(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje prepiske
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 8-2) Mešanje
(Čl. 8-2) U skladu sa zakonom
(Čl. 8-2) Javna vlast
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte

Tematske ključne reči

VS deskriptori

Zbirke

Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće

Sažetak

Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Severne Irske koju je Sudu podnela gospođa Lynette Copland (podnositeljka predstavke), krajem maja 2000.godine. Podnositeljka se žalila na praćenje njenih telefonskih razgovora, e-mail prepiske i korišćenja interneta, pozivajući se na članove 8 i 13 Konvencije.

Podnositeljka je rođena 1950.godine i živi u mestu Llanelli u Walesu. Godine 1991. ona se zaposlila u jednom Koledžu koji je telo ustanovljeno zakonom i kojim upravlja država. Kasnije je imenovana za ličnog asistenta direktora. Godine 1998. bila je na godišnjem odmoru i tom prilikom posetila kampus Koledža sa direktorom, muškarcem. Naknadno je saznala kako je zamenik direktora kontaktirao kampus aludirajući na njen neprimeren odnos između nje i direktora.Dok je radila na Koledžu, zamenik direktora je naložio praćenje njenih telefonskih poziva, e-mail prepiske i korišćenja interneta. Vlada je tvrdila da je svrha tog praćenja bila da se utvrdi da li je podnositeljka prekomerno koristila službena sredstva u privatne svrhe.

NAVODNA POVREDA ČLANA 8 KONVENCIJE
- Svako ima pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života i prepiske.
Podnositeljka nije prihvatila tvrdnju Vlade da njeni e-mailovi nisu čitani i da telefonski razgovori nisu slušani i tvrdila je da je Vlada u stvari priznala praćenje, kao i da je mešanje bilo nezakonito s obzirom da su relevantni zakoni usvojeni tek 2000.godine. Tvrdila je da ponašanje Koledža nije bilo ni svrsishodno ni srazmerno. Stav Suda je da podnositeljka nije dobila upozorenje da će biti praćena pa je razumno očekivala privatnost poziva koje je upućivala sa svog poslovnog telefona. Sud smatra da je došlo do uplitanja u njen privatni život tako da je došlo do povrede člana 8 Konvencije.

NAVODNO KRŠENJE ČLANA 13 KONVENCIJE
- Pravo na delotvoran pravni lek.
S obzirom na svoju odluku vezano za kršenje člana 8 Konvencije, Sud smatra da nije neophodno da ispita prigovor u odnosu na član 13.

PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.
Sud je jednoglasno utvrdio da tužena Država ima da isplati podnositeljki određene iznose na ime nematerijalne štete, troškova i izdataka, kao i sve poreze koji su plativi na navedene iznose, a odbija ostatak zahteva podnositeljke za pravično zadovoljenje.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROSPKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ČETVRTI ODJEL

PREDMET COPLAND protiv UJEDINJENOG KRALJEVSTVA

(Predstavka br. 62617/00) PRESUDA STRASBOURG

3. aprila 2007.

KONAČNA

03/07/2007

U predmetu Copland protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Josep Casadevall, predsjednik
Nicolas Bratza,
Giovanni Bonello,
Rait Maruste,
Stanislav Pavlovschi,
Lech Garlicki,
Javier Borrego Borrego, sudije,
i Lawrence Early, registrar Odjela,

nakon vijećanja zatvorenih za javnost, održanih 7. marta 2006. i 13. marta 2007., donio je sljedeću presudu, koja je usvojena 13. marta 2007.:

PROCEDURA

Postupak u ovom predmetu pokrenut je predstavkom (br. 62617/00) protiv Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, koju je Sudu podnijela gospođa Lynette Copland (“podnositeljka predstavke”), u skladu s članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Konvencija”), dana 23. maja 2000. godine.
Podnositeljku predstavke je pred Sudom zastupao gospodin J. Welch, ispred nevladine organizacije za građanska prava Liberty, čije sjedište je u Londonu. Vladu Ujedinjenog Kraljevstva (“Vlada”) zastupao je njen agent, gospodin J. Grainger, Ministarstvo vanjskih poslova.
Podnositeljka predstavke se žalila na praćenje njenih telefonskih razgovora, e-mail korespondencije i korištenja interneta, pozivajući se na članove 8. i 13. Konvencije.
Odlukom od 7. marta 2006. Sud je predstavku proglasio djelomično dopuštenom.
Podnositeljka predstavke je podnijela daljnja zapažanja, dok to Vlada nije učinila (pravilo 59, stav 1 Pravila Suda).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI SLUČAJA

Podnositeljka predstavke rođena je 1950. godine i živi u mjestu Llanelli, u Walesu.
Godine 1991. podnositeljka predstavke zaposlila se u koledžu Carmarthenshire (“Koledž”). Koledž je zakonom ustanovljeno tijelo kojim upravlja država i čije ovlasti su definirane članovima 18. i 19. Zakona o dopunskom i visokom obrazovanju iz 1992., koje reguliraju pitanje pružanja dopunskog i visokog obrazovanja.
Godine 1995. podnositeljka predstavke imenovana je na poziciju ličnog asistenta direktora Koledža (“direktor”), i od kraja 1995. od nje se tražilo da blisko sarađuje sa novoimenovanim zamjenikom direktora (“zamjenik direktora”).
Nekad u julu 1998., dok je bila na godišnjem odmoru, podnositeljka predstavke je posjetila još jedan kampus Koledža sa direktorom, koji je muškarac. Naknadno je saznala da je zamjenik direktora kontaktirao kampus kako bi se raspitao o njenoj posjeti, aludirajući na neprimjeren odnos između nje i direktora.
Dok je radila na Koledžu, na nalog zamjenika direktora vršeno je praćenje telefonskih razgovora, e-mail korespondencije i internet korištenja podnositeljke predstavke. Prema navodima Vlade, praćenje je vršeno sa namjerom da se utvrdi da li je podnositeljka predstavke prekomjerno koristila službena sredstva u privatne svrhe. Vlada je navela da se praćenje korištenja telefona sastojalo od analize telefonskih računa radi utvrđivanja pozvanih brojeva, datuma i trajanja poziva, te krajnjeg troška tih poziva. Podnositeljka predstavke također smatra da je napravljena veoma detaljna i sveobuhvatna evidencija dužine poziva, odnosno primljenih i biranih poziva, te telefonskih brojeva pojedinaca koji su zvali njen broj telefona. Navela je da je jednom prilikom zamjenik direktora dao do znanja da zna ime osobe sa kojom je razmijenila dolazne i odlazne telefonske pozive. Vlada je navela da je praćenje telefonskog prometa podnositeljke predstavke trajalo nekoliko mjeseci, odnosno do 22. novembra 1999. godine. Podnositeljka predstavke je navela da je njen telefonski promet praćen nekih osamnaest mjeseci, odnosno do novembra 1999. godine.
Zamjenik direktora je također pratio internet promet podnositeljke predstavke. Vlada je prihvatila navode da je tokom nadzora vršena analiza posjećenih internet stranica, odnosno da je praćeno vrijeme, odnosno datumi posjete internet stranicama i njihovo trajanje i da je nadzor vršen u periodu od oktobra do novembra 1999. godine. Podnositeljka predstavke nije komentirala način na koji je praćeno njeno korištenje interneta, ali je navela da je praćenje njenog internet prometa trajalo duži vremenski period od onoga koji je Vlada priznala.
U novembru 1999., kada je njenu pastorku kontaktirao Koledž i tražio da dostavi informacije o elektronskim porukama koje je slala na Koledž podnositeljka predstavke saznala je da je i njena poslovna e-mail korespondencija postala predmetom istrage. Podnositeljka predstavke se pismeno obratila direktoru Koledža i pitala da li se protiv nje vodi opća istraga ili je samo njena e-mail korespondencija predmetom istrage. Elektronskom porukom, datiranom 24. novembra 1999., direktor je informirao podnositeljku predstavke da, premda se sve elektronske aktivnosti bilježe, samo njena elektronska pošta je predmetom istrage po nalogu zamjenika direktora.
Vlada je ustvrdila da se praćenje e-mail prepiske vršilo u vidu analize e-mail adresa, datuma i vremena u kojem su e-mail poruke slane, kao i da je praćenje trajalo nekoliko mjeseci prije 22. novembra 1999. godine. Prema navodima podnositeljke predstavke, praćenje e-mail korespondencije trajalo je najmanje šest mjeseci, od maja do novembra 1999. godine. Ona je dostavila materijalne dokaze u obliku ispisa koji detaljno prikazuje njenu e-mail korespondenciju od 14. maja do 22. novembra 1999. godine i navodi datume i vrijeme slanja elektronske pošte sa njenog računa, kao i e-mail adrese primatelja tih e-mail poruka.
Dopisom od 29. novembra 1999. godine, direktor je pisao zamjeniku direktora u cilju potvrđivanja sadržaja razgovora koji su imali, kako slijedi:

“Da bismo izbjegli nejasnoće, smatrao sam da je važno da potvrdim svoja gledišta koja sam Vam iznio prethodne sedmice, a odnose se na istragu e-mail korespondencije [podnositeljke predstavke].

Nakon što je [podnositeljka predstavke] postala svjesna da neko sa [Koledža] prati njene e-mailove, razgovarao sam sa [ST] koji je potvrdio da je to tačno i da ste Vi naložili praćenje. Uzimajući u obzir činjenicu da predstojeće zakonodavstvo propisuje da je nezakonito da organizacije prate nečiju e-mail korespondenciju bez dozvole te osobe, ja sam se, naravno, zabrinuo zbog tih skorih događaja i naložio [ST] da se obustavi svaka dalja analiza. Nadalje, Vas sam zamolio da to isto uradite i zatražio da mi hitno dostavite sve informacije koje imate o [podnositeljki predstavke]. Naveli ste da ćete shodno tome ispoštovati oba ova zahtjeva i potvrdili svoju zabrinutost u vezi sa [podnositeljkom predstavke].”

U to vrijeme na Koledžu nije bila na snazi nikakva politika o praćenju telefonskih poziva, e-mail korespondencije ili korištenju interneta zaposlenih.
Nekada u martu ili aprilu 2000. godine, podnositeljku predstavke su drugi članovi osoblja na Koledžu informirali da je zamjenik direktora, ili one osobe koje su u njegovo ime djelovale, od 1996. do kasne 1999. godine, pratio brojne njene aktivnosti. Podnositeljka predstavke također smatra da je zamjenik direktora, ili osobe koje su u njegovo ime djelovale, telefonski pozivao ljude sa kojima je ona prethodno razgovarala, da bi identificirao osobe koje su vršile pozive i svrhu tih poziva. Dalje, smatra da je zamjenik direktora saznao da je poslala pravno zaštićen faks svojim odvjetnicima te da su njena lična kretanja, kako na poslu tako i na godišnjem odmoru ili bolovanju, bila predmetom nadgledanja.
Podnositeljka predstavke je Sudu dostavila izjave drugih članova osoblja koje potvrđuju neprikladno i nametljivo praćenje njenih kretanja. Podnositeljka predstavke, koja je i dalje zaposlena na Koledžu, zna da je zamjenik direktora suspendiran.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

A. Zakon o privatnosti

U relevantnom vremenskom razdoblju, u engleskom pravu nije postojalo opće pravo na privatnost.
Od početka provedbe Zakona o ljudskim pravima iz 1998., od 2. oktobra 2000. godine, od sudova se zahtijeva da, do mjere do koje je to moguće, primarno zakonodavstvo tumače i provode na način koji je u skladu sa pravima iz Konvencije. Zakon je također propisao da je zabranjeno bilo kojem javnom tijelu, uključujući i sudovima, djelovati na način koji nije u skladu sa pravom Konvencije, osim ako se tako ne zahtijeva primarnim zakonodavstvom, čime se predvidio razvoj općeg prava u skladu sa pravima Konvencije. U predmetu Douglas protiv Hello! Ltd ([2001] 2 WLR 992), sudija lord Sedley je naveo da je spreman utvrditi da prema engleskom pravu postoji pravo na privatnost, ali Apelacioni sud nije donio presudu po ovoj tački.
Zakon o reguliranju istražnih ovlaštenja iz 2000. (“Zakon iz 2000.”) uređuje, inter alia, presretanje komunikacije. Uredbe o telekomunikacijama (zakonitim poslovnim praksama) iz 2000. objavljene su zvanično sa Zakonom iz 2000. i stupile su na snagu 24. oktobra 2000. godine. Uredbe propisuju okolnosti u kojima poslodavac može snimati ili pratiti komunikaciju zaposlenih (kao što su e-mail ili telefonski pozivi) bez prethodno dobijene saglasnosti zaposlenog ili bilo koje druge strane u toj komunikaciji. Od poslodavaca se zahtijeva da poduzmu razumne radnje da informiraju zaposlene o mogućnosti da se njihova komunikacija presreće.

B. Ugovorna odšteta u slučajevima kada poslodavac krši povjerenje

Dom lordova je u predmetu Malik protiv Bank of Credit and Commerce International SA ([1997] IRLR 462) potvrdio da se, kao pitanje prava, u svakom ugovoru o radu podrazumijeva opći uvjet da se poslodavac neće “bez razumnog i ispravnog razloga, ponašati na način koji je proračunat i vjerovatno vodi ka uništavanju ili ozbiljnom narušavanju odnosa povjerenja i pouzdanja između poslodavca i zaposlenog”. U predmetu Malik, Dom lordova je razmatrao dodjeljivanje takozvane “odštete za stigmu” u slučajevima kada bivši zaposlenik ne može da nađe novi posao zbog toga što ga se povezuje sa nepoštenim bivšim poslodavcem. U razmatranju odštete koja bi se mogla dodijeliti za kršenje obaveze povjerenja i pouzdanja, Dom se jedino bavio plaćanjem odštete za finansijski gubitak koji je nastao kao rezultat hendikepa na tržištu rada. Lord Nicholls je izričito naveo: “[u] ove trenutne svrhe, ne bavim se pitanjem izostanka odštete za povrijeđena osjećanja, jer se ovaj predmet odnosi samo na finansijski gubitak”.
Ograničavajući opseg podrazumijevanog uvjeta povjerenja i pouzdanja, lord Steyn je u predmetu Malik, naveo sljedeće:

“Podrazumijevana obostrana obaveza povjerenja i pouzdanosti primjenjuje se samo onda kada ne postoji ‘razuman i opravdan razlog’ za ponašanje poslodavca, ali tada samo ako je ponašanje promišljeno i usmjereno da uništi ili ozbiljno naruši odnos povjerenja i pouzdanosti. Ovi elementi ograničavaju mogući doseg i opseg podrazumijevane obaveze.”

C. Zloupotreba položaja na javnoj funkciji

Do prekršaja zloupotrebe položaja na javnoj funkciji dolazi kada javni zvaničnik (a) svoje ovlaštenje koristi sa specifičnom namjerom da našteti tužitelju, ili (b) djeluje sa saznanjem o, ili sa nemarnom ravnodušnošću prema, nezakonitosti svoje radnje ili sa saznanjem o, ili sa nemarnom ravnodušnošću prema, okolnostima u kojima postoji vjerovatnoća da će uzrokovati štetu tužitelju ili klasi ljudi kojoj tužitelj pripada (predmet Three Rivers District Council protiv Banke Engleske (Br.3) (HL) [2000] 2 WLR 1220).

D. Zakon o zaštiti podataka iz 1984.

U vrijeme dešavanja radnji na koje se žalila podnositeljka predstavke, Zakon o zaštiti podataka iz 1984. (“Zakon iz 1984.”) propisivao je način na koji osobe i organizacije koje čuvaju podatke, odnosno “imatelji podataka”, obrađuju ili koriste te podatke. Predviđao je određene pravne lijekove koje pojedinci mogu poduzeti u slučaju da su njihovi lični podaci zloupotrijebljeni. Zakon iz 1984. je sada zamijenjen Zakonom o zaštiti podataka iz 1998.
Dio 1. Zakona iz 1984. definira sljedeće uvjete.

“...

(2) ’Podatak’ označava informaciju koja je evidentirana u obliku koji se može obrađivati korištenjem opreme sa automatskim djelovanjem u skladu sa uputama koje su u tu svrhu date.

(3) ’Lični podatak’ označava podatak koji se sastoji od informacija koje se odnose na živog pojedinca koji tim informacijama može biti identificiran (ili iz tih i drugih informacija koje su u posjedu korisnika podataka) ..

(4) ’Subjekt’ označava pojedinca koji je subjekt ličnog podatka.

(5) ’Korisnik podatka’ označava osobu koja ima taj podatak, a osoba ‘ima’ podatak ako –

(a) podatak čini dio skupa podataka koje je ta osoba, kako je navedeno u stavu (2) iznad, obradila ili namjerava obraditi; i

(b) ako ta osoba ... kontrolira sadržaj i upotrebu podatka koji je sadržan u skupu podataka; i

(7) ’Obrada’, u odnosu na podatak, označava izmjenu, proširenje, brisanje ili preinaku podatka ili izvlačenje informacije koja sačinjava podatak i, u slučaju ličnog podatka, označava poduzimanje bilo koje od ovih radnji u odnosu na subjekta podatka.

...

(9) ’Otkrivanje’, podataka, uključuje otkrivanje informacije izvučene iz podatka ...”

Imatelji podataka moraju poštivati “principe zaštite podataka” koji su propisani u Dijelu I Priloga 1 Zakona, kako slijedi.

“1. Informacije koje su sadržane u ličnom podatku se dobijaju, a lični podaci se obrađuju, na način koji je pravičan i zakonit.

2. Lični podatak se čuva samo u svrhu ili svrhe koje su specificirane i zakonite.

...

4. Lični podatak koji se čuva u bilo koju svrhu ... će biti adekvatan, relevantan i neće biti prekomjeran u odnosu na tu svrhu ili svrhe.”

Član 23 Zakona iz 1984. propisuje prava na odštetu subjekta podatka u slučaju neovlaštenog otkrivanja ličnog podatka.

“(1) Pojedinac koji je subjekt ličnog podatka koji ima korisnik podatka ... i koji pretrpi štetu iz razloga –

...

(c) ... otkrivanja podatka, ili dobijanje pristupa podacima, bez ranije navedenog ovlaštenja, ima pravo na odštetu od korisnika podatka ... za štetu ili bilo koju vrstu neprilika koje je pretrpio pojedinac iz razloga ... otkrivanja ili ostvarivanja pristupa.”

Zakon iz 1984. je također propisao poziciju Registrara za zaštitu podataka, sa obavezom da promovira poštivanje principa zaštite podataka među korisnicima podataka. U članu 10 propisano je krivično djelo, kako slijedi.

“(1) Ukoliko Registrar utvrdi da je osoba prekršila ili krši principe zaštite podataka, može joj uputiti opomenu (‘opomenu o izvršenju’) zahtijevajući da ... poduzme radnje koje su tako specificirane da bi djelovala u skladu sa datim principom ili principima.

(2) Pri odlučivanju o slanju opomene o izvršenju, registrar razmatra da li je to kršenje uzrokovalo ili će vjerovatno uzrokovati štetu ili nepriliku bilo kojoj osobi.

...

(9) Svaka osoba koja ne ispoštuje opomenu o izvršenju smatrat će se krivom za činjenje kaznenog djela ...”

PRAVO

I. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 8 KONVENCIJE

Podnositeljka predstavke tvrdila je da poduzeta aktivnost praćenja predstavlja uplitanje u njeno pravo na poštivanje privatnog života i korespondencije prema članu 8, koji glasi:

“1. Svako ima pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i korespondencije.

2. Javna vlast se ne upliće u ostvarivanje ovog prava, osim kada je to uplitanje u skladu sa zakonom i ako je neophodno u demokratskom društvu u interesu državne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”

Vlada se usprotivila tom argumentu.

A. Izjašnjenja strana u postupku

1. Vlada

Vlada je prihvatila da je Koledž javno tijelo za čije je radnje odgovorna Država, prema Konvenciji.
Iako jeste bilo određenog praćenja telefonskih poziva, e-mail korespondencije i korištenja interneta podnositeljke predstavke prije novembra 1999. godine, ove aktivnosti se nisu proširile na prisluškivanje telefonskih poziva ili na analizu sadržaja internetskih stranica koje je ona posjećivala. Praćenje se stoga svodilo na puku analizu automatski generiranih informacija u cilju utvrđivanja da li su se sredstva Koledža koristila u lične svrhe, što samo po sebi nije predstavljalo nepoštivanje privatnog života ili korespondencije. Predmet P.G. i J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 44787/98, ECHR 2001-IX) se može izdvojiti jer se u tom slučaju zaista radilo o prisluškivanju telefonskih poziva. Postojale su značajne razlike u odnosu na predmet Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva (25. juni 1997., Izvještaji o presudama i odlukama 1997-III), u kojem su telefonski pozivi podnositeljke predstavke prisluškivani i to na telefonu koji je bio namijenjen za ličnu upotrebu i, naročito, za komunikaciju oko parnice protiv poslodavca.
U slučaju da se analiza zapisa korištenja telefona, e-maila i interneta tumači uplitanjem u lični život i korespondenciju, Vlada je tvrdila da je takvo uplitanje bilo opravdano.
Prvo, slijedio se legitiman cilj zaštite prava i sloboda drugih, osiguravajući da se sredstva koja pruža poslodavac, koji se finansira iz javnih izvora, ne zloupotrebljavaju. Drugo, uplitanje ima osnov u domaćem pravu, jer je Koledž kao zakonom ustanovljeno tijelo, čija ovlaštenja mu omogućuju da pruža dopunsko i visoko obrazovanje i da čini sve što je neophodno i svrhovito u te svrhe, imao ovlasti da poduzme razumnu kontrolu nad svojim sredstvima kako bi osigurao provođenje svojih zakonskih funkcija. Bilo je razumno predvidljivo da se sredstva koja pruža zakonom ustanovljeno tijelo, a koje se finansira iz javnih izvora, ne mogu prekomjerno koristiti u privatne svrhe te da će Koledž poduzeti analizu evidencije korištenja da utvrdi da li postoji ikakva mogućnost lične upotrebe koja bi se trebala istražiti. U tom smislu, situacija je bila podudarna onoj iz predmeta Peck protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 44647/98, ECHR 2003-I).
Konačno, poduzete radnje su bile neophodne u demokratskom društvu i bile su srazmjerne, jer nijedno uplitanje nije išlo dalje od onoga što je bilo neophodno da se utvrdi da li je došlo do prekomjerne lične upotrebe sredstava da bi se istraga opravdala.

2. Ponositeljka predstavke

Podnositeljka predstavke nije prihvatila navod da se njene e-mail poruke nisu čitale i da njeni telefonski pozivi nisu prisluškivani, već je tvrdila da je očigledno, čak i da su činjenice koje je Vlada predstavila tačne, da su poduzete određene aktivnosti praćenja koje predstavljaju uplitanje u njeno pravo na poštivanje privatnog života i korespondencije.
Pozvala se na zakonodavstvo koje se odnosi na navodno kršenje, odnosno na Uredbu o Zakonu o istražnim ovlaštenjima iz 2000. i Uredbe o telekomunikacijama (zakonitoj poslovnoj praksi) iz 2000. (vidjeti stav 20 iznad), za koje je tvrdila da su izričito priznanje Vlade da je takvo praćenje predstavljalo uplitanje prema članu 8 i da je zahtijevalo odobrenje da bi bilo zakonito. Kako su ovi zakoni stupili na snagu 2000. godine, pravni osnov takvog uplitanja utvrđen je nakon događaja iz ovog predmeta. Tako da uplitanje nije imalo osnova u domaćem pravu i u potpunosti se razlikuje od pozicije iz predmeta Peck (vidjeti stav 34 iznad), gdje su lokalne vlasti imale specifično ovlaštenje prema zakonu da vizuelno snimaju događaje koji su se dešavali u njihovom prostoru. U ovom slučaju ne postoji izričita ovlast Koledža da provodi nadgledanje svojih zaposlenih, a zakonske ovlasti ne omogućavaju razumno predviđanje takvog nadgledanja.
Podnositeljka predstavke je tvrdila da ponašanje Koledža nije bilo ni neophodno ni srazmjerno. Postojale su razumne i manje nametljive metode koje je Koledž mogao primijeniti, poput izrade i objavljivanja politike koja se odnosi na praćenje korištenja telefona, interneta i elektronske pošte zaposlenika.

B. Ocjena Suda

Sud konstatuje stav Vlade u kojem se kaže da je Koledž javno tijelo za čije su radnje oni odgovorni u smislu Konvencije. Shodno tome, Sud smatra da se pitanje u ovom predmetu, koje treba analizirati prema članu 8, odnosi na negativnu obavezu Države da se ne upliće u privatni život i korespondenciju podnositeljke predstavke te da nema posebnog navoda u odnosu na dom i porodični život.
Sud dalje opaža da se strane ne slažu oko prirode ovog praćenja i vremenskog perioda u kojem se ono dešavalo. Međutim, Sud ne smatra da je neophodno ulaziti u ovu raspravu, jer postoji sporni problem prema članu 8 čak i u slučaju da se rukovodi činjenicama koje je Vlada priznala.

1. Opseg privatnog života

Prema sudskoj praksi Suda, telefonski pozivi upućeni iz poslovnog prostora su prima facie pokriveni pojmom “privatni život” i “korespondencija” u smislu člana 8, stav 1 (vidjeti predmet Halford, citiran iznad, stav 44, i predmet Amann protiv Švicarske [GC], br. 27798/95, stav 43, ECHR 2000-II). Logično slijedi da i e-mail poruke koje su poslane sa radnog mjesta imaju sličnu zaštitu prema članu 8 kakvu bi trebale imati i informacije koje su dobijene iz praćenja lične upotrebe interneta.
Podnositeljka predstavke u ovom predmetu nije dobila upozorenje da bi njeni pozivi mogli podlijegati praćenju, te je zbog toga razumno očekivala privatnost poziva koje je upućivala sa svog poslovnog telefona (vidjeti Halford, stav 45). Isto očekivanje se odnosi i na korištenje e-mail poruka i interneta podnositeljke predstavke.

2. Da li je došlo do uplitanja u prava zajamčena članom 8

Sud zapaža da korištenje informacija koje se odnose na datum i dužinu telefonskih razgovora, a naročito brojeve koji su pozivani, može dovesti do spornog pitanja prema članu 8 jer takve informacije predstavljaju “sastavni element telefonske komunikacije” (vidjeti predmet Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 2. august 1984., stav 84, serija A br. 82). Sama činjenica da je Koledž ove podatke mogao legitimno dobiti, u obliku telefonskih računa, ne predstavlja smetnju za utvrđivanje uplitanja u prava zajamčena članom 8 (ibid.). Nadalje, pohranjivanje ličnih podataka koji se odnose na privatni život pojedinca također spada u primjenu člana 8, stav 1 (vidjeti Amann, citirano iznad, stav 65). Tako da nije relevantna činjenica da podaci koje je imao Koledž nisu otkriveni niti su korišteni protiv podnositeljke predstavke u disciplinskom ili nekom drugom postupku.
Shodno tome, Sud smatra da prikupljanje i pohranjivanje ličnih informacija koje se odnose na korištenje telefona, kao i e-maila i interneta podnositeljke predstavke, bez njenog znanja, predstavlja uplitanje u njeno pravo na poštivanje privatnog života i korespondencije u okviru značenja člana 8.

3. Da li je uplitanje bilo “u skladu sa zakonom”

Sud zapaža da je u sudskoj praksi dobro utvrđeno da pojam “u skladu sa zakonom” podrazumijeva – a ovo slijedi iz cilja i svrhe člana 8 – da mora postojati mjera pravne zaštite u domaćem pravu protiv neosnovanog uplitanja javnih vlasti u prava koja štiti član 8, stav 1. Ovo još i više važi u oblastima poput predmetnog praćenja, u svjetlu javnog nadzora i rizika od zloupotrebe ovlaštenja (vidjeti Halford, citirano iznad, stav 49).
Ovaj izraz ne zahtijeva samo usklađenost sa domaćim pravom, već se odnosi i na kvalitet tog prava, zahtijevajući da bude kompatibilan sa vladavinom zakona (vidjeti, inter alia, Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 35394/97, stav 26, ECHR 2000-V i P.G. i J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, citirano iznad, stav 44). Da bi se ispunio zahtjev predvidljivosti, zakon mora biti dovoljno jasan u uvjetima koje postavlja da bi pojedincima omogućio adekvatnu indikaciju u smislu okolnosti u kojima i uvjete pod kojima vlasti imaju ovlaštenje da pribjegnu takvim mjerama (vidjeti Halford, citirano iznad, stav 49 i Malone, citirano iznad, stav 67).
Vladino izjašnjavanje o tome da je Koledž imao ovlaštenje prema svojim zakonskim ovlastima da poduzme sve “što je neophodno ili svrhovito” u svrhu pružanja visokog i dopunskog obrazovanja nije uvjerilo Sud, te Sud smatra ovaj argument neuvjerljivim. Nadalje, Vlada ne tvrdi da su u to vrijeme postojale odredbe, bilo u općem domaćem pravu ili u upravljačkim instrumentima Koledža, koje reguliraju okolnosti pod kojim poslodavci mogu pratiti korištenje telefona, e-maila i interneta zaposlenih. Pored toga, jasno je da Uredbe o telekomunikacijama (zakonitoj poslovnoj praksi) iz 2000. (usvojene temeljem Uredbe o Zakonu o istražnim ovlaštenjima iz 2000.), koje sadrže takve odredbe, nisu bile na snazi u predmetno vrijeme.
Shodno tome, kako nije postojalo domaći zakon koji bi regulirao praćenje u to vrijeme, uplitanje u ovom predmetu nije bilo “u skladu sa zakonom” kako zahtijeva član 8, stav 2 Konvencije. Sud ne želi isključiti mogućnost da se praćenje korištenja telefona, e-maila ili interneta zaposlenih na radnom mjestu može smatrati “neophodnim u demokratskom društvu” u određenim situacijama u kojima za to postoji legitiman cilj. Međutim, uzimajući u obzir gore navedeni zaključak Suda, nije neophodno očitovati se po tom pitanju u ovom konkretnom predmetu.
Stoga se u ovom smislu desilo se kršenje člana 8 Konvencije.

II. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 13 U VEZI DA ČLANOM 8 KONVENCIJE

Podnositeljka predstavke je navela da ne postoji djelotvoran domaći pravni lijek za kršenja člana 8 Konvencije na koje se ona žalila te da je, posljedično, došlo do kršenja člana 13, koji glasi:

“Svako kome su povrijeđena prava i slobode predviđene [ovom] Konvencijom ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira da li su povredu izvršila lica koja djeluju u službenom svojstvu.”

Uzimajući u obzir svoju odluku o članu 8 (vidjeti stav 48 iznad), Sud ne smatra da je neophodno da ispita prigovor podnositeljke predstavke u odnosu na član 13.

III. PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

Član 41. Konvencije glasi:

“Ukoliko Sud utvrdi da je izvršena povreda Konvencije ili njenih protokola te ako interno pravo date Visoke ugovorne strane dozvoljava samo djelomičnu naknadu štete, Sud će, kada je to neophodno, dosuditi pravično zadovoljenje oštećenoj strani.”

A. Šteta

Podnositeljka predstavke nije podnijela zahtjev za naknadu materijalne štete, ali je, bez predloženog iznosa, zahtijevala nematerijalnu naknadu za stres, loše raspoloženje i nemogućnost spavanja. Dostavila je medicinski nalaz iz juna 2006. godine koji potvrđuje da je patila od stresa i nedostatka sna zbog radnog okruženja.
Vlada je navela da nalaz koji je podnositeljka predstavke prezentirala ne pokazuje da je stres na koji se žalila uzrokovan činjenicama koje su dovele do njene žalbe. Nadalje, Sud je smatrao u više predmeta koji se odnose na žalbe u vezi sa policijskim prisluškivanjem komunikacije osumnjičenih kriminalaca, da, prema njihovom mišljenju, utvrđivanje povrede, samo po sebi, treba predstavljati dovoljno pravično zadovoljenje (vidjeti predmet Taylor-Sabori protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 47114/99 § 28, 22. oktobar 2002.; Hewitson protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 50015/99, § 25, 27. maj 2003.; i Chalkley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 63831/00, § 32, 12. juni 2003.). Pored toga, kako se navodno ponašanje sastojalo od praćenja a ne prisluškivanja, priroda takvog uplitanja je na dosta nižem nivou ozbiljnosti od one iz gore navedenih predmeta.
Sud konstatuje gore navedene predmete koje je Vlada citirala, ali zapaža da je u predmetu Halford (citiran iznad, stav 76), u kojem je poslodavac prisluškivao telefonske pozive zaposlenice, dodijelio 10.000 funti (GBP) na ime nematerijalne štete. Prosuđujući na pravednoj osnovi u ovom predmetu, Sud dodjeljuje podnositeljki predstavke 3.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.

B. Sudski i drugi troškovi

Podnositeljka predstavke je na ime sudskih i drugih troškova potraživala ukupno 9.363 GBP, koji je uključivao porez na dodanu vrijednost. Ovaj iznos je obuhvatao naknade koje su plaćene odvjetniku i odvjetničkom pripravniku u iznosu od 7.171,62 GBP, izdatke u iznosu od 1.556,88 GBP te je ostatak predstavljao očekivane buduće troškove.
Vlada je navela da su satnice koje su naplaćivali odvjetnici i stopa porasta tokom perioda trajanja predmeta bile prevelike. Pored toga, prvobitna predstavka podnositeljke je uključivala niz prigovora koje je Sud proglasio nedopustivim i stoga dio troškova koji se odnose na te zahtjeve ne bi trebao biti naplativ. Prema mišljenju Vlade, iznos od 2.000 GBP bi adekvatno pokrio nastale troškove i izdatke.
U skladu sa sudskom praksom rješavanja odštete, Sud će dodijeliti naknadu na račun troškova i izdataka pod uvjetom da se oni odnose na utvrđenu povredu i do mjere do koje su oni stvarno i neophodno nastali i u razumnim iznosima (vidjeti, između ostalih vlasti, Schouten i Meldrum protiv Nizozemske, 9. decembar 1994., stav 78, serija A br. 304, i Lorsé i drugi protiv Nizozemske, br. 52750/99, stav 103, 4. februar 2003.). Uzimajući u obzir sve okolnosti, Sud podnositeljki predstavke dodjeljuje 6.000 EUR na ime pravnih troškova i izdataka, zajedno sa PDV-om koji joj se na ovaj iznos može naplatiti.

C. Zatezna kamata

Sud smatra da je primjereno da zatezna kamata bude zasnovana na graničnoj mogućnosti posuđivanja Evropske centralne banke, kojoj treba dodati tri procentna poena.

IZ OVIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

Zaključuje da je došlo do povrede člana 8 Konvencije;
Zaključuje da nije potrebno razmatrati predmet u odnosu na član 13 Konvencije;
Zaključuje

(a) da tužena Država treba platiti podnositeljki predstavke, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu sa članom 44, stav 2 Konvencije, sljedeće iznose, koji će se konvertovati u funte po kursu primjenjivom u vrijeme namirenja:

(i) 3.000 EUR (tri hiljade eura) na ime nematerijalne štete; (ii) 6.000 EUR (šest hiljada eura) za troškove i izdatke;

(iii) sve poreze koji su plativi na gore navedene iznose;

(b) od isteka gore navedenog roka od tri mjeseca do isplate kamatu po viđenju, koja će biti plaćena po graničnoj mogućnosti posuđivanja Evropske centralne banke tokom perioda kašnjenja uvećane za tri procentna poena.

Odbija ostatak zahtjeva podnositeljke predstavke za pravično zadovoljenje.

Izrađena na engleskom jeziku i objavljena u pisanoj formi 3. aprila 2007. godine, u skladu sa pravilom 77, stavovi 2 i 3 Pravila suda.

Lawrence Early Josep Casadevall

Registrar Predsjednik

Prevod je finansiran uz podršku Human Rights Trust-a Vijeća Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund.)

Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

FOURTH SECTION

CASE OF COPLAND v. THE UNITED KINGDOM

(Application no. 62617/00)

JUDGMENT

STRASBOURG

3 April 2007

FINAL

03/07/2007

In the case of Copland v. the United Kingdom, The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Josep Casadevall, President,
Nicolas Bratza,
Giovanni Bonello,
Rait Maruste,
Stanislav Pavlovschi,
Lech Garlicki,
Javier Borrego Borrego, judges,
and Lawrence Early, Section Registrar,

Having deliberated in private on 7 March 2006 and 13 March 2007, Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 62617/00) against the United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by Ms Lynette Copland (“the applicant”), on 23 May 2000.

2. The applicant was represented before the Court by Mr J. Welch of Liberty, a non-governmental civil rights organisation based in London. The United Kingdom Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr J. Grainger, Foreign and Commonwealth Office.

3. The applicant complained of the monitoring of her telephone calls, e-mail correspondence and Internet usage under Articles 8 and 13 of the Convention.

4. By a decision of 7 March 2006, the Court declared the application partly admissible.

5. The applicant, but not the Government, filed further observations (Rule 59 § 1 of the Rules of Court).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6. The applicant was born in 1950 and lives in Llanelli, Wales.

7. In 1991 the applicant was employed by Carmarthenshire College (“the College”). The College is a statutory body administered by the State and possessing powers under sections 18 and 19 of the Further and Higher Education Act 1992 relating to the provision of further and higher education.

8. In 1995 the applicant became the personal assistant to the College Principal (“the CP”) and from the end of 1995 she was required to work closely with the newly appointed Deputy Principal (“the DP”).

9. In about July 1998, whilst on annual leave, the applicant visited another campus of the College with a male director. She subsequently became aware that the DP had contacted that campus to enquire about her visit and understood that he was suggesting an improper relationship between her and the director.

10. During her employment, the applicant’s telephone, e-mail and Internet usage were subjected to monitoring at the DP’s instigation. According to the Government, this monitoring took place in order to ascertain whether the applicant was making excessive use of College facilities for personal purposes. The Government stated that the monitoring of telephone usage consisted of analysis of the College telephone bills showing telephone numbers called, the dates and times of the calls, and their length and cost. The applicant also believed that there had been detailed and comprehensive logging of the length of calls, the number of calls received and made, and the telephone numbers of individuals calling her. She stated that on at least one occasion the DP became aware of the name of an individual with whom she had exchanged incoming and outgoing telephone calls. The Government submitted that the monitoring of telephone usage took place for a few months up to about 22 November 1999. The applicant contended that her telephone usage was monitored over a period of about eighteen months until November 1999.

11. The applicant’s Internet usage was also monitored by the DP. The Government accepted that this monitoring took the form of analysing the websites visited, the times and dates of the visits to the websites and their duration, and that this monitoring took place from October to November 1999. The applicant did not comment on the manner in which her Internet usage was monitored but submitted that it took place over a much longer period of time than the Government had admitted.

12. In November 1999 the applicant became aware that enquiries were being made into her use of e-mail at work when her step-daughter was contacted by the College and asked to supply information about e-mails that she had sent to the College. The applicant wrote to the CP to ask whether there was a general investigation taking place or whether her e-mails only were being investigated. By an e-mail of 24 November 1999, the CP advised the applicant that, whilst all e-mail activity was logged, the information technology department of the College was investigating only her e-mails, following a request by the DP.

13. The Government submitted that monitoring of e-mails took the form of analysis of e-mail addresses and dates and times at which e-mails were sent and that the monitoring occurred for a few months prior to 22 November 1999. According to the applicant, the monitoring of e-mails occurred for at least six months from May to November 1999. She provided documentary evidence in the form of printouts detailing her e‑mail usage from 14 May to 22 November 1999 which set out the date and time of e‑mails sent from her e-mail account together with the recipients’ e‑mail addresses.

14. By a memorandum of 29 November 1999, the CP wrote to the DP to confirm the contents of a conversation they had had in the following terms:

“To avoid ambiguity I felt it worthwhile to confirm my views expressed to you last week, regarding the investigation of [the applicant’s] e-mail traffic.

Subsequent to [the applicant] becoming aware that someone from [the College] had been following up her e-mails, I spoke to [ST] who confirmed that this was true and had been instigated by yourself. Given the forthcoming legislation making it illegal for organisations to examine someone’s e-mail without permission, I naturally felt concerned over recent events and instructed [ST] not to carry out any further analysis. Furthermore, I asked you to do likewise and asked that any information you have of concern regarding [the applicant] be forwarded to me as a matter of priority. You indicated that you would respond positively to both requests, whilst reaffirming your concerns regarding [the applicant].”

15. There was no policy in force at the College at the material time regarding the monitoring of telephone, e-mail or Internet usage by employees.

16. In about March or April 2000 the applicant was informed by other members of staff at the College that between 1996 and late 1999 several of her activities had been monitored by the DP or those acting on his behalf. The applicant also believed that people to whom she had made calls were in turn telephoned by the DP, or those acting on his behalf, to identify the callers and the purpose of the call. She further believed that the DP became aware of a legally privileged fax that was sent by herself to her solicitors and that her personal movements, both at work and when on annual or sick leave, were the subject of surveillance.

17. The applicant provided the Court with statements from other members of staff alleging inappropriate and intrusive monitoring of their movements. The applicant, who is still employed by the College, understands that the DP has been suspended.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. Law of privacy

18. At the relevant time there was no general right to privacy in English law.

19. Since the implementation of the Human Rights Act 1998 on 2 October 2000, the courts have been required to read and give effect to primary legislation in a manner which is compatible with Convention rights so far as possible. The Act also made it unlawful for any public authority, including a court, to act in a manner which is incompatible with a Convention right unless required to do so by primary legislation, thus providing for the development of the common law in accordance with Convention rights. In the case of Douglas v. Hello! Ltd ([2001] 2 WLR 992), Lord Justice Sedley indicated that he was prepared to find that there was a qualified right to privacy under English law, but the Court of Appeal did not rule on the point.

20. The Regulation of Investigatory Powers Act 2000 (“the 2000 Act”) provided for the regulation of, inter alia, interception of communications. The Telecommunications (Lawful Business Practice) Regulations 2000 were promulgated under the 2000 Act and came into force on 24 October 2000. The Regulations set out the circumstances in which employers could record or monitor employees’ communications (such as e-mail or telephone) without the consent of either the employee or the other party to the communication. Employers were required to take reasonable steps to inform employees that their communications might be intercepted.

B. Contractual damages for breach of trust and confidence by employer

21. The House of Lords in Malik v. Bank of Credit and Commerce International SA ([1997] IRLR 462) confirmed that, as a matter of law, a general term is implied into each employment contract that an employer will not “without reasonable and proper cause, conduct itself in a manner calculated and likely to destroy or seriously damage the relationship of confidence and trust between employer and employee”. In Malik, the House of Lords was concerned with the award of so-called “stigma compensation” where an ex-employee is unable to find further employment due to association with a dishonest former employer. In considering the damages that could be awarded for breach of the obligation of trust and confidence, the House was solely concerned with the payment of compensation for financial loss resulting from handicap in the labour market. Lord Nicholls expressly noted that “[f]or the present purposes I am not concerned with the exclusion of damages for injured feelings, the present case is concerned only with financial loss”.

22. In limiting the scope of the implied term of trust and confidence in Malik, Lord Steyn stated as follows:

“[T]he implied mutual obligation of trust and confidence applies only where there is ‘no reasonable and proper cause’ for the employer’s conduct, and then only if the conduct is calculated to destroy or seriously damage the relationship of trust and confidence. That circumscribes the potential reach and scope of the implied obligation.”

C. Tort of misfeasance in public office

23. The tort of misfeasance in public office arises when a public official has either (a) exercised his power specifically intending to injure the plaintiff, or (b) acted in the knowledge of, or with reckless indifference to, the illegality of his act and in the knowledge or with reckless indifference to the probability of causing injury to the claimant or a class of people of which the claimant is a member (Three Rivers District Council v. Bank of England (No. 3) (HL) [2000] 2 WLR 1220).

D. Data Protection Act 1984

24. At the time of the acts complained of by the applicant, the Data Protection Act 1984 (“the 1984 Act”) regulated the manner in which people and organisations that held data, known as “data holders”, processed or used those data. It provided certain actionable remedies to individuals in the event of misuse of their personal data. The 1984 Act has now been replaced by the Data Protection Act 1998.

25. Section 1 of the 1984 Act defined its terms as follows.

“...

(2) ’Data’ means information recorded in a form in which it can be processed by equipment operating automatically in response to instructions given for that purpose.

(3) ’Personal data’ means data consisting of information which relates to a living individual who can be identified from that information (or from that and other information in the possession of the data user) ...

(4) ’Data subject’ means an individual who is the subject of personal data.

(5) ’Data user’ means a person who holds data, and a person ‘holds’ data if –

(a) the data form part of a collection of data processed or intended to be processed by or on behalf of that person as mentioned in subsection (2) above; and

(b) that person ... controls the contents and use of the data comprised in the collection; and

(7) ’Processing’, in relation to data, means amending, augmenting, deleting or rearranging the data or extracting the information constituting the data and, in the case of personal data, means performing any of these operations by reference to the data subject.

...

(9) ’Disclosing’, in relation to data, includes disclosing information extracted from the data ...”

26. The “data protection principles” to be respected by data holders were set out in Part I to Schedule 1 of the Act as follows.

“1. The information to be contained in personal data shall be obtained, and personal data shall be processed, fairly and lawfully.

2. Personal data shall be held only for one or more specified and lawful purposes.

...

4. Personal data held for any purpose ... shall be adequate, relevant and not excessive in relation to that purpose or those purposes.”

27. Section 23 of the 1984 Act provided rights to compensation for the data subject in the event of unauthorised disclosure of personal data.

“(1) An individual who is the subject of personal data held by a data user ... and who suffers damage by reason of –

...

shall be entitled to compensation from the data user ... for that damage and for any distress which the individual has suffered by reason of the ... disclosure or access.”

28. The 1984 Act also created the position of Data Protection Registrar, under a duty to promote the observance of the data protection principles by data users. In section 10 it created a criminal offence as follows.

“(1) If the Registrar is satisfied that a registered person has contravened or is contravening any of the data protection principles he may serve him with a notice (‘an enforcement notice’) requiring him to take ... such steps as are so specified for complying with the principle or principles in question.

(2) In deciding whether to serve an enforcement notice the Registrar shall consider whether the contravention has caused or is likely to cause any person damage or distress.

...

(9) Any person who fails to comply with an enforcement notice shall be guilty of an offence ...”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

29. The applicant alleged that the monitoring activity that took place amounted to an interference with her right to respect for her private life and correspondence under Article 8, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

30. The Government contested that argument.

A. The parties’ submissions

1. The Government

31. The Government accepted that the College was a public body for whose actions the State was directly responsible under the Convention.

32. Although there had been some monitoring of the applicant’s telephone calls, e-mails and Internet usage prior to November 1999, this did not extend to the interception of telephone calls or the analysis of the content of websites visited by her. The monitoring thus amounted to nothing more than the analysis of automatically generated information to determine whether College facilities had been used for personal purposes which, of itself, did not constitute a failure to respect private life or correspondence. The case of P.G. and J.H. v. the United Kingdom (no. 44787/98, ECHR 2001‑IX) could be distinguished since in that case actual interception of telephone calls had occurred. There were significant differences from the case in Halford v. the United Kingdom (25 June 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997‑III), where the applicant’s telephone calls were intercepted on a telephone which had been designated for private use and, in particular, her litigation against her employer.

33. In the event that the analysis of records of telephone, e-mail and Internet usage was considered to amount to an interference with respect for private life or correspondence, the Government contended that the interference was justified.

34. Firstly, it pursued the legitimate aim of protecting the rights and freedoms of others by ensuring that the facilities provided by a publicly funded employer were not abused. Secondly, the interference had a basis in domestic law in that the College, as a statutory body, whose powers enable it to provide further and higher education and to do anything necessary and expedient for those purposes, had the power to take reasonable control of its facilities to ensure that it was able to carry out its statutory functions. It was reasonably foreseeable that the facilities provided by a statutory body out of public funds could not be used excessively for personal purposes and that the College would undertake an analysis of its records to determine if there was any likelihood of personal use which needed to be investigated. In this respect, the situation was analogous to that in Peck v. the United Kingdom (no. 44647/98, ECHR 2003‑I).

35. Finally, the acts had been necessary in a democratic society and were proportionate as any interference went no further than necessary to establish whether there had been such excessive personal use of facilities as to merit investigation.

2. The applicant

36. The applicant did not accept that her e-mails had not been read and that her telephone calls had not been intercepted but contended that, even if the facts were as set out by the Government, it was evident that some monitoring activity had taken place amounting to an interference with her right to respect for her private life and correspondence.

37. She referred to legislation subsequent to the alleged violation, namely the Regulation of Investigatory Powers Act 2000 and the Telecommunications (Lawful Business Practice) Regulations 2000 (see paragraph 20 above), which she claimed were an explicit recognition by the Government that such monitoring amounted to interference under Article 8 and required authorisation in order to be lawful. Since these laws came into force in 2000, the legal basis for such interference post-dated the events in the present case. Thus, the interference had no basis in domestic law and was entirely different from the position in Peck (see paragraph 34 above), where the local authority was specifically empowered by statute to record visual images of events occurring in its area. In the present case there was no such express power for the College to carry out surveillance on its employees and the statutory powers did not make such surveillance reasonably foreseeable.

38. The applicant asserted that the conduct of the College was neither necessary nor proportionate. There were reasonable and less intrusive methods that the College could have used, such as drafting and publishing a policy dealing with the monitoring of employees’ usage of the telephone, Internet and e-mail.

B. The Court’s assessment

39. The Court notes the Government’s acceptance that the College is a public body for whose acts they are responsible for the purposes of the Convention. Thus, it considers that in the present case the question to be analysed under Article 8 relates to the negative obligation on the State not to interfere with the private life and correspondence of the applicant and that no separate issue arises in relation to home or family life.

40. The Court further observes that the parties disagree as to the nature of this monitoring and the period of time over which it took place. However, the Court does not consider it necessary to enter into this dispute as an issue arises under Article 8 even on the facts as admitted by the Government.

1. Scope of private life

41. According to the Court’s case-law, telephone calls from business premises are prima facie covered by the notions of “private life” and “correspondence” for the purposes of Article 8 § 1 (see Halford, cited above, § 44, and Amann v. Switzerland [GC], no. 27798/95, § 43, ECHR 2000‑II). It follows logically that e-mails sent from work should be similarly protected under Article 8, as should information derived from the monitoring of personal Internet usage.

42. The applicant in the present case had been given no warning that her calls would be liable to monitoring, therefore she had a reasonable expectation as to the privacy of calls made from her work telephone (see Halford, § 45). The same expectation should apply in relation to the applicant’s e-mail and Internet usage.

2. Whether there was any interference with the rights guaranteed under Article 8

43. The Court observes that the use of information relating to the date and length of telephone conversations and in particular the numbers dialled can give rise to an issue under Article 8 as such information constitutes an “integral element of the communications made by telephone” (see Malone v. the United Kingdom, 2 August 1984, § 84, Series A no. 82). The mere fact that these data may have been legitimately obtained by the College, in the form of telephone bills, is no bar to finding an interference with rights guaranteed under Article 8 (ibid.). Moreover, storing of personal data relating to the private life of an individual also falls within the application of Article 8 § 1 (see Amann, cited above, § 65). Thus, it is irrelevant that the data held by the College were not disclosed or used against the applicant in disciplinary or other proceedings.

44. Accordingly, the Court considers that the collection and storage of personal information relating to the applicant’s telephone, as well as to her e-mail and Internet usage, without her knowledge, amounted to an interference with her right to respect for her private life and correspondence within the meaning of Article 8.

3. Whether the interference was “in accordance with the law”

45. The Court observes that it is well established in the case-law that the term “in accordance with the law” implies – and this follows from the object and purpose of Article 8 – that there must be a measure of legal protection in domestic law against arbitrary interferences by public authorities with the rights safeguarded by Article 8 § 1. This is all the more so in areas such as the monitoring in question, in view of the lack of public scrutiny and the risk of misuse of power (see Halford, cited above, § 49).

46. This expression not only requires compliance with domestic law, but also relates to the quality of that law, requiring it to be compatible with the rule of law (see, inter alia, Khan v. the United Kingdom, no. 35394/97, § 26, ECHR 2000-V, and P.G. and J.H. v. the United Kingdom, cited above, § 44). In order to fulfil the requirement of foreseeability, the law must be sufficiently clear in its terms to give individuals an adequate indication as to the circumstances in which and the conditions on which the authorities are empowered to resort to any such measures (see Halford, cited above, § 49, and Malone, cited above, § 67).

47. The Court is not convinced by the Government’s submission that the College was authorised under its statutory powers to do “anything necessary or expedient” for the purposes of providing higher and further education, and finds the argument unpersuasive. Moreover, the Government do not seek to argue that any provisions existed at the relevant time, either in general domestic law or in the governing instruments of the College, regulating the circumstances in which employers could monitor the use of telephone, e-mail and the Internet by employees. Furthermore, it is clear that the Telecommunications (Lawful Business Practice) Regulations 2000 (adopted under the Regulation of Investigatory Powers Act 2000) which make such provision were not in force at the relevant time.

48. Accordingly, as there was no domestic law regulating monitoring at the relevant time, the interference in this case was not “in accordance with the law” as required by Article 8 § 2 of the Convention. The Court would not exclude that the monitoring of an employee’s telephone, e-mail or Internet usage at the place of work may be considered “necessary in a democratic society” in certain situations in pursuit of a legitimate aim. However, having regard to its above conclusion, it is not necessary to pronounce on that matter in the instant case.

49. There has therefore been a violation of Article 8 of the Convention in this regard.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION TAKEN IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 8

50. The applicant submitted that no effective domestic remedy existed for the breaches of Article 8 of the Convention of which she complained and that, consequently, there had also been a violation of Article 13, which provides as follows:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

51. Having regard to its decision on Article 8 (see paragraph 48 above), the Court does not consider it necessary to examine the applicant’s complaint also under Article 13.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

52. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

53. The applicant made no claim for pecuniary damage but, without quantifying an amount, claimed non-pecuniary damage for stress, anxiety, low mood and inability to sleep. She produced a medical report dated June 2006 recognising that she had suffered from stress and lack of sleep due to the work environment.

54. The Government submitted that the report presented by the applicant gave no indication that the stress complained of was caused by the facts giving rise to her complaint. Furthermore, as the Court had held in a number of cases relating to complaints involving the interception of the communications of suspected criminals by the police, in their view a finding of a violation should in itself constitute sufficient just satisfaction (see Taylor-Sabori v. the United Kingdom, no. 47114/99, § 28, 22 October 2002; Hewitson v. the United Kingdom, no. 50015/99, § 25, 27 May 2003; and Chalkley v. the United Kingdom, no. 63831/00, § 32, 12 June 2003). Moreover, since the alleged conduct consisted of monitoring and not interception, the nature of such interference was of a significantly lower order of seriousness than the cases mentioned above.

55. The Court notes the above cases cited by the Government, but observes also that in Halford (cited above, § 76), which concerned the interception of an employee’s private telephone calls by her employer, it awarded 10,000 pounds sterling (GBP) in respect of non-pecuniary damage. Making an assessment on an equitable basis in the present case, the Court awards the applicant 3,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

B. Costs and expenses

56. The applicant claimed legal costs and expenses totalling GBP 9,363, inclusive of value-added tax. This included fees paid to a solicitor and trainee solicitor of GBP 7,171.62, disbursements of GBP 1,556.88 and the rest in anticipated future costs.

57. The Government submitted that the hourly rates charged by the solicitors and the rate of increase over the period during which the case was pending were excessive. Moreover, the applicant’s original application included a number of complaints which the Court declared inadmissible and therefore the portion of costs related to such claims should not be recoverable. In the Government’s view, the sum of GBP 2,000 would adequately cover costs and expenses incurred.

58. According to its settled case-law, the Court will award costs and expenses in so far as these relate to the violation found and to the extent to which they have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum (see, among other authorities, Schouten and Meldrum v. the Netherlands, 9 December 1994, § 78, Series A no. 304, and Lorsé and Others v. the Netherlands, no. 52750/99, § 103, 4 February 2003). Taking into account all the circumstances, it awards the applicant EUR 6,000 for legal costs and expenses, in addition to any value-added tax that may be payable.

C. Default interest

59. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

2. Holds that it is not necessary to examine the case under Article 13 of the Convention;

3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into pounds sterling at the rate applicable at the time of settlement:

(i) EUR 3,000 (three thousand euros) in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 6,000 (six thousand euros) in respect of costs and expenses;

(iii) any tax that may be chargeable on the above amounts;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 3 April 2007, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Lawrence Early Josep Casadevall
Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.

Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske

Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije

Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku

Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde