Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu predstavke br. 56305/08 koju je protiv Republike Hrvatske podnela hrvatska državljanka gđa Gordana Getoš-Magdić, u kojoj navodi da je povređeno njeno pravo da bude puštena na slobodu do suđenja, a da razlozi za produženje pritvora na koje su se pozivali domaći sudovi nisu bili odgovarajući i dovoljni tokom celog trajanja pritvora, kao i da u postupku za preispitivanje zakonitosti njenog pritvora nisu poštovani zahtevi iz člana 5. stav 4. Konvencije.

Godine 1991. i 1992. osječka policija izvestila je da je na raznim lokacijama u Osijeku pronađen jedan broj leševa na kojima su bili vidljivi znaci da su žrtve bile ubijene. Tokom 2001. godine, policija je, na zahtev javnog tužioca, počela istragu navoda da je tokom 1991. i 1992. godine u Osijeku jedan deo civila bio mučen i ubijen. Policija je obavila razgovore sa brojnim pojedincima koji su imali saznanja o tim događajima. Sastavljen je obiman spis premeta, a istraga je identifikovala nekoliko mogućih počinilaca od kojih je jedan bila i podnositeljka predstavke.

Posle podne dana 18. oktobra 2006. godine, ona je u pratnji svoga oca došla u policijsku upravu osječko-baranjsku, nakon što su je iz policije pozvali da dođe, u vezi sa sumnjom da je počinila ratne zločine protiv civilnog stanovništva. O ovim navodima je ispitivana do rano ujutro 21. oktobra. Dana 20. oktobra policija je podnela krivičnu prijavu protiv pet sosoba uključujući i podnositeljku predstavke, navodeći da su tokom 1991 i 1992. počinili ratne zločine protiv civilnog stanovništva. Istražni sudija Županisjkog suda u Osijeku otvorio je istragu u odnosu na ovaj predmet 22.oktobra 2006. godine. Dana 16. aprila 2007. godine podnositeljka predstavke i još šest okrivljenih optuženi su pred Županijskim sudom u Osijeku za ratne zločine protiv civilnog stanovništva, a što predstavlja krivično delo po hrvatskom Kaznenom zakonu. Podnositeljka je optužena za nezakonita hapšenja, mučenje i likvidaciju jednog broja civila. Svi okrivljeni su uložili prigovore na optužnicu, koje je sud odbacio i optužnioca je 22.maja postala pravosnažna. Tokom postupka je održan veliki broj ročišta, saslušani su brojni svedoci i veštaci grafološke i medicinske struke.

Dana 17. septembra 2008. godien podnositeljka je puštena iz pritvora, ali je suđenje u krivičnom postupku nastavljeno. Županijski sud u Zagrebu doneo je presudu dana 7. maja 2009. godine. Utvrđeno je da je podnositeljka predstavke kriva za krivično delo protiv civilnog stanovništva te je osuđena na sedam godina zatvora. Svi okrivljeni su uložili žalbe na presudu i u vreme donošenja presude ESLJP, postupak po žalbi pred Vrhovnim sudom je još uvek bio u toku.

Podnositeljka predstavke je u obraćanju ESLJP navela da nije poštovano njeno pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja i da se težina dela za koja je bila optužena nije mogla smatrati merodavnim i dovoljim razlogom za to što su domaći sudovi stalno produživali njen pritvor. Navodi je da je time povređene član 5. Konvencije. Između ostalog, navela je da je njeno priznanje potpuno zanemareno, kao i da sud nije dao odgovarajuće obrazloženje za nužnost njenoga pritvora, posebno s obzirom na njenu tešku zdravstvenu i porodičnu situaciju. Pozvala se na lekarsku dokumentaciju iz koje je vidljivo da od 1999. godine boluje od post traumatskog stresnog poremećaja, od problema s leđima i epilepsije. Pozvala se i na lekarsku dokumentaciju iz koje je vidljivo da njena kćer, rođena 1999. godine, ima noćne more. Sa druge strane, Vlada je tvrdila da su razlozi na koje su se pozivali nacionalni sudovi za određivanje i produžavanje pritvora podnositeljke bili opasnost od bega i težina optužbi i da su kao takvi merodavni i dovoljni.

Sud smatra da su nacionalni sudovi vodili krivični postupak u skladu sa zahtevima efikasnosti i da stoga domaćim vlastima ne može stavljati na teret da nisu pokazale traženu "posebnu revnost" u postupanju s predmetom podnositeljke. Stoga, Sud zaključuje da nije došlo do povrede člana 5. stav 3. Konvencije.

Podnositeljka takođe prigovara da postupak povodom njenih žalbi protiv rešenja o određivanju pritvora koja su bila izdavana protiv nje nije zadovoljio zahteve članka 5. stav 4. Konvencije, da je Ustavni sud odbacio njenu ustavnu žalbu od 25.maja 2008. podnetu protiv odluka Vrhovnog suda i Županisjkog suda kao nedopuštenu samo iz razloga što je u međuvremenu doneta nova odluka kojom joj je pritvor produžen. Po mišljenju podnositeljke, takva je praksa protivna zahtevima iz člana 5. stav 4. i člana 13. Konvencije.

Po mišljenju Suda, to što Ustavni sud nije odlučio dovoljno brzo o ustavnoj tužbi podnositeljke, onemogućilo je pravilno i smisleno funkcionisanje sistema za preispitivanje njenog pritvora, kako je propisano nacionalnim pravom. Odbacivši ustavnu tužbu podnositeljke kao nedopuštenu samo zbog toga što je u međuvremenu bila donesena nova odluka kojom se produžava njen pritvor, Ustavni sud nije zadovoljio zahtev "da okolnosti koje vlasti dobrovoljno stvore moraju biti takve da podnositeljki predstavke pruže stvarnu priliku iskoristiti to pravno sredstvo. Tako nije ispunio svoju obavezu iz člana 5., stav 4. Konvencije da preispita zakonitost pritvora podnositeljke. Stoga je došlo do povrede te odredbe.

Sudije Rozakis, Maliverni i Nickolaou suu delimično izdvojenom mišljenu naveli da se ne slažu sa opravdanjem za naknado produženje pritvora, iako se pritvor odnosi na krivična dela sa velikom težinom, te smatraju da produženi pritvor podnositeljke nije imao zdravu pravnu osnovu.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET GETOŠ-MAGDIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 56305/08)

PRESUDA

STRASBOURG

2. prosinac 2010.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Getoš-Magdić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel) zasjedajući u vijeću u sastavu:

g. Anatoly Kovler,
gđa Elisabeth Steiner,
g. Khanlar Hajiyev,
g. Giorgio Malinverni,
g. George Nicolaou, suci,
i g. André Wampach, zamjenik tajnika Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 9. studenog 2010.godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena ovog posljednjeg datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 56305/08) protiv Republike Hrvatske što ga je 27. listopada 2008. godine hrvatska državljanka gđa Gordana Getoš-Magdić ("podnositeljica zahtjeva") podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").
Podnositeljicu zahtjeva, kojoj je odobrena pravna pomoć, zastupala je gđa J. Rinceanu, odvjetnica iz Freiburga i njena sestra, gđa A. M. Getoš. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.
Podnositeljica zahtjeva navodi da je povrijeđeno njeno pravo da bude puštena na slobodu do suđenja, da razlozi za produljenje pritvora na koje su se pozivali domaći sudovi nisu bili odgovarajući i dostatni tijekom cijelog trajanja pritvora i da u postupku za preispitivanje zakonitosti njenoga pritvora nisu poštovani zahtjevi iz članka 5., stavka 4. Konvencije.
Sud je odlukom od 24. lipnja 2010. godine utvrdio da je zahtjev djelomično dopušten.
Podnositeljica zahtjeva je podnijela daljnje pisano očitovanje (Pravilo 59., stavak 1.) o osnovanosti. Vijeće je nakon konzultacija sa strankama odlučilo da nije potrebno održati ročište o osnovanosti (Pravilo 59., stavak 3. in fine).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositeljica zahtjeva rođena je 1968. godine i živi u Osijeku.

A. Pozadina predmeta

Godine 1991. i 1992. osječka policija izvijestila je da je na raznim lokacijama u Osijeku pronađen jedan broj leševa na kojima su bili vidljivi znaci da su žrtve bile ubijene. U neko doba 2001. godine policija je, na zahtjev državnog odvjetnika, započela izvide navoda da je tijekom 1991. i 1992. godine jedan broj civila bio mučen i ubijen u Osijeku, Hrvatska. Policija je obavila razgovore s velikim brojem pojedinaca koji su imali saznanja o tim događajima. Sastavljen je opsežan spis predmeta, a izvidi su doveli do identifikacije predmnijevanih počinitelja, od kojih je jedan bila i podnositeljica zahtjeva.
Poslije podne dana 18. listopada 2006. godine u oko 20:00 sati podnositeljica zahtjeva je u pratnji svoga oca došla u PU osječko-baranjsku, odgovorivši na telefonski poziv ravnatelja osječke policije da dođe na obavijesni razgovor u vezi sa sumnjom da je počinila ratne zločine protiv civilnog stanovništva. Podnositeljicu zahtjeva su ispitivali do rano u jutro dana 21. listopada 2006. godine.

B. Kazneni postupak protiv podnositeljice zahtjeva

1. Istraga

Dana 20. listopada 2006. godine PU osječko-baranjska podnijela je kaznenu prijavu protiv pet osoba, uključujući i podnositeljicu zahtjeva, navodeći kako postoji osnovana sumnja da su tijekom 1991. i 1992. godine počinili ratne zločine protiv civilnog stanovništva.
Dana 21. listopada 2006. godine istražni sudac saslušao je pet osumnjičenika.
Dana 22. listopada 2006. godine istražni sudac Županijskog suda u Osijeku otvorio je istragu u odnosu na podnositeljicu zahtjeva i pet drugih osumnjičenika u vezi sa sumnjom o ratnim zločinima protiv civilnog stanovništva 1991. i 1992. godine u Osijeku. Nekoliko okrivljenika podnijelo je žalbu protiv odluke kojom je naložena istraga. Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Osijeku odbilo je žalbe dana 2. studenog 2006. godine.
Dana 3. i 13. studenog 2006. godine druge dvije istrage u odnosu na dva daljnja osumnjičenika spojene su s istragom koja se ticala podnositeljice zahtjeva.
Dana 3. i 6. studenog 2006. godine istražni sudac Županijskog suda u Osijeku saslušao je šest svjedoka. Dana 13. studenog 2006. godine istražni sudac ispitao je podnositeljicu zahtjeva. Budući joj je odvjetnica uskratila daljnje usluge, sudac je podnositeljici zahtjeva imenovao novu odvjetnicu.
Dana 24., 27., 29. i 30. studenog i 1. prosinca 2006. godine istražni sudac saslušao je dvadeset svjedoka.
Dana 4. prosinca 2006. godine podnositeljica zahtjeva si je pronašla novog odvjetnika.
Dana 5. prosinca 2006. godine istražni sudac je naložio ekshumaciju dva neidentificirana leša radi DNK analize.
Dana 7. prosinca 2006. godine istražni je sudac saslušao četiri svjedoka. Dana 11. prosinca 2006. godine saslušao je dva vještaka medicinske struke i šest svjedoka. Dana 12., 13. i 14. prosinca saslušao je osamnaest svjedoka. Dana 15. prosinca 2006. godine sudac je naložio provođenje sudsko medicinskog vještačenja. Istoga je dana saslušao iskaze daljnjih šest svjedoka. Dana 18. prosinca 2006. godine vještak sudske medicine dostavio je svoj nalaz i mišljenje. Istoga je dana istražni sudac saslušao iskaze šest svjedoka, a dana 20. prosinca 2006. godine još jednog svjedoka. Dana 21. listopada 2006. godine sudac je saslušao vještaka sudske medicine. Dana 22. prosinca 2006. godine obavljena je ekshumacija dva leša.
Dana 28. prosinca 2006. godine sudac je saslušao podnositeljicu zahtjeva.
Dana 5. siječnja 2007. godine vještaci medicinske struke dostavili su svoj nalaz i mišljenje o DNK analizi dva ekshumirana leša.
Dana 12., 17., 22. i 30. siječnja i 1. veljače 2007. godine istražni je sudac saslušao daljnjih osamnaest svjedoka. Dana 5. veljače 2007. godine sudac je održao konzultacije s braniteljima svih okrivljenika. Dana 7. i 8. veljače 2007. godine sudac je saslušao trinaest svjedoka a 9. veljače dva okrivljenika. Dana 14. veljače 2007. godine sudac je saslušao šest svjedoka. Dana 15. veljače 2007. godine saslušao je vještaka medicinske struke. Dana 22., 23. i 27. veljače i 1., 5. i 7. ožujka 2007. godine sudac je saslušao jednog okrivljenika i dvadeset tri svjedoka. Dana 22., 27. i 29. ožujka i 2. i 3. travnja 2007. godine sudac je saslušao dva okrivljenika i šesnaest svjedoka.

2. Suđenje u kaznenom postupku

Dana 16. travnja 2007. godine podnositeljica zahtjeva i šest drugih okrivljenika optuženi su pred Županijskim sudom u Osijeku za ratne zločine protiv civilnog stanovništva, a što predstavlja kazneno djelo iz članka 120. hrvatskog Kaznenog zakona. Podnositeljica zahtjeva je optužena za nezakonita uhićenja, mučenje i likvidaciju jednog broja civila.
Između 20. i 30. travnja 2007. godine svi okrivljenici uložili su prigovor protiv optužnice. Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Osijeku odbilo je sve prigovore dana 22. svibnja 2007. godine, te je optužnica postala pravomoćna.
Dana 29. svibnja 2007. godine Vrhovni sud je prenio nadležnost na Županijski sud u Zagrebu i postupak je nastavljen pred tim sudom.
Dana 26. lipnja 2007. godine odvjetnica podnositeljice zahtjeva obavijestila je Županijski sud u Zagrebu da ona više ne zastupa podnositeljicu zahtjeva.
Na ročištima održanima pred Županijskim sudom u Zagrebu dana 15., 17. i 18. listopada i 5. studenog 2007. godine stranke su dale svoje dokazne prijedloge, primjedbe na dokazne prijedloge protivnika i sud je odlučio koji će se od dokaznih prijedloga prihvatiti. Na ročištima dana 3.,4., 5., 7., 14., i 20. prosinca 2007. godine i 7. i 8. siječnja 2008. godine saslušano je sedam okrivljenika.
Dana 11. siječnja 2008. godine Županijski sud je naručio nalaz i mišljenje grafološkog vještaka. Nalaz i mišljenje su dostavljeni 17. siječnja 2008. godine.
Na ročištima dana 21., 22. i 23. siječnja 2008. godine saslušano je pet svjedoka.
Dana 25. siječnja 2008. godine Županijski sud je obavio očevid kuće u Dubrovačkoj ulici u Osijeku.
Na ročištima dana 31. siječnja i 1. veljače 2008. godine saslušana su dva svjedoka i grafološki vještak. Dana 6. veljače 2008. godine Županijski sud je naručio dodatni nalaz i mišljenje od istoga vještaka. Nalaz i mišljenje su dostavljeni dana 11. veljače 2008. godine.
Na ročištima dana 13., 14., 15., 18. i 25. veljače, 13., 14., 20. i 25. ožujka, travnja, 12., 13., 14., 28., 29. i 30. svibnja, 3., 4., 9., 10., 11., 16., 17., 18. i 23. srpnja, 2., 3., 4., 7., 8., 14. i 15. srpnja, 29. kolovoza, 1. i 2. rujna 2008., saslušano je trideset devet svjedoka, te vještaci grafološke i medicinske struke.
Dana 17. rujna 2008. godine podnositeljica zahtjeva je puštena iz pritvora, ali se suđenje u kaznenom postupku nastavilo. Županijski sud u Zagrebu donio je presudu dana 7. svibnja 2009. godine. Utvrđeno je da je podnositeljica zahtjeva kriva za počinjenje kaznenih djela protiv civilnog stanovništva te je osuđena na sedam godina zatvora. Svi okrivljenici uložili su žalbe i sada je u tijeku postupak povodom tih žalbi pred Vrhovnim sudom.

C. Odluke koje se odnose na pritvor podnositeljice zahtjeva

Dana 19. listopada 2006. godine u 1:30 sati policija je formalno uhitila podnositeljicu zahtjeva koja je već bila u prostorijama policijske stanice od 20:00 sati dana 18. listopada 2006. godine, te je zadržana kod policije u trajanju od dvadeset četiri sata, na temelju članka 97. Zakona o kaznenom postupku.
Dana 19. listopada 2006. godine, istražni je sudac Županijskog suda u Osijeku naložio da njeno zadržavanje kod policije bude produljeno za daljnja dvadeset četiri sata, do 1:30 sati dana 21. listopada 2006. godine, na temelju članka 98., stavka 1. Zakona o kaznenom postupku. Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:

“U podnesku… od 19. listopada 2006 PU osječko-baranjska Sektor kriminalne policije, izvijestila je ovog istražnog suca da se provodi obrada nad osumnjičenom Gordanom Getoš-Magdić zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZ RH počinjenog na području grada Osijeka tijekom 1991. i 1992.

Oni navode da je dana 19. listopada 2006. godine u 1,30 sati uhićena Gordana Getoš-Magdić zbog osnovane sumnje da je počinila navedeno kazneno djelo te da je… još pripadnika [vojne] postrojbe kojima je zapovjedala, privedeno; [Oni] su iskazivali o novim relevantnim činjenicama i indicijama, koje dodatno potvrđuju osnovne sumnje da je Gordana Getoš-Magdić počinila gore navedeno kazneno djelo; u tijeku je bila identifikacija drugih pripadnika postrojbe, kao što je bila i identifikacija ubijenih osoba za koje nije utvrđen identitet, a za što nisu dostatna prvobitna 24 sata od uhićenja. Stoga, predlažu da zadržavanje u policiji bude produženo.

Prijedlog je osnovan.

Iz dokumenata ovosudnog spis Kio-170/06, a u kojem se nalazi policijski spis…vidljivo je da osnove sumnje da je Gordana Getoš-Magdić počinila kazneno djelo koje joj se stavlja na teret proizlazi iz obrane M.S. …

Kako je kriminalistička obrada provedena radi utvrđivanja identiteta ostalih članova [vojne] postrojbe kojom je zapovijedala Gordana Getoš-Magdić i kako je privedeno još nekoliko pripadnika ove postrojbe i u tijeku su obavijesni razgovori s njima, i kako je nužno identificirati oštećenike…notorno je da prvobitna 24 sata od uhićenja nisu dostatna za navedene radnje i da se dodatnih 24 sata zadržavanja kod policije ukazuju nužnim i dostatnim radi prikupljanja [dodatnih] podataka o dokazima. U

odnosu na osumnjičenicu Gordanu Getoš-Magdić, pritvorski osnovi iz čl. 102. st. 1. toč. 2. Zakona o kaznenom postupku, za sada egzistiraju, zbog toga što postoji osnovana sumnja da bi, u cilju svoje ekskulpacije, ona mogla ometati kazneni postupak utjecanjem na svjedoke. Pritvorski osnov ujedno egzistira i po čl. 102. st. 1. toč. 4. Zakona o kaznenom postupku, budući se radi o kaznenom djelu [za koje je osumnjičena] iz kataloga kaznenih djela obuhvaćenih čl. 181. Zakona o kaznenom postupku, odnosno o kaznenom djelu iz glave XIII. Kaznenog zakona, za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od 20 godina. S obzirom da se radi o [optužbe uključuju navode o] likvidacijama vatrenim oružjem nakon kojih su tijela bacana u Dravu, dakle kako se radi o klasičnim egzekucijama, ovaj sud smatra da ti [faktori] predstavljaju teške okolnosti djela, koje povlače neophodnost pritvorske mjere…”

Dana 21. listopada 2006. godine u 1:00 sat istražni sudac Županijskog suda u Osijeku je pozivajući se na članak 98. Zakona o kaznenom postupku, naložio produljenje zadržavanja podnositeljice zahtjeva u policiji za četrdeset osam sati, do 23. listopada 2006. godine u 1:00 sati.
Dana 22. listopada 2006. godine istražni sudac Županijskog suda u Osijeku naredio je da podnositeljica zahtjeva i četiri druga osumnjičenika budu zadržani u pritvoru daljnjih mjesec dana, do 1:30 sati dana 19. studenog 2006. godine. Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:

“Kako je tijekom istrage potrebno ispitati veliki broj svjedoka poimenice naznačenih u zahtjevu za provođenje istrage, od kojih je određeni broj pripadnika Hrvatske vojske, odnosno suboraca okrivljenika, za ovaj sud egzistira osnovana sumnja da bi okrivljenici, boravkom na slobodi ometali kazneni postupak utjecanjem na ove svjedoke a čime su ispunjeni uvjeti za pritvorskom mjerom iz čl. 102. st. 1 t. 2 Zakona o kaznenom postupku.

Nadalje, kako su I-V okrivljenici osnovano sumnjivi da su počinili kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH a za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od 20 godina i to na način da su određene osobe srpske narodnosti protupravno lišavale slobode, protupravno ih ispitivali i zlostavljali, nakon čega su im vezali ruke i usta sa samoljepljivim trakama i pojedine od njih odvodili na obalu rijeke Drave, gdje su bili lišavani života vatrenim oružjem te bacani u rijeku Dravu. Dakle, kako se radi o klasičnim egzekucijama, za ovaj sud su to osobito teške okolnosti djela koje za sobom povlače neophodnost pritvorske mjere…”

Dana 22. listopada 2006. godine podnositeljica zahtjeva premještena je u Zatvor u Zagrebu. Postupak je nastavljen pred Županijskim sudom u Osijeku, udaljenom oko tri stotina kilometara.
Dana 25. listopada 2006. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je žalbu protiv odluke od 22. listopada 2006. godine kojom je određen njen pritvor. Tvrdila je da je surađivala s istražnim tijelima i priznala da je počinila djela za koja se tereti, i da se stoga ista svrha mogla postići drugim mjerama kao što je kućni pritvor, jamčevina ili preventivne mjere. Nadalje, bila je spremna predati svoju putovnicu. Nadalje je naglasila svoju mladu dob i to da je majka maloljetnog djeteta koje, zbog svoje dobi i zdravlja, ima stalnu potrebu za nazočnošću majke, i da je ona, podnositeljica zahtjeva, pridonosila uzdržavanju svoje obitelji.
Dana 31. listopada 2006. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Osijeku odbilo je žalbu. Mjerodavni dio odluke glasi:

“Protivno navodima u žalbama okrivljenika, istražni sudac je ispravno ocijenio da postoje zakonske osnove za primjenu pritvora protiv okrivljenika, propisane u čl. 102. st. 1. toč. 2. i 4. Zakona o kaznenom postupku.

Postoji osnovana sumnja da su okrivljenici počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, to jest ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Rješenjem istražnog suca…od 22. listopada 2006. provodi se istraga protiv navedenih okrivljenika, zbog osnovane sumnje da su u razdoblju od sredine listopada pa do kraja prosinca 1991. g. u Osijeku, tijekom obrane grada od zajedničke agresije J[ugoslavenske] N[arodne] A[rmije] i pobunjenog djela lokalnog srpskog stanovništva na ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, oni [postupili] protivno čl. 3.

(četvrte) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih sloboda u vrijeme rata, i čl. 4. st. 1. i st. 2. toč. a, čl. 5. st. 3. i čl. 13. st. 2. Dopunskog protokola ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), nakon što je B.G. kao sekretar Sekretarijata za narodnu obranu općine Osijek, djelujući kao stvarni, a od 7. prosinca 1991. i kao formalni zapovjednik obrane grada Osijeka, naložio I. okrivljeniku I.K. i… okrivljenoj Gordani Getoš-Magdić, da osnuju [vojnu] postrojbu iz redova provjerenih i pouzdanih osoba za posebne izviđačkodiverzantske zadatke, koja bi bila pod njegovim nadzorom. Nakon što su tu postrojbu osnovali, u više im je navrata naređivao protuzakonito lišavanje slobode civila srpske narodnosti, njihovo zlostavljanje i usmrćivanje; I okrivljeni I.K., kao zapovjednik postrojbe, i … okrivljena, Gordana Getoš-Magdić, kao zapovjednik jednog od vodova te postrojbe, prihvaćali su i izvršavali ili prosljeđivali te naredbe pripadnicima postrojbe…

Rješenjem o provođenju istrage prihvaćen je zahtjev Županijskog državnog odvjetništva Osijek, da se kao svjedoke u svezi izvršenja navedenih kaznenih djela ispita 31 osoba… Nadalje se u rješenju o provođenju istrage navodi da je dio određenih svjedoka pripadao istoj postrojbi kojoj su pripadali i okrivljenici… Ni jedan od svjedoka još nije ispitan. Stoga je opravdan zaključak istražnog suca da bi puštanjem na slobodu u ovoj fazi kaznenog postupka, navedeni okrivljenici boravkom na slobodi ometali kazneni postupak utječući na iskaze svjedoka. Stoga postoji zakonska osnova za određivanjem pritvora iz čl. 102 st. 1 toč. 2 Zakona o kaznenom postupku.

Nadalje, uzimajući u obzir način počinjenja kaznenih djela koja se okrivljenicima stavljaju na teret, a zbog osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od 20 godina, te obzirom na protupravna odvođenja, ispitivanja i zlostavljanja, vezivanja samoljepljivim trakama preko ruku i usta [oštećenika], i naknadne likvidacije većeg broja civila, istražni sudac je pravilno ocijenio da sve ove okolnosti, u svojoj sveukupnosti, predstavljaju posebno teške okolnosti djela, i da je određivanje pritvora neophodno, jer za to postoje zakonske osnove iz čl. 102 st. 1 toč. 4 Zakona o kaznenom postupku.”

Dana 17. studenog 2006. godine istražni sudac Županijskog suda u Osijeku produljio je pritvor podnositeljici zahtjeva i ostaloj četvorici okrivljenika do 19. siječnja 2007. godine, ponovno s osnova navedenih u članku 102., stavku 1. (2. i 4.) Zakona o kaznenom postupku. Ovu je odluku dana 29. studenog 2006. godine potvrdilo izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Osijeku.
Dana 22. listopada 2006. godine podnositeljica zahtjeva premještena je u Zatvor u Osijeku.
Dana 18. siječnja i 17. veljače 2007. godine istražni sudac Županijskog suda u Osijeku ponovno je produljio pritvor podnositeljici zahtjeva i četvorici ostalih osumnjičenika, s osnova navedenih u članku 102., stavku 1. (točkama 2. i 4.) Zakona o kaznenom postupku.
Dana 3. travnja 2007. godine podnositeljica zahtjeva zatražila je da joj bude ukinuta mjera pritvora.
Dana 16. travnja 2007. godine Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnicu protiv podnositeljice zahtjeva pred Županijskim sudom u Osijeku, optuživši ju za počinjenje ratnih zločina protiv civilnog stanovništva. Istoga je dana izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Osijeku naložilo daljnji pritvor podnositeljice zahtjeva na temelju članka 102., stavka 1., točke 4. Zakona o kaznenom postupku. Mjerodavni dio odluke glasi:

“Braniteljica III. okrivljene, Gordane Getoš-Magdić, posebno je istakla trajno narušeno zdravstveno stanje okrivljenice kao i njenog mlt. djeteta. Smatra da se ista svrha može postići i izricanjem mjere opreza.

...

Optužnicom Županijskog državnog odvjetnika u Osijeku…od 16. travnja 2007. … okrivljenici. … su optuženi da su naredili ubijanje civilnog stanovništva i nečovječno postupanje prema njemu… pa da su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva - iz čl. 120. st. 1. OK ZRH. Prema činjeničnom opisu djela iz optužbe okrivljenike se tereti da su tijekom studenog i prosinca 1991. g. u Osijeku u vrijeme obrane grada od oružanih napada J[ugoslavenske] N[arodne] A[rmije] i njima pridruženih paravojnih postrojbi pobunjenog lokalnog srpskog stanovništva protiv ustavnopravnog poretka RH [djelovali] suprotno čl. 3. [četvrte] Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, te čl. 4. st. 1. i st. 2. toč. a, čl. 5. st. 3. i čl. 13. st. 2. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), a I. okrivljeni B.G., prvo kao sekretar Općinskog sekretarijata za narodnu obranu Osijek, a od 7. prosinca 1991., kao zapovjednik obrane grada Osijeka, II. okrivljeni I.K. kao zapovjednik posebne [vojne] postrojbe za diverzantsko izviđačke namjere Operativne zone Osijek, III. okrivljena Gordana Getoš-Magdić, kao zapovjednica voda u toj postrojbi, i IV. do VII. okrivljenici kao pripadnici njenog voda, sudjelovali u protupravnim lišenjima slobode, odvođenjima, nečovječnim postupanjima i ubijanju civilnog stanovništva srpske narodnosti. Oni su, tijekom studenog i prosinca 1991. u Osijeku, nepoznatu mušku osobu zatočili, i J.G., M.K., S.V., nepoznatu žensku osobu i B.G. vezali samoljepljivom trakom i odveli ih na obalu rijeke Drave. Tamo su ih jednom usmrtili hicima iz vatrenog oružja u glavu i

potom ih bacili u rijeku. Ujedno su B.L. i A.Š. odveli u Dubrovačku ulicu br. 30, gdje su A.Š. tukli šakama po tijelu, a potom su ih odveli na obalu rijeke Drave, gdje su ih usmrtili iz vatrenog oružja i bacili u rijeku. M.S. su tukli i pri tome mu nanijeli višestruke ozljede, a potom su ga svezali s konopcem i usmrtili bacivši ga sa

željezničkog mosta u Dravu. Oni su zatočili P.L., odveli su ga na obalu rijeke Drave, usmrtili iz vatrenog oružja i bacili [njegovo tijelo] u rijeku. Oni su R.R. zatočili i odveli u Dubrovačku ul. br. 30, a potom na obalu rijeke Drave, gdje su mu u glavu ispalili najmanje dva hica iz vatrenog oružja, i bacili ga u rijeku, ali je on unatoč toga preživio; [okrivljenici] su na taj način počinili kazneno djelo, ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

Postojanje osnovane sumnje da su okrivljenici počinili kazneno djelo je opća osnova za određivanje i produljivanje mjere pritvora.

Za navedeno kazneno djelo propisana je kazna zatvora, najmanje 5 godina ili kazna zatvora od 20 godina. Navedene okolnosti naročito brutalnog i bezobzirnog postupanja okrivljenika prema oštećenicima u zajedništvu i ukupnosti predstavljaju posebno teške okolnosti djela, zbog kojih se pritvor protiv okrivljenika… mora produljiti… po zakonskoj osnovi iz čl. 102. st. 1. toč. 4. Zakona o kaznenom postupku.

...”

U žalbi od 19. travnja 2007. godine podnositeljica zahtjeva tvrdi, inter alia, da sud nije dao odgovarajuće obrazloženje za nužnost njenoga pritvora, posebice s obzirom na njenu tešku zdravstvenu i obiteljsku situaciju. Pozvala se na liječničku dokumentaciju iz koje je vidljivo da od 1999. godine boluje od post traumatskog stresnog poremećaja, od problema s leđima i epilepsije. Pozvala se i na liječničku dokumentaciju iz koje je vidljivo da njena kćer, rođena 1999. godine, ima noćne more.
Dana 27. travnja 2007. godine Vrhovni sud je ukinuo pobijanu odluku s osnova što Županijski sud nije dao odgovarajuće obrazloženje za produljenje pritvora podnositeljice zahtjeva i što je dano obrazloženje bilo proturječno.
Dana 30. travnja 2007. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Osijeku produljilo je pritvor podnositeljici zahtjeva s osnova navedenih u članku 102., stavku 1., točki 4. Zakona o kaznenom postupku. Mjerodavni dio odluke glasi:

“Po ocjeni ovog vijeća, nakon donošenja posljednjeg pravomoćnog rješenja o pritvoru iz čl. 102. st. 1. toč. 4. Zakona o kaznenom postupku, ništa se bitno nije promijenilo glede opstojnosti zakonskih razloga za primjenu pritvorske mjere u odnosu na okrivljene … Gordanu Getoš-Magdić. Naime, radnje za koje se

okrivljenici optužbom terete, po načinu izvršenja i ukupnoj kriminalnoj količini, nadilaze uobičajene modalitete počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Na to ukazuje podatak iz optužnice da su okrivljenici djelovali organizirano, međusobno povezani, i da su sve [njihove radnje] bile motivirane nacionalnom netrepeljivošću …“

U svojoj žalbi od 5. svibnja 2007. godine podnositeljica zahtjeva ponovila je svoje prethodne tvrdnje.
Dana 11. svibnja 2007. godine Vrhovni sud je odbio žalbu. Mjerodavni dio odluke glasi:

“ U ovoj fazi kaznenog postupka, kada je podignuta optužnica…ovaj sud smatra da postoji visok stupanj osnovanosti sumnje da su okrivljenici počinili kazneno djelo koje im se stavlja na teret. Odlučivanje o daljnjoj primjeni mjere pritvora, svodi se isključivo na sagledavanje elemenata koji u okviru činjeničnog supstrata optužnice upućuju na zaključak da u konkretnom slučaju…način na koji je kazneno djelo počinjeno ili postojanje posebno teških okolnosti djela, opravdava primjenu mjere pritvora po osnovi iz čl. 102 st. 1. toč. 4. Zakona o kaznenom postupku.

U pravu su žalitelji kada tvrde da sama po sebi težina kaznenih djela koja im se stavljaju na teret, nije dovoljna za zaključak da postoje osobito teške okolnosti djela zbog kojih je neophodno odrediti pritvor. Međutim, sud prvog stupnja je o postojanju tih okolnosti zaključivao iz konkretnih činjenica i radnji koje se okrivljenicima stavljaju na teret. Kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva može se počiniti poduzimanjem različitih radnji. Okrivljenicima se stavljaju na teret upravo najteže radnje, uključujući protuzakonito zatvaranje, mučenje i ubijanje civila koji za takav postupak nisu dali nikakvog povoda. Sve te osobe bili su građani Osijeka o čijoj sigurnosti je bio dužan skrbiti I. okrivljeni, na što s pravom ukazuje sud prvog stupnja kada ocjenjuje težinu postupaka koji se njemu inkriminiraju.

Vrhovni sud smatra, da s pravom sud prvog stupnja nalazi posebno teške okolnosti djela. Optužnice protiv okrivljenika terete ih da su po zapovijedi I. okrivljenog B.G., okrivljenici I.K. i Gordana Getoš-Magdić, osnovali [vojnu] postrojbu za posebne izviđačko-diverzantske zadatke i zapovjedili pripadnicima postrojbe da protuzakonito lišavaju slobode civile srpske i drugih narodnosti, zlostavljaju ih i usmrćuju, što su okrivljenici M. S., D.K., T.V. i Z.D. i činili. Dakle oni su, tempore criminis, organizirali likvidaciju civilnog stanovništva na tom prostoru i to na način da su pojedince sustavno odvodili, zatvarali, mučili i likvidirali. Prema oštećenima je sam postupak bio izuzetno brutalan i krajnje nehuman. Neki od njih su teško prebijani, vezani ljepljivom trakom i odvođeni na obalu rijeke Drave, gdje bi se vršila krajnja egzekucija pucanjem iz vatrenog oružja u glavu i tijelo, a zatim bacanjem tijela u rijeku. U slučaju oštećenog R.R., koji je preživio pucanje u glavu, a potom bacanje u rijeku, izdana je i dodatna zapovijed da se usmrti u bolnici. Stoga se i po ocjeni ovog suda u takvom ponašanju okrivljenika ogledaju posebno teške okolnosti djela koje odudaraju od uobičajenih načina počinjenja takvih djela. Stoga je određivanje daljnjeg pritvora protiv okrivljenika po osnovi iz čl. 102. st. 1. toč. 4. Zakona o parničnom postupku opravdano.

Ne može se prihvatiti stanovište žalitelja da se kazneni postupak može provesti i bez određivanja njihovog pritvora, jer se ista svrha mogla ostvariti i drugim mjerama opreza. Pritvorska osnova navedena u čl. 102. st. 1. toč. 4. Zakona o kaznenom postupku nije propisana s ciljem da se otklone moguće opasnosti za pravodobno i nesmetano vođenje kaznenog postupka, kao što je svrha određivanja pritvora propisanog u čl. 102. st. 1. toč. 1., 2. i 3. ZKP. Svrha određivanja pritvora po zakonskoj osnovi iz [ čl. 102 st. 1. toč. 4. Zakona o kaznenom postupku] je da se osobe čiji postupci izazivaju posebnu moralnu osudu ne zadržavaju na slobodi, a što bi moglo utjecati na javnost na način da bi se umanjilo povjerenje u kazneno pravosuđe.”

Dana 29. svibnja 2007. godine Vrhovni sud je naložio da se daljnji postupak vodi pred Županijskim sudom u Zagrebu.
Dana 11. srpnja 2007. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu produljilo je pritvor podnositeljici zahtjeva s osnova navedenih u članku 102., stavku 1. točki 4. Zakona o kaznenom postupku. Vrhovni sud je ukinuo ovu odluku dana 27. srpnja 2007. godine jer branitelji okrivljenika nisu bili uredno pozvani na ročište na kojem se odlučivalo o pritvoru okrivljenice.
Dana 2. kolovoza 2007. izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu produljilo je pritvor podnositeljici zahtjeva. Vrhovni sud je potvrdio ovu odluku dana 21. rujna 2007. godine. Dana 23. studenog 2007. godine Županijski sud u Zagrebu produljio je pritvor podnositeljici zahtjeva. Vrhovni sud je potvrdio ovu odluku dana 12. prosinca 2007. godine. Svi su se dotični sudovi na temelju članka 102., stavka 1., točke 4. Zakona o kaznenom postupku pozvali na osobito teške okolnosti pod kojima je podnositeljica zahtjeva navodno počinila djelo.
Dana 13. prosinca 2007. godine podnositeljica zahtjeva je podnijela zahtjev da joj se ukine pritvor. Pozvala se, inter alia, na članak 5. Konvencije, tvrdeći da sudovi koji su naložili i produljivali njezin pritvor nisu dali nikakvu odgovarajuću procjenu njenog osobnog doprinosa djelima za koja je optužena i njene osobne situacije, posebice njenog zdravlja. Županijski sud u Zagrebu odbio je taj zahtjev dana 14. prosinca 2007.Dana 12
12. veljače 2008. godine Županijski sud u Zagrebu produljio je pritvor podnositeljici zahtjeva te je istovremeno odbio njen zahtjev da joj bude ukinut pritvor. Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:

“Osnovana sumnja da su III. [podnositelj], V., VI. optuženici počinili kazneno djelo navedeno u optužnici, postoji i dalje, što je opći zakonski uvjet po čl. 102. st. 1. Z[akona] o k[aznenom] p[ostupku] za produljenje pritvora.

III., V. i VI. optuženici se terete za kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratni zločin protiv civilnog stanovništva - po članku 120. stavka 1. OKZRH, za koje je propisana kazna zatvora najmanje pet godina ili kazna zatvora dvadeset godina, čime je ispunjen jedan od uvjeta za pritvor po članku 120. stavak 1. (4) Z[akona] o k[aznenom] p[ostupku].

Osim toga, III., V., i VI. optuženicima se optužnicom stavlja na teret poduzimanje najtežih radnji koje se mogu počiniti protiv civilnog stanovništva, kao što je protuzakonito zatvaranje, mučenje i ubijanje civila. Civili su mučeni i ubijani bez ikakvog razloga, a motiv je očito bio nacionalna netrpeljivost.

Tako se III. optužena Gordana Getoš-Magdiš tereti da je zajedno sa II. optuženim I.K. po zapovijedi I. optuženog B.G. osnovala [vojnu] postrojbu za posebno izviđačko-diverzantske namjene i da su protuzakonito lišavali slobode civile srpske i drugih narodnosti, zlostavljali ih i usmrćivali, i prosljeđivali takve zapovjedi podređenim pripadnicima navedene postrojbe… Žrtve su teško prebijane, a nakon toga odvožene na obalu Drave, vezane ljepljivim trakama i ubijane pucnjem u glavu iz vatrenog oružja, a zatim su njihova tijela bacana u rijeku.

Isto se tako III. optužena Gordana Getoš-Magdić tereti da je zajedno sa VI. optuženimT.V. VII. optuženim Z.D., odvela B.L. iz obiteljske kuće…, lišila ga slobode i zatvorila ga u kuću u Dubrovačkoj ulici broj 30.

…

Za oštećenog R.R., kojem je pucano u glavu po zapovijedi I. optuženog B.G., a koji je preživio, navedeno je da je III optužena Gordana Getoš- Magdić naložila da ga se usmrti u bolnici.

Sve opisane radnje III., V. i VI. optuženika sadrže niz okolnosti koje po svome karakteru i intenzitetu ulaze u kategoriju onih posebno teških okolnosti djela; iz tog razloga, pritvor po članku 102. stavak 1. točka 4. Z[akona] o k[aznenom] p[ostupku] je i dalje neophodan.

…

Dosadašnje vrijeme koje su III., V. i VI. optuženici proveli u pritvoru u odnosu na težinu djela za koje su osnovano sumnjivi i kazne koje se prema raspoloživim podacima u spisu mogu očekivati ne stvara onu razmjernost koja bi bila od odlučnog značaja kod odlučivanja o daljnjem pritvoru.

Nije osnovan ni prijedlog da se III optuženoj Gordani Getoš Magdić zamijeni mjera pritvora određivanjem kućnog pritvora jer mjera kućnog pritvora nije predviđenja kao zamjena za mjeru pritvora iz članka 102. stavak 1. točka 4. Z[akona] o k[aznenom] p[ostupku].

Člankom 3. Pravilnika o kućnom pritvora (Narodne novine br. 3 od 07. siječnja 2008.) propisano je da pritvorenikova sloboda i prava, koji se nalazi u kućnom pritvoru mogu biti ograničena u mjeri potrebnoj da se ostvari svrha radi koje je određen kućni pritvor, spriječi bijeg pritvorenika, spriječi ponavljanje, dovršenje,ili počinjenje kaznenog djela kojim on ili ona prijeti, te spriječi komuniciranje pritvorenika s drugim osobama, osim osoba koje s njim ili njom žive ili je opskrbljuju neophodnim potrepštinama za život.

Budući da navodi iz prijedloga za ukidanje pritvora nisu takvog značaja da bi opravdali ukidanje pritvora, a po mišljenju Vijeća za sada ne postoje uvjeti za izricanje neke od mjera opreza, to je prijedloge valjalo odbiti kao neosnovane…”

U žalbi od 14. veljače 2008. godine podnositeljica zahtjeva je ponovila svoje tvrdnje iz svojega prethodnoga zahtjeva da joj se ukine pritvor. Dana 22. veljače 2008. godine Vrhovni sud je odbio žalbu podnositeljice zahtjeva. Ponovio je svoje prethodne zaključke glede težine djela i osobito teških okolnosti djela pod kojima je djelo počinjeno, te je nadalje utvrdio kako slijedi:

“U opisanim postupcima optuženika očituje se visok stupanj bezobzirnosti, brutalnosti i bezosjećajnosti prema civilnim osobama, što je imalo teške posljedice usmrćivanja tih osoba. Stoga, ovaj drugostupanjski sud smatra da takvi postupci optuženika u znatnijoj mjeri nadilaze postupke i posljedice kod takvih kaznenih djela i po svom intenzitetu i karakteru predstavljaju posebno teške okolnosti djela, radi kojih je i nadalje neophodna primjena mjere pritvora po osnovi čl. 102. st. 1. toč. 4. Z[akona] o k[aznenom] p[ostupku].

Žalbeni navodi optužene Gordane Getoš-Magdić… da činjenice navedene u optužnici nisu dokazane, nisu od odlučujućeg utjecaja kod odlučivanja o daljnjoj primjeni mjere pritvora, budući je dovoljan relevantan stupanj osnovane sumnje; to proizlazi iz pravomoćne optužnice i prikupljenih dokaza u dosadašnjem tijeku postupka iako konačnu ocjenu svih provedenih dokaza i obrana optuženika pa potom i utvrđenja dokazanosti odlučnih činjenica u odnosu na terećena kaznena djela ocjenjuje raspravno vijeće…

Suprotno iznesenom prigovoru žaliteljice Gordane Getoš-Magdić, odredbe Zakona o kaznenom postupku o primjeni mjera pritvora nisu u protivnosti s Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku Konvencija) budući da je u čl. 5.

Konvencije propisano da zakonito uhićenje ili pritvaranje osobe radi njegovog dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi njegovog sprečavanja izvršenja kaznenog djela ili bijega njegovog počinitelja nakon počinjenja kaznenog djela, nije u protivnosti sa čl. 102. st. 1. Z[akona] o k[aznenom] p[ostupku].

Zdravstveno stanje opt. Gordane Getoš-Magdić ne isključuje postojanje zakonskog osnova za produljenje njezinog pritvora, budući se potrebna zdravstvena zaštita može ostvarivati u zatvoru ili, iznimno, i izvan zatvora.

Isto tako, svaka potrebna medicinska, psihološka ili druga pomoć može se pružiti njezinom djetetu u adekvatnim ustanovama, koje imaju stručne osobe za pružanje takve pomoći.

Suprotno prigovorima optužene Gordane Getoš-Magdić…mjerama opreza koje su propisane čl. 90. Z[akona] o k[aznenom] p[ostupku], ne bi se mogla ostvariti svrha pritvora produljenog [po čl. 102. st. 1. toč. 4. Zakona o kaznenom postupku], niti se ova mjera može zamijeniti kućnim pritvorom, jer čl. 102. Z[akona] o k[aznenom] p[ostupku] to ne propisuje.”

Dana 25. ožujka 2008. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je ustavnu tužbu tvrdeći, inter alia, da je trajanje istrage protiv nje i trajanje njenog pritvora premašilo razumni rok i da se njezin pritvor više ne može produljivati samo s osnove težine optužbi koje joj se stavljaju na teret.
Točno neutvrđenog dana podnositeljica zahtjeva ponovno je podnijela zahtjev da joj se ukine pritvor.
Dana 22. travnja 2008. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu produljilo je pritvor podnositeljici zahtjeva i odbilo njezin zahtjev. Ponovili su obrazloženje iz svoje odluke od 12. veljače 2008. godine.
U žalbi od 26. travnja 2008. godine podnositeljica zahtjeva se ponovno pozvala na svoju obiteljsku i zdravstvenu situaciju kao osnovu za ukidanje pritvora. Dana 7. svibnja 2008. godine Vrhovni sud je odbio njenu žalbu.
Dana 29. svibnja 2008. godine Ustavni sud je utvrdio da je ustavna tužba od 25. ožujka 2008. godine nedopuštena, s osnova da su pobijane odluke prestale postojati jer je u međuvremenu donesena nova odluka kojom je produljen pritvor podnositeljice zahtjeva.
U ustavnoj tužbi od 9. lipnja 2008. godine podnositeljica zahtjeva ponovila je svoje tvrdnje iz svoje prethodne ustavne tužbe od 25. ožujka 2008. godine.
Dana 4. srpnja 2008. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu produljio je pritvor podnositeljici zahtjeva s iste osnove kao i prije. Dana 28. srpnja 2008. godine Vrhovni sud je potvrdio ovu odluku.
Podnositeljica zahtjeva je podnijela ustavnu tužbu u kojoj je ponovila svoje prethodne tvrdnje.
Dana 17. rujna 2008. godine Ustavni sud je prihvatio ustavnu tužbu i ukinuo odluke Županijskog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2008. godine i Vrhovnog suda od 28. srpnja 2008. godine, s osnova što niži sudovi nisu primijenili načelo razmjernosti kad su ocjenjivali je li daljnji pritvor podnositeljice zahtjeva odgovarajući. Nadalje je presudio kako slijedi:

“ Zbog posebne težine i reakcije javnosti na njih, određena kaznena djela mogu izazivati nemir u društvu koji može opravdati pritvor. Ovaj sud smatra, pri procjeni je li daljnje zadržavanje podnositelja u pritvoru opravdano po osnovi iz članka 102. stavka 1. točke 4. Z[akona] o k[aznenom] p[ostupku], da nije dostatna samo težina djela već [navedena] pritvorska osnova mora biti konkretizirana. Produljenje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija zatvorske kazne.

Prema ocjeni ovog Suda, početna važnost osnove na temelju koje su podnositelji pritvoreni, imajući pritom u vidu tijek vremena i činjenicu da se podnositelji nalaze u pritvoru gotovo dvije godine, nije dostatna da bi se na temelju nje mogao opravdati njihov produljeni pritvor.

Ustavni Sud ocjenjuje da u ovom slučaju (uz nedvojbenu činjenicu prekomjerne duljine dosadašnjeg pritvora), javni interes o produljenju pritvora podnositelja tijekom kaznenog postupka koji se vodi protiv njih – u kojem tek treba odlučiti o njihovoj krivnji za inkriminirana kaznena djela – ne preteže nad pravom na osobnu slobodu zajamčenim Ustavom i Europskom konvencijom o ljudskim pravima

…”

Podnositeljica zahtjeva je puštena istoga dana.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

Mjerodavni dio Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 41/2001 i 55/2001) glasi:

Članak 140.

"Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. ...”

Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 62/2003, 178/2004 i 115/2006), glase kako slijedi:

Članak 97.

(1) Redarstvene vlasti moraju uhićenika odmah, a najkasnije u roku od dvadeset četiri sata dovesti istražnom sucu ili ga pustiti na slobodu. Zakašnjenje moraju posebno obrazložiti.

...”

Članak 98.

(1) Istražni sudac može na prijedlog redarstvene vlasti ili državnog odvjetnika pisanim i obrazloženim rješenjem odrediti da se uhićenik koji mu je doveden zadrži do dvadeset četiri sata, ako utvrdi da postoje osnove sumnje da je uhićenik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, ako postoje razlozi iz članka 105. stavka 1. točke 1. i 2. ovoga Zakona, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima, te otklanjanja ozbiljne opasnosti po život ili zdravlje ljudi ili imovinu većeg opsega.... . Iznimno, istražni sudac može na prijedlog redarstvenih vlasti ili državnog odvjetnika odrediti da se prema ovom stavku uhićenik zadrži kod policije [on ili ona su osumnjičeni], ako se radi o kaznenim djelima iz članka 192. ovoga Zakona za koje je moguće izreći kaznu zatvora preko pet godina.

(2) Istražni sudac može po službenoj dužnosti ili na prijedlog državnog odvjetnika odrediti da se uhićenik koji mu je doveden zadrži do četrdeset osam sati i u slučaju kad smatra da postoji osnovana sumnja da je uhićenik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret i da postoje razlozi za određivanje pritvora iz članka 102. stavka 1. ovoga Zakona, ako državni odvjetnik protiv uhićenika još nije podnio istražni zahtjev, neposrednu optužnicu ili optužni prijedlog. Ako državni odvjetnik do isteka roka od četrdeset osam sati ne podnese istražni zahtjev, neposrednu optužnicu ili optužni prijedlog, uhićenik će se pustiti na slobodu.

(3) Ako je uhićenik bio zadržan prema stavku 1. ovoga članka istražni sudac može odrediti zadržavanje prema stavku 2. ovoga članka još dvadeset četiri sata.

...”

8. Općenite odredbe o pritvoru

Članak 101

"(1) Pritvor može biti određen samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom [preventivnom] mjerom.

(2) Čim prestanu razlozi zbog kojih je pritvor određen, pritvor se mora ukinuti i pritvorenika pustiti na slobodu.

(3) Pri odlučivanju o pritvoru, posebno o njegovu trajanju, vodit će se računa o razmjeru između težine počinjenoga kaznenog djela, kazne koja se… može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja pritvora.

(4) Sudbena tijela pred kojima se vodi postupak postupat će u predmetima u kojima je određen pritvor posebno žurno, te po službenoj dužnosti paziti jesu li prestali razlozi i zakonski uvjeti za pritvor i u tom slučaju ga odmah ukinuti.“

9. Osnove za određivanje pritvora

Članak 102.

„(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti:

...

2. ako postoji osnovana sumnja da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivače;

...

4. ako su u pitanju kaznena djela: ubojstva, razbojništva, silovanja, terorizma, otmice, zlouporabe opojnih droga, iznude, ili kojeg drugog kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora od dvanaest godina ili teža kazna, ako je to neophodno zbog posebno teških okolnosti djela;

...”

Članak 106.

"(1) Pritvor određen rješenjem istražnog suca ….može trajati najdulje mjesec dana…..

(2) Iz opravdanih razloga istražni sudac …može pritvor tijekom istrage produljiti privi puta za najviše dva mjeseca i nakon toga za još najviše tri mjeseca.

(3) Ukupno trajanje pritvora u istrazi ne može prijeći šest mjeseci…“

Članak 107.

“ ...

(2) Nakon podnošenja optužnice….., [sudsko] vijeće…svaka će dva mjeseca ispitivati postoje li zakonski uvjeti za daljnju primjenu mjere pritvora ...“

Žalba protiv rješenja o određivanju, ukidanju ili produljenju pritvora

Članak 110.

„(1) Žalbu protiv rješenja kojim se određuje, produljuje ili ukida pritvor mogu podnijeti okrivljenik, njegov branitelj i državni odvjetnik u roku od dva dana…

...”

Mjerodavni dio članka 120. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 31/1993) glasi kako slijedi:

Ratni zločini protiv civlnog stanovništva

"Tko kršeći pravila međunarodnoga prava za vrijeme rata, oružanoga sukoba ili okupacije naredi:…da se civilno stanovništvo ubija, muči ili da se nečovječno postupa prema njemu…. da mu se nanose velike patnje ili ozljede tjelesnoga integriteta….da se primjenjuju mjere zastrašivanja i terora, uzimaju taoci… nezakonita uhićenja… kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili kaznom zatvora od dvadeset godina.

...”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 5., STAVKA 3. KONVENCIJE

Podnositeljica zahtjeva prigovara da nije poštovano njeno pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja i da se težina djela za koja je bila optužena nije mogla smatrati mjerodavnim i dostatnim razlogom za to što su domaći sudovi opetovano produljivali njezin pritvor. Poziva se na članak 5. Konvencije čiji mjerodavni dio propisuje kako slijedi:

" Svatko uhićen ili pritvoren u uvjetima predviđenim stavkom 1.c) ovoga članka ima pravo … u razumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati davanjem jamstva da će ta osoba pristupiti suđenju.“

A. Tvrdnje stranaka

Podnositeljica zahtjeva tvrdi da su osnove za određivanje i produljenje njenoga pritvora bile nedostatne. Glede opasnosti utjecanja na svjedoke podnositeljica zahtjeva tvrdi da je ta osnova za određivanje njezinoga pritvora u suprotnosti s nalazima nacionalnih vlasti da je već bila potpisala svoje priznanje pred policijom, iako je objasnila da je to bila učinila pod prisilom. Glede težine optužbi protiv nje, podnositeljica zahtjeva tvrdi da su rješenja kojima je određivan pritvor na toj osnovi potpuno zanemarila njeno priznanje, činjenicu da postupak nije bio javan i njene osobne okolnosti, kao što je njeno zdravstveno stanje, te da nisu bile razmotrene nikakve alternativne mjere.
Vlada tvrdi da su razlozi na koje su se pozivali nacionalni sudovi za određivanje i produljivanje pritvora podnositeljice zahtjeva - opasnost od bijega i težina optužbi - bili mjerodavni i dostatni.
Vlada također tvrdi da je zbog težine optužbi protiv podnositeljice zahtjeva njeno puštanje na slobodu moglo dovesti do uznemirenosti javnosti. Objasnili su da se u ovome predmetu radilo o osjetljivom pitanju optužbi za ratne zločine koje su počinili hrvatski vojnici.
Nadalje tvrde da je kazneni postupak protiv podnositeljice zahtjeva bio vrlo složen, jer se odnosio na brojne navode o kriminalnim radnjama dvoje okrivljenika, i da su nacionalne vlasti pokazale dužnu revnost u vođenju postupka.

B. Ocjena Suda

1. Osnove pritvora

Sud je opetovano presudio da se na temelju drugoga dijela članka 5., stavka 3. osoba optužena za kazneno djelo uvijek mora pustiti na slobodu do suđenja, osim ako država može dokazati da postoje "mjerodavni i dostatni" razlozi koji opravdavanju nastavak pritvora te osobe (vidi predmet Yağcı and Sargın v. Turkey, 8. lipnja 1995., stavak 52., Serija A br. 319-A). Štoviše, domaći sudovi "moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa koji opravdava, uz dužno poštovanje načela predmnijeve nevinosti, odstupanje od pravila poštovanja pojedinačne slobode te ih trebaju navesti u svojim odlukama o zahtjevima za puštanje na slobodu" (vidi predmet Letellier v. France, 26. lipanj 1991., stavak 35., Serija A, br. 207).
Sud primjećuje da je podnositeljica zahtjeva u ovome predmetu bila pritvorena između 18. listopada 2006. i 17. rujna 2008. godine. Tako je njen pritvor trajao jednu godinu i jedanaest mjeseci.

(a) Razdoblje između 18. listopada 2006. i 16. travnja 2007. (istraga)

U razdoblju između 18. listopada 2006. i 16. travnja 2007. godine, tijekom istrage, nacionalni su sudovi opravdavali pritvor podnositeljice zahtjeva razumnom sumnjom da je počinila kazneno djelo i opasnošću da bi mogla utjecati na svjedoke.

(i) Razumna sumnja da je podnositeljica zahtjeva počinila kazneno djelo

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda trajno postojanje razumne sumnje da je uhićena osoba počinila neko djelo je conditio sine qua non zakonitosti nastavka pritvora, ali nakon određenog proteka vremena to više nije dovoljno. U takvim slučajevima Sud mora utvrditi da li ostale osnove koje su navele vlasti nastavljaju opravdavati lišenje slobode (vidi, između mnogih drugih izvora prava, predmet Bochev v. Bulgaria, 73481, stavak 55, 13. studeni 2008.).
U ovome predmetu Sud prihvaća da su uhićenje podnositeljice zahtjeva i njen početni pritvor bili opravdani razumnom sumnjom da je počinila kazneno djelo ratnih zločina protiv civilnog stanovništva.

(ii) Opasnost od utjecanja na svjedoke

Sud uviđa da je predmet podnositeljice zahtjeva bio vrlo složen i da su u njemu bili potrebni zahtjevni izvidi. Neki od svjedoka bili su pripadnici iste vojne jedinice kao i podnositeljica zahtjeva u kojoj je ona imala visoki položaj. Uvjerenje vlasti da ju stoga treba držati u pritvoru kako bi je spriječili da utječe na te svjedoke lako je za razumjeti, barem na početku.
Međutim, gledano dugoročno, zahtjevi istrage nisu dostatno opravdanje za pritvor osumnjičenice. U redovnom tijeku događaja navodni se rizici smanjuju s protekom vremena, kako se provode izvidi, uzimaju iskazi i obavljaju verifikacije (vidi predmet Clooth v. Belgium, 12. prosinac 1991., stavak 43., Serija A, br. 225).
Sud primjećuje da se do 16. travnja 2007., kad je istraga dovršena, nacionalni sudovi više nisu pozivali na tu osnovu, budući da su svi svjedoci već bili dali svoje iskaze pred istražnim sucem. Sud prihvaća da je pritvor podnositeljice zahtjeva tijekom istrage, koja je trajala oko šest mjeseci, bio pravdan opasnošću da je mogla utjecati na svjedoke.

(b) Razdoblje između 16. travnja 2007. i 17. rujna 2008. (suđenje u kaznenom postupku)

Sud primjećuje da su nacionalni sudovi u svojim odlukama o produljenju pritvora podnositeljice zahtjeva za razdoblje od oko jedne godine i pet mjeseci između 16. travnja 2007., kad je podnesena optužnica, i 17. rujna 2008., kad je podnositeljica zahtjeva puštena na slobodu nakon naloga Ustavnog suda, navodili težinu i prirodu djela i težinu vjerojatne kazne.
U ovom trenutku Sud ponavlja da odluka suda kojom se produljuje pritvor traži solidniju osnovu kako bi se dokazalo ne samo da postoji istinska "razumna sumnja", nego da postoje i druge stvari koje treba razmotriti, a tiču se javnog interesa koje, ne dovodeći u pitanje predmnijevu nevinosti, odnose prevagu u odnosu na pravo na slobodu (vidi, između mnogih drugih izvora prava predmet A. v. France, 23. rujan 1998., stavak 102, Reports of Judgments and Decisions, 1998-VII). Sud će sada ispitati jesu li u osobitim okolnostima ovoga predmeta postojale takve stvari koje je trebalo razmotriti.
Sud će pri toj ocjeni, kao polaznu točku u tom pogledu uzeti zakonsku osnovu za pritvor podnositeljice zahtjeva na temelju mjerodavnog domaćeg prava. Nacionalni su se sudovi pozvali na osnovu na temelju članka 102. stavka 1. točke 4. Zakona o kaznenom postupku. Ta odredba dozvoljava pritvor kad postoji razumna sumnja da je okrivljenik počinio kazneno djelo za koje je zaprijećena kazna od najmanje vanaest godina zatvora i kad je pritvor opravdan načinom na koji počinjen zločin ili osobito teškim okolnostima.
Sud je također smatrao da je svaki sustav obvezatnog pritvora nespojiv per se sa člankom 5., stavkom 3. Konvencije, time da domaće vlasti moraju utvrditi i dokazati postojanje konkretnih okolnosti koje pretežu nad pravilom da se poštuje pojedinačna sloboda (vidi predmete Ilijkov v. Bulgaria, br. 33977/96, stavak 84., 26. srpanj 2001. i Rokhlina v. Russia, br. 54071/00, stavak 67.,7. travanj 2005.).
Glede zakonske osnove za pritvor podnositeljice zahtjeva, Sud primjećuje da mjerodavno domaće zakonodavstvo ne predviđa obvezatni pritvor i da u predmetu podnositeljice zahtjeva nije ni bilo primijenjeno s tim učinkom. Podnositeljica zahtjeva je bila optužena za jedan broj vrlo teških pojedinačnih djela, koja su predstavljala ratne zločine protiv civilnog stanovništva, a za koje je zapriječena kazna do dvadeset godina zatvora. Navedeno je da je ona tijekom 1991. i 1992. godine izvršila jedan broj nezakonitih uhićenja i likvidacija civila u Osijeku. Po mišljenju nacionalnih sudova ovi su konkretni elementi optužbi protiv podnositeljice zahtjeva, zajedno s činjenicom da je kazneno djelo ratnih zločina protiv civilnog stanovništva kažnjivo s do dvadeset godina zatvora, opravdali primjenu osnove iz članka 102., stavka 1. točke 4. Zakona o kaznenom postupku.
Sud je opetovano smatrao da se, iako strogost sankcije s kojom je okrivljenik suočen jest mjerodavni element pri procjeni rizika od skrivanja ili ponovnog počinjenja djela, potrebu da se nastavi lišenje slobode ne može procijeniti iz čisto apstraktnog gledišta, uzimajući u obzir samo težinu djela. (vidi naprijed citirane predmete Ilijkov, stavak 81.; Khudoyorov v. Russia, br. 6847/02, stavak 180., ECHR 2005-X i Belevitskiy v. Russia, br. 72967/01, stavak 101., 1. ožujak 2007.).
Sud primjećuje da su u ovome predmetu nacionalni sudovi opetovano podrobno obrazložili optužbe protiv podnositeljice zahtjeva. Naveli su razmatranja kao što su činjenica da je navodno kriminalno djelovanje podnositeljice zahtjeva bilo poduzeto u njenoj ulozi kao jedne od voditeljica vojne jedinice, da je trajalo kroz dulje vremensko razdoblje, da je bilo motivirano nacionalnom mržnjom i da je način na koji su civili bili ubijani bio izuzetno brutalan i nemilosrdan. Tako se ne može reći da su osnove na koje se pozivaju nacionalni sudovi bile navedene in abstracto. Te su osnove bile opravdane osobitom težinom konkretnih okolnosti u predmetu o kojemu je riječ, kako je to objašnjeno odlukama nacionalnih vlasti kojima je određen i produljivan pritvor podnositeljice zahtjeva, a osobito odlukama Vrhovnog suda od 11. svibnja 2007. (vidi stavak 48. ove presude) i od 22. veljače 2008. godine (vidi stavak 54. ove presude), kao i odlukom Županijskog suda u Zagrebu od 12. veljače 2008. godine (vidi stavak 53. ove presude). Nadalje, nacionalni sudovi nisu ni u kojem trenutku odredili ili produljili pritvor podnositeljice zahtjeva na jednakim ili stereotipnim osnovama (suprotno vidi predmet Fırat v. Turkey, br. 37291/04, stavak 15., 30. lipanj 2009.). Stoga Sud, uzimajući u obzir osobite okolnosti ovoga predmeta, smatra da je težina očekivane kazne, uzeta zajedno s ostalim osnovama na koje su se pozvale vlasti, i to poglavito prirodom optužbi protiv podnositeljice zahtjeva, sigurno bila važna (vidi, usporedbom, predmet Dudek v. Poland, br. 633/03, stavak 38., 4. svibanj 2006.
Sud u ovome predmetu smatra da su vlasti bile suočene s teškim zadatkom utvrđivanja činjenica i stupnja navodne odgovornosti sedam okrivljenika, koji su bili optuženi za iznimno teška djela. U takvim okolnostima Sud prihvaća da je potreba pribavljanja velike količine dokaza iz mnogo izvora predstavljala mjerodavnu i dostatnu osnovu za pritvor podnositeljice zahtjeva za vrijeme dok joj je trajalo suđenje u kaznenom postupku.
Sud također primjećuje da su nacionalni sudovi ispitali bi li neka alternativna mjera, kao što je kućni zatvor podnositeljice zahtjeva, mogla ispuniti istu svrhu kao i njen pritvor (vidi, na primjer, odluku Vrhovnog suda od 11. svibnja 2007., citiranu u stavku 48. ove presude, i Županijskog suda u Zagrebu od 12. veljače 2008., citiranu u stavku 53. ove presude). Sud isto tako prihvaća da su nacionalni sudovi ispitali i mjerodavna pitanja, vezana za trajanje i osnovu pritvora podnositeljice zahtjeva, i da je Ustavni sud, nakon što je podnositeljica zahtjeva provela jednu godinu i jedanaest mjeseci u pritvoru, utvrdio da osnove za njen pritvor više nisu bile dostatne i naložio njeno trenutno puštanje na slobodu. Tako je okončao situaciju kojoj podnositeljica zahtjeva prigovara.
S obzirom na osobite okolnosti ovoga predmeta, Sud također ponavlja svoju ustaljenu sudsku praksu prema kojoj se pitanje je li razdoblje pritvora razumno ne može ocjenjivati u apstraktnom smislu. Razumnost duljine pritvora okrivljenika treba ocjenjivati u svakom predmetu prema posebnim značajkama tog predmeta (vidi, između mnogih drugih izvora prava predmet Labita v. Italy [GC], br. 26772/95, stavak 152., ECHR 2000IV).
Tako je, na primjer, u predmetu Miernicki v. Poland (br. 10847/02, stavak 62., 27. listopad 2009.), u kojem je utvrdio da pritvor podnositelja zahtjeva koji je trajao dvije godine, šest mjeseci i trinaest dana nije bio prekomjeran, Sud presudio:

"62. Podnositelj zahtjeva bio je optužen za brojna djela krijumčarenja počinjena u organiziranoj i naoružanoj skupini (vidi stavak 12. ove presude).

Po mišljenju Suda, činjenica da se u tom predmetu radilo o pripadniku takve kriminalne skupine treba biti uzeta u obzir pri ocjeni je li poštovan članak 5., stavak 3. (vidi predmet Bąk v. Poland, br. 7870/04, stavak 57., 16. siječanj 2007).”

Kao i tamo, i u ovome predmetu Sud smatra da je činjenica da je podnositeljica zahtjeva bila optužena za ratne zločine protiv civilnog stanovništva, navodno počinjene kroz dugo vremensko razdoblje, kao jedna od vođa organizirane skupine, značajna.

U svjetlu činjenice da je pritvor podnositeljice zahtjeva, s osnove osobito teškog načina na koji su navodna djela bila počinjena i s osnove težine zapriječene kazne, trajao jednu godinu i pet mjeseci i činjenice da se optužba protiv nje ticala kaznenog djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva te da je uključivala vrlo ozbiljne tvrdnje kao što je nezakonito uhićivanje i ubijanje jednog broja pojedinaca, Sud smatra da je osobita težina navodnog načina na koje je djelo bilo počinjeno bila mjerodavna osnova za pritvor podnositeljice zahtjeva od 16. travnja 2007. do 17. rujna 2008. godine (vidi, kao usporedbu naprijed citirani predmet Dudek)

(c) Vođenje postupka

Ostaje utvrditi jesu li nacionalne vlasti pokazale "posebnu revnost" u vođenju postupka. U tom pogledu Sud prvo primjećuje da je kazneni predmet o kojemu je riječ složen predmet. Prima na znanje težinu optužbi podnesenih protiv podnositeljice zahtjeva. Tijekom postupka je trebalo izvesti veliki broj dokaza. Tako je složenost predmeta nedvojbeno produljila njegovo ispitivanje i pridonijela duljini pritvora podnositeljice zahtjeva (vid, kao usporedbu, naprijed citirani predmet Dudek, stavak 36.).
Sud primjećuje da je istraga započela dana 22. listopada 2006. godine i da je završila krajem ožujka 2007. godine, te je tako trajala manje od pet mjeseci, u kojem je razdoblju istražni sudac izveo dokaze saslušanjem velikog broja svjedoka i sastavio jako veliki spis predmeta. Suđenje podnositeljici zahtjeva je započelo dana 16. travnja 2007. godine, a puštena je na slobodu dana 17. rujna 2008. godine. Tako je dio suđenja mjerodavan za pitanje pritvora podnositeljice zahtjeva trajao jednu godinu i pet mjeseci.
Sud nadalje primjećuje da je prvo ročište održano u listopadu 2007. godine. Sud smatra da je raspravnom sudu za pripremu suđenja bila potrebna određena količina vremena. S obzirom na veličinu spisa predmeta i veliki broj važnih dokumenata u njemu, Sud je voljan prihvatiti da činjenica da su prva ročišta održana u listopadu 2007. godine, oko šest mjeseci nakon što je bila podignuta optužnica, izgleda razumna u tim okolnostima. Daljnja ročišta do puštanja podnositeljice zahtjeva na slobodu u rujnu 2008. godine održavana su u redovitim razmacima (ukupno pedeset dva ročišta na kojima je izveden dokaz saslušanjem pedeset tri svjedoka kao i sedam okrivljenika).
Nakon što je podnositeljica zahtjeva puštena na slobodu, suđenje je nastavljeno te je dana 7. svibnja 2009.godine sud donio svoju presudu utvrdivši da je podnositeljica zahtjeva kriva, te ju osudio na sedam godina zatvora. Žalbeni postupak je trenutačno u tijeku pred Vrhovnim sudom.
Sud smatra da su nacionalni sudovi vodili kazneni postupak u skladu sa zahtjevima učinkovitosti i da se stoga domaće vlasti ne može kritizirati da nisu pokazale traženu "posebnu revnost" u postupanju s predmetom podnositeljice zahtjeva. Stoga nije došlo do povrede članka 5., stavka 3. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 5., STAVKA 4. KONVENCIJE

Podnositeljica zahtjeva također prigovara da postupak povodom njenih žalbi protiv rješenja o određivanju pritvora koja su bila izdavana protiv nje nije zadovoljio zahtjeve članka 5., stavka 4. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

"Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito".

1. Tvrdnje stranaka

Podnositeljica zahtjeva tvrdi da je Ustavni sud odbacio njenu ustavnu tužbu od 25. ožujka 2008. godine podnesenu protiv odluka Vrhovnoga suda do 22. veljača 2008. godine i Županijskog suda u Zagrebu od 12. veljača 2008. godine kao nedopuštenu samo s osnove što je u međuvremenu bila donesena nova odluka kojom je produljen njen pritvor. Po mišljenju podnositeljice zahtjeva, takva je praksa protivna zahtjevima iz članka 5., stavka 4. i članka 13. Konvencije.
Vlada tvrdi da su nadležni sudovi često preispitivali pritvor podnositeljice zahtjeva proprio motu i da je podnositeljica zahtjeva imala i mogućnost zatražiti na temelju domaćega prava donošenje rješenja o ukidanju svoga pritvora. Podnositeljica zahtjeva je uvijek mogla uložiti žalbu Vrhovnom sudu protiv svake odluke kojom joj je produljen pritvor i o njenim se žalbama brzo odlučivalo. Glede ovlasti Ustavnog suda u stvarima koje se tiču pritvora Vlada tvrdi da je taj sud bio ovlašten preispitati odluke kojima je određen i produljivan pritvor i ukinuti takve odluke ako utvrdi da su povrijedile pravo na osobnu slobodu, kako je ono zajamčeno Ustavom i Konvencijom. Međutim, zahtjevi članka 5., stavka 4. u Hrvatskoj su zadovoljeni sudskom zaštitom od strane nižih sudova, do uključno Vrhovnog suda, i ne mogu ići tako daleko da budu primjenjivi na postupak po ustavnoj tužbi.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

Sud ponavlja da je svrha članka 5., stavka 4. osigurati da osobe koje su uhićene i pritvorene imaju pravo na sudski nadzor nad zakonitošću mjere kojoj su time podvrgnute (vidi, mutatis mutandis, De Wilde, Ooms and Versyp v. Belgium, 18. lipnja 1971., stavak 76., Series A br. 12 i Ismoilov and Others v. Russia, br. 2947/06, stavak 145., 24. travnja 2008.). Neko pravno sredstvo mora biti dostupno dok je neka osoba u pritvoru, kako bi se toj osobi omogućilo dobiti brzo sudsko preispitivanje zakonitosti pritvora, koje može dovesti, kad je to odgovarajuće, do njegovog ili njezinog puštanja na slobodu. Postojanje pravnog sredstva koje traži članak 5., stavak 4. mora biti dovoljno izvjesno, ne samo u teoriji nego i u praksi, bez čega će mu nedostajati pristupnost i djelotvornost koja se traži u svrhu te odredbe (vidi, mutatis mutandis, predmet Stoichkov v. Bulgaria, br. 9808/02, stavak 66. in fine, 24. ožujak 2005. i Vachev v. Bulgaria, br. 42987/98, stavak 71., ECHR 2004-VIII). Dostupnost nekog pravnog sredstva podrazumijeva, inter alia, da okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile moraju biti takve da podnositeljima zahtjeva pruže stvarnu mogućnost korištenja toga pravnog sredstva (vidi, mutatis mutandis, predmet Čonka v. Belgium, br. 51564/99, stavci 46. i 55., ECHR 2002 -I).

(b) Primjena ovih načela na ovaj predmet

Sud prvo primjećuje da na temelju mjerodavnog domaćeg prava istražni sudac mora preispitivati pritvor tijekom istrage nakon mjesec dana i onda ponovno nakon dva mjeseca i tri mjeseca (članak 107. Zakona o kaznenom postupku). Nakon podizanja optužnice, pritvor mora biti podvrgnut sudskom preispitivanju svaka dva mjeseca. Sud primjećuje da su u okolnostima ovoga predmeta domaći sudovi u mnogo navrata razmatrali zakonitost pritvora podnositeljice zahtjeva.
Podnositeljica zahtjeva je mogla uložiti zahtjeve za svoje puštanje na slobodu. Mogla je podnijeti žalbu Vrhovnom sudu protiv svake odluke Županijskog suda u Zagrebu kojom joj je produljen pritvor. Sud nalazi da su nacionalni sudovi povremeno i automatski preispitivali pritvor podnositeljice zahtjeva i dali obrazloženja za njegovo produljenje. Svaki je puta podnositeljica zahtjeva mogla podnijeti žalbu Vrhovnom sudu kao i ustavnu tužbu. Međutim, Sud primjećuje da Ustavni sud prema svojoj sudskoj praksi odbacuje kao nedopuštenu svaku ustavnu tužbu kada je u međuvremenu, prije nego on donese svoju odluku, donesena nova oduka kojom je produljen pritvor. Tako je ustavna tužba podnositeljice zahtjeva od 25. ožujka 2008. odbačena kao nedopuštena s tih osnova. Sud se stoga mora baviti pitanjem jesu li odluke Ustavnog suda od 29. svibnja 2008. godine u skladu sa zahtjevima članka 5., stavka 4. Konvencije.
S tim u vezi Sud ponavlja da prema njegovoj sudskoj praksi članak 5., stavak 4., kao i članak 6., stavak 1., u sebi sadrži pravo na pristup sudu, koje može biti podložno samo razumnim ograničenjima koja ne narušavaju samu njegovu bit (vidi predmete Shishkov v. Bulgaria, no. 38822/97, stavci 82.-90., ECHR 2003-I i Bochev v. Bulgaria, br. 73481/01, stavak 70.).
Nadalje, članak 5., stavak 4. ne tjera države ugovornice da postave drugu razinu nadležnosti za preispitivanje zahtjeva za puštanje iz pritvora. Ipak, država koja uspostavi takav sustav mora, u načelu, pritvorenicima dati ista jamstva u žalbenom postupku kao i u prvom stupnju (vidi predmete Toth v. Austria, 12. prosinca 1991., stavak 84., Series A br. 224; Rutten v. the Netherlands, br. 32605/96, § 53, 24. srpnja 2001.; Lanz v. Austria, br. 24430/94, stavak 42., 31. siječnja 2002. i Svipsta v. Latvia, br. 66820/01, stavak 129., ECHR 2006-III). Sud smatra da se ovo isto primjenjuje u sustavu koji predviđa ustavnu tužbu protiv odluka kojima se određuje i produljuje pritvor.
Međutim, iako dozvoljava ustavnu tužbu, hrvatski sustav ostavlja mogućnost Ustavnom sudu da čeka novu odluku o produljenju pritvora i da tada odbaci ustavnu tužbu protiv prethodne odluke kao nedopuštenu. Tako iako je podnositeljica zahtjeva podnijela ustavnu tužbu protiv odluke Vrhovnoga suda od 22. veljača 2008. godine Ustavni sud nije o toj ustavnoj tužbi odlučio do 29. svibnja 2008. godine, a tada je tu ustavnu tužbu odbacio kao nedopuštenu jer je u međuvremenu bila donesena nova odluka. Sud nalazi da se o ustavnoj tužbi od 25. ožujka 2008. godine nije dovoljno brzo odlučilo i da je bilo dozvoljeno da pitanje ustavnosti njenog pritvora ostane neriješeno.
Po mišljenju Suda, to što Ustavni sud nije odlučio dovoljno brzo o ustavnoj tužbi podnositeljice zahtjeva onemogućilo je pravilno i smisleno funkcioniranje sustava za preispitivanje njenog pritvora, kako je propisano nacionalnim pravom. Odbacivši ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva kao nedopuštenu samo zbog toga što je u međuvremenu bila donesena nova odluka kojom se produljuje njen pritvor, Ustavni sud nije zadovoljio zahtjev "da okolnosti koje vlasti dobrovoljno stvore moraju biti takve da podnositeljici zahtjeva pruže stvarnu priliku iskoristiti to pravno sredstvo (vidi predmet Peša v. Croatia, br. 40523/08, stavak 126., 8. travnja 2010.). Tako nije ispunio svoju obvezu iz članka 5., stavka 4. Konvencije da preispita zakonitost pritvora podnositeljice zahtjeva. Stoga je došlo do povrede te odredbe.

III PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Članak 41. Konvencije propisuje kako slijedi:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

Podnositeljica zahtjeva potražuje 80.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.
Vlada smatra da je taj iznos prekomjeran i nepotkrijepljen dokazima.
Uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga predmeta Sud prihvaća da je podnositeljica zahtjeva pretrpjela nematerijalnu štetu koja ne može biti nadoknađena samo utvrđenjem povrede. Odlučujući na pravičnoj osnovi Sud podnositeljici zahtjeva dosuđuje iznos od 1.000 EUR na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat podnositeljici zahtjeva.

B. Troškovi i izdaci

Podnositeljica zahtjeva također potražuje 60.000 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima, 54.200 EUR na ime svojih obiteljskih posjeta zatvoru te telefonskih i poštanskih izdataka povezanih s boravkom u zatvoru, 3.700 EUR na ime svojih životnih troškova u zatvoru i 51.850 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom, uz 3.921,50 EUR na ime poreza na posljednji iznos.
Vlada tvrdi da podnositeljica zahtjeva nema pravo na naknadu bilo kojih troškova i izdataka pred nacionalnim sudovima te također smatra da je potraživani iznos na ime troškova i izdataka pred Sudom prekomjeran.
Prema sudskoj praksi Suda, podnositeljica zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpjela i da je njihova visina bila razumna. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje, i naprijed navedene kriterije, Sud prihvaća da cilj kaznenog postupka protiv podnositeljice zahtjeva nije bio ispraviti situaciju koja je dovela do povrede koju je utvrdio. S druge strane, Sud smatra razumnim dosuditi, uz već odobrenu pravnu pomoć, iznos od 2.000 EUR za postupak pred Sudom uvećan za sav porez koji bi joj mogao biti razrezan na taj iznos.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD

Presuđuje s četiri glasa prema tri da nije došlo do povrede članka 5., stavka 3. Konvencije.

Presuđuje jednoglasno da je došlo do povrede članka 5., stavka 4. Konvencije.

Presuđuje s četiri glasa prema tri
1. da tužena država podnositeljici zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, slijedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja:
  1. 1.000 EUR (tisuću eura), na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi se podnositeljici zahtjeva mogli zaračunati;
  2. 2.000 EUR (dvije tisuće eura) na ime troškova i izdataka, uvećanih za sve poreze koje bi se podnositeljici zahtjeva mogli zaračunati;
2. da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

Odbija s četiri glasa prema tri preostali dio zahtjeva podnositeljice zahtjeva za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 2. prosinca 2010. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

André Wampach Christos Rozakis

zamjenik tajnika predsjednik

U skladu s člankom 45., stavkom 2. Konvencije i Pravilom 74., stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi dodaje izdvojeno mišljenje sudaca Rozakisa, Malinvernija i Nicolaoua.

C.L.R.

A.M.W.

DJELOMIČNO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDACA ROZAKISA, MALINVERNIJA I NICOLAOUA

Suglasni smo s većinom da je pritvor podnositeljice zahtjeva koji se protezao kroz cijelo razdoblje istrage od 18. listopada 2006. do 16. travnja 2007. godine bio opravdan. U tom pogledu primjećujemo da iako su se domaći sudovi pozvali i na članak 102., stavak 1. točku 2. i na članak 102., stavak 1. točku 4. Zakona o kaznenom postupku kako bi opravdali pritvor (vidi izvatke iz stavaka 33. i 38. presude, kao i ono što je navedeno u stavcima 39. i 40.) većina je, potpuno u pravu, potvrdila pritvor jedino na osnovi predviđenoj u članku 102., stavku 1. točki 2., da bi podnositeljica zahtjeva, u slučaju da je bila puštena na slobodu prije dovršetka istrage, bila mogla "utjecati na svjedoke". U presudi se ne navodi osnova iz članka 102., stavaka 1., točke 4. kao dodatno opravdanje za to razdoblje pritvora. U stvari, u presudi se o toj osnovi ne kaže ništa.

No ipak, za naknadno razdoblje pritvora - pritvora prije suđenja koje je započelo kad je podignuta optužnica dana 16. travnja 2007. godine domaći sudovi su opravdali pritvor podnositeljice zahtjeva u cijelosti na temelju članka 102., stavka 1. točke 4., a većina prihvaća to opravdanje kao valjano. Mi ne možemo dijeliti to mišljenje. Nije sugerirano da bi članak 102., stavak 1. točka 4. mogao biti primjenjiv na kasnije razdoblje, ali ne i na prijašnje, i izvjesno je da ne postoji ništa što bi ukazivalo na takvu crtu razgraničenja. Potrebno je vidjeti što sadrži ova odredba, i mi predlažemo, radi boljega razumijevanja njenog učinka, staviti je u kontekst sveukupne strukture članka 102., stavka 1.

Članak 102.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti

ako postoje okolnosti koje upućuju na opasnost da će pobjeći (krije se, ne može se utvrditi njezina istovjetnost i dr.);
ako postoji osnovana sumnja da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivače;
ako osobite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će počiniti kazneno djelo kojim prijeti;
ako su u pitanju kaznena djela: ubojstva, razbojništva, silovanja, terorizma, otmice, zlouporabe opojnih droga, iznude ili kojega drugoga kaznenog djela za koje zakon propisuje mogućnost izricanja kazne zatvora u trajanju od osam ili više godina, ako je to opravdano zbog načina izvršenja ili drugih posebno teških okolnosti djela.

Prilično je očito da se pritvor može temeljiti na bilo kojoj od četiri naprijed navedene osnove iz članka 102., stavka 1. samoj, no jednako je očito da članak 102., stavak 1. točka 4. upućuje samo na težinu djela i strogost kazne. Uopće se ne bavi opasnošću od bijega. To isključivo spada u primjenu članka 102., stavka 1., točke 1. Mi mislimo da to trebamo naglasiti, tako da se ne bi smatralo da bi upućivanje na težinu stvarnog djela i vjerojatnu oštrinu kazne moglo također, prečicom, uključivati i opasnost od bijega optuženice. U stvari, domaći sudovi nisu nikada to niti nagovijestili i nema nikakvog razloga misliti da se u slučaju da su razmišljali o takvoj mogućnosti oni ne bi pozvali i na članak 102., stavak 1. točku 1.

Jasno je da su se tijekom cijeloga razdoblja prije suđenja domaći sudovi pozivali isključivo na težinu djela za koje je ona bila optužena i na vjerojatnu kaznu, stavljajući naglasak na groznu narav čina za koje je optužena i na činjenicu da su ti čini bili motivirani nacionalnom mržnjom usmjerenom protiv nedužnih civila. Ovo se vidi iz slijedećih izvadaka, uzetih iz odluka Vrhovnog suda od 11. svibnja 2007. godine (vidi stavak 48. presude):

“ Odlučivanje o daljnjoj primjeni mjere pritvora, svodi se isključivo na sagledavanje elemenata koji u okviru činjeničnog supstrata optužnice upućuju na zaključak da u konkretnom slučaju…način na koji je kazneno djelo počinjeno ili postojanje posebno teških okolnosti djela, opravdava primjenu mjere pritvora po osnovi iz čl. 102. st. 1. toč. 4. Zakona o kaznenom postupku…

... Okrivljenicima se stavljaju na teret upravo najteže radnje, uključujući protuzakonito zatvaranje, mučenje i ubijanje civila koji za takav postupak nisu dali nikakvog povoda…

... Svrha određivanja pritvora po zakonskoj osnovi iz [ čl. 102. st. 1. toč. 4. Zakona o kaznenom postupku] je da se osobe čiji postupci izazivaju posebnu moralnu osudu ne zadržavaju na slobodi, a što bi moglo utjecati na javnost na način da bi se umanjilo povjerenje u kazneno pravosuđe.”

Cilj očuvanja povjerenja javnosti u sustav kaznenog pravosuđa, na koji je uputio Vrhovni sud, može objasniti odbijanje zahtjeva podnositeljice zahtjeva da joj pritvor bude zamijenjen kućnim pritvorom. Županijski sud u Zagrebu je u svojoj odluci od 12. veljače 2008. godine rekao da takva mjera nije na raspolaganju u odnosu na pritvor na temelju članka 102., stavka 1., točke 4. Opseg kućnog pritvora je opisao na slijedeći način:

“ Člankom 3. Pravilnika o kućnom pritvora (Narodne novine br. 3 od 07. siječnja 2008.) propisano je da pritvorenikova sloboda i prava, koji se nalazi u kućnom pritvoru mogu biti ograničena u mjeri potrebnoj da se ostvari svrha radi koje je određen kućni pritvor, spriječi bijeg pritvorenika, spriječi ponavljanje, dovršenje,ili počinjenje kaznenog djela kojim on ili ona prijeti, te spriječi komuniciranje pritvorenika s drugim osobama, osim osoba koje s njim ili njom žive ili je opskrbljuju neophodnim potrepštinama za život.”

Međutim, jednako tako primjećujemo da je Ustavni sud, koji je bio zadnji sud pred koji je podnositeljica zahtjeva podnijela svoj prigovor protiv svoga pritvora, dao drugačije tumačenje cilja članka 102., stavka 1., točke 4., rekavši da mu je namjera očuvati javni interes. U svojoj je odluci od 17. rujna 2008. godine, kojom je ukinuo odluke nižih sudova, objasnio da

“ Zbog posebne težine i reakcije javnosti na njih, određena kaznena djela mogu izazivati nemir u društvu koji može opravdati pritvor.”

U odnosu na pritvor podnositeljice zahtjeva (ona je bila jedna od brojnih okrivljenika) Ustavni je sud kritizirao niže sudove na vrlo određen način. Rekao je da:

“Propustom sudova da bez valjanog objašnjenja prema načelu razmjernosti ocijeni prikladnost, nužnost i primjerenost daljnjeg zadržavanja u pritvoru podnositelja po osnovi iz članka 102. st. 1. toč. 4. ZKP-a, podnositeljima je, prema ocjeni Ustavnog suda, povrijeđeno njihovo ustavno pravo na osobnu slobodu.“

Ne samo što je zaključio da u tim okolnostima pravo na osobnu slobodu preteže nad bilo kojim javnim interesom za produljenje pritvora, nego je također iskreno priznao da je pritvor već do tada predugo trajao:

“ Ustavni Sud ocjenjuje da u ovom slučaju (uz nedvojbenu činjenicu prekomjerne duljine dosadašnjeg pritvora), javni interes o produljenju pritvora podnositelja tijekom kaznenog postupka koji se vodi protiv njih – u kojem tek treba odlučiti o njihovoj krivnji za inkriminirana kaznena djela – ne preteže nad pravom na osobnu slobodu zajamčenim Ustavom i Europskom konvencijom o ljudskim pravima .“

Priroda i stvarna težina djela ili težina podignutih optužbi, kao i oštrina kazne koja bi mogla biti izrečena očito su mjerodavni čimbenici koji mogu ukazati, osobito kad državno odvjetništvo ima snažne dokaze, da postoji rizik od bijega ili ponavljanja djela. U takvoj situaciji na nacionalnim je vlastima utvrditi i ocijeniti razne elemente i čimbenike koji su tu uključeni, objasniti svoje zaključke i dati razloge za svoju odluku da odrede pritvor, ili za svoju odluku da dozvole jamčevinu pod strožim uvjetima od uobičajenih. Pri tome se od njih očekuje da postignu ravnotežu između zahtjeva javnog interesa koji može opravdati pritvor i poštovanja pojedinčeve slobode, što se u svim fazama odražava u predmnijevi nevinosti. Stalna sudska praksa Suda ne ostavlja nikakve dvojbe da težina djela, bez obzira na to u kojem je obliku počinjeno djelo i vjerojatna oštrina kazne, same po sebi, bez nečeg više od toga, ne opravdava pritvor, barem ne nakon prvotnoga razdoblja. Čini se da članak 102., stavak 1., točka 4., kako je sastavljen, ne traži više. Stoga ne može predstavljati valjanu osnovu za pritvor. Međutim, pri tumačenju te odredbe, i Vrhovni sud i Ustavni sud pripisali su mu cilj ili svrhu na koju se moramo kratko osvrnuti.

U samo dva predmeta, oba citirana u presudi – a mi nismo svjesni nekih drugih predmeta - Sud je prihvatio da osobita težina djela može otvoriti pitanje javnog reda i opravdati pritvor prije suđenja. Prvi je bio predmet Letellier v. France, 26. lipanj 1991., Serija A br. 207, a slijedio ga je predmet I.A. v. France, 23. rujan 1998., Reports of Judgments and Decisions 1998-VII. Citiramo iz ovoga prvoga (stavak 51.), ali isto je ponovljeno i u drugome (stavak 104.):

"Sud prihvaća da izvjesna djela, zbog njihove osobite težine i reakcije javnosti na njih mogu dovesti do socijalnog nemira koji može opravdati pritvor prije suđenja, barem neko vrijeme. U iznimnim okolnostima o ovome se čimbeniku stoga može voditi računa u svrhu Konvencije, u svakom slučaju u mjeri u kojoj domaće pravo priznaje....pojam remećenja javnog reda uzrokovanog nekim djelom.

Međutim, ta se osnova može smatrati mjerodavnom i dostatnom samo ako se temelji na činjenicama koje mogu pokazati da bi puštanje okrivljenice na slobodu stvarno poremetilo javni red. U to, pritvor će nastaviti biti zakonit jedino ako javni red ostane stvarno ugrožen. On se ne može nastaviti zato da bi se anticipirala presuda koja uključuje lišenje slobode.“

U ovome je predmetu nepotrebno izraziti razmatrano mišljenje o osnovi "očuvanja javnog reda". Čak i kad bismo prihvatili, u svjetlu onoga što je izjavio Ustavni sud, da članak 102., stavka 1., točka 4. priznaje takvu osnovu, domaći sudovi nisu uputili na činjenice koje bi je mogle poduprijeti. Uistinu, županijski sudovi i Vrhovni sud je nikada nisu ni spomenuli.

U naprijed citiranom predmetu I.A. v. France Sud se također bavio pritvorom na osnovi potrebe zaštite okrivljenika. O tome se ovdje nije radilo i o tome nećemo više ništa reći.

Glede mišljenja Vrhovnoga suda da je pritvor na temelju članka 102., stavka 1. točke 4. opravdan kao mjera kojoj je cilj očuvanje povjerenja javnosti u sustav kaznenog pravosuđa, istaknuli bismo da sudska praksa Suda ne predviđa takvu mjeru i mi ne mislimo da bi ju trebalo uvesti. Pravo na osobnu slobodu - pravo u srži jamstva članka 5. Konvencije - mora biti budno štićeno od svih vrsta upada koji ga nagrizaju.

Mi stoga smatramo kako nije dokazano da je pritvor podnositeljice zahtjeva prije suđenja imao zdravu pravnu osnovu i, nadalje, ne smatramo da je u bilo kojem slučaju bio poduprijet mjerodavnim i dostatnim razlozima. Konačno, dozvolite nam uz dužno poštovanje reći da ne vidimo kako netko može doći do zaključka, čak i na osnovi raščlambe na koju se oslanja većina, da duljina pritvora nije premašila ono što je razumno kad je Ustavni sud, koji je razmatrao osobite zahtjeve predmeta, presudio da je podnositeljica zahtjeva u vrijeme donošenja njegove odluke bila predugo u pritvoru.

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF GETOŠ-MAGDIĆ v. CROATIA

(Application no. 56305/08)

JUDGMENT

STRASBOURG

2 December 2010

FINAL

02/03/2011

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Getoš-Magdić v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Christos Rozakis, President,
Nina Vajić,
Anatoly Kovler,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Giorgio Malinverni,
George Nicolaou, judges,
and André Wampach, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 9 November 2010, Delivers the following judgment, which was adopted on the last‑mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 56305/08) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Gordana Getoš-Magdić (“the applicant”), on 27 October 2008.

2. The applicant, who had been granted legal aid, was represented by Ms J. Rinceanu, a lawyer practising in Freiburg, and by her sister, Ms A.M. Getoš. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant alleged that her right to be released pending trial had been violated, that the reasons relied on by the domestic courts for extending her detention had not been relevant and sufficient throughout the detention and that the proceedings to review the lawfulness of her detention had not complied with the requirements of Article 5 § 4 of the Convention.

4. By a decision of 24 June 2010 the Court declared the application partly admissible.

5. The applicant filed further written observations (Rule 59 § 1) on the merits. The Chamber decided, after consulting the parties, that no hearing on the merits was required (Rule 59 § 3 in fine).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6. The applicant was born in 1968 and lives in Osijek.

A. Background to the case

7. In 1991 and 1992 the Osijek Police reported finding, at various locations in Osijek, a number of corpses showing signs that the victims had been murdered. At some point in 2001 the police, at the request of the State Attorney, commenced an inquiry into allegations that during the years 1991 and 1992 a number of civilians had been tortured and executed in Osijek, Croatia. A large number of individuals who had knowledge of these events were interviewed by the police. A voluminous case file was compiled and the inquiry resulted in the identification of the supposed perpetrators, one of whom was the applicant.

8. On the afternoon of 18 October 2006 at about 8 p.m. the applicant, accompanied by her father, arrived at the Osijek Police Department, having answered a telephone call from the chief of the Osijek Police for an interview in connection with a suspicion that she had committed war crimes against the civilian population. The applicant was questioned until the early morning of 21 October 2006.

B. Criminal proceedings against the applicant

1. Investigation

9. On 20 October 2006 the Osijek-Baranja Police Department filed a criminal complaint against five individuals, including the applicant, alleging that there was a reasonable suspicion that during 1991 and 1992 they had committed war crimes against the civilian population.

10. On 21 October 2006 the investigating judge heard evidence from the five suspects.

11. On 22 October 2006 the investigating judge of the Osijek County Court opened an investigation in respect of the applicant and five other suspects in connection with suspected war crimes against the civilian population in 1991 and 1992 in Osijek. Several defendants lodged an appeal against the decision ordering the investigation. The appeals were dismissed on 2 November 2006 by a three-judge panel of the Osijek County Court.

12. On 3 and 13 November 2006 two other investigations in respect of two further suspects were joined to that concerning the applicant.

13. On 3 and 6 November 2006 the investigating judge of the Osijek County Court heard evidence from six witnesses. On 13 November 2006 the investigating judge examined the applicant. Since her counsel denied her further services, the judge appointed new counsel for the applicant.

14. On 24, 27, 29 and 30 November and 1 December 2006 the investigating judge heard evidence from twenty witnesses.

15. On 4 December 2006 the applicant found new counsel for herself.

16. On 5 December 2006 the investigating judge ordered the exhumation of two unidentified corpses for DNA analysis.

17. On 7 December 2006 the investigating judge heard evidence from four witnesses. On 11 December 2006 he heard evidence from two medical experts and six witnesses. On 12, 13 and 14 December he heard evidence from eighteen witnesses. On 15 December 2006 the judge ordered that a forensic examination be carried out. On the same day he heard evidence from a further six witnesses. On 18 December 2006 the forensic expert submitted his report. On the same day the investigating judge heard evidence from six witnesses and on 20 December 2006 from one more witness. On 21 December 2006 the judge heard evidence from the forensic expert. On 22 December 2006 the exhumation of two corpses was carried out.

18. On 28 December 2006 the judge heard evidence from the applicant.

19. On 5 January 2007 medical experts submitted their report on the DNA analysis of the two exhumed corpses.

20. On 12, 17, 22 and 30 January and 1 February 2007 the investigating judge heard evidence from a further eighteen witnesses. On 5 February 2007 the judge held consultations with defence counsel for all defendants. On 7 and 8 February 2007 the judge heard evidence from thirteen witnesses and on 9 February 2007 from two of the defendants. On 14 February 2007 the judge heard evidence from six witnesses. On 15 February 2007 he heard evidence from a medical expert. On 22, 23 and 27 February and 1, 5 and 7 March 2007 the judge heard evidence from one defendant and twenty‑three witnesses. On 22, 27 and 29 March and 2 and 3 April 2007 the judge heard evidence from two defendants and sixteen witnesses.

2. Criminal trial

21. On 16 April 2007 the applicant and six other defendants were indicted before the Osijek County Court for war crimes against the civilian population, an offence under Article 120 of the Croatian Criminal Code. The applicant was accused of the illegal arrest, torture and liquidation of a number of civilians.

22. Between 20 and 30 April 2007 all defendants lodged objections to the indictment (prigovor protiv optužnice). The objections were all dismissed on 22 May 2007 by a three-judge panel of the Osijek County Court and the indictment became final.

23. On 29 May 2007 the Supreme Court transferred jurisdiction to the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) and the proceedings continued before that court.

24. On 26 June 2007 the applicant's counsel informed the Zagreb County Court that she no longer represented the applicant.

25. At the hearings held before the Zagreb County Court on 15, 17 and 18 October and 5 November 2007 the parties gave their lists of evidence, commenting on the evidence proposed by their opponents, and the court decided what evidence from the lists was to be called. At hearings on 3, 4, 5, 7, 14 and 20 December 2007 and 7 and 8 January 2008 the seven defendants gave their evidence.

26. On 11 January 2008 the County Court commissioned a report from a graphology expert. The report was submitted on 17 January 2008.

27. At hearings on 21, 22 and 23 January 2008 five witnesses gave evidence.

28. On 25 January 2008 the County Court carried out an on-site inspection of a house in Dubrovačka Street in Osijek.

29. At hearings on 31 January and 1 February 2008 two witnesses and the expert in graphology gave evidence. On 6 February 2008 the County Court commissioned an additional report from the same expert. The report was submitted on 11 February 2008.

30. At hearings on 13, 14, 15, 18 and 25 February, 13, 14, 20 and 25 March, 24 April, 12, 13, 14, 28, 29 and 30 May, 3, 4, 9, 10, 11, 16, 17, 18 and 23 July, 2, 3, 4, 7, 8, 14 and 15 July, 29 August and 1 and 2 September 2008, thirty-nine witnesses gave evidence, as well as an expert in graphology and a medical expert.

31. On 17 September 2008 the applicant was released, but the criminal trial continued. A judgment was delivered by the Zagreb County Court on 7 May 2009. The applicant was found guilty of committing war crimes against the civilian population and sentenced to seven years' imprisonment. The defendants all lodged appeals and the appeal proceedings are currently pending before the Supreme Court.

C. Decisions concerning the applicant's detention

32. On 19 October 2006 at 1.30 a.m. the police formally arrested the applicant, who had already been on the police-station premises since 8 p.m. on 18 October 2006, and took her into police custody for twenty-four hours, under Article 97 of the Code of Criminal Procedure.

33. On 19 October 2006 an investigating judge of the Osijek County Court ordered her to be held in police custody for a further twenty-four hours, until 1.30 a.m. on 21 October 2006, under Article 98 § 1 of the Code of Criminal Procedure. The relevant part of the decision reads:

“In the submission ... of 19 October 2006 the Osijek-Baranja Police Department, Criminal Police Division, informed this investigating judge that police questioning of the suspect Gordana Getoš-Magdić had been carried out in connection with the criminal offence set out in Article 120 § 1 of the Criminal Code, committed in the territory of the city of Osijek in 1991 and 1992.

They allege that Gordana Getoš-Magdić was arrested on 19 October 2006 at 1.30 a.m. in connection with a reasonable suspicion that she had committed the said criminal offence and that ... several other members of the [military] squad under her command had also been arrested; [they] were giving their statements on fresh relevant facts and indications, which additionally confirmed the reasonable suspicion that Gordana Getoš-Magdić had committed the said criminal offence; the identification of other members of that squad was also under way, as was identification of the murder victims whose identity had not yet been established, for all of which the first twenty-four hours after the arrest did not suffice. Therefore they ask that the detention in police custody be extended.

The request is well-founded.

The documents in the case file of this court, no. Kio-170/06, which also contains the police case file ..., show that a reasonable suspicion that Gordana Getoš-Magdić committed the criminal offence with which she has been charged arises from the defence given by M.S. ...

Since a police investigation has been carried out in order to establish the identity of the other member of the [military] squad under the command of Gordana Getoš-Magdić and since several members of that squad have also been arrested and the interviews with them are ongoing, and since it is necessary to identify the victims ..., it is obvious that the first twenty-four hours following the arrest could not suffice for these tasks and that a further twenty-four hours in police custody is necessary and sufficient for collecting [further] information on the evidence. In respect of the suspect Gordana Getoš-Magdić, the grounds for detention under Article 102 § 1(2) of the Code of Criminal Procedure exist for the time being because there is a reasonable suspicion that, in order to exculpate herself, she could hinder the criminal proceedings by suborning witnesses. Grounds for detention also exist under Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure since the criminal offence [for which she is being held] falls within the category of offences set out in Article 181 of the Code of Criminal Procedure, that is, the criminal offence under Title XII of the Criminal Code, which carries a sentence of imprisonment for twenty years. In view of the fact that [the charges involve allegations of] liquidation by firearms, after which the corpses were thrown into the river Drava, actions typical of an execution, the court finds that these [factors] characterise the circumstances of the offence as serious and thus call for a custodial measure ...”

34. On 21 October 2006 at 1 a.m. the investigating judge of the Osijek County Court, relying on Article 98 of the Code of Criminal Procedure, ordered an extension of the applicant's detention in police custody for forty-eight hours, until 23 October 2006 at 1 a.m.

35. On 22 October 2006 the investigating judge of the Osijek County Court ordered the detention of the applicant and four other suspects for a further month, until 1.30 a.m. on 19 November 2006. The relevant part of the decision reads:

“Since it is necessary to interview a large number of witnesses during the investigation, many of whom are members of the Croatian Army, that is, colleagues of the defendants, the court finds that there is a reasonable suspicion that the defendants, if at large, might suborn these witnesses; this fulfils the conditions for detention under Article 102 § 1(2) of the Code of Criminal Procedure.

Furthermore, the first to fifth defendants are suspected of having committed the criminal offence set out in Article 120 § 1 of the Criminal Code, which carries a sentence of twenty years' imprisonment, in that they illegally arrested some individuals of Serbian origin, then illegally interrogated and ill-treated them, after which they bound their hands and mouths with self-adhesive tape and took some of them to the banks of the river Drava, where they killed them with shots from firearms and threw their bodies into the river Drava. Therefore, since these are actions typical of an execution, the court finds that the circumstances of the offence can be characterised as particularly serious and thus call for a custodial measure ...”

36. On 22 October 2006 the applicant was transferred to Zagreb Prison. The proceedings continued before the Osijek County Court, about three hundred kilometres away.

37. On 25 October 2006 the applicant lodged an appeal against the decision of 22 October 2006 ordering her detention. She argued that she had cooperated with the investigative bodies and admitted that she had committed the offences of which she was accused, and that therefore the same purpose might have been achieved through other measures such as home detention, bail or preventive measures. Furthermore, she was ready to hand over her passport. She further stressed her young age and that she was the mother of a minor child who, owing to her age and health, had constant need of a mother's presence, and that she, the applicant, contributed to the subsistence of her family.

38. On 31 October 2006 the appeal was dismissed by a three-judge panel of the Osijek County Court. The relevant part of the decision reads:

“Contrary to the allegations in the defendants' appeals, the investigating judge correctly found that the legal grounds for the defendants' detention under Article 102 § 1 (2 and 4) of the Code of Criminal Procedure did exist.

There is a reasonable suspicion that the defendants committed a criminal offence against humanity and international law, namely war crimes against the civilian population as set out under Article 120 § 1 of the Criminal Code. A decision by the investigating judge ... of 22 October 2006 ordered that an investigation be carried out in respect of the said defendants, in connection with a reasonable suspicion that in the period from the middle of October to the end of December 1991 in Osijek, during the defence of the city from the joint aggression by the Y[ugoslav] P[eople's] A[rmy] and rebels from the local Serbian population against the constitutional order of the Republic of Croatia, they [acted] contrary to Article 3 of the [Fourth] Geneva Convention Relative to the Protection of Civilian Persons in Time of War and Article 4 §§ 1 and 2(a), Article 5 § 3 and Article 13 § 2 of the Protocol Additional to the Geneva Conventions of 12 August 1949 Relating to the Protection of Victims of Non-International Armed Conflicts (Protocol II), in that B.G., as the secretary of the Secretariat for People's Defence of the Osijek Municipality, acting as the de facto, and from 7 December 1991 also the formal, commander-in-chief of the defence of the city of Osijek, ordered the first defendant, I.K., and the ... defendant Gordana Getoš‑Magdić to form a [military] squad of dependable and loyal persons for special reconnaissance and sabotaging tasks, which would be under his supervision. After they had formed such a squad, on a number of occasions he illegally ordered them to arrest civilians of Serbian origin, and ordered their ill-treatment and killing; the first defendant, I.K., as the squad commander, and the ... defendant, Gordana Getoš‑Magdić, as commander of one of the subdivisions of the squad, accepted and carried out these orders or transmitted them to the members of the squad ...

The investigating judge's order accepted a request by the Osijek County State Attorney's Office to hear evidence from thirty-one persons in connection with the commission of the said criminal offences ... Furthermore, the investigation order states that some of these witnesses had been members of the same squad as the defendants ... None of the witnesses has been examined so far. Therefore, the investigating judge's conclusion that, once at large, the defendants might hinder the criminal proceedings by suborning witnesses was justified. There is therefore a legal ground for detention under Article 102 § 1 (2) of the Code of Criminal Procedure.

Furthermore, in view of the manner in which the criminal offences of which the defendants were accused had been committed, and because of a reasonable suspicion that they had committed the criminal offence of war crimes against the civilian population, carrying a sentence of twenty years' imprisonment, and in view of the illegal arrests, interrogations and ill-treatment, binding of hands and mouths [of the victims] with self-adhesive tape and subsequent liquidation of a large number of civilians, the investigating judge correctly found that these factors, taken together, characterised the circumstances of the offence as particularly serious and held that detention was necessary because the legal grounds set out in Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure had been fulfilled.”

39. On 17 November 2006 the investigating judge of the Osijek County Court extended the detention of the applicant and four other defendants until 19 January 2007, again on the grounds set out in Article 102 § 1(2) and (4) of the Code of Criminal Procedure. This decision was upheld by a three-judge panel of the Osijek County Court on 29 November 2006.

40. On 22 December 2006 the applicant was transferred to Osijek Prison.

41. On 18 January and 17 February 2007 the investigating judge of the Osijek County Court again extended the detention of the applicant and four other defendants, on the grounds set out in Article 102 § 1(2) and (4) of the Code of Criminal Procedure.

42. On 3 April 2007 the applicant requested that her detention measure be lifted.

43. On 16 April 2007 the Osijek County State Attorney's Office filed an indictment against the applicant in the Osijek County Court, on charges of having committed war crimes against the civilian population. On the same day a three-judge panel of the Osijek County Court ordered the applicant's further detention under Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure. The relevant part of the decision reads:

“Defence counsel for the third defendant, Gordana Getoš-Magdić, relied in particular on the health ailments of the defendant and her minor child. She argued that the same aim could have been achieved by preventive measures.

...

In the indictment filed by the Osijek County State Attorney ... on 16 April 2007 the defendants ... were accused of having ordered killings and ill-treatment of members of the civilian population, ... and thus of committing a criminal offence against humanity and international law – war crimes against the civilian population – as set out in Article 120 § 1 of the Criminal Code. The factual description from the indictment alleged that in November and December 1991 in Osijek, in the period when the city was being defended from the joint aggression by the YPA and the paramilitary formations of the rebel local Serbian population against the constitutional order of the Republic of Croatia, the defendants had acted contrary to Article 3 of the [Fourth] Geneva Convention relative to the Protection of Civilian Persons in Time of War, as well as Article 4 §§ 1 and 2(a), Article 5 § 3 and Article 13 § 2 of the Protocol Additional to the Geneva Conventions of 12 August 1949 relating to the Protection of Victims of Non-International Armed Conflicts (Protocol II), in that the first defendant, B.G., initially as the secretary of the Secretariat for People's Defence of the Osijek Municipality and from 7 December 1991 as the commander-in-chief of the defence of the city of Osijek, the second defendant, I.K., as a commander of the special [military] squad for reconnaissance and sabotaging tasks, the third defendant, Gordana Getoš‑Magdić, as a commander of one of the subdivisions of that squad and the fourth to seventh defendants as members of that subdivision, had participated in illegal arrests, kidnappings, inhuman treatment and killings of civilians of Serbian origin. In November and December 1991 in Osijek, they had arrested an unknown man, and bound with self-adhesive tape J.G., M.K., S.V., an unknown woman and B.G., and had taken them to the banks of the river Drava. Once there they had shot them in the head with firearms and thrown their bodies into the river. They had also taken B.L. and A.Š. to 30 Dubrovačka Street, where they had struck A.Š. all over his body, and had then taken them to the banks of the Drava, where they had shot them with firearms before throwing them into the river. They had beaten M.S., thus causing him multiple injuries, and had then tied him up with rope and killed him by throwing him from a railway bridge into the Drava. They had arrested P.L., taken him to the banks of the Drava, shot him with firearms and thrown [his body] into the river. They had arrested R.R. and taken him to 30 Dubrovačka Street and then to the banks of the Drava, where they had shot him at least twice with firearms and thrown him into the river, but he had nevertheless survived; [the defendants] had thus committed the criminal offence of war crimes against the civilian population under Article 120 § 1 of the Criminal Code.

The existence of a reasonable suspicion that the defendants committed a criminal offence is a general ground for ordering and extending their detention.

The said criminal offence carries at least five years' imprisonment or imprisonment for twenty years. Taken together, the above-mentioned circumstances of the offence, involving particularly brutal and ruthless actions by the defendants against the victims, constitute particularly serious circumstances, which require that the custodial measure imposed on the defendants ... be extended ... under the legal grounds set out in Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure.

...”

44. In an appeal of 19 April 2007 the applicant argued, inter alia, that the court had failed to give adequate reasons for the necessity of her detention, particularly in view of her difficult health and family situation. She relied on medical documentation showing that she had suffered from post-traumatic stress disorder since 1999, together with back problems and epilepsy. She also relied on medical documentation showing that her daughter, born in 1999, suffered from nightmares.

45. On 27 April 2007 the Supreme Court quashed the impugned decision on the ground that the County Court had failed to give adequate reasons for extending the applicant's detention and that the reasons given had been contradictory.

46. On 30 April 2007 a three-judge panel of the Osijek County Court extended the applicant's detention on the grounds set out in Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure. The relevant part of the decision reads:

“This panel finds that since the last decision on detention ordered under Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure there have been no significant changes as regards the relevant circumstances in respect of the defendant ... Gordana Getoš‑Magdić. That is to say that the acts of which the defendants are accused, as regards their modus operandi and entire criminal activity, surpassed the usual manner of committing the criminal offence of war crimes against the civilian population. This is indicated by the facts in the indictment showing that the defendants had acted as an organised group, had been mutually connected and that [their acts] had all been motivated by national hatred. ...”

47. In an appeal of 5 May 2007 the applicant reiterated her previous arguments.

48. On 11 May 2007 the Supreme Court dismissed the appeal. The relevant part of the decision reads:

“At this stage of the proceedings, now that the indictment has been lodged ... this court considers that there is a high degree of suspicion that the defendants committed the criminal offences with which they have been charged. The decision on their further detention must be based exclusively on an assessment of the elements which, judging from the facts alleged in the indictment, might lead to the conclusion that in this case ... the manner in which the offence was committed, or the fact that it was committed in particularly serious circumstances, justify detention under Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure.

The defendants are correct in their assertion that the gravity of the offence in itself does not suffice to conclude that there are particularly serious circumstances which make detention necessary. However, the first-instance court found that such circumstances did exist on the basis of the concrete facts and acts of which the defendants are accused. The criminal offence of war crimes against the civilian population may be constituted by various acts. The defendants have been charged with the gravest acts, involving illegal arrests, ill-treatment and killings of civilians who had not given any cause for such acts. All the victims were citizens of Osijek, whose security the first defendant was under an obligation to defend, a fact correctly pointed out by the first-instance court when assessing the gravity of the charges against him.

The Supreme Court considers the finding of the first-instance court that the offence was committed in particularly serious circumstances to have been correct. The charges against the defendants include the fact that, on the order of the first defendant, B.G., the defendants I.K. and Gordana Getoš-Magdić formed a [military] squad for special reconnaissance and sabotaging tasks and ordered the members of the squad to illegally arrest civilians of Serbian and other national origins, torture and kill them, which orders the defendants M.S., D.K., T.V. and Z.D. carried out. Thus they, tempore criminis, organised the liquidation of the civilian population in that territory, in that they systematically arrested, detained, tortured and killed individuals. The treatment of victims was exceptionally brutal and utterly inhuman. Some of them had been severely beaten, bound with self-adhesive tape and then taken to the banks of the river Drava, where they had been executed by shots from firearms to their heads and bodies, before being thrown into the river. In the case of the victim R.R., who had survived being shot in the head and being thrown into the river, an additional order that he be killed in hospital had been issued.

The court also considers that the above acts by the defendants represent particularly serious circumstances, which exceed the ordinary form of such crimes. Further detention of the defendants on the grounds provided for under Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure is therefore justified.

The defendants' assertion that the criminal proceedings could be conducted without their detention because the same purpose could be achieved by other preventive measures cannot be accepted. The aim of detention under Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure is not to remove possible obstacles to the efficient and unhindered conduct of the criminal proceedings as is the case with the grounds for detention set out in Article 102 § 1(1), (2) and (3) of the Code of Criminal Procedure. The aim of detention under [Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure] is that persons whose acts cause special moral reproach should not be kept at large, as this could influence the public in such a way as to diminish trust in the criminal justice system.”

49. On 29 May 2007 the Supreme Court ordered that the further proceedings be conducted before the Zagreb County Court.

50. On 11 July 2007 a three-judge panel of the Zagreb County Court extended the applicant's detention on the grounds set out in Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure. That decision was quashed by the Supreme Court on 27 July 2007 because defence counsel had not been duly summoned to the hearing on the defendants' detention.

51. On 2 August 2007 a three-judge panel of the Zagreb County Court extended the applicant's detention. That decision was upheld by the Supreme Court on 21 September 2007. On 23 November 2007 the Zagreb County Court extended the applicant's detention. That decision was upheld by the Supreme Court on 12 December 2007. All the courts concerned relied on the particularly serious circumstances in which the applicant had allegedly committed the offence, on the basis of Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure.

52. On 13 December 2007 the applicant lodged a request for the custodial measure against her to be lifted. She relied, inter alia, on Article 5 of the Convention, arguing that the courts ordering and extending her detention had not made any relevant assessment as to her personal contribution to the offences with which she had been charged or to her personal situation, in particular her health. The request was dismissed by the Zagreb County Court on 14 December 2007.

53. On 12 February 2008 the Zagreb County Court extended the applicant's detention and at the same time dismissed her request for the custodial measure to be lifted. The relevant part of the decision reads:

“A reasonable suspicion that the third [the applicant], fifth and sixth defendants committed the criminal offences defined in the indictment still exists, this being a general statutory requirement under Article 102 § 1 of the C[ode of] C[riminal] P[rocedure] for extending the detention.

The third, fifth and sixth defendants have been indicted for criminal offences against humanity and international law – war crimes against the civilian population – under Article 120 § 1 of the Criminal Code, carrying a minimum of five years' imprisonment or imprisonment for twenty years; this is one of the criteria for detention under Article 102 § 1(4) of the CCP.

Furthermore, the third, fifth and sixth defendants have been indicted for the gravest acts which could possibly be committed against the civilian population, namely illegal arrests, torture and killings of civilians. The civilians were tortured and killed for no reason and the motive was national hatred.

The charge against the third defendant, Gordana Getoš-Magdić, states that she, together with the second defendant, I.K., on the order of the first defendant, B.G., formed a [military] squad for special reconnaissance and sabotaging tasks and illegally arrested civilians of Serbian and other national origins, tortured and killed them, and transmitted such orders to their subordinates in the said squad... The victims were severely beaten and then taken to the banks of the river Drava, bound with self-adhesive tape and shot in the head, their bodies then being thrown into the river.

A further charge against the third defendant, Gordana Getoš-Magdić, states that, together with the sixth defendant, T.V., and the seventh defendant, Z.D., she took B.L. from his family house ..., arrested him and detained him in a house at 30 Dubrovačka Street.

...

In respect of the victim R.R., who had been shot in the head on the orders of the first defendant, B.G., but nevertheless survived, it is alleged that the third defendant, Gordana Getoš-Magdić, ordered that he be killed in hospital.

The above descriptions of the acts of the third, fifth and sixth defendants contain a number of aspects which, by their nature and intensity, can be characterised as particularly serious circumstances of the offence; for this reason, detention under Article 102 § 1(4) of the CCP remains necessary.

...

Judging from the gravity of the offences with which they are charged and the sentences that could be expected on the basis of the information in the case file, the length of time for which the third, fifth and sixth defendants have so far been detained does not appear disproportionate to a degree that is decisive in ordering their further detention.

The request of the third defendant Gordana Getoš-Magdić that her detention be replaced by house arrest is not well-founded, because the measure of house arrest has not been prescribed as an alternative for detention under Article 102 § 1(4) of the CCP.

Rule 3 of the Rules on House Arrest (Official Gazette no. 3 of 7 January 2008) provides that the freedoms and rights of a detainee under house arrest may be restricted to the extent needed for the fulfilment of the purpose for which house arrest has been ordered; to prevent the detainee from absconding; to prevent the repetition, completion or commission of a criminal offence he or she has been threatening to commit; and to prevent communication between the detainee and other persons, save for those he or she lives with or who provide him or her with the necessary means of subsistence.

Since the allegations in the request for the detention measure to be lifted are not of such a nature as to justify the lifting of that measure, in the opinion of this panel the conditions for ordering an alternative preventive measure have not yet been fulfilled, and the request has to be dismissed ...”

54. In an appeal of 14 February 2008 the applicant reiterated her arguments from her previous request for the custodial measure imposed on her to be lifted. On 22 February 2008 the Supreme Court dismissed the applicant's appeal. It reiterated its previous conclusions as to the gravity of the offence and the particularly serious circumstances in which the offence was committed, and further held as follows:

“The acts of the defendants as described above show a high degree of ruthlessness, brutality and cruelty towards civilians, which resulted in the grave consequence of the killing of these persons. Therefore, this appellate court finds that such acts by the defendants went significantly beyond the usual acts and consequences of such offences and, in their intensity and nature, show that the offence was committed in particularly serious circumstances, such that detention under Article 102 § 1(4) of the CCP remains necessary.

The arguments of the defendant Gordana Getoš-Magdić ... that the facts in the indictment had not been proven are not of decisive importance for extending her detention, because it is sufficient for there to be a relevant degree of reasonable suspicion; this follows from the indictment and the evidence so far presented, although the final assessment of all evidence and the defendants' defence, and the subsequent assessment of whether the relevant facts have or have not been proven in respect of the criminal offences at issue, is in the hands of the trial panel ...

Contrary to the arguments advanced by the defendant Gordana Getoš-Magdić, the provisions of the Code of Criminal Procedure concerning detention do not run counter to the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms ('the Convention'), since Article 5 of the Convention provides for the lawful arrest or detention of a person effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence or when it is reasonably considered necessary to prevent his committing an offence of fleeing after having done so, and this is not at odds with Article 102 § 1 of the CCP.

The state of health of the defendant Gordana Getoš-Magdić does not preclude the existence of the statutory ground for extending her detention, because any necessary medical care could be provided in prison or, exceptionally, outside the prison. Likewise, any necessary medical, psychological or other assistance can be given to her child in suitable institutions, staffed by appropriate experts.

Contrary to the objections of the defendant Gordana Getoš-Magdić ..., the preventive measures under Article 90 of the CCP could not fulfil the aim of extended detention [under Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure], nor can this measure be replaced by house arrest, because Article 102 of the CCP does not provide for such an option.”

55. On 25 March 2008 the applicant lodged a constitutional complaint, arguing, inter alia, that the duration of the investigation and of her detention had exceeded a reasonable time and that her detention could no longer be extended solely on the ground of the gravity of the charges against her.

56. On an unspecified date the applicant again lodged a request for the custodial measure against her to be lifted.

57. On 22 April 2008 a three-judge panel of the Zagreb County Court extended the applicant's detention and dismissed her request. It reiterated its previous reasoning from its decision of 12 February 2008.

58. In an appeal of 26 April 2008 the applicant again relied on her family and state of health as grounds for lifting the custodial measure. On 7 May 2008 the Supreme Court dismissed the appeal.

59. On 29 May 2008 the Constitutional Court declared the applicant's constitutional complaint of 25 March 2008 inadmissible, on the ground that the impugned decisions had ceased to exist since, in the meantime, a fresh decision extending the applicant's detention had been issued.

60. In a constitutional complaint of 9 June 2008 the applicant reiterated her arguments from her previous constitutional complaint of 25 March 2008.

61. On 4 July 2008 a three-judge panel of the Zagreb County Court extended the applicant's detention on the same grounds as before. On 28 July 2008 the Supreme Court upheld that decision.

62. The applicant lodged a constitutional complaint in which she reiterated her previous arguments.

63. On 17 September 2008 the Constitutional Court accepted the constitutional complaint and quashed the decisions of the Zagreb County Court of 4 July 2008 and of the Supreme Court of 28 July 2008, on the ground that the lower courts had failed to apply the principle of proportionality when assessing the necessity and appropriateness of the applicant's further detention. It further held as follows:

“Owing to their particular gravity and the possible public reaction, certain criminal offences may cause public unrest which could justify detention. In the view of this court, when assessing whether further detention of an applicant is justified under the grounds set out in Article 102 § 1(4) of the CCP, the gravity of the offence in itself does not suffice but, in addition, the [above] ground for detention must exist in reality. The extension of detention should not amount to the anticipated prison term.

In the court's opinion, the significance of the initial grounds for the applicants' detention, in view of the passage of time and the fact that the applicants have so far been detained for almost two years, does not suffice to justify further extension of their detention.

The Constitutional Court considers that in the present case (apart from the fact that the detention has already lasted too long) the public interest in extending the applicants' detention during the criminal proceedings against them – in which their guilt for the alleged criminal offences has yet to be decided – does not carry more weight than the right of personal liberty guaranteed by the Constitution and the European Convention on Human Rights.

...”

The applicant was released on the same day.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

64. The relevant part of the Croatian Constitution (Ustavni sud Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 41/2001 and 55/2001) reads:

Article 140

“International agreements concluded and ratified in accordance with the Constitution and made public, and which are in effect, are incorporated into Croatian law and are, in terms of legal effect, above statutes. ...”

65. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Kazneni zakon Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 62/2003, 178/2004 and 115/2006) read as follows:

Article 97

“(1) The police shall immediately, or within twenty-four hours at the latest, bring the arrested person to an investigating judge or release him or her. Reasons shall be given for any delay.

...”

Article 98

“(1) The investigating judge may, at the request of the police or the State Attorney, in a written and reasoned decision, order the detention of the arrested person for twenty-four hours where the investigating judge has established that there is a well‑founded suspicion that the arrested person has committed the criminal offence with which he or she has been charged, and where the grounds under Article 102 § 1(1) and (2) of the present Act exist and detention is necessary in order to establish identity, verify an alibi, collect evidence or remove a serious risk for the lives or health of persons or for assets of significant value ... Exceptionally, the investigating judge may, at the request of the police or the State Attorney, order that the arrested person be kept in police custody where [he or she has been charged] with criminal offences under Article 181 of this Act which are punishable by a prison term exceeding five years.

(2) The investigating judge may, proprio motu or at the request of the State Attorney, order that the arrested person be kept in custody for up to forty-eight hours where he or she considers that there is a well-founded suspicion that the arrested person has committed the criminal offence with which he or she has been charged and that grounds under Article 102 § 1 of the present Code obtain, in cases where the State Attorney has not made a request for an investigation or an indictment. Where the State Attorney fails to bring a request for investigation or an indictment within forty-eight hours, the arrested person shall be released.

(3) Where the arrested person has been kept in custody under paragraph 1 of the present Article, the investigating judge may order custody under paragraph 2 hereof for a further twenty-four hours.

...”

8. General Provisions on Detention
Article 101

“(1) Detention may be imposed only if the same purpose cannot be achieved by another [preventive] measure.

(2) The detention measure shall be lifted and the detainee released as soon as the grounds for detention cease to exist.

(3) When deciding on detention, in particular its duration, the court shall take into consideration the proportionality between the gravity of the offence, the sentence which ... may be expected, and the need to order and determine the duration of the detention.

(4) The judicial authorities conducting the criminal proceedings shall proceed with particular urgency when the defendant is being held in detention and shall review as a matter of course whether the grounds and legal conditions for detention have ceased to exist, in which case the custodial measure shall immediately be lifted.”

9. Grounds for Ordering Detention
Article 102

“(1) Where a reasonable suspicion exists that a person has committed an offence, that person may be placed in detention:

...

2. if there is a risk that he or she might destroy, hide, alter or forge evidence or traces relevant for the criminal proceedings or might suborn witnesses, or where there is a risk of collusion;

...

4. if the charges involved relate to murder, robbery, rape, terrorism, kidnapping, abuse of narcotic drugs, extortion or any other offence carrying a sentence of at least twelve years' imprisonment, when detention is justified by the modus operandi or other particularly serious circumstances of the offence;

...”

Article 106

“(1) Detention ordered by an investigating judge ... shall not exceed one month ...

(2) During the investigation the investigating judge ... may, for justified reasons, extend detention for the first time for a maximum of two months and then for a further maximum of three months.

(3) The maximum duration of detention during the investigation shall not exceed six months ...”

Article 107

“...

(2) After the indictment has been lodged ... a [judicial] panel ... shall examine every two months whether the statutory conditions for detention have continued to exist ...”

Appeal against a decision ordering, lifting or extending a custodial measure
Article 110

“(1) A defendant, defence counsel or the State Attorney may lodge an appeal against a decision ordering, extending or lifting a custodial measure, within two days thereof...

...”

66. The relevant part of Article 120 of the Criminal Code (Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske, Official Gazette no. 31/1993) reads as follows:

War Crimes against the Civilian Population

“Whoever, in violation of the rules of international law during war, armed conflict or occupation, orders: ... the killing, torture or inhuman treatment of civilians; ... the infliction of grave suffering on or injuries to the bodily integrity or health of civilians; ... measures of fear and terror against civilians or the taking of hostages, ... illegal arrests ... shall be sentenced to not less than five years' imprisonment or to twenty years' imprisonment.

...”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 3 OF THE CONVENTION

67. The applicant complained that her right to trial within a reasonable time or release pending trial had not been respected and that the gravity of the offences she had been charged with could not be regarded as a relevant and sufficient reason for the domestic courts repeatedly to extend her detention. She relied on Article 5 § 3 of the Convention, the relevant part of which provides:

“Everyone arrested or detained in accordance with the provisions of paragraph 1 (c) of this Article shall be ... entitled to trial within a reasonable time or to release pending trial. Release may be conditioned by guarantees to appear for trial.”

A. The parties' arguments

68. The applicant argued that the grounds for ordering and extending her detention had been insufficient. As regards the danger of suborning witnesses, the applicant maintained that such a ground for ordering her detention was in contradiction with the national authorities' finding that she had already signed her confession in front of the police, although she explained that she had done so under duress. As regards the gravity of the charges against her, the applicant argued that the detention orders relying on that ground had completely disregarded her confession, the fact that the proceedings had not been public and her personal circumstances such as her state of health, and that no alternative measures had been considered.

69. The Government argued that the reasons relied on by the national courts for ordering and extending the applicant's detention – the danger of her absconding and the gravity of the charges – had been relevant and sufficient.

70. The Government also argued that, owing to the gravity of the charges against the applicant, her release could have caused public disorder. They explained that the case concerned the sensitive issue of charges of war crimes committed by Croatian soldiers.

71. They submitted further that the criminal proceedings against the applicant had been very complex since they had concerned a number of allegations of criminal activity on the part of two defendants and that the national authorities had displayed due diligence in their conduct of the proceedings.

B. The Court's assessment

1. Grounds for detention

72. The Court has repeatedly held that under the second limb of Article 5 § 3, a person charged with an offence must always be released pending trial unless the State can show that there are “relevant and sufficient” reasons to justify his continuing detention (see Yağcı and Sargın v. Turkey, 8 June 1995, § 52, Series A no. 319-A). Moreover, the domestic courts “must examine all the facts arguing for or against the existence of a genuine requirement of public interest justifying, with due regard to the principle of the presumption of innocence, a departure from the rule of respect for individual liberty and set them out in their decisions on the applications for release” (see Letellier v. France, 26 June 1991, § 35, Series A no. 207).

73. The Court notes that the applicant in the present case was detained between 18 October 2006 and 17 September 2008. Her detention thus lasted one year and eleven months.

(a) Period between 18 October 2006 and 16 April 2007 (investigation)

74. In the period between 18 October 2006 and 16 April 2007, during the investigation, the national courts justified the applicant's detention by the reasonable suspicion that she had committed a criminal offence and the risk that she might suborn witnesses.

(i) Reasonable suspicion that the applicant had committed a criminal offence

75. According to the Court's settled case-law, the persistence of a reasonable suspicion that the person arrested has committed an offence is a condition sine qua non for the lawfulness of the continued detention, but after a certain lapse of time it no longer suffices. In such cases, the Court must establish whether the other grounds given by the authorities continued to justify the deprivation of liberty (see, among many other authorities, Bochev v. Bulgaria, no. 73481/01, § 55, 13 November 2008).

76. In the present case the Court accepts that the applicant's arrest and her initial detention were justified by a reasonable suspicion that she had committed the criminal offence of war crimes against the civilian population.

(ii) The danger of suborning witnesses

77. The Court acknowledges that the applicant's case was a very complex one, necessitating difficult inquiries. Some of the witnesses were members of the same military squad as the applicant, in which she held a high-ranking position. The authorities' belief that she should consequently be kept in detention in order to prevent her from being able to suborn those witnesses is easy to understand, at least at the outset.

78. In the long term, however, the requirements of the investigation do not suffice to justify the detention of a suspect; in the normal course of events the risks alleged diminish with the passing of time as the inquiries are conducted, statements taken and verifications carried out (see Clooth v. Belgium, 12 December 1991, § 43, Series A no. 225).

79. The Court notes that by 16 April 2007, when the investigation was completed, the national courts no longer relied on that ground as all the witnesses had already given their evidence before the investigating judge. The Court accepts that during the investigation, which lasted about six months, the applicant's detention was justified by the danger that, if released, she might suborn witnesses.

(b) Period between 16 April 2007 and 17 September 2008 (criminal trial)

80. The Court notes that in their decisions extending the applicant's detention for a period of about one year and five months between 16 April 2007, when the bill of indictment was filed, and 17 September 2008, when the applicant was released following the Constitutional Court's order, the national courts cited the gravity and nature of the offences and the severity of the likely penalty.

81. At this juncture the Court reiterates that a court decision extending detention requires a more solid basis to show not only that there was genuinely “a reasonable suspicion”, but also that there were other serious public-interest considerations which, notwithstanding the presumption of innocence, outweighed the right to liberty (see, among other authorities, I.A. v. France, 23 September 1998, § 102, Reports of Judgments and Decisions 1998-VII). The Court will now examine whether such considerations existed in the particular circumstances of the present case.

82. The Court's assessment in that respect will take as its starting-point the statutory ground for the applicant's detention under the relevant domestic law. The national courts relied on the ground under Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure. That provision allows for detention where a reasonable suspicion exists that the defendant has committed a criminal offence carrying a sentence of at least twelve years' imprisonment and where detention is justified by the manner in which the crime was committed or other particularly serious circumstances.

83. The Court has also held that any system of mandatory detention is per se incompatible with Article 5 § 3 of the Convention, it being incumbent on the domestic authorities to establish and demonstrate the existence of specific circumstances outweighing the rule of respect for individual liberty (see Ilijkov v. Bulgaria, no. 33977/96, § 84, 26 July 2001, and Rokhlina v. Russia, no. 54071/00, § 67, 7 April 2005).

84. As regards the statutory ground for the applicant's detention, the Court notes that the relevant domestic legislation does not provide for mandatory detention and was not applied to that effect in the applicant's case. The applicant was charged with a number of very serious individual offences, amounting to war crimes against the civilian population, carrying a sentence of twenty years' imprisonment. It was alleged that during 1991 and 1992 she had carried out a number of illegal arrests and liquidations of civilians in Osijek. These specific elements of the charges held against the applicant, together with the fact that the criminal offence of war crimes against the civilian population is punishable by up to twenty years' imprisonment, in the view of the national courts justified the application of the ground under Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure.

85. The Court has repeatedly held that although the severity of the sentence faced is a relevant element in the assessment of the risk of absconding or reoffending, the need to continue the deprivation of liberty cannot be assessed from a purely abstract point of view, taking into consideration only the gravity of the offence (see Ilijkov, cited above, § 81; Khudoyorov v. Russia, no. 6847/02, § 180, ECHR 2005‑X; and Belevitskiy v. Russia, no. 72967/01, § 101, 1 March 2007).

86. The Court notes that in the present case the national courts repeatedly explained in detail the charges against the applicant. They cited considerations such as the fact that the alleged criminal activity of the applicant had been undertaken in her role as one of the leaders of a military squad, that it had lasted for a long period of time, that it had been motivated by national hatred and that the manner in which the civilians had been executed had been exceptionally brutal and merciless. Thus, the grounds relied on by the national authorities cannot be said to have been stated in abstracto. These grounds were justified by the particular gravity of the specific circumstances in the case at issue, as explained by the decisions of the national authorities ordering and extending the applicant's detention, and in particular the decisions of the Supreme Court of 11 May 2007 (see paragraph 48 above) and 22 February 2008 (see paragraph 54 above), as well as the decision of the Zagreb County Court of 12 February 2008 (see paragraph 53 above). Furthermore, the national courts at no point ordered or extended the applicant's detention on identical or stereotypical grounds (contrast Fırat v. Turkey, no. 37291/04, § 15, 30 June 2009). Therefore, taking into account the particular circumstances of the instant case, the Court considers that the severity of the anticipated penalty, taken in conjunction with the other grounds relied on by the authorities, namely the nature of the charges against the applicant, was certainly of relevance (see, by way of comparison, Dudek v. Poland, no. 633/03, § 38, 4 May 2006).

87. In the instant case, the Court considers that the authorities were faced with the difficult task of determining the facts and the degree of alleged responsibility of the seven defendants, who had been charged with extremely serious offences. In these circumstances, the Court accepts that the need to obtain voluminous evidence from many sources constituted a relevant and sufficient ground for the applicant's detention during her criminal trial.

88. Also, the Court notes that the national courts examined whether any alternative measures, such as the applicant's house arrest, could satisfy the same purpose as her detention (see, for example, the decision of the Supreme Court of 11 May 2007, cited in paragraph 48 above, and that of the Zagreb County Court of 12 February 2008, cited in paragraph 53 above). The Court also acknowledges that the relevant issues pertaining to the duration of and grounds for the applicant's detention were also examined by the national courts, and after the applicant had been detained for one year and eleven months, the Constitutional Court found that the grounds for her detention were no longer sufficient and ordered her immediate release. Thus, it put end to the situation complained of by the applicant.

89. In view of the particular circumstances of the present case, the Court also reiterates its settled case-law to the effect that the question of whether a period of detention is reasonable cannot be assessed in the abstract. The reasonableness of the length of detention of an accused must be assessed in each case according to its special features (see, among many other authorities, Labita v. Italy [GC], no. 26772/95, § 152, ECHR 2000-IV).

90. Thus, for example, in the case of Miernicki v. Poland (no. 10847/02, § 62, 27 October 2009), where the Court found that the applicant's detention lasting two years, six months and thirteen days was not excessive, it held:

“62. The applicant was charged with numerous counts of drug smuggling committed in an organised and armed criminal group (see paragraph 12 above).

In the Court's view, the fact that the case concerned a member of such a criminal group should be taken into account in assessing compliance with Article 5 § 3 (see Bąk v. Poland, no. 7870/04, § 57, 16 January 2007).”

Likewise, in the present case the Court considers that the fact that the applicant was charged with war crimes against the civilian population, allegedly committed over a lengthy period of time as one of the leaders of an organised group, is of significance.

91. In view of the fact that the applicant's detention, on the grounds of the particularly grave manner in which the alleged offences had been committed and the severity of the anticipated sentence, lasted one year and five months and the fact that the charges against her concerned the criminal offence of war crimes against the civilian population, and included very serious allegations such as the illegal arrest and killing of a number of individuals, the Court considers that the particular seriousness of the alleged manner in which the offence was committed was a relevant ground for the applicant's detention in the period from 16 April 2007 to 17 September 2008 (see, by way of comparison, Dudek, cited above).

92. It remains to be ascertained whether the national authorities displayed “special diligence” in the conduct of the proceedings. In this regard, the Court firstly observes that the criminal case at issue was a complex one. It takes note of the seriousness of the charges brought against the applicant. A large amount of evidence had to be examined in the course of the proceedings. The complexity of the case thus undoubtedly prolonged its examination and contributed to the length of the applicant's detention (see, by way of comparison, Dudek, cited above, § 36).

93. The Court notes that the investigation commenced on 22 October 2006 and was concluded by the end of March 2007, thus lasting less than five months, in which period the investigating judge heard evidence from a large number of witnesses and compiled a voluminous case file. The applicant was committed to stand trial on 16 April 2007 and was released on 17 September 2008. Thus, the part of the trial relevant for the issue of the applicant's detention lasted one year and five months.

94. The Court further notes that the first hearings were held in October 2007. The Court is of the opinion that a certain amount of time was necessary for the trial court to prepare the trial. In view of the volume of the case file and the large number of relevant documents in it, the Court is willing to accept that the fact that the first hearings were held in October 2007, about six months after the indictment had been filed, appears reasonable in the circumstances. Further hearings until the applicant's release in September 2008 were held at regular intervals (altogether fifty-two hearings at which fifty-three witnesses, as well as seven defendants, gave evidence).

95. After the applicant's release, the trial continued and on 7 May 2009 the court delivered its judgment finding the applicant guilty and sentencing her to seven years' imprisonment. The appeal proceedings are currently pending before the Supreme Court.

96. The Court considers that the conduct of the criminal proceedings by the national authorities complied with the requirements of efficiency, and that therefore the domestic authorities cannot be criticised for failing to observe “special diligence” in the handling of the applicant's case. There has accordingly been no violation of Article 5 § 3 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 4 OF THE CONVENTION

97. The applicant also complained that the proceedings concerning her appeals against the detention orders issued against her had not met the requirements of Article 5 § 4 of the Convention, which reads as follows:

“Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.”

1. The parties' arguments

98. The applicant maintained that the Constitutional Court had declared her constitutional complaint of 25 March 2008, lodged against the decisions of the Supreme Court of 22 February 2008 and the Zagreb County Court of 12 February 2008, inadmissible solely on the ground that a fresh decision extending her detention had been adopted in the meantime. In the applicant's view, such a practice ran counter to the requirements of Article 5 § 4 and Article 13 of the Convention.

99. The Government argued that the applicant's detention had been frequently reviewed by the competent courts of their own motion and that the applicant had also had the possibility under domestic law of applying for her detention order to be lifted. The applicant had always been able to lodge an appeal with the Supreme Court against every decision extending her detention and her appeals had been speedily decided. As regards the powers of the Constitutional Court in matters concerning detention, the Government submitted that that court was empowered to review decisions ordering and extending detention and to quash such decisions where it found that they had contravened the right to personal liberty, as guaranteed by the Constitution and the Convention. However, the requirements of Article 5 § 4 in Croatia were satisfied through judicial protection by the lower courts, up to and including the Supreme Court, and could not go so far as to be applicable to constitutional complaint proceedings.

2. The Court's assessment

(a) General principles

100. The Court reiterates that the purpose of Article 5 § 4 is to assure to persons who are arrested and detained the right to judicial supervision of the lawfulness of the measure to which they are thereby subjected (see, mutatis mutandis, De Wilde, Ooms and Versyp v. Belgium, 18 June 1971, § 76, Series A no. 12, and Ismoilov and Others v. Russia, no. 2947/06, § 145, 24 April 2008). A remedy must be made available during a person's detention to allow that person to obtain speedy judicial review of the lawfulness of the detention, capable of leading, where appropriate, to his or her release. The existence of the remedy required by Article 5 § 4 must be sufficiently certain, not only in theory but also in practice, failing which it will lack the accessibility and effectiveness required for the purposes of that provision (see, mutatis mutandis, Stoichkov v. Bulgaria, no. 9808/02, § 66 in fine, 24 March 2005, and Vachev v. Bulgaria, no. 42987/98, § 71, ECHR 2004‑VIII). The accessibility of a remedy implies, inter alia, that the circumstances voluntarily created by the authorities must be such as to afford applicants a realistic possibility of using the remedy (see, mutatis mutandis, Čonka v. Belgium, no. 51564/99, §§ 46 and 55, ECHR 2002‑I).

(b) Application of these principles in the present case

101. The Court firstly notes that under the relevant domestic law, detention during an investigation must be reviewed by the investigating judge after one month and then again after two months and three months (Article 107 of the Code of Criminal Procedure). After the indictment has been filed, detention must be judicially reviewed every two months. The Court notes that in the circumstances of the present case the lawfulness of the applicant's detention was considered by the domestic courts on many occasions.

102. The applicant was able to lodge requests for her release. She was able to lodge an appeal with the Supreme Court against each decision of the Zagreb County Court extending her detention. The Court finds that the national courts periodically and automatically reviewed the applicant's detention and gave reasons for its extension. Each time the applicant was able to lodge an appeal with the Supreme Court and a constitutional complaint. However, the Court notes that the practice of the Constitutional Court is to declare inadmissible each constitutional complaint where, before it has given its decision, a fresh decision extending detention has been adopted in the meantime. Thus, the applicant's constitutional complaint of 25 March 2008 was declared inadmissible on such grounds. The Court therefore has to address the question of the compliance of the Constitutional Court's decisions of 29 May 2008 with the requirements of Article 5 § 4 of the Convention.

103. In this connection the Court reiterates that, according to its case-law, Article 5 § 4 enshrines, as does Article 6 § 1, the right of access to a court, which can only be subject to reasonable limitations that do not impair its very essence (see Shishkov v. Bulgaria, no. 38822/97, §§ 82-90, ECHR 2003-I, and Bochev, cited above, § 70).

104. Furthermore, Article 5 § 4 does not compel the Contracting States to set up a second level of jurisdiction for the examination of applications for release from detention. Nevertheless, a State which institutes such a system must in principle accord detainees the same guarantees on appeal as at first instance (see Toth v. Austria, 12 December 1991, § 84, Series A no. 224; Rutten v. the Netherlands, no. 32605/96, § 53, 24 July 2001; Lanz v. Austria, no. 24430/94, § 42, 31 January 2002; and Svipsta v. Latvia, no. 66820/01, § 129, ECHR 2006‑III). The Court considers that the same applies in a system which provides for a constitutional complaint against decisions ordering and extending detention.

105. However, the Croatian system, although allowing for a constitutional complaint, leaves it to the Constitutional Court to await a fresh decision on extending detention and then to declare the complaint against the previous decision on detention inadmissible. Thus, although the applicant lodged a constitutional complaint against the decision of the Supreme Court of 22 February 2008, the Constitutional Court did not decide on the applicant's complaint until 29 May 2008, only to declare the complaint inadmissible because a fresh decision had meanwhile been adopted. The Court finds that the applicant's constitutional complaint of 25 March 2008 was not decided upon speedily and that the issue of the constitutionality of her detention was allowed to remain unaddressed.

106. In the Court's opinion, the Constitutional Court's failure to decide speedily on the applicant's constitutional complaint made it impossible to ensure the proper and meaningful functioning of the system for the review of her detention, as provided for by the national law. By declaring the applicant's constitutional complaint inadmissible simply because a fresh decision extending her detention had meanwhile been adopted, the Constitutional Court did not satisfy the requirement “that the circumstances voluntarily created by the authorities must be such as to afford applicants a realistic possibility of using the remedy” (see Peša v. Croatia, no. 40523/08, § 126, 8 April 2010). Thus, it fell short of its obligation under Article 5 § 4 of the Convention to review the lawfulness of the applicant's detention. There has accordingly been a violation of that provision.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

107. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

108. The applicant claimed 80,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

109. The Government deemed the amount claimed excessive and unsubstantiated.

110. Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 1,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to her on that amount.

B. Costs and expenses

111. The applicant also claimed EUR 60,000 for the costs and expenses incurred before the domestic courts; EUR 54,200 on account of her family visits to prison and telephone and mailing expenses related to her imprisonment; EUR 3,700 on account of her living costs in prison; and EUR 51,850 for the costs and expenses incurred before the Court, plus EUR 3,921,50 on account of taxes on the latter amount.

112. The Government submitted that the applicant was not entitled to the reimbursement of any costs and expenses before the national courts and also deemed the sum claimed for the costs and expenses before the Court excessive.

113. According to the Court's case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and were reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court finds that the criminal proceedings against the applicant were not aimed at remedying the situation that gave rise to the violation it has found. On the other hand the Court considers it reasonable to award, in addition to the legal aid already granted, the sum of EUR 2,000 for the proceedings before the Court, plus any tax that may be chargeable to her on that amount.

C. Default interest

114. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Holds by four votes to three that there has been no violation of Article 5 § 3 of the Convention;

2. Holds unanimously that there has been a violation of Article 5 § 4 of the Convention;

3. Holds by four votes to three

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months of the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, which are to be converted into Croatian kunas at the rate applicable on the date of settlement:

(i) EUR 1,000 (one thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 2,000 (two thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses unanimously the remainder of the applicant's claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 2 December 2010, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

André Wampach Christos Rozakis
Deputy Registrar President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judges Rozakis, Malinverni and Nicolaou is annexed to this judgment.

C.L.R.
A.M.W.

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGES ROZAKIS, MALINVERNI AND NICOLAOU

We are in agreement with the majority that the applicant's detention spanning the whole of the investigation period from 18 October 2006 to 16 April 2007 was justified. We observe in this regard that although the domestic courts relied both on Article 102 § 1(2) and Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure to justify the detention (see the excerpts in paragraphs 33 and 38 of the judgment, as well as what is stated in paragraphs 39 and 40) the majority has, quite rightly, upheld the detention solely on the ground, provided for in Article 102 § 1(2), that if the applicant were released prior to the completion of the investigation “she might suborn witnesses.” The judgment does not cite the Article 102 § 1(4) ground as additional justification for that period of detention. It is in fact completely silent in so far as that ground is concerned.

Yet, for the subsequent period of detention – the pre-trial detention which commenced when the bill of indictment was filed on 16 April 2007 – the domestic courts justified the applicant's detention entirely on the Article 102 § 1(4) ground, and the majority accepts that justification as valid. We are unable to share that view. It has not been suggested that Article 102 § 1(4) might be applicable for the latter period but not for the former, and there is certainly nothing to indicate any such dividing line. It is necessary to see what this provision contains and we propose, for a better understanding of its effect, to place it in the context of the overall structure of Article 102 § 1:

Article 102

(1) Where a reasonable suspicion exists that a person has committed an offence, that person may be placed in detention

1) if there are circumstances indicating a danger of flight (the person is in hiding, his identity cannot be established, etc.);

2) if there is a risk that he or she might destroy, hide, alter or forge evidence or traces relevant for the criminal proceedings or might impede the investigation by influencing witnesses, co-principals or accessories after the fact;

3) if special circumstances support the concern that he will repeat the offence, or complete the attempted one, or perpetrate the offence he threatens to commit;

4) if the charges involved relate to murder, robbery, rape, terrorism, kidnapping, abuse of narcotic drugs, extortion, abuse of powers in economic business activities, abuse of office or authority, association to commit a criminal offence or any other criminal offence punishable by imprisonment for a term of twelve years or more and if this is necessary because of the particularly grave circumstances of the offence.

It is quite obvious that detention may be founded on any one of the four above-stated grounds of Article 102 § 1 alone; it is equally obvious that Article 102 § 1(4) refers only to the gravity of the offence and the severity of the penalty. It is not at all concerned with the danger of flight. That falls exclusively under Article 102 § 1(1). We think we should underline this, lest it be thought that reference to the gravity of the actual offence and the likely severity of the punishment might also, by way of shorthand, allude to the possibility of an accused absconding. In fact the domestic courts never hinted at that and there is no reason to think that if they had contemplated such possibility they would not have relied on Article 102 § 1(1) as well.

It is clear that throughout the pre-trial period the domestic courts relied exclusively on the gravity of the offences charged and the likely punishment, laying emphasis on the horrendous nature of the acts charged and on the fact that those acts had been motivated by national hatred directed against blameless civilians. This is illustrated by the following extracts, taken from the decision of the Supreme Court dated 11 May 2007 (see paragraph 48 of the judgment):

“The decision on their further detention must be based exclusively on an assessment of the elements which, judging from the facts alleged in the indictment, might lead to the conclusion that in this case ... the manner in which the offence was committed, or the fact that it was committed in particularly serious circumstances justify detention under Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure ...

... The defendants have been charged with the gravest acts, involving illegal arrests, ill-treatment and killings of civilians who had not given any cause for such acts ...

... The aim of detention under [Article 102 § 1(4) of the Code of Criminal Procedure] is that persons whose acts cause special moral reproach should not be kept at large, as this could influence the public in such a way as to diminish trust in the criminal justice system.”

The aim of preserving public trust in the criminal justice system, to which the Supreme Court referred, may explain the dismissal of the applicant's request that her detention be replaced by house arrest. The Zagreb County Court said, in its decision of 12 February 2008, that such a measure was not available in respect of an Article 102 § 1(4) detention. It described the ambit of house arrest in the following terms:

“Rule 3 of the Rules on House Arrest (Official Gazette no. 3 of 7 January 2008) provides that the freedoms and rights of a detainee under house arrest may be restricted to the extent needed for the fulfillment of the purpose for which house arrest has been ordered; to prevent the detainee from absconding; to prevent the repetition, completion or commission of a criminal offence he or she has been threatening to commit; and to prevent communication between the detainee and other persons, save for those he or she lives with or who provide him or her with the necessary means of subsistence.”

We also note, however, that the Constitutional Court, which was the final court before which the applicant brought her complaint about her detention, gave a different interpretation of the aim of Article 102 § 1(4), saying that it was intended to guard against public unrest. In its decision of 17 September 2008, by which it quashed the lower courts' decisions, it explained that

“Owing to their particular gravity and the possible public reaction, certain criminal offences may cause public unrest which could justify detention.”

In respect of the applicant's detention (she was one of a number of accused) the Constitutional Court criticized the lower courts in no uncertain terms. It said that

“The failure of the courts to assess the appropriateness, necessity and proportionality of detaining the applicants further on the basis of Article 102, paragraph 1, point 4 of the CCP, without a valid explanation according to the principle of proportionality, amounted, in the estimation of the Constitutional Court, to a violation of their constitutional right to personal liberty.”

Not only did it conclude that in the circumstances the right to personal liberty outweighed any public interest in extending the detention, but it also admitted frankly that the detention had already lasted too long:

“The Constitutional Court considers that in the present case (apart from the fact that the detention has undoubtedly already lasted too long) the public interest in extending the applicants' detention during the criminal proceedings against them – in which their guilt for the alleged criminal offences has yet to be decided – does not carry more weight than the right of personal liberty guaranteed by the Constitution and the European Convention on Human Rights.”

The nature and the actual seriousness of the offences or the gravity of the charges brought, as well as the severity of the penalty that may imposed, are obviously relevant factors which may indicate, especially when the prosecution evidence is strong, that there is a risk of absconding or reoffending. In such a situation it is incumbent on the national judicial authorities to ascertain and evaluate the various elements and factors involved, to explain their conclusions and to give reasons for their decision to detain, or for their decision to grant bail on terms that exceed what may normally be expected. In doing so, they are expected to balance the recognized requirements of public interest that may justify detention against respect for individual liberty, which at that stage is reflected in the presumption of innocence. The constant case-law of the Court leaves no doubt that the seriousness of the offence, whatever form the offence may actually have taken, and the probable severity of sentence do not of themselves, without more, justify detention, at least after the initial period. Article 102 § 1 (4) does not, on the face of it, seem to require more. Accordingly, it cannot constitute a valid basis for detention. However, in interpreting that provision, both the Supreme Court and the Constitutional Court have attributed to it an aim or a purpose to which we must now briefly refer.

In just two cases, both cited in the judgment – we are not aware of others – the Court has accepted that the particular gravity of an offence may generate a public-order issue justifying pre-trial detention. The first was Letellier v. France, 26 June 1991, Series A no. 207, and this was followed by I.A. v. France, 23 September 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-VII. We quote from the former (§ 51), but the same was repeated in the latter (§ 104):

“The Court accepts that, by reason of their particular gravity and public reaction to them certain offences may give rise to a social disturbance capable of justifying pre-trial detention, at least for a time. In exceptional circumstances this factor may therefore be taken into account for the purposes of the Convention, in any event in so far as domestic law recognizes ... the notion of disturbance to public order caused by an offence.

However, this ground can be regarded as relevant and sufficient only provided that it is based on facts capable of showing that the accused's release would actually disturb public order. In addition detention will continue to be legitimate only if public order remains actually threatened; its continuation cannot be used to anticipate a custodial sentence.”

It is unnecessary in the present case to express a considered view on the “preservation of public order” ground. Even if we were to accept, in the light of what was stated by the Constitutional Court, that Article 102 § 1 (4) recognized such a ground, the domestic courts did not refer to facts capable of supporting it. Indeed, the County Courts and the Supreme Court never mentioned it at all.

In I.A. v. France (cited above) the Court also dealt with detention on the basis of a need to protect an accused. That has not been an issue here and we shall say no more about it.

As to the view of the Supreme Court that detention under Article 102 § 1(4) was justified as a measure aimed at preserving public trust in the criminal justice system, we would point out that the Court's case-law does not envisage such a measure and we do not think that it should be accommodated. The right to personal liberty – a core right guaranteed by Article 5 of the Convention – must be vigilantly shielded from all kinds of erosive inroads.

We are therefore of the opinion that it has not been shown that the applicant's pre-trial detention had a sound legal basis and, further, we do not consider that it was in any event supported by relevant and sufficient reasons. Finally, let us respectfully say that we fail to see how, even on the basis of the analysis relied on by the majority, one could arrive at the conclusion that the length of the detention had not exceeded what was reasonable when the Constitutional Court, which looked into the particular requirements of the case, had held that at the time of its decision the applicant had already been in detention for too long.

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Novine u oblasti nediskriminacije u 2020.
zaštita ljudskih prava diskriminacija diskriminacija žena praksa ESLjP praksa UN komiteta sudska praksa
Priručnik za postupanje stručnjaka u radu sa decom u građanskim sudskim postupcima – prvi deo
deca u građanskim sudskim postupcima poštovanje privatnog i porodičnog života prava deteta pravo na pravično zadovoljenje pravo na pravično suđenje
Priručnik za postupanje stručnjaka u radu sa decom u građanskim sudskim postupcima - drugi deo
deca u sudskim postupcima prava deteta
Priručnik za postupanje stručnjaka u radu sa decom u građanskim sudskim postupcima - treći deo
deca u sudskim postupcima najbolji interes deteta prava deteta
Posebna znanja i veštine u radu sa decom u građanskim stvarima i komunikacija sa decom u sudu
najbolji interes deteta prava deteta
Najbolji interes deteta
Konvencija o pravima deteta najbolji interes deteta prava deteta
Zaštita prava na suđenje u razumnom roku
pravo na pravično suđenje razuman rok tužba za naknadu imovinske štete
Pravo deteta na izražavanje mišljenja i participacija deteta - Opšti komentar br.12 o pravu deteta da bude saslušano (2009)
deca u građanskim sudskim postupcima Konvencija o pravima deteta prava deteta standardi Ujedinjenih nacija
Najbolji interes deteta - Opšti komentar br. 14 (2013) o pravu deteta da njegovi/njeni interesi budu od prvenstvenog značaja
deca u građanskim sudskim postupcima Konvencija o pravima deteta prava deteta standardi Ujedinjenih nacija
Prava deteta i standardi Ujedinjenih nacija
deca u građanskim sudskim postupcima Konvencija o pravima deteta prava deteta
Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života i prava deteta praksa ESLjP
poštovanje porodičnog života poštovanje privatnog života prava deteta
Pravo na pravično suđenje u praksi ESLjP uz poseban osvrt na porodične sporove
Evropska konvencija o ljudskim pravima porodični sporovi prava deteta pravo na pravično suđenje
Zaštita deteta od nasilja u porodici
nasilje u porodici deca u građanskim sporovima najbolji interes deteta prava deteta
Postupanje sa maloletnicima u prekršajnom postupku
maloletnici prekršajni postupak
Urednost i zakonitost unapred pripremljenog plana reorganizacije
plan reorganizacije stečaj
Vodič za profesionalnu i uspešnu komunikaciju sudova sa javnošću
javni nastup komunikacija sa javnošću komunikaciona strategija PR priručnik
Obuka sudija i tužilaca Republike Srbije u oblasti etike i prevencije i otkrivanja korupcije: ocena stanja i preporuke
etika i integritet otkrivanje korupcije prevencija korupcije priručnik
Napredni kurs za traženje i privremeno i trajno oduzimanje imovinske koristi stečene vršenjem krivičnih dela putem interneta – priučnik za samostalnu obuku
krivična dela putem interneta visokotehnološki kriminal oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela priručnik
Nasilje u porodici - pravni okvir, međunarodni instrumenti i sentence presuda
nasilje u porodici praksa ESLjP praksa UN komiteta
Nasilje u porodici - položaj oštećenog lica u krivičnom postupku
krivični postupak nasilje u porodici položaj oštećenog praksa ESLjP sudska praksa
Priručnik i kurikulum za obuku profesionalaca u kontaktu sa decom žrtvama krivičnih dela
žrtve krivičnog dela maloletnici priručnik
Priručnik za obuku profesionalaca u oblasti pravosuđa po meri deteta
pravosuđe po meri deteta smernice za predavače maloletnici
Primena standarda Ujedinjenih nacija u zaštiti ljudskih prava pred domaćim sudovima - prava deteta, priručnik za sudije
zaštita ljudskih prava prava deteta praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u ostvarivanju prava osoba sa invaliditetom - priručnik za sudije
zaštita osoba sa invaliditetom praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u ostvarivanju principa nediskriminacije - priručnik za sudije
diskriminacija zaštita ljudskih prava praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u oblasti azila i migracija - priručnik za sudije
azil zaštita ljudskih prava migracije praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Smernice za rodno-odgovoran pristup presuđivanju u predmetima rodno-zasnovanog nasilja
nasilje nad ženama Evropska konvencija o ljudskim pravima rodno-zasnovano nasilje standardi Ujedinjenih nacija
Azil - staistički podaci za Republiku Srbiju za 2018. godinu
azil migracije
Direktna primena UN standarda u oblasti zaštite ljudskih prava III radionica - prava izbeglica, tražilaca azila i migranata
azil prava izbeglica zaštita ljudskih prava migracije standardi Ujedinjenih nacija
Zabrana vraćanja - obuka za sudije
azil prava izbeglica zaštita ljudskih prava migracije standardi Evropskog suda za ljudska prava standardi Ujedinjenih nacija
Pojam diskriminacije
diskriminacija praksa UN komiteta standardi Ujedinjenih nacija
Poslovna sposobnost – međunarodni standardi i obaveze
zaštita ljudskih prava standardi Evropskog suda za ljudska prava standardi Ujedinjenih nacija
Šta je invaliditet? Prava osoba sa invaliditetom
prava osoba sa invaliditetom zaštita ljudskih prava zaštita osoba sa invaliditetom standardi Ujedinjenih nacija
Pristupačnost i prinudna hospitalizacija
prava osoba sa invaliditetom zaštita ljudskih prava standardi Ujedinjenih nacija
Prava osoba sa invaliditetom - zabrana diskriminacije 1
prava osoba sa invaliditetom diskriminacija zaštita ljudskih prava zaštita osoba sa invaliditetom standardi Ujedinjenih nacija
Prava osoba sa invaliditetom - zabrana diskriminacije 2
prava osoba sa invaliditetom diskriminacija zaštita ljudskih prava zaštita osoba sa invaliditetom standardi Ujedinjenih nacija
Praktični vodič za primenu Evropske konvencije u Republici Srbiji
Evropska konvencija o ljudskim pravima zaštita ljudskih prava standardi Evropskog suda za ljudska prava
Suđenje u razumnom roku - priručnik za obuku sudija
zaštita prava na suđenje u razumnom roku priručnik standardi Evropskog suda za ljudska prava sudska praksa
Pravni koncepti Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava
Evropska konvencija o ljudskim pravima standardi Evropskog suda za ljudska prava
Smernice za izradu nacrta prvostepenih sudskih odluka u građanskoj materiji - program obuke sudskih pomoćnika
izrada prvostepenih sudskih odluka priručnik
Sudska praksa Upravnog suda u izbornom sporu u sprovođenju lokalnih izbora
izborno pravo sudska praksa Upravnog suda
Priručnik o troškovima krivičnog postupka
Zakon o krivičnom postupku krivični postupak priručnik sudski troškovi troškovi krivičnog postupka
Suđenje u razumnom roku prema članu 6 EKLjP u radnim sporovima i praksa Evropskog suda za ljudska prava
zaštita prava na suđenje u razumnom roku praksa ESLjP radni sporovi
Zaštita uzbunjivača kroz Zakon o zaštiti uzbunjivača te analizu DIREKTIVE (EU) 2019/1937 Evropskog Parlamenta
zaštita uzbunjivača međunarodni pravni standardi praksa ESLjP
Konvencije MOR-a i preporuke u oblasti socijalnoekonomskih prava
radni sporovi
Vršnjačko nasilje s osvrtom na internetsko nasilje „Sajber buling“ kroz domaće i međunarodne propise s osvrtom na Uredbu o bezbednosti i zaštiti dece pri korišćenju informaciono-komunikacionih tehnologija
Cyberbullying bezbednost dece na internetu visokotehnološki kriminal zaštita dece krivična dela putem interneta nasilje u digitalnom okruženju
Visokotehnološki kriminal u domaćim i međunarodnim propisima
visokotehnološki kriminal
Pravo na imovinu kroz domaće propise i član 1 Protokola 1 uz EKLjP
Evropska konvencija o ljudskim pravima pravo na imovinu praksa ESLjP
Zločin iz mržnje kroz relevantnu prasku Evropskog suda za ljudska prava
Evropska konvencija o ljudskim pravima zločin iz mržnje praksa ESLjP
Zločin iz mržnje kroz Krivični zakonik i međunarodne propise, te domaću i sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava
zločin iz mržnje praksa ESLjP sudska praksa
Lišenje roditeljskog prava kroz domaće propise i praksu VKS i ESLjP
zaštita dece lišenje roditeljskog prava praksa ESLjP sudska praksa
Zaštita od porodičnog nasilja kroz porodično, krivično pravo i Zakon o sprečavanju nasilja u porodici, kroz praksu domaćih sudova te praksu Evropskog suda za ljudska prava
nasilje nad ženama nasilje u porodici praksa ESLjP sudska praksa
Pranje novca kroz domaće i međunarodne propise s osvrtom na Zakon o digitalnoj imovini i Zakon o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorizma
digitalna imovina (kriptovalute)- pranje novca
Digitalna imovina
digitalna imovina (kriptovalute)-
Krivična dela protiv prava po osnovu rada sa domaćom sudskom praksom i praksom ESLjP
praksa ESLjP radni sporovi sudska praksa
Dostavljanje u parničnom postupku elektronskom poštom
parnica
Upravno sudstvo u razvijenim zemljama, prof. Dr Vuk Cucić
upravno sudstvo
Zakon o opštem upravnom postupku - izvod, prof. Dr Dobrosav Milovanović
Zakon o opštem upravnom postupku upravno sudstvo
Osnovni pojmovi u oblasti javnih nabavki - Blaženka Stojanović, septembar – oktobar 2023
javne nabavke
Pravila postupka javnih nabavki, dr Dobrosav Milovanović septembar – oktobar 2023
javne nabavke
Mehanizam zaštite i podrške žrtvama prema Zakonu o sprečavanju nasilja u porodici Republike Srbije - infografika
nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Postupak i tehnika izrade sudskih odluka
izrada prvostepenih sudskih odluka sudska praksa
Tehnika izrade presude za sudije i sudijske pomoćnike privrednih sudova - nastavni materijal za obuku
Privatnost i zaštita podataka o ličnosti kroz domaće i međunarodno pravo s osvrtom na korisnike Fejsbuka i interneta sa krivičnopravnog aspekta
visokotehnološki kriminal zaštita podataka o ličnosti međunarodni pravni standardi poštovanje privatnog života poštovanje privatnog i porodičnog života
Zaštita dece pri korišćenju informaciono-komunikacionih tehnologija u domaćem i međunarodnom pravu
Cyberbullying visokotehnološki kriminal Zakon o informacionoj bezbednosti zaštita dece na internetu međunarodni pravni standardi
javne nabavke - priprema za sprovođenje postupka javne nabavke, objavljivanje i transparentnost
javne nabavke
Javne nabavke - izbor učesnika i dodela ugovora
javne nabavke
Javne nabavke - dodela ugovora i izvršenje ugovora
javne nabavke
Javne nabavke - posebni postupci javnih nabavki i monitoring nad promenom propisa o javnim nabavkama
javne nabavke
Zakon o izvršenju i obezbeđenju - sporna pitanja
zakon o izvršenju i obezbeđenju
Uputstvo za korišćenje baza podataka eJuris sistema
Evropska konvencija o ljudskim pravima praksa ESLjP praksa UN komiteta
Klauzula zabrane konkurencije u domaćem i međunarodnom pravu kroz sudsku praksu i MOR
zabrana konkurencije međunarodni pravni standardi radno pravo sudska praksa ugovor o radu
Analiza javnobeležničke forme obligacionih ugovora
javni beležnici obligacioni ugovori
Priručnik za primenu načela oportuniteta krivičnog gonjenja - treće, izmenjeno i dopunjeno izdanje
krivični postupak krivično gonjenje krivično pravo načelo oportuniteta
Osnovi ekološkog prava
ekološko pravo zaštita životne sredine
Oduzimanje imovinske koristi pribavljene korupcijom i teškim i organizovanim kriminalom
borba protiv korupcije borba protiv organizovanog kriminala međunarodni pravni standardi oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela oduzimanje imovine praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava
Unfair terms control and the ex officio doctrine control
Zaštita prava potrošača
EU direktiva o zaštiti prava potrošača
Zaštita prava potrošača Pravo Evropske unije
Evropsko pravo potrošača - važeći pravni okvir
Zaštita prava potrošača Pravo Evropske unije
Pregled prakse domaćih sudova u oblasti zaštite potrošača
Zaštita prava potrošača sudska praksa
Prodaja u stečaju
stečaj
Osnaživanje izbeglica kroz visoko obrazovanje
prava izbeglica
Smernice o međunarodnoj zaštiti br. 14: Nekažnjavanje izbeglica zbog neregularnog ulaska ili boravka i ograničenja kretanja izbeglica u skladu sa članom 31. Konvencije o statusu izbeglica iz 1951. godine
međunarodni pravni standardi prava izbeglica praksa UN komiteta
Nacionalna bezbednost i lica koja traže međunarodnu zaštitu
azil prava izbeglica
Zaštita i nacionalna bezbednost - ključne poruke
prava izbeglica
Delotvorni pravni lekovi i postupak azila
azil međunarodni pravni standardi prava izbeglica
Stečajno pravo u Evropskoj uniji
Pravo Evropske unije stečaj
Pravo intelektualne svojine Evropske unije
intelektualna svojina Pravo Evropske unije
Naknada štete zbog povrede prava tržišne konkurencije
povreda prava tržišne konkurencije Pravo Evropske unije
EU Copyright Law: An Overview
intelektualna svojina Pravo Evropske unije
Ključna nacionalna sporna pitanja u pogledu autorskih prava - zakonsko uređenje autorskih prava
autorska prava intelektualna svojina
Litigating before a new Court:The Unified Patent Court
intelektualna svojina Pravo Evropske unije
Recent EU case law on absolute and relative grounds
žig zaštitni znak praksa evropskih sudova sudska praksa
Recent EU case law on designs and update on Design Legal Reform
intelektualna svojina Pravo Evropske unije praksa evropskih sudova
The EUIPO Boards of Appeal
autorska prava intelektualna svojina Pravo Evropske unije
Zaštita žiga
žig intelektualna svojina
Identifikovanje ekonomsko-finansijske pozicije društva, mere reorganizacije i biznis plan
plan reorganizacije stečaj
Metodologije procene sa studijom slučaja
stečaj
Pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika
stečaj
Poređenje vrednosti stečajnog dužnika u bankrotstvu i reorganizaciji
plan reorganizacije stečaj
Procena vrednosti udela u kapitalu
stečaj
Prodaja imovine stečajnog dužnika
stečaj
Uvod u računovodstvo i finansijsko izveštavanje
stečaj

Publikacije

Priručnik za postupanje stručnjaka u radu sa decom u građanskim sudskim postupcima
građanski postupak deca u građanskim sudskim postupcima maloletnici najbolji interes deteta
Priručnik za primenu zakona o parničnom postupku
Zakon o parničkom postupku parnica priručnik sudsko poravnanje troškovi parničnog postupka
Sprečavanje nekažnjivosti trgovaca ljudima i podrška žrtvama - analiza odabranih predmeta
priručnik trgovina ljudima
Zbirka sudske prakse u predmetima koji se odnose na vatreno oružje - vol.1/2015-2019
analiza presude vatreno oružje sudska praksa
Oduzimanje imovine proistekle iz krivičnog dela - priručnik za primenu u praksi
krivično pravo oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela oduzimanje imovine priručnik
Prekršaji u oblasti javnih nabavki - priručnik
javne nabavke prekršajni postupak priručnik
Uviđaj saobraćajnih nezgoda za javne tužioce i saobraćajnu policiju
uviđaj uviđaj saobraćajnih nezgoda
Postupanje sa maloletnicima u prekršajnom postupku
maloletnici prekršajni postupak
Standardi Evropskog suda za ljudska prava od značaja za Upravni sud
Evropska konvencija o ljudskim pravima standardi Evropskog suda za ljudska prava upravno sudstvo
Vodič za profesionalnu i uspešnu komunikaciju sudova sa javnošću
javni nastup komunikacija sa javnošću komunikaciona strategija PR priručnik
Obuka sudija i tužilaca Republike Srbije u oblasti etike i prevencije i otkrivanja korupcije: ocena stanja i preporuke
etika i integritet otkrivanje korupcije prevencija korupcije priručnik
Napredni kurs za traženje i privremeno i trajno oduzimanje imovinske koristi stečene vršenjem krivičnih dela putem interneta – priučnik za samostalnu obuku
krivična dela putem interneta visokotehnološki kriminal oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela priručnik
Priručnik za suzbijanje privrednog kriminaliteta i korupcije
borba protiv korupcije zloupotreba službenog položaja korupcija otkrivanje korupcije
Praktikum za istrage i suđenja krivičnih dela korupcije
borba protiv korupcije korupcija finansijska forenzika priručnik
Istraga i procesuiranje krivičnih dela korupcije identifikovanih kroz revizorske izveštaje - praktikum za pripadnike pravosuđa i policije
borba protiv korupcije korupcija revizorski izveštaji finansijska forenzika
Pisanje krivičnih presuda - priručnik
pisanje krivičnih presuda pisanje presuda citiranje presuda ESLjP
Priručnik za pisanje optužnih akata
optužni akt priručnik
Oduzimanje imovine proistekle iz krivičnog dela - izazovi i preporuke za unapređenje postupka
oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela oduzimanje imovine
Priručnik za primenu alternativnih sankcija
alternativne sankcije krivični postupak
Uporednopravna analiza uloge finansijskog forenzičara u krivičnom postupku
krivični postupak finansijska forenzika
Priručnik za popunjavanje izveštaja za uslovni otpust
uslovni otpust priručnik
Smernice za unapređenje sudske prakse u postupcima za naknadu štete žrtvama teških krivičnih dela u krivičnom postupku
žrtve krivičnog dela krivični postupak naknada štete žrtvama krivičnog dela priručnik sudska praksa
Priručnik za primenu načela oportuniteta krivičnog gonjenja
krivični postupak načelo oportuniteta
Smernice o merama zaštite svedoka u međunarodnom pravu i zakonodavstvu Republike Srbije
borba protiv korupcije borba protiv organizovanog kriminala borba protiv terorizma zaštita svedoka krivični postupak priručnik
Komparativna analiza zakonodavstva o zaštiti svedoka u regionu Zapadnog Balkana
zaštita svedoka
Metodologija za sprovođenje istrage u slučajevima zlostavljanja od strane policije
delotvorna istraga zlostavljanje od strane policije prava oštećenog sprovođenje istrage
Operativni priručnik za centre za bezbednost dece na internetu
bezbednost dece na internetu visokotehnološki kriminal nasilje u digitalnom okruženju nasilje na internetu
Vodič za sudije i tužioce na temu visokotehnološkog kriminala i zaštite maloletnih lica u Republici Srbiji
bezbednost dece na internetu visokotehnološki kriminal maloletnici
Mapa puta prevencije online i drugih nasilja nad decom na internetu u Republici Srbiji
bezbednost dece na internetu krivična dela putem interneta nasilje na internetu visokotehnološki kriminal
Priručnik za tužioce Republike Srbije o veštinama vođenja postupka
veštine vođenja postupka priručnik
Vodič za primenu Zakona o krivičnom postupku Republike Srbije
Zakon o krivičnom postupku priručnik
Priručnik za uviđaj
veštačenje uviđaj krivičnog dela priručnik uviđaj uviđaj saobraćajnih nezgoda
Priručnik i kurikulum za obuku profesionalaca u kontaktu sa decom žrtvama krivičnih dela
žrtve krivičnog dela maloletnici priručnik
Priručnik za obuku profesionalaca u oblasti pravosuđa po meri deteta
pravosuđe po meri deteta smernice za predavače maloletnici
Primena standarda Ujedinjenih nacija u zaštiti ljudskih prava pred domaćim sudovima - prava deteta, priručnik za sudije
zaštita ljudskih prava prava deteta praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u ostvarivanju prava osoba sa invaliditetom - priručnik za sudije
zaštita osoba sa invaliditetom praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u ostvarivanju principa nediskriminacije - priručnik za sudije
diskriminacija zaštita ljudskih prava praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u oblasti azila i migracija - priručnik za sudije
azil zaštita ljudskih prava migracije praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Vodič za član 17 Evropske konvencije o ljudskim pravima: zabrana zloupotrebe prava
Evropska konvencija o ljudskim pravima zloupotreba prava praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava
Vodič za član 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima: Sloboda izražavanja
Evropska konvencija o ljudskim pravima zaštita ljudskih prava praksa ESLjP sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Najnovija dešavanja u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava u oblasti slobode izražavanja – bilten br.1
Evropska konvencija o ljudskim pravima praksa ESLjP sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Najnovija dešavanja u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava u oblasti slobode izražavanja – bilten br.2
Evropska konvencija o ljudskim pravima praksa ESLjP sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Najnovija dešavanja u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava u oblasti slobode izražavanja – bilten br.3
Evropska konvencija o ljudskim pravima praksa ESLjP sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Najbolje prakse podrške deci žrtvama nasilja u digitalnom okruženju
žrtve nasilja bezbednost dece na internetu maloletnici nasilje u digitalnom okruženju nasilje na internetu
Smernice za zaštu dece od digitalnog nasilja u Republici Srbiji
bezbednost dece na internetu nasilje u digitalnom okruženju nasilje na internetu
Međunarodno pravo ljudskih prava: izvori, mehanizmi i relevantnost
zaštita ljudskih prava
Praktični vodič za primenu Evropske konvencije u Republici Srbiji
Evropska konvencija o ljudskim pravima zaštita ljudskih prava standardi Evropskog suda za ljudska prava
Socijalno-ekonomska prava žena u Srbiji
prava žena diskriminacija žena zaštita ljudskih prava
Suđenje u razumnom roku - priručnik za obuku sudija
zaštita prava na suđenje u razumnom roku priručnik standardi Evropskog suda za ljudska prava sudska praksa
Socio-ekonomska prava žena u Srbiji - priručnik
prava žena zaštita ljudskih prava
Sloboda izražavnja i sloboda medija - priručnik
Evropska konvencija o ljudskim pravima zaštita ljudskih prava priručnik sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Leksikon medijskih i pravnih pojmova u Republici Srbiji
zaštita ljudskih prava
Informacijski poremećaj: ka interdisciplinarnom okviru za istraživanje i kreiranje sektorske politike
Priručnik za postupanje stručnjaka u radu sa decom u građanskim sudskim postupcima
građanski postupak deca u građanskim sudskim postupcima deca u građanskim sporovima deca u sudskim postupcima priručnik
Covid-19 i njegov uticaj na ljudska prava - pregled relevantne prakse Evropskog suda za ljudska prava
Evropska konvencija o ljudskim pravima praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava
Kriterijumi za ocenu povrede prava na suđenje u razumnom roku
Evropska konvencija o ljudskim pravima zaštita prava na suđenje u razumnom roku praksa ESLjP razuman rok standardi Evropskog suda za ljudska prava
Sloboda izražavanja: vodič za tumačenje člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima i njegovog konteksta
Evropska konvencija o ljudskim pravima sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Handbook on European law relating to access to justice
pristup pravdi Evropska konvencija o ljudskim pravima priručnik
Smernice za izradu nacrta prvostepenih sudskih odluka u građanskoj materiji - program obuke sudskih pomoćnika
izrada prvostepenih sudskih odluka priručnik
Zaštita podataka o ličnosti u sektoru bezbednosti - vodič kroz zakonsku regulativu
zaštita podataka o ličnosti
Zaštita prava ličnosti od povreda u masmedijima
zaštita prava ličnosti sloboda javnog informisanja sloboda izražavanja
Granice slobode političkog udruživanja - uporednoteorijska studija
političko udruživanje sloboda udruživanja
Zaštita migranata prema Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i Evropskoj socijalnoj povelji - priručnik za pravnike
zaštita migranata Evropska konvencija o ljudskim pravima priručnik
Smernice za krivično gonjenje zločina iz mržnje
zločin iz mržnje krivično gonjenje
Podrška primeni medijacije u sudovima i advokaturi u Srbiji
medijacija
Ljudska prava u Evropi - pravni bilten br.3/2018
praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava sudska praksa
Ljudska prava u Evropi - pravni bilten br.2/2019
praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava sudska praksa
Ljudska prava u Evropi - pravni bilten br.1/2018
praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava sudska praksa
Revija za kriminologiju i krivično pravo - tematski broj "Kazna doživotnog zatvora i uslovni otpust"
kazna doživotnog zatvora krivično pravo međunarodni pravni standardi standardi Evropskog suda za ljudska prava uslovni otpust
Medijska regulatorna tela i govor mržnje
govor mržnje medijska regulatorna tela
Applying the charter of fundamental rights of the European Union in law and policymaking at national level
zaštita ljudskih prava osnovna ljudska prava
Kako da ostvarite pravo na besplatnu pravnu pomoć – vodič za gradske i opštinske uprave
besplatna pravna pomoć priručnik
Vodič kroz privredno kaznene postupke: prekršaji i privredni prestupi
prekršajni postupak privredni prestup priručnik
Vodič kroz upravni spor
priručnik upravni spor
Kako do bržeg ostvarivanja prava na starosnu penziju - sudska zaštita
penzija - sudska zaštita priručnik sudska praksa Upravnog suda
Kako da ostvarite pravo na besplatnu pravnu pomoć – Praktičan vodič za građane
besplatna pravna pomoć priručnik
Prvi put na sudu i prvi put u sudu - vodič
priručnik samozastupanje građana
Vodič za samozastupanje građana - parnični postupak i postupci pred nezavisnim institucijama
parnica priručnik samozastupanje građana
Vodič za ostvarivanje prava na sudskog tumača - prevodioca
parnica pravo na sudskog tumača priručnik
Vodič za oslobođenje od sudskih troškova: troškovi u parničnom postupku i kako ih se osloboditi?
parnica priručnik troškovi parničnog postupka
Zašto nam je potreban nezavisan sudija?
vodič otvorena vrata pravosuđa
Vodič za zaštitu prava potrošača
vodič otvorena vrata pravosuđa prava potrošača
Šta da radim kada mi stigne poziv za svedočenje?
otvorena vrata pravosuđa svedočenje
Šta ako sam lišen/a slobode?
vodič lišenje slobode osnovna ljudska prava
Moja prava u slučaju legitimisanja, pretresa i lišenja slobode
vodič lišenje slobode otvorena vrata pravosuđa pretres
Moja prava u slučaju da suđenje traje nerazumno dugo
vodič zaštita prava na suđenje u razumnom roku otvorena vrata pravosuđa razuman rok
Kako da prijavim korupciju i koja su mi prava i obaveze ako to učinim?
borba protiv korupcije vodič korupcija
Moja prava u slučaju (ne)zakonitog prisluškivanja
vodič nezakonito prisluškivanje prisluškivanje
Moja prava u izvršnom postupku
vodič izvršni postupak otvorena vrata pravosuđa postupak izvršenja
Vodič kroz ostavinski postupak
vodič ostavinski postupak otvorena vrata pravosuđa
Vodič kroz Zakon o prekršajima - moja prava i obaveze
vodič otvorena vrata pravosuđa prekršajni postupak
Vodič za individualne predstavke komitetima Ujedinjenin nacija
vodič praksa UN komiteta predstavka standardi Ujedinjenih nacija
Sporazumi javnog tužioca i okrivljenog / osuđenog
vodič otvorena vrata pravosuđa sporazum javnog tužioca i okrivljenog sporazum o priznanju krivičnog dela
Vodič kroz advokatsku tarifu
advokatska tarifa vodič građanski postupak krivični postupak
Vodič kroz pravno uređenje braka (sklapanje i razvod braka, poveravanje dece, deoba imovine)
brak vodič otvorena vrata pravosuđa razvod braka
Moja prava u slučaju saobraćajne nezgode: vodič za postupak pred osiguravajućim društvima
vodič otvorena vrata pravosuđa postupak pred osiguravajućim društvom saobraćajna nezgoda
Ustavna žalba - vodič za obraćanje Ustavnom sudu
vodič otvorena vrata pravosuđa ustavna žalba Ustavni sud
Obraćanje Evropskom sudu za ljudska prava
vodič otvorena vrata pravosuđa praksa ESLjP
Kako da pomognem da izborna kampanja bude poštenija?
vodič izborno pravo otvorena vrata pravosuđa
Priručnik o troškovima krivičnog postupka
Zakon o krivičnom postupku krivični postupak priručnik sudski troškovi troškovi krivičnog postupka
Smernice za efikasno odlučivanje u manje složenim predmetima sa prekršajima iz oblasti javnih nabavki
javne nabavke prekršajni postupak
Standard Operating Procedures (SOPs) for investigating national and transnational trafficking in persons cases among project countries, making use of international cooperation tools and techniques
žrtve krivičnog dela međunarodna saradnja u krivičnim stvarima trgovina ljudima
Nasilje u porodici - pregled međunarodnih standarda i jurisprudencije Evropskog suda za ljudska prava
diskriminacija žena međunarodni pravni standardi nasilje nad ženama nasilje u porodici praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava standardi Ujedinjenih nacija
Nezavisnost i nepristrasnost pravosuđa - pregled relevantne prakse Evropskog suda za ljudska prava
vodič nezavisnost nepristrasnost praksa ESLjP
Zašto moramo zajedno protiv nasilja u porodici - odgovori na nedoumice i dileme u postupanju nadležnih institucija u cilju zaštite i podrške žrtvama nasilja u porodici
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Odgovori na nedoumice i dileme oko primene zakona o sprečavanju nasilja u porodici
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Predlog za unapređivanje rada grupe za koordinaciju i saradnju u skladu sa zakonom o sprečavanju nasilja u porodici
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Smernice za posredovanje u zapošljavanju žrtava nasilja u porodici
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Zajedno protiv nasilja u porodici - odgovori na nedoumice i dileme u postupanju zaposlenih u sistemu zdravstvene zaštite sa ciljem sprečavanja nasilja u porodici, uključujući i nasilje počinjeno zloupotrebom vatrenog oružja
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Veštine u dokazivanju krivičnog dela nasilje u porodici - vodič za delotvornu prevenciju i zaštitu od nasilja u porodici
vodič žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Priručnik za primenu metodologije procene rizika u postupcima javnih nabavki za tužioce i policiju
javne nabavke priručnik procena rizika
Izveštaj namenjen policiji i tužiocima o implementaciji priručnika za primenu metodologije procene rizika u javnim nabavkama za tužioce i policiju, maj 2024.
javne nabavke priručnik
Priručnik za primenu načela oportuniteta krivičnog gonjenja - treće, izmenjeno i dopunjeno izdanje
krivični postupak krivično gonjenje krivično pravo načelo oportuniteta
Oduzimanje imovinske koristi pribavljene korupcijom i teškim i organizovanim kriminalom
borba protiv korupcije borba protiv organizovanog kriminala međunarodni pravni standardi oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela oduzimanje imovine praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava
Član 1 Protokola br. 1 uz EKLjP: trajno/privremeno oduzimanje imovine
Evropska konvencija o ljudskim pravima međunarodni pravni standardi oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela oduzimanje imovine pravo na imovinu praksa ESLjP
Sveobuhvatne smernice za uporednu analizu dokaza neophodnih za uspešan postupak u predmetima organizovanog kriminala, pranja novca i povraćaja imovine
borba protiv organizovanog kriminala izvođenje dokaza krivični postupak oduzimanje imovine pranje novca
Veštačka inteligencija i zaštita ljudskih prava kroz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i sloboda i za sada postojeći normativni okvir
veštačka inteligencija Evropska konvencija o ljudskim pravima
Izdržavanje vanbračnih partnera kroz domaće zakonodavstvo i Haški Protokol o merodavnom pravu za obaveze izdržavanja iz 2007. godine
porodični odnosi
Smernice za usklađivanje prakse u predmetima javnih nabavki - na osnovu analize odluka Upravnog suda i Republičke komisije za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki
javne nabavke sudska praksa Upravnog suda
Obrada podataka o ličnosti zaposlenih shodno Zakonu o zaštiti podataka o ličnosti i GDPR uz domaću sudsku praksu i praksu ESLjP
zaštita podataka o ličnosti praksa ESLjP radno pravo sudska praksa
Environmental Courts and Tribunals – 2021 - A Guide for Policymakers
ekološko pravo zaštita životne sredine
Priručnik o načinima upravljanja elektronskim uređajima, elektronskim dokazima i nosačima elektronskih dokaza
digitalna imovina (kriptovalute)- digitalna forenzika elektronski dokazi izvođenje dokaza
Priručnik za sprovođenje finansijskog istraživanja
finansijska forenzika finansijsko istraživanje