Knežević protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
55133/13
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
19.10.2017
Članovi
5
5-1
5-3
Kršenje
5
5-1
5-3
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-3) Dužina predraspravnog lišenja slobode
Tematske ključne reči
posedovanje, proizvodnja i promet narkotika
trajanje pritvora
zakonitost pritvora / lišenja slobode
VS deskriptori
1.5 Član 5. - pravo na slobodu i sigurnost
1.5.2 Zakonitost lišenja slobode
1.5.2.12 Sudsko preispitivanje lišenja slobode
1.5.2.16 Vreme trajanja pritvora
1.5.2.19 Puštanje na slobodu do suđenja
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Odbor
Sažetak
Postupak u ovom slučaju pokrenut je na osnovu predstavke (br. 55133/13) protiv Republike Hrvatske koji je 8. avgusta 2013. podneo hrvatski državljanin, gospodin Stanislav Knežević.

Podnosilac predstavke je rođen 1961. godine i živi u Splitu. Dana 19. maja 2011. godine podnosilac predstavke i nekoliko drugih lica uhapšeni su zbog sumnje da su trgovali drogom i određeni istražni zatvor zbog opasnosti od uticaja na svedoke, opasnosti od recidiva i težine optužbi. Tokom istrage, iz istog razloga, istražni sudija Županijskog suda u Splitu produžio je istražni pritvor podnosiocu predstavke i ostalim osumnjičenima nekoliko puta.

Dana 18. avgusta 2011. istražni sudija je produžio istražni pritvor za podnosioca predstavke i ostale osumnjičene. Otkrio je da su svi relevantni svedoci već ispitani i da više ne postoji mogućnost zadržavanja osumnjičenih u istražnom zatvoru na osnovu opasnosti od uticaja na svedoke. U pogledu ostalih osnova na koje se oslanjao pri određivanju istražnog zatvora, istražni sudija je ponovio svoje ranije zaključke. On se pozivao na iste razloge zbog kojih je istražni pritvor produžen u odnosu na podnosioca predstavke i druge osumnjičene u daljem toku istrage. Dana 16. maja 2012. godine podnosilac predstavke i devet osoba optuženi su za trgovinu drogom pred Županijskim sudom u Splitu.

Nakon podizanja optužnice, vanraspravno veće Županijskog suda u Splitu produžilo je istražni pritvor podnosiocu predstavke i ostalim okrivljenim ubog opasnosti od recidivizma i težine optiužnice. Njegov istražni zatvor je iz istih razloga produžavan nekoliko puta.

Dana 20. februara 2013. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske, delujući kao apelacioni sud, utvrdio je da se istražni pritvor podnosioca predstavke može produžiti samo usled opasnosti od recidiva. Objasnio je da je izmenama i dopunama Krivičnog zakonika iz 2013. godine predviđeno da se za krivično delo kažnjava zatvorom od tri do petnaest godina, a ne više dugotrajnim zatvorom. Zbog toga nije bilo moguće pritvoriti podnosioca predstavke na osnovu težine optužbi, jer je mogućnost izricanja kazne dugotrajnog zatvora bio jedan od uslova za produženje istražnog zatvora prema odgovarajućem članu Zakonika o krivičnom postupku. Dana 20. aprila 2013. godine, vanraspravno veće Županijskog suda u Splitu produžilo je istražni pritvor za podnosioca predstavke i druge okrivljene u skladu sa ovim članom Zakonika o krivičnom postupku (opasnost od recidiva), bez promene preliminarnog objašnjenja.

Dana 17. maja 2013. godine, vanraspravno veće Županijskog suda u Splitu produžilo je maksimalni zakonski rok istražnog zatvora od dve godine, izrečen podnosiocu predstavke u skladu sa članom 133 (1) (4) Zakonika o krivičnom postupku, za još šest meseci (do 19. Novembar 2013.), pozivajući se na član 35. stav 2. Zakona o Kancelariji za suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala (u daljem tekstu: „USKOK zakon“).
Podnosilac predstavke se žalio Vrhovnom sudu, tvrdeći da član 35, stav 2 Zakona o USKOK-u nije primenljiv na njegov slučaj, jer mu nije određen pritvor tokom istrage.

Dana 7. juna 2013. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je žalbu podnosioca predstavke na osnovu toga što se gore pomenuta odredba Zakona o USKOK-u pogrešno oslanjala na član 130. stav 2. Zakonika o krivičnom postupku. Takođe je smatrao da je navedena odredba nerazumljiva, jer je, ako se shvati kako je propisano u tom Zakonu, samo ponovila stav 1. člana 35. Zakona o USKOK-u koji je zastareo. Umesto toga, trebalo bi ga tumačiti u skladu sa prethodno ukinutom verzijom USKOK-ovog zakona, koji je u članu 28. stav 3. predvideo mogućnost produženja ukupnog maksimalnog perioda pritvora za dodatnih šest meseci, što je bio slučaj u slučaju podnosioca predstavke do 19. novembra 2013. godine.
Podnosilac predstavke je 18. juna 2013. godine podneo ustavnu žalbu Ustavnom sudu, ponavljajući svoje prethodne navode. Ustavni sud je 11. jula 2013. godine odbacio ustavnu žalbu podnosioca predstavke kao neosnovanu, podržavajući obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Istražni zatvor protiv podnosioca predstavke produžen je, shodno članu 123 stav 1 (3) Zakonika o krivičnom postupku (opasnost od recidiva), do 19. novembra 2013. godine, kada je pušten na slobodu.

Podnosilac predstavke se žalio da je nezakonito lišen slobode nakon 19. maja 2013. godine (do 19. novembra 2013. godine), kada je istekao maksimalni period njegovog istražnog pritvora. Pozivao se na član 5 stav 1 Konvencije. On je tvrdio da je primena relevantnih domaćih odredbi o maksimalnom trajanju istražnog zatvora od strane nadležnih domaćih sudova bila nepredvidljiva i proizvoljna. Prema njegovom mišljenju, takva primena zakona bila je u suprotnosti sa jasnom formulacijom člana 35. Zakona o USKOK-u i relevantnim odredbama važećeg Zakonika o krivičnom postupku iz 2008. godine. Štaviše, tvrdio je da nesigurnost u tumačenju i primeni člana 35. USKOK-ovog zakona nije trebalo tumačiti na njegovu štetu.

Sud smatra da je produženje maksimalnog perioda istražnog zatvora podnosioca predstavke posle 19. maja 2013. godine bilo nespojivo sa zahtevima vladavine zakona prema članu 5 stav 1. Shodno tome došlo je do kršenja člana 5 stav 1 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA ZA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET KNEŽEVIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 55133/13)

PRESUDA 

STRASBOURG

19. listopada 2017. godine

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Knežević protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Kristina Pardalos, predsjednica,
Ksenija Turković,
Pauliine Koskelo, suci,
i Renata Degener, zamjenica tajnika Odjela.

nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 26. rujna 2017. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 55133/13) protiv Republike Hrvatske što ga je 8. kolovoza 2013. godine hrvatski državljanin g. Stanislav Knežević („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”).
  2. Podnositelja zahtjeva zastupao je g. J. Franceschi, odvjetnik iz Splita. Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica gđa Š.Stažnik.
  3. Podnositelj zahtjeva posebice je prigovorio nezakonitosti i trajanju njegova istražnog zatvora, na temelju članka 5. stavaka 1. i 3. Konvencije.
  4. Vlada je obaviještena o navedenim prigovorima 8. studenoga 2013.godine, a ostatak zahtjeva proglašen je nedopuštenim temeljem pravila 54. stavka 3. Poslovnika Suda.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1961. godine i živi u Splitu.
  2. Dana 19. svibnja 2011. godine podnositelj zahtjeva i još nekoliko osoba (za više informacija vidjeti predmet Šoš protiv Hrvatske, br. 26211/13, odlomak 17., 1. prosinca 2015.) uhićeni su zbog sumnje na trgovinu drogom i te im je određen istražni zatvor temeljem članka 123. stavka 1. točaka 2. 3. i 4. Zakona o kaznenom postupku (opasnost od utjecanja na svjedoke, opasnost od ponavljanja kaznenog djela i težina optužbi).
  3. Tijekom istrage, sudac istrage Županijskog suda u Splitu nekoliko je puta produljio istražni zatvor u odnosu na podnositelja zahtjeva i druge osumnjičenike temeljem članka 123. stavka 1. točaka 2., 3. i 4. Zakona o kaznenom postupku (opasnost od utjecanja na svjedoke, opasnost od ponavljanja kaznenog djela i težina optužbi). Obrazloženje relevantnih odluka navedeno je u predmetu Šoš (gore citiran, odlomci 20. i 23.).
  4. Dana 18. kolovoza 2011. godine sudac istrage produljio je istražni zatvor u odnosu na podnositelja zahtjeva i druge osumnjičenike temeljem članka 123. stavka 1. točaka 3. i 4. Zakona o kaznenom postupku (opasnost od ponavljanja kaznenog djela i težina optužbi). Utvrdio je da su svi mjerodavni svjedoci već ispitani i da više ne postoji mogućnost zadržavanja osumnjičenika u istražnom zatvoru na temelju opasnosti od utjecanja na svjedoke. U pogledu ostalih osnova na koje se oslonio u određivanju istražnog zatvora, sudac istrage ponovio je svoje ranije zaključke.
  5. Sudac istrage pozvao se na iste razloge zbog kojih se produljuje istražni zatvor u odnosu na podnositelja zahtjeva i druge osumnjičenike u daljnjem tijeku istrage. Obrazloženje relevantnih odluka navedeno je u predmetu Šoš (gore citiran, odlomci 28., 31., 36. i 41.).
  6. Dana 16. svibnja 2012. godine podnositelj zahtjeva i devet osoba optuženi su zbog trgovine drogom pred Županijskim sudom u Splitu.
  7. Nakon podnošenja optužnice, 18. svibnja 2012. godine, izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Splitu produljilo je istražni zatvor u odnosu na podnositelja zahtjeva i druge okrivljenike pozivajući se na članak 123. stavak 1. točke 3. i 4. Zakona o kaznenom postupku (opasnost od ponavljanja kaznenog djela i težina optužbi). Njegov istražni zatvor nekoliko je puta produljen iz istih razloga. Obrazloženje relevantnih odluka navedeno je u predmetu Šoš (gore citiran, odlomci 44., 47. i 52.).
  8. Dana 20. veljače 2013. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske, djelujući kao žalbeni sud, utvrdio je kako istražni zatvor podnositelja zahtjeva može biti produljen samo temeljem članka 123. stavka 1. točke 3. Zakona o kaznenom postupku (opasnost od ponavljanja kaznenog djela). Obrazložio je kako je izmjenama i dopunama Kaznenog zakona iz 2013. određeno kako je predmetno kazneno djelo kažnjivo kaznom zatvora u trajanju od tri do petnaest godina, a ne više kaznom dugotrajnog zatvora. Stoga nije bilo moguće zadržati podnositelja zahtjeva na temelju težine optužbi zbog toga što je mogućnost izricanja kazne dugotrajnog zatvora bila jedan od uvjeta za produljenje istražnog zatvora temeljem članka 123. stavka 1. točke 4. Zakona o kaznenom postupku (težina optužbi).
  9. Dana 20. travnja 2013. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Splitu produljilo je istražni zatvor u odnosu na podnositelja zahtjeva i druge okrivljenike temeljem članka 123. stavka 1. točke 3. Zakona o kaznenom postupku (opasnost od ponavljanja kaznenog djela), ne promijenivši svoje prethodno obrazloženje.
  10. Dana 17. svibnja 2013. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Splitu produljilo je maksimalni zakonski rok trajanja istražnog zatvora od dvije godine određen protiv podnositelja zahtjeva temeljem članka 133. stavka 1. točke 4. Zakona o kaznenom postupku na još šest mjeseci (do 19. studenoga 2013. godine), pozivajući se na članak 35. stavak 2. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje u tekstu: „Zakon o USKOK-u”).
  11. Podnositelj zahtjeva podnio je žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, tvrdeći da članak 35. stavak 2. Zakona o USKOK-u nije bio primjenjiv na njegov predmet budući da mu nije bio određen istražni zatvor tijekom istrage.
  12. Dana 7. lipnja 2013. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je žalbu podnositelja zahtjeva zbog toga što se navedena odredba Zakona o USKOK-u pogrešno pozvala na članak 130. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku. Također je smatrao da je navedena odredba bila nerazumljiva budući da je, ako se shvati kako je propisano u tom Zakonu, samo ponovila stavak 1. članka 35. Zakona o USKOK-u koji je zastario. Umjesto toga treba je tumačiti u skladu s prethodno ukinutom verzijom Zakona o USKOK-u koji je u svojem članku 28. stavku 3. predviđao mogućnost produljenja ukupnog maksimalnog razdoblja pritvora za dodatnih šest mjeseci, što je u predmetu podnositelja zahtjeva bilo do 19. studenoga 2013. godine.
  13. Podnositelj zahtjeva je 18. lipnja 2013. godine podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, ponovivši svoje prethodne tvrdnje.
  14. Ustavni sud Republike Hrvatske je 11. srpnja 2013. godine odbio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva kao neosnovanu, potvrdivši obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
  15. Istražni zatvor protiv podnositelja zahtjeva produljen je, temeljem članka 123. stavka 1. točke 3. Zakona o kaznenom postupku (opasnost od ponavljanja kaznenog djela), dok 19. studenoga 2013. godine nije isteklo maksimalno razdoblje, kada je pušten na slobodu.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine” br. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012 i 143/2012) sažete su u predmetu Šoš (gore citiran, odlomak 70.).
  2. Osim toga, članak 130. Zakona o kaznenom postupku propisuje:

„(1) Istražni zatvor određen rješenjem suca istrage ili vijeća može trajati najdulje mjesec dana od dana lišenja slobode.

(2) Iz opravdanih razloga sudac istrage na prijedlog državnog odvjetnika može produljiti istražni zatvor i to prvi puta za još najviše dva mjeseca, a zatim, ..., za još najviše tri mjeseca. ...”

  1. Mjerodavna odredba Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta („Narodne novine” br. 76/2009, 116/2010, 145/2010, 57/2011 i 136/2012) propisivala je:

Članak 35.

„(1) Sveukupni rok trajanja istražnog zatvora do podizanja optužnice, ako je istraga produljena (članak 230. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku) može iznositi dvanaest mjeseci. O produljenju istražnog zatvora na vrijeme od tri mjeseca odlučuje sudac istrage.

(2) Ako je u istrazi istražni zatvor produljen prema odredbi stavka 1. ovoga članka, sveukupni rok trajanja istražnog zatvora iz članka 130. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku produžuje se za šest mjeseci.”

  1. U objašnjenju izvješća nacrta Zakona o USKOK-u objašnjeno je da je taj Zakon trebalo prilagoditi Zakonu o kaznenom postupku iz 2008. godine (vidjeti odlomke 20.-21. gore). Što se tiče članka 35., obrazloženje je ukazivalo na to da je ovaj članak produljivao maksimalno razdoblje istražnog zatvora tijekom istrage na dvanaest mjeseci, te da je stavak 2. tog članka produljivao maksimalno razdoblje istražnog zatvora kako je predviđeno člankom 109. Zakona o kaznenom postupku (sic).
  2. Članak 109. Zakona o kaznenom postupku uređivao je postupak nakon uhićenja od strane policije, a ne pitanja istražnog zatvora. Posljednje pitanje regulirano je člankom 109. ukinutog Zakona o kaznenom postupku iz 1997. godine.
  3. Izmjenama i dopunama Zakona o USKOK-u iz 2013. godine članak 35. tog zakona je izbrisan.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 5. STAVKA 1. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je bio nezakonito pritvoren nakon 19. svibnja 2013. godine (do 19. studenoga 2013. godine), kada je isteklo maksimalno razdoblje njegova istražnog zatvora. Pozvao se na članak 5. stavak 1. Konvencije koji u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na slobodu i na osobnu sigurnost. Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom:

...

(c) ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprečavanja izvršenja kaznenog djela ili bijega nakon njegova počinjenja;

...”

  1. Vlada je osporila podnesak podnositelja zahtjeva.

A. Dopuštenost

  1. Sud primjećuje da prigovor nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke a. Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1.  Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je primjena odgovarajućih domaćih odredaba o maksimalnom trajanju istražnog zatvora od strane nadležnih domaćih sudova bila nepredvidiva i proizvoljna. Prema njegovu mišljenju, takva je primjena bila u suprotnosti s jasnim izričajem članka 35. Zakona o USKOK-u i mjerodavnim odredbama primjenjivog Zakona o kaznenom postupku iz 2008. godine. Štoviše, tvrdio je da neizvjesnost u tumačenju i primjeni članka 35. Zakona o USKOK-u nije smjela biti protumačena na njegovu štetu.
  2. Vlada je istaknula da su Vrhovni sud Republike Hrvatske i Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdili da je produljenje maksimalnog razdoblja istražnog zatvora podnositelja zahtjeva bilo zakonito. Prema mišljenju Vlade, tumačenje članka 35. USKOK-a u predmetu podnositelja zahtjeva bilo je u skladu s namjerom tog Zakona, kao što je to objašnjeno u objašnjenju nacrta Zakona o USKOK-u (vidjeti odlomak 23. gore).

2.  Ocjena Suda

(a) Opća načela

  1. Sud se poziva na opća načela u vezi sa zakonitošću pritvora navedena u predmetu Mooren protiv Njemačke (br. 11364/03, odlomci 72.81., 13. prosinca 2007.).
  2. Posebice ponavlja da zahtjev „zakonitosti” pritvora prvenstveno zahtijeva da svako uhićenje ili pritvor ima pravnu osnovu u domaćem pravu, ali se to odnosi i na kvalitetu prava, za koje se zahtijeva da bude spojivo s vladavinom prava, pojmom sadržanim u svim člancima Konvencije (vidjeti predmete Stafford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, [VV], br. 46295/99, odlomak 63., ESLJP 2002-IV i Kafkaris protiv Cipra, [VV], br. 21906/04, odlomak 116., ESLJP 2008). „Kvaliteta prava” u tom smislu podrazumijeva da kad domaće pravo dozvoljava lišenje slobode, ono mora biti dovoljno pristupačno, precizno i predvidljivo u svojoj primjeni, kako bi se izbjegao rizik proizvoljnosti (vidjeti gore citirani predmet Mooren, odlomak 76., vidjeti također predmet Dragin protiv Hrvatske, br. 75068/12, odlomak 90., 24. srpnja 2014., s daljnjim upućivanjima). Standard „zakonitosti” uspostavljen Konvencijom stoga zahtijeva da svako pravo bude dovoljno precizno da osobi pruži - ako je potrebno, odgovarajući savjet - kako bi mogla predvidjeti, do mjere koja je razumna u danim okolnostima, posljedice koje bi određena radnja mogla prouzročiti (vidjeti predmete Steel i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 23. rujna 1998., odlomak 54., Izvješća o presudama i odlukama 1998-VII, i Baranowski protiv Poljske, br. 28358/95, odlomak 52., ESLJP 2000-III).
  3. Iako je obično prvenstveno na domaćim tijelima, posebice sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo, stajalište je različito u odnosu na predmete u kojima nepridržavanje takvog zakona za sobom povlači povredu Konvencije. To se posebice odnosi na predmete u kojima je riječ o članku 5. stavku 1. Konvencije, a Sud tada mora koristiti određeno ovlaštenje da pregleda je li domaće pravo bilo poštovano. Osobito je važno, u pitanjima lišavanja slobode, da domaće pravo jasno definira uvjete za pritvor i da pravo bude predvidivo u svojoj primjeni (vidjeti predmet Creangă protiv Rumunjske [VV], br. 29226/03, odlomak 101., 23. veljače 2012., s daljnjim upućivanjima).

(b) Primjena navedenih načela na ovaj predmet

  1. Među strankama je neosporno da je uobičajeno maksimalno razdoblje istražnog zatvora podnositelja zahtjeva isteklo dvije godine nakon njegova lišavanja slobode, odnosno 19. svibnja 2013. godine. Dolazi do spora oko pitanja je li postojala mogućnost temeljem članka 35. stavka 2. Zakona o USKOK-u da se to maksimalno razdoblje produlji za dodatnih šest mjeseci (vidjeti odlomak 14. gore).
  2. Sud primjećuje da je, prema isključivo tekstualnom tumačenju, članak 35. stavak 2. Zakona o USKOK-u koji je bio na snazi u mjerodavno vrijeme predviđao mogućnost produljenja maksimalnog razdoblja istražnog zatvora određenog rješenjem suca istrage na temelju članka 130. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku za dodatnih šest mjeseci (vidjeti odlomak 22. gore). Citirani članak posebice je propisivao da sudac istrage može iznimno produljiti prvotno jednomjesečno razdoblje istražnog zatvora za još najviše dva mjeseca, a zatim za još najviše tri mjeseca (vidjeti odlomak 21. gore). Na osnovi ovog razumijevanja, maksimalno razdoblje prvotnog istražnog zatvora određenog rješenjem suca istrage na temelju članka 130. Zakona o kaznenom postupku moglo je trajati šest mjeseci, a zatim, prema gore navedenom članku 35. stavku 2. Zakona o USKOK-u, moglo se produljiti na još šest mjeseci.
  3. Međutim, kada je njegov istražni zatvor produljen pozivanjem na članak 35. stavak 2. Zakona o USKOK-u, podnositelja zahtjeva u preliminarnoj fazi postupka nije pritvorio sudac istrage, već izvanraspravno vijeće do suđenja, a on je već boravio u istražnom zatvoru dvije godine, što je znatno premašivalo razdoblje predviđeno člankom 130. stavkom 2. Zakona o kaznenom postupku (vidjeti odlomak 14. gore).
  4. Nakon prigovora podnositelja zahtjeva o nezakonitom produljenju maksimalnog razdoblja njegova istražnog zatvora, Vrhovni sud Republike Hrvatske smatrao je da je članak 35. stavak 2. Zakona o USKOK-u bio nerazumljiv i pogrešno uspoređen sa Zakonom o kaznenom postupku. Vrhovni sud Republike Hrvatske stoga je drukčije tumačio ovu odredbu u predmetu podnositelja zahtjeva i utvrdio da je dopuštala produljenje maksimalnog razdoblja istražnog zatvora podnositelja zahtjeva do suđenja (vidjeti odlomak 16. gore). Takvo shvaćanje situacije prihvatio je i Ustavni sud Republike Hrvatske (vidjeti odlomak 18. gore).
  5. U takvim okolnostima Sud ne vidi razloga da dovede u pitanje utvrđenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je mjerodavno domaće pravo bilo nerazumljivo i zbunjujuće. Kao takvo, ono očigledno nije zadovoljilo potrebni standard „kvalitete prave” na temelju članka 5. stavka 1. Konvencije (vidjeti odlomak 32. gore).
  6. Štoviše, Sud primjećuje da je u kontekstu produljenja maksimalnog razdoblja istražnog zatvora prihvatio da u slučajevima u kojima je izričaj mjerodavne odredbe domaćeg prava ostavio određenu sumnju u način njezina tumačenja, dostupne autoritativne smjernice Vrhovnog suda Republike Hrvatske, potkrijepljene dosljednom praksom, mogle su otkloniti mogući nedostatak jasnoće u njezinoj primjeni (vidjeti, na primjer, gore citirani predmet Dragin, odlomci 93.-95.). Međutim, u ovome predmetu nije se radilo samo o pitanju sumnje u izričaj članka 35. stavka 2. Zakona o USKOK-u, koji je, kako se čini, jednostavno predviđao samo mogućnost produljenja prvotnog šestomjesečnog razdoblja istražnog zatvora, ali nije bilo autoritativnih smjernica ili praksi mjerodavnih domaćih sudova putem kojih bi podnositelj zahtjeva mogao predvidjeti osporeni način primjene članka 35. stavka 2. Zakona o USKOK-u u njegovu predmetu.
  7. S tim u vezi, te s obzirom na pozivanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na članak 28. stavak 3. ukinute verzije Zakona o USKOK-u, Sud primjećuje da je teško vidjeti kako bi podnositelj zahtjeva mogao predvidjeti način primjene članka 35. stavak 2 Zakona o USKOK-u s obzirom na zastarjelu odredbu koja je ukinuta izmijenjenim Zakonom o USKOK-u.
  8. Isto vrijedi s obzirom na upućivanje Vlade na obrazloženje nacrta Zakona o USKOK-u. Čak i pod pretpostavkom da bi to moglo biti od značaja za pitanje kvalitete zakona na koji se poziva za produljenje istražnog zatvora podnositelja zahtjeva, valja napomenuti da je objašnjenje samo po sebi zbunjujuće i kontradiktorno. Posebice, čini se da se ono odnosi na odredbu postojećeg Zakona o kaznenom postupku koja je u tom kontekstu nevažna ili, prema drugom mogućem shvaćanju, odredbu ukinutog Zakona o kaznenom postupku iz 1997. godine. U svakom slučaju, očito je da ne može ublažiti gore navedene nedostatke u kvaliteti zakona na koji se poziva za produljenje maksimalnog razdoblja istražnog zatvora podnositelja zahtjeva.
  9. Zaključno, Sud smatra da je produljenje maksimalnog razdoblja istražnog zatvora podnositelja zahtjeva nakon 19. svibnja 2013. godine bilo nespojivo sa zahtjevima vladavine prava temeljem članka 5. stavka 1. (vidjeti odlomak 32. gore).
  10. Stoga je došlo do povrede članka 5. stavka 1. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 5. STAVKA 3. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je prekomjernom trajanju njegova istražnog zatvora. Pozvao se na članak 5. stavak 3. Konvencije koji propisuje kako slijedi:

„Svatko uhićen ili pritvoren u uvjetima predviđenim stavkom 1. točkom c. ovoga članka ... ima pravo u razumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati davanjem jamstva da će ta osoba pristupiti suđenju.”

  1. Vlada je osporila podnesak podnositelja zahtjeva.

A. Dopuštenost

  1. Sud primjećuje da prigovor nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke a. Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1.  Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je trajanje njegova istražnog zatvora bilo pretjerano dugo.
  2. Vlada je tvrdila da je istražni zatvor podnositelja zahtjeva bio utemeljen na mjerodavnim i dovoljnim razlozima i da je postupak vođen s dužnom pažnjom.

2.  Ocjena Suda

  1. Opća načela za ocjenu Suda navedena su u predmetu Buzadji protiv Republike Moldavije ([VV], br. 23755/07, odlomci 84.-91., ESLJP 2016 (izvadci)).
  2. Sud primjećuje da je u predmetu Šoš (gore citiran, odlomci 95.-96.), koji se odnosi na trajanje istražnog zatvora sutuženika podnositelja zahtjeva, određenog po istim osnovama i u istom vremenskom razdoblju (vidjeti odlomke 6.-13. gore), već utvrdio povredu članka 5. stavka 3. Konvencije. Sud je posebice utvrdio da domaći sudovi nisu dostatno objasnili zašto je produljenje istražnog zatvora podnositelja zahtjeva zbog težine optužbi bilo neophodno i da, kada su produljili istražni zatvor zbog opasnosti od ponavljanja kaznenog djela, nisu izvršili ocjenu posebnih okolnosti relevantnog predmeta niti su temeljito ispitali mogućnost primjene druge, blaže mjere opreza.
  3. Sud ne vidi razlog da u ovom predmetu odstupi od gore navedene ocjene.
  4. Stoga utvrđuje da je došlo do povrede članka 5. stavka 3. Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Člankom 41. Konvencije propisano je sljedeće:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravičnu naknadu povrijeđenoj stranci.”

  1. U svojem prvotnom zahtjevu podnositelj zahtjeva potraživao je ukupno 51.284,66 eura ne ime neimovinske štete i na ime troškova i izdataka. U svojim daljnjim podnescima Sudu, podnositelj zahtjeva pozivao se ne svoj prvotni zahtjev.
  2. Vlada je osporila zahtjev podnositelja zahtjeva.
  3. Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva propustio podnijeti i specificirati zahtjev za pravičnu naknadu unutar utvrđenog vremenskog roka kako se to zahtijeva temeljem pravila 60. Poslovnika Suda. Stoga nema ispravno podnesenog zahtjeva temeljem članka 41. Konvencije (vidjeti predmet Nagmetov protiv Rusije [VV], br. 35589/08, odlomci 57.-62., 30.ožujka 2017.; vidjeti također predmet Petar Matas protiv Hrvatske, br. 40581/12, odlomci 52.-53., 4. listopada 2016.) i Sud smatra da u smislu njegove sudske prakse nije došlo do izvanredne situacije (vidjeti gore citirani predmet Nagmetov, odlomci 78.-82.) zbog koje bi se u tom pogledu trebala dosuditi naknada.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da je zahtjev dopušten; 
  1. Presuđuje da je došlo do povrede članka 5. stavka 1. Konvencije; 
  1. Presuđuje da je došlo do povrede članka 5. stavka 3. Konvencije; 
  1. Presuđuje da nema razloga podnositelju zahtjeva dodijeliti pravičnu naknadu.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 19. listopada 2017. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Renata Degener                                Kristina Pardalos 

Zamjenica tajnika                              Predsjednica

 

*Prijevod, lekturu i pravnu redakturu napravila prevoditeljska agencija „Ciklopea“ d.o.o. Zagreb.

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava nije odgovoran za točnost prijevoda i sadržaja.

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

 

FIRST SECTION 

CASE OF KNEŽEVIĆ v. CROATIA

(Application no. 55133/13)

JUDGMENT

STRASBOURG

19 October 2017

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Knežević v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Committee composed of:

Kristina Pardalos, President,
Ksenija Turković,
Pauliine Koskelo, judges,
and Renata Degener, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 26 September 2017,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 55133/13) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Stanislav Knežević (“the applicant”), on 8 August 2013.

2. The applicant was represented by Mr J. Franceschi, a lawyer practising in Split. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant complained, in particular, of unlawfulness and length of his pre-trial detention, under Articles 5 §§ 1 and 3 of the Convention.

4. On 8 November 2013 the above complaints were communicated to the Government and the remainder of the application was declared inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1961 and lives in Split.

6. On 19 May 2011 the applicant and several other individuals (see, for further information, Šoš v. Croatia, no. 26211/13, § 17, 1 December 2015) were arrested on suspicion of drug trafficking and detained under Article 123 § 1(2), (3) and (4) of the Code of Criminal Procedure (risk of collusion, risk of reoffending, and seriousness of charges).

7. During the investigation, an investigating judge of the Split County Court (Županijski sud u Splitu) several times extended the pre-trial detention in respect of the applicant and the other suspects under Article 123 § 1(2), (3) and (4) of the Code of Criminal Procedure (risk of collusion, risk of reoffending, and seriousness of charges). The reasoning of the relevant decisions is outlined in the case of Šoš (cited above, §§ 20 and 23).

8. On 18 August 2011 the investigating judge extended the pre-trial detention in respect of the applicant and the other suspects under Article 123 § 1 (3) and (4) of the Code of Criminal Procedure (risk of reoffending and seriousness of charges). He found that all the relevant witnesses had been questioned and that there was no further possibility of remanding the suspects in detention on the grounds of the risk of collusion. As to the other grounds relied upon for the pre-trial detention, the investigating judge reiterated his previous findings.

9. The investigating judge relied on the same reasons extending the pre-trial detention in respect of the applicant and the other suspects in the further course of the investigation. The reasoning of the relevant decisions is outlined in the Šoš case (cited above, §§ 28, 31, 36 and 41).

10. On 16 May 2012 the applicant and nine other individuals were indicted on charges of drug trafficking in the Split County Court.

11. Following the submission of the indictment, on 18 May 2012 a three-judge panel of the Split County Court extended the pre-trial detention in respect of the applicant and the other accused relying on Article 123 § 1 (3) and (4) of the Code of Criminal Procedure (risk of reoffending and seriousness of charges). His pre-trial detention was extended several times on the same grounds. The reasoning of the relevant decisions is outlined in the Šoš case (cited above, §§ 44, 47 and 52).

12. On 20 February 2013 the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske), acting as a court of appeal, found that the applicant’s detention should be extended only under Article 123 § 1 (3) of the Code of Criminal Procedure (risk of reoffending). It explained that the 2013 amendments to the Criminal Code provided that the offence at issue was punishable by a prison sentence of between three and fifteen years and no longer by long-term imprisonment. It was therefore not possible to remand the applicant on the grounds of the seriousness of the charges since the possibility of imposing a sentence of long-term imprisonment was one of the conditions for extending pre-trial detention under Article 123 § 1 (4) of the Code of Criminal Procedure (seriousness of charges).

13. On 20 April 2013 a three-judge panel of the Split County Court extended the pre-trial detention in respect of the applicant and the other accused under Article 123 § 1 (3) of the Code of Criminal Procedure (risk of reoffending), without changing its previous reasoning.

14. On 17 May 2013 a three-judge panel of the Split County Court extended the maximum two-year statutory time-limit for the applicant’s pre-trial detention under Article 133 § 1 (4) of the Code of Criminal Procedure for a further six months (until 19 November 2013) relying on section 35(2) of the Office for the Suppression of Corruption and Organised Crime Act (hereinafter “the OSCOCA”).

15. The applicant appealed to the Supreme Court arguing that section 35(2) of the OSCOCA was inapplicable to his case since he was not detained during the investigation.

16. On 7 June 2013 the Supreme Court dismissed the applicant’s appeal on the grounds that the said provision of the OSCOCA made a mistaken reference to Article 130 § 2 of the Code of Criminal Procedure. It also considered that the cited provision was incomprehensible since, if understood as provided in that Act, it merely repeated paragraph 1 of section 35 of the OSCOCA, which would be obsolete. Instead it should be interpreted in line with the previous abrogated version of the OSCOCA, which in its section 28(3) had provided for a possibility of extension of the overall maximum period of detention for a further six months, which was in the applicant’s case until 19 November 2013.

17. On 18 June 2013 the applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) reiterating his previous arguments.

18. On 11 July 2013 the Constitutional Court dismissed the applicant’s constitutional complaint as unfounded, endorsing the reasoning of the Supreme Court.

19. The applicant’s pre-trial detention was extended, under Article 123 § 1 (3) of the Code of Criminal Procedure (risk of reoffending), until the maximum period expired on 19 November 2013, when he was released.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

20. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012 and 143/2012) are summarised in the case of Šoš (cited above, § 70).

21. In addition, Article 130 of the Code of Criminal Procedure provides:

“(1) The maximum period of pre-trial detention ordered by the investigating judge or a three-judge panel is one month from the moment of deprivation of liberty.

(2) If there is a relevant reason the investigating judge may, based on a proposal of the prosecution, extend the pre-trial detention, for the first time for a maximum period of two months, and then, ..., for a further maximum period of three months. ...”

22. The relevant provision of the Office for the Suppression of Corruption and Organised Crime Act (Zakon o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, Official Gazette nos. 76/2009, 116/2010, 145/2010, 57/2011 and 136/2012) provided:

Section 35

“(1) The maximum period of detention before indictment, if the investigation has been extended (Article 230 § 2 of the Code of Criminal Procedure) is twelve months. The investigating judge may also extend the pre-trial detention for three months.

(2) If the pre-trial detention was extended during the investigation as provided in § 1 of this section, the maximum period of detention under Article 130 § 2 of the Code of Criminal Procedure shall be extended for a further six months.”

23. The explanatory report to the draft OSCOCA explained that it was necessary to adjust the Act with the 2008 Code of Criminal Procedure (see paragraphs 20-21 above). With regard to section 35, the explanatory report suggested that this section extended the maximum period of pre-trial detention during investigation to twelve months, and that paragraph 2 of this section extended the maximum period of pre-trial detention as provided for under Article 109 of the Code of Criminal Procedure (sic).

24. Article 109 of the Code of Criminal Procedure regulated the procedure following arrest by the police and not the issues of pre-trial detention. The latter issue had been regulated by Article 109 of the abrogated 1997 Code of Criminal Procedure.

25. By the 2013 amendments to the OSCOCA, section 35 of that Act was deleted.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 1 OF THE CONVENTION

26. The applicant complained that he had been unlawfully detained after 19 May 2013 (until 19 November 2013) when the maximum period of his pre-trial detention had expired. He relied on Article 5 § 1 of the Convention, which, in so far as relevant, reads as follows:

“1. Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

...

(c) the lawful arrest or detention of a person effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence or when it is reasonably considered necessary to prevent his committing an offence or fleeing after having done so;

...”

27. The Government contested the applicant’s submission.

A. Admissibility

28. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

29. The applicant contended that the application of the relevant domestic provisions on maximum pre-trial detention by the relevant domestic courts had been unforeseeable and arbitrary. In his view, such an application had been contrary to the clear wording of section 35 of the OSCOCA and the relevant provisions of the applicable 2008 Code of Criminal Procedure. Moreover, he argued that uncertainty in the interpretation and application of section 35 of the OSCOCA should not have been construed to his detriment.

30. The Government pointed out that the Supreme Court and the Constitutional Court had found that the extension of the maximum period of the applicant’s pre-trial detention had been lawful. In the Government’s view, the interpretation of section 35 of the OSCOCA in the applicant’s case had been consistent with the intention of that Act as it had been explained in the explanatory report to the draft OSCOCA (see paragraph 23 above).

2. The Court’s assessment

(a) General principles

31. The Court refers to the general principles concerning the lawfulness of detention set out in the case of Mooren v. Germany (no. 11364/03, §§ 72‑81, 13 December 2007).

32. In particular, it reiterates that the requirement of “lawfulness” of detention primarily requires any detention to have a legal basis in domestic law, but also relates to the quality of the law, requiring it to be compatible with the rule of law, a concept inherent in all the Articles of the Convention (see Stafford v. the United Kingdom [GC], no. 46295/99, § 63, ECHR 2002‑IV, and Kafkaris v. Cyprus [GC], no. 21906/04, § 116, ECHR 2008). “Quality of the law” in this sense implies that where a national law authorises deprivation of liberty it must be sufficiently accessible, precise and foreseeable in its application, in order to avoid all risk of arbitrariness (see Mooren, cited above, § 76; see also, Dragin v. Croatia, no. 75068/12, § 90, 24 July 2014, with further references). The standard of “lawfulness” set by the Convention thus requires that all law be sufficiently precise to allow a person – if need be with appropriate advice – to foresee, to a degree that is reasonable in the circumstances, the consequences which a given action may entail (see Steel and Others v. the United Kingdom, 23 September 1998, § 54, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VII, and Baranowski v. Poland, no. 28358/95, § 52, ECHR 2000‑III).

33. While it is normally in the first place for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law, the position is different in relation to cases where failure to comply with such law entails a breach of the Convention. This applies, in particular, to cases in which Article 5 § 1 of the Convention is at stake and the Court must then exercise a certain power to review whether national law has been observed. In particular, it is essential, in matters of deprivation of liberty, that the domestic law define clearly the conditions for detention and that the law be foreseeable in its application (see Creangă v. Romania [GC], no. 29226/03, § 101, 23 February 2012, with further references).

(b) Application of these principles in the present case

34. There is no dispute between the parties that normally the maximum period of the applicant’s pre-trial detention expired two years following his deprivation of liberty, namely on 19 May 2013. The dispute arises as to the question of whether there was a possibility under section 35(2) of the OSCOCA to extend this maximum period for a further six months (see paragraph 14 above).

35. The Court notes that, on a purely textual interpretation, section 35(2) of the OSCOCA, as in force at the relevant time, provided for a possibility of extension of the maximum period of pre-trial detention ordered by an investigating judge under Article 130 § 2 of the Code of Criminal Procedure for a further six months (see paragraph 22 above). The cited Article provided, in particular, that an investigating judge could exceptionally extend the initial one-month period of pre-trial detention for a further maximum period of two months and then for a maximum period of three months (see paragraph 21 above). On this understanding, the maximum period of the initial pre-trial detention ordered by an investigating judge under Article 130 of the Code of Criminal Procedure could last six months and then, under the above cited section 35(2) of the OSCOCA, it could have been extended for a further six months.

36. However, when his pre-trial detention was extended by the reliance on section 35(2) of the OSCOCA, the applicant was not detained by an investigating judge at the preliminary stage of the proceedings but by a three-judge panel pending trial and he had already been on remand for two years, which significantly surpassed the period provided for under Article 130 § 2 of the Code of Criminal Procedure (see paragraph 14 above).

37. Following the applicant’s complaint of unlawful extension of the maximum period of his pre-trial detention, the Supreme Court considered that section 35(2) of the OSCOCA was incomprehensible and erroneously cross-referenced to the Code of Criminal Procedure. The Supreme Court therefore differently construed this provision in the applicant’s case and found that it allowed for an extension of the maximum period of the applicant’s detention pending trial (see paragraph 16 above). Such an understanding of the situation was also accepted by the Constitutional Court (see paragraph 18 above).

38. In these circumstances, the Court finds that it has no reason to question the findings of the Supreme Court that the relevant domestic law was incomprehensible and confounded. As such, it obviously failed to meet the requisite “quality of law” standard under Article 5 § 1 of the Convention (see paragraph 32 above).

39. Moreover, the Court notes that in the context of extension of the maximum period of pre-trial detention it has accepted that in instances in which the wording of the relevant provision of domestic law left some doubt as to the manner of its interpretation, the accessible authoritative guidelines of the Supreme Court, supported by the consistent practice, could remedy the possible lack of clarity in its application (see, for instance, Dragin, cited above, §§ 93-95). However, in the case at issue it was not merely a question of a doubt as to the wording of section 35(2) of the OSCOCA, which, on the face of it, plainly provided only for a possibility of extension of the initial six-month period of detention, but there were also no authoritative guidelines or practice of the relevant domestic courts allowing the applicant to foresee the impugned manner of application of section 35(2) of the OSCOCA in his case.

40. In this connection, and with regard to the Supreme Court’s reference to section 28(3) of the abrogated version of the OSCOCA, the Court notes that it is difficult to see how the applicant could have foreseen the manner of application of section 35(2) of the OSCOCA with reference to an obsolete provision which had been set aside by the amended OSCOCA.

41. The same is true with regard to the Government’s reference to the explanatory report of the draft OSCOCA. Even assuming that this could be of relevance for the issue of quality of law relied upon for the extension of the applicant’s detention, it should be noted that the explanatory report is in itself confusing and contradictory. In particular, it would appear that it refers to a provision of the existing Code of Criminal Procedure that is irrelevant in this context or, on another possible understanding, to a provision of the abrogated 1997 Code of Criminal Procedure. In any event, it clearly fails to alleviate the above noted deficiencies in the quality of law relied upon for the extension of the maximum period of the applicant’s pre-trial detention.

42. In conclusion, the Court finds that the extension of the maximum period of the applicant’s pre-trial detention after 19 May 2013 was incompatible with the requirements of the rule of law under Article 5 § 1 (see paragraph 32 above).

43. There has accordingly been a violation of Article 5 § 1 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 3 OF THE CONVENTION

44. The applicant complained of an excessive length of his pre-trial detention. He relied on Article 5 § 3 of the Convention, which provides as follows:

“Everyone arrested or detained in accordance with the provisions of paragraph 1 (c) of this Article shall be ... entitled to trial within a reasonable time or to release pending trial. Release may be conditioned by guarantees to appear for trial.”

45. The Government contested the applicant’s submission.

A. Admissibility

46. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

47. The applicant maintained that his pre-trial detention had been excessively long.

48. The Government argued in particular that the applicant’s pre-trial detention had been based on relevant and sufficient reasons and that the proceedings had been conducted with the requisite diligence.

2. The Court’s assessment

49. The general principles for the Court’s assessment are set out in the case of Buzadji v. the Republic of Moldova ([GC], no. 23755/07, §§ 84-91, ECHR 2016 (extracts)).

50. The Court notes that in the case of Šoš (cited above, §§ 95-96), concerning the length of pre-trial detention of the applicant’s co-defendant, ordered on the same grounds and for the same period of time (see paragraphs 6-13 above), it has already found a violation of Article 5 § 3 of the Convention. The Court held, in particular, that the national courts had not sufficiently explained why the applicant’s continued detention on the grounds of the seriousness of the charges had been necessary and that, when extending the pre-trial detention on the grounds of the risk of reoffending, they had not conducted an assessment of the specific circumstances of the relevant case nor had they thoroughly examined the possibility of applying another, less severe, measure of restraint.

51. The Court sees no reason to depart from the above assessment in the present case.

52. It therefore finds that there has been a violation of Article 5 § 3 of the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

53. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

54. In his initial application, the applicant claimed 51,284.66 euros in total for non-pecuniary damage and costs and expenses. In his further submissions to the Court, the applicant referred to his initial claim.

55. The Government contested the applicant’s claim.

56. The Court notes that the applicant failed to submit and specify a claim for just satisfaction within the time-limit fixed, as required under Rule 60 of the Rules of Court. There is therefore no properly made claim under Article 41 of the Convention (see Nagmetov v. Russia [GC], no. 35589/08, §§ 57-62, 30 March 2017; see also Petar Matas v. Croatia, no. 40581/12, §§ 52-53, 4 October 2016) and the Court considers that there is no exceptional situation, within the meaning of its case-law (see Nagmetov, cited above, §§ 78-82), warranting the making of an award in that connection.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention;

3. Holds that there has been a violation of Article 5 § 3 of the Convention;

4. Holds that there is no call to award the applicant just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 19 October 2017, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Renata Degener                     Kristina Pardalos
Deputy Registrar                    President

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude