Sergej Zolotukhin protiv Rusije

Država na koju se presuda odnosi
Rusija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
14939/03
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
10.02.2009
Članovi
41
P7-3
P7-4
Kršenje
P7-4
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(P7-3) Naknada za pogrešnu osudu
(P7-3) Krivično delo
(P7-4) Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput u istoj stvari - opšte
(P7-4) Oslobađanje
(P7-4) Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput u istoj stvari
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Postupak u ovome predmetu pokrenut je na osnovu predstavke koju je protiv Ruske Federacije u aprilu 2003. godine podneo ruski državljanin g. Sergey Aleksandrovich Zolotukhin.

Dana 4. januara 2002. godine ujutro, podnosilac je priveden u policijsku stanicu u svrhu utvrđivanja načina na koji je doveo svoju devojku, gđicu P., u vojni objekat sa ograničenim pristupom.

Prema izveštaju policije, on je bio u alkoholisanom stanju, ponašao se drsko, koristio nepristojne reči, pretio policijskim službenicima i pokušao da pobegne. Istog dana, okružni sud u Gribanovskiyu ga je proglasio krivim za vređanje policijskih službenika i kršenje javnog reda po dolasku u policijsku stanicu. Sud ga je proglasio krivim za prekršaj iz člana 158. Prekršajnog zakona, za šta je podnositelju je izrečena prekršajna kazna od tri dana zatvora. U presudi je naznačeno da protiv odluke o kazni nije dopuštena žalba te da stupa na snagu odmah.

Nakon toga, 23. januara 2002. godine, pokrenut je krivični postupak protiv podnosioca zbog sumnje da je počinio „krivično delo protiv javnog reda, uključujući opiranje policijskom službeniku koji je rešavao povredu javnog reda" – krivično delo iz člana 213. stav 2. (b) Krivičnog zakona, dana 4. januara 2002. godine u policijskoj stanici, dakle, u vezi sa istim događajima. Narednog dana podnositelj je pritvoren. Dana 1. februara 2002. godine pokrenuta su još dva postupka protiv podnositelja za druge optužbe, koje su u vezi sa istim incidentom.

Dana 2. decembra 2002. godine, Okružni sud u Gribanovskiyu je doneo presudu. U odnosu na delo iz člana 213. stav 2., Okružni sud je oslobodio podnositelja iz razloga što je već izdržao kaznu od tri dana prekršajnog zatvora za ta ista dela (čija je kvalifikacija data u članu 158. i 165. Prekršajnog zakona), protiv koje sudske odluke nije uložena žalba, niti je ta odluka ukinuta. Sud je smatrao da u radnjama optuženog nema naznaka koje navode na krivično delo iz člana 213. stav 2. (b) te ga oslobađa ove optužbe.

U odnosu na druge dve optužbe, okružni sud je podnosioca proglasio krivim za vređanje službenog lica prema članu 319. Krivičnog zakona. Utvrdio je da je podnosilac psovao majora K. i pretio mu dok je ovaj pisao izveštaj o počinjenim prekršajima iz člana 158. i 165. u policijskoj stanici. Takođe, Okružni sud je proglasio podnosioca krivim za pretnju službenom licu prema članu 318. stav 1. Krivičnog zakona. Na temelju izjava majora K., pukovnika N. i devojke podnosioca, utvrdio je da su, nakon što je završen izveštaj o počinjenom prekršaju, podnosilac i njegova devojka odvedeni automobilom u regionalnu policijsku stanicu Gribanovskiy, te da je tokom vožnje, u automobilu podnosilac nastavio psovati K, pljunuo ga i rekao da će ga, kad bude pušten na slobodu, ubiti i pobeći, a imajući u vidu da je podnosilac od ranije bio poznat po svom nasilničkom ponašanju, Major K. je pretnje ozbiljno shvatio. Dana 15. aprila 2003. godine, Regionalni sud u Voronezhu je u skraćenom postupku po žalbi potvrdio presudu.

Podnositelj se obratio ESLJP jer smatra da je dva puta gonjen u vezi s istim delom, nakon što je već odslužio tri dana pritvora zvog remećenja javnog reda, čime je prekršen člana 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju.

Presudom Veća od 7. juna 2007. godine, Sud je jednoglasno odlučio da je član 4. Protokola broj 7 prekršen.
Predmet je prosleđen Velikom veću na zahtev Vlade.

U pogledu identičnosti dela, Sud je odlučio da detaljno definiše šta treba podrazumevati pod terminom “isto krivično djelo” u smislu Konvencije. Nakon ispitivanja opsega prava da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput, kao što je predviđeno drugim međunarodnim instrumentima, naročito Paktom o građanskim i političkim pravima Ujedinjenih nacija, Poveljom o osnovnim pravima Evropske unije i Američkom konvencijom o ljudskim pravima, Sud je istakao da član 4. Protokola broj 7 treba shvatiti na način da zabranjuje krivično gonjenje ili suđenje osobi za drugo krivično delo u meri u kojoj ono proizilazi iz identičnih činjenica ili činjenica koje su “suštinski” iste kao one koje se odnose na prvo krivično delo.

Ta garancija se primjenjuje kada se pokrene postupak nakon što je prethodna oslobađajuća ili osuđujuća presuda dobila snagu res judicata.

U ovom predmetu se ne postavlja nikakvo pitanje u smislu člana 4. Protokola broj 7 u pogledu krivičnog gonjenja podnosioca predstavke na osnovu članova 319. i 318. Krivičnog zakona budući da su optužbe koje se odnose na njegovo ponašenje prema komandiru podnete samo jedanput i jedini put u okviru krivičnog postupka. Međutim, situacija je drugačija u pogledu izgredničkog ponašanja zbog kojeg je podnosilac predstavke prvo osuđen u prekršajnom postupku na osnovu člana 158. Zakona prekršajima, a potom krivično gonjen na osnovu člana 213. Krivičnog zakona.

Sud smatra da se činjenice iz dva postupka, prekršajnog i krivičnog, protiv podnosioca predstavke razlikuju samo po jednom elementu, tj. nasinoj pretnji policijskom službeniku, te bi ih trebalo smatrati suštinski istim.
U pogledu pitanja da li je došlo do dupliciranja postupka, Sud je, poput Veća, zaključio da se presuda u prekršajnom postupku, kojom je podnosilac predstavke osuđen na tri dana pritvora, treba smatrati konačnom odlukom. Činjenica da je podnosilac predstavke bio oslobođen u krivičnom postupku ne utiče na njegov žalbeni navod da je bio krivično gonjen dvaput za isto krivično delo.

Sud ponavlja da član 4. Protokola broj 7 sadrži tri različite garancije i propisuje (i) da se nikome ne može suditi, (ii) niko ne može biti osuđen ili (iii) kažnjen dvaput za isto krivično delo. Oslobađajuća presuda nije lišila podnosioca predstavke statusa žrtve budući da je bio oslobođen isključivo zbog toga što nije postojalo dovoljno dokaza protiv njega u krivičnom postupku. Ništa ne indicira da su ruske vlasti priznale u bilo kojem momentu kršenje principa non bis in idem. Ukratko, postupak pokrenut protiv podnosioca predstavke na osnovu člana 213. Krivičnog zakona se u osnovi odnosio na isto krivično delo kao što je ono za koje je već bio osuđen na osnovu člana 158. Zakona o prekršajima.

Veliko veće je donelo jednoglasnu odluku da član 4 Protokola 7 jeste povređen.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VIJEĆE

PREDMET SERGEY ZOLOTUKHIN protiv RUSIJE

(Zahtjev br. 14939/03)

PRESUDA

STRASBOURG

10. veljače 2009.

U predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije, Europski sud za ljudska prava, zasjedajući kao veliko vijeće u sastavu:

g. Jean-Paul Costa, predsjednik,
g. Nicolas Bratza,
gđa Françoise Tulkens,
g. Josep Casadevall,
g. Corneliu Bîrsan,
g. Karel Jungwiert,
gđa Elisabeth Steiner,
g. Anatoly Kovler,
g. Stanislav Pavlovschi,
g. Egbert Myjer,
g. Dragoljub Popović,
gđa Isabelle Berro-Lefevre,
gđa Päivi Hirvelä,
g. Giorgio Malinverni,
g. Luis López Guerra,
gđa Mirjana Lazarova Trajkovska,
g. Ledi Bianku, suci,
i g. Michael O'Boyle, zamjenik tajnika,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 26. ožujka 2008. i 21. siječnja 2009. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena ovog posljednjeg datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 14939/03) protiv Ruske Federacije koji je 22. travnja 2003. godine ruski državljanin g. Sergey Aleksandrovich Zolotukhin ("podnositelj") podnio Sudu temeljem članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").
  2. Podnositelja su zastupali g. P. Leach i g. K. Koroteyev, odvjetnici pri Europskom centru za zagovaranje ljudskih prava. Rusku vladu ("Vlada") zastupala je gđa V. Milinchuk, bivša zastupnica Ruske Federacije pri Europskom sudu za ljudska prava.
  3. Podnositelj prigovara na temelju članka 4. Protokola br. 7. da je dva puta gonjen u vezi s istim djelom.
  4. Zahtjev je raspoređen u rad Prvom odjelu Suda (Pravilo 52., stavak 1. Poslovnika Suda). vijeće iz tog Odjela koje će razmotriti predmet (članak 27., stavak 1. Konvencije) osnovano je kao što je to propisano pravilom 26., stavkom 1.
  5. Dana 8. rujna 2005. godine vijeće tog odjela sastavljeno od sljedećih sudaca: g. Christos Rozakis, g. Peer Lorenzen, gđa Snejana Botoucharova, g. Anatoli Kovler, g. Khanlar Hajiyev i g. Sverre Erik Jebens, te također i g. Søren Nielsen, tajnik Odjela, utvrdilo je da je zahtjev djelomično dopušten.
  6. Dana 7. lipnja 2007. godine vijeće tog Odjela sastavljeno od sljedećih sudaca: g. Christos Rozakis, g. Loukis Loucaides, gđa Nina Vajić, g. Anatoli Kovler, g. Khanlar Hajiyev, g. Dean Spielmann i g. Sverre Erik Jebens, te također i g. Søren Nielsen, tajnik Odjela, jednoglasno je zaključilo da je došlo do povrede članka 4. Protokola br. 7 i dosudilo naknadu nematerijalne štete i pravnih troškova.
  7. Dana 5. rujna 2007. godine Vlada je zatražila, u skladu s člankom 43. Konvencije i pravilom 73., podnošenje predmeta velikom vijeću. Odbor velikog vijeća prihvatio je taj zahtjev dana 12. studenog 2007. godine.
  8. Sastav velikog vijeća određen je temeljem odredbi članka 27., stavaka 2. i 3. Konvencije i pravila 24.
  9. I podnositelj i Vlada dostavili su pisana očitovanja o osnovanosti. Uz to su zaprimljene i primjedbe treće stranke, Instituta za obuku o ljudskim pravima Odvjetničke komore u Parizu, kojoj je Predsjednik dozvolio umiješati se u pisani postupak (članak 36., stavak 2. Konvencije i pravilo 44., stavak 2.).
  10. Dana 26. ožujka 2008. godine održana je rasprava u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu (pravilo 59., stavak 3.).

Pred Sud su pristupili:

(a) za Vladu
gđa V. Milinchuk, predstavnica Ruske Federacije pri Europskom sudu za ljudska prava, zastupnica,
gđa I. Mayke,
gđa Y. Tsimbalova, savjetnice;

(b) za podnositelja
g. P. Leach, odvjetnik,
g. K. Koroteyev, savjetnik.

Sud je saslušao obraćanja g. Leacha, g. Koroteyeva i gđe Milinchuk.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj je rođen 1966. godine i živi u Voronezhu.

A. Događaji od 4. siječnja 2002. godine

  1. Toga su se dana događaji, kako su ih opisale stranke i kako se na njih upućuje u mjerodavnim dokumentima, odvijali kako slijedi.
  2. Dana 4. siječnja 2002. godine ujutro podnositelj je odveden u policijsku postaju br. 9 Ministarstva unutarnjih poslova u okrugu Leninskiy u Voronezhu ("policijska postaja") u svrhu utvrđivanja načina na koji je doveo svoju djevojku gđicu P. u vojni objekt s ograničenim pristupom.
  3. U policijskoj postaji je podnositelj najprije boravio u uredu službe za putovnice. Bio je pijan i verbalno zlostavljao gđu Y., službenicu nadležnu za putovnice, te voditelja odjela za cestovni promet, satnika S. Podnositelj je ignorirao prijekore i upozorenja koja su mu izrekli. Nakon što je odgurnuo satnika S. i pokušao napustiti prostor, stavljene su mu lisice na ruke. Policijski službenici su smatrali da se ponašanje podnositelja svodi na prekršaj protiv javnog reda i mira.
  4. Podnositelj je odveden u ured bojnika K., načelnika policijske postaje. Bojnik K. je izradio izvješće o izgredničkom ponašanju podnositelja koje je glasilo kako slijedi:

"Ovo izvješće je izradio bojnik K., načelnik policijske postaje br. 9, Voronezh-45, u svrhu evidentiranja činjenice da je na dan 4. siječnja 2002. godine u 9:45 g. Zolotukhin, koji je doveden u policijsku postaju br. 9. zajedno s gđicom P., koju je bio nezakonito odveo u zatvoreno vojno područje, izgovarao prostote policijskim službenicima i načelniku [nečitko], nije reagirao na prijekore, zanemario zahtjeve policijskih službenika da prekine s povredom javnog reda, pokušao pobjeći iz prostora policijske postaje te su mu stavljene lisice na ruke, drugim riječima, počinio je prekršaje iz članka 158. i 165. Prekršajnog zakona Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike (RSFSR)."

  1. Satnik S. i pukovnik N. su također bili nazočni u uredu dok je bojnik K. pisao izvješće. Podnositelj je počeo verbalno zlostavljati bojnika K. te mu prijetio fizičkim nasiljem. Ponovno je pokušao napustiti prostor i srušio stolac.
  2. Kad je izvješće bilo gotovo, podnositelj je smješten u automobil kako bi bio odveden u ROVD (regionalnu policijsku postaju) Gribanovskiy. Vozač, g. L., bojnik K., pukovnik N. i gđica P. vozili su se u istom automobilu. Na putu je podnositelj nastavio psovati bojnika K. te je zaprijetio da će ga ubiti zato što je protiv njega pokrenuo prekršajni postupak.

B. Osuda podnositelja u prekršajnom postupku

  1. Dana 4. siječnja 2002. godine, okružni sud u Gribanovskiyu proglasio je podnositelja krivim za prekršaj iz članka 158. Prekršajnog zakona, na temelju sljedećih činjenica:

"Zolotukhin je psovao na javnome mjestu te nije reagirao na prijekore."

  1. Podnositelju je izrečena prekršajna kazna od tri dana zatvora. U presudi je naznačeno da protiv odluke o kazni nije dopuštena žalba te da stupa na snagu odmah.

C. Kazneni progon podnositelja

  1. Dana 23. siječnja 2002. godine pokrenut je kazneni postupak protiv podnositelja zbog sumnje da je počinio „kazneno djelo protiv javnog reda, uključujući opiranje javnom službeniku koji je rješavao povredu javnog reda" - kazneno djelo iz članka 213. stavak 2. (b) Kaznenog zakona - 4. siječnja 2002. godine u policijskoj postaji. Narednog dana podnositelj je pritvoren. Dana 1. veljače 2002. godine pokrenuta su još dva postupka protiv podnositelja za druge optužbe.
  2. Dana 5. travnja 2002. godine podignuta je formalna optužnica protiv podnositelja. Mjerodavni dijelovi optužnice glase kako slijedi:

"Ujutro na dan 4. siječnja 2002. godine g. Zolotukhin je odveden u policijsku postaju br. 9 u okrug Leniskiy u Voronezhu radi pojašnjavanja okolnosti pod kojima je njegova poznanica, gđica P. bila ušla na teritorij zatvorenog vojnog područja Voronezh-45. U uredu za putovnice u policijskoj postaji br. 9 g. Zolotukhin, koji je bio pod utjecajem alkohola, počinio je očiglednu povredu javnog reda, tako što je pokazao očigledno nepoštovanje prema zajednici, te je glasno počeo izgovarati prostote namijenjene nazočnima u uredu za putovnice, odnosno gđi Y., službenici za putovnice u odjelu za stanovanje vojne jedinice 25852 i satniku S., voditelju odjela za cestovni promet u policijskoj postaji br. 9; posebice, potonjem je zaprijetio u njegovu svojstvu policijskog službenika koji je obavljao službene dužnosti, fizičkom odmazdom. G. Zolotukhin nije reagirao na zakonite zahtjeve satnika S. da prestane kršiti javni red; pokušao je napustiti prostore ureda za putovnice, pružajući aktivan otpor pokušajima sprječavanja njegova izgredničkog ponašanja, pružio je otpor satniku S., odgurnuvši ga od sebe i odmaknuvši se gdje ga ovaj nije mogao doseći, te je spriječio normalan rad ureda za putovnice.

Na taj je način, namjernim radnjama, g. Zolotukhin počinio djela izgredničkog ponašanja, odnosno, očiglednu povredu javnog reda iskazavši očigledno nepoštovanje prema zajednici uz prijetnju uporabe nasilja, te uz pružanje otpora javnom službeniku koji je rješavao povredu javnog reda; gore spomenuto predstavlja djelo iz članka 213. stavak 2. (b) Kaznenog zakona.

Kao rezultat njegova izgredničkog ponašanja, g. Zolotukhin je odveden u ured bojnika K., načelnika policijske postaje br. 9, okruga Leninskiy, Voronezh, koji je tamo bio nazočan u svom službenom svojstvu, kako bi se izradilo izvješće o počinjenom prekršaju. U sklopu vršenja svoje službene dužnosti, K. je započeo s pisanjem izvješća o počinjenom prekršaju u vezi s g. Zolotukhinom, u odnosu na članak 158. i 165. Prekršajnog zakona RSFSR-a. G. Zolotukhin je, vidjevši da se protiv njega piše izvješće o počinjenom prekršaju, započeo javno vrijeđati K., izgovarajući prostote namijenjene njemu u njegovu svojstvu policijskog službenika, u nazočnosti pukovnika N., pomoćnog zapovjednika vojne jedinice 14254, i satnika S., voditelja odjela za cestovni promet policijske postaje br. 9, izvršivši na taj način namjerni napad na čast i dostojanstvo policijskog službenika. G. Zolotukhin je namjerno zanemario opetovane zahtjeve bojnika K. da prekine s povredom javnog reda i uvredljivim ponašanjem. G. Zolotukhin je tada pokušao napustiti ured načelnika policijske postaje bez dozvole te je nogom udario i srušio stolac, dok je i dalje izgovarao prostote namijenjene bojniku K. i prijetio mu fizičkom odmazdom.

Na taj je način g. Zolotukhin namjerno i javno uvrijedio javnog službenika tijekom obavljanja njegovih službenih dužnosti, drugim riječima, počinio je kazneno djelo iz članka 319. Kaznenog zakona.

Nakon što je izvješće o počinjenom prekršaju u odnosu na g. Zolotukhina napisano, on i gđica P. su smješteni u vozilo kako bi bili odvedeni u regionalnu policijsku postaju Gribanovskiy, u regiji Voronezh. U automobilu, u nazočnosti gđice P., pukovnika N., pomoćnog zapovjednika vojne jedinice 14254, i vozača L., g. Zolotukhin je nastavio namjerno napadati čast i dostojanstvo bojnika K., koji je obavljao svoje službene dužnosti, te izgovarati prostote namijenjene njemu u njegovu svojstvu policijskog službenika i tako ga javno uvrijedio; tada je javno zaprijetio da će uzrokovati nasilnu smrt bojnika K., načelnika policijske postaje br. 9, zato što je protiv njega pokrenuo prekršajni postupak.

Na taj je način, svojim namjernim djelovanjem, g. Zolotukhin zaprijetio uporabom nasilja nad javnim službenikom u vezi s obavljanjem njegove službene dužnosti, drugim riječima, počinio je kazneno djelo iz članka 318. stavka 1. Kaznenog zakona.

  1. Dana 2. prosinca 2002. godine, Okružni sud u Gribanovskiyu je donio presudu. U odnosu na djelo iz članka 213. stavak 2., Okružni sud je oslobodio podnositelja iz sljedećih razloga:

"Ujutro dana 4. siječnja 2002. godine, u ... policijskoj postaji br. 9 [podnositelj], u alkoholiziranom stanju, psovao je ... gđu Y. i g. S., uz prijetnju da će ubiti potonjeg. Odbio je poslušati zakonit zahtjev satnika S. ..., agresivno se ponašao, odgurnuo S. od sebe i pokušao napustiti prostor. Nakon što je ispitao dokaze iznesene na glavnoj raspravi, sud smatra da krivnja [podnositelja] nije utvrđena. Na dan 4. siječnja 2002. godine [podnositelj] je izdržao kaznu od tri dana prekršajnog zatvora za ta ista djela [kvalificirana] u članku 158. i 165. Prekršajnog zakona. Protiv sudske odluke nije uložena žalba, niti je ta odluka ukinuta. Sud smatra da u radnjama optuženika nema naznaka koje navode na kazneno djelo iz članka 213. stavka 2. (b) te ga oslobađa ove optužbe."

  1. Okružni sud je nadalje proglasio podnositelja krivim za vrijeđanje državnog službenika prema članku 319. Kaznenog zakona. Utvrdio je da je podnositelj psovao bojnika K. i prijetio mu dok je potonji pisao izvješće o počinjenim prekršajima iz članka 158. i 165. u svom uredu u policijskoj postaji. Izjave bojnika K. u tom smislu podržane su izjavama satnika S., pukovnika N., i gđe Y., koji su također bili nazočni u K.-ovom uredu.
  2. Konačno, Okružni sud proglasio je podnositelja krivim za prijetnju nasiljem nad javnim službenikom prema članku 318. stavku 1. Kaznenog zakona. Na temelju izjava bojnika K., pukovnika N. i djevojke podnositelja, utvrdio je da su, nakon što je izvješće o počinjenom prekršaju dovršeno, podnositelj i njegova djevojka odvedeni automobilom u regionalnu policijsku postaju Gribanovskiy. U automobilu je podnositelj nastavio psovati bojnika K. Na njega je i pljunuo te rekao da će ga, kad bude pušten na slobodu, ubiti i pobjeći. Bojnik K. je ozbiljno shvatio prijetnju jer je podnositelj već od prije bio poznat po svojem nasilničkom ponašanju.
  3. Dana 15. travnja 2003. godine, Regionalni sud u Voronezhu je u skraćenom postupku po žalbi potvrdio presudu.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

  1. Ruski Ustav propisuje da "nitko ne može biti ponovno osuđen za isto kazneno djelo" (članak 50., stavak 1.).
  2. Zakon o kaznenom postupku propisuje da kazneni postupak treba obustaviti ako postoji pravomoćna presuda protiv osumnjičenika ili optuženika koja se odnosi na iste optužbe ili odluka suda, istražitelja ili ispitivača da se obustavi kazneni predmet koja se odnosi na iste optužbe ili da se ne pokreće kazneni postupak (članak 27. (4) i (5)).
  3. Prekršajni zakon RSFSR-a (na snazi u to vrijeme) glasi kako slijedi:

Članak 158. Prekršaji protiv javnog reda i mira

"Prekršaji protiv javnog reda i mira, odnosno, izgovaranje prostota na javnim mjestima, uvredljivo ponašanje prema drugim osobama i ostalo slično ponašanje koje predstavlja povredu javnog reda i mira, kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od između deset i petnaest minimalnih mjesečnih plaća ili jednim do dva mjeseca društveno korisnog rada u kombinaciji sa zadržavanjem iznosa od dvadeset posto plaće izgrednika, ili - ako se, u okolnostima predmeta i uzimajući u obzir karakter izgrednika, takve mjere ne smatraju primjerenima - s najviše petnaest dana prekršajnog zatvora."

  1. Kazneni zakon Ruske Federacije (inačica na snazi u to vrijeme) glasi:

Članak 213. Kaznena djela protiv javnog reda

“1.  Kaznena djela protiv javnog reda, odnosno, ozbiljne povrede javnog reda ili očigledni iskaz nepoštovanja prema zajednici, u kombinaciji s uporabom nasilja nad pojedincima ili prijetnjom korištenja nasilja ili uništavanja ili oštećivanja tuđe imovine, kaznit će se ... s najviše dvije godine lišavanja slobode.

2. Iste radnje, ako se počine:

...

(b) tijekom pružanja otpora javnom službeniku ili drugoj osobi koja vrši svoju dužnost kako bi održala javni red ili rješava povredu javnog reda...

- kaznit će se kaznom od između 180 i 240 sati obveznog rada ili od jedne do dvije godine društveno korisnog rada ili s najviše pet godina lišavanja slobode."

Članak 318. Uporaba nasilja nad javnim službenikom

“1. Uporaba nasilja koje ne ugrožava život ili zdravlje, ili prijetnja da će se takvo nasilje uporabiti nad javnim službenikom ili njegovim rođacima u odnosu na vršenje njegove ili njezine dužnosti, kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od između 200 i 500 minimalnih mjesečnih plaća ... ili kaznom od tri do šest mjeseci zatvora ili najviše pet godina lišavanja slobode..."

Članak 319. Vrijeđanje javnog službenika

"Javno vrijeđanje javnog službenika tijekom vršenja njegove ili njezine dužnosti ili vezano za vršenje te dužnosti, kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 50 do 100 minimalnih mjesečnih plaća, ... 120 do 180 sati obveznog rada ili šest mjeseci do godinu dana rada za opće dobro."

  1. U Rezoluciji br. 4 od 27. lipnja 1978. godine (uz kasnije izmjene i dopune), Opća sjednica Vrhovnog suda odlučila je da u slučajevima kada se optuženika tereti za prekršaj protiv javnog reda i mira, ali su njegove ili njezine radnje predstavljale dovoljnu društvenu opasnost da ih se može smatrati kaznenim djelima, potrebno je protiv te osobe pokrenuti kazneni postupak u skladu s člankom 206. Kaznenog zakona RSFSR-a (zamijenjen člankom 213. Ruskog kaznenog zakona nakon 1. siječnja 1997. godine) (stavak 5.). U Rezoluciji br. 5 od 24. prosinca 1991. godine (uz naknadne izmjene), Opća sjednica Vrhovnog suda je smatrala da niži sudovi ne bi smjeli široko u kazneno pravnom smislu tumačiti djela protiv javnog reda, kako bi isključili kaznenu osudu optuženika kojega se tereti samo za prekršaj protiv javnog reda i mira (stavak 20.).

III.  MJERODAVNO I POREDBENO MEĐUNARODNO PRAVO

A. Pakt o građanskim i političkim pravima UN-a

  1. Članak 14. stavak 7. Pakta o građanskim i političkim pravima Ujedinjenih naroda propisuje kako slijedi:

"Nitko se ne smije ponovno progoniti ili kažnjavati za djelo za koje je bio konačno osuđen ili oslobođen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom bilo koje zemlje."

B. Statut Međunarodnog kaznenog suda

  1. Članak 20. Statuta Međunarodnog kaznenog suda propisuje kako slijedi:

“1. Osim kada je to izrijekom predviđeno ovim Statutom, nitko ne može pred Sudom biti suđen za ponašanje koje je temelj kaznenog djela za koje je već pred Sudom bio osuđen ili oslobođen.

2. Nitko ne može pred drugim sudom biti ponovno suđen za djelo opisano u članku 5. ovoga Statuta, za koje ga je Sud već osudio ili oslobodio.

3. Nitko kome je neki drugi sud sudio za djelo opisano u člancima 6, 7. ili 8. ne smije biti za nj ponovno suđen pred Sudom osim ako je postupak pred drugim sudom vođen:.

(a) zbog zaštite odnosne osobe od kaznene odgovornosti za djela iz nadležnosti Suda; ili

(b) pristrano ili ovisno, u neskladu s odredbama pravičnog postupka priznatim međunarodnim pravom te na način koji je, prema okolnostima slučaja, bio proturječan težnji privođenja pravdi odnosne osobe."

C. Europska Unija i Schengenski sporazum

  1. Članak 50. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, koju su svečano proglasili Europski parlament, Vijeće i Komisija u Strasbourgu dana 12. prosinca 2007. godine (OJ 14.12.2007, C 303/1) glasi kako slijedi:

"Nitko ne smije biti ponovno podložan progonu ili kažnjen u kaznenom postupku za kazneno djelo za koje je on ili ona već pravomoćno oslobođen ili osuđen u Uniji, u skladu sa zakonom."

  1. Članak 54. Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma od 14. lipnja 1985. godine ("KPSS") propisuje kako slijedi:

"Osobu čije je suđenje konačno dodijeljeno jednoj ugovornoj stranci se ne može goniti u drugoj ugovornoj stranci za ista djela, pod uvjetom da je kazna određena, izvršena, da je trenutno u postupku izvršenja ili da se više ne može izvršiti prema zakonima ugovorne stranke koja je kaznu izrekla."

  1. Sud Europskih zajednica (The Court of Justice of the European Communities, “ECJ”) priznao je načelo non bis in idem kao temeljno načelo prava Zajednice (Limburgse Vinyl Maatschappij NV (LVM) i ostali protiv Komisije, C-238/99 P, C-244/99 P, C-245/99 P, C247/99 P, C-250/99 P to C-252/99 P & C-254/99, stavak 59., 15. listopada 2002. godine):

“...načelo non bis in idem, temeljno načelo prava Zajednice ugrađeno i u članak 4.(1.) Protokola br. 7 uz EKLJP, isključuje u pitanjima tržišnog natjecanja, mogućnost da neko poduzeće bude proglašeno krivim ili da se protiv njega drugi puta pokrene postupak na osnovu ponašanja protivnog načelima tržišnog natjecanja za koje je već kažnjeno ili oslobođeno odgovornosti prethodnom odlukom protiv koje nije dopuštena žalba”.

  1. U području prava tržišnog natjecanja, Sud Europskih zajednica je primijenio sljedeći pristup pri ispitivanju poštivanja načela non bis in idem (Aalborg Portland i ostali protiv Komisije, C-204/00P, 205/00P, 211/00P, 213/00P, 217/00P, 219/00P, stavak 338., 7. siječnja 2004. godine):

“Što se tiče poštivanja načela ne bis in idem, primjena tog načela podliježe trostrukom uvjetu istovjetnosti činjenica, jedinstva počinitelja i jedinstva zaštićenoga pravnog interesa. Dakle, prema ovom načelu, ista osoba ne može biti sankcionirana više puta za jedan čin nezakonitog ponašanja u cilju zaštite istog prava."

  1. Sudska praksa Suda Europskih zajednica vezana za policijsku i pravosudnu suradnju u kaznenim stvarima temelji se na drugačijem tumačenju pojma idem (Leopold Henri Van Esbroeck, C-436/04, 9. ožujka 2006. godine):

“27.  Kao prvo, međutim, formulacija 'isti čini' (eng. 'the same acts') iz članka 54. KPSS-a, pokazuje da se ta odredba odnosi samo na narav spornih čina, a ne na njihovu pravnu klasifikaciju.

28. Treba također primijetiti da se pojmovi korišteni u ovom članku razlikuju od onih korištenih u drugim međunarodnim ugovorima koji sadrže načelo ne bis in idem. Za razliku od članka 54. KPSS-a, članak 14.(7.) Međunarodne povelje o građanskim i političkim pravima i članak 4. Protokola br. 7. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koriste pojam 'djelo' ('offence'), iz kojega se može pretpostaviti da je kriterij pravne klasifikacije tih čina mjerodavan preduvjet za primjenjivost načela ne bis in idem ugrađenog u te međunarodne ugovore.

...

30. Postoji jedna nužna pretpostavka u načelu ne bis in idem ugrađenom u taj članak, a ta je da države ugovornice moraju imati povjerenje u međusobne sustave kaznenog pravosuđa i da svaka od njih mora priznavati kazneno pravo na snazi u drugoj državi ugovornici čak i kada bi ishod bio drugačiji kada bi se primijenilo njihovo vlastito nacionalno pravo ([C-385/01] Gözütok i Brügge [[2003] ECR I-1345], stavak 33.).

31. Iz toga slijedi da mogućnost da se pravna klasifikacija istih čina razlikuje u dvije različite države ugovornice ne predstavlja prepreku za primjenu članka 54. KPSS-a.

32. Iz istoga se razloga ne može primijeniti kriterij istovjetnosti zaštićenog pravnog interesa, s obzirom da se taj kriterij vjerojatno razlikuje od jedne do druge države ugovornice.

33. Članak 54. KPSS-a dodatno učvršćuje gornji zaključak, time što osigurava da nitko ne smije biti gonjen za iste čine u nekoliko država ugovornica zbog toga što je ostvario svoje pravo na slobodu kretanja (Gözütok i Brügge, stavak 38., i predmet C-469/03 Miraglia [2005] ECR I2009, stavak 32.).

34. Kao što je nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 45. svog Mišljenja, to pravo na slobodu kretanja zaista je zajamčeno samo ako počinitelj nekog djela zna da, jednom kada bude proglašen krivim i kada odsluži kaznu, ili, tamo gdje je to primjenjivo, kada bude oslobođen pravomoćnom presudom u nekoj državi članici, može putovati unutar schengenskog područja bez straha od progona u drugoj državi članici na temelju toga što pravni sustav te države članice postupa prema djelima o kojima je riječ kao prema posebnom djelu.

35. Budući da nacionalna kaznena prava nisu usklađena, kriterij koji se osniva na pravnoj klasifikaciji čina ili zaštićenih pravnih interesa može stvoriti jednako toliko prepreka slobodi kretanja unutar schengenskog područja koliko i kazneni sustavi u državama ugovornicama.

36. U takvim je okolnostima jedini mjerodavni kriterij za primjenu članka 54. KPSS-a istovjetnost materijalnih čina, shvaćena u smislu postojanja skupa konkretnih okolnosti koje su neraskidivo međusobno povezane.

...

38. ...konačna ocjena u tom pogledu pripada ...nadležnim nacionalnim sudovima koji imaju zadatak odlučiti predstavljaju li materijalni čini o kojima je riječ skup činjenica koje su neraskidivo povezane u vremenu, u prostoru i s obzirom na njihov predmet."

  1. ECJ je potvrdio i razvio ovaj pristup u najnovijem predmetu koji se tiče primjene načela non bis in idem (Norma Kraaijenbrink, C-367/05, 18. srpnja 2007.):

“26.  ...treba primijetiti da je Sud već presudio da je jedini mjerodavni kriterij za primjenu članka 54. KPSS-a istovjetnost materijalnih čina, koja se tumači kao postojanje skupa konkretnih, neraskidivo povezanih okolnosti (vidi Van Esbroeck, stavak 36.; predmet C-467/04 Gasparini i ostali [2006.] ECR I-9199, stavak 54. i predmet C-150/05 Van Straaten [2006] ECR I-9327, stavak 48.).

27. Kako bi ocijenili postoji li takav skup konkretnih okolnosti, nadležni nacionalni sudovi moraju utvrditi predstavljaju li materijalni čini u dva postupka skup činjenica koje su neraskidivo međusobno povezane u vremenskom, prostornom i sadržajnom smislu (vidi, u tom smislu, Van Esbroeck, stavak 38.; Gasparini i ostali, stavak 56., i Van Straaten, stavak 52.).

28. Slijedom toga, polazište za procjenu pojma 'isti čini' u smislu članka 54. KPSS-a je razmatranje u cjelini konkretnoga nezakonitog ponašanja koje je uzrokovalo pokretanje kaznenog postupka pred sudovima dvije države ugovornice. Tako članak 54. KPSS-a može postati primjenjiv samo tamo gdje sud koji postupa povodom drugog kaznenog progona utvrdi da materijalni čini, stoga što su vremenski, prostorno i sadržajno povezani, čine jednu neodvojivu cjelinu.

29. S druge strane, ako materijalni čini ne predstavljaju takvu neodvojivu cjelinu, sama činjenica da je sud koji postupa povodom drugog kaznenog progona utvrdio da je navodni počinitelj tih čina djelovao s jednakom zločinačkom namjerom, nije dovoljna za utvrđivanje da postoji skup konkretnih okolnosti koje su jedna s drugom neraskidivo povezane, a koje su obuhvaćene pojmom 'isti čini' u značenju članka 54. KPSS-a.

30. Kao što je Komisija Europskih zajednica posebno istaknula, subjektivna veza između čina koji su doveli do kaznenih postupaka u dvije različite države ugovornice nužno ne znači da postoji objektivna veza između materijalnih čina o kojima je riječ, koji se dakle mogu vremenski, prostorno i po svojoj prirodi razlikovati.

...

32... na nadležnim je nacionalnim sudovima da procijene postoji li takav stupanj istovjetnosti i povezanosti između svih činjeničnih okolnosti koje su dovele do pokretanja tih kaznenih postupaka protiv iste osobe u dvije države ugovornice da je moguće odlučiti da se radi o 'istim činima" u smislu članka 54. KPSS-a.

...

36. U svjetlu svega što je gore rečeno, odgovor na prvo pitanje mora dakle biti da članak 54. KPSS-a treba tumačiti na sljedeći način:

- mjerodavni kriterij u svrhu primjene tog članka jest jednakost materijalnih čina, shvaćena kao postojanje skupa neraskidivo povezanih činjenica, bez obzira na njihovu pravnu klasifikaciju ili zaštićeni pravni interes;

- različiti čini koji posebice uključuju, prvo, posjedovanje protupravne imovine stečene trgovinom drogom u jednoj državi ugovornici i drugo, razmjenu novčanih iznosa koji također potječu iz takve trgovine u mjenjačnicama koje se nalaze u drugoj državi ugovornici, ne bi se smjeli smatrati 'istim činima' u značenju članka 54. KPSS-a samo zato što nadležni nacionalni sud utvrdi da su te radnje jedna s drugom povezane istom zločinačkom namjerom;

- na tom je nacionalnom sudu da ocijeni je li stupanj jednakosti i veze između svih činjenica koje se uspoređuju takav da je moguće, u svjetlu spomenutih mjerodavnih kriterija, utvrditi da se radi o 'istim činima' u značenju članka 54. KPSS-a.

D. Američka konvencija o ljudskim pravima

  1. Članak 8. stavak 4. Američke konvencije o ljudskim pravima glasi:

"Okrivljenik oslobođen pravomoćnom presudom ne smije biti podvrgnut novom suđenju za istu stvar."

  1. Međuamerički sud za ljudska prava dao je sljedeće tumačenje ove odredbe (LoayzaTamayo protiv Perua, 17. rujna 1997., Serija C br. 33, stavak 66.):

“To je načelo namijenjeno zaštiti prava osoba kojima je za konkretne činjenice bilo suđeno od toga da budu podvrgnute novom suđenju zbog istog uzroka. Za razliku od formulacije koja se koristi u ostalim instrumentima za zaštitu ljudskih prava (primjerice, u Međunarodnoj povelji o građanskim i političkim pravima Ujedinjenih naroda, članak 14.(7.), koja spominje isto 'kazneno djelo'), Američka konvencija koristi izraz 'isti uzrok ('the same cause'), koji je mnogo širi pojam koji ide u korist žrtve.'

E. Vrhovni sud Sjedinjenih Država

  1. U Sjedinjenim Državama pravilo zabrane dvostrukog progona („double jeopardy“) proizlazi iz Petog amandmana Ustava, mjerodavne klauzule koja glasi:

“...niti će bilo koja osoba biti podvrgnuta opasnosti po život i zdravlje za isto djelo ...”

  1. Vrhovni sud je u predmetu Blockburger protiv Sjedinjenih Država, 284 U.S. 299 (1932.), u kojemu je optuženik prodavao narkotike koji nisu bili u izvornoj ambalaži i bez pisane narudžbe kupca i gdje je takva prodaja okarakterizirana kao dva protuzakonita djela, dao sljedeće tumačenje:

"U članku 1. Zakona o opojnim drogama zapriječeno je kazneno djelo prodaje svih zabranjenih narkotika osim u ambalaži ili iz ambalaže s izvornim pečatom; a u članku 2. zapriječeno je kazneno djelo prodaje svih takvih narkotika koja nije provedena u skladu s pisanom narudžbom osobe kojoj se narkotik prodaje. Tako su, prema slovu zakona, zapriječena dva različita kaznena djela. Ovdje je došlo do samo jedne prodaje, pa se postavlja pitanja je li okrivljenik, prekršivši oba članka jednom radnjom, počinio dva djela ili samo jedno.

...

Svako od tih zapriječenih djela zahtijeva dokazivanje drugačijeg čimbenika. Primjenjivo je sljedeće pravilo: ako isti čin ili pravni posao predstavlja kršenje dvaju zakonskih odredbi, za određivanje radi li se o dva djela ili samo o jednom potrebno je provesti test o tome zahtijeva li svaka odredba dokazivanje dodatne činjenice koju ona druga ne zahtijeva... [O]vaj je sud citirao i usvojio formulaciju Vrhovnog suda Massachusettsa u presudi u predmetu Morey protiv Commonwealtha, 108 Mass. 433: 'Jedan jedini čin može predstavljati protupravno djelo temeljem dva zakona: ako svaka odredba zahtijeva dokazivanje dodatne činjenice koju druga odredba ne zahtijeva, oslobađajuća ili osuđujuća presuda prema bilo kojoj odredbi ne izuzima optuženika od progona i kažnjavanja prema drugoj odredbi.'”

  1. Vrhovni sud je u predmetu Grady protiv Corbina, 495 U.S. 508 (1990.), koji se bavio “ubojstvom za volanom”, koje je počinio optuženik Corbin, razvio drugačiji pristup:

“...[T]ehnička usporedba elemenata dvaju djela, kako to zahtijeva presuda u predmetu Blockburger ne štiti dovoljno optuženike od tereta višestrukih suđenja. Ovaj predmet na sličan način prikazuje ograničenja analize u predmetu Blockburger. Da je presuda u predmetu Blockburger predstavljala cijelu istragu u slučaju zabrane dvostrukog progona, u kontekstu uzastopnih postupaka, država je mogla Corbinu suditi četiri puta uzastopce: zbog toga što se nije držao desne strane ceste, zato što je vozio u alkoholiziranom stanju, za napad, i za ubojstvo. Država je mogla sa svakim suđenjem unaprijediti svoje iznošenje dokaza, procijeniti koji su svjedoci dali najuvjerljivije iskaze, koji dokumenti su imali najveći učinak, koje početne i završne riječi su najbolje uvjerile porotnike. Corbin bi bio ili prisiljen boriti se u svakom od ovih suđenja ili se izjasniti krivim kako bi izbjegao uznemiravanje i trošak.

Zbog toga naknadni postupak mora moći učiniti i više od pukog preživljavanja testa Blockburger. Kao što smo predložili u predmetu Vitale, klauzula o zabrani dvostrukog progona zabranjuje svaki naknadni postupak u kojemu bi vlada, kako bi utvrdila neki nužni čimbenik djela kojim se osoba tereti u tom postupku, dokazivala ponašanje koje predstavlja djelo za koje je optuženik već gonjen. ... Ključno pitanje jest koje će ponašanje država dokazati, a ne dokazi koje će država koristiti za dokazivanje tog ponašanja... Država ne može izbjeći ono što zahtijeva klauzula o zabrani dvostrukog progona samo tako što će u narednim postupcima izmijeniti iznesene dokaze kako bi dokazala isto ponašanje...“

  1. Ipak, Vrhovni sud se u predmetu Sjedinjene Države protiv Dixona, 509 U.S. 688 (1993.), vratio na test Blockburger :

“Zaštita koju pruža klauzula zabrane dvostrukog progona odnosi se i na postupke zbog nepoštivanja kaznenog postupka, kao i na ostale kaznene postupke. Zabrana dvostrukog progona primjenjuje se u kontekstu kako višestrukih kažnjavanja tako i uzastopnih postupaka, ako dva kaznena djela zbog kojih se optuženik kažnjava ili mu se sudi ne mogu preživjeti test 'istih elemenata' ili test 'Blockburger'... Tim se testom ispituje sadrži li svako djelo neki element koji drugo djelo ne sadrži; ako ne sadrži, tada se radi o 'istom djelu' u značenju klauzule, a zabrana dvostrukog progona zabranjuje naknadno kažnjavanje ili progon...

Iako bi progon [u predmetu o kojem je riječ] nesumnjivo bio zabranjen prema testu 'istog ponašanja' u predmetu Grady, presudu u predmetu Grady treba odbaciti jer je proturječila neprekinutom nizu odluka... te stvorila zbrku... Osim toga, pravilo koje je uvela presuda u predmetu Grady već se pokazalo nestabilnim u primjeni, vidi Sjedinjene Države protiv Felixa, 503 U. S. ___. Iako Sud olako ne preispituje presedane, nikada se nije osjećao prisiljenim slijediti prethodne odluke koje su neizvedive ili loše obrazložene."

PRAVO

I PRETHODNI PRIGOVOR VLADE

  1. Vlada je prigovor o neiscrpljenju domaćih pravnih sredstava prvi put uložila pred velikim vijećem. Tvrdila je da se podnositelj nije žalio protiv osuđujuće odluke u prekršajnom postupku ili protiv odluke o pokretanju kaznenog postupka.
  2. Sud ponavlja da tužena ugovorna strana mora temeljem pravila 55. Poslovnika Suda svaki prigovor o nedopuštenosti, u mjeri u kojoj to dozvoljavaju njegov značaj i okolnosti, uložiti u svojem pisanom ili usmenom očitovanju o osnovanosti zahtjeva (vidi Prokopovich protiv Rusije, br. 58255/00, stavak 29., ECHR 2004-XI (izvaci), s daljnjim upućivanjem). U fazi ispitivanja dopuštenosti zahtjeva, Vlada nije uložila nikakav prigovor koji bi se ticao iscrpljenja domaćih pravnih sredstava. Stoga je Vlada izgubila pravo uložiti prethodni prigovor neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava u ovoj fazi postupka. Prigovor Vlade stoga treba odbiti.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 4. PROTOKOLA BR.7.

  1. Podnositelj prigovara temeljem članka 4. Protokola br. 7. da mu je ponovno suđeno za isto djelo, nakon što je već odslužio tri dana pritvora zbog remećenja javnog reda počinjenog 4. siječnja 2002. godine. Članak 4. Protokola br. 7. glasi kako slijedi:

“1.  Nikome se ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku iste države za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom te države.

2. Odredbe prethodnoga stavka ne sprječavaju ponovno razmatranje slučaja u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom dotične države ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitnih povreda koje su mogle utjecati na rješenje slučaja.

3. Ovaj se članak ne može derogirati na temelju članka 15. Konvencije.“

A. Je li prva sankcija bila kaznene naravi

  1. Sud primjećuje da je 4. siječnja 2002. godine u postupku koji je vođen na temelju Zakona o prekršajima, a koji se prema ruskoj pravnoj klasifikaciji smatra "prekršajnim" a ne "kaznenim" postupkom, utvrđeno kako je podnositelj kriv. Stoga je, da bi se utvrdilo je li podnositelj zahtjeva "pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom države" prvo pitanje o kojemu treba odlučiti, pitanje tiče li se taj postupak "kaznene" stvari u smislu članka 4. Protokola br. 7.

1. Zaključak vijeća

  1. Vijeće je smatralo, s obzirom na najvišu moguću kaznu od petnaest dana zaprijećenu za djelo iz članka 158. Zakona o prekršajima i pritvor od tri dana koji je podnositelj u stvari odslužio, da utvrđenje krivnje u postupku provedenom 4. siječnja 2002. godine predstavlja "kaznenu" osudu, u smislu članka 4. Protokola br. 7.

2. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositelj

  1. Podnositelj tvrdi da je njegova osuda za djelo temeljem članka 158. Zakona o prekršajima zadovoljila kriterij naveden u sudskoj praksi Suda o tumačenju pojma "optužba za kazneno djelo". Ističe da je moguća kazna - u njegovom slučaju kazna zatvora od petnaest dana - a ne stvarna izrečena kazna, bila odlučni element za klasifikaciju djela kao "kaznenog" (pozvao se na predmete Engel i ostali protiv Nizozemske, 8. lipnja 1976,, stavak 85,, Serija A br. 22 i Lauko protiv Slovačke, 2. rujna 1998., Reports of Judgments and Decisions 1998-VI). Podsjeća da su mu bile stavljene lisice kako bi bio doveden pred suca, da je istoga dana proglašen krivim i osuđen na zatvor od tri dana s trenutnim učinkom.

(b) Vlada

  1. Vlada prihvaća da je osuda podnositelja od 4. siječnja 2002. godine bila u naravi "kaznena".

3. Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da za primjenjivost načela non bis in idem iz članka 4. stavka 1. Protokola br. 7. pravna klasifikacija postupka prema nacionalnom pravu ne može biti jedini kriterij mjerodavnosti. Inače bi primjena ove odredbe bila ostavljena diskreciji država ugovornica u mjeri koja bi mogla dovesti do rezultata nespojivih s predmetom i svrhom Konvencije (vidi, najnovije, Storbråten protiv Norveške (odluka), br. 12277/04, ECHR 2007... (izvaci), s daljnjim navođenjem predmeta). Pojam "kazneni postupak" u tekstu članka 4. Protokola br. 7. mora se tumačiti u svjetlu općih načela koja se tiču odgovarajućih riječi "optužba za kazneno djelo" i "kazna" u člancima 6. odnosno 7. Konvencije (vidi Haarvig protiv Norveške (odluka), br. 11187/05, 11. prosinca 2007.; Rosenquist protiv Švedske (odluka), br. 60619/00, 14. rujna 2004.; Manasson protiv Švedske (odluka), br. 41265/98, 8. travnja 2003.; Göktan protiv Francuske, 33402/96, stavak 48., ECHR 2002-V; Malige protiv Francuske, 23. rujna 1998., stavak 35., Reports 1998-VII i Nilsson protiv Švedske (odluka), br. 73661/01, ECHR 2005-...).
  2. Utvrđenom su sudskom praksom Suda postavljena tri kriterija, uobičajeno poznata kao “kriteriji Engel ” (vidi Engel i ostali protiv Nizozemske, 8. lipnja 1976., Serija A br. 22), koje treba uzeti u obzir kad se utvrđuje je li ili nije bilo “optužbe za kazneno djelo”. Prvi kriterij je pravna klasifikacija djela na temelju nacionalnog prava, drugi je sama narav djela, a treći je stupanj težine kazne kojoj bi dotična osoba mogla biti podvrgnuta. Drugi i treći kriterij su alternativni, a ne nužno kumulativni. To međutim, ne isključuje kumulativni pristup kad odvojena analiza svakog kriterija ne omogućava dolaženje do jasnog zaključka o postojanju optužbe za kazneno djelo (vidi, kao novije izvore prava, Jussila protiv Finske [VV], br. 73053/01, stavci 30.-31., ECHR 2006-..., i Ezeh and Connors protiv Ujedinjene Kraljevine [VV], br. 39665/98 i 40086/98, §§ 82-86, ECHR 2003-X).
  3. Prema domaćoj pravnoj klasifikaciji, djelo "lakše povrede reda i mira" je temeljem članka 158. Zakona o prekršajima označeno kao "prekršaj". Sud ipak ponavlja da je prethodno utvrdio da područje koje ruski i slični pravni sustavi definiraju kao "prekršajno" obuhvaća određena djela koja imaju kaznenu konotaciju, ali su previše beznačajna da bi se na njih primjenjivalo kazneno pravo i postupak (vidi Menesheva protiv Rusije, 59261/00, stavak 96., ECHR 2006-...; Galstyan protiv Armenije, br. 26986/03, stavak 57., 15. studenog 2007. i Ziliberberg protiv Moldavije, br. 61821/00, stavci 32.-35., 1. veljače 2005.).
  4. Po svojoj je naravi uključenje prekršaja protiv javnog reda i mira u Zakon o prekršajima poslužilo kao jamstvo zaštite ljudskog dostojanstva i javnog reda, a to su vrijednosti i interesi koji u pravilu spadaju u područje zaštićeno kaznenim pravom. Odgovarajuća odredba tog Zakona bila je usmjerena prema svim građanima, a ne prema skupini koja ima poseban položaj. Upućivanje na "lakšu" (prekršajnu) narav čina samo po sebi ne isključuje njihovu klasifikaciju kao "kaznenih" u autonomnom smislu Konvencije, budući da u Konvenciji nema ničega što bi upućivalo na zaključak da kaznena narav djela, u smislu kriterija Engel, nužno traži izvjesni stupanj težine (vidi naprijed citirani predmet Ezeh, stavak 104.). Konačno, Sud smatra da je prvenstveni cilj uvođenja djela o kojemu je riječ kazna i odvraćanje, a to su priznate značajke obilježja kaznenih sankcija (ibid, st. 102. i 105.).
  5. Glede stupnja težine mjere, on se utvrđuje s obzirom na najveću moguću kaznu koju predviđa mjerodavno pravo. Stvarna izrečena kazna mjerodavna je za odlučivanje, ali ne može umanjiti važnost onoga o čemu se prvotno radilo u postupku (ibid, stavak 120.). Sud primjećuje da je člankom 158. Zakona o prekršajima bila predviđena kazna zatvora od petnaest dana kao najveća zaprijećena kazna i da je podnositelj na kraju osuđen da odsluži kaznu od tri dana lišenja slobode. Kao što je Sud potvrdio u mnogo navrata, kad u društvu koje se opredijelilo za vladavinu prava zapriječena i stvarno izrečena kazna podnositelju uključuje gubitak slobode, postoji predmnijeva da su optužbe protiv podnositelja "kaznene", a to je predmnijeva koja se može pobijati potpuno iznimno, samo ako se lišenje slobode ne može smatrati "značajno štetnim" s obzirom na prirodu, trajanje ili način izvršenja (vidi Engel, stavak 82. i Ezeh, stavak 126., oba naprijed citirana). Sud u ovome predmetu ne nalazi nikakve takve iznimne okolnosti.
  6. U svjetlu gornjih razmatranja Sud zaključuje, kao što je to učinilo i vijeće, da je narav prekršaja protiv javnog reda i mira, zajedno s težinom kazne dovela do osude podnositelja od 4. siječnja 2002. godine u okviru "kaznenog postupka" u smislu članka 4. Protokola br. 7.

B. Jesu li djela za koja je protiv podnositelja poduzet kazneni progon bila ista (idem)

  1. Člankom 4. Protokola br. 7. ustanovljeno je jamstvo da nitko neće biti dva puta suđen ili kažnjen za djelo za koje je već pravomoćno osuđen/osuđena ili oslobođen/oslobođena. S obzirom na mnoštvo optužbi podnesenih protiv podnositelja u kaznenom postupku, Sud smatra potrebnim na početku utvrditi je li kazneno djelo za koje je podnositelj optužen bitno slično prekršaju za koji je osuđen.

1. Zaključak vijeća

  1. Vijeće je utvrdilo da se, s obzirom na osudu podnositelja temeljem članaka 318. i 319. Kaznenog zakona za vrijeđanje i prijetnje nasiljem protiv javnih dužnosnika, ovaj dio osude osnivao na činima različitim, i vremenski kasnijim od onih na kojima se temeljila njegova osuda za kazneno djelo protiv javnog reda. S druge strane, optužba za kazneno djelo protiv javnog reda temeljem članka 213. Kaznenog zakona, podnesena protiv podnositelja, upućivala je na iste činjenice kao one koje su oblikovale osnovu za njegovu osudu temeljem članka 158. Zakona o prekršajima. S obzirom da prekršaj protiv javnog reda i mira kako je definiran u članku 158. i kazneno djelo protiv javnog reda iz članka 213. imaju iste bitne elemente, a to je remećenje javnog reda, vijeće je zaključilo da je podnositelj gonjen za djelo za koje je već prije bio osuđen.

2. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositelj

  1. Podnositelj tvrdi da je, kad se za različita djela koja su rezultat jednog jedinog čina goni uzastopno, ključno pitanje imaju li djela "iste bitne elemente". U sudskoj praksi Suda u pet slučajeva različita djela bila su odvojena, koristeći test "istih bitnih elemenata". Prvo, kad ponašanje pripisano podnositelju nije bilo isto u odnosu na dva djela (kao u naprijed citiranom predmetu Manasson). Drugo, kad su sama djela imala različite bitne vidove (kao u predmetu Schutte protiv Austrije, br. 18015/03, 26. srpnja 2007., u kojemu je Kazneni zakon upućivao na upotrebu opasne prijetnje ili sile protiv službene vlasti, dok se Zakonom o cestovnom prometu samo kažnjavalo osobu koja ne stane u svrhu prometne provjere). Treće, kad se za jedno djelo tražio bitan uvjet koji se odnosio na prirodu okrivljenikove krivnje, ali se taj uvjet nije primijenio na drugo djelo (kao što je dokaz namjere ili nehaja, kao u naprijed citiranom predmetu Rosenquist, ili dokaz namjernog propuštanja, kao u predmetu Ponsetti and Chesnel protiv Francuske (odluka), br. 36855/97 i 41731/98, ECHR 1999-VI). Četvrto, ako je svrha mjera bila različita (na primjer, sprečavanje ili odvraćanje, za razliku od odmazde, kao u predmetu Mjelde protiv Norveške (odluka), br. 11143/04, 1. veljače 2007.). Peto, kad se sankcije odnose na dvije različite pravne osobe (kao u predmetu Isaksen protiv Norveške (odluka), br. 13596/02, 2. listopada 2003.).
  2. U odnosu na ovaj predmet, podnositelj je istaknuo da je optužen u kaznenom postupku temeljem članka 213. Kaznenog zakona, za svoje ponašanje od 4. siječnja 2002. godine ujutro, za koje je već bio podvrgnut prekršajnoj kazni. Tvrdi da su djela za koja je gonjen temeljem članka 213. Kaznenog zakona i članka 158. Zakona o prekršajima sadržavala iste bitne elemente, i činjenične i pravne.
  3. Po mišljenju podnositelja, oba su se postupka vođena protiv njega ticala istih činjenica, tj. psovanja policajca, povrede javnog reda, odbijanja podvrgavanja policijskim naredbama i pokušaja odlaska iz policijske postaje u jutro 4. siječnja 2002. godine. Činjenična istovjetnost proizlazi iz opisa radnji podnositelja u prekršajnoj prijavi od 4. siječnja 2002. godine i optužnici od 19. travnja 2002. godine.
  4. Glede pravne karakterizacije koja je mogla biti dana tim činjenicama, progon podnositelja bio je moguć ili temeljem članka 158. Zakon o prekršajima ili temeljem članka 213. Kaznenog zakona. Iako actus reus ova dva djela nije bio potpuno isti, oba su imala iste bitne elemente. Pojam "očigledno pokazivanje nepoštovanja zajednice" iz članka 213. bitno obuhvaća "izjavljivanje prostota [i] uvredljivo ponašanje prema drugima" iz članka 158. Podnositelj se poziva na sudsku praksu Vrhovnog suda Rusije, koji je od 1978. godine presuđivao da neki čin može predstavljati ili prekršaj protiv javnog reda i mira ili kazneno djelo protiv javnog reda, ali nikada i jedno i drugo (vidi stavak 30. ove presude). Stoga je mogućnost da jedan jedini čin predstavlja razna djela (concours ideal d'infractions) u ovome predmetu bila isključena.

(b) Vlada

  1. Vlada tvrdi da je podnositelj počinio dva djela koja se razlikuju i s činjeničnog i s pravnog stajališta.
  2. Što se tiče činjenica, Vlada tvrdi da se progon podnositelja za kazneno djelo protiv javnog reda iz članka 213., stavka 2. Kaznenog zakona odnosio na njegove verbalne napade satnika S. i bojnika K., dok je ovaj pripremao prekršajnu prijavu, tj. nakon što je prekršaj već bio počinjen. Prema Vladi, s obzirom na zahtjeve da se prekršajni postupak vodi "brzo" i u "razumnom roku", domaće vlasti nisu za te radnje koje je počinio podnositelj mogle goniti odmah jer su bile zauzete privođenjem podnositelja sucu. Pokretanje kaznenog postupka tražilo je dodatno vrijeme i dovršetak konkretnih procesnih radnji. Po mišljenju Vlade, ovaj je slučaj sličan, s obzirom na svoje činjenične okolnosti, naprijed citiranim predmetima Schutte i Asci protiv Austrije (odluka, br. 4483/02, ECHR 2006-...).
  3. Glede pravne karakterizacije, Vlada priznaje da oba, prekršaj protiv javnog reda i mira i kazneno djelo protiv javnog reda, štite isti pravni interes, odnosno interes javnog reda. Međutim, ta se dva djela razlikuju s obzirom na svoj actus reus, težinu povrede javnog reda, a i težinu kazne. Prekršaj je lakše djelo od kaznenog djela, budući da pokriva tek odstupanje od uspostavljenih društvenih i moralnih normi, dok kazneno djelo podrazumijeva upotrebu sile i otpora protiv javnog službenika. Vlada ističe da ne samo da su prekršaji protiv javnog reda i mira kažnjivi kraćim zatvorskim kaznama, nego su i uvjeti prekršajnog pritvora bolji nego što bi bili u zatvoru u kojemu osuđeni kriminalci služe svoje kazne. Stoga nema istovjetnosti djela.

(c) Treća strana

  1. Treća strana tvrdi da francuska riječ “infraction” i engleska riječ "djelo" imaju različito porijeklo: kao prvo u stvarnom, konkretnom malicioznom činu koji je doveo do nepoštivanja javnog reda, i, kao drugo, u pravnoj klasifikaciji djela, tj. opisu u pravnom pravilu ponašanja za koje je zapriječena kazna. Samo značenje riječi "infraction" ili "djelo" odnosi se na ponašanje počinitelja. Ova se zbrka odražava i u instrumentima međunarodnog prava, koji u stvari koriste oba izraza ("djela" i "činjenice"). To objašnjava zašto je riječ "djelo" prevedena kao "iste činjenice" u francuskoj inačici Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma iz 1990. godine.
  2. Po mišljenju treće strane, dvosmislenost koja okružuje izraze "infraction" i "djelo" stvorila je zbrku unutar institucija Konvencije. I dok su Komisija u predmetu Raninen protiv Finske (br. 20972/92, odluka Komisije od 7. ožujka 1996. ) i Sud u predmetu Gradinger protiv Austrije (23. listopada 1995., Serija A br. 328-C) koristili izraz "djelo" da opišu ponašanje podnositelja, u presudi u predmetu Oliveira protiv Švicarske (30. srpnja 1998., Reports 1998-V) dan je znak o novom odstupanju, pri čemu je Sud prihvatio da različiti sudovi mogu suditi o "odvojenim djelima, čak i ako su dio jednog jedinog kriminalnog čina". Stoga je pojam "djelo", koji se tumači kao ponašanje, počeo ustupati svoje mjesto pristupu koji autori Protokola br. 7. nisu predvidjeli.
  3. Treća strana kritizira sudsku praksu Suda zbog njene nepredvidljivosti i pravne nesigurnosti i potiče Sud da usvoji dosljedniji pristup. Po njenom mišljenju, pristup koji se sastoji od definiranja pojma idem na osnovi "istih činjenica" puno je sigurnija metoda za pojedinca nego onaj koji se osniva na pravnoj istovjetnosti. Usvajanjem pristupa "istih činjenica" povećala bi se vjerodostojnost sudske prakse Suda koja se odnosi na neotuđivo pravo koje nikada ne smije biti podvrgnuto nacionalnim diskrecijskim ovlastima.

3. Ocjena Suda

(a) Sažetak postojećih pristupa

  1. Korpus sudske prakse koji je Sud stvarao kroz povijest primjene članka 4. Protokola br. 7 pokazuje postojanje nekoliko pristupa pitanju jesu li djela za koja je podnositelj gonjen ista.
  2. Primjer za prvi pristup, koji se usredotočuje na "isto ponašanje" podnositelja bez obzira na pravnu klasifikaciju tog ponašanja (idem factum) je presuda U tom je predmetu g. Gradinger kazneno osuđen za uzrokovanje smrti iz nehaja, a i izrečena mu je novčana kazna u prekršajnom postupku zbog vožnje pod utjecajem alkohola. Sud je utvrdio je došlo do povrede članka 4. Protokola br. 7., iako su oznaka, priroda i svrha dva djela bili različiti, u mjeri u kojoj su se obje odluke osnivale na istom ponašanju podnositelja zahtjeva (vidi naprijed citirani predmet Gradinger, stavak 55.).
  3. Drugi pristup također kreće od pretpostavke da je ponašanje okrivljenika koje je dovelo do progona isto, ali postavlja pravilo da isto ponašanje može predstavljati nekoliko djela (concours idéal d'infractions) za koja može biti suđeno u odvojenim postupcima. Sud je taj pristup razvio u predmetu Oliveira (naprijed citirano), u kojemu je podnositeljica osuđena prvo za gubitak kontrole nad vozilom, a nakon toga za nehajno uzrokovanje tjelesne ozljede. Automobil joj je skrenuo na drugu stranu ceste, udarivši jedan automobil i sudarivši se nakon toga s drugim, čiji je vozač pretrpio teške tjelesne ozljede. Sud je utvrdio da su činjenice predmeta tipičan primjer jednog jedinog čina koji tvori različita djela, time da članak 4. Protokola br. 7. samo zabranjuje da se ljudima sudi dva puta za isto djelo. Po mišljenju Suda, iako bi bilo dosljednije u skladu s načelom pravilnog vršenja pravde da je osuđujuću odluku u odnosu na oba djela donio isti sud u jednom postupku, činjenica da se radilo o dva postupka u ovome predmetu o kojemu je riječ nije bila odlučna. Činjenica da su za različita djela, čak i ako su dio jednog kriminalnog čina, sudili različiti sudovi, nije dovela do povrede članka 4. Protokola br. 7, osobito kad kazne nisu bile kumulativne (vidi naprijed citirani predmet Oliveira, stavke 25.- 29.). U kasnijem predmetu Göktan Sud je također presudio da nije došlo do povrede članka 4. Protokola br. 7. jer je isto kriminalno ponašanje za koje je podnositelj bio osuđen predstavljalo dva odvojena djela: kazneno djelo trgovanja nezakonito uvezenim drogama i carinski prekršaj neplaćanja carine (vidi naprijed citirani predmet Göktan, stavak 50.). Ovaj je pristup primijenjen i u predmetima Gauthier protiv Francuske (odluka, br. 61178/00, 24. lipnja 2003.) i Ongun protiv Turske (odluka, br. 15737/02, 10. listopada 2006.).
  4. Treći pristup stavlja naglasak na "bitne elemente" dva djela. Sud je u predmetu Franz Fischer protiv Austrije (br. 37950/97, 29. svibnja 2001.) potvrdio da članak 4. Protokola br. 7. tolerira progon za nekoliko djela koja su nastala iz jednog jedinog kriminalnog čina (concours idéal d'infractions). Međutim, budući bi bilo nespojivo s tom odredbom kad bi podnositelju moglo biti suđeno ili kad bi mogao biti kažnjen za djela koja su tek "nominalno različita", Sud je presudio da treba dodatno ispitati imaju li ta djela iste "bitne elemente". Budući da je u predmetu g. Fischera prekršaj vožnje u pijanom stanju i kazneno djelo nehajnog uzrokovanja smrti "dozvolivši da bude otrovan" imalo iste "bitne elemente", Sud je utvrdio povredu članka 4. Protokola br. 7. Isto je tako istaknuo da, u slučaju da se dva djela za koja je dotična osoba gonjena samo neznatno preklapaju, nema nikakvog razloga presuditi da okrivljenik ne može biti gonjen za svako od njih zasebno. Isti je pristup nastavljen i u predmetima F. protiv Austrije (br. 38275/97, 30. svibnja 2002. ) i Sailer protiv Austrije (br. 38237/97, 6. lipnja 2002.), time da su se oba osnivala na sličnim okolnostima.
  5. Od uvođenja pojma "bitni elementi" Sud je često upućivao na taj pojam u kasnijim predmetima. U predmetu Manasson je utvrđeno da je “bitni element” po kojemu se razlikuje porezni prekršaj od kaznenog djela "pozivanje podnositelja na netočnu informaciju sadržanu u knjigama kad je predavao svoju poreznu prijavu” (vidi naprijed citirani predmet Manasson). Sud je slično tome u predmetu Bachmaier primijetio da je posebna otegotna okolnost vožnje u pijanom stanju utvrđena samo u jednom postupku (vidi predmet Bachmaier protiv Austrije (odluka), br. 77413/01, 2. rujna 2004.).
  6. U nizu predmeta u kojima se radilo o djelima povezanima s porezom, utvrđeno je da se dva porezna prekršaja razlikuju po svojoj kriminalnoj namjeri i svrsi (vidi naprijed citirani predmet Rosenquist). U naprijed citiranim predmetima Storbråten i Haarvig, ista su dva razlikovanja utvrđena mjerodavnima.
  7. U analizi u dva austrijska predmeta koju je Sud proveo pojavljuje se različit skup "bitnih elemenata". Sud je u predmetu Hauser-Sporn presudio da se djelo napuštanja žrtve i djelo ne obavještavanja policije o nesreći razlikuju po svojoj kriminalnoj namjeri i da se tiču različitih čina i propuštanja (vidi predmet Hauser-Sporn protiv Austrije, br. 37301/03, stavci 43.-46., 7. prosinca 2006.). U predmetu Schutte "bitni element" jednoga djela je bila upotreba opasne prijetnje ili sile kao sredstva otpora vršenju službene ovlasti, dok se drugi ticao jednostavnog propusta u kontekstu sigurnosti na cesti, i to nezaustavljanja na zahtjev policije (vidi naprijed citirani predmet Schutte, stavak 42.).
  8. I na kraju, u najnovijoj odluci o toj stvari Sud je utvrdio da dva djela o kojima je riječ imaju različite "bitne elemente" i da ih se može razlikovati s obzirom na njihovu težinu i posljedice, društvenu vrijednost koja je njima zaštićena i kriminalnu namjeru (vidi predmet Garretta protiv Francuske, (odluka), br. 2529/04, 4. ožujka 2008.).

(b) Usklađivanje pristupa koje treba provesti

  1. Sud smatra da postojanje raznih pristupa pri odlučivanju je li djelo za koje se podnositelj kazneno goni uistinu isto kao ono za koje je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen stvara pravnu neizvjesnost nespojivu s temeljnim pravom da se ne bude kazneno gonjen dva puta za isto djelo. S obzirom na takvu pozadinu Sud je sada pozvan osigurati usklađeno tumačenje pojma "isto djelo" (element idem načela non bis in idem) u svrhu članka 4. Protokola br. 7. Iako je u interesu pravne sigurnosti, predvidljivosti i jednakosti pred zakonom da Sud bez valjanog razloga ne odstupi od presedana navedenih u prethodnim predmetima, kad Sud ne bi zadržao dinamičan i evolutivni pristup, izložio bi se riziku da postane prepreka reformama i poboljšanju (vidi predmet Vilho Eskelinen i ostali protiv Finske [VV], br. 63235/00, stavak 56., ECHR 2007-...).
  2. Analiza međunarodnih instrumenata u koje je ugrađeno načelo non bis in idem u jednom ili drugom obliku otkriva raznolikost izraza kojima je formulirano. Tako članak 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju, članak 14., stavak 7. UN-ovog Pakta o građanskim i političkim pravima i članak 50. Povelje o temeljnim pravima Europske unije upućuju na '[isto] djelo' ('[même] infraction'), Američka konvencija o ljudskim pravima govori o "istom uzroku" ('mêmes faits'), Konvencija kojom se primjenjuje Šengenski sporazum zabranjuje progon za "ista djela“ ('mêmes faits'), a Statut Međunarodnog kaznenog suda koristi izraz '[isto] ponašanje' ('[mêmes] actes constitutifs'). Sud Europskih zajednica i Međuamerički sud za ljudska prava su presudili da je razlika između izraza "isti čini" ili "isti uzrok" ('mêmes faits') s jedne strane i izraza "[isto] djelo' ('[même] infraction') s druge strane važan element u korist prihvaćanja pristupa koji se strogo osniva na identitetu materijalnih radnji i odbijanju pravne klasifikacije takvih radnji kao nevažnih. Pri tome su oba suda naglasila da bi takav pristup bio na korist počinitelju, koji bi znao da se, nakon što je utvrđen krivim i odslužio svoju kaznu ili nakon što je oslobođen, ne treba bojati kaznenog progona za isto djelo (vidi paragrafe 37. i 40. gore).
  3. Sud smatra da upotreba riječi "kazneno djelo" u tekstu članka 4. Protokola br. 7. ne može opravdati priklanjanje restriktivnijem i pristupu. Sud ponavlja da Konvenciju treba tumačiti i primijeniti na način koji prava čini praktičnima i djelotvornima, a ne teorijskima i iluzornima. Ona je živući instrument koji se mora tumačiti u svjetlu današnjih uvjeta (vidi, kao izvore prava, predmete Tyrer protiv Ujedinjene Kraljevine, travnja 1978., stavak 31., Serija A br. 26 i Christine Goodwin protiv Ujedinjene Kraljevine [VV], br. 28957/95, stavak 75., ECHR 2002-VI). Odredbe međunarodnog ugovora kao što je Konvencija moraju se tumačiti u svjetlu njihovog predmeta i svrhe, a također i u skladu s načelom djelotvornosti (vidi Mamatkulov i Askarov protiv Turske [VV], br. 46827/99 i 46951/99, stavak 123., ECHR 2005-I).
  4. Sud nadalje primjećuje da je pristup koji naglašava pravnu karakterizaciju dva djela previše restriktivan u odnosu na prava pojedinca, jer ako se Sud ograniči na utvrđenje da je osoba kazneno gonjena za djela koja su različito klasificirana, tada se izlaže riziku da će podrovati jamstvo sadržano u članku 4. Protokola br. 7., a ne učiniti ga praktičnim i djelotvornim, kako to traži Konvencija (usporedi naprijed citirani predmet Franz Fischer, stavak 25.).
  5. Prema tome, Sud zauzima stajalište da se članak 4. Protokola br. 7. mora shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo "djelo" u mjeri u kojoj ono proizlazi iz istovjetnih činjenica ili činjenica koje su u biti iste.
  6. Jamstvo ugrađeno u članak 4. Protokola br. 7. postaje relevantno na početku novoga kaznenog progona, kad je prethodna oslobađajuća ili osuđujuća odluka postala po svojoj snazi res iudicata. U ovoj će se točki razmatranja materijal na raspolaganju nužno sastojati od odluke na temelju koje je prvi "kazneni postupak" dovršen i popisa optužbi podnesenih protiv podnositelja u novom postupku. Ti dokumenti redovno sadrže izjavu o činjenicama koja se odnosi i na djelo za koje je podnositelju već suđeno i na djelo za koje je optužen ili optužena. Po mišljenju Suda, takve izjave o činjenicama odgovarajuća su polazna točka za njegovo odlučivanje o pitanju jesu li činjenice u ta oba postupka bile istovjetne ili bitno iste. Sud naglašava da je nevažno koji su dijelovi novih optužbi pravomoćno potvrđeni ili odbijeni u naknadnom postupku, jer članak 4. Protokola br. 7. sadrži osigurač protiv toga da se nekome ponovno sudi ili da ponovno bude podložan progonu u novom postupku, a ne zabranu druge osuđujuće ili oslobađajuće odluke (usporedi paragraf 110. ispod).
  7. Sud se u svome ispitivanju treba stoga usredotočiti na one činjenice koje predstavljaju skup konkretnih činjeničnih okolnosti koje uključuju istoga okrivljenika i koje su neraskidivo povezane u vremenu i prostoru, a čije postojanje treba dokazati kako bi se osigurala osuđujuća presuda ili pokrenuo kazneni postupak.

(c) Primjena ovih načela na ovaj predmet

  1. Sud će započeti svoju analizu okolnosti u ovome predmetu ispitivanjem slijeda događaja koji su se dogodili 4. siječnja 2002. godine i optužbi podnesenih protiv podnositelja.
  2. Rano ujutro djevojka podnositelja otkrivena je unutar vojnog objekta i oni su oboje odvedeni u policijsku stanicu br. 9. kako bi dali objašnjenja. U odnosu na nezakonit ulazak djevojke podnositelja u objekt nije pokrenut nikakav postupak.
  3. Kad se našao u policijskoj stanici, podnositelj je počeo vikati na gđu Y. i satnika S., te je ovoga i odgurnuo. Pokušao je otići, ali je zaustavljen i stavljene su mu lisice. Policijski službenici su odlučili da drsko ponašanje podnositelja predstavlja prekršaj.
  4. Podnositelj je tada odveden u ured bojnika K., koji je počeo sastavljati prekršajnu prijavu. Bili su nazočni i satnik S., te jedan drugi časnik. Podnositelj se nastavio neprilično ponašati i opsovao je bojnika K.
  5. Nakon što je dovršena prijava, policajci su stavili podnositelja u automobil i odvezli ga u Gribanovskiy ROVD. Podnositelj je po putu nastavio psovati bojnika K. koji se vozio u istom automobilu, te je prijetio da će ga ubiti.
  6. Glede postupka pokrenutog protiv podnositelja, Sud kao prvo primjećuje da je 4. siječnja 2002. godine Sud osudio podnositelja za prekršaj protiv javnog reda i mira iz članka 158. Zakona o prekršajima. Iako presuda Okružnog suda sadrži samo jednu rečenicu mjerodavnu za utvrđivanje činjenica i ne spominje bilo kakve dokaze, može se razumno pretpostaviti da se osniva na prekršajnoj prijavi koju je sastavila policija i podnijela Okružnom sudu (vidi stavak 15. ove presude). Proizlazi da je podnositelj proglašen krivim u prekršajnom postupku zbog psovanja policijskih zaposlenika i kršenja javnog reda kratko nakon svog dolaska u policijsku stanicu br. 9.
  7. U kaznenom postupku nakon toga podnositelj je optužen za tri djela u odnosu na događaje od 4. siječnja 2002. (vidi optužnicu navedenu u stavku 21. ove presude). Kao prvo, optužen je za kazneno djelo protiv javnog reda iz članka 213. Kaznenog zakona zbog psovanja gđe Y. i satnika S., te povredu javnog reda odmah nakon dolaska u policijsku stanicu br. 9. Kao drugo, optužen je za vrijeđanje javnog službenika temeljem članka 319. Kaznenog zakona zbog psovanja bojnika K., u njegovom uredu dok je ovaj izrađivao prekršajnu prijavu. Kao treće, optužen je za prijetnju nasiljem protiv javnog službenika temeljem članka 318. Kaznenog zakona, zbog prijetnje ubojstvom bojniku K. na putu do Gribanovskiy ROVD-a.
  8. Kratak pregled događaja i optužbi pokazuje da je u prvom događaju podnositelj psovao gđu Y. i satnika S. u prostorijama ureda za putovnice, a da je u drugom i trećem događaju uvrijedio bojnika K., prvo u njegovom uredu, a zatim u automobilu, prijeteći mu nasiljem. Stoga nema nikakvog vremenskog ili prostornog jedinstva između ta tri događaja. Slijedi da iako je u biti ponašanje podnositelja bilo bitno slično tijekom cijelog dana 4. siječnja 2002. godine, na način da je nastavio verbalno vrijeđati razne službenike; to nije bio trajni čin, nego su to bile različite manifestacije istoga ponašanja iskazanog u jednom broju zasebnih prilika (usporedi naprijed citirani predmet Raninen).
  9. Glede drugog i trećeg događaja u kojima je sudjelovao bojnik K., optužbe protiv podnositelja podnesene su prvi i jedini puta u kaznenom postupku. Stoga se ne može reći da mu je ponovno suđeno za djelo za koje je već bio oslobođen ili osuđen pravomoćnom odlukom. Prema tome, ne otvara se nikakvo pitanje temeljem članka 4. Protokola br. 7. u odnosu na njegov progon temeljem članaka 319. i 318. Kaznenog zakona.
  10. Situacija je međutim drugačija u odnosu na nepropisno ponašanje za koje je podnositelj prvo osuđen u prekršajnom postupku temeljem članka 158. Zakona o prekršajima, a kasnije gonjen temeljem članka 213. Kaznenog zakona. Budući se radi o istom ponašanju istoga okrivljenika i u istom vremenskom okviru, od Suda se traži da potvrdi jesu li činjenice djela za koje je podnositelj bio osuđen i činjenice djela za koje je optužen istovjetne ili bitno iste.
  11. Definicija prekršaja protiv javnog reda i mira iz članka 158. upućivala je na tri vrste zabranjenog ponašanja: "izgovaranje prostota u javnosti", "uvredljivo ponašanje prema drugima" i "ostali čini koji krše javni red". Svaki od ovih elemenata sam je po sebi dovoljan za utvrđenje krivnje. Okružni sud je, između tih elemenata, vodio računa o dva elementa: izgovaranje prostota i neodgovaranje na opomene, što bi se moglo tumačiti kao oblik "ponašanja kojim se krši javni red".
  12. Podnositelj je u kaznenom postupku koji je uslijedio optužen temeljem članka 213., stavka 2. (b) Kaznenog zakona. Ova je optužba zahtijevala progon, kako bi se dokazalo da je okrivljenik (a) teško prekršio javni red ili pokazao očito nepoštovanje zajednice; (b) upotrijebio nasilje ili prijetio da će upotrijebiti nasilje i (c) pružao otpor javnom službeniku. Državno odvjetništvo je tvrdilo da je podnositelj izgovarao prostote g. Y. i satniku S., te da je ovoga i odgurnuo i zaprijetio mu fizičkim nasiljem. Nije zadaća Suda odlučivati je li svaki od ovih elemenata pravilno potkrijepljen dokazima, jer, kako je to navedeno u gornjem tekstu, osuda u drugom postupku nije element koji se zahtjeva kako bi se primijenilo jamstvo iz članka 4. Protokola br. 7., jer je dovoljno da se podnositelju moglo suditi i/ili da mu se stvarno i sudilo po tim optužbama.
  13. Činjenice koje su dovele do optužbe za prekršaj protiv podnositelja odnosile su se na kršenje javnog reda u obliku psovanja policijskih službenika, gđe Y. i satnika S., te odguravanja ovog drugog. Iste su činjenice tvorile središnji element optužbe temeljem članka 213. Kaznenog zakona, prema kojemu je podnositelj prekršio javni red izgovarajući prostote, prijeteći satniku S. nasiljem i opirući mu se. Tako su se činjenice u dva postupka razlikovale u samo jednom elementu, i to prijetnji nasiljem, koja nije bila spomenuta u prvom postupku. Prema tome, Sud nalazi da su optužbom za kazneno djelo temeljem članka 213., stavka 2. (b) obuhvaćene činjenice djela iz članka 158. Prekršajnog zakona u cijelosti i da, obratno, prekršaj protiv javnog reda i mira nije sadržavao nikakve elemente koji ne bi bili sadržani u kaznenom djelu protiv javnog reda. Činjenice ova dva djela treba stoga smatrati bitno istima u svrhu članka 4. Protokola br. 7. Kao što je Sud naglasio u prednjem tekstu, činjenice ova dva djela služe mu kao jedina točka usporedbe, a tvrdnja Vlade da su različite zbog težine zapriječene kazne stoga nije od nikakve važnosti za ispitivanje koje vrši Sud.

C.  Je li došlo do dvostrukog postupka (bis)

1. Zaključak vijeća

  1. Sud ponavlja da članak 4. Protokola br. 7. nije ograničen na pravo da se dva puta ne bude kažnjen nego se proteže i na pravo da se dva puta ne bude kazneno gonjen, te da se dva puta nekome ne sudi. Sud je smatrao da tvrdnja Vlade da je podnositelj na kraju oslobođen u kaznenom postupku optužbe za djela protiv javnog reda nema nikakva utjecaja na njegov prigovor da je bio gonjen i da mu se sudilo po istoj optužbi drugi puta.
  2. Vijeće je naglasilo da je kazneni postupak protiv podnositelja pokrenut i vođen od strane istog policijskog odjela i da mu je sudio isti sudac. Utvrdilo je da su ruske vlasti dozvolile da kazneni postupak bude vođen uz puno saznanje o prethodnoj osudi podnositelja u prekršajnom postupku za isto djelo.
  3. I na kraju, vijeće je utvrdilo da povreda načela non bis in idem nije bila razlog zbog kojeg je podnositelj oslobođen. Oslobađajuća se odluka temeljila na materijalnoj osnovi, i to činjenici da državno odvjetništvo nije dokazalo krivnju podnositelja prema standardu dokaza koji se traži u kaznenom postupku, za razliku od prekršajnog postupka.

2. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositelj

  1. Podnositelj tvrdi da se članak 4. Protokola br. 7. ne primjenjuje samo na predmete u kojima je podnositelj dva puta osuđen, nego i na predmete u kojima je podnositelj dva puta gonjen, bez obzira je li došlo do osude. Podsjeća da se ta odredba dva puta primijenila u predmetu Gradinger, iako je podnositelj bio za jedno djelo osuđen, a za drugo oslobođen. Slično tome, da je bio gonjen, suđen i pravomoćno oslobođen za kazneno djelo protiv javnog reda, iako je prije toga bio osuđen za prekršaj protiv javnog reda i mira koji je imao iste bitne elemente. Po njegovom mišljenju ta situacija predstavlja povredu načela non bis in idem.
  2. Podnositelj nadalje tvrdi da se njegov predmet razlikuje od predmeta Ščiukina protiv Litve (odluka, br. 19251/02, 5. prosinca 2006.), u kojemu su domaći sudovi izričito priznali da je došlo do povrede načela non bis in idem i uputili na mogućnosti da se prethodna osuda u prekršajnom postupku izbriše. Suprotno tome, u ovome se predmetu puko pozivanje na prekršajni postupak protiv podnositelja u presudi od 2. prosinca 2002. godine ne može tumačiti kao priznanje povrede prava podnositelja da mu se dva puta ne sudi. U presudi se nigdje ne spominje načelo non bis in idem, bilo kao norma Ustava, međunarodnog prava o ljudskim pravima ili Zakona o kaznenom postupku. Što se tiče ruskog prava, podnositelj ionako nije mogao imati koristi od tog načela, budući da se jamstvo protiv udvostručavanja postupka primjenjivalo samo na "kaznena djela", a podnositelj je osuđen za djelo klasificirano kao prekršaj. Podnositelj nije oslobođen zbog ponavljajuće prirode progona, nego zbog nedostatka dokaza kojim bi se dokazala njegova krivnja.
  3. Podnositelj je izrazio svoju zabrinutost pristupom utvrđenim u predmetu Zigarella protiv Italije (odluka, br. 48154/99, 3. listopada 2002.), prema kojemu bi, kad podnositelj ne dokaže nikakvu štetu, članak 4. Protokola br. 7. bio povrijeđen samo ako je novi postupak pokrenut sa saznanjem da je okrivljeniku već dva puta suđeno u prethodnom postupku. Tvrdi da nije vjerojatno da bi postupak mogao biti pokrenut bez znanja države, budući da upravo ruka države uvijek pokreće kazneni postupak. U svakom slučaju, činjenična situacija podnositelja razlikovala se od one u predmetu Zigarella, budući da su ruske vlasti vodile postupak protiv njega više od četrnaest mjeseci, uz puno saznanje o njegovoj prethodnoj osudi.

(b) Vlada

  1. Vlada je po prvi puta pred velikim vijećem tvrdila da se podnositelj mogao žaliti protiv svoje osude u prekršajnom postupku višem sudu. Propisani rok za žalbu je deset dana i može biti produljen na zahtjev stranke. Podnositelj se nije žalio protiv osude u prekršajnom postupku i ona nije postala "pravomoćna" u smislu članka 4. Protokola br. 7.
  2. Vlada je u postupku pred vijećem tvrdila da je Okružni sud oslobodio podnositelja optužbe za kazneno djelo protiv javnog reda iz članka 213., stavka 2. Kaznenog zakona i da je time ispravila raniju povredu prava podnositelja počinjenu tijekom istrage. Budući da je drugi postupak završen odlukom kojom je podnositelj oslobođen optužbe za kazneno djelo protiv javnog reda, nije došlo do ponovnog vođenja postupka. Vlada nije ovu tvrdnju ponovila pred velikim vijećem.

(c) Treća strana

  1. Treća strana je kritizirala odluku Suda u predmetu Zigarella koja je, po njenom mišljenju, uvela novi kriterij dopuštenosti koji nije postojao u izvornom tekstu članka 4. Protokola br. 7., i to pretpostavljenu svrhu odredbe, s učinkom da samo novi progoni koji su bili namjerno pokrenuti podrivaju pravilo non bis in idem. Treća strana je pozvala Sud da napusti taj kriterij, budući da bi se u budućnosti moglo pokazati rizičnim.

3. Ocjena Suda

(a) Je li postojala "pravomoćna" odluka

  1. Sud ponavlja da je cilj članka 4. Protokola br. 7. zabraniti ponovno vođenje kaznenog postupka koji je zaključen "pravomoćnom" odlukom (vidi naprijed citirane predmete Franz Fischer, stavak 22. i Gradinger, stavak 53.). Prema Obrazloženju Protokola br. 7., koji sam upućuje natrag na Europsku konvenciju o međunarodnoj valjanosti kaznenih presuda, "odluka je pravomoćna ako je tradicionalno se izrazivši, stekla snagu res iudicata. To je slučaj kad je neopoziva, to znači kad nema više nikakvih redovnih pravnih sredstava ili kad su stranke takva pravna sredstva iscrpile ili kad su dopustile da protekne rok, bez da su ih iskoristile". Ovaj je pristup dobro utvrđen u sudskoj praksi Suda (vidi, na primjer, predmete Nikitin protiv Rusije, br. 50178/99, stavak 37., ECHR 2004-VIII i Horciag protiv Rumunjske (odluka), br. 70982/01, 15. ožujka 2005.).
  2. Odluke protiv kojih je dozvoljena redovna žalba isključene su iz opsega jamstva sadržanog u članku 4. Protokola br. 7., sve dok ne istekne rok za ulaganje takve žalbe. S druge strane, izvanredna pravna sredstva, kao što su zahtjev za ponavljanje postupka ili zahtjev za produljenje roka koji je istekao, nisu uzeta u obzir u svrhu odlučivanja je li postupak pravomoćno okončan (vidi naprijed citirani predmet Nikitin). Iako ova pravna sredstva predstavljaju nastavak prvog postupka, "pravomoćna" priroda odluke ne ovisi o tome jesu li ista iskorištena. Važno je istaknuti da članak 4. Protokola br. 7. ne zabranjuje obnovu postupka, kako je to jasno navedeno u drugom stavku članka 4.
  3. U ovome je predmetu presuda u prekršajnom postupku od 4. siječnja 2002. godine tiskana na standardnom obrascu u kojemu je navedeno da protiv nje nije dopuštena žalba i da odmah stupa na snagu (vidi stavak ove presude). Međutim, čak i ako pretpostavimo da se protiv navedene presude mogla podnijeti žalba u roku od deset dana od njene dostave, kako to tvrdi Vlada, ona je stekla snagu res iudicatae nakon isteka tog roka. Stranke nisu imale na raspolaganju nikakva daljnja redovna pravna sredstva. Stoga je presuda u prekršajnom postupku bila "pravomoćna" u autonomnom značenju izraza Konvencije do 15. siječnja 2002. godine, a kazneni je postupak započeo 23. siječnja 2002. godine.

(b) Sprječava li oslobađajuća odluka u odnosu na podnositelja primjenu jamstava članka 4. Protokola br. 7.

  1. Kao i vijeće, Sud ponavlja da članak 4. Protokola br. 7. nije ograničen na pravo da se dva puta ne bude kažnjen nego se proteže i na pravo da se dva puta ne bude kazneno gonjen i da se dva puta nekome ne sudi (vidi naprijed citirani predmet Franz Fischer, stavak 29.). Da to nije tako, ne bi bilo potrebno dodati riječ "kažnjen" uz riječ "suđeno" jer bi to bilo puko udvostručavanje. Članak 4. Protokola br. 7. se primjenjuje čak i kad je pojedinac bio samo kazneno gonjen u postupku koji nije doveo do njegove osude. Članak 4. Protokola br. 7. sadrži tri zasebna jamstva i propisuje da nitko ne smije biti ponovno (i) podložan progonu, (ii) suđen, (iii) kažnjen za isto djelo (vidi naprijed citirani predmet Nikitin, stavak 36.).
  2. Podnositelj je u ovome predmetu pravomoćno osuđen za prekršaj protiv javnog reda i mira i odslužio je kaznu koja mu je bila izrečena. Nakon toga je optužen za kazneno djelo protiv javnog reda i bio je u pritvoru. Postupak je nastavljen tijekom više od deset mjeseci, tijekom kojeg vremena je podnositelj morao sudjelovati u istrazi te mu je bilo suđeno. Stoga činjenica da je on na koncu oslobođen te optužbe nema nikakvog utjecaja na njegov prigovor da je bio gonjen i da mu je bilo suđeno po toj optužbi po drugi puta. Iz tog razloga veliko vijeće, kao i vijeće, nalazi da je Vladina tvrdnja da nije bilo ponovnog vođenja postupka jer je podnositelj na koncu oslobođen za optužbu iz članka 213., stavka 2. Kaznenog zakona, neosnovana.

(c) Je li oslobađajuća odluka lišila podnositelja njegovog položaja žrtve

  1. I na kraju, Sud će ispitati podrednu tvrdnju Vlade da je odluka kojom je podnositelj oslobođen optužbe temeljem članka 213., stavka 2. Kaznenog zakona lišila podnositelja njegovog položaja "žrtve" navodne povrede članka 4. Protokola br. 7.
  2. Sud primjećuje da je prethodno utvrdio da način na koji su domaće vlasti postupale u dva postupka može biti mjerodavan za utvrđivanje položaja podnositelja kao "žrtve" navodne povrede članka 4. Protokola br. 7., u skladu s dosljednim mjerilima utvrđenim u sudskoj praksi. Tako su u naprijed citiranom predmetu Zigarella domaće vlasti vodile dva paralelna postupka protiv podnositelja. Nakon donošenja "pravomoćne" presude u prvom postupku, drugi je postupak okončan stoga što bi njegovo vođenje predstavljalo povredu načela non bis in idem. Sud je prihvatio da su vlasti izričito priznale povredu, te su, prekinuvši drugi postupak, ponudile odgovarajuću zadovoljštinu. Stoga je podnositelj izgubio svoj položaj "žrtve" navodne povrede članka 4., Protokola br. 7.
  3. Sud je razradio ovaj pristup u predmetu Falkner, u kojemu je utvrdio da nacionalnim vlastima mora biti moguće ispraviti situacije kao što je situacija u tom predmetu, u kojem je prvi postupak vodilo prekršajno tijelo koje nije bilo nadležno u toj stvari. Budući da je to tijelo vlasti naknadno priznalo svoju pogrešku, prekinulo postupak i izvršilo povrat novčane kazne, podnositelj više nije mogao tvrditi da ga je ishod tog postupka pogodio (vidi Falkner protiv Austrije (odluka), br. 6072/02, 30. rujna 2004.).
  4. Sud stoga prihvaća da u predmetima u kojima domaće vlasti pokrenu dva postupka, ali kasnije priznaju povredu načela non bis in idem, i ponude zadovoljštinu na način da, na primjer, obustave ili ponište drugi postupak i izbrišu njegove učinke, Sud može smatrati da je podnositelj izgubio svoj položaj "žrtve". Da je drugačije, nacionalnim bi vlastima bilo nemoguće ispraviti navodne povrede članka 4. Protokola br. 7. na domaćoj razini te bi koncept supsidijarnosti izgubio puno od svoje korisnosti.
  5. Vraćajući se činjenicama ovoga predmeta, Sud ne nalazi nikakve naznake da su ruske vlasti u bilo kojem trenutku priznale povredu načela non bis in idem. Odluka kojom je podnositelj oslobođen temeljem članka 213., stavka 2. Kaznenog zakona nije se temeljila na činjenici da mu je bilo suđeno za iste radnje temeljem Zakona o prekršajima. Pozivanje na prekršajni postupak od 4. siječnja 2002. godine u tekstu presude od 2. prosinca 2002. godine bila je puka izjava da je taj postupak bio vođen. S druge strane, iz teksta presude jasno proizlazi da je Okružni sud ispitao dokaze protiv podnositelja i utvrdio da ne zadovoljavaju kazneni standard dokaza. Prema tome, odluka kojom je on oslobođen temeljila se na materijalnoj, a ne postupovnoj osnovi.
  6. Propust domaćeg suda da prizna povredu načela non bis in idem razlikuje ovaj predmet od naprijed citiranog predmeta Ščiukina, u kojemu je Vrhovni sud Litve izričito priznao povredu ovoga načela pozivanjem na odredbe litvanskog Ustava i Zakona o kaznenom postupku.
  7. Međutim, u ruskom je pravnom sustavu zabrana ponovnog vođenja postupka ograničena na područje kaznenog pravosuđa. Prema Zakonu o kaznenom postupku, prethodna osuda za bitno sličan prekršaj ne predstavlja osnovu za obustavu kaznenog postupka (vidi stavak ove presude). Slično tome, ruski Ustav samo štiti pojedinca od druge osude za isto "kazneno djelo" (vidi stavak 26. ove presude). Stoga, za razliku od predmeta Ščiukina, ruski sudovi nemaju na raspolaganju pravne odredbe koje bi im omogućile da izbjegnu ponovno vođenje postupka u situaciji u kojoj se okrivljeniku sudi za djelo za koje je već osuđen pravomoćnom odlukom ili oslobođen temeljem Zakona o prekršajima.
  8. U svjetlu naprijed navedenih razmatranja, Sud nalazi da odluka kojom je podnositelj oslobođen optužbe temeljem članka 213., stavka 2. Kaznenog zakona nije lišila podnositelja njegovog položaja "žrtve" navodne povrede članka 4. Protokola br. 7.

D. Sažetak nalaza i zaključak

  1. Sud je naprijed utvrdio da je podnositelj osuđen za prekršaj protiv javnog reda i mira u prekršajnom postupku koji treba asimilirati u "kazneni postupak" u autonomnom konvencijskom značenju ovoga izraza. Nakon što je njegova osuda postala "pravomoćna", protiv njega je podignuto nekoliko optužbi za kaznena djela. Većina ih se pozivala na ponašanje podnositelja u različitim vremenima ili na različitim mjestima. Međutim, optužba za kazneno djelo protiv javnog reda pozivala se upravo na isto ponašanje kao i prethodna osuda za prekršaj protiv javnog reda i mira, te je također obuhvatila bitno iste činjenice.
  2. U svjetlu naprijed navedenog, Sud smatra da se postupak pokrenut protiv podnositelja temeljem članka 213., stavka 2. (b) Kaznenog zakona ticao u biti istog djela za koje je već bio osuđen pravomoćnom odlukom temeljem članka 158. Prekršajnog zakona.
  3. Stoga je došlo do povrede članka 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju.

III.  PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

  1. U postupku pred vijećem, podnositelj je utvrđenje iznosa naknade nematerijalne štete ostavio slobodnoj procjeni Suda. Vijeće mu je dosudilo 1.500 eura (EUR).
  2. Od podnositelja nije traženo da podnese novi zahtjev za pravičnu naknadu u postupku pred velikim vijećem.
  3. Sud ne vidi nikakav razlog za odstupanje od ocjene vijeća, koja je donesena na pravičnoj osnovi. Stoga Sud podnositelju dosuđuje 1.500 eura (EUR) na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

  1. U postupku pred vijećem, podnositelj je potraživao 12.700 ruskih rublji za rad dva odvjetnika u domaćem postupku, 500 EUR za deset sati rada svog zastupnika g. Koroteyeva i 300 funti sterlinga (GBP) za tri sata rada g. Leacha u postupku u Strasbourgu, te 138,10 GBP za troškove prijevoda. Vijeće mu je dosudilo 1.000 EUR na ime troškova i izdataka, uz sve poreze koji bi mogli biti dosuđeni na taj iznos.
  2. Podnositelj potražuje dodatnih 1.724,70 EUR i 4.946 GBP na ime postupka temeljem članka 43. Konvencije. Ovi su iznosi prikazani po stavkama kao 1.380 EUR za 23 sata rada g. Korotexeva, 4.017 GBP za 40 sati i 10 minuta rada g. Leacha, 344,70 EUR i 159 GBP za njihove putne troškove i troškove njihovog smještaja u Strasbourgu, te preostalih 770 GBP na ime administrativnih troškova i troškova prevođenja.
  3. Vlada tvrdi da je ovaj zahtjev "u suprotnosti s načelom nužnosti i razumnosti troškova i izdataka". Također navode da administrativni troškovi i troškovi prevođenja nisu dovoljno podrobno prikazani.
  4. Prema utvrđenoj sudskoj praksi Suda, mogu se dosuditi troškovi i izdaci koje je pretrpio podnositelj samo u mjeri u kojoj su stvarno nastali i bili nužni i razumni s obzirom na količinu (vidi predmet Belziuk protiv Poljske, 25. ožujka 1998., stavak 49., Reports 1998-II).
  5. Sud u ovome predmetu primjećuje da su podnositelja od početka postupka pred njim zastupali g. Koroteyev i g. Leach. Uvjerio se da su iznosi i sati koji se potražuju razumni i da su zastupnici podnositelja stvarno imali te izdatke. Na osnovi materijala koji mu je predočen, Sud podnositelju dosuđuje iznos od 9.000 EUR na ime troškova i izdataka, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat podnositelju, koji će se dosuđeni iznos uplatiti na bankovni račun zastupnika u Ujedinjenoj Kraljevini, kako je to definirao podnositelj.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Odbija prethodni prigovor Vlade;

  2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 4. Protokola br. 7.;

  3. Presuđuje

a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri mjeseca, slijedeće iznose koje je potrebno preračunati u ruske rublje prema tečaju važećem na dan namirenja:

(i) 1.500 EUR (tisuću pet stotina eura), na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli zaračunati;

(ii) 9.000 EUR (devet tisuća eura), na ime troškova i izdataka, uvećanih za sav porez koji bi mogao biti zaračunat podnositelju zahtjeva, plativ na račun zastupnika u Ujedinjenoj Kraljevini;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda.

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, i objavljeno na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava, Strasbourg, 10. veljače 2009. godine.

Michael O'Boyle         Jean-Paul Costa

zamjenik Tajnika         Predsjednik

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

GRAND CHAMBER

CASE OF SERGEY ZOLOTUKHIN v. RUSSIA

(Application no. 14939/03)

JUDGMENT

STRASBOURG 

10 February 2009

In the case of Sergey Zolotukhin v. RussiaThe European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Jean-Paul Costa, President,
Nicolas Bratza,
Françoise Tulkens,
Josep Casadevall,
Corneliu Bîrsan,
Karel Jungwiert,
Elisabeth Steiner,
Anatoly Kovler,
Stanislav Pavlovschi,
Egbert Myjer,
Dragoljub Popović,
Isabelle Berro-Lefèvre,
Päivi Hirvelä,
Giorgio Malinverni,
Luis López Guerra,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Ledi Bianku, judges,
and Michael OBoyle, Deputy Registrar,

Having deliberated in private on 26 March 2008 and on 21 January 2009,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 14939/03) against the Russian Federation lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Russian national, Mr Sergey Aleksandrovich Zolotukhin (“the applicant”), on 22 April 2003.

2.  The applicant was represented by Mr P. Leach and Mr K. Koroteyev, lawyers from the European Human Rights Advocacy Centre. The Russian Government (“the Government”) were represented by Ms V. Milinchuk, former Representative of the Russian Federation at the European Court of Human Rights.

3.  The applicant complained under Article 4 of Protocol No. 7 that he had been prosecuted twice in connection with the same offence.

4.  The application was allocated to the First Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). Within that Section, the Chamber that would consider the case (Article 27 § 1 of the Convention) was constituted as provided in Rule 26 § 1.

5.  On 8 September 2005 the application was declared partly admissible by a Chamber of that Section composed of Christos Rozakis, Peer Lorenzen, Snejana Botoucharova, Anatoli Kovler, Khanlar Hajiyev and Sverre Erik Jebensjudges, and Søren Nielsen, Section Registrar.

6.  On 7 June 2007 a Chamber of that Section composed of Christos Rozakis, Loukis Loucaides, Nina Vajić, Anatoli Kovler, Khanlar Hajiyev, Dean Spielmann and Sverre Erik Jebens, judges, and Søren Nielsen, Section Registrar, concluded unanimously that there had been a violation of Article 4 of Protocol No. 7 and made an award in respect of non-pecuniary damage and legal costs.

7.  On 5 September 2007 the Government requested, in accordance with Article 43 of the Convention and Rule 73, that the case be referred to the Grand Chamber. A panel of the Grand Chamber accepted the request on 12 November 2007.

8.  The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 27 §§ 2 and 3 of the Convention and Rule 24.

9.  The applicant and the Government each filed observations on the merits. In addition, third-party comments were received from the Human Rights Training Institute of the Paris Bar Association, which had been given leave by the President to intervene in the written procedure (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 2).

10.  A hearing took place in public in the Human Rights BuildingStrasbourg, on 26 March 2008 (Rule 59 § 3).

There appeared before the Court:

(a)  for the Government
MsV. MilinchukRepresentative of the Russian Federation at the European Court of Human Rights,              Agent,
MsI. Mayke,
MsY. Tsimbalova,Advisers;

(b)  for the applicant
MrP. Leach,Counsel,
MrK. KoroteyevAdviser.

The Court heard addresses by Mr Leach, Mr Koroteyev and Ms Milinchuk.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

11.  The applicant was born in 1966 and lives in Voronezh.

A.  The events of 4 January 2002

12.  The events, as described by the parties and related in the relevant documents, unfolded on that day in the following manner.

13.  On the morning of 4 January 2002 the applicant was taken to police station no. 9 of the Department of the Interior in the Leninskiy district of Voronezh (“the police station”) for the purpose of establishing how he had managed to take his girlfriend Ms P. into a restricted military compound.

14.  At the police station the applicant was firstly taken to the office of the passport service. He was drunk and verbally abusive towards the passport desk employee Ms Y. and the head of the road traffic department Captain S. The applicant ignored the reprimands and warnings issued to him. After pushing Captain S. and attempting to leave, he was handcuffed. The police officers considered that the applicants conduct amounted to the administrative offence of minor disorderly acts.

15.  The applicant was taken to the office of Major K., the head of the police station. Major K. drafted a report on the applicants disorderly conduct which read as follows:

This report has been drawn up by Major K., head of police station no. 9, Voronezh45, to record the fact that on 4 January 2002 at 9.45 a.m. Mr Zolotukhin, who had been brought to police station no. 9 with Ms P., whom he had taken into the closed military compound unlawfully, uttered obscenities at police officers and the head of [unreadable], did not respond to reprimands, ignored requests by police officers to end the breach of public order, attempted to escape from police premises and was handcuffed, that is to say, he committed the administrative offences set out in Articles 158 and 165 of the RSFSR Code of Administrative Offences.

16.  Captain S. and Lieutenant-Colonel N. were also present in the office while Major K. was drafting the report. The applicant became verbally abusive towards Major K. and threatened him with physical violence. He again attempted to leave and kicked over a chair.

17.  After the report was completed the applicant was placed in a car to be taken to the Gribanovskiy district police station (ROVD). The driver Mr L., Major K., Lieutenant-Colonel N. and Ms P. rode in the same car. On the way, the applicant continued to swear at Major K. and threatened to kill him for bringing administrative proceedings against him.

B.  Administrative conviction of the applicant

18.  On 4 January 2002 the Gribanovskiy District Court found the applicant guilty of an offence under Article 158 of the Code of Administrative Offences of the Russian Soviet Federative Republic (RSFSR), on the following grounds:

“Zolotukhin swore in a public place and did not respond to reprimands.”

19.  The applicant was sentenced to three days administrative detention. The judgment indicated that the sentence was not amenable to appeal and was immediately effective.

C.  Criminal prosecution of the applicant

20.  On 23 January 2002 criminal case was opened against the applicant on suspicion of his having committed “disorderly acts, including resisting a public official dealing with a breach of public order” – an offence under Article 213 § 2 (b) of the Criminal Code of the Russian Federation – on 4 January 2002 at the police station. On the following day, the applicant was taken into custody. On 1 February 2002 two further sets of proceedings were instituted against the applicant on other charges.

21.  On 5 April 2002 the applicant was formally indicted. The relevant parts of the charge sheet read as follows:

On the morning of 4 January 2002 Mr Zolotukhin was taken to police station no. 9 in the Leninskiy district of Voronezh, for elucidation of the circumstances in which his acquaintance Ms P. had entered the territory of the closed military compound Voronezh-45. In the passport office at police station no. 9 Mr Zolotukhin, who was inebriated, flagrantly breached public order, expressing a clear lack of respect for the community, and began loudly uttering obscenities at those present in the passport office, namely Ms Y.passport official in the housing department of military unit 25852, and Captain S., head of the road traffic department in police station no. 9; in particular, he threatened the latter, in his capacity as a police officer performing official dutieswith physical reprisals. Mr Zolotukhin did not respond to Captain S.s lawful requests to end the breach of public order; he attempted to leave the premises of the passport office, actively resisted attempts to prevent his disorderly conduct, provided resistance to Captain S., pushing him and pulling out of his reach, and prevented the passport office from operating normally.

Hencethrough his intentional actions Mr Zolotukhin engaged in disorderly acts, that is to say, a flagrant breach of public order expressing clear disrespect towards the community, combined with a threat to use violence, and resisting a public official dealing with a breach of public order; the above amounts to the offence set out in Article 213 § 2 (b) of the Criminal Code.

As a result of his disorderly behaviour, Mr Zolotukhin was taken to the office of Major K., head of police station no. 9, Leninskiy district, Voronezh, who was present in his official capacity, so that an administrative offence report could be drawn up. [Major] K., in performance of his official duties, began drafting an administrative offence report concerning Mr Zolotukhin, under Articles 158 and 165 of the RSFSR Code of Administrative Offences. Mr Zolotukhin, seeing that an administrative offence report was being drawn up concerning him, began publicly to insult [Major] K., uttering obscenities at him in his capacity as a police officer, in the presence of Lieutenant-Colonel N., assistant commander of military unit 14254, and Captain S., head of the road traffic department in police station no. 9, thus intentionally attacking the honour and dignity of a police officer. Mr Zolotukhin deliberately ignored Major K.s repeated requests to end the breach of public order and insulting behaviour. Mr Zolotukhin then attempted to leave the office of the head of the police station without permission and kicked over a chair, while continuing to direct obscenities at Major K. and to threaten him with physical reprisals.

HenceMr Zolotukhin intentionally and publicly insulted a public official in the course of his official duties, that is to say, he committed the offence set out in Article 319 of the Criminal Code.

After the administrative offence report had been drawn up in respect of Mr Zolotukhin, he and Ms P. were placed in a vehicle to be taken to the Gribanovskiy district police station in the Voronezh region. In the car, in the presence of Ms P., LieutenantColonel N., assistant commander of military unit 14254, and the driver [Mr] L.Mr Zolotukhin continued intentionally to attack the honour and dignity of Major K., who was performing his official duties, uttering obscenities at him in his capacity as a police officer and thus publicly insulting him; he then publicly threatened to kill Major K.the head of police station no. 9, for bringing administrative proceedings against him.

Hence, by his intentional actions, Mr Zolotukhin threatened to use violence against a public official in connection with the latters performance of his official duties, that is to say, he committed the crime set out in Article 318 § 1 of the Criminal Code.

22.  On 2 December 2002 the Gribanovskiy District Court delivered its judgment. As regards the offence under Article 213 § 2 of the Criminal Code, the District Court acquitted the applicant for the following reasons:

On the morning of 4 January 2002 in ... police station no. 9 [the applicant], in an inebriated state, swore at ... Ms Y. and Captain S., threatening to kill the latter. He refused to comply with a lawful request by Captain S., ... behaved aggressively, pushed [Captain] S. and attempted to leave. Having examined the evidence produced at the trial, the court considers that [the applicants] guilt has not been established. On 4 January 2002 [the applicant] was subjected to three days administrative detention for the same actions [characterised] under Articles 158 and 165 of the Code of Administrative Offences. No appeal was lodged against the judicial decision, nor was it quashed. The court considers that there is no indication of a criminal offence under Article 213 § 2 (b) in the defendants actions and acquits him of this charge.”

23.  The District Court further found the applicant guilty of insulting a State official under Article 319 of the Criminal Code. It established that the applicant had sworn at Major K. and threatened him while the latter had been drafting the report on the administrative offences under Articles 158 and 165 of the RSFSR Code of Administrative Offences in his office at the police station. Major K.s statements to that effect were corroborated by depositions from Captain S., LieutenantColonel Nand Ms Y., who had also been present in Major K.s office.

24.  Finally, the District Court found the applicant guilty of threatening violence against a public official under Article 318 § 1 of the Criminal Code. On the basis of the statements by Major K., Lieutenant-Colonel N. and the applicants girlfriend it found that, after the administrative offence report had been finalised, the applicant and his girlfriend had been taken by car to the Gribanovskiy district police station. In the car, the applicant had continued to swear at Major K. He had also spat at him and said that, once released, he would kill him and abscond. Major K. had perceived the threat as real because the applicant had a history of abusive and violent behaviour.

25.  On 15 April 2003 the Voronezh Regional Court, in summary fashion, upheld the judgment on appeal.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

26.  The Russian Constitution provides that “no one may be convicted twice for the same offence” (Article 50 § 1).

27.  The Code of Criminal Procedure establishes that criminal proceedings should be discontinued if there exists a final judgment against the suspect or defendant concerning the same charges or a decision by a court, investigator or examiner to discontinue the criminal case concerning the same charges or not to institute criminal proceedings (Article 27 §§ 4 and 5).

28.  Article 158 of the RSFSR Code of Administrative Offences (in force at the material time) read as follows:

Article 158
Minor disorderly acts

“Minor disorderly acts, that is, utterance of obscenities in public places, offensive behaviour towards others and other similar acts that breach public order and peace, shall be punishable by a fine of between ten and fifteen months minimum wages or by one to two months correctional work combined with the withholding of twenty per cent of the offenderwages, or – if, in the circumstances of the case and having regard to the offenders character, these measures are not deemed to be adequate – by up to fifteen days administrative detention.”

29.  The Criminal Code of the Russian Federation (version in force at the material time), in so far as relevant, read as follows:

Article 213
Disorderly acts

“1.  Disorderly acts, that is, serious breaches of public order or flagrant displays of disrespect towards the community, combined with the use of violence towards individuals or the threat to use violence or destroy or damage the property of others, shall be punishable ... by up to two years deprivation of liberty.

2.  The same acts, if committed

...

(b)  while resisting a public official or another person fulfilling his or her duty to maintain public order or dealing with a breach of public order ...

  shall be punishable by between 180 and 240 hours mandatory work or by one to two years correctional work or up to five years deprivation of liberty.”

Article 318 § 1
Use of violence against a public official

The use of violence not endangering life or health, or the threat to use such violence against a public official or his relatives in connection with the performance of his or her duties shall be punishable by a fine of between 200 and 500 months minimum wages ... or by three to six months detention or up to five years deprivation of liberty ...

Article 319
Insulting a public official

“Publicly insulting a public official in the performance of his or her duties or in connection with the performance thereof shall be punishable by a fine of between 50 and 100 months minimum wages, ... 120 to 180 hours mandatory work or six months to a years correctional work.”

30.  In Resolution no. 4 of 27 June 1978 (with subsequent amendments), the Plenary Supreme Court ruled that in cases where an administrative charge of minor disorderly acts had been brought against a defendant, but his or her actions were socially dangerous enough to be considered a crime, criminal proceedings should be brought against him or her under Article 206 of the RSFSR Criminal Code (replaced by Article 213 of the Russian Criminal Code after 1 January 1997) (§ 5). In Resolution no. 5 of 24 December 1991 (with subsequent amendments), the Plenary Supreme Court held that the lower courts should not interpret the criminal prohibition of disorderly acts extensively, in order to exclude the criminal conviction of defendants charged only with the administrative offence of minor disorderly acts (§ 20).

III.  RELEVANT AND COMPARATIVE INTERNATIONAL LAW

A.  United Nations Covenant on Civil and Political Rights

31.  Article 14 § 7 of the United Nations Covenant on Civil and Political Rights provides as follows:

No one shall be liable to be tried or punished again for an offence for which he has already been finally convicted or acquitted in accordance with the law and penal procedure of each country.

B.  Statute of the International Criminal Court

32.  Article 20 of the Statute of the International Criminal Court provides as follows:

“1.  Except as provided in this Statute, no person shall be tried before the Court with respect to conduct which formed the basis of crimes for which the person has been convicted or acquitted by the Court.

2.  No person shall be tried by another court for a crime referred to in Article 5 for which that person has already been convicted or acquitted by the Court.

3.  No person who has been tried by another court for conduct also proscribed under Article 6, 7 or 8 shall be tried by the Court with respect to the same conduct unless the proceedings in the other court:

(a)  were for the purpose of shielding the person concerned from criminal responsibility for crimes within the jurisdiction of the Court; or

(b)  otherwise were not conducted independently or impartially in accordance with the norms of due process recognised by international law and were conducted in a manner which, in the circumstances, was inconsistent with an intent to bring the person concerned to justice.”

C.  The European Union and the Schengen Agreement

33.  Article 50 of the Charter of Fundamental Rights of the European Union, which was solemnly proclaimed by the European Parliament, the Council and the Commission in Strasbourg on 12 December 2007 (OJ 14.12.2007, C 303/1), reads as follows:

“No one shall be liable to be tried or punished again in criminal proceedings for an offence for which he or she has already been finally acquitted or convicted within the Union in accordance with the law.”

34.  Article 54 of the Convention Implementing the Schengen Agreement of 14 June 1985 (“the CISA”) provides as follows:

“A person whose trial has been finally disposed of in one Contracting Party may not be prosecuted in another Contracting Party for the same acts provided that, if a penalty has been imposed, it has been enforced, is actually in the process of being enforced or can no longer be enforced under the laws of the sentencing Contracting Party.”

35.  The Court of Justice of the European Union (“the CJEU”) has recognised the non bis in idem principle as a fundamental principle of Community law (Limburgse Vinyl Maatschappij NV (LVM) and Others v. Commission of the European CommunitiesJoined Cases C-238/99 P, C244/99 P, C-245/99 P, C-247/99 P, C-250/99 P to C-252/99 P and C254/99 P, § 59, 15 October 2002):

... the principle of non bis in idem, which is a fundamental principle of Community law also enshrined in Article 4 § 1 of Protocol No. 7 to the ECHR [the Convention], precludes, in competition matters, an undertaking from being found guilty or proceedings from being brought against it a second time on the grounds of anti-competitive conduct in respect of which it has been penalised or declared not liable by a previous unappealable decision.

36.  In the area of competition law the CJEU applied the following approach to testing compliance with the non bis in idem principle (Aalborg Portland A/S and Others v. Commission of the European CommunitiesJoined Cases C-204/00 P, C-205/00 P, C-211/00 P, C213/00 P, C-217/00 P and C-219/00 P, § 338, 7 January 2004):

As regards observance of the principle ne bis in idem, the application of that principle is subject to the threefold condition of identity of the facts, unity of offender and unity of the legal interest protected. Under that principle, therefore, the same person cannot be sanctioned more than once for a single unlawful course of conduct designed to protect the same legal asset.”

37.  The CJEUs case-law on police and judicial cooperation in criminal matters is based on a different interpretation of idem (Leopold Henri Van EsbroeckCase C-436/04, 9 March 2006):

“27.  In the first place, however, the wording of Article 54 of the CISA, the same acts, shows that that provision refers only to the nature of the acts in dispute and not to their legal classification.

28.  It must also be noted that the terms used in that Article differ from those used in other international treaties which enshrine the ne bis in idem principle. Unlike Article 54 of the CISA, Article 14 § 7 of the International Covenant on Civil and Political Rights and Article 4 of Protocol No. 7 to the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms use the term offence, which implies that the criterion of the legal classification of the acts is relevant as a prerequisite for the applicability of the ne bis in idem principle which is enshrined in those treaties.

...

30.  There is a necessary implication in the ne bis in idem principle, enshrined in that Article, that the Contracting States have mutual trust in their criminal justice systems and that each of them recognises the criminal law in force in the other Contracting States even when the outcome would be different if its own national law were applied ([Case C-385/01] Gözütok and Brügge [[2003] ECR I-1345]paragraph 33).

31.  It follows that the possibility of divergent legal classifications of the same acts in two different Contracting States is no obstacle to the application of Article 54 of the CISA.

32.  For the same reasons, the criterion of the identity of the protected legal interest cannot be applicable since that criterion is likely to vary from one Contracting State to another.

33.  The above findings are further reinforced by the objective of Article 54 of the CISA, which is to ensure that no one is prosecuted for the same acts in several Contracting States on account of his having exercised his right to freedom of movement (Gözütok and Brügge, paragraph 38, and Case C-469/03 Miraglia [2005] ECR I-2009, paragraph 32).

34.  As pointed out by the Advocate General in point 45 of his Opinion, that right to freedom of movement is effectively guaranteed only if the perpetrator of an act knows that, once he has been found guilty and served his sentence, or, where applicable, been acquitted by a final judgment in a member State, he may travel within the Schengen territory without fear of prosecution in another member State on the basis that the legal system of that member State treats the act concerned as a separate offence.

35.  Because there is no harmonisation of national criminal laws, a criterion based on the legal classification of the acts or on the protected legal interest might create as many barriers to freedom of movement within the Schengen territory as there are penal systems in the Contracting States.

36.  In those circumstances, the only relevant criterion for the application of Article 54 of the CISA is identity of the material acts, understood in the sense of the existence of a set of concrete circumstances which are inextricably linked together.

...

38.  ... the definitive assessment in that regard belongs ... to the competent national courts which are charged with the task of determining whether the material acts at issue constitute a set of facts which are inextricably linked together in time, in space and by their subject matter.”

38.  The CJEU confirmed and developed this approach in the most recent case concerning the application of the non bis in idem principle (Norma KraaijenbrinkCase C-367/05, 18 July 2007):

“26.  ... it should be noted that the Court has already held that the only relevant criterion for the application of Article 54 of the CISA is identity of the material acts, understood as the existence of a set of concrete circumstances which are inextricably linked together (see Van Esbroeck, paragraph 36; Case C-467/04 Gasparini and Others [2006] ECR I-9199, paragraph 54; and Case C-150/05 Van Straaten [2006] ECR I-9327, paragraph 48).

27.  In order to assess whether such a set of concrete circumstances exists, the competent national courts must determine whether the material acts in the two proceedings constitute a set of facts which are inextricably linked together in time, in space and by their subject matter (see, to that effect, Van Esbroeck, paragraph 38; Gasparini and Others, paragraph 56; and Van Straaten, paragraph 52).

28.  It follows that the starting-point for assessing the notion of same acts within the meaning of Article 54 of the CISA is to consider the specific unlawful conduct which gave rise to the criminal proceedings before the courts of the two Contracting States as a whole. Thus, Article 54 of the CISA can become applicable only where the court dealing with the second criminal prosecution finds that the material acts, by being linked in time, in space and by their subject matter, make up an inseparable whole.

29.  On the other hand, if the material acts do not make up such an inseparable whole, the mere fact that the court before which the second prosecution is brought finds that the alleged perpetrator of those acts acted with the same criminal intention does not suffice to indicate that there is a set of concrete circumstances which are inextricably linked together covered by the notion of same acts within the meaning of Article 54 of the CISA.

30.  As the Commission of the European Communities in particular pointed out, a subjective link between acts which gave rise to criminal proceedings in two different Contracting States does not necessarily mean that there is an objective link between the material acts in question which, consequently, could be distinguished in time and space and by their nature.

...

32.  ... it is for the competent national courts to assess whether the degree of identity and connection between all the factual circumstances that gave rise to those criminal proceedings against the same person in the two Contracting States is such that it is possible to find that they are the same acts within the meaning of Article 54 of the CISA.

...

36.  In the light of the foregoing, the answer to the first question must therefore be that Article 54 of the CISA is to be interpreted as meaning that:

  the relevant criterion for the purposes of the application of that Article is identity of the material acts, understood as the existence of a set of facts which are inextricably linked together, irrespective of the legal classification given to them or the legal interest protected;

  different acts consisting, in particular, first, in holding in one Contracting State the proceeds of drug trafficking and, second, in the exchanging at exchange bureaux in another Contracting State of sums of money also originating from such trafficking should not be regarded as the same acts within the meaning of Article 54 of the CISA merely because the competent national court finds that those acts are linked together by the same criminal intention;

  it is for that national court to assess whether the degree of identity and connection between all the facts to be compared is such that it is possible, in the light of the said relevant criterion, to find that they are the same acts within the meaning of Article 54 of the CISA.”

D.  American Convention on Human Rights

39.  Article 8 § 4 of the American Convention on Human Rights reads as follows:

“An accused person acquitted by a non-appealable judgment shall not be subjected to a new trial for the same cause.”

40.  The Inter-American Court of Human Rights gave the following interpretation of that provision (Loayza-Tamayo v. Peru, 17 September 1997Series No. 33, § 66):

This principle is intended to protect the rights of individuals who have been tried for specific facts from being subjected to a new trial for the same cause. Unlike the formula used by other international human rights protection instruments (for example, the United Nations International Covenant on Civil and Political Rights, Article 14 § 7), which refers to the same crime), the American Convention uses the expression the same cause, which is a much broader term in the victims favour.

E.  Supreme Court of the United States

41.  In the United States the double-jeopardy rule arises out of the Fifth Amendment to the Constitution, the relevant clause of which reads:

... nor shall any person be subject for the same offense to be twice put in jeopardy of life or limb ...

42.  In the case of Blockburger v. United States284 U.S. 299 (1932), in which the defendant had sold drugs not in the original package and without a written order of the purchaser, and where the sale had been characterised as two statutory offences, the Supreme Court adopted the following interpretation:

“Section 1 of the Narcotic Act creates the offense of selling any of the forbidden drugs except in or from the original stamped package; and section 2 creates the offense of selling any of such drugs not in pursuance of a written order of the person to whom the drug is sold. Thus, upon the face of the statute, two distinct offenses are created. Here there was but one sale, and the question is whether, both sections being violated by the same act, the accused committed two offenses or only one.

...

Each of the offenses created requires proof of a different element. The applicable rule is that, where the same act or transaction constitutes a violation of two distinct statutory provisions, the test to be applied to determine whether there are two offenses or only one is whether each provision requires proof of an additional fact which the other does not ... [T]his court quoted from and adopted the language of the Supreme Court of Massachusetts in Morey v. Commonwealth, 108 Mass. 433: A single act may be an offense against two statutes; and if each statute requires proof of an additional fact which the other does not, an acquittal or conviction under either statute does not exempt the defendant from prosecution and punishment under the other.”

43.  In the case of Grady v. Corbin, 495 U.S. 508 (1990), which concerned “vehicular homicide” by the defendant Mr Corbin, the Supreme Court developed a different approach:

... [A] technical comparison of the elements of the two offenses as required by Blockburger does not protect defendants sufficiently from the burdens of multiple trials. This case similarly demonstrates the limitations of the Blockburger analysis. If Blockburger constituted the entire double-jeopardy inquiry in the context of successive prosecutions, the State could try Corbin in four consecutive trials: for failure to keep right of the median, for driving while intoxicated, for assault, and for homicide. The State could improve its presentation of proof with each trial, assessing which witnesses gave the most persuasive testimony, which documents had the greatest impact, which opening and closing arguments most persuaded the jurors. Corbin would be forced either to contest each of these trials or to plead guilty to avoid the harassment and expense.

Thus, a subsequent prosecution must do more than merely survive the Blockburger test. As we suggested in Vitale, the double-jeopardy clause bars any subsequent prosecution in which the government, to establish an essential element of an offense charged in that prosecution, will prove conduct that constitutes an offense for which the defendant has already been prosecuted. ... The critical inquiry is what conduct the State will prove, not the evidence the State will use to prove that conduct ... [A] State cannot avoid the dictates of the double-jeopardy clause merely by altering in successive prosecutions the evidence offered to prove the same conduct ...

44.  Nevertheless, in the case of United States v. Dixon, 509 U.S. 688 (1993), the Supreme Court returned to the Blockburger test:

The double-jeopardy clauses protection attaches in non-summary criminal contempt prosecutions just as it does in other criminal prosecutions. In the contexts of both multiple punishments and successive prosecution, the double-jeopardy bar applies if the two offenses for which the defendant is punished or tried cannot survive the same elements or Blockburger test... That test inquires whether each offense contains an element not contained in the other; if not, they are the same offense within the clauses meaning, and double jeopardy bars subsequent punishment or prosecution...

Although prosecution [in the present case] would undoubtedly be barred by the Grady same-conduct test, Grady must be overruled because it contradicted an unbroken line of decisions ... and has produced confusion... Moreover, the Grady rule has already proved unstable in application, see United States v. Felix, 503 U.S. ... Although the Court does not lightly reconsider precedent, it has never felt constrained to follow prior decisions that are unworkable or badly reasoned.

THE LAW

I.  THE GOVERNMENTS PRELIMINARY OBJECTION

45.  Before the Grand Chamber the Government raised for the first time the objection of non-exhaustion of domestic remedies. They maintained that the applicant had not appealed against his administrative conviction or the decision to institute criminal proceedings.

46.  The Court reiterates that, pursuant to Rule 55 of the Rules of Court, any plea of inadmissibility must, in so far as its character and the circumstances permit, be raised by the respondent Contracting Party in its written or oral observations on the admissibility of the application (see Prokopovich v. Russia, no. 58255/00, § 29, ECHR 2004-XI, with further references). At the admissibility stage the Government did not raise any objection concerning the exhaustion of domestic remedies. Consequently, the Government are estopped from raising a preliminary objection of nonexhaustion of domestic remedies at the present stage of the proceedings. The Governments objection must therefore be dismissed.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 4 OF PROTOCOL No. 7

47.  The applicant complained under Article 4 of Protocol No. 7 that, after he had already served three days detention for disorderly acts committed on 4 January 2002, he had been tried again for the same offence. Article 4 of Protocol No. 7 provides as follows:

 “1.  No one shall be liable to be tried or punished again in criminal proceedings under the jurisdiction of the same State for an offence for which he has already been finally acquitted or convicted in accordance with the law and penal procedure of that State.

2.  The provisions of the preceding paragraph shall not prevent the reopening of the case in accordance with the law and penal procedure of the State concerned, if there is evidence of new or newly discovered facts, or if there has been a fundamental defect in the previous proceedings, which could affect the outcome of the case.

3.  No derogation from this Article shall be made under Article 15 of the Convention.

A.  Whether the first sanction was criminal in nature

48.  The Court observes that on 4 January 2002 the applicant was found guilty in proceedings conducted under the Code of Administrative Offences which were regarded as “administrative” rather than “criminal” according to the Russian legal classification. Thus, in order to determine whether the applicant was “finally acquitted or convicted in accordance with the law and penal procedure of [the] State”, the first issue to be decided is whether those proceedings concerned a “criminal” matter within the meaning of Article 4 of Protocol No. 7.

1.  The Chambers conclusion

49.  The Chamber, having regard to the maximum fifteen-day penalty which the offence under Article 158 of the Code of Administrative Offences carried and the three-day term of detention which the applicant had actually served, considered that the finding of guilt in the proceedings conducted on 4 January 2002 amounted to a “criminal” conviction within the meaning of Article 4 of Protocol No. 7.

2.  The parties submissions

(a)  The applicant

50.  The applicant submitted that his conviction of an offence under Article 158 of the Code of Administrative Offences satisfied the criteria set out in the Courts jurisprudence on interpretation of the notion of “criminal charge”. He pointed out that it was the potential penalty – in his case, fifteen days imprisonment – rather than the actual penalty imposed which was the decisive element for classification of an offence as “criminal” (he referred to the cases of Engel and Others v. the Netherlands, 8 June 1976, § 85, Series A no. 22, and Lauko v. Slovakia, 2 September 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998VI). He recalled that he had been handcuffed in order to be brought before a judge, found guilty on the same day and sentenced to three days imprisonment with immediate effect.

(b)  The Government

51.  The Government accepted that the applicants conviction on 4 January 2002 had been “criminal” in nature.

3.  The Courts assessment

52.  The Court reiterates that the legal characterisation of the procedure under national law cannot be the sole criterion of relevance for the applicability of the principle of non bis in idem under Article 4 § 1 of Protocol No. 7. Otherwise, the application of this provision would be left to the discretion of the Contracting States to a degree that might lead to results incompatible with the object and purpose of the Convention (see, most recently, Storbråten v. Norway (dec.), no. 12277/041 February 2007, with further references). The notion of “penal procedure” in the text of Article 4 of Protocol No. 7 must be interpreted in the light of the general principles concerning the corresponding words “criminal charge” and “penalty” in Articles 6 and 7 of the Convention respectively (see Haarvig v. Norway (dec.), no. 11187/05, 11 December 2007; Rosenquist v. Sweden (dec.), no. 60619/00, 14 September 2004; Manasson v. Sweden (dec.), no. 41265/98, 8 April 2003Göktan v. France, no. 33402/96, § 48, ECHR 2002-V; Malige v. France, 23 September 1998, § 35, Reports 1998VII; and Nilsson v. Sweden (dec.), no. 73661/01, ECHR 2005XIII).

53.  The Courts established case-law sets out three criteria, commonly known as the Engel criteria (see Engel and Others, cited above), to be considered in determining whether or not there was a “criminal charge”. The first criterion is the legal classification of the offence under national law, the second is the very nature of the offence and the third is the degree of severity of the penalty that the person concerned risks incurring. The second and third criteria are alternative and not necessarily cumulative. This, however, does not exclude a cumulative approach where separate analysis of each criterion does not make it possible to reach a clear conclusion as to the existence of a criminal charge (see, as recent authorities, Jussila v. Finland [GC], no. 73053/01, §§ 30-31, ECHR 2006XIV, and Ezeh and Connors v. the United Kingdom [GC], nos. 39665/98 and 40086/98, §§ 82-86, ECHR 2003X).

54.  In the domestic legal classification the offence of “minor disorderly acts” under Article 158 of the Code of Administrative Offences was characterised as an “administrative” one. Nevertheless, the Court reiterates that it has previously found that the sphere defined in the Russian and other similar legal systems as “administrative” embraces certain offences that have a criminal connotation but are too trivial to be governed by criminal law and procedure (see Menesheva v. Russia, no. 59261/00, § 96ECHR 2006IIIGalstyan v. Armenia, no. 26986/03, § 57, 15 November 2007; and Ziliberberg v. Moldova, no. 61821/00, §§ 32-35, 1 February 2005).

55.  By its nature, the inclusion of the offence of “minor disorderly acts” in the Code of Administrative Offences served to guarantee the protection of human dignity and public order, values and interests which normally fall within the sphere of protection of criminal law. The corresponding provision of the Code was directed towards all citizens rather than towards a group possessing a special status. The reference to the “minor” nature of the acts does not, in itself, exclude its classification as “criminal” in the autonomous sense of the Convention, as there is nothing in the Convention to suggest that the criminal nature of an offence, within the meaning of the Engel criteria, necessarily requires a certain degree of seriousness (see Ezeh and Connorscited above, § 104). Finally, the Court considers that the primary aims in establishing the offence in question were punishment and deterrence, which are recognised as characteristic features of criminal penalties (ibid., §§ 102 and 105).

56.  As to the degree of severity of the measure, it is determined by reference to the maximum potential penalty for which the relevant law providesThe actual penalty imposed is relevant to the determination but it cannot diminish the importance of what was initially at stake (ibid., § 120). The Court observes that Article 158 of the Code of Administrative Offences provided for fifteen days imprisonment as the maximum penalty and that the applicant was eventually sentenced to serve three days deprivation of liberty. As the Court has confirmed on many occasions, in a society subscribing to the rule of law, where the penalty liable to be and actually imposed on an applicant involves the loss of liberty, there is a presumption that the charges against the applicant are criminal, a presumption which can be rebutted entirely exceptionally, and only if the deprivation of liberty cannot be considered “appreciably detrimental” given their nature, duration or manner of execution (see Engel and Others, § 82, and Ezeh and Connors, § 126, both cited above). In the present case the Court does not discern any such exceptional circumstances.

57.  In the light of the above considerations the Court concludes, as did the Chamber, that the nature of the offence of “minor disorderly acts”, together with the severity of the penalty, were such as to bring the applicants conviction on 4 January 2002 within the ambit of “penal procedure” for the purposes of Article 4 of Protocol No. 7.

B.  Whether the offences for which the applicant was prosecuted were the same (idem)

58.  Article 4 of Protocol No. 7 establishes the guarantee that no one shall be tried or punished for an offence of which he or she has already been finally convicted or acquitted. Given the multitude of charges levelled against the applicant in criminal proceedings, the Court considers it necessary to determine at the outset whether any criminal offence the applicant was charged with was essentially similar to the administrative offence of which he was convicted.

1.  The Chambers conclusion

59.  The Chamber found that, as regards the applicants conviction under Articles 318 and 319 of the Criminal Code for insulting and threatening violence against public officials, this part of the conviction had been based on acts separate from and subsequent in time to those on which his conviction of “disorderly acts” had been founded. On the other hand, the charge of “disorderly acts” under Article 213 of the Criminal Code brought against the applicant had referred to the same facts as those forming the basis for his conviction under Article 158 of the Code of Administrative Offences. Given that the offence of “minor disorderly acts” as defined in Article 158 and that of “disorderly acts” under Article 213 had the same essential elements, namely disturbance of public order, the Chamber concluded that the applicant had been prosecuted for an offence of which he had already been convicted previously.

2.  The parties submissions

(a)  The applicant

60.  The applicant submitted that where different offences were prosecuted consecutively as the result of a single act, the key question was whether or not the offences had the “same essential elements”. In the Courts jurisprudence, separate offences were distinguished, using the “same essential elements” test, in five circumstances. Firstly, where the conduct attributed to the applicant was not the same with regard to the two offences (as in Manasson, cited above). Secondly, where the offences themselves had different essential aspects (as in Schutte v. Austria, no. 18015/03, 26 July 2007, where the Criminal Code referred to the use of dangerous threat or force against official authority, while the Road Traffic Act merely punished a failure to stop for the purpose of a traffic check). Thirdly, where an essential condition as to the nature of the defendants guilt was required for one offence but did not apply to the other (such as proof of intent or neglect, as in Rosenquist, cited above, or proof of wilful failure, as in Ponsetti and Chesnel v. France (dec.), nos. 36855/97 and 41731/98, ECHR 1999VI). Fourthly, if the purpose of the measures was different (for example, prevention and deterrence as opposed to retribution, as in Mjelde v. Norway (dec.), no. 11143/041 February 2007). Fifthly, where the sanctions concerned two distinct legal entities (as in Isaksen v. Norway (dec.), no. 13596/022 October 2003).

61.  With regard to the instant case, the applicant pointed out that he had been charged in criminal proceedings under Article 213 of the Criminal Code for his actions on the morning of 4 January 2002, for which he had already been subjected to an administrative penalty. In his submission, the offences for which he had been prosecuted under Article 213 of the Criminal Code and Article 158 of the Code of Administrative Offences respectively contained the same essential elements, both factual and legal.

62.  In the applicants view, both sets of proceedings against him had concerned the same facts, that is, swearing at the policemen, breaching public order, refusing to submit to police orders and trying to leave the police station on the morning of 4 January 2002. Their factual identity was borne out by the description of the applicants actions in the administrative offence report of 4 January 2002 and the bill of indictment of 19 April 2002.

63.  As to the characterisation which could be given to those facts in law, the prosecution of the applicants actions was possible either under Article 158 of the Code of Administrative Offences or under Article 213 of the Criminal Code. Although the actus reus of the two offences was not precisely the same, they both had the same essential elements. The notion of “flagrant displays of disrespect towards the community” under Article 213 essentially encompassed “utterance of obscenities [and] offensive behaviour towards others” under Article 158. The applicant referred to the jurisprudence of the Russian Supreme Court, which had held since 1978 that one act could constitute either an administrative offence of “minor disorderly acts” or a crime of “disorderly acts” but never both (see paragraph 30 above). Consequently, the possibility of a single act constituting various offences (concours ideal dinfractions) was excluded in the present case.

(b)  The Government

64.  The Government maintained that the applicant had committed two offences which were distinct from both a factual and legal point of view.

65.  On the facts, the Government claimed that the prosecution of the applicant for the crime of “disorderly acts” under Article 213 § 2 of the Criminal Code had referred to his verbal assaults on Captain S. and Major K. while the latter was preparing an administrative offence report, that is, after the administrative offence had already been committed. According to the Government, given the requirements that the administrative proceedings be conducted “speedily” and within a “reasonable time”, the domestic authorities had been unable to prosecute those actions on the part of the applicant immediately as they had been occupied with bringing the applicant before a judge. The institution of criminal proceedings had necessitated additional time and the completion of specific procedural acts. In the Governments view, the present case was similar in terms of its factual circumstances to the cases of Schutte (cited above) and Asci v. Austria ((dec.), no. 4483/02, ECHR 2006XV).

66.  As to the legal characterisation, the Government acknowledged that both the administrative offence of “minor disorderly acts” and the crime of “disorderly acts” protected the same legal interest, that of public order. However, the two offences differed in their actus reus, the seriousness of the breach of public order and also the severity of the penalty. The administrative offence was less serious than the crime since it covered merely a deviation from established social and moral norms, whereas the crime implied the use of violence and resistance against a public official. The Government pointed out that not only were “minor disorderly acts” punishable by a shorter term of imprisonment, but the conditions of administrative detention were also better than they would be in a prison where convicted criminals served their sentences. There was therefore no identity of the offences.

(c)  The third party

67.  The third party argued that the French word “infraction” and the English word “offence” had a twofold origin: firstly in the actual, concrete malicious act that created public disorder, and secondly in the legal classification of the offencethat is, the description in a legal rule of conduct which was liable to a penaltyThe lay meaning of infraction or “offence” related to the offenders conduct. That confusion was maintained by the instruments of international law, which in fact used both expressions (“offences” and “facts). This explained why “offence” had been translated as “les mêmes faits” in the French version of the Convention Implementing the Schengen Agreement signed in 1990.

68.  In the third partys opinion, the ambiguity surrounding the terms “infraction” and “offence” created confusion within the Convention institutions. Whereas the Commission, in the case of Raninen v. Finland (no. 20972/92, Commission decision of 7 March 1996, Decisions and Reports 87-A, p. 17), and the Court in the case of Gradinger v. Austria (23 October 1995, Series A no. 328C) used the word “offence” to describe the applicants conduct, the judgment in the case of Oliveira v. Switzerland (30 July 1998, Reports 1998V) signalled a new departure, whereby the Court accepted that different courts could adjudicate on “separate offences, even if they [were] all part of a single criminal act”. Hence, the “offence” concept construed as conduct had begun to give way to an approach which the authors of Protocol No. 7 had not foreseen.

69.  The third party criticised the Courts case-law for its unpredictability and legal uncertainty and urged the Court to adopt a more consistent approach. In its opinion, the approach consisting in defining idem on the basis of the “same facts” was a much safer method for the individual than that based on legal identity. The adoption of the “same facts” approach would enhance the credibility of the Courts case-law concerning an inalienable right which must never be subject to national discretionary powers.

3.  The Courts assessment

(a)  Summary of the existing approaches

70.  The body of case-law that has been accumulated throughout the history of application of Article 4 of Protocol No. 7 by the Court demonstrates the existence of several approaches to the question whether the offences for which an applicant was prosecuted were the same.

71.  The first approach, which focuses on the “same conduct” on the applicants part irrespective of the classification in law given to that conduct (idem factum), is exemplified in the Gradinger judgment. In that case Mr Gradinger had been criminally convicted of causing death by negligence and also fined in administrative proceedings for driving under the influence of alcohol. The Court found that although the designation, nature and purpose of the two offences were different, there had been a breach of Article 4 of Protocol No. 7 in so far as both decisions had been based on the same conduct by the applicant (see Gradingercited above, § 55).

72.  The second approach also proceeds from the premise that the conduct by the defendant which gave rise to prosecution is the same, but posits that the same conduct may constitute several offences (concours idéal dinfractions) which may be tried in separate proceedings. That approach was developed by the Court in the case of Oliveira (cited above)in which the applicant had been convicted first of failing to control her vehicle and subsequently of negligently causing physical injury. Her car had veered onto the other side of the road, hitting one car and then colliding with a second, whose driver had sustained serious injuries. The Court found that the facts of the case were a typical example of a single act constituting various offences, whereas Article 4 of Protocol No. 7 only prohibited people from being tried twice for the same offence. In the Courts view, although it would have been more consistent with the principle of the proper administration of justice if the sentence in respect of both offences had been passed by the same court in a single set of proceedings, the fact that two sets of proceedings were at issue in the case in question was not decisive. The fact that separate offences, even where they were all part of a single criminal act, were tried by different courts did not give rise to a breach of Article 4 of ProtocoNo7, especially where the penalties were not cumulative (see Oliveira, cited above, §§ 25-29). In the subsequent case of Göktan the Court also held that there had been no violation of Article 4 of Protocol No. 7 because the same criminal conduct of which the applicant had been convicted constituted two separate offences: a crime of dealing in illegally imported drugs and a customs offence of failing to pay the customs fine (see Göktan, cited above, § 50). This approach was also employed in the cases of Gauthier v. France ((dec.), no. 61178/00, 24 June 2003) and Öngün v. Turkey ((dec.), no. 15737/02, 10 October 2006).

73.  The third approach puts the emphasis on the “essential elements” of the two offences. In Franz Fischer v. Austria (no. 37950/97, 29 May 2001), the Court confirmed that Article 4 of Protocol No. 7 tolerated prosecution for several offences arising out of a single criminal act (concours idéal dinfractions). However, since it would be incompatible with this provision if an applicant could be tried or punished again for offences which were merely “nominally different”, the Court held that it should additionally examine whether or not such offences had the same “essential elements”. As in Mr Fischers case the administrative offence of drunken driving and the crime of causing death by negligence while “allowing himself to be intoxicated” had the same “essential elements”, the Court found a violation of Article 4 of Protocol No. 7. It also pointed out that had the two offences for which the person concerned was prosecuted only overlapped slightly, there would have been no reason to hold that the defendant could not be prosecuted for each of them in turn. The same approach was followed in the case of W.F. v. Austria (no. 38275/97, 30 May 2002) and Sailer v. Austria (no. 38237/976 June 2002), both of which were based on a similar set of circumstances.

74.  Since the introduction of the concept of “essential elements”, the Court has frequently referred to it in the follow-up cases. In Manasson the “essential element” distinguishing the taxation-law contravention from the criminal-law offence was found to be “the applicants reliance on the incorrect information contained in the books when submitting his tax returns” (see Manasson, cited above). Similarly, in Bachmaier, the Court noted that the special aggravating element of drunken driving had been established only in one set of proceedings (see Bachmaier v. Austria (dec.), no. 77413/01, 2 September 2004).

75.  In a series of cases involving tax-related offences, two taxation offences were found to differ in their criminal intent and purpose (see Rosenquist, cited above). The same two distinctions were found to be relevant in the cases of Storbråten and Haarvig, both cited above.

76.  A different set of “essential elements” featured in the Courts analysis in two Austrian cases. In Hauser-Sporn it held that the offence of abandoning a victim and the offence of failing to inform the police about an accident differed in their criminal intent and also concerned different acts and omissions (see Hauser-Sporn v. Austriano. 37301/03, §§ 43-46, 7 December 2006). In Schutte the “essential element” of one offence was the use of dangerous threat or force as a means of resisting the exercise of official authority, whereas the other concerned a simple omission in the context of road safety, namely the failure to stop at the request of the police (see Schutte, cited above, § 42).

77.  Finally, in its most recent decision on the subject the Court determined that the two offences in question had different “essential elements” in that they were distinguishable in terms of their gravity and consequences, the social value being protected and the criminal intent (see Garretta v. France (dec.), no. 2529/04, 4 March 2008).

(b)  Harmonisation of the approach to be taken

78.  The Court considers that the existence of a variety of approaches to ascertain whether the offence for which an applicant has been prosecuted is indeed the same as the one of which he or she was already finally convicted or acquitted engenders legal uncertainty incompatible with a fundamental right, namely the right not to be prosecuted twice for the same offence. It is against this background that the Court is now called upon to provide a harmonised interpretation of the notion of the “same offence” – the idem element of the non bis in idem principle – for the purposes of Article 4 of Protocol No. 7. While it is in the interests of legal certainty, foreseeability and equality before the law that the Court should not depart, without good reason, from precedents laid down in previous cases, a failure by the Court to maintain a dynamic and evolutive approach would risk rendering it a bar to reform or improvement (see Vilho Eskelinen and Others v. Finland [GC], no. 63235/00, § 56ECHR 2007II).

79.  An analysis of the international instruments incorporating the non bis in idem principle in one or another form reveals the variety of terms in which it is couched. Thus, Article 4 of Protocol No. 7 to the Convention, Article 14 § 7 of the United Nations Covenant on Civil and Political Rights and Article 50 of the Charter of Fundamental Rights of the European Union refer to the “[same] offence” (“[même] infraction)the American Convention on Human Rights speaks of the same cause” (“mêmes faits”), the Convention Implementing the Schengen Agreement prohibits prosecution for the “same acts” (“mêmes faits”), and the Statute of the International Criminal Court employs the term “[same] conduct” ([mêmes] actes constitutifs”) . The difference between the terms “same acts” or “same cause” (“mêmes faits”) on the one hand and the term “[same] offence” (“[même] infraction”) on the other was held by the Court of Justice of the European Union and the Inter-American Court of Human Rights to be an important element in favour of adopting the approach based strictly on the identity of the material acts and rejecting the legal classification of such acts as irrelevant. In so finding, both tribunals emphasised that such an approach would favour the perpetrator, who would know that, once he had been found guilty and served his sentence or had been acquitted, he need not fear further prosecution for the same act (see paragraphs 37 and 40 above).

80.  The Court considers that the use of the word “offence” in the text of Article 4 of Protocol No. 7 cannot justify adhering to a more restrictive approach. It reiterates that the Convention must be interpreted and applied in a manner which renders its rights practical and effective, not theoretical and illusory. It is a living instrument which must be interpreted in the light of present-day conditions (see, among other authorities, Tyrer v. the United Kingdom, 25 April 1978, § 31, Series A no. 26, and Christine Goodwin v. the United Kingdom [GC], no. 28957/95, § 75, ECHR 2002VI). The provisions of an international treaty such as the Convention must be construed in the light of their object and purpose and also in accordance with the principle of effectiveness (see Mamatkulov and Askarov v. Turkey [GC], nos. 46827/99 and 46951/99, § 123, ECHR 2005I).

81.  The Court further notes that the approach which emphasises the legal characterisation of the two offences is too restrictive on the rights of the individual, for if the Court limits itself to finding that the person was prosecuted for offences having a different legal classification it risks undermining the guarantee enshrined in Article 4 of Protocol No. 7 rather than rendering it practical and effective as required by the Convention (compare Franz Fischer, cited above, § 25).

82.  Accordingly, the Court takes the view that Article 4 of Protocol No. 7 must be understood as prohibiting the prosecution or trial of a second “offence” in so far as it arises from identical facts or facts which are substantially the same.

83.  The guarantee enshrined in Article 4 of Protocol No. 7 becomes relevant on commencement of a new prosecution, where a prior acquittal or conviction has already acquired the force of res judicata. At this juncture the available material will necessarily comprise the decision by which the first “penal procedure” was concluded and the list of charges levelled against the applicant in the new proceedings. Normally, these documents would contain a statement of facts concerning both the offence for which the applicant has already been tried and the offence of which he or she stands accused. In the Courts view, such statements of fact are an appropriate starting-point for its determination of the issue whether the facts in both proceedings were identical or substantially the same. The Court emphasises that it is irrelevant which parts of the new charges are eventually upheld or dismissed in the subsequent proceedings, because Article 4 of Protocol No7 contains a safeguard against being tried or being liable to be tried again in new proceedings rather than a prohibition on a second conviction or acquittal (compare paragraph 110 below).

84.  The Courts inquiry should therefore focus on those facts which constitute a set of concrete factual circumstances involving the same defendant and inextricably linked together in time and space, the existence of which must be demonstrated in order to secure a conviction or institute criminal proceedings.

(c)  Application of this approach to the present case

85.  The Court will begin its analysis of the circumstances in the instant case by reviewing the sequence of events that occurred on 4 January 2002 and the charges brought against the applicant.

86.  Early in the morning the applicants girlfriend was discovered within the military compound and they were both taken to police station no. 9 in order to furnish explanations. No proceedings were brought in respect of the applicants girlfriends unlawful entry into the compound.

87.  Once at the police station, the applicant began to shout at Ms Y. and Captain S. and pushed the latter. He then attempted to leave but was stopped and handcuffed. The police officers decided that the applicants insolent behaviour amounted to an administrative offence.

88.  The applicant was then taken to the office of Major K., who started drafting a report on the administrative offence. Captain S. and another officer were also present. The applicant continued to behave improperly and swore at Major K.

89.  After the report had been completed, the policemen put the applicant in a car to take him to the Gribanovskiy district police station. En route the applicant continued to swear at Major K. – who was riding in the same car – and threatened to kill him.

90.  As regards the proceedings brought against the applicant, the Court observes, firstly, that on 4 January 2002 the District Court convicted the applicant of an offence of “minor disorderly acts” under Article 158 of the Code of Administrative Offences. Although the District Courts judgment contained only one sentence relevant to the establishment of the facts and did not mention any evidence, it may be reasonably assumed that it was based on the administrative offence report which had been compiled by the police and submitted to the District Court (see paragraph 15 above). It transpires that the applicant was found guilty in the administrative proceedings of swearing at police employees and breaching public order shortly after his arrival at police station no. 9.

91.  In the subsequent criminal proceedings the applicant was indicted on three charges in relation to the events of 4 January 2002 (see the charge sheet cited in paragraph 21 above). Firstly, he was charged with “disorderly acts” under Article 213 of the Criminal Code for swearing at Ms Y. and Captain S. and breaching public order in the immediate aftermath of his arrival at police station no. 9. Secondly, he was charged with insulting a public official under Article 319 of the Criminal Code for swearing at Major K. in his office while the latter was drafting the administrative offence report. Thirdly, he was charged with threatening violence against a public official under Article 318 of the Criminal Code for threatening to kill Major K. when en route to the Gribanovskiy district police station.

92.  This recapitulation of the events and charges demonstrates that in the first episode the applicant swore at Ms Y. and Captain S. on the premises of the passport office, whereas in the second and third episodes he insulted Major K., first in his office and then in the car, and threatened him with violence. Hence, there was no temporal or spatial unity between the three episodes. It follows that although in essence the applicants conduct was substantially similar during the entire day of 4 January 2002 – in that he continued to be verbally abusive towards various officials – it was not a continuous act but rather different manifestations of the same conduct shown on a number of distinct occasions (compare Raninen, cited above).

93.  As to the second and third episodes involving Major K., the charges against the applicant were raised for the first and only time in the criminal proceedings. It cannot therefore be said that he was tried again for an offence of which he had already been finally acquitted or convicted. Accordingly, no issue arises under Article 4 of Protocol No. 7 in respect of his prosecution under Articles 319 and 318 of the Criminal Code.

94.  The situation is, however, different with regard to the disorderly conduct in respect of which the applicant was first convicted in the administrative proceedings under Article 158 of the Code of Administrative Offences and subsequently prosecuted under Article 213 of the Criminal Code. Since the same conduct on the part of the same defendant and within the same time frame is at issue, the Court is required to verify whether the facts of the offence of which the applicant was convicted and those of the offence with which he was charged were identical or substantially the same.

95.  The definition of the offence of “minor disorderly acts” under Article 158 referred to three types of prohibited conduct: “utterance of obscenities in public”, “offensive behaviour towards others” and “other acts that breach public order”. Each of these elements was in itself sufficient for a finding of guilt. Of these, the District Court took account of two elements: uttering obscenities and failure to respond to reprimands, which could be interpreted as a form of “acts that breach public order”.

96.  In the ensuing criminal proceedings the applicant was charged under Article 213 § 2 (b) of the Criminal Code. This charge required the prosecution to prove that the defendant had (a) seriously breached public order or displayed flagrant disrespect towards the community; (b) used violence or threatened the use of violence; and (c) resisted a public official. The prosecutions case was that the applicant had uttered obscenities at Ms Y. and Captain S. and had also pushed the latter and threatened him with physical violence. It is not the Courts task to decide whether each of these elements was properly substantiated because, as it has been noted above, a conviction in the second proceedings is not a required element in order for the guarantee of Article 4 of Protocol No. 7 to apply, it being sufficient for the applicant to have been liable to be tried and/or to have actually been tried on these charges.

97.  The facts that gave rise to the administrative charge against the applicant related to a breach of public order in the form of swearing at the police officials Ms Y. and Captain S. and pushing the latter. The same facts formed the central element of the charge under Article 213 of the Criminal Code, according to which the applicant had breached public order by uttering obscenities, threatening Captain S. with violence and providing resistance to him. Thus, the facts in the two sets of proceedings differed in only one element, namely the threat of violence, which had not been mentioned in the first proceedings. Accordingly, the Court finds that the criminal charge under Article 213 § 2 (b) embraced the facts of the offence under Article 158 of the Code of Administrative Offences in their entirety and that, conversely, the offence of “minor disorderly acts” did not contain any elements not contained in the offence of “disorderly acts”. The facts of the two offences must therefore be regarded as substantially the same for the purposes of Article 4 of Protocol No. 7. As the Court has emphasised above, the facts of the two offences serve as its sole point of comparison, and the Governments argument that they were distinct on account of the seriousness of the penalty they entailed is therefore of no relevance for its inquiry.

C.  Whether there was a duplication of proceedings (bis)

1.  The Chambers conclusion

98.  The Chamber reiterated that Article 4 of Protocol No. 7 was not confined to the right not to be punished twice but extended to the right not to be prosecuted or tried twice. It held that the Governments argument that the applicant had eventually been acquitted in the criminal proceedings on the charge of disorderly acts had no bearing on his claim that he had been prosecuted and tried on that charge for a second time.

99.  The Chamber emphasised that the criminal proceedings against the applicant had been instituted and conducted by the same police department and tried by the same judge. It found that the Russian authorities had permitted the criminal proceedings to be conducted in full knowledge of the applicants previous administrative conviction of the same offence.

100.  Finally, the Chamber found that the violation of the non bis in idem principle had not been the reason for the applicants acquittal. The acquittal had been founded on a substantive ground, namely the fact that the prosecution had not proved the applicants guilt to the standard of proof required in criminal as distinct from administrative proceedings.

2.  The parties submissions

(a)  The applicant

101.  The applicant submitted that Article 4 of Protocol No. 7 applied not only to cases where a defendant was convicted twice, but also to cases where a defendant was prosecuted twice, regardless of whether there had been a conviction. He recalled that in the case of Gradinger that provision had applied even though the applicant had been convicted of one offence and acquitted of the other. Similarly, he had been prosecuted, tried and eventually acquitted of the offence of “disorderly acts”, although he had been convicted previously of an offence of “minor disorderly acts” which had the same essential elements. In his view, that situation amounted to a breach of the non bis in idem principle.

102.  The applicant further maintained that his case was different from that of Ščiukina v. Lithuania ((dec.), no. 19251/02, 5 December 2006), where the domestic courts had explicitly acknowledged that there had been a violation of the non bis in idem principle and had referred to the possibility of having the previous administrative conviction erased. By contrast, in the instant case a mere reference to the administrative proceedings against the applicant in the judgment of 2 December 2002 could not be interpreted as an acknowledgement of a violation of the applicants right not to be tried twice. No mention of the non bis in idem principle had been made in the judgment, whether as a norm of the Constitution, of international human rights law or of the Code of Criminal Procedure. As a matter of Russian law, the applicant could not benefit from that principle anyway, as the guarantee against duplication of proceedings was applicable only to “crimes”, whereas the applicant had been convicted of an offence classified as administrative. The applicant had been acquitted not because of the repetitive nature of the prosecution, but because of the lack of evidence to prove his guilt.

103.  The applicant expressed his disquiet at the approach established in the case of Zigarella v. Italy ((dec.), no. 48154/99Reports 2002-IX), whereby, in the absence of any damage proved by the applicant, Article 4 of Protocol No. 7 would be breached only if the new proceedings were brought in the knowledge that the defendant had already been tried in previous proceedings. He maintained that it was improbable that the proceedings could be instituted without the knowledge of the State, as it was always the arm of the State which instigated criminal proceedings. In any event, the applicantfactual situation had differed from that obtaining in Zigarella since the Russian authorities had conducted proceedings against him for more than fourteen months in full knowledge of his previous conviction.

(b)  The Government

104.  The Government claimed for the first time before the Grand Chamber that the applicant could have appealed against his administrative conviction to a higher court. The time-limit for appeal was set at ten days and could be extended at the request of a party. The applicant had not appealed against the administrative conviction and it had not become “final” within the meaning of Article 4 of Protocol No. 7.

105.  In the proceedings before the Chamber, the Government maintained that the District Court had acquitted the applicant of the charge of disorderly acts under Article 213 § 2 of the Criminal Code and thereby remedied an earlier violation of the applicants rights committed by the investigation. As the second set of proceedings had ended in the applicants acquittal on the charge of disorderly acts, there had been no repetition of proceedings. The Government did not repeat this argument before the Grand Chamber.

(c)  The third party

106.  The third party criticised the Courts decision in the Zigarella case which, in its view, introduced a new criterion of applicability which had not existed in the original text of Article 4 of Protocol No. 7, namely the supposed purpose of the provision, to the effect that only new prosecutions that had been initiated intentionally flouted the non bis in idem rule. The third party urged the Court to abandon that additional criterion as it might prove hazardous for the future.

3.  The Courts assessment

(a)  Whether there was a “final” decision

107.  The Court reiterates that the aim of Article 4 of Protocol No. 7 is to prohibit the repetition of criminal proceedings that have been concluded by a “final” decision (see Franz Fischer, cited above, § 22, and Gradinger, cited above, § 53). According to the Explanatory Report to Protocol No. 7, which itself refers back to the European Convention on the International Validity of Criminal Judgments, a “decision is final if, according to the traditional expression, it has acquired the force of res judicata. This is the case when it is irrevocable, that is to say when no further ordinary remedies are available or when the parties have exhausted such remedies or have permitted the time-limit to expire without availing themselves of them. This approach is well entrenched in the Courts case-law (see, for example, Nikitin v. Russia, no. 50178/99, § 37, ECHR 2004VIII, and Horciag v. Romania (dec.), no. 70982/01, 15 March 2005).

108.  Decisions against which an ordinary appeal lies are excluded from the scope of the guarantee contained in Article 4 of Protocol No. 7 as long as the time-limit for lodging such an appeal has not expired. On the other hand, extraordinary remedies such as a request for the reopening of the proceedings or an application for extension of the expired time-limit are not taken into account for the purposes of determining whether the proceedings have reached a final conclusion (see Nikitincited above, § 39). Although these remedies represent a continuation of the first set of proceedings, the “final” nature of the decision does not depend on their being used. It is important to point out that Article 4 of Protocol No. 7 does not preclude the reopening of the proceedings, as stated clearly by the second paragraph of Article 4.

109.  In the instant case the administrative judgment of 4 January 2002 was printed on a standard form which indicated that no appeal lay against it and that it took immediate effect (see paragraph 19 above). However, even assuming that it was amenable to an appeal within ten days of its delivery as the Government claimed, it acquired the force of res judicata after the expiry of that time-limit. No further ordinary remedies were available to the parties. The administrative judgment was therefore “final” within the autonomous meaning of the Convention term by 15 January 2002, while the criminal proceedings began on 23 January 2002.

(b)  Whether the applicants acquittal prevents application of the guarantees of Article 4 of Protocol No. 7

110.  Like the Chamber, the Court reiterates that Article 4 of Protocol No. 7 is not confined to the right not to be punished twice but extends to the right not to be prosecuted or tried twice (see Franz Fischer, cited above, § 29). Were this not the case, it would not have been necessary to add the word “punished” to the word “tried” since this would be mere duplication. Article 4 of Protocol No. 7 applies even where the individual has merely been prosecuted in proceedings that have not resulted in a conviction. The Court reiterates that Article 4 of Protocol No. 7 contains three distinct guarantees and provides that no one shall be (i) liable to be tried, (ii) tried or (iii) punished for the same offence (see Nikitin, cited above, § 36).

111.  The applicant in the present case was finally convicted of minor disorderly acts and served the penalty imposed on him. He was afterwards charged with disorderly acts and remanded in custody. The proceedings continued for more than ten months, during which time the applicant had to participate in the investigation and stand trial. Accordingly, the fact that he was eventually acquitted of that charge has no bearing on his claim that he was prosecuted and tried on that charge for a second time. For that reason the Grand Chamber, like the Chamber, finds without merit the Governments contention that there had been no repetition of the proceedings because the applicant had eventually been acquitted of the charge under Article 213 § 2 of the Criminal Code.

(c)  Whether the acquittal deprived the applicant of his victim status

112.  Finally, the Court will examine the Governments alternative argument that the applicants acquittal of the charge under Article 213 § 2 of the Criminal Code had deprived him of his status as a “victim” of the alleged violation of Article 4 of Protocol No. 7.

113.  The Court notes that it has previously found that the way in which the domestic authorities dealt with the two sets of proceedings may be relevant for determination of the applicants status as a “victim” of the alleged violation of Article 4 of Protocol No. 7 in accordance with the consistent criteria established in its case-law. Thus, in the Zigarella case (cited above) the domestic authorities conducted two sets of proceedings against the applicant concurrently. Following delivery of a “final” judgment in the first proceedings, the second proceedings were terminated on the ground that their conduct was in breach of the non bis in idem principle. The Court accepted that the authorities had explicitly acknowledged a violation and, by discontinuing the second set of proceedings, had offered adequate redress. The applicant therefore lost his status as a “victim” of the alleged violation of Article 4 of Protocol No. 7.

114.  The Court elaborated on this approach in the Falkner case, in which it found that it must be possible for the national authorities to remedy situations such as the one obtaining in that case, in which the first proceedings had been conducted by an administrative authority lacking jurisdiction in the matter. As the authority had subsequently acknowledged its error, discontinued the proceedings and reimbursed the fine, the applicant could no longer claim to be affected by the outcome of those proceedings (see Falkner v. Austria (dec.), no. 6072/0230 September 2004).

115.  The Court therefore accepts that in cases where the domestic authorities institute two sets of proceedings but later acknowledge a violation of the non bis in idem principle and offer appropriate redress by way, for instance, of terminating or annulling the second set of proceedings and effacing its effects, the Court may regard the applicant as having lost his status as a “victim”. Were it otherwise it would be impossible for the national authorities to remedy alleged violations of Article 4 of Protocol No. 7 at the domestic level and the concept of subsidiarity would lose much of its usefulness.

116.  Turning to the facts of the present case, the Court finds no indication that the Russian authorities at any point in the proceedings acknowledged a breach of the non bis in idem principle. The applicants acquittal under Article 213 § 2 of the Criminal Code was not based on the fact that he had been tried for the same actions under the Code of Administrative Offences. The reference to the administrative proceedings of 4 January 2002 in the text of the judgment of 2 December 2002 was merely a statement that those proceedings had taken place. On the other hand, it emerges clearly from the text of the judgment that the District Court had examined the evidence against the applicant and found that it failed to meet the criminal standard of proof. Accordingly, his acquittal was founded on a substantive rather than a procedural ground.

117.  The failure of the domestic court to acknowledge a breach of the non bis in idem principle distinguishes the instant case from the Ščiukina case (cited above), where the Supreme Court of Lithuania had expressly acknowledged a violation of this principle by reference to the provisions of the Lithuanian Constitution and Code of Criminal Procedure.

118.  In the Russian legal system, however, the prohibition on repetition of proceedings is restricted to the criminal justice sphere. Under the Code of Criminal Procedure, a previous conviction for an essentially similar administrative offence does not constitute a ground for discontinuing the criminal proceedings (see paragraph 27 above). Similarly, the Russian Constitution only protects an individual against a second conviction for the same “crime” (see paragraph 26 above). Hence, unlike in the Ščiukina case, the Russian courts do not have at their disposal legal provisions which would allow them to avoid a repetition of proceedings in a situation where the defendant is on trial for an offence of which he or she has already been finally convicted or acquitted under the Code of Administrative Offences.

119.  In the light of the above considerations, the Court finds that the applicants acquittal of the charge under Article 213 § 2 of the Criminal Code did not deprive him of his status as a “victim” of the alleged violation of Article 4 of Protocol No. 7.

D.  Summary of findings and conclusion

120.  The Court has found above that the applicant was convicted of “minor disorderly acts” in administrative proceedings which are to be assimilated to “penal procedure” within the autonomous Convention meaning of this term. After his conviction became “final”, several criminal charges were raised against him. Of those, a majority referred to the applicants conduct at different times or in different locations. However, the charge of “disorderly acts” referred to precisely the same conduct as the previous conviction of “minor disorderly acts” and also encompassed substantially the same facts.

121.  In the light of the foregoing, the Court considers that the proceedings instituted against the applicant under Article 213 § 2 (b) of the Criminal Code concerned essentially the same offence as that of which he had already been convicted by a final decision under Article 158 of the Code of Administrative Offences.

122.  There has therefore been a violation of Article 4 of Protocol No. 7.

III.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

123.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

124.  In the proceedings before the Chamber, the applicant left determination of the amount of compensation for non-pecuniary damage to the Courts discretion. The Chamber awarded him 1,500 euros (EUR).

125.  The applicant was not requested to submit a new claim for just satisfaction in the proceedings before the Grand Chamber.

126.  The Court sees no reason to depart from the Chambers assessment, made as it was on an equitable basis. Accordingly, it awards the applicant EUR 1,500 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on that amount.

B.  Costs and expenses

127.  In the proceedings before the Chamber, the applicant claimed 12,700 Russian roubles for the work of two lawyers in the domestic proceedings, EUR 500 for 10 hours work by his representative Mr Koroteyev and 300 pounds sterling (GBP) for 3 hours work by Mr Leach in the Strasbourg proceedings, and GBP 138.10 for translation costs.

The Chamber awarded him EUR 1,000 in respect of costs and expenses, plus any tax chargeable on that amount.

128.  The applicant claimed an additional EUR 1,724.70 and GBP 4,946 in respect of the proceedings under Article 43 of the Convention. These amounts were broken down into EUR 1,380 for 23 hours work by Mr Koroteyev, GBP 4,017 for 40 hours and 10 minutes work by Mr Leach, EUR 344.70 and GBP 159 for their travel and accommodation expenses in Strasbourg, and the remaining GBP 770 for administrative and translation expenses.

129.  The Government submitted that the claims “contradict[ed] the principle of necessity and reasonableness of costs and expenses”. They also alleged that the administrative and translation expenses had not been sufficiently detailed.

130.  According to the Courts established case-law, an award can be made in respect of costs and expenses incurred by the applicant only in so far as they have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum (see Belziuk v. Poland, 25 March 1998, § 49, Reports of Judgments and Decisions 1998-II).

131.  In the present case the Court notes that the applicant was represented by Mr Koroteyev and Mr Leach from the outset of the proceedings before it. It is satisfied that the rates and the hours claimed are reasonable and that the expenses were actually incurred by the applicants representatives. On the basis of the material produced before it, the Court awards the applicant EUR 9,000 in respect of costs and expenses, plus any tax that may be chargeable to the applicant, the award to be paid into the representatives bank account in the United Kingdom as identified by the applicant.

C.  Default interest

132.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Dismisses the Governments preliminary objection;

2.  Holds that there has been a violation of Article 4 of Protocol No. 7;

3.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following amounts, to be converted into Russian roubles at the rate applicable at the date of settlement:

(i)  EUR 1,500 (one thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii)  EUR 9,000 (nine thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expensesto be paid into the representatives bank account in the United Kingdom;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 10 February 2009.

Michael OBoyle   Jean-Paul Costa
Deputy Registrar   President

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Član P7-4 | DIC
Presuda se navodi u presudi Kž3 17/2019 od 28.11 2019. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojom se delimično usvaja žalba zajedničkog branioca okrivlјenih AA i BB i preinačava se presuda Višeg suda u Kragujevcu Kž1-159/19 od 16.07.2019. godine, samo u pogledu odluke o kazni dok se u ostalom delu žalba odbiaj kao neosnovana i presuda potvrđuje.

Apelacioni sud je cenio žalbene navode zajedničkog branioca okrivlјenih da drugostepeni sud prilikom odlučivanja nije razmatrao, niti poštovao pravilo ne bis in idem niti stav Evropskog suda za lјudska prava, kao ni odluke Ustavnog suda Republike Srbije po tom pitanju, iako je bio upoznat sa činjenicom da se pred Osnovnim sudom u Kragujevcu povodom identičnog činjeničnog stanja, istog događaja, među istim učesnicima postupka, kao okrivlјenih, oštećenih i istim svedocima, i sa istim opisom po optužnim aktima Osnovnog javnog tužioca u Kragujevcu vode dva krivična postupka i to jedan postupak radi ugrožavanja sigurnosti iz čl. 138. st. 1 KZ i krivični postupak 9K.8/19 zbog krivičnog dela nasilničko ponašanje i da je bio dužan da obrati posebnu pažnju i razluči po tzv. testu dovolјno uske povezanosti u sadržinskom i vremenskom smislu da li različiti postupci koji se vode protiv okrivlјenih u suštini predstavlјaju usklađenu celinu, između kojih postoji dovolјno bliska veza u sadržini i vremenu, zbog koje njihovo paralelno vođenje i kažnjavanje nije u suprotnosti sa načelom ne bis in idem, a iz istog činjeničnog stanja povodom događaja koji se po navodima odbrane nikad nije ni dogodio, pokrenuta tri krivična postupka što je suprotno navedenom pravilu i odredbama Zakonika o krivičnom postupku.

Apelacioni sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava (presuda Sergej Zolotukhin…. protiv Rusije) koja prihvata mogućnost da je izricanje različitih sankcija od strane različitih organa koje se odnose na isto ponašanje u određenoj meri dopušteno na osnovu čl. 4 Protokola 7. uz Evropsku konvenciju za zaštitu lјudskih prava i osnovnih sloboda, bez obzira na postojanje odluke koja ima svojstvo res judicata. Evropski sud je zaklјučio da treba ostaviti mogućnost državi da legitimno izabere komplementarne odgovore na društveno nerihvatlјivo ponašanje putem različitih postupaka koji čine povezanu celinu, kako bi se rešili različiti aspekti određenog društvenog problema, pod uslovom, da ukupnost tih pravnih odgovora ne predstavlјa prekomeran teret za pojedinca na kojeg se odnose, pri tome vodeći računa za uspostavlјanje pravične ravnoteže između zaštite interesa pojedinca koji je zaštićen načelom ne bis in idem, sa jedne strane i interesa javnog interesa da se uspostavi potpuni regulatorni pristup u predmetnom području s druge strane, kao i da bi preširoko tumačenje načela ne bis in idem bilo štetno u zaštiti temelјnih društvenih vrednosti i protivno svrsi koja se ostvaruje u svakom pojedinačnom kaznenom postupku.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P7-4 | DIC
Presuda se navodi u rešenju Kž1 Po1 22/17 od 13.12.2017. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se usvajaju žalbe branilaca i ukida se presuda Posebnog odelјenja Višeg suda u Beogradu K.Po1 br.36/15 od 17.03.2017. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po oceni Apelacionog suda u Beogradu, Posebnog odelјenja, razlozi koje prvostepeni sud daje za svoj zaklјučak da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela “Ne bis in idem”, za sada se ne mogu prihvatiti. Najpre, ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da se načelo “Ne bis in idem” odnosi isklјučivo na prethodno okončan krivični postupak, pri čemu je posebno nejasno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 17 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično-procesni princip “Ne bis in idem” definisan je članom 6 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, kojim je propisano da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavlјen ili optužba pravnosnažno odbijena.

Evropski sud za lјudska prava je u standardima iskazanim u presudi Zolotukin protiv Rusije (Zolothukin v. Russia, 14939/03 od 10.02.2009. godine), uveo pojam materijalnog identiteta dela za razliku od prethodno prihvaćenih identiteta kvalifikacije i identiteta zaštićenih dobara. Materijalni identitet postoji kada se radi o istom događaju na osnovu činjenično utemelјenog pristupa, to jest član 4 Protokola 7 Evropske konvencije o zaštiti lјudskih prava mora se shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ona proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda, koji stav je Evropski sud za lјudska prava u nekoliko predmeta potvrdio – Maresti protiv Hrvatske (55759/07 od 29. juna 2009. godine), Muslija protiv BiH (Muslia v. Bosnia and Herzegovina 32042/11 od 14.01.2014. godine), Milenković protiv Srbije (Milenkovic v. Serbia, 50124/13 od 01.03.2016. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P7-4 | DIC | A. i B. protiv Norveške
Na presudu se poziva u obrazloženju presude Kž1 186/2018 od 20.04.2018. godine Apelacionog suda u Nišu. Presudom se delimično usvaja žalba branioca optuženog i preinačuje se presuda Osnovnog suda u Nišu 4K.786/2016 od 07.11.2017. godine.

Ispitujući da li u konkretnom slučaju postoji identitet kaznenih dela za koja je optuženi oglašen krivim u prekršajnom i krivičnom postupku, ovaj sud je pošao od utvrđenih kriterijuma Evropskog suda za lјudska prava kojima se zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ono proizilazi iz istovetnih činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna odluka. U konkretnom slučaju optuženi preduzeće i vlasnik u prekršajnom postupku oglašeni su krivim zato što nisu obračunali PDV po izdatom računu dok je u krivičnom postupku optuženi oglašen krivim što kao osnivač i odgovorno lice preduzeća u nameri da delimično izbegne plaćanje poreza na dodatu vrednost preduzeća prikrio činjenice koje su od uticaja za utvrđivanje ovog poreza tako što je izdao račune drugom preduzeću bez obračuna PDV-a sa lažnom napomenom da je promet oslobođen PDV-a po čl.6. Zakona o PDV-u, iako je znao da je nepomena neistinita i da je bio dužan da navedeni promet obračuna. Iz navedenog proizilazi da radnja koja predstavlјa prekršaj iz čl.60. st.1. tač.12. i st.2. Zakona o porezu na dodatu vrednost i radnja koja predstavlјa radnju krivičnog dela poreska utaja iz čl.229. st.1. KZ nisu iste a iz zakonskog opisa prekršaja ne proizilazi da je namera izbegavanja plaćanja poreskih obaveza bitan element prekršaja, kao kod krivičnog dela poreska utaja,pri čemu prekršajni sud svojom izrekom nije proširio činjenični opis prekršaja niti je obuhvatio subjektivni element navedenog krivičnog dela za koje je optuženi u ovom postupku oglašen krivim. Istitujući treći kriterijum - dvostrukost postupka (bis), ovaj sud je primenjujući kriterijume i standarde iz presude Velikog veća Evropskog suda za lјudska prava iz predmeta A. i B. protiv Norveške od 15.11.2016. godine (broj predstavke 24130/11 i 29758/11) na konkretan predmet, našao da nema povrede načela ne bis in idem.

Presuda Apelacionog suda u Nišu je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P7-4 | DIC | Maresti protiv Hrvatske
Presuda se navodi u rešenju Kž1 Po1 22/17 od 13.12.2017. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se usvajaju žalbe branilaca i ukida se presuda Posebnog odelјenja Višeg suda u Beogradu K.Po1 br.36/15 od 17.03.2017. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po oceni Apelacionog suda u Beogradu, Posebnog odelјenja, razlozi koje prvostepeni sud daje za svoj zaklјučak da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela “Ne bis in idem”, za sada se ne mogu prihvatiti. Najpre, ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da se načelo “Ne bis in idem” odnosi isklјučivo na prethodno okončan krivični postupak, pri čemu je posebno nejasno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 17 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično-procesni princip “Ne bis in idem” definisan je članom 6 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, kojim je propisano da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavlјen ili optužba pravnosnažno odbijena.

Evropski sud za lјudska prava je u standardima iskazanim u presudi Zolotukin protiv Rusije (Zolothukin v. Russia, 14939/03 od 10.02.2009. godine), uveo pojam materijalnog identiteta dela za razliku od prethodno prihvaćenih identiteta kvalifikacije i identiteta zaštićenih dobara. Materijalni identitet postoji kada se radi o istom događaju na osnovu činjenično utemelјenog pristupa, to jest član 4 Protokola 7 Evropske konvencije o zaštiti lјudskih prava mora se shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ona proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda, koji stav je Evropski sud za lјudska prava u nekoliko predmeta potvrdio – Maresti protiv Hrvatske (55759/07 od 29. juna 2009. godine), Muslija protiv BiH (Muslia v. Bosnia and Herzegovina 32042/11 od 14.01.2014. godine), Milenković protiv Srbije (Milenkovic v. Serbia, 50124/13 od 01.03.2016. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P7-4 | DIC | Milenković protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Kž1 Po1 22/17 od 13.12.2017. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se usvajaju žalbe branilaca i ukida se presuda Posebnog odelјenja Višeg suda u Beogradu K.Po1 br.36/15 od 17.03.2017. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po oceni Apelacionog suda u Beogradu, Posebnog odelјenja, razlozi koje prvostepeni sud daje za svoj zaklјučak da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela “Ne bis in idem”, za sada se ne mogu prihvatiti. Najpre, ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da se načelo “Ne bis in idem” odnosi isklјučivo na prethodno okončan krivični postupak, pri čemu je posebno nejasno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 17 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično-procesni princip “Ne bis in idem” definisan je članom 6 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, kojim je propisano da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavlјen ili optužba pravnosnažno odbijena.

Evropski sud za lјudska prava je u standardima iskazanim u presudi Zolotukin protiv Rusije (Zolothukin v. Russia, 14939/03 od 10.02.2009. godine), uveo pojam materijalnog identiteta dela za razliku od prethodno prihvaćenih identiteta kvalifikacije i identiteta zaštićenih dobara. Materijalni identitet postoji kada se radi o istom događaju na osnovu činjenično utemelјenog pristupa, to jest član 4 Protokola 7 Evropske konvencije o zaštiti lјudskih prava mora se shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ona proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda, koji stav je Evropski sud za lјudska prava u nekoliko predmeta potvrdio – Maresti protiv Hrvatske (55759/07 od 29. juna 2009. godine), Muslija protiv BiH (Muslia v. Bosnia and Herzegovina 32042/11 od 14.01.2014. godine), Milenković protiv Srbije (Milenkovic v. Serbia, 50124/13 od 01.03.2016. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P7-4 | DIC | Milenković protiv Srbije
Presuda je povezana preko primenjenog načela "non bis in idem" sa zahtevom za zaštitu zakonitosti Republičkog javnog tužilaštva KTZ. br. 1306/20 od 23.11.2020. godine, protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 210/20 od 25.06.2020 godine, Zbog povrede odredaba člana 438 stav 1 tačka 1 ZKP u vezi člana 4 ZKP i bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438 stav 2 ZKP.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br.741715 od 20.12.2019 godine optuženi AA oglašen je krivim da je izvršio krivično delo neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246 stav 1 KZ, i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4. godine u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.07.2010. godine do 30.03.2011.godine.

U postupku odlučivanja po podnetim žalbama, Apelacioni sud u Beogradu presudom Kž1 210/20 od 25.06.2020 godine usvojio je žalbu okrivlјenog AA i njegovog branioca i preinačio presudu Višeg suda u Beogradu 7K br.741/15 od 20.12.2020 godine tako što je na osnovu člana 422 tačka 2 ZKP odbio optužbu protiv okrivlјenog. U obrazloženju presude navodi se da je presudom Prekšajnog suda u Beogradu, Odelјenje suda u Barajevu Šr.br. 198-23361/10 od 03.8.2015. godine, okrivlјeni AA oglašen krivim za prekršaj iz člana 292 stav1. tačka 3 Carinskog zakona. te kako se navedena presuda Prekršajnog suda tako i prvostepena krivična presuda odnose na istog okrivlјenog , na tačno isti događaj i iste radnje, odnosno u konkretnom slučaju se radi o identičnom činjeničnom opisu prekršaja i radnje izvršenja krivičnog dela , u kom smislu bi kažnjavanjem okrivlјenog u krivičnom postupku bilo povređeno načelo ne bis in idem iz člana 4 ZKP, jer bi došlo do ponavlјanja svojstva okrivlјenog, te je navedena presuda Prekršajnog suda po svojoj snazi res iudicata, u kom smislu ima mesta primeni člana 422 tač. 2 ZKP, te je doneo presudu kojom se optužba odbija jer se radi o presuđenoj stvari.

Zahtev za zaštitu zakonsti dostupan je u javnoj bazi tužilačke prakse ovde

Član P7-4 | DIC | Muslija protiv Bosne i Hercegovine
Presuda se navodi u rešenju Kž1 Po1 22/17 od 13.12.2017. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojim se usvajaju žalbe branilaca i ukida se presuda Posebnog odelјenja Višeg suda u Beogradu K.Po1 br.36/15 od 17.03.2017. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Po oceni Apelacionog suda u Beogradu, Posebnog odelјenja, razlozi koje prvostepeni sud daje za svoj zaklјučak da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela “Ne bis in idem”, za sada se ne mogu prihvatiti. Najpre, ne može se prihvatiti stav prvostepenog suda da se načelo “Ne bis in idem” odnosi isklјučivo na prethodno okončan krivični postupak, pri čemu je posebno nejasno pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 17 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično-procesni princip “Ne bis in idem” definisan je članom 6 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku, kojim je propisano da niko ne može da bude gonjen i kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili je za to delo postupak protiv njega pravnosnažno obustavlјen ili optužba pravnosnažno odbijena.

Evropski sud za lјudska prava je u standardima iskazanim u presudi Zolotukin protiv Rusije (Zolothukin v. Russia, 14939/03 od 10.02.2009. godine), uveo pojam materijalnog identiteta dela za razliku od prethodno prihvaćenih identiteta kvalifikacije i identiteta zaštićenih dobara. Materijalni identitet postoji kada se radi o istom događaju na osnovu činjenično utemelјenog pristupa, to jest član 4 Protokola 7 Evropske konvencije o zaštiti lјudskih prava mora se shvatiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo delo u meri u kojoj ona proizlazi iz istovetnih činjenica ili činjenica koje su u suštini bitno iste kao i prvo kažnjivo delo za koje je već doneta pravnosnažna osuđujuća ili oslobađajuća presuda, koji stav je Evropski sud za lјudska prava u nekoliko predmeta potvrdio – Maresti protiv Hrvatske (55759/07 od 29. juna 2009. godine), Muslija protiv BiH (Muslia v. Bosnia and Herzegovina 32042/11 od 14.01.2014. godine), Milenković protiv Srbije (Milenkovic v. Serbia, 50124/13 od 01.03.2016. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde