Eckle protiv Nemačke

Država na koju se presuda odnosi
Nemačka
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
8130/78
Stepen važnosti
1
Jezik
Crnogorski
Datum
15.07.1982
Članovi
6
6-1
25
25-1
34
Kršenje
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
(Čl. 34) Pojedinačne predstavke
(Čl. 34) Predstavka
(Čl. 34) Žrtva
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
G. Hans Eckle i njegova supruga Marianne (podnosioci predstavke) su državljani Nemačke, rođeni 1926., odnosno 1935.godine. On je bio vlasnik firme čija se delatnost sastojala u prodaji na kredit materijala i građevinskog zemljišta licima koja su želela da nešto grade. Njegova supruga je bila zaposlena u toj firmi. Firmu su finansirali pojedinci čije su pozajmice (krediti) bile garantovane hipotekama. Kancelarija javnog tužioca u Trieru je 1959.godine otvorila istragu jer je postojala sumnja da su podnosioci predstavke zaključili veći broj ugovora na osnovu lažnih obećanjai da su sebi obezbedili zajmove na osnovu lažnih podataka. Suđenje je počelo u novembru 1970.godine. Podnosioci predstavke su osuđeni na kaznu zatvora. Pored svih pravnih pokušaja nisu dobili zaštitu kakvu su želeli pred domaćim sudskim organima.

Komisija je bila jednoglasnog mišljenja da je ovde postojalo kršenje člana 6 stav 1 Konvencije. Komisija je predmet dostavila Sudu.

Podnosioci su se žalili na dužinu trajanja krivičnih postupaka protiv njih i tvrdili su da su ti postupci prekoračili „razuman rok“.

Član 25 stav 1 – status „žrtve“. Preliminarni prigovor Vlade je odbijen.

NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE
- Pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku, pred sudom.
U krivičnim postupcima „razuman rok“ počinje da teče onog trenutka kada je lice optuženo. Ovo može da se desi pre nego što je predmet dostavljen sudu koji vodi postupak. Dakle, početak predmetnog „perioda“ je od 1.januara 1961.godine. Njegov kraj uključuje i žalbene postupke i to je kraj novembra 1977.godine (postupak u Kelnu, koji je počeo u maju 1967.g.) odnosno krajem januara 1978.godine (u Trieru). Sud smatra da razumnost dužine trajanja postupka mora da se procenjuje u svakom predmetu, u zavisnosti od specifičnih okolnosti slučaja. U Trieru podnosioci predstavke su se služili različitim sredstvima, kao što je zahtev za izuzeće sudija, što izgleda kao opstrukcija postupka. Međutim, kao što je Komisija istakla, član 6 nije od podnosilaca predstavke zahtevao aktivnu saradnju sa sudskim vlastima. Sud je, kao i Komisija, zaključio da sudske vlasti nisu postupale sa neophodnom pažnjom i delotvornošću. Sud smatra da je prekršen član 6 stav 1 Konvencije.
Što se tiče postupka u Kelnu, podnosioci predstavke su svojim radnjama i ovde usporavali postupak.Ipak, Sud smatra da organi vlasti nisu postupali sa dovoljno pažnje i efikasnosti. Dakle, i ovde je prekršen član 6 stav 1 Konvencije.

PRIMENA ČLANA 50 KONVENCIJE (sada član 41)
- Pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.
Sud je odlučio da pitanje primene ovog člana još nije spremno za donošenje odluke.


Preuzmite presudu u pdf formatu

ЕВРОПСКИ СУД ЗА ЉУДСКА ПРАВА

ПРЕДМЕТ ЕКЛЕ против НЕМАЧКЕ

Представка број 8130/78

ПРЕСУДА

СТРАЗБУР

15.07.1982.

НЕЗВАНИЧНИ РЕЗИМЕ И ИСТОРИЈАТ ПРЕДМЕТА

1. Основне чињенице

Г.  Hans  Eckle  и  његова  супруга  Marianne  су  држављани  Њемачке,  рођени 1926, односно 1935. године.

Г.  Eckle  је  био  власник  фирме  чија  се  дјелатност  састојала  у  продаји  на кредит  материјала  и  грађевинског  земљишта  лицима  која  су  жељела  да  нешто граде.  Његова  супруга  је  била  запослена  у  тој  фирми.  Фирму  су  финансирали појединци чије су позајмице (кредити) били гарантовани хипотекама. Дјелатности ове  фирме  између  1959.  и  1967.  године  биле  су  предмет  три  одвојена  кривична поступка: у Триеру, Saarbrückenu и Келну.

 Канцеларија јавног тужиоца у Триеру отворила је 1959. године истрагу јер је постојала  сумња  да  су  подносиоци  представке  закључили  већи  број  уговора  на основу  лажних  обећања  и  да  су  себи  обезбиједили  зајмове  на  основу  лажних података. Суђење је почело 11. новембра 1970. године. Регионални суд у Триеру је, 17. марта 1972. године, г. и гђу Eckle осудио на казну затвора због преваре. Савезни суд правде је,  19.  фебруара  1976.  године,  одбио  њихову  жалбу  због  погрешне примјене  права.  Подносиоци  представке  су  Савезном  уставном  суду  уложили представку којом су се, између осталог, жалили на дужину трајања поступка, али је у  јуну  1977.  године  овај  суд  одбио  да  одобри  наставак  поступка  по  представци наводећи да није имала довољно изгледа за успјех.

 Након   истраге   која   је   почела   крајем   1963.   године,   Регионални   суд   у Saarbrückenu  прогласио  је  подносиоце  представке  кривим  за  превару,  прво  у октобру 1967. године, а касније и 1970, односно 1971. године, након што је Савезни суд  правде  у  марту  1969.  године  поништио  ту  пресуду.  Поновне  жалбе  због погрешне примјене материјалног права су одбијене 20. априла 1972. године.

 Коначно,  Канцеларија  јавног  тужиоца  у  Келну  је  у  марту  1967.  године  из сличних  разлога  отворила  истрагу,  али  је  предмет  затворен  у  септембру  1977. године  због  безначајности  могуће  осуде  у  поређењу  са  осудама  које  су  изречене подносиоцима представке у друга два поступка.

 Регионални суд у Триеру је, у новембру 1977. године, изрекао јединствену казну затвора - ујединивши и оне раније изречене - на седам година за г. Eckleа и двије године и осам мјесеци за његову супругу. Апелациони суд у Koblenzu је, 23. јануара   1978.   године,   одбио   "непосредно   уложену   жалбу"   коју   је,   сваки   од подносилаца представке, уложио на одлуку Регионалног суда.

2. Поступак пред Комисијом за људска права

Овај предмет потиче из представке коју су у децембру 1977. године г. и гђа Eckle   уложили   Комисији.   Они   су   се,   inter   alia,   жалили   на   дужину   трајања кривичних  поступака  који  су  против  њих  покренути  у  Триеру,  Saarbrückenu  и Colognei,  и  тврдили  су  да  су  били  жртве  повреде  њихових  права  на  расправу  у "разумном  року",  у  складу  са  значењем  члана  6  став  1  Конвенције.  Комисија  је представку,  10.  маја  1979.  године,  прогласила  прихватљивом  у  погледу  дужине трајања  поступака  у  Триеру  и  Келну.  У  свом  извјештају  од  11.  децембра  1980. године, Комисија је изразила једногласно мишљење да је овдје постојало кршење члана 6 став 1.

 Комисија је предмет доставила Суду.

  

ИЗВОД ИЗ ПРЕСУДЕ

ПРАВО

  1. Подносиоци представке   су   се   жалили   на   дужину   трајања   кривичних поступака који су против њих покренути у Триеру и Келну; тврдили су да су они прекорачили "разуман рок" установљен чланом 6 став 1.

I. ЧЛАН 25 СТАВ 1

  1. Својим поднеском, и касније усмено на судској расправи, Влада је званично захтијевала од   Суда   да   одлучи   да   због   недостатака   представке   Суд   није   у могућности  да  разматра  меритум  предмета.  Сходно  ставу  Владе,  подносиоци представке више нису могли бити сматрани жртвама у складу са значењем члана 25 став 1 Конвенције, који гласи:

"Комисија   може   да   узме   у   разматрање   представку   коју   је   генералном секретару  Савјета  Европе  упутило  било  које  лице,  невладина  организација  или група  појединаца  која  се  сматра  жртвом  због  кршења  права  признатих  овом конвенцијом,  које  је  учинила  нека  висока  страна  уговорница,  уз  услов  да  је  та висока страна уговорница..."

Како  се  тврди,  њемачки  судови  су  заиста  признали  прекомјерно  трајање поступака  и  одобрили  су  накнаду:  Регионални  суд  у  Триеру  је  ово  узео  у  обзир приликом одређивања казне, а Регионални суд у Келну учинио је слично налажући обуставу гоњења (в. ставове 35 и 55 горе).

Подносиоци представке су оспорили овакво образложење. Ни Комисија му није била наклоњена. Сходно мишљењу Комисије, судови нису нашли било какву повреду  члана  6.  Смањење  казне  коју  је  одредио  Регионални  суд  у  Триеру  није мјеродавно.  Коначно,  није  јасно  утврђено  да  је  Регионални  суд  у  Келну  узео  у обзир прекомјерно трајање поступка приликом обуставе гоњења.

  1. Суд је надлежан да одлучује о наводима прелиминарне нарави уколико их је тужена држава прво истакла пред Комисијом у мјери у којој су, по свом карактеру и околностима, дозвољене (в. пресуду од 13. маја 1980. године, у предмету Artico, серија А, бр. 37, стр. 12, став 24).  Ови услови су у предметном случају задовољени и нема застарјевања.
  2. Ријеч "жртва"   у   смислу   члана   25,   означава   лице   директно   угрожено предметним чином или пропуштањем чињења, постојањем повреде могуће чак и у недостатку  штета:  штета  је  релевантна  само  у  смислу  члана  50  (в.,  inter  alia, пресуду од 26. марта 1982. године, у предмету Adolf, серија А, бр. 49, стр. 17, став 37). – провјерити пресуду. Досљедно   томе,   ублажавање   казне   и   обустава   гоњења,   донесени   због прекомјерног трајања поступка, у принципу не лишавају појединца његовог статуса жртве у складу са значењем члана 25. Они се узимају у разматрање само у циљу процјене обима штете коју је тај појединац наводно претрпио (в., mutatis mutandis, пресуду  од  22.  јуна  1972.  године,  у  предмету  Ringeisen,  серија  А,  бр.  15,  стр.  8, ставови 20 и 21; пресуду од 7. маја 1974. године, у предмету Neumeister, серија А, бр. 17, стр. 18-19, став 40; такође мишљење Комисије у предмету Wemhoff, серија Б, бр. 5, стр. 89 и 273-274). Суд не искључује могућност да би ово опште правило могло да буде изузето кад  су  домаћи  органи  власти,  било  изричито  или  суштински,  признали  кршење Конвенције,  а  онда  за  то  додијелиле  накнаду  (в.  одлуку  Комисије  од  16.  октобра 1980. године о  прихватљивости  представке  бр.  8182/80,  Schloffer  против  Савезне Републике Њемачке). Под оваквим околностима, удвостручавати домаћи поступак и  поступак  пред  Комисијом  и  Судом  било  би  тешко  спојиво  са  карактером супсидијарног заштитног механизма утврђеног Конвенцијом. Конвенција, на првом мјесту,    свакој    држави    потписници    даје    задатак    да    обезбиједи    уживање гарантованих   права   и   слобода   (в.   нарочито   пресуду   о   суштини   "белгијског лингвистичког" предмета од 23. јула 1968. године, серија А, бр. 6, стр. 35, став 10 in fine; и пресуду од 7. децембра 1976. године, у предмету Handyside, серија А, бр. 24, стр. 22, став 48). Овај супсидијарни карактер је још наглашенији у случају држава које  су  инкорпорисале  Конвенцију  у  свој  домаћи  правни  поредак,  и  које  правила Конвенције  третирају  као  директно  примјенљива  (в.  пресуду  од  24.  јуна  1982. године, у предмету Van Droogenbroeck, серија А, бр. 50, став 55).
  3. Како Конвенција   представља   саставни   дио   закона   Савезне   Републике Њемачке, није постојало ништа што би спријечило судове те земље да, уколико је то  примјерено,  одлуче  да  је  прекршена  Конвенција,  нарочито  њен  члан  6  став  1. Домаћи  судови  су,  такође,  имали  на  располагању  средства  којима  би  додијелили накнаду  која,  по  мишљењу  Суда,  може  да  се  покаже  одговарајућом:  сходно досљедној  судској  пракси  Савезног  суда  правде,  приликом  одређивања  казне судија мора ваљано да води рачуна о било каквом прекорачењу "разумног рока" у смислу значења члана 6 став 1 (в. пресуду од 10. новембра 1971. године у предмету Entscheidungen des Bundesgerichtshofes у Strafsachenu, том 24, стр. 239-243). Сходно томе, како је на крају предочила Влада, мора да се утврди да ли су њемачки судови одлучили да је прекршен члан 6 став 1 и, уколико јесу, да ли су одобрили накнаду.
  4. Према образложењу  Регионалног  суда  у  Триеру,  поступак  пред  њим  је трајао један "неумјерен временски период" (пресуда од 17. марта 1972. године, ставн27);  поступци  су  били  "дугог"  и  "прекомјерног"  трајања  (одлука  од  24.  новембра 1977. године, став 35). Овај опис, такође, може да се нађе у пресуди Савезног суда правде од 19. фебруара 1976. године и у пресуди Апелационог суда у Koblenzu од 23. јануара 1978.  године  (в.  ставове  33  и  36  горе).  Све  ове  одлуке,  сем  пресуде Регионалног  суда  у  Триеру,  позивају  се  на  судску  праксу  цитирану  у  ставу  67. Апелациони суд у Koblenzu сам алудира на члан 6 став 1, наводећи да, чак и ако се узме у обзир овај члан, пресуда изречена у Триеру није престрога. Својом   одлуком   од   21.   септембра   1977.   године,   којом   је   обустављен кривични  поступак  покренут  против  г.  и  гђе  Eckle,  Регионални  суд  у  Келну једноставно  констатује  сагласност  оптужених  и  позива  се  на  званичне  поднеске Канцеларије  јавног  тужиоца.  Ова  канцеларија  је  цитирала  образложење  Савезног суда у погледу јединствене казне коју је Регионални суд у Триеру требао да одреди (в. став 33). Канцеларија јавног тужиоца се даље изјаснила да би ово образложење требало да се a fortiori примијени у случају да се нове јединствене казне одређују након могуће казне досуђене у Келну.
  5. Из претходног је очигледно да ниједан од надлежних судова није изричито признао постојање   кршења   члана   6   став   1.   Ипак,   стил   који   су   користили Регионални  суд  у  Триеру  (одлука  од  24.  новембра  1977.  године),  Савезни  суд правде  и  Апелациони  суд  у  Koblenzu,  заједно  са  позивањем  на  пресуде  Савезног суда од 10. новембра 1971. године, може се сматрати да представља закључак у том смислу. Мање поуздана у овом смислу је одлука Регионалног суда у Келну. Чак и под претпоставком да би ова одлука, како је тврдила Влада, требала да се тумачи у свјетлу  званичних  поднесака  Канцеларије  јавног  тужиоца,  тешко  да  може  да  се закључи да је Регионални суд сматрао да је дужином трајања поступка прекршен члан 6 став 1.
  6. Чак и да је прихваћено да се релевантним одлукама на довољно јасан начин признаје пропуст  да  се  испоштује  "разумни  рок",  опет  би  накнада  штете  била неопходна. Сходно томе, питање које се отвара је да ли је ублажавање казне коју је одредио Регионални суд у Триеру, према условима које је поставио у својој одлуци, и прекид поступка који је наредио Регионални суд у Келну, поправило околности које су предмет представке. Суд, међутим, примјећује да је овај дио Владиног аргумента уско везан са другим  аспектом  представке,  односно  обимом  наведеног  кршења.  Сходно  томе, Суд сматра да меритуму треба да се придружи прелиминарни приговор на који се Влада позвала (в., mutatis mutandis, пресуда у предмету Airey, од 9. октобра 1979. године, серија А, бр. 32, стр. 11, став 19).

II. НАВОДНО КРШЕЊЕ ЧЛАНА 6 СТАВ 1

  1. Комисија је изразила мишљење да овдје постоји повреда члана 6 став 1 који гласи: 

"Приликом утврђивања грађанских права и обавеза или основаности било  какве  кривичне  оптужбе  против  њега,  свако  има  право  на  правичну  и  јавну расправу    у    разумном    року    пред    независним    и    непристраним,    законом установљеним судом. ..."

 Влада  је  признала  да  је  поступак,  у  одређеним  фазама,  био  неразумно дугачак.

А.  Дужина трајања поступка

  1. Сходно поднесцима подносилаца представке, поступак у Триеру је покренут у новембру   1959.   године,   а   окончан   је   24.   новембра   1977.   године   када   је Регионални  суд  одредио  јединствене  казне.  На  расправи  је  Влада  тврдила  да  је поступак  трајао  од  7.  октобра  1964.  године  (претрес  просторија  подносилаца представке) до 19. фебруара 1976. године (пресуда Савезног суда правде). Комисија се сагласила са оваквим мишљењем у погледу другог датума, али не и у погледу првог: према мишљењу Комисије, почетни датум мора да се прати бар од 1. јануара 1961. године. За подносиоце представке и Комисију, поступак у Келну је почео 25. априла 1967. године, налогом  за  претрес  и  запљену  против  г.  и  гђе  Eckle.  Влада  је  пред Судом  предочила  датум  када  је  овај  налог  уручен  и  извршен,  тј.  11.  мај  1967. године,  а  не  више  датум  на  који  је  г.  Eckle  притворен,  као  што  је  тврдила  пред Комисијом   (25.   новембар   1969.   године).   Што   се   тиче   окончања   периода, подносиоци представке, Влада и Комисија су се сложиле да је 21. септембар 1977. године дан на који је поступак обустављен.

1. Почеци периода који се узимају у разматрање

  1. У кривичним случајевима, "разуман рок" из члана 6 став 1 почиње да тече оног тренутка кад је лице "оптужено"; ово може да се деси прије него је предмет достављен суду који води поступак (в., на примјер, пресуду у предмету Deweer, од 27. фебруара 1980.  године,  серија  А,  бр.  35,  стр.  22,  став  42),  као  што  је  датум хапшења, датум кад је лице званично обавијештено да ће бити судски гоњено или датум отварања прелиминарне истраге (в. пресуду у предмету Wemhoff, од 27. јуна 1968. године, серија  А,  бр.  7,  стр.  26-27,  став  19;  пресуда  у  предмету  Neumeister,нистог датума, серија А, бр. 8, стр. 41, став 18; и пресуда у предмету Ringeisen, од 16. јула 1971. године, серија А, бр. 13, стр. 45, став 110). "Оптужба", у смислу члана 6  став  1,  може  да  се  дефинише  као  "званично  обавјештење  које  су  појединцу упутиле  надлежне  власти  да  постоји  основана  сумња  да  је  починио  кривично дјело",  дефиниција  која  је  такође  у  вези  са  разматрањем  да  ли  је  "ситуација осумњиченог  значајно  погоршана"  (горе  споменута  пресуда  у  предмету  Deweer, стр. 24, став 46).
  2. Примјењујући ова начела на чињенице овог предмета, Суд сматра да датум који су истакли подносиоци представке у вези са поступком у Триеру не може да буде релевантан јер документи које је предочила Влада показују да поднеском који је поднесен  28.  октобра  1959.  године  није  водила  никаквим  формалним  мјерама истраге која је била одређена. Канцеларија јавног тужиоца је затворила истрагу у предмету  након  што  је  од  надлежних  управних  органа  прибавила  информацију  о максималним  цијенама  у  трговини  грађевинским  материјалом.  Ни  канцеларија јавног  тужиоца  ни  полиција  нису  испитивали  свједоке  и  подносиоце  представке. Права  прелиминарна  истрага  почела  је  у  августу  1960.  године,  када  је  већи  број свједока  испитан  у  вези  са  оптужбама  против  г.  Ecklea  (в.  ставове  11  и  12  горе). Како је истакао представник Комисије, циљ ових испитивања није био да се утврди да ли би требала да се отвори прелиминарна истрага у предмету; сама испитивања су представљала дио прелиминарне истраге. Ипак,  како  није  у  могућности  да  утврди  од  ког  момента  су  подносиоци представке  званично  били  упознати  о  истрази  или  када  је  она  на  њих  почела  да утиче,  Суд  се  слаже  са  мишљењем  Комисије  и  узима  да  је  почетак  предметног "периода" 1. јануар 1961. године. Са  овим  у  вези,  Суд  не  сматра  потребним  да,  како  се  чинило  да  Влада  у једном  тренутку  има  на  уму,  прави  било  какву  разлику  између  подносилаца представке. Мада се чини да истрага од почетка није била усмјерена против ње, гђа Eckle је морала да осјети посљедице у истој мјери као и њен супруг.
  3. Одговарајући датум када је поступак отпочео у Келну, према горе наведеној судској пракси, је дан уручивања налога који је издат 25. априла 1967. године, тј. 11. мај 1967. године (в. став 72 горе).

2. Крај периода који се узимају у разматрање

  1. У вези  са  крајем  "периода",  у  кривичним  предметима,  период  одређен чланом  6  став  1  покрива  цијели  предметни  поступак,  укључујући  и  жалбени поступак (пресуда у предмету König, 28. јуни 1978. године, серија А, бр. 27, стр. 33, став 98).
  2. У поступку у Триеру, након што је Савезни суд правде донио пресуду од 19. фебруара 1976.  године,  још  увијек  је  било  неопходно  да  се  утврде  јединствене казне  које  се  добију  комбинацијом  оних  које  је  Регионални  суд  у  Saarbrückenu претходно одредио 19. фебруара 1970. и 26. марта 1971. године, а затим оних које је  одредио  Регионални  суд  у  Триеру  17.  марта  1972.  године  (в.  ставове  27  и  58 горе). Савезни суд је сам скренуо пажњу Регионалном суду да је, сходно њемачком закону  (чланови  53  и  55  Кривичног  закона),  дужност  судова  да  донесу  такву одлуку,  ако  је  потребно  и  на  сопствену  иницијативу.  Даље,  за  судије  у  Триеру утврђивање   јединствених   казни   није   представљало   ствар   чисте   математичке операције,  јер  су  они  према  члану  54  Кривичног  закона  обавезни  да  изврше сопствену укупну процјену свих кривичних дјела за које су подносиоци представке осуђени у Saarbrückenu и Триеру, као и процјену карактера преступника; у ствари, они  су  ово  и  учинили  у  својој  одлуци  од  24.  новембра  1977.  године.  Уз  то, Регионални  суд  је,  између  осталог,  као  олакшавајућу  околност,  морао  да  узме  у обзир  вријеме  које  је  протекло  од  доношења  пресуде  Савезног  суда  "до  коначне одлуке" (в. став 33 горе). Након  пресуде  Савезног  суда  правде  подносиоци  представке  нису  били  у стању да одреде величину казне која је требало да се утврди. Они су само знали да су  ове  казне   морале  да  буду  мање   од  укупних  казни  које  су  одредила   два регионална  суда,  сваки  у  свом  подручју,  а  које  су  им  одређене  за  утврђена различита кривична дјела (члан 54 став 2 Кривичног закона). У  случају  осуђивања,  не  може  да  буде  "утврђивања...било  какве  кривичне оптужбе”  у  смислу  значења  члана  6  став  1,  све  док  казна  није  дефинитивно одређена.  Сходно  томе,  у  пресуди  у  предмету  Ringeisen  од  16.  јула  1971.  године, Суд је као датум окончања поступка узео дан када је суд који је водио поступак, након  жалбеног  поступка,  донио  одлуку  да  се  цијели  период  који  је  подносилац представке  провео у истражном притвору сматра дијелом казне (серија А, бр. 13, стр. 20 и 45, ставови 48 и 110). Сходно  томе,  период  који  се  узима  у  обзир  је  завршен  23.  фебруара  1978. године када је Апелациони суд у Koblenzu донио пресуду потврђујући јединствене казне које је 24. новембра 1977. године изрекао Регионални суд.
  3. Поступак у  Келну  је,  што  се  овог  Суда  тиче,  завршен  21.  септембра  1977. године када је Регионални суд наредио обуставу гоњења.

3. Закључак

  1. У вези са поступком у Триеру, временски период разматран према члану 6 став 1 износи, сходно томе, седамнаест година и три седмице (од 1. јануара 1961. до 23. јануара 1978. године), односно десет година, четири мјесеца и десет дана када је ријеч о Келну (од 11. маја 1967. до 21. септембра 1977. године). Истичући  чињеницу  да  су  подносиоци  представке  наставили  са  својим незаконитим дјелатностима у току трајања истраге у предмету коју је водио суд у Триеру, Влада је захтијевала од Суда да од укупног трајања овог поступка одбије периоде током којих су почињена нова кривична дјела. Суд сматра овај фактор једноставно за један од елемената који су важни за разматрање "разумности" "периода".

B. Разумност дужине трајања поступка

  1. Разумност дужине   трајања   поступка   мора   у   сваком   предмету   да   се процијени  сходно  специфичним  околностима.  Примјењујући  ово,  Суд,  између осталог, узима у обзир сложеност предмета, поступање подносилаца представке и поступање судских власти (в. горе споменуту пресуду у предмету König, серија А, бр. 27, стр. 34, став 99).  Овај  предмет  се  тиче  низа  поступака  који  су  трајали  седамнаест,  односно десет година. Овакво кашњење је несумњиво неочекивано велико и оно, као опште правило,  треба  да  се  сматра  прекорачењем  "разумног  рока"  одређеног  чланом  6 став 1 (в. горе споменуту пресуду у предмету Neumeister, од 27. јуна 1968. године, серија А, бр. 8, стр. 41, став 20; такође горе споменута пресуда у предмету Кöниг, стр.   34,   став   102).   Под   овим   околностима   на   туженој   је   Држави   да   изнесе образложења.

1. Поступак у Триеру

  1. Иако се  правна  питања  у  вези  са  поступком  у  Триеру  чине  релативно једноставним,  предмет  који  је  истражен  и  поступак  који  је  спроведен,  неспорно постављају   озбиљне   проблеме,   нарочито   у   погледу   самог   обима   активности подносилаца  представке  и  оригиналног  начина  на  који  су  они  представили  своје методе   финансирања   купопродајних   уговора.   Надаље,   истрага   је   добила   на додатној сложености јер је, како је наведено у пресуди Регионалног суда у Триеру, и крајем 1963. и током 1964. године јож увијек закључиван велик број преварних уговора о кредитима.
  2. Далеко од  помагања  да  се  убрза  поступак,  а  вјероватно  у  циљу  одређених одгађања,   г.   и   гђа   Eckle   су   се   служили   различитим   методама   -   укључујући систематске захтјеве за изузеће судија; неки од ових поступака могли би чак да се протумаче и као политика свјесне опструкције (в. ставове 15, 20, 22, 23, 24, 25 и 32 горе). Међутим,  како  је  Комисија  с  правом  истакла,  члан  6  од  подносилаца представке  није  захтијевао  активну  сарадњу  са  судским  властима.  Исто  тако  не може на било који начин да им се приговори на употреби свих правних средстава која су им према домаћем закону била на располагању. Ипак, њихово поступање на које се односи горе наведено представља једну објективну чињеницу која не може да се припише туженој држави, а која ће да се узме у обзир приликом утврђивања да  ли  је  предметни  поступак  трајао  дуже  од  разумног  рока  из  члана  6  став  1  (в., mutatis mutandis, горе споменуту пресуду у предмету König, стр. 35-36, 37, 38 и 40, ставови 103, 105, 108 и 111; и пресуду од 6. маја 1981. године, у предмету Buchholz, серија А, бр. 42, стр. 18 и 22, ставови 56 и 63).
  3. Сходно поднесцима подносилаца представке, трајање поступка проистекло је из  начина  на  који  су  судске  власти  водиле  предмет.  Њихов  највећи  основ  за критику је био да су судске власти покренуле три различита низа истрага и суђења, умјесто да их обједине, тиме дијелећи истрагу на превише појединачних предмета. Комисија  је,  такође,  сматрала  да  се  дужина  трајања  поступка  првенствено односила  на  поступање  судских  власти.  Сходно  мишљењу  Комисије,  непотребна кашњења   узрокована   су   прелиминарним   истрагама,   повлачењем   "оптужнице", доношењем   пресуде   Регионалног   суда   и   разматрањем   писмених   захтјева   за ревизију због погрешне примјене материјалног права. Влада је, у вези са овим, изразила супротно мишљење.
  4. Суд је,  као  и  Комисија,  закључио  да  надлежне  власти  нису  поступиле  са неопходном пажњом и дјелотворношћу. Стога, огроман број предмета у истрази није био без ефекта на продуживање прелиминарне   истраге   (в.   став   16   горе).   Сходно   поднесцима   Владе,   начело "законитости  гоњења"  (начело  обавезног  судског  поступања  у  свим  кривичним дјелима),  како  је  законом  одређено,  присилило  је  органе  власти  да  поступе  на начин на који су поступиле. Међутим, Суд није задовољан овим аргументом. Иако је  члан  154  Закона  о  кривичном  поступку,  који  одређује  могућност  обуставе гоњења,  допуњен  тек  1979.  године,  Влада  је  сама  признала  да  је  ова  реформа утјеловила  праксу  која  је  постојала  у  вријеме  важења  прошлог  закона.  У  сваком случају, у погледу испуњавања обавеза које је преузела у смислу члана 6, Влада не може да се заклања иза могућих пропуста свог сопственог домаћег закона. Даље, закон   који   је   у   релевантно   вријеме   био   на   снази   није   представљао   никакву препреку Канцеларији јавног тужиоца и Регионалном суду да обуставе поступак по одређеним тачкама (в. ставове 16 и 26 горе). Уз  то,  није  лако  да  се  разумије  зашто  је  Канцеларији  јавног  тужиоца  у Триеру 1967. године, односно шест година након отварања истраге, те након што се суочила  са  додатним  кривичним  дјелима  за  која  је  вјеровала  да  су  откривена, требало да закључи да постоји само један начин на који је могло да се поступи, тј. повлачењем  "оптужнице"  (в.  став  18  горе).  Такође  би  требало  да  се  наведе  да  је протекло   око   годину   дана   прије   него   што   су   нови   предмети   прослијеђени Канцеларији јавног тужиоца у Келну (ibid.).Не постоји, такође, ниједно задовољавајуће образложење у погледу питања зашто је пресуда од 17. марта 1972. године подносиоцима представке уручена тек 12. фебруара 1973.  године  (в.  став  27  горе).  Несумњиво  је,  као  што  је  и  Влада истакла,    да    је    доношење    пресуде    захтијевало    анализирање    огромне    масе докумената, али да она сама не може да оправда период од скоро једанаест мјесеци који је протекао након изрицања пресуде. На  крају,  поступак  ревизије  због  погрешне  примјене  права  је  трајао  скоро три године (в. ставове 29 до 33 горе).
  5. Влада је  пред  Судом  истакла  чињеницу  да  је  предмет  Eckle  био  један  од првих  великих  случајева  привредног  криминала,  нарочито  у  подручју  Rhineland- Palatinate.  Како  је  Влада  образложила,  у  релевантно  вријеме  је  органима  власти недостајало  потребно  искуство  и  мјере  за  брзу  и  ефикасну  борбу  против  ових облика  кривичних  дјела.  Наведено  је  да  је,  у  међувремену,  предузета  серија легислативних и управних мјера у овом смислу. Суд  схвата  да  су  специфични  облици  привредног  криминала  првобитно суочиле судске власти са разним проблемима, нарочито у вези са брзим и глатким вођењем  кривичног  поступка.  Суд,  такође,  примјећује  настојања  која  је  Савезна Република Њемачка, у законодавној и управној сфери, уложила у циљу рјешавања овог проблема потребном брзином. Ипак, Суд овим факторима не може да прида одлучујућу  тежину  у  својој  одлуци,  јер  стање  ствари  са  којом  су  се  надлежне власти  суочиле  уопште  није  било  изузетно  (в.,  mutatis  mutandis,  горе  споменуту пресуду у предмету Buchholz, стр. 16, 20-21 и 22, ставови 51, 61 и 63).
  6. У свјетлу  свих  ових  фактора,  Суд  закључује  да  потешкоће  у  истрази  и понашање подносилаца представке нису, сами по себи, утицали на дужину трајања поступка:  један  од  главних  узрока  може  да  се  нађе  у  начину  на  коју  су  судске власти водиле предмет.
  7. Узимајући у  обзир  кашњења  која  могу  да  се  припишу  туженој  држави, смањење  казне  коју  је  подносиоцима  представке  одредио  и  изрекао  Регионални суд,  не  може  да  их  лиши  њиховог  права  на  тврдњу  да  су  жртве  у  складу  са значењем  члана  25  (в.  ставове  68  и  70  горе):  одлука  Регионалног  суда  није садржавала довољно назнака за оцјену да је дужина трајања поступка узета у обзир сврсисходно Конвенцији.
  8. Сходно томе, у вези са овим дијелом предмета, Суд одбацује прелиминарно изјашњавање Владе и закључује да је поступком у Триеру прекорачен разуман рок, што представља кршење члана 6 став 1 Конвенције.

2. Поступак у Келну

  1. Предмет који  је  истраживао  и  водио  суд  у  Келну  првобитно  се  тицао петнаест  лица  и  имао  је  посљедице  ван  земље;  релевантне  оптужбе  нису  се односиле само на превару већ и на преварни стечај и пореску утају (в. став 37 горе). Као и Комисија, Суд сматра да је предмет био нарочито тежак и сложен.
  2. Као и у Триеру, г. и гђа Eckle су успорили ток поступка улагањем бројних представки и  жалби,  често  пропраћених  захтјевима  за  продужавањем  рока  за улагање  писмених  представки  (в. нарочито ставови  43, 45, 47, 48, 49, 51, 53 и 54 горе; упоредити са ставом 82).
  3. Подносиоци представке  су  сматрали  да  су  судски  органи  власти  једини одговорни  за  ова  кашњења.  Уз  своје  већ  наведене  аргументе  (у  ставу  83  горе), ослањали су се на чињеницу да судске власти нису одвојиле оптужбе за превару од осталих оптужби. Комисија,  у  приниципу,  приписује  дужину  поступка  начину  на  који  су судске власти водиле предмет. Она је истакла прекомјерно трајање истраге и, као примјер, закашњели извјештај стручњака; такође је сматрала да је почетак суђења одгођен без оправданог разлога и да је Регионални суд итекако могао да обустави гоњење у ранијој фази. Влада је изразила неслагање са овим мишљењем.
  4. Као и  Комисија,  Суд  је  закључио  да  надлежне  власти  нису  поступиле  са одговарајућом  пажњом  и  експедитивношћу.  Суд  посебно  истиче  да  су  протекле скоро  три  године  од  подизања  "оптужнице"  (25.  септембра  1973.  године,  став  52 горе) до почетка судског поступка (16. септембра 1976. године, став 53 горе). У  вези  са  овим  другим,  Влада   се  оправдавала   великом  претрпаношћу послом   са   којим   су   у   то   вријеме   били   суочени   судије   Регионалног   суда специјализовани   за   привредни   криминал;   Влада   је   набројала   мјере   које   су предузете да се ова ситуација поправи. Суд прихвата да су органи власти настојали да умање заостатке Регионалног суда тако што су повећали број специјализованих савјета са два (у 1973. години) на шест  (у  1977.  години).  Међутим,  узимајући  у  обзир  велику  дужину  трајања,  Суд сматра  да  интензитет  рада  Регионалног  суда,  што  само  по  себи  није  никакав изузетак, не може да се ослања на Владу (упоредити са горе споменутом пресудом у предмету Buchholz, серија А, бр. 42, стр. 16, 20-21 и 22, ставови 51, 61 и 63). Из истог разлога, а само у вези са предметом истраженим и вођеним у Триеру (в. став 85 горе), Суд није у могућности да прида пресудну тежину настојањима учињеним у  Савезној  Републици  Њемачкој  у  циљу  дјелотворније  и  брже  борбе  против привредног криминала, иако су она била суштинска.
  5. На основу  свих  фактора  који  су  узети  у  обзир,  Суд  закључује  да  тежина истраге и понашање подносилаца представке нису само утицали на дужину трајања поступка; један од главних узрока овдје може да се нађе у начину на коју су судске власти водиле предмет.
  6. Обустава гоњења,  коју  је  уз  пристанак  подносилаца  представке  наредио Регионални  суд  21.  септембра  1977.  године,  је  могао,  у  принципу  да  утиче  на њихову правну легитимацију да тврде да су "жртве", у складу са значењем члана 25, али је кашњење које се приписује Влади такво да подносиоци представке ни на који  начин  нису  изгубили  свој  статус  "жртава";  надасве,  рјешење  о  обустави поступка, било да је оно донесено у облику званичног поднеска Канцеларије јавног тужиоца  или  не,  не  указује  ни  на  какве  индиције  да  је  донесено  због  горе споменутих кашњења (в. ставове 68 и 70 горе).
  7. Сходно томе, што се тиче овог дијела предмета, Суд одбацује прелиминарни приговор Владе и закључује да је поступком у Келну прекорачен разуман рок, што представља кршење члана 6 став 1 Конвенције.

III.    ПРИМЈЕНА ЧЛАНА 50

  1. Адвокат подносилаца   представке   је   истакао   да   би   његови   клијенти,   у случају  да  Суд  установи  повреду  Конвенције  по  члану  50,  уложили  захтјев  за правичну   накнаду   штете   која   је   претрпљена   као   резултат   неразумне   дужине поступка,  а  могуће  и  због  судских  трошкова.  Он,  међутим,  није  квантитативно одредио њихов захтјев. Што се тиче Владе, она о овом питању није заузела став. Сходно  томе,  иако  је  покренуто  према  правилу  47  бис  Правила  процедуре Суда,  ово  питање  још  није  спремно  за  разматрање.  Суд  је,  стога,  обавезан  да одложи  ово  питање  и  одреди  даљњи  поступак,  узимајући  у  обзир  могућност договора тужене Државе и подносилаца представке.

 

ИЗ ОВИХ РАЗЛОГА, СУД ЈЕДНОГЛАСНО

  1. Спаја са меритумом предмета прелиминарни приговор Владе, али га одбија након испитивања суштине.

  2. Одлучује да постоји кршење члана 6 став 1 Конвенције.

  3. Одлучује да  питање  примјене  члана  50  још  није  спремно  за  доношење одлуке. Сходно томе,

(а) одлаже споменуто питање у цјелини;

(b) позива  Комисију  да  Суду,  у  року  од  два  мјесеца  од  пријема  ове пресуде, писмено предочи свој став о споменутом питању, а посебно да извијести Суд  о  било  каквом  пријатељском  рјешењу  до  којег  би  Влада  и  подносиоци представке могли да дођу;

(c)   одлаже  даљњи  поступак  и  овлашћује  предсједника  Савјета  да  га закаже уколико се укаже потреба.

Пресуда је сачињена на енглеском и француском језику, француски текст је аутентичан, у Згради људских права, Strasbourg, 15. јула 1982. године.

За регистрара, Herbert PETZOLD, замјеник регистрара

Rolv RYSSDAL, Предсједник

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

  

COURT (CHAMBER)

CASE OF ECKLE v. GERMANY

(Application no. 8130/78)

JUDGMENT

STRASBOURG 

15 July 1982 

In the Eckle case, The European Court of Human Rights, sitting, in accordance with Article 43 (art. 43) of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms ("the Convention") and the relevant provisions of the Rules of Court, as a Chamber composed of the following judges:
Mr. R. RYSSDAL, President,
Mr. THÓR VILHJÁLMSSON,
Mr.W. GANSHOF VAN DER MEERSCH,
Mr. D. EVRIGENIS,
Mr.J. PINHEIRO FARINHA,
Mr. L.-E. PETTITI,
Mr. R. BERNHARDT,
and also Mr. M.-A. EISSEN, Registrar,
and Mr. H. PETZOLD, Deputy Registrar,

 

Having deliberated in private on 23 and 24 March and on 23 June 1982, Delivers the following judgment which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The Eckle case was referred to the Court by the European Commission of Human Rights ("the Commission"). The case originated in an application (no. 8130/78) against the Federal Republic of Germany lodged with the Commission on 27 December 1977 under Article 25 (art. 25) of the Convention by two German nationals, Mr. Hans Eckle and his wife, Marianne.

2. The Commission’s request was lodged with the registry on 18 May 1981, within the period of three months laid down by Articles 32 par. 1 and 47 (art. 32-1, art. 47). It refers to Articles 44 and 48 (art. 44, art. 48) and to the declaration whereby the Federal Republic of Germany recognised the Court’s jurisdiction as compulsory (Article 46) (art. 46). Its purpose is to obtain a judgment on whether or not the facts of the case reveal a breach by the respondent State of its obligations under Article 6 par. 1 (art. 6-1).

3. The Chamber of seven judges to be constituted included, as ex officio members, Mr. R. Bernhardt, the elected judge of German nationality (Article 43 of the Convention) (art. 43), and Mr. G. Wiarda, President of the Court (Rule 21 par. 3 (b) of the Rules of Court). On 30 May 1981, the President drew by lot, in the presence of the Registrar, the names of the five other members, namely Mr. Thór Vilhjálmsson, Mr. W. Ganshof van der Meersch, Mr. D. Evrigenis, Mr. J. Pinheiro Farinha and Mr. L.-E. Pettiti (Article 43 in fine of the Convention and Rule 21 par. 4) (art. 43).

4. Mr. Wiarda assumed the office of President of the Chamber (Rule 21 par. 5) until 17 December 1981 when he exempted himself from sitting (Rule 24 par. 4). He was replaced by Mr. Ryssdal, Vice-President of the Court (Rule 21 par. 3 (b) and 5).

5. Through the Registrar, the President ascertained the views of the Agent of the Government and the Delegate of the Commission regarding the procedure to be followed. On 15 June 1981, he directed that the Agent should have until 30 November to file a memorial and that the Delegate of the Commission should be entitled to file a memorial in reply within two months from the date of transmission of the Government’s memorial to him by the Registrar.

The Government’s memorial was received at the registry on 2 December. On 3 February 1982, the Secretary to the Commission advised the Registrar that the Delegate would present his own observations at the hearings, and forwarded to him the observations of the applicants’ lawyer on the Government’s memorial.

6. After consulting, through the Deputy Registrar, the Agent of the Government and the Delegate of the Commission, the President directed on 9 February that the hearings should open on 22 March.

7. On 15 and 19 March, acting on the instructions of the President, the Registrar asked the representatives to produce several documents; those documents were received at the registry on 19 and 22 March.

8. The hearings were held in public at the Human Rights Building, Strasbourg, on 22 March. Immediately before they opened, the Chamber held a preparatory meeting at which it gave leave to the Agent and advocates of the Government and to the person assisting the Delegate of the Commission to use the German Language (Rule 27 par. 2 and 3).

There appeared before the Court:

- for the Government

Mrs. I. Maier, Ministerialdirigentin at the Federal Ministry of Justice, Agent,

Mr. K.-R. Winkler, Oberstaatsanwalt at the Ministry of Justice of the Land of Rhineland-Palatinate,

Mr. A. Ring, Oberstaatsanwalt at the public prosecutor’s office attached to the Trier  Regional Court,

Mr. M. Willems, Erster Staatsanwalt at the public prosecutor’s office attached to the Cologne Regional Court,

Mr. B. Weckauf, Wirtschaftsreferent at the public prosecutor’s office attached to the Cologne Regional Court,

Mr. K. Kemper, Regierungsdirektor at the Federal Ministry of Justice, Advisers;

- for the Commission

Mr. J. A. FroweinDelegate,

Mr. T. Vogler, Professor at the University of Giessen, the applicant’s lawyer before  the Commission, assisting the Delegate (Rule 29 par. 1, second sentence, of the Rules of Court).

The Court heard addresses by Mrs. Maier for the Government and by Mr. Frowein and Mr. Vogler for the Commission, as well as their replies to its questions. The Government submitted several documents during the hearings; on 30 March, they supplemented their answer to one of the questions put at the hearings and filed some further documents.

THE FACTS

9. In 1952 Mr. Hans Eckle, who was born in 1926, founded the building firm of "Hans Eckle, timber, steel and building materials" at Püttlingen (Saarland), and worked there with his wife, Marianne. He subsequently set up several branches in other places and, in particular, a branch at Schweich, near Trier, in 1958, which was transferred shortly afterwards to Wittlich, and then in 1961 an office in Cologne. In 1962 he was employing about 120 people.

The firm’s business consisted in supplying materials and, later, building sites on credit for people who wanted to build but had few financial resources. Such a system, which the applicant himself called the "Eckle system", had not hitherto been used in the building materials trade.

He covered his financial needs - from 1962 at least - by loans from individuals, who were offered mortgages as security (Grundschulden). In 1965, however, he began to encounter difficulties in this regard and towards the middle of the following year he ceased payment to his creditors of the sums due to them. The overall total of money he owed amounted at the time to about ten million Marks.

10. The trade practices of the applicants from 1959 to 1967 were the subject of three separate sets of prosecutions in Trier, Saarbrücken and Cologne. The first and last of these are in issue in the instant case : the applicants complain that their duration exceeded the "reasonable time" referred to in Article 6 par. 1 (art. 6-1) of the Convention.

In a case of this kind, it is necessary to set out in detail each stage of the impugned proceedings.

I. THE TRIER PROCEEDINGS

1. From the opening of a preliminary investigation to the final preferment of the "bill of indictment" (November 1959 - 15 March 1968)

10. Acting on a complaint lodged on 28 October 1959 by a bank at Wittlich, the public prosecutor’s office began, in November 1959, a preliminary investigation (Ermittlungsverfahren) in respect of Mr. Eckle. On 22 February 1960, after it had obtained information from the Trier Bezirksregierung as to the existence of maximum prices in the building materials trade and without having questioned either the applicants or any witnesses, the prosecutor’s office stopped the investigation. Examination of the complaint was resumed with a fresh preliminary investigation prompted by the receipt in mid-August of a letter from the Trier Chamber of Industry and Commerce advising the public prosecutor that Mr. Eckle was promising to supply his clients with building materials "at average market prices" (handelsübliche Preise) whereas his prices were in fact 25 per cent higher.

In September, the investigation was suspected pending the outcome of a civil action brought against Mr. Eckle by one of his customers, in which the concept of "average market prices" used by Mr. Eckle in his contracts would have to be clarified. These civil proceedings were concluded on 30 October 1962 with a judgment of the Koblenz Court of Appeal (Oberlandesgericht) holding that the applicant had charged prices higher than the average market prices, contrary to the commitments he had entered into with his customers.

12. Forty witnesses were interviewed between 1960 and 1962, and thirty-six witnesses in 1963.

In 1964, the competent authorities held hearings of 133 witnesses, 15 of them outside the Land of Rhineland-Palatinate. The same year the applicant’s business premises were searched and business records (Geschäftsunterlagen) seized. These searches took place firstly on 4 March on an application from the Saarbrücken public prosecutor’s office but in the presence of two officials from Trier, and subsequently on 7 October on an application from the Trier public prosecutor’s office which, on 8 and 9 October, questioned Mrs. Eckle for the first time.

In 1965, 325 witnesses were heard, 106 of them outside the Land.

13. One of the twelve public prosecutors (Staatasanwalt) at Trier, who was in charge of the investigation, was relieved of his other duties in January 1965 in order to allow him to devote himself entirely to the Eckle case. At the instance of the Minister of Justice of the Land, a special commission of five officers from the criminal police began assisting the public prosecutor from this date onwards so that the investigation could be intensified. Previously, as from April 1963, a member of the criminal police had been dealing specifically with the case.

14. On 9 September 1965, the public prosecutor’s office ordered the closure of the investigation, during which according to undisputed information provided by the Government - 540 witnesses had testified and nearly 3,000 documents - extracts from land registers (Grundbücher), contracts, bills, drafts, etc. - had been examined. The prosecutor’s office had made up 37 main files (Hauptakten) and 300 subsidiary files (Nebenakten), to which had been added 120 files relating to civil suits.

15. On 9 September likewise, the public prosecutor’s office informed the applicants and two former female employees of the Eckle firm that it intended to "indict" them. They were requested to give notice within two weeks if they wished to have, before their committal for trial, a "final hearing" by the public prosecutor’s office (Schlussgehör) under Article 169 b of the Code of Criminal Procedure (in force until 31 December 1974).

On 20 September, two counsels for Mr. Eckle asked to be allowed to inspect the file before replying.

After a conference with them on 12 October, the public prosecutor’s office notified them on 3 November that the file would be available to them at the secretariat until 20 November.

The legal advisers acting for Mrs. Eckle and for the two employees did not respond. Accordingly, counsel were assigned to them officially but were replaced in December 1965 and January 1966 by counsel instructed by the parties themselves.

In mid-December 1965, the public prosecutor’s office sent Mr. Eckle’s legal representatives a copy of the main sections of the file, as had been agreed a month earlier, and gave them until 2 February 1966 to decide whether or not they wanted a "final hearing".

A further counsel appeared for Mr. Eckle on 1 February 1966, and then a fourth. They too asked for an opportunity to consult the file and for copies of certain documents in the file; in mid-March, they were given a deadline for stating whether they were requesting a "final hearing".

Between 13 and 15 March, the seven counsel applied for a "final hearing" and for the original file to be made available to each of them beforehand for a period of six months. However, they withdrew their requests on 19 April and 9 May, respectively.

16. Once proceedings relating to the "final hearing" had thus been concluded, the public prosecutor’s office drew up the "bill of indictment" (Anklageschrift). Drafting of this was completed on 3 August and the typescript was sent to the First Criminal Chamber (1. Grosse Strafkammer) of the Regional Court (Landgericht) on 26 October.

The "bill of indictment", which filled four volumes and comprised 793 pages in all, was directed against the applicants and the two former female employees of the Eckle firm. It alleged a total of 474 offences of fraud and extortion, listed almost 500 witnesses and mentioned more than 250 documents produced in evidence.

Proceedings had been dropped by the public prosecutor’s office in respect of 68 cases, in 61 of them pursuant to Article 154 of the Code of Criminal Procedure. In the version in force until the end of 1978, this provision empowered the court (paragraph 2) and, until a "bill of indictment" had been preferred, the public prosecutor (paragraph 1) to take such a measure at any stage of the proceedings if, in particular, the sentence liable to be passed at the end of the proceedings was negligible in comparison with one already finally (rechtskräftig) imposed on the accused - or which the accused had to expect - for another offence.

17. On 23 December 1966, the public prosecutor in charge of the case conferred with the President of the Criminal Chamber about the duplications arising from criminal proceedings pending in Saarbrücken, where the trial hearing was due to begin on 17 March 1967 (see paragraph 58 below).

18. On 16 January 1967, the public prosecutor’s office withdrew the "bill of indictment" because it had learned of other possible offences and felt that further inquiries were necessary.

On 22 August, the Cologne public prosecutor’s office, which had opened a preliminary investigation in respect of Mr. Eckle on 21 March (see paragraph 37 below), stated its willingness to deal with the new cases which the Trier public prosecutor’s office had begun to inquire into. As a result, the Trier public prosecutor’s office transferred these cases to Cologne on 15 March 1968 and on the same day preferred the "bill of indictment" - unchanged in any way - for a second time.

Between 16 January 1967 and 8 February 1968, 234 fresh cases, of which 217 concerned the Saarbrücken and Trier public prosecutor’s offices, had been examined.

2. From the final preferment of the "bill of indictment" to the beginning of the trial (Hauptverfahren) (15 March 1968 - 28 January 1969)

19. Between 26 March and 25 May 1968, the President of the First Criminal Chamber of the Regional Court took several steps to ensure that the accused were represented; on the last-mentioned of these dates, the Regional Court assigned to them four officially appointed defence counsel.

On 30 May, the President drew the attention of the public prosecutor’s office to the fact that it had not yet offered the accused a "final hearing" in respect of the new cases. The prosecutor’s office replied on 11 June, pointing out that these cases had been transferred to Cologne (see paragraph 18 above).

On 2 July, the Regional Court asked to be sent the "bill of indictment" drawn up by the Saarbrücken public prosecutor’s office (see paragraph 58 below): the Court was examining whether the numerous offences alleged against the applicants amounted to continuous conduct which had to be regarded as a single offence, in which event the prior conviction at Saarbrücken would preclude any further conviction. Three days later the Saaurbrücken public prosecutor’s office transmitted to the Regional Court a copy of the judgment of 17 October 1967 (see paragraph 58 below) and informed it that the files had been forwarded to the federal public prosecutor’s office (Bundesanwaltschaft) for the purposes of the proceedings for review on a point of law (Revisionsverfahren).

In response to a request from one of the defence counsel for the applicants that he should be given copies of the file, the Regional Court, declared, inter alia, on 23 July 1968 that it remained to be decided whether the above-mentioned preferment of the "bill of indictment" could validly stand.

On 19 August, the Regional Court sought information from the Saarbrücken public prosecutor’s office about the state of the proceedings; it stressed that it needed the "bill of indictment" it had asked for on 2 July. This was finally sent on 4 October by the Trier public prosecutor’s office, which urged at the same time that a decision be taken on the "bill of indictment" it had itself preferred.

On 28 January 1969, the Regional Court admitted the latter "bill of indictment" (Zulassung der Anklage) and ordered that the trial open (Eröffnung des Hauptverfahrens).

3. Proceedings before the Trier Regional Court (28 January 1969 - 12 February 1973)

20. Counsel for Mrs. Eckle having asked on 14 February 1969 for the file to be made available to him, the Regional Court replied on 18 February that copies would be forwarded to him. On the same day counsel for Mr. Eckle called on the Regional Court to quash the preferment of the "bill of indictment".

On 16 April, counsel for Mrs. Eckle urgently requested the Regional Court not to take any action in the case before receiving the text of the judgment delivered on 14 March 1969 by the Federal Court of Justice (Bundesgerichtshof) in the matter of the Saarbrücken proceedings (see paragraph 58 below). The judgment was transmitted to the Regional Court on 29 April by the Saarbruüken public prosecutor’s office.

On the previous day the Regional Court had refused to issue a warrant for the arrest of Mr. Eckle on the grounds that he was still subject to such a warrant in the Saarbrücken proceedings.

On 28 May, it informed counsel for Mrs. Eckle, who on 16 April had complained that eight files were missing, that these related to proceedings which had been dropped.

On 2 April, one of the officially assigned defence lawyers had asked the Court to revoke his appointment. In order to enable him to continue to act, the Regional Court suggested to the public prosecutor’s office on 30 September that it should ask for proceedings to be terminated in the case in which the lawyer in question had previously appeared in another capacity. On 14 October, the public prosecutor’s office made a request to this effect, which the Regional Court granted on 17 November.

21. On 14 October 1969, the public prosecutor’s office applied for a warrant for the arrest of Mr. Eckle who had been released from detention in relation to the Saarbrücken proceedings, but the Regional Court refused the application on 17 November. On appeal by the public prosecutor’s office, the Koblenz Court of Appeal quashed this decision on 28 January 1970 and issued a warrant for the arrest on the applicant.

At the request of the public prosecutor’s office (6 February) the Cologne District Court (Amtsgericht) on 12 March served the warrant on Mr. Eckle who was in detention in Cologne in respect of the proceedings there (see paragraph 43 below). Mr. Eckle immediately appealed against the issuing of the warrant, but the Koblenz Court of Appeal dismissed the appeal on 2 April.

22. On 20 April 1970, the President of the First Criminal Chamber of the Trier Regional Court advised the relevant authority that the magnitude of the Eckle case was preventing him from handling other cases. On 1 June, he reached an agreement with his colleague at the Saarbrücken Regional Court as to the dates of the hearings to be held by their respective courts (see paragraph 58 below). On 2 July, he fixed the date of 11 November for the opening of the trial hearing and notified defence counsel accordingly.

On 19 October, counsel for Mrs. Eckle withdrew a statement whereby, on 19 April 1968, he had waived his claim to certain costs and expenses, and requested the Regional Court to appoint him as defence counsel unconditionally. Four days later, counsel for Mr. Eckle applied for a postponement of the hearings, asserting that he dit not have enough time to prepare the defence. The Regional Court rejected both applications on 27 October.

On 31 October, Mr. Eckle himself asked for the hearings to be postponed, pleading, inter alia, Article 6 par. 3 (b) (art. 6-3-b) of the Convention, but the Regional Court refused the request on 4 November.

23. The trial opened on 11 November. Mr. Eckle immediately sought an adjournment, and Mrs. Eckle suspension of the proceedings; the third defendant challenged two of the judges.

The Regional Court dismissed the challenge on 17 November. On the same day, it excluded Mr. Eckle from the courtroom on grounds of his behaviour before the Court and, in answer to an objection raised by one of the co-defendants, affirmed its jurisdiction in the case.

Two days later, it declined to grant a further application for an adjournment which Mr. Eckle had made on 17 November. On the same day, Mr. Eckle requested his release from detention; he and his wife went so far as to refuse to give their particulars, and counsel for the defence asked the Court for the author of the "bill of indictment" to be called as a witness so that certain points in it could be clarified.

The public prosecutor who had drawn up the "bill of indictment" was heard on 26 November, after which all the defendants applied for the proceedings to be terminated. Mr. Eckle declared himself unfit to stand trial and sought a formal decision from the Regional Court on this matter.

The "bill of indictment" and the prior order to commence the trial hearing were read out in court on 3 December. Prior to that, the Regional Court had ordered that prosecution in some of the cases should be dropped. It also refused the defendant’s applications for the discontinuance or suspension of the proceedings. On the same day, Mr. Eckle challenged three of the judges and asked the Regional Court to postpone the hearing in order to give him time to obtain the documents needed to support his challenge.

On 10 December, Mr. Eckle was once more removed from the courtroom and sentenced to one day’s imprisonment for his behaviour before the Court: he had insulted the President and thrown paper at him. In evidence to the Regional Court, a doctor who had examined the applicant considered him fit to stand trial, although stating that it would be necessary to keep the applicant under observation before being able to give a final opinion.

The Regional Court thereupon decided that Mr. Eckle should provisionally be placed in a psychiatric hospital with a view to a medical report being made on him; the hearing was adjourned sine die on 17 December.

24. The psychiatric examination was completed on 23 January 1971 and the medical report filed on 20 February. According to the doctor, the applicant’s behaviour during the hearings was not the result of any illness.

Between 24 February and 26 March, hearings took place in the Saarbrücken proceedings, which ended on the latter date with the conviction of Mr. Eckle (see paragraph 58 below).

25. On 16 June, hearings resumed before the First Criminal Chamber of the Trier Regional Court, the President of which had been replaced in December 1970; the hearings continued until 17 March 1972. During the 28 days of hearings, the Regional Court heard approximately 110 witnesses, including an expert witness, and more than 500 documents were read out.

According to the undisputed account of the proceedings furnished by the Government, Mr. Eckle challenged judges on twenty occasions - sometimes twice on the same days - and his wife did so some ten times. Furthermore, he objected to the composition of the Regional Court, challenged two experts, introduced ten motions to take evidence (Beweisanträge), requested his release from detention ten times and suspension of the trial four times. Five times he claimed to be unfit to stand trial and requested a medical examination; on five occasions the Regional Court took evidence from a doctor who, on one of these occasions, judged the applicant to be incapable of attending court for the rest of the day. On seven occasions Mr. Eckle was sentenced to two or three day’s imprisonment on account of his behaviour and he was eight times removed from the courtroom for several days, notably in the period from 18 October 1971 to 19 January 1972.

According to the same account, Mrs. Eckle for her part submitted motions to take evidence on three occasions; she applied three times to the Regional Court for the instructions given to the counsel officially assigned to defend her to be withdrawn, twice for the trial to be suspended, twice again for it to be discontinued and on three occasions for the appointment of a second lawyer.

26. On 23 November 1971, the Regional Court terminated the proceedings, pursuant to Article 154 of the Code of Criminal Procedure (see paragraph 16 above), in respect of more than 400 of the counts in the "bill of indictment".

27. On 17 March 1972, Mr. Eckle was sentenced to imprisonment for four years and six months, his wife to a term of eighteen months and the two co-defendants to ten and six months respectively. At the same time, the Regional Court discharged the warrant for the arrest of the applicant.

The Regional Court’s judgment found Mr. Eckle guilty of fraud committed jointly with other persons to the detriment of customers in forty-two cases and to the detriment of creditors in sixteen cases, and of attempted fraud in one case concerning a creditor. On two charges relating to a customer and a creditor respectively he was acquitted. The Court terminated proceedings in three cases because they were time-barred.

Mrs. Eckle was convicted of fraud committed jointly with other persons in thirty-nine cases to the detriment of customers and in sixteen cases to the detriment of creditors, and of attempted fraud in one case involving a creditor. The Court acquitted her on the same two counts as her husband and terminated proceedings in six cases, including the three cases that also concerned her husband.

According to the findings in the judgment, the conclusion of the illegal contracts dated back to 1959-1960 in respect of the customers and 1962-1964 in respect of the creditors.

When deciding the sentences the Regional Court took into account, inter alia, "to the advantage of all the defendants", "the inordinate length of time during which they had been exposed to the drawbacks and unpleasantness of the investigation and trial proceedings, something which was not wholly their own fault".

The judgment - which ran to 236 pages - was served on the applicants on 12 February 1973 that is a little less than eleven months after its delivery.

28. Whilst the trial hearing was continuing, an auxiliary chamber (Hilfskammer) specially set up to relieve the First Criminal Chamber dealt with all the other cases allocated to the latter.

4. Proceedings for review on a point of law (Revisionsverfahren) (February 1973 - 11 February 1976)

29. The four persons convicted petitioned for review on a point of law (Revision). In this connection, between 27 February and 8 March 1973 Mr. and Mrs. Eckle submitted several memorials to the Federal Court of Justice, alleging various errors in law as well as procedural irregularities.

After the counter-memorial by the Trier public prosecutor’s office had been drafted on 31 October, the file was sent to the federal public prosecutor’s office on 28 November.

30. On 4 February 1974, the federal public prosecutor’s office noticed that it was not clear from the file how eight of the cases heard by the Regional Court had been disposed of.

When consulted on this, the Trier public prosecutor’s office pointed out that most of the obscurities arose from inaccuracies in the minutes of the hearings, while in two cases the failure to cease prosecution was due to inadvertence. The matter was referred to the Trier Regional Court, which decided on 22 February and 4 March to rectify the minutes and terminate the proceedings relating to the two cases in question. On 6 March, the Trier public prosecutor’s office returned the file, together with a supplementary report, to the federal public prosecutor’s office and at the latter’s request also forwarded the "bill of indictment" of 19 March.

31. On 1 August 1974, the federal public prosecutor’s office requested the Trier public prosecutor’s office to reply in writing to the applicant’s objections to the composition of the Regional Court and, in particular, to produce the official statements of the judges concerned and the charts showing the allocation of business in 1971.

After taking - between September and December 1974 - statements from eleven judges (some of whom were no longer in Trier), the public prosecutor’s office sent them to the federal public prosecutor’s office on 29 January 1975 together with comments. On 21 February, it transmitted some further documents which the federal public prosecutor’s office had asked for on 4 February.

32. On 7 April 1975, the applicant’s new lawyer applied for the proceedings to be dropped as being time-barred. On 24 April, the member of the federal public prosecutor’s office dealing with the case requested the President of the Second Division (Senat) of the Federal Court of Justice to set down a date for the opening of the hearing: in his submission, the proceedings were not time-barred.

On 2 December, the President directed that the hearing should be held on 11 February 1976.

Mrs. Eckle’s new defence counsel submitted supplementary written pleadings on 26 February 1976; and on 4 February, one of the two co-defendants withdrew her petition for review on a point of law.

33. Following the hearing on 11 February, the Federal Court of Justice dismissed the petitions on 19 February.

At the end of the judgment, the Federal Court recalled that cumulative sentences (Gesamtstrafe) combining those passed in Trier and in Saarbrücken (see paragraph 58 below) remained to be determined. In this connection, it stated, inter alia:

"Excessive length of criminal proceedings may - and the Regional Court did not overlook this - constitute a special mitigating circumstance (Entscheidungen des Bundesgerichtshofes in Strafsachen, vol. 24, p. 239). When a cumulative sentence has to be determined retrospectively, this consideration must likewise apply to the period which has already elapsed between the hearing before the trial court and the moment when the principle of res judicata took effect in respect of the judgment, and which will continue to elapse until the final decision. Attention must also be drawn in this case to the special burden imposed on the defendants by the dividing up of groups of cases consisting in the repeated commission of similar offences into two sets of criminal proceedings. The Court is not required to rule on the merits of this allocation. It considers, however, that the spirit of the law would be lost sight of ... if, when determining sentence, this circumstance were not clearly (deutlich) taken into account."

5. Proceedings relating to the constitutional complaints (24 May 1976 - 30 June 1977)

34. On 24 and 28 May 1976, Mr. and Mrs. Eckle applied to the Federal Constitutional Court (Bundesverfassungsgericht). Challenging the judgments of both the Federal Court of Justice and the Trier Regional Court, they alleged a violation of sections 1, 2, 3, 19 par. 4 and 103 of the Basic Law (Grundgezetz), mainly on account of the excessive length of the trial and of the existence of three distinct sets of proceedings.

On 30 June 1977, a bench of three members of the Constitutional Court decided not to hear the applications; it judged that they did not offer sufficient prospects of success.

6. Determining cumulative sentences (Gesamtstrafen) (24 November 1977)

35. On 24 November 1977, the Trier Regional Court fixed cumulative sentences combining those it had pronounced itself and those imposed by the Saarbrücken Regional Court (see paragraphs 27 above and 58 below). The new sentences fixed were: imprisonment for seven years in the case of Mr. Eckle and for two years and eight months in the case of his wife. Acting on submissions dated 19 October from the Trier public prosecutor’s office, the Court suspended for five years that part of Mr. Eckle’s sentence which was in excess of five years and eleven days, and suspended for two years that part of Mrs. Eckle’s sentence which was in excess of one year and four months.

In the grounds given for its decision in respect of Mr. Eckle, the Trier Regional Court repeated the above-quoted reasoning of the Federal Court of Justice (see paragraph 33 above). It appeared to the Court that the long duration of the criminal proceedings should be taken into account in Mrs. Eckle’s favour too.

36. On 23 January 1978, the Koblenz Court of Appeal dismissed an "immediate appeal" (sofortige Beschwerde) entered by each of the applicants, on 1 and 2 December respectively, against the Regional Court’s decision. The Court of Appeal held, inter alia:

"... the Criminal Chamber rightly regarded the excessive length of the criminal proceedings and the separation of groups of comparable cases into several acts of proceedings as a special mitigating circumstance and it took account of this when determining sentence (Echtscheidungen des Bundesgerichtshofes in Strafsachen, vol. 24, p. 239). Its dicta on this point are comprehensive, sensible and in accordance with the principles laid down by the Federal Court of Justice in its judgment of 19 February 1976 in the instant case ... [The Court of Appeal] too is of the opninion that these reasons justify a cumulative sentence of [seven years for Mr. Eckle and two years and eight months for Mrs. Eckle]. Even having regard to Article 6 (art. 6) of the Convention ..., this sentence does not appear to be unduly severe (ibid, vol. 24, p. 239). Considering also the culpability (unter Abwägung auch der Schuld) of the defendants, a reduction of sentence does not seem appropriate ..."

According to the Government, Mr. and Mrs. Eckle thereupon applied to the Federal Constitutional Court which rejected their applications.

II. THE COLOGNE PROCEEDINGS

1. From the opening of a preliminary investigation to the preferment of the "bill of indictment" (21 march 1967 - 25 September 1973)

37. On 21 March 1967, the Cologne public prosecutor’s office began a preliminary investigation of Mr. Eckle, who was suspected of having committed, inter alia, various frauds. From 29 March onwards the investigation - which had been commenced ex officio following the appearance of a number of articles in the press - was extended to cover several complaints lodged in February and March by purchasers of building materials and persons who had made loans to the Eckle firm.

The Cologne proceedings comprised five groups of charges in all (see paragraph 80 of the Commission’s report):

(a) They covered first of all a complex of frauds against customers of the Eckle firm who had allegedly suffered losses after the latter had gone bankrupt. The persons concerned in this part of the proceedings were the applicants, the two close collaborators who were later convicted at Trier (see paragraph 27 above), a tax consultant, two architects and a building expert.

(b) The second group concerned the "Hobby-Bau GmbH" company in Frankfurt. The object of this company, which was founded in 1965 by two former employees of the applicants, was to carry on the Eckle firm’s business activities in the Frankfurt area. Mr. Eckle was supposedly in control of this company; his wife had been given power of disposal over its assets. The company had ceased payments at the end of 1966, and in December 1967 bankruptcy proceedings were commenced.

(c) The third group of charges was connected with Mr. Eckle’s relations with a Mr. Neubeck of Cologne and the companies he controlled, and in particular their financial and trading operations, with alleged transfers of property to Liechtenstein and Switzerland, and with the bankruptcy of the Neubeck companies; proceedings in respect of the latter were, however, severed from the rest.

(d) The fourth group dealt with the business relations of the Eckle firm or the Hobby-Bau GmbH company and its manager with an accountant and two companies both called Westropa-Bauservice, whose head offices were in Zug (Switzerland) and Munich.

(e) The fifth group related mainly to the Eckle company; the applicants, those of their employees accused with them and other persons were suspected of having committed either as principals, co-principals or accessories offences of fraudulent bankruptcy and tax evasion.

During 1967 and 1968, the investigation was widened to cover thirteen persons other than the applicants.

38. At the request of the public prosecutor’s office, the Cologne District Court (Amtsgericht) issued a search and seizure warrant in respect of the applicants on 25 April 1967. The police thereupon searched the business premises of the Eckle company on 11 and 12 May. They seized four metric tons of documents which the public prosecutor’s office made available to an accountant (Wirtschaftsprüfer) whom it had appointed as a consultant the previous month. Also in May a special commission was set up composed of a public prosecutor and three police officers who were specialists in investigating economic crime; this commission worked exclusively on the Eckle case and continued in existence until May 1972.

According to the account of events provided by the Government, between 1967 and 1972 the relevant authorities applied for, authorised and, with a few exceptions, performed numerous searches of the offices and private dwellings of the applicants and some of their co-accused, the offices of other companies and the offices of more than thirty-five banks; in addition, they seized a mass of documents. In 1967: such measures were carried out on 23 May, at Völklingen; on 20 and 21 July, in Cologne; on 25 July, at Püttlingen; and on 24 and 25 August and 14 October, in Frankfurt; on 30 January, at Steinau; on 6 and 7 February, in Cologne; on 16 February, in Frankfurt; in 1968: on 29 January, in Frankfurt; on 18 and 22 February, at Miesbach and in Munich; on 8 March, in Frankfurt; on 15 March, in Düsseldorf and Essen; on 15 and 16 March, in Frankfurt; from 1 to 4 April, at Völklingen and in Saarbrücken; on 2 April in Munich; on 10 April, in Augsburg; on 18 and 19 April, in Frankfurt; on 6 and 7 May, in Saarbrücken and at Wittlich; on 15 May, in Trier; on 24 June, at Seligenstadt; on 23 July, in Munich; on 19 September, in Kassel; from 1 to 5 October, in Munich; on 11 November, in Frankfurt; on 3 and 4 December, in Hamburg; and on 12 December, in Cologne; in 1969: on 30 January in Frankfurt and Darmstadt; on 8 April, at Völklingen; on 11 and 24 April, in Saarbrücken; on 14 June, in Cologne; on 24 and 26 November, at Ottweiler; on 25, 26 and 27 November, at Saarlouis and Bous; on 1 December at Bous; and on 11 December, in Saarbrücken and at Saarlouis; in 1970: on 6 August, in Saarbrücken and at Gersweiler; and on 30 November, in Frankfurt; in 1971: on 19 April, in Saarbrücken; and on 20 April, at Saarlouis; and in 1972: on 14 April, in Munich.

The appeals which the parties concerned lodged from time to time (for example, on 31 July and 13 and 29 September 1967 and on 26 September and 14 October 1969) were dismissed, except for the second one, which was partly allowed on 4 October 1967 by the Cologne Regional Court.

39. The prosecutor in charge of the investigation conferred on 9 and 16 May 1967 with the criminal investigation police about coordination of action and, on 16 May, with the consultant whom he instructed to carry out certain tasks (Teilgutachten).

On 10 August, he requested the criminal investigation police to question four witnesses about certain specified points, and, on 16 August, he sent further documents to the consultant.

On 22 August, he assumed responsibility for a number of cases and agreed to the transfer of those which the Trier public prosecutor’s office had begun to inquire into (see paragraph 18 above). Seven days later, he requested the public prosecutor’s offices in Frankfurt and Offenburg to forward to him various file of which he had copies made on 18 September.

During the months that followed, the prosecutor took over a number of preliminary investigations which had begun elsewhere: three of them on 10 October, 207 on 10 November, five on 11 December, two on 11 January 1968 and three on 8 February 1968.

On 15 February 1968, he asked the federal office of the criminal investigation police (Bundeskriminalamt) to make inquiries into a company in Switzerland and four others in Liechtenstein which he suspected were being run by Mr. Eckle and his fellow accused Neubeck.

On 11 and 20 June, he asked for certain inquiries to be made by the criminal investigation police in Dudenhofen, Kassel and other places, and circulated a letter written in May and containing a list of questions to numerous foreign companies and individuals residing abroad who had allegedly suffered loss.

On 20 June too, he summoned a witness in order to have him questioned by the criminal investigation police; other witnesses made statements on 24, 25 and 27 July.

At the request and in the presence of the public prosecutor’s office, one of the co-accused was questioned on 18 September by a judge from the Seligenstadt District Court; another co-accused was similarly questioned on 4 October.

40. On 29 November 1968, the public prosecutor’s office instructed the consultant it had appointed in 1967 (see paragraph 38 above) to produce an expert opinion on seven listed points, including the history of the Hobby-Bau GmbH company and its relations with the Westropa company. On 23 July 1969, it sent him other documents for the purpose.

41. On 10 January and 23 July 1969, four preliminary investigations in respect of Mr. Eckle which had been begun notably in Saarbrücken, Frankfurt and Trier were transferred to the Cologne public prosecutor’s office, which on 20 February made inquiries of the local authorities of six municipalities concerning the purchase of land by the Hobby-Bau GmbH company and at the same time asked for the production of the land registers of the relevant district courts.

On 31 March and 8 July prosecutor’s office heard the applicant informally for information purposes. On 16 April and 19 June, it summoned witnesses in Saarbrücken and Saarlouis for questioning; on 18, 21 and 22 April, it advised the public prosecutor’s office in Saarbrücken and Koblenz of the purpose of the investigation and of a number of inquiries made and still to be made. On 14 May, the Trier public prosecutor’s office sent to Cologne nine volumes of the file on the proceedings in Trier; these were returned by the Cologne office on 6 June. On 9 June, the latter asked the presiding judges of the District Courts of Cologne and Völklingen to provide it with a list of the seizures which had been made in respect of the Eckle firm and the applicants.

In July, August and September, the public prosecutor’s office instructed the criminal investigation police in Mannheim, Saarbrücken, Berlin and Hamburg to make inquiries into life-insurance policies which Mr. Eckle had taken out with a number of companies; sought information from an insurer in Saarbrücken; obtained the opinion of the Federal Banking Supervisory Office (Bundesaufsichtsamt für Kreditwesen); and applied for the files concerning the land register at Völklingen.

42. According to the report of the Commission, from March 1967 to August 1968 statements were taken from about 832 creditors, from the majority of some 3,500 purchasers of building materials from the Eckle company and from a large number of other witnesses or employees; and the Eckle company’s accounts with some twenty-five credit institutions were examined. Until October 1969 the investigation was focused on the alleged frauds committed by the accused to the detriment of 832 creditors and 3,590 purchasers of building materials.

43. As requested by the public prosecutor’s office on 13 November 1969, the Cologne District Court issued, five days later, a warrant for the arrest of two co-accused and Mr. Eckle. The latter was remanded in custody on 25 November and he remained in custody on that basis until 5 September 1970; from the next day onwards in accordance with a decision taken by the District Court on 1 September, he was detained on the basis of the warrant for his arrest which the Koblenz Court of Appeal had issued on 28 January 1970 in the proceedings at Trier (see paragraph 21 above).

The applicant several times appealed unsuccessfully to the Cologne District Court, Regional Court and Court of Appeal against the issue of the arrest warrant on 18 November.

44. During the latter period, that is between December 1969 and September 1970, the Cologne public prosecutor’s office heard Mrs. Eckle (12 December); discussed the progress of the proceedings with the public prosecutor’s office in Saarbrücken (26 January 1970) which, by mutual agreement, transferred to Cologne an investigation in respect of one of the other persons accused (5 March); had four witnesses summoned in Saarbrücken (20 May); and set dates for the hearing of a number of people, notably in Saarbrücken, Frankfurt, Ahrweiler and Hamburg (21, 22, 28 and 30 July, 26 August).

On 30 July 1970, the consultant’s terms of reference were widened, and the consultant informed the public prosecutor’s office 11 August that an expert opinion could not be produced before mid-1971.

45. On 1 September, the Cologne District Court refused to make available to Mr. Eckle the legal codes, books and periodicals and the 2,000 files which he had asked for.

On 9 September, Mr. Eckle challenged a judge on the District Court, which rejected the challenge on 21 September as no grounds for it had been adduced. An appeal was dismissed on 4 December by the Cologne Court of appeal - two of whose judges Mr. Eckle had previously challenged - because he had not put forward any supporting reasons, although the Court had twice given him extra time to do so.

46. Continuing its investigation, the public prosecutor’s office proceeded to set dates for hearing a number of people itself, mainly elsewhere than in Cologne, or alternatively to request the appropriate criminal investigation police or courts to question them (24 and 26 November 1970, 18 and 19 January, 3 February, 30 March, 6, 7, 28 and 29 April 1971); business records of the Eckle company were examined, seized and sent to the consultant by the prosecutor’s office (12 to 14 May 1971); requests for the production of files were made to other courts, including the Federal Constitutional Court (24 May, 18 June, 19 July, 23 August, 29 September); information was sought from the Cologne Court of Appeal (24 May); and the Cologne Social Security Office was asked to make certain inquiries (18 August).

On 13 August 1971, the consultant submitted an interim report on the Eckle company’s indebtedness, insolvency and suspension of payments.

On 21 October, a doctor transmitted to the public prosecutor’s office an expert opinion, which it had requested on 4 October, on Mr. Eckle’s fitness to stand trial.

47. On 21 November, Mr. Eckle applied, amongst other things, for the warrant for his arrest to be revoked. The Cologne District Court refused the application on 30 November. On appeal, the Cologne Regional Court on 13 December 1971 and then the Cologne Court of Appeal on 17 January 1972 upheld that decision.

Between January and April 1972, the public prosecutor’s office summoned, or caused to be summoned, a number of witnesses, Mrs. Eckle and other accused persons so that they could make statements (notably on 6 January 1972, 1, 17 and 28 February and 3 and 8 March) and on 22 March requested another doctor to give his opinion on Mr. Eckle’s fitness to stand trial.

From 17 March 1972, the day he was convicted in the Trier proceedings (see paragraph 27 above), the applicant was detained on remand under a warrant issued, and subsequently confirmed on 8 May, by the relevant Cologne court. On 2 June, the same court decided to suspend Mr. Eckle’s remand in custody to enable him to serve the sentence passed on him on 26 March 1971 by the Saarbrücken Regional Court (see paragraph 58 below). The Cologne Regional Court dismissed appeals by Mr. Eckle on 22 June and 20 November.

48. The public prosecutor’s office completed the investigation on 10 May 1972 and on the same date dropped the prosecutions against some of the co-accused.

It asked the Cologne Regional Court on 14 June to assign two official defence counsel, in particular for Mr. Eckle. On 20 June, the Court appointed one of them - Mr. Muhr to whom the public prosecutor’s office sent a copy of the files and other documents on 14 August and 2 October - but refused Mr. Eckle’s request that it should nominate Mr. Becker, who had defended him in the trial at Trier. An appeal by Mr. Eckle against this latter decision was dismissed on 20 November. On the same day, the Regional Court discharged Mr. Muhr from his duties and replaced him as official defence counsel by the applicant’s lawyer, Mr. Preyer, to whom it had already sent the main files, among other things, on 13 November.

On 20 June, the consultant had filed his final report on the Eckle firm; four months later he submitted one on the Hobby-Bau GmbH company.

On 17 July, the public prosecutor’s office had called on the applicant and his fellow accused to state by 30 August whether they wanted a "final hearing". This time-limit was extended on 31 August, and Mr. Eckle subsequently replied affirmatively on 18 September.

49. On 11 and 17 July 1972, Mr. Eckle had challenged two judges on the Regional Court. After giving him an ultimate deadline until 15 September to state his grounds, the Regional Court rejected his challenges on 2 November; a subsequent appeal, for which he was granted extra time to put forward his reasons, was likewise dismissed on 6 April 1973.

On 14 November 1972, the Cologne District Court decided to confirm the authorisation to serve the sentence passed on Mr. Eckle by the Saarbrücken Regional Court (see paragraphs 47 above and 58 below). An appeal lodged by Mr. Eckle on 30 November, for which he had asked to be given until 31 January 1973 to state his reasons, seems to have been unsuccessful.

On 12 December, the public prosecutor’s office sent copies of files to counsel for the defence for inspection.

Between November 1972 and March 1973, Mr. Eckle lodged several other applications and appeals whose purpose is not apparent from the same time he asked the competent authorities to grant him extensions of time in order to formulate the grounds for his applications.

50. On 1 March 1973, the public prosecutor’s office set the date of 13 March for the "final hearing" of Mrs. Eckle and, pursuant to Article 154 of the Code of Criminal Procedure (see paragraph 16 above), dropped the charges of fraud in a number of cases.

The hearing of Mrs. Eckle took place on the appointed day. On the next day, Mr. Eckle, acting through his defence counsel, waived his right to a "final hearing", but on 28 March his lawyer applied for one, explaining that the waiver had been due to a misunderstanding. As on the same day the prison doctor expressed the opinion that the state of the applicant’s health made him unfit to appear, the hearing was adjourned.

51. On 29 March 1973, Mr. Eckle sought an extension of time to submit reasons in support of a number of his appeals; lodged two fresh appeals against decisions of the Regional Court; and challenged the presiding judge of the Ninth Criminal Chamber. The time-limit originally allotted to him for stating his grounds for the challenge was to have expired on 30 April, but the Regional Court agreed to put the deadline back to 31 May, then to 30 June, to 31 July and, finally, to 31 August.

On 6 April 1973, Mr. Eckle applied to the District Court for Mr. Preyer’s instructions to be withdrawn and for Mr. Becker to be assigned as official defence counsel, and asked also for three day’s leave of absence (Urlaub); these applications were refused on 6 June. On 9 July, his defence counsel asked the District Court to discharge the warrant for his client’s arrest; the District Court refused this request on 23 July.

On 3 September, Mr. Eckle stated that he would not agree to attend the "final hearing" so long as Mr. Preyer remained responsible for his defence. Mr. Preyer, however, said on 19 September that his client still wished to have such a hearing, but wanted first of all to confer with other defence counsel. He accordingly requested that the hearing should be postponed for three weeks.

On 19 September too, the prosecutor concerned set down 24 September as the date for the hearing. On that date he went to the prison where Mr. Eckle was being detained. Mr. Eckle, however, declared that he was unfit to undergo the hearing and unwilling to give an account of himself, whilst at the same time refusing to be examined by a medical expert.

52. On 25 September, the public prosecutor’s office preferred the "bill of indictment" before the Cologne Regional Court after deciding not to proceed with the charges in a large number of individual cases.

Four people, including the applicants, were "indicted". The applicants were charged with fraudulent bankruptcy, tax evasion and fraud; Mr. Eckle, alone or with others, was charged with the latter offence in 55 cases, and Mrs. Eckle, alone or together with others, in 27 cases. The "indictment", which ran to 432 pages, mentioned 3 experts and 143 witnesses. On 15 and 16 October, the public prosecutor’s office filed with the Regional Court 14 volumes of appendices, various subsidiary files (Beiakten) and experts’ reports.

2. From the preferment of the "bill of indictment" to the opening of the trial (Hauptverfahren) (25 September 1973 - 16 September 1976)

53. The presiding judge of the Sixth Criminal Chamber of the Regional Court notified the parties concerned and their defence counsel of the "bill of indictment" on 16 October 1973 and set a time-limit for the submission of any comments by them. Extensions of time were granted on several occasions, notably on 7 March 1974; a final request for extension was, however, refused by the Regional Court on 21 June 1974.

Having once more been in detention on remand since 21 November 1973 under an arrest warrant issued by the appropriate Cologne court, Mr. Eckle applied on 7 December for his release from custody; he was released on 10 January 1974.

On 28 January 1974, the Regional Court transmitted the whole of the file to the Federal Constitutional Court, which had requested it on 16 January; the file was returned by the Constitutional Court on 26 February.

Four days previously, Mr. Becker - of the Trier Bar - had requested the Regional Court to appoint him officially as the applicant’s defence counsel; the Regional Court rejected this request on 7 March.

On 19 March, 3 April and 24 and 30 May, counsel for one of the co-accused requested, inter alia, to have parts of the file and other documents made available to him for a short period. He also asked for variation of a 1970 decision granting his client conditional release, for further inquiries and for a preliminary judicial examination (Voruntersuchung). The Court allowed at least the penultimate application (29 May and 1 July). On 11 August, the same lawyer submitted written pleadings, on which the consultant commented on 12 December.

On 9 January 1975, the counsel who had made the applications of 19 March, 3 April and 30 May 1974 discussed them with the responsible prosecutor, after which he withdrew the application of 30 May. The file on the case, which was at the public prosecutor’s office, was returned to the Regional Court.

In a note entered in the file on 22 May, the presiding judge of the Tenth Criminal Chamber of the Regional Court commented that the trial would probably last for about a year.

On 21 January 1976, one of the applicant’s co-accused, whose case had been severed from theirs, applied for the return of certain documents, but the Regional Court refused this on 10 March; between 13 March and 26 September he filed various other applications.

On 16 September, the Regional Court opened the trial proceedings (Hauptverfahren) in respect of the applicants and the two other persons who had been "indicted" with them, and notified them accordingly.

3. From the opening of the trial (Hauptverfahren) to the end of the proceedings (16 September 1976 - 21 September 1977)

54. On 19 October 1976, Mr. Eckle requested the Regional Court to discharge the warrants for his arrest which had been issued by the Cologne District Court and Regional Court (see paragraphs 43 and 53 above); these requests were refused on 3 February 1977.

Earlier, on 3 January 1977, the public prosecutor’s office had informed the Regional Court that cumulative sentences remained to be determined combining those passed by the Regional Courts of Saarbrücken and Trier, but that no decision could be taken for the time being as the file was with the Federal Constitutional Court for the purposes of an application lodged by Mr. Eckle.

On 31 August, the Regional Court inquired of the public prosecutor’s offices in Saarbrücken and Trier whether, amongst other things, cumulative sentences had been determined in the meantime.

55. At the request of the public prosecutor’s office (14 September 1977), the Regional Court on 21 September made an order, pursuant to Article 154 of the Code of Criminal Procedure (see paragraph 16 above), discontinuing the proceedings against the applicants; the latter had consented thereto.

At the same time, the Regional Court revoked the arrest warrants mentioned above (at paragraph 54) and directed that the applicants should themselves meet their own expenses, while the court costs would be borne by the State.

In accordance with the public prosecutor’s submissions, the Regional Court did not award the applicants any compensation; on 27 December 1979, it refused a subsequent request by Mr. Eckle and this decision was upheld by the Cologne Court of Appeal on 6 February 1980.

56. Following an order for separate trials, the prosecutions against eleven of the thirteen co-accused were discontinued during the course of proceedings either in pursuance of Article 154 of the Code of Criminal Procedure (see paragraph 16 above) or for lack of adequate evidence or because of the intervening death of those concerned. The two remaining co-accused were, for their part, sentenced by the relevant courts to various penalties between 1970 and 1980; in their cases also, separate trial had been ordered.

III. THE SAARBRÜCKEN PROCEEDINGS (LATE 1963 - 20 APRIL 1972)

57. The criminal prosecutions brought against Mr. and Mrs. Eckle in Saarbrücken are not in issue, but they need to be mentioned because of their bearing on the proceedings in Trier and Cologne.

58. Towards the end of 1963, the public prosecutor’s office in Saarbrücken began a preliminary investigation in respect of the applicants. They were suspected of having defrauded clients in the Saar in transactions of the kind that were later the subject of prosecutions in Trier and, in part, in Cologne.

After being "indicted" with others in March 1965, they were convicted by the Saarbrücken Regional Court on 17 October 1967 on 99 counts of fraud: Mr. Eckle was sentenced to six years’ imprisonment and his wife to a term of three years and six months.

On petitions for review on a point of law, the Federal Court of Justice quashed the convictions on 14 March 1969 and remitted the case to another chamber of the Regional Court.

On 19 February 1970, after eight days of hearings, the latter chamber sentenced Mrs. Eckle to two years’ imprisonment on 74 counts of fraud. Mr. Eckle, whose trial had had to be severed from his wife’s, was convicted on 26 March 1971 after hearings that had commenced on 24 February; the Regional Court found him guilty on 68 counts of fraud and sentenced him to four years’ imprisonment. A fresh petition for review on a point of law by the parties concerned was dismissed by the Federal Court of Justice on 20 April 1972.

59. The sentences passed by the Saarbrücken Regional Court were combined on 24 November 1977 with those imposed on 17 March 1972 by the Trier Regional Court (see paragraphs 27 and 35 above).

IV. MR. ECKLE’S DETENTION ON REMAND

60. In the course of the proceedings against him Mr. Eckle spent approximately five years in detention on remand. The various courts placed reliance on a risk of his absconding and tampering with evidence.

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

61. In their application of 27 December 1977 to the Commission (no. 8130/78), Mr. and Mrs. Eckle claimed that the length of the proceedings brought in Trier, Saarbrücken and Cologne gave rise to a breach of Article 6 par. 1 (art. 6-1) of the Convention. Mr. Eckle, relying on Article 5 par. 3 (art. 5-3), complained in addition of his detention on remand. Subsequent to the registration of their application, Mr. and Mrs. Eckle also alleged violation of Article 6 par. 2 (art. 6-2) on account of the refusal to reimburse their expenses in the Cologne proceedings.

On 10 May 1979, the Commission declared the application admissible as far as the alleged failure to observe the "reasonable time" in the Trier and Cologne cases was concerned; it declared the other complaints inadmissible either as being out of time or for non-exhaustion of domestic remedies (Articles 26 and 27 par. 3), (art. 26, art. 27-3) depending upon the circumstances.

In its report of 11 December 1980 (Article 31) (art. 31), the Commission expressed the unanimous opinion that there had been breach of Article 6 par. 1 (art. 6-1).

FINAL SUBMISSIONS MADE TO THE COURT BY THE GOVERNMENT

62. In their memorial and at the close of the hearings held on 22 March 1982, the Government sought from the Court "a declaration to the effect that, owing to the lack of grievance, the Court cannot decide on the merits of the case".

AS TO THE LAW

63. The applicants complained of the length of the criminal proceedings brought against them in Trier and Cologne; they claimed that it had exceeded the "reasonable time" stipulated under Article 6 par. 1 (art. 6-1).

I. ARTICLE 25 PAR. 1 (art. 25-1)

64. In their memorial and subsequently in their oral pleadings, the Government formally requested the Court to hold that, because of the lack of an existing grievance, the Court was unable to take cognisance of the merits of the case. In the Government’s submissions, the applicants could no longer be regarded as victims within the meaning of Article 25 par. 1 (art. 25-1) of the Convention which reads:

"The Commission may receive petitions addressed to the Secretary General of the Council of Europe from any person, non-governmental organisation or group of individuals claiming to be the victim of a violation by one of the High Contracting Parties of the rights set forth in (the) Convention ..."

The German courts, so it was argued, have in effect acknowledged the excessive length of the proceedings and have afforded redress: the Trier Regional Court took the matter into account when determining sentence and the Cologne Regional Court did likewise when ordering the discontinuance of the prosecutions (see paragraphs 35 and 55 above).

The applicants contested this line of reasoning. Neither did it find favour with the Commission. In the view of the Commission, the courts had not made any finding of a violation of Article 6 (art. 6); the reduction of sentence that the Trier Regional Court had declared itself to be granting was not measurable; finally, it was not clearly established that the Cologne Regional Court had paid regard to the excessive length of the proceedings when discontinuing the prosecutions.

65. The Court has jurisdiction to rule on preliminary pleas of this kind in so far as the respondent State may have first raised them before the Commission to the extent that their character and the circumstances permitted (see the Artico judgment of 13 May 1980, Series A no. 37, p. 12, par. 24).

These conditions being satisfied in the present case, there is no estoppel.

66. The word "victim", in the context of Article 25 (art. 25), denotes the person directly affected by the act or omission which is in issue, the existence of a violation conceivable even in the absence of prejudice; prejudice is relevant only in the context of Article 50 (art. 50) (see, inter alia, the Adolf judgment of 26 March 1982, Series A no. 49, p. 17, par. 37).

Consequently, mitigation of sentence and discontinuance of prosecution granted on account of the excessive length of proceedings do not in principle deprive the individual concerned of his status as a victim within the meaning of Article 25 (art. 25); they are to be taken into consideration solely for the purpose of assessing the extent of the damage he has allegedly suffered (see, mutatis mutandis, the Ringeisen judgment of 22 June 1972, Series A no. 15, p. 8, par. 20-21, the Neumeister judgment of 7 May 1974, Series A no. 17, pp. 18-19, par. 40, and also the Commission’s opinion in the Wemhoff case, Series B no. 5, pp. 89 and 273-274).

The Court does not exclude that this general rule might be subject to an exception when the national authorities have acknowledged either expressly or in substance, and then afforded redress for, the breach of the Convention (see the Commission’s decision of 16 October 1980 on the admissibility of application no. 8182/80, Schloffer v. the Federal Republic of Germany). In such circumstances, to duplicate the domestic process with proceedings before the Commission and the Court would appear hardly compatible with the subsidiary character of the machinery of protection established by the Convention. The Convention leaves to each Contracting State, in the first place, the task of securing the enjoyment of the rights and freedoms it enshrines (see especially the judgment of 23 July 1968 on the merits of the "Belgian Linguistic" case, Series A no. 6, p. 35, par. 10 in fine, and the Handyside judgment of 7 December 1976, Series A no. 24, p. 22, par. 48). This subsidiary character is all the more pronounced in the case of States which have incorporated the Convention into their domestic legal order and which treat the rules of the Convention as directly applicable (see the Van Droogenbroeck judgment of 24 June 1982, Series A no. 50, par. 55).

67. As the Convention forms an integral part of the law of the Federal Republic of Germany, there was nothing to prevent the courts of the country from holding, if appropriate, that the Convention and, in particular, Article 6 par. 1 (art. 6-1) had been breached. The national courts also had available to them a means of affording reparation which, in the Court’s opinion, is capable of proving suitable: according to well-established case-law of the Federal Court of Justice, when determining sentence the judge must take proper account of any over-stepping of the "reasonable time" within the meaning of Article 6 par. 1 (art. 6-1) (see the judgment of 10 November 1971, Entscheidungen des Bundesgerichtshofes in Strafsachen, vol. 24, pp. 239-243).

Accordingly, it has to be ascertained whether, as the Government submitted, the German courts held that Article 6 par. 1 (art. 6-1) had been breached and, if so, whether they granted redress.

68. In the words of the Trier Regional Court, the proceedings before it had lasted for an "inordinate length of time" (judgment of 17 March 1972, paragraph 27 above); they had been of "long" and "excessive" duration (decision of 24 November 1977, paragraph 35 above). This latter description is also to be found in the judgment of 19 February 1976 by the Federal Court of Justice and in the judgment of 23 January 1978 by the Koblenz Court of Appeal (see paragraphs 33 and 36 above). All these decisions, save the judgment by the Trier Regional Court, make reference to the case-law cited at paragraph 67. The Koblenz Court of Appeal alone alludes to Article 6 par. 1 (art. 6-1) when stating that, even having regard to this Article, the sentence pronounced at Trier was not unduly severe.

The Cologne Regional Court’s decision of 21 September 1977 discontinuing the criminal proceedings against Mr. and Mrs. Eckle simply takes note of the consent of the accused and refers to the formal submissions presented by the public prosecutor’s office. The latter had cited the reasoning enunciated by the Federal Court in relation to the cumulative sentences to be fixed by the Trier Regional Court (see paragraph 33 above). The prosecutor’s office had further submitted that this reasoning would apply a fortiori in the event of fresh cumulative sentences being imposed subsequent to a possible conviction in Cologne.

69. It is apparent from the foregoing that none of the relevant courts expressly acknowledged the existence of a breach of Article 6 par. 1 (art. 6-1). Nonetheless, the language employed by the Trier Regional Court (decision of 24 November 1977), the Federal Court of Justice and the Koblenz Court of Appeal, taken together with the references to the Federal Court’s judgment of 10 November 1971, could be taken as amounting to a finding to that effect. Less certain in this respect is the import of the decision by the Cologne Regional Court. Even assuming that this decision should, as the Government contended, be read in the light of the formal submissions presented by the public prosecutor’s office, it hardly warrants the conclusion that the Regional Court held the length of the proceedings to be in breach of Article 6 par. 1 (art. 6-1).

70. Even if it were accepted that the relevant decisions do acknowledge in a sufficiently clear manner the failure to observe the "reasonable time" requirement, it would still be necessary that redress should have been given. The issue that arises is thus whether the mitigation of sentence granted, according to the terms of its decision, by the Trier Regional Court and the discontinuance of proceedings ordered by the Cologne Regional Court remedied the matters complained of.

The Court notes, however, that this part of the Government’s case is intimately connected with another aspect of the complaint, namely the extent of the alleged breach. Consequently, the Court considers that it should join to the merits the preliminary plea relied on by the Government (see, mutatis mutandis, the Airey judgment of 9 October 1979, Series A no. 32, p. 11, par. 19).

II. THE ALLEGED BREACH OF ARTICLE 6 PAR. 1 (art. 6-1)

71. The Commission expressed the opinion that there had been breach of Article 6 par. 1 (art. 6-1) which provides:

"In the determination of his civil rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair and public hearing within a reasonable time by an independent and impartial tribunal established by law ..."

The Government conceded that the proceedings had, at certain stages, been unreasonably long.

A. The length of the proceedings

72. In the applicants’ submission, the Trier proceedings were set in motion in November 1959 and came to a close on 24 November 1977 when the Regional Court fixed the cumulative sentences. At the hearings, the Government argued that the proceedings lasted from 7 October 1964 (searches of the applicants’ premises) until 19 February 1976 (judgment by the Federal Court of Justice). The Commission concurred with this line of thinking as to the second date, but not as to the first: in the Commission’s view, the opening date must be traced back to at least 1 January 1961.

For the applicants and the Commission, the Cologne proceedings commenced with the issue on 25 April 1967 of a search and seizure warrant against Mr. and Mrs. Eckle. Before the Court, the Government appeared to put forward the date on which this warrant was served and executed, namely 11 May 1967, and no longer, as they had done before the Commission, the date on which Mr. Eckle was remanded in custody (25 November 1969). As far as the end of the period is concerned, the applicants, the Government and the Commission were all agreed in proposing 21 September 1977, the day on which the proceedings were discontinued.

1. Commencement of the periods to be taken into account

73. In criminal matters, the "reasonable time" referred to in Article 6 par. 1 (art. 6-1) begins to run as soon as a person is "charged"; this may occur on a date prior to the case coming before the trial court (see, for example, the Deweer judgment of 27 February 1980, Series A no. 35, p. 22, par. 42), such as the date of arrest, the date when the person concerned was officially notified that he would be prosecuted or the date when preliminary investigations were opened (see the Wemhoff judgment of 27 June 1968, Series A no. 7, pp. 26-27, par. 19, the Neumeister judgment of the same date, Series A no. 8, p. 41, par. 18, and the Ringeisen judgment of 16 July 1971, Series A no. 13, p. 45, par. 110). "Charge", for the purposes of Article 6 par. 1 (art. 6-1), may be defined as "the official notification given to an individual by the competent authority of an allegation that he has committed a criminal offence", a definition that also corresponds to the test whether "the situation of the [suspect] has been substantially affected" (see the above-mentioned Deweer judgment, p. 24, par. 46).

74. Applying these principles to the facts of the case, the Court considers that the date put forward by the applicants in respect of the Trier proceedings cannot be the relevant one because documents produced by the Government show that the complaint lodged on 28 October 1959 did not lead to any formal measures of inquiry being ordered. The public prosecutor’s office closed the file on the matter after obtaining information from the competent administrative authorities as to the existence of maximum prices in the building materials trade; neither the prosecutor’s office nor the police questioned witnesses or the applicants. A true preliminary investigation was begun only in August 1960 when numerous witnesses were interviewed in connection with the allegations made against Mr. Eckle (see paragraphs 11-12 above). As the Delegate of the Commission pointed out, the object of these interviews was not to determine whether a preliminary investigation should be opened; the interviews themselves formed part of the preliminary investigation.

Nevertheless, having been unable to ascertain as from what moment the applicants officially learnt of the investigation or began to be affected by it, the Court concurs with the opinion of the Commission and takes as the starting point for the "time" the date of 1 January 1961.

In this connection, the Court does not deem it necessary, as the Government at one point seemed to have in mind, to draw any distinction between the two applicants, for although the investigation does not appear to have been directed against Mrs. Eckle from the outset, she must have felt the repercussions to the same extent as her husband.

75. The appropriate date for the commencement of the Cologne proceedings is, on the case-law cited above, the date of service of the warrant issued on 25 April 1967, that is 11 May 1967 (see paragraph 72 above).

2. End of the periods to be taken into account

76. As regards the end of the "time", in criminal matters the period governed by Article 6 par. 1 (art. 6-1) covers the whole of the proceedings in issue, including appeal proceedings (see the König judgment of 28 June 1978, Series A no. 27, p. 33, par. 98).

77. In the Trier proceedings, it still remained necessary, after the judgment of 19 February 1976 by the Federal Court of Justice, to fix cumulative sentences combining those previously imposed on 19 February 1970 and 26 March 1971 by the Saarbrücken Regional Court and then on 17 March 1972 by the Trier Regional Court (see paragraphs 27 and 58 above). The Federal Court had itself drawn the Regional Court’s attention to the duty of the courts under German law (Articles 53 and 55 of the Penal Code) to render, if need be of their own motion, a decision to this effect. Furthermore, the determination of cumulative sentences did not represent for the Trier judges a mere matter of mathematical calculation, for under Article 54 of the Penal Code they were bound to make their own overall assessment of all the offences for which the applicants had been convicted at Saarbrücken and Trier as well as their own assessment of the character of the offenders; this, in fact, they did in their decision of 24 November 1977. In addition, the Regional Court had to take into account by way of mitigating circumstance, amongst other matters, the time that had elapsed from the Federal Court’s judgment "until the final decision" (see paragraph 33 above).

It follows that after the judgment by the Federal Court of Justice the applicants were not in a position to calculate the size of the sentences that were to be fixed. They simply knew that those sentences had to be less than the total of the sentences that the two Regional Courts had, each within its respective domain, imposed on them in respect of the various offences found (Article 54 par. 2 of the Penal Code).

In the event of conviction, there is no "determination ... of any criminal charge", within the meaning of Article 6 par. 1 (art. 6-1), as long as the sentence is not definitively fixed. Thus, in the Ringeisen judgment of 16 July 1971 the Court took as the close of the proceedings the date on which the trial court had decided, following appeal proceedings, that the entire period spent by the applicant in detention on remand should be reckoned as part of the sentence (Series A no. 13, pp. 20 and 45, par. 48 and 110).

Consequently, the period to be taken into account ended on 23 January 1978 when the Koblenz Court of Appeal delivered its judgments upholding the cumulative sentences pronounced by the Regional Court on 24 November 1977.

78. The Cologne proceedings, for their part, came to a close on 21 September 1977 when the Regional Court ordered discontinuance of prosecution.

3. Conclusion

79. The length of time to be examined under Article 6 par. 1 (art. 6-1) thus amounted to seventeen years and three weeks (1 January 1961 - 23 January 1978) as regards the Trier proceedings and ten years, four months and ten days as regards the Cologne proceedings (11 May 1967 - 21 September 1977).

Drawing attention to the fact that the applicants had continued their illegal activities during the course of the investigation of the case at Trier, the Government requested the Court to deduct from the total length of those proceedings the periods during which the fresh offences were being committed.

The Court views this factor as simply one of the elements that are of importance for reviewing the "reasonableness" of the "time".

B. The reasonableness of the length of the proceedings

80. The reasonableness of the length of the proceedings must be assessed in each instance according to the particular circumstances. In this exercise, the Court has regard to, among other things, the complexity of the case, the conduct of the applicants and the conduct of the judicial authorities (see the above-mentioned König judgment, Series A no. 27, p. 34, par. 99).

The present case concerns sets of proceedings that endured seventeen years and ten years respectively. Such a delay is undoubtedly inordinate and is, as a general rule, to be regarded as, exceeding the "reasonable time" referred to in Article 6 par. 1 (art. 6-1) (see the above-mentioned Neumeister judgment of 27 June 1968, Series A no. 8, p. 41, par. 20; see also the above-mentioned König judgment, p. 34, par. 102). In such circumstances, it falls to the respondent State to come forward with explanations.

1. The Trier proceedings

81. Although the legal issues it involved appear relatively simple, the case that was investigated and tried at Trier did undisputedly pose serious problems especially in view of the sheer volume of the applicants’ activities and the ingenious way in which they presented their methods of financing contracts of sale. Moreover, further complexity was added during the course of the inquiries since, as is stated in the judgment of the Trier Regional Court, a number of fraudulent loan contracts were still being concluded at the end of 1963 and in 1964.

82. Far from helping to expedite the proceedings, Mr. and Mrs. Eckle increasingly resorted to actions - including the systematic recourse to challenge of judges - likely to delay matters; some of these actions could even be interpreted as illustrating a policy of deliberate obstruction (see paragraphs 15, 20, 22, 23, 24, 25 and 32 above).

However, as the Commission rightly pointed out, Article 6 (art. 6) did not require the applicants actively to co-operate with the judicial authorities. Neither can any reproach be levelled against them for having made full use of the remedies available under the domestic law. Nonetheless, their conduct referred to above constitutes an objective fact, not capable of being attributed to the respondent State, which is to be taken into account when determining whether or not the proceedings lasted longer than the reasonable time referred to in Article 6 par. 1 (art. 6-1) (see, mutatis mutandis, the above-mentioned König judgment, pp. 35-36, 37, 38 and 40, par. 103, 105, 108 and 111, and the Buchholz judgment of 6 May 1981, Series A no. 42, pp. 18 and 22, par. 56 and 63).

83. In the applicant’s submission, the length of the proceedings stemmed from the way in which the judicial authorities handled the case. Their principal ground of criticism was that the judicial authorities undertook three distinct sets of investigation and trial proceedings instead of joining them and carried out inquiries into too many individual cases.

The Commission likewise considered that the length of the proceedings was primarily referable to the conduct of the judicial authorities. In the Commission’s view, the preliminary investigations, the withdrawal of the "bill of indictment", the drafting of the Regional Court’s judgment and the hearing of the petitions for review on a point of law occasioned unreasonable delays.

The Government expressed disagreement with this opinion.

84. The Court, like the Commission, has come to the conclusion that the competent authorities did not act with the necessary diligence and expedition.

Thus, the enormous number of cases subjected to inquiry was not without effect in prolonging the preliminary investigation (see paragraph 16 above). In the Government’s submission, the principle of "legality of prosecution" (the principle of obligatory prosecution of all criminal offences), as laid down under the law, compelled the authorities to proceed in the manner they did. The Court, however, is not convinced by this argument. Although Article 154 of the Code of Criminal Procedure, which provides for the possibility of discontinuing prosecution, was amended only in 1979, the Government themselves conceded that this reform embodied a practice that had been current under the previous legislation. In any event, the Government may not, in relation to the fulfilment of the engagements undertaken by them by virtue of Article 6 (art. 6), seek refuge behind the possible failings of their own domestic law. Moreover, the text in force at the relevant time proved no obstacle to the public prosecutor’s office and the Regional Court discontinuing prosecution on certain counts (see paragraphs 16 and 26 above).

In addition, it is not easy to understand why in 1967, thus six years after the opening of the investigation, the Trier public prosecutor’s office, when confronted with the further offences it believed to have discovered, should have judged there to be only one suitable course of action, namely the withdrawal of the "bill of indictment" (see paragraph 18 above). It should also be noted that approximately one more year elapsed before transfer of the fresh cases to the Cologne public prosecutor’s office (ibid).

Neither is there any proper explanation as to why the judgment of 17 March 1972 was not served on the applicants until 12 February 1973 (see paragraph 27 above). Undoubtedly, as was stressed by the Government, the drafting of the judgment required analysing an enormous mass of documents, but that alone cannot justify a period of almost eleven months after delivery of the judgment.

Finally, the proceedings for review on a point of law lasted almost three years (see paragraphs 29-33 above).

85. Before the Court, the Government drew attention to the fact that the Eckle case had been one of the first big cases of economic crime, especially for the Land Rhineland-Palatinate. At the relevant time the authorities, so the Government explained, lacked the necessary experience and means to combat rapidly and effectively this type of offence. In the meantime, a series of legislative and administrative measures was said to have been taken to this end.

The Court realises that initially the specific forms of economic crime caused the judicial authorities a variety of problems, notably in relation to the speedy and smooth conduct of criminal proceedings. It also recognises the efforts made by the Federal Republic of Germany in the legislative and administrative sphere in order to deal with this mischief with the requisite expedition. Nevertheless, the Court cannot attach a decisive weight to these factors for its ruling on the instant case, for the state of affairs confronting the competent authorities was not at all exceptional (see, mutatis mutandis, the above-mentioned Buchholz judgment, pp. 16, 20-21 and 22, par. 51, 61 and 63).

86. In the light of all these various factors, the Court reaches the conclusion that the difficulties of investigation and the behaviour of the applicants do not on their own account for the length of the proceedings: one of the principal causes therefore is to be found in the manner in which the judicial authorities conducted the case.

87. Having regard to the length of the delays attributable to the respondent State, the reduction of sentence that the Regional Court stated it was granting to the applicants was not capable of divesting the latter of their entitlement to claim to be victims, within the meaning of Article 25 (art. 25) (see paragraphs 68 and 70 above): the Regional Court’s decision did not contain sufficient indications to allow an assessment of the extent to which the length of the proceedings was being taken into account for the purposes of the Convention.

88. Accordingly, the Court rejects the Government’s preliminary plea as regards this part of the case and concludes that the Trier proceedings exceeded a reasonable time in breach of Article 6 par. 1 (art. 6-1) of the Convention.

2. The Cologne proceedings

89. The case investigated and tried at Cologne concerned fifteen persons initially and had ramifications outside the country; it dealt with charges not only of fraud but also of fraudulent bankruptcy and tax evasion (see paragraph 37 above). Like the Commission, the Court considers that it was particularly difficult and complex.

90. As at Trier, Mr. and Mrs. Eckle slowed down the progress of the proceedings by making numerous applications and appeals, often accompanied by requests for an extension of the time-limit for the filing of written pleadings (see especially paragraphs 43, 45, 47, 48, 49, 51, 53 and 54 above; compare with paragraph 82 above).

91. The applicants held the judicial authorities solely responsible for the delays. In addition to the grounds already set out (at paragraph 83 above), they placed reliance on the fact that the judicial authorities had not severed the fraud charges from the charges in respect of the other offences.

The Commission attributed the length of the proceedings principally to the manner in which the judicial authorities had handled the case. It pointed to the excessive duration of the inquiries and, by way of example, to the belated completion of the expert’s report; it also considered that the opening of the trial had been delayed without good reason and that the Regional Court could well have discontinued the prosecutions at an earlier stage.

The Government expressed disagreement with this opinion.

92. The Court, like the Commission, has come to the conclusion that the competent authorities did not act with the necessary diligence and expedition. It notes in particular that nearly three years elapsed between preferment of the "bill of indictment" (25 September 1973, paragraph 52 above) and opening of the trial (16 September 1976, paragraph 53 above).

In this latter connection, the Government pleaded the heavy work-load which was at the time confronting the chambers of the Regional Court specialised in dealing with economic crime; the Government listed various measures taken to remedy the situation.

The Court recognises that the authorities endeavoured to reduce the backlog of pending business before the Regional Court by increasing the number of specialised chambers from two (in 1973) to six (in 1977). The Court nonetheless considers that, having regard to the great length of time that had elapsed, the Regional Court’s volume of work, which was nothing exceptional in itself, cannot be relied on by the Government (compare with the above-mentioned Buchholz judgment, Series A no. 42, pp. 16, 20-21 and 22, par. 51, 61 and 63). For the same reason, and just as in relation to the case investigated and tried at Trier (see paragraph 85 above), the Court does not feel able to attach a decisive weight to the efforts, albeit meritorious, made in the Federal Republic of Germany to combat economic crime with greater speed and efficacy.

93. On the basis of all the various factors taken into account, the Court reaches the conclusion that the difficulties of investigation and the behaviour of the applicants do not on their own account for the length of the proceedings: one of the main causes therefore is to be found in the manner in which the judicial authorities conducted the case.

94. The discontinuance of the prosecutions, ordered by the Regional Court on 21 September 1977 with the consent of the applicants, was in principle capable of affecting their entitlement to claim to be "victims", within the meaning of Article 25 (art. 25), but the length of the delays attributable to the authorities was such that the applicants in no way forfeited their status as "victims"; moreover, the discontinuance decision, whether or not read in the light of the formal submissions presented by the public prosecutor’s office, discloses no indication whatsoever that it had been taken having regard to the above-mentioned delays (see paragraphs 68 and 70 above).

95. Accordingly, the Court rejects the Government’s preliminary plea as regards this part of the case and concludes that the Cologne proceedings exceeded a reasonable time in breach of Article 6 par. 1 (art. 6-1) of the Convention.

III. THE APPLICATION OF ARTICLE 50 (art. 50)

96. Counsel for the applicants stated that, should the Court find a violation of the Convention, his clients would be submitting a claim under Article 50 (art. 50) for just satisfaction for the prejudice suffered as a result of the unreasonable length of the proceedings and possibly for legal costs; he did not, however, quantify their claim. The Government, for their part, did not take a stand on the issue.

Accordingly, although it was raised under Rule 47 bis of the Rules of Court, the question is not yet ready for decision. The Court is therefore obliged to reserve the matter and to fix the further procedure, taking due account of the possibility of an agreement between the respondent State and the applicants.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Joins to the merits the preliminary plea raised by the Government, but rejects it after an examination on the merits;

2. Holds that there has been a breach of Article 6 par. 1 (art. 6-1) of the Convention;

3. Holds that the question of the application of Article 50 (art. 50) is not ready for decision;

accordingly,

(a) reserves the whole of the said question;

(b) invites the Commission to submit to the Court, within two months from the delivery of the present judgment, the Commission’s written observations on the said question and, in particular, to notify the Court of any friendly settlement at which the Government and the applicants may have arrived;

(c) reserves the further procedure and delegates to the President of the Chamber power to fix the same if need be.

Done in English and in French, the French text being authentic, at the Human Rights Building, Strasbourg, this fifteenth day of July one thousand nine hundred and eighty-two.

Rolv RYSSDAL, President

For the Registrar, Herbert PETZOLD, Deputy Registrar

______________________

* види засебну пресуду o члану 50, од 23. јуна 1983, серија A, бр. 65 (прим. ур.)

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde