the applicant was informed by the Prosecutor General that her status as a civil party, which had been granted by the Pechersky district prosecutor's office on 29 November 2000, was annulled. The applicant lodged a complaint with the Pechersky District Court of Kyiv.

39. On 13 January 2001 the GPO rejected the applicant's request to be recognised as a civil party, stating that it had not been established beyond all doubt that Mr Gongadze was dead or that the body found in Tarashcha was his.

40. On 15 January 2001 the Pechersky District Court recognised the right of the applicant and the deceased's mother to be civil parties and ordered the GPO to grant them this status. However, despite the order, the GPO again refused this status on 17 January 2001. Exceptionally, the GPO agreed to give them the Tarashcha body for burial, whilst emphasising that the GPO was not competent to issue a death certificate.

41. Also on 15 January 2001 the editor-in-chief of the Grani newspaper made public the names of four policemen who had allegedly participated in the surveillance of Mr Gongadze.

42. The applicant and the deceased's mother challenged the refusal to grant them aggrieved-party status in the Pechersky District Court. On 9 February 2001 that court found that the GPO's decision was illegal. The GPO appealed.

43. On 24 January 2001 the investigators severed a defamation case involving a Mr Melnychenko from the Gongadze case (see Melnychenko v. Ukraine, no. 17707/02, § 15, ECHR 2004-X).

44. Despite its appeal, on 26 January 2001 the GPO recognised the status of the applicant and the deceased's mother as civil parties in the light of further forensic evidence. (The applicant maintained that this was done under the influence of Resolution 1239 (2001) of the Parliamentary Assembly of the Council of Europe, adopted on 25 January 2001, which called on the authorities to conduct “an expeditious, full and transparent investigation into the disappearance or death of Mr Gongadze, and to make known the results of the investigation as quickly as possible; ... to respect the rights of the victim's relatives, including their right to be the aggrieved side in the case of Mr Gongadze's death”.)

45. On 27 February 2001 the GPO informed the applicant that additional evidence had confirmed that the body found in Tarashcha was that of Mr Gongadze. An investigation into the murder of Mr Gongadze was initiated, and the applicant and the deceased's mother were granted the status of aggrieved parties.

46. On 16 March 2001 the applicant requested the Prosecutor General to give her access to the case-file material concerning the forensic medical examination of the body. On 19 March 2001 the investigating officer refused, stating that it was part of the preliminary investigation and the applicant could only have such access when the preliminary investigation was over. The applicant's lawyer unsuccessfully challenged this refusal in the Pechersky District Court of Kyiv.

47. On 30 March 2001 the applicant lodged a complaint with the Pechersky District Court of Kyiv alleging negligence by the investigators.

48. On 26 April 2001 the investigator carried out an inspection of the Tarashcha body in the presence of the deceased's mother and her lawyer, and the applicant's lawyer. An additional forensic examination and a genetic identification test were carried out by United States specialists. The joint examination by the United States and Ukrainian experts confirmed that the Tarashcha body was that of Mr Gongadze.

49. On 8 May 2001 the applicant requested full access to the case file, which was refused on 17 May 2001 pending the pre-trial investigation.

50. On 15 May 2001 the Minister of the Interior announced that the two presumed murderers of Mr Gongadze, identified as drug users, had died and that the case was therefore solved. The Minister further stated that the murder had been spontaneous, with no political motive. On 17 May 2001 the GPO contradicted this announcement and recommended that the Minister refrain from disclosing any information about the criminal investigation.

51. On 18 May 2001 the applicant requested the GPO to confirm the Minister's statement and to inform her as to when she would be allowed access to the case file. The same day the GPO informed the applicant that important additional information had been obtained and needed further examination, and that it would therefore be premature to say that the preliminary investigation was over.

52. On 22 May 2001 the applicant requested the GPO to involve experts from the United States Federal Bureau of Investigation (FBI) in the investigation. Her request was refused on 25 May 2001.

53. By a letter of 30 May 2001, the GPO authorised the Kyiv Office for Forensic and Medical Examinations to deliver the remains of Mr Gongadze to his relatives for burial. A copy of this letter was handed to the representative of the deceased's mother and sent by mail to the applicant's representative. On 6 July 2001 the forensic office informed the deceased's mother that she could take the body away for burial. However, according to the Government, the body was still in the Kyiv Office for Forensic and Medical Examinations, although the burial decision remained exclusively with the deceased's mother and the applicant.

54. On 6 September 2001 the applicant's representative requested access to the results of all the forensic examinations in the case file. She also asked when the preliminary investigation would be finished. On 7 September 2001 the GPO replied that it was not yet possible to say.

55. In a further reply of 10 September 2001, the GPO stated that the representative of an aggrieved party had a right of access to the results of forensic examinations, but only after the pre-trial investigation had been completed. According to the Government, the GPO noted that the representative had had access to the results of the forensic examinations and genetic tests within the limits permitted by the confidentiality of the investigation.

56. On 10 October 2001 the Kyiv City Justice Department informed the applicant that her negligence claim against the investigators, lodged on 30 March 2001 with the Pechersky District Court of Kyiv, had not been registered and could not be found. The Department of Justice advised the applicant to lodge the complaint again with that court.

57. On 30 October 2001 the applicant requested the GPO to provide her with information about the forensic medical examination conducted by the FBI and the reasons for the contradictory findings of the forensic medical examinations conducted by the Russian and German experts. She requested that an additional forensic medical examination be held to answer these questions.

58. On the same date the applicant was informed by the GPO that the case file could not be disclosed before the end of the preliminary investigation and that the preliminary investigation would be finalised when the person guilty of the crime had been found.

59. On 31 October 2001 the GPO stated that the forensic medical examinations had established that the body found in Tarashcha was that of Mr Gongadze. It further informed the applicant that the results of the forensic medical examination conducted by the German experts could not be included in the case file, as the tissue samples for that examination had been taken by an unauthorised person in breach of established procedures.

60. On 13 November 2001 the Kyiv City Justice Department again informed the applicant that her negligence claim against the investigators, lodged with the Pechersky District Court of Kyiv, had not been registered and could not be found. The Department of Justice advised the applicant to lodge the complaint again with the Pechersky District Court.

61. On 3 December 2001 the applicant lodged a complaint with the Pechersky District Court of Kyiv about the GPO's refusal to allow her access to the case-file material concerning the forensic medical examination of the body.

62. On 11 February 2002 the Pechersky District Court held that the applicant's complaint against the GPO could not be considered prior to the transfer of the case to the court. It decided to attach the complaint to the case file for consideration at a later date. The court stated that the Code of Criminal Procedure did not provide for a separate appeal against the investigators on the ground of their refusal of access to the case-file material relating to the forensic medical examination.

63. On 20 February 2002 the State Civil Registration Office in Lviv refused to issue a death certificate for Mr Gongadze in the absence of any document confirming his death.

64. On 28 March 2002 the applicant requested Mr Robert Ménard, the Secretary-General of “Reporters sans frontières”, to be her representative in the case.

65. On 22 May 2002, while the power of attorney for this purpose was being prepared, Mr Ménard requested the GPO, on behalf of the deceased's mother who was also a civil party to the case, to interview the four police officers named in the press as having followed Mr Gongadze. He further requested access to the case-file material concerning the forensic medical examinations, and asked for another examination by foreign experts. His request was not answered.

66. Another request by Mr Ménard on 10 June 2002 was refused by the GPO on 18 June 2002 on the ground that he could not be recognised as the representative of the civil party. On 19 June 2002 Mr Ménard asked the GPO to annul that decision.

67. On 6 July 2002 a new Prosecutor General was elected, who confirmed on 3 September 2002 that there had been numerous irregularities in the previous investigation.

68. On 10 September 2002 the Prosecutor General announced an investigation into the alleged falsification of procedural documents by the prosecutor and investigator from the town of Tarashcha.

69. On 16 September 2002 “Reporters sans frontières” requested access to all the forensic results in the case file and their examination by an independent expert. They also requested information about the identity of the four persons who had followed Mr Gongadze before his disappearance.

70. In October 2002 a new forensic examination took place in Switzerland. On 11 March 2003 “Reporters sans frontières” announced that the last DNA test had unequivocally identified the body as that of Mr Gongadze.

71. In November 2002 the prosecutor from the Tarashcha district prosecutor's office was arrested and charged with negligence in the investigation of the case. On 6 March 2003 the prosecutor was sentenced to two and a half years' imprisonment but absolved from serving the sentence by the Shevchenkivsky Local Court of Kyiv under an amnesty law.

72. On 15 January 2003 the chairman of the parliamentary ad hoc committee on the Gongadze case announced that the persons responsible for the death of Mr Gongadze were members of the police.

73. On 17 February 2003 Parliament requested the GPO to investigate the possible role of Mr Kravchenko, who had been Minister of the Interior at the time of the disappearance of Mr Gongadze, in the death of the journalist. This request was supported by 120 members of parliament.

74. On 24 February 2003 the Prosecutor General, Mr Piskun, declared that they were checking the information about the involvement of senior officials of the Ministry of the Interior in the death of Mr Gongadze.

75. On 28 February 2003 the Prosecutor General openly criticised his predecessor, Mr Potebenko, for impeding the investigation into the murder of Mr Gongadze.

76. In May 2003 a former police officer, Mr G., was arrested and charged with setting up a criminal group with the participation of the police. He died in prison on 1 August 2003 in unclear circumstances. His lawyers maintained that he had been beaten and tortured. The body of Mr G. was cremated on 3 August without an autopsy.

77. On 5 August 2003 the letters of the late Mr G. appeared in the media. In these letters he accused the police and senior officials of kidnapping and killing Mr Gongadze. These letters, and the documents attached to them, were sent to the GPO.

78. On 9 September 2003 the GPO confirmed that the handwriting of the letters was that of the late Mr G.

79. On 22 October 2003 Lieutenant-General Pukach, an official of the Ministry of the Interior, was arrested on suspicion of involvement in the disappearance of Mr Gongadze. He was accused of ordering the destruction of important documents in the case.

80. On 29 October 2003 the Prosecutor General, Mr Piskun, was dismissed by the President.

81. On 6 November 2003 the Kyiv City Court released Mr Pukach on his undertaking not to abscond.

82. On 15 August 2005 the applicant was allowed to have access to the criminal case file.

3. The political context

83. The applicant noted that, since 1991, eighteen journalists had been killed in Ukraine.

84. The applicant maintained that the political situation which had developed after the disappearance of her husband illustrated the attitude of the Ukrainian authorities towards freedom of the press.

85. Soon after the disappearance of Mr Gongadze, the President of Ukraine had promised to employ every means to find him. After a motion voted by Parliament, the President had assigned three law enforcement agencies – the GPO, the police and the security services – to work on the case.

86. On 18 September 2000 an anonymous person called the embassy of Georgia in Kyiv with the information that the responsibility for the disappearance of the journalist lay with Mr K., the notorious leader of a criminal group, and with the Minister of the Interior and an MP, Mr Volkov. The Ambassador of Georgia, who made the contents of the call public, was recalled to Georgia several weeks later. The Ukrainian authorities denied any link between the two events.

87. At the end of September 2000 Parliament created an ad hoc committee to investigate the disappearance of Mr Gongadze. The Prosecutor General refused to collaborate with the committee as its request to interview experts and officers was considered unconstitutional.

88. On 28 November 2000 the Chairman of the Socialist Party, Mr Moroz, publicly announced the existence of audio tapes, secretly made in the office of the President, implicating President Kuchma and other high-level State officials in the disappearance of Mr Gongadze. In one of the recorded conversations, allegedly between the President and the Minister of the Interior, the President had asked for Mr Gongadze to be threatened. The Minister had then proposed certain people whom he called “real eagles”, capable of anything, to do the job.

89. The applicant maintained that, due to doubts as to the quality of the tapes, it was not possible to establish their authenticity, although a United States laboratory (BEK TEK) confirmed that they were genuine. She referred to the report of 22 January 2001 by “Reporters sans frontières” that testified to the existence of special forces in the police, and groups of retired police officers recruited by the mafia who would commit acts of violence against political figures or journalists.

90. After the disappearance of Mr Gongadze, many news media experienced pressure and censorship over their coverage of the case.

91. On 15 September 2001 several thousand opposition supporters demonstrated in memory of Mr Gongadze.

4. The international context

92. The case of the disappearance of Mr Gongadze attracted the attention of many international organisations. It was analysed in the context of the lack of freedom of the media in Ukraine, which had been criticised for several years at international level.

93. On 25 January 2001 the Parliamentary Assembly of the Council of Europe (PACE) adopted Resolution 1239 (2001) expressing its concern about “the intimidation, repeated aggression and murders of journalists in Ukraine and the frequent abuse of power by the competent Ukrainian authorities in respect of freedom of expression”. It further stated that the investigation into the disappearance of Mr Gongadze “should be considered as a test for freedom of expression and the functioning of parliamentary democracy in Ukraine”.

94. A plea for a speedy and transparent investigation into all cases of violence against and the death of journalists, particularly in the Gongadze case, was repeated in PACE Recommendation 1497 (2001) of 25 January 2001, Resolution 1244 (2001) and Recommendation 1513 (2001) of 26 April 2001 and Resolution 1262 (2001) of 27 September 2001.

95. Similar pleas were made by the European Union in a statement on 5 February 2001, and by the Parliamentary Assembly of the Organisation for Security and Co-operation in Europe (OSCE) in its resolution of July 2001. The OSCE Assembly also awarded the 2001 OSCE Prize for Journalism and Democracy to Mr Gongadze posthumously.

96. The case of the disappearance of Mr Gongadze was reported in the documents of certain United Nations bodies: the Working Group on Enforced or Involuntary Disappearances and the Human Rights Committee.

97. “Reporters sans frontières” conducted its own investigation into the disappearance of Mr Gongadze, the results of which were published in the special report of 22 January 2001 mentioned above. It concluded that the investigating authorities had been mainly preoccupied with proving the innocence of high-level State officials.

98. On 2 July 2003 the report of Mr H.C. Krüger, Deputy Secretary General of the Council of Europe, was presented to PACE. The documents attached to the report confirmed that, prior to the appointment of a new Prosecutor General on 6 July 2002, the investigation had been ineffective, although later developments had raised hopes of more efficacy. According to the applicant, the further developments in the investigation demonstrated that the hopes expressed had been premature.

99. On 16 September 2003 the Euopean Union made a declaration in which concern was expressed at the lack of progress in the investigation.

100. The issue of the effectiveness of the investigation in the case was similarly raised by the United States Congress and by NATO.

101. On 13 September 2005 several international non-governmental organisations published a report about the progress of the investigation in the Gongadze case. They maintained that the GPO, supported by the President, had tried to limit the investigation and had not made enough efforts to find and prosecute the instigators of the kidnap and murder of Mr Gongadze. They further criticised the Ukrainian authorities for serious setbacks in the investigation, in particular:

“– the disappearance of Lieutenant-General Pukach; the leaking of information that disrupted the work of Ukrainian and Israeli agencies who were preparing to detain him; the lack of any public scrutiny of that potentially criminal action; and the absence of any investigation into the process by which Lieutenant-General Pukach was previously released and the Pukach case closed in December 2003;

– the death of former Minister of the Interior Mr Kravchenko, who could have provided important information about the link between the conversations recorded by Melnychenko and the murder; and the lack of any public scrutiny of the possible negligence of the GPO in its handling of the Kravchenko case and in protecting him as a witness;

– the failure to interview numerous witnesses in the Ministry of the Interior with a knowledge of the system of surveillance operated there; and the failure to investigate thoroughly the links between the 'werewolves' and Honcharov cases with the Gongadze case;

– the failure to resolve the problems surrounding the Melnychenko tapes, with a view to using them as primary evidence in court, caused mainly by the mistakes and sluggishness of the GPO;

...”


B. Supplementary facts as submitted by the Government

1. The investigation into the disappearance and murder of the applicant's husband

102. On 19 September 2000 the Pechersky district prosecutor's office of Kyiv instituted a criminal investigation, pursuant to Article 94 of the Criminal Code of Ukraine, into a case of premeditated murder. In order to determine the circumstances of the disappearance, an investigation group was formed. The group included officers of the Department of Criminal Investigations and the GPO. The following three lines of inquiry were pursued:

(i) Did the disappearance involve family problems?

(ii) Was Mr Gongadze the victim of a criminal offence unrelated to his profession?

(iii) Was the disappearance connected to his critical publications in the Ukrayinska Pravda online newspaper?

103. From 19 September 2000 until 10 October 2000, a number of investigative measures were taken to identify witnesses, check Mr Gongadze's contacts, search localities, etc.

104. On 2 November 2000 the unidentified corpse of a man was found in a forest in the Tarashcha district. The law enforcement authorities were informed about this and immediately went to the site. On 3 November 2000 the investigation group examined the site and prepared the necessary procedural documents. The corpse was transferred to the morgue of the Tarashcha district for a forensic examination. The investigating officer of the Tarashcha district prosecutor's office instituted a criminal investigation into the premeditated murder of an unidentified person, pursuant to Article 94 of the Criminal Code. The forensic expert found jewellery on the corpse that day and near the corpse in the soil nearby the following day.

105. The Pechersky district prosecutor's office enquired whether the corpse could be that of Mr Gongadze. For this purpose the applicant was summoned before the prosecutor and requested to describe the jewellery which Mr Gongadze could have been wearing when he disappeared.

106. On 15 November 2000 a group of journalists – close friends of Mr Gongadze – went to Tarashcha, having learned about the unidentified body from a newspaper article. They met with the forensic expert, who informed them about the jewellery and showed them the corpse. Upon the journalists' request, he took an X-ray of one of the arms of the corpse. The X-ray showed pieces of metal in the arm that could have corresponded to an old wound of Mr Gongadze's. On this ground the journalists concluded that the corpse was that of Mr Gongadze. The same day the Tarashcha prosecutor ordered and effected the transfer of the corpse to the Kyiv city morgue for further forensic examination.

107. On 7 December 2000 the GPO joined the investigations in the Gongadze and Tarashcha cases, and a case of defamation against senior State officials (the Melnychenko case), in order to ensure their comprehensive and speedy examination.

108. On 13 December 2000 the applicant was questioned as an aggrieved party. She agreed to provide samples of her own blood and of that of her children for forensic examination. The applicant insisted on participating in the identification of the Tarashcha body, and said that she was certain that she could recognise her husband's jewellery.

109. On 14 December 2000 the applicant refused to give blood samples because of a family conflict. That day the applicant requested the GPO to conduct the forensic examinations in a western country. This request was rejected on 18 December 2000.

110. On 15 December 2000 the investigator reported to the Deputy Prosecutor General that the deceased's mother had refused to participate in the identification of the Tarashcha body, scheduled for 18 December 2000, as she did not feel well and wished to postpone her participation until the completion of the genetic identification tests.

111. On 18 December 2000 the applicant was summoned to the GPO to participate in the identification of the Tarashcha body and the jewellery. She stated that there was a high probability that the corpse was that of her husband. She recognised the jewellery with absolute certainty. The same day the applicant requested to see the documents relating to the examination of the scene of the events and the body. Her request was allowed and a note made to that effect.

112. On 20 December 2000 the GPO received a letter from the deceased's mother, stating that she was under stress and could not come to Kyiv for the identification. She also stated that she would only participate in the identification once an independent forensic examination of the corpse had been conducted.

113. On 12 January 2001 the applicant and the deceased's mother requested the GPO to conduct an additional forensic examination with the assistance of United States experts. They also requested that efforts be made to find the head of the Tarashcha body. The request for the forensic examination was allowed and, with the assistance of the FBI and the United States Department of Defence, an additional forensic examination and a genetic identification test were conducted on 22 February 2001. The head could not be found, however.

114. On 27 February 2001 the GPO sent a request for legal assistance to the competent German authorities asking for the official results of a genetic identification test done in that State following a request from Mr Holovaty, a Ukrainian MP. According to Mr Holovaty, the German experts had concluded that the Tarashcha body was not that of Mr Gongadze. However, according to the Government, this test had no legal value, as neither the test nor the procedure for taking tissue samples had complied with Ukrainian legislation.

115. On 6 September 2001 the applicant's representative applied to the GPO, stating that, according to the media, journalists had visited Tarashcha on 15 October 2000. The journalists had examined the body in the Tarashcha morgue and taken photographs of it. She asked the GPO to interview those journalists and to join the photographs to the criminal case file. On 7 September 2001 the applicant's representative was informed that the journalists had been identified and interviewed as witnesses in the course of the investigation. They had been requested to submit their photographs for inclusion in the case file.

116. On 30 October 2001 the applicant's representative requested the GPO to fix a time-limit for the completion of the pre-trial investigation into the murder of Mr Gongadze. The GPO replied that it could not do so until the murderer had been identified.

117. On the same day the applicant's representative requested an additional forensic examination in order to determine, inter alia:

(i) whether the X-ray of the corpse's hand done in Tarashcha and given to the journalists corresponded to the X-rays taken when Mr Gongadze was alive, and to those taken by the FBI on 27 April 2001;

(ii) whether the FBI analyses proved the presence of traces from bullets that corresponded to the wounds known to have been suffered earlier by the late journalist; and

(iii) whether the hair identification and DNA analysis confirmed the corpse's identity.

118. On 31 October 2001 the GPO refused to authorise an additional examination, as the Tarashcha body was undoubtedly that of Mr Gongadze and during their examinations the Ukrainian and United States experts had already answered the applicant's questions.

119. On 11 June 2002 the applicant's representative requested access to the decision ordering a new forensic examination, allegedly to be carried out by German experts. She further requested to be allowed to put questions to these experts. She referred in her application to the alleged statements of investigators, disseminated by the media, about this new examination.

120. On 21 June 2002 the GPO rejected the application. The applicant's representative was informed that she could study the case file after the pre-trial investigation was completed and that no statement about a new examination by German experts had been made by the Deputy Prosecutor General to the media.

121. On 17 July 2002 the newly appointed Prosecutor General ordered the creation of a new investigation group in the Gongadze case.

122. On 26 and 30 July 2002 the new group conducted two additional examinations of the site where the body was found, together with forensic experts. They took soil samples, carried out a thorough search and took a number of objects for analysis.

123. On 9 August 2002 an additional examination of the Tarashcha body was conducted and samples for further forensic tests were taken. The additional forensic examinations were to establish more accurately the approximate time of Mr Gongadze's death.

124. On 3 September 2002 the deceased's mother was provided with the documents necessary for the burial of Mr Gongadze's remains.

125. On 24 September 2002 the GPO sent a letter to the Director of the FBI inviting them to assist Ukrainian specialists in investigating the case.

126. In September and October 2002 Mr Ménard, Secretary-General of “Reporters sans frontières”, visited Kyiv twice as the representative of the deceased's mother in the criminal case. He met the Prosecutor General and had access to the results of the forensic examinations in the case. Moreover, samples were taken for an additional forensic examination, which was carried out in Lausanne (Switzerland) from 20 to 25 January 2003.

127. On 14 January 2005 the GPO instituted proceedings against Lieutenant-General Pukach for abuse of power. His case was joined to that of Mr Gongadze.

128. On 24 January 2005 the Pechersky District Court of Kyiv ordered the arrest and detention of Mr Pukach. The Security Service and the Ministry of the Interior were ordered to find him, without success.

129. During the investigation it was established that Mr Gongadze had been the subject of illegal surveillance operations by certain officers of the Department of Criminal Investigations, previously headed by Mr Pukach, from July 2000 until the day he disappeared in September 2000. It was also established that, in 2003, all the material relating to this illegal surveillance had been destroyed.

130. On 28 February 2005 the GPO instituted proceedings against police officers K. and Pr., as well as Mr Pukach, charging them with the premeditated murder of Mr Gongadze. On the same day Mr K. and Mr Pr. were arrested.

131. On 3 March 2005 the Pechersky District Court remanded Mr K. and Mr Pr. in custody.

132. On 5 March 2005 Mr K. and Mr Pr. were officially charged with premeditated murder. They confessed their involvement. On the same day Mr K. was dismissed from his position as head of unit in the Intelligence Department of the Ministry of the Interior.

133. On 5 March 2005 it was also decided to charge Mr Pukach, but he could not be found.

134. On 17 March 2005 the investigation established that a fourth person, Mr P., had been involved in the disappearance and murder of Mr Gongadze. Mr P. was interrogated and admitted his role in the crime. On the same day Mr P. was dismissed from his position as a senior officer of the Intelligence Department of the Ministry of the Interior.

135. All three accused participated in an on-site reconstruction of the events of the crime. Other police officers who had followed Mr Gongadze before his disappearance were questioned.

136. Some objects belonging to the journalist were found and presented to his relatives for identification.

137. The investigation pursued further forensic examinations of the corpse and the audio tapes of Mr Melnychenko and a number of other matters.

2. The political context

138. On 11 December 2000 the GPO received a video tape with statements by Mr Melnychenko made in the presence of several Ukrainian MPs. These statements concerned the involvement of the President of Ukraine and many other high-ranking officials in giving illegal orders. Mr Melnychenko claimed to have made audio recordings of incriminating conversations, using a digital recorder placed under the sofa in the office of the President of Ukraine.

139. On 13 December 2000 Mr Moroz, a Ukrainian MP, lodged an application with the GPO, enclosing a copy of a complaint by Mr Melnychenko dated 16 November 2000 and video-recorded statements containing accusations about the involvement of senior State officials in the disappearance of Mr Gongadze. A forensic examination of the audio tapes was ordered but could not determine their authenticity. (The applicant contended that a United States laboratory had confirmed the authenticity of the tapes.)

140. On 15 December 2000 the GPO requested Interpol to establish the whereabouts of Mr Melnychenko.

141. On 16 September 2002 the GPO requested the assistance of the United States Department of Justice in interviewing Mr Melnychenko as a witness in the Gongadze case.

142. Mr Melnychenko refused to provide the GPO with his tapes and recording equipment, but agreed to provide written answers to the GPO's questions, which he had not done by the time the Government submitted their observations to the Court. The applicant stated that the reason for Mr Melnychenko's implied lack of cooperation was his well-founded fear of prosecution by the Ukrainian authorities.

C. Recent events

143. After Viktor Yushchenko was elected President of Ukraine on 26 December 2004, he pledged to reopen the investigation into the Gongadze case. It was reported in the press on 2 March 2005 that the Prosecutor General had announced the arrest of three security officers in connection with the present case: a general and two colonels. On 4 March 2005 the death by purported suicide of Yuriy Kravchenko, the above-mentioned Minister of the Interior at the time, was announced. He had been due to be interviewed by the GPO that morning.

144. Recently, the GPO announced that the criminal investigation was complete and would be sent to the Court. The aggrieved parties were given access to the case file. They stated that the latest forensic examination in September 2005 by German experts had confirmed that the Tarashcha body was that of Mr Gongadze.

145. On 15 September 2005 Mr Turchinov, who had been dismissed from his post as head of the security service, informed journalists that the Service had been preparing for the arrest and extradition of Lieutenant-General Pukach from Israel, but the operation had failed due to a leak of information from the GPO. He stated that the interim results of the laboratory examination of the Melnychenko tapes had not established any sign of tampering, and had identified persons whose voices were recorded on the tapes.

146. On 20 September 2005 the parliament of Ukraine heard the report of the chairman of its ad hoc committee investigating the murder of Mr Gongadze. This report concluded that the kidnap and murder of Mr Gongadze had been organised by former President Kuchma and the late Minister of the Interior, Mr Kravchenko. The report found that the then head of the presidential administration and the current speaker of parliament, Mr V. Lytvyn, and the then head of the security service and a current member of parliament, Mr L. Derkach, had been involved in the crimes. The report noted finally that, having been informed about the crimes and the names of suspects, the GPO had failed to take any action or to react to the conclusions of the ad hoc committee.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

147. The relevant provisions of the Constitution of Ukraine provide:

Article 3

“The human being, his or her life and health, honour and dignity, inviolability and security are recognised in Ukraine as having the highest social value. ...”

Article 27

“Every person has the inalienable right to life.

No one shall be arbitrarily deprived of life. The duty of the State is to protect human life. ...”

Article 28

“Everyone has the right to respect for his or her dignity.

No one shall be subjected to torture, cruel, inhuman or degrading treatment or punishment that violates his or her dignity. ...”

148. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure provide:

Article 28
A civil claim in a criminal case

“Anyone who has suffered material damage as a result of a crime shall be entitled to lodge an application to join the criminal proceedings as a civil party claiming damages ..., which shall be considered by the court at the same time as the criminal case ...”

Article 49
An aggrieved party

“Anyone who has suffered ... damage as a result of a crime may be recognised as an aggrieved party. ...

A citizen who has been recognised as an aggrieved party in respect of the crime shall be entitled to give evidence in the case. An aggrieved party, or his or her representative, shall be entitled to ... make requests; study all the materials of the case file when the pre-trial investigation is completed; ... [and] lodge complaints against the actions of the inquirer, investigator, prosecutor and court ...

In cases where the crime has caused the death of the victim, the rights provided for in this Article shall be conferred upon the deceased's next of kin.”

Article 94
Grounds for instituting a criminal action

“A criminal action shall be instituted on the following grounds:

(1) applications or communications from ... individuals;

...

(5) direct detection of signs of a crime by a body of inquiry or investigation, a prosecutor or a court.

An action may be instituted only when there is sufficient evidence that a crime has been committed.”

149. The relevant provisions of the Prosecution Service Act, in the 1995 version, provided:

Section 5
Main functions of the Prosecution Service

“The main functions of the Prosecution Service are:

...

2. supervision of compliance with the law by the bodies that combat crimes and other offences and investigate circumstances indicating that a crime has been committed;

3. investigation of circumstances indicating that a crime has been committed;

...”

THE LAW

I. THE GOVERNMENT'S PRELIMINARY OBJECTION

150. The Government submitted that the applicant's complaints under Article 2 and Article 3 of the Convention about the alleged failure of the State to protect the life of her husband, and about her state of distress and uncertainty, had been lodged with the Court outside the six-month time-limit laid down in Article 35 § 1 of the Convention.

151. The Government stated that the refusal of the GPO to entertain the complaint of the applicant's late husband about threats to his life had been sent to Mr Gongadze on 1 September 2000, more than six months before this application was lodged with the Court.

152. The Government maintained that the criminal proceedings relating to the murder of the applicant's husband had been initiated on 27 February 2001, and the applicant recognised as an aggrieved party within those proceedings. The Government argued that the applicant should have raised her complaint under Article 2 of the Convention within six months of that date, but had failed to do so.

153. The Government contended that the applicant's complaint under Article 3 of the Convention about the alleged atmosphere of fear and uncertainty should equally be rejected for being out of time. From the time when she was recognised as an aggrieved party in the criminal proceedings, she could no longer claim that the atmosphere had been uncertain because the body found in Tarashcha had been identified with a high degree of certainty as being that of her husband, and criminal proceedings for murder had been initiated.

154. The applicant claimed to have tried to use the available domestic remedies, but to no avail. She maintained that the six-month rule had been improperly relied upon in the circumstances of the present case.

155. The Court reiterates that where no domestic remedy is available in respect of an act alleged to be in violation of the Convention, the six-month time-limit laid down in Article 35 § 1 in principle starts to run from the date on which the act complained of took place or the date on which the applicant was directly affected by, became aware or could have become aware of such an act. However, special considerations may apply in exceptional cases where applicants first avail themselves of a domestic remedy and only at a later stage become aware, or should have become aware, that the remedy is ineffective. In that situation, the six-month period may be calculated from the time the applicant becomes aware, or should have become aware, of these circumstances (see Aydın v. Turkey (dec.), nos. 28293/9529494/95 and 30219/96, ECHR 2000‑III).

156. The Court notes that the Government relied on the availability and effectiveness of the remedy of criminal proceedings in the case of disappearance or murder in respect of the applicant's complaint under Article 13 of the Convention. The applicant pursued this remedy but, after delays and deficiencies in the criminal proceedings, she lodged her application with the Court two years after her husband's disappearance, while the criminal proceedings were still pending.

157. The Court observes that the applicant could arguably claim to have lacked confidence in the information provided by the investigation, given the contradictory statements made throughout the proceedings which allegedly contributed to the state of uncertainty of which she complained. This uncertainty is also supported by the fact that the latest identification of the body was conducted in September 2005.

158. Accordingly, the Court concludes that the application was lodged in due time, in the exceptional circumstances of the case, and therefore dismisses the Government's preliminary objection.


II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 2 OF THE CONVENTION

A. Alleged failure to protect the right to life

1. The parties' submissions

159. The applicant complained under Article 2 of the Convention that the death of her husband was the result of a forced disappearance and that the State authorities had failed to protect his life. The relevant part of Article 2 provides:

“1. Everyone's right to life shall be protected by law. No one shall be deprived of his life intentionally save in the execution of a sentence of a court following his conviction of a crime for which this penalty is provided by law.”

160. The Government originally maintained that the only element linking the murder of Mr Gongadze to State authorities was the audio tapes made by Mr Melnychenko. They contended that there was no evidence “beyond reasonable doubt” that the State was responsible for a violation of the right to life of the applicant's husband. Later, however, they informed the Court about the arrest of several police officers who had confessed to having participated in the surveillance, kidnap and murder of Mr Gongadze.

161. The applicant maintained that, at the time of lodging her application with the Court, she had not been certain of her husband's fate or the identity of the body found in Tarashcha. Therefore, she had based her complaint on his disappearance. Whilst she no longer claimed that her husband had disappeared, she alleged that he had been killed in violation of Article 2 of the Convention.

162. The applicant submitted that the tapes made by Mr Melnychenko, the authenticity of which had been confirmed by FBI experts, were not the only element linking State authorities to the murder of Mr Gongadze. The culpable negligence of the law enforcement officers in conducting the investigation, in the applicant's view, could also be considered to be a contributory element.

163. The applicant originally concluded that the facts of the case clearly demonstrated that the State had been involved in the murder of her husband or, at least, that there was a reasonable suspicion of involvement. She recently submitted that the latest information provided by the Government confirmed the direct involvement of State agents in the murder of her husband, but that the investigation had seemed to limit the case to the prosecution of direct offenders, and not of those who had ordered and organised the crime.

2. The Court's assessment

164. The Court reiterates that the first sentence of Article 2 § 1 enjoins the State not only to refrain from the intentional and unlawful taking of life, but also to take appropriate steps to safeguard the lives of those within its jurisdiction. This involves a primary duty on the State to secure the right to life by putting in place effective criminal-law provisions to deter the commission of offences against the person, backed up by law enforcement machinery for the prevention, suppression and punishment of breaches of such provisions. It also extends, in appropriate circumstances, to a positive obligation on the authorities to take preventive operational measures to protect an individual or individuals whose lives are at risk from the criminal acts of another individual.

165. Bearing in mind the difficulties in policing modern societies, the unpredictability of human conduct and the operational choices which must be made in terms of priorities and resources, the positive obligation must be interpreted in a way which does not impose an impossible or disproportionate burden on the authorities. Accordingly, not every claimed risk to life can entail for the authorities a Convention requirement to take operational measures to prevent that risk from materialising. For a positive obligation to arise, it must be established that the authorities knew or ought to have known at the time of the existence of a real and immediate risk to the life of an identified individual or individuals from the criminal acts of a third party, and that they failed to take measures within the scope of their powers which, judged reasonably, might have been expected to avoid that risk (see Kılıç v. Turkey, no. 22492/93, §§ 62-63, ECHR 2000‑III).

166. The recent developments in the present case demonstrate with a high degree of probability that police officers were involved in the disappearance and murder of Mr Gongadze. The question to be determined is whether the authorities failed to comply with their positive obligation to protect Mr Gongadze from a known risk to his life.

167. The Court first notes that, in the instant case, the applicant's husband, in his open letter of 14 July 2000 to the Prosecutor General, reported several facts concerning the questioning of his relatives and colleagues by police officers about him and his surveillance by unknown persons. He requested an investigation of these facts and the implementation of measures for his protection.

168. Secondly, the authorities, primarily prosecutors, ought to have been aware of the vulnerable position in which a journalist who covered politically sensitive topics placed himself/herself vis-à-vis those in power at the material time (as evidenced by the death of eighteen journalists in Ukraine since 1991 – see paragraph 83 above).

169. Thirdly, the Court notes that, by virtue of powers conferred upon it under domestic law, the GPO is entitled and obliged to supervise the activities of the police and investigate the lawfulness of any actions taken by them. Despite clear indications in Mr Gongadze's letter about the inexplicable interest in him shown by law enforcement officers, the response of the GPO was not only formalistic, but also blatantly negligent (see paragraph 12 above). A fortnight later the applicant's husband disappeared.

170. The Court finds that these complaints, made by the late Mr Gongadze, and subsequent events revealing the possible involvement of State officials in his disappearance and death, were neglected or simply denied for a considerable period of time without proper investigation. There was no reaction to the alleged involvement of the police in the disappearance when information about such a possibility was disseminated publicly (see paragraph 41 above). The fact that the alleged offenders, two of them active police officers, were identified and charged with the kidnap and murder of the journalist just a few days after the change in the country's leadership raises serious doubts as to the genuine desire of the authorities under the previous government to investigate the case thoroughly.

171. In view of these considerations, the Court finds that there has been a substantive violation of Article 2 of the Convention.

B. Failure to investigate the case

1. The parties' submissions

172. The applicant next complained that the State had failed to investigate the case in a coherent and effective manner, in violation of the procedural requirements of Article 2 of the Convention.

173. The Government maintained that there had been objective reasons for the delays in the investigation. Given that the GPO had performed many investigative measures in the case, the Government considered that the investigation had been sufficiently effective.

174. The applicant disagreed. She contended that the mere number of investigative measures could not be the decisive factor. The conviction of two law enforcement officers for negligence in the investigation clearly demonstrated its ineffectiveness. Moreover, after some progress in the investigation in 2003, the proceedings had again been impeded after the dismissal of Mr Piskun from the position of Prosecutor General. These facts, according to the applicant, showed that the State had failed to comply with its obligation to conduct an effective investigation into her husband's murder.

2. The Court's assessment

175. The Court reiterates that the obligation to protect the right to life under Article 2 of the Convention, read in conjunction with the State's general duty under Article 1 of the Convention to “secure to everyone within [its] jurisdiction the rights and freedoms defined in [the] Convention”, also requires by implication that there should be some form of effective official investigation when individuals have been killed as a result of the use of force (see, mutatis mutandisKaya v. Turkey, judgment of 19 February 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-I, p. 324, § 86). The essential purpose of such an investigation is to secure the effective implementation of the domestic laws which protect the right to life and, in those cases involving State agents or bodies, to ensure their accountability for deaths occurring under their responsibility. What form of investigation will achieve those purposes may vary in different circumstances. However, whatever mode is employed, the authorities must act of their own motion, once the matter has come to their attention. They cannot leave it to the initiative of the next of kin either to lodge a formal complaint or to take responsibility for the conduct of any investigatory procedure (see, for example, mutatis mutandisİlhan v. Turkey [GC], no. 22277/93, § 63, ECHR 2000-VII).

176. For an investigation into an alleged unlawful killing by State agents to be effective, it may generally be regarded as necessary for the persons responsible for and carrying out the investigation to be independent from those implicated in the events (see Güleç v. Turkey, judgment of 27 July 1998, Reports 1998‑IV, p. 1733, §§ 81-82, and Oğur v. Turkey [GC], no. 21594/93, §§ 91-92, ECHR 1999‑III). The investigation must also be effective in the sense that it is capable of leading to a determination of whether the force used in such cases was or was not justified in the circumstances (see, for example, Kaya, cited above, p. 324, § 87) and to the identification and punishment of those responsible (see Oğur, cited above, § 88). This is not an obligation of result, but of means. The authorities must have taken all reasonable steps to secure the evidence concerning the incident. Any deficiency in the investigation which undermines its ability to establish the cause of death or the persons responsible, whether the direct offenders or those who ordered or organised the crime, will risk falling foul of this standard.

177. There is also a requirement of promptness and reasonable expedition implicit in this context (see Yaşa v. Turkey, judgment of 2 September 1998, Reports 1998‑VI, pp. 2439-40, §§ 102-04, and Çakıcı v. Turkey [GC], no. 23657/94, §§ 80, 87 and 106, ECHR 1999‑IV). It must be accepted that there may be obstacles or difficulties which prevent progress in an investigation in a particular situation. However, a prompt response by the authorities in investigating the use of lethal force or a disappearance may generally be regarded as essential in ensuring public confidence in their maintenance of the rule of law and in preventing any appearance of collusion in or tolerance of unlawful acts (see, in general, McKerr v. the United Kingdom, no. 28883/95, §§ 108-15, ECHR 2001‑III, and Avşar v. Turkey, no. 25657/94, §§ 390-95, ECHR 2001‑VII).

178. The Court observes that the applicant maintained that the investigation into the disappearance of her husband had suffered a series of delays and deficiencies. Some of these deficiencies were acknowledged by the domestic authorities on several occasions.

179. The Court considers that the facts of the present case show that during the investigation, until December 2004, the State authorities were more preoccupied with proving the lack of involvement of high-level State officials in the case than with discovering the truth about the circumstances of the disappearance and death of the applicant's husband.

180. In the light of these considerations, the Court concludes that there has been a procedural violation of Article 2 of the Convention.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

1. The parties' submissions

181. The applicant maintained that the atmosphere of fear and uncertainty, and the incomplete and contradictory information provided during the investigation, had forced her to leave the country and caused her suffering, in breach of Article 3 of the Convention, which provides:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

182. The applicant submitted that the contradictory statements about the identity of the Tarashcha body, and the attitude of the investigating authorities towards her and the deceased's mother, had created an atmosphere of fear and uncertainty. The applicant maintained that she had only been convinced that the body found in Tarashcha belonged to her husband in March 2003 (see paragraph 70 above). She alleged that the further developments in the investigation, namely the death of Mr G., a former police officer and possible witness in the Gongadze case, and the release of Lieutenant-General Pukach, who had been suspected of organising the surveillance of her husband, had made her despair of any effective outcome of the investigation.

183. The Government accepted that the applicant had suffered as a result of her husband's murder, but disagreed that a breach of Article 3 of the Convention had been caused by the conduct of any State authority.

2. The Court's assessment

184. The Court observes that Article 3 has previously been relied on in a number of similar cases against Turkey in which the applicants complained that they had suffered inhuman and degrading treatment in the context of the death or disappearance of their next of kin. Whether a family member of a “disappeared person” is a victim of treatment contrary to Article 3 will depend on the existence of special factors which give the suffering of the relative a dimension and character distinct from the emotional distress which may be regarded as inevitably caused to relatives of a victim of serious violations of human rights. Relevant elements will include the proximity of the family tie, the particular circumstances of the relationship, the extent to which the family member witnessed the events in question, the involvement of the family members in the attempts to obtain information about the disappeared person and the way in which the authorities responded to those enquiries (see Orhan v. Turkey, no. 25656/94, § 358, 18 June 2002).

185. In the instant case the Court notes that the applicant's husband disappeared in September 2000 and that, according to the applicant, it was only in March 2003 that she received convincing information that the decapitated body that had been found in Tarashcha in November 2000 was that of her husband. In the meantime, the applicant had received numerous contradictory statements from the authorities about his fate. In particular, in December 2000 the Prosecutor General announced that the Tarashcha corpse was not Mr Gongadze; on 10 January 2001 the Prosecutor General publicly announced that it was highly probable that the corpse was Mr Gongadze and, at the same time, announced that there were witnesses who had seen Mr Gongadze alive after his disappearance; three days later the GPO informed the applicant that there was no evidence that the corpse was Mr Gongadze; and a fortnight later the applicant was recognised as an aggrieved party because there was enough evidence to believe that the Tarashcha corpse was that of her late husband. This situation of uncertainty continued, with the result that, having raised doubts as to the identity of the Tarashcha corpse, and therefore the fate of the applicant's husband, the State authorities at the same time constantly refused to grant the applicant full access to the relevant material in the case file. Only in August 2005 was the applicant allowed access to the file. In September 2005 the GPO announced that the latest DNA test conducted in Germany proved that the body found in Tarashcha was that of the applicant's husband.

186. The Court finds that the attitude of the investigating authorities towards the applicant and her family clearly caused her serious suffering which amounted to degrading treatment contrary to Article 3 of the Convention. It concludes, therefore, that there has been a violation of this provision.

IV. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

187. The applicant complained of a lack of effective remedies and relied on Article 13 of the Convention, which provides:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

1. The parties' submissions

188. The Government stated that the Code of Criminal Procedure provided an aggrieved party with the possibility of lodging a civil claim for compensation in respect of pecuniary and non-pecuniary damage incurred as a result of a crime, but the applicant had not pursued this channel. Moreover, the Government stressed that the investigation into the death of Mr Gongadze had been sufficiently effective. They maintained that the Code of Criminal Procedure provided rights for an aggrieved party to join the criminal proceedings, which the applicant had enjoyed. In so far as the complaint was based on the refusal of full access to the criminal case file, such a restriction had been justified in the interests of the confidentiality and effectiveness of the investigation.

189. The applicant disagreed, maintaining her claim that there was no effective remedy for her complaints under Articles 2 and 3 of the Convention.

2. The Court's assessment

190. The Court reiterates that Article 13 of the Convention guarantees the availability at the national level of a remedy to enforce the substance of the Convention rights and freedoms in whatever form they might happen to be secured in the domestic legal order. The effect of Article 13 is thus to require the provision of a domestic remedy to deal with the substance of an arguable complaint under the Convention and to grant appropriate relief, although Contracting States are afforded some discretion as to the manner in which they conform to their Convention obligations under this provision. The scope of the obligation under Article 13 varies depending on the nature of the applicant's complaint under the Convention. Nevertheless, the remedy required by Article 13 must be “effective” in practice as well as in law. In particular, its exercise must not be unjustifiably hindered by the acts or omissions of the authorities of the respondent State.

191. Given the fundamental importance of the right to the protection of life, Article 13 requires, in addition to the payment of compensation where appropriate, a thorough and effective investigation capable of leading to the identification and punishment of those responsible for the deprivation of life, including effective access for the complainant to the investigation procedure (see Kılıç, cited above, § 91).

192. In the present case, it is not in dispute that the authorities had an obligation to carry out an effective investigation into the circumstances of the killing of the applicant's husband. For the reasons set out above (see paragraphs 166-70, 178-79 and 185), for more than four years no effective criminal investigation can be considered to have been conducted in accordance with Article 13, the requirements of which are broader than the obligation to investigate imposed by Article 2. The Court therefore finds that the applicant was denied an effective remedy in respect of the death of her husband.

193. Furthermore, with regard to the compensatory remedy relied on by the Government, the Court observes that a claim for compensation for criminal injury can be lodged under the Code of Criminal Procedure. However, such a claim must be lodged against a particular person or persons. The remedy becomes futile if the offender is not identified or prosecuted. Therefore the absence of any outcome in the main criminal proceedings also prevented the applicant from effective recourse to this remedy, since in practice a civil claim for compensation would not have been examined prior to a final determination of the facts in the pending criminal proceedings.

194. Accordingly, there has been a violation of Article 13 of the Convention.

V. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

195. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

196. The applicant claimed a global sum of 100,000 euros in respect of pecuniary and non-pecuniary damage and costs and expenses.

197. The Government observed that this claim was not supported by any documents, but left the decision on the amount of just satisfaction to the Court's discretion.

198. The Court has found that the failure of the authorities to protect the life of the applicant's husband and the ineffective investigation into his death gave rise to violations of Articles 2, 3, and 13 of the Convention. It considers that an award of compensation should be made in her favour, having regard to the gravity of the breaches in question. Accordingly, it awards the amount claimed in full.

B. Default interest

199. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Dismisses the Government's preliminary objection;

2. Holds that there has been a violation of Article 2 of the Convention, both in its substantive and procedural aspects;

3. Holds that there has been a violation of Article 3 of the Convention;

4. Holds that there has been a violation of Article 13 of the Convention;

5. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 100,000 (one hundred thousand euros) in respect of pecuniary and non-pecuniary damage, as well as costs and expenses, to be converted into United States dollars at the rate applicable at the date of settlement, plus any tax that may be chargeable;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points.

Done in English, and notified in writing on 8 November 2005, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

S. Dollé           J.-P. Costa
Registrar         President

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde