Luedicke, Belkacem i Koc protiv Nemačke

Država na koju se presuda odnosi
Nemačka
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
6210/73, 6877/75, 7132/75
Stepen važnosti
1
Jezik
Bosanski
Datum
28.11.1978
Članovi
6
6-1
6-3-e
14
14+6-1
25
25-1
34
41
Kršenje
6-3-e
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-3-e) Besplatna pomoć prevodioca
(Čl. 14) Zabrana diskriminacije
(Čl. 14 / CEDAW-2) Diskriminacija
(Čl. 34) Pojedinačne predstavke
(Čl. 34) Žrtva
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
G.Luedicke-a, pripadnika britanskih snaga stacioniranih u Nemačkoj, Regionalni sud je osudio u maju 1972.godine zbog saobraćajnog prekršaja i kažnjen je novčano.
G.Belkacem-a je berlinski Sud za maloletnike osudio na kaznu zatvora u aprilu 1974.godine zbog napada u noćnom klubu koji je prouzrkovao telesnu povredu.
G.Koc je osuđen na kaznu zatvora u decembru 1973.godine zbog nanošenja teške telesne povrede.

Svim podnosiocima je naloženo da plate troškove postupka i troškove prevođenja. U predstavkama podnetim Komisiji za ljudska prava tvrdili su da su žrtve povrede člana 6 stav 3 (e) Konvencije zbog toga što su im nemački sudovi naložili da snose troškove prevođenja. G.Luedicke i g.Belkacem su tvrdili da je postojala i diskriminacija suprotna članu 14 Konvencije zato što je stranac koji ne govori nemački jezik u nepovoljnijem položaju u odnosu na nemce. Komisija je jednoglasno dala mišljenje da je u odnosu na podnosioce predstavki prekršen član 6 stav 3(e) Konvencije, a sa dvanaest dlasova za i jedan glas protiv da nije bilo neophodno nastaviti sa ispitivanjem predmeta u odnosu na član 14 Konvencije.

Sud je odlučio da ne izdvoji predmet g.Koc-a od druga dva i da ga ne skine sa liste.

NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAV 3(e) KONVENCIJE
- Svako ko je optužen za krivično delo ima pravo da koristi besplatnu pomoć tumača ukoliko ne razume ili ne govori jezik koji se koristi na sudu.
Sud termin „besplatan“ tumači doslovce i bez izuzetaka i zaključuje da je došlo do povrede člana 6 stav 3(e) Konvencije

NAVODNA POVREDA ČLANA 14 KONVENCIJE
- Zabrana diskriminacije po bilo kojoj osnovi
Sud se saglasio sa Komisijom da nije potrebno ispitivati predmet i prema ovom članu.

PRIMENA ČLANA 50
- Naknada štete oštećenoj strani
Sud je jednoglasno odlučio da je tužena Država dužna da g.Luedicke-u naknadi troškove prevodjenja koje je bio obavezan da plati. Sud jednoglasno odlučuje da pitanje primene člana 50 nije spremno za odluku u vezi sa drugim zahtevima podnosilaca predstavke.

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE MOSLERA
On je saglasan sa presudom ali ne i sa odlukom da se predmet g.Koc-a ostavi na listi iz razloga koje je navelo Veće.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

SUD (VEĆE)

PREDMET LUEDICKE, BELKACEM I KOÇ protiv NJEMAČKE

Predstavka broj 6210/73; 6877/75; 7132/75

IZVOD IZ PRESUDE

STRAZBUR

28. novembra 1978. godine

 

NEZVANIČNI SAŽETAK I ISTORIJAT PREDMETA

 A. Osnovne činjenice

Pripadnika  britanskih  snaga  stacioniranih  u  Njemačkoj,  g.  Luedickea,  Regionalni  sud  u Bielefeldu  osudio  je  u  maju  1972.  godine  zbog  saobraćajnog  prekršaja;  kažnjen  je  novčano  i naloženo  mu  je  da  plati  troškove  postupka,  uključujući  i  troškove  prevođenja.  Nakon  što  su odbijene njegove brojne žalbe protiv odluke o troškovima, platio je troškove u cjelokupnom iznosu.

 Berlinski Tiergarten Sud za maloljetnike (Jugendschöffengericht) osudio je u aprilu 1974. godine g. Belkacema, koji je bio umiješan u spor u noćnom klubu u Berlinu, zbog napada koji je prouzrokovao tjelesnu povredu; osuđen je na četiri sedmice zatvora i novčanu kaznu i naloženo mu je   da   plati   troškove   postupka,   uključujući   i   troškove   prevođenja.   Podnosilac   predstavke   je neuspješno  podnio  prigovor  u  vezi  sa  plaćanjem  tih  troškova,  ali  još  uvijek  od  njega  nije zahtijevano da ih izmiri.

G.Koç je osuđen u decembru 1973. godine u Porotnom sudu Achen na godinu dana zatvora zbog nanošenja teške  tjelesne  povrede;  naloženo  mu  je  da  plati  troškove  postupka,  sa  izuzetkom plaćanja  troškova  prevođenja.  Međutim,  po  žalbi  Odjeljenja  javnog  tužilaštva,  utvrđeno  je  da troškove  prevođenja  ipak  treba  da  plati  podnosilac  predstavke.  Uprkos  tome,  zbog,  inter  alia, njegove  porodične  situacije,  g.  Koç  nije  dobio  poziv  da  plati  troškove,  a  predstavnik  Vlade,  u dogovoru  sa  nadležnim  pokrajinskim  ministrom,  obavijestio  je  Sud  da  se  ubuduće  neće  vršiti prinudna naplata troškova.

 B. Postupak pred Komisijom za ljudska prava

U njihovoj predstavci, koja je uložena Komisiji 23. jula 1973. godine, 20. decembra 1974. godine i 28. jula 1975. godine, g. Luedicke, g. Belkacem i g. Koç tvrde da su žrtve povrede člana 6. stav 3. (e.) Konvencije time što su im njemački sudovi naložili da snose gore navedene troškove prevođenja.  G.  Luedicke  i  g.  Belkacem  su  takođe  naveli  diskriminaciju  suprotnu  članu  14.  zbog toga što je stranac koji ne govori njemački jezik u nepovoljnijem položaju u odnosu na Nijemce.

 U svom izvještaju od 18. maja 1977. godine Komisija je dala mišljenje:

  •  jednoglasno, da odluke u vezi sa troškovima prevodioca u predmetima podnosilaca predstavki predstavljaju kršenje člana 6. stav 3 (e) Konvencije;
  •  sa dvanaest glasova za i jedan glas protiv da nije bilo neophodno nastaviti sa ispitivanjem predmeta prema članu 14.

Vlada Savezne Republike Njemačke uputila je predmet Sudu 1. oktobra 1977. godine, a Evropska Komisija 10. oktobra 1977. godine.

  

IZVOD IZ PRESUDE

PRAVO

I Prijedlog da se predmet g. Koça izdvoji i skine sa liste

  1. U svojoj predstavci kojom je predmet iznijela pred Sud, Vlada je navela: "U vezi sa podnosiocem predstavke, g. Koçom, proizlazi dalje pitanje da li je on "žrtva" u smislu prve rečenice člana 25. stav 1., Konvencije, obzirom da su se u njegovom predmetu nadležne vlasti uzdržale od naplate sudskih troškova (uključujući troškove prevodioca), zato što nije postojao izgled za uspjeh te naplate". Ona je dalje navela da su zadržali pravo da se blagovremeno žale da se predmet g. Koça "razmatra u odvojenom postupku i u skladu sa odredbama pravila 47. stav 2. Pravila Suda". Time je, u svom izvještaju, Vlada predložila da Sud izdvoji postupak u vezi sa g.Koçom od postupka  u  vezi  sa  drugim  podnosiocima  predstavke  i  da  predmet  skine  sa  liste,  u  dijelu  koji  se odnosi  na  g.  Koça.  Sporazumno  sa  Ministrom  pravde  pokrajine  Sjeverno-rajnske  Vestfalije, proglasila je da se od g. Koça neće tražiti da plati troškove čak ako se vrati u Saveznu Republiku Njemačku   zato   što   bi   "troškovi   takve   prinudne   naplate   i   admnistrativni   troškovi   biti neproporcionalni  dugovanoj  sumi".  U  njenom  podnesku,  u  svjetlu  te  izmjene  pravne  situacije  u njegovu korist, nije više postojao interes podnosioca predstavke da nastavi sa tužbom, posebno što je  pitanje  prava,  proizašlo  iz  njegove  predstavke,  bilo  takođe  predmet  postupka  u  vezi  sa  g. Luedickeom i g. Belkacemom. Upućujući na moguću primjenu člana 50. Konvencije, predstavnik je naglasio na raspravi da će, ako Sud odluči protiv njih, Vlada u potpunosti ispoštovati svoje obaveze prema Konvenciji bez da  je  potrebna  dalja  odluka  prema  članu  50.  Precizirao  je  da  se  ova  izjava  takođe  odnosi  na neophodne dodatne troškove koje je g. Koç prouzrokovao. 
  1. Delegati Komisije  su  8.  maja  1978.  godine  saopštili  Sudu,  djelujući  po  jednoglasnim uputstvima   Komisije,   da   se   oni   protive   prijedlogu   Vlade.   U   isto   vrijeme   uputili   su   Sudu obavještenje,  naznačavajući  da  je,  između  drugih  stvari,  g.  Koç  otvorio  sporno  pitanje  sa  gore navedenim  prijedlogom.  Prema  g.  Koçu,  njegov  interes  nastavljanja  ispitivanja  njegovih  žalbi  je nepromijenjen  obzirom  da  je  "potvrđeno  izvršenje  odluke  Apelacionog  suda  u  Kelnu  od  5.  juna 1975. godine". Na  raspravi  od  25.  maja,  u  odgovoru  na  pitanje  predsjednika  Vijeća,  Glavni  delegat Komisijie je prvo naveo da je Komisija prihvatila mišljenje g. Koça. Međutim, čuvši gore navedene izjave  predstavnika  Vlade,  on  je  potvrdio  da  "mogu...  postojati  dobri  razlozi  da  Sud  ne  nastavi ispitivanje predmeta u ovoj fazi": delegati su smatrali da ne postoji opšti interes koji ide u korist nastavljanja takvog ispitivanja i takođe su uzeli u obzir naznake koje je dao predstavnik Vlade u vezi sa primjenom člana 50". 
  1. Zbog toga,  Sud  je  morao  da  odluči  da  li  su  ispunjeni  uslovi  koji  bi  zahtijevali  izdvajanje predmeta g. Koça od druga dva i njegovo brisanje sa liste. Prema  odredbama  pravila  47.  stav  1.  Pravila  Suda,  kad  strana  koja  je  predmet  podnijela Sudu obavijesti Registrara o svojoj namjeri da ne nastavi sa predmetom, "Sud će, nakon što dobije mišljenje Komisije, odlučiti da li je prikladno odobriti obustavu postupka i, prema tome, predmet skinuti sa svoje liste". U vezi sa tim, Sud je primijetio da Vlada – jedina strana u ovom postupku (v. pravilo  1.  stav  (h.))-  nije  izrazila  da  želi  da  nastavi  sa  postupkom.  U  stvari,  prijedlog  Vlade  nije upućivao  na  stav  1.  nego  na  stav  2.  pravila  47.  Stav  2.  ovlašćuje  Sud  da  predmet  koji  mu  je Komisija  uputila,  skine  sa  liste,  ali  samo  onda  kad  je  "obaviješten  o  prijateljskom  rješenju, sporazumu ili nekom drugom načinu da se obezbijedi rješenje problema". Obzirom da su Vlada i Komisija predočile predmet, Sud može - čak i ako se prijedlog Vlade može smatrati obavještenjem o obustavi – u pogledu g. Koça skinuti predmet sa liste, samo ako su zadovoljeni uslovi iz stava 2. pravila 47. Prema tome, Sud mora ustanoviti da li u predmetu g. Koça postoji prijateljsko rješenje, sporazum ili neki drugi način koji će omogućiti rješenje problema. 
  1. Sud uzima u obzir zvanično obavještenje Vlade da se "prinudno naplaćivanje troškova od podnosioca predstavke g. Koça, u skladu sa presudom Porotnog suda pri Regionalnom sudu Ahen od 6. decembra 1973. godine, djelimično izmijenjenom odlukom Apelacionog suda Keln od 5. juna 1975. godine, neće sprovoditi u budućnosti", "čak i ako se podnosilac predstavke vrati u Saveznu Republiku Njemačku (v. stav 29. gore). Sud, slično tome, uzima u obzir šta je predstavnik Vlade rekao u vezi  sa  mogućom  primjenom  člana  50.  Konvencije  u  pogledu  neophodnih  dodatnih troškova g. Koça. Bilo kako bilo, memorandum Vlade, iako jednostrani akt, prema mišljenju Suda, ne može se odnositi na "prijateljsko rješenje" ili "sporazum" u smislu značenja pravila 47. stav 2. Ne može se smatrati ni "činjenicom koja će omogućiti rješenje problema". U stvari, odricanje od naknade iznosa koji  je  određen  g.  Koçu  nije  proizašlo  iz  razloga  na  temelju  člana  6.  stav  3.  (e)  Konvencije; odricanje  proizlazi  iz  posebne  težine  i  troška  naplate,  kao  i  iz  porodičnih  razloga  podnosioca predstavke,  kao  i  njegove  finansijske  situacije.  Dalje,  odricanje  od  naknade  ne  uklanja  pravni interes podnosioca predstavke za utvrđenjem nasaglasnosti presude Apelacionog suda Keln, kojom mu  je  naloženo  plaćanje  troškova  prevoda,  sa  Konvencijom.  Vlada  ne  priznaje,  prema  njihovom navedenom memorandumu, da su njemačko pravo i njegova primjena suprotni članu 6. stav 3 (e). Nasuprot, ona smatra da je pravo i njegova primjena u skladu sa Konvencijom. Obzirom da je g. Koç  zahtijevao  naknadu  prouzrokovanih  mu  troškova  u  ovom  postupku,  zadržavanje  njegovog predmeta na listi Suda se takođe opravdava mogućom primjenom člana 50. u odnosu na njega. Zadržavanje  predmeta  u  cjelosti  na  listi  olakšaće  Vladi,  koja  traži  od  Suda  da  tumači Konvenciju,  tako  što  će  joj  dati  odgovor  o  potpunosti  na  koji  imaju  pravo,  o  pitanju  sukoba mišljenja o značenju odredaba o kojima je riječ; kako su delegati Komisije pravilno naglasili, ovaj sukob leži u korijenu cijelog predmeta. 
  1. Prema tome, Sud odlučuje da ne izdvoji predmet g. Koça od druga dva i da ga ne skine sa liste.

 II. Navodna povreda člana 6. stav 3 (e)

  1. U podnescima  podnosilaca  predstavke,  obveza  plaćanja  troškova,  kako  su  im  nametnuli Regionalni sudovi iz Bielefelda i Berlina i Apelacioni sud Keln, predstavlja povredu člana 6. stav 3 (e) Konvencije koji propisuje: 

"Svako ko je optužen za krivično djelo ima slijedeća minimalna prava:

......

(e.)   da  koristi  besplatnu  pomoć  tumača  ukoliko  ne  razumije  ili  ne  govori  jezik koji se koristi na sudu."

U izvještaju, Komisija je dala jednoglasno mišljenje da odluke na koje se žale podnosioci predstavke krše član 6. stava 3 (e). Komisija smatra da ova odredba znači da se svakoj optuženoj osobi  koja  "ne  razumije  ili  ne  govori  jezik  koji  se  koristi  na  sudu"  mora  obezbijediti  besplatna pomoć prevodioca i ne može se od njega zahtijevati isplata nastalih troškova.

Vlada je osporila valjanost ovog mišljenja. Dostavila je da član 6. stav 3. izuzima optuženog od plaćanja unaprijed troškova usluga prevodioca, ali ga ne lišava snošenja troškova nakon što je osuđen. 

  1. U svrhe  tumačenja  člana  6.  stav  3  (e)  Sud  će  se  voditi,  kao  što  su  Vlada  i  Komisija, članovima  31.  do  33.  Bečke  konvencije  od  23.  maja  1969.  godine  o  Zakonu  o  sporazumima  (v. presudu  Golder  od  21.  februara  1975.  godine,  Serija  A,  broj  18,  strana  14,  stav  29).  U  cilju odlučivanja  o  pitanju  proizašlog  iz  ovog  postupka,  Sud  će,  prema  tome,  nastojati  da  ustanovi "uobičajeno značenje koje se pridaje odredbama" člana 6. stav 3 (e) "u njegovom konteksu i svjetlu njegovog predmeta i svrhe" (član 31. stav 1. Bečke konvencije). 
  1. Sud nalazi, kao što je i Komisija, da izrazi "gratuitement"/"besplatno" u članu 6. stav 3. (e) sami daju jasno i određujuće značenje tih izraza. Na francuskom "besplatno" označava "d'une manière gratuite,  qu'on  donne  pour  rien,  sans  rétribution"  (Littré,  Dictionnaire  de  la  langue française), "dont on jouit sans payer" (Hatzfeld et Darmesteter, Dictionnaire général de la langue française),  "à  titre  gratuit,  sans  avoir  rien  à  payer",  suprotno  od  "à  titre  onéreux"  (Larousse, Dictionnaire  de  la  langue  française),  "d'une  manière  gratuite;  sans  rétribution,  sans  contrepartie" (Robert,  Dictionnaire  alphabétique  et  analogique  de  la  langue  française).  Slično,  na  engleskom "besplatno" znači "bez plaćanja, besplatno (Skraćeni oksfordski rječnik), "besplatno ili bez naplate, dato ili nabavljeno bez troškova ili plaćanja" (Webster-ov Treći novi međunarodni rječnik).  Zbog   toga   Sud   ne   može   pripisati   izraze   "besplatno"   i   "bez   troškova"   nejasnim značenjima koje obično imaju u oba službena jezika Suda: ovi izrazi ne znače uslovno vraćanje, niti privremeni izuzetak, niti odgodu, već jednom i za svagda izuzetak svih dužnosti. Međutim ostaje da se utvrdi da li, kao što je Vlada smatrala, sadržaj, kao i objekt i svrha te odredbe odbacuju literarno tumačenje. 
  1. Prema Vladi, sva prava, nabrojana u članu 6. stav 3., tiču se krivičnog postupka i odvojena od suštine kad se konačnom i obavezujućom presudom okonča taj postupak, njegovim pravičnim vođenjem, koje  se  garantuje  tim  pravima.  Vlada  je  dostavila  da  je  ovdje  riječ  o  određenim minimalnim   pravima   koja   su   –   određivanjem   sadržaja   prava   na   pravično   suđenje   kako   je obuhvaćeno  članom  6.  stav  1.  –  data  samo  optuženim  ("svako  optužen  za  krivično  djelo",  tout accusé"). Vlada se, slično tome, oslanja na pretpostavku nevinosti, koju obuhvata član 6. stav 2. i koja se pobija konačnom i izvršnom osudom optuženog. Njeno rezonovanje je da različite garancije pravičnog suđenja, obzirom da je ona namjeravala da spriječi optuženog da upotrijebi pretpostavku nevinosti, gube valjanost u isto vrijeme kao i ta pretpostavka. Podneskom Vlade troškovi postupka predstavljaju posljedicu osude i zbog toga su u cjelosti izvan djelokruga člana 6. 
  1. Sud primjećuje  da,  u  svrhe  osiguranja  pravičnog  suđenja,  stav  3  član  6.  sadrži  određena prava   (“minimum   prava”/”notamment”)   za   optuženog   (osoba   "optužena   za   krivično   djelo"). Međutim  iz  toga  ne  slijedi,  što  se  tiče  podstava  (e.),  da  se  od  optužene  osobe  zahtijeva  da  plati troškove  prevođenja  onda  kad  je  osuđen.  Tumačiti  član  6.  stav  3  tako  da  se  domaćim  sudovima dopusti da obavežu osuđenu osobu da snosi troškove, predstavljalo bi ograničavanje beneficija iz tog člana i u praksi, osporavanje te benificije eventualno optuženoj osobi, kako su pravilno naglasili delegati Komisije. Takvo bi tumačenje lišilo član 6. stav 3 (e) u velikom dijelu njegovog efekta, uskratilo  bi  prednost  optuženom  koji  ne  razumije  niti  govori  jezik  koji  se  koristi  pred  sudom  u odnosu na onog koji poznaje taj jezik - ovo su mane zbog kojih je član 6. stav 3. posebno sačinjen kako bi ih ublažio.

Dalje, ne može se isključiti da obaveza osuđene osobe da plati troškove prevođenja može imati posljedice na ostvarivanje njegovih prava na pravično suđenje koje je zaštićeno članom 6. (v. Golder presudu od 21. februara 1975. godine, Serija A, broj 18, strana 18, stav 36) čak i ako je, kao što je u Saveznoj Republici Njemačkoj, prevodilac postavljen da pomogne svakoj optuženoj osobi koja nije upoznata sa jezikom pred sudom. Takvo imenovanje odmah eliminiše ozbiljne prepreke koje bi proizašle ako optužena osoba sama sebe brani, na jeziku kojim ne vlada ili nije kompletno savladala, nego da stvara dodatne troškove. Iako, kao što su istakli delegati Komisije, ostaje rizik da u nekim graničnim slučajevima imenovanje ili neimenovanje prevodioca može zavisiti od stava koji zauzme optuženi, koji može biti pod uticajem straha od finansijskih posljedica.

Dakle,  ne  bi  bilo  samo  suprotno  uobičajenom  značenju  izraza  "besplatan/bez  troškova", nego i predmetu i svrsi člana 6., a posebno stava 3 (e), ako ovaj stav smanjuje garancije prava na prethodno izuzimanje od plaćanja – ne spriječavajući domaće sudove da obavežu osuđenu osobu na snošenje troškova prevoda -, jer bi pravično suđenje kojem član 6. teži da zaštiti imalo samo po sebi suprotan efekat. 

  1. Vlada iz drugih podstavova člana 6. stav 3 izvodi dalje argumente koji potkrijepljuju njen stav.

 Ona se oslanja na podstav (c) koji svakome optuženom za krivično djelo daje pravo "da se sam brani ili uz pomoć branioca po vlastitom izboru ili ukoliko nema dovoljno sredstava da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde". Vlada se slično tome poziva na podstav (d) prema kojem svaka optužena osoba ima pravo "da sama ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe".

 Vlada smatra da riječi "besplatno/bez troškova" navedene u dva podstava (c) i (e) moraju imati isto značenje u obje odredbe. U njenom podnesku ne postoji ništa što bi opravdalo navode da riječi  iz  podstava  (c)  odmah  izuzimaju  optuženog,  nakon  njegove  osude,  od  plaćanja  troškova pravne pomoći koja mu je data u okolnostima u navedenom podstavu.

 Dalje,  za  Vladu  se  tri  podstava  (c),  (d)  i  (e)  člana  6.  stav  3  razlikuju  od  dva  prethodna podstava  zato  što  povlače  finansijske  posljedice  u  ostvarivanju  gore  objašnjenih  prava;  bilo  bi pogrešno  pretpostaviti,  Vlada  tvrdi,  da  Konvencija  treba  da  ustanovi  proizvoljnu  razliku  između finansijskih  posljedica  svakog  od  gore  navedenih  prava  odobravanjem  optuženom  jednom  i  za svagda izuzeće od plaćanja troškova prevođenja. 

  1. Sud ne prihvata ovaj argument. Sud nije pozvan da u ovom postupku tumači podstavove (c) i (d) člana 6. stav 3 koji se ne tiču iste situacije kao podstav (e). Prema tome, Sud ne namjerava da ustanovi zbog kojih razloga i pod kojim okolnostima, troškovi koji se odnose na ove odredbe, mogu biti dosuđeni protiv ili ostavljeni da ih snosi optuženi nakon njegove osude. Sud se ograničava na slijedeću primjedbu: kakvegod sumnje bile podstaknute tumačenjem podstavova (c) i (d), ne mogu se osloniti na bilo kakvo suprotstavljanje jasnom značenju pridjeva "besplatno" u podstavu (e). 
  1. Vlada, na  kraju,  tvrdi  da  ne  bi  bilo  logično  izuzeti  osuđenu  osobu  od  plaćanja  troškova prevoda proizašlih za vrijeme suđenja i od plaćanja bilo kakvih troškova koje iziskuje prevođenje informacija  na  koje  upućuje  podstav  (a),  prema  kojem  "svako  optužen  za  krivično  djelo  ima (pravo)...  da  bude  odmah  obaviješten  na  jeziku  koji  razumije  o  prirodi  i  razlogu  optužbe  protiv njega".

 Ovaj argument zaista podržava sumnju da pravo na besplatnu pomoć prevodioca, kako je zagarantovano  podstavom  (e)  stava  3,  pokriva  samo  troškove  proizašle  iz  prevođenja  za  vrijeme suđenja. Međutim, na prvi pogled ne proizlazi da se član 6. stav 3 (e) isključivo primjenjuje samo na troškove proizašle iz prevođenja optužbe navedene u podstavu (a), kao i za troškove proizašle prevođenjem razloga za hapšenje i podignute optužbe – stvar o kojoj svako uhapšen mora, prema članu  5.  stav  2,  biti  obaviješten  na  "jeziku  koji  razumije".  Sud  će  se  vratiti  ovom  pitanju  (u stavovima 48 i 49 dole) kad odluči da li se pravo navedeno u članu 6. stav 3 (e) odnosi na troškove na koje su njemačkisudovi obavezali podnosioce predstavke. 

  1. Prema tome, Sud nalazi da uobičajeno značenje izraza "besplatno i "slobodno" u članu 6. stav 3  nije  kontradiktorno  kontekstu  podstava  i  potvrđuje  se  predmetom  i  svrhom  člana  6.  Sud zaključuje  da  pravo  zaštićeno  članom  6.  stav  3  (e)  omogućava  pravo  na  besplatnu  pomoć prevodioca  svakom  ko  ne  govori  ili  ne  razumije  jezik  koji  se  koristi  pred  sudom,  bez  kasnijeg zahtjeva da plati nastale troškove. 
  1. Ostaje da  se  odluči  da  li  su  i  u  kojoj  mjeri  sporne  odluke  njemačkih  sudova  u  skladu  sa članom 6. stav 3. 
  1. Pred Sudom se pojavila razlika mišljenja između Vlade i Komisije koji troškovi spadaju u djelokrug člana  6.  stav  3  (e).  Podneskom  Vlade,  član  6.  stav  3  (e)  “jasno  i  brzo  rješava  pomoć prevodioca na usmenoj raspravi (ročištu)" ali se ne primjenjuje na druge troškove prevođenja. Sud ne može prihvatiti tvrdnju Vlade, čiju su ispravnost delegati osporili. Član 6. stav 3 (e) ne navodi da svaka optužena osoba ima pravo na besplatnu pomoć prevodioca na usmenoj raspravi (á l'audience); on navodi da je ovo pravo dodijeljeno "ako ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi pred sudom" ("s'il ne comprend pas ou ne parle pas la langue employé á l'audience"). Kako su delegati naglasili, zadnje navedeno predstavlja samo naznaku uslova za odobravanje besplatnog prevođenja. Štaviše, engleski tekst "koji se koristi na sudu" je šireg značenja nego francuski izraz "employée á l'audience" (doslovce prevedeno kao "koji se koristi na ročištu"), predstavlja dodatni argument u tom smislu. Sačinjen u kontekstu prava na pravično suđenje koje garantuje član 6., stav 3 (e) označava da  optužena  osoba  koja  ne  razumije  ili  ne  govori  jezik  koji  se  koristi  na  sudu  ima  pravo  na besplatnu pomoć prevodioca pri prevođenju svih tih dokumenata ili izjava u postupku pokrenutom protiv njega kad je neophodno da on razumije da bi mogao ostvariti beneficije pravičnog suđenja. 
  1. U vezi s tim, postoje određene razlike u ova tri predmeta.

 G. Luedicke je trebalo da plati 225.40 DM za troškove prevođenja, uključujući i 154.60 DM u pogledu ročišta  (v.  stav  16  gore).  Punomoćnici  koji  su  se  pojavili  pred  sudom  nisu  dostavili nikakve detalje u vezi sa prirodom još uvijek postojećeg potraživanja; prema tome, Sud ne može da zaključi da je ovaj odnos izvan djelokruga garancija iz člana 6. stav 3 (e).

 U pogledu g. Koça, troškovi prevođenja se isključivo odnose na tri ročišta pred Porotnim sudom pri Regionalnom sudu u Ahenu i iznose 311.50 DM, 510.50. DM i 112.50 DM (v. stav 27 gore). Prema tome, ovi troškovi nesporno ulaze u djelokrug člana 6. stav 3.

 Troškovi   prevođenja   dosuđeni   na   teret   g.   Belkacema   proizlaze   iz   četiri   različita proceduralna koraka, tj. pojavljivanje optuženog pred sudijom (33.25 DM), preispitivanje njegovog pritvora  (67.60  DM),  prevođenje  optužbe  (90.20  DM)  i  ročište  (130.90  DM)  (v.  stav  22  gore). Prema mišljenju Suda, član 6. stav 3 obuhvata sve ove troškove. 

  1. Prema tome, Sud zaključuje da osporene odluke njemačkih sudova krše član 6. stav 3 (e) Konvencije. 

III.       Navodna povreda člana 14. 

  1. U svojim predstavkama Komisiji, g. Luedicke i g. Belkacem su naveli diskriminaciju zbog toga što će stranac, koji tečno ne govori njemački jezik, nakon osude možda morati platiti troškove prevođenja i zbog toga snositi teže novčane odgovornosti nego državljanin tužene strane. Prema g. Luedickeu, takvo postupanje krši član 14. Konvencije, koji propisuje: "Uživanje   prava   i   sloboda   predviđenih   ovom   konvencijom   osigurava   se   bez diskriminacije   po   bilo   kojoj   osnovi,   kao   što   su   pol,   rasa,   boja   kože,   jezik, vjeroispovjest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionlnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." 
  1. U svojim odlukama o prihvatljivosti od 11. marta 1976. godine (g. Luedicke) i 4. oktobra 1976. godine (g.  Belkacem  i  g.  Koç),  Komisija  je  izrazila  stav  da  iz  predstavki  "proizlaze/  (su) proizašla pitanja... prema članu 14. u vezi sa pozicijom stranaca".  Ipak,  u  svom  izvještaju  od  18.  maja  1977.  godine  Komisija  je  navela  da  ne  smatra neophodnim da nastavi ispitivanje predmeta prema ovoj odredbi, obzirom da je iz njenih zaključaka proizašlo, u vezi sa članom 6. stav 3 (e), da se plaćanje troškova prevođenja ne bi trebalo zahtijevati od bilo kojeg pojedinca. Glavni delegat je u izdvojenom mišljenju izjavio da se on ne slaže sa ovim stavom. Konačno,  u  zahtjevu  od  10.  oktobra  1977.  godine  kojim  je  predočila  predmet  Sudu, Komisija je tražila da Sud "odluči o pitanju da li zahtjev da osuđena osoba takođe treba da plati troškove prevođenja... takođe predstavlja kršenje člana 14. u vezi sa članom 6. stav 3 (e)". Prema  podnesku  Vlade,  podnosioci  predstavke  nisu  pretrpjeli  bilo  kakvo  diskriminatorno postupanje koje krši član 14. 
  1. Sud je,  saglasivši  se  sa  Komisijom,  smatrao  da  u  posebnim  okolnostima  nije  neophodno ispitivati predmet i prema članu 14. U ovom predmetu relevantan je samo član 6. stav 3 (e). U cilju osiguranja prava na pravično suđenje član 6. stav 3 (e) teži da spriječi svaku nejednakost između optužene osobe koja ne govori jezik koji se koristi pred sudom i osobe koja govori i razumije taj jezik;  Stoga,  to  se  treba  smatrati  kao  posebno  pravilo  u  vezi  sa  opštim  pravilom  sadržanim  u članovima 6. stav 1 i 14. gledanim zajedno. Prema tome, ne postoje okviri primjene zadnje dvije odredbe.

 IV. Primjena člana 50. 

  1. Prema članu 50. Konvencije, ako Sud nađe "da je odluka o preduzetoj mjeri" bilo koje vlasti strane potpisnice "sasvim ili djelimično suprotna obavezama koje proizlaze iz... Konvencije, te ako međunarodno pravo  navedene  (države)  dozvoljava  samo  djelimičnu  naknadu  štete  u  vezi  sa posljedicama te odluke ili mjere" Sud "će, ako je nophodno, dodijeliti pravičnu naknadu oštećenoj strani".

 Pravila  Suda  određuju  da  će,  kad  Sud  "nađe  da  je  došlo  do  povrede  Konvencije,  u  istoj presudi donijeti odluku o primjenjivosti člana 50. Konvencije, ako to pitanje, nakon što je otvoreno prema pravilu 47. bis , spremno za odluku; ako pitanje nije spremno za odluku, Sud će ga zadržati u cjelini ili djelimično i zakazati dalju proceduru" (pravilo 50. stav 3, prva rečenica). 

  1. Dana 8.  maja  1978.  godine,  delegati  su  uputili  Sudu  stavove  podnosilaca  predstavke  o primjeni  člana  50.  Konvencije.  Iz  ovih  stavova  proizlazi  da  g.  Luedicke  traži  naknadu  u  obliku "naknade  troškova  prevođenja  koje  je  platio  i  dodatnih  troškova  koje  je  imao  za  vrijeme  tog postupka". G. Belkacem je naznačio da do sad nije trebao platiti troškove prevoda i naveo je da nije pretrpio  bilo  kakve  gubitke.  On  je  dodao  da  'troškovi,  uključujući  i  putne  troškove  njegovog punomoćnika u ovom postupku prestavljaju gubitak samo u širem smislu"; navedeno je da su oni "dodatna  posljedica  odluka  njemačkih  sudova".  G.  Koç  je  naveo  da  se,  u  svjetlu  memoranduma predstavnika Vlade u smislu da će naplata troškova biti obustavljena, on suzdržava od zahtjeva za posebnu  naknadu;  međutim,  u  slučaju  da  se  Sud  slaže  sa  zaključcima  Komisije,  njegov  zahtjev Sudu  je  da  "Saveznoj  Republici  Njemačkoj  treba  da  bude  naloženo  da  plati  dodatne  troškove proizašle zastupanjem podnosioca predstavke u ovom postupku". 
  1. Na ročištu  od  25.  maja  1978.  godine,  predstavnik  Vlade  je  objavio  da  će  "Savezna Republika  Njemačka  u  potpunosti  ispoštovati  svoje  obaveza  prema  Konvenciji  ako  Sud  dođe  do zaključka  da  je  došlo  do  povrede  Konvencije,  bez  donošenja  dalje  odluke  prema  članu  50.  da osigura izvršenje sudske presude". Ona je naznačila da Vlada neće jedino staviti prijedlog zakona Bundestagu  da  izmijeni  zakon  koji  je  trenutno  na  snazi  nego  će  preuzeti  korake  da  popravi  sve druge gubitke koje bi možda pretrpjeli podnosioci predstavke u kontekstu ovog postupka. Predmet neophodnih  dodatnih  troškova  trojice  podnosilaca  predstavke  će,  dodao  je,  nadležne  vlasti  na pravičan način riješiti sa njima. Delegati  Komisije  su  naveli  da  zbog  stava  Vlade,  koji  oni  pozdravljaju,  smatraju  da  nije neophodno da daju bilo kakav stav u tom smislu. 
  1. Uzimajući službeno u obzir memorandum koji je dala predstavnik Vlade i zapažajući u obzir izjavu delegata, Sud smatra da je pitanje primjene člana 50. Konvencije spremno za odluku u vezi sa troškovima prevoda koje je platio g. Luedicke, ali ne i u pogledu ostalih zahtjeva podnosilaca predstavke koje oni za sada nisu odredili. Prema tome, potrebno je odložiti pitanje u vezi sa tim zahtjevima i zakazati dalji postupak, uzimajući u obzir mogućnost posmatranu u pravilu 50. Pravila suda.

 

 ZBOG OVIH RAZLOGA, SUD 

  1. Odlučuje, jednoglasno,  da  ne  skine  predmet  sa  liste  u  vezi  sa  podnosiocem  predstavke  g. Koçom; 
  1. Odlučuje, jednoglasno, da je došlo do kršenja člana 6. stav 3 (e) Konvencije; 
  1. Odlučuje, jednoglasno, da nije neophodno predmet ispitivati prema članu 14.; 
  1. Odlučuje, jednoglasno,  da  Savezna  Republika  Njemačka  mora  nadoknaditi  g.  Luedickeu troškove prevođenja koje je on bio obavezan da plati; 
  1. Odlučuje, jednoglasno,  da  pitanje  primjene  člana  50.  nije  spremno  za  odluku  u  vezi  sa drugim zahtjevima podnosilaca predstavke; 

prema tome,

  1. odloži odlučivanje o pitanju u vezi sa drugim zahtjevima;
  2. poziva sve pred Sudom prisutne da ga, u roku od tri mjeseca od dana donošenja ove presude, obavijeste, u roku od tri mjeseca od dana donošenja ove presude, o svakoj prijateljskoj nagodbi do koje bi Vlada i podnosioci predstavke mogli doći;
  3. odloži dalji postupak po ovom pitanju.

 

Presuda je sačinjena na engleskom i francuskom jeziku, od kojih je francuski tekst original, u  Zgradi  ljudskih  prava,  Strasbourg,  dvadeset  osmog  dana  novembra,  hiljadu  devet  stotina  i sedamdeset osme godine.

Gérard J. WIARDA Predsjednik

Marc-André EISSEN Registrar

 

 Sudije Mosler i Lagergren su priložili svoja odvojena mišljenja na ovu presudu, u skladu sa članom 51. stav 2 Konvencije i pravilom 50. stav 2 Pravila suda. 

G.J. W.

M.-A. E.

ODVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE MOSLERA

Slažem se sa presudom u cjelini osim po jednom od osnova koji su naveli Vijeće da ostavi predmet g. Koça na listi. Obzirom da je ova odluka opravdana razlozima drugačijim u odnosu na one koje želim da stavim pod znak pitanja, i pored toga dolazim do istog rezultata.

U drugom podstavu stava 36 presude, Vijeće ispravno navodi da izjava Vlade kojom se kaže da  prinudna  naplata  troškova  neće  biti  sporovedena  ne  predstavlja  "činjenicu  te  vrste  koja  bi obezbijedila rješenje problema". Vijeće zaključuje da član 47. stav 2 Pravila Suda ne daje ovlaštenje da se predmet skine sa liste.

Vlada  je  dala  ovu  izjavu  za  vrijeme  usmene  rasprave  pred  Sudom  (v.  stav  29  presude). Direktna i osnovna posljedica presude Apelacionog suda u Kelnu od 5. juna 1975. godine na koju se žalio g. Koç u njegovoj predstavci je, prema tome, uklonjena. Međutim, pravni interes g. Koça da nastavi sa postupkom pred Sudom ostaje, obzirom da može doći do posljedica koje ta izjava nije uklonila i iz kojih bi proizašlo pitanje dodjele pravične naknade prema članu 50. Konvencije. Ovaj osnov po kojem je predmet ostao na listi, Vijeće je takođe naglasilo (kraj drugog podstava stava 36),  ali  glavni  razlog  je  to  što  izjava  ne  bi  uklonila  pravni  interes  podnosioca  predstavke  da  se ustanovi  nesaglasnosti  presude  Apelacionog  suda  Keln  prema  kojoj  mu  je  naloženo  da  plati troškove prevoda, sa Konvencijom. U stvari, Vlada smatra da njemačko pravo i njegova primjena na  predmet  g.  Koça  u  njemačkim  sudovima  je  u  saglasnosti  sa  Konvencijom.  Kako  se  u  presudi primjećuje, izjava nije ishitrena razlozima koji proizlaze iz člana 6. stav 3 (e) Konvencije.

Čini mi se da ovo rezonovanje znači da pojedinac koji se žali pred Komisijom ima pravo, ne samo na ukidanje akta koji predstavlja povredu prema njemu i, ako je potrebno, na dodjelu pravične naknade, nego također i na odluku Suda o tome da li je pravo i sudska odluka koji čine povredu, u skladu  sa  Konvencijom.  Međutim,  prema  obrazloženju  presude,  izgleda  je  razlog  zbog  kojeg  je Vlada stavila van snage odluku osporenu predstavkom, pravno značajna činjenica.

Svi  priznaju  da  član  25.  Konvencije  ne  omogućuje  pojedincu  pravo  na  osporavanje zakonodavstva Strane potpisnice. Svaki podnosilac predstavke mora tvrditi da je došlo do povrede u vezi sa njim. Ako je akt, koji je predstavljao povredu, stavljen van snage za vrijeme postupka pred jednim  ili  drugim  institucijama  Konvencije,  predstavka  ostaje  bez  predmeta  koji  predviđa  da podnosilac predstavke nije pretrpio bilo kakvu posljedicu osim direktne posljedice tog akta.

Smatram da se član 25. ne može tumačiti tako da omogućuje podnosiocu predstavke pravni interes  da  se  u  njegovim  predmetu  utvrdi  da  su  pravo  države  ili  presuda  nacionalnih  sudova zasnovane  na  tom  pravu,  nespojivi  sa  Konvencijom,  osim  ako  takav  nalaz  nije  neophodan  da  se odluči  da  li  je  došlo  do  povrede  Konvencije  u  predmetu  podnosioca  predstavke.  Obzirom  da  je zadnji uslov zadovoljen u ovom predmetu, Sud mora donijeti odluku u predmetu g. Koça.

Nisam zanemario činjenicu da presuda ograničava pravni interes podnosioca predstavke u njegovom predmetu. Međutim, razlozi su, da kažem na kraju, neodređeni. Ako su uzeti u značenju koje sam upravo iznio, neću se saglasiti sa posljedicama.

 

ODVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE LAGERGREN

Pridružujem se presudi, ali bih želio da navedem slijedeće.

U toku postupka dosta se diskutovalo o značenju podstava (c) člana 6. stav 3 Konvencije. Uzet   samostalno,   izraz   "besplatno"   mora   neophodno   imati   isto   neodređeno   značenje   u podstavovima  (c)  i  (e)  člana  6.  stav  3.  Po  mom  mišljenju,  iz  uvoda  podstava  (c)  onda  slijedi  da optuženi,  nakon  njegove  osude,  mora  biti  izuzet  od  plaćanja  troškova  pravne  pomoći,  makar  u periodu kad nema srestava da ih plati. Ako viši sud ili vlast, po žalbi nađe da pravna pomoć nije činjenica koju zahtijeva pravni interes, pojedinac ne treba biti u obavezi da plati takvu pomoć, čak i ako on ima sredstva.

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

COURT (CHAMBER)

CASE OF LUEDICKE, BELKACEM AND KOÇ v. GERMANY

(Application no. 6210/73; 6877/75; 7132/75)

JUDGMENT

STRASBOURG 

28 November 1978 

In the case of Luedicke, Belkacem and Koç, The European Court of Human Rights, sitting, in accordance with Article 43 (art. 43) of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms ("the Convention") and Rule 21 of the Rules of Court, as a Chamber composed of the following judges:

Mr. G. WIARDA, President,
Mr. H. MOSLER,
Mrs. H. PEDERSEN,
Mrs. D. BINDSCHEDLER-ROBERT,
Mr. D. EVRIGENIS,
Mr. P.-H. TEITGEN,
Mr. G. LAGERGREN,
and Mr. M.-A. EISSEN, Registrar, and
Mr. H. PETZOLD, Deputy Registrar,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The case of Luedicke, Belkacem and Koç was referred to the Court by the Government of the Federal Republic of Germany ("the Government") and the European Commission of Human Rights ("the Commission"). The case originated in three applications against the Federal Republic of Germany lodged with the Commission by Mr. Gerhard W. Luedicke, Mr. Mohammed Belkacem and Mr. Arif Koç in 1973, 1974 and 1975 respectively. The Commission ordered the joinder of these three applications on 4 October 1976.

2. Both the application of the Government, which referred to Article 48 (art. 48) of the Convention, and the request of the Commission, which relied on Articles 44 and 48, sub-paragraph (a) (art. 44, art. 48-a), and to which was attached the report provided for under Article 31 (art. 31), were lodged with the registry of the Court within the period of three months laid down in Articles 32 para. 1 and 47 ((art. 32-1, art. 47). The application was lodged on 1 October 1977, the request on 10 October. Their purpose is to obtain a decision from the Court as to whether or not the facts of the case disclose a breach by the respondent State of its obligations under Articles 6 para. 3 (e) and 14 (art. 6-3-e, art. 14) of the Convention.

3. On 5 October, the President of the Court drew by lot, in the presence of the Registrar, the names of five of the seven judges called upon to sit as members of the Chamber; Mr. H. Mosler, the elected judge of German nationality, and Mr. G. Balladore Pallieri, the President of the Court, were ex officio members under Article 43 of the Convention (art. 43) and Rule 21 para. 3 (b) of the Rules of Court respectively. The five judges thus designated were Mr. J. Cremona, Mrs. H. Pedersen, Mr. D. Evrigenis, Mr. P.-H. Teitgen and Mr. G. Lagergren (Article 43 in fine of the Convention and Rule 21 para. 4) (art. 43). Mr. Balladore Pallieri assumed the office of President of the Chamber in accordance with Rule 21 para. 5. Mr. Cremona, who was subsequently prevented from taking part in the consideration of the case, was replaced by the first substitute judge, Mrs. Bindschedler-Robert.

On 21 November, Mr. Balladore Pallieri, acting in pursuance of Rule 24 para. 4, granted himself exemption from sitting on the case. In accordance with Rule 21 paras. 3 (b) and 5, Mr. Wiarda, the Vice-President of the Court, became a full member of the Chamber and assumed the office of President of the Chamber.

4. The President of the Chamber ascertained, through the Registrar, the views of the Agent of the Government and the Delegates of the Commission regarding the procedure to be followed. By an Order of 17 October, the President of the Chamber decided that the Government should file a memorial within a time-limit expiring on 31 January 1978 and that the Delegates should be entitled to file a memorial in reply within two months of receipt of the Government’s memorial.

5. The Government filed their memorial on 30 January 1978. The Secretary to the Commission advised the Deputy Registrar on 17 April that the Delegates had decided not to file a memorial in reply; on 8 May, he communicated to the Registrar a note containing "the applicants’ observations on the question of the application of Article 50 (art. 50) of the Convention" and Mr. Koç’s observations on the Government’s suggestion that his case be severed from the other two and be struck out of the Court’s list.

6. After consulting, through the Deputy Registrar, the Agent of the Government and the Delegates of the Commission, the President of the Chamber decided by an Order of 11 March that the oral hearings should open on 25 May.

7. The Chamber held a preparatory meeting on 25 May, immediately before the opening of the hearings. At that meeting the Chamber, granting a request presented by the Government, decided that their Agent and counsel could plead in German at the hearings, the Government undertaking, inter alia, responsibility for the interpretation into French or English of their oral arguments or statements (Rule 27 para. 2). At the same time, the Chamber took note of the intention of the Commission’s Delegates to be assisted during the oral proceedings by Mr. Pawlik, the lawyer of one of the applicants; it also authorised Mr. Pawlik to speak in German (Rules 29 para. 1 in fine and 27 para. 3).

8. The oral hearings took place in public at the Human Rights Building, Strasbourg, on 25 May.

There appeared before the Court:

- for the Government:

Mrs. I. Maier, Ministerialdirigentin at

the Federal Ministry of Justice,                 Agent,

Mr. H. Stöcker, Regierungsdirektor

at the Federal Ministry of Justice,

Mr. K. Miebach, Richter am Landgericht,

Federal Ministry of Justice, Advisers;

- for the Commission:

Mr. F. ErmacoraPrincipal Delegate,

Mr. S. TrechselDelegate,

Mr. G. Pawlik, lawyer for Mr. Koç,

assisting the Delegates under Rule 29 para. 1, second

sentence.

The Court heard addresses by Mrs. Maier for the Government and by Mr. Ermacora, Mr. Trechsel and Mr. Pawlik for the Commission, as well as their replies to questions put by several judges.

9. On 10 July, the Agent of the Government supplemented in writing her reply to one of the questions that had been put to her.

On 17 July, the Commission produced to the Court certain documents referred to by the Principal Delegate at the hearings; these documents were the subject of a letter, received on 16 August, from the Agent of the Government.

AS TO THE FACTS

10. At the time when they introduced their applications with the Commission, Mr. Gerhard W. Luedicke, Mr. Mohammed Belkacem and Mr. Arif Koç were resident in the Federal Republic of Germany.

The three applicants were charged before the German courts with the commission of various criminal offences. Since they were not sufficiently familiar with the language of the country, they were assisted by an interpreter in accordance with German law. After conviction, they were ordered, amongst other things, to pay the costs of the proceedings, including the interpretation costs. They consider that the inclusion of this latter item is contrary to, inter alia, Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) of the Convention.

 

I. THE DOMESTIC LAW

11. In criminal proceedings, the courts must use the services of an interpreter whenever the accused is not conversant with German. The first sentence of section 185 para. 1 of the Constitution of the Courts Act (Gerichtsverfassungsgesetz) provides as follows:

"If the proceedings before the court involve the participation of persons who do not have command of the German language, an interpreter shall be employed."

Pursuant to this provision, the assistance of an interpreter is made available as a matter of course to an accused - whatever his nationality - who does not understand or speak the German language. The same rule is applicable to the examination of witnesses who do not have command of the German language.

The obligation to employ an interpreter is, however, subject to one exception, namely when all the participants are familiar with the foreign language (section 185 para. 2 of the Constitution of the Courts Act).

12. Interpretation costs are part of the costs of the proceedings which, according to Article 464 (a) para. 1, first sentence, of the Code of Criminal Procedure (Strafprozeßordnung), are made up of "the fees (Gebühren) and expenses of the Treasury". The latter are listed in the Court Costs Act (Gerichtskostengesetz) which in turn refers to the Witnesses and Experts (Expenses) Act (Gesetz über die Entschädigung von Zeugen und Sachverständigen). Section 17 para. 2 of the last-mentioned Act provides that "for the purposes of compensation, interpreters shall be treated as experts".

According to Article 465 para. 1, first sentence, of the Code of Criminal Procedure:

"The accused shall bear the costs of such part of the proceedings as concerned the act that gave rise to the conviction ..."

Under this provision, the question of payment of the costs of the proceedings arises only after there has been a final ruling on the guilt of the accused; an accused person may never be required to make any advance payment on these costs. In the event of acquittal or of proceedings being discontinued, the Treasury in principle bears the costs. On the other hand, if the individual concerned is convicted, he has to pay the costs, but only such proportion thereof as relates to the criminal charges upheld by the court.

13. As concerns interpretation costs in particular, Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) of the Convention, which forms an integral part of the domestic law, specifies that "everyone charged with a criminal offence has the (right) ... to have the free assistance of an interpreter if he cannot understand or speak the language used in court". This text has not been interpreted and applied by the German courts in a uniform way. Certain courts read it as embodying an obligation for the Treasury to bear the costs in question for all time and in all cases; other courts, including some higher courts, consider on the contrary that while Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) - like the Code of Criminal Procedure - exempts an accused (that is, a person "charged with a criminal offence") from paying in advance for the expenses incurred by the use of an interpreter, it does not prohibit such expenses being awarded against a convicted person.

14. Interpretation costs are assessed in accordance with a scale fixed by law and not by the interpreters themselves; the assessment is made by a court official (Kostenbeamter) when the overall costs of the proceedings are determined.

II. FACTS RELATING TO THE INDIVIDUAL APPLICANTS

1. Mr. Luedicke

15. Mr. Gerhard W. Luedicke is a citizen of the United Kingdom and was, at the time of his application to the Commission, a member of the British Forces stationed in the Federal Republic of Germany.

16. On 5 May 1972, the Bielefeld District Court (Amtsgericht) convicted him of a road traffic offence. He was fined DM 900 and ordered to pay the costs of the proceedings.

On 2 June 1972, after the judgment had become final, the public prosecutor’s department (Staatsanwaltschaft) attached to the Bielefeld Regional Court (Landgericht) served Mr. Luedicke with a notice to pay the sum of DM 1,330.90, made up of the fine of DM 900 and the fees (Gebühren) due in respect of the criminal proceedings (DM 90) and the withdrawal of his driving licence (DM 30), together with police costs (DM 85.50) and interpretation costs (DM 225.40). DM 154.60 of the last item related to the oral hearing.

17. On 30 June 1972, the applicant, represented by the Command Legal Aid Section at Bielefeld, entered an appeal (Erinnerung) against this assessment of costs; he maintained that the assessment was contrary to Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) of the Convention in so far as it concerned payment of the interpretation costs.

Following the refusal of the auditor (Bezirksrevisor) attached to the Bielefeld Regional Court to modify the assessment, the matter was referred to the Bielefeld District Court which dismissed the appeal on 31 August 1972. The District Court stated in particular:

"The object of Article 6 (art. 6) of the Convention ... is to guarantee certain fundamental rights to everyone faced with criminal proceedings. In Germany, this Article (art. 6) applies to proceedings brought against foreigners as well as to those brought against German nationals. It is not the aim of the provision to place foreigners in a more favourable position than German nationals. This, however, would be the case if a foreign convicted person was not required to pay the interpretation costs. For example, under the German law of procedure and costs, a deaf-and-dumb convicted person against whom proceedings cannot be taken without a special interpreter must pay the costs of interpretation. So must also a German convicted person in whose trial non-German-speaking witnesses have to be examined with the assistance of an interpreter. Under the rules of German criminal procedure every person finally convicted must himself bear all the costs of the proceedings, including ... the interpretation expenses. This obligation is not contrary to Article 6 (art. 6) ... which does not forbid awarding the costs of the proceedings against a person convicted of an offence.

Under German procedural law, however, no accused person need make advance payment for the costs of interpreters ... This would appear not to be the case in other signatory States of the Convention as otherwise it would be difficult to understand the wording of Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e).

The Court thus interprets Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) ... as a provisional exemption from paying the interpretation costs ..."

18. On 8 February 1973, following an "immediate appeal" (sofortige Beschwerde) by Mr. Luedicke, the Bielefeld Regional Court confirmed the impugned decision, relying, inter alia, on the "correctness of the reasoning" contained in that decision.

On 4 May 1973, the applicant paid the costs of the proceedings, including the interpretation costs.

2. Mr. Belkacem

19. Mr. Mohammed Belkacem is an Algerian citizen, born in 1954. After completing his apprenticeship as a locksmith in Algeria, he rejoined his father in the Federal Republic of Germany where he followed various occupations.

20. In December 1973, he was involved in a dispute in a Berlin night-club during which another client lost his coat. He was charged with robbery and with assault occasioning bodily harm; his case was tried by the Berlin-Tiergarten Juvenile Court (Jugendschöffengericht). On 8 April 1974, the Juvenile Court convicted him of assault occasioning bodily harm. He was sentenced to four weeks’ imprisonment (Dauerarrest) - a sentence deemed to have been served during his detention on remand - and to a fine of DM 500, and he was ordered to pay the costs of the proceedings.

21. On 10 April 1974, Mr. Belkacem filed an "immediate appeal" against the order as to costs insofar as the interpretation costs had been included in the award. He submitted that Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) of the Convention granted him exemption from payment of the costs in question.

On 13 June 1974, the Berlin Regional Court dismissed the appeal. The Regional Court reasoned that, since no assessment of costs had yet been made, there had been no decision capable of being challenged on appeal. The Regional Court further stated that the Juvenile Court would have acted improperly if it had omitted the interpretation costs from its decision on the costs of the proceedings - the former costs, according to Article 464 (a) of the Code of Criminal Procedure read in conjunction with the Court Costs Act and the Witnesses and Experts (Expenses) Act, constituting a component of the latter costs. Furthermore, it was added, Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) of the Convention did not prohibit a convicted person being made to bear interpretation costs.

22. On 11 April 1975, the Berlin-Tiergarten District Court served Mr. Belkacem with a notice to pay costs amounting to DM 665.63, including DM 321.95 for interpretation costs. The latter sum comprised the expenses incurred in respect of Mr. Belkacem’s appearance before the judge on 17 December 1973 (DM 33.25), the review on 14 January 1974 of his detention on remand (Haftprüfungstermin) (DM 67.60), the translation of the indictment (DM 90.20) and the trial hearing on 8 April 1974 (DM 130.90).

The applicant unsuccessfully challenged the inclusion of interpretation costs in this assessment of the costs. On 29 May 1975, his appeal was dismissed by the District Court which held, inter alia, that Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) of the Convention did not prevent interpretation costs being awarded against a convicted person. Mr. Belkacem then lodged an "immediate appeal" which was rejected by the Berlin Regional Court on 2 October 1975. As far as Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) was concerned, the Regional Court referred to its decision of 13 June 1974 and continued:

"In the light of the context of Article 6 para. 3 (art. 6-3) ..., which lays down fundamental guarantees for a fair trial, the Court ... interprets sub-paragraph (e) (art. 6-3-e) to mean that the assistance of an interpreter must not be made dependent on the accused’s making any advance payment. This sub-paragraph guarantees a court hearing for a foreigner who is ignorant of the language, regardless of his capacity to pay.

Who finally has to bear the costs of interpretation after the proceedings have terminated is a different question. That after conviction this may be the accused is not excluded by Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) ..."

23. On 5 May 1977, following a request by Mr. Belkacem, the Berlin Justizkasse allowed him to defer payment "until the decision of the Commission of Human Rights be known". From that time, he has not been required to pay the costs in question since, at the request of the Government, the relevant Berlin authorities (Landesjustizverwaltung) have suspended recovery awaiting the judgment of this Court.

3. Mr. Koç

24. Mr. Arif Koç, a Turkish citizen born in 1940, has been employed in the Federal Republic of Germany in various trades, including mining and the construction industry. When he applied to the Commission, he was living at Geilenkirchen-Waurichen. On 12 April 1976, he notified the relevant authorities in Alsdorf, near Aachen, his last place of residence in Germany, of his intention to return to Turkey.

25. On 6 December 1973, the Assize Court attached to the Regional Court (Schwurgericht beim Landgericht) at Aachen convicted Mr. Koç of causing grievous bodily harm. He was sentenced to a year’s imprisonment, but the balance of his sentence remaining after allowance had been made for his detention on remand was commuted to a period of probation. The court ordered the applicant to bear the costs of the proceedings "with the exception, however, of the costs occasioned by the assistance of the Turkish-language interpreter, which costs are to be borne by the Treasury". Although taking notice of the conflicting practice of the German courts in this connection, the Assize Court held that the "free" assistance of an interpreter, as guaranteed by Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) to every accused not conversant with the language of the court, is to be understood as being free once and for all time.

26. On an "immediate appeal" by the public prosecutor’s department, the Cologne Court of Appeal (Oberlandesgericht), in a fully reasoned decision delivered on 5 June 1975, set aside the Assize Court’s judgment insofar as it related to the interpretation costs. The Court of Appeal stated:

"On [its] wording, it is controversial whether (Article 6 para. 3 (e)) (art. 6-3-e) forbids a convicted person’s being charged with the costs of interpretation under the above-cited provisions relating to costs or whether - in the case of criminal proceedings in German courts – it merely means that the assistance of an interpreter may not be made dependent on an advance payment by the accused. ...

.....

The object of the Convention is to secure human rights and fundamental freedoms against arbitrary State action and to place them under the protection of supranational law. ... It is not its purpose to go further and alter the national legal systems ... The list of procedural guarantees in Article 6 (art. 6) of the Convention shows that the intention was to enshrine rights of the citizen and duties of the State which ensure a fair trial. This obviously means that the accused (or person charged) should be able to call for the assistance of an interpreter if he does not understand or speak the language used in court and that such assistance should be in no way dependent on the question of costs. But it certainly does not mean that even a convicted person may not have the costs of interpretation awarded against him. A fair trial is guaranteed in this respect insofar as the accused must be assisted by the interpreter he needs. The question whether he may later be required to bear the costs is not of the same order as the problem of guaranteeing human rights and fundamental freedoms but, both in theoretical and practical terms, is of lesser moment. It cannot be assumed that the Convention is intended to provide a piecemeal solution of the question of costs in criminal proceedings. Nor does the consideration that a foreigner should not receive worse treatment in the matter of costs than a national, dictate the conclusion that permanent exemption from costs is necessarily implied by the object of the Convention ... The Convention would not have come appreciably nearer to achieving its aim by prohibiting a financial disadvantage of such a kind."

On 1 July 1975, Mr. Koç applied to the Federal Constitutional Court (Bundesverfassungsgericht) which, eight days later, declined to hear the application on the ground that it did not offer sufficient prospects of success.

27. According to the payment vouchers (Kassenanweisungen), the fees paid to the interpreter amounted to DM 311.50 for the hearing on 4 December 1973, DM 510.50 for the hearing on 5 December and DM 112.50 for the hearing on 6 December - making a total of DM 934.50.

28. Nevertheless, the applicant was not served with a notice to pay the costs for which he was liable, including the interpretation costs, since it was noted that he had a wife and four children to support, that his income was modest and that there was thus no prospect of recovering the costs. For these reasons, the competent court official, acting in pursuance of Article 10 para. 1 of the Service Instructions of 28 February 1969 on Court Costs (Kostenverfügung), had decided of his own motion on 23 October 1975 not to assess the costs. His decision was not notified either to Mr. Koç or to Mr. Koç’s lawyer.

A second decision to this effect was taken by the same official on 20 December 1977. This decision recorded that the applicant was living in Turkey that his address was unknown and that recovery of the costs, being doomed to failure, should be waived. Mr. Koç’s lawyer discovered the existence of the decision in April 1978 when he sought from the court a photocopy of the interpreter’s payment vouchers.

29. Before the Court, the Agent of the Government, with the agreement of the Minister of Justice for the Land of North-Rhine Westphalia made the following declaration:

"... the compulsory collection of costs from the applicant Koç in pursuance of the judgment of 6 December 1973 by the Assize Court attached to the Aachen Regional Court, varied in part by the decision of 5 June 1975 by the Cologne Court of Appeal, will not be carried out in future; for the costs of such compulsory collection and the administrative costs would be out of proportion to the sum owed."

The Agent specified that "the costs ... would not be collected even if the applicant were to return to the Federal Republic of Germany".

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

30. In their applications, lodged respectively on 23 July 1973, 20 December 1974 and 28 July 1975, Mr. Luedicke, Mr. Belkacem and Mr. Koç claimed to be victims of a violation of Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) of the Convention in that they had been ordered by the German courts to bear interpretation costs.

Mr. Luedicke and Mr. Belkacem also alleged discrimination by reason of the fact that a foreigner not speaking German was in a less favourable position than a German person.

31. The Commission declared Mr. Luedicke’s application admissible on 11 March 1976 and the applications of Mr. Belkacem and Mr. Koç admissible on 4 October following.

In its report of 18 May 1977, the Commission expressed the opinion:

- unanimously, that the decisions concerning the interpreter’s costs in the applicants’ cases were in breach of Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) of the Convention;

- by twelve votes to one, that it was not necessary to pursue its examination of the case under Article 14 (art. 14).

The report contains one separate opinion.

CONCLUDING SUBMISSIONS MADE TO THE COURT

32. In their memorial of 30 January 1978, the Government

- suggested that the Court, acting in pursuance of Rule 47 para. 2 of the Rules of Court, strike the case out of its list insofar as the applicant Koç was concerned;

- requested the Court to find that the Federal Republic of Germany has not violated the Convention to the detriment of the applicants Luedicke and Belkacem.

At the hearing on 25 May, the Government specified that this latter request applied also to Mr. Koç if the Court did not comply with their above-mentioned suggestion.

AS TO THE LAW

I. ON THE SUGGESTION TO SEVER MR. KOÇ’S CASE AND TO STRIKE IT OUT OF THE LIST

33. In their application bringing the case before the Court, the Government stated: "As far as the applicant Koç is concerned there arises the further question whether he is a ‘victim’ within the meaning of Article 25 para. 1 (art. 25-1), first sentence, of the Convention since in his case the competent authority abstained from recovering the court fees (including interpreter’s fees) because there was no prospect of success." They further stated that they reserved the right to apply in due course for the case of Mr. Koç "to be dealt with in separate proceedings and in accordance with the provisions of Rule 47 para. 2 of the Rules of Court".

Thus, in their memorial, the Government suggested that the Court sever the proceedings concerning Mr. Koç from the proceedings regarding the other applicants and strike the case out of the list as far as Mr. Koç was concerned. With the agreement of the Minister of Justice for the Land of North-Rhine Westphalia, they declared that Mr. Koç would not be asked to pay the costs even if he returned to the Federal Republic of Germany, because "the costs of such compulsory collection and the administrative costs would be out of proportion to the sum owed". In their submission, in view of this change in the legal situation to his advantage, there was no longer any interest for the applicant in the action being pursued, especially since the point of law raised by his application was also the subject-matter of the proceedings regarding Mr. Luedicke and Mr. Belkacem.

Referring to the possible application of Article 50 (art. 50) of the Convention, the Agent stressed at the hearing that, should the Court rule against them, the Government would fully comply with their obligations under the Convention without a further decision under Article 50 (art. 50) being necessary. She specified that this statement applied also to the necessary ancillary costs incurred by Mr. Koç.

34. The Delegates advised the Court on 8 May 1978 that, acting on instructions unanimously decided upon by the Commission, they were opposed to the Government’s suggestion. At the same time, they communicated to the Court a note indicating, amongst other things, that Mr. Koç took issue with the said suggestion. According to Mr. Koç, his interest to have pursued the examination of his complaints remained unchanged since "the effect of the decision of 5 June 1975 of the Cologne Court of Appeal is being upheld".

At the hearing on 25 May, in reply to a question from the President of the Chamber, the Principal Delegate at first stated that the Commission accepted Mr. Koç’s opinion. However, having heard the above-mentioned statements by the Agent, he acknowledged that "there may ... be good reasons for the Court not to continue its examination of the case at the present stage": the Delegates considered that there was no general interest militating in favour of pursuing such examination and they also took into account the indications given by the Agent with regard to the application of Article 50 (art. 50).

35. Consequently, the Court has to determine whether the conditions required for severing Mr. Koç’s case from the two others and for striking it out of the list are fulfilled.

Under the terms of Rule 47 para. 1 of the Rules of Court, when the Party which has brought the case before the Court notifies the Registrar of its intention not to proceed with the case, the Court "shall, after having obtained the opinion of the Commission, decide whether or not it is appropriate to approve the discontinuance and accordingly to strike the case out of its list". In this connection, the Court notes that the Government - the sole Party in the present proceedings (see Rule 1 para. (h)) - did not express a wish not to proceed with the case. In fact, the Government’s suggestion referred not to paragraph 1 but to paragraph 2 of Rule 47. Paragraph 2 empowers the Court to strike out of the list a case referred to it by the Commission, but only when "informed of a friendly settlement, arrangement or other fact of a kind to provide a solution of the matter". Since the instant case was brought before it by both the Government and the Commission, the Court - even if the Government’s suggestion could be considered as a notice of discontinuance - can strike the case out of the list as concerns Mr. Koç only in the event of the conditions in paragraph 2 of Rule 47 being satisfied. The Court must therefore establish whether in Mr. Koç’s case there exists a friendly settlement, arrangement or other fact of a kind to provide a solution of the matter.

36. The Court takes formal notice of the Government’s declaration that "the compulsory collection of costs from the applicant Koç in pursuance of the judgment of 6 December 1973 by the Assize Court attached to the Aachen Regional Court, varied in part by the decision of 5 June 1975 by the Cologne Court of Appeal, will not be carried out in future", "even if the applicant were to return to the Federal Republic of Germany" (see paragraph 29 above). The Court likewise takes note of what the Agent stated in connection with the possible application of Article 50 (art. 50) of the Convention as concerns Mr. Koç’s necessary ancillary costs.

Nevertheless, the Government’s declaration, being a unilateral act, cannot in the Court’s view amount to a "friendly settlement" or an "arrangement" within the meaning of Rule 47 para. 2. Neither can it be regarded as a "fact of a kind to provide a solution of the matter". In point of fact, the waiver of recovery of the sums due by Mr. Koç is not prompted by reasons deriving from Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) of the Convention; the waiver results simply from the practical difficulties and cost of recovery, as well as from consideration of the applicant’s family and financial situation. Furthermore, the waiver of recovery does not remove the applicant’s legal interest to have established the incompatibility with the Convention of the Cologne Court of Appeal’s judgment ordering him to pay the interpretation costs. The Government do not, by their above-mentioned declaration, admit that the German law and its application to Mr. Koç contravene Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e). On the contrary, they maintain that the law and its application comply with the Convention. Since Mr. Koç has requested reimbursement of the ancillary costs incurred by him in the present proceedings, the retention of his case on the Court’s list is also justified for the purposes of the possible application of Article 50 (art. 50) in his respect.

Retaining the case in its entirety on the list will facilitate providing the Government, who are seeking an interpretation of the Convention by the Court, with an answer of the completeness they are entitled to expect on account, notably, of the conflict of opinion as to the meaning of the provisions in issue; as the Delegates of the Commission rightly emphasised, this conflict lies at the root of the whole case.

37. Consequently, the Court decides not to sever Mr. Koç’s case from the two others and not to strike it out of the list.

II. ON THE ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 PARA. 3 (E) (art. 6-3-e)

38. In the applicants’ submission, the obligation to pay the interpretation costs, as imposed on them by the Bielefeld and Berlin Regional Courts and Cologne Court of Appeal, is in breach of Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) of the Convention which provides:

"Everyone charged with a criminal offence has the following minimum rights:

.....

(e) to have the free assistance of an interpreter if he cannot understand or speak the language used in court."

In its report, the Commission expressed the unanimous opinion that the decisions challenged by the applicants were in breach of Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e). The Commission takes this provision to mean that every accused person who "cannot understand or speak the language used in court" must be granted the free assistance of an interpreter and may not have payment of the resulting costs subsequently claimed back from him.

The Government contest the correctness of this opinion. They submit that while Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) exempts the accused from paying in advance for the expenses incurred by using an interpreter, it does not prevent him from being made to bear such expenses once he has been convicted.

39. For the purposes of interpreting Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e), the Court will be guided, as also were the Government and the Commission, by Articles 31 to 33 of the Vienna Convention of 23 May 1969 on the Law of Treaties (see the Golder judgment of 21 February 1975, Series A no. 18, p. 14, para. 29). In order to decide the issue arising in the present proceedings, the Court will therefore seek to ascertain "the ordinary meaning to be given to the terms" of Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) "in their context and in the light of its object and purpose" (Article 31 para. 1 of the Vienna Convention).

40. The Court finds, as did the Commission, that the terms "gratuitement"/"free" in Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) have in themselves a clear and determinate meaning. In French, "gratuitement" signifies "d’une manière gratuite, qu’on donne pour rien, sans rétribution" (Littré, Dictionnaire de la langue française), "dont on jouit sans payer" (Hatzfeld et Darmesteter, Dictionnaire général de la langue française), "à titre gratuit, sans avoir rien à payer", the opposite of "à titre onéreux" (Larousse, Dictionnaire de la langue française), "d’une manière gratuite; sans rétribution, sans contrepartie" (Robert, Dictionnaire alphabétique et analogique de la langue française). Similarly, in English, "free" means "without payment, gratuitous" (Shorter Oxford Dictionary), "not costing or charging anything, given or furnished without cost or payment" (Webster’s Third New International Dictionary).

Consequently, the Court cannot but attribute to the terms "gratuitement" and "free" the unqualified meaning they ordinarily have in both of the Court’s official languages: these terms denote neither a conditional remission, nor a temporary exemption, nor a suspension, but a once and for all exemption or exoneration. It nevertheless remains to be determined whether, as the Government contend the context as well as the object and purpose of the provision in issue negative the literal interpretation.

41. According to the Government, all the rights enumerated in Article 6 para. 3 (art. 6-3) are concerned with criminal proceedings and become devoid of substance once those proceedings, the fair conduct of which they are to guarantee, have been terminated by a final and binding judgment. The Government submitted that what are involved are certain minimum rights which - in specifying the content of the right to a fair trial as enshrined in Article 6 para. 1 (art. 6-1) - are granted only to an accused ("everyone charged with a criminal offence", "tout accusé"). The Government likewise place reliance on the presumption of innocence, which is enunciated in Article 6 para. 2 (art. 6-2) and which is rebutted on the final and binding conviction of the accused. Their reasoning is that the various guarantees of a fair trial, because they are intended to enable the accused to preserve the presumption of innocence, lapse at the same time as that presumption. In the Government’s submission, the costs of the proceedings constitute a consequence of the conviction and accordingly fall entirely outside the ambit of Article 6 (art. 6).

42. The Court notes that, for the purpose of ensuring a fair trial, paragraph 3 of Article 6 (art. 6-3) enumerates certain rights ("minimum rights"/"notamment") accorded to the accused (a person "charged with a criminal offence"). Nonetheless, it does not thereby follow, as far as sub-paragraph (e) is concerned, that the accused person may be required to pay the interpretation costs once he has been convicted. To read Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) as allowing the domestic courts to make a convicted person bear these costs would amount to limiting in time the benefit of the Article and in practice, as was rightly emphasised by the Delegates of the Commission, to denying that benefit to any accused person who is eventually convicted. Such an interpretation would deprive Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) of much of its effect, for it would leave in existence the disadvantages that an accused who does not understand or speak the language used in court suffers as compared with an accused who is familiar with that language - these being the disadvantages that Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) is specifically designed to attenuate.

Furthermore, it cannot be excluded that the obligation for a convicted person to pay interpretation costs may have repercussions on the exercise of his right to a fair trial as safeguarded by Article 6 (art. 6) (see the Golder judgment of 21 February 1975, Series A no. 18, p 18, para. 36), even if, as in the Federal Republic of Germany, an interpreter is appointed as a matter of course to assist every accused person who is not conversant with the language of the court. Making such an appointment admittedly eliminates in principle the serious drawbacks that would arise were an accused to defend himself in person in a language he did not master or fully master rather than incurring additional costs. Nevertheless, as was pointed out by the Delegates of the Commission, the risk remains that in some borderline cases the appointment or not of an interpreter might depend on the attitude taken by the accused, which might in turn be influenced by the fear of financial consequences.

Hence, it would run counter not only to the ordinary meaning of the terms "free"/"gratuitement" but also to the object and purpose of Article 6 (art. 6), and in particular of paragraph 3 (e) (art. 6-3-e) thereof, if this latter paragraph were to be reduced to the guarantee of a right to provisional exemption from payment – not preventing the domestic courts from making a convicted person bear the interpretation costs -, since the right to a fair trial which Article 6 (art. 6) seeks to safeguard would itself be adversely affected.

43. The Government derive from other sub-paragraphs of Article 6 para. 3 (art. 6-3) certain further arguments which, they contend, support their case.

They rely on sub-paragraph (c) (art. 6-3-c) which grants to everyone charged with a criminal offence the right "to defend himself in person or through legal assistance of his own choosing or, if he has not sufficient means to pay for legal assistance, to be given it free when the interests of justice so require". The Government likewise invoke sub-paragraph (d) (art. 6-3-d), according to which every accused has the right "to examine or have examined witnesses against him and to obtain the attendance and examination of witnesses on his behalf under the same conditions as witnesses against him".

The Government maintain that the words "free"/"gratuitement" employed in the two sub-paragraphs (c) and (e) (art. 6-3-c, art. 6-3-e) must have the same meaning in both provisions. In their submission, there is nothing to justify saying that in sub-paragraph (c) (art. 6-3-c) these words permanently exempt the accused, subsequent to his conviction, from having to pay for legal assistance given in the circumstances specified in that sub-paragraph.

Furthermore, for the Government, the three sub-paragraphs (c), (d) and (e) of Article 6 para. 3 (art. 6-3-c, art. 6-3-d, art. 6-3-e) are distinguishable from the two preceding sub-paragraphs by reason of the fact that financial consequences are entailed in the exercise of the rights they set forth; it would be wrong to suppose, the Government argue, that the Convention should have established an arbitrary difference between the financial implications of each of the said rights by granting the accused once and for all exemption from payment of interpretation costs.

44. The Court does not accept this argument. The Court is not called on in the current proceedings to interpret sub-paragraphs (c) and (d) of Article 6 para. 3 (art. 6-3-c, art. 6-3-d), which are not concerned with the same situation as sub-paragraph (e) (art. 6-3-e). Accordingly, the Court does not intend to establish whether and for which reasons and under what conditions the expenses associated with these provisions may be awarded against or left to be borne by the accused after his conviction.

The Court restricts itself to the following remark: whatever the doubts that might be prompted by the interpretation of sub-paragraphs (c) and (d) (art. 6-3-c, art. 6-3-d), such doubts cannot be relied on in opposition to the clear meaning of the adjective "free" in sub-paragraph (e) (art. 6-3-e).

45. The Government assert in the last place that it would not be logical to exempt a convicted person from payment of the interpretation costs incurred during the trial and not from payment of any costs necessitated by the interpretation of the information referred to in sub-paragraph (a) (art. 6-3-a), according to which "everyone charged with a criminal offence has the (right) ... to be informed promptly, in a language which he understands and in detail, of the nature and cause of the accusation against him".

This argument really rests on the supposition that the right to the free assistance of an interpreter, as guaranteed by sub-paragraph (e) of paragraph 3 (art. 6-3-e), covers only the costs resulting from the interpretation at the trial hearing. However, it does not at first sight appear excluded that Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) applies also to the costs incurred by the interpretation of the accusation mentioned in sub-paragraph (a) (art. 6-3-a), as well as to the costs incurred by the interpretation of the reasons for arrest and of any charge brought - matters of which everyone who is arrested must, under Article 5 para. 2 (art. 5-2), be informed "in a language which he understands". The Court will return to this issue (at paragraphs 48 and 49 below) when determining whether the right stated in Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) extends to the costs that the German courts awarded against the applicants.

46. The Court thus finds that the ordinary meaning of the terms "gratuitement" and "free" in Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) is not contradicted by the context of the sub-paragraph and is confirmed by the object and purpose of Article 6 (art. 6). The Court concludes that the right protected by Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) entails, for anyone who cannot speak or understand the language used in court, the right to receive the free assistance of an interpreter, without subsequently having claimed back from him payment of the costs thereby incurred.

47. It remains to be determined if and to what extent the contested decisions of the German courts are compatible with Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) so interpreted.

48. Before the Court a difference of opinion emerged between the Government and the Commission as to which costs come within the scope of Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e). In the Government’s submission, Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) "unambiguously and expressly settles the assistance of an interpreter at the oral hearing (audience)" but does not apply to other interpretation costs.

The Government’s contention, the correctness of which is contested by the Delegates, cannot be accepted by the Court. Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) does not state that every accused person has the right to receive the free assistance of an interpreter at the oral hearing (à l’audience); it states that this right is accorded to him "if he cannot understand or speak the language used in court" ("s’il ne comprend pas ou ne parle pas la langue employée à l’audience"). As was pointed out by the Delegates, the latter words do no more than indicate the conditions for the granting of the free assistance of an interpreter. Furthermore, the English text "used in court", being wider than the French expression "employée à l’audience" (literally translated as "used at the hearing"), furnishes an additional argument in this respect.

Construed in the context of the right to a fair trial guaranteed by Article 6, paragraph 3 (e) (art. 6-3-e) signifies that an accused who cannot understand or speak the language used in court has the right to the free assistance of an interpreter for the translation or interpretation of all those documents or statements in the proceedings instituted against him which it is necessary for him to understand in order to have the benefit of a fair trial.

49. In this connection, certain differences exist between the three cases.

Mr. Luedicke had to pay DM 225.40 by way of interpretation costs, including DM 154.60 in respect of the oral hearing (see paragraph 16 above). The representatives appearing before the Court did not provide any details as to the nature of the remaining balance; accordingly, the Court cannot conclude that this balance falls outside the scope of the guarantee in Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e).

As regards Mr. Koç, the interpretation costs are exclusively attributed to three hearings before the Assize Court attached to the Aachen Regional Court and amount respectively to DM 311.50 and DM 510.50 and DM 112.50 (see paragraph 27 above). Therefore, these costs indisputably come within the ambit of Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e).

The interpretation costs awarded against Mr. Belkacem result from four distinct procedural steps, namely, the accused’s appearance before the judge (DM 33.25), the review of his detention on remand (DM 67.60), the translation of the indictment (DM 90.20) and the trial hearing (DM 130.90) (see paragraph 22 above). In the Court’s opinion, Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) covers all these costs.

50. Accordingly, the Court concludes that the contested decisions of the German courts were in breach of Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) of the Convention.

III. ON THE ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 (art. 14)

51. In their applications to the Commission, Mr. Luedicke and Mr. Belkacem alleged discrimination in that a foreigner not conversant with German may, on conviction, have to pay interpretation costs and thereby to bear a heavier financial liability than a national of the respondent State.

According to Mr. Luedicke, such treatment infringes Article 14 (art. 14) of the Convention, which provides:

"The enjoyment of the rights and freedoms set forth in this Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status."

52. In its decisions of 11 March 1976 (Mr. Luedicke) and 4 October 1976 (Mr. Belkacem and Mr. Koç) on admissibility, the Commission expressed the view that the applications "raise(d) questions ... under Article 14 (art. 14) with regard to the position of foreigners".

Nonetheless, in its report of 18 May 1977, the Commission stated that it had not deemed it necessary to pursue its examination of the case under this provision, since it followed from its conclusions regarding Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) that the payment of interpretation costs should not have been required of any individual. The Principal Delegate had declared in a separate opinion that he did not agree with this view.

Finally, in its request of 10 October 1977 bringing the case before the Court, the Commission asked the Court "to decide on the question whether the requirement that a convicted person should pay interpreter’s fees ... also constitutes a breach of Article 14 in conjunction with Article 6 para. 3 (e) (art. 14+6-3-e)".

In the Government’s submission, the applicants have not suffered any discriminatory treatment in breach of Article 14 (art. 14).

53. The Court, concurring with the Commission, considers that in the particular circumstances it is not necessary also to examine the case under Article 14 (art. 14). In the present case, only Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) is relevant. In order to secure the right to a fair trial, Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) seeks to prevent any inequality between an accused person who is not conversant with the language used in court and an accused person who does speak and understand that language; hence, it is to be regarded as a particular rule in relation to the general rule embodied in Articles 6 para. 1 and 14 (art. 14+6-1) taken together. Accordingly, there is no scope for the application of the two latter provisions.

IV. ON THE APPLICATION OF ARTICLE 50 (art. 50)

54. Under Article 50 (art. 50) of the Convention, if the Court finds "that a decision or a measure taken" by any authority of a Contracting State "is completely or partially in conflict with the obligations arising from the ... Convention, and if the internal law of the said (State) allows only partial reparation to be made for the consequences of this decision or measure", the Court "shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party".

The Rules of Court specify that when the Court "finds that there is a breach of the Convention, it shall give in the same judgment a decision on the application of Article 50 (art. 50) of the Convention if that question, after being raised under Rule 47 bis, is ready for decision; if the question is not ready for decision, the (Court) shall reserve it in whole or in part and shall fix the further procedure" (Rule 50 para. 3, first sentence).

55. On 8 May 1978, the Delegates transmitted to the Court the applicants’ observations on the application of Article 50 (art. 50) of the Convention. It emerges from these observations that Mr. Luedicke is asking for redress in the form of "reimbursement of the interpreter’s fees paid by him and of any ancillary expenses incurred by him in these proceedings". Mr. Belkacem indicated that up till now he has not had to pay the interpretation costs and stated that he did not appear to have suffered any loss. He added that "the costs, including travel expenses, caused by his representation in these proceedings constitute a loss only in the broader sense"; they were also said to be "an additional consequence of the German court decisions". Mr. Koç specified that, in view of the declaration by the Agent of the Government to the effect that recovery of the costs would be waived, he refrained from claiming specific reparation; however, in the event of the Court agreeing with the Commission’s conclusions, his request to the Court is that "the Federal Republic of Germany should be ordered to pay the ancillary costs incurred in the representation of the applicant in the present proceedings".

56. At the hearing on 25 May 1978, the Agent of the Government declared that "the Federal Republic of Germany would fully comply with its obligations under the Convention if the Court came to the conclusion that (there had been) a violation of the Convention, without it being necessary to make a further decision under Article 50 (art. 50) to ensure the execution of the Court’s judgment". She indicated that the Government would not only table a Bill in the Bundestag to amend the law currently in force but also take steps to remedy any other disadvantages that the applicants might have suffered in the context of these proceedings. The matter of the three applicants’ necessary ancillary expenses, she added, would be settled with them by the competent authorities in a fair manner.

The Commission’s Delegates stated that as a result of the Government’s attitude, which they welcomed, they did not consider it necessary to make any observations in this connection.

57. Taking formal notice of the declaration made by the Agent of the Government, and noting the Delegates’ statement, the Court considers that the question of the application of Article 50 (art. 50) of the Convention is ready for decision as regards the interpretation costs paid by Mr. Luedicke but not as regards the applicants’ other claims which they have not for the moment quantified. It is therefore necessary to reserve the question as regards those claims and to fix the further procedure, taking due account of the eventuality contemplated in Rule 50 para. 5 of the Rules of Court.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. decides unanimously not to strike the case out of its list as far as the applicant Koç is concerned;

2. holds unanimously that there has been breach of Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) of the Convention;

3. holds unanimously that it is not necessary also to examine the case under Article 14 (art. 14);

4. holds unanimously that the Federal Republic of Germany must reimburse Mr. Luedicke for the interpretation costs that he was obliged to pay;

5. holds unanimously that the question of the application of Article 50 (art. 50) is not ready for decision as regards the applicants’ other claims;

accordingly,

(a) reserves the said question in relation to those claims;

(b) invites those appearing before the Court to notify it, within three months from the delivery of this judgment, of any settlement at which the Government and the applicants may have arrived in connection therewith;

(c) reserves the further procedure to be followed on this question.

Done in French and in English, the French text being authentic, at the Human Rights Building, Strasbourg, this twenty-eighth day of November, one thousand nine hundred and seventy-eight.

 

Gérard J. WIARDA

President

Marc-André EISSEN

Registrar

Judges Mosler and Lagergren have annexed their separate opinions to the present judgment, in accordance with Article 51 para. 2 (art. 51-2) of the Convention and Rule 50 para. 2 of the Rules of Court.

G. J. W.

M.-A. E.


SEPARATE OPINION OF JUDGE MOSLER

(Translation)

I agree with the judgment in its entirety save only for one of the grounds that led the Chamber to retain Mr. Koç’s case on its list. Since this decision is justified by reasons other than the one which I would like to question, I nonetheless arrive at the same result.

In the second sub-paragraph of paragraph 36 of the judgment, the Chamber rightly states that the Government’s declaration to the effect that the compulsory collection of costs will not be carried out does not constitute a "fact of a kind to provide a solution of the matter". The Chamber concludes that it is not empowered by Rule 47 para. 2 of the Rules of Court to strike the case out of the list.

The Government made this declaration during the oral hearings before the Court (see paragraph 29 of the judgment). The direct and principal consequence of the Cologne Court of Appeal’s judgment of 5 June 1975 of which Mr. Koç complained in his application is thus eliminated. However, Mr. Koç’s legal interest to continue the proceedings before the Court subsists since there may be consequences which that declaration has not eliminated and which would give rise to an award of just satisfaction under Article 50 (art. 50) of the Convention. This ground for retaining the case on the list is also stressed by the Chamber (at the end of the second sub-paragraph of paragraph 36) but its main reason is that the declaration would not remove the applicant’s legal interest to have established the incompatibility with the Convention of the Cologne Court of Appeal’s judgment ordering him to pay the interpretation costs. In fact, the Government maintain that the German law and its application by the German courts to Mr. Koç comply with the Convention. As the judgment notes, the declaration is not prompted by reasons deriving from Article 6 para. 3 (e) (art. 6-3-e) of the Convention.

This reasoning appears to me to imply that an individual applying to the Commission is entitled not only to the cancellation of the act which constitutes the violation with respect to him and, if necessary, to an award of just satisfaction but also to a decision by the Court as to whether the law and the judicial decisions giving rise to the violation are compatible with the Convention. Moreover, the wording of the judgment seems to me to indicate that the reason why a Government cancels the act challenged in an application is a legally significant fact.

Everyone admits that Article 25 (art. 25) of the Convention does not give individuals a right to attack a Contracting Party’s legislation. Each applicant must claim that there has been a violation with repect to him. If the act constituting the violation is cancelled during the proceedings before one or other of the Convention institutions, the application becomes without object provided that the applicant has not suffered any prejudice other than the direct result of that act.

I do not consider that Article 25 (art. 25) can be interpreted as conferring on an applicant a legal interest to have established in his particular case the incompatibility with the Convention of either a State’s law or a judgment of a national court founded on that law, unless such a finding is necessary in order to decide whether there is a violation of the Convention in the applicant’s specific case. Since this last condition is satisfied on the present occasion, the Court must give a decision on Mr. Koç’s case.

I have not disregarded the fact that the judgment limits the applicant’s legal interest to his particular case. However, the reasoning is, to say the least, ambiguous. If it were taken to have the meaning which I have just given to it, I would not be in agreement with the consequences.


SEPARATE OPINION OF JUDGE LAGERGREN

I associate myself with the judgment but would like to state the following.

In the course of the proceedings much discussion has been devoted to the interpretation of sub-paragraph (c) of Article 6 para. 3 (art. 6-3-c) of the Convention. Taken on its own, the term "free" must necessarily have the same unqualified meaning in sub-paragraphs (c) and (e) of Article 6 para. 3 (art. 6-3-c, art. 6-3-e). In my opinion, it then follows from the wording of sub-paragraph (c) (art. 6-3-c) that the accused, subsequent to his conviction, must be exempted from having to pay for the legal assistance granted to him, at least for such time as he has not sufficient means to pay for it. If a higher court or authority finds on appeal that legal assistance was not in fact required in the interests of justice, the individual concerned should not be obliged to pay for such assistance, even if he acquires sufficient means

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde