Niemietz protiv Nemačke

Država na koju se presuda odnosi
Nemačka
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
13710/88
Stepen važnosti
1
Jezik
Bosanski
Datum
16.12.1992
Članovi
8
8-1
8-2
41
P1-1
Kršenje
8
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje prepiske
(Čl. 8-1) Poštovanje doma
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 8-2) Mešanje
(Čl. 8-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 8-2) Sprečavanje kriminala
(Čl. 8-2) Zaštita prava i sloboda drugih
(Čl. 8-2) U skladu sa zakonom
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(P1-1) Zaštita imovine
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Početkom decembra 1985.g. izvesni Klaus Wegner je poslao uvredljivo pismo sudiji Okružnog suda u Freiburgu. Podnosilac predstavke (g.Niemietz) je neko vreme bio predsedavajući Bunte Liste, lokalne političke partije. S obzirom na sadržaj pisma, pokrenut je krivični postupak protiv Klaus Wegnera za uvredljivo ponašanje. U toku istrage, Okružni sud u Minhenu je izdao nalog za pretres kancelarije podnosioca predstavke i nalog za zaplenu bilo kojih dokumenata koji otkrivaju identitet Klausa Wegnera. Kao razlog dat u nalogu je činjenica da se pošta za Bunte Liste slala u poštanski pretinac čiji je sadržaj, do 1985.godine, prosleđivan kancelariji podnosioca predstavke. Pretres je izvršen, ali nisu pronađena relevantna dokumenta. U martu 1987.godine Regionalni sud u Minhenu je žalbu podnosioca predstavke protiv naloga proglasio neprihvatljivom zato što je isti već izvršen. Sud je smatrao da nema pravnog interesa da se nalog proglasi nezakonitim i primetio je da se nije moglo pretpostaviti da je pošta za Bunte Liste bila u okviru odnosa pravnik-klijent.

Kako nije dobio zaštitu domaćeg pravnog sistema, podnosilac predstavke se obratio Komisiji za ljudska prava. Krajem maja 1991.godine Komisija je iznela jednoglasno mišljenje da je postojala povreda člana 8 Konvencije i da se ne postavlja odvojeno pitanje u okviru člana 1 Protokola br.1.

NAVODNA POVREDA ČLANA 8 kONVENCIJE
- Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Da li je postojalo mešanje – Sud smatra da je postojalo mešanje i da profesionalni život takođe potpada pod pojam „privatni život“.
Da li je mešanje bilo u skladu sa zakonom – Sud utvrđuje da je mešanje bilo u skladu sa unutrašnjim zakonom.
Da li je mešanje imalo legitiman cilj – po oceni Suda postojao je legitiman cilj – sprečavanje kriminala i zaštita prava drugih tj.časti sudije Miosga.
Da li je mešanje bilo neophodno u demokratskom društvu –predmetne mere nisu bile proporcionalne ciljevima koji su se hteli postići tim merama.
Dakle, prekršen je član 8 Konvencije.

NAVODNA POVREDA ČLANA 1 PROTOKOLA BR.1 UZ KONVENCIJU
- Pravo na neometano uživanje svoje imovine.
Sud se slaže sa Komisijom da se ne postavlja posebno pitanje u okviru ovog člana.

PRIMENA ČLANA 50 KONVENIJE
- Naknada štete oštećenoj stranci.
Sud odbacuje zahtev podnosioca predstavke za pravičnom naknadom. Podnosilac predstavke nije dokazao da mu je kršenje člana 8 Konvencije nanelo materijalnu štetu. Ako i ukoliko se mogla pojaviti nematerijalna šteta, Sud smatra da nalaženje povrede samo po sebi predstavlja dovoljnu pravičnu satisfakciju.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VEĆE

PREDMET NIEMIETZ  protiv  NJEMAČKE

(Predstavka broj 13710/88)

PRESUDA

STRAZBUR

 16. decembar 1992. godine

 

NEZVANIČNI SAŽETAK I HISTORIJAT PREDMETA

A. Osnovne činjenice

  1. Dana 9.  decembra  1985.  godine,  pismo  u  vezi  sa  krivičnim  postupkom  koji  se vodio pred Okružnim sudom u Freisingu je poslano telefaksom iz pošte u Freiburgu sucu tog suda. Pismo je nosilo potpis "Klaus Wegner" – moguće izmišljena osoba - iza kojeg slijede  riječi  "u  ime  antireligijske  radne  grupe  Freiburg  Bunte  Liste  ".  Podnosilac predstavke je neko vrijeme bio predsjedavajući Bunte Liste, lokalne političke partije, a kolega sa kojim je dijelio svoj ured također je bio aktivan u tom smislu.
  2. S obzirom  na  sadržaj  ovog  pisma,  pokrenut  je,  nakon  toga,  krivični  postupak protiv Klaus Wegnera za uvredljivo ponašanje. U toku istrage, Okružni sud u Minhenu je dana  8.  augusta  1986.  godine  izdao  nalog  za  pretres,  inter  alia,  ureda  podnosioca predstavke  i  nalog  za  zapljenu  bilo  kojih  dokumenata  koji  otkrivaju  identitet  Klaus Wegnera; razlog dat u nalogu je što se pošta za Bunte Liste slala u poštanski pretinac čiji sadržaj  je,  do  1985.  godine,  bio  prosljeđivan  uredu  podnosioca  predstavke.  Pretres  je izvršen  dana  13.  novembra  1986.  godine;  četiri  ormarića  sa  podacima  klijenata  i  šest pojedinačnih dosjea su pretraženi, ali nisu pronađeni relevantni dokumenti.
  3. Dana 27.  marta  1987.  godine  Regionalni  sud  Minhen  I  proglasio  je  žalbu podnosioca predstavke protiv naloga za pretres neprihvatljivom, na osnovu toga što je isti već  izvršen.  Sud  je  smatrao  da  nema  pravnog  interesa  proglasiti  nalog  nezakonitim  i primijetio je, između ostalog, da se nije moglo pretpostaviti da je pošta za Bunte Liste bila u okviru odnosa pravnik-klijent. Dana 18. avgusta 1987. godine Savezni ustavni sud je odbio da raspravlja o ustavnoj žalbi podnosioca predstavke protiv naloga za pretres i odluke  Regionalnog  suda,  na  osnovu  toga  što  žalba  nije  ponudila  dovoljno  izgleda  za uspjeh.

B. Postupak pred Komisijom za ljudska prava

Predstavka, koja je podnesena Komisiji dana 15. februara 1988. godine, proglašena je djelimično prihvatljivom 5. aprila 1990. godine.

U  svom  izvještaju  od  29.  maja  1991.  godine  Komisija  je  utvrdila  činjenice  i iznijela  jednoglasno  mišljenje  da  je  postojala  povreda  člana  8.  Konvencije  i  da  se  ne postavlja odvojeno pitanje u okviru člana 1. Protokola br. 1.

Komisija je uputila predmet Sudu dana 12. jula 1991. godine.

 

IZVOD IZ PRESUDE

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANA 8. KONVENCIJE

  1. Gospodin Niemietz je naveo da pretres njegovog advokatskog ureda predstavlja kršenje člana 8. Konvencije, koji glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast  se ne miješa u vršenja ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanju nereda ili sprječavanju zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.”

Komisija je prihvatila ovu predstavku na osnovu toga što pretres predstavlja neopravdano miješanje u privatni život i dom podnosioca predstavke.

A. Da li je postojalo "miješanje"?

  1. U osporavanju zaključaka Komisije, Vlada je iznijela da član 8. ne pruža zaštitu od pretresa  advokatskog ureda.  Po  njihovom  mišljenju,  Konvencija  pravi  jasnu  razliku između privatnog života i doma, na jednoj strani, i profesionalnog i poslovnog života i prostorija, na drugoj strani.
  2. Pri zaključivanju   da   je   postojalo   miješanje   u   "privatni   život"   i   "dom"   g. Niemietza, Komisija je pridala poseban značaj odnosima povjerenja koji postoje između pravnika  i  klijenta.  Sud,  kao  i  Vlada,  dijeli  sumnje  da  li  ovaj  faktor  može  služiti  kao upotrebljiv  kriterij  kod  određivanja  granica  djelokruga  zaštite  obezbijeđene  članom  8. Praktično sve profesionalne i poslovne aktivnosti mogu uključiti, u većoj ili manjoj mjeri, stvari  koje  su  povjerljive,  sa  rezultatom  da  će,  ako  se  taj  kriterij  usvoji,  sporovi  često nastati oko toga gdje treba povući granicu.
  3. Sud ne   smatra   mogućim   niti   nužnim   da   pokuša   iscrpno   definisati   pojam "privatnog  života".  Međutim,  bilo  bi  previše  restriktivno  ograničiti  ovaj  pojam  na "unutrašnji  krug"  u  kojem  pojedinac  može  živjeti  svoj  vlastiti  lični  život  kako  to  on izabere i isključiti iz toga čitav vanjski svijet koji nije obuhvaćen tim krugom. Poštovanje privatnog života mora također obuhvaćati u određenom stepenu i pravo na uspostavljanje i razvijanje odnosa sa drugim ljudskim bićima. Nadalje,  proizlazi  da  ne  postoji  principijelni  razlog  zašto  bi  se  ovo  shvatanje pojma  "privatnog  života"  trebalo  uzeti  tako  da  isključenje  aktivnosti  profesionalne  ili poslovne prirode pošto, uostalom, većina ljudi kroz profesionalni život ima značajnu, ako ne   i   najveću   mogućnost   razvoja   odnosa   sa   vanjskim   svijetom.   Ovo   mišljenje   je potkrijepljeno  činjenicom,  kako  je  Komisija  pravilno  istaknula,  da  nije  uvijek  moguće jasno razlikovati koja od aktivnosti pojedinca predstavlja dio njegovog profesionalnog ili poslovnog života, a koja ne. Tako, naročito u ličnom vršenju slobodne profesije, njegov rad  u  tom  kontekstu  može  činiti  dio  njegovog  života  do  takvog  nivoa  da  postaje nemogućim znati u kojem svojstvu on djeluje u datom trenutku. Nijekati zaštitu člana 8. na osnovu toga da se mjera na koju je uložena predstavka odnosi samo na profesionalne aktivnosti - kako bi inače po prijedlogu Vlade trebalo biti urađeno u ovom predmetu - moglo bi, štaviše, voditi jednom neravnopravnom tretmanu, time što bi takva zaštita ostala dostupna osobama čije su profesionalne i neprofesionalne aktivnosti toliko pomiješane da ne postoji način razlikovanja među njima. U stvari, Sud nije do sada napravio takvu razliku: on je zaključio da je postojalo miješanje u privatni život čak i ondje gdje je telefonsko prisluškivanje pokrivalo i poslovne i privatne pozive (v. presudu od 24. aprila 1990. god. u predmetu Huvig protiv Francuske, serija A br. 176- B, str. 41, stav 8. i str. 52. stav 25) i gdje je pretres bio usmjeren samo na prostorije u kojima se odvijaju poslovne aktivnosti, Sud se ne oslanja na tu činjenicu kao osnov za isključenje primjenjivosti člana 8. u dijelu pod naslovom "privatni život" (v. presudu od 30. marta 1989. god. u predmetu Chappell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Serija A br. 152-A, str. 12-13, stav 26, i str 21-22, stav 51).
  4. U pogledu  riječi  "dom",  koja  se  pojavljuje  u  engleskom  tekstu  člana  8,  Sud primjećuje da je u određenim državama ugovornicama, naročito Njemačkoj (v. stav 18. gore),  prihvaćeno  da  se  taj  izraz proteže  i  na  poslovne  prostorije. Takvo je  tumačenje, štaviše,  u  potpunoj  saglasnosti  sa  francuskim  tekstom,  jer  riječ  "domicile"  ima  širu konotaciju nego riječ "dom" i može se proširiti, na primjer, na nečiji poslovni ured. Ni u ovom kontekstu nije uvijek moguće napraviti jasnu razliku, jer se aktivnosti koje  se  odnose  na  profesiju  ili  posao  mogu  isto  tako  dobro  vršiti  i  iz nečijih privatnih prostorija,  a  aktivnosti  koje  se  ne  odnose  na  to  mogu  se  sasvim  dobro  obavljati  iz službenih ili poslovnih prostorija. Usko tumačenje riječi "dom" i "domicile" bi tako dali razloga   za   isti   rizik   neravnopravnog  tretmana   u   pogledu   uskog  tumačenja   pojma "privatnog života" (v. stav 29. gore).
  5. Općenitije, tumačiti  riječi  "privatni  život"  i  "dom"  tako  da  uključuju  određene profesionalne ili poslovne aktivnosti ili prostorije, bilo bi u skladu sa osnovnim ciljem i svrhom člana 8, to jest da zaštiti pojedinca od prizvoljnog miješanja javnih vlasti (v., na primjer, presudu od 13. juna 1979. god. u predmetu Marckx protiv Belgije, serija A br. 31,   str.   15,   stav   31).   Takvo   tumačenje   ne   bi   neopravdano   smetalo   državama ugovornicima,  zato  što  bi  one  zadržale  svoje  ovlaštenje  da  se  "miješaju"  do  granice dozvoljene stavom 2. člana 8; to ovlaštenje može isto tako biti šire kada su profesionalne ili poslovne aktivnosti ili prostorije uključene, nego što bi inače bio slučaj.
  6. Gore pomenutim  općim  razmatranjima, koja govore protiv stava da član 8. nije primjenjiv, mora se dodati daljnji faktor koji ulazi u pojedine okolnosti slučaja. Nalogom koji je izdao minhenski Okružni sud naređuje se pretres i oduzimanje "dokumenata" - bez kvalifikacija ili ograničenja - koji otkrivaju identitet Klausa Wegnera (v. stav 10. gore). Nadalje,  oni  koji  su  vršili  pretres  pretražili  su četiri  ormarića  sa  podacima  koji  se  tiču klijenata,  kao  i  šest  pojedinačnih  dosjea  (v.  stav  11  gore);  njihove  operacije  su  nužno morale pokriti "korespondenciju" i materijale koji se pravilno mogu smatrati takvim za potrebu člana 8. S tim u vezi, dovoljno je primijetiti da je ta odredba neupotrebljiva, kao što to radi sa riječju "život", bilo kakav atribut uz riječ "korespondencija". I zaista, Sud je već  odlučio  da  se,  u  kontekstu  korespondencije  u  formi  telefonskog  razgovora,  takva kvalifikacija ne pravi (v. gore pomenutu presudu u predmetu Huvig, serija A br. 176-B, str.  41,  stav  8,  i  str.  52,  stav  25).  U  brojnim  predmetima  koji  su  se  odnosili  na korespondenciju sa advokatom (v. na primjer, presudu od 20. juna 1988. god. u predmetu Schönenberger i Durmaz protiv Švicarske, serija A br. 137, i presudu od 25. marta 1992. god. u predmetu Campbell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A br. 233), Sud nije čak ni  razmotrio  mogućnost  da  član  8.  može  biti  neprimjenjiv  na  temelju  toga  što  je korespondencija bila profesionalne prirode.
  7. Uzeti zajedno,  prethodni  razlozi  su  doveli  Sud  do  mišljenja  da  je  pretraživanje ureda podnosioca predstavke predstavljalo miješanje u njegova prava iz člana 8.

B. Da li je miješanje bilo "u skladu sa zakonom"?  

  1. Podnosilac predstavke  je  iznio  da  predmetno  miješanje  nije  bilo  "u  skladu  sa zakonom",  jer  je  zasnovano  više  na  sumnji  nego  na  činjenicama  i  tako  nije  ispunilo uslove iznesene u članu 103. Zakona o krivičnom postupku (v. stav 19. gore) i jer je bilo usmjereno na to da zaobiđe zakonske odredbe koje štite profesionalnu tajnu.
  2. Sud se  slaže  sa  Komisijom  i  Vladom  da  se  ta  predstavka  mora  odbaciti.  Sud primjećuje da su kako minhenski Regionalni sud I tako i Savezni ustavni sud smatrali da je pretres bio zakonit u smislu člana 103. gore pomenutog Zakona (v. stavove 15-16. i 19. gore) i on ne vidi razloga za drugačije mišljenje od onog koje su ovi sudovi izrazili.

C. Da li je miješanje imalo legitiman cilj ili ciljeve?

  1. Kao i  Komisija,  Sud  nalazi  da  je  miješanje,  što  podnosilac  predstavke  nije  ni osporavao,  slijedilo  ciljeve  koji  su  bili  legitimni  u  okviru  stava  2.  člana  8,  drugim riječima sprječavanje kriminala i zaštitu prava drugih, to jeste časti suca Miosga.

D. Da li je miješanje bilo "neophodno u demokratkom društvu"? 

  1. U pogledu toga da li je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", Sud je sklon mišljenju da se razlozi koje je u tom smislu dao Okružni sud u Minhenu (v. stav 10. gore) mogu  smatrati  relevantnim  u  odnosu  na  legitimne  ciljeve.  Sud,  međutim,  ne smatra toliko važnim da razrađuje ovu tačku jer je formirao mišljenje, kako je izneseno od strane podnosioca predstavke i ustanovljeno od strane Komisije, da predmetne mjere nisu bile proporcionalne tim ciljevima.  Istina je da djelo u vezi sa kojim je pretres izvršen, uključujući i ne samo uvredu nego  također  i  pokušaj  pritiska  na  suca,  ne  može  biti  okarakterisano  više  nego  kao minorno.  Sa  druge  strane,  nalog  je  napisan  u  širokom  značenju,  tako  što  je  naredio pretres i oduzimanje "dokumenata", bez bilo kakvog ograničenja, koji otkrivaju identitet autora  uvredljivog  pisma;  ovo  je  od  naročitog  značenja  tamo  gdje,  kao  u  Njemačkoj, pretres   advokatovog   ureda   nije   podvrgnut   bilo   kakvim   specijalnim   proceduralnim zaštitama,  kao  što  je  prisustvo  nezavisnog  posmatrača.  Još  važnije,  imajući  u  vidu materijale koji su zapravo ispitani, pretres je narušio tajnost profesije u mjeri koja izgleda neproporcionalna u datim okolnostima; s tim u vezi, mora se podsjetiti na to da, kada je advokat umiješan, povreda profesionalne tajne se može odraziti na pravilno provođenje pravde,  i  time  na  prava  garantovana  članom  6.  Konvencije.  Pored  toga,  popratni publicitet mora da je imao negativne posljedice po profesionalnu reputaciju podnosioca predstavke, kako u očima postojećih klijenata tako i šire javnosti.

 E. Zaključak

  1. Sud, prema tome, zaključuje da je prekršen član 8.

II. NAVODNA POVREDA ČLANA 1. PROTOKOLA BR. I KONVENCIJE

  1. Gospodin Niemietz  je  također  tvrdio  da,  škodeći  njegovoj  reputaciji  advokata, pretres predstavlja povredu člana 1. Protokola br. I, koji glasi:

"Svako  pravno  i  fizičko  lice  ima  pravo  na  neometano  uživanje  svoje  imovine. Niko  ne  može  biti  lišen  svoje  imovine,  osim  u  javnom  interesu  i  pod  uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne  odredbe,  međutim,  ni  na  koji  način  ne  narušavaju  pravo  države  da primijeni takve zakone koje smatra potrebnim u svrhu kontrole nad korištenjem imovine  u  skladu  sa  općim  interesima,  ili  da  bi  osigurala  plaćanje  poreza  ili drugih doprinosa ili kazni."

  1. Uzimajući već  u  obzir,  u  kontekstu  člana  8,  potencijalno  dejstvo  istrage  na profesionalnu  reputaciju  podnosioca  predstavke  (v.  stav 37. gore),  Sud  se  slaže  sa Komisijom da se nikakvo posebno pitanje ne postavlja u okviru člana 1. Protokola br. I.

III.     PRIMJENA  ČLANA 50. KONVENCIJE

  1. Član 50. Konvencije glasi:

“Ako  Sud  utvrdi  da  je  odluka  ili  mjera  sudskog  organa  ili  bilo  kojeg drugog  organa   visoke   strane   ugovornice,  u  cjelini  ili  djelomično,  u suprotnosti   sa   obavezama   koje   proističu   iz   ...   Konvencije,   i   kada unutrašnje    pravo    navedene    članice    omogućava    samo    djelomično obeštećenje za posljedice takve odluke ili mjere, Sud će svojom odlukom pružiti oštećenoj strani pravično zadovoljenje, ukoliko je to potrebno.”

  1. U pismu   podnesenom   dana   16.   decembra   1991.   godine   (v.   stav  4.  gore), podnosilac  predstavke  je  zahtijevao  od  Suda,  uzimajući  u  obzir  posebno  štetu  koja  je nanesena ugledu njegove prakse, da mu dodijeli kompenzaciju prema članu 50, čiju vrstu i iznos će odrediti Sud po svojoj diskreciji.
  2. Sud se ne može složiti sa ovom zahtjevom. Na prvom mjestu, podnosilac predstavke nije dokazao da mu je kršenje člana 8. nanijelo  materijalnu  štetu.  Ako  i  ukoliko  se  mogla  pojaviti  nematerijalna  šteta,  Sud smatra,  kao  i  Delegat  Komisije,  da  samo  nalaženje  povrede  samo  po  sebi  predstavlja dovoljnu pravičnu satisfakciju. Konačno, iako je g. Niemietz izjavio na raspravi da svoj zahtjev proširuje i na svoje troškove i izdatke iz postupaka u Njemačkoj i u Strasbourgu, on nije dostavio pojedinosti s tim u vezi.

IZ OVIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Odlučuje da je povrijeđen član 8. Konvencije;
  2. Odlučuje da se ne postavlja posebno pitanje u okviru člana 1 Protokola br. 1;
  3. Odbacuje zahtjev podnosioca predstavke za pravičnu naknadu.

Sačinjeno na engleskom i francuskom jeziku na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava, u Strasbourgu, dana 16. decembra 1992. godine.

Rolv RYSSDAL Predsjednik

Marc-André EISSEN Registrar 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

COURT (CHAMBER)

CASE OF NIEMIETZ v. GERMANY

(Application no. 13710/88)

JUDGMENT

STRASBOURG 

16 December 1992

 

In the case of Niemietz v. Germany[*],

The European Court of Human Rights, sitting, in accordance with Article 43 (art. 43) of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms ("the Convention")[*] and the relevant provisions of the Rules of Court, as a Chamber composed of the following judges:

Mr R. Ryssdal, President,
Mr R. Bernhardt,
Mr L.-E. Pettiti,
Mr B. Walsh,
Mr C. Russo,
Mr A. Spielmann,
Mr N. Valticos,
Mr A.N. Loizou,
Sir John Freeland,
and also of Mr M.-A. Eissen, Registrar,
and Mr H. Petzold, Deputy Registrar,

 

Having deliberated in private on 29 May and 23 November 1992, Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The case was referred to the Court by the European Commission of Human Rights ("the Commission") on 12 July 1991, within the three-month period laid down by Article 32 para. 1 and Article 47 (art. 32-1, art. 47) of the Convention. It originated in an application (no. 13710/88) against the Federal Republic of Germany lodged with the Commission under Article 25 (art. 25) on 15 February 1988 by a German citizen, Mr Gottfried Niemietz, who is a lawyer.

The Commission’s request referred to Articles 44 and 48 (art. 44, art. 48) and to the declaration whereby Germany recognised the compulsory jurisdiction of the Court (Article 46) (art. 46). The object of the request was to obtain a decision as to whether the facts of the case disclosed a breach by the respondent State of its obligations under Article 8 (art. 8) of the Convention.

2. In response to the enquiry made in accordance with Rule 33 para. 3 (d) of the Rules of Court, the applicant stated that he wished to take part in the proceedings and sought leave, which was granted by the President of the Court, to present his own case (Rule 30) and to use the German language (Rule 27 para. 3).

3. The Chamber to be constituted included ex officio Mr R. Bernhardt, the elected judge of German nationality (Article 43 of the Convention) (art. 43), and Mr R. Ryssdal, the President of the Court (Rule 21 para. 3 (b)). On 29 August 1991 the President drew by lot, in the presence of the Registrar, the names of the other seven members, namely Mr J. Cremona, Mr L.-E. Pettiti, Mr C. Russo, Mr A. Spielmann, Mr N. Valticos, Mr A.N. Loizou and Sir John Freeland (Article 43 in fine of the Convention and Rule 21 para. 4) (art. 43). Subsequently, Mr B. Walsh, substitute judge, replaced Mr Cremona, whose term of office had expired and whose successor at the Court had taken up his duties before the hearing (Rules 2 para. 3 and 22 para. 1).

4. Mr Ryssdal assumed the office of President of the Chamber (Rule 21 para. 5) and, through the Deputy Registrar, consulted the Agent of the German Government ("the Government"), the Delegate of the Commission and the applicant on the organisation of the procedure (Rules 37 para. 1 and 38). In accordance with the order made in consequence, the Registrar received, on 16 December 1991, the applicant’s claims under Article 50 (art. 50) of the Convention and, on 23 December, the Government’s memorial. By letter of 4 March 1992, the Secretary to the Commission informed the Registrar that the Delegate would submit his observations at the hearing.

On 2 April the Commission filed a number of documents which the Registrar had sought from it on the President’s instructions. A further document was filed by the applicant on 20 May.

5. As directed by the President, the hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 26 May 1992. The Court had held a preparatory meeting beforehand and the President had, on 4 May, granted the members of the Government’s delegation leave to use the German language (Rule 27 para. 2).

There appeared before the Court:

- for the Government

Mr J. Meyer-Ladewig, Ministerialdirigent,

Federal Ministry of Justice, Agent,

Ms E. Chwolik-Lanfermann, Richterin am Oberlandesgericht, Federal Ministry of Justice, Adviser;

- for the Commission

Mr A. WeitzelDelegate;

- the applicant

Mr G. Niemietz, in person.

The Court heard addresses by Mr Meyer-Ladewig for the Government, by Mr Weitzel for the Commission and by the applicant, as well as replies to its questions.

AS TO THE FACTS

I. THE PARTICULAR CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6. Mr Niemietz lives in Freiburg im Breisgau, Germany, where he practises as a lawyer (Rechtsanwalt).

7. On 9 December 1985 a letter was sent by telefax from the Freiburg post office to Judge Miosga of the Freising District Court (Amtsgericht). It related to criminal proceedings for insulting behaviour (Beleidigung) pending before that court against Mr J., an employer who refused to deduct from his employees’ salaries and pay over to the tax office the Church tax to which they were liable. The letter bore the signature of one Klaus Wegner - possibly a fictitious person -, followed by the words "on behalf of the Anti-clerical Working Group (Antiklerikaler Arbeitskreis) of the Freiburg Bunte Liste (multi-coloured group)" and a post-office box number. It read as follows:

"On 10.12.1985 the trial against Mr [J.] will take place before you. We, the Anti-clerical Working Group of the Freiburg Bunte Liste, protest most strongly about these proceedings.

In the FRG, the Church, on the basis of the Hitler concordat and in violation of the State’s duty to maintain neutrality, enjoys most extensive privileges. As a result, every non-Christian citizen of this State has to suffer disadvantages and daily annoyance. Among other things, the FRG is the only State which acts as Church-tax collector. It requires employers, whether they be Christians or not, to pay over Church tax for their Christian employees and thus relieve the Church of financial administrative work. [J.] has, for years, courageously and consistently refused to support the financing of the Church in this way and has made an appropriate arrangement whereby the Church tax of his Christian employees is paid without his own involvement.

This attempt - in a State which counts the separation of State and Church among its basic principles - to insist upon just such a separation has not only exposed [J.] to persistent vexation and interferences on the part of State authorities, culminating in the tax office employing coercive measures, such as attachment, to collect from him Church tax which his employees had already paid a long time previously. It has in addition involved him - when he called these underhand methods by their name - in the present proceedings for alleged insulting behaviour.

Were it your task as the competent judge to conduct an unbiased examination of this ‘case of insulting behaviour’, then it must be said that you have not only failed to carry out this task, but also abused your office in order to try - by means which give a warning and a reminder of the darkest chapters of German legal history - to break the backbone of an unloved opponent of the Church. It was with extreme indignation that we learned of the compulsory psychiatric examination which was conducted on your instructions, and to which [J.] has had to submit in the meantime. We shall use every avenue open to us, in particular our international contacts, to bring to public notice this action of yours, which is incompatible with the principles of a democratic State subscribing to the rule of law.

We shall follow the further course of the proceedings against [J.] and expect you to abandon the path of terrorisation which you have embarked upon, and to reach the only decision appropriate in this case - an acquittal."

8. The applicant had, as a city councillor, been chairman for some years of the Freiburg Bunte Liste, which is a local political party. He had also played a particularly committed role in, although he had never been a member of, its Anti-clerical Working Group, which sought to curtail the influence of the Church.

Until the end of 1985 certain of the mail for the Bunte Liste, which had as its address for correspondence only the post-office box number that had been given in the letter to Judge Miosga, had been delivered to the office (Bürogemeinschaft) of the applicant and a colleague of his; the latter had also been active on behalf of the party and had acted for it professionally.

9. On 13 January 1986 the Director of the Munich I Regional Court (Landgericht) requested the Munich public prosecutor’s office (Staatsanwaltschaft) to institute criminal proceedings against Klaus Wegner for the offence of insulting behaviour, contrary to Article 185 of the Criminal Code. Attempts to serve a summons on him were unsuccessful. The applicant’s colleague refused to give any information about Klaus Wegner or his whereabouts and other attempts to identify him failed.

10. In the context of the above-mentioned proceedings the Munich District Court issued, on 8 August 1986, a warrant to search the law office of the applicant and his colleague and the homes of Ms D. and Ms G. The warrant read as follows:

"Preliminary investigations against Klaus Wegner concerning Article 185 of the Criminal Code

Decision

The search of the following residential and business premises for documents which reveal the identity of ‘Klaus Wegener’ [sic] and the seizure of such documents is ordered.

1. Office premises shared by the lawyers Gottfried Niemietz and ...,

2. Home (including adjoining rooms and cars) of Ms [D.] ...,

3. Home (including adjoining rooms and cars) of Ms [G.]

Reasons

On 9 December 1985 a letter insulting Judge Miosga of the Freising District Court was sent by telefax from the Freiburg post office. It was sent by the Anti-clerical Working Group of the Freiburg Bunte Liste. The letter was signed by one Klaus Wegener.

Until now it has not been possible to identify the signatory. The Freiburg Bunte Liste could not be contacted by mail otherwise than through a box number. Until the end of 1985 such mail was forwarded to the office of Niemietz and ..., and since the start of 1986 to Ms [D.]. It has therefore to be assumed that documents throwing light on the identity of Klaus Wegener can be found at the premises of the above-mentioned persons.

Furthermore, it is to be assumed that there are such documents in the home of Ms [G.], the Chairwoman of the Freiburg Bunte Liste.

For these reasons, it is to be expected that evidence will be found in the course of a search of the premises indicated in this decision."

11. The search of the law office, the need for which the investigating authorities had first tried to obviate by questioning a witness, was effected by representatives of the Freiburg public prosecutor’s office and the police on 13 November 1986. According to a police officer’s report drawn up on the following day, the premises were entered at about 9.00 a.m. and inspected in the presence of two office assistants. The actual search began at about 9.15 a.m., when the applicant’s colleague arrived, and lasted until about 10.30 a.m. The applicant himself arrived at 9.30 a.m. He declined to give any information as to the identity of Klaus Wegner, on the ground that he might thereby expose himself to the risk of criminal prosecution.

Those conducting the search examined four filing cabinets with data concerning clients, three files marked respectively "BL", "C.W. -Freiburg District Court ..." and "G. - Hamburg Regional Court" and three defence files marked respectively "K.W. - Karlsruhe District Court ...", "Niemietz et al. - Freiburg District Court ..." and "D. - Freiburg District Court". According to the applicant, the office’s client index was also looked at and one of the files in question was its "Wegner defence file". Those searching neither found the documents they were seeking nor seized any materials. In the proceedings before the Commission, the applicant stated that he had been able to put aside in time documents pointing to the identity of Klaus Wegner and had subsequently destroyed them.

12. The homes of Ms D. and Ms G. were also searched; documents were found that gave rise to a suspicion that the letter to Judge Miosga had been sent by Ms D. under an assumed name.

13. On 10 December 1986 the Chairman of the Freiburg Bar Association, who had been informed about the search by the applicant’s colleague, addressed a formal protest to the President of the Munich District Court. The Chairman sent copies to the Bavarian Minister of Justice and the Munich Bar Association and invited the latter to associate itself with the protest.

In a reply of 27 January 1987, the President of the Munich District Court stated that the search was proportionate because the letter in question constituted a serious interference with a pending case; hence no legal action on the protest was necessary.

14. The criminal proceedings against "Klaus Wegner" were later discontinued for lack of evidence.

15. On 27 March 1987 the Munich I Regional Court declared an appeal (Beschwerde) lodged by the applicant, pursuant to Article 304 of the Code of Criminal Procedure, against the search warrant to be inadmissible, on the ground that it had already been executed ("wegen prozessualer Überholung"). It considered that in the circumstances there was no legal interest in having the warrant declared unlawful. It had not been arbitrary, since there had been concrete indications that specified material would be found. There was no ground for holding that Article 97 of the Code of Criminal Procedure (see paragraph 21 below) had been circumvented: the warrant had been based on the fact that mail for the Freiburg Bunte Liste had for some time been delivered to the applicant’s office and it could not be assumed that that mail could concern a lawyer-client relationship. In addition, personal honour was not so minor a legal interest as to render the search disproportionate. There could be no question in the present case of preventing a lawyer from freely exercising his profession.

16. On 28 April 1987 the applicant lodged a constitutional complaint (Verfassungsbeschwerde) against the search warrant of 8 August 1986 and the Munich I Regional Court’s decision of 27 March 1987. On 18 August a panel of three judges of the Federal Constitutional Court (Bundesverfassungsgericht) declined to accept the complaint for adjudication, on the ground that it did not offer sufficient prospects of success.

The Federal Constitutional Court also found that the Munich I Regional Court’s decision of 27 March 1987 that the applicant’s appeal was inadmissible was not objectionable in terms of constitutional law. Furthermore, as regards the actual execution of the warrant, Mr Niemietz had not exhausted the remedy available to him under section 23(1) of the Introductory Act to the Courts Organisation Act (Einführungsgesetz zum Gerichtsverfassungsgesetz).

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

17. The search complained of was ordered in the context of criminal proceedings for insulting behaviour, an offence punishable by imprisonment for a maximum, where no physical violence is involved, of one year or a fine (Article 185 of the Criminal Code).

18. Article 13 para. 1 of the Basic Law (Grundgesetz) guarantees the inviolability of the home (Wohnung); this provision has been consistently interpreted by the German courts in a wide sense, to include business premises (see, in particular, the Federal Constitutional Court’s judgment of 13 October 1971 - Entscheidungssammlung des Bundesverfassungsgerichts, vol. 32, p. 54).

19. Article 103 of the Code of Criminal Procedure provides that the home and other premises (Wohnung und andere Räume) of a person who is not suspected of a criminal offence may be searched only in order to arrest a person charged with an offence, to investigate indications of an offence or to seize specific objects and provided always that there are facts to suggest that such a person, indications or objects is or are to be found on the premises to be searched.

20. Search warrants may be challenged, as regards their lawfulness, in proceedings instituted under Article 304 of the Code of Criminal Procedure and, as regards their manner of execution, in proceedings instituted under section 23(1) of the Introductory Act to the Courts Organisation Act.

21. In Germany a lawyer is an independent organ in the administration of justice and an independent counsel and representative in all legal matters.

An unauthorised breach of secrecy by a lawyer is punishable by imprisonment for a maximum of one year or a fine (Article 203 para. 1(3) of the Criminal Code). A lawyer is entitled to refuse to give testimony concerning any matter confided to him in a professional capacity (Article 53 para. 1(2) and (3) of the Code of Criminal Procedure). The last-mentioned provisions, in conjunction with Article 97, prohibit, with certain exceptions, the seizure of correspondence between lawyer and client.

III. CASE-LAW OF THE COURT OF JUSTICE OF THE EUROPEAN COMMUNITIES

22. In its judgment of 21 September 1989 in Joined Cases 46/87 and 227/88 Hoechst v. Commission [1989] European Court Reports ("ECR") 2859 at 2924, the Court of Justice of the European Communities stated as follows:

"Since the applicant has also relied on the requirements stemming from the fundamental right to the inviolability of the home, it should be observed that, although the existence of such a right must be recognized in the Community legal order as a principle common to the laws of the Member States in regard to the private dwellings of natural persons, the same is not true in regard to undertakings, because there are not inconsiderable divergences between the legal systems of the Member States in regard to the nature and degree of protection afforded to business premises against intervention by the public authorities.

No other inference is to be drawn from Article 8(1) (art. 8-1) of the European Convention on Human Rights which provides that: ‘Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence’. The protective scope of that article is concerned with the development of man’s personal freedom and may not therefore be extended to business premises. Furthermore, it should be noted that there is no case-law of the European Court of Human Rights on that subject.

None the less, in all the legal systems of the Member States, any intervention by the public authorities in the sphere of private activities of any person, whether natural or legal, must have a legal basis and be justified on the grounds laid down by law, and, consequently, those systems provide, albeit in different forms, protection against arbitrary or disproportionate intervention. The need for such protection must be recognized as a general principle of Community law. In that regard, it should be pointed out that the Court has held that it has the power to determine whether measures of investigation taken by the Commission under the ECSC Treaty are excessive (judgment of 14 December 1962 in Joined Cases 5 to 11 and 13 to 15/62 San Michele and Others v. Commission [1962] ECR 449)."

This statement was affirmed in the same court’s judgments of 17 October 1989 in Case 85/87 Dow Benelux v. Commission [1989] ECR 3137 at 3157 and Joined Cases 97 to 99/87 Dow Chemical Ibérica and Others v. Commission [1989] ECR 3165 at 3185-6.

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

23. In his application (no. 13710/88) lodged with the Commission on 15 February 1988, Mr Niemietz alleged that the search had violated his right to respect for his home and correspondence, guaranteed by Article 8 (art. 8) of the Convention, and had also, by impairing the goodwill of his law office and his reputation as a lawyer, constituted a breach of his rights under Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1). In addition, he submitted that, contrary to Article 13 (art. 13) of the Convention, he had no effective remedies before German authorities in respect of those complaints.

24. By decision of 5 April 1990, the Commission declared the complaints under Article 8 (art. 8) of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1) admissible and the remainder of the application inadmissible.

In its report of 29 May 1991 (Article 31) (art. 31), the Commission expressed the unanimous opinion that there had been a violation of Article 8 (art. 8) of the Convention and that no separate issue arose under Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1). The full text of the Commission’s opinion is reproduced as an annex to this judgment[*].

FINAL SUBMISSIONS MADE TO THE COURT

25. At the hearing, the Agent of the Government invited the Court to find that the Federal Republic of Germany had not violated Article 8 (art. 8) of the Convention in the present case.

The applicant, for his part, requested the Court to hold that the search of his office had constituted a breach of the Convention.

AS TO THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 (art. 8) OF THE CONVENTION

26. Mr Niemietz alleged that the search of his law office had given rise to a breach of Article 8 (art. 8) of the Convention, which reads as follows:

"1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others."

This submission was accepted by the Commission, on the basis that the search constituted an unjustified interference with the applicant’s private life and home.

A. Was there an "interference"?

27. In contesting the Commission’s conclusion, the Government maintained that Article 8 (art. 8) did not afford protection against the search of a lawyer’s office. In their view, the Convention drew a clear distinction between private life and home, on the one hand, and professional and business life and premises, on the other.

28. In arriving at its opinion that there had been an interference with Mr Niemietz’s "private life" and "home", the Commission attached particular significance to the confidential relationship that exists between lawyer and client. The Court shares the Government’s doubts as to whether this factor can serve as a workable criterion for the purposes of delimiting the scope of the protection afforded by Article 8 (art. 8). Virtually all professional and business activities may involve, to a greater or lesser degree, matters that are confidential, with the result that, if that criterion were adopted, disputes would frequently arise as to where the line should be drawn.

29. The Court does not consider it possible or necessary to attempt an exhaustive definition of the notion of "private life". However, it would be too restrictive to limit the notion to an "inner circle" in which the individual may live his own personal life as he chooses and to exclude therefrom entirely the outside world not encompassed within that circle. Respect for private life must also comprise to a certain degree the right to establish and develop relationships with other human beings.

There appears, furthermore, to be no reason of principle why this understanding of the notion of "private life" should be taken to exclude activities of a professional or business nature since it is, after all, in the course of their working lives that the majority of people have a significant, if not the greatest, opportunity of developing relationships with the outside world. This view is supported by the fact that, as was rightly pointed out by the Commission, it is not always possible to distinguish clearly which of an individual’s activities form part of his professional or business life and which do not. Thus, especially in the case of a person exercising a liberal profession, his work in that context may form part and parcel of his life to such a degree that it becomes impossible to know in what capacity he is acting at a given moment of time.

To deny the protection of Article 8 (art. 8) on the ground that the measure complained of related only to professional activities - as the Government suggested should be done in the present case - could moreover lead to an inequality of treatment, in that such protection would remain available to a person whose professional and non-professional activities were so intermingled that there was no means of distinguishing between them. In fact, the Court has not heretofore drawn such distinctions: it concluded that there had been an interference with private life even where telephone tapping covered both business and private calls (see the Huvig v. France judgment of 24 April 1990, Series A no. 176-B, p. 41, para. 8, and p. 52, para. 25); and, where a search was directed solely against business activities, it did not rely on that fact as a ground for excluding the applicability of Article 8 (art. 8) under the head of "private life" (see the Chappell v. the United Kingdom judgment of 30 March 1989, Series A no. 152-A, pp. 12-13, para. 26, and pp. 21-22, para. 51.)

30. As regards the word "home", appearing in the English text of Article 8 (art. 8), the Court observes that in certain Contracting States, notably Germany (see paragraph 18 above), it has been accepted as extending to business premises. Such an interpretation is, moreover, fully consonant with the French text, since the word "domicile" has a broader connotation than the word "home" and may extend, for example, to a professional person’s office.

In this context also, it may not always be possible to draw precise distinctions, since activities which are related to a profession or business may well be conducted from a person’s private residence and activities which are not so related may well be carried on in an office or commercial premises. A narrow interpretation of the words "home" and "domicile" could therefore give rise to the same risk of inequality of treatment as a narrow interpretation of the notion of "private life" (see paragraph 29 above).

31. More generally, to interpret the words "private life" and "home" as including certain professional or business activities or premises would be consonant with the essential object and purpose of Article 8 (art. 8), namely to protect the individual against arbitrary interference by the public authorities (see, for example, the Marckx v. Belgium judgment of 13 June 1979, Series A no. 31, p. 15, para. 31). Such an interpretation would not unduly hamper the Contracting States, for they would retain their entitlement to "interfere" to the extent permitted by paragraph 2 of Article 8 (art. 8-2); that entitlement might well be more far-reaching where professional or business activities or premises were involved than would otherwise be the case.

32. To the above-mentioned general considerations, which militate against the view that Article 8 (art. 8) is not applicable, must be added a further factor pertaining to the particular circumstances of the case. The warrant issued by the Munich District Court ordered a search for, and seizure of, "documents" - without qualification or limitation - revealing the identity of Klaus Wegner (see paragraph 10 above). Furthermore, those conducting the search examined four cabinets with data concerning clients as well as six individual files (see paragraph 11 above); their operations must perforce have covered "correspondence" and materials that can properly be regarded as such for the purposes of Article 8 (art. 8). In this connection, it is sufficient to note that that provision does not use, as it does for the word "life", any adjective to qualify the word "correspondence". And, indeed, the Court has already held that, in the context of correspondence in the form of telephone calls, no such qualification is to be made (see the above-mentioned Huvig judgment, Series A no. 176-B, p. 41, para. 8, and p. 52, para. 25). Again, in a number of cases relating to correspondence with a lawyer (see, for example, the Schönenberger and Durmaz v. Switzerland judgment of 20 June 1988, Series A no. 137, and the Campbell v. the United Kingdom judgment of 25 March 1992, Series A no. 233), the Court did not even advert to the possibility that Article 8 (art. 8) might be inapplicable on the ground that the correspondence was of a professional nature.

33. Taken together, the foregoing reasons lead the Court to find that the search of the applicant’s office constituted an interference with his rights under Article 8 (art. 8).

B. Was the interference "in accordance with the law"?

34. The applicant submitted that the interference in question was not "in accordance with the law", since it was based on suspicions rather than facts and so did not meet the conditions laid down by Article 103 of the Code of Criminal Procedure (see paragraph 19 above) and since it was intended to circumvent the legal provisions safeguarding professional secrecy.

35. The Court agrees with the Commission and the Government that that submission must be rejected. It notes that both the Munich I Regional Court and the Federal Constitutional Court considered that the search was lawful in terms of Article 103 of the aforesaid Code (see paragraphs 15-16 and 19 above) and sees no reason to differ from the views which those courts expressed.

C. Did the interference have a legitimate aim or aims?

36. Like the Commission, the Court finds that, as was not contested by the applicant, the interference pursued aims that were legitimate under paragraph 2 of Article 8 (art. 8-2), namely the prevention of crime and the protection of the rights of others, that is the honour of Judge Miosga.

D. Was the interference "necessary in a democratic society"?

37. As to whether the interference was "necessary in a democratic society", the Court inclines to the view that the reasons given therefor by the Munich District Court (see paragraph 10 above) can be regarded as relevant in terms of the legitimate aims pursued. It does not, however, consider it essential to pursue this point since it has formed the opinion that, as was contended by the applicant and as was found by the Commission, the measure complained of was not proportionate to those aims.

It is true that the offence in connection with which the search was effected, involving as it did not only an insult to but also an attempt to bring pressure on a judge, cannot be classified as no more than minor. On the other hand, the warrant was drawn in broad terms, in that it ordered a search for and seizure of "documents", without any limitation, revealing the identity of the author of the offensive letter; this point is of special significance where, as in Germany, the search of a lawyer’s office is not accompanied by any special procedural safeguards, such as the presence of an independent observer. More importantly, having regard to the materials that were in fact inspected, the search impinged on professional secrecy to an extent that appears disproportionate in the circumstances; it has, in this connection, to be recalled that, where a lawyer is involved, an encroachment on professional secrecy may have repercussions on the proper administration of justice and hence on the rights guaranteed by Article 6 (art. 6) of the Convention. In addition, the attendant publicity must have been capable of affecting adversely the applicant’s professional reputation, in the eyes both of his existing clients and of the public at large.

E. Conclusion

38. The Court thus concludes that there was a breach of Article 8 (art. 8).

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 (P1-1)

39. Mr Niemietz also argued that, by impairing his reputation as a lawyer, the search constituted a violation of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1), which provides:

"Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties."

40. Having already taken into consideration, in the context of Article 8 (art. 8), the potential effects of the search on the applicant’s professional reputation (see paragraph 37 above), the Court agrees with the Commission that no separate issue arises under Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1).

III. APPLICATION OF ARTICLE 50 (art. 50) OF THE CONVENTION

41. Article 50 (art. 50) of the Convention reads:

"If the Court finds that a decision or a measure taken by a legal authority or any other authority of a High Contracting Party is completely or partially in conflict with the obligations arising from the ... Convention, and if the internal law of the said Party allows only partial reparation to be made for the consequences of this decision or measure, the decision of the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party."

42. In a letter filed on 16 December 1991 (see paragraph 4 above), the applicant requested the Court, taking into account in particular the damage caused to the reputation of his practice, to award him under Article 50 (art. 50) compensation of a type and amount to be determined by the Court in its discretion.

43. The Court is unable to accede to that request.

The applicant has, in the first place, not established that the breach of Article 8 (art. 8) caused him pecuniary damage. If and in so far as it may have occasioned non-pecuniary damage, the Court considers, like the Delegate of the Commission, that its finding of a violation constitutes of itself sufficient just satisfaction therefor. Finally, although Mr Niemietz stated at the hearing that his request extended to his costs and expenses referable to the proceedings in Germany and in Strasbourg, he has supplied no particulars of that expenditure.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Holds that there has been a violation of Article 8 (art. 8) of the Convention;

2. Holds that no separate issue arises under Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1);

3. Dismisses the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 16 December 1992.

Rolv RYSSDAL

President

Marc-André EISSEN

Registrar


[*]The case is numbered 72/1991/324/396.  The first number is the case's position on the list of cases referred to the Court in the relevant year (second number).  The last two numbers indicate the case's position on the list of cases referred to the Court since its creation and on the list of the corresponding originating applications to the Commission.

[*]As amended by Article 11 of Protocol No. 8 (P8-11), which came into force on 1 January 1990.

[*] Note by the Registrar: for practical reasons this annex will appear only with the printed version of the judgment (volume 251- B of Series A of the Publications of the Court), but a copy of the Commission's report is available from the registry.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde