(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(P4-2) Sloboda kretanja - opšte
(P4-2-2) Sloboda napuštanja zemlje
(P4-2-3) Neophodno u demokratskom društvu
(P4-2-3) Zaštita prava i sloboda drugih

Tematske ključne reči

VS deskriptori

Zbirke

Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće

Sažetak

Ovaj predmet je značaja jer pred ESLJP pokreće novo pitanje u odnosu na slobodu kretanja budući da do sada Sud nije imao priliku da razmatra mere kojima se ograničava sloboda napuštanja zemlje zbog postojanja posebno značajnih dugova prema trećim licima, kao što je plaćanje alimentacije (brojne druge mere koje ograničavaju kretanje do ovog predmeta su razmatrane, međutim, ovakvo preispitivanje člana 2 Protokola 4, prvi put se razmatraju pred ESLJP)

Podnositelj predstavke je italijanski državljanin s prebivalištem u Italiji. Tokom postupka za razvod braka između podnositelja i njegove supruge privremeno je određeno zajedničko starateljstvo nad njihovom decom. Za vreme trajanja tog postupka, u skladu sa italijanskim propisima, podnositelj je zatražio od sudije nadležnog za odlučivanje o starateljstvu da mu odobri izdavanje novog pasoša na kome će biti navedeno ime jednog od njegovo dvoje dece. Podnositeljeva supruga tome je prigovorila, navodeći da podnositelj ne uplaćuje dogovorenu alimentaciju (umesto 600 evra mesečno uplaćuje mnogo niže sume). Sudija je odbio zahtev podnositelja, navodeći da postoji bojazan da će on, ukoliko otputuje u inostranstvo, izbjeći svoju obavezu plaćanja alimentacije.

U decembru 2007. godine načelnik policije u Napulju naložio je podnositelju da vrati pasoš u policijsku stanicu, te je pasoš poništen. Podnositelj je u februaru 2008. godune ponovo podneo zahtev za izdavanje pasoša, sudiji koji je vodio postupak starateljstva, koji je ovaj odio, jer podnosilac još uvek nije platio alimentiaciju koju je dugovao.

Podnositelj se žalio protiv ove odluke, navodeći da takva odluka predstavlja mešanje u njegovo pravo na slobodu kretanja. Žalbeni sud je odbio ovu žalbu uz obrazloženje da podnositelj nije platio alimentaciju, što je okolnost koja predstavlja zakonitu osnovu da se podnositelju odbije izdavanje pasoša, u skladu s najboljim interesima deteta.

Avgusta 2012. godine, podnositelj je sudiji koji je vodio postupak starateljstva podneo zahtev za izdavanje pasoša za decu. Sudija je ovaj zahtev odbio, navodeći da postupak za razvod još nije okončan te da je njegova supruga, s kojom deca žive, prigovorila njegovom zahtevu, uz navod da on alimentaciju ne plaća od 2007. godine, te da je čak i krivični postupak u vezi sa ovim, u toku.

Podnositelj predstavke se obratio ESLJP, pri čemu se žalio na mešanje u njegov privatni život i slobodu kretanja. On je naročito istakao da ne postoji nikakva norma koja zabranjuje roditeljima koji ne plaćaju alimentaciju da poseduju putnu ispravu i da unesu imena svoje dece u njega. On se pozvao na član 2. Protokola broj 4 uz Konvenciju.

U svom razmatranju da li je član 2 Protokola 4 povređen, Sud je primetio da domaći sudovi nisu ispitivali ličnu situaciju podnositelja niti njegovu mogućnost da plati dugovane iznose, već su automatski primenili zabranu izdavanja putne isprave, uzimajući u obzir samo finansijske interese podnositeljeve dece i njegove bivše supruge. Takođe, Sud je konstatovao da u pogledu naplate dugovanja za izdržavanje, postoje evropski i međunarodni mehanizmi saradnje u građanskim stvarima, kojima bi ovo potraživanje bilo zaštićeno, da domaći sudovi ovu okolnost nisu uzimali u obzir, već su se ograničili na utvrđivanje da podnositelj odlaskom u inostranstvo može izbeći obavezu plaćanja alimentacije. Sud je smatrao da je podnositelj bio podvrgnut automatskoj blanketnoj meri, čije trajanje nije bilo ograničeno. Uz to, Sud je primetio da od 2008. godine domaći sudovi nisu preispitali razloge za određivanje ove mere, niti njenu proporcionalnost. Sud smatra da se automatsko određivanje takve mere, na neograničeno vreme i bez uzimanja u obzir individualne situacije podnositelja ne može smatrati nužnim u demokratskom društvu.

Stoga je utvrdio da je došlo do povrede prava na slobodu kretanja.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGO ODJELJENJE

PREDMET BATTISTA protiv ITALIJE

(Predstavka broj 43978/09)

PRESUDA

STRASBOURG

2. decembra 2014. godine

KONAČNA

02.03.2015.

Ova presuda je postala konačna na osnovu člana 44. stav 2. Konvencije. Ona može biti predmet redakcijskih izmjena.

U predmetu Battista protiv Italije, Evropski sud za ljudska prava (Drugo odjeljenje), zasijedajući u Vijeću u sljedećem sastavu:

Işıl Karakaş, predsjednik,
Guido Raimondi,
András Sajó,
Nebojša Vučinić,
Helen Keller,
Egidijus Kūris,
Robert Spano, sudije,
i Stanley Naismith, registrar tog odjeljenja,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost koje je održano 4. novembra 2014. godine, donosi sljedeću presudu, koja je usvojena tog dana:

POSTUPAK

Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom (broj 43978/09) koju je Sudu podnio italijanski državljanin, gosp. Alessandro Battista (podnositelj predstavke) protiv Italijanske Republike na osnovu člana 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Konvencija) 6. augusta 2009. godine.
Podnositelja predstavke je zastupao gosp. A. Battista, advokat iz Napulja. Italijansku Vladu (Vlada) je zastupala njena zastupnica, gđa E. Spatafora.
Dana 11. aprila 2011. godine, predstavka je saopćena Vladi.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelj predstavke je rođen 1967. godine te živi u Napulju.
Za vrijeme postupka sudske rastave od svoje žene (D.L.) donesen je nalog kojim je čuvanje njihove djece (G.L. i M.T.) privremeno povjereno oboma roditeljima.
Dana 29. augusta 2007. godine, podnositelj predstavke je zatražio od sudije za skrbništvo izdavanje nove putne isprave u kojoj bi bilo uneseno i ime njegovog sina, G.L. Njegova bivša supruga je uložila prigovor u kojem je istakla da podnositelj predstavke ne plaća alimentaciju koju je odredio predsjednik suda za vrijeme sudske rastave.
Odlukom od 18. septembra 2007. godine, sudija za skrbništvo je odbio zahtjev podnositelja predstavke uz obrazloženje da bi bilo neadekvatno izdati putnu ispravu imajući u vidu imperativ zaštite prava djece da primaju alimenataciju. U tom pogledu, on je istakao da podnositelj predstavke, koji bi trebao plaćati alimentaciju u mjesečnom iznosu od 600 eura (EUR), plaća samo mali dio tog iznosa (45 do 90 EUR), te da postoji rizik da u potpunosti izbjegne svoju obavezu ako otputuje u inostranstvo.
Odlukom od 26. oktobra 2007. godine, sudija za skrbništvo je naložio da ime M.T. bude izbrisano iz putne isprave podnositelja predstavke.
Dana 31. oktobra 2007. godine, policijski komesar (questore) Napulja je naložio podnositelju predstavke da preda putnu ispravu u policijsku stanicu te je poništio njegovu ličnu kartu koja je važila za inostranstvo.
Podnositelj predstavke je uložio žalbu sudu u Napulju protiv odluke sudije za skrbništvo. On je naveo:

da su djeca, prema mjerama koje je naložio predsjednik suda za vrijeme sudske rastave, trebala provoditi s njim ljetni raspust od 10. do 26. augusta; da je zbog tog razloga planirao da ih povede na Siciliju avionom; međutim, to je iziskivalo da imena njegovo dvoje djece budu unesena u njegovu putnu ispravu;
da on i njegova djeca nisu mogli otići na odmor zbog prigovora njegove bivše supruge i rješenja sudije za skrbništvo;
da su imena djece unesena u putnu ispravu majke;
da je odbijanje zahtjeva predstavljalo sankciju koja nije propisana zakonom.

Dana 7. februara 2008. godine, podnositelj predstavke je podnio zahtjev sudiji za skrbništvo u Napulju u kojem je zahtijevao izdavanje nove putne isprave uz obrazloženje da je njegova bivša supruga zadržala njegovu ličnu kartu i putnu ispravu u porodičnom domu.
Odlukom od 29. februara 2008. godine, sudija za skrbništvo u Napulju je odbio zahtjev podnositelja predstavke uz obrazloženje da on nije platio dugovane iznose alimentacije za djecu te da postoji bojazan da će napustiti zemlju samo da bi u potpunosti izbjegao plaćanje svoje obaveze. Podnositelj predstavke je uložio žalbu protiv te odluke sudu u Napulju žaleći se na povredu prava na slobodu kretanja.
Odlukom od 5. februara 2009. godine, sud u Napulju je spojio žalbe te ih odbio. Sud je prije svega istakao da je pravni osnov odluke koju je donio sudija za skrbništvo Zakon broj 1185 od 21. novembra 1967. godine, koji je izmijenjen Zakonom o putnim ispravama iz 2003. godine (Zakon broj 3).
Sud je smatrao da je sudija za skrbništvo nadležan da odlučuje o zahtjevu za putnu ispravu te upisivanju imena njegovog sina u putnoj ispravi. U vezi s meritumom žalbe, sud je istakao da podnositelj predstavke nije ispunio svoju obavezu plaćanja alimentacije te da je ta okolnost jedan od pravnih osnova za odbijanje izdavanja putne isprave, u interesu djece, u skladu sa članom 12. Zakona o putnim ispravama.
Dana 4. novembra 2008. godine, osobi D.L. je naloženo da plati novčanu kaznu u iznosu od 100 EUR zbog toga što nije dovela djecu da se vide s podnositeljem predstavke.
Odlukom od 8. aprila 2009. godine, sudija za skrbništvo je izdao putnu ispravu osobi D.L., na njen zahtjev, u koju su unesena imena dvoje djece.
Dana 21. augusta 2012. godine, podnositelj predstavke je zatražio od sudije za skrbništvo u Napulju da izda pojedinačne putne isprave njegovoj djeci u skladu s Uredbom sa zakonskom snagom broj 135 iz 2009. godine.
D. L. je uložila prigovor u kojem je istakla da djeci ne trebaju te putne isprave; da podnositelj predstavke ne plaća alimentaciju od 2007; te da je čak krivični postupak u vezi s tim u toku.
Odlukom od 3. oktobra 2012, godine, sudija za skrbništvo je odbio zahtjev podnositelja predstavke. On je istakao da je postupak sudske rastave podnositelja predstavke i D.L. još uvijek u toku i da je, u svjetlu pitanja koje je iznijela D.L, sa kojom djeca žive, adekvatno da se obustavi izdavanje putne isprave djeci. Podnositelj predstavke se nije žalio na tu odluku.

II RELEVANTNO DOMAĆE I MEĐUNARODNO PRAVO

Zakon broj 1185 od 21. novembra 1967. godine, koji je izmijenjen Zakonom o putnim ispravama iz 2003. godine (Zakon broj 3), propisuje:

Član 3.

“Putna isprava se ne može izdati:

a) djeci koja podliježu roditeljskom pravu ako roditelji nisu dali saglasnost ili, ako ne podliježu roditeljskom pravu, ako sudija za skrbništvo nije dao saglasnost;

b) roditeljima maloljetne djece ako sudija za skrbništvo nije dao ovlaštenje. Takvo ovlaštenje nije potrebno ako je drugi roditelj dao saglasnost ili ako jedan od roditelja ima isključivo skrbništvo (...).

Član 12.

Putna isprava se može oduzeti osobi koja je u inostranstvu i ne može dokazati da plaća alimentaciju koja je naložena sudskom odlukom u korist njene maloljetne djece

(...).”

Postoje dva izuzetka u praksi koji omogućavaju da se putna isprava ipak izda: ako je predmetna osoba dokazala da joj je potrebna medicinska skrb u inostranstvu i ako mora otputovati u inostranstvo iz profesionalnih razloga.
Uredbom sa zakonskom snagom broj 135 iz 2009. godine je uvedena obaveza da maloljetna djeca imaju pojedinačne putne isprave. Dakle, od 25. novembra 2009. godine, nije više moguće unijeti imena maloljetne djece u putne isprave njihovih roditelja. Upisi koji su izvršeni prije tog datuma ostaju validni u skladu s modalitetima legislacije koja je tada bila na snazi. Validnost putne isprave maloljetne djece varira u ovisnosti o dobi djeteta: tri godine za djecu mlađu od tri godine i pet godina za djecu od tri do osamnaest godina.
Regulativom (EC) broj 4/2009 od 18. decembra 2008. godine, koja se odnosi na nadležnost, primjenjivi zakon, priznavanje i provođenje odluka u domenu plaćanja alimentacije, je predloženo niz mjera s ciljem olakšanja plaćanja potraživanja alimentacije u prekograničnim situacijama.
Haškom konvencijom o međunarodnom ostvarivanju prava na izdržavanje djeteta i drugim oblicima izdržavanja, od 23. novembra 2007. godine, je uspostavljen sistem administrativne saradnje između vlasti država ugovornica i sistem za priznavanje i provođenje odluka i sporazuma o izdržavanju.
Njujoršku konvenciju o ostvarivanju prava na izdržavanje u inostranstvu je usvojila i otvorila za potpisivanje Konferencija Ujedinjenih nacija o obavezama u vezi s izdržavanjem 20. juna 1956. godine, koja je sazvana u skladu s Rezolucijom 572 (XIX) Ekonomskog i socijalnog vijeća Ujedinjenih nacija, koja je usvojena 17. maja 1955. godine.

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANA 2. PROTOKOLA BROJ 4 UZ KONVENCIJU

Podnositelj predstavke se žalio na miješanje u njegov privatni život i slobodu kretanja. On je naročito istakao da ne postoji nikakva norma koja zabranjuje roditeljima koji ne plaćaju alimentaciju da posjeduju putnu ispravu i da unesu imena svoje djece u njega. On se pozvao na član 2. Protokola broj 4 uz Konvenciju, koji propisuje:

“1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

2. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprječavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. 4. Prava iz stava 1. mogu se također, u posebnim oblastima, ograničiti u skladu sa zakonom i opravdati javnim interesom u demokratskom društvu.”

Vlada je osporila argumente podnositelja predstavke.

A. Prihvatljivost

Sud ističe da taj žalbeni navod nije očigledno neosnovan u smislu člana 35. stav 3(a) Konvencije. On dalje ističe da on nije neprihvatljiv ni po nekom drugom osnovu. Prema tome, on se mora proglasiti prihvatljivim.

B. Meritum

1. Argumenti stranaka u postupku

Podnositelj predstavke je istakao da ne postoji pravni osnov da vlasti odbiju da mu izdaju putnu ispravu. Naime, on je istakao da nikada nije bio osuđen za povredu obaveza pomaganja porodici (violazione degli obblighi di assistenza familiare), što je krivično djelo kažnjivo na osnovu člana 570. Krivičnog zakona, te da ga nijedan sud nije osudio za neplaćanje alimentacije. Osim toga, on je istakao da nije kažnjavan prema podacima iz kaznene evidencije.
Vlada je istakla da član 16. Ustava propisuje da sloboda građanina da napusti teritoriju Republike podliježe poštivanju obaveza propisanih zakonom.
Ona je dalje istakla da je miješanje u pravo podnositelja predstavke izričito predviđeno zakonom, tj. članom 3(a) i (b) Zakona broj 1185 iz 1967. godine, te je objasnila da je njegova svrha da zaštiti djecu: njegova svrha je da osigura da podnositelj predstavke plaća alimentaciju i da spriječi da se počini krivično djelo. Prema mišljenju Vlade, to miješanje zadovoljava kriterij “neophodnosti u demokratskom društvu”, naročito u svjetlu sudske prakse Suda u vezi s neplaćenim dugovima.
U tom pogledu, Vlada je istakla da je sud u Napulju odlučio da proslijedi svoju odluku od 22. oktobra 2008. godine javnom tužitelju da bi ustanovio da li bi se mogla pokrenuti sudska istraga zbog povreda obaveza pomaganja porodici, što je krivično djelo kažnjivo prema članu 570. Krivičnog zakona.
Vlada je naznačila da je Ustavni sud istakao u svojoj presudi broj 464 iz 1997. godine da je suština relevantnog člana Zakona broj 1185 iz 1967. godine da “osigura da roditelj ispunjava svoje obaveze prema svojoj djeci”. Ona je dodala da je prema sudskoj praksi Kasacionog suda, odluka sudije za skrbništvo u tom domenu mjera “vanparničnog postupka”, tj. ona nije namijenjena za konačno rješavanje spora između subjektivnih prava roditelja.
Vlada se pozvala na sudsku praksu Suda o ograničenjima slobode kretanja u situacijama krivičnih postupaka u toku, bankrota ili povreda obaveza u vezi s vojnom službom.

2. Ocjena Suda

Sud prije svega ističe da ovaj predmet pokreće novo pitanje budući da do sada nije imao priliku da razmatra mjere kojima se ograničava sloboda napuštanja zemlje zbog postojanja posebno značajnih dugova prema trećim licima, kao što je plaćanje alimentacije.
U prethodnim slučajevima koji su ispitani na osnovu člana 2. Protokola broj 4, Sud ili bivša Evropska komisija za ljudska prava su razmatrali takve zabrane u vezi sa, na primjer:

krivičnim postupkom koji je u toku (vidi, Schmidt protiv Austrije, broj 10670/83, odluka Komisije od 9. jula 1985, Decisions and Reports (DR) 44, str. 195; Baumann protiv Francuske, broj 33592/96, ECHR 2001-V; Földes i Földesné Hajlik protiv Mađarske, broj 41463/02, ECHR 2006-XII; Sissanis protiv Rumunije, broj 23468/02, od 25. januara 2007; Bessenyei protiv Mađarske, broj 37509/06, od 21. oktobra 2008; A.E. protiv Poljske, broj 14480/04, od 31. marta 2009; Iordan Iordanov i ostali protiv Bugarske, broj 23530/02, od 2. jula 2009; Makedonski protiv Bugarske, broj 36036/04, od 20. januara 2011; Pfeifer protiv Bugarske, broj 24733/04, od 17. februara 2011; Prescher protiv Bugarske, broj 6767/04, od 7. juna 2011; i Miażdżyk protiv Poljske, broj 23592/07, od 24. januara 2012); – izvršenjem krivičnih sankcija (vidi, M. protiv Njemačke, broj 10307/83, odluka Komisije od 6. marta 1984, DR 37, str. 113);
krivičnom osudom podnositelja predstavke dok nije bio rehabilitiran (vidi, Nalbantski protiv Bugarske, broj 30943/04, od 10. februara 2011);
stačajnim postupkom koji je u toku (vidi, Luordo protiv Italije, broj 32190/96, ECHR 2003-IX);
odbijanjem plaćanja carinske kazne (vidi, Napijalo protiv Hrvatske, broj 66485/01, od 13. novembra 2003);
neplaćanjem poreza (vidi, Riener protiv Bugarske, broj 46343/99, od 23. maja 2006); – neplaćanjem dugova privatnim povjeriocima koji su ustanovljeni sudskom odlukom (vidi, Ignatov protiv Bugarske, broj 50/02, od 2. jula 2009; Gochev protiv Bugarske, broj 34383/03, od 26. novembra 2009; i Khlyustov protiv Rusije, broj 28975/05, od 11. jula 2013);
saznanjem o “državnoj tajni” (vidi, Bartik protiv Rusije, broj 55565/00, ECHR 2006-XV);
nepovinovanjem vojnim obavezama (vidi, Peltonen protiv Finske, broj 19583/92, odluka Komisija od 20. februara 1995, DR 80-A, str. 38, i Marangos protiv Kipra, broj 31106/96, odluka Komisije od 20. maja 1997, neobjavljena);
mentalnim oboljenjem predmetne osobe, povezanim s izostankom mehanizma adekvatne zaštite u zemlji odredišta (vidi, Nordblad protiv Švedske, broj 19076/91, odluka Komisije od 13. oktobra 1993, neobjavljena);
sudskim nalozima kojima se zabranjuje odvođenje maloljetne djece u stranu zemlju (vidi, Roldan Texeira i ostali protiv Italije (odluka), broj 40655/98, od 26. oktobra 2000, i Diamante i Pelliccioni protiv San Marina, broj 32250/08, od 27. septembra 2011);
zabranom naloženom jednom Bugarinu da napusti teritoriju Bugarske dvije godine zbog povreda zakona o imigraciji Sjedinjenih Država (vidi, Stamose protiv Bugarske, broj 29713/05, ECHR 2012).

Sud smatra da uprkos razlikama između tih predmeta i ovog predmeta, principi koji su izraženi u njima su primjenjivi i na ovaj predmet.

Član 2. stav 2. Protokola broj 4 garantira svakoj osobi pravo da napusti bilo koju zemlju te da ode u bilo koju drugu zemlu po svom izboru u koju može biti primljena. Odbijanje domaćih sudova da izdaju putnu ispravu podnositelju predsstavke te odluka da se poništi njegova lična karta za putovanje u inostranstvo predstavlja miješanje u to pravo (vidi, odluka u predmetu Peltonen, citirana gore, str. 43, te navedene presude u predmetima Baumann, 62-63; Napijalo, st. 69-73; i Nalbantski, stav 61). Prema tome, potrebno je odlučiti da li je miješanje bilo “u skladu sa zakonom”, da li je slijedilo jedan ili više legitimnih ciljeva iz člana 2. stav 3. Protokola broj 4 i da li je bilo “neophodno u demokratskom društvu” u svrhu postizanja takvog cilja.
U vezi sa zakonitošću mjere, Sud podsjeća na svoju konstantnu sudsku praksu, prema kojoj izraz “u skladu za zakonom” ne samo da iziskuje da osporena mjera treba biti zasnovana na domaćem pravu nego se odnosi i na kvalitet zakona, iziskujući da on mora biti pristupačan dotičnoj osobi i predvidiv u pogledu dejstava (vidi, Rotaru protiv Rumunije [VV], broj 28341/95, stav 52, ECHR 2000-V). Da bi zakon zadovoljio kriterij predvidivosti, on mora izražavati s dovoljno preciznosti uvjete pod kojima se može primijeniti neka mjera, da bi se omogućilo predmetnim osobama – ako je potrebno, uz odgovarajući savjet – da prilagode svoje postupke.
Kao što je Vlada naglasila, miješanje je zasnovano na članu 12. Zakona o putnim ispravama iz 1967. godine (Zakon broj 1185 od 21. novembra 1967. godine), koji je izmijenjen Zakonom broj 3 iz 2003. godine, u vezi sa činjenicom da podnositelj predstavke nije plaćao alimentaciju koju je trebao plaćati svojoj djeci. Prema tome, jasno je da je miješanje imalo pravni osnov u domaćem pravu. U tom pogledu, Sud također ističe da je Ustavni sud, u svojoj presudi broj 464 iz 1997. godine, istakao da je suština relevantnog člana Zakona broj 1185 iz 1967. godine da “osigura da roditelj ispunjava svoje obaveze prema svojoj djeci”.
Sud također smatra da je cilj nametanja osporene mjere osiguranje interesa djece podnositelja predstavke te da ona, u principu, slijedi legitiman cilj, tj. zaštitu prava drugih – u ovom predmetu, pravo djece da primaju alimentaciju.
U vezi s proporcionalnošću ograničenja koje je nametnuto zbog neizmirenih dugova, Sud ponavlja da je takva mjera opravdana samo dok ona slijedi cilj osiguranja naplate predmetnih dugova (vidi, Napijalo, citirana gore, st. 78. do 82). Dalje, čak i ako je bila opravdana na početku, mjera ograničenja slobode kretanja neke osobe može postati disproporcionalna te kršiti prava te osobe ako se automatski produžava na dugi vremeni period (vidi, Luordo, citirana gore, stav 96, Földes i Földesné Hajlik, citirana gore, stav 35).
U svakom slučaju, domaće vlasti imaju obavezu da osiguraju da povreda prava neke osobe da napusti svoju zemlju bude, na početku i cijelo vrijeme dok ona traje, opravdana i proporcionalna u pogledu okolnosti. Domaće vlasti ne mogu produžavati mjere organičenja slobode kretanja neke osobe na duge periode, a da ne preispituju redovno njihovu opravdanost (vidi, Riener, citirana gore, stav 124, i Földes i Földesné Hajlik, citirana gore, stav 35). Takvu kontrolu moraju normalno osigurati, barem na zadnjoj instanci, sudovi budući da oni pružaju najbolje garancije neovisnosti, nepristrasnosti i zakonitosti postupaka (vidi, Sissanis protiv Rumunije, broj 23468/02, stav 70, od 25. januara 2007). Opseg sudskog preispitivanja mora omogućiti sudu da uzme u obzir sve faktore, uključujući one koji se odnose na proporcionalnost restriktivne mjere (vidi, mutatis mutandis, Le Compte, Van Leuven i De Meyere protiv Belgije, od 23. juna 1981, stav 60, Serija A broj 43).
Imajući u vidu okolnosti u ovom predmetu, Sud ističe da od 2008. godine podnositelj predstavke nema ni putnu ispravu ni ličnu kartu koja važi da bi otputovao u inostranstvo. On ističe da mu je odbijeno izdavanje putne isprave zbog neplaćanja alimentacije. Domaći sudovi (vidi, st. 11-12 gore) su istakli da podnositelj predstavke nije plaćao alimentaciju svojoj djeci te da postoji rizik da je neće više plaćati ako otuputuje u inostranstvo.
Kao što proizilazi iz dokumenata u spisu, a naročito relevantnih domaćih odluka, domaći sudovi nisu smatrali da je potrebno da ispituju ličnu situaciju podnositelja predstavke, a ni njegove mogućnosti da plati dugovane iznose, te su primijenili automatski osporenu mjeru. Čini se da nije bilo pokušaja da se uspostavi ravnoteža između predmetnih prava. Jedini faktor koji je uzet u obzir su imovinski interesi korisnika alimentacije.
Nadalje, Sud ističe da je pitanje naplate potraživanja po osnovu alimentacije predmet saradnje u građanskim stvarima na evropskom i međunarodnom nivou. On ističe da postoje metode pomoću kojih se naplaćuju dugovi van državnih granica, naročito Regulativa Vijeća (EC) broj 4/2009 od 18. decembra 2008. godine o nadležnosti, primjenjivom zakonu, priznavanju i provođenju odluka, i saradnji o pitanjima koja se odnose na obaveze na osnovu alimentacije, Haška konvencija o međunarodnom ostvarivanju prava na izdržavanje djeteta i drugim oblicima izdržavanja, od 23. novembra 2007. godine, i Njujorška konvencija o ostvarivanju prava na izdržavanje u inostranstvu. Vlasti nisu uzele u obzir te instrumente kada su primijenile osporenu mjeru. One su samo istakle da bi podnositelj predstavke mogao otputovati u inostranstvo uz pomoć svoje putne isprave i tako uspjeti izbjeći plaćanje svoje obaveze.
Sud dalje ističe da ograničenje nametnuto podnositelju predstavke u ovom predmetu ne osigurava plaćanje dugovanih iznosa po osnovu alimentacije.
Prema tome, Sud smatra da su podnositelju predstavke nametnute mjere automatske priode, bez ograničenja u pogledu njihovog opsega ili trajanja (vidi, Riener, citirana gore, stav 127). Osim toga, domaći sudovi nisu preispitali od 2008. godine opravdanost i proporcionalnost mjere u vezi s okolnostima predmeta.
U svjetlu navedenog, Sud ne smatra da se automatsko nametanje takve mjere na neodređeni period bez uzimanja u obzir okolnosti predmetne osobe može okvalificirati neophodnim u demokratskom društvu.
Prema tome, član 2. Protokola broj 4 je prekršen.

II NAVODNA POVREDA ČLANA 8. KONVENCIJE

Podnositelj predstavke je naveo da je odbijanje izdavanja putne isprave dovelo do miješanja u njegovo pravo na poštivanje privatnog života zagarantiranog članom 8. Konvencije, koji glasi:

“1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.”

Sud ističe da je taj žalbeni navod, onako kako ga je predočio podnositelj predstavke, usko povezan sa žalbenim navodom na osnovu člana 2. Protokola broj 4, koji je ispitan gore, te se, prema tome, mora proglasiti prihvatljivim.
Imajući u vidu zaključke na osnovu člana 2. Protokola broj 4 (vidi, st. 48. i 49. gore), Sud ne smatra da je potrebno da ga ispituje odvojeno.

III OSTALE NAVODNE POVREDE

Podnositelj predstavke je naveo da se majci njegove djece daje prednost i da je ona, za razliku od njega, unijela imena djece u svoju putnu ispravu, što je činjenica koja je, prema njemu, u suprotnosti sa članom 5. Protokola broj 7 uz Konvenciju.
Sud ističe na početku da podnositelj predstavke nije argumentirao taj žalbeni navod. U onoj mjeri u kojoj to pokreće odvojeno pitanje od onog koje je ispitano gore te u onoj mjeri u kojoj Sud ima nadležnost da ispita žalbene navode, Sud nije ustanovio bilo kakvu povredu prava i sloboda zagrantiranih Konvencijom. Prema tome, on proglašava taj žalbeni navod neprihvatljivim.

IV PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE

Član 41. Konvencije propisuje:

“Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo dijelomičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.”

A. Šteta

Podnositelj predstavke je tražio isplatu 30.000 EUR po osnovu nematerijalne štete koju je navodno pretrpio, u svoje ime i u ime svoje djece, zbog nemogućnosti da otputuje u inostranstvo.
Vlada je osporila tu tvrdnju. Ona je smatrala da je traženi iznos, u svakom slučaju, prekomjeran te da ne odgovoara kriterijima koje koristi Sud.
Sud smatra da je odgovarajuće da se podnositelju predstavke dodijeli 5.000 EUR po osnovu namaterijalne štete.

B. Troškovi postupka i ostali troškovi

Podnositelj predstavke je također tražio isplatu 20.000 EUR po osnovu troškova postupka i drugih troškova koji su proizašli iz postupka pred domaćim sudovima i Sudom, ali nije predočio nikakve dokumente u prilog svom zahtjevu.
Vlada smatra da je taj iznos prekomjeran, te je istakla da podnositelj predstavke nije dokazao da su navodni troškovi postupka i ostali troškovi bili neophodni i razumni.
Prema sudskoj praksi Suda, podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova postupka i ostalih troškova ako se dokaže da su oni bili stvarni i potrebni, i razumni u pogledu iznosa. U ovom predmetu, imajući u vidu da podnositelj predstavke nije predočio nikakve dokumente u prilog svom zahtjevu, Sud odlučuje da mu ne dodijeli nikakav iznos po ovom osnovu.

C. Zatezna kamata

62. Sud smatra odgovarajućim da se zatezna kamata računa na bazi najniže kreditne stope Evropske centralne banke uvećane za tri procentna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD,

Proglašava, jednoglasno, predstavku prihvatljivom u pogledu žalbenih navoda na osnovu člana 2. Protokola broj 4 uz Konvenciju i člana 8. Konvencije;
Proglašava, većinom glasova, ostatak predstavke neprihvatljivim;
Odlučuje, jednoglasno, da je član 2. Protokola broj 4 uz Konvenciju prekršen;
Odlučuje, jednoglasno, da nije potrebno ispitivati žalbeni navod na osnovu člana 8. Konvencije;
Odlučuje, jednoglasno,

(a) da je tužena država dužna da plati podnositelju predstavke, u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konačna u skladu sa članom 44. stav 2. Konvencije, 5000 EUR (pet hiljada eura), plus bilo koji iznos koji bi se mogao zaračunati na osnovu poreza, po osnovu nematerijalne štete;

(b) da će se od dana isteka navedenog roka od tri mjeseca do isplate plaćati jednostavna kamata na navedeni iznos po stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke za vrijeme tog perioda, uvećanoj za tri procentna boda;

Odbija, sa šest glasova naspram jednog glasa, ostatak zahtjeva podnositelja predstavke za pravično zadovoljenje.

Sačinjena na francuskom i saopćena u pismenoj formi 2. decembra 2014. godine u skladu s pravilom 77. st. 2. i 3. Pravila Suda.

Abel Campos Işıl Karakaş

Zamjenik registrara Predsjednik

U skladu sa članom 45. stav 2. Konvencije i pravilom 74. stav 2. Pravila Suda, izjava o neslaganju sudije Kūrisa se nalazi u prilogu ove presude.

Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund).

Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

SECOND SECTION

CASE OF BATTISTA v. ITALY

(Application no. 43978/09)

JUDGMENT

STRASBOURG

2 December 2014

FINAL

02/03/2015

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Battista v. Italy, The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Işıl Karakaş, President,
Guido Raimondi,
András Sajó,
Nebojša Vučinić,
Helen Keller,
Egidijus Kūris,
Robert Spano, judges,
and Stanley Naismith, Section Registrar,

Having deliberated in private on 4 November 2014, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 43978/09) against the Italian Republic lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by an Italian national, Mr Alessandro Battista (“the applicant”), on 6 August 2009.

2. The applicant was represented by Mr A. Battista, a lawyer practising in Naples. The Italian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms E. Spatafora.

3. On 11 April 2011 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4. The applicant was born in 1967 and lives in Naples.

5. While he was in judicial separation proceedings from his wife (D.L.), a provisional residence order was issued to both parents in respect of the couple’s two children (G.L. and M.T.).

6. On 29 August 2007 the applicant asked the guardianship judge to issue him with a new passport, requesting that the name of his son, G.L., also be entered in it. His former wife objected, arguing that the applicant was not making the maintenance payments ordered by the president of the court at the time of the judicial separation.

7. By a decree of 18 September 2007, the guardianship judge rejected the applicant’s request, holding that it was inappropriate to issue the requested passport, given the imperative of protecting the children’s right to receive the maintenance payments. In this regard, he emphasised that the applicant, who was supposed to make a maintenance payment of 600 euros (EUR) per month, paid only a small amount (EUR 45 to 90) and that there was a risk that he would shirk his obligation completely if he were to travel abroad.

8. By a decision of 26 October 2007, the guardianship judge ordered that M.T.’s name be removed from the applicant’s passport.

9. On 31 October 2007 the Naples Police Commissioner (questore) ordered the applicant to hand in his passport to the police station and amended his identity card, making it invalid for foreign travel.

10. The applicant appealed to the Naples Court against the guardianship judge’s decision. He alleged that:

– under the measures ordered by the president of the court at the time of the judicial separation, the children had been due to spend the period of 10 to 26 August, during the school holidays, with him; on that basis, he had planned to take them to Sicily by plane; however, this required that the names of his two children be included in his passport;

– on account of his former wife’s objection and the guardianship judge’s decree, he and his children had been unable to go on holiday;

– the children’s names were included in the mother’s passport;

– the dismissal of his request amounted to a penalty that was not prescribed by law.

11. On 7 February 2008 the applicant asked the Naples guardianship judge to issue him with a new passport, explaining that his former wife had retained his identity card and his passport in the family home.

12. By a decree of 29 February 2008, the Naples guardianship judge dismissed the applicant’s request on the ground that he had not paid the maintenance sums due in respect of his children, and that it was to be feared that he was leaving the country only in order to evade his obligation entirely.

The applicant also appealed against that decision to the Naples Court, alleging a breach of his right to freedom of movement.

13. By a decision of 5 February 2009, the Naples Court joined the appeals and dismissed them. The court noted, firstly, that the legal basis for the guardianship judge’s decision was Law no. 1185 of 21 November 1967, as amended by the Passports Act 2003 (Law no. 3).

14. The court found that the guardianship judge did indeed have jurisdiction to rule on the applicant’s request for a passport and on the inclusion in it of his son’s name. As to the merits of the appeal, the court noted that the applicant was not complying with his obligation to pay maintenance and that this circumstance was one of the lawful grounds for refusing to issue a passport, in the children’s interests, in accordance with section 12 of the Passports Act.

15. On 4 November 2008 D.L. was ordered to pay a fine of EUR 100 for failing to bring the children to an appointment with the applicant.

16. By a decree of 8 April 2009, the guardianship judge issued D.L., at her request, with a passport in which the names of the two children were included.

17. On 21 August 2012 the applicant asked the Naples guardianship judge to issue individual passports to his children, in application of Legislative Decree no. 135 of 2009.

18. D.L. objected, arguing that the children did not need these passports; that the applicant had made no maintenance payments since 2007; and that, indeed, criminal proceedings were pending in that regard.

19. By a decision of 3 October 2012, the guardianship judge rejected the applicant’s request. He considered that the proceedings for the separation of the applicant and D.L. were still pending and that, in the light of the considerations put forward by D.L., with whom the children resided, it was appropriate to stay any issue of passports to the children. The applicant did not appeal against that decision.

II. RELEVANT DOMESTIC AND INTERNATIONAL LAW

20. Law no. 1185 of 21 November 1967, as amended by the Passports Act 2003 (Law no. 3), provides:

Section 3

“A passport cannot be delivered:

(a) to children who are subject to parental authority, where the parents do not consent, or, in the absence of parental authority, where the guardianship judge does not consent;

(b) to parents of minor children, in the absence of authorisation by the guardianship judge. Such authorisation shall not be necessary if consent has been given by the other parent, or if one of the two parents has sole custody...

Section 12

A passport may be withdrawn from a person who is abroad and is unable to prove that he or she has made maintenance payments as ordered by a court decision in respect of his or her minor children...”

21. In practice, there are two exceptions in which a passport may nonetheless be issued: where the person concerned has shown the necessity for medical care in another country, or where he or she must travel abroad for professional reasons.

22. Legislative decree no. 135 of 2009 made it obligatory for minor children to hold individual passports. Since 25 November 2009 it has therefore no longer been possible to include minor children on their parents’ passports. Entries made prior to that date remain valid, in accordance with the arrangements provided for in the legislation then in force. The validity of minor children’s passports varies depending on the child’s age: three years from children aged under three, and five years for children aged from three to eighteen.

23. Regulation (EC) no. 4/2009 of 18 December 2008 on jurisdiction, applicable law, recognition and enforcement of decisions and cooperation in matters relating to maintenance obligations proposes a series of measures aimed at facilitating the payment of maintenance claims in cross-border situations.

24. The Hague Convention of 23 November 2007 on the International Recovery of Child Support and Other Forms of Family Maintenance establishes a system of administrative cooperation between the authorities of the Contracting States and a system for the recognition and enforcement of maintenance decisions and agreements.

25. The New York Convention on the Recovery Abroad of Maintenance was adopted and opened for signature on 20 June 1956 by the United Nations Conference on Maintenance Obligations, convened pursuant to Resolution 572 (XIX) of the United Nations Economic and Social Council, adopted on 17 May 1955.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 2 OF PROTOCOL No. 4 TO THE CONVENTION

26. The applicant complained of an interference with his private life and his freedom of movement. In particular, he alleged that there was no statutory rule preventing parents who did not make maintenance payments from holding a passport or from having their children’s names added to it.

He relied on Article 2 of Protocol No. 4 to the Convention, which provides:

“1. Everyone lawfully within the territory of a State shall, within that territory, have the right to liberty of movement and freedom to choose his residence.

2. Everyone shall be free to leave any country, including his own.

3. No restrictions shall be placed on the exercise of these rights other than such as are in accordance with law and are necessary in a democratic society in the interests of national security or public safety, for the maintenance of ordre public, for the prevention of crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.

4. The rights set forth in paragraph 1 may also be subject, in particular areas, to restrictions imposed in accordance with law and justified by the public interest in a democratic society.”

27. The Government contested the applicant’s arguments.

A. Admissibility

28. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

29. The applicant submitted that there was no legal basis for the authorities’ refusal to issue him with a passport. In particular, he argued that he had never been convicted for a violation of the obligations to assist one’s family (violazione degli obblighi di assistenza familiare), an offence punishable under Article 570 of the Criminal Code, and that no court had convicted him for failure to pay the sums due in maintenance. He also submitted that he had no criminal record.

30. The Government pointed out that Article 16 of the Constitution provided that the freedom of a citizen to leave the territory of the Republic was subject to compliance with the obligations provided for law.

31. They further considered that the interference in the applicant’s right was specifically provided for by law, namely section 3 (a) and (b) of Law no. 1185 of 1967, and explained that it was intended to protect the children: it was intended to ensure that the applicant made his maintenance payments and to prevent the commission of an offence. In the Government’s opinion, this interference met the criterion of being “necessary in a democratic society”, especially in the light of the Court’s case-law on unpaid debts.

32. In this connection, the Government pointed out that the Naples Court had decided to transmit its decision of 22 October 2008 to the public prosecutor, in order to establish whether a judicial investigation could be opened for a violation of the obligations to assist one’s family, an offence punishable under Article 570 of the Criminal Code.

33. The Government indicated that the Constitutional Court, in its judgment no. 464 of 1997, had stated that the essence of the relevant section of Law no. 1185 of 1967 was “to ensure that the parent fulfils his or her obligations towards his or her children”.

They added that, under the Court of Cassation’s case-law, the guardianship judge’s decision in this area was a measure of “non-contentious proceedings”, that is, it was not intended to settle a conflict between the parents’ subjective rights in a final manner.

34. The Government referred to the Court’s case-law on restrictions on freedom of movement in situations involving pending criminal trials, bankruptcy or violations of obligations with regard to military service.

2. The Court’s assessment

35. The Court observes at the outset that the present case raises a novel issue, in that it has not previously had occasion to consider measures restricting the freedom to leave a country on account of the existence of particularly significant debts to a third party, such as maintenance payments.

36. In previous cases examined under Article 2 of Protocol No. 4, the Court or the former European Commission of Human Rights considered such bans imposed in connection with, for example:

– pending criminal proceedings (see Schmidt v. Austria, no. 10670/83, Commission decision of 9 July 1985, Decisions and Reports (DR) 44, p. 195; Baumann v. France, no. 33592/96, ECHR 2001‑V; Földes and Földesné Hajlik v. Hungary, no. 41463/02, ECHR 2006‑XII; Sissanis v. Romania, no. 23468/02, 25 January 2007; Bessenyei v. Hungary, no. 37509/06, 21 October 2008; A.E. v. Poland, no. 14480/04, 31 March 2009; Iordan Iordanov and Others v. Bulgaria, no. 23530/02, 2 July 2009; Makedonski v. Bulgaria, no. 36036/04, 20 January 2011; Pfeifer v. Bulgaria, no. 24733/04, 17 February 2011; Prescher v. Bulgaria, no. 6767/04, 7 June 2011; and Miażdżyk v. Poland, no. 23592/07, 24 January 2012);

– enforcement of criminal sentences (see M. v. Germany, no. 10307/83, Commission decision of 6 March 1984, DR 37, p. 113);

– the criminal conviction of the applicant, until such time as he had been rehabilitated (see Nalbantski v. Bulgaria, no. 30943/04, 10 February 2011);

– pending bankruptcy proceedings (see Luordo v. Italy, no. 32190/96, ECHR 2003‑IX);

– refusal to pay customs penalties (see Napijalo v. Croatia, no. 66485/01, 13 November 2003);

– failure to pay taxes (see Riener v. Bulgaria, no. 46343/99, 23 May 2006);

– failure to pay judgment debts to private persons (see Ignatov v. Bulgaria, no. 50/02, 2 July 2009; Gochev v. Bulgaria, no. 34383/03, 26 November 2009; and Khlyustov v. Russia, no. 28975/05, 11 July 2013);

– knowledge of “State secrets” (see Bartik v. Russia, no. 55565/00, ECHR 2006‑XV);

– failure to comply with military service obligations (see Peltonen v. Finland, no. 19583/92, Commission decision of 20 February 1995, DR 80‑A, p. 38, and Marangos v. Cyprus, no. 31106/96, Commission decision of 20 May 1997, unpublished);

– mental illness of the person concerned, coupled with a lack of arrangements for appropriate care in the destination country (see Nordblad v. Sweden, no. 19076/91, Commission decision of 13 October 1993, unpublished);

– court orders prohibiting minor children from being removed to a foreign country (see Roldan Texeira and Others v. Italy (dec.), no. 40655/98, 26 October 2000, and Diamante and Pelliccioni v. San Marino, no. 32250/08, 27 September 2011);

– ban prohibiting a Bulgarian from leaving the territory of Bulgaria for two years on account of breaches of the immigration laws of the United States (see Stamose v. Bulgaria, no. 29713/05, ECHR 2012).

The Court considers that in spite of the differences between those cases and the present case, the principles laid down in them are also applicable here.

37. Article 2 § 2 of Protocol No. 4 guarantees to any person the right to leave any country for any other country of that person’s choice to which he or she may be admitted. The domestic courts’ refusal to issue the applicant with a passport and the decision to invalidate his identity card for foreign travel constituted an interference with that right (see the decision in Peltonen, cited above, p. 43, and the above-cited judgments in Baumann, §§ 62-63; Napijalo, §§ 69-73; and Nalbantski, § 61). It must therefore be determined whether that interference was “in accordance with law”, pursued one or more of the legitimate aims set out in Article 2 § 3 of Protocol No. 4, and whether it was “necessary in a democratic society” for the achievement of such an aim.

38. With regard to the lawfulness of the measure, the Court reiterates its settled case-law according to which the expression “in accordance with law” not only requires that the impugned measure should have some basis in domestic law, but also refers to the quality of the law in question, requiring that it should be accessible to the person concerned and foreseeable as to its effects (see Rotaru v. Romania [GC], no. 28341/95, § 52, ECHR 2000-V). In order for the law to meet the criterion of foreseeability, it must set forth with sufficient precision the conditions in which a measure may be applied, to enable the persons concerned – if need be, with appropriate advice – to regulate their conduct.

39. As the Government have emphasised, the interference was based on section 12 of the Passports Act 1967 (Law no. 1185 of 21 November 1967), as amended by Law no. 3 of 2003, regard being had to the fact that the applicant was failing to make the maintenance payments which he was required to pay for his children. The interference thus clearly had a legal basis in national law. In this regard, the Court also notes that the Constitutional Court, in its judgment no. 464 of 1997, stated that the essence of the relevant section of Law no. 1185 of 1967 is to “to ensure that the parent fulfils his or her obligations towards his or her children”.

40. The Court also considers that the imposition of the impugned measure was intended to guarantee the interests of the applicant’s children and that in principle it pursued a legitimate aim, namely the protection of the rights of others – in the present case, the children’s right to receive the maintenance payments.

41. With regard to the proportionality of a restriction imposed on account of unpaid debts, the Court reiterates that such a measure is justified only so long as it furthers the pursued aim of guaranteeing recovery of the debts in question (see Napijalo, cited above, §§ 78 to 82). Furthermore, even were it justified at the outset, a measure restricting an individual’s freedom of movement may become disproportionate and breach that individual’s rights if it is automatically extended over a long period (see Luordo, cited above, § 96, Földes and Földesné Hajlik, cited above, § 35).

42. In any event, the domestic authorities are under an obligation to ensure that a breach of an individual’s right to leave his or her country is, from the outset and throughout its duration, justified and proportionate in view of the circumstances. They may not extend for long periods measures restricting an individual’s freedom of movement without regular re-examination of their justification (see Riener, cited above, § 124, and Földes and Földesné Hajlik, cited above, § 35). Such review should normally be carried out, at least in the final instance, by the courts, since they offer the best guarantees of the independence, impartiality and lawfulness of the procedures (see Sissanis v. Romania, no. 23468/02, § 70, 25 January 2007). The scope of the judicial review should enable the court to take account of all the factors involved, including those concerning the proportionality of the restrictive measure (see, mutatis mutandis, Le Compte, Van Leuven and De Meyere v. Belgium, 23 June 1981, § 60, Series A no. 43).

43. Turning to the circumstances of the present case, the Court notes that the applicant has not had a passport or an identity card which is valid for foreign travel since 2008. It notes that he was refused a passport or an identity card which was valid for foreign travel on account of failure to make maintenance payments. The domestic courts (see paragraphs 11-12 above) emphasised that the applicant had not made the required maintenance payments in respect of his children, and that there was a risk that he would make no further payments if he travelled abroad.

44. As shown by the documents in the case file, and especially the relevant domestic decisions, the national courts did not consider it necessary to examine the applicant’s personal situation or his ability to pay the amounts due, and applied the impugned measure automatically. There seems to have been no attempt to balance the rights at stake. The only factor taken into consideration was the property interests of the maintenance recipients.

45. Moreover, the Court notes that there has been civil-law cooperation at European and international level on the issue of the recovery of maintenance payments. It points out that there exist methods for obtaining recovery of debts outside national boundaries, in particular Council Regulation (EC) no. 4/2009 of 18 December 2008 on jurisdiction, applicable law, recognition and enforcement of decisions and cooperation in matters relating to maintenance obligations, the Hague Convention of 23 November 2007 on the International Recovery of Child Support and Other Forms of Family Maintenance, and the New York Convention on the Recovery Abroad of Maintenance. Those instruments were not taken into account by the authorities when applying the impugned measure. They had merely emphasised that the applicant could have travelled abroad using his passport and thus succeeded in evading his obligation.

46. The Court further observes that, in the present case, the restriction imposed on the applicant did not ensure payment of the sums due in maintenance.

47. Accordingly, it considers that the applicant was subjected to measures of an automatic nature, with no limitation as to their scope or duration (see Riener, cited above, § 127). In addition, the domestic courts have not carried out any fresh review of the justification for and proportionality of the measure, having regard to the circumstances of the case, since 2008.

48. In the light of the foregoing, the Court does not consider that the automatic imposition of such a measure for an indeterminate period without any regard to the individual circumstances of the person concerned can be described as necessary in a democratic society.

49. It follows that there has been a violation of Article 2 of Protocol No. 4.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

50. The applicant alleged that the refusal to issue him with a passport amounted to interference with his right to respect for his private life as guaranteed by Article 8 of the Convention, which provides:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

51. The Court notes that this complaint, as put to it by the applicant, is closely linked to the complaint under Article 2 of Protocol No. 4, examined above, and must likewise be declared admissible.

52. Having regard to its conclusions under Article 2 of Protocol No. 4 (see paragraphs 48 and 49 above), the Court does not consider it necessary to examine it separately.

III. OTHER ALLEGED VIOLATIONS

53. The applicant alleged that the mother of his children received preferential treatment in that, unlike him, she had been able to have the children’s names entered on her passport, a fact which, he submitted, was in breach of Article 5 of Protocol No. 7 to the Convention.

54. The Court notes at the outset that the applicant has failed to substantiate this complaint. In so far as it raises a separate issue from that examined above and in so far as it has jurisdiction to examine the allegations, the Court has not found any appearance of a breach of the rights and freedoms guaranteed by the Convention. Accordingly, it declares this complaint inadmissible.

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

55. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

56. The applicant claimed EUR 30,000 in respect of the non-pecuniary damage that he alleged he had sustained, on his own behalf and on behalf of his children, as a result of the fact that it was impossible to travel abroad.

57. The Government contested this claim. They considered that the amount claimed was, in any event, excessive and that it did not correspond to the criteria used by the Court.

58. The Court considers it appropriate to award the applicant EUR 5,000 in respect of non-pecuniary damage.

B. Costs and expenses

59. The applicant also claimed EUR 20,000 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and before the Court, without however submitting any supporting documents.

60. The Government considered this sum excessive and submitted that the applicant had not shown that the alleged costs and expenses had been necessary and reasonable.

61. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, noting that the applicant did not produce any documents in support of his claims, the Court decides not to award any sum under this head.

C. Default interest

62. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT,

1. Declares, unanimously, the application admissible in respect of the complaints under Article 2 of Protocol No. 4 to the Convention and Article 8 of the Convention;

2. Declares by a majority, the remainder of the application inadmissible;

3. Holds, unanimously, that there has been a violation of Article 2 of Protocol No. 4 to the Convention;

4. Holds, unanimously, that there is no need to examine the complaint under Article 8 of the Convention;

5. Holds, unanimously,

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 5,000 (five thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

6. Dismisses, by six votes to one, the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in French, and notified in writing on 2 December 2014, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Abel Campos Işıl Karakaş
Deputy Registrar President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the statement of dissent of Judge Kūris is annexed to this judgment.

A.I.K.
A.C.

STATEMENT OF DISSENT BY JUDGE KŪRIS

I voted against points 2 and 6 of the operative part of the judgment. In my opinion, the issue touched upon in paragraphs 53 and 54 of the judgment merits scrutiny under Article 5 of Protocol No. 7 to the Convention. Consequently, this part of the application should have been declared admissible.

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde