Michaud protiv Francuske

Država na koju se presuda odnosi
Francuska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
12323/11
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
06.12.2012
Članovi
8
8-1
8-2
34
35
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
8
8-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje prepiske
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 8-2) Mešanje
(Čl. 8-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 8-2) Sprečavanje kriminala
(Čl. 8-2) Sprečavanje nereda
(Čl. 8-2) U skladu sa zakonom
(Čl. 8-2) Predvidljivost
(Čl. 34) Pojedinačne predstavke
(Čl. 34) Žrtva
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
Srazmernost
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 12323/11) koju je protiv Francuske Republike podneo njen državljanin, g. Patrik Mišo (Patrick Michaud), advokat je u advokatskoj komori Pariza i član saveta advokatskog Reda.

On iznosi da je Evropska Unija usvojila uzastopno tri direktive s ciljem sprečavanja korišćenja finansijskog sistema za pranje kapitala: prva, 91/308/CEE od 10.06.1991, koja se odnosi na finansijska tela i institucije, druga, 2001/97/CE, od 04.12.2001., kojom se zapravo proširuje njeno polje primene na različite predstavnike profesija izvan finansijskog sektora, među kojima i na “predstavnike nezavisnih pravnih profesija” i treća, 2005/60/CE, od 26.10.2005., kojom se ukida izmenjena direktiva od 10.06.1991., preuzima njen sadržaj i dopunjuje. Zakoni o preuzimanju i podzakonski akti o primeni uneti su u monetarni i finansijski zakonik.

Iz ovih direktiva, te zakona i pozakonskih akata koji su usledili, proističe, prema podnosiocu, obaveza advokata da prijave sumnju na pranje novca, što predstavlja pretnju za profesionalnu tajnu i za poverljivost komunikacije između advokata i njegovog klijenta, što su advokati kritikovali preko nacionalnog saveta advokatskih komora.

Dana 12. jula 2007, nacionalni savet advokatskih komora doneo je Odluku o usvajanju pravilnika o internim procedurama za sprovođenje obaveza borbe protiv pranja novca i finansiranja terorizma i o internoj kontroli kojom treba da se obezbedi poštovanje tih procedura, u kojoj je istaknuto da se svi advokati, kao fizička lica, upisani u neku od francuskih advokatskih komora, moraju pridržavati tog strukovnog pravilnika, kada, u okviru svoje profesionalne delatnosti, realizuju u ime i za račun klijenta neku finansijsku transakciju ili transakciju u oblasti nekretnina, ili kada pružajući pomoć klijentu učestvuju u pripremanju ili u realizaciji nekih tipova transakcija u vezi sa kupoprodajom nekretnina ili osnovnih sredstava, upravljanjem novčanim sredstvima, vrednosnim papirima ili drugom klijentovom aktivom, otvaranjem bankovnih računa, štednih računa ili računa za deponovanje hartija od vrednosti; organizovanjem neophodnog učešća u osnivanju preduzeća; osnivanjem, poslovanjem ili upravljanjem preduzećima; osnivanjem, poslovanjem ili upravljanjem fiducijama po inostranom pravu ili bilo mojom sličnom strukturom. Istovremeno, u pravilniku je istaknuto da advokati moraju obezbediti u svim okolnostima poštovanje profesionalne tajne.
Za nepridržavanje ovog pravilnika predviđene su disciplinske sankcije koje mogu ići čak do brisanja sa spiska advokata.

Dana 10. Oktobra 2007, smatrajući da ta odluka ugrožava obavljanje advokatske profesije i dovodi u pitanje njena suštinska pravila, podnosilac predstavke se obratio Državnom savetu zahtevom za poništenje te odluke. Tvrdio je da se ni jednom zakonskom ni podzakonskom odredbom ne daje Nacionalnom savetu advokatskih komora normativna kompetencija u oblastima kakva je borba protiv pranja novca.

Podnosilac predstavke se žali na činjenicu da strukovnim pravilnikom od 12. jula 2007. nisu dovoljno definisane obaveze nametnute advokatima uz pretnju disciplinskih sankcija, s obzirom da upućuje na opšte i neodređene pojmove kao što su “prijavljivanje sumnje” i obaveza “budnosti”. Videći u tome prenebregavanje načela pravne sigurnosti, ističe da se time krši član 7 Konvencije.

Osim toga, tvrdio je da je tako usvojeni pravilnik od strane Nacionalnog saveta advokatskih komora nespojiv sa članom 8 Konvencije, s obzirom da tzv. obaveza prijavljivanja sumnje dovodi u pitanje profesionalnu tajnu i poverljivost komunikacije između advokata i klijenta. Takođe, zahtevao je od Državnog saveta da se obrati Sudu pravde Evropske Unije s prioritetnim pitanjem o usaglašenosti “prijavljivanja sumnje o krivičnom delu” sa članom 6 Ugovora o Evropskoj Uniji i sa članom 8 Konvencije. Rešenjem od 23. jula 2010, Državni savet je odbacio suštinske zahteve te predstavke.

On se obratio Sudu 19. januara 2011. u skladu sa članom 34 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda

Podnosilac predstavke se žali na činjenicu da je, zbog obaveze advokata da prijavljuje sumnje, u obavezi prilikom obavljanja svoje advokatske profesije, pod pretnjom disciplinskih sankcija, da prijavljuje lica koja mu se obraćaju za savet, što on smatra nespojivim sa načelima zaštite komunikacije između advokata i njegovog klijenta i poštovanja profesionalne tajne. Poziva se na član 8 Konvencije u smislu kojeg svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

Takođe, podnosilac predstavke se žali na činjenicu da strukovnim pravilnikom od 12. jula 2007. nisu dovoljno definisane obaveze nametnute advokatima uz pretnju disciplinskih sankcija. Videći u tome prenebregavanje načela pravne sigurnosti, ističe da se time krši član 7 Konvencije.

Sud konstatuje da se podnosilac predstavke u odnosu na član 7 žali na kršenje prava drugih. On dakle ne može tvrditi za sebe da ima svojstvo žrtve u smislu člana 34 Konvencije. Taj deo predstavke je stoga nekompatibilan ratione personae s odredbama Konvencije i mora biti odbačen primenom člana 35.

Sud presudom od 06.12.2012. proglašava predstavku prihvatljivom u vezi s optužbama na osnovu člana 8 Konvencije i neprihvatljivom za ostatak i zaključuje da nije bilo kršenja člana 8 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

BIVŠE PETO ODELJENJE

PREDMET MIŠO PROTIV FRANCUSKE

(Predstavka br. 12323/11)

PRESUDA

STRAZBUR

6. decembra 2012.

PRESUDA JE IZVRŠNA

06/03/2013

Ova presuda je postala izvršna u skladu sa članom 44 § 2 Konvencije. Moguće su redaktorske izmene.

U predmetu Michaud protiv Francuske, Evropski sud za ljudska prava (bivše peto odeljenje), u veću sastavljenom od:

Din Spilman (Dean Spielmann), predsednik,
Mark Filiger (Mark Villiger),
Boštjan M. Zupančič,
En Pauer-Forde (Ann Power-Forde),
Angelika Nusberger (Angelika Nußberger),
Helen Keler (Helen Keller),
Andre Potocki (André Potocki), sudija,
i Klaudija Vesterdik (Claudia Westerdiek), sekretarice odeljenja,

Posle većanja na zatvorenoj sednici od 2. oktobra 2012. (u drugačijem sastavu ; donji stav 7) i od 20. novembra 2012,

Izriče sledeću presudu usvojenu tog potonjeg datuma:

POSTUPAK

  1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 12323/11) protiv Francuske Republike a čiji se jedan državljanin, g. Patrik Mišo (Patrick Michaud ,«podnosilac predstavke»), obratio Sudu 19. januara 2011. u skladu sa članom 34 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (« Konvencija»).
  2. Podnosioca predstavke zastupa g. Bertran Favro (Bertrand Favreau), advokat u Bordou. Francusku vladu («Vlada») zastupa njen agent, gđa Edviž Beljar (Edwige Belliard), načelnica Pravnih poslova u Ministarstvu inostranih poslova.
  3. decembra 2011, predstavka je dostavljena Vladi.
  4. I podnosilac predstavke i Vlada su priložili po podnesak o prihvatljivosti i o meritumu predstavke.
  5. Savet evropskih advokatskih komora («CCBE»), Francusko društvo advokatske komore u Briselu i Institut za ljudska prava evropskih advokata («IDHAE») dobili su odobrenje da pisanim podnescima učestvuju u postupku (član 36 § 2 Konvencije i pravilo 44 § 3 Pravilnika Suda).
  6. Jedno ročište je održano u prisustvu javnosti u Palati Ljudskih prava u Strazburu, 2. oktobra 2012. (član 59 § 3 Pravilnika).

Pred Sudom su se pojavili :

– od strane Vlade
Gđa A.F. TISJE (TISSIER), pomoćnica direktorke za ljudska prava u direkciji za Pravne poslove Ministarstva inostranih poslova, kao ko-agent,
Gđa K. MANAK (MANACH), redaktorka u pod-direkciji za ljudska prava Direkcije za pravne poslove Ministarstva inostranih poslova, savetnica;
G. P. RUBLO (ROUBLOT ), načelnik ureda za pravne i evropske sporove Ministarstva inostranih poslova, savetnik;
G. L. ŽARJEL (JARIEL ), načelnik ureda za regulativu profesija Direkcija za građanske stvari Ministarstva pravde, savetnik ;
Gđa F. LIFŠIC (LIFCHITZ ), redaktorka u Uredu za regulativu profesija u Direkciji za Građanske stvari Ministarstva pravde, Savetnica;
G. R. IGEN-LETJE (UGUEN-LAITHIER ), redaktor u Uredu za borbu protiv organizovanog kriminal, terorizma i pranja novca Direkcija za krivične stvari i pomilovanja Ministarstva pravde, savetnik;
G. X. DOMINO, rukovodilac centra za pravna istraživanja i dokumentaciju pri Državnom savetu, savetnik;
Gđa S. LEROKE (LEROQUAIS), zadužena za istraživanja pri Državnom savetu, savetnik;
Gđa A. KUIZINJE (CUISINIEZ), konsultantkinja pri Uredu za evropsko i međunarodno pravo Ministarstva privrede i finansija, savetnica ;

– od strane podnosioca predstavke
G. B. FAVRO (FAVREAU), advokat iz advokatske komore u Bordou,
G M. ŠOVE (CHAUVET), advokat savetnici.

Pred sudom se pojavio i podnosilac predstavke. Sud je saslušao Gđu Tisje i G. Favroa i to kako njihove izjave tako i odgovore na pitanja Suda. Takođe je saslušan i podnosilac predstavke.

  1. Veće je bilo sastavljeno od GG.Dina Spilmana (Dean Spielmann), predsednika veća, Marka Filigera (Mark Villiger), Karela Jungvirta (Karela Jungwiert) i Boštjana Zupančiča, Gđe En Pauer-Forde (Ann Power-Forde) i Angelike Nusberger (Angelika Nußberger) i G. Andrea Potockija (André Potocki, sudija, kao i Gđe Klaudije Vesterdik (Claudia Westerdiek), sekretarice veća. Potom je Gđa Helen Keler (Keller), zamenica, zamenila G. Jungvirta čiji je mandat bio istekao 31. oktobra 2012.

ČINJENIČNO STANJE

I OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. Podnosilac predstavke je rođen 1947. u Parizu gde je i nastanjen. Advokat je u advokatskoj komori Pariza i član saveta advokatskog Reda.
  2. On iznosi da je Evropska Unija usvojila uzastopno tri direktive s ciljem sprečavanja korišćenja finansijskog sistema za pranje kapitala. Prva (91/308/CEE ; 10. jun 1991.) se odnosi na finansijska tela i institucije. Ona je izmenjena direktivom od 4. decembra 2001. (2001/97/CE) kojom se zapravo proširuje njeno polje primene na različite predstavnike profesija izvan finansijskog sektora, među kojima i na «predstavnike nezavisnih pravnih profesija». Trećom se (2005/60/CE ; 26. oktobra 2005.) ukida izmenjena direktiva od 10. juna 1991, preuzima njen sadržaj i dopunjuje je. Zakoni o preuzimanju – zakon no 2004-130 od 11. februara 2004, kad je reč o dopunjenoj direktivi od 10. juna – i podzakonski tekstovi o primeni – dekret no 2006-736 od 26. juna 2006, kad je reč o zakonu od 11. februara 2004 – uneti su u monetarni i finansijski zakonik (više pojedinosti o njemu pod donjim naslovima III i IV u vezi s relevantnim komunotarnim i unutrašnjim pravom).
  3. Iz tih tekstova proističe upravo za advokate «obaveza prijavljivanja sumnje», koju je struka, koja u tome vidi posebno pretnju za profesionalnu tajnu i za poverljivost komunikacije između advokata i njegovog klijenta, uporno kritikovala preko nacionalnog saveta advokatskih komora.
  4. Međutim, 12. jula 2007, nacionalni savet advokatskih komora doneo je «odluku o usvajanju pravilnika o internim procedurama za sprovođenje obaveza borbe protiv pranja novca i finansiranja terorizma i o internoj kontroli kojom treba da se obezbedi poštovanje tih procedura» (objavljenu u Službenom listu od 9. avgusta2007). Nacionalni savet advokatskih komora je tako postupio primenom člana 21-1 zakona od 31. decembra 1971 o reformi nekih pravosudnih i pravnih profesija, kojim je Savetu dato ovlašćenje, u duhu poštovanja važećih zakona i propisa, da preko opštih odredbi objedini pravila i običaje advokatske profesije.
  5. U odluci je istaknuto (član 1) da se «svi advokati, kao fizička lica, upisani u neku od francuskih advokatskih komora» moraju pridržavati tog strukovnog pravilnika, kada, u okviru svoje profesionalne delatnosti, realizuju u ime i za račun klijenta neku finansijsku transakciju ili transakciju u oblasti nekretnina, ili kada pružajući pomoć klijentu učestvuju u pripremanju ili u realizaciji nekih tipova transakcija (u vezi sa : 1o kupoprodajom nekretnina ili osnovnih sredstava ; 2o upravljanjem novčanim sredstvima, vrednosnim papirima ili drugom klijentovom aktivom ; 3o otvaranjem bankovnih računa, štednih računa ili računa za deponovanje hartija od vrednosti; 4o organizovanjem neophodnog učešća u osnivanju preduzeća; 5o osnivanjem, poslovanjem ili upravljanjem preduzećima; 6o osnivanjem, poslovanjem ili upravljanjem fiducijama po inostranom pravu ili bilo mojom sličnom strukturom) ; pravilnik ih ne obavezuje kad obavljaju neku «konsultativnu pravnu aktivnost ili kad je njihova aktivnost vezana za neki sudski proces» kad je reč o nekoj od navedenih šest aktivnosti (član 2).
  6. Pravilnikom je posebno utvrđeno da advokati moraju u tom kontekstu da « pokažu stalnu budnost» i da «obezbede interne procedure» koje obezbeđuju poštovanje zakonskih i podzakonskih propisa koji se odnose posebno na prijavljivanje sumnje (član 3), ističući posebno postupak kad se učini da bi neka operacija mogla da bude predmet prijave (član 7). Konkretnije, dužni su da usvoje pisana pravila o obavezama koje se u tim slučajevima moraju izvršavati (član 5). Osim toga moraju da se uvere da se pravilnik pravilno primenjuje u okviru njihovih struktura i da advokati i njihovo osoblje dobijaju neophodne informacije i obuku prilagođenu poslovima koje obavljaju (član 9), kao i da obezbede sistem unutrašnje kontrole (član 10). Istovremeno, u pravilniku je istaknuto da «advokati moraju obezbediti u svim okolnostima poštovanje profesionalne tajne» (član 4).
  7. Za nepridržavanje ovog pravilnika predviđene su disciplinske sankcije koje mogu ići čak do brisanja sa spiska advokata (članovi 183 i 184 dekreta no 91-1197 od 27. novembra 1991. o organizovanju advokatske profesije).
  8. 10. Oktobra 2007, smatrajući da ta odluka ugrožava obavljanje advokatske profesije i dovodi u pitanje njena suštinska pravila, podnosilac predstavke se obratio Državnom savetu zahtevom za poništenje te odluke. Tvrdio je da se ni jednom zakonskom ni podzakonskom odredbom ne daje Nacionalnom savetu advokatskih komora normativna kompetencija u oblastima kakva ke borba protiv pranja novca. Osim toga, ističući posebno da se kritikovanom odredbom primoravaju advokati da obezbede interne procedure za poštovanje propisa o prijavljivanju sumnji, pod pretnjom disciplinskih sankcija, i da sam pojam sumnje nije definisan, izneo je zamerku o nepoznavanju zahteva za preciznošću inherentnu članu 7 Konvencije. Osim toga, pozivajući se na presudu André et autres c. France od 24. jula 2008 (no 18603/03), tvrdio je da je tako usvojeni pravilnik od strane Nacionalnog saveta advokatskih komora nespojiv sa članom 8 Konvencije, s obzirom da «obaveza prijavljivanja sumnje» dovodi u pitanje profesionalnu tajnu i poverljivost komunikacije između advokata i klijenta. Najzad, primenom člana 267 Ugovora o Evropskoj Uniji na Državni savet, zahtevao je od Državnog saveta da se obrati Sudu pravde Evropske Unije s prioritetnim pitanjem o usaglašenosti «prijavljivanja sumnje o krivičnom delu» sa članom 6 Ugovora o Evropskoj Uniji i sa članom 8 Konvencije.
  9. Rešenjem od 23. jula 2010, Državni savet je odbacio suštinske zahteve te predstavke.
  10. Kad je reč o sredstvu iz člana 7 Konvencije, u rešenju je istaknuto da pojmu «prijavljivanje sumnje» o kome je reč u spornoj odluci ne nedostae preciznost s obzirom da upućuje na član L. 562-2 monetarnog i finansijskog zakonika (koji je, izmenjen, postao član L. 561-15). Kad je pak reč o sredstvu iz člana 8, ono je rešenjem odbačeno uz sledeće obrazloženje:

« (...) ako su, kako tvrdi podnosilac predstavke, odredbe [izmenjene direktive 91/308/CEE] nespojive s odredbama člana 8 Konvencije (...) kojima se posebno štiti osnovno pravo na profesionalnu tajnu, taj član dozvoljava određeno mešanje državne vlasti u vršenje tog prava, posebno kad je jedna takva mera nužna zbog javne bezbednosti, odbrane poretka i prevencije krivičnih dela; (...) s obzirom, s jedne strane, na opšti interes koji se povezuje s borbom protiv pranja novca i, s druge strane, na garanciju koju predstavlja isključenje iz njenog polja primene informacija dobijenih samoinicijativno ili na zahtev od advokata prilikom njihovih pravosudnih aktivnosti, kao i onih koje su samoinicijativno ili na zahtev dobijene u okviru pravnog savetovanja, uz jedine rezerve, kad je reč o ovim potonjim informacijama, slučajeva kad pravni savetnik učestvuje u aktivnostima pranja novca, gde je pravno savetovanje obezbeđeno u cilju pranja novca i gde advokat zna da njegov klijent želi da dobije pravne savete u cilju pranja novca, pridržavanje obaveze advokata da prijave sumnju, koja proističe iz sporne direktive, ne ugrožava u značajnoj meri profesionalnu tajnu; (...) tako, i bez potrebe da se Sudu pravde Evropske Unije postavlja prioritetno pitanje, sredstvo iz navodnog nepoznavanja tih odredbi mora biti odbačeno».

II PREPORUKE RADNE GRUPE ZA FINANSIJSKU AKCIJU O PRANJU NOVCA (« FATF») I KONVENCIJA SAVETA EVROPE O PRANJU, TRAŽENJU, ZAPLENI I ODUZIMANJU PRIHODA STEČENIH KRIMINALOM I O FINANSIRANJU TERORIZMA

  1. Preporukama koje je usvojila FATF predviđena je obaveza budnosti finansijskih institucija kao i njihova obaveza prijavljivanja sumnjivih operacija. Preporukom no 12 proširen je obuhvat profesija na koje se odnosi obaveza budnosti, uključujući upravo « advokate, beležnike, ostale nezavisne pravničke i knjigovođe» kada pripremaju ili izvršavaju transakcije za svoje klijente u okviru sledećih aktivnosti: kupovina i prodaja nekretnina; upravljanje kapitalom, hartijama od vrednosti i ostalom aktivom klijenta ; upravljanje bankovnim računima, štednim i onim za deponovanje hartija od vrednosti; organizovanje učešća u osnivanju, eksploataciji ili poslovanju pravnih lica ili pravnih konstrukcija, i kupovina i prodaja privrednih entiteta. Preporukom no 16 predviđeno je proširenje obaveza prijavljivanja na te iste profesije kad one vrše navedene aktivnosti, uz ipak jedan izuzetak kad su informacije dobijene u okolnostima vezanim za profesionalnu tajnu odnosno za neku zakonsku profesionalnu privilegiju.
  2. Konvencijom Saveta Evrope od 16. maja 2005. o pranju, traženju, zapleni i oduzimanju prihoda stečenih kriminalom i o finansiranju terorizma (koja je stupila na snahu 1. maja 2008, tu konvenciju Francuska nije ratifikovala) predviđeno je, u smislu mera prevencije pranja novca, sledeće (član 13 §§ 1 i 2) :

« 1. Svaka strana ugovornica treba da usvoji potrebne zakonske i druge mere koje treba da joj omoguće da uspostavi sveobuhvatni unutrašnji regulatorni i nadzorni režim, odnosno režim monitoringa, kako bi sprečila pranje novca i obratiće dužnu pažnju na primenjive međunarodne standarde uključujući tu, pre svega, preporuke koje je usvojila Radna grupa za finansijsku akciju u pogledu pranja novca (FATF).

2. U tom smislu, svaka strana ugovornica treba, pre svega, da donese potrebne zakonske i druge mere koje mogu da budu neophodne da bi:

a) zahtevala od pravnih i fizičkih lica koja se bave aktivnostima za koja postoji posebna verovatnoća da će biti iskorišćene u svrhe pranja novca, i u meri u kojoj je reč o tim aktivnostima, da

i) identifikuju i verifikuju identitet svojih klijenata i, gde je to primenjivo, vlasnika koji su krajnji korisnici, kao i da s dužnom pažnjom ispitaju poslovne odnose, uzimajući u obzir pristup koji se temelji na riziku;

ii) prijave sumnje u pogledu pranja novca radi preduzimanja zaštite; iii) preduzmu mere podrške, kao što je čuvanje i arhiviranje podataka o identifikaciji klijenta i njegovim transakcijama, obuka osoblja i uspostavljanje interne politike i postupaka i, ako je to primereno, prilagode to svojoj veličini i prirodi poslovanja;

b) zabrane, gde je to primereno, licima pomenutim u tački a) da obelodane činjenicu da je dostavljena informacija o sumnjivoj transakciji ili neka informacija s tim u vezi ili informaciju o tome da je istraga povodom pranja novca u toku ili da može biti u toku;

c) obezbede da lica iz tačke a) budu podvrgnuta delotvornim sistemima monitoringa, i gde je to primenjivo, nadzora, kako bi se osiguralo njihovo poštovanje zahteva za borbu protiv pranja novca, tamo gde je to moguće obaviti na osnovu procene rizika»

U obrazloženju se ističe da je namera autora konvencije bila da se ona primenjuje upravo na «nefinansijske profesije» navedene u preporuci 12 du FATF. Pri tom, izraz «radi preduzimanja zaštite» u stavu 2.a.ii znači pre svega da su upravo u odnosu na nezavisne pravničke profesije relevantne restrikcije u vezi sa «profesionalnom tajnom ili postojanjem neke zakonske profesionalne privilegije» sadržane u preporuci no 16 FATF i u tekstu o njenom tumačenju.

III.  RELEVANTNO PRAVO EVROPSKE UNIJE

A.  Direktive 91/308/CEE, 2001/97/CE i 2005/60/CEE

1.  Direktive 91/308/CEE i 2001/97/CE

  1. 10. juna 1991, Savet Evropskih zajednica usvojio je direktivu 91/308/CEE «o prevenciji korišćenja finansijskog sistema u cilju pranja novca». Njen cilj je da primora kreditne i finansijske institucije da identifikuju klijente i transakcije iznad 15.000 Eura, da «s posebnom pažnjom» razmotri svaku sumnjivu transakciju, odnosno onu koja bi mogla biti u vezi s pranjem novca i da nadležnim organima skrene pažnju na svaku činjenicu koja bi mogla biti indicija nekog čina pranja novca. Ona je izmenjena direktivom 2001/97/CE od 4. decembra 2001, kojom je proširena definicija pranja novca kao i obaveza identifikovanja klijenata i prijavljivanja sumnjivih transakcija na čitav niz profesionalaca koji su izvan finansijskog sektora, a posebno na «pripadnike nezavisnih pravničkih profesija».

2.  Direktiva 2005/60/CE

  1. Izmenjena direktiva 91/308/CEE ukinuta je direktivom 2005/60/CE pd 26. oktobra 2005. «o prevenciji korišćenja finansijskog sistema u cilju pranja novca i finansiranja terorizma» kojom je preuzet i dopunjen njen sadržaj. U tački 19 specifikovano je da se «pripadnici nezavisnih pravničkih profesija», «kako su definisani u državama-članicama» moraju pridržavati tih odredaba «kad učestvuju u transakcijama finansijske prirode ili za račun društava, uključujući i slučajeve kad deluju u svojstvo poreskog savetnika jer je upravo u toj oblasti najveći rizik od zloupotrebe njihovih usluga u cilju pranja prihoda od krivičnih dela ili u cilju finansiranja terorizma». Članom 2 § 1.3)b) precizira se dase direktiva primenjuje na njih kada oni učestvuju, «u okviru obavljanja svoje profesionalne delatnosti» «u ime svog klijenta i za njegov račun, u bilo kakvoj finansijskoj transakciji ili transakciji nekretnina odnosno kada pomažu klijentu u pripremanju ili u realizaciji transakcija u vezi sa: i) kupovinom i prodajom nekretnina ili privrednih preduzeća; IB) upravljanjem fondovima, hartijama od vrednosti ili nekom drugom klijentovom aktivom; ići) otvaranjem ili upravljanjem bankovnim računima, štednim računima ili portfolijima; iv) organizovanjem učešća neophodnog za osnivanje, poslovanje ili upravljanje društava; v) osnivanjem, poslovanjem ili upravljanjem fiducija (trustova), društava ili sličnih struktura».
  2. Direktivom su predviđene posebno u nekim slučajevima obaveze budnosti prema klijentima, uključujući i preduzimanje mera koje podrazumevaju i identifikovanje i proveru identiteta klijenta i efektivnog krajnjeg korisnika i dobijanje informacija o predmetu i predviđenoj prirodi poslovnog odnosa (član 8 § 1 a), b) i c)). Države članice su u načelu dužne da lica koja se profesionalno bave tim poslovima a koja nisu u stanju da se pridržavaju tih obaveza primoraju «da ne obavljaju nikakve transakcije preko bankovnih računa, da ne uspostavljaju nikakve poslovne odnose ili da ne obavljaju nikakve transakcije, odnosno da obustave poslovni odnos i da predaju prijavu o predmetnom klijentu [odeljenju finansijskih informacija], u skladu sa članom 22 ». Oni to, međutim, nisu dužni da čine u situacijama kad «pripadnici samostalnih pravničkih profesija» (upravo) «procenjuju pravnu situaciju klijenta ili obavljaju zadatak branioca ili zastupnika tog klijenta u nekom sudskom postupku, uključujući i u okviru davanja saveta o načinu pokretanja ili izbegavanja nekog postupka» (član 9 § 5).
  3. Njom se takođe utvrđuju obaveze prijavljivanja tako što će «države članice zahtevati» od predmetnih lica da «u punoj meri sarađuju» «tako što će blagovremeno informisati [odeljenju finansijskih informacija], samoinicijativno, kad saznaju, posumnjaju ili imaju dobre razloge da posumnjaju da je u toku ili da se dogodila neka operacija ili pokušaj pranja novca ili finansiranja terorizma» i «tako što će blagovremeno dostaviti odeljenju finansijskih informacija, na zahtev tog odeljenja, sve neophodne informacije, u skladu s procedurama koje predviđa primenljivo zakonodavstvo» (član 22 § 1).
  4. Direktovom se, međutim, precizira da, u vezi sa «pripadnicima nezavisnih pravničkih profesija», države članice mogu odrediti «odgovarajuće samoregulaciono telo predmetne profesije» kao organ koji treba informisati u prvom redu umesto odeljenja za finansijske informacije, a koji informaciju prenosi brzo i neizmenjenu tom odeljenju (član 23 § 1).
  5. Njom se takođe precizira de države članice misu dužne da obaveze predviđene članom 22 nameću (posebno) «pripadnicima nezavisnih pravničkih profesija» «kad je reč o informacijama dobijenih od nekog od njihovih klijenata prilikom procene pravne situacije tog klijenta ili prilikom obavljanja zadatka branioca ili zastupnika tog klijenta u nekom sudskom postupku ili u vezi s takvim postupkom, uključujući i aktivnost u okviru savetovanja klijenta o pokretanju ili izbegavanju nekog postupka, bilo da su te informacije dobijene spontano ili da su bile tražene pre, tokom ili nakon tog postupka» (član 23 § 2).
  6. Prema tački 48, «ni jedna odredba ove direktive ne bi smela da bude predmet tumačenja ili sprovođenja koje ne bi bilo u skladu s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima».

B. Presuda Red frankofonih i germanofonih i ostalih advokatskih komora protiv Saveta ministara, Suda pravde Evropskih zajednica (Veliko veće; 26. jun 2007 ; C-305/05)

  1. godine, u okviru predstavke koju je podnelo više Redova advokatskih komora Belgije u cilju ništenja zakonskih odredaba kojima se preuzima direktiva 2001/97/CE, belgijski Ustavni sud se obratio Sudu pravde Evropske Unije sledećim prioritetnim pitanjem :

« Da li se članom prvim, [tačka 2], direktive 2001/97 [...] krši pravo na pravično suđenje garantovano članom 6 [Konvencije] (...) u tome što novi član 2 bis, [tačka 5], koji je unet u direktivu 91/308/CEE, nameće uključivanje pripadnika nezavisnih pravničkih profesija, ne isključujući advokatsku profesiju, u polje primene te iste direktive koja, u suštini, ima za cilj da se licima i organizacijama na koje se ova odnosi nametne obaveza da informišu nadležne organe za borbu protiv pranja novca o svim činjenicama koje bi mogle da predstavljaju indiciju nekog takvog pranja novca (član 6 direktive 91/308/CEE, zamenjen članom 1, [tačka 5], direktive 2001/97/CE) ? ».

Redovi tužitelji tvrdili su posebno da se širenjem na advokate obaveze da nadležne organe obaveste kad konstatuju činjenice za koje znaju ili za koje sumnjaju da su povezane s pranjem novca, sporno zakonodavstvo ugrožava načelima profesionalne tajne i nezavisnosti advokata, što je sastavni deo osnovnog prava svakog subjekta na pravično suđenje i na poštovanje prava odbrane.

  1. U rešenju od 26. juna 2007, Sud pravde odgovara negativno na postavljeno pitanje.
  2. On podseća najpre da su osnovna prava sastavni deo opštih načela prava čije poštovanje taj sud obezbeđuje i da se u tom smislu taj sud rukovodi ustavnom tradicijama koje su zajedničke svim državama članicama, kao i smernicama iz međunarodnih instrumenata koji se odnose na zaštitu ljudskih prava s kojima su države članice sarađivale ili kojima su pristupile, među kojima Evropska konvencija o ljudskim pravima ima «poseban značaj». On na osnovu toga zaključuje da pravo na pravično suđenje kakvo proističe posebno iz člana 6 Konvencije predstavlja jedno od osnovnih prava koje Evropska Unija poštuje kao opšte načelo u skladu sa članom 6 § 2 Ugovora o Evropskoj Uniji.

Zatim ističe da se u smislu direktive obaveze informisanja i saradnje primenjuju na advokate samo ukoliko oni pomažu klijentu u pripremanju ili u realizaciji nekih navedenih transakcija pre svega finansijskog karaktera, ili kada deluju u ime i za račun klijenta u svim finansijskim transakcijama i transakcijama nekretnina. U tom smislu ističe da sete aktivnosti uopšte, s obzirom na njihovu prirodu, pojavljuju u kontekstu koji nije u vezi s nekim sudskim postupkom i da su stoga izvan polja primene prava na pravično suđenje.

Osim toga ističe da činjenicom da je pomoć advokata koji je intervenisao u okviru neke transakcije tražena radi obavljanja zadatka odbrane ili zastupanja pred sudom ili radi dobijanja saveta o načinu pokretanja ili izbegavanja nekog sudskog postupka, direktiva tog advokata tih obaveza. S druge strane, zahtevi vezani za pravo na pravično suđenje nisu u suprotnosti s mogućnošću da advokati, kad deluju izvan precizno navedenog okvira u prethodnom stavu, budu u obavezi da informišu i da sarađuju, s obzirom da su te obaveze «opravdane nužnošću efikasne borbe protiv pranja novca koja vrši očigledan uticaj na porast organizovanog kriminala koji sam za sebe predstavlja posebnu opasnost za države članice».

IV RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

A.  Monetarni i finansijski zakonik

  1. Navedene direktive preuzete su u francuskom pravu, a relevantne norme bile su predmet kodifikacije (više puta izmenjene) u monetarnom i finansijskom zakoniku.
  2. Kad je reč o zakonskim odredbama, obaveze budnosti u odnosu na klijente kodifikovane su u članovima L. 561-5 do L. 561-14-2, a obaveze prijavljivanja u članovima L. 561-15 do L. 561-22 (prema sadašnjoj kodifikaciji).
  3. Te odredbe se primenjuju na organizacije i profesionalce navedene u članu L. 561-2 zakonika, među njima i advokati pri Državnom savetu i Kasacionom sudu, advokati i zastupnici[1] pri apelacionim sudovima kada, «u okviru vršenja svoje profesionalne aktivnosti» : « 1o [oni] učestvuju u ime i za račun klijenta u bilo kakvoj finansijskoj transakciji ili u transakciji nekretnina ili u svojstvu fiducijara; 2o [oni] pomažu klijentu u pripremanju i u realizaciji transakcija u vezi sa: a) kupovinom i prodajom nekretnina ili osnovnih sredstava; b) upravljanjem novčanim sredstvima, hartijama od vrednosti ili drugom klijentovom aktivom; c) otvaranjem bankovnih računa, štednih računa ili računa za deponovanje hartija od vrednosti ili polisa osiguranja; d) organizovanjem neophodnog učešća u osnivanju preduzeća; e) osnivanjem, poslovanjem ili upravljanjem preduzećima; f) osnivanjem, poslovanjem ili upravljanjem fiducijama, a koje su regulisane članovima 2011 do 2031 građanskog zakonika ili odredbama inostranog prava, ili bilo kojom drugom sličnom strukturom; g) s osnivanjem dotacionih fondova (član L. 561-3 I). One se, međutim, ne odnose na njih «kad je njihova aktivnost vezana za neki sudski postupak, kad su informacije kojima raspolažu dobili spontano ili na zahtev pre, u toku ili nakon tog postupka, odnosno u okviru savetovanja klijenta u pogledu načina pokretanja ili izbegavanja takvog postupka, kao ni kad daju pravne savete, osim ako su ti saveti davani u cilju pranja novca ili finansiranja terorizma» (član L. 561-3 II).
  4. Članom R. 563-3 bilo je predviđeno da će interne procedure sprovođenja zakonskih obaveza biti definisane bilo ministarskom uredbom, bilo profesionalnim pravilnicima koje overava ministar.

1.  Obaveze budnosti

  1. U pogledu obaveza budnosti, predmetna lica su dužna, pre nego što stupe u poslovni odnos, da identifikuju klijenta i, ako je potrebno, korisnika poslovnog odnosa, i da provere elemente identifikacije (član L. 561-5 I.). Izuzetno, odstupanjem od slab, može se pristupiti samo, tokom uspostavljanja poslovnog odnosa, proveri identiteta klijenta i, ako je potrebno, efektivnog korisnika (član L. 561-5 II.). Uz to ide i obaveza da se, pre ulaska u poslovni odnos s klijentom, prikupe informacije u vezi s predmetom tog odnosa kao i sve druge relevantne elemente informacije o tom klijentu. Za sve vreme trajanja tog odnosa, lica na koje se obaveza odnosu dužna su da prema poslovnom odnosu, a u granicama svojih prava i obaveza, zadrže «stalnu budnost», i da pažljivo prate operacije koje se obavljaju, vodeći računa da one budu koherentna sa ažurnim saznanjima koja ta lica imaju o klijentu» (član L. 561-6).
  2. Kad lice nije u mogućnosti da identifikuje klijenta ili da dobije informacije o predmetu i prirodi poslovnog odnosa, dužno je da ne obavlja nikakve operacije, nezavisno od njihovih modaliteta, i da ne uspostavlja niti da nastavlja nikakav poslovni odnos. Ako lice nije bilo u mogućnosti da identifikuje klijenta ili da dobije informacije o predmetu i prirodi poslovnog odnosa a taj odnos ipak bude uspostavljen primenom stava II člana L. 5615, taj odnos mora okončati (član L. 561-8).

2.  Obaveze prijavljivanja

  1. Lica koja podležu toj obavezi dužna su da prijave odeljenju za finansijske informacije iznose proknjižene i njihovim knjigama ili operacije koje se odnose na iznose za koje ona znaju, sumnjaju ili imaju dobre razloge da sumnjaju da ti iznosi potiču od krivičnog dela za koje je zaprećena kazna lišavanja slobode viša od jedne godine ili da su namenjeni finansiranju terorizma (član L. 561-15 I). Ona su takođe dužna da prijavljuju iznose za koje znaju, sumnjaju ili imaju dobre razloge da sumnjaju da potiču od utaje poreza kad je prisutan bar jedan od kriterijuma definisanih u članu D. 561-32-1 II (član L. 561-15 II) :

« 1o Korišćenje fiktivnih preduzeća, čija delatnost nije usaglašena s predmetom preduzeća ili koja imaju sedište u nekoj državi ili na nekoj teritoriji koja sa Francuskom nije sklopila sporazum u fiskalnoj oblasti koji omogućava pristup bankarskim informacijama na osnovu liste koju objavljuje poreski upravni organ, ili na privatnoj adresi nekog od korisnika sumnjive operacije ili pak kod nekog lica koje obezbeđuje domicil u smislu člana L. 123-11 zakonika o privrednim subjektima;

2o Realizacija finansijskih operacija od strane društava u kojima često dolazi do statutarnih promena koje se ne mogu opravdati ekonomskim položajem preduzeća;

3o Korišćenje posredništva fizičkih lica koja samo prividno deluju za račun društava ili pojedinaca uključenih u finansijske operacije;

4o Realizacija nekonzistentnih finansijskih operacija s obzirom na uobičajenu aktivnost preduzeća, odnosno sumnjivih operacija u sektorima osetljivim na utaje PDV tipa karusel, kao što su sektori informatike, telefonije, elektronskih uređaja, bele tehnike, HI-Fi i video uređaja;

5o Značajno i neobjašnjivo povećanje, u kratkom periodu, iznosa uplaćenih na novootvorene ili do tada slabo aktivne račune, vezano eventualno za značajno povećanje broja i obima operacija ili za deaktivirana ili slabo aktivna društva u kojima je nedavno moglo doći do statutarnih promena;

6o Uočavanje anomalija u fakturama ili narudžbenicama koje se pojavljuju kao osnov za finansijske operacije, kao što su odsustvo matičnog broja društva, broja SIREN (Sistem identifikacije u popisu društava), broja PDV, broja, adrese ili datuma fakture;

7o Neobjašnjivo korišćenje računa koji se koriste kao prolazni računi ili preko kojih se obavljaju brojne operacije kako na potražnoj tako i na dugovnoj strani, dok su salda tih računa često blizu nule;

8o Česta podizanja gotovine s nekog poslovnog računa ili polaganje gotovine na takve račune koje se ne može opravdati nivoom niti prirodom privredne delatnosti;

9o Teškoće identifikovanja efektivnog korisnika i veza između porekla i namene sredstava zbog korišćenja posredničkih računa ili računa profesionalaca izvan finansijskih delatnosti kao prolaznih računa, ili pribegavanje strukturama složenih društava i pravnim i finansijskim konstrukcijama koje mehanizme poslovanja i administriranja čine netransparentnim;

10o Međunarodne finansijske operacije bez vidljivih pravnih ili ekonomskih uzroka koje su često ograničene na jednostavan prenos sredstava iz inostranstva ili ka inostranstvu kad se realizuju s državama ili teritorijama navedenim pod 1o ;

11o Odbijanje klijenta da pruži na uvid dokumentaciju o poreklu primljenih sredstava ili o razlogu uplata, ili nemogućnost pružanja na uvid takve dokumentacije;

12o Transfer sredstava u inostranstvo a zatim repatrijacija tih sredstava u obliku pozajmica;

13o Organizovanje nesolventnosti brzom prodajom aktive povezanim fizičkim ili pravnim licima ili pod uslovima koji ukazuju na očigledan i neopravdan nesklad uslova prodaje;

14o Redovno korišćenje računa u posedu inostranih društava od strane fizičkih lica s prebivalištem i delatnošću u Francuskoj;

15o Deponovanje od strane pojedinaca sredstava koja nisu u vezi sa njihovom delatnošću ili njihovim poznatim imovnim stanjem;

16o Realizacija transakcija nekretnina po očigledno neopravdano niskim cenama».

Ta lica su takođe dužna da odeljenju prijavljuju sve operacije za koje identitet nalogodavca ili efektivnog korisnika ili osnivača fiducijarnog fonda ili bilo kog drugog instrumenta poslovanja nekom imovinom ostaje sumnjivo i pored radnji izvršenih u skladu sa članom (član L. 561-15 IV).

Jednim dekretom Državnog saveta precizirani su modaliteti te prijave.

  1. Lica na koje se ta obaveza odnosi dužna su da se ne upuštaju ni u jednu operaciju za koju sumnjaju da je povezana s pranjem novca ili s finansiranjem terorizma dok ne izvrše to prijavljivanje (član L. 561-16). S druge strane, kad je neka operacija koja se mora prijaviti već realizovana, bilo zato što nije bilo moguće da njena realizacija bude odložena, bilo zato što bi njeno odlaganje onemogućivalo istražne radnje u vezi s nekom sumnjivom operacijom pranja novca ili finansiranja terorizma, bilo zato što se tek po njenoj realizaciji pokazalo da podleže obavezi prijavljivanja, lice na koje se odnosi obaveza dužno je da bez odlaganja informiše nacionalno odeljenje za finansijske informacije.
  2. Odstupanjem od ovog pravila, advokati pri Državnom savetu i pri Kasacionom sudu, advokati i zastupnici pri apelacionom sudu prijave ne podnose odeljenju za finansijske informacije, već, u zavisnosti od slučaja, predsedniku Reda advokatskih komora kod koga je advokat upisan, kod predsednika komore u koju je advokat upisan ili predsedniku kompanije zastupnika. Ovi prijavu prosleđuju pomenutom odeljenju za finansijske informacije pošto provere da su za to ispunjeni uslovi utvrđeni u članu L. 561-3, u roku i na načine definisane dekretom Državnog saveta (član L. 561-17).
  3. Prijava je poverljivog karaktera. Zabranjeno je obelodanjivati saznanje o njenom postojanju i sadržaju i davanje informacija o koracima preduzetim na osnovu nje, pod pretnjom novčane kazne od 22 500 evra (član L. 574-1 ; unet u zakonik naredbom br. 2009-104 od 30. januara 2009) ; činjenica da neki advokat pri Državnom savetu i pri Kasacionom sudu, advokat ili zastupnik na apelacionom sudu pokuša da odgovori klijenta od učestvovanja u nekoj nezakonitoj aktivnosti ne predstavlja, međutim, zabranjeno obelodanjivanje (član L. 561-19).

3.  Nacionalno odeljenje za finansijske informacije

  1. «Nacionalno odeljenje za finansijske informacije» (zvano « Tracfin », zaduženo za «obradu informacija i akciju protiv nezakonitih finansijskih tokova ») je administrativna istražna služba Ministarstva finansija, sastavljena od u tu svrhu posebno obučenih službenika. Njegov suštinski zadatak je prikupljanje, analiza, dopuna i korišćenje svih informacija na osnovu kojih se može utvrditi poreklo ili namena operacija koje su bile predmet prijave. Kad te istražne radnje osvetle činjenice koje bi se mogle povezati s pranjem prihoda od krivičnog dela kažnjivog lišavanjem slobode od više od jedne godine ili s finansiranjem terorizma, odeljenje se obraća javnom tužiocu informativnom beleškom (član L. 561-23).
  2. Ono može zatražiti direktno od lica na koja se obaveza odnosi dostavljanje dokumenata sačuvanih u okviru obaveze budnosti.. Odstupanjem od opšteg pravila, kad je reč o advokatima pri Državnom savetu i Kasacionom sudu, o advokatima i zastupnicima, zahtev mora da uputi, u zavisnosti od slučaja, predsedniku reda advokata pri Državnom savetu i pri Kasacionom sudu, predsednik advokatske komore u koju je advokat upisan ili predsedniku kompanije zastupnika. Ovi potonji, kad dobiju traženu dokumentaciju i uvere se da su ispunjeni uslovi iz člana L. 561-3, prosleđuju je pomenutom odeljenju (član L. 561-26).

4.  Procedura i interna kontrola

  1. Lica na koje se odnosi obaveza dužna su da uspostave sisteme ocenjivanja i upravljanja rizicima od pranja novca i finansiranja terorizma i da obezbede redovnu obuku i informisanje svog osoblja posebno u cilju poštovanja obaveze budnosti i prijavljivanja (članovi L. 561-32 i L. 56133). Članom R. 563-3 (ukinut dekretom no 2009-1087 od 2. septembra 2009.) precizirano je da te interne procedure definiše bilo nadležni ministar odlukom, bilo Organ zadužen za finansijska tržišta putem strukovnih pravilnika.

5.  Disciplinski postupak

  1. Kada, zbog ozbiljnog propusta u pogledu budnosti, odnosno zbog propusta u organizaciji svojih internih kontrolnih procedura, neki advokat pri Državnom savetu ili neki zastupnik pri apelacionom sudu ne odgovori tim obavezama, Savet nadležnog Reda advokata pokreće disciplinski postupak na osnovu strukovnih ili upravnih pravilnika i o tome izveštava javnog tužioca pri Kasacionom ili apelacionom sudu (član L. 561-36 III).

B. Rešenje Državnog saveta od 10. aprila 2008.

  1. U rešenju od 10. aprila 2008. (no 296845), Državni savet je ocenio da su direktiva 2001/97/CE od 4. decembra 2001. i zakon od 11. februara 2004. o njenom preuzimanju, u skladu sa članovima 6 i 8 Konvencije.
  2. U vezi s direktivom, Državni savet je najpre podsetio da iz presude Ordre des barreaux francophones et germanophone et autres Suda pravde Evropske Unije proističe da direktivom nisu zanemareni zahtevi uvezi s pravom na pravično suđenje garantovano članom 6 Konvencije s obzirom da je u direktivi istaknuto da su iz polja primene obaveze informisanja i saradnje isključene informacije koje advokati dobiju spontano ili na zahtev u okviru svojih pravosudnih aktivnosti. Državni savet je zatim istakao da se iz te iste presude mora zaključiti da se i informacije koje advokat dobije spontano ili na zahtev prilikom ocenjivanja pravne situacije klijenta takođe moraju isključiti iz polja njegovih obaveza, osim u slučajevima kad pravni savetnik učestvuje u aktivnostima pranja novca, ili kad se pravni savet daje u cilju pranja novca i kad advokat zna da njegov klijent želi da dobije pravne savete u cilju pranja novca. Po njemu, u takvim okolnostima, a s obzirom na opšti interes borbe protiv pranja novca, direktiva ne «osnovno pravo na profesionalnu tajnu zaštićeno članom 8 Konvencije (...), kojim je predviđeno da može doći do mešanja državnog organa u ostvarivanje prava na privatnost i na porodični život, upravo kad je takva mera nužna zbog javne bezbednosti, odbrane poretka i prevencije krivičnih dela».
  3. Kad je reč o zakonskim odredbama, Državni savet je konstatovao da su njima tačno preuzete odredbe direktive i iz toga je zaključio da nisu u nesaglasnosti sa članovima 6 i 8 Konvencije.

PRAVO

I. O NAVODNOM KRŠENJU ČLANA 8 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke se žali na činjenicu da je, zbog obaveze advokata da prijavljuje sumnje, u obavezi prilikom obavljanja svoje advokatske profesije, pod pretnjom disciplinskih sankcija, da prijavljuje lica koja mu se obraćaju za savet, što on smatra nespojivim sa načelima zaštite komunikacije između advokata i njegovog klijenta i poštovanja profesionalne tajne. Poziva se na član 8 Konvencije u smislu kojeg : 

« 1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti neće se mešati u vršenje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti, javne bezbednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih».

  1. Vlada osporava tu tezu.

A.  O prihvatljivosti

1.  O svojstvu žrtve podnosioca predstavke

  1. Vlada iznosi kao glavni argument da podnosilac predstavke ne može da sebe smatra «žrtvom» u smislu člana 34 Konvencije. Ona ističe da njegova prava nisu efektivno i konkretno ugrožena, stavljajući u tom pogledu naglasak na činjenicu da on ne tvrdi da je sporni propis bio primenjen na njegovu štetu, već samo da je bio primoran da svoju advokatsku kancelariju organizuje u smislu donošenja specifičnih internih procedura. Podnosilac predstavke kao da očekuje, zapravo, da Sud razmotri in abstracto usaglašenost jednog propisa iz domaćeg prava s Konvencijom. Što se tiče priznavanja podnosiocu predstavke svojstva «potencijalne žrtve» u smislu sudske prakse Suda, Vlada upozorava na moguću ekstenzivnu primenu tog koncepta: time bi bila otvorena vrata za actio popularis, a ona bi bila suprotna nameri sastavljača Konvencije tako što bi značajno povećala broj potencijalnih podnosilaca predstavki i teško bi se usaglasila s obavezom iscrpljivanja domaćih pravnih lekova. Vlada smatra da samo vrlo izuzetne okolnosti, u posebnim slučajevima, Sud može uzimati u obzir da bi proširio pojam žrtve. A takvih okolnosti u konkretnom slučaju nema.
  2. Podnosilac predstavke poziva Sud da konstatuje da je on u stanju da tvrdi da je žrtva kršenja Konvencije na koje se žali. On podseća da iz sudske prakse Suda proističe da pojedinac može zasnovano da tvrdi da neki zakon krši njegova prava iako nema pojedinačnog izvršnog čina, samom činjenicom da je primoran da menja svoje ponašanje pod pretnjom gonjenja, ili ako pripada kategoriji lica koja mogu neposredno trpe efekte zakona. On ističe da kao advokat pripada kategoriji lica izloženih riziku neposrednih efekata spornog propisa : on je, pod pretnjom gonjenja, vezan obavezom budnosti i prijavljivanja i primoran da menja ponašanje i organizuje svoju advokatsku kancelariju tako da je snabde specifičnim internim procedurama. Kao advokat specijalizovan za finansijsko i poresko pravo, na njega bi se još više odnosile te obaveze i bio bi još više ugrožen posledicama neizvršavanja tih obaveza.
  3. Sud podseća da podnošenje predstavke u skladu sa članom 34 Konvencije nalaže mogućnost da podnosilac sebe kvalifikuje kao «žrtvu» kršenja prava priznatih u Konvenciji; u tom cilju potrebno je da je podnosilac predstavke pretrpeo neposredno efekte sporne mere. Konvencijom nije predviđena mogućnost ; njom nije omogućeno ni to da se pojedinci žale na neku odredbu domaćeg prava samo zato što im se čini, a da nisu neposredno pretrpeli njene efekte, da se njom krši Konvencija (videti Norris c. Irlande, 26. oktobar 1988, serija A no 142, § 31, kao i,između mnogih drugih, Burden c. Royaume-Uni [Veliko veće], no 13378/05, § 33, CEDH 2008).Pojedinac međutim može tvrditi da se nekim zakonom krše njegova prava čak i u odsustvo pojedinačnog izvršnog čina i da sebe smatra «žrtvom» u smislu člana 34 Konvencije, ako je primoran da promeni ponašanje pod pretnjom gonjenja ili ako pripada nekoj kategoriji lica koja bi mogla trpeti efekte takvog propisa (videti posebno Marckx c. Belgique, 13. jun 1979, serija A no 31, § 27, Johnston et autres c. Irlande, 18. decembar 1986, serija A no 112, § 42, Norris c. Irlande, 26. oktobar 1988, serija A no 142, § 31 i već navođeni slučaj Burden, § 34).
  4. U konkretnom slučaju izvesno je da podnosilac predstavke nije bio predmet neke pojedinačne mere zasnovane na odluci Nacionalnog saveta advokatskih komora od 12. jula 2007. «o usvajanju pravilnika o internim procedurama za sprovođenje obaveza borbe protiv pranja novca i protiv finansiranja terorizma, kao i o organu unutrašnje kontrole koji bi obezbedio poštovanje tih procedura». S obzirom na to, Sud ističe da budući da je doneta primenom člana 21-1 zakona od 31. decembra 1971, kojim se Nacionalni savet advokatskih komora daje ovlašćenje da opštim odredbama objedini pravila i običaje advokatske profesije, ta odluka ima normativnu vrednost. Sud zatim konstatuje da se ona, upravo kao i obaveze budnosti i prijavljivanja, odnosi na sve francuske advokate, tako da podnosilac predstavke pripada kategoriji lica koja bi mogla da budu neposredno na udaru njenih efekata. Tako, posebno, ako se ogluši o obavezu prijavljivanja sumnje, on se, na osnovu tog teksta, izlaže disciplinskim sankcijama koje mogu ići i do brisanja sa liste advokata. Sud osim toga smatra kredibilnom njegovu tezu po kojoj, kao advokat specijalizovan u finansijskoj i poreskoj oblasti, on je mnogo više od mnogih svojih kolega, izložen tim obavezama i posledicama njihovog neizvršavanja. On se zapravo nalazi pred dilemom koja se mutatis mutandis može porediti s dilemom koju je Sud identifikovao u presudama Dudgeon c. Royaume-Uni (22. oktobar 1981, serija A no 28, § 41) i Norris (već navođen, §§ 30-34) : ili da se prikloni pravilniku i tako odustane od svoje koncepcije načela poverljivosti komunikacije između advokata i klijenta, ili da mu se ne prikloni i da se izloži disciplinskim sankcijama koje mogu ići sve do brisanja sa spiska advokata.
  5. Imajući u vidu te elemente, Sud dopušta da podnosilac predstavke trpi neposredno efekte spornih odredaba i da stoga može da se oglasi kao «žrtva» kršenja člana 8 na koji se poziva.

2.  O poštovanju šestomesečnog roka

  1. Po Vladi, uz pretpostavku da podnosilac predstavke može za sebe da tvrdi da je «žrtva», treba uočiti i da je predstavka zakasnila s obzirom na rok od šest meseci iz člana 35 § 1 Konvencije. Ona naime smatra da taj rok počinje da teče od datuma rešenja od 10. aprila 2008. u kome se Državni savet izjasnio o usaglašenosti direktive 2001/97/CE od 4. decembra 2001. i zakona od 11. februara 2004. kojim se preuzimaju odredbe te direktive, sa članom 8 Konvencije.
  2. Podnosilac predstavke na to odgovara da je poštovao rok predviđen članom 35 § 1 Konvencije s obzirom da se Sudu obratio u roku od šest meseci od rešenja koje je Državni savet izdao 23. jula 2010. u okviru postupka za poništenje navedene podzakonske odluke koji je on pokrenuo pred tim pravosudnim organom.
  3. Sud podseća da je u pogledu člana 35 § 1 Konvencije bitno da podnosioci predstavke prethodno pruže tuženoj državi priliku da predupredi ili da ispravi navodno kršenje koristeći u tu svrhu odgovarajuće interne pravne lekove, i da se Sudu obrate u roku od šest meseci od konačne odluke donesene u tom okviru.
  4. Sud konstatuje da su modaliteti sporne obaveze prijavljivanja sumnje precizirani u odluci Nacionalnog saveta advokatskih komora od 12. jula2007 i da upravo ta odluka predstavlja osnovu za disciplinske sankcije koje se mogu izreći advokatima koji je se ne pridržavaju. Obraćajući se Sudu optužbom iznesenom na osnovu člana 8 a u okviru zahteva za poništenje te odluke, podnosilac predstavke je taj pravosudni organ doveo u priliku da se prvenstveno izjasni o toj optužbi, što je on uostalom i učinio (gornji stavovi 44-46). Podnosilac predstavke je, dakle, upotrebio jedan odgovarajući interni pravni lek u okolnostima predmetne stvari. Rešenje od 23. jula 2010. koje je Državni savet izdao na kraju tog postupka predstavlja prema tome konačnu odluku od koje počinje da teče šestomesečni rok.

Tako, s obzirom da je predstavka podnesena 19. januara 2011, podnosilac nije zakasnio s njenim podnošenjem.

3.  Zaključak

  1. Sud konstatuje osim toga da ta optužba nije očigledno neosnovana u smislu člana 35 § 3 (a) Konvencije i da joj se ne suprotstavlja ni jedan drugi motiv neprihvatljivosti. Stoga je proglašava.

B.  O suštini

1.  Teze strana

a)  Podnosilac predstavke

  1. Ističući da Vlada ne spori da je članom 8 Konvencije garantovana profesionalna tajna advokata, podnosilac predstavke tvrdi da mešanje države koje je predmet njegove optužbe nije bilo «predviđeno zakonom» u smislu te odredbe. On ističe da u tom pogledu sporni propis nije dovoljno jasan: on obavezuje na prijavljivanje «sumnji» a da nije definisao taj pojam; oblast «aktivnosti» na koje se primenjuje je maglovita i advokatu je teško da svoje aktivnosti razdvoji ili izoluje kako bi definisao one na koje se obaveza odnosi. On dodaje da je profesionalna tajna advokata nedeljiva : u zakonu kojim se regulišu pravosudne profesije precizirano je da se profesionalna tajna primenjuje jednako na funkcije odbrane kao i na savetodavne funkcije i da se odnosi na ukupne aktivnosti i predmete na kojima rade advokati.
  2. Podnosilac predstavke ne poriče da sporno mešanje teži jednom od legitimnih ciljeva pobrojanih u drugom stavu člana 8. On ipak smatra da to mešanje nije «nužno» «u jednom demokratskom društvu» da bi se taj cilj postigao.
  3. Podnosilac predstavke smatra da se prezumpcija ekvivalentne zaštite utvrđena u presudi Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi c. Irlande [Veliko veće] (no 45036/98, CEDH 2005-VI) ne može uzeti u obzir. On smatra da se njegov slučaj razlikuje od predmeta Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi kao i od ostala četiri slučaja u kojima je Sud prihvatio ekvivalentnu zaštitu u korist Evropske Unije, utoliko što ovde nije reč o sprovođenju od strane neke države nekog propisa, već direktive. A države članice u drugom slučaju raspolažu određenim prostorom za procenu koji u prvom slučaju ne postoji. On pri tom stavlja naglasak na činjenicu da za razliku od sistema pravosudne zaštite ljudskih prava koji se sprovodi Konvencijom, pozitivno pravo Evropske Unije ne omogućava pojedincima individualno neposredno obraćanje Sudu u Luksemburgu.
  4. On posebno ističe da u konkretnom slučaju mehanizmi koje predviđa komunotarno pravo nisu omogućili specifično razmatranje optužbe zasnovane na članu 8 Konvencije zbog koje se on sada obraća Sudu. Pre svega zato što je Državni savet odbacio njegov zahtev da se postavi prioritetno pitanje u vezi s tim Sudu pravde. Zatim zbog toga što je u slučaju Ordre des barreaux francophones et germanophone et autres contre Conseil des ministres, taj sud razmatrao problematiku samo u svetlu prava na pravično suđenje. On iz toga izvlači zaključak da Evropska Unija nije ponudila kontrolu i zaštitu koje bi bile ekvivalentne onima koje nudi Konvencija.
  5. Podnosilac predstavke smatra da je potrebno, da bi se ocenila «nužnost», uzeti u obzir funkciju dodeljenu advokatu – a čiju je specifičnost Sud istakao u kontekstu člana 10 Konvencije – kao i značaj profesionalne tajne u okviru obavljanja advokatske profesije, a koja je garant poverenja između advokata i njihovih klijenata, slobode pojedinaca i dobrog funkcionisanja pravde. Po njemu, nametanje advokatima obaveze prijavljivanja sumnje primorava ove da čine dela suprotna društvenim ciljevima njihove profesije i dovodi u pitanje njihovu tradicionalnu funkciju. On zatim podseća da, iako je Sud konstruisao svoju praksu zaštite profesionalne tajne advokata na članu 8 Konvencije, on je takođe ocenio da je ona zaštićena i članom 6 § 1. On posebno ističe vezu između profesionalne tajne advokata i prava optuženog koga on brani da ne optužuje samog sebe, a koje je Sud sam istakao u presudi André et autres c. France (no 18603/03, 24. jul 2008). On dodaje da obaveza nametnuta advokatima da prijavljuju svoje sumnje implicira da oni obelodanjuju podatke ličnog karaktera u vezi s njihovim klijentima – a koji podaci ulaze u polje primene člana 8 – i da zabrana informisanja onog koji je predmet prijave lišava ovog potonjeg ne samo prava na informaciju, već i mogućnosti ispravljanja ili brisanja u slučaju pogrešne informacije. Ta obaveza ima navodno i reperkusije na osnovna prava drugih.
  6. Podnosilac predstavke izjavljuje da ne spori neophodnost borbe protiv pranja novca već da ukazuje na nesrazmeru koja postoji između, preventivnog obavezivanja u tom smislu advokata da prijavljuju finansijskoj obaveštajnoj službi – Tracfin – sumnje koje mogu imati u pogledu klijenata i, na taj način, vrše neku vrstu «samooptuživanja po ovlašćenju» i da se oglušuju o profesionalnu tajnu.
  7. Prema podnosiocu predstavke, uspostavljenim sistemom se postiže da se od advokata učine saradnici jednog odeljenja za centralizovanje finansijskih i poreskih podataka, što predstavlja skretanje s legitimnog cilja. Taj zaključak izvlači iz konstatacije da se 98% nominalnih informacija koje pripadnici profesije imaju obavezu da dostavljaju koriste tom cilju umesto za prevenciju krivičnih dela. U tom smislu upućuje na statističke podatke koje objavljuje Tracfin a iz kojih se vidi da je 2010. ta služba primila 20.252 informacije, od čega 19.208 prijava sumnji koje su dostavili pripadnici profesije, a da je samo 5.132 od tih informacija – odnosno 25% - bilo predmet produbljene analize, da bi na kraju samo 404 – dakle samo četvrtina koja se odnosi na sumnje na pranje novca – bila prosleđena pravosudnim organima; ostale informacije su obrađivane u obliku beleški za obaveštajne službe, poresku upravu i službe krivične policije. On zatim primećuje da se te informacije dostavljaju, snimaju i čuvaju u jednoj administrativnoj službi podređenoj Ministarstvu finansija i da se ne zna na koji se način one dalje koriste. Te brojke navodno pokazuju neefikasnost sistema jer je samo 404 od 19.208 prijava došlo do pravosudnih organa. na taj način je profesionalna tajna navodno žrtvovana a da to nije efektivno poslužilo borbi protiv pranja novca.
  8. Po njemu, nesrazmera tog mešanja države je utoliko očiglednija što borba protiv terorizma i pranja novca može da počiva na alternativnim sredstvima koja su manje destruktivna u pogledu osnovnih prava, a efikasnija u pogledu cilja kome se teži. On ističe da time što propisuje da države članice «paze» da pranje novca bude zabranjeno, član 2 direktive omogućava državama da raspolažu čitavom lepezom srazmernih metoda prilagođenih položaju svake od profesija na koje se odnosi. On smatra da se obaveza prijavljivanja ne može smatrati nužnom s obzirom da se advokati moraju pridržavati krivičnih odredaba kojima se zabranjuje pranje novca, strogih zakonskih odredaba i merama finansijske kontrole. On podseća da francusko krivično pravo strogo kažnjava pranje novca, da se advokat može goniti za saučesništvo ako propusti da odgovori klijenta od neke sumnjive finansijske operacije i da je poslovanje gotovinom zabranjeno u advokatskoj profesiji.
  9. Podnosilac predstavke smatra osim toga da je obaveza prijavljivanja sumnje nespojiva s obavezom lojalnosti advokata prema klijentu, a koja obaveza je istaknuta «osnovnim načelima u vezi s ulogom advokature» koja su usvojena na Osmom kongresu Ujedinjenih nacija o prevenciji kriminaliteta i tretmanu počinilaca krivičnih dela, održanom u Havani od 27. avgusta do 7. septembra1990, i sa Preporukama Komiteta ministara Saveta Evrope o slobodi obavljanja advokatske profesije od 25. oktobra (Rec(2000)21). Totalno tuđa funkciji i misiji advokata, ta obaveza navodno ruinira odnos poverenja između njega i klijenta.
  10. Najzad, podnosilac predstavke ističe da pozitivno pravo nekih zemalja Evropske Unije (Italija, Estonija, Belgija, Holandija i Irska) i Švajcarske bolje od francuskog prava štite profesionalnu tajnu, a da u Kanadi i u Sjedinjenim Državama advokati ne podležu nekoj obavezi uporedivoj s obavezom prijavljivanja sumnje.

b)  Vlada

  1. Vlada dopušta da član 8 Konvencije štiti profesionalnu tajnu advokata. Ona međutim smatra da nije bilo «mešanja» državnih organa u poštovanje prava na privatnost, doma i prepiske podnosioca predstavke, u smislu drugog stava te odredbe, s obzirom da ovaj ne iznosi nikakvu konkretnu činjenicu koja bi se ticala njega lično.
  2. Ako se pretpostavi da je i bilo takvog mešanja, Vlada tvrdi da je ono uredno «predviđeno zakonom» : odluka Nacionalnog saveta advokatskih komora, usvojena u okviru primene odredaba propisa iz monetarnog i finansijskog zakonika, a koje odredbe su proistekle iz dekreta od 26. juna 2006, a one same donete primenom zakona od 11. februara 2004 kojim se preuzima direktiva 2001/97/CE kojom se menja direktiva 91/308/CE o prevenciji korišćenja finansijskog sistema u cilju pranja novca. Ona smatra šta više da je domaće pravo dovoljno jasno da ne bi dolazilo do ugrožavanja načela pravne sigurnosti. Posebno u pojmu prijavljivanja «sumnje» navodno nema nikakve dvosmislenosti: sumnja se može odnositi na identitet klijenta ili korisnika operacije, na poreklo sredstava, na neuobičajenost ili složenost transakcije ili na njen krajnji cilj; s obzirom na član L. 561-15 monetarnog i finansijskog zakonika, prijavljivanje je obavezno ukoliko pripadnik struke ima uverljivo saznanje, u pogledu objektivnih i preciznih informacija, o nezakonitom poreklu sredstava, odnosno ukoliko karakteristike operacije ili odsustvo dokaza ili elemenata koji mu izmiču ili koje nije mogao dobiti, pobuđuju sumnju u pranje novca i predstavljaju razuman razlog da pomisli da su sredstva sumnjivog porekla. Osim toga, ističe Vlada, članom D. 561-32-1 monetarnog i finansijskog zakonika utvrđeni su kriterijumi za otpočinjanje operacije prijavljivanja sumnje u fiskalnoj oblasti – korišćenje fiktivnih društava, na primer –, a to su sve elementi koji karakterišu neku sumnjivu operaciju. Što se tiče pojma «pravnog savetovanja», Vlada smatra da ni jedan advokat ne može ozbiljno tvrditi da ne zna njegovo značenje, pogotovo što je on jasno definisan, kako u doktrini i u sudskoj praksi, tako i od strane Generalne skupštine Saveta advokatskih komora (koja ga, u rezoluciji usvojenoj 18. juna 2011, definiše kao «personalizovanu intelektualnu uslugu čiji je cilj da, na neko postavljeno pitanje, pruži mišljenje ili savet o primeni nekog pravnog pravila u cilju, upravo, donošenja neke eventualne odluke»). Upućujući posebno na presudu Cantoni c. France (15. novembar 1996, Recueil des arrêts et décisions 1996-V), Vlada ističe i da, kako bi se ocenila predvidljivost predmetnih normi, treba imati u vidu da se propis obraća pripadnicima pravne profesije.
  3. Vlada dodaje i da, s obzirom da ima za cilj borbu protiv pranja novca i srodnih krivičnih dela, to mešanje države teži jednom od legitimnih ciljeva pobrojanih u drugom stavu člana 8 : odbrana poretka i prevencija krivičnih dela.
  4. Vlada osim toga smatra i da se prezumpcija ekvivalentne zaštite može primeniti.
  5. Pre svega, zato što je francuski zakonodavac, nametnuvši advokatima obavezu prijavljivanja sumnje u okviru aktivnosti navedenih u direktivi 91/108/CEE Saveta i direktivi 2001/97/CE Evropskog parlamenta i Saveta, samo izvršavao obaveze proistekle iz prava Evropske Unije ; u tom pogledu on je imao na raspolaganju samo ograničen manevarski prostor koji se svodio na neke praktične modalitete kao što je dodeljivanje uloge «filtera» samoregulacionim telima struke. Zatim, zato što ništa nije omogućavalo da se ta prezumpcija preokrene u konkretnom slučaju. Vlada ističe u tom pogledu da je razrada presude Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi o poštovanju osnovnih prava od strane komunotarnog pravnog poretka i dalje aktuelna, i da se članom 6 § 3 Ugovora o Evropskoj Uniji izričito omogućava pozivanje na Konvenciju u pravnom poretku Evropske Unije. Po Vladi, u toj presudi je Sud izdao in abstracto «garanciju konvencionalnosti» komunotarnom sistemu zaštite osnovnih prava na planu kako suštinskih tako i proceduralnih garancija. Ona dodaje i da je profesionalna tajna specifično zaštićena pravom Evropske Unije, upućujući u tom smislu na presudu AM & S Europe Limited c. Commission od 18. maja 1982, u kojoj je Sud pravde ustanovio da «domaća prava država članica ukazuju na (...) postojanje zajedničkih kriterijuma utoliko što štite, u sličnim uslovima, poverljivost prepiske između advokata i njihovih klijenata, ukoliko je reč, s jedne strane, o prepisci u okviru i u cilju prava na odbranu klijenta i, s druge strane, ukoliko se ta prepiska vrši s nezavisnim advokatima, odnosno advokatima koji za klijenta nisu vezani radnim odnosom». Osim toga ističe i da je, u svojim zaključcima u okviru predmeta Ordre des barreaux francophones et germanophone et autres contre Conseil des ministres, javni pravobranilac Miguel Poiares Maduro naznačio da smatra da, kako je tumačena u svetlu svoje sedamnaeste tačke, izmenjena direktiva 91/108/CEE poštuje profesionalnu tajnu u smislu ne samo člana 6, već i člana 8 Konvencije.
  6. Pod pretpostavkom da Sud ipak odluči da mu pripada da razmatra nužnost mešanja, Vlada ističe posebno da kako načelo poštovanja od strane advokata obaveza u okviru borbe protiv pranja novca tako i lista navedenih aktivnosti na koje se obaveza odnosi i predviđeni izuzeci, predstavljaju rezultat tačnog preuzimanja prava Evropske Unije koje odslikava preporuke FATF. Ona dodaje i da je sam Sud, pozivajući se specifično na borbu protiv pranja novca, ocenio u navedenoj presudi André et autres da Konvencijom nije zabranjeno nametanje advokatima izvesnog broja obaveza u vezi s njihovim odnosima s klijentima ukoliko su te mere strogo ograničene. Ona ističe osim toga, s jedne strane, da se obaveze budnosti i sarađivanja odnose samo na definisane aktivnosti koje su, kako je to konstatovao Sud pravde u presudi od 26. juna 2007, po pravilu, zbog same svoje prirode, smeštene u kontekst koji nije vezan za neki sudski postupak. S druge strane, advokati ne podležu tim obavezama kad obavljaju neku aktivnost vezanu za neki sudski postupak ili za neku «aktivnost pravnog savetovanja». Jedini slučajevi kad taj izuzetak ne važi jesu oni kad je sam advokat učestvovao u aktivnostima pranja novca i kad advokat zna da njegov klijent želi da dobije savete u cilju pranja novca.

Vlada takođe ističe i «maksimalne proceduralne garancije», skrećući pažnju na činjenicu da je francuski zakonodavac iskoristio mogućnost koju otvara član 6 § 3 izmenjene direktive 91/308/CEE da odredi organe samoregulacije profesije kao svojevrstan «filter» između advokata kao podnosioca prijave i državnih organa i da je tu ulogu poverio predsednicima advokatskih komora: ako predsednik advokatske komore oceni da ne postoji sumnja u vezi s pranjem novca, on ne prosleđuje informacije; isto je i ako se pokaže da je advokat pogrešno verovao da mora da prosledi informacije dobijene prilikom aktivnosti isključenih iz polja obaveza budnosti i sarađivanja. Vlada skreće pažnju da je samo jedan manji broj drugih država članica Evropske Unije izabrao tu opciju (Češka Republika, Španija, Danska i Portugalija), što francusko pravo čini jednim od najboljih zaštitnika profesionalne tajne advokata u Evropskoj Uniji.

Osim toga Vlada ističe i da je čuvanje podataka ograničeno u vremenu (najviše 10 godina kad informacija nije bila predmet dojave pravosudnim organima), da su informacije koje prikupi Tracfin poverljive, da je njihovo obelodanjivanje strogo ograničeno zakonom i da je svako nepridržavanje tih pravila sankcionisano članom 226-13 krivičnog zakonika.

Najzad, Vlada ističe da advokati u svakom slučaju podležu opštoj obavezi budnosti u skladu sa članom 1.5 internog nacionalnog pravilnika advokatske profesije, koji je sastavni deo advokatske profesije i stariji od propisa u vezi s pranjem novca.

2.  Primedbe trećih umešanih lica

a)  Savet evropskih advokatskih komora (« CCBE »)

  1. CCBE smatra da su suštinske vrednosti advokatske profesije ozbiljno ugrožene direktivama o borbi protiv pranja novca i odredbama koje su države članice usvojile da bi preuzele te direktive, a za koje Savet smatra da ugrožavaju nezavisnost advokata, poštovanja profesionalne tajne i privatnosti građana. On ističe da su aktivnosti advokata nedeljive i da razlikovanje onih aktivnosti koje se odnose na pravnu ekspertizu – a koje nisu na udaru obaveze prijavljivanja sumnje – i onih drugih, stvara određenu pravnu neizvesnost za građane koji bi, u uverenju da je advokat vezan profesionalnom tajnom, mogli da posredno dovedu sebe u situaciju samooptuživanja.. Po njemu, uz obavezu obelodanjivanja « sumnje » pre nego nekog očiglednog krivičnog dela, ta neizvesnost je nespojiva s poverljivošću komunikacije između klijenta i advokata i prava klijenata na privatno, koje štiti član 8 Konvencije. Advokat postaje de facto «agent države» i ulazi u sukob interesa sa svojim klijentom. A takav proces ne bi bio neophodan u borbi protiv panja novca, na šta ukazuje činjenica da u Kanadi i u Sjedinjenim Državama nisu vezani obavezom prijavljivanja sumnje.
  2. Prema CCBE, sporni propis je u suprotnosti sa evropskim standardima zaštite privatnosti s obzirom da načelo poverljivosti sužava «opskurnim i neodređenim» klauzulama, u kojima je izostavljena definicija «aktivnosti pravnog savetovanja» u okviru kojih se obaveza prijavljivanja ne primenjuje. Izlažući advokate takvoj proizvoljnosti pod pretnjom disciplinskih kazni koje mogu ići i do brisanja sa liste advokata, taj propis navodno ugrožava nezavisnost profesije.
  3. CCBE upućuje na «deontološki kodeks evropskih advokata» i na «suštinskih načela evropskog advokata» razrađenih pod njegovim pokroviteljstvom, kao i na navedena «osnovna načeka uloge advokature», kojima se stavlja naglasak na neophodnost očuvanja nezavisnosti advokata i garantovanja poštovanja profesionalne tajne i poverljivosti komunikacije između advokata i njihovih klijenata. On zatim ističe da praksa Suda prepoznaje suštinski karakter profesionalne tajne advokata. I dodaje da je, u presudi AM & S. Europe Limited c. Commission des Communautés européennes od 18. maja1982. (155/79), Sud pravde Evropske Unije je potvrdio načelo poverljivosti komunikacije između advokata i njegovog klijenta i, posredno, i načelo profesionalne tajne advokata, a potom precizirao u presudi Akzo Nobel Chemicals Ltd et Akcros Chemicals Ltd c. Commission européenne e.a. od 14. septembra 2010 (C-550/07 P.) da je poverljivost zasnovana na načelu nezavisnosti advokatske profesije. Po njemu, način na koji Sud u Luksemburgu shvata nezavisnost advokatske profesije, insistirajući posebno na opravdanosti koja se odnosi na profesionalnu disciplinu koja je inherentna profesiji, otežava dokazivanje korisnosti norme kojom se advokatu nameće obaveza prijavljivanja sumnje.
  4. Najzad, CCBE podseća da se prezumpcija iz slučaja Bosphorus može preokrenuti kad pravo Evropske Unije ostavlja državama prostor za procenu njene primene, što je navodno ilustrovano slučajem M.S.S. c. Belgique et Grèce [Veliko veće] (no 30696/09, CEDH 2011). A upravi bi navodno bio slučaj sa direktivama o kojima je reč u konkretnom slučaju.

b)  Francuski red advokata advokatske komore u Briselu

  1. Prema ovom Redu, profesionalna tajna advokata nesumnjivo je zaštićena članovima 6 i 8 Konvencije.
  2. On podseća da se članom 8 štiti kancelarija, dom, prepiska, informatička oprema i telefonska linija advokata kao i poverljivost njegovih odnosa sa klijentima i profesionalna tajna. To bi bio sastavni deo poštovanja privatnosti kako advokata – a privatnost uključuje i profesionalne aktivnosti – tako i njegovih klijenata, koji bi osim toga mogli da se pozivaju i na poverljivost komunikacije sa svojim savetnikom u ime svog prava na pravično suđenje. U vezi s ovom poslednjom tačkom, ističući suštinsku ulogu advokata u demokratskom društvu privrženom vladavini prava, on ističe da je profesionalna tajna advokata zasnovana na nužnosti da se licima koja im se obrate pruži izvesnost da mogu da mu povere svoje tajne bez opasnosti da će one biti obelodanjene trećim licima. On osim toga podseća da je Sud ocenio u predmetu M.S. c. Suède (27. avgust 1997, Recueil des arrêts et décisions 1997-IV) u vezi s lekarskom tajnom, da poštovanje poverljivosti informacija o zdravlju predstavlja suštinsko načelo pravnog sistema svih strana ugovornica Konvencije, i da je ono od kapitalnog značaja ne samo za zaštitu privatnosti bolesnika već i za  očuvanje njihovog poverenja u lekare i zdravstvene službe uopšte. On smatra da takav pristup važi mutatis mutandis za komunikaciju između advokata i njihovih klijenata.
  3. Red smatra da profesionalnu tajnu advokata poznaje i pozitivno pravo Evropske Unije; poziva se u tom smislu na navedenu presudu AM & S Europe Limited i, posebno, na zaključke javnog pravobranioca u navedenom slučaju Ordre des barreaux francophones et germanophone et autres.
  4. On ističe osim toga da je, istom linijom kao i navedena rešenja francuskog Državnog saveta od 10. aprila 2008. i 23. jula 2010, Ustavni sud Belgije presudio u presudi od 23. januara 2008 (no 10/2008) da profesionalna tajna advokata predstavlja opšte načelo kao deo poštovanja osnovnih prava, a koja se zasniva na članovima 10, 11 i 22 belgijskog Ustava i 6 i 8 Konvencije.
  5. Red podseća zatim, ne zauzimajući stav o postojanju «mešanja» u vršenje prava garantovanih članom 8 u konkretnom slučaju niti u svojstvo žrtve podnosioca predstavke, da pojedinac može tvrditi da se nekim zakonom krše njegova prava, u odsustvo pojedinačnog izvršnog čina, ako je taj pojedinac primoran da menja svoje ponašanje pod pretnjom sudskog gonjenja ili ako pripada kategoriji lica koja mogu neposredno da trpe efekte zakona.
  6. Što se tiče prezumpcije ekvivalentne zaštite, navodno nema načina da se ona primeni kad je reč o preuzimanju neke evropske direktive, što navodno potvrđuje stav 157 već navođene presude Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirket. Red se poziva i na navedeni slučaj Cantoni, u kome je Sud izvršio bezrezervnu kontrolu spornih mera iako se radilo o preuzimanju jedne direktive u francusko zakonodavstvo, kao i na navedenu presudu.
  7. Najzad, Red skreće pažnju Suda na navedenu presudu od 23. januara 2008, u kojoj je Ustavni sud Belgije ocenio da, iako borba protiv pranja novca i finansiranja terorizma predstavlja legitimni cilj od opšteg interesa, on ne može da opravda bezuslovno ili neograničeno oslobađanje advokata od obaveze profesionalne tajne, budući da se advokati ne mogu ne mogu mešati s organima zaduženim za istraživanje kršenja zakona. Stoga je ocenio da podaci do koji advokat dođe bavljenjem suštinskim aktivnostima svoje profesije, uključujući i one u oblastima pobrojanim u članu 2 § 1 3)b) direktive 2005/60/CE, odnosno pomoći i odbrane pred sudom i pravnog savetovanja, ostaju zaštićeni profesionalnom tajnom i ne mogu biti otkrivani državnim organima.

Red ističe međutim da Ustavni sud ipak ne smatra da je profesionalna tajna neograničena. Naime, polazeći od člana 20 direktive, on je precizirao u toj presudi da je advokat koji nije uspeo da odvrati klijenta da izvrši neku operaciju pranja novca ili finansiranja terorizma ili da učestvuje u njoj dužan, pod hipotezom da se nalazi u položaju u kome se obaveza prijavljivanja primenjuje na njega, da saznanja do kojih je došao dostavi predsedniku advokatske komore u cilju njihovog dostavljanja državnim organima. U takvom slučaju on mora da okonča odnosu koji ga povezuje s predmetnim klijentom tako da se više ne može govoriti o odnosu poverenja između advokata i njegovog klijenta.

c)  Institut ljudskih prava evropskih advokata (« IDHAE »)

  1. IDHAE podseća da je profesionalna tajna u francuskoj zakonska obaveza kojom se zabranjuje obelodanjivanje neke informacije tajnog karaktera od strane lica koje je do takve informacije došlo zahvaljujući svom statusu ili svojoj profesiji, bilo svojoj funkciji ili privremenom zadatku, a čiji je cilj da obezbedi neophodno poverenje u obavljanje nekih profesija ili funkcija. Precizirajući da se profesionalna tajna na apsolutan način nameće advokatu za ukupne njegove aktivnosti i predmete, on ističe da je Nacionalni savet advokatskih komora, u kontekstu preuzimanja navedenih direktiva, izjavio sledeće: «iako je cilj borbe protiv kriminala i terorizma legitiman, advokati odbijaju da budu policijski doušnici ili pomagači i da se odreknu same suštine svoje zakletve i svojih suštinskih vrednosti ; direktive o borbi protiv pranja novca i, na osnovu njih, naše domaće pravo, ugrožavaju osnovna prava građana, nezavisnost advokata, poverljivost komunikacije između advokata i klijenta, profesionalnu tajnu i prezumpciju nevinosti; one ruše neophodno poverenje između klijenta i njegovog advokata ; u strahu da ne bude prijavljen, klijent možda neće sve reći svom advokatu ; a ovaj, nedovoljno informisan, neće stoga moći da valjano savetuje svog klijenta i brani njegove interese».
  2. IDHAE podseća zatim da iz prakse Suda proističe da se članom 8 Konvencije ustanovljava pravo na poštovanje poverljivosti komunikacije između advokata i njegovih klijenata i poštovanje profesionalne tajne, i da praksa Suda pravde Evropske Unije ide u istom pravcu.
  3. IDHAE zatim ističe da, u cilju ocenjivanja «nužnosti» mešanja države u vršenje prava garantovanih članom 8, treba najpre imati u vidu «značaj stepena mešanja i njegove efekte». U tom pogledu on ističe četiri tačke. Prvo, dovodi se na taj način takođe i pravo klijenta na ćutanje, s obzirom da obaveza prijavljivanja sumnje primorava advokata da dovede klijenta u situaciju samooptuživanja. Drugo, budući da se sporne odredbe zasnivaju na pojmu «sumnje, a da ga ne definišu», taj «zakon» nema ni neophodno svojstvo ni predvidljivost. Treće, tajna ima poseban značaj u praksi Suda – koji štiti tajnu novinarskih izvora i tajnu medicinskih podataka –, zaštita profesionalne tajne advokata u odnosu na taj tip obaveze potvrđena je u Kanadi i u Sjedinjenim Državama, a pozitivno pravo nekih država Evropske Unije (Italija, Estonija, Belgija, Holandija i Irska) kao i Švajcarska pružaju veću zaštitu. Četvrto, kao što je Sud istakao u presudi Casado Coca c. Espagne (24. februar 1994, serija A no 285-A) advokat ima ključnu ulogu u obezbeđivanju poverenja javnosti u rad sudova; stoga je od prvorazrednog značaja da poverenje zainteresovanog lica u advokata bude garantovano, a to nalaže očuvanje njegove nezavisnosti u odnosu na državne organe – koja nezavisnost je dovedena u pitanje njegovom obavezom sa Tracfin-om, koja se uspostavlja spornim odredbama – kao i profesionalnu tajnu. Potrebno je, osim toga, i da to mešanje bude srazmerno cilju kome se teži: borbi protiv pranja novca i terorizma. A, dok je Sud zaključio u presudi Xavier Da Silveira c. France (no 43757/05, 21. januar 2010) da se posebne proceduralne garancije nameću kad je konkretno reč o pretresanju ili o istražnim posetama kancelariji nekog advokata, spornim odredbama nisu predviđene nikakve garancije te vrste (uloga predsednika advokatske komore može biti samo savetodavna kad je on siguran da ne postoji sumnja). Osim toga, francuski advokati su u svakom slučaju na udaru krivičnog prava u oblasti pranja novca, značajnih i sankcionisanih deontoloških obaveza, i mera finansijske kontrole. Zabranjeno im je da posluju gotovim novcem, osim u minimalnim iznosima, a sva kretanja novčanih sredstava preko banke obavezno se vrše posredstvom jednog fonda za novčana plaćanja advokata.
  4. Najzad, kad je reč o prezumpciji ekvivalentne zaštite, IDHAE da se slučaj Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi odnosio na obavezu tužene države da primenjuje komunotarni pravilnik kojim su sprovođene obaveze koje proističu jedne obavezujuće rezolucije Saveta Bezbednosti Ujedinjenih nacija. On primećuje da se do danas slučajevi u kojima Sud prihvata ekvivalentnu zaštitu u korist Evropske Unije nisu odnosili na sprovođenje direktiva koje, za razliku od pravilnika, ostavljaju državama određen prostor za procenu. Dodaje i da, iako činjenica da neke direktive u vezi s pranjem novca upućuju na Konvenciju može dovesti do priznavanja do određene ekvivalencije pravila i suštinske zaštite, očigledno nema ekvivalencije proceduralne zaštite u odsustvu nekog individualnog prava na pravni lek na nivou Evropske Unije. Primećuje osim toga da je Sud prihvatio ekvivalenciju zaštite u slučaju spora međunarodnih službenika i činovnika upravo zbog činjenice da oni imaju na raspolaganju individualnim i neposrednim pravnim lekom pred određenim pravosudnim organom koji pruža sve potrebne garancije (poziva se na slučaj Boivin c. 34 Etats Membres du Conseil de l’Europe (dec.), no 73250/01, CEDH 2008, Gasparini c. Italie et Belgique (déc.), no 10750/03, 12. maj 2009, i Beygo c. 46 Etats membres du Conseil de l’Europe, no 36099/06, 16. jun 2009).

3.  Ocena Suda

a)  O postojanju mešanja u vršenje prava zaštićenog članom 8 Konvencije

  1. Ustanovljujući pravo «svih lica» na poštovanje njihove «prepiske», članom 8 Konvencije štiti se poverljivost «privatne komunikacije» (Frérot c. France, no 70204/01, § 53, 12. jun 2007.), nezavisno od sadržaja predmetne komunikacije (navedeni slučaj Frérot, § 54), i nezavisno od njenog oblika. Dakle članom 8 se garantuje poverljivost svih razmena podataka koje pojedinci vršiti u cilju komunikacije.
  2. Tako, samim tim što primorava na dostavljanje nekom upravnom organu podataka u vezi s nekim drugim licem koje neko poseduje na osnovu komunikacije koju je neko imao s tim licem, obaveza prijavljivanja sumnje nametnuta advokatima predstavlja mešanje u vršenje njihovo pravo na poštovanje njihove komunikacije. Ona predstavlja i mešanje u poštovanje njihovog prava na «privatnost», kojim pojmom su obuhvaćene profesionalne ili komercijalne aktivnosti (Niemietz c. Allemagne, 16. decembar 1992, § 29, serija A no 251-B).
  3. U konkretnom slučaju, naravno, podnosilac predstavke niti tvrdi da jeste, niti se konkretno nalazi u situaciji da mora da prijavi takve sumnje, niti da je bio sankcionisan primenom spornog pravilnika propusta da izvrši prijavljivanje. Međutim, kako je već naznačeno, on se nalazi pred sledećom dilemom: da se povinuje tom pravilniku i tako odustane svog viđenja načela poverljivosti komunikacije između advokata i njegovog klijenta i profesionalne tajne advokata; ili da mu se ne povinuje i izloži se disciplinskim sankcijama koje mogu ići sve do brisanja sa liste advokata. Tako, prema Sudu, obaveza prijavljivanja sumnje predstavlja jedno «stalno mešanje» (videti, već navođene, mutatis mutandis, slučajeve Dudgeon, § 41, i Norris, § 38) u vršenje, od strane podnosioca predstavke, u svojstvu advokata, njegovih prava garantovanih članom8, čak i ako se ne dovodi u pitanje najintimnija sfera njegove privatnosti već pravo na poštovanje profesionalne komunikacije s njegovim klijentima.
  4. Takvim mešanjem krši se član 8, osim ako je ono «predviđeno zakonom», ako teži jednom ili više legitimnih ciljeva u smislu stava 2 i ako je «nužno u demokratskom društvu», radi njihovog postizanja.

b)  O opravdanosti mešanja

i. Predviđeno zakonom

  1. Sud podseća da termin «predviđeno zakonom» zahteva pre svega da mešanje počiva na nekoj osnovi u domaćem pravu (Silver et autres c. Royaume-Uni, 25. mart 1983, §§ 56-88, serija A no 61). Takav je neporecivo konkretan slučaj: obaveza advokata da prijavljuju sumnje predviđena je evropskim direktivama preuzetim u francusko pravo (upravo zakonom no 2004-130 od 11. februara 2004. kad je reč o izmenjenoj direktivi od 10. juna 1991.) i kodifikovanim u monetarnom i finansijskom zakoniku; njihovi modaliteti su precizirani u podzakonskim tekstovima o njihovoj primeni (čije su odredbe takođe kodifikovane) kao i navedenom odlukom od 12. jula 2007 Nacionalnog saveta advokatskih komora.
  2. Potrebno je, osim toga, da «zakon» bude dovoljno pristupačan – što podnosilac predstavke ne osporava u konkretnom slučaju – i precizan (ibidem). Podnosilac predstavke tako tvrdi da «zakon» o kome je reč nije dovoljno jasan s obzirom da obavezuje na prijavljivanje «sumnji» ne definišući taj pojam, i gde je oblast na koju se on primenjuje predstavljen maglovito.
  3. Ta teza ne deluje uveravajuće na Sud. On podseća da se «zakonom» može smatrati samo norma koja je dovoljno precizno izražena kako bi se omogućilo građaninu da s njim usaglasi svoje ponašanje ; eventualno uz pomoć obaveštenih savetnika, on mora biti u stanju da predvidi, u razumnom stepenu u okolnostima predmetne stvari, posledice koje mogu proisteći iz određenog čina (ibidem). S obzirom na to, Sud prepoznaje nemogućnost postizanja apsolutne izvesnosti u sastavljanju zakona, kao i rizik da briga za izvesnošću proizvede preteranu strogost. Mnogi zakoni se, neizbežno, služe manje ili više maglovitim formulacijama čije tumačenje i primena zavise od prakse (ibidem).
  4. Sud smatra da se pojam «sumnje» odnosi na njegovo opšte značenje i da je obaveštenoj javnosti kakvi su advokati utoliko teže da tvrdi da nije u stanju da sagleda njegovo značenje, kako to ističe Vlada, i što monetarni i finansijski zakonik nudi i neke specifične indikacije. Osim toga, s obzirom da se prijave sumnje upućuju predsedniku reda advokata pori Državnom savetu i pri Kasacionom sudu, svaki advokat koji ima određenu sumnju u postojanje neke «sumnje» u nekom određenom slučaju može u tom pogledu da dobije pomoć nekog obaveštenog i iskusnog kolege. Što se tiče navodne maglovitosti oblasti aktivnosti na koju se odnosi obaveza prijavljivanja sumnje, Sud konstatuje da sporni tekstovi (videti posebno član 1 odluke od 12. jula 2007. Nacionalnog saveta advokatskih komora; gornji stav 12) ukazuju daje ta obaveza nametnuta advokatima kad oni, u okviru svojih profesionalnih aktivnosti, realizuju u ime i za račun svog klijenta neku finansijsku transakciju ili transakciju u oblasti nekretnina, odnosno kad učestvuju, pomažući svom klijentu, u pripremanju ili u realizaciji nekih tipova transakcija (kupoprodaja nekretnina ili osnovnih sredstava, upravljanje sredstvima, vrednosnim papirima ili drugom klijentovom aktivom, otvaranje bankovnih računa ili štednih računa ili računa za deponovanje hartija od vrednosti, organizovanje neophodnih učešća u osnivanje preduzeća, osnivanje, poslovanje ili upravljanje fiducijama po inostranom pravu ili bilo kojom sličnom strukturom). Prema tim tekstovima, oni im ne podležu kad obavljaju neku aktivnost pravnog savetovanja ili kad se njihova aktivnost vezuje za neki sudski postupak u vezi s nekom od šest navedenih aktivnosti. Sud smatra da su te naznake dovoljno precizne, utoliko više što se ti tekstovi obraćaju profesionalnim pravnicima i što je, kako to ističe Vlada, pojam «pravnog savetovanja» posebno definisao Savet advokatskih komora.
  5. U zaključku, sporno mešanje je «predviđeno zakonom», u smislu člana 8 § 2 Konvencije.

ii. Legitimni cilj

  1. Sud ne sumnja da, s namerom borbe protiv pranja novca i srodnih krivičnih dela, spornim mešanjem teži nekom od legitimnih ciljeva pobrojanih u drugom stavu člana 8: odbrana poretka i prevencija krivičnih dela. To uostalom i nije dovelo kontroverze među stranama.
  2. Najzad, Sud podseća da je izvršavanje od strane države pravnih obaveza koje proističu iz njenog pristupanja Evropskoj Uniji od opšteg interesa (već navođeni slučaj Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi, §§ 150-151).

iii. Nužnost

α) O primeni prezumpcije ekvivalencije zaštite 

  1. Vlada ukazuje da obaveze budnosti i prijavljivanja sumnje nametnute advokatima proističu iz preuzimanja evropskih direktiva koje preuzimanje je Francuska bila dužna da izvrši u skladu sa svojim pravnim obavezama koje proističu iz njenog pristupanja Evropskoj Uniji. Upućujući na već navođenu presudu Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi, Vlada smatra da se mora zaključiti da je Francuska poštovala zahteve Konvencije samim tim što je samo izvršila te obaveze i što je utvrđeno da Evropska Unija osnovnim pravima pruža zaštitu ekvivalentnu zaštiti koju obezbeđuje Konvencija. 

Opšta načela 

  1. Sud smatra da bi bilo u suprotnosti s ciljem i sa svrhom Konvencije da države ugovornice budu oslobođene svake odgovornosti prema Konvenciji samim tim što izvršavaju obaveze koje za njih proističu iz njihovog članstva u nekoj međunarodnoj organizaciji na koju su prenele jedan deo svog suvereniteta: garancije predviđene Konvencijom bi inače bile ograničene diskreciono, a time su lišene svog obavezujućeg karaktera kao i svoje konkretne i efektivne prirode. Drugim rečima, države su i dalje odgovorne u odnosu na Konvenciju za mere koje preduzimaju izvršavanjem međunarodnih pravnih obaveza, uključujući i one koje proističu iz njihovog članstva nekoj međunarodnoj organizaciji na koju su prenele deo svog suvereniteta (već navođeni slučaj Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi, § 154).
  2. Međutim jednako je istina i da je Sud ocenio i da se mera preduzeta u okviru izvršavanja takvih obaveza mora smatrati opravdanom samim tim što je utvrđeno da predmetna organizacija obezbeđuje osnovnim pravima (s tim što taj pojam obuhvata kako suštinske garancije tako i mehanizme kontrole njihovog poštovanja) zaštitu koja je bar ekvivalentna - znači ne identična, ali «uporediva» – zaštiti koju obezbeđuje Konvencija (s tim što konstatovanje «ekvivalentne zaštite» tog tipa nije konačno : potrebno je da se to konstatovanje može preispitati u svetlu svake relevantne promene u zaštiti osnovnih prava). Ako se smatra da organizacija nudi sličnu ekvivalentnu zaštitu, treba zaključiti da države poštuju zahteve Konvencije kad samo izvršavaju pravne obaveze koje proističu iz njihovog članstva u organizaciji. Države međutim ostaju u potpunosti odgovorne prema Konvenciji za sve akte koji ne proističu striktno iz njihovih međunarodnih pravnih obaveza, posebno kad su upotrebile neku mogućnost procenjivanja (već navođeni M.S.S.,§ 338). Uostalom, ta prezumpcija se može preokrenuti u okviru nekog datog predmeta ukoliko se proceni da je zaštita prava garantovanih Konvencijom umanjena nekom očiglednom nedovoljnošću; u takvom slučaju, uloga Konvencije kao «instrumenta uspostavljanja evropskog javnog poretka» u oblasti ljudskih prava prevagnula bi nad interesom međunarodne saradnje (već navođeni slučaj Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi, §§ 152-158 ; takođe videti, posebno, već navođeni M.S.S., §§ 338-340).
  3. Cilj te prezumpcije ekvivalentne zaštite jeste posebno da se izbegne da se neka država ugovornica nađe pred dilemom kad je u situaciji da se poziva na pravne obaveze koje joj se nameću zbog njenog članstva u nekoj međunarodnoj organizaciji koja nije pristupila Konvenciji, a na koju je ta država prenela deo svog suvereniteta, ako njena činjenja ili nečinjenja proističu iz tog članstva. Tom prezumpcijom se takođe teži određivanju slučajeva kad Sud može, u ime interesa međunarodne saradnje, da umanji intenzitet svoje kontrole poštovanja od strane država ugovornica obaveza koje proističu iz Konvencije, a što mu omogućava član 19 Konvencije. Iz tih ciljeva proističe da je Sud spreman na takav korak samo ako je pravima i garancijama čije poštovanje Sud obezbeđuje, obezbeđena kontrola uporediva s kontrolom koju bi Sud inače obavio. U suprotnom, država bi izbegla bilo kakvoj međunarodnoj kontroli kompatibilnosti svojih činjenja s obavezama iz Konvencije. 

O zaštiti osnovnih prava koju obezbeđuje pravo Evropske Unije 

  1. Kad je reč o zaštiti osnovnih prava koja priznaje Evropska Unija, Sud je ocenio u presudi Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi (već navođenoj, §§ 160-165) da je ona u načelu ekvivalentna zaštiti koju obezbeđuje Konvencija.
  2. Da bi došao do tog zaključka, Sud je pre svega konstatovao da Evropska unija nudi ekvivalentnu zaštitu na planu suštinskih garancija ističući u tom pogledu da je, već u vreme činjenja, poštovanje osnovnih prava bilo uslov legalnosti komunotarnih akata i da se Sud pravde u znatnoj meri poziva na odredbe Konvencije i na praksu Suda kad je pristupao njihovom ocenjivanju (Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi, § 159). Tako je naročito od 1. decembra 2009, datuma stupanja na snagu izmenjenog člana 6 Ugovora o Evropskoj Uniji koji Povelji Evropske Unije o osnovnim pravima pridaje istu vrednost kao i sporazumi a kojim je predviđeno da osnovna prava garantovana Konvencijom, i kakva proističu iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama, čine sastavni deo prava Unije kao opšta načela.
  3. Sud se zatim pozabavio pitanjem da li isto važi i za mehanizam kontrole poštovanja osnovnih prava.
  4. On je uočio u tom pogledu da pojedinci imaju tek jedan ograničen pristup Sudu pravde : za žalbe zbog nečinjenja (prvobitno predviđene članovima 169 i 170 Ugovora o Evropskoj Uniji) vrata su im zatvorena, a njihovo pravo na postupak poništenja ili na predstavku zbog neaktivnosti institucija (prvobitno predviđeno članovima 173 i 175 navedenog Ugovora) ograničen je, kao mogućnost pokretanja postupka za konstatovanje nezakonitosti (predviđen prvobitno članom 184 Ugovora), a nije im moguće ni da ulože žalbu protiv pojedinca (Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi, §§ 161-162).
  5. Međutim da bi zaključio postojanje ekvivalentne zaštite i na tom planu, Sud je konstatovao da postupci koje pred Sudom pravde pokreću institucije Evropske Unije ili neka država članica predstavljaju značajnu kontrolu poštovanja normi Evropske Unije koja je od koristi pojedincima i da ovi potonji imaju mogućnost da se obrate Sudu pravde zahtevom za obeštećenje zasnovanim na neugovornoj odgovornosti institucija (prvobitno predviđen članom 184 navedenog Ugovora) (Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi, § 163).
  6. Osim toga Sud je konstatovao da upravo posredstvom nacionalnih sudova sistem Evropske Unije obezbeđuje pojedincima mogućnost da se ustanovi da je neka država članica ili neki pojedinac prekršio pravo Evropske Unije. Sud je u tom smislu primetio da je izvesnim odredbama Ugovora o Evropskoj Uniji od samog početka bila predviđena jedna dodatna uloga domaćih sudova u okviru mehanizama komunotarne kontrole, i to (prema prvobitnoj kodifikaciji) članovi 189 (pojam neposredne primenljivosti) i 177 (postupak tumačenja od strane Suda pravde), i da je njihova uloga u primeni komunotarnog prava i garancija u oblasti osnovnih prava proširena razradom od strane Suda pravde značajnih pojmova kao što su primat komunotarnog prava, neposredni efekat, posredni efekat i odgovornost države. Zatim je primetio da se kontrola od strane Suda pravde primene prava Evropske Unije od strane domaćih sudova, uključujući i garancije osnovnih prava, odvija preko postupka tumačenja od strane Suda pravde (prvobitno predviđenog članom 177 navedenog Ugovora), u okviru kojeg strane u domaćem postupku imaju pravo da stavljaju primedbe. U tom smislu je Sud istakao da, iako se Sud pravde ograničava na pružanje odgovora na pitanja tumačenja ili valjanosti koje postavi domaći sud, njegov odgovor često ima odlučujući efekat na ishod domaćeg postupka, primetivši da je takav bio slučaj u okviru predmeta Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi (§ 164).
  7. Tako, iako je pristup pojedinaca Sudu pravde mnogo uži nego pristup Sudu koji im je otvoren članom 34 Konvencije, Sud prihvata da, uzet u celini, mehanizam kontrole koji predviđa pravo Evropske Unije obezbeđuje zaštitu uporedivu sa zaštitom koju obezbeđuje Konvencija. Prvo, zato što pojedinci imaju u svoju korist kontrolu normi Evropske Unije koja se odvija preko pravnih lekova koje koriste države članice i institucije Evropske Unije pred Sudom pravde. Drugo, zato što imaju mogućnost da se konstatuje propust u poštovanju komunotarnog prava neke države obraćanjem domaćim sudovima, tako što se kontrola Suda pravde tada obavlja preko postupaka traženja tumačenja od Suda pravde, koje pokreću ti sudovi.

O pitanju primene u konkretnom slučaju prezumpcije ekvivalentne zaštite

  1. Ovaj slučaj se razlikuje od slučaja Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi i to iz dva razloga.
  2. Pre svega zato što u ovom potonjem slučaju, s obzirom da je reč o jednom pravilniku koji je kao takav neposredno primenljiv od strane država članica u svim svojim elementima, Irska nije raspolagala nikakvim manevarskim prostorom u izvršavanju obaveza koje proističu iz njenog članstva u Evropskoj Uniji. U konkretnom slučaju, radilo se o sprovođenju od strane Francuske direktiva koje obavezuju države članice u pogledu rezultata koji treba postići, ali im ostavljaju izbor sredstava i forme. Pitanje da li je u izvršavanju svojih obaveza koje proističu iz njenog članstva u Evropskoj Uniji, Francuska raspolagala manevarskim prostorom koji bi mogao da bude prepreka za primenu prezumpcije ekvivalentne zaštite, nije dakle potpuno lišena relevantnosti.
  3. Najzad i naročito, u slučaju Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi, mehanizam kontrole predviđen pravom Evropske unije bio je u potpunosti u igri. Irski Vrhovni sud se naime obratio Sudu pravde pitanjem o tumačenju, a taj sud se izjasnio u tom kontekstu o tvrđenju da je prekršeno pravo svojine kojim se podnosilac predstavke zatim obratila Sudu. Nasuprot tome, u ovom konkretnom slučaju, Državni savet je odbacio zahtev podnosioca predstavke da se od Suda pravde zatraži mišljenje o kompatibilnosti obaveze advokata da prijavljuju sumnju sa članom 8 Konvencije, a da to pitanje nije prethodno bilo rešavano od strane Suda pravde ni prilikom tumačenja u nekom drugom slučaju, niti prilikom korišćenja nekog od ranije navedenih pravnih lekova otvorenih za države članice i za institucije Evropske Unije. Sud naime primećuje da u njenoj već navođenoj presudi Ordre des barreaux francophones et germanophone et autres (gornji stavovi 27-2), Sud pravde razmatrao kompatibilnost obaveze advokata da prijavljuju sumnju samo u pogledu zahteva iz prava na pravično suđenje iz člana 6 Konvencije. Tako se on izjasnio samo imajući u vidu samo pravo advokatovog klijenta. A ako se posmatra iz ugla člana 8 Konvencije, pitanje je drugačije: tada su u pitanju ne samo prava advokatovog klijenta, već i samog advokata, kako je to ilustrovano u presudama Kopp c. Suisse (25. mart 1998, Recueil des arrêts et décisions 1998-II), već navođeni slučaj André i Wieser et Bicos Beteiligungen GmbH c. Autriche (no 74336/01, CEDH/ECHR 2007-IV), koje se odnose na telefonsko prisluškivanje, odnosno na pretres advokatske kancelarije u okviru postupka protiv preduzeća klijenta i na zaplenu informatičkih podataka.
  4. Tako, Sud mora da konstatuje da, s obzirom na odluku Državnog saveta da se ne obrati Sudu pravde za tumačenje, i da Sud pravde nije ranije razmatrao pitanje u vezi s pravima zaštićenim Konvencijom, a u vezi s kojima je Državni savet trebalo da se izjasni, Državni savet se izjasnio a da relevantni međunarodni mehanizam kontrole poštovanja osnovnih prava, koji je u načelu ekvivalentan mehanizmu Konvencije, nije bio u prilici da razvije sve svoje potencijale. S obzirom na taj izbor i na značaj pokrenutog pitanja, nema načina da se primeni prezumpcija ekvivalentne zaštite.
  5. Stoga je na Sudu da se izjasni o nužnosti spornog mešanja u smislu člana 8 Konvencije.

ẞ) Ocena Suda

  1. U tom pogledu Sud podseća da je u više navrata razmatrao optužbe koje su iznosili advokati na planu člana 8 Konvencije u kontekstu bavljenja svojom profesijom. Tako se Sud izjašnjavao o kompatibilnosti te odredbe o pretresima i zaplenama u kancelariji ili u domu nekog advokata (navođeni slučaj Niemietz; Roemen et Schmit c. Luxembourg, no 51772/99, CEDH 2003-IV ; Sallinen et autres c. Finlande, no 50882/99, 27. septembar 2005 ; već navođeni slučaj André et autre,; već navođeni slučaj Xavier Da Silveira), presretanja prepiske između advokata i njegovog klijenta (Schönenberger et Durmaz c. Suisse, 20. jun 1988, serija A no 137), prisluškivanja telefonske linije advokata (navođeni slučaj Kopp) odnosno presretanja i zaplena elektronski pohranjenih podataka u advokatskoj kancelariji (već navođeni slučajevi Sallinen et autres et Wieser et Bicos Beteiligungen GmbH). Sud je istakao u tom kontekstu da u skladu sa članom 8 Konvencije prepiska između advokata i njegovog klijenta, kakva god bila njena svrha (uključujući i strogo profesionalnu: navođeni slučaj Niemietz, § 32), uživa privilegovan status u pogledu poverljivosti (Campbell c. Royaume-Uni, 25. mart 1992, §§ 46-48, serija A no 233 ; videti i, posebno, Ekinci et Akalın c. Turquie, no 77097/01, 30. januar 2007, § 47 ; to važi, kao što je prethodno naznačeno, za sve oblike komunikacije između advokata i njihovih klijenata). Sud je osim toga istakao da «pridaje poseban značaj riziku od ugrožavanja profesionalne tajne advokata jer se to može odraziti  na pravilno funkcionisanje pravde» (navođeni slučaj Wieser et Bicos, §§ 6566 ; videti takođe već navođene slučajeve, Niemietz, § 37, i André, § 41) i da na profesionalnoj tajni počiva odnos poverenja između advokata i njegovog klijenta (navođeni slučajevi André, § 41, i Xavier da Silveira, § 36).
  2. Iz toga proističe da, iako se članom 8 štiti poverljivost svekolike « komunikacije » između pojedinaca, taj član obezbeđuje pojačanu zaštitu komunikaciji između advokata i njihovih klijenata. To se opravdava činjenicom da je advokatima poveren jedan suštinski zadatak u demokratskom društvu: odbrana lica pred sudom. A advokat ne može valjano obavljati taj suštinski zadatak ako ne može onima čiju odbranu obezbeđuje da garantuje da će njihova komunikacija biti poverljiva. Tu je u pitanju njihov međusobni odnos poverenja, neophodan za obavljanje tog zadatka. Od njega zavisi osim toga, posredno ali nužno, poštovanje prava lica na pravično suđenje, posebno u tom smislu što podrazumeva pravo svakog «optuženog» da ne doprinosi sopstvenom optuživanju.
  3. Ta pojačana zaštita koju član 8 obezbeđuje poverljivosti komunikacije između advokata i njihovih klijenata i razlozi na kojima je ona zasnovana, dovode Sud do zaključka da je, posmatrana iz tog ugla, profesionalna tajna advokata – koja ipak podrazumeva pre svega njihove obaveze – specifično zaštićena tom odredbom.
  4. Pitanje pred kojim se ud nalazi jeste da li, onako kako se sprovodi u Francuskoj i pod izgovorom težnje legitimnom cilju, obaveza prijavljivanja sumnje na nesrazmeran način ugrožava tako shvaćenu profesionalnu tajnu advokata. U tom pogledu Sud podseća da pojam nužnosti, u smislu člana 8 Konvencije, podrazumeva postojanje neke imperativne društvene potrebe i, posebno, srazmeru mešanja u odnosu na legitimni cilj kome se teži (videti, između ostalih, navođeni slučaj Campbell, § 44).
  5. La Sud ističe da je, u svom rešenju od 23. jula 2010. (gornji stav 17), a pošto je prihvatio da se članom 8 Konvencije štiti «suštinsko pravo na profesionalnu tajnu», Državni savet ocenio da obaveza advokata da prijavljuju sumnju ne predstavlja preterano ugrožavanje tog prava. Do tog zaključka je došao imajući u vidu opšti interes borbe protiv pranja novca i garancije koju predstavlja isključivanje iz polja primene te odredbe onih informacija koje advokat dobije spontano ili na zahtev prilikom obavljanja svoje pravosudne aktivnosti, kao i onih informacija koje spontano ili na traženje dobije u okviru pravnog savetovanja (uz jedinu rezervu, za ovaj potonji tip informacija, onih slučajeva gde pravni savetnik učestvuje u aktivnostima pranja novca i kad advokat zna da njegov klijent želi da dobije pravne savete u cilju pranja novca).
  6. Sud ne vidi ništa što bi se moglo dodati tom rezonovanju.
  7. Izvesno je, kako je već naznačeno, da profesionalna tajna advokata ima veliki značaj kako za advokata i njegovog klijenta, tako i za pravilno funkcionisanje pravde. Reč je nesumnjivo o jednom od suštinskih načela na kojima počiva organizacija pravde u demokratskom društvu. Ono međutim nije nedodirljivo, a Sud je već bio u prilici da presudi da se to pravo može povući u drugi plan pred pravom advokata na slobodu izražavanja (Mor c. France, no 28198/09, 15. decembar 2011). Osim toga, potrebno je značaj tog prava uravnotežiti sa značajem koji za države ima borba protiv pranja novca proisteklog od krivičnih dela, koji bi mogao da služi finansiranju nezakonitog prometa psihoaktivnih supstanci ili međunarodnog terorizma (Grifhorst c. France, no 28336/02, § 93, 26. februar 2009). Sud ističe u tom pogledu da evropske direktive koje predstavljaju osnovu obaveze prijavljivanja sumnje koju podnosilac predstavke dovodi u pitanje čine sastavni deo međunarodnog instrumentarija čiji je zajednički cilj prevencija aktivnosti koje predstavljaju ozbiljnu pretnju demokratiji (videti posebno već navođene preporuke FATF i konvenciju Saveta Evrope od 16. maja 2005. o pranju, otkrivanju, zapleni i oduzimanju prihoda od krivičnih dela i o finansiranju terorizma; gornji stavovi 18-19).
  8. Što se tiče argumenta podnosioca predstavke po kome takva obaveza nije nužna s obzirom da bi se advokat koji bi bio umešan u neku operaciju pranja novca u svakom slučaju našao na udaru krivičnog gonjenja, Sud je i taj argument imao u vidu. On međutim smatra da se tim argumentom ne može poništiti izbor neke države ili grupe država da nekim represivnim odredbama koje već imaju dodaju i određeni specifično preventivni mehanizam.
  9. Osim toga Sud prima k znanju i statističke podatke koje objavljuje Tracfin a na koje se poziva podnosilac predstavke i ističe posebno da su, od ukupno 20.252 informacije koje je Tracfin dobio, od čega 19.208 sumnji koje su prijavili profesionalci, samo 5.132 informacije bile predmet produbljene analize, a da je njih samo 404 prosleđeno tužilaštvu, od koji se ne više od stotinak odnosilo na pranje novca ili na finansiranje terorizma. Podnosilac predstavke iz toga donosi zaključak o neefikasnosti sistema i prema tome i o odsustvu nužnosti osporavanog mešanja. To međutim nije ubedljivo za Sud. Sud ne vidi kakva bi se pouka mogla izvući iz tih brojki u konkretnom slučaju s obzirom da iz izveštaja o aktivnostima Tracfin-a za 2010. godinu proističe da ni jedna od tih 19.208 prijava sumnji nije potekla od nekog advokata. Sud ističe da naprotiv taj izveštaj upućuje na pozitivno ocenjivanje tih rezultata i ističe da je FATF ocenila da je francuski mehanizam borbe protiv pranja novca i finansiranja terorizma jedan od najuspešnijih na svetu. Sud primećuje osim toga i da teza podnosioca predstavke ne uočava odvraćajući efekat koji takva odredba može imati.
  10. Najzad, i naročito, za Sud su dva elementa odlučujuća u oceni srazmere spornog mešanja.
  11. Reč je pre svega o činjenici da su advokati, kako je već prethodno naznačeno i istaknuto od strane Državnog saveta, u obavezi prijavljivanja sumnje samo u dva slučaja. Prvo, kada u okviru svoje profesionalne aktivnosti učestvuju u ime i za račun svog klijenta u finansijskim transakcijama ili u transakcijama nepokretnosti ili kad deluju u svojstvu fiducijara. Drugo, kada, i dalje u okviru svojih profesionalnih aktivnosti, pomažu klijentu u pripremanju ili u realizaciji transakcija u vezi nekih određenih operacija : kupoprodaje nekretnina ili osnovnih sredstava ; upravljanja sredstvima, hartijama od vrednosti ili drugom klijentovom aktivom; otvaranja bankovnih računa, štednih računa ili računa za deponovanje hartija od vrednosti odnosno ugovora o osiguranju; organizovanja uplate neophodnih učešća u osnivanje preduzeća; osnivanja, poslovanja ili upravljanja preduzećima; osnivanja, poslovanja ili upravljanja fiducijama ili bilo kojim drugim sličnim strukturama; osnivanja ili upravljanja fondacijskim sredstvima. Obaveza prijavljivanja sumnje odnosi se, dakle, samo na aktivnosti odvojene od misije odbrane koja se poverava advokatima, slične onim aktivnostima koje obavljaju i drugi profesionalci pod tom istom obavezom. Osim toga, u monetarnom i finansijskom zakoniku izričito je istaknuto da advokati nisu u toj obavezi kad je predmetna aktivnost «vezana za neki sudski postupak, bilo da su spontano ili na traženje informacije dobijene pre, u toku ili nakon tog postupka, uključujući i u okviru davanja saveta o pokretanju ili izbegavanju takvog postupka, kao ni kada daju pravne savete, osim kad se oni daju u cilju pranja novca ili finansiranja terorizma» (članovi L. 561-3 monetarnog i finansijskog zakonika ; gornji stav 32).
  12. Dakle obaveza prijavljivanja sumnje ne zadire u samu suštinu misije odbrane koja, kako je već naznačeno, predstavlja temelj profesionalne tajne advokata.
  13. Radi se zatim o činjenici da se zakonom uspostavlja jedan zaštitni filter profesionalne tajne: advokati svoje prijave ne dostavljaju direktno Tracfin-u, već, u zavisnosti od slučaja, predsedniku advokatskog reda pri Državnom savetu i pri Kasacionom sudu ili predsedniku advokatske komore u koju su upisani. Može se smatrati da na tom stadijumu, budući da je podeljena s profesionalcem koji je u obavezi poštovanja istih deontoloških pravila već je i izabran od svojih kolega da bi obezbedio njihovo poštovanje, profesionalna tajna nije ugrožena. Predsednik advokatskog reda pri Državnom savetu i pri Kasacionom sudu, ili predsednik advokatske komore, koji je više nego bilo ko drugi kvalifikovan da ocenjuje šta jeste ili nije pokriveno profesionalnom tajnom, prijavu sumnje prosleđuju zatim Tracfin-u tek pošto se uvere da su za to ispunjeni uslovi utvrđeni članom L. 561-3 monetarnog i finansijskog zakonika (član L. 561-17 istog zakonika; gornji stav 3). Vlada ističe u tom pogledu da ovi ne dostavljaju te prijave ako smatraju da ne postoji sumnja da je reč o pranju novca ili ako se pokaže da je odnosni advokat pogrešno zaključio da mora da dostavi informacije dobijene prilikom aktivnosti koje su isključene iz polja obaveze prijavljivanja sumnje.
  14. Sud je uostalom već bio u prilici da istakne garanciju koju predstavlja intervencija predsednika advokatske komore kad je u pitanju zaštita profesionalne tajne advokata. Tako je Sud specifično istakao u presudi André et autres da Konvencija ne predstavlja prepreku za unutrašnje pravo da predvidi mogućnost pretresa neke advokatske kancelarije ukoliko u tu svrhu predvidi posebne garancije; i šire, Sud je istakao da, uz rezervu strogo ograničenih slučajeva, njime nije zabranjeno da se advokatima nametne izvestan broj obaveza koje bi se mogle odnositi na njihove odnose s klijentima, posebno u slučaju razumnih indicija o učestvovanju advokata u nekom krivičnom delu i u okviru borbe protiv pranja novca. On je zatim u tom smislu uzeo u obzir da je poseta prebivalištu obavljena u prisustvu predsednika advokatske komore, videći u tome «posebnu garanciju postupka» (§§ 42-43). Sud je na sličan način istakao u već navođenoj presudi Roemen et Schmit (§ 69) da je pretres u advokatskoj kancelariji o kome je reč izvršen uz «posebne proceduralne garancije», među kojima je i prisustvo predsednika advokatske komore. Najzad, u već navođenom slučaju Xavier da Silveira (videti posebno §§ 37 i 43), Sud je zaključio da je bilo kršenja člana 8 s obrazloženjem da advokat čiji je dom bio predmet pretresa nije uživao tu garanciju.
  15. S obzirom na prethodno, Sud smatra da, onakva kakva se sprovodi u Francuskoj, i s obzirom na legitimni cilj kome se teži, i na njen poseban značaj u demokratskom društvu, obaveza prijavljivanja sumnje ne predstavlja nesrazmerno ugrožavanje profesionalne tajne advokata.
  16. Stoga, nema kršenja člana 8 Konvencije.

II O OSTALIM NAVODNIM KRŠENJIMA

  1. Podnosilac predstavke se žali na činjenicu da strukovnim pravilnikom od 12. jula 2007. nisu dovoljno definisane obaveze nametnute advokatima uz pretnju disciplinskih sankcija, s obzirom da upućuje na opšte i neodređene pojmove kao što su «prijavljivanje sumnje» i obaveza «budnosti». Videći u tome prenebregavanje načela pravne sigurnosti, ističe da se time krši član 7 Konvencije.

Sud podseća da se članom 7 zabranjuje retroaktivna primena krivičnog prava na štetu optuženog, i potvrđuje, uopšte, načelo zakonitosti dela i kazni, kao i načelo koje ne dozvoljava ekstenzivnu primenu krivičnog zakona na štetu optuženog, iz čega proističe da «delo mora biti jasno definisano zakonom» (Kokkinakis c. Grèce od 25. maja1993, serija § 52, A no 260-A). On se primenjuje samo u kontekstu «krivičnih» postupaka, u smislu konvencije, koji se okončavaju «osuđujućom presudom» ili izricanjem neke «kazne». A, uz pretpostavku da se disciplinska instanca do koje može dovesti nepoštovanje strukovnog pravilnika od 12. jula 2007. može smatrati za «krivičnu» u smislu Konvencije, Sud smatra da podnosilac predstavke nije bio predmet takvog postupka. Tako, u svakom slučaju, on ne može tvrditi da je žrtva kršenja člana 7 na koje se žali. Taj deo predstavke je stoga nekompatibilan ratione personae s odredbama Konvencije i mora biti odbačen primenom njenog člana 35 §§ 3 (a) i 4 . 

  1. Pozivajući se na član Konvencije, podnosilac predstavke se žali na činjenicu da je obaveza nametnuta advokatima da prijavljuju svoje «sumnje» u vezi s eventualnim nezakonitim aktivnostima klijenata nekompatibilna s pravom ovih potonjih da se ne samooptužuju i sa prezumpcijom nevinosti koju ovi moraju uživati.

Sud konstatuje da se podnosilac predstavke žali na kršenje prava drugih. On dakle ne može tvrditi za sebe da ima svojstvo žrtve u smislu člana 34 Konvencije. Taj deo predstavke je stoga nekompatibilan ratione personae s odredbama Konvencije i mora biti odbačen primenom njenog 35 §§ 3 (a) et 4.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 

  1. Proglašava predstavku prihvatljivom u vezi s optužbama na osnovu člana 8 Konvencije i neprihvatljivom za ostatak; 
  1. Izriče da nije bilo kršenja člana 8 Konvencije.

 

Sačinjeno na francuskom, a zatim saopšteno na javnom pretresu u Palati ljudskih prava, u Strazburu, 6. decembra 2012.

               Klaudija Vesterdik                                          Din Spilman

               Sekretarka veća                                              Predesednik

[1] profesija zastupnika (avoué) nestala je 1- januara 2012 (zakon od  25. januara 2011. o reformi zastupanja pred apelacionim sudovima).

 

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

Ovaj prevod je nastao uz podršku Fiducijarnog fonda za ljudska prava Saveta Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund).

 

 

FIFTH SECTION 

CASE OF MICHAUD v. FRANCE

(Application no. 12323/11)

JUDGMENT

STRASBOURG 

6 December 2012

FINAL

06/03/2013 

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention.

In the case of Michaud v. France, The European Court of Human Rights (Fifth Section), sitting as a Chamber composed of:

Dean Spielmann, President,
Mark Villiger,
Boštjan M. Zupančič,
Ann Power-Forde,
Angelika Nußberger,
Helen Keller,
André Potocki, judges,
and Claudia Westerdiek, Section Registrar,

Having deliberated in private on 2 October and 20 November 2012, Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 12323/11) against the French Republic lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a French national, Mr Patrick Michaud (“the applicant”), on 19 January 2011.

2. The applicant was represented by Mr B. Favreau, a lawyer practising in Bordeaux. The French Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs E. Belliard, Director of Legal Affairs, Ministry of Foreign Affairs.

3. On 8 December 2011 notice of the application was given to the Government.

4. The applicant and the Government each filed a memorial on the admissibility and merits of the application.

5. The Council of Bars and Law Societies of Europe, the French-speaking Bar Council of Brussels, and the European Bar Human Rights Institute were granted leave to submit written comments (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 3 of the Rules of Court).

6. A hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 2 October 2012 (Rule 59 § 3).

There appeared before the Court:

(a) for the Government
Ms A.-F. TISSIER, Head of the Human Rights Section, Department of Legal Affairs, Ministry of Foreign Affairs,Co-Agent,
Ms K. MANACH, drafting secretary, Human Rights Section, Department of Legal Affairs, Ministry of Foreign Affairs,
Mr P. Roublot, Head of the Judicial and European Litigation Office, Ministry of Justice,
Mr L. Jariel, Head of the Professional Regulations Office, Department of Civil and Judicial Affairs, Ministry of Justice,

Ms F. Lifchitz, drafting secretary, Professional Regulations Office,Ministry of Justice,

Mr R. Uguen-Laithier, drafting secretary, Office against Organised Crime, Terrorism and Money-laundering, Department of Criminal Affairs and Pardons, Ministry of Justice,

Mr X. Domino, Head of Legal Research and Information Centre, Conseil d’Etat,

Ms S. Leroquais, researcher, Conseil d’Etat,

Ms A. Cuisiniez, adviser, European and International Law Office, Ministry of the Economy and Finance,Counsel;

(b) for the applicant
MrB. Favreau, of the Bordeaux Bar,
MrM. Chauvet,Counsel.

The applicant also appeared. The Court heard addresses by Ms Tissier and Mr Favreau and their replies to its questions. It also heard the applicant.

7. The Chamber was composed of judges Dean Spielmann, President, Mark Villiger, Karel Jungwiert, Boštjan M. Zupančič, Ann Power-Forde, Angelika Nußberger and André Potocki, and also Claudia Westerdiek, Section Registrar. Subsequently, Helen Keller, substitute judge, replaced Karel Jungwiert, whose term of office ended on 31 October 2012.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

8. The applicant was born in 1947 and lives in Paris. He is a member of the Paris Bar and the Bar Council.

9. He submitted that the European Union had adopted three Directives in succession aimed at preventing the use of the financial system for money-laundering. The first (91/308/EEC of 10 June 1991) targets credit and financial institutions. It was amended by a Directive of 4 December 2001 (2001/97/EC) which, among other things, widened its scope to include professions outside the financial sector, including members of the independent legal professions. The third Directive (2005/60/EC of 26 October 2005) repealed the Directive of 10 June 1991, as amended, and reproduced and added to its content. The laws transposing these Directives – Law no. 2004-130 of 11 February 2004 in the case of the Directive of 10 June 1991, as amended – and the regulations implementing that law – Decree no. 2006-736 of 26 June 2006 – have been incorporated into the Monetary and Financial Code (for more details see sections III and IV below on relevant European Union and domestic law).

10. These texts place lawyers under an “obligation to report suspicions” which the legal profession – who see it as a threat to professional privilege and the confidentiality of exchanges between lawyers and their clients – have constantly criticised, in particular through the National Bar Council.

11. However, on 12 July 2007 the National Bar Council took a “decision adopting regulations on internal procedures for implementing the obligation to combat money-laundering and terrorist financing, and an internal supervisory mechanism to guarantee compliance with those procedures” (published in the Official Gazette on 9 August 2007). In so doing it was effectively applying section 21-1 of the Law of 31 December 1971 reforming certain legal and judicial professions, which empowered it, with due respect for the laws and regulations in force, to take general measures to unify the rules and practices of the legal profession.

12. Article 1 of the above-mentioned decision states that “all lawyers who are members of a French Bar” are bound by these rules of their profession when, in the course of their business activity, they participate for and on behalf of their client in any financial or real-estate transaction or assist their client in the preparation or execution of transactions relating to: (1) the buying and selling of real estate or businesses; (2) the management of funds, securities or other assets belonging to the client; (3) the opening of current accounts, savings accounts or securities accounts; (4) the organisation of the contributions required to create companies; (5) the formation, administration or management of companies; and (6) the formation, administration or management of trusts governed by a foreign legal system, or of any other similar structure. They are not bound by these rules “when acting as legal counsel or in the context of judicial proceedings” in connection with one or other of the above activities (Article 2).

13. The regulations establish in particular that lawyers must always “show due diligence” in this context and “develop internal procedures” to ensure compliance with, inter alia, the laws and regulations governing the reporting of suspicions (Article 3), indicating in particular the procedure to be followed when an operation appears to warrant such reporting (Article 7). More specifically, they must adopt written rules describing the steps to be taken (Article 5). They must also ensure that the regulations are properly applied in their structure, and that lawyers and staff receive the necessary information and training, tailored to their particular activities (Article 9), and set up an in-house monitoring system (Article 10). At the same time, the regulations also specify that “lawyers must, in all circumstances, ensure that professional confidentiality is respected” (Article 4).

14. Failure to comply with these regulations can entail disciplinary sanctions and even being struck off (Articles 183 and 184 of Decree no. 91‑1197 of 27 November 1991 organising the legal profession).

15. On 10 October 2007, considering that it undermined lawyers’ freedom to exercise their profession and the essential rules regulating that profession, the applicant appealed to the Conseil d’Etat to have the decision set aside. He submitted that there was no law or regulation giving the National Bar Council regulatory powers in such matters as money-laundering. Furthermore, pointing out that the decision concerned required lawyers to adopt in-house procedures to ensure compliance with the instructions on the reporting of suspicions, subject to disciplinary sanctions, and that the term “suspicions” was not defined, he complained that this was in breach of the requirement of legal certainty inherent in Article 7 of the Convention. In addition, referring to the André and Another v. France judgment (no. 18603/03, 24 July 2008), he contended that the regulations adopted by the National Bar Council were incompatible with Article 8 of the Convention, as the “obligation to report suspicions” jeopardised legal professional privilege and the confidentiality of exchanges between lawyer and client. Lastly, under Article 267 of the Treaty on European Union, he asked the Conseil d’Etat to refer the matter to the Court of Justice of the European Union for a preliminary ruling on the conformity of the “declaration of suspicion of criminal offence” with Article 6 of the Treaty on European Union and Article 8 of the Convention.

16. By a judgment of 23 July 2010, the Conseil d’Etat rejected the bulk of the submissions in the application.

17. Concerning the submission based on Article 7 of the Convention, the judgment found that the “reporting of suspicions” referred to in the disputed decision was not unclear in so far as it referred to the provisions of Article L. 562-2 of the Monetary and Financial Code (subsequently amended to become Article L. 561-15). As to the submission based on Article 8, the judgment rejected it on the following grounds:

“... if, according to the applicant, the provisions of [Directive 91/308/EEC, as amended] are incompatible with those of Article 8 of the Convention ... which protect the fundamental right to professional confidentiality, among other things, that Article also permits interference by the authorities with that right when necessary in the interests of public safety, for the prevention of disorder or crime ...; ... regard being had on the one hand to the general interest served by combating money-laundering and, on the other, to the safeguard provided by the exclusion from its scope of information received or obtained by lawyers in the course of activities connected with judicial proceedings, or in their capacity as legal counsel, save, in this latter case, where the lawyer is taking part in money-laundering activities, or the legal advice is provided for money-laundering purposes, or the lawyer knows that the client is seeking legal advice for money-laundering purposes, the obligation under the Directive concerned for lawyers to report their suspicions does not amount to excessive interference with professional confidentiality; ... accordingly there is no need to refer the matter to the Court of Justice of the European Union for a preliminary ruling and the submission concerning the breach of the Convention provision concerned must be rejected.”

II. THE RECOMMENDATIONS OF THE FINANCIAL ACTION TASK FORCE (FATF) ON MONEY LAUNDERING AND THE COUNCIL OF EUROPE CONVENTION ON LAUNDERING, SEARCH, SEIZURE AND CONFISCATION OF THE PROCEEDS FROM CRIME AND ON THE FINANCING OF TERRORISM

18. The recommendations adopted by the FATF provide, inter alia, for a duty of diligence on the part of financial institutions and require them to report suspicious transactions.

Recommendation no. 12 proposed widening the scope of the professions concerned by the requirement of due diligence to include “lawyers, notaries, other independent legal professionals and accountants” when they prepare or carry out transactions for their clients concerning the following activities: buying and selling of real estate; managing of client money, securities or other assets; management of bank, savings or securities accounts; organisation of contributions for the creation, operation or management of companies; and creation, operation or management of legal persons or arrangements, and buying and selling of business entities. Recommendation no. 16 widened the scope of the obligation to report suspicious transactions to include the same professions when engaging in the above activities, but provided for an exception when the relevant information was obtained in circumstances where they were subject to professional secrecy or legal professional privilege.

19. The Council of Europe Convention of 16 May 2005 on Laundering, Search, Seizure and Confiscation of the Proceeds from Crime and on the Financing of Terrorism (which came into force on 1 May 2008 but has not been ratified by France) contains the following provisions concerning the prevention of money-laundering (Article 13 §§ 1 and 2).

“1. Each Party shall adopt such legislative and other measures as may be necessary to institute a comprehensive domestic regulatory and supervisory or monitoring regime to prevent money-laundering and shall take due account of applicable international standards, including in particular the recommendations adopted by the Financial Action Task Force on Money Laundering (FATF).

2. In that respect, each Party shall adopt, in particular, such legislative and other measures as may be necessary to:

(a) require legal and natural persons which engage in activities which are particularly likely to be used for money-laundering purposes, and as far as these activities are concerned, to:

(i) identify and verify the identity of their customers and, where applicable, their ultimate beneficial owners, and to conduct ongoing due diligence on the business relationship, while taking into account a risk-based approach;

(ii) report suspicions on money-laundering subject to safeguards;

(iii) take supporting measures, such as record-keeping on customer identification and transactions, training of personnel and the establishment of internal policies and procedures, and if appropriate, adapted to their size and nature of business;

(b) prohibit, as appropriate, the persons referred to in sub-paragraph (a) from disclosing the fact that a suspicious transaction report or related information has been transmitted or that a money-laundering investigation is being or may be carried out;

(c) ensure that the persons referred to in sub-paragraph a are subject to effective systems for monitoring, and where applicable supervision, with a view to [ensuring] their compliance with the requirements to combat money-laundering, where appropriate on a risk-sensitive basis.”

According to the explanatory report, the intention of the drafters of this Convention was that it should also cover the “non-financial professions” referred to in FATF Recommendation no. 12. Moreover, the expression “subject to safeguards” in Article 13 § 2 (a) (ii) primarily means that it is in respect of the independent legal professions that the restriction “resulting from professional secrecy or legal professional privilege” contained in FATF Recommendation no. 16 (and its explanatory note) is relevant.

III. RELEVANT EUROPEAN UNION LAW

A. Directives 91/308/EEC, 2001/97/EC and 2005/60/EC

1. Directives 91/308/EEC and 2001/97/EC

20. On 10 June 1991 the Council of the European Communities adopted Directive 91/308/EEC on the prevention of the use of the financial system for the purpose of money-laundering. The aim was to oblige credit and financial institutions to identify their customers and all transactions in excess of 15,000 euros (EUR), to “examine with special attention” any suspicious transaction they considered likely to be related to money-laundering, and to report any sign of money-laundering to the relevant authorities. It was amended by Directive 2001/97/EC of 4 December 2001, which broadened the definition of laundering and extended the obligation to identify clients and report suspicious transactions to a series of professionals outside the financial sector, and in particular to “independent legal professionals”.

2. Directive 2005/60/EC

21. Directive 91/308/EEC, as amended, was repealed by Directive 2005/60/EC of 26 October 2005 on the prevention of the use of the financial system for the purpose of money-laundering and terrorist financing, which reproduces and adds to the text of the earlier Directive. Recital 19 specifies that “independent legal professionals ... as defined by the member States ... are subject to the provisions of [the] Directive when participating in financial or corporate transactions, including providing tax advice, where there is the greatest risk of the services of those legal professionals being misused for the purpose of laundering the proceeds of criminal activity or for the purpose of terrorist financing”. Article 2 § 1 (3) (b) specifies that the Directive applies to them when, “acting in the exercise of their professional activities”, “they participate, whether by acting on behalf of and for their client in any financial or real-estate transaction, or by assisting in the planning or execution of transactions for their client concerning the: (i) buying and selling of real property or business entities; (ii) managing of client money, securities or other assets; (iii) opening or management of bank, savings or securities accounts; (iv) organisation of contributions necessary for the creation, operation or management of companies; (v) creation, operation or management of trusts, companies or similar structures”.

22. The Directive calls in certain cases for customer due diligence measures, including identifying and verifying the identity of the customer and the beneficial owner and obtaining information on the purpose and intended nature of the business relationship (Article 8 § 1 (a), (b) and (c)). Member States are in principle obliged to require that, where the institution or person concerned is unable to comply with its obligations, they “may not carry out a transaction through a bank account, establish a business relationship or carry out the transaction, or shall terminate the business relationship, and shall consider making a report to the financial intelligence unit (FIU) in accordance with Article 22”. This obligation does not apply, however, “in situations when ... independent legal professionals ... are in the course of ascertaining the legal position for their client or performing their task of defending or representing that client in, or concerning judicial proceedings, including advice on instituting or avoiding proceedings” (Article 9 § 5).

23. It also enshrines the obligation to report suspicions, specifying that “member States shall require the institutions and persons [concerned] ... to cooperate fully”, “by promptly informing the FIU, on their own initiative, where [they] know, suspect or have reasonable grounds to suspect that money-laundering or terrorist financing is being or has been committed or attempted” and “by promptly furnishing the FIU, at its request, with all necessary information, in accordance with the procedures established by the applicable legislation” (Article 22 § 1).

24. However, where “independent legal professionals” are concerned, “member States may ... designate an appropriate self-regulatory body of the profession concerned as the authority to be informed in the first instance in place of the FIU”, in which case the designated self-regulatory body must “forward the information to the FIU promptly and unfiltered” (Article 23 § 1).

25. And member States are not obliged to apply the obligations laid down in Article 22 to (inter alia) “independent legal professionals ... with regard to information they receive from or obtain on one of their clients, in the course of ascertaining the legal position for their client or performing their task of defending or representing that client in, or concerning judicial proceedings, including advice on instituting or avoiding proceedings, whether such information is received or obtained before, during or after such proceedings” (Article 23 § 2).

26. Lastly, according to recital 48, “[n]othing in this Directive should be interpreted or implemented in a manner that is inconsistent with the European Convention on Human Rights”.

B. Judgment of the Court of Justice of the European Communities (Grand Chamber) in the case of Ordre des barreaux francophones et germanophone and Others v. Conseil des ministres, 26 June 2007; C‑305/05)

27. In 2005, in connection with an application lodged by various Belgian Bar associations to have certain legal provisions transposing Directive 2001/97/EC annulled, the Belgian Constitutional Court referred the following question to the Court of Justice of the European Communities for a preliminary ruling:

“Does Article 1, [§ 2], of Directive 2001/97 ... breach the right to a fair trial guaranteed by Article 6 of the [Convention] ... in so far as the new Article 2 bis, [§ 5] which it adds to Directive 91/308/EEC imposes the inclusion of independent legal professionals – no exception being made for lawyers – in the scope of the said Directive, which, in substance, requires certain people and institutions to inform the authorities responsible for combating money-laundering of any sign that may be an indication of money-laundering (Article 6 of Directive 91/308/EEC, replaced by Article 1, [§ 5], of Directive 2001/97/EC)?”

The Bar associations submitted in particular that in extending to lawyers the obligation to inform the competent authorities of any transactions they knew or suspected were linked to money-laundering, the legislation concerned was in breach of the principles of professional confidentiality and the independence of the lawyer, which are essential aspects of the fundamental right to a fair trial and the rights of the defence.

28. In its judgment of 26 June 2007, the Court of Justice disagreed.

29. Firstly, it pointed out that fundamental rights formed an integral part of the general principles of law which it upheld, drawing on the constitutional traditions shared by the member States and the guidance given by the international human rights protection treaties to which the member States were party or with which they cooperated, among which the European Convention on Human Rights was “particularly significant”. It concluded that the right to a fair trial enshrined, inter alia, in Article 6 of the Convention was a fundamental right which the European Union respected as a general principle by virtue of Article 6 § 2 of the Treaty on European Union.

Next, it noted that under the Directive in question the obligations to report and cooperate applied to lawyers only when they were helping their clients to prepare or carry out certain types of transaction, mainly financial or real-estate operations, or when they were acting in the name and on behalf of their clients in such financial transactions or real-estate operations. It pointed out that as a general rule these activities, by their very nature, took place in contexts that were not related to any judicial proceedings and therefore did not concern the right to a fair trial.

The Court of Justice further noted that where a lawyer’s assistance with a transaction was requested in connection with the defence or representation of a client in judicial proceedings, or advice on instituting or avoiding proceedings, the Directive exempted the lawyer from these obligations. It considered that this exemption protected the client’s right to a fair trial. It also stated that the requirements relating to the right to a fair trial did not preclude the obligations of information and cooperation from being imposed on lawyers acting specifically in the situations listed in the preceding paragraph where those obligations were “justified by the need ... to combat money-laundering effectively, in view of its evident influence on the rise of organised crime, which itself [was] a particular threat to society in the member States”.

IV. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. The Monetary and Financial Code

30. The above-mentioned Directives have been transposed into French law and included (and amended several times) in the Monetary and Financial Code.

31. The obligations of customer due diligence are codified in Articles L. 561-5 to L. 561-14-2, and those concerning reporting in Articles L. 561-15 to L. 561-22 (in the present version of the Code).

32. These provisions apply to various organisations and professionals listed in Article L. 561-2 of the Code, including lawyers in the Conseil d’Etat and the Court of Cassation, and lawyers and avoués[1] in the courts of appeal when, “in the context of their business activity ... 1. They participate for and on behalf of their client in any financial or real-estate transaction or act as a trustee; 2. They assist their client in the preparation or execution of transactions relating to: (a) the buying and selling of real estate or businesses; (b) the management of funds, securities or other assets belonging to their client; (c) the opening of current accounts, savings accounts or securities accounts, or of insurance policies; (d) the organisation of the contributions required to create companies; (e) the formation, administration or management of companies; (f) the formation, administration or management of trusts governed by Articles 2011 to 2031 of the Civil Code or by a foreign legal system, or of any other similar structure; (g) the formation or administration of endowment funds (Article L. 561-3 I). They do not apply to them, however, when the activity relates to judicial proceedings, whether the information they have was received or obtained before, during or after said proceedings, including any advice given with regard to the manner of initiating or avoiding such proceedings, nor where they give legal advice, unless said information was provided for the purpose of money-laundering or terrorist financing or with the knowledge that the client requested it for the purpose of money-laundering or terrorist financing” (Article L. 561-3 II).

33. Article R. 563-3 provided for internal procedures for implementing the legal obligations to be set in place, as appropriate, by ministerial decree or through professional regulations approved by the Minister.

1. Due diligence

34. The obligation of due diligence means that before entering into a business relationship with their client the person or entity concerned must identify the client and, where applicable, the effective beneficiary of the business relationship, and verify proof of identity (Article L. 561-5 I). As an exception, where the risk of money-laundering or of terrorist financing appears to be low, the identity of the client and, where applicable, that of the effective beneficiary, may be verified when the business relationship is in the process of being established (Article L. 561‑5 II). Information relating to the object and nature of the business relationship and any other piece of relevant information concerning the client must also be gathered before the business is transacted. Throughout its duration the persons or entities concerned are required to apply “constant due diligence” to the business relationship, within the limits of their rights and obligations, and carry out a “thorough examination of the transactions executed, taking care to ensure that they are consistent with the latest information they have concerning their client” (Article L. 561-6).

35. Where a party is unable to identify its client or to obtain information on the object and nature of the business relationship, it must not execute any transaction, regardless of the particulars, or establish or pursue any business relationship. Where it has been unable to identify its client or to obtain information on the object and nature of the business relationship, and the relationship has nevertheless been established pursuant to Article L. 561‑5 II, it must terminate it (Article L. 561-8).

2. The obligation to report

36. The persons or entities concerned must declare to their country’s financial intelligence unit (“the FIU”) the sums entered in their books or the transactions relating to sums which they know, suspect or have good reasons for suspecting are the proceeds of an offence punishable by a custodial sentence of more than one year or are destined for terrorist financing (Article L. 561-15 I).

They must also declare the sums or transactions which they know, suspect or have good reasons for suspecting are the proceeds of a tax fraud, where at least one of the following criteria defined by Article D. 561-32-1 II is present (Article L. 561-15 II):

“1. The use of a front company, whose activity is inconsistent with its stated object or which has its registered office in a State or territory which has not signed a tax agreement with France giving it access to bank information, as identified from a list published by the tax authorities, or at the private address of one of the beneficiaries of the suspicious operation, or in premises occupied by several businesses within the meaning of Article L. 123-11 of the Commercial Code;

2. Financial operations made by a company whose articles of association have undergone frequent changes not justified by the economic situation of the company concerned;

3. Recourse to middlemen acting in appearance only for the companies or individuals involved in financial operations;

4. Carrying out financial operations inconsistent with the usual activities of the company or suspicious operations in sectors sensitive to carousel-type VAT fraud, such as information technology, telephones, electronic goods, household appliances, hi-fi and video;

5. The sudden, unexplained sharp increase over a short period in the amounts credited to newly opened or hitherto inactive accounts, possibly linked to a sharp increase in the number and volume of transactions or the use of previously dormant or inactive companies whose articles of association have recently undergone changes;

6. The presence of anomalies in the invoices or order forms presented as justification for financial operations, such as a missing company registration or [French] SIREN or VAT number, invoice number, address or date;

7. The unexplained use of payable-through accounts which register large numbers of debit and credit operations while the balance remains close to zero;

8. The frequent withdrawal of cash from or deposit of cash in a business account which is not justified by the volume or nature of the economic activity;

9. Difficulty in identifying the end beneficiaries and the links between the origin and destination of funds because of the use of intermediate accounts or non-financial business accounts such as payable-through accounts, or the use of complex legal and financial business structures which tend to obscure management and administrative machineries;

10. International financial operations with no apparent legal or economic justification, often limited to the simple transit of funds from or to other countries, when the countries concerned are States or territories referred to in 1. above;

11. Refusal or inability of the client to supply proof of the origin of funds received or justification of payments made;

12. Transfer of funds to a foreign country, followed by repatriation thereof in the form of loans;

13. Organisation of insolvency by the rapid sale of assets to persons or legal entities or on terms that reflect a clear and unjustified imbalance in the selling price;

14. Regular use by individuals living and having an activity in France of accounts held by foreign companies;

15. The deposit by a private individual of funds unrelated to his known activity or assets;

16. The sale of real estate at a grossly undervalued price.”

They are also required to declare to the FIU any transaction in respect of which the identity of the principal or of the effective beneficiary or of the grantor of a fiduciary fund or of any other management instrument of a special-purpose trust remains dubious despite the steps taken pursuant to Article L. 561‑5 (Article L. 561-15 IV).

A decree of the Conseil d’Etat specifies the form this declaration must take.

37. The persons and entities concerned must refrain from executing any transaction which they suspect may be linked to money-laundering or to terrorist financing until such time as they have made the report referred to above (Article L. 561-16). Where a transaction which should have been the subject of the report referred to in Article L. 561-15 has already been executed on account of it being impossible to defer its execution, or because its deferral could have obstructed investigations relating to a suspected money-laundering or terrorist financing transaction, or because it did not appear to be subject to said report until after its execution, the person or entity must inform the FIU thereof without delay.

38. As an exception, advocates attached to the Conseil d’Etat and the Court of Cassation, and counsel before the court of appeal send their reports not to the FIU but, as applicable, to the President of the Bar Council of the Conseil d’Etat and of the Court of Cassation, to the Chairman of the Bar to which the advocate belongs or to the Chairman of the professional body of which the counsel is a member. As soon as the conditions set forth in Article L. 561-3 are met, the said authorities send the report to the FIU in conformity with the terms set forth in a decree of the Conseil d’Etat (Article L. 561-17).

39. The report concerned is confidential. It is prohibited to divulge its existence and content and to disclose information regarding its outcome. Disregarding the prohibition on disclosure is punishable by a fine of EUR 22,500 (Article L. 574‑1; inserted in the Monetary and Financial Code by Order no. 2009-104 of 30 January 2009); the fact of the advocates concerned endeavouring to dissuade their client from taking part in an illegal activity does not constitute prohibited disclosure (Article L. 561-19).

3. The national Financial Intelligence Unit (“the FIU”)

40. The FIU (known as “Tracfin” in France) is an administrative investigation department of the Ministry of Finance, composed of specially selected officials. Its main purpose is to collect, analyse, develop and make use of any information likely to establish the origin or the destination of the sums or the nature of the transactions that have been the subject of a report. Where its investigations reveal acts likely to relate to the laundering of the proceeds of an offence punishable by a custodial sentence in excess of one year or to terrorist financing, it refers the matter to the public prosecutor via a memorandum (Article L. 561‑23).

41. The FIU may directly ask the persons concerned to disclose documents kept in connection with the obligation of due diligence. As an exception to the above, requests for disclosure of documents made to advocates attached to the Conseil d’Etat and to the Court of Cassation and to advocates and counsel attached to the courts of appeal are submitted by the FIU, as applicable, to the President of the Bar Council of the Conseil d’Etat and of the Court of Cassation, or the Chairman of the Bar or the professional body to which the advocate or counsel belongs. Having ensured that the provisions of Article L. 561-3 have been complied with, these persons then forward the documents thus received to the FIU (Article L. 561-26).

4. Internal procedures and auditing

42. The persons and entities concerned are required to put systems in place to assess and manage the risks of money-laundering and of terrorist financing, and to provide their staff with regular training and information to ensure compliance with the obligations of due diligence and reporting (Articles L. 561-32 and L. 561-33).

Article R. 563-3 (repealed by Decree no. 2009-1087 of 2 September 2009) provided for the internal procedures to be defined by order of the relevant ministry, by professional rules and regulations approved by the ministry concerned, or by the general regulations of the financial markets supervisory authorities.

5. Disciplinary proceedings

43. Where, as a result of either a serious lack of due diligence or a failure in the organisation of its internal auditing procedures, an advocate attached to the Conseil d’Etat or the Court of Cassation or an advocate or counsel attached to the courts of appeal has failed to comply with these obligations, the competent supervisory authority will institute disciplinary proceedings founded on the professional or administrative rules and shall notify the public prosecutor attached to the Court of Cassation or the court of appeal thereof (Article L. 561-36 III).

B. The judgment of the Conseil d’Etat of 10 April 2008

44. In a judgment of 10 April 2008 (no. 296845), the Conseil d’Etat found Directive 2001/97/EC of 4 December 2001 and the Law of 11 February 2004 transposing it compatible with Articles 6 and 8 of the Convention.

45. Concerning the Directive, the Conseil d’Etat first pointed out that the judgment of the Court of Justice of the European Communities in the case of Ordre des barreaux francophones et germanophone and Others had found that it was not in breach of the requirements of the right to a fair trial guaranteed by Article 6 of the Convention in so far as the obligation to cooperate and report excluded information obtained by lawyers in the course of their activities linked to judicial proceedings. The same judgment showed that information obtained by a lawyer evaluating a client’s legal situation was also excluded from the scope of these obligations, the only exceptions being where the lawyer was taking part in money-laundering activities, or the legal advice was provided for money-laundering purposes, or the lawyer knew that the client was seeking legal advice for money- laundering purposes. That being so, and regard being had to the general interest served by combating money-laundering, the Directive “did not violate the fundamental right to professional confidentiality protected by Article 8 of the Convention ..., which permits interference by the authorities with the right to respect for private and family life when necessary in the interests of public safety, for the prevention of disorder or crime”.

46. As to the legislation, the Conseil d’Etat found that it was an accurate transposition of the Directive and that, as such, it was not incompatible with the fundamental rights guaranteed by Articles 6 and 8 of the Convention.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

47. The applicant complained that because lawyers were under obligation to report suspicious operations, as a lawyer he was required, subject to disciplinary action, to report people who came to him for advice. He considered this to be incompatible with the principles of lawyer-client privilege and professional confidentiality. He relied on Article 8 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

48. The Government disagreed.

A. Admissibility

1. The applicant’s victim status

49. As their main submission, the Government maintained that the applicant could not claim to be a “victim” within the meaning of Article 34 of the Convention. They argued that his rights had not actually been affected in practice, highlighting that he did not claim that the legislation in question had been applied to his detriment, but simply that he had been obliged to organise his practice accordingly and introduce special internal procedures. The applicant was in fact asking the Court to examine in abstracto the conformity of a domestic law with the Convention. As to his status as a “potential victim” within the meaning of the Court’s case-law, the Government warned against the extensive application of this concept, which would open the door to actio popularis, would go against the intention of the authors of the Convention, would considerably increase the number of potential applicants and would be difficult to reconcile with the obligation to exhaust all domestic remedies. In their submission only very exceptional circumstances should, in particular cases, be taken into account by the Court to broaden the notion of victim status. There were no such circumstances in the present case.

50. The applicant invited the Court to find that he could claim to be a victim of the violation of the Convention of which he complained. He pointed out that according to the Court’s case-law a person was entitled to claim that a law violated his rights in the absence of any individual measure of implementation if it required him to either modify his conduct or risk being prosecuted, or if he belonged to a class of people likely to be directly affected by it. As a lawyer he belonged to a class of people likely to be directly affected by the legislation: he was bound, subject to disciplinary action, by obligations of due diligence and report and obliged to modify his conduct and organise his practice by introducing special internal procedures. As a lawyer specialising in financial and tax law he was particularly affected by these obligations and threatened by the consequences of failure to comply.

51. The Court points out that in order to be able to lodge an application in pursuance of Article 34 of the Convention a person must be able to claim to be a “victim” of a violation of the rights enshrined in the Convention: to claim to be a victim of a violation, a person must be directly affected by the impugned measure. The Convention does not envisage the bringing of an actio popularis for the interpretation of the rights set out therein, or permit individuals to complain about a provision of national law simply because they consider, without having been directly affected by it, that it may contravene the Convention (see Norris v. Ireland, 26 October 1988, § 31, Series A no. 142, and among many other authorities, Burden v. the United Kingdom [GC], no. 13378/05, § 33, ECHR 2008).

It is, however, open to a person to contend that a law violates his rights, in the absence of an individual measure of implementation, and therefore to claim to be a “victim” within the meaning of Article 34 of the Convention, if he is required to either modify his conduct or risk being prosecuted, or if he is a member of a class of people who risk being directly affected by the legislation (see, among other authorities, Marckx v. Belgium, 13 June 1979, § 27, Series A no. 31; Johnston and Others v. Ireland, 18 December 1986, § 42, Series A no. 112; Norris, cited above, § 31; and Burden, cited above, § 34).

52. In the instant case, the applicant has not been affected by any individual measure based on the National Bar Council’s decision of 12 July 2007 “adopting regulations on internal procedures for implementing the obligation to combat money-laundering and terrorist financing, and an internal supervisory mechanism to guarantee compliance with those procedures”.

However, the Court notes that the decision concerned, which was adopted in application of section 21-1 of the Law of 31 December 1971, which empowers the National Bar Council to pass general measures to harmonise the rules and practices of the legal profession, has the force of law. It further notes that, like the obligation to show due diligence and report suspicions, it affects all French lawyers, so the applicant belongs to a class of people who risk being directly affected by it. In particular, for example, if he fails to report suspicious activities as required he will expose himself by virtue of this text to disciplinary sanctions up to and including being struck off. The Court also considers credible the applicant’s suggestion that, as a lawyer specialising in financial and tax law, he is even more concerned by these obligations than many of his colleagues and exposed to the consequences of failure to comply. In fact he is faced with a dilemma comparable, mutatis mutandis, to that which the Court identified in Dudgeon v. the United Kingdom (22 October 1981, § 41, Series A no. 45) and Norris (cited above, §§ 30-34): either he applies the rules and relinquishes his idea of the principle of lawyer-client privilege, or he decides not to apply them and exposes himself to disciplinary sanctions and even being struck off.

53. In view of the above, the Court accepts that the applicant is directly affected by the impugned provisions and may therefore claim to be a “victim” of the alleged violation of Article 8.

2. The six-month time-limit

54. According to the Government, even assuming that the applicant could claim to be a “victim”, it should be noted that the application was lodged outside the six-month time-limit provided for in Article 35 § 1 of the Convention. In their submission the time-limit started to run on the date of the judgment of 10 April 2008 in which the Conseil d’Etat ruled on the conformity with Article 8 of the Convention of Directive 2001/97/EC of 4 December 2001 and the Law of 11 February 2004 transposing it.

55. The applicant replied that he had respected the time-limit under Article 35 § 1 of the Convention because he had lodged his application with the Court in the six months following the judgment given by the Conseil d’Etat on 23 July 2010 in the action he had brought before that court to have the above-mentioned regulatory decision set aside.

56. The Court recalls that what matters as far as Article 35 § 1 of the Convention is concerned is that the applicant has afforded the respondent State an opportunity to prevent or put right the alleged violation by exhausting the appropriate domestic remedies, and then lodged an application with the Court within a period of six months from the date on which the final decision was taken.

57. The Court notes that the practical details of the obligation to report suspicions were set out in the National Bar Council’s decision of 12 July 2007, which decision provides the basis for the disciplinary measures to be taken against lawyers who fail to comply. In submitting his complaint under Article 8 to the Conseil d’Etat in an application to have the decision concerned set aside, the applicant gave that court an opportunity to rule on his complaint in the first instance, which indeed it did (see paragraphs 44-46 above). The applicant therefore used a domestic remedy which was appropriate in the circumstances of the case. The judgment pronounced by the Conseil d’Etat on 23 July 2010 at the end of those proceedings was therefore the final domestic decision for the purposes of the six-month time-limit. As the application was lodged on 19 January 2011, it was not lodged out of time.

3. Conclusion

58. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention, and that it is not inadmissible on any other grounds. It therefore declares it admissible.

B. The merits

1. The parties’ submissions

(a) The applicant

59. Noting that the Government did not dispute that Article 8 of the Convention protected legal professional privilege, the applicant maintained that the interference he complained of was not “in accordance with the law” within the meaning of that provision. He submitted that the regulations in question were unclear: they required lawyers to report “suspicions” without defining that term; the scope of the “activities” to which they applied was vague and it was difficult for a lawyer to segment or compartmentalise his activities into those which were concerned and those which were not. He added that the confidentiality of lawyer-client relations was indivisible: the law governing the legal professions specified that it applied both to defence and to advisory activities and concerned all the activities of lawyers and the files they dealt with.

60. The applicant did not dispute that the interference in issue pursued one of the legitimate aims set out in the second paragraph of Article 8. He did consider, however, that it was not “necessary in a democratic society” in order to achieve that aim.

61. The applicant considered that the presumption of equivalent protection established in the Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi v. Ireland judgment ([GC], no. 45036/98, ECHR 2005‑VI – hereinafter “Bosphorus”) was not applicable.

He considered that his case differed from Bosphorus and other cases where the Court had accepted that European Union membership afforded equivalent protection, in so far as those cases concerned the implementation of a regulation by a member State, not of a directive. With regulations, he argued, the member States had no margin of appreciation, whereas in implementing directives they did. He also emphasised that, unlike the Convention system of human rights protection, the positive law of the European Union made no provision for individuals to be able to apply directly to the Luxembourg Court.

62. More specifically, the machinery of Community law had not permitted the specific examination of the complaint under Article 8 of the Convention which the applicant had lodged with the Court: this was firstly because the Conseil d’Etat had rejected his request to refer the matter to the Court of Justice of the European Union for a preliminary ruling; and, secondly, because in the above-cited Ordre des barreaux francophones et germanophone and Others case that court had examined the issue only from the point of view of the right to a fair trial. This, he argued, showed that the European Union system did not afford scrutiny and protection equivalent to that offered by the Convention.

63. The applicant considered that when examining the question of “necessity” it was necessary to take into account the role played by lawyers – the specificity of which the Court had highlighted in the context of Article 10 of the Convention – as well as the importance of confidentiality in the practice of their profession, which was what protected the confidence that existed between them and their clients, as well as individual freedom and the smooth functioning of justice. In his opinion, requiring lawyers to report their suspicions was asking them to take action that was in contradiction with the social purpose of their profession and shed doubt on the traditional role they played.

He further pointed out that while the Court had built its case-law protecting the professional confidentiality of lawyers on Article 8 of the Convention, it had also deemed it to be covered by Article 6 § 1. He laid particular emphasis on the link between confidentiality and the right of the accused persons they defend not to incriminate themselves, which the Court itself had highlighted in the André and Another v. France judgment (no. 18603/03, 24 July 2008). He added that to require lawyers to report their suspicions meant that they were expected to divulge personal information about their clients – which fell within the scope of Article 8 –, and that prohibiting them from informing the person they were reporting deprived that person not only of the right to receive information but also of the possibility of correcting it or having it deleted if the suspicion proved to be unfounded. The obligation would thus have repercussions on the fundamental rights of others.

64. The applicant did not deny the need to combat money-laundering, but he did consider that it was disproportionate, in pursuit of that aim, to oblige lawyers, as a preventive measure, to report any suspicions regarding their clients’ activities to a financial intelligence unit (“the FIU” – known as “Tracfin” in France), thereby practising what one might call “self-incrimination by proxy” and breaching their duty of confidentiality.

65. According to the applicant the obligation to report made lawyers contributors to a financial and fiscal data centralisation unit, which was a departure from the averred legitimate aim. He had reached that conclusion after observing that 98% of the nominal information lawyers were obliged to report was used for that purpose rather than to prevent crime. He referred in this connection to the statistics published by the FIU, which revealed, for example, that in 2010 it had received 20,252 reports, including 19,208 reports of suspicions submitted by the legal profession, that only 5,132 of these – that is, 25% – had been examined in detail and that in the end only 404 (no more than a quarter of which concerned suspicions of money-laundering) had been forwarded to the judicial system for follow-up; the others had been dealt with in the form of notes for the intelligence services, the tax authorities and the police. The information thus gathered was transmitted, recorded and held by an administrative department answering to the Ministry of Finance and it was not known what use was made of it. These figures also showed how inefficient the system was, as only 404 out of 19,208 reports had found their way into the justice system; lawyer-client privilege was thus being sacrificed to very little effect in terms of the prevention of money-laundering.

66. According to the applicant, the interference was all the more disproportionate in that there were alternative ways of combating terrorism and money-laundering which were more effective and impinged less upon people’s fundamental rights. In asking the member States to “ensure” that money-laundering was prohibited, Article 2 of Directive 2001/97/EC allowed them to have recourse to a whole range of methods which were proportionate and tailored to the situation of each of the professions concerned. Obliging lawyers to report suspicions was clearly unnecessary when they were already subject to the criminal legislation prohibiting money-laundering, to strict legal obligations and to close financial scrutiny. French criminal law severely punished money-laundering and a lawyer could be charged with aiding and abetting if he neglected to dissuade a client from engaging in a dubious financial transaction, and cash transactions were prohibited in the profession.

67. The applicant also considered the obligation to report suspicions incompatible with the lawyer’s duty of loyalty to his clients, enshrined in the Basic Principles on the Role of Lawyers adopted by the Eighth United Nations Congress on the Prevention of Crime and the Treatment of Offenders, held in Havana, Cuba, from 27 August to 7 September 1990, and Recommendation No. R. (2000) 21 of the Committee of Ministers of the Council of Europe to member States on the freedom of exercise of the profession of lawyer, of 25 October 2000. It was alien to the very role and aim of the lawyer, and undermined the relationship of trust between lawyer and client.

68. Lastly, the applicant pointed out that the positive law of certain European Union countries (Belgium, Estonia, Ireland, Italy and the Netherlands) and Switzerland protected professional confidentiality better than French law, and in Canada and the United States of America lawyers were bound by no such obligation to report suspicions.

(b) The Government

69. The Government accepted that Article 8 of the Convention protected legal professional privilege. They submitted, however, that there had been no “interference” by the authorities with the applicant’s right to respect for his private life, home or correspondence within the meaning of the second paragraph of that provision, as he did not complain of any concrete event that had affected him personally.

70. Even assuming that there had been interference, the Government submitted that it was “in accordance with the law”, namely, the decision of the National Bar Council, adopted in application of the regulatory provisions of the Monetary and Financial Code contained in the Decree of 26 June 2006, which was itself issued in application of the Law of 11 February 2004 transposing Directive 2001/97/EC amending Directive 91/308/EEC on the prevention of the use of the financial system for the purpose of money-laundering.

They further submitted that French law was sufficiently clear for there to have been no infringement of the principle of legal certainty. In particular, the notion of reporting “suspicions” was unambiguous: the suspicions could concern the identity of the client or the beneficiary of the operation, the origin of the funds, the unusual or complex nature of the transaction or its purpose; under Article L. 561-15 of the Monetary and Financial Code suspicions had to be reported when the professional knew, based on clear, objective information, that the funds were the proceeds of crime, or when the characteristics of the operation or the lack of details or missing information he was unable to obtain gave rise to suspicions of money-laundering and constituted reasonable grounds to doubt the legitimate origin of the funds. In addition, Article D. 561-32-1 of the Monetary and Financial Code laid down the reference criteria that should trigger reports of suspicions of tax fraud – the use of front companies, for example – because they were an indication of dubious practices. As to the notion of “legal advice”, the Government considered that no lawyer could seriously be unaware of its meaning, especially as it was clearly defined in both legal theory and case-law as well as by the General Assembly of the Bar Council (which, in a resolution adopted on 18 June 2011, defined it as “a personalised intellectual service consisting, on a given question, of offering an opinion or advice on the application of a rule of law with a view, for example, to the taking of a decision”). Referring, among other authorities, to the Cantoni v. France judgment (15 November 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996‑V), they also argued that in evaluating the foreseeability of the legal provisions in question, it should be borne in mind that the regulations concerned were aimed at the legal profession.

71. The Government added that, intended as it was to combat money-laundering and related crime, the interference pursued one of the legitimate aims set out in the second paragraph of Article 8, namely the prevention of disorder and crime.

72. They also considered that the presumption of equivalent protection did apply.

73. This was so because first of all, by subjecting lawyers to the obligations of due diligence and the reporting of suspicions in the context of their activities covered by Directive 91/308/EEC of the Council and Directive 2001/97/EC of the European Parliament and of the Council, the French lawmakers had simply been complying with their obligations under the law of the European Union; their leeway in the matter was limited to certain practical arrangements, such as attributing a “filtering” role to the profession’s self-regulating bodies.

Secondly, there was nothing to rebut that presumption in the present case. The Government pointed out that the explanations given in the Bosphorus judgment concerning the respecting of fundamental rights by Community law still applied, and Article 6 § 3 of the Treaty on European Union specifically made reference to the Convention in the legal system of the European Union. In that judgment, the Government submitted, the Court had, in abstracto, issued the Community human rights protection system with a “certificate of conventionality”, in terms of both its substantive and its procedural guarantees. They further submitted that professional confidentiality was given specific protection under European Union law, referring in that regard to the AM & S Europe Limited v. Commission of the European Communities judgment of 18 May 1982, in which the Court of Justice had noted that “there are to be found in the national laws of the member States common criteria inasmuch as those laws protect, in similar circumstances, the confidentiality of written communications between lawyer and client provided that, on the one hand, such communications are made for the purposes and in the interests of the client’s rights of defence and, on the other hand, they emanate from independent lawyers, that is to say, lawyers who are not bound to the client by a relationship of employment”. The Government added that in his conclusions in the above-cited case of Ordre des barreaux francophones et germanophone and Others, the Advocate General, Miguel Poiares Maduro, had explained that, interpreted in the light of its recital 17, Directive 91/308/EEC as amended respected professional confidentiality for the purposes not only of Article 6 but also of Article 8 of the Convention.

74. Even if the Court were nevertheless to decide that it was necessary to examine whether the interference was necessary, the Government pointed out that both the principle of subjecting lawyers to obligations in respect of the effort to prevent money-laundering and the list of activities covered and the exceptions thereto were the exact transposition of European Union law, which reflected the Financial Action Task Force (FATF) recommendations. They added, referring specifically to money-laundering, that the Court itself had found in the André and Another judgment, cited above, that the Convention did not rule out imposing certain obligations on lawyers in their relations with their clients, provided that such measures were subject to strict scrutiny.

They also affirmed that the obligations of due diligence and cooperation concerned only those activities that were listed, which, as the Court of Justice had found in its judgment of 26 June 2007, were generally carried out, because of their very nature, in a context unrelated to any judicial proceedings. Lawyers were not affected in their activities linked to judicial proceedings or when consulted for “legal advice”. The only cases where this exception did not apply were where the legal counsellor himself was taking part in money-laundering activities, the legal advice was provided for money-laundering purposes, or the lawyer knew that the client was seeking legal advice for money-laundering purposes.

The Government also highlighted the “maximum procedural guarantees” provided, emphasising that French law had made use of the possibility afforded by Article 6 § 3 of Directive 91/308/EEC, as amended, of making the self-regulatory bodies of the legal profession serve as a “filter” between the reporting lawyer and the authorities, entrusting that role to the Chairman of the Bar: if the Chairman considered that there was no suspicion of money-laundering, he would not pass on the information; the same applied if it appeared that the information reported had been received in the course of activities excluded from the scope of the obligations of due diligence and cooperation. Only a small number of other European Union member States had taken up that option (the Czech Republic, Denmark, Portugal and Spain), so French law was among the most protective of legal professional privilege in the European Union.

In addition, data storage was limited in time (ten years at most when the information had not been transmitted to the judicial system), the information collected by the FIU was confidential, its disclosure was strictly controlled by the law and any failure to comply was punishable under Article 226-13 of the Criminal Code.

Lastly, the Government pointed out that lawyers were in any event bound by a general duty of caution under Article 1.5 of the national rules and regulations governing the legal profession, which was inherent in the lawyer’s profession and pre-dated the anti-money-laundering regulations.

2. Observations of the third-party interveners

(a) The Council of Bars and Law Societies of Europe (CCBE)

75. The CCBE considered that the essential values of the legal profession were seriously threatened by the anti-money-laundering Directives and the laws passed by the member States to transpose them, which, it deemed, undermined the independence of lawyers, professional secrecy and people’s right to respect for their private life.

It submitted that lawyers’ activities were indivisible and that the distinction between those activities relating to expert advice – which were excluded from the obligation to report suspicions – and the others was a source of legal uncertainty, as people believing that lawyers were bound by a duty of confidentiality might inadvertently incriminate themselves. That uncertainty, combined with the fact that lawyers were required to report “suspicions” rather than actual offences, was incompatible with the confidentiality of exchanges between client and lawyer and the clients’ right to respect for their private life, as protected by Article 8 of the Convention. The lawyer became a de facto “agent of the State”, entering into a conflict of interest with his clients. Yet this approach was not essential to the anti-money-laundering effort, as demonstrated by the fact that in Canada and the United States of America lawyers were not obliged to report suspicious transactions.

76. According to the CCBE, the regulations in question were incompatible with European privacy protection standards in that they restricted the principle of confidentiality with their “obscure and vague wording”, which failed to define the “legal advice” activities to which the obligation to report did not apply. In exposing lawyers to such uncertainties, subject to disciplinary sanctions and even being struck off, they also undermined the independence of the legal profession.

77. The CCBE referred to the Code of Conduct for European Lawyers and the Charter of Core Principles of the European Legal Profession, drafted under its own aegis, and to the above-mentioned Basic Principles on the Role of Lawyers, which stressed the importance of preserving the independence of the legal profession and protecting legal professional secrecy and the confidentiality of exchanges between lawyers and their clients.

It pointed out that the Court’s case-law acknowledged the fundamental nature of professional confidentiality for lawyers. Moreover, in the AM & S Europe Limited v. Commission of the European Communities judgment of 18 May 1982 (155/79), the Court of Justice of the European Communities had established the principle of the confidentiality of lawyer-client exchanges and, indirectly, the principle of legal professional privilege, and had gone on to specify in the Akzo Nobel Chemicals Ltd and Akcros Chemicals Ltd v. European Commission judgment of 14 September 2010 (C-550/07 P) that legal professional privilege was based on the principle that the lawyer was independent. According to the CCBE, the Luxembourg Court’s approach to the independence of the legal profession, which it justified largely by reference to the professional discipline inherent in the job, made it difficult to see the point of a law requiring lawyers to report suspicions.

78. Lastly, the CCBE pointed out that the Bosphorus presumption could be rebutted where European Union law left the States a margin of appreciation with regard to its implementation, as illustrated by the M.S.S. v. Belgium and Greece judgment ([GC], no. 30696/09, ECHR 2011), and that was indeed the case in respect of the Directives in issue in the present case.

(b) The French-speaking Bar Council of Brussels

79. According to the French-speaking Bar Council of Brussels, the fact that legal professional privilege was guaranteed by Articles 6 and 8 of the Convention was undeniable.

80. Article 8 protected the lawyer’s office, home, correspondence, computer equipment and telephone lines as well as the confidentiality of his relations with his clients and his professional privilege. It was part of the respect for private life to which the lawyer was entitled – which included his professional activities – and to which his clients were also entitled, and in addition, clients could rely on the confidentiality of their exchanges with their lawyer on the basis of their right to a fair trial. On this last point, highlighting the fundamental role played by lawyers in a democratic society governed by the rule of law, the Bar Council pointed out that the confidentiality of the lawyer’s work also had its basis in the need for the lawyer’s clients to be able to trust that any secrets they confided in their lawyer would not be disclosed to a third party.

In M.S. v. Sweden (27 August 1997, Reports 1997‑IV), a case concerning medical secrecy, the Court had found that respecting the confidentiality of health data was a vital principle in the legal systems of all the Contracting Parties to the Convention. It was crucial not only in order to respect the sense of privacy of a patient but also to preserve his or her confidence in the medical profession and in the health services in general. The French-speaking Bar Council submitted that this approach also applied, mutatis mutandis, to exchanges between lawyers and their clients.

81. It further submitted that legal professional privilege was also acknowledged by the positive law of the European Union; it referred in this connection to the AM & S Europe Limited judgment cited above and, in particular, to the conclusions of the Advocate General in the Ordre des barreaux francophones et germanophone and Others case, also cited above.

82. Moreover, along similar lines to the judgments of the French Conseil d’Etat of 10 April 2008 and 23 July 2010 cited above, the Constitutional Court of Belgium held in a judgment of 23 January 2008 (no. 10/2008) that legal professional privilege was a general principle that contributed to respect for fundamental rights and was enshrined in Articles 10, 11 and 22 of the Belgian Constitution and Articles 6 and 8 of the Convention.

83. Without taking any stance on the existence of an “interference” with Article 8 rights in the present case, or the applicant’s victim status, the Bar Council went on to point out that a person could claim that a law violated his rights in the absence of any individual measure of implementation if it required him to either modify his conduct or risk being prosecuted, or if he belonged to a class of people likely to be directly affected by it.

84. As to the presumption of equivalent protection, it did not apply in this case, which concerned the transposition of a European Directive. This was confirmed by paragraph 157 of the Bosphorus judgment (cited above). The French-speaking Bar Council also referred to the Cantoni case, cited above, in which the Court had given the impugned measures its full scrutiny even though they simply transposed a Directive into French law, and to the M.S.S. v. Belgium and Greece judgment (cited above).

85. Lastly, the Bar Council drew the Court’s attention to the judgment of 23 January 2008 mentioned above, in which the Constitutional Court of Belgium had held that while the fight against money-laundering and terrorist financing was a legitimate aim in the public interest, it could not justify the unconditional or unlimited lifting of legal professional privilege, as lawyers could not be confused with the authorities responsible for crime detection. It had accordingly found that information that came to the lawyer’s attention in the course of the essential activities of his profession, including those listed in Article 2 § 1 (3) (b) of Directive 2005/60/EC, namely, assisting and defending clients in matters of justice and providing legal advice, even outside the context of judicial proceedings, fell within the scope of legal professional privilege and could not be disclosed to the authorities.

However, the Constitutional Court did not suggest that professional confidentiality was unlimited. Based on Article 20 of the Directive, it specified in its judgment that a lawyer who failed to dissuade a client from conducting or taking part in a money-laundering or terrorist financing operation he knew to be illegal was required, in circumstances where the obligation to report suspicions applied to him, to pass on the information in his possession to the Chairman of the Bar for communication to the authorities. In such an event, he should terminate the relationship between himself and the client concerned, so that the relationship of confidence between lawyer and client was no longer an issue.

(c) The European Bar Human Rights Institute (“EBHRI”)

86. EBHRI submitted that professional confidentiality was a legal obligation in France, prohibiting the disclosure of confidential information obtained by virtue of a person’s status or profession or as a result of a temporary mission or duty, the aim being to foster the trust necessary to the exercise of certain professions or functions.

It was EBHRI’s conviction that professional confidentiality was an absolute duty of the lawyer in all his activities and in respect of all his files. In connection with the transposition of the Directives cited above, the National Bar Council had stated: “while the aim of combating crime and terrorism is legitimate, lawyers refuse to be informers or police the system and renege on the very essence of their oath and their essential values; the anti-money-laundering Directives and, as a result, our domestic law, threaten the fundamental rights of our citizens, the independence of our lawyers, the confidentiality of exchanges between lawyer and client, legal professional privilege and the presumption of innocence; they destroy the indispensable trust between the client and his lawyer; for fear of being reported, the client will feel obliged to withhold certain information; the lawyer will be ill-informed and unable to advise his client properly and defend his interests.”

87. EBHRI went on to point out that, according to the Court’s case-law, Article 8 of the Convention protected the confidentiality of exchanges between lawyers and their clients and legal professional privilege, and that the case-law of the Court of Justice of the European Union took a similar stance.

88. EBHRI emphasised that in order to assess the “need” for interference with the enjoyment of the rights guaranteed by Article 8, one had first to take into account “the extent of the interference and its effects”. In this connection it highlighted four points. Firstly, the client’s right to remain silent was also at stake. The obligation to report suspicions required lawyers to make their clients incriminate themselves. Secondly, as the legal provisions in issue were based on the notion of “suspicions”, but did not define that term, the “law” had neither the quality nor the foreseeability required. Thirdly, confidentiality was particularly important in the Court’s case-law – which protected the confidentiality of journalists’ sources and of medical data –, the protection of legal professional privilege in the face of this type of obligation had been affirmed in Canada and the United States of America, and the positive law of certain European Union member States (Belgium, Estonia, Ireland, Italy and the Netherlands), as well as Switzerland, was more protective. Fourthly, as the Court had pointed out in the Casado Coca v. Spain judgment (24 February 1994, Series A no. 285-A), the lawyer played a key role in preserving public confidence in the action of the courts; it was essential, therefore, that people should be able to trust in their lawyers, which meant preserving their independence from the authorities – which was undermined by the link with the FIU established by the legal provisions in issue – and the confidentiality of the information they handled.

The interference also had to be proportionate to the aim pursued: the fight against money-laundering and terrorism. However, whereas the Court had found in the Xavier Da Silveira v. France case (no. 43757/05, 21 January 2010) that special procedural guarantees were needed in that particular case, which concerned searches or visits to a lawyer’s offices, the provisions in issue in the present case provided no such guarantees (the part played by the Chairman of the Bar was limited to an advisory role where he was certain that there was nothing suspicious to report). In addition, French lawyers were all subject to the criminal law on money-laundering, which was particularly strict, as well as to major ethical obligations, with sanctions for failure to comply, and to financial supervision. They were not allowed to handle cash transactions, except for very small sums, and bank transfers had to be made through a special payment fund for lawyers.

89. Lastly, on the subject of the presumption of equivalent protection, EBHRI pointed out that the Bosphorus case concerned the obligation for the respondent State to apply a Community Regulation implementing the obligations arising from a binding resolution of the United Nations Security Council. Thus far the cases in which the Court had allowed equivalent protection in favour of the European Union had not concerned the implementation of Directives, which, unlike Regulations, left the States a margin of appreciation. Furthermore, while the fact that certain of the Directives relating to money-laundering referred to the Convention might lead to the acknowledgment of an equivalence of the rules and the substantive protection, there was clearly no equivalence of procedural protection in the absence of a right of individual petition in the European Union system. EBHRI also noted that the Court had acknowledged the equivalence of the protection afforded in the case of disputes involving international organisation staff members, precisely because they had a right of direct individual application to a judicial body affording all the requisite guarantees (it referred to Boivin v. 34 member States of the Council of Europe (dec.), no. 73250/01, ECHR 2008; Gasparini v. Italy and Belgium (dec.), no. 10750/03, 12 May 2009; and Beygo v. 46 member States of the Council of Europe, no. 36099/06, 16 June 2009).

3. The Court’s assessment

(a) Whether there was interference with the exercise of the right protected by Article 8 of the Convention

90. In establishing the right of “everyone” to respect for his “correspondence”, Article 8 of the Convention protects the confidentiality of “private communications” (see Frérot v. France, no. 70204/01, § 53, 12 June 2007), whatever the content of the correspondence concerned (ibid., § 54) [the text of §§ 53 and 54 is available only in French in Hudoc], and whatever form it may take. This means that what Article 8 protects is the confidentiality of all the exchanges in which individuals may engage for the purposes of communication.

91. So, in requiring lawyers to report to the administrative authorities information concerning another person which came into their possession through exchanges with that person, the obligation for them to report suspicions constitutes an interference with lawyers’ right to respect for their correspondence. It also constitutes an interference with their right to respect for their “private life”, a notion which includes activities of a professional or business nature (see Niemietz v. Germany, 16 December 1992, § 29, Series A no. 251‑B).

92. In the present case it is true that the applicant does not claim to have found himself in a situation where he was actually obliged to declare such suspicions, or to have been disciplined under the regulations concerned for having failed to do so. However, as indicated previously, he is faced with the following dilemma: either he does as he is told and in so doing abandons his idea of the principle of the confidentiality of exchanges between lawyer and client and of legal professional privilege; or he refuses to comply and exposes himself to disciplinary sanctions and even being struck off. In the opinion of the Court, therefore, the obligation to report suspicions amounts to a “continuing interference” (see, mutatis mutandisDudgeon, § 41, and Norris, § 38, both cited above) with the applicant’s enjoyment, as a lawyer, of the rights guaranteed by Article 8, even if it is not the most intimate sphere of his private life that is affected but his right to respect for his professional exchanges with his clients.

93. Such interference violates Article 8, unless it is “in accordance with the law”, pursues one or more of the legitimate aims referred to in paragraph 2 and is “necessary in a democratic society” to achieve the aim or aims concerned.

(b) Whether the interference was justified

(i) Was the interference in accordance with the law?

94. The Court reiterates that the expression “in accordance with the law” requires first and foremost that the interference has a basis in domestic law (see Silver and Others v. the United Kingdom, 25 March 1983, §§ 86-88, Series A no. 61). Such is undeniably the case here: the obligation for lawyers to report suspicions is provided for in European Directives which have been transposed into French law (in particular Law no. 2004-130 of 11 February 2004 in the case of the Directive of 10 June 1991, as amended) and codified in the Monetary and Financial Code; the practical formalities are set forth in implementing regulations (the provisions of which are also codified) and also in the decision of the National Bar Council of 12 July 2007 cited above.

95. It is also necessary for the “law” to be sufficiently accessible – which the applicant does not dispute in the present case – and precise (ibid.). The applicant alleges that the “law” in question lacks clarity in so far as it requires lawyers to report “suspicions” without defining that term, and the field of activities it covers is vague.

96. The Court is not convinced by this argument. It reiterates that a norm cannot be regarded as a “law” unless it is formulated with sufficient precision to enable the citizen to regulate his conduct: he must be able – if need be with appropriate advice – to foresee, to a degree that is reasonable in the circumstances, the consequences which a given action may entail (ibid.). However, the Court has already recognised the impossibility of attaining absolute certainty in the framing of laws and the risk that the search for certainty may entail excessive rigidity. Many laws are inevitably couched in terms which, to a greater or lesser extent, are vague and whose interpretation and application are questions of practice (ibid.).

97. The Court considers that the notion of “suspicions” is a matter of common sense and that an informed group such as lawyers can scarcely claim that they do not understand it in that, as the Government have explained, the Monetary and Financial Code gives specific guidance. What is more, as the suspicions are to be reported to the Chairman of the Bar, or the President of the Bar Council of the Conseil d’Etat and the Court of Cassation, any lawyer who has doubts about the existence of “suspicions” in a given case can seek the advice of an informed and experienced colleague.

As to the allegedly vague nature of the type of activity concerned by the obligation to report suspicions, the Court notes that the texts in issue (for example Article 1 of the National Bar Council’s decision of 12 July 2007, see paragraph 12 above) state that the obligation applies to lawyers when, in the course of their business activity, they participate for and on behalf of their client in any financial or real-estate transaction or assist their client in the preparation or execution of certain types of transaction (relating to the buying and selling of real estate or businesses, the management of funds, securities or other assets belonging to the client, the opening of current accounts, savings accounts or securities accounts, the organisation of the contributions required to create companies, the formation, administration or management of companies, or the formation, administration or management of trusts governed by a foreign legal system, or of any other similar structure). The texts specify that they are not bound by the same rules when acting as legal counsel or in the context of judicial proceedings in connection with one or other of the above activities. The Court deems that this guidance is sufficiently clear, especially considering that the texts concerned are aimed at lawyers and, as the Government have pointed out, the notion of “legal counsel” is defined by the Bar Council, inter alia.

98. In conclusion, the interference was “in accordance with the law” within the meaning of Article 8 § 2 of the Convention.

(ii) Did the interference have a legitimate aim?

99. The Court has no doubt that, intended as it was to combat money-laundering and associated crimes, the interference pursued one of the legitimate aims set out in the second paragraph of Article 8, namely the prevention of disorder and crime. Neither party disputed that.

100. Furthermore, the Court reiterates that compliance with European Union law by a Contracting Party constitutes a legitimate general-interest objective (see Bosphorus, cited above, §§ 150-51).

(iii) Was the interference necessary?

(α) Application of the presumption of equivalent protection

101. The Government submitted that the obligation for lawyers to exercise due diligence and report suspicions was the result of the fact that France, as a member of the European Union, was required to transpose European directives into French law. Referring to the Bosphorus judgment, cited above, they contended that France must be presumed to have respected the requirements of the Convention as all it had done was comply with its obligations, and it was established that the European Union afforded protection of fundamental rights equivalent to that provided by the Convention.

General principles

102. The Court reiterates that absolving the Contracting States completely from their Convention responsibility where they were simply complying with their obligations as members of an international organisation to which they had transferred a part of their sovereignty would be incompatible with the purpose and object of the Convention: the guarantees of the Convention could be limited or excluded at will, thereby depriving it of its peremptory character and undermining the practical and effective nature of its safeguards. In other words, the States remain responsible under the Convention for the measures they take to comply with their international legal obligations, even when those obligations stem from their membership of an international organisation to which they have transferred part of their sovereignty (see Bosphorus, cited above, § 154).

103. It is true, however, that the Court has also held that action taken in compliance with such obligations is justified where the relevant organisation protects fundamental rights, as regards both the substantive guarantees offered and the mechanisms controlling their observance, in a manner which can be considered at least equivalent – that is to say not identical but “comparable” – to that for which the Convention provides (it being understood that any such finding of “equivalence” could not be final and would be susceptible to review in the light of any relevant change in fundamental rights protection). If such equivalent protection is considered to be provided by the organisation, the presumption will be that a State has not departed from the requirements of the Convention when it does no more than implement legal obligations flowing from its membership of the organisation.

However, a State will be fully responsible under the Convention for all acts falling outside its strict international legal obligations, notably where it has exercised State discretion (see M.S.S. v. Belgium and Greece, cited above, § 338). In addition, any such presumption can be rebutted if, in the circumstances of a particular case, it is considered that the protection of Convention rights was manifestly deficient. In such cases, the interest of international cooperation would be outweighed by the Convention’s role as a “constitutional instrument of European public order” in the field of human rights (see Bosphorus, cited above, §§ 152-58, and also, among other authorities, M.S.S. v. Belgium and Greece, cited above, §§ 338-40).

104. This presumption of equivalent protection is intended, in particular, to ensure that a State Party is not faced with a dilemma when it is obliged to rely on the legal obligations incumbent on it as a result of its membership of an international organisation which is not party to the Convention and to which it has transferred part of its sovereignty, in order to justify its actions or omissions arising from such membership vis-à-vis the Convention. It also serves to determine in which cases the Court may, in the interests of international cooperation, reduce the intensity of its supervisory role, as conferred on it by Article 19 of the Convention, with regard to observance by the States Parties of their engagements arising from the Convention. It follows from these aims that the Court will accept such an arrangement only where the rights and safeguards it protects are given protection comparable to that afforded by the Court itself. Failing that, the State would escape all international review of the compatibility of its actions with its Convention commitments.

The protection of fundamental rights afforded by European Union law

105. Concerning the protection of fundamental rights afforded by the European Union, the Court found in the Bosphorus judgment (cited above, §§ 160-65) that it was in principle equivalent to that of the Convention system.

106. To reach that conclusion, it firstly noted that the European Union offered equivalent protection of the substantive guarantees, noting that at the relevant time respect for fundamental rights had become a condition of the legality of Community acts, and that in its deliberations the Court of Justice of the European Communities referred extensively to Convention provisions and to this Court’s jurisprudence (see Bosphorus, cited above, § 159). A fortiori since 1 December 2009, the date of entry into force of Article 6 (amended) of the Treaty on European Union, which gave the Charter of Fundamental Rights of the European Union the force of law and made fundamental rights, as guaranteed by the Convention and as they resulted from the constitutional traditions common to the member States, general principles of European Union law.

107. The Court then considered whether the same could be said of the machinery for monitoring respect for fundamental rights.

108. It noted that private individuals had only limited access to the Court of Justice: actions for failure to fulfil Treaty obligations (initially provided for in Articles 169 and 170 of the Treaty establishing the European Community) were not open to them, access to annulment actions and actions for failure to perform Treaty obligations (initially provided for in Articles 173 and 175 of the same Treaty) was limited, as were, in consequence, related pleas of illegality (initially provided for in Article 184 of the Treaty), and individuals had no right to bring an action against another individual (see Bosphorus, cited above, §§ 161-62).

109. The Court nevertheless found that there was equivalent protection on this level too, noting that actions initiated before the Court of Justice by the European Union institutions or a member State constituted important control of compliance with European Union norms to the indirect benefit of individuals, and that individuals could also bring an action for damages before the Court of Justice in respect of the non-contractual liability of the institutions (initially provided for in Article 184 of the Treaty) (see Bosphorus, cited above, § 163).

110. It further noted that it was essentially through the national courts that the Community system provided a remedy to individuals against a member State or another individual for a breach of European Union law.

Certain provisions of the Treaty establishing the European Community had envisaged a complementary role for the national courts in the Community control mechanisms from the outset, notably (referring to the original numbering) Articles 189 (the notion of direct applicability) and 177 (the preliminary reference procedure), and the role of the domestic courts in the enforcement of Community law and its fundamental rights guarantees had been greatly enlarged by the development by the Court of Justice of important notions such as the supremacy of Community law, direct effect, indirect effect and State liability.

The Court then observed that the Court of Justice maintained its control on the application by national courts of European Union law, including its fundamental rights guarantees, through the preliminary referral procedure originally provided for in Article 177 of the Treaty, during which the parties to the domestic proceedings had the right to put their case. It noted in this connection that while the Court of Justice’s role was limited to replying to the interpretative or validity question referred by the domestic court, the reply would often be determinative of the domestic proceedings (as, indeed, it had been in the Bosphorus case (cited above, § 164)).

111. So, although individual access to the Court of Justice is far more limited than the access private individuals have to the Court under Article 34 of the Convention, the Court accepts that, all in all, the supervisory mechanism provided for in European Union law affords protection comparable to that provided by the Convention: firstly, because private individuals are protected under European Union law by the actions brought before the Court of Justice by the member States and the institutions of the European Union; and, secondly, because they have the possibility of applying to the domestic courts to determine whether a member State has breached Community law, in which case the control exercised by the Court of Justice takes the form of the preliminary referral procedure open to the domestic courts.

The application in the present case of the presumption of equivalent protection

112. The present case differs from that of Bosphorus for two main reasons.

113. Firstly, as the latter case concerned a Regulation, which was directly and fully applicable in the member States, Ireland had no margin of manoeuvre at all in the execution of the obligations resulting from its membership of the European Union.

In the present case France implemented Directives, which are binding on the member States as regards the result to be achieved but leave it to them to choose the means and manner of achieving it. That being so, the question whether France, in complying with its obligations resulting from its membership of the European Union, had a margin of manoeuvre capable of obstructing the application of the presumption of equivalent protection is not without relevance.

114. Secondly, and above all, in the Bosphorus case the control mechanism provided for in European Union law was fully brought into play. The Irish Supreme Court applied to the Court of Justice for a preliminary ruling on the alleged violation of the right of property of which the applicant subsequently complained to the Court.

Conversely, in the present case the Conseil d’Etat refused to submit the applicant’s request to the Court of Justice for a preliminary ruling on whether the obligation for lawyers to report suspicions was compatible with Article 8 of the Convention, even though the Court of Justice had not had an opportunity to examine the question, either in a preliminary ruling delivered in the context of another case, or on the occasion of one of the various actions mentioned above which were open to the European Union’s member States and institutions. The Court observes that in its judgment in the case of Ordre des barreaux francophones et germanophone and Others, cited above (see paragraphs 27‑29), the Court of Justice examined the compatibility of the obligation for lawyers to report suspicions only in respect of the requirements of the right to a fair trial within the meaning of Article 6 of the Convention. In so doing, it ruled solely on the rights of the lawyer’s client. The question is different, however, when approached from the angle of Article 8 of the Convention: here the issue is not just the rights of the lawyer’s client under this provision, but also the rights of the lawyer himself, as illustrated by the judgments in Kopp v. Switzerland (25 March 1998, Reports 1998‑II), André and Another (cited above), and Wieser and Bicos Beteiligungen GmbH v. Austria (no. 74336/01, ECHR 2007-IV), which respectively concerned telephone tapping, the search of a lawyer’s offices in the context of proceedings against a client company and the seizure of computer data.

115. The Court is therefore obliged to note that because of the decision of the Conseil d’Etat not to refer the question before it to the Court of Justice for a preliminary ruling, even though that court had never examined the Convention rights in issue, the Conseil d’Etat ruled without the full potential of the relevant international machinery for supervising fundamental rights – in principle equivalent to that of the Convention – having been deployed. In the light of that choice and the importance of what was at stake, the presumption of equivalent protection does not apply.

116. The Court is therefore required to determine whether the interference was necessary for the purposes of Article 8 of the Convention.

(β) The Court’s assessment

117. The Court notes in this connection that it has on several occasions examined complaints under Article 8 of the Convention brought by lawyers in the exercise of their profession. For example, it has ruled on the compatibility with this Convention provision of searches and seizures carried out at a lawyer’s offices or home (see Niemietz, cited above; Roemen and Schmit v. Luxembourg, no. 51772/99, ECHR 2003‑IV; Sallinen and Others v. Finland, no. 50882/99, 27 September 2005; André and Another, cited above; and Xavier Da Silveira, cited above), of the interception of correspondence between a lawyer and his client (see Schönenberger and Durmaz v. Switzerland, 20 June 1988, Series A no. 137), of the tapping of a lawyer’s telephone (see Kopp, cited above) and of the search and seizure of electronic data in a law firm (see Sallinen and Others, and Wieser and Bicos Beteiligungen GmbH, both cited above).

It has pointed out in this connection that, by virtue of Article 8, correspondence between a lawyer and his client, whatever its purpose (strictly professional correspondence included: see Niemietz, cited above, § 32), enjoys privileged status where confidentiality is concerned (see Campbell v. the United Kingdom, 25 March 1992, §§ 46-48, Series A no. 233; and also, among other authorities, Ekinci and Akalın v. Turkey, no. 77097/01, § 47, 30 January 2007; this applies, as mentioned earlier, to all forms of exchanges between lawyers and their clients). It has also said that it “attaches particular weight” to the risk of impingement on the lawyer’s right to professional secrecy, “since it may have repercussions on the proper administration of justice” (see Wieser and Bicos Beteiligungen GmbH, cited above, §§ 65 and 66; see also Niemietz, § 37, and André and Another, § 41, both cited above) and professional secrecy is the basis of the relationship of confidence between lawyer and client (see André and Another, § 41, and Xavier Da Silveira, § 36, both cited above).

118. The result is that while Article 8 protects the confidentiality of all “correspondence” between individuals, it affords strengthened protection to exchanges between lawyers and their clients. This is justified by the fact that lawyers are assigned a fundamental role in a democratic society, that of defending litigants. Yet lawyers cannot carry out this essential task if they are unable to guarantee to those they are defending that their exchanges will remain confidential. It is the relationship of trust between them, essential to the accomplishment of that mission, that is at stake. Indirectly but necessarily dependent thereupon is the right of everyone to a fair trial, including the right of accused persons not to incriminate themselves.

119. This additional protection conferred by Article 8 on the confidentiality of lawyer-client relations, and the grounds on which it is based, lead the Court to find that, from this perspective, legal professional privilege, while primarily imposing certain obligations on lawyers, is specifically protected by that Article.

120. The question facing the Court is therefore whether, as implemented in France and bearing in mind the legitimate aim pursued, the obligation for lawyers to report suspicions, seen in this light, amounts to disproportionate interference with legal professional privilege.

The Court reiterates that for the purposes of Article 8 of the Convention the notion of necessity implies that the interference corresponds to a pressing social need and, in particular, that it is proportionate to the legitimate aim pursued (see, among other authorities, Campbell, cited above, § 44).

121. The Court notes that in its judgment of 23 July 2010 (see paragraph 17 above), the Conseil d’Etat, after having agreed that Article 8 of the Convention protects “the fundamental right to professional confidentiality”, held that requiring lawyers to report suspicions did not amount to excessive interference with that right. It reached that conclusion regard being had to the general interest served by combating money-laundering and to the guarantee provided by the exclusion from the scope of the obligation of information received or obtained by lawyers in the course of activities connected with judicial proceedings, or in their capacity as legal counsel (save, in this latter case, where the lawyer is taking part in money-laundering activities, or the legal advice is provided for money-laundering purposes, or the lawyer knows that the client is seeking legal advice for money-laundering purposes).

122. The Court finds no fault with that reasoning.

123. It is true that, as previously indicated, legal professional privilege is of great importance for both the lawyer and his client and for the proper administration of justice. It is without a doubt one of the fundamental principles on which the administration of justice in a democratic society is based. It is not, however, inviolable, and the Court has already found that it may have to give way, for example, to the lawyer’s right to freedom of expression (see Mor v. France, no. 28198/09, 15 December 2011). Its importance should also be weighed against that attached by the member States to combating the laundering of the proceeds of crime, which are likely to be used to finance criminal activities linked to drug trafficking, for example, or international terrorism (see Grifhorst v. France, no. 28336/02, § 93, 26 February 2009). The Court observes in this connection that the European Directives at the origin of the obligation to report suspicions of which the applicant complained form part of a series of international instruments intended to prevent activities which constitute a serious threat to democracy (see, for example, the FATF recommendations and the Council of Europe’s Convention of 16 May 2005 on Laundering, Search, Seizure and Confiscation of the Proceeds from Crime and on the Financing of Terrorism, cited in paragraphs 18 and 19 above).

124. As to the applicant’s argument that the obligation to report is not necessary because any lawyer found to be involved in a money-laundering operation would in any event be liable to criminal proceedings, the Court is not indifferent to it. It considers, however, that that argument does not prevent a State or a group of States from combining the repressive provisions they have adopted with a specifically preventive mechanism.

125. The Court also takes note of the statistics published by the FIU to which the applicant referred, in particular the fact that out of the 20,252 reports received by the FIU in 2010, including 19,208 reports of suspicions submitted by professionals, only 5,132 were examined in detail and only 404 were forwarded to the prosecuting authorities, and approximately only a hundred of those concerned money-laundering or terrorist financing. The applicant maintained that these figures showed that the system was ineffective and the interference therefore unnecessary. The Court is not convinced. It fails to see what lesson can be learnt from these figures in the present case when the FIU’s 2010 activity report reveals that none of the 19,208 reports of suspicions were submitted by a lawyer. It considers, on the contrary, that this report presents a positive picture of the results achieved; in fact FATF found that France’s methods of combating money-laundering and the financing of terrorism were among the most effective in the world. It further observes that the applicant’s argument ignores the deterrent effect of the system.

126. Lastly, and above all, two factors are decisive in the eyes of the Court in assessing the proportionality of the interference.

127. Firstly, as stated above and as the Conseil d’Etat noted, the fact that lawyers are subject to the obligation to report suspicions only in two cases: where, in the context of their business activity, they take part for and on behalf of their clients in financial or real-estate transactions or act as trustees; and where they assist their clients in preparing or carrying out transactions concerning certain defined operations (the buying and selling of real estate or businesses; the management of funds, securities or other assets belonging to the client; the opening of current accounts, savings accounts, securities accounts or insurance policies; the organisation of the contributions required to create companies; the formation, administration or management of companies; the formation, administration or management of trusts or any other similar structure; and the setting-up or management of endowment funds). The obligation to report suspicions therefore only concerns tasks performed by lawyers, which are similar to those performed by the other professions subjected to the same obligation, and not the role they play in defending their clients.

Furthermore, the Monetary and Financial Code specifies that lawyers are not subjected to the obligation where the activity in question “relates to judicial proceedings, whether the information they have was received or obtained before, during or after said proceedings, including any advice given with regard to the manner of initiating or avoiding such proceedings, nor where they give legal advice, unless said information was provided for the purpose of money-laundering or terrorist financing or with the knowledge that the client requested it for the purpose of money-laundering or terrorist financing” (Article L. 561-3 II of the Monetary and Financial Code, see paragraph 32 above).

128. The obligation to report suspicions does not therefore go to the very essence of the lawyer’s defence role which, as stated earlier, forms the very basis of legal professional privilege.

129. The second factor is that the legislation has introduced a filter which protects professional privilege: lawyers do not transmit reports directly to the FIU but, as appropriate, to the President of the Bar Council of the Conseil d’Etat and the Court of Cassation or to the Chairman of the Bar of which the lawyer is a member. It can be considered that at this stage, when a lawyer shares information with a fellow professional who is not only subject to the same rules of conduct but also elected by his or her peers to uphold them, professional privilege has not been breached. The fellow professional concerned, who is better placed than anybody to determine which information is covered by lawyer-client privilege and which is not, transmits the report of suspicions to the FIU only after having ascertained that the conditions laid down by Article L. 561-3 of the Monetary and Financial Code have been met (Article L. 561-17 of the same Code, see paragraph 38 above). The Government pointed out in this regard that the information is not forwarded if the Chairman of the Bar considers that there is no suspicion of money-laundering or it appears that the information reported was received in the course of activities excluded from the scope of the obligation to report suspicions.

130. The Court has already pointed out that the role played by the Chairman of the Bar constitutes a guarantee when it comes to protecting legal professional privilege. In the André and Another judgment, it specified that the Convention did not prevent domestic law from allowing for the possibility of searching a lawyer’s offices as long as proper safeguards were provided; more broadly, it emphasised that, subject to strict supervision, it was possible to impose certain obligations on lawyers concerning their relations with their clients, in the event, for example, that there was plausible evidence of the lawyer’s involvement in a crime and in the context of the fight against money-laundering. It then took into account the fact that the search had been carried out in the presence of the Chairman of the Bar, which it saw as a “special procedural guarantee” (§§ 42 and 43). Similarly, in the Roemen and Schmit judgment cited above (§ 69) it noted that the search of the lawyer’s premises had been accompanied by “special procedural safeguards”, including the presence of the President of the Bar Council. Lastly, in Xavier Da Silveira, cited above (see in particular §§ 37 and 43), it found a violation of Article 8, in part because there had been no such safeguard when a lawyer’s premises were searched.

131. In the light of the above considerations, the Court considers that, regard being had to the legitimate aim pursued and the particular importance of that aim in a democratic society, the obligation for lawyers to report suspicions, as practised in France, does not constitute disproportionate interference with the professional privilege of lawyers.

132. There has therefore been no violation of Article 8 of the Convention.

II. THE OTHER ALLEGED VIOLATIONS

133. The applicant complained that the professional regulations of 12 July 2007 did not define with sufficient clarity the obligations imposed on lawyers, subject to disciplinary action, in so far as they used such vague and general terms as “report suspicions” and “due diligence”. He alleged that this was in breach of the principle of legal certainty, in violation of Article 7 of the Convention.

The Court reiterates that Article 7 prohibits the retrospective application of criminal law to the disadvantage of the accused and, more generally, embodies the principle that only the law can define a crime and prescribe a penalty and that criminal law must not be extensively construed to an accused’s detriment; it follows from this that “an offence must be clearly defined in law” (see Kokkinakis v. Greece, 25 May 1993, § 52, Series A no. 260‑A). It applies only in the context of “criminal” proceedings, within the meaning of the Convention, which led to a “conviction” or to the imposition of a “penalty”. Now, even assuming that the disciplinary action to which failure to comply with the professional regulations of 12 July 2007 could lead might be classified as “criminal” proceedings within the meaning of the Convention, the Court notes that no such proceedings were brought against the applicant. This means that he cannot claim to be a victim of the alleged violation of Article 7. This part of the application is therefore incompatible ratione personae with the provisions of the Convention and must be rejected pursuant to Article 35 §§ 3 (a) and 4.

134. Relying on Article 6 of the Convention, the applicant complained that the obligation for lawyers to report their “suspicions” concerning the possible unlawful activities of their clients was incompatible with the right of those clients not to incriminate themselves, and with their right to be presumed innocent.

The Court notes that the applicant’s complaint concerns a violation of the rights of others. Therefore, he cannot claim to be a victim within the meaning of Article 34 of the Convention. This part of the application is accordingly incompatible ratione personae with the provisions of the Convention and must be rejected pursuant to Article 35 §§ 3 (a) and 4.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the complaint under Article 8 of the Convention admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been no violation of Article 8 of the Convention.

Done in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 6 December 2012.

Claudia Westerdiek           Dean Spielmann
Section Registrar               President


[1]. The profession of avoué was abolished on 1 January 2012 (Law of 25 January 2011 reforming representation before the appeal courts).

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde