Sašo Gorgiev protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije

Država na koju se presuda odnosi
Severna Makedonija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
49382/06
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Crnogorski
Datum
19.04.2012
Članovi
2
2-1
35
35-1
41
Kršenje
2
2-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 2) Pravo na život
(Čl. 2-1 / ICCPR-6) Život
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
R.D, policajac u rezervi, ranio je podosioca predstavke, koji je radio kao konobar u jednom kafeu, tako što je u njega pucao iz neposredne blizine dok je bio neovlašćeno odsutan sa mesta na kom je trebalo da se nalazi po službenom rasporedu. R.D. je potom bio osuđen za tešku povredu zakona protiv bezbednosti, pošto je sud ocenio da nije namerno pritisnuo okidač dok je bio u alkoholisanom stanju. Osuđen je na uslovnu kaznu zatvora.

U okviru odvojenog postupka, civilni sudovi su odbacili tužbeni zahtev podnosioca predstavke za obeštećenje, koji je ovaj podneo protiv države/ministarstava unutrašnjih poslova, uz obrazloženje da R.D. nije delovao u okviru svoje zvanične funkcije u momentu incidenta.

Pravo - Član 2 : Bez obzira na to da li je postojala namera da se izvrši ubistvo ili ne, podnosilac predstavke je bio žrtva ponašanja koje po samoj svojoj prirodi dovodi do opasnosti po život. Stoga član 2 ovde nalazi svoju primenu. Iako je R.D. bio državni službenik, odnosno policajac u rezervi, on nije postupio u okviru svoje funkcije u momentu kada je pucao. Da bi utvrdio da li se država ipak može smatrati odgovornom za nezakonito postupanje R.D, Sud mora razmotriti sveukupnu situaciju i proučiti prirodu i okolnosti postupaka zainteresovanog.

Incident se odigrao tokom radnog vremena R.D, kada je trebalo da bude na službi u policijskoj stanici. Iako nije sporno da je zainteresovani neovlašćeno napustio službu u stanju pijanstva, nosio je uniformu i pucao na podnosioca predstavke iz svog službenog oružja. Svakako, vlasti objektivno nisu mogle da predvide ponašanje R.D, ali država je dužna da uspostavi i rigorozno primenjuje sistem adekvatnih i delotvornih garancija za prevenciju bilo kakve zloupotrebe, od strane svojih službenika, posebno rezervista koji su privremeno mobilisani, oružja koje im je povereno u sklopu njihove zvanične funkcije. Vlada nije pomenula nikakav pravilnik koji bi imao veze sa ovim pitanjima, ali Sud je primetio da član 26. zakona o unutrašnjim poslovima zahteva od državnih službenika da svoju funkciju obavljaju « u svakom momentu, bez obzira da li su na dužnosti ili ne », što u praksi znači da su uvek u obavezi da nose svoje službeno oružje. Vlada nije dala nikakvu napomenu o tome da li je podobnost R.D. za rad u policiji i nošenje oružja bila proverena, iako je to pitanje trebalo da bude posebno ispitano. U svetlu pomenutih okolnosti, Sud je ocenio da odgovornost za postupke R.D. može da se pripiše tuženoj državi.

Zaključak : Kršenje (jednoglasno).

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

BIVŠE PETO ODJELJENJE

PREDMET SAŠO GORGIEV PROTIV BIVŠE JUGOSLOVENSKE REPUBLIKE MAKEDONIJE

(Predstavka br. 49382/06) 

PRESUDA

[Izvodi]

STRAZBUR

18. april 2012. godine

PRAVOSNAŽNA

19.07.2012. godine

U predmetu Sašo Gorgiev protiv Bivše Jugoslovenske Republike MakedonijeEvropski sud za ljudska prava (bivše Peto odjeljenje) zasijedajući u Vijeću u sastavu:

Peer Lorenzen, Predsjednik,
Karel Jungwiert,
Mark Villiger,
Isabelle Berro-Lefèvre,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Ganna Yudkivska,
Julia Laffranque, sudije, i Claudia Westerdiek, Sekretar Odjeljenja,

nakon vijećanja bez prisustva javnosti 27. marta 2012. godine, Donosi sljedeću presudu usvojenu toga dana:

POSTUPAK

  1. Predmet je pokrenut predstavkom (br. 49382/06) protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije koju je 27. novembra 2006. godine po članu 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) Sudu predao makedonski državljanin g. Sašo Gorgiev (u daljem tekstu: Podnosilac predstavke).
  2. Podnosioca predstavke zastupao je g. Šilegov, advokat sa praksom u Skopju. Makedonsku vladu (u daljem tekstu: Vlada) zastupala je njihova Zastupnica, g-đa R. Lazareska Gerovska.
  3. Podnosilac predstavke tvrdio je, konkretno, da je država odgovorna po članu 2 Konvencije za radnju kojom je njemu ugrožen život a koju je izvršio R.D. lice koje je djelovalo u ime Države.
  4. Dana 5. oktobra 2009. godine Predsjednik Petog odjeljenja odlučio je da o ovoj pritužbi obavijesti Vladu i da predstavci da prioritet po Pravilu 41 Poslovnika Suda. Takođe je odlučeno da se o prihvatljivosti i meritumu predstavke odlučuje u isto vrijeme (član 29 stav 1).

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnosilac predstavke rođen je 1972. godine u Skopju gdje i živi.

A.  Osnovne informacije o predmetu

  1. Podnosilac predstavke radio je kao konobar u jednom kafiću u Skopju. U 3.50 časova dana 6. januara 2002. godine, R.D. - rezervni policajac, ispalio je hitac u kafiću koji je podnosioca predstavke pogodio u grudi. Prema medicinskom uvjerenju od 12. septembra 2002. godine koji je izdao Klinički centar u Skopju, podnosilac predstavke urgentno je primljen u teškom opštem stanju (тешка општа состојба). Povrede koje je pretrpio opisane su na sljedeći način: prelomljena desna ključna kost i četiri slomljena rebra, povreda na potključnoj arteriji, unutrašnje krvarenje i uzetost brahijalnog pleksusa. Desna ruka mu je bila paralisana. Zaključak je bio da je podnosilac predstavke pretrpio tešku tjelesnu povredu sa elementima ugrožavanja života i sa trajnim posljedicama (витална загрозеност и трајни последици). Operisan je dva puta, drugi puta u aprilu 2002. godine u Kliničkom centru Beograd u Srbiji.

B. Krivični postupak protiv R.D.

  1. Dana 27. marta 2003. godine Osnovni sud u Skopju osudio je R.D. in absentia za "teška krivična djela protiv opšte sigurnosti" (тешки дела против општата сигурност). On je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od dvije godine. Nakon što je sud saslušao izjavu R.D., podnosioca predstavke i šest svjedoka i ispitao druge materijalne dokaze, utvrdio je da je R.D., dok je bio u alkoholisanom stanju, nenamjerno povukao obarač svog službenog pištolja i ustrijelio podnosioca predstavke koji je bio na udaljenosti od jednog metra. Podnosiocu predstavke savjetovano je da u zasebnom parničnom postupku traži naknadu štete. Ova odluka postala je pravosnažna 8. maja 2003. godine.
  2. D. je počeo da služi zatvorsku kaznu 6. juna 2008. godine. Dana 23. juna 2008. godine Osnovni sud ponovo je pokrenuo postupak na zahtjev R.D. Dana 12. marta 2008. godine, R.D. je ponovo oglašen krivim i osuđen na dvije godine zatvora, uslovno na četiri godine. Nije bilo informacija o tome da li se protiv te odluke može uložiti žalba ili je ona pravosnažna.

C.  Parnični postupak za naknadu štete

  1. Dana 11. novembra 2002. godine podnosilac predstavke, koga je zastupao g. P. Šilegov, pokrenuo je parnični postupak protiv Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljem tekstu: Ministarstvo) tražeći naknadu materijalnih i nematerijalnih gubitaka u vezi sa povredom koju je pretrpio zbog radnji R. D. On je tvrdio da država treba da preuzme odgovornost, jer je umjesto da bude na dužnosti u policijskoj stanici R.D. bio u kafiću i pucao u njega. On je pri tome upotrijebio svoj službeni pištolj i bio je u uniformi. Podnosilac predstavke tražio je 28.000.000 makedonskih denara (MKD) na ime nematerijalne štete i 208.480 MKD naknade materijalne štete (izdataka za liječenje)[1].
  2. Nakon 5 odlaganja, Osnovni sud u Skopju odbacio je zahtjev podnosioca predstavke dana 12. decembra 2003. godine, našavši da Ministarstvo nema potreban pasivni legitimitet da mu se sudi za štetu koju je nanio R.D., koji se, pošto je rezervni policajac, smatra službenikom države. Sud je utvrdio da je između 7.30 uveče dana 5. januara 2002. godine i 7.30 ujutro dana 6. januara 2002. godine R.D. bio na dužnosti u policijskoj stanici u Skopju. On je raspoređen na stražu (службена задача – стража) između ponoći i 1 čas ujutro, te između 6 ujutro i 7 ujutro dana 6. januara 2002. godine. Nakon 1 čas ujutro 6. januara 2002. godine, umjesto da se vrati u policijsku stanicu, R.D. je na svoju inicijativu otišao u kafić i o tome nije obavijestio svog pretpostavljenog ili njegovog zamjenika. Bio je u uniformi i nosio je službeni pištolj. U kafiću, u prisustvu drugih gostiju i pod uticajem alkohola, R.D. je izvukao pištolj i ustrijelio podnosioca predstavke, koji je bio ispred njega na udaljenosti od oko 1,5 metara. Sud je našao da je podnosilac predstavke pretrpio štetu koja je bila uzrokovana radnjom R.D. Međutim, da bi se Ministarstvo smatralo odgovornim po članu 157 Zakona o obligacijama (v. stav 17 ove presude), sud je istakao da

“... određeni uslovi treba da se ispune: štetu mora da izazove ovlašćeno službeno lice (овластено службено лице), ona mora da bude nanesena fizičkom ili pravnom licu i, naročito, mora da bude nanesena od strane službenog lica u obavljanju službenih dužnosti. A mora i da potekne iz nezakonite radnje. Okrivljeni (država) smatraće se odgovornim samo ukoliko je šteta nanesena u toku ili u vezi sa vršenjem službenih dužnosti. Neka radnja može se smatrati izvršenom u okviru vršenja neke dužnosti ukoliko je dio funkcija (функција) tog službenog lica. To je štetna radnja počinjena u radno vrijeme u službenom svojstvu lica o kome je riječ i kao dio njegovih službenih dužnosti. Šteta može biti izazvana i van službenih dužnosti, ali mora da postoji uzročno-posljedična veza sa vršenjem dužnosti ili sa samom funkcijom.... u ovom predmetu, R.D. nije bio u kafiću u službenom svojstvu... tako da šteta koju je nanio nije bila nanesena u vezi sa obavljanjem funkcija Ministarstva, iako je nanesena u vrijeme kada je trebalo da R.D. bude na dužnosti. U ključnom trenutku i na ključnom mjestu R.D. nije djelovao u svom službenom svojstvu već kao privatno lice, uprkos činjenici da je to bilo u radno vrijeme, da je nosio uniformu i upotrijebio svoj službeni pištolj. R.D. je odgovoran za preduzetu radnju i nanesenu štetu. Ne postoji uzročno posljedična veza između njegove radnje i njegove funkcije ... Činjenica da je [R.D.] bio u uniformi i da je koristio svoj službeni pištolj ne znači sama po sebi da je on djelovao u službenom svojstvu. R.D. nije upotrijebio pištolj u vezi sa vršenjem svoje funkcije, već kao gost kafića ...

U vrijeme kada je nanesena šteta, R.D. je, kao rezervni policajac, bio obučen da koristi pištolj. Okrivljeni, kao vlasnik pištolja, oslobođen je odgovornosti po članu 162(3) Zakona o obligacijama jer je šteta nastala isključivo kao rezultat nepredvidive radnje lica koje je djelovalo u ime Države čije se posljedice nisu mogle niti predvidjeti niti ukloniti.”

  1. Sud je zaključio da podnosilac predstavke i dalje ima pravo da traži naknadu štete od R.D. po članu 141 Zakona o obligacijama (v. stav 16 ove presude).
  2. Dana 3. marta 2004. godine podnosilac predstavke se žalio, tvrdeći da Ministarstvo treba smatrati odgovornim za radnje R.D. jer je on ove radnje izvršio dok je bio na dužnosti, da je bio u uniformi i da je pucao iz službenog pištolja. U svom podnesku on tvrdi da odgovornost Ministarstva proističe iz člana 103 Zakona o zapošljavanju (v. stav 20 ove presude) po kojem je Ministarstvo moglo da traži nadoknadu od R.D. I na kraju, podnosilac predstavke je naveo da je on pretrpio nepopravljivu štetu zbog ovog incidenta, pošto mu je desna ruka trajno paralizovana.
  3. Dana 27. aprila 2004. godine Apelacioni sud u Skopju odbacio je žalbu podnosioca predstavke, jer nije našao osnov da odstupi od nalaza nižeg suda da radnje R.D. u kafiću nisu bile povezane sa službenim dužnostima koje je imao kao policajac. Sud je dalje našao da kada je R.D. ustrijelio podnosioca predstavke on nije djelovao kao policajac i nije vršio službene dužnosti. Shodno tome Ministarstvo nije imalo odgovornost. Sud je potvrdio pravo podnosioca predstavke da traži naknadu štete od R.D.
  4. Dana 21. jula 2004. godine podnosilac predstavke podnio je zahtjev za reviziju (ревизија) Vrhovnom sudu, tvrdeći, između ostalog, da se Apelacioni sud nije bavio njegovim argumentima o odgovornosti Ministarstva po Zakonu o zapošljavanju.
  5. Dana 31. maja 2006. godine Vrhovni sud odbacio je zahtjev za reviziju podnosioca predstavke, ponavljajući razloge koje su dali niži sudovi.

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A.  Zakon o obligacijama

  1. Član 141 Zakona o obligacijama predviđa opšte principe kojima se uređuju zahtjevi za naknadu štete u građanskim postupcima.
  2. Članom 157 predviđa se da je poslodavac odgovoran za štetu koju izazove njegov zaposleni u vršenju svojih dužnosti ili u vezi sa njima. Oštećeni može da traži naknadu štete direktno od zaposlenog ako je ta šteta nanesena namjerno. Poslodavac može da traži nadoknadu naknade štete koja se dosudi oštećenom od svog zaposlenog ukoliko je taj zaposleni nanio štetu namjerno ili zbog nemara.
  3. Po članu 160, vlasnik opasnog predmeta (опасен предмет) odgovoran je za svaku štetu koju taj predmet izazove.
  4. Članom 163(2) predviđa se da vlasnik opasnog predmeta može da se oslobodi odgovornosti ukoliko može da se pokaže da je šteta izazvana isključivo radnjom žrtve ili trećeg lica koja se nije mogla predvidjeti i čije posljedice se ne bi mogle spriječiti niti ukloniti.

B.  Zakon o zapošljavanju iz 1993. godine

  1. Po članu 103 Zakona o zapošljavanju iz 1993. godine, koji je bio na snazi u to vrijeme, poslodavac je bio odgovoran za svaku štetu koju bi izazvao njegov zaposleni u vršenju svojih dužnosti ili u vezi sa njima. Poslodavac je mogao da traži nadoknadu naknade štete od zaposlenog ukoliko je zaposleni štetu izazvao namjerno ili zbog nemara.

C.  Zakon o unutrašnjim poslovima (Službeni list br. 19/1995)

  1. Član 24 Zakona o unutrašnjim poslovima, koji je bio na snazi u to vrijeme, precizirao je koja su se lica koja djeluju u ime Države smatrala službenim licima države.
  2. Po članu 26 službena lica države moraju da obavljaju svoje funkcije u svakom trenutku, bez obzira na to da li su na dužnosti ili nisu.
  3. U ratnom ili vanrednom stanju, Ministarstvo je moglo da pozove rezerviste da bi obezbijedilo javnu sigurnost i spriječilo nemire širih razmjera (član 45(2) Zakona o unutrašnjim poslovima). Rezervisti su mogli da se pozivaju i zbog obuke ili prakse. Tokom perioda službe, rezervisti su se smatrali službenim licima države u smislu člana 24 Zakona (član 46).

...

III.  RELEVANTNO MEĐUNARODNO PRAVO

A. Osnovni principi upotrebe sile i vatrenog oružja od strane službenika organa za sprovođenje zakona koje je usvojio Osmi kongres Ujedinjenih nacija za sprečavanje kriminala i tretman počinilaca krivičnih djela, u Havani, Kuba, 27. avgusta do 7 septembra 1990. godine (u daljem tekstu: Osnovni principi")

  1. Član 11 Osnovnih principa predviđa, između ostalog, da:

“Pravila i propisi o upotrebi vatrenog oružja od strane službenika organa za srovođenje zakona treba da obuhvataju smjernice da se:

(a) preciziraju okolnosti u kojima službenici organa za sprovođenje zakona imaju ovlašćenje da nose vatreno oružje ...

(b) obezbijedi da se vatreno oružje koristi samo u odgovarajućim okolnostima i na način za koji je vjerovatno da će smanjiti rizik nepotrebnog nanošenja štete;

...

(d)  uredi kontrola, skladištenje i izdavanje vatrenog oružja, uključujući postupke za obezbjeđivanje da su službenici za sprovođenje zakona odgovorni za vatreno oružje i municiju koja im se izda.”

B.  Preporuka (2001)10 Komiteta ministara Savjeta Evrope državama članicama o Evropskom kodeksu policijske etike (u daljem tekstu: Kodeks)[2] i Obrazloženje preporuke

  1. Član 37 Kodeksa predviđa da "policija može da koristi silu samo kada je to apsolutno nužno i samo u mjeri potrebnoj da se ostvari legitiman cilj”.
  2. Komentar člana 37 Kodeksa, između ostalog, kaže:

“... Značaj angažovanja odgovarajućeg kadra u policiji, kao i njihove obuke ne smije se potcijeniti ...”

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANA 2 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke žalio se po članu 2 Konvencije da je bio žrtva radnje kojom mu je ugrožen život, a koju je počino R.D. službeno lice države. On se takođe žalio po članu 6 da domaći sudovi nisu prepoznali odgovornost države. Sud, pošto je on taj koji treba da okarakteriše činjenice predmeta u odnosu na zakon (v. Akdeniz protiv Turske, br. 25165/94, stav 88, 31. maj 2005. godine), smatra da podnesci podnosioca predstavke po ovoj stavci pokreću pitanje samo po članu 2 Konvencije koji glasi:

“1.  Pravo na život svake osobe zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života, sem prilikom izvršenja kazne koju je sud izrekao nakon osuđujuće presude za krivično djelo za koje je ta kazna predviđena zakonom.

2. Lišenje života se ne smatra protivnim ovom članu ako proistekne iz upotrebe sile koja je apsolutna nužna:

a) radi odbrane nekog lica od nezakonitog nasilja;

b) da bi se izvršilo zakonito hapšenje ili spriječilo bjekstvo lica zakonito lišenog slobode;

c) prilikom zakonitih mera koje se preduzimaju u cilju suzbijanja nereda ili pobune.”

A. Prihvatljivost

1.  Primjenjivost člana 2 Konvencije

  1. Sud konstatuje na samom početku da sila koja je upotrijebljena protiv podnosioca predstavke nije u ovom slučaju bila smrtonosna. To ne isključuje ispitivanje pritužbi podnosioca predstavke po članu 2 Konvencije. Zapravo, Sud je već ispitivao pritužbe po ovoj odredbi kada navodna žrtva nije umrla usljed spornog postupka (v. Makaratzis protiv Grčke [GC], br. 50385/99, stavovi 49-55, ECHR 2004-XI; Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28. oktobar 1998. godine, stavovi 115-22, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VIII; i Yaşa protiv Turske, 2. septembar 1998. godine, stavovi 92-108, Izvještaji 1998-VI).

...

B. Meritum

1.  Podnesci strana

  1. Podnosilac predstavke ponovo je konstatovao da državu treba smatrati odgovornom za nezakonite radnje R.D. Odgovornost R.D. po krivičnom pravu ne oslobađa državu njene odgovornosti u odnosu na štetu koju je izazvao R.D. dok je bio na dužnosti. Odluka osnovnog suda koju je dostavila vlada... bila je još jači dokaz da su domaći sudovi pogrešno primijenili relevantno pravo.
  2. Vlada je navela da R.D. nije imao namjeru da ubije podnosioca predstavke. To je utvrđeno u toku krivičnog postupka protiv njega (v. stav 7 ove presude). Međutim, Vlada je priznala da, s obzirom na težinu pretrpljenih povreda, podnosilac predstavke jeste bio podvrgnut zlostavljanju koje se može podvesti u područje djelovanja člana 3 Konvencije, ali je navela da država nije imala nikakvu odgovornosti po materijalnom dijelu tog člana. Odgovornost Vlade završila se krivičnim postupkom u kome je R.D. bio osuđen i kažnjen. Građanski sudovi, na sva tri nivoa, odbacili su zahtjev podnosioca predstavke, našavši da država nije mogla da se smatra odgovornom pošto nije bilo uzročno-posljedične veze između radnji R.D. i njegovih službenih dužnosti. U vezi sa tim Vlada je naglasila da je u vremenskom periodu koji je od ključnog značaja za ovaj predmet R.D. napustio svoj položaj u toku radnog vremena bez saglasnosti pretpostavljenih. Ovaj incident se dogodio nakon što je on obavio svoju službenu dužnost, tj. stražu. U kafiću on nije vršio službenu dužnost u okviru ili u vezi sa svojim poslom. Tu je djelovao kao privatno lice, kako su to utvrdili i domaći sudovi.

2.  Ocjena Suda

(a) Primjenjivost člana 2 Konvencije

  1. Prema sudskoj praksi Suda, samo u izuzetnim okolnostima fizičko zlostavljanje lica koja djeluju u ime države koje dovodi do smrti može da predstavlja povredu člana 2 Konvencije. Tačno je da krivična odgovornost lica o kojima je riječ u upotrebi sporne sile nije pitanje u postupku koji se pokreće po Konvenciji. Ipak, stepen i vrsta sile koja se koristi i namjera ili cilj upotrebe sile mogu, između ostalih faktora, biti relevantni u ocjenjivanju da li u nekom konkretnom slučaju radnje lica koje djeluje u ime države u nanošenju povrde ali ne i smrti jesu takve da se činjenice mogu staviti u područje zaštite koja se jemči članom 2 Konvencije, s obzirom na predmet i svrhu tog člana. U gotovo svim slučajevima gdje je lice napadnuto ili zlostavljano od strane policije ili vojnika, njihove pritužbe se prije ispituju po članu 3 Konvencije (v. Makaratzis, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 51, i İlhan protiv Turske [GC], br. 22277/93, stav 76, ECHR 2000-VII).
  2. U ovom predmetu, iz činjenica koje su utvrdili domaći sudovi, jasno je da je R.D. ustrijelio podnosioca predstavke u desnu stranu grudi. Sud prihvata konstataciju Vlade da nije utvrđeno da je R.D. imao namjeru da ubije podnosioca predstavke. Sud, međutim, konstatuje da je činjenica da podnosilac predstavke nije ubijen sasvim stvar sreće. U vezi sa tim Sud pridaje težinu činjenici da je R.D. ispalio hitac na podnosioca predstavke iz blizine (između 1 i 1,5 m, v. stavove 7 i 10 ove presude). Podnosilac predstavke pretrpio je teške povrede kojima mu je ugrožen život. Zbog tih povreda on će zauvijek biti invalid. On je hitno primljen u bolnicu gdje je dva puta operisan. Težinu njegovih povreda ne spori nijedna strana.
  3. S obzirom na gore navedene okolnosti Sud zaključuje da bez obzira da li je R.D. zaista namjeravao da ubije podnosioca predstavke ili ne, podnosilac predstavke jeste žrtva postupka koji, po samoj svojoj prirodi, njegov život dovodi u opasnost iako je, u ovom slučaju, on preživio. Stoga je član 2 primjenjiv na ovaj predmet.

(b) Direktna odgovornost države po članu 2 Konvencije

(i) Opšti principi

  1. Sud ponavlja da član 2, kojim se štiti pravo na život i predviđaju okolnosti u kojima lišenje života može biti opravdano, ima mjesto jednog od najtemeljnijih odredbi Konvencije, u odnosu na koju nisu dozvoljene derogacije (v. Velikova protiv Bugarske, br. 41488/98, stav 68, ECHR 2000VI).
  2. S obzirom na značaj člana 2 u demokratskom društvu, Sud mora sa naročitom pažnjom da razmotri navode o povredi ove odredbe, uzimajući u obzir ne samo radnje lica koja djeluju u ime države koja su zaista upotrijebila silu, već i sve okolnosti (v. McCann i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 27. septembar 1995. godine, stav 150, Serija A br. 324).
  3. Član 2 ne odnosi se samo na smrtne slučajeve do kojih je došlo zbog upotrebe sile od strane lica koja djeluju u ime države, već i, u prvoj rečenici prvog stava, predviđa pozitivnu obavezu države da preduzme odgovarajuće korake da zaštiti život ljudi u njenoj nadležnosti (v. Makaratzis, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 57).
  4. Ova pozitivna obaveza obuhvata prije svega primarnu dužnost države da postavi zakonodavni i upravni okvir osmišljen da se obezbjedi djelotvorna zaštita. Taj okvir mora da obuhvata propise koji su usmjereni na posebna obilježja određenih aktivnosti, naročito u vezi sa nivoom potencijalnog rizika za život ljudi. Država mora da pokaže izuzetnu marljivost i da definiše one ograničene okolnosti u kojima službenici organa za sprovođenje zakona mogu da upotrijebe vatreno oružje (v. Abdullah Yilmaz protiv Turske, br. 21899/02, stavovi 56 and 57, 17. jun 2008. godine, i Makaratzis, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 59).
  5. Za sud, i s obzirom na sudsku praksu Suda, mora se takođe smatrati da dužnost države da zaštiti pravo na život obuhvata i preduzimanje razumnih mjera kojima će se obezbijediti sigurnost pojedinaca na javnim mjestima i da, u slučaju teške povrede ili smrti, postoji djelotvoran nezavisni sudski sistem koji će obezbijediti dostupnost pravnih sredstava kojima se mogu utvrditi činjenice, i da se utvrdi odgovornost lica koja su počinila grešku i obezbijedi odgovarajuće pravno zadovoljenje za žtrvu (v. Ciechońska protiv Poljske, br. 19776/04, stav 67, 14. jun 2011).
  6. Međutim, ovu pozitivnu obavezu treba tumačiti tako da ne nameće pretjeran teret vlastima, imajući na umu, naročito, nepredvidivost postupanja ljudi i operativne odluke koje se moraju donositi kada je riječ o prioritetima i resursima (v. Keenan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 30015/96, stavovi 44-45, 27. jul 2004. godine). Konkretno, odluke o izboru sredstava kojima će se obezbijediti poštovanje pozitivnih obaveza po članu 2 u principu je pitanje koje je u okviru polja slobodne procjene svake Strane ugovornice. Postoje različiti načini da se obezbijedi poštovanje prava iz Konvencije, pa čak i kada država ne primjeni neku konkretnu mjeru koju predviđa domaće pravo, ona ipak može da ispuni svoju pozitivnu dužnost drugim sredstvima (v. Ciechońska, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 65, i Fadeyeva protiv Rusije, br. 55723/00, stav 96, ECHR 2005-IV).

(ii) Primjenjivost navedenih principa u ovom konkretnom predmetu

  1. Sud konstatuje posebne okolnosti u kojima je R.D. ustrijelio podnosioca predstavke. U vezi sa tim Sud konstatuje da je u relevantno vrijeme R.D. bio rezervni policajac i samim tim i lice koje je djelovalo u ime države. To su potvrdili i građanski sudovi (v. stav 10 ove presude) i to je u skladu sa članom 46 Zakona o unutrašnjim poslovima koji je tada bio na snazi (v. stav 23 ove presude). U vrijeme koje je od ključnog značaja za ovaj predmet, naime u noći između 5 i 6 januara 2002. godine, R.D. je bio na dužnosti u policijskoj stanici gdje je bio raspoređen na stražu u ponoć (5. januara) i u 6 ujutro (6. januara 2002. godine), pri čemu je svaka ta smjena trajala jedan sat. U 1 čas izjutra 6. januara 2002. godine, nakon što je njegova smjena straže završena on je, ne obavijestivši svoje pretpostavljene, otišao iz stanice i pošao u kafić. Bio je u uniformi i nosio je službeni pištolj. U 3.50 ujutro toga dana on je pucao iz pištolja i pogodio podnosioca predstavke u grudi. R.D. je osuđen, prvobitno in absentia, jer je nemarom počinio teško krivično djelo protiv javne sigurnosti i osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od dvije godine. Nakon što je postupak ponovo otvoren, on je ponovo oglašen krivim i osuđen na uslovnu zatvorsku kaznu (v. stavove 7 i 8 ove presude). Podnosilac predstavke dobio je savjet da svoj zahtjev za naknadom štete podnese u zasebnom parničnom postupku.
  2. U parničnom postupku, podnosilac predstavke tražio je od domaćih sudova da utvrde odgovornost države za pretrpljenu štetu. Sudovi su odbacili taj zahtjev jer država nije imala neophodan pasivni legitimitet pošto R.D. nije djelovao u službenom svojstvu već kao privatno lice, a šteta nije izazvana u toku ili u vezi sa njegovim vršenjem službenih dužnosti.
  3. Sud ističe svoju sudsku praksu prema kojoj je država direktno odgovorna za akte nasilja koje počine policijski službenici u obavljanju sovjih dužnosti (v. Krastanov protiv Bugarske, br. 50222/99, stav 53, 30. septembar 2004. godine). Ovaj predmet treba razlikovati od predmeta Krastanov, pošto se on odnosi na štetnu radnju koju je lice koje je djelovalo u ime države počinilo van svojih službenih dužnosti.
  4. Da bi utvrdio da li država može da se smatra odgovornom za nezakonite radnje lica koja djeluju u njeno ime, a koje oni počine van vršenja svojih službenih dužnosti, Sud treba da ocijeni ukupnost okolnosti i da razmotri prirodu i okolnosti konkretnog postupka o kome je riječ.
  5. U vezi sa tim Sud zapaža da je do incidenta došlo tokom radnog vremena R.D. Nema sumnje da je u relevantno vrijeme R.D. trebalo da bude na dužnosti u policijskoj stanici. On je napustio svoje radno mjesto bez ovlašćenja pretpostavljenih i u pijanom se stanju uključio u opasno ponašanje ugrozivši život podnosioca predstavke. Strane nisu sporile da je on tako počinio flagrantnu povredu pravila radnog odnosa koja je dovela do dotičnog incidenta. R.D. je bio u uniformi kad je ustrijelio podnosioca predstavke. U takvim okolnostima, nije nerazumno da su ga doživljavali kao službeno lice organa za sprovođenje zakona. Nadalje, on je ustrijelio podnosioca predstavke svojim službenim pištoljem, koji su mu obezbijedili nadležni organi.
  6. Sud prihvata da nadležni organi nisu objektivno mogli da predvide da podnosilac predstavke neće poštovati pravila kao ni kakve će biti njegove radnje kasnije u kafiću. Međutim, Sud ističe da država mora da uvede i rigorozno primjenjuje sistem adekvatnih i djelotvornih mehanizama zaštite koji su osmišljeni da se spriječi da lica koja djeluju u ime države, a naročito privremeno mobilisani rezervisti na neodgovarajući način koriste službeno oružje koje im je obezbijeđeno u kontekstu njihovih službenih dužnosti. Vlada nije obavijestila sud o bilo kakvim propisima u ovom smislu. U vezi sa tim Sud se poziva na član 26 Zakona o unutrašnjim poslovima kojim se propisuje da lica koja djeluju u ime države - kao što je bio R.D. - vrše svoje funkcije "u svakom trenutku, bilo da su na dužnosti ili ne". Očigledno je primjena ove odredbe imala jasnih koristi za društvo, ali je u sebi nosila i neke potencijalne rizike. Stalni angažman lica koja djeluju u ime države kao što su policijski službenici iziskivao je da oni uvijek nose svoje službeno oružje da bi mogli da vrše svoje dužnosti.
  7. Nadalje, Sud ističe da se od država očekuje da postave visoke profesionalne standarde u svojim sistemima za sprovođenje zakona i da obezbijede da lica koja u tim sistemima rade moraju da ispune propisane kriterijume (v. mutatis mutandis, Abdullah Yilmaz, citirano ranije u tekstu ove presude, stavovi 56-57). Konkretno, kada se policijske snage opremaju vatrenim oružjem, ne samo da se mora obezbijediti potrebna tehnička obuka, već i izbor lica koja će djelovati u ime države kojima će se dozvoliti da nose to vatreno oružje mora da bude predmet posebne analize.
  8. U ovom predmetu, Vlada nije obavijestila Sud da li su domaće vlasti izvršile bilo kakvu procjenu da li je R.D. podoban da bude regrutovan i naoružan. U tim okolnostima, Sud smatra da se štetna radnja R.D. u kafiću mora pripisatin tuženoj državi.
  9. Tužba podnosioca predstavke protiv države obezbijedila je odgovarajući pravni lijek da se ustanovi krivična odgovornost za radnje R. D. koje su dovele do povrede prava podnosioca predstavke po članu 2 Konvencije. Činjenica da on nije tražio naknadu štete od R.D. nije od odlučujuće važnosti, pošto je predmet njegovog zahtjeva, kao i njegove predstavke pred Sudom, bio da se utvrdi odgovornost države kao takva.
  10. S obzirom na navedeno, Sud... nalazi da je došlo do povrede člana 2 Konvencije u njegovom materijalnom dijelu.
  11. Pošto ne postoji eksplicitna pritužba podnosioca predstavke u odnosu na procesnu obavezu po članu 2 Konvencije, Sud nema potrebe da ocjenjuje da li je država ispunila tu svoju obavezu.

...

III.  PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Član 41 Konvencije predviđa: 

“Kada Sud utvrdi povredu Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice o kojoj je riječ omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravičnu naknadu oštećenoj stranci.”

A. Naknada štete

  1. Podnosilac predstavke tražio je 3.390 eura (EUR) na ime materijalne štete. To se odnosilo na troškove njegovog liječenja. Taj je zahtjev potkrijepio kopijama relevantnih faktura. Takođe je tražio 455.300 EUR kao nadoknadu nematerijalne štete zbog bola, straha, umanjene sposobnosti i unakaženosti koje je bilo izazvano povredama koje je zadobio. Obje ove cifre odgovarale su iznosima koje je podnosilac predstavke tražio u parničnim postupcima (v. stav 9 ove presude). Uz to, on je tražio i 10.000 EUR za navodnu povredu člana 2 i 10.000 EUR za to što mu je navodno uskraćeno pravo na pravično suđenje.
  2. Vlada je osporila ove zahtjeve, tvrdeći da nije bilo uzročno posljedične veze između štete i navodnih povreda. Što se tiče naknade materijalne štete koju je tražio podnosilac predstavke, Vlada je navela da podnosilac predstavke nije tražio nadoknadu od R.D. kao počinioca krivičnog djela i direktno odgovornog za pretrpljenu štetu. Što se tiče zahjeva za naknadu nematerijalne štete, Vlada je navela da on nije bio potkrijepljen dokazima. Isto se odnosilo i na njegove zahtjeve zbog navodne povrede člana 2 i člana 6. I na kraju, Vlada je navela da treba uzeti u obzir standard života u Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji i da će utvđivanje povrede Konvencije biti dovoljna pravična naknada.
  3. Sud smatra da se naknada materijalne štete koju je tražio podnosilac predstavke odnosi na medicinske izdatke koje je podnosilac predstavke imao kao direktnu posljedicu činjenice da ga je R.D. je povrijedio. S obzirom na prateće dokumente i činjenicu da Vlada nije osporila iznos koji je u njima naveden, Sud dosuđuje u cijelosti iznos koji je tražen po ovoj stavci.
  4. Sud dalje prihvata da je podnosilac predstavke pretrpio nematerijalnu štetu koja ne može da se nadoknadi isključivo utvrđivanjem da je došlo do povrede člana 2 Konvencije. Praveći svoju procjenu na osnovu načela pravičnosti, Sud dosuđuje podnosiocu predstavke 12.000 eura po ovoj stavci, i sve poreze koji se na tu sumu obračunaju.

...

IZ TIH RAZOGA, SUD JEDNOGLASNO

...

  1. Nalazi da je član 2 Konvencije primjenjiv na ovaj predmet;

 ...

  1. Nalazi da je došlo do povrede člana 2 Konvencije;

  2. Nalazi

  1. da tužena država treba da plati podnosiocu predstavke u roku od tri mjeseca od datuma na koji ova presuda postane pravosnažna u skladu sa članom 44 stav 2 Konvencije, sljedeće iznose koje treba preračunati u domaću valutu tužene države po kursu na dan plaćanja

i) 3.390 eura (tri hiljade tri stotine i devedeset eura), uz porez koji se na to obračuna, na ime materijalne štete;

ii) 12.000 eura (dvanaest hiljada eura), uz porez koji se na to obračuna, na ime nematerijalne štete

  1. da se od isteka navedena tri mjeseca, pa do isplate ovih iznosa obračunava obična kamata na gore navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Evropske Centralne Banke tokom zateznog perioda uz dodatak od tri procentna poena;

 ...

Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi na dan 19. april 2012. godine po Pravilu 77 stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

Claudia Westerdiek                   Peer Lorenzen

Sekretar                                     Predsjednik 

[1] .  Otprilike 455.300 eura (EUR) i 3.390 EUR.

[2] .  Usvojena 19. septembra 2001. godine na 765. sastanku Zamjenika ministara.

______________________________________

Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/ 

Ovaj prevod urađen je uz pomoć Fonda za ljudska prava Savjeta Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund

 

 

 

FORMER FIFTH SECTION

CASE OF SAŠO GORGIEV v. THE FORMER YUGOSLAV REPUBLIC OF MACEDONIA

(Application no. 49382/06) 

JUDGMENT

STRASBOURG 

19 April 2012

FINAL

19/07/2012

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Sašo Gorgiev v. the former Yugoslav Republic of MacedoniaThe European Court of Human Rights (Former Fifth Section), sitting as a Chamber composed of:

Peer Lorenzen, President,
Karel Jungwiert,
Mark Villiger,
Isabelle Berro-Lefèvre,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Ganna Yudkivska,
Julia Laffranque, judges,
and Claudia Westerdiek, Section Registrar,

Having deliberated in private on 27 March 2012,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 49382/06) against the former Yugoslav Republic of Macedonia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Macedonian national, Mr Sašo Gorgiev (“the applicant”), on 27 November 2006.

2. The applicant was represented by Mr P. Šilegov, a lawyer practising in Skopje. The Macedonian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs R. Lazareska Gerovska.

3. The applicant alleged, in particular, that the State had been responsible under Article 2 of the Convention for a life-threatening action against him taken by R.D., a State agent.

4. On 5 October 2009 the President of the Fifth Section decided to communicate this complaint to the Government and to grant priority to the application under Rule 41 of the Rules of Court. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1972 and lives in Skopje.

A. Background to the case

6. The applicant worked as a waiter in a bar in Skopje. At 3.50 a.m. on 6 January 2002, R.D., a police reservist, fired a shot in the bar hitting the applicant in the chest. According to a medical certificate of 12 September 2002 issued by Skopje Clinical Centre , the applicant was urgently admitted in a “serious condition” (тешка општа состојба). The injuries sustained were described as follows: broken right clavicle and four broken ribs, injury to the subclavian artery, internal haemorrhaging and seizure of the brachial plexus nerves. His right arm was paralysed. The conclusion was that the applicant had sustained serious bodily injury with life-threatening damage and lasting consequences (витална загрозеност и трајни последици). He was operated on twice, the second time in April 2002 in the Clinical Centre of Belgrade, Serbia.

B. Criminal proceedings against R.D.

7. On 27 March 2003 the Skopje Court of First Instance (“the trial court”) convicted R.D. in absentia of “serious crimes against public security” (тешки дела против општата сигурност). He was sentenced to two years’ imprisonment. After the court had heard oral evidence from R.D., the applicant and six witnesses and examined other material evidence, it found that R.D., while intoxicated, had unintentionally pulled the trigger of his service gun and shot the applicant, who had been at a distance of one metre. The applicant was advised to pursue his compensation claim by means of a separate civil action. The decision became final on 8 May 2003.

8. R.D. started serving his sentence on 6 June 2008. On 23 June 2008 the trial court reopened the proceedings, at R.D.’s request. On 12 March 2009 the trial court found R.D. guilty again and sentenced him to two years’ imprisonment, suspended for four years. No information was provided as to whether that decision was the subject of an appeal or became final.

C. Civil proceedings for damages

9. On 11 November 2002 the applicant, represented by Mr P. Šilegov, brought a civil action against the Ministry of the Interior (“the Ministry”) seeking compensation for pecuniary and non-pecuniary loss related to the injury sustained as a result of R.D.’s action. He claimed that the State should be held responsible, given that R.D., instead of being on duty in a police station, had shot him in the bar. He had used his service gun and had been in uniform. He claimed 28,000,000 Macedonian denars (MKD) in respect of non-pecuniary damage and MKD 208,480 for pecuniary damage (expenses related to his medical treatment).[1]

10. After five adjournments, the Skopje Court of First Instance dismissed the applicant’s claim on 12 December 2003, finding that the Ministry lacked the requisite capacity to be sued for the damage caused by R.D., who, being a police reservist, was regarded a State official. The court established that between 7.30 p.m. on 5 January 2002 and 7.30 a.m. on 6 January 2002 R.D. had been on duty in a police station in Skopje. He had been assigned to stand guard (службена задача – стража) between midnight and 1 a.m. and between 6 a.m. and 7 a.m. on 6 January 2002. After 1 a.m. on 6 January 2002, instead of returning to the police station, R.D. had gone to the bar on his own initiative, without informing his superior or the latter’s replacement. He had been in uniform and had been carrying his service gun. In the bar, in the presence of other customers and under the influence of alcohol, he had pulled the gun out and shot the applicant, who had been in front of him at a distance of about 1.5 metres. The court found that the applicant had suffered damage as a result of R.D.’s action. However, in order for the Ministry to be held responsible under section 157 of the Obligations Act (see paragraph 19 below), the court said that

“... certain conditions need to be met: the damage must be caused by an official (овластено службено лице), it must be sustained by a physical or legal person and, in particular, it has to be caused by an official in the performance of his or her duties. It also has to result from an unlawful action. The defendant (the State) will be held responsible only if the damage is caused in the course of or in connection with the performance of the official duties. An action will be regarded as carried out in the performance of a duty if it is part of the duties (функција) of the official. It is a a harmful action taken within working hours, in the official capacity of the person concerned and as part of his official duties. Damage may be caused outside official duties, but there must be a causal link with the performance of the duty or the duty itself ... in the present case, R.D. was not in the bar in an official capacity ... so the damage was not caused in connection with the performance of the Ministry’s duties, even though it was caused at a time when R.D. was supposed to be on duty. At the critical time and place R.D. was not acting in an official capacity but as a private person, despite the fact that it was within working hours; he was in uniform and used his service gun. R.D. is responsible for the action taken and damage caused. There is no causal link between his action and his duty ...

The fact that [R.D.] was in uniform and used his service gun does not mean, in itself, that he was acting in an official capacity. R.D. did not use the gun in connection with the performance of his duties, but as a customer in the bar ...

At the time when the damage occurred, R.D., as a police reservist, was an adult and trained in the use of the gun. The defendant, as the owner of the gun, is relieved, under section 163(2) of the Obligations Act, from responsibility, given that the damage occurred solely as a result of an unforeseeable action by its agent whose consequences could neither have been prevented nor removed.”

11. The court concluded that the applicant remained entitled to claim compensation from R.D. under section 141 of the Obligations Act (see paragraph 16 below).

12. On 3 March 2004 the applicant appealed, arguing that the Ministry was to be held responsible for R.D.’s actions, as he had acted while on duty, had been in uniform and had fired his service gun. In his submission, the Ministry’s responsibility derived from section 103 of the Employment Act (see paragraph 20 below) under which the Ministry could claim reimbursement from R.D. Lastly, he submitted that he had suffered irreparable damage as a result of the incident, as his right arm had become permanently paralysed.

13. On 27 April 2004 the Skopje Court of Appeal dismissed the applicant’s appeal, finding no grounds on which to depart from the lower court’s finding that R.D.’s actions in the bar were not related to his official duties as a police officer. It went on to find that when R.D. shot the applicant he had not been acting as a police officer and had not been performing official duties. There was accordingly no responsibility on the part of the Ministry. The court confirmed the applicant’s entitlement to claim compensation from R.D.

14. On 21 July 2004 the applicant lodged an appeal on points of law (ревизија) with the Supreme Court, arguing, inter alia, that the Court of Appeal had not addressed his arguments regarding the Ministry’s responsibility under the Employment Act.

15. On 31 May 2006 the Supreme Court dismissed the applicant’s appeal on points of law, reiterating the reasons given by the lower courts.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Obligations Act

16. Section 141 of the Obligations Act sets out the general principle governing civil compensation claims.

17. Section 157 provides that the employer is responsible for damage caused by an employee in the performance of his or her duties or in relation to these. The victim can claim compensation directly from the employee if the damage was caused intentionally. The employer can seek reimbursement of the compensation awarded to the victim from the employee if the latter caused the damage intentionally or negligently.

18. Under section 160, the owner of a dangerous item (опасен предмет) is responsible for any damage caused by it.

19. Section 163(2) provides that the owner of a dangerous item can be relieved of responsibility if it can be shown that the damage was caused exclusively by an unforeseeable action on the part of the victim or a third person whose consequences could not have been prevented or removed.

B. Employment Act of 1993

20. Under section 103 of the Employment Act of 1993, as in force at that time, an employer was responsible for any damage caused by an employee while performing his or her duties or in relation to them. The employer could seek reimbursement of the compensation from the employee if the latter had caused the damage intentionally or negligently.

C. Internal Affairs Act (Official Gazette no. 19/1995)

21. Section 24 of the Internal Affairs Act, as in force at the time, specified which agents were regarded as State officials.

22. Under section 26, State officials were required to perform their duties at all times, regardless as to whether they were on or off duty.

23. In a state of war or emergency, the Ministry could call up reservists in order to ensure public safety and prevent mass disorder (section 45(2) of the Internal Affairs Act). Reservists could be recruited for training or practice. During their period of service, reservists were regarded as State officials within the meaning of section 24 of the Act (section 46).

D. Relevant domestic case-law

24. The Government provided a copy of a first-instance court decision concerning a compensation claim submitted against the Ministry and a police officer who had negligently fired his service gun inside the Ministry building, as a result of which the claimant sustained bodily injuries. The first-instance court found the police officer directly responsible and ordered him to pay the damages. It dismissed the claim against the Ministry on grounds of lack of capacity to be sued. No information was provided as to whether this decision became final (П.бр.1274/2007 of 2 July 2008). The police officer in this case was convicted of “serious crimes against public security” and sentenced to a suspended prison term (К.бр.751/06 of 21 February 2007).

III. RELEVANT INTERNATIONAL LAW

A. Basic Principles on the Use of Force and Firearms by Law Enforcement Officials adopted by the Eighth United Nations Congress on the Prevention of Crime and the Treatment of Offenders at Havana, Cuba, 27 August to 7 September 1990 (“the Basic Principles”)

25. Article 11 of the Basic Principles provides, inter alia, that:

“Rules and regulations on the use of firearms by law enforcement officials should include guidelines that:

(a) Specify the circumstances under which law enforcement officials are authorised to carry firearms...

(b) Ensure that firearms are used only in appropriate circumstances and in a manner likely to decrease the risk of unnecessary harm;

...

(d) Regulate the control, storage and issuing of firearms, including procedures for ensuring that law enforcement officials are accountable for the firearms and ammunition issued to them.”

B. Recommendation (2001) 10 of the Committee of Ministers of the Council of Europe to member States on the European Code on Police Ethics (“the Code”)[2] and Explanatory Memorandum of the Recommendation

26. Article 37 of the Code provides that “the police may use force only when strictly necessary and only to the extent required to obtain a legitimate objective”.

27. The commentary to Article 37 of the Code reads, inter alia, as follows:

“...The importance of recruitment of suitable personnel to the police, as well as their training cannot be underestimated ...”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 2 OF THE CONVENTION

28. The applicant complained under Article 2 of the Convention that he had been the victim of a life-threatening action taken by R.D., a State official. He also complained under Article 6 that the domestic courts had failed to recognise the State’s responsibility. The Court, being the master of the characterisation to be given in law to the facts of the case (see Akdeniz v. Turkey, no. 25165/94, § 88, 31 May 2005), considers that the applicant’s submissions under this head raise an issue only under Article 2 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone’s right to life shall be protected by law. No one shall be deprived of his life intentionally save in the execution of a sentence of a court following his conviction of a crime for which this penalty is provided by law.

2. Deprivation of life shall not be regarded as inflicted in contravention of this article when it results from the use of force which is no more than absolutely necessary:

(a) in defence of any person from unlawful violence;

(b) in order to effect a lawful arrest or to prevent the escape of a person lawfully detained;

(c) in action lawfully taken for the purpose of quelling a riot or insurrection.”

A. Admissibility

1. Applicability of Article 2 of the Convention

29. The Court notes at the outset that the force used against the applicant was not in the event lethal. This does not exclude an examination of the applicant’s complaints under Article 2 of the Convention. In fact, the Court has already examined complaints under this provision where the alleged victim had not died as a result of the impugned conduct (see Makaratzis v. Greece [GC], no. 50385/99, §§ 49-55, ECHR 2004‑XI; Osman v. the United Kingdom, 28 October 1998, §§ 115-22, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VIII; and Yaşa v. Turkey, 2 September 1998, §§ 92-108, Reports 1998‑VI).

2. Non-exhaustion of domestic remedies

30. The Government objected that the applicant, who was legally represented, had not exhausted all effective remedies. In particular, he had not claimed compensation from R.D., although he had been advised to do so by the first- and second-instance courts (see paragraphs 11 and 13 above). Furthermore, the applicant had claimed damages only in relation to the injuries sustained, and had failed to raise his Article 2 complaints that he subsequently lodged with the Court.

31. The applicant contested the Government’s arguments.

3. Conclusion

32. The Court considers that the issue of applicability of Article 2 of the Convention and the objection raised by the Government are closely linked to the merits of the applicant’s complaint under this head. Consequently, the examination of these issues should be joined to the assessment of the merits of that complaint.

33. It further considers that this complaint, including the question of applicability of Article 2 of the Convention and the objection of non‑exhaustion, raises serious issues of fact and law under the Convention, the determination of which requires an examination of the merits. The Court therefore concludes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

34. The applicant reaffirmed that the State should be held responsible for the unlawful action of R.D. R.D.’s liability under the criminal law did not relieve the State of its responsibility in relation to the damage that R.D. had caused while on duty. The first-instance court’s decision submitted by the Government (see paragraph 24 above) was yet stronger evidence that the relevant law had been applied wrongly by the domestic courts.

35. The Government submitted that R.D. had not intended to kill the applicant. That had been established in the course of the criminal proceedings against him (see paragraph 7 above). However, they conceded that, in view of the seriousness of the injuries sustained, the applicant had been subjected to ill-treatment capable of falling within Article 3 of the Convention, but argued that the State bore no responsibility under the substantive limb of that Article. Its responsibility ended with the criminal proceedings in the course of which R.D. had been convicted and punished. The civil courts, at three levels, had dismissed the applicant’s claim, finding that the State could not be held responsible given the absence of a causal link between R.D.’s action and his official duties. In that connection they reiterated that at the critical time R.D. had left his post during his working hours, without the consent of his superiors. The incident had happened after he had carried out his official duty, namely, to stand guard. In the bar he had not performed any official duty in the course of or in connection with his work. He had acted rather as a private person, as had been established by the domestic courts.

2. The Court’s assessment

(a) Applicability of Article 2 of the Convention

36. According to the Court’s case-law, it is only in exceptional circumstances that physical ill-treatment by State agents which does not result in death may disclose a violation of Article 2 of the Convention. It is correct that the criminal responsibility of those concerned in the use of the impugned force is not in issue in the proceedings brought under the Convention. Nonetheless, the degree and type of force used and the intention or aim behind the use of force may, among other factors, be relevant in assessing whether in a particular case State agents’ actions in inflicting injury but not death are such as to bring the facts within the scope of the safeguard afforded by Article 2 of the Convention, having regard to the object and purpose of that Article. In almost all cases where a person is assaulted or ill-treated by the police or soldiers their complaints will rather fall to be examined under Article 3 of the Convention (see Makaratzis, cited above, § 51, and İlhan v. Turkey [GC], no. 22277/93, § 76, ECHR 2000‑VII).

37. In the present case, from the facts established by the domestic courts, it is clear that R.D. shot the applicant in the right side of the chest. The Court accepts the Government’s submission that no intention of killing the applicant was established on R.D.’s part. It observes, however, that the fact that the latter was not killed was fortuitous. In that connection the Court attaches weight to the fact that R.D. fired the shotgun at the applicant at close range (between 1 and 1.5m, see paragraphs 7 and 10 above). The applicant sustained serious life‑threatening injuries. This has left him permanently disabled. He was urgently admitted to hospital and was operated on twice. The seriousness of his injuries is not in dispute between the parties.

38. In the light of the above circumstances, the Court concludes that, irrespective of whether or not R.D. actually intended to kill him, the applicant was the victim of conduct which, by its very nature, put his life at risk, even though, in the event, he survived. Article 2 is thus applicable in the instant case.

(b) The State’s direct responsibility under Article 2 of the Convention

(i) General principles

39. The Court reiterates that Article 2, which safeguards the right to life and sets out the circumstances when deprivation of life may be justified, ranks as one of the most fundamental provisions in the Convention, from which no derogation is permitted (see Velikova v. Bulgaria, no. 41488/98, § 68, ECHR 2000-VI).

40. In keeping with the importance of Article 2 in a democratic society, the Court must subject allegations of a breach of this provision to the most careful scrutiny, taking into consideration not only the actions of the agents of the State who actually administered the force, but also all the surrounding circumstances (see McCann and Others v. the United Kingdom, 27 September 1995, § 150, Series A no. 324).

41. Article 2 does not solely concern deaths resulting from the use of force by agents of the State but also, in the first sentence of its first paragraph, lays down a positive obligation on States to take appropriate steps to safeguard the lives of those within their jurisdiction (see Makaratzis, cited above, § 57).

42. This positive obligation entails above all a primary duty on the State to put in place a legislative and administrative framework designed to provide effective prevention. This framework must include regulations geared to the special features of certain activities, particularly with regard to the level of the potential risk to human lives. The State must display the utmost diligence and define the limited circumstances in which law‑enforcement officials may use firearms (see Abdullah Yilmaz v. Turkey, no. 21899/02, §§ 56 and 57, 17 June 2008, and Makaratzis, cited above, § 59).

43. For the Court, and having regard to its case-law, the State’s duty to safeguard the right to life must also be considered to involve the taking of reasonable measures to ensure the safety of individuals in public places and, in the event of serious injury or death, having in place an effective independent judicial system securing the availability of legal means capable of establishing the facts, holding accountable those at fault and providing appropriate redress to the victim (see Ciechońska v. Poland, no. 19776/04, § 67, 14 June 2011).

44. However, the positive obligation is to be interpreted in such a way as not to impose an excessive burden on the authorities, bearing in mind, in particular, the unpredictability of human conduct and the operational choices which must be made in terms of priorities and resources (see Keenan v. the United Kingdom, no. 27229/95, § 90, ECHR 2001-III, and A. and Others v. Turkey, no. 30015/96, §§ 44-45, 27 July 2004). In particular, the choice of means for ensuring the positive obligations under Article 2 is in principle a matter that falls within the Contracting State’s margin of appreciation. There are different avenues to ensure Convention rights, and even if the State has failed to apply one particular measure provided by domestic law, it may still fulfil its positive duty by other means (see Ciechońska, cited above, § 65, and Fadeyeva v. Russia, no. 55723/00, § 96, ECHR 2005‑IV).

(ii) Applicability of the foregoing principles in the present case

45. The Court notes the specific circumstances in which R.D. shot the applicant. In this connection it notes that at the relevant time R.D. was a police reservist and thus a State agent. That was confirmed by the civil courts (see paragraph 10 above) and is in conformity with section 46 of the Internal Affairs Act then in force (see paragraph 23 above). At the critical time, namely, the night of 5-6 January 2002, R.D. was on duty at a police station, where he was assigned to stand guard at midnight (on 5 January) and 6 a.m. (on 6 January 2002), each turn of duty lasting one hour. At 1 a.m. on 6 January 2002, after his guard duty ended, and without informing his superiors, he left the station and went to the bar. He was in uniform and was carrying his service gun. At 3.50 a.m. that day he fired the gun and hit the applicant in the chest. R.D. was convicted, initially in absentia, of having negligently committed a serious crime against public security and sentenced to two years’ imprisonment. After the proceedings were reopened, he was found guilty again and sentenced to a suspended prison term (see paragraphs 7 and 8 above). The applicant was advised to pursue his compensation claim by means of a separate civil action.

46. In the civil proceedings, the applicant requested the domestic courts to establish State responsibility for the damage suffered. The courts dismissed the claim on the ground that the State did not have the necessary capacity to be sued because R.D. had not been acting in an official capacity but rather as a private person, and the damage had not been caused in the course of or in connection with the performance of his duties.

47. The Court reiterates its case-law according to which a State is directly responsible for acts of violence committed by police officers in the performance of their duties (see Krastanov v. Bulgaria, no. 50222/99, § 53, 30 September 2004). The present case should be distinguished from the Krastanov case, since it concerns a harmful action taken by a State agent outside his duties.

48. In order to establish whether a State can be held responsible for the unlawful actions of its agents taken outside their official duties, the Court needs to assess the totality of the circumstances and consider the nature and circumstances of the conduct in question.

49. In this connection the Court observes that the incident occurred during R.D.’s working hours. It is not in doubt that at the relevant time R.D. was supposed to be on duty in the police station. He left his place of duty without the authorisation of his superiors and, while intoxicated, engaged in dangerous behaviour putting the applicant’s life at risk. The parties did not dispute that he had thus committed a a flagrant breach of the working rules, which led to the incident in question. R.D. was in uniform when he shot the applicant. In such circumstances, it is not unreasonable that he was perceived by the public as a law-enforcement agent. Furthermore, he shot the applicant using his service gun, which had been provided to him by the authorities.

50. The Court accepts that the authorities could not objectively have foreseen the applicant’s insubordinate behaviour and his subsequent action in the bar. However, it underlines that the State has to put in place and rigorously apply a system of adequate and effective safeguards designed to prevent its agents, in particular temporary mobilised reservists, from making improper use of service weapons provided to them in the context of their official duties. The Government have not informed the Court of any regulations in force in this respect. In that connection the Court refers to section 26 of the Internal Affairs Act, which required that State agents – as R.D. was – performed their duties “at all times, whether on or off duty”. Evidently, the application of this provision had obvious benefits for society, but it also involved some potential risks. The permanent engagement of State agents as police officers required that they always carry their service weapon in order to exercise their duties.

51. Furthermore, the Court reiterates that the States are expected to set high professional standards within their law-enforcement systems and ensure that the persons serving in these systems meet the requisite criteria (see, mutatis mutandisAbdullah Yilmaz, cited above, §§ 56-57). In particular, when equipping police forces with firearms, not only must the necessary technical training be given, but the selection of agents allowed to carry such firearms must also be subject to particular scrutiny.

52. In the present case, the Government have not informed the Court whether any assessment was made by the national authorities as to whether R.D. was fit to be recruited and equipped with a weapon. In these circumstances the Court considers that the harmful action taken by R.D. in the bar must be imputable to the respondent State.

53. The applicant’s action against the State provided an appropriate remedy by which to establish liability for R.D.’s actions resulting in a breach of the applicant’s rights under Article 2 of the Convention. The fact that he did not seek compensation from R.D. is not decisive, since the object of his claim, as well as of his application before the Court, was to establish the State’s responsibility as such.

54. In view of the foregoing, the Court dismisses the Government’s objection of non-exhaustion and finds that there has been a violation of Article 2 of the Convention under its substantive limb.

55. In the absence of an explicit complaint by the applicant, the Court need not assess whether the State complied with the procedural obligation under Article 2 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION

56. The applicant complained that the civil proceedings were unreasonably lengthy, in breach of Article 6 § 1 of the Convention, which, in so far as relevant, reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ...”

57. The Court notes that the proceedings in question started on 11 November 2002 and ended on 31 May 2006, when the Supreme Court dismissed the applicant’s claim. They therefore lasted three years, six months and twenty days at three levels of jurisdiction.

58. The Court does not consider that the case was complex.

59. Nor, having regard to the material before it, does the Court consider that the applicant contributed to the length of the proceedings.

60. As regards the conduct of the authorities, the Court considers that, apart from the two-year delay in the proceedings before the Supreme Court – which was somewhat long – there were no other delays attributable to them.

61. Having regard to the criteria laid down in its case-law for assessing the reasonable-time requirement contained in Article 6 § 1 of the Convention (see, among many other authorities, Frydlender v. France [GC], no. 30979/96, § 43, ECHR 2000-VII; Comingersoll S.A. v. Portugal [GC], no. 35382/97, ECHR 2000-IV; and Philis v. Greece (no. 2), judgment of 27 June 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997-IV, § 35), the Court considers on the whole that the proceedings in the present case were conducted within a reasonable time and that the applicant’s complaint concerning their length is manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It must therefore be rejected in accordance with Article 35 § 4 of the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

62. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

63. The applicant claimed 3,390 euros (EUR) in respect of pecuniary damage. This concerned medical expenses related to his treatment. In support, he submitted copies of the relevant invoices. He also claimed EUR 455,300 in compensation for non-pecuniary damage caused by pain, fear, reduced capacity and disfigurement suffered as a result of the injuries. Both figures corresponded to the sums that the applicant claimed in the civil proceedings (see paragraph 9 above). In addition, he claimed EUR 10,000 for the alleged violation of Article 2 and EUR 10,000 for having allegedly been denied the right to a fair trial.

64. The Government contested these claims, arguing that there was no causal link between the damage and the alleged violations. As to the pecuniary damage claimed, they stated that the applicant had failed to seek reimbursement from R.D. as the perpetrator of the crime and directly responsible for the damage suffered. As to the claim for non-pecuniary damage, they maintained that it was not supported by evidence. The same concerned his claims for the alleged breach of Articles 2 and 6. Lastly, they argued that the standard of living in the former Yugoslav Republic of Macedonia should be taken into account and that the finding of a violation of the Convention would be sufficient just satisfaction.

65. The Court considers that the pecuniary damage claimed concerned the medical expenses which the applicant incurred as a direct consequence of his being injured by R.D. In view of the supporting documents and the fact that the Government did not dispute their amount, the Court awards in full the sum claimed under this head.

66. It further accepts that the applicant has suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated solely by the finding of a violation of Article 2 of the Convention. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 12,000 under this head, plus any tax that may be chargeable.

B. Costs and expenses

67. The applicant did not seek reimbursement for costs and expenses. Accordingly, the Court does not award any sum under this head.

C. Default interest

68. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Joins to the merits the question of applicability of Article 2 of the Convention and the Government’s objection of non-exhaustion of domestic remedies;

2. Holds that Article 2 of the Convention is applicable to the present case;

3. Dismisses the Government’s objection of non-exhaustion of domestic remedies;

4. Declares admissible the complaint under Article 2 of the Convention and the remainder of the application inadmissible;

5. Holds that there has been a violation of Article 2 of the Convention;

6. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months of the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, which are to be converted into the national currency of the respondent State at the rate applicable on the date of settlement:

i) EUR 3,390 (three thousand three hundred and ninety euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage, and

ii) EUR 12,000 (twelve thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period, plus three percentage points;

7. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 19 April 2012, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Claudia Westerdiek            Peer Lorenzen
Registrar                            President


[1] Approximately the equivalent of EUR 455,300 and EUR 3,390.

[2] Adopted on 19 September 2001 at the 765th meeting of the Ministers’ Deputies. 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde