Šasanju i drugi protiv Francuske

Država na koju se presuda odnosi
Francuska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
25088/94, 28331/95, 28443/95
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
29.04.1999
Članovi
9
11
11-2
14
14+11
14+P1-1
41
P1-1
P1-1-1
P1-1-2
Kršenje
11
14+11
14+P1-1
P1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 9) Sloboda misli, savesti i veroispovesti
(Čl. 11) Sloboda okupljanja i udruživanja
(Čl. 11-2) Mešanje
(Čl. 11-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 11-2) Zaštita prava i sloboda drugih
(Čl. 14) Zabrana diskriminacije
(Čl. 14) Uporediva situacija
(Čl. 14 / CEDAW-2) Diskriminacija
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Mešanje
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
(P1-1-2) Regulisanje korišćenja imovine
(P1-1-2) Opšti interes
Unutrašnje polje slobodne procene
Srazmernost
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Ovaj predmet je proistekao iz tri predstavke protiv Republike Francuske. Podnosioci su se žalili na povredu članova 9, 11 i 14 Konvencije i člana 1 Protokola br.1 uz Konvenciju. Veće je krajem juna 1998.godine odlučilo da spoji ova tri predmeta. Nakon što je Protokol br.11 stupio na snagu 1. novembra 1998.godine predmet je upućen na razmatranje Velikom veću.

Do Francuske revolucije 1789.godine pravo na lov je bilo privilegija aristokratije. Sudska praksa je ustanovila da pristanak vlasnika zemljišta može biti prećutan i da je bilo moguće loviti na tuđoj zemlji ako vlasnik lovačkih prava nije izričito ispoljio svoje protivljenje. Verdejev zakon je usvojen 1964.godine, nije se odnosio na sve oblasti Francuske i njime su uređena pravila vezano za lov.

Gđa Šasanju, g.R. Peti i gđa Lasgrezas su rođeni 1924, 1936 i 1927.godine. Oni su zemljoradnici i žive u okrugu Dordonja. Njihova imanja, koja su manje površine od 20 hektara u jednoj celini, su deo lovnih područja. Tokom 1985.godine postavili su na granicama svojih imanja oznake „zabranjen lov“ i „utočište“. Prefekt okruga Dordonja je krajem avgusta 1987.godine odbio zahtev podnosilaca za izdvajanje njihovih imanja iz lovnih područja. Podneli su zahtev za sudsku reviziju navedene odluke ali je Upravni sud doneo presudu protiv njih. U daljim sudskim postupcima nisu dobili pravnu zaštitu.

NAVODNA POVREDA ČLANA 1 PROTOKOLA 1 RAZMATRANA ODVOJENO
- Pravo na neometano uživanje imovine
Podnosioci su izjavili da njihova obaveza da prenesu prava na lov na njihovom zemljištu na lovačko udruženje , bez njihove saglasnosti i bez naknade ili protivusluge, čini ograničavanje njihovih prava na korišćenje svoje imovine.
- Cilj mešanja – Sud smatra da jeste u opštem interesu suzbijanje nedozvoljenog lova i podsticanje racionalnog upravljanja brojnošću divljači.
- Srazmernost ograničavanja prava – podnosioci su vlasnici poseda površine manje od zahtevane za pravno valjan prigovor.
Kako je došlo do ograničenja prava na korišćenje svoje imovine, Sud smatra da je postojala povreda ovog člana (12:5).

NAVODNA POVREDA ČLANA 1 PROTOKOLA 1 RAZMATRANA U VEZI SA ČLANOM 14 KONVENCIJE
Član 14 – zabrana diskriminacije
Podnosioci sebe smatraju žrtvama diskriminacije obzirom da vezano za primenu Verdejevog zakona imaju male posede pa samim tim i obavezu da posede prenesu lovačkom društvu. Smatraju da je drugi vid diskriminacije to što su lovci stavljeni u povoljnijinpoložaj. Sud zaključuje da usled različitog postupanja prema velikim zemljoposednicima u odnosu na male, obzirom da prvi uživaju pravo korišćenja imovine u skladu sa savešću, postoji diskriminacija i da je došlo do povrede čl.1 Protokola br.1 u vezi sa članom 14 Konvencije (14:3).

NAVODNA POVREDA ČLANA 11 KONVENCIJE, RAZMATRANA SAMOSTALNO I U VEZI SA ČLANOM 14 KONVENCIJE
Član 11 – pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja sa drugima
Podnosioci su smatrali da lovačko udruženje ACCA spada u delokrug člana 11 Konvencije. Postavlja se pitanje da li udruženjaa lovaca potpadaju u delokrug javnog ili privatnog prava.
- Legitimni cilj
- Neophodno u demokratskom društvu
- Srazmernost
Protivi se pravilima Konvencije prisiliti nekog da se priključi nekom udruženju protivno svojim ubeđenjima i obavezati ga da se odrekne dela prava na svojoj imovini, dakle, došlo je do povrede člana 11 Konvencije (12:5), kao i povreda ovog člana u vezi da članom 14 Konvencije (16:1).

NAVODNA POVREDA ČLANA 9 KONVENCIJE
- Pravo na slobodu misli, savesti i veroispovesti.
Sud smatra da nije potrebno sprovesti posebno ispitivanje predmeta sa stanovišta člana 9 Konvencije (16:1).

PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravično zadovoljenje oštećenoj strani.
Sud jednoglasno utvrđuje da tužena Država ima da plati svakom od devet podnosilaca određeni iznos na ime nematerijalne štete.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VEĆE

PREDMET ŠASANJU I DRUGI protiv FRANCUSKE

(Predstavke br. 25088/94, 28331/95 i 28443/95)

PRESUDA

Strazbur

29. april 1999. godine

U predmetu Šasanju i ostali protiv Francuske, Evropski sud za ljudska prava, zasedajući, shodno članu 27 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija), uz izmene sadržane u Protokolu br 111 i relevantnim odredbama Poslovnika Suda,2 kao Veliko veće sastavljeno od sledećih sudija:

g. L. VILDHABER (WILDHABER), predsednik Suda
g. E. PALM (PALM)
g. L. KAFLIŠ (CAFLISCH)
g. J. MAKRČIJ (MAKARCZYK)
g. P. KURIS (KŰRIS)
g. J.-P. KOSTA (COSTA)
g. V. FURMAN (FUHRMANN)
g. JUNGVIRT (JUNGWIERT)
g. M. FIŠBAH (FISCHBACH)
g. B. ZUPANČIČ,
gđa N. VAJIĆ,
gđa V. TOMASEN (THOMASSEN)
gđa M. CACAnIKOLOVSKA (TSATSAnIKOLOVSKA)
g. T. PANČIRU (PANŢÎRU)
g. A. B. BAKA
g. E. LEVIC (LEVITS)
g. K. TRAJA,

U čijem sastavu se, takođe, nalazila i gđa M de Berbukikio (M. de Boerbuquicchio), zamenik sekretara Suda,

nakon većanja na zatvorenim sednicama, 16. decembra 1998. godine, 6. januara i 17. marta 1999. godine,  izriče sledeću presudu, donetu poslednjeg pomenutog datuma:  

POSTUPAK

  1. Predmeti Šasanju i drugi protiv Francuske, Dimon i drugi protiv Fran-cuske i Monsion protiv Francuske su upućeni Sudu, na način predviđen prethodnim članom 19 Konvencije,3 od strane Evropske komisije za ljudska prava (u daljem tekstu: Komisija) 15. decembra 1997. godine (predmet Šasanju i drugi), odnosno 16. marta 1998. godine (predmeti Dimon i drugi i Monsion), pre isteka roka od tri meseca propisanog prvobitnim članovima 32 stav 1 i 47 Konvencije. Predmeti su proistekli iz tri predstavke (br. 25088/94, 28331/95 i 28443/95) protiv Republike Francuske, koje su Komisiji podneli, po osnovu prvobitnog člana 25, francuski državljani. Prvu od ovih predstavki podneli su gđa Marižan Šasanju (Marie-Jeanne Chassagnou), g Rene Peti (René Petit) i gđa Simon Lasgrezas (Simone Lasgrezas) 20. aprila 1994. godine, drugu g Leon Dimon (Léon Dumont), g Pjer Galan (Pierre Galland), g Andre Galan (André Galland), g Eduar Peti (Edouard Petit) sada pokojni, g Mišel Peti (Michel Petit) i g Mišel Pinon (Michel Pinon) 29 aprila 1995. godine i treću gđa Žosefin Monsion (Joséphine Montion) 30. juna 1995. godine. Komisija se u svom zahtevu pozvala na prvobitne članove 44 i 48 i na deklaraciju kojom je Francuska prihvatila nadležnost Suda (prvobitno član 46). Cilj zahteva i pretstavki bio je donošenje odluke o tome da li ove činjenice ukazuju na kršenje obaveza tužene države po osnovu članova 9, 11 i 14 Konvencije i člana 1 Protokola br. 1.
  2. U odgovoru na pitanje postavljeno shodno pravilu 33, stav 3 (d) prvobitnog Poslovnika Suda A,4 podnosioci predstavki su izjavili da žele da učestvuju u postpuku i u tu svrhu su imenovali istog advokata koji će ih zastupati (prvobitno pravilo 30)
  3. 27. marta 1998. godine g. R. Bernard, predsednik Suda u to vreme, odlučio je da dodeli predmete Dimon i drugi protiv Francuske i Monsion protiv Francuske veću formiranom da vodi predmet Šasanju i drugi protiv Francuske.
  4. Veće je 26. juna 1998. godine odlučilo da spoji ta tri predmeta (prvobitno pravilo 37, st. 3)
  5. Kao predsedavajući sudskog veća, koje je prvobitno bilo formirano (član 43 Konvencije i prvobitno pravilo 21) kako bi se bavilo proceduralnim pitanjima, koja bi se mogla javiti pre stupanja na snagu Protokola br. 11, g. R. Bernard, predsednik suda u to vreme, preko sekretara Suda je konsultovao državnog zastupnika Republike Francuske (u daljem tekstu: Država), advokata podnosilaca predstavki i delegata Komisije u vezi s vođenjem postpuka u pismenoj formi. Shodno nalogu koji je u tom smislu dat, sekretar je 21. jula 1998. godine primio podnesak od podnosilaca predstavki, a 31. septembra 1998. godine od Države.
  6. Nakon što je Protokol br. 11 stupio na snagu 1. novembra 1998. godine, shodno odredbama člana 5 stav 5, predmet je upućen na razmatranje Velikom veću. U radu Velikog veća učestvovali su: g. J. P. Kosta ex-officio, kao sudija izabran s francuske liste (čl. 27 st. 2 Konvencije i pravilo 24, st. 4 Poslovnika Suda), g. L. Vildhaber, predsednik Suda, gđa E. Palm, potpredsednik Suda i g. M. Fišbah, potpredsednik Odeljenja (čl. 27 st. 3 Konvencije i pravilo 24, st. 3 i st. 5 (a) Poslovnika Suda). Ostali članovi Velikog veća bili su: g. L. Ferari Bravo, g. L. Kafliš, g. J. Makarčik, g. V. Furman, g. K. Jungvirt, g. B. Zupančič, gđa N. Vajić, g. J. Hedigan, gđa V. Tomasen, gđa M. Cacanikolovska, g. T. Pančiru, g. E. Levic i g. K. Traja (pravilo 24, st. 3 i pravilo 100, st. 4). Nakon toga su sudije zamenici, g. A. B. Baka i g. P. Kuris izabrani u Veliko veće umesto g. Ferari Brava i g. Hedigana, koji nisu bili u mogućnosti da se bave daljim razmatranjem ovog predmeta (pravilo 24, st. 5 (b)).
  7. Vildhaber je 10. novembra 1998. godine odlučio da se dokumentaciji o predmetu dodaju pismena zapažanja i dokumenta koje je podneo advokat podnosilaca predstavki 22. oktobra 1998. godine (pravilo 38, st. 1)
  8. Na poziv Suda (pravilo 99), Komisija je delegirala svog člana g. J. –C. Geusa ( –C. Geus), da učestvuje u postupku pred Velikim većem.
  9. U skladu s odlukom Predsednika, održana je javna rasprava u zgradi Suda u Strazburu 16. decembra 1998. godine, u kojoj su učestvovali:

(a) u ime Države
g. J.-F. Dobel (Dobelle), zamenik direktora Odeljenja za pravne poslove Ministarstva spoljnih poslova, zastupnik,
g. B. Nedelek (Nedelec), na raspolaganju Odeljenju za ljudska prava Ministarstva spoljnih poslova,
g. G. Biti (Bitti), specijalni savetnik Kancelarije za ljudska prava, službe za evropske i međunarodne odnose Ministarstva pravde, advokati;

(b) u ime podnosilaca predstavki
g. G. Šaroloa (Charollois), sekretar Udruženja za zaštitu životinja (ASPAS) i Nacionalnog društva za zaštitu prirode (SNPN), advokat;

(c) u ime Komisije
g. J.-C. Geus (Geus), delegat,
gđa M.t. Šepfer (Schoepfer) sekretar Komisije

Sudu su se obratili g. Geus, g. Šaroloa i g. Dobel.

ČINJENICE

I. UVOD

  1. S obzirom na značaj i istorijski kontekst ovog predmeta smatramo odgovarajućim – kao izuzetak – da odeljku presude naslovljenom „Okolnosti predmeta“ prethodi kratak uvod zasnovan na informacijama dobijenim od Države.
  2. Do Francuske revolucije 1789. godine pravo na lov bilo je privilegija aristokratije. Samo je plemstvo moglo da lovi divljač, koja je smatrana vlasništvom godpodara. Tokom Revolucije postojale su dve škole mišljenja po ovom pitanju. Prvi pristup, koji je podržavao Mirabo, davao je isključivo pravo na lov samim zemljoposednicima; drugi, koji je zastupao Robespjer, podrazumevao je bezuslovnu slobodu lova za sve građane na svakom mestu. Prvi pristup je odneo prevagu, pa je u noći 4. avgusta 1789. godine povlastica na lov ukinuta „podvrgnuta ograničenju da samo vlasnici poseda smeju loviti“. Dekret od 11. avgusta 1789. godine propisao je načelo da „svaki zemljoposednik ima pravo da uništi ili izazove uništenje svake divljači, isključivo na svom posedu“. Nakon Zakona donetog 3. maja 1844. godine, čiji je veći deo i danas na snazi, regulisano je pravo na lov uvođenjem lovačkih dozvola i propisivanjem stalnih sezona lova. Član 1 tog zakona, koji je kasnije kodifikovan kao član 365 Zemljišnog zakonika (Code rural, prim. prev.) i tadašnjeg člana L. 222–1 predviđao je: „Niko nema pravo lova na zemlji koja pripada drugome bez pristanka vlasnika ili lica koje predstavlja ili je ovlašćeno od strane vlasnika“. Međutim, sudska praksa je ustanovila da pristanak može biti prećutan, te da je bilo moguće loviti na tuđoj zemlji ako vlasnik lovačkih prava nije izričito ispoljio svoje protivljenje, zakonitim merama, poput davanja zemljišta u zakup, postavljenje lovočuvara ili postavljanje oznaka „privatno lovište“.
  3. Iako su, u pokušaju da se uredi i organizuje lov, spontano nastala lovačka društva u oblastima severno od Loare, gde su veliki posedi poljoprivrednog ili šumovitog zemljišta, načelo prećutne saglasnosti, izveden iz sudske prakse, razvija se na jugu Francuske. Tamo je parcelisanje zemljoposeda stvorilo model mnogo manjih imanja, što je dovelo do skoro neograničene slobode lova, poznate kao „opšti lov“ (Chasse banale). S izuzetkom nekoliko privatnih lovišta, lovci su mogli upražnjavati lov gde god su želeli i niko nije bio odgovoran za adekvatno upravljanje brojnošću divljači; kao posledica, neke vrste u određenim oblastima su desetkovane.
  4. U pomenutim okolnostima, 10. jula 1964. godine usvojen je Zakon br. 64–696, poznat kao „Verdejev zakon“ (Loi Verdeille),5 (vidi dole stav 41 i sledeći). Njime je predviđeno uspostavljanje odobrenih Opštinskih udruženja lovaca (Associations communales de chasse agréées – „ACCAs“) i odobrenih Međuopštinskih udruženja lovaca (Associations inter-communales de chasse agréées – „AICAs“). Član 1 (koji je kasnije postao član L. 222–2 Zemljišnog zakonika, vidi stav 41) ima za cilj da „u njihovim lovnim područjima podstakne pove-ćanje brojnosti divljači, uništavanje štetočina i sprečavanje krivolova, da uputi članstvo kako da love bez ometanja prava svojine i uništavanja useva, kao i da uopšte poboljšava tehničku organizaciju lova kako bi se taj sport mogao upražnjavati na zadovoljavajući način“. Radi toga, Zakon zahteva od vlasnika manjih imanja po površini od određenog praga, koji se razlikuje od jednog okruga (dé-partement) do drugog, da postanu članovi ACCA na teritoriji njihove opštine i da na ova prenesu prava na lov na svojoj zemlji da bi se stvorila opštinska lovna područja.
  5. Verdejev zakon se primenjuje u svim okruzima Francuske6 izuzev Donje Rajne (Bas Rhin), Gornje Rajne (Haute Rhin) i Mozela (Moselle), gde je na snazi poseban režim nasleđen iz nemačkog prava (vidi stav 40). Uspostavljanje ACCA je obavezno u okruzima sa spiska koji definiše ministar nadležan za lov, koji određuje 29 od 93 okruga na koje se Zakon odnosi, uključujući Krez (Cre-use), gde g. Dimon, g. A. Galan, g. P. Galan, g. E. Peti, g. M. Peti i g. Pinon žive (vidi dole stav 23) i Žirondu (Gironde) gde gđa Monsion živi (vidi dole stav 28). U opštinama, u ostatku od 93 okruga, prefekt može ustanoviti ACCA, na osnovu zahteva bilo kog lica koje može pružiti dokaz o saglasnosti 60% vlasnika poseda koji u vlasništvu imaju zajedno najmanje 60% zemljišta na teritoriji opštine. Do 28. februara 1996. godine ACCA su tako bila ustanovljena u 851 opštini u 39 različitih okruga, uključujući 53 od 555 opština u Dordonji (Dordogne), gde gđa Šasanju, g. R. Peti i gđa Lasgrezas žive (vidi stav 16).
  6. Pravo na lov pripada vlasniku na njegovoj zemlji (vidi dole stav 36), ali uspostavljanje ACCA ima za posledicu udruživanje lovnih područja jedne opštine, tako da članovi udruženja mogu loviti na celoj teritoriji koja je na taj način stvorena (vidi dole stavove 41 i 50). Pod određenim uslovima, vlasnici imanja, stičući u jednoj celini predviđenu minimalnu površinu zemljišta (60 hektara u Krezu i 20 hektara u Žirondi i Dordonji) stiču pravo prigovora protiv uključivanja svojih imanja u lovna područja ACCA, ili pravo da zahtevaju izuzimanje svojih poseda iz sastava ovih udruženja (vidi dole stavove 47 do 49).

 II. OKOLNOSTI PREDMETA

 A. Gđa Šasanju, g. R. Peti i gđa Lasgrezas

  1. Gđa Šasanju, g. R. Peti i gđa Lasgrezas rođeni su 1924, 1936. i 1927. godine. Svo troje su zemljoradnici i žive u okrugu Dordonja, gđa Šasanju u Turtoaraku (Turtoirac) a drugo dvoje u Sent-Olalid’Ans (Sainte-Eulalied’Ans). Njihova imanja, koja su manje površine od 20 hektara u jednoj celini, deo su lovnih područja ACCA Turtoarak i Šurnjak d’Ans (Chourgnacd’Ans).
  2. Tokom 1985. godine, kao članovi Pokreta protiv lova (ROC), kasni-je i Društva za zaštitu divljih životinja (ASPAS), registrovanog društva priznate opšte koristi u oblasti zaštite prirode, podnosioci predstavke postavili su oznake na granicama svojih imanja, i to „zabranjen lov“ i „utočište“. ACCA Turtoaraka i Šurnjak d’Ansa podnela su zahtev radi donošenja sudskog naloga, zahtevajući uklanjanje pomenutih oznaka. Sudija nadležan da postupa po hitnim predmetima, doneo je odluku kojom je izrekao traženu sudsku zabranu 26. decembra 1985. godine, koju je 18. juna 1987. godine potvrdio Apelacioni Sud u Bordou.
  3. Prefekt okruga Dordonja, 20. avgusta 1987. godine, odbio je zahtev gđe Šasanju, g. R. Petija i gđe Lasgrezas za izdvajanje njihovih imanja iz lovnih područja u sastavu ACCA Turtoarak i Šurnjak d’Ans. Ovo troje su potom podneli zahtev za sudsku reviziju navedene odluke pred Upravnim sudom u Bordou koji je doneo presudu protiv njih 26. maja 1988. godine.

1. Postupak pred prvostepenim Sudom u Perigeu

  1. Podnosioci predstavke su 30. jula 1987. godine pokrenuli građanski postupak protiv Opštinskih udruženja lovaca Turtoaraka i Šurnjak d’Ansa pred Osnovnim sudom u Perigeu. U suštini, oni su tvrdili da su članovi 3 i 4 Verdejevog zakona neusaglašeni sa članovima 9, 11 i 14 Konvencije i članom 1 Protokola br. 1, najpre jer su ovi članovi Zakona predvideli da sve neograđene zemljišne parcele, površine manje od 20 hektara i udaljene više od 150 metara od bilo čijeg prebivališta, odnosno stambenog objekta, moraju biti uključene u sastav lovnih područja ACCA, putem prenošenja prava na lov na ova udruženja od strane vlasnika poseda ili imalaca stvarnih prava. Kao drugo, ovakav prenos prava smatrao se automatski izvršenim, bez materijalne naknade i ikakve saglasnosti vlasnika, koji, iako ne želi da učestvuje u lovu postaje član udruženja lovaca po automatizmu. Podnosioci su zahtevali da Sud, po navedenom osnovu, odluči da su oni bili u svojstvu zainteresovane strane (trećeg lica) prema odgovarajućim ACCA, te da njihova zemlja više ne može biti u sastavu lovnih područja ovih udruženja i da ista ne mogu dalje računati na prenos njihovih prava na lov. Konačno, zahtevali su od Suda da proglasi da su oni imali prava da postave na svojim imanjima oznake zabrane, u skladu s poštovanjem njihovih prava.
  2. Osnovni sud u Perigeu je 13. decembra 1988. godine doneo sledeću presudu:

„[U pogledu argumenata koji se tiču člana 1 Protokola br. 1]“

Kao što je rečeno, ovaj Zakon podrazumeva lišavanje prava na lov, koje je jedno od elemenata prava na imovinu, te obavezuje vlasnike zemlje, koja je podvrgnuta regulisanju ACCA, da prihvate prisustvo trećeg lica na svojoj zemlji, konkretno lovaca.


Štaviše, Verdejev zakon propisuje posebna pravila koja odstupaju od načela propisanog članom 365 Zemljišnog zakonika „Niko nema pravo lova na imanju drugoga bez pristanka vlasnika...“ 

---

[Protokol br. 1] ne isključuje ograničavanje prava na imovinu ... budući da član 1, nakon navođenja načela „Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava“, nastavlja stavom: „Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo Države da primenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni“.

Većina postavljenih uslova odražava veoma široku prirodu ograničenja prava na imovinu koja nacionalna zakonodavstva Država potpisnica mogu primeniti.

Verdejev zakon, čiji je navedeni cilj ... da podstakne, između ostalog, pove-ćanje brojnosti divljači, uništavanje štetočina i sprečavanje krivolova, zadovoljava „opšti interes“, kriterijum propisan u članu 1 [Protokola br. 1]. Prema tome, pokušavajući „da poboljša tehničku organizaciju lova“ Parlament je nameravao da obezbedi demokratsko učešće u lovu, sprečavajući vlasnike poseda da rezervišu isključiva prava na lov na svojim imanjima, ograničavajući pravo korišćenja imovine, što se u ovom slučaju odnosi na pravo lova, u skladu s „opštim interesom“ prema članu 1 [Protokola br. 1].

Shodno navedenom, odredbe članova 3 i 4 [Verdejevog zakona], koji se odnose na pravo na imovinu, nisu u suprotnosti s Konvencijom...

[U pogledu argumenata koji se odnose na članove 11, 14, 9 i 10 Konvencije]

Propisujući da će vlasnici imanja površne manje od 20 hektara biti, ipso facto, članovi ACCA, član 4 Verdejevog zakona određuje šta predstavlja obavezno članstvo u udruženju čije ciljeve, kao u ovom slučaju, ne dele članovi iz ličnih moralnih razloga, te kojima su energično suprotstavljeni.

Sloboda udruživanja mora nužno biti tumačena kao „pozitivna sloboda“ za svakog pojedinca koji se po njegovom ili njenom izboru priključuje udruženju, ali ona takođe znači negativno pravo, da se niko ne može prinuditi na članstvo u udruženju ili sindikalnoj organizaciji. Prihvatiti da član 11 [Konvencije] jemči samo „pozitivne slobode“ udruživanja, značilo bi odreći se njenog suštinskog načela, koji je zasnovan na slobodnom, dobrovoljnom izboru bilo kog lica koje želi da se priključi grupi.

U skladu s tim, obavezujući određene vlasnike imanja da se priključe ACCA, članovi 3 i 4 Verdejevog zakona krše samu suštinu slobode udruživanja, koja se mora smatrati aspektom slobode savesti, mišljenja i izražavanja. Ove slobode su zajemčene Konvencijom, te navedeni članovi ne znače samo ograničavanje slobode udruživanja, već samu njenu negaciju.

Ova povreda slobode udruživanja izgleda šokantnije budući da je pravo na prigovor protiv prenošenja prava na lov, po članu 3 Verdejevog zakona, rezervisano isključivo za vlasnike imanja čije su pojedinčne parcele veće površine od 20 hektara.

Time Verdejev zakon uspostavlja diskriminaciju vlasnika na osnovu veličine zemljišnog poseda u njihovoj svojini, što je potpuno u nesaglasnosti sa članom 14 Konvencije, gde bi pravo da se ne priključe ACCA trebalo biti jednako dostupno svim vlasnicima, bez obzira na veličinu njihovih imanja.

Ipak, mora biti utvrđeno da li ograničavanje izražavanja slobode udruživanja, koje proizlazi iz članova 3 i 4 Verdejevog zakona, može biti opravdano stavom 2 člana 11 [Konvencije].

Budući da se, van svake sumnje, može smatrati da je Verdejev zakon „neophodan u demokratskom društvu“, te u interesu nacionalne bezbednosti ili javne bezbednosti, radi sprečavanja nereda i kriminala, ili zbog zaštite zdravlja i morala, on može biti smatran saglasnim s Konvencijom samo ako se prihvati da su ograničenja uživanja slobode udruživanja „opravdana radi zaštite prava i sloboda drugih“, što su jedina ograničenja koje predviđa član 11 Konvencije.

Stoga se mora utvrditi da li Verdejev zakon, koji uređuje organizaciju Opštinskih udruženja lovaca, čiji su ciljevi „uopšte“ – ili u većem delu, po podnesku tužilaca – „poboljšavanje tehničke organizacije lova tako da se ovaj sport može upražnjavati na zadovoljavajući način“, mogu odneti prevagu nad pravom vlasnika imanja da se ne priključe udruženjima lovaca.

Na prvom mestu, moramo primetiti da Verdejev zakon nije apsolutno neophodan, s obzirom da se ovaj Zakon u celosti primenjuje samo u dvadeset osam (28) od ukupno sedamdeset jednog (71) francuskog okruga, da se odnosi samo na oko devet hiljada (9000) opština u Francuskoj, uključujući sedamdeset sedam (77)  u Dordonji, te da nije jedini pravni akt kojim se uređuju zaštita lovne divljači i naknade štete učinjene tim povodom.

Drugo, pravo na lov se ne smatra pravom koje štiti Konvencija (vidi, u tom smislu, Cass. Ch. Crim 15.12. 1987 – GP 1988, str. 8).

Stoga, sama zaštita upražnjavanja sporta ne može nadvladati suštinsku slobodu izbora, priključivanja ili ne, nekom udruženju. Nametanjem vlasnicima zemljoposeda da postanu članovi ACCA, uprkos njihovim moralnim stanovištima i ličnoj savesti, Verdejev zakon, u ovom slučaju, nanosi tim članovima, nesrazmernu ličnu štetu u odnosu na ostvarivanje cilja kojem se teži, a to je unapređenje organizacije i sprovođenje rekreativne aktivnosti pojedinaca, koji je upražnjavaju u svom ličnom interesu.

Ovaj Sud stoga smatra da članovi 3 i 4 [Verdejevog zakona] nisu u skladu s obavezujućim odredbama članova 11, 9, 10 i 14 [Konvencije].

U skladu s tim, tužioci su ovlašćeni da istupe iz članstva odgovarajućih ACCA, kao i da na svojim imanjima postave obaveštenja sadržine po vlastitom izboru, ako su ova u saglasnosti s poštovanjem javnog reda i prihvaćenih moralnih vrednosti.

2. Postupak pred Apelacionim sudom u Bordou

  1. ACCA iz Turtoaraka i Šurnjak d’Ansa podnela su žalbe Apelacionom sudu u Bordou, 23. decembra 1988. godine.   Ovaj Sud je, 18. aprila 1991. godine presudom odlučio da poništi odredbe presude donete 13. decembra 1988. godine, dajući sledeće obrazloženje:

„Izvesno je da, težeći da unapredi razumno upražnjavanje prava na lov, putem udruživanja prava pojedinaca na imanjima manjim od površine propisane njegovim odredbama, [Verdejev zakon] odstupa, u velikoj meri, od načela postavljenih u odredbama člana 365 Zemljišnog zakonika, da „niko nema pravo lova na zemlji koja pripada drugome bez pristanka vlasnika ili lica koje predstavlja ili je ovlašćeno od strane vlasnika“. Međutim, na ovaj način je pravo na lov, kao jedan od elemenata prava na imovinu, izdvojeno s ciljem da se koristi u skladu s opštim interesom, kako je definisano članom 1, koji predviđa da je cilj Opštinskog udruženja lovaca, kome su poverena ovlašćenja javne vlasti, da „u njihovim lovnim područjima podstakne povećanje brojnosti divljači, uništavanje štetočina i sprečavanje krivolova, da uputi članstvo kako da love bez ometanja prava na imovinu i uništavanja useva, kao i da uopšte poboljšava tehničku organizaciju lova tako da se taj sport može upražnjavati na zadovoljavajući način“. 

Utvrđujući da je Parlament uzeo u razmatranje samo „unapređenje i sprovođenje rekreativne aktivnosti pojedinaca, koji je upražnjavaju u svom ličnom interesu“, te da ovo ne opravdava lišavanje ljudi njihovih osnovnih prava, niži sud je očigledno zanemario cilj gore navedenih odredaba Zakona, koje se tiču kako zaštite životne sredine i divljači od nezakonitog lova, tako i štete od svakog anarhičnog upravljanja, organizovanja i kontrole ovog sporta. Lov, zbog veoma velikog broja ljudi koji u njemu učestvuju, te svog odgovarajućeg privrednog značaja, mora biti podvrgnut, kao i svaka druga popularna rekreativna aktivnost, ograničenjima skopčanim s normalnim funkcionisanjem javnih službi, koja su kao takva prepoznata od Ustavnog saveta (Conseil de Constitution) i Državnog saveta (Conseil d’Etat) (CE 7/7/1978 – CE 5/7/1985). Kako su ova ograničenja ostvarivanja prava na imovinu u javnom interesu eksplicitno predviđena u članu 1, Protokola br. 1 [Konvencije], tužioci Šasanju, Peti i Lasgrezas ne mogu pravovaljano tvrditi da postoji kršenje pomenutih odredi. Shodno tome, udruživanje manjih imanja, u cilju stvaranja lovnih područja dovoljne veličine, koja su pogodna da obezebede što veću pristupačnost ovih rekreativnih aktivnosti, koja bi drugačije neizbežno ostala privilegija srećne manjine vlasnika koji imaju dovoljno velika imanja, lišava svakog osnova tvrdnju tužilaca da ih [Verdejev zakon] diskriminiše po osnovu imovine, u smislu člana 14 [Konvencije].

Konačno, s obzirom da prenos prava na njihovoj zemlji na ACCA daje ovim vlasnicima status članova po automatizmu, oni postaju time ovlašćeni da učestvu-ju u upravljanju opštinskim lovnim područjima, te da štite svoje interese, što nisu jedine prednosti citiranih odredaba. Za razliku od lica čije je članstvo u udruženjima lovaca uslovljeno, između ostalog, plaćanjem članarine, na članove po automatizmu ova obaveza se ne odnosi. Još je manje odredbi koje predviđaju prinudu ili kaznene mere protiv ovih članova; slobodni su da odluče o svom učešću u lovu, da nadziru na koji način ACCA sprovode svoje aktivnosti te učestvuju u radu ovih udruženja, kao i da se uzdrže.

Štaviše, osnivanje ACCA njihov delokrug, modus operandi, kao i sastav nisu samo uređeni Zakonom, već su podvrgnuti obavezujućem odobrenju prefekta, što u ovom smislu, uprkos kolektivnoj strukturi ovih tela, podrazumeva da njihova uloga u javnom interesu isključuje svaki oblik ugovornog odnosa među članovima. Prijem u članstvo vlasnika poseda po automatizmu, bez naknade, uz obavezu prenosa prava na udruženje, jedini je osnov delimičnog gubljenja prava koji oni trpe, što, nesumnjivo, predstavlja dodatno ublažavanje mera koje ograničavaju pravo na imovinu.

Izgleda da članovi Pokreta protiv lova (ROC), koji su potpuno svesni da opšti interes nameće izvesna ograničenja uživanja prava na imovinu, te da [Verdejev zakon] ne postavlja, na bilo koji način, prepreke slobodi udruživanja, zapravo zahtevaju priznavanje prava neučestvovanja u lovu, koje nije obezbeđeno ili zajemčeno nacionalnim zakonodavstvom, više od samog prava na lov po međunarodnim ugovorima.

...“

3. Postupak pred Kasacionim sudom

  1. Presudom od 16. marta 1994. godine Treće građansko odeljenje Kasa-cionog suda odbilo je žalbu podnosilaca dajući sledeće razloge:

Član 1 Protokola br. 1... prepoznaje pravo Države da primenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima, stoga je Apelacioni sud zaključio, najpre, da se odredbe [Verdejevog zakona] odnose na zaštitu životne sredine i divljači od nezakonitog lova, štete od svakog oblika anarhičnog upravljanja, i na organizovanje i uređivanje samog sporta, drugo, udruživanje manjih imanja, u lovna područja dovoljne veličine, koja su pogodna da obezebede što veću pristupačnost ovih rekreativnih aktivnosti, koje bi drugačije ostale privilegija vlasnika krupnih poseda, lišavaju svakog osnova tvrdnju o diskriminaciju po osnovu imovine. Zaključak podnosilaca žalbe po toj tački je stoga neosnovan.

...

Sud je zaključio, da su vlasnici zemlje koji su preneli svoja prava ACCA, postali članovi istih po automatizmu, bez dodatnih obaveza, te da nisu predviđene bilo prinudne ili kaznene mere protiv ovih članova, kao i da su oni mogli učestvovati u radu udruženja ili se od toga uzdržavati. Povrh toga, uloga ovih udruženja u javnom interesu, isključuje svaki oblik ugovornog odnosa među članovima, postoji prijem po automatizmu, bez naknade, a od vlasnika poseda se, po Zakonu, traži da prenesu svoja prava, što je ujedno i jedini oblik davanja koji im se nameće, pa je, samo na osnovu iznetih razloga, Apelacioni sud doneo zaklučak, u skladu sa Zakonom, odlučujući u ovom predmetu.

B. G. Dimon, g. A. Galan, g. P. Galan, g. E. Peti,  g. M. Peti i g. Pinon

  1. Dimon, g. A. Galan, g. P. Galan i g. E. Peti (koji je preminuo juna 1995. godine) su rođeni 1924, 1926, 1936 i 1910 godine, redom; G. M. Peti i G. Pinon su rođeni 1947. Svi oni su zemljoradnici koji žive u Ženujaku u okrugu koja se zove Krez. Svi oni poseduju imanja manje površine od 60 hektara po jednoj celini, koja su u sastavu lovnih područja Opštinskih udruženja lovaca (ACCA) La Selet (La Cellette) i Ženujak i predstavljaju sebe protivnicima lova na moralnim osnovama. Svi oni su takođe članovi Udruženja za zaštitu divljih životinja (ASPAS).

1. Postupak pred Upravnim sudom u Limožu

  1. Avgusta i septembra 1987. godine svaki od podnosilaca zahtevao je od prefekta Kreza da izuzme njihove parcele iz lovnih područja odgovarajućih ACCA. Oni su potom zahtevali sudsku reviziju implicitne odluke prefekta, koji na njihov zahtev nije dao bilo kakav odgovor, pred Upravnim sudom u Limožu, pozivajući se na odredbe Konvencije, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Konvencije Međunarodne organizacije rada iz 1948, u vezi sa slobodom udruživanja. 
  2. Upravni sud u Limožu je 28. juna 1990. godine odbio žalbe donošenjem šest identičnih presuda iz sledećih razloga:

„U vezi sa žalbom o mešanju u uživanje slobode savesti ...

Nijedna odredba Zakona od 10. jula 1964. godine ... ne povređuje prava lica koja su protivnici lova da ispoljavaju ili manifestuju svoja uverenja, čak i u javnosti. Sama činjenica da je ACCA formirano, ne nameće im, u tom smislu bilo kakva ograničenja, obaveze ili zabrane ... Sloboda mišljenja i izražavanja lica koja su protiv lova je nužno ograničena zaštitom prava i sloboda lovaca i onih koji dele njihova uverenja.

U vezi sa žalbom o mešanju u uživanje slobode udruživanja ...

Pomenutim odredbama građani se ne mogu obavezati da se priključe udruženju protiv svoje volje. Međutim, budući da, na osnovu suštinskih uslova na ko-jima se ove odredbe zasnivaju, sloboda udruživanja može biti podvrgnuta ograničenjima, koja se smatraju neophodnim na osnovama opšteg interesa, građanin može biti zakonito obavezan da se priključi udruženju čiji je cilj služenje opštem interesu. Racionalno uživanje prava na lov, kako je uređeno zakonom od 10. jula 1964. godine je na osnovama opšteg interesa, uprkos činjenici da se, zbog samog razloga ustanovljavanja i načina primene, ovaj zakon praktično ne primenjuje na celoj državnoj teritoriji. Stoga ovako uvedena ograničenja pojedinačne slobode udruživanja nisu prekomerna u svetlu opšteg interesa.

U vezi sa žalbom na povredu jednakosti pred zakonom ...

U svakom slučaju odredbe Zakona... ne uvode diskriminaciju na osnovu imovine. Iako ovaj akt propisuje minimum površine zemlje kojim se kvalifikuju prigovori i izuzeća iz udruženja lovaca, rečnik Zakona i istorija njegovog nastanka i donošenja ukazuju da su ova ograničenja propisana u cilju obezbeđivanja racionalne organizacije lova. Ovako postavljen opšti interes opravdava razlike u odnosu prema vlasnicima u zavisnosti od površine zemljišta koje poseduju, tako da ovakav različit tretman ne predstavlja povredu jednakosti pred zakonom.

U vezi sa žalbom na povredu prava imovine i prava korišćenja ...

Iako gorenavedene odredbe štite pravo na imovinu i pravo korišćenja imovine, one ne sprečavaju dalja ograničenja nametnuta u opštem interesu. Kako je ovaj Sud već naglasio, organizacija lova služi opštem interesu, što opravdava ova ograničenja. Vlasnici poseda, čija je zemlja uključena u lovna područja ACCA, dobijaju naknadu za gubitak svojih isključivih prava korišćenja imovine u obliku članstva u udruženjima, te uslugama koje ova pružaju. Činjenica da su podnosioci izjavili da nisu bili zainteresovani za takav oblik naknade se ne može smatrati osnovom koji kvalifikuje naknadu nedovoljnom. Konačno, iako su podnosioci tvrdili da Zakon od 10. jula 1964. godine nije obezbedio pravičnu i prethodno određenu naknadu, suprotno odredbama koje imaju status ustavnog prava, nije na upravnim sudovima da odlučuju o ustavnosti zakona. Shodno tome, takva žalba ne može biti pravovaljano pokrenuta pred Upravnim sudom.

2. Postupak pred Državnim savetom (Conseil d‘Etat),7

  1. Pozivajući se na članove 9, 11 i 14 Konvencije i član 1 Protokola br. 1 podnosioci su se žalili Državnom savetu.
  2. Donevši 6 identičnih presuda 10. marta 1985. godine Državni savet je odbio njihove žalbe na sledećim osnovama:

„...

Nijedna odredba [Verdejevog zakona] ne obavezuje lice koje ne učestvuje u lovu da u njemu učestvuje, ili da odobrava lov. Prema tome, žalilac nema pravo da tvrdi da je Upravni sud u Limožu pogrešno presudio, smatrajući da odredbe [Verdejevog zakona] nisu u suprotnosti s odredbama člana 9 [Konvencije].

...

[Verdejev zakon] je ustanovio Opštinska udruženja lovaca uz obavezno odobrenje prefekata u cilju poboljšavanja tehničke organizacije lova. Imajući u vidu da je ovim telima poverena uloga javnog servisa, na njih je Zakonom prenet niz ovlašćenja javne vlasti. Konačno, u svakom slučaju se ne može s pravom pozivati na pomenute odredbe da bi se dovela u pitanje zakonitost sporne odluke koju je doneo prefekt Kreza.

...

Činjenica da je zemljište koja pripada žaliocu uključeno u lovno područje [ACCA], kao i da nosioci prava na lov mogu da tom imanju love, ne lišava žalioca njegove imovine, već samo ograničava njegovo pravo da je koristi, u skladu s pravilima propisanim u [Verdejevom zakonu], a koja nisu nesrazmerna cilju kome se teži u opštem interesu. Stoga se prethodno razmatrana tvrdnja žalioca ne može podržati.

...

Činjenica da, [Verdejev zakon] propisuje različita pravila, u zavisnosti da li odnosna imanja imaju površinu manju ili veću od 20 hektara, proizilazi iz različitih okolnosti, koje su bile uzete u obzir u težnji ka ostvarivanju ciljeva Zakona, konkretno upravljanja brojnošću divljači. Ovi propisi ne nameću bilo koji oblik zabranjene diskriminacije u smislu člana 14 [Konvencije].“

 C. Gđa Monsion

  1. Gđa Monsion je rođena 1940. i radi kao sekretarica. Živi u Salbefu u okrugu Žirond.
  2. Podnosilac i njen suprug, koji je preminuo februara 1994. godine, bili su vlasnici imanja površine 16 hektara, koje je činilo deo lovnog područja Opštinskog udruženja lovaca (ACCA) Salbefa. Kao član Nacionalnog društva za zaštitu prirode (SNPN) i Pokreta protiv lova (ROC), g. Monsion je bez uspeha zahtevao, tokom procedure osnivanja ACCA, da se njegovo imanje proglasi za ACCA rezervat. On je dalje, pred upravnim sudovima, osporavao dekret Prefekture od 7. decembra 1979. godine kojim je udruženje lovaca odobreno, ali takođe bez uspeha. 
  3. Od tada je, odlučan da svoje imanje uključi u mrežu dobrovoljnih prirodnih rezervata pod upravom Nacionalnog društva za zaštitu prirode (SNPN), zahtevao pismom od 15. juna 1987. godine od prefekta Žironde da, pre svega naloži Opštinskom udruženju lovaca Salbefa da ga izbrišu sa spiska svojih članova i drugo, da njegovu zemlju isključe sa spiska imanja koja čine lovno područje ovog udruženja. On je podneo istovetan zahtev predsedniku Opštinskog udruženja lovaca, pismenim putem. Prefekt i predsednik ACCA odbili su dopisima od 25. juna odnosno 10.jula 1987. godine njegov zahtev.

1. Postupak pred Upravnim sudom u Bordou

  1. Monsion i Nacionalno društvo za zaštitu prirode (SNPN) su 13. avgusta 1987. godine zahtevali od Upravnog suda u Bordou da stavi van snage odluke od 25. juna i 10. jula 1987. godine na osnovu tvrdnje da su iste ultra vires. Oni su u osnovi tvrdili da je izvršena povreda članova 9, 11 i 14 Konvencije i člana 1 Protokola br. 1.
  2. Presudom od 16. novembra 1989. godine, Upravni sud u Bordou odbio je ove zahteve na sledećim osnovama:

„U vezi s odlukom predsednika ACCA od 10. jula 1987. godine:

... [G. Monsionov zahtev predsedniku Opštinskog udruženju lovaca Salbefa] ima se smatrati prigovorom članstvu zasnovanom u skladu sa Zakonom iz 1901. [Zakon o udruženjima, prim prev.]. Iako su radi ostvarivanja ciljeva propisanih [Verdejevim zakonom Opštinskim udruženjima lovaca] poverena neka ovlašćenja javne vlasti, ista ipak ostaju privatno pravna tela. Odluke koje ona donose izvan konteksta vršenja pomenutih ovlašćenja, pogotovo u pogledu davanja ili oduzimanja članstva, su privatno-pravna akta, te samim tim ne mogu biti predmet odlučivanja upravnih sudova. Shodno tome, zahtevi.... usmereni protiv odluke o odbijanju isključenja g. Monsiona sa spiska članova Opštinskog udruženja lovaca Salbefa, su podneti sudu koji nije nadležan da ih uzme u razmatranje, te stoga isti imaju biti odbačeni.

U vezi s odlukom Prefekta Žironde od 25. juna 1987. godine

...

Po navodima člana 14 Konvencije

Pravo da se u lovu učestvuje ili da se u njemu ne učestvuje, nije jedno od prava i sloboda čije je uživanje zaštićeno [Konvencijom]. Prema tome, g Monsion i Nacionalno društvo za zaštitu prirode [SNPN] ne mogu se pozivati na Konvenciju u izjavljivanju žalbe na povredu jednakosti pred zakonom. Međutim, jednakost pred zakonom je opšte pravno načelo na koji se žalioci mogu pozvati.

Član 3 [Verdejevog zakona] rezerviše vlasnicima zemlje, koja dostiže površinu od najmanje 20 hektara u jednoj celini, pravo da ističu prigovor na uključivanje odnosnih parcela u lovna područija ACCA. Ova ograničenja, za koja nije dokazano da predstavljaju diskriminaciju po osnovu imovine, propisana su u cilju obezbeđivanja racionalnog organizovanja lova putem udruživanja u više lovnih područja, dovoljne veličine, da bi se što većem broj ljudi omogućilo da uživa pravo na lov. Tako postavljena ograničenja se ne mogu smatrati narušavanjem jednakosti pred zakonom.

[Konvencija], štiteći pravo na imovinu, ne stoji na putu ograničenja tog prava u skladu s opštim interesom. Organizacija lova, na osnovu same prirode te aktivnosti, broja lovaca i socijalnog fenomena koji predstavlja je stvar od opšteg interesa, koja opravdava ograničavanje prava na imovinu. Vlasnik zemlje, čija je imovina uključena u lovno područije ACCA, dobija naknadu za gubitak svojih prava na korišćenje u obliku prava da koristi zemlju drugih sopstvenika, da ne pomenemo druge usluge koje obezbeđuje udruženje lovaca, čiji član vlasnik postaje po automatizmu. Štaviše, g Monsion nema osnova da se poziva na sopstveno odbijanje da prihvati ovu naknadu, kao dokaz za svoju tvrdnju da nije dobio pravičnu naknadu za gubitak svojih prava korišćenja imovine.

...

U vezi sa članom 9 [Konvencije]

Cilj ovih odredaba je zaštita prava i osnovnih sloboda u koja „pravo da se učestvuje u lovu“ ne spada. Dalje, one predviđaju da postavljeni principi mogu biti podvrgnuti ograničenjima svojstvenim istovremenom ostvarivanju ličnih prava i sloboda. Zaista, ograničenja ovih prava i sloboda su stoga opravdana, po svom principu i načinu sprovođenja, u svetlu suprotstavljenih interesa. Organizacija lova je postala neophodna, kao što je gore naglašeno, usled potrebe zaštite javnog reda, javne bezbednosti i opšteg prava na lov.

...

Po navodima iz člana 11 [Konvencije]

Učešće u [ACCA], za vlasnika poseda čije je imanje uključeno u lovno podrućje udruženja, je pravo dato kao naknada za gubitak isključivog prava na korišćenje sopstvene zemlje i ima za cilj da mu omogući odbranu vlastitih interesa u okviru udruženja. Povrh toga, on ima pravo da istupi iz članstva udruženja pod uslovima propisanim u članu 8 [Verdejevog zakona], bez plaćanja ikakve posebne naknade, jer se prenos njegovih prava ne može tumačiti kao oblik naknade, s obzirom da su prednosti članstva predviđene kao vid kompenzacije. Shodno tome, odbijanje da se dopusti g Monsionu istupanje iz Opštinskog udruženja lovaca Salebefa nije povredilo slobodu udruživanja.

2. Postupak pred Državnim savetom

  1. Na osnovu članova 9, 11 i 14 konvencije i člana 1 Protokola br. 1, g. Monsion i Nacionalno društvo za zaštitu prirode žalili su se Državnom savetu 3, odnosno 11. januara 1990. godine.
  2. Državni savet je 10. maja 1995. godine odbio ove žalbe presudom, koja je dala istovetne razloge prethodnim, koje je Savet doneo 10. marta iste godine, u predmetima g. Dimona, g. A. Galana, G. P. Galana, g. E. Petia, g. M. Petia i g. Pinona (vidi gore stav 27).

RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO 

  1. Član L. 220–1 Zemljišnog zakonika predviđa:

Država je odgovorna za upravljanje i regulisanje lova u skladu s opštim interesima.

 A. Pravo na lov i pravo na imovinu

  1. Član L. 222–1 (nekadašnji čl. 365) Zemljišnog zakonika predviđa

„Niko nema pravo lova na zemlji koja pripada drugome bez pristanka vlasnika ili lica koje predstavlja ili je ovlašćeno od strane vlasnika“.

„Pravo na lov“, stoga, pripada vlasniku. To je lično pravo, iako zakon daje pravo zakupcu iznajmljenog poljoprivrednog dobra, da lovi na imovini vlasnika (čl. L. 415–7 Zemljišnog zakonika).

Vlasnik može prepustiti svoja prava na lov, ali ova ne može prodati ili njima raspolagati nezavisno od same nepokretnosti.

  1. Član R. 228–1 Zemljišnog zakonika predviđa:

„Svako ko lovi na zemljištu koje pripada drugome bez saglasnosti vlasnika zemlje ili imaoca prava na lov biće kažnjen u skladu s prekršajnim propisima 5. kategorije.“

  1. Prema članu R. 227–5 Zemljišnog zakonika ministar nadležan za lov dužan je da sastavi listu životinjskih vrsta koje određuje kao štetočine u skladu sa članom L. 227–8. Ova lista se sastavlja nakon što je Nacionalni savet za lov i divlje životinje konsultovan, zbog mogućeg štetnog uticaja na životinjske ili ljudske aktivnosti ili biološku ravnotežu.

Član 227–6 predviđa da Prefekt svakog okruga mora da odluči koje životinjske vrste, s liste propisane u članu 227–5, predstavljaju štetočine u tom okrugu, u skladu s lokalnom situacijom i to na osnovu sledećeg: zaštite javnog zdravlja i bezbednosti, sprečavanja nastanka znatne štete poljoprivredi, šumarstvu, vodoprivredi ili radi zaštite biljnog i životinjskog sveta.

Prefekt donosi ovu odluku svake godine, nakon konsultovanja s Nacionalnim savetom za lov i divlje životinje u svom okrugu, kao i s Lovačkim savezom. Odluka se objavljuje najkasnije 1. decembra i stupa na snagu 1. januara sledeće godine.

Prema članu R. 227–7 Zemljišnog zakonika, vlasnik imanja, držalac ili zemljoradnik u svojstvu zakupca, mora lično preduzeti odgovarajuće mere radi uništavanja štetočina, ili dopustiti da se ove mere primene u njegovom prisustvu, ili da delegira u pismenoj formi pravo da se ova obaveza izvrši. Niko ko je na ovakav način delegirao svoja prava ne može tražiti naknadu.

Sudskom praksom je ustanovljeno da se uništavanje štetočina ne smatra lovom, već se ova aktivnost smatra prirodnim sadržajem prava na imovinu ili uživanja imovine. (Apelacioni sud Pariza, 9. Jul 1970. godine D.1971.16, po primedbi M. B.)

B. Obavezno ukrupnjavanje lovnih područija

  1. U određenim slučajevima, Zakon propisuje obavezu ukrupnjavanja lovnih područija.

1. Propisi koji se primenjuju u okruzima Donja Rajna, Gornja Rajna i Mozel

  1. U okruzima Donja Rajna, Gornja Rajna i Mozel uživanje prava na lov je uređeno lokalnim propisom od 7. februara 1881. godine. Ova prava, u ime vlasnika imanja, nadzire opština. Opština, putem javnog tendera, prenosi svoja prava na lovnim područijima na period od devet godina. Površina ovakvih lovnih područija ne može biti manja od 200 hektara. Zakup se raspodeljuje među vlasnicima zemlje u odnosu na površinu katastarske parcele proporcionalno, ili se predaje opštini, kada dve trećine vlasnika, koji poseduju najmanje dve trećine zakupljenog zemljišta odluče tako. Vlasnik zemljišne parcele veće od 25 hektara, u jednoj celini (5 hektara za jezera, bare i druge površine pod vodom) može zadržati svoja prava na lov, ali ako prethodno opisana, kvalifikovana većina vlasnika odluči da prepusti zakup lovnih područija opštini, on mora platiti naknadu opštini srazmernu površini svog imanja. Više vlasnika ne mogu udruživati svoje parcele da bi obezbedili obavezni minimum. Ovaj propis se ne primenjuje na ograđene zemljišne parcele, koje su izolovane od prirodne komunikacije sa susednim zemljištem.

2. Propisi koji se primenjuju u ostalim okruzima kontinentalne Francuske

  1. U ostalim okruzima, pravila koja su na snazi je propisao Zakon br. 64–696 od 10. jula 1964. godine, poznat kao Verdejev zakon, koji predviđa obrazovanje opštinskih i međuopštinskih udruženja lovaca (ACCA odnosno AICA).

Opštinska udruženja lovaca (ACCA), koja su u saglasnosti s Osnovnim zakonom o udruženjima (Zakon od 1. jula 1901. godine), s posebnim odredbama Verdejevog zakona (kodifikovanih članovima L. 222–2 i delovima Zemljišnog zakonika), kao i regulatornim odredbama kodifikovanim članovima kao R. 222– 1 (et seq.) Zemljišnog zakonika udružuju lovna područija unutar svojih opština. Zakonom propisani cilj ovih odredaba je da: „u njihovim lovnim područjima podstakne povećanje brojnosti divljači, uništavanje štetočina i sprečavanje krivolova, da uputi članstvo kako da love bez ometanja prava na imovinu i uništavanja useva kao i da uopšte poboljšava tehničku organizaciju lova tako da se taj sport može upražnjavati na zadovoljavajući način“ (čl. L. 222–2 Zemljišnog zakonika).

  1. Ne može biti više od jednog ACCA unutar jedne opštine, ali dva ili više udruženja unutar istog okruga mogu obrazovati Međuopštinska udruženja lovaca (AICA) (čl. L. 222–22 i R. 222–70 Zemljišnog zakonika).


(a) Osnivanje opštinskih udruženja lovaca 

  1. Formiranje opštinskih udruženja lovaca (ACCA) obavezno je samo u određenim okruzima, na osnovu liste koju sačinjava ministar nadležan za uređenje lova, po dobijanju predloga prefekata, s kojim su saglasni saveti ovih okruga, te nakon prethodno obavljenih konsultacija s Poljoprivrednom komorom i Lovačkim savezom, na nivou okruga (čl. L.222–6 Zemljišnog zakonika). Ova lista obuhvata dvadeset devet od ukupno devedeset tri francuske okruga, s izuzetkom okruga Donja Rajna, Gornja Rajna i Mozel, a uključuje okruge Krez i Žirondu. U ostatku od ovih 93 okruga, prefekt sačinjava listu opština u kojima se ACCA imaju obrazovati. Odluka prefekta se zasniva na osnovu prijave bilo kog lica koje može pružiti dokaze da je ne manje od 60% vlasnika koji u svom posedu imaju ne manje od 60% zemlje u jednoj opštini, saglasno da osnuje udruženje na period od šest godina (čl. L. 222–7 Zemljišnog zakonika). Do 28. februara 1996. godine ACCA su, tako, bila obrazovana u 851 opštini u 39 različita okruga, uključujući 53 od ukupno 555 opština u Dordonju.
  2. Sve u svemu, ACCA su osnovana u, otprilike 10.000 opština od oko 36.000 koliko postoji u kontinentalnoj Francuskoj (France metropolitaine).
  3. U ovim opštinama prefekt mora da organizuje javnu raspravu da bi utvrdio „listu imanja na koja će se odnositi prenos prava na lov na opštinska udruženja lovaca, od strane vlasnika ovih imanja ili imalaca prava“ (čl. L. 222–8, L. 222–9 i R. 222–17 Zemljišnog zakonika). Član L. 222–9 Zemljišnog zakonika predviđa:

„Ovakav prenos će se smatrati obnovljivim po automatizmu, na period od 6 godina, po zahtevu opštinskih udruženja lovaca, pod uslovom da, u roku od tri meseca od dana kada je izjava o osnivanju udruženja poslata na adresu opštine i vlasnika zemlje ili imaoca prava na lov, koji ispunjavaju uslove propisane članom L. 222–13, preporučenim pismom s formularom za potvrdu prijema, tako da su poštanski troškovi plaćeni od strane pošiljaoca, a vlasnik zemlje ili imalac prava na koju se prenos odnosi ne obavesti predsednika opštine, preporučenim pismom s formularom za potvrdu prijema, o svom prigovoru na prenos prava, s obrazloženjem osnova u prilogu“.

(b) Predviđena površina zemljišta

 (i) Zemljište na koje se odnosi prenos prava na ACCA

  1. Član L. 222–10 Zemljišnog zakonika predviđa:

„Opštinska udruženja lovaca mogu da love na zemljištu izuzev:

 1. u poluprečniku od 150 metara od bilo čijeg prebivališta odnosno stambenog objekta.

 2. onog koje je ograđeno na način kako je opisano u članu L. 224–3 Zemljišnog zakonika (neprekidnom i neprobijenom ogradom, koja predstavlja prepreku komunikaciji sa susednim zemljištem i koju divljač ili ljudi ne mogu preskočiti, probiti ili na drugi način savladati);

3. onog koje je čini neprekidnu površinu veću od minimalne koju propisuje član L. 222–13 i u odnosu na koju su vlasnici ili imaoci prava na lov izjavili prigovor.

4. onog koje je u javnoj svojini i pripada državi, okrugu, opštini, ili je deo javnog šumskog dobra ili pripada Francuskoj državnoj železničkoj kompaniji.“

 (ii) Zemljište u odnosu na koje se prenos prava može osporavati ili opozvati

  1. Vlasnici zemlje ili imaoci prava na lov – ili grupe vlasnika – mogu ista-ći prigovor protiv uključivanja njihovih poseda u lovna područja ACCA, kada su određeni uslovi ispunjeni, u skladu sa članom L 222–13 Zemljišnog zakonika, koji predviđa:

„Da bi prigovor vlasnika zemljišta ili imaoca prava bio osnovan, isti se mora odnositi na imanje čija površina u jednoj celini iznosi najmanje 20 hektara.

Ovaj minimum će biti umanjen kada se odnosi na lovišta vodenih ptica:

1. do 3 hektara za neisušene močvare

2. do 1 hektara za izolovane vodene površine

3. do 50 ari za stajaće vodene površine, na kojima, do 1. septembra 1963. godine postoje fiksne instalacije, skloništa i zakloni

Minimum će, takođe, biti snižen, kada se odnosi na lov ptica iz porodice Colombidae,8 do 1 hektara za zemljište gde su, do 1. decembra 1963. godine, postavljene fiksne instalacije u svrhu lova.

Minimum će biti podignut do 100 hektara, za zemljište u planinskim oblastima, iznad šumskog pojasa.

Rešenja doneta za svaki okrug, pod uslovima propisanim u članu L. 222–6 mogu uvećati zahtevani minimum površine zemljišta. Ovako nastala uvećanja ne mogu biti veća od dvostruke vrednosti, u smislu gore navedenog propisanog minimuma.“

U okruzima, gde je obrazovanje ACCA obavezno, minimalna površina zemljišta može biti utrostručena, odlukom nadležnog ministra (Državni savet, 15. oktobar 1990. godine de Viri (Viry) i drugi, RFDA 6 (6), novembra – decembra 1990. godine p. 1100)

  1. Član L. 222 – 14 Zemljišnog zakonika dodaje:

„Svaki vlasnik zemljišta ili imalac prava na lov, koji je izjavio prigovor obavezan je da plati sve takse i troškove koje mogu nastati u odnosu na privatna lovna područja, starati se o zemljištu, preduzeti odgovarajuće mere u cilju uništavanja štetočina, te postaviti znake na granicama svog imanja kojima potvrđuje status istih. Ako vlasnik zemljišta to zahteva, udruženje lovaca mora postupati prema njegovom posedu kao lovočuvar“.

  1. Kada vlasnik zemljišta ili imalac prava na lov na posedu površine veće od minimuma, u skladu sa članom L. 222 – 13 Zemljišnog zakonika, želi da napusti članstvo u Opštinskom udruženju lovaca (ACCA), on to može učiniti samo po isteku svakog od sukcesivnih perioda od 6 godina, s otkaznim rokom od 2 godine. Opštinsko udruženje lovaca, u tom slučaju, ima pravo da zahteva plaćanje naknade, koju određuje nadležni sud, a koja odgovara vrednosti poboljšanja koje je udruženje učinilo na njegovom posedu (čl. L 222–17 Zemljišnog zakonika). Kada vlasnik zemljišta manje površine od minimalne gore navedene, potom stekne dopunsku parcelu zemljišta susednog prvobitnom imanju, u jednoj celini, veću od propisanog minimuma, on ima pravo da zahteva da se tako formirana zemljišna jedinica izuzme iz lovnih područja ACCA (čl. L. 222–54 Zemljišnog zakonika). Vlasnici zemljišta i/ili imaoci prava na lov ne mogu se udruživati kako bi stekli pravo da istupe iz članstva u ACCA (Državni savet, 7. jula 1978. godine, Sieur de Vauxmoret, Recueil Lebon, p. 295).

 (c) Posledice prenosa prava na lov ACCA

  1. Članovi L. 222–15 i L. 222–16 Zemljišnog zakonika predviđaju,  redom:

„Prenos prava na lov učinjen od strane vlasnika ili imaoca prava na lov će isključiti sva druga prava na lov, osim ukoliko su strane drugačije ugovorile.“

„Prenos daje prava vlasniku na naknadu od udruženja ukoliko trpi izmaklu dobit nastalu lišavanjem prethodnih izvora prihoda.

Visinu naknade će odrediti nadležni Sud, tako da odgovara sumi koju udruženje duguje vlasniku prava na lov koji je učinio poboljšanja na zemljištu na kome ima pravo lova.“

 (d) Članovi ACCA

  1. Član L. 222–19 predviđa:

„Statut svakog udruženja će obezbediti da svako lice, koje ima važeću lovačku dozvolu može postati član pod sledećim uslovima:

1. da ima prebivalište na teritoriji opštine, ili da ima boravište najmanje četiri uzastopne godine bez prekida na dan prijema u članstvo, te da je na listi lica koja su obavezna da plaćaju jedan od četiri oblika direktnog oporezivanja; ili

2. da je vlasnik zemlje ili prava na lov, koja je preneo; u ovom slučaju, supruga, preci ili potomci ovog lica mogu takođe postati članovi; ili

3. je zakupac poljoprivrednog zemljišta kome je vlasnik zemljišta preneo svoja prava na lov 

Statut će takođe propisati minimalni broj članova udruženja da bi ono pravno postojalo i minimalni procenat od ukupnog članstva koji mogu činiti lovci koji ne spadaju u bilo koju od navedenih kategorija.

Vlasnik zemlje koji ne učestvuje u lovu postaće član udruženja po automatizmu, bez naknade i neće biti u obavezi da naknadi ikakav gubitak koje udruženje može trpeti.

  1. Članovi ACCA imaju pravo da love na celom lovnom područiju, u skladu s unutrašnjim aktima svog udruženja (čl. L. 222–20 Zemljišnog zakonika).                       

 (e) Nadzor koji vrši prefekt

  1. Udruženje je odobreno odlukom prefekta, nakon što je ovaj utvrdio da su ispunjene sve procesne pretpostavke registracije i da su Statut i unutrašnja akta udruženja saglasna ustavnim normama (čl. L. 222–2 i R. 222–39 Zemljišnog zakonika). Prefekt postupa kao nadzorni organ u odnosu na ACCA. Sve promene Statuta, unutrašnjih akata ili pravila kojima se uređuje lov moraju biti podnete prefektu na odobrenje (čl. R.222–2 Zemljišnog zakonika). Član R. 222–3 dalje predviđa da prefekt može doneti odluku o privremenim merama ili čak raspustiti ili u celosti zameniti Izvršni odbor ACCA, ako ova prekrše bilo koju od obaveza propisanih članovima R. 222–1 do R. 222–81.

C. Rezervati za divljač

1. Rezervati po ranijem članu 373–1 Zemljišnog zakonika i obavezni rezervati za divljač ACCA i AICA

  1. Zakon br. 56–236 od 5. marta 1956. godine, kodifikujući najpre kao član 373–1 a potom kao član L. 222–25 Zemljišnog zakonika uvodi obavezno stvaranje rezervata za divljač. Ministar nadležan za lov imao je pravo da sačini, na osnovu predloga lovačkih saveza svakog okruga listu okruga u kojima se mogu obrazovati opštinski rezervati za divljač. Na osnovu predloga lovačkih saveza svakog okruga, i nakon prethodne konsultatije Opštinskog veća, Saveta okruga i Poljoprivredne komore, ministar može odlukom ustanoviti, za svaki od ovih okruga listu opština, u kojima je obrazovanje rezervata za divljač obavezno, s uputstvom koje propisuje minimalnu površinu ovih rezervata. Osim u smislu izuzetka, obrazloženog u petom stavu člana 373–1 Zemljišnog zakonika, lov je izričito zabranjen unutar ovih rezervata.
  2. Verdejev zakon zahteva od ACCA i AICA da formiraju jedan ili više opštinskih ili međuopštinskih rezervata za divljač. Površina koju ovi rezervati zauzimaju mora biti najmanje jedna desetina ukupne površine lovnih područija udruženja. Spisak parcela koje čine rezervat, sačinjen na osnovu izvoda iz zemljišnoknjižnog registra, mora odobriti prefekt. Ovi rezervati moraju biti formirani „u delovima lovnog područija pogodnim za zaštitu vrsta divljači i uspostavljeni na takav način koji obezbeđuje poštovanje prava svojine, uzgajanje useva i različitih vrsta plemenitog bilja“ (čl. L. 222–21, R 222–66, R. 222–67 Zemljišnog zakonika).

2. Objedinjavanje propisa koji uređuju rezervate za divljač: rezervati za divljač i divlje životinje

(a) Objedinjavanje propisa kojima se uređuju rezervati za divljač

  1. U novoj verziji, po izmenama Zakona br. 90–85 od 23. januara 1990. godine, član L. 222–25 predviđa:

„Uslovi za uspostavljanje i upravljanje rezervatima za divljač biće propisani dekretom Državnog saveta. Ovaj će odrediti konkretne uslove za odlučivanje o merama koje bi trebalo usvojiti radi sprečavanja uticaja aktivnosti ljudi, podsticaja zaštite divljači i njenih staništa i održavanja biološke ravnoteže.“ 

  1. Dekret br 91–971 od 23. septembra 1991. godine ( list od 24. septembra 1991. godine) uveo je „rezervate za divljač i divlje životinje“ i izmenio članove R. 222–82 do R. 222–92 i R. 222–65 Zemljišnog zakonika. Izmenjeni član R. 222–65 navodi da su rezervati uređeni odredbama članova R. 222–82 do R. 222–92 Zemljišnog zakonika. Član 4 Dekreta, dalje nalaže da rezervati za divljač odobreni od Države, pre svog stupanja na snagu, budu uređeni saglasno odredbama članova R. 222– 85 do R. 222–92 Zemljišnog zakonika.

(b) Rezervati za divljač i divlje životinje (članovi R. 222–82 do R. 222–92 Zemljišnog zakonika)

  1. Rezervate za divljač i divlje životinje osniva prefekt (čl. R. 222–82 Zemljišnog zakonika) na sopstvenu inicijativu „Gde postoji potreba da se obezbedi podrška zaštiti divljači u većim razmerama, te u smislu upravljanja projektima koji se sprovode u opštem interesu“ (čl. R. 222–84 Zemljišnog zakonika), ili na osnovu zahteva imaoca prava na lov (čl. R. 222–83 Zemljišnog zakonika); ako prefekt zahtev odbije obavezan je da dâ razloge svoje odluke (ibid.). Prefekt može da zatvori rezervat za divljač i divlje životinje u svakom trenutku, na osnovu opšteg interesa ili na osnovu zahteva imaoca prava na lov, posebno pri isticanju svakog od šestogodišnjih perioda po osnivanju rezervata. Ako prefekt zahtev odbije obavezan je da razloge svoje odluke. (čl. R. 222–85 Zemljišnog zakonika).
  2. Svaki lov je zabranjen u rezervatima za divljač i divlje životinje. Odluka kojom je osnovan rezervat može, međutim, predvideti mogućnost primene plana lova kada je neophodno da se održi biološka ravnoteža i uravnotežen odnos između lova, poljoprivrede i šumarstva. U tom slučaju, primena plana lova mora biti odobrena, svake godine, odlukom kojom se dodeljuju kvote (čl. R. 222–86 Zemljišnog zakonika). Štaviše, hvatanje lovne divljači u naučne svrhe ili u cilju povećanja brojnosti, može biti odobreno pod uslovima propisanim osnovnim Zakonom (čl. 222–87 Zemljišnog zakonika). Sve druge aktivnosti koje bi verovatno smetale divljači ili ugrožavale njeno stanište mogu biti kontrolisane ili zabranjene (čl. R. 222–89 do R. 222–91).

D. Prirodni rezervati

1. Prirodni rezervati osnovani dekretom

  1. Član L. 242–1 Zemljišnog zakonika predviđa:

„Delovi teritorije jedne ili više opština mogu biti proglašeni kao prirodni rezervati, gde su od naročitog značaja, očuvanje biljnog i životinjskog sveta, zemljišta, voda, nalazišta minerala ili fosilnih materijala te životne sredine uopšte, ili gde je ove neophodno zaštiti od bilo kakvog oblika nepredvidljivih veštačkih uticaja, koji bi im mogli naneti štetu. Ovakvo proglašavanje prirodnih rezervata se može odnositi na pomorsko javno dobro i Francuske nacionalne vode. „

Najvažniji faktori koje bi trebalo uzeti u obzir u ove svrhe su: očuvanje biljnih i životinjskih vrsta ili staništa kojima preti uništenje na svim delovima državne teritorije, ili onoj koju karakterišu retke, ili izuzetne odlike; obnavljanje populacije biljnog i životinjskog sveta ili njihovih staništa; očuvanje botaničkih bašta i rezervata za retke ili izuzetne biljke i vrste kojima preti izumiranje; očuvanje životnog staništa i retkih geoloških, geomorfoloških i speleoloških tvorevina; i očuvanje ili obrazovanje među-odredišta na glavnim putevima migracije divljih životinja.

  1. Odluka o proglašavanju prirodnog rezervata vrši se dekretom, nakon što su sve nadležne lokalne vlasti konsultovane. U slučaju da vlasnik uskrati pristanak, rezervat se proglašava dekretom Državnog saveta (član 242–2 Zemljišnog zakonika). Postupak proglašavanja, koji pokreće ministar nadležan za zaštitu prirode, propisan je u članovima R. 242–1 do R. 242–18 Zemljišnog zakonika. Do 23. septembra 1998. godine 144 prirodna rezervata su ustanovljena po pomenutom postupku.

2. Dobrovoljni prirodni rezervati

  1. Član L. 242–11 Zemljišnog zakonika predviđa:

„U cilju zaštite divljih biljnih i životinjskih vrsta od naučnog i ekološkog interesa, koji se javljaju na privatnoj imovini, vlasnici mogu zahtevati odobrenje osnivanja dobrovoljnog prirodnog rezervata od organa uprave, u konsultaciji s nadležnim lokalnim vlastima."

  1. Vlasnik imanja mora podneti zahtev za odobravanje rezervata pre-fektu, uz dokumentaciju u prilogu koja sadrži, između ostalog, sledeće (čl. R. 242–26 Zemljišnog zakonika): dopis koji iznosi cilj, razloge i delokrug projekta; izveštaj stručnog lica koje dokazuje konkretan naučni i ekološki interes kome se teži primenom projekta; spisak postupaka ili aktivnosti za koje se smatra da ugrožavaju zaštitu vrsta od naučnog i ekološkog interesa, te spisak adekvatnih mera, bilo trajnih ili privremenih, koje podnosilac zahteva želi da budu preduzete; kao i detalje uređenja koje vlasnik namerava da preduzme radi nadzora nad rezervatom i objektima koji su potrebni za njegovu zaštitu. Prefekt podnosi ovu dokumentaciju, radi pribavljanja mišljenja, nadležnim opštinskim većima, ACCA – ili, gde ova nisu formirana, Lovačkom savezu okruga – kada postoji zahtev da se lov na području rezervata zabrani ili reguliše, te Zemljišnoj komisiji okruga, koja zaseda u svojstvu organa vlasti nadležnog za zaštitu prirode (čl. 242–27 Zemljišnog zakonika).
  2. Prefekt je ovlašćen da donose odluku. Kada je to neophodno, njegova odluka, koja znači odobrenje, određuje granice rezervata, prirodu mera za očuvanje koje se imaju primeniti i obaveze vlasnika imanja u vezi s nadzorom i zaštitom (čl. R 242–28 Zemljišnog zakonika). 
  3. Odobrenje se izdaje na period od šest godina, obnovljivo je uz prećutnu saglasnost i može biti povučeno po isteku svakog perioda od šest godina, ako vlasnik prethodno podnese takav zahtev (čl. R 242–31 Zemljišnog zakonika).

Do 7. septembra 1988. godine 129 ovakvih rezervata je ustanovljeno u skladu s pomenutim postupkom.

POSTUPAK PRED KOMISIJOM

  1. Komisiji su se obratili podnošenjem predstavki gđa Šasanju, g R. Peti i gđa Lasgrezas 20. aprila 1994. g. Dimon, g. P. Galan, g. A. Galan, g. E. Peti, g. M. Peti i g. Pinon 29. aprila 1995. godine i gđa Monsion 30. juna 1995 godine. Podnosioci predstavki su izneli stav da su, u skladu sa Zakonom br. 64– 696 od 10. jula 1964. godine o organizaciji Opštinskih udruženja lovaca, koji je poznat kao „Verdejev zakon“ bili u obavezi da, uprkos svom protivljenju lovu na moralnim osnovama, prenesu pravo na lov na sopstvenoj zemlji na pomenuta odobrena udruženja lovaca, da su postali članovi ovih udruženja po automatizmu, te da nisu mogli da spreče lov na svojim posedima, dokazujući da su im ovim povređena prava na slobodu savesti i udruživanja i neometanog uživanja imovine, zajemčena, redom, članovima 9 i 11 Konvencije i članom 1 Protokola br. 1. Oni su dalje tvrdili da su bili žrtve diskriminacije na osnovu imovine, suprotno članu 14 Konvencije, u vezi s tri pomenute odredbe, odnosno da su isključivo vlasnici poseda koji prelaze određeni minimum površine žemljišta, mogli izbeći obavezan prenos prava na lov na Opštinska udruženja lovaca, to jest sprečavati lov na svojoj zemlji i sebe izuzeti od obaveznog članstva u ovim udruženjima.
  2. Komisija je proglasila tri predstavke (br. 25088/94, 28331/95 i 28443/95) prihvatljivim 1. jula 1996. godine. U svom izveštaju (prethodno čl. 31 Konvenci-je), po predstavci br. 25088/94, od 30. oktobra 1997. godine, izrazila je mišljenje da je bilo povrede člana 1 Protokola 1, razmatrano odvojeno (sa dvadeset sedam glasova prema pet) i u vezi sa članom 14 Konvencije (sa dvadeset pet glasova prema sedam) i da je bilo povrede člana 11 Konvencije, razmatrano odvojeno (sa dvadeset četiri glasa prema osam), a u vezi sa članom 14 (sa dvadest dva glasa prema deset), ali da nije bilo neophodno razmatrati predmet u odnosu na član 9 Konvencije (sa dvadeset šest glasova prema šest). U svom izveštaju po predstavkama br. 28331/95 i 28443/95, obe od 4. decembra 1997. godine, donela je isti zaključak s dvadeset šest glasova prema pet (čl.1 Protokola br. 1 odvojeno), dvadeset četiri glasa prema sedam (čl. 1 Protokola br. 1 u vezi sa čl. 14 Konvencije), dvadeset četiri glasa prema sedam (čl. 11), dvadeset dva glasa prema devet (čl. 11 u vezi sa čl. 14) i dvadeset četiri glasa prema sedam (da nije bilo neophodno razmatrati predmet u odnosu na čl. 9 Konvencije). Integralni tekst mišljenja Komisije u vezi s predstavkom broj 25088/94, i suprotnih mišljenja njenih članova objavljeni su kao aneks (dodatak) ove presude.9

ZAVRŠNI PODNESCI SUDU

  1. Država je u svom podnesku zahtevala da Sud odbaci žalbe podnosilaca predstavki u vezi sa članovima 9 i 11 Konvencije, pre svega, jer smatra da su ove u nesaglasnosti s Konvencijom ratione materiae i po drugom osnovu, jer smatra da nije postojala povreda citiranih odredaba. Država je zahtevala od Suda da odbije stav podnosilaca predstavki po članu 1 Protokola br. 1, na osnovu svo-je tvrdnje da nije postojala povreda ovih odredaba. Konačno, u vezi sa stavom predstavki po članu 14 Konvencije u vezi sa članovima 9 i 11 i članom 1 Protokola br. 1, Država je shodno zahtevala od Suda da ove odbije po osnovu svoje tvrdnje da nije bilo povrede člana 14 Konvencije.
  2. Podnosioci predstavki zahtevali su da Sud zaključi da je primena Verdejevog zakona povredila njihova prava u smislu članova 9 i 11 Konvencije, člana 1 Protokola br. 1 i člana 14 Konvencije, u vezi s drugim odredbama na ko-jima se ovaj član zasniva, te da im shodno odredi pravičnu naknada.

PRAVO

 I. NAVODNA POVREDA ČLANA 1 PROTOKOLA 1 RAZMATRANA ODVOJENO

  1. Podnosioci predstavki smatraju da je obavezni prenos prava na lov na njihovom zemljištu na ACCA, u smislu odredbi Verdejevog zakona, predstavljalo ometanje njihovog prava na neometano uživanje imovine, koje je zajemčeno članom 1 Protokola br. 1 koji propisuje:

„Svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava“.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni“.

 A. Primena člana 1 Protokola br. 1

  1. Strane pred Sudom saglasne su da je obavezni prenos prava na lov na ACCA, u smislu Verdejevog zakona, trebalo razmatrati u svetlu drugog stava člana 1 Protokola br. 1, koji je rezervisao Državi pravo da primenjuje zakone koje  smatra potrebnim da bi regulisala pravo korišćenja imovine, u skladu s opštim interesom. S druge strane, one se nisu saglasile u pogledu tvrdnje da je došlo do ograničavanja prava podnosilaca predstavki na uživanje svoje imovine.
  2. Podnosioci predstavki su izjavili da njihova obaveza da prenesu prava na lov na njihovom zemljištu na ACCA, protivno njihovoj volji i bez naknade ili protivusluge, čini protivpravno ograničavanje njihovih prava na korišćenje imovine, pre svega, zato što su obavezni da trpe prisustvo lovaca na svojoj zemlji, iako su oni protivnici lova iz moralnih razloga, drugo, zato što ne mogu koristiti svoja imanja za osnivanje prirodnih rezervata, u kojima bi lov bio zabranjen.
  3. Država, s druge strane, smatra da je ograničavanje prava na imovinu podnosilaca bilo od manjeg značaja, budući da ovi nisu zaista bili lišeni svojih prava da koriste imovinu. Verdejev zakon nije ukinuo pravo na lov, koje je jedan od elemenata prava na imovinu, već je samo nameravao da umanji isključivo uživanje tog prava vlasnicima imanja. Stoga su podnosioci bili lišeni samo svog prava da spreče druge da love na njihovom zemljištu. Lov je, međutim, upražnjavan samo tokom šest meseci svake godine, te je član L. 222–10 Zemljišnog zakonika izričito propisao da članovi ACCA ne smeju loviti na zemljištu unutar poluprečnika od 150 metara u odnosu na stambene objekte ili bilo čije prebivalište (površina od oko 7 hektara).
  4. Sud primećuje da, iako podnosioci nisu bili lišeni svog prava da koriste imovinu, da je daju u zakup ili je prodaju, obavezan prenos prava na lov na njihovom zemljištu na ACCA ih je sprečavao da koriste svoje pravo na lov, na način kako njima odgovara, iako je ovo pravo neraskidivo povezano s pravom na imovinu. U ovom slučaju podnosioci ne žele da love na svojoj zemlji i protive se činjenici da drugi mogu loviti na njihovim imanjima. Međutim, iako su protiv lova na moralnim osnovama, oni su u obavezi da trpe prisustvo naoružanih ljudi i pasa goniča na svojoj zemlji svake godine. Ovo ograničenje prava uživanja nesumnjivo jeste ograničavanje prava na imovinu podnosilaca predstavki. Shodno tome, drugi stav člana 1 je primenljiv u ovom predmetu.

 B. Saglasnost s uslovima propisanim u drugom stavu

  1. Opšte je prihvaćen stav sudske prakse da se drugi stav člana 1 Protokola br. 1 mora tumačiti u svetlu načela propisanih u prvoj rečenici ovog člana. Prema tome, ovo ograničenje prava mora uspostaviti „pravičnu ravnotežu“ između zahteva od opšteg interesa za društvo i potrebe zaštite osnovnih ličnih prava. Težnja ka uspostavljanju ove ravnoteže se odražava u strukturi člana 1, u celosti, te stoga iz drugog stava ovog člana sledi da: mora biti uspostavljen pravičan odnos srazmere između sredstava koja se koriste i cilja kome se teži. Razmatrajući da li je ovaj uslov ispunjen, Sud zaključuje da Država uživa široko polje slobodne procene, kako u pogledu sredstava primene tako i procene da li su posledice primene propisa opravdane u opštem interesu, odnosno u svrhu postizanja cilja konkretnog Zakona (vidi the Fredin v. Sweden (No. 1), presuda od 18. februara 1991. godine, Series A No. 192, str. 17, st. 51).

1. Cilj mešanja [u uživanje prava] 

  1. Podnosioci pretstavke su osporavali legitimnost ciljeva Verdejevog zakona. Oni su izneli mišljenje da ovaj zakon nije usvojen u opštem interesu, već u korist određene kategorije građana, odnosno lovaca. Budući da sam Zakon utvr-đuje da je cilj ACCA da „poboljšava tehničku organizaciju lova tako da se taj sport može upražnjavati na zadovoljavajući način“. Ovaj zakon je predvideo divlje životinje samo kao vrstu „divljači“, drugim rečima kao one vrste koje su tradicionalno predmet lova. U vezi s uništavanjem štetočina, čemu je stvaranje Opštinskih udruženja lovaca takođe trebalo da služi, podnosioci predstavke izneli su stav da čak i tamo gde su ova udruženja (ACCA) osnovana, pravo na uništavanje štetočina je u isključivom domenu vlasnika, držalaca ili zakupaca zemljišta (član L. 227–8 Zemljišnog zakonika), te da ova prava mogu biti preneta, ako je neophodno, na ACCA.
  2. Podnosioci predstavki su, dalje, mišljenja da detaljni propisi za primenu Verdejevog zakona otkrivaju odsustvo svakog opravdanog opšteg interesa. Obavezni prenos prava na lov na ACCA bio je izuzetak u francuskom pravu u odnosu na načelo da niko nema pravo da lovi na imanju drugoga bez njegovog pristanka, prava koje je takođe podrazumevalo, po mišljenju podnosilaca predstavki, pravo da se ne učestvuje u lovu. Verdejev zakon vređa lična uverenja, budući da uopšte nije predvideo mogućnost postojanja vlasnika poseda koji ne žele da učestvuju u lovu. Konačno, radi efikasnog staranja o brojnosti divljači, uopšte nije postojala potreba uspostavljanja ovog mehanizma prethodnog prisvajanja prava, koji je predviđen Verdejevim zakonom.

Podnosioci tvrde da su, nakon više od 30 godina primene ovog zakona, od ukupno 36.200 opština na teritoriji Francuske, u samo oko 9.200 ustanovljena su ACCA, među kojima su, grubo govoreći, oko 8.700 uspostavljena na načelu obaveznosti, prema oko 500, koja su osnovana dobrovoljno, dogovorom vlasnika zemljišta. Verdejev zakon se ne primenjuje u tri okruga, i to u Donjoj Rajni, Gornjoj Rajni i Mozelu, kao i na imovini u vlasništvu države, lokalnih ili regionalnih vlasti. Prema podnosiocima, činjenica da sistem zapravo nije opšte primenljiv dokazuje da nije bilo opšteg interesa, te da ACCA postoje samo da bi upravljala lovom kao vidom rekreacije.

Podnosioci su izneli da je lobi lovaca, iako predstavlja samo 3% stanovništva, nametnuo svoju politiku i sproveo je propisima koji krše pravo Evropske unije i međunarodno pravo koje obezebeđuje bolju zaštitu prirode. Citirali su, kao dokaz iznete tvrdnje, činjenicu da je Francuska jedina evropska zemlja u kojoj je dopušteno ubijanje ptica selica tokom februara, uprkos presudi Suda pravde Evropskih zajednica, te presude Državnog saveta od 10. marta 1995. godine i više od sto presuda upravnih sudova u zemlji koja primenjuje direktive EZ.

  1. Država smatra uprošćenom, ocenu dekoruga opšteg interesa Verdejevog zakona koja se služi samo aršinom unapređenja lova kao isključive koristi za same lovce. Divlje životinje i zaštita svojine i useva su, takođe, crpli koristi od adekvatne organizacije lova.

Država je skrenula pažnju da je lov aktivnost koja je čvrsto ukorenjena u seoskoj tradiciji Francuske. Međutim, pravilo da niko nema pravo da lovi na zemljištu koje ne poseduje je dugi niz godina bilo zanemarivano na teritoriji dobrano većoj od polovine Francuske. Jedan od glavnih ciljeva Verdejevog zakona je, stoga, bilo ustanovljavanje osnovnog organizacionog tela, bez koga bi svaka pravična i racionalna organizacija lova, u skladu s očuvanjem životne sredine, bila nemoguća. Pored toga, ACCA su odigrala i obrazovnu ulogu, zahvaljujući učešću samih lovaca u vođenju udruženja i formulisanju pravila lova kao i samo-ustanovljenoj disciplni, koja je propisana prema članstvu, bez obzira na učešće u lovu, te pravilima ovih udruženja i propisima o lovu, s predviđenim sistemom sankcija, koji im daje potporu.

Država je, na sličan način, odbacila tvrdnju podnosilaca da, s obzirom da se Verdejev zakon ne primenjuje na celokupnoj teritoriji Francuske, on ne služi bilo kakvom opštem interesu. Država smatra da se Zakon mogao primenjivati u celoj Francuskoj pod demokratskim uslovima, što, naime, potvrđuju obavezno osnivanje ACCA nakon obaveznog konsultovanja Saveta okruga, Poljoprivredne komore, i Saveza lovaca tih okruga, kao i postojanje dobrovoljnog vida osnivanja udruženja, koji je predviđen u drugim slučajevima.

Konačno, Zakon se ne može primenjivati u svim delovima Francuske, s obzirom da potreba ukrupnjavanja lovnih područja zavisi od geografskih i prirodnih odlika pojedinačnih okruga. Na primer, nije moglo biti govora o organizovanju ACCA u planinskim ili izgrađenim, urbanim regionima ili u okruzima gde je lov već bio organizovan.

  1. Sud smatra da je, u pogledu ciljeva koje je Verdejev zakon namenio ACCA, kako je izneto u članu 1 ovog zakona, te objašnjenjima koja su data u odnosu na ovu oblast, nesumnjivo u opštem interesu suzbijanje nedozvoljenog lova i podsticanje racionalnog upravljanja brojnošću divljači.

2. Srazmernost ograničavanja prava

  1. Podnosioci predstavki smatraju da je obavezan prenos prava na lov na njihovom zemljištu na udruženje lovaca predstavljao nesrazmerno ograničavanje njihovog neometanog uživanja imovine. Oni su izjavili da nisu raspolagali sredstvima da izbegnu ovakav prenos, uprkos zahtevima koje su uputili udruženjima lovaca ili prefektima, u cilju izuzimanja njihove imovine iz lovnih područija nadležnih udruženja lovaca. Oni su izneli mišljenje da nije bilo potrebe za prisvajanjem malih poseda radi dobrobiti ACCA, u svrhu racionalisanja brojnosti divljači. U okruzima i opštinama gde ACCA ne postoje, činjenica da neki vlasnici poseda ne žele da učestvuju u lovu, odnosno zabranjuju lov na svojoj zemlji, nije prouzrokovalo bilo kakav problem, kako u vezi s razmnožavanjem određenih životinjskih vrsta ili u vezi s vrstama koje su proglašene štetočinama, koje samo vlasnici zemljišta imaju pravo da uništavaju.
  2. Država je odbacila ove tvrdnje. Ona stoji na stanovništu da je Verdejev zakon obezbedio široku lepezu sredstava koja stoje na raspolaganju vlasnicima zemljišta koje žele da izbegnu svoje uključivanje u pomenuta udruženja. Država je citirala, u vezi s tim, činjenicu da je podnosiocima stajala na raspolaganju mogućnost da ograde svoja imanja (član L. 222–10 i L. 224–3 Zemljišnog zakonika, vidi gore stav 46), da bi stekli u skladu sa članom R. 222–54 Zemljišnog zakonika, dodatno zemlju susednu njihovoj s kojom bi činila jedinstvenu parcelu koja površinom prelazi minimum propisan članom L. 222–13 Zemljišnog zakonika (vidi gore stavove 47 i 49) ili da upute zahtev odgovarajućem ACCA radi uključivanja njihovih imanja u rezervat za divljač, koji je svako udruženje lovaca bilo obavezno da formira, kako je propisano u članu L. 222–21 Zemljišnog zakonika (vidi gore stav 55).

Dodatno, podnosioci su mogli da zahtevaju od ministra ili prefekta da uključe njihove posede u sastav rezervata za divljač ili rezervata za divljač i divlje životinje (čl. L. 222–25 i R. 222–83, vidi gore stavove 56 i 58). Na sličan način, oni su mogli zahtevati da se njihova zemlja proglasi za prirodni rezervat ili da se registruje kao dobrovoljni prirodni rezervat (čl. L. 241–1 i L. 242–11 Zemljišnog zakonika, vidi gore stavove 60–63).

Država dalje naglašava da vlasnici nisu prinuđeni na prenos svojih prava na lov na udruženje lovaca bez dobijanja ikakve naknade; podnosioci su, doduše, izgubili svoja isključiva prava na lov, ali je ovaj gubitak nadoknađen činjenicom da su oni, sa svoje strane, mogli da love na celom lovnom području odgovaraju-ćih udruženja lovaca.

Štaviše, obavezni prenos daje pravo vlasnicima na naknadu, kada su oni po ovom osnovu trpeli izmaklu dobit usled lišavanja prethodnog izvora prihoda (čl. L. 222–16 Zemljišnog zakonika vidi stav 50).

  1. Sud smatra da nijedna od mogućnosti koje je pomenula Država, u praksi, ne bi mogla da obezbedi izuzimanje podnosilaca od zakonske obaveze prenosa prava na lov na njihovom zemljištu na ACCA. Sud primećuje da ograda, u smislu člana L. 224–3, mora biti neprekidna, neprobijena i takva da je divljač ili ljudi ne mogu probiti, što pretpostavlja da ona mora biti određene visine i čvrstine. Od podnosilaca se ne može zahtevati da trpe znatne troškove da bi izbegli obavezu prenosa prava na lov na svom zemljištu na ACCA. Takav zahtev prema podnosiocima izgleda još više nepravičan zbog materijalne održivosti korišćenja zemljišta u tom slućaju, budući da se ova, s izuzetkom imanja gđe Monsion, koriste u poljoprivredne svrhe, koje bi bile ugrožene podizanjem takve ograde.

Kada je reč o tvrdnji da su podnosioci predstavki mogli zahtevati priključivanje njihovog zemljišta rezervatima za divljač ili prirodnim rezervatima, Sud smatra da ni ACCA, ni ministar, kao ni prefekt nisu ovlašćeni da usvoje takve zahteve fizičkih lica, što je očigledno u ovom slučaju jer su zahtevi podnosilaca odbijeni (vidi gore stavove 18, 24 i 29–30). Konačno, vidi se iz odredbi kojima se uređuju prirodni rezervati (vidi gore stavove 60 i 62) da podnosioci nisu mogli da potvrde da ispunjavaju posebne uslove propisane za proglašavanje njihovih poseda rezervatima.

Kada je reč o različitim oblicima propisane naknade koje ističe Država, Sud je na stanovištu da se ne može smatrati da ove predstavljaju pravičnu naknadu za gubitak prava korišćenja imovine. Jasno je da je namera Verdejevog zakona da podvrgne vlasnike zemljišta obaveznom prenosu isključivog prava na lov na njihovoj zemlji, čiji bi gubitak trebalo da bude nadoknađen povezanim pravom na lov na delovima opštinske teritorije koji su pod upravom udruženja lovaca ACCA. Međutim, ovakva naknada je vredna samo ako su zainteresovani vlasnici zemljišta lovci ili spremni da prihvate lov kao takav. Ali Zakon od 1964. godine ne predviđa bilo kakav vid naknade za vlasnike poseda koji su protivnici lova, koji, po definiciji ne žele da ostvare bilo kakvu prednost ili dobit od prava na lov koje izričito ne žele da koriste. Shodno tome, naknada za izmaklu dobit, koja je nastala po osnovu lišavanja prethodnog izbora prihoda, odnosi se samo na vlasnike zemljišta, koji su, pre osnivanja ACCA u njihovoj opštini, ostvarivali prihode korišćenjem svojih prava na lov, dajući ih u zakup npr; navedeno se ne može primeniti na podnosioce predstavki u ovom predmetu. 

Kako su svi podnosioci zapravao vlasnici zemljišnih poseda površine manje od zahtevane za pravno valjan prigovor (vidi gore stav 47), oni, stoga, nisu mogli izbeći obavezni prenos svojih prava na lov na svom zemljištu na ACCA, u svojim opštinama.

  1. Međutim, ovakav obavezni prenos prava je izuzetak od opšteg načela propisanog članom 544 Građanskog zakonika, koji predviđa da imovina podrazumeva pravo na uživanje i korišćenje imovine u apsolutnom smislu, ako se ova prava ne koriste na način zabranjen zakonom. Obavezan prenos prava na lov, koji je u francuskom pravu element prava svojine, takođe odstupa od načela propisanog članom L. 222–1 Zemljišnog zakonika, prema kome niko nema pravo da lovi na zemlji drugoga, bez pristanka vlasnika. Sud dalje primećuje da su, po članu R. 228–1, kršenja ovog propisa kažnjiva sankcijama propisanim za 5 kategoriju prekršaja. Konačno, trebalo bi primetiti, da su po Zakonu (čl. R. 227–7), vlasnici ujedno i nosioci lične odgovornosti za uništavanje štetočina, te da se ova, ako je neophodno, može preneti, u pismenoj formi, na ACCA, ili na bilo koje drugo lice po izboru vlasnika.
  2. Sud dalje primećuje da su, nakon usvajanja 1964. godine Verdejev zakon, kojim su, od početka, izuzeti okruzi Donja Rajna, Gornja Rajna i Mozel, samo dvadeset devet (29), od ukupno devedeset tri (93) okruga na koje se ovaj zakon primenjuje, bila podvrgnuta mehanizmu obaveznog osnivanja ACCA, te da su ova dobrovoljno formirana u samo 851 opštini, kao i da se Zakon primenjuje na imanja površine manje od 20 hektara, izuzimajući velika privatna zemljišna dobra i zemljište u državnoj svojini (vidi gore stav 46).
  3. U zaključku, uprkos legitimnim ciljevima usvajanja Verdejevog zakona, Sud smatra da posledica sistema obaveznog prenosa prava, koji propisuje, stavlja podnosioce predstavki u položaj kojim je narušena ravnoteža pravičnosti između zaštite prava na imovinu i ciljeva od opšteg interesa. Obavezivanje vlasnika malih poseda da prenesu svoja prava na lov na svom zemljištu, tako da ga druga lica mogu koristiti, na način potpuno nespojiv s njihovim uverenjima im nameće nesrazmeran teret, koji nije opravdan u smislu člana 1 stava 2 Protokola br. 1. Stoga, Sud smatra da je postojala povreda navede odredbe.

 II. NAVODNE POVREDE ČLANA 1 PROTOKOLA BR. 1, RAZMATRANE U VEZI SA ČLANOM 14 KONVENCIJE

  1. Podnosioci predstavki su izjavili da ih odredbe Verdejevog zakona diskriminišu dvojako, po osnovu imovine i po osnovu njhovih uverenja i načina života. Oni su se pozvali na član 14 Konvencije:

„Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, veroispovest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno poreklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.“

  1. Oni sebe smatraju žrtvama oblika diskriminacije, koji nastaje primenom mehanizma ustanovljenog Verdejevim zakonom, na osnovu činjenice da su samo vlasnici zemljišta površine veće od 20 hektara, ili oni koji raspolažu dovoljnim materijalnim sredstvima da podignu skupu, neprobojnu ogradu, izuzeti od obaveze da prenesu svoja prava na ACCA. Oni takođe izjavljuju, da je postojao i drugi vid diskriminacije, s obzirom da su lovci stavljeni u povoljniji položaj, budući da im je, kao naknada za ustu-panje njihovog ličnog prava na lov, dato ovakvo pravo na većoj teritoriji, dok su lica koja ne učestvuju u lovu izgubila, ostavši pri tom bez ikakve naknade, ne samo svoje pravo korišćenja imovine već i slobodu misli i izražavanja svojih uverenja, narušavanjem njihovih prava da primenjuju svoja moralna načela na vlastitoj zemlji. Pritom, lovci su kolektivno dobili, bez naknade, prava na privatnom zemljištu putem obaveznog prenosa, dok udruženja za očuvanje prirode nisu više mogla da koriste prava na osnovu dobrovoljnog prenosa, na zemljištu svojih članova.
  2. Država je dokazivala da načelo nediskriminacije, propisano članom 14, ne zabranjuje primenu različitih pravila prema licima u različitom položaju. U ovom slučaju, samo imovina određene veličine može biti predmet racionalnog upravljanja brojnošću divljači, zbog čega je trebalo da manji posedi budu udruženi. U skladu s tim, različite kategorije vlasnika ne čine jedinstvenu kategoriju lica, pa je razlika među njima objektivne prirode, čime je postojanje različitog praga primene prava na prigovor opravdano. S tim u vezi, Država dodaje da, iako je kriterijum površine zemljišta od 20 hektara više približan nego proizvoljan, sudska praksa u ovoj sferi primene instituta Konvencije ostavlja državama široko polje slobodne procene. Konačno, Država je izjavila da je predstavka o diskriminaciji po osnovu imovine, na osnovu činjenice da su vlasnici najvećih poseda mogli izbeći obaveze zakona iz 1964. godine, neozbiljna. U svakom slučaju, Država je smatrala da je ta tvrdnja netačna, s obzirom da su određeni posedi manje površine od 20 hektara mogli imati mnogo veću privrednu i vrednost u novcu od nekih imanja površine veće od 20 hektara, koje čini pusto ili neobradivo zemljište.
  3. Sud naglašava da član 14 ne egzistira nezavisno, već ima značajnu ulogu u dopuni drugih odredaba Konvencije i protokola, s obzirom da štiti lica u sličnom položaju od svake diskriminacije koja ometa uživanje njihovih prava propisanih drugim odredbama. Kada se poziva na bitan član Konvencije, kako pojedinačno ili u vezi sa članom 14, te kada je posebna povreda suštinskog člana ustanovljena, opšte uzevši, nije neophodno da Sud razmatra predmet po članu 14, iako je stav drugačiji, ako je nejednako postupanje prema uživanju nekog od prava temeljni aspekt premeta (vidi Dudgeon v. United Kingdom, presuda od 22. oktobra 1981. godine, Series A No. 45, str. 26, st. 67). 
  4. U ovom predmetu, Sud mora uzeti u razmatranje posledice osnivanja ACCA u skladu s Verdejevim zakonom, na uživanje prava zajemčenih Protokolom br. 1 podnosiocima, kao vlasnicima poseda. Diskriminišuća postupanja koja podnosioci navode, leže u razlici povučenoj između vlasnika poseda površine od 20 hektara ili više u Dordonji i Žirondi, odnosno 60 hektara u Krezu, u odnosu na mogućnost isticanja prigovora protiv obaveznog prenosa njihovih prava na lov na ACCA, u skladu sa članom L. 222–13 Zemljišnog zakonika (vidi gore stav 47), te onih vlasnika manjih poseda, poput podnosilaca, koji ovo nisu mogli. Imanja različitih podnosilaca, u ovom predmetu, pružaju dobru ilustraciju situ-acije koje mogu proisteći; imanja gđe Šasanju, g. Petija i gđe Lasgrezas nalaze se u Dordonji, okrugu gde je osnivanje ACCA dobrovoljno i prag za podnošenje prigovora iznosi 20 hektara, dok se imanja g. Dimona, g. P. Galana, g. A. Galana, g. M. Petija i g. Pinona nalaze u Krezu, odnosno Žirondi (gđa Monsion), što su okruzi u kojima je osnivanje ACCA obavezno, a prag za podnošenje prigovora iznosi 60 hektara u Krezu i 20 hektara u Žirondi.
  5. Sud ponovo naglašava da je razlika u postupanju diskriminišuća ako „nema objektivnog i razumnog opravdanja“, te ako ona ne teži „legitimnom cilju“, ili ako ne postoji „razuman odnos srazmernosti između upotrebljenih sredstava i cilja čijoj se realizaciji teži“. Štaviše, Države ugovornice uživaju izvesno polje slobode procene u određivanju da li i u kojoj meri razlike između inače sličnih situacija opravdavaju različita postupanja (vidi poslednji, Larkos v. Cyprus [GC], br. 29515/95, st. 29, ECHR 1999–I).
  6. Sud primećuje da je tužena Država težila da opravda razlike u postupanju prema vlasnicima malih u odnosu na vlasnike većih zemljišnih poseda, opravdavajući potrebu udruživanja manjih parcela ciljem unapređivanja racionalnog upravljanja brojnošću divljači. Prihvatajući da mera koja vodi različitom postupanju prema licima u sličnom položaju može biti opravdana u javnom interesu, Sud konstatuje da, u ovom predmetu, Država nije pružila uverljivo obrazloženje u odnosu na pitanje kako se zapravo služi opštem interesu obavezom prenosa prava na lov, nametnutom samo vlasnicima malih poseda. Na prvi pogled, racionalna eksploatacija divljači u konkretnoj opštini jednako je nužna na velikim imanjima koliko i na malim, a Država nije dokazala postojanje pretežnog interesa koji bi opravdao upotrebu kriterijuma površine zemljišta kao isključivog osnova razlikovanja. Sud ne uočava čime bi se mogla objasniti činjenica da u jednoj te istoj opštini vlasnici velikih poseda mogu zadržati za sebe isključivo pravo lova na svom zemljištu, posebno u pogledu izvlačenja profita od većih imanja, a da su pri tom izuzeti od obaveze da prenesu ova prava na opštinu, ako sami ne učestvuju u lovu, raspolažu pravom da zabrane drugima da to čine na njihovoj zemlji, dok su vlasnici malih poseda, nasuprot tome, obavezni da prenesu prava na svojoj zemlji na ACCA.
  7. Štaviše, iako može biti u interesu lovaca koji su vlasnici malih parcela da se povezuju u cilju stvaranja većeg lovnog područja, nema objektivnog i razumnog opravdanja za nametanje povezivanja ljudima koji to ne žele, putem obavezujućeg prenosa prava, isključivo na osnovu kriterijuma površine zemlje koji je, kako je Država priznala, više približan aršin. Dalje, u okruzima, poput Dordonja, gde je osnivanje ACCA dobrovoljno i gde samo u 53 od 555 opština postoje ova udruženja, primena Verdejevog zakona vodi situaciji u kojoj su neki od vlasnika malih poseda obavezni na prenos prava na lov na svom zemljištu, dok su u susednoj opštini, u kojoj su zastupljeni slična vrsta zemljišta i iste vrste divljih životinja, svi vlasnici poseda, bili ovi veliki ili mali, slobodni da koriste svoju imovinu kako žele.
  8. Sud zaklučuje da, budući da su posledice različitog postupanja prema velikim posednicima u odnosu na male u tome što samo prvi uživaju pravo korišćenja imovine u skladu sa savešću, ovo predstavlja diskriminaciju po osnovu imovine, u smislu člana 14 Konvencije. Stoga, Sud smatra da je postojala povreda člana 1 Protokola br. 1 u vezi sa članom 14 Konvencije.

 III. NAVODNE POVREDE ČLANA 11 KONVENCIJE RAZMATRANE SAMOSTALNO

  1. Podnosioci predstavke su izjavili da su trpeli povredu svoje slobode udruživanja na osnovu činjenice da su, prema relevantnim odredbama Verde-jevog zakona, protiv svoje volje, bili prinuđeni da postanu članovi Opštinskih udruženja lovaca po automatizmu, koja po ovom zakonu nisu mogli da napuste. Pozvali se na član 11 Konvencije koji predviđa:

„1. Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima, uključujući pravo da osniva sindikat i učlanjuje se u njega radi zaštite svojih interesa.

2. Za vršenje ovih prava neće se postavljati nikakva ograničenja, osim onih koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom društvu u interesu na-cionalne bezbednosti ili javne bezbednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Ovim se članom ne sprečava zakonito ograničavanje vršenja ovih prava pripadnicima oružanih snaga, policije ili državne uprave.“

 A. Primena člana 11

  1. Podnosioci predstavki smatrali su da ACCA nesumnjivo spadaju u delokrug člana 11. Oni su dokazivali da su udruženja lovaca, iako odobrena od strane vlasti, ostala isključivo tela privatnopravnog karaktera, kako je i Verdejev zakon izričito predvideo u skladu sa Zakonom o udruženjima od 1. jula 1901. godine. Udruženjem predsedava lovac koji je izabran od strane lovaca. Ovim udruženjima nisu poverene bilo kakve ovlašćenja javne vlasti izvan delokruga ordonansi,10 budući da sam mehanizam zvaničnog odobravanja nije dovoljan da pretvori udruženje privatnopravnog karaktera u telo javne uprave. 
  2. Država je, s druge strane, dokazivala da su udruženja lovaca javno pravnog karaktera, budući da im je Parlament poverio ovlašćenja javne vlasti, u značenju koje je izvan pravnog domena člana 11. Udruženje lovaca je tako moglo biti osnovano, na primer, odobrenjem prefekta, te nije imalo odrešene ruke u vezi s usvajanjem kako svog Statuta tako i unutrašnjih akata, osnovnih elemenata koji su propisani članovima R. 222–62 i dr. Zemljišnog zakonika. Pored toga, prefekt je imao pravo nadzora i nametanja sankcija ACCA, ovlašćenje prethodnog odobrenja svake promene akata, kao i disciplinska ovlašćenja prema ovim udruženjima. Država je, stoga, smatrala da su ACCA, iako osnovana u skladu sa Zakonom od 1. jula 1901. zapravo javnopravne, kvazi-upravne institucije, čija su unutrašnja upravljačka tela, uistinu, slična odgovarajućim udruženjima, ali čiji ih Statuti jasno razdvajaju od običnih udruženja, budući da su ACCA podvrgnuta mešanom pravnom režimu, koji sadrži elemente i privatnog i javnog prava. Predstavka o povredi člana 11 je, u skladu s napred navedenim, u nesaglasnosti s Konvencijom, ratione materiae.
  3. Sud primećuje da je pitanje da li udruženja lovaca reguliše privatno ili javno pravo daleko od rešene stvari u francuskom pravu. Upravni Sud u Bordou je primetio, na primer, u svojoj presudi od 16. novembra 1989. godine (vidi gore stav 32): „Iako su, u svrhu postizanja cilja propisanog Verdejevim zakonom, udruženjima lovaca preneta ovlašćenja javne vlasti, ona, u svakom slučaju, ostaju privatnopravna tela“, pa je dalje naveo: „Odluke koje ona donose...naročito u pogledu odobravanja ili ukidanja pojedinačnog članstva, su privatnopravna akta, koja ne podležu oceni Upravnih sudova.“ Ovakav pristup su, takođe, zauzeli i građanski sudovi, odlučujući u predmetu gđe Šasanju i drugih (vidi gore stavove 21 i 22). S druge strane, u odluci protiv podnosilaca (g. Dimona i ostali i gđa Monsion), koji su se žalili Upravnim sudovima protiv odbijanja prefekta da isključi njihova imanja iz lovnih područja ACCA, nadležni sudovi su se pozvali na ovlašćenja javne vlasti, koja su, navodno, samo poverena ovim udruženjima.
  4. Međutim, glavno pitanje nije da li su u francuskom pravu ova udruženja privatnopravnog, javnog ili kvazi-javnog, ili kombinovanog karaktera, već da li su ona udruženja za svrhu člana 11 Konvencije. Ako bi Države ugovornice bile u mogućnosti, da, po svom nahođenju, klasifikuju ova udruženja kao „javna“ ili „kvazi-upravna“, te da ih uklone iz pravnog domena člana 11, to bi im dalo takvu širinu tumačenja, koja bi mogla dovesti do posledica u nesaglasnosti s ciljem i svrhom Konvencije, a to je, zaštita prava, koja nisu teorijska ili prividna već praktična i delotvorna (vidi the Artico v. Italy, presuda od 13. maja 1980. godine, Series A No. 37, str. 15–16, st. 33, i kasnije, the United Communist Party of Turkey and Others v. Turkey, presuda od 30. januara 1998. godine, Reports of Judgements and Decisions 1998–I, str. 18–19, st. 33). Sloboda misli i mišljenja, kao i sloboda izražavanja, zajemčene članovima 9 i 10 Konvencije, redom, imale bi veoma ograničen značaj, ako ne bi bile pro-praćene jemstvima koje omogućavaju pojedincima da dele svoje ideje i uverenja s drugima, naročito, putem udruženja lica koja dele zajednička uverenja, ideje ili interese. Termin „udruživanje“ stoga poseduje autonomno značenje; klasifikacija u domaćem pravu ima samo relativnu vrednost i predstavlja zapravo početnu tačku u ostvarivanju prava.
  5. Tačno je da ACCA duguju svoje postojanje volji Parlamenta, međutim, Sud primećuje da su ova udruženja zapravo ustanovljena u skladu sa Zakonom od 1901. godine, te sačinjena od lovaca ili vlasnika prava na lov, dakle fizičkih lica, koja sva, a priori, žele da udruže svoja imanja u svrhu lova. Shodno tome, činjenica da prefekt vrši nadzor nad radom ovih udruženja nije dovoljna da podrži argument da ona čine sastavni deo državne uprave (vidi, mutatis mutandis, the Le Compte, Van Leuven and De Meyere v. Belgium, presuda od 23. juna 1981. godine, Series A No. 43, str. 26–27, st. 64). Štaviše, ne može se tvrditi da, po Verdejevom zakonu, ACCA uživaju nadležnosti izvan sfere ordonansa, bilo upravnog, ili disciplinskog karaktera, ili u domenu donošenja pravila i propisa, odnosno obavljanju poslove javne vlasti, u svojstvu profesionalnih udruženja.
  6. Sud, na osnovu iznetog, smatra, saglasno stavu Komisije, da su ACCA zapravo „udruženja“ ustanovljena u svrhu predviđenu članom 11.

B. Saglasnost sa članom 11 

1. Postojanje povrede prava

  1. Strane pred Sudom nisu osporile da je obaveza pristupanja udruženjima lovaca, po Verdejevom zakonu, zapravo ograničavanje „negativne“ slobode udruživanja. Sud deli to mišljenje, pa će razmatrati, u skladu s tim, predstavku po članu 11 u smislu člana 9, s obzirom da zaštita prava na lično mišljenje jeste jedan od ciljeva slobode udruživanja, koja podrazumeva i negativnu slobodu udruživanja (vidi the Sigurður A. Sigurjónsson v. Iceland, presuda od 30. juna 1993. godine, Series A No. 264, str. 17, st. 37).

2. Opravdanost ograničavanja

  1. Ovakvo ograničavanje je u suprotnosti sa članom 11, osim ako nije „propisano zakonom“ i predviđeno u svrhu dosezanja jednog ili više legitimnih ciljeva navedenih u stavu 2, odnosno „neophodnih u demokratskom društvu“, radi postizanja tog cilja ili ciljeva. 

 (a) „Propisano zakonom“

  1. Strane pred Sudom su se složile da je ograničavanje prava propisano Zakonom, budući da obavezu podnosiocima predstavki da se priključe ACCA u svojim opštinama nameće Verdejev zakon iz 1964 godine, kao i posebno, članovi L. 222–9 i L. 222–19, st. 3 Zemljišnog zakonika (vidi gore stavove 45 i 51).

 (b) Legitimi cilj

  1. Država je izjavila da je ograničavanje prava na koje se predstavke odnose, učinjeno radi postizanja legitimnog cilja zaštite prava i sloboda drugih. Propisujući udruživanje manjih parcela zemlje i zahtevajući od vlasnika ovih da se priključe udruženjima lovaca (ACCA), Verdejev zakon je težio da obezbedi demokratsko učešće u lovu, s ciljem da učini pristupačnim ovu rekrativnu aktivnost što većem broju ljudi, koja bi, drugačije, ostala privilegija vlasnika krupnih poseda.
  2. Podnosioci su, nasuprot, izjavili da je lov ništa drugo osim rekreativne aktivnosti za one koji u njemu učestvuju. Iako podnosioci nisu osporavali pravo lovcima da uživaju i učestvuju u lovu, oni su smatrali da nije na Parlamentu da nameće obavezu onima koji su protiv lova da se priključe ACCA, čije ciljeve i pravila, svim svojim bićem ne odobravaju.
  3. Komisija je smatrala da je, iako je lov bio drevna aktivnost, upražnjavana hiljadama godina, takođe tačno da, razvojem poljoprivrede, urbanizacijom i stvaranjem novih stilova života, u današnje vreme, glavna svrha lova postaje da obezbedi zadovoljstvo i opuštanje onima koji u njemu učestvuju, poštujući lovnu tradiciju. Međutim, organizacija i upravljanje rekreativnom aktivnošću može takođe biti stvar koja se nalazi u domenu državne odgovornosti, naročito u pogledu dužnosti da osigura, u ime društva, bezbednost imovine i lica. U skladu s tim, Sud smatra, saglasno mišljenju Komisije, da je ovaj akt težio ostvarivanju legitimnog cilja u svrhu koja je predviđena stavom 2 člana 11 Konvencije.

 (c) „Neophodan u demokratskom društvu“

  1.  109. Podnosioci su izjavili da nije postojala neophodnost obavezivanja ljudi u demokratskom društvu, koji su, na osnovama savesti, protivnici lova kao rekreativne aktivnosti, da postanu članovi udruženja lovaca. Štaviše, činjenica da su oni morali da se priključe ACCA, sprečavala ih je da daju delotvoran smisao svom članstvu u udruženjima za zaštitu prirode, koja se protive lovu iz moralnih razloga, s obzirom da nisu mogli preneti svoja prava na vlastitoj zemlji na pomenuta udruženja, u cilju osnivanja prirodnih rezervata.
  2. Država je izjavila da, iako su ACCA udruženja lovaca regulisana Zakonom od 1901. godine, odgovarajuća načela ordonansa se shodno primenjuju na njih. Tako su članovi mogli slobodno odlučivati kako će se njihovim udruženjem upravljati, te stoga nije postojala bilo kakva prepreka vlasnicima zemljišta, koji nisu želeli da učestvuju u lovu, da uzmu učešća u radu ovih tela, budući da su, poput ostalih članova, uživali pravo glasa na opštim skupovima članova udruženja lovaca. Ako to nisu želeli da čine, obaveza priključivanja ACCA nije podrazumevala bilo kakve prinudne posledice, s obzirom da po članu L. 222–19 Zemljišnog zakonika, lica koja ne učestvuju u lovu, doduše, postaju članovi po automatizmu, ali nemaju obavezu plaćanja članarine ili naknade udruženjima za gubitak, koji bi ova zbog toga mogla trpeti. U tom smislu, pozicija lica koja ne učestvuju u lovu, bila je u suprotnosti s osnovom napred citirane presude Suda, u predmetu Sigurður A. Sigurjónsson, zbog činjenice da je članstvo po automatizmu ACCA predstavljalo posledicu a ne preduslov prenosa prava na zemljištu, dok je u predmetu protiv Islanda, to bio nužan uslov za nastavak bavljenja delatnošću.
  3. Sud smatra da razlikovanje koje je Država težila da uspostavi, između obaveze vlasnika imanja da prenese svoja prava na zemljištu, te njegove obaveze, kao fizičkog lica, da se priključi udruženju protiv svoje volje, izgleda veštački. Trebalo bi naglasiti da je Francuski parlament odlučio da obezbedi obavezan prenos prava na lov na zemljištu putem obavezujućeg članstva u udruženju, koje je odgovorno za upravljanje ovako udruženim imanjima. Upravo je prigovor protiv pravnog mehanizma udruženja, to što čini suštinu ovog predmeta u odnosu na pravo udruživanja obrazloženog članom 11 Konvencije, budući da je pitanje obaveznog prenosa prava na lov stvar koja spada u domen prava na neometano uživanje imovine, kako je zajemčeno članom 1 Protokola br. 1.
  4. Sud ponovo naglašava da u procenjivanju neophodnosti datih mera čitav niz, načela mora biti uzet u razmatranje. Termin „neophodne“ ne obezbeđuje fleksibilnost poput izraza „korisan“ ili „poželjan“. Takođe, pluralizam, tolerancija i slobodoumlje obeležja su „demokratskog društva“. Iako pojedinačni interesi moraju povremeno biti podređeni kolektivnim, demokratija ne znači da mišljenja većine moraju uvek prevagnuti: mora se uspostaviti ravnoteža koja obezbeđuje pravičan i prikladan odnos prema manjinama i sprečavati zloupotrebu dominantne pozicije većine. Konačno, svako ograničavanje koje se nameće pravima iz Konvencije mora biti srazmerno legitimnom cilju kome se teži (vidi the Young, James i Webster v. the United Kingdom, presuda od 13. avgusta 1981. godine, Series A No. 44, str. 25, st. 63).
  5. U ovom predmetu, jedini cilj na koji se pozivala Država da bi opravdala ograničavanje prava, na koje se predstavke odnose, bio je „zaštita prava i sloboda drugih“. Kada su sama ova prava i slobode među onima koje jemči Konvencija ili njeni protokoli, mora se prihvatiti da potreba njihove zaštite može dovesti države u ograničavanje ostalih prava i sloboda, koja su takođe proklamovana Konvencijom. Upravo je ova neprekidna težnja za uspostavljanjem ravnoteže između osnovnih prava svakog pojedinca, ono što čini temelje „demokratskog društva“. Uravnotežiti pojedinačne interese može biti teška i kontradiktorna stvar, pa Visoke strane ugovornice moraju imati široko polje slobodne procene u ovom smislu, s obzirom da su nacionalne vlasti, u principu, u boljem položaju u odnosu na Evropski sud da procene da li postoji „hitna društvena potreba“, koja može opravdati ograničavanje nekih prava zajemčenih Konvencijom. Druga je stvar kada su ograničenja nametnuta pravima i slobodama koje jemči Konvencija radi zaštite „prava i sloboda“ koja, kao takva, nisu predviđena ovim aktom. U ovom slučaju, samo nesporni i imperativni razlozi mogu opravdati ograničavanje uživanja prava iz Konvencije. U ovom slučaju, Država je tvrdila postojanje potrebe zaštite i podsticanja demokratsko učešće u lovu. Čak iako uzmemo da francusko pravo predviđa „pravo“ i „slobodu“ na lov, Sud primećuje, kao i Upravni sud u Bordou (vidi gore stav 32), da ova prava i slobode nisu među onima koje Konvencija zastupa, koja pak, izričito jemči pravo i slobodu udruživanja.
  6. Da bi odredio da li je bilo opravdano zahtevati od vlasnika zemljišnih poseda koji se protive lovu da se priključe udruženju lovaca, Sud je uzeo u razmatranje sledeće razloge. Podnosioci se protive lovu na moralnim osnovama i Sud smatra da njiihova uverenja odlikuju znatan nivo uverljivosti, međusobne povezanosti i značaja, pa su stoga vredni poštovanja u demokratskom društvu (vidi Campbell and Cosans v. the United Kingdom, presuda od 25. februara 1982. godine, Series A No. 48, str. 16–17, st. 36). U skladu s tim, Sud smatra da je obaveza licima koje se protive lovu da se priključe udruženju lovaca, može biti, prima facie, nesaglasna s članom 11. Štaviše, pojedinac ne uživa pravo na slobodu udruživanja, ako u stvarnosti sloboda njegovog delanja ili izbor koji mu stoji na raspolaganju ne postoje, ili su toliko suženi da nemaju ikakvog praktičnog značaja (vidi pomenuti predmet Young, James i Webster v. the United Kingdom, str. 23, st. 56).
  7. Nasuprot tvrdnjama Države, Sud primećuje da, podnosioci u ovom predmetu nemaju prihvatljivu mogućnost da istupe iz članstva. Činjenica da su njihova imanja uključena u lovna područija ACCA, te da oni ne poseduju dovoljno veliku površinu zemljišta koja bi im omogućila pravo podnošenja prigovora, dovoljna je da učini njihovo članstvo obaveznim. Dalje je primećeno, da vlasnici imanja koji se suprotstavljaju lovu nisu bili obavezni da aktivno učestvuju u radu ACCA. Iako su, doduše, postali članovi po automatizmu, oni nisu bili u obavezi da plaćaju članarinu ili da naknade bilo kakav gubitak koji bi udruženje moglo da trpi. Stoga, ovde nije postojao dovoljan stepen obaveznosti, koji bi opravdao zaključak da je bilo povrede člana 11. Sud smatra da činjenica, da su podnosioci primljeni u ACCA, iz čisto formalnih razloga, na osnovu njihovog statusa vlasnika imanja, ne ublažava obavezujuću prirodu njhovog članstva.
  8. Sud dalje primećuje da je, po članu L. 222–10 Zemljišnog zakonika, sva javna imovina, koja pripada državi, okrugu, opštini, ili je deo javnog šumskog dobra ili pripada Francuskoj državnoj železničkoj kompaniji, izričito izuzeta iz delokruga Verdejevog zakona (vidi gore stav 46). Drugim rečima, obaveza udruživanja zemljišta radi lova, odnosi se samo na ograničen broj vlasnika privatnih poseda, čija mišljenja uopšte nisu uzeta u obzir. Štaviše, osnivanje ACCA, obavezno je u samo 29 od ukupno 93 okruga, u kojima se Zakon primenjuje na teritoriji Francuske, dok od 36.200 opština u Francuskoj samo je 851 izabrala da dobrovoljno osnuje ovakvo udruženje, uključujući, u ovom predmetu, opštine Turtoarak i Šurnjak d’Ans u Dordonji, gde su udruženja lovaca formirana 1977. godine. Konačno, Sud primećuje, da svaki vlasnik poseda koji je veći od 20 hektara (60 hektara u Krezu), ili je potpuno ograđen, može osnovano prigovarati svom članstvu u udruženju.
  9. U svetlu gore navedenih razmatranja, argumenti koje je iznela Država nisu dovoljni da bi se utvrdilo da je bilo neophodno nametati podnosiocima članstvo u ACCA u njihovim opštinama, nasuprot njihovim ličnim uverenjima. S obzirom na potrebu zaštite prava i sloboda drugih da uživaju demokratsko učešće u lovu, obaveza da se priključe udruženjima lovaca, nametnuta vlasnicima zemljišta u svakoj četvrtoj opštini u Francuskoj, ne može se smatrati srazmernom legitmnom cilju kome se teži. Sud ne uočava zašto bi bilo neophodno udruživati samo mala imanja, dok se veliki posedi, kako javni tako i privatni, štite od demokratskog učestovanja u lovu.

Prisiliti osobu Zakonom da se priključi nekom udruženju, koje je suštinski suprotno njegovim uverenjima da bi postao njegov član, te obavezati ga, po osnovu članstva u istom, da prenese svoja prava na imovini, tako da odnosno udruženje može ostvariti ciljeve koje on ne odobrava, ide dalje od onoga što je neophodno da bi se osiguralo pravično uravnoteženje suprotstavljenih interesa, te se ne može smatrati srazmernim cilju kome se teži. Stoga je postojala povreda člana 11.

 IV NAVODNA POVREDA ČLANA 11 KONVENCIJE RAZMATRANA U VEZI SA ČLANOM 14

  1. Podnosioci su izjavili, iz razloga koji su već izneti u vezi s navodnom povredom člana 1 Protokola br. 1, razmatranom u vezi sa članom 14 Konvencije, da su bili žrtve diskriminacije, prvo po osnovu imovine,... da su veliki posednici mogli izbeći svako ograničavanje svojih prava na udruživanje, i drugo, da lica koja ne učestvuju u lovu, trpe ograničenja svoje slobode udruživanja koja je nametnuo Vedejev zakon, isključivo u korist lovaca.
  2. Država je odbacila ovaj argument, dok ga je Komisija prihvatila.
  3. Sud smatra da ispitivanje predstavke po članu 11, razmatrano u vezi sa članom 14, je suštinski analogno ispitivanju prethodno sprovedenom u odnosu na član 1 Protokola br. 1, te ne vidi razlog da izmeni svoj prethodni zaključak. Sud će se ograničiti na zapažanje da član L. 222–13 Zemljišnog zakonika zaista stvara razliku u postupanju prema osobama u uporedivim situacijama, konkretno vlasnicima zemlje ili prava na lov, obzirom da oni koji poseduju 20 hektara ili više zemlje u jednoj celini, mogu izreći prigovor uključivanju svojih poseda u lovna područija ACCA, tako izbegavši prinudno članstvo u udruženju, dok oni, poput podnosilaca koji poseduju manje od 20 ili 60 hektara, isto ne mogu učiniti. 
  4. Sud smatra da Država nije iznela bilo kakva objektivna i razumna opravdanja za pomenutu razliku u postupanju, koja obavezuje male posednike da postanu članovi ACCA, ali omogućava velikim posednicima da izbegnu prinudno članstvo, bilo da oni uživaju svoja isključiva prava na lov na svojoj imovini ili, radije, na osnovu svojih uverenja, žele da upotrebe svoju zemlju u cilju uspostavljanja utočišta ili prirodnog rezervata. Sud primećuje da, u prvom slučaju ne postoji objašnjenje zašto imanja veća od 20 hektara ne moraju biti priključena lovnim područijima ACCA ako je, prema tvdnjama koje je iznela Država, svrha udruženja lovaca da obezbede demokratski pristup lovu. U drugom slučaju, Sud smatra da razlika povučena između malih i velikih vlasnika zemlje, u pogledu slobode da koriste svoju imovinu u drugačiju svrhu od lova, nema primerenog opravdanja. Zaključak Suda je da je postojala povreda člana 11 Konvencije u vezi sa članom 14.

 V. NAVODNE POVREDE ČLANA 9 KONVENCIJE

  1.  Podnosioci su izjavili da je povređena njihova sloboda misli i savesti i pozvali su se na član 9 Konvencije, koji predviđa:

„1. Svako ima pravo na slobodu misli, savesti i veroispovesti; ovo pravo uključuje slobodu promene vere ili uverenja i slobodu čoveka da, bilo sam ili za-jedno s drugima, javno ili privatno, ispoljava veru ili uverenje molitvom, propovedi, običajima i obredom.

2. Sloboda ispovedanja vere ili ubeđenja može biti podvrgnuta samo onim ograničenjima koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom društvu u interesu javne bezbednosti, radi zaštite javnog reda, zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.“

  1. Podnosioci su izjavili da pravo zajemčeno članom 9 ne može biti svedeno na pravo da se neko zatvori i izoluje unutar svoje kuće ili svog imanja, bez mogućnosti da izrazi spoljašnjim manifestacijama svoje moralne stavove. Stoga, činjenica da su bili obavezni da tolerišu lov na svojoj zemlji, iako su oni sami bili protivnici lova, činilo je, po njihovom mišljenju, povredu njihove slobode misli.
  2. Država je dokazivala, svojim najvažnijim iskazom, da su ovi podnesci u nesaglasnosti s odredbama Konvencije, ratione materiae, budući da uverenja podnosilaca koja se odnose na protivljenje lovu i ekologiju nisu u pravnom domenu člana 9. Drugačije, Država izjavljuje da nije bilo povrede.
  3. Saglasno Komisiji, Sud smatra da, u svetlu zaključaka koje je doneo u vezi sa članom 1 Protokola br 1 i članom 11 Konvencije, razmatranih posebno i u vezi sa članom 14, nije potrebno sprovesti posebno ispitivanje predmeta sa stanovišta člana 9.                                            

VI. PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Prema članu 41 Konvencije,

„Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci“.

 A. Šteta

  1. Svaki od podnosilaca predstavki je zahtevao, na ime naknade, sumu od 100.000 francuskih franaka (FRF) koja bi pokrila sve tačke odštete. Oni nisu tražili naknadu na ime sudskih troškova i troškova zastupanja, budući da ih je, bez naknade, zastupao g. Šaroloa tokom postupka pred telima Konvencije.
  2. Na raspravi pred Sudom, Država je izjavila da, kako ne postoji ikakav materijalni dokaz priložen koji se odnosi na navodno učinjenu materijalnu štetu, svaki zahtev po toj tački može biti samo odbačen. U vezi s nematerijalnom štetom, svaka odluka Suda, kojom se potvrđuje postojanje povrede Konvencije, po sebi predstavlja pravično zadovoljenje.
  3. Delegat komisije nije imao primedbi po ovom pitanju.
  4. Sud primećuje da podnosioci nisu podneli bilo kakve dokaze kojima potvrđuju svoje zahteve za naknadu materijalne štete, tako da nije adekvatno odrediti bilo kakvu naknadu po toj tački. U vezi s nematerijalnom štetom, Sud smatra da je, po osnovu svake povrede koja je ustanovljena, svakom od podnosilaca nepobitno učinjena nematerijalna šteta, koju Sud procenjuje, u jednakim iznosima, na FRF 30.000 francuskih franaka.

 B. Zatezna kamata

    131. Na osnovu podataka koji su na raspolaganju Sudu, zakonska zatezna kamata koja se primenjuje u Francuskoj na dan usvajanja ove presude iznosi 3.47% godišnje.

 

IZ OVIH RAZLOGA, SUD

  1. Odlučuje, s dvanaest glasova prema pet, da je bilo povrede člana 1 Protokola 1 razmatranog odvojeno; 
  1. Odlučuje, sa četrnaest glasova prema tri, da je bilo povrede člana 1 Protokola 1 razmatranog odvojeno i u vezi sa članom 14 Konvencije; 
  1. Odlučuje, s dvanaest glasova prema pet, da je bilo povrede člana 11 Konvencije razmatranog odvojeno; 
  1. Odlučuje, sa šesnaest glasova prema jedan, da je bilo povrede člana 11 Konvencije, razmatrano odvojeno i u vezi sa članom 14; 
  1. Odlučuje, sa šesnaest glasova prema jedan, da nije bilo neophodno razmatrati odvojeno predmet u odnosu na član 9 Konvencije; 
  1. Odlučuje, jednoglasno, da tužena Država ima platiti svakom od devet podnosilaca, u roku od tri meseca, po FRF 30.000 na ime nemateri-jalne štete, na koji će se iznos, po isteku gore navedenog roka od tri meseca, zaračunavati prosta kamata stopa od 3.47% godišnje, sve do konačne isplate.
  1. Odbacuje, jednoglasno, ostatak zahteva podnosilaca predstavki za pravično zadovoljenje.

 

Sačinjeno na engleskom i francuskom jeziku i izrečeno na javnoj raspavi u zgradi Suda u Strazburu, 29. aprila 1999. godine.

Lucius Vildhaber                                  Mod de Berbukikio

Predsednik                                          Zamenik sekretara

 U skladu sa članom 45 stav 2 Konvencije i pravilom 74, stav 2 Poslovnika Suda, sledeća posebna mišljenja su u dodatku ove presude:

  1. posebno mišljenje sudije Fišbaha;
  2. delimično saglasno i delimično izdvojeno mišljenje sudije Kafliša kome se pridružio sudija Pančiru;
  3. delimično saglasno i delimično izdvojeno mišljenje sudije Zupančiča;
  4. delimično saglasno i delimično izdvojeno mišljenje sudije Traje;
  5. izdvojeno mišljenje sudije Koste.

Parafirao L. V.

Parafirala M. B.

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE FIŠBAHA U VEZI SA ČLANOM 9

(prevod)

Ne slažem se s većinskim mišljenjem da nije neophodno sprovesti posebno ispitivanje ovog predmeta sa stanovišta člana 9.

Smatram da je pitanje poštovanja sloboda misli i savesti u samoj suštini ovog predmeta.

Mišljenja sam da uverenja u vezi sa zaštitom životne sredine i ekologijom spadaju u domen člana 9, ako postoji saznanje šta je zaista društveno stanovište. Ova uverenja su čvrsto u vezi s ličnošću svakog pojedinca i određuju odluke u odnosu na način života koji neko želi da vodi.

Štaviše, nepobitno je da su pitanja zaštite životne sredine, a naročito divljih životinja, danas predmet mnogih debata koje se vode u našim društvima.

Rekavši to, ja prilazim članu 9 sa stanovišta dva potpuno odvojena pravila. Prvo od ovih, obrazloženo uvodnom frazom prvog stava, jemči slobodu misli, savesti i veroispovesti u apsolutnom smislu: u principu, svako ograničavanje koje čine Visoke strane ugovornice predstavlja kršenje Konvencije. Naredno je obrazloženo drugom izrekom prvog stava, koji normira slobodu promene vere ili uverenja, kao i slobodu ispoljavanja vere i uverenja: samo sloboda „ispoljavanja“ je predmet ograničenja koja su predviđena drugim stavom.

Smatram da se prvo od ovih pravila odnosi na ovaj predmet, koji – suštinski – pokreće sledeće pitanje: do koje mere je legitimno, u smislu člana 9 Konvencije, obavezivati lica da učestvuju u aktivnosti koja je u nesaglasnosti s njihovim uverenjima?

Držim da se dve situacije moraju razlikovati. Ako je aktivnost koja se nameće nedvosmisleno u opštem interesu, može se prihvatiti da, pod određenim okolnostima, Država ugovornica može obavezati pojedinca na učestvovanje uprkos njegovim uverenjima. Na primer, niko se ne može valjano pozivati na svoja antiratna uverenja da bi odbio da plati porez, ako se deo tako prikupljenog poreskog prihoda koristi za budžet odbrane.

S druge strane, obavezivanje lica da učestvuju u aktivnostima koje, u suštini služe privatnom interesu, predstavlja očiglednu povredu člana 9. Ali, to je upravo ono što je učinjeno u ovom slučaju. Od podnosilaca se zahtevalo da pomažu upražnjavanje „sporta“ – što je upravo izraz korišćen u Verdejevom zakonu – u kome samo mali deo stanovništva učestvuje, a što je sve u potpunoj suprotnosti s njihovim dubokim uverenjima.

Stoga, zaključujem da je bilo povrede člana 9.

 

DELIMIČNO SAGLASNO I DELIMIČNO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE KAFLIŠA KOME SE PRIDRUŽIO SUDIJA PANČIRU

(prevod)

Kao i većina Sudija, smatram da je bilo povrede člana 1 Protokola br. 1 razmatrano zajedno sa članom 14 Konvencije, i člana 11, takođe u vezi sa članom 14. S druge strane, smatram da je teško tvrditi da je učinjena povreda člana 1 Protokola br. 1 ili člana 11 Konvencije, razmatranih odvojeno.

Po članu 1 Protokola br. 1, ograničavanje prava korišćenja imovine koje je u načelu nesaglasno Konvenciji, može, međutim, biti opravdano ako je „potrebno da bi se regulisalo korišćenje imovine u skladu s opštim interesima“. Takođe, mora postojati razuman odnos srazmernosti između mera koje su preduzete i cilja kome se teži.

U ovoj stvari, Zakon koji je predmet predstavki ima tri cilja, i to, da uredi rekreativnu aktivnost koja, ako ostane van kontrole, može predstavljati stvarnu opasnost, da demokratizuje lov i da uspostavi sistem racionalnog i delotvornog upravljanja brojnošću lovne divljači, čime se, takođe, obezbeđuje zaštita životne sredine.

Pitanja koja nastaju su da li je ograničavanje prava na imovinu, kao posledica primene Verdejevog zakona, neophodno da bi se uredio lov u skladu s opštim interesom, te da li je takvo ograničavanje u razumnoj srazmeri s ciljevima koji su gore navedeni. Razmatranje ovih pitanja nije nužno stvar ocene da li je tužena Država mogla postići cilj kome je težila drugim sredstvima, na primer, dajući vlastima isključivo pravo na izdavanje lovačkih dozvola, s obzirom da Država uživa izvesno polje slobode procenjvanja.

U predmetu Mellacher and Others v. Austria, Sud je odlučio: „Zakonodavnac mora imati široko polje procene, kako u vezi s postojanjem problema tako i u odnosu na mere koje se odnose na ovlašćenja regulisanja javnog interesa i u vezi s preciznim pravilima primene ovih mera“ (vidi presudu od 19. decembra 1989. godine, Series A No. 169, str. 25–27, st 45–47). Sud stoga poštuje procenu nacionalnog zakonodavstva „osim ako ta procena nije očigledno bez razumnog utemeljenja“, što će reći, kada ne postoji „pravičan odnos“ između opšteg interesa i potrebe zaštite ličnih prava, odnosno, gde ne postoji razuman odnos srazmernosti između upotrebljenih sredstava i cilja kome se teži (ibid., p. 27, st. 48). Tačno je da se presuda u predmetu Melaher, koja takođe nosi u sebi tumačenje člana 1 Protokola br. 1, odnosila na glavni stav, koji je unekoliko različit od onoga na koji se odnosi ovaj predmet, naime, radilo se o zakonitom uređivanju visine zakupnine na štetu stanodavaca. Međutim, načela postavljena u predmetu Melaher su izneti veoma široko, pa su, stoga opšte primenljivi.

Sasvim je očigledno da su kriterijumu koje je Sud koristio da bi odredio da li je, u ovom predmetu, Država povredila slobodu zajemčenu članom 1 Protokola br. 1 – koristeći se procenom odredaba Zakona poput, „očigledno neodmeren“, te uočenim nedostatkom „pravičnog odnosa“ i „razumnog odnosa srazmernosti“– uključio u velikoj meri subjektivnost; teško da bi se ovo moglo učiniti drugačije. Tako se može zauzeti stav, različit od stava većine Sudija, da nije postojala povreda odredaba člana u pitanju, razmatranog odvojeno, zbog značaja ciljeva kojima Verdejev zakon teži, a koji idu dalje od pukog uređivanja rekreativnih aktivnosti, koje odlikuju privredni i ekološki aspekt, zatim na osnovu stava o prostoru za slobodnu procenu, ostavljenom Državi u izboru sredstava kojima se postiže cilj i konačno zbog odsustva bilo kakve očigledne nesrazmere između postavljenog cilja i mera koje su ustanovljene da bi se cilj postigao.

Ostaje da se vidi da li je postojala povreda člana 1 Protokola br. 1 razmatrana u vezi sa članom 14 Konvencije, koji zabranjuje diskriminaciju. Verde-jev zakon razlikuje velike i male vlasnike poseda. Vlasnici velikih poseda nisu u obavezi da predaju svoja prava odobrenim ACCA, pa stoga imaju pravo da upravljaju lovom na svojim imanjima lično, dok vlasnici malih poseda gube svo-je isključivo pravo lova na sopstvenoj zemlji. Povrh toga, oni mesecima moraju da tolerišu druge članove udruženja lovaca da love na njoj, što, u značajnoj meri ide na uštrb njihovog prava na imovinu, te izaziva nesumnjivu opasnost.

Prema sudskoj praksi ovog Suda (vidi Darby v. Sweden, presuda od 23. oktobra 1990. godine, Series A No. 187, str. 12, st. 31, i navedena sudska praksa u ovom predmetu, vidi takođe Van Raalte v. the Netherlands, presuda od 21.  februara 1997. godine, Reports of Judgments and Decisions 1997–I, str. 186, st. 39 i sudsku praksu u ovom predmetu), postupanje je diskriminatorno samo ako se ne teži „legitimnom cilju“ i ako ne postoji „razuman odnos srazmernosti izme-đu korišćenih sredstava i cilja čijem se ostvarivanju teži“, naročito u situacijama gde nije sigurno da bi akt diskriminacije bio uopšte koristan. Čini nam se, da je to slučaj u ovom predmetu. Država nije zapravo dokazala da je nametnuti vid diskriminacije uopšte koristan u svrhu postizanja cilja kome se teži. Naprotiv. Francuski Parlament zahteva od vlasnika malih poseda da podnesu značajne žrtve, koje ovi mogu izbeći samo uz velike teškoće. S druge strane, Parlament prepušta samim vlasnicima velikih zemljišnih poseda brigu o brojnosti divljači, ne ograničavajući pri tom njihovo pravo na imovinu na bilo koji način (čl. L. 222–14 Zemljišnog zakonika); dužnosti koje su im nametnute su nezahtevne i nejasne, što tim više baca sumnju na delotvornost Zakona u celosti. Štaviše, teško je videti kako i zašto bi vlasnici imanja površine veće od 20 hektara mogli biti delotvorniji u upravljanju svojom imovinom, dok je, navodno, suprotan slučaj, u odnosu na manje posede. Stoga je teško dokazati da postoji razuman odnos srazmernosti, u situaciji gde se značajni ustupci pružaju jednoj kategoriji vlasnika, a drugoj uskraćuju, naročito jer diskriminatorni mehanizam ovako uspostavljen, u krajnjem ishodu, nije efikasan u željenoj meri. Ovaj sistem bi, možda bolje funkcionisao, kada bi se odnosio na sve vlasnike poseda, bez obzira na veličinu, te kada bi geografski domen primene bio širi. S obzirom na odsustvo razumnog odnosa srazmernosti između cilja kome se teži i diskriminatornog mehanizma ustanovljenog Verdejevim zakonom, može se zaključiti, kako je Sud i učinio, da je postojala povreda člana 1 Protokola br. 1, razmatranog u vezi sa članom 14 Konvencije.

Pitanje povrede člana 11 Konvencije se postavlja na sličan način. Ograničenja prava obrazloženih u toj odredbi, koja takođe štiti negativnu slobodu udruživanja (vidi Sigurður A. Sigurjónsson v. Iceland, presuda od 30. juna 1993. godine, Series A No. 264, str. 15–17, st. 35–37), su dopuštena drugim stavom istog člana. Uprkos postojanju obaveze nekih vlasnika imanja da se priključe ACCA, što je zaista predstavljalo ograničavanje slobode udruživanja, Država je dokazivala da je cilj njene intervencije bio „zaštita prava i sloboda drugih“ (član 11 stav 2 Konvencije), te je tako ustanovljeno ograničenje legitimno.

Ciljevi koje je postavio mehanizam primene Verdejevog zakona, koji obavezuje vlasnike malih imanja da se priključe ACCA, su da se demokratizuje lov, uredi ova aktivnost i unapredi očuvanje brojnosti divljači, što sve može spadati u domen „zaštite prava i sloboda drugih“, pomenutih u članu 11 stav 2. Stoga se ponovo čini mogućim oceniti ovo ograničavanje koje čini Država, kao razumno i srazmerno cilju kome se teži, što dozvoljava da se zaključi da nije postojala povreda člana 11, razmatrana odvojeno.

Donevši ovaj zaklučak, međutim, čini se neophodnim istaći diskriminatornu prirodu Verdejevog zakona, najpre, jer se ovaj akt ne primenjuje jednako na sva imanja pogodna za lov, te drugo i najvažnije, da se uopšte ne primenjuje na sve vlasnike zemlje, budući da su vlasnici krupnih poseda izuzeti. Mere koje  ovaj Zakon ustanovljava mogu biti opravdane, čak i iz perspektive zahteva nediskriminacije, ako je cilj kome se teži Verdejevim zakonom u razumnoj srazmeri sa svojim posledicama. Ali, kako sam već pokušao da istaknem u vezi sa članom 1 Protokola br. 1, te posledice su veoma neizvesne, upravo zbog diskriminatorne prirode mera predviđenih ovim zakonom.

Stoga sam izveo zaključak da su član 1 Protokola br. 1 i član 11 Konven-cije bili povređeni, ali samo ako se ovi uzmu u razmatranje u vezi sa članom 14 Konvencije.

 

DELIMIČNO SAGLASNO I DELIMIČNO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE ZUPANČIČA 

I

Po mom mišljenju, predmet je od početka pogrešno opisan, pa je tako glavno pitanje predmeta, koje je trebalo da bude u žiži razmatranja, rasuto u niz posebnih pitanja. Da je ovde ova stvar definisana kao diskriminacija, lato sensu, pitanje bi tada bilo: „Da li je Verdejev zakon diskriminatoran prema vlasnicima imanja koji su protivnici lova, dajući lovcima izvesna, navodno, prekomerna prava?“

Da bismo shvatili ovo pitanje iz prave perspektive, trebalo bi razumeti, da je, svakako, svrha gotovo svake pravne norme – bilo da je ova naredba, zabrana ili dozvola – da razlikuje različite kategorije pravnih subjekata. Čak i krivično pravo, u ovom smislu, uspostavlja diskriminaciju između onih za koje i dalje važi pretpostavka nevinosti i onih koji su proglašeni krivim. Svaki pravni sistem funkcioniše na pojmovnom razlikovanju koje povlači pravne posledice – u ustavnom, građanskom, krivičnom, upravnom, međunarodnom pravu, itd, u svakoj grani prava. Značenje latinskog glagola discriminare je prosto razlikovati, odnosno doživljavati različitost, itd.

Čak i u običnom govoru, reč „diskriminacija“ dobija pogrdnu konotaciju, osim ako postoji razumno opravdanje različitog postupanja prema pojedincu11 (ili celoj kategoriji pojedinaca). Kada ovakva diferencijacija bude, usled predrasuda ili prosto nedostatka razumnog razmišljanja, spojena upotrebom sile, govorimo o samovolji, hirovitosti, nestalnosti, neregularnosti, nepredvidljivosti... Mi intuitivno shvatamo da su ovi atributi nepomirljivi s idealom vladavine prava, pravne države (etat de droit, Rechtsstaat), itd.

S druge strane, ideal vladavine prava pretpostavlja opštost svih zakona, drugim rečima, njihovu jasnu i pravednu primenu (in abstracto) i njihovu uniformnu primenu (in concreto). Razlog zašto zakoni moraju unapred objavljeni, te apstraktni (opšti), za razliku od, na primer, leges in privos datae, leži u navedenom.

Visok nivo pojmovne različitosti, odnosno stalnog stvaranja normativnog razlikovanja, ono je što izdvaja razvijen pravni sistem od primitivnog. Tako se razvijeni pravni sistemi suočavaju s osnovnom dilemom: „Kako zadržati jednakost pred zakonom, jednaku zaštitu zakona, itd. – a neprekidno stvarati nove zakonite razlike („diskriminacije“), nove pravne kategorije, nove klase pravnih subjekata prema kojima će se postupatu različito...?“ Zato je suštinska kontradiktornost svega zakonitog neprekidna oscilacija između imperativa jednakosti s jedne strane, te stalne potrebe za daljim diskriminacijama, s druge.

Budući da je dialektika u osnovi svega legalnog – stvaranje novih zakona, ujednačenost sudske prakse, načelo stare decisis, neproizvoljna primena ovlašćenja izvršne vlasti – gvozdeni repertoar načela zakonitosti nas, u konačnoj analizi, više ne može snabdevati pouzdanim i definitivnim kriterijumima procene. Pravni sistemi, sa svojim različitim modelima tumačenja pravnih normi, obezebeđuju pripremljene kriterijume za procenu i odlučivanje. Ali, kada se postavi pitanje da li je neki zakon kao takav diskriminatoran, na primer pred ustavnim sudom, ovakvi kriterijumi su od malo koristi.

Moderni ustavni i vrhovni sudovi (ako su snabdeveni ovlašćenjem sudske revizije zakona) suočavajući se sa slučajevima diskriminacije, koji nastaju jedan za drugim, pribegavaju metasudijskom kriterijumu rasuđivanja, u određivanju da li je konkretan zakon, sudska ili upravna odluka proizvoljna, konfliktna, neopravdana, diskriminatorna, itd.

Nije potrebno naglašavati, da se ovaj kriterijum rasuđivanja može lako pretvoriti u načelo prihvatanja nezakonitosti. Preterano razmatranje valjanosti namera zakonodavca, može izazvati posledicu da sud koji ovako postupa prekrši načelo uzdržanosti, odnosno neutralnosti. Ipak, stvar ne leži u uzdržanosti suda, već u očuvanju autonomije pravnog rasuđivanja.

Kao drugi ekstrem, pojavljuje se, stidljiv, defanzivan nazadak u formalno-pozitivistički stil pravnog formulisanja, karakterističan za nove ustavne sudove, koji se, još uvek, nisu postavili vis-àvis zakonodavne i izvršne grane vlasti. Ali, kako smo gore istakli, pred sudovima najviše instance ne može postojati prost praecepta: Ovi sudovi moraju ići dalje od pukog tumačenja konkretnih zakona, što spada u delokrug rada opštih sudova.

Izgleda da smo mi stali na stanovište negde između ova dva ekstrema u tumačenju Konvencije i njenog člana 14.

II

Na sreću, ipak je mnogo lakše reći šta nije razumno u odnosu na on što jeste. Ako bismo konkretan predmet pred nama definisali u smislu diskriminacije, otvorilo bi se jedinstveno pitanje opravdanosti različitog postupanja prema vlasnicima koji se protive lovu, vis-àvis lovaca. Predmet je već dovoljno politizovan od strane samih podnosilaca da bismo ovo pitanje načela postavili kao centralno u ovoj raspravi. Vlasnici koji se protive lovu, zapravo navode da je „lobi lovaca“ u Francuskoj politički privilegovana grupa. Podnosioci dalje tvrde, gotovo ide-ološki, da su oni, u suštini svojih principa, svim svojim bićem suprotstavljeni ubijanju životinja kao i članstvu „pro forme“ u lokalnim ACCA. 

Ono što, u izvesnoj meri, zamagljuje ovo pitanje je činjenica da podnosi-oci u ovom predmetu zasnivaju svoj položaj (legitimatio activa), na pravu svo-jine, ili svom vlasništvu na zemlji na joj se odigrava lov. Zamislite pak, da oni nisu posedovali bilo kakvu zemlju, ali su protivnici načela ubijanja divljači, jer su zastupnici prava životinja, recimo. Oni bi tada tvrdili da je zakon koji uopšte dopušta lov kao takav, zbog sumnjivih motiva zakonodavca, bio diskriminatoran prema njima; oni bi morali da tvrde da je takav zakon dao pravo ubijanja životinja lovcima, dok je zakonodavac, neopravdano, ignorisao njihovo principijelno protivljenje takvom „varvarskom činu“.

Da bismo stavili ovo u kontekst prethodnih razmatranja, morali bismo da kažemo da je zakonodavac ovde uspostavio odabranu kategoriju „lovaca“, zajedno s njihovim navodno nerazumnim privilegijama. Na osnovu ovih nerazumnih privilegija lovaca, oni koji se protive lovu bi tvrdili da su stavljeni u neravnopravan položaj, drugim rečima, diskriminisani. Oni bi dalje tvrdili da nisu postojale razumne osnove za privilegije, s xobzirom da lov nije služio bilo kakvoj odredivoj društvenoj svrsi, već je bio prosto anahroni oblik nastavljanja aristokratskih privilegija, težnja ka zadovoljstvu, itd... Oni bi tvrdili da je davanje prava na lov – nezavisno od spone s imovinom – bilo proizvoljno, jer ne postoji racionalno opravdanje njegovog ustanovljavanja uopšte.

U predmetu pred nama, morali bi se složiti, a fortiori, pravne privilegije date, bez racionalnih osnova izazivaju proizvoljno nametnute neprijatnosti (imissiones, u rimskom pravu) onima koji su, po sili zakona, obavezni da tolerišu zakonito upražnjavanje ovih privilegija na vlastitoj zemlji. Reći da oni imaju mogućnost da izbegnu ovu obavezu ograđivanjem svojih 20 hektara imovine, dodalo bi uvredu učinjenoj šteti. Stoga je jasno da se mi ovde suočavamo s diskriminacijom, per se.

III

Meni ipak, nije očigledno da lov nema bilo kave odredive društvene svrsishodnosti ili korisnosti. Da je tako, postojale bi države u kojima je lov striktno stavljen van zakona. Ja ne znam nijednu takvu državu. Mogao bih se složiti, arguendo, da postoji klasa onih koji se protive lovu, koja se može osećati diskriminisano, naročito ukoliko veruju da je lov gnusna aktivnost, koja uključuje ubijanje nedužnih životinja.

Takođe je jasno da se stvar svodi na pitanje rasuđivanja, vel non, o lovu kao društvenom običaju. Kako je dalje nemoguće reći, izuzev sa čisto ideološkog stanovišta, da je lov nerazuman, Sud se nalazi u poziciji da mora odmeravati razumnu osnovu lova s jedne strane, i neophodne immissiones koje moraju trpeti oni koji se protive lovu, s druge. U pogledu jednakosti zaštite, pitanje je da li je navedena diskriminacija racionalno povezana s legitimnim interesom zakona.

U ovom smislu, Verdejev zakon je, doduše, nespretan, odnosno može se primetiti da, bar u nekim aspektima, nije u racionalnoj vezi s legitimnim društvenim interesom. Ipak, postoje pozitivni aspekti Verdejevog zakona, kako je uverljivo objasnio, u svom izdvojenom mišljenju, sudija Kosta. Moramo imati na umu da većina problema potiče od pokušaja, koji je učinjen Verdejevim zakonom, da se postigne pravičan kompromis između prava na lov i prava privatnih vlasnika poseda. Ako bi se ova dva aspekta odvojila, kao što je slučaj u mnogim državama gde vlasnici zemljišnih poseda ne stiču automatsko članstvo u udruženjima lovaca, niti pravo ili mogućnost da sprečavaju lov na svojoj zemlji, izvesna neumesna rešenja Verdejevog zakona uopšte ne bila potrebna. Stoga je prilično neprikladno osuditi francusko zakonodavstvo, zato što je pokušalo da postigne ravnotežu između prava na lov i prava privatnih vlasnika poseda – time se izlažući prigovoru o činjenju diskriminacije. Iz ovog razloga, takođe, ja se ne mogu pridružiti tvrdnji da je Verdejev zakon pao na proveri razumnog odnosa prema postavljenim ciljevima.

Međutim, trebalo bi razumeti da se ocena umerenog, razumnog odnosa diskriminacije primenjuje na društvena i ekonomska pitanja, poput odnosa lova prema zaštiti životne sredine. Ako je pretpostavljena klasifikacija, uspostavljena u odnosu na rasu, inostranost, nacionalno poreklo, u pitanju, primenila bi se striktna provera, ili, drugim rečima, smatralo bi se da je Konvencija prekršena, osim ako ne postoji uverljiv interes Države, koji se sprovodi zakonom prikladno skrojenim da služi ovom interesu. Kada je reč o polu, vanbračnoj deci i sl. povišena mera provere bi se imala primeniti, to jest, takav zakon bi kršio Konvenciju, izuzev ako ovaj nije u čvrstoj vezi sa suštinski važnim interesom Države.

Doduše, postoje ocene zaštite jednakosti pred zakonom, tipično primenjivane na ustavne žalbe pred ustavnim sudovima. Ali, jedina značajna razlika je u tome što mi odlučujemo in concreto i inter partes, a opšti erga omnes uticaj naše odluke biva implicitan u odlučivanju po pojedinačnim tvrdnjama. Suštinski, problem diskriminacije je identičan.

Izuzimajući navedeno, ja se priključujem većini u stavu da nameravana privilegija dobijanja članstva u ACCA, može određenim vlasnicima poseda biti, privilegium odiosum, odnosno predstavljati povredu njihove slobode udruživanja – iz čisto subjektivnih, moralnih, čak ideoloških razloga.

 

DELIMIČNO SAGLASNO I DELIMIČNO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE TRAJE

Slažem se sa sudijom Kostom, iz razloga iznetih u njegovom mišljenju, da nije bilo povrede člana 1 Protokola br. 1, bilo razmatrano odvojeno ili u vezi sa članom 14 Konvencije, ali se takođe slažem s mišljenjem sudije Kafliša, u delu gde on zaključuje da je postojala povreda člana 11 Konvencije u vezi sa članom 14.

 
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE KOSTE 

(prevod)

  1. Većina je zaključila da su postojale povrede više članova Konvencije kao i člana 1 Protokola br. 1. Ja sam nesaglasan po svim tačkama.
  2. Pored pojedinačne situacije podnosilaca predstavki, koja se svakako mora ispitati in concreto, postoji problem, više opšte prirode, o saglasnosti francuskog zakona o lovu, konkretno Zakona od 10. jula 1964. godine, koji je poznat kao „Verdejev zakon“, s Konvencijom i njenim protokolima, budući da niko nije osporavao da su upravni i sudovi opšte nadležnosti, koji su doneli odluke protiv podnosilaca, ispravno primenili pravo.
  3. Povrh svega, mora se naglasiti da su predmet i posledica Verdejevog zakona, koji se primenjivao nekih trideset pet godina, bili regulisanje lova u Franuskoj, naročito na jugu Zemlje, gde je, usled unutrašnjeg parcelisanja seoskih imanja i veoma velike slobode lova („opšti lov“), ovaj postao gotovo slobodan za svakoga. To je imalo loš efekat na divljač, useve i, u konačnoj analizi, na ceo ekosistem. Daleko od toga da je bio ograničen na zaštitu sebičnih interesa lovaca, Verdejev zakon je težio stvarnim ciljevima u opštem interesu, konkretno, ublažavanju posledica unutrašnjih podela imanja, sprečavanju krivolova, podsticanju uništavanja štetočina i omogućavanju uspostavljanja rezervata za divljač.
  4. Glavno načelo ove politike u opštem interesu bilo je ustanovljavanje opštinskih udruženja lovaca (ACCA); ova su morala biti formirana u nekim okruzima, odnosno mogla biti, u drugim. Okruzi u kojima je postojala obaveza uspostavljanja ACCA su oni u kojima prefekt predlaže osnivanje, uz obaveznu saglasnost saveta okruga, koji sačinjavaju predstavnici naroda, izabrani po opštem, neposrednom pravu glasa; u okruzima gde se primenjuje načelo dobrovoljnog uspostavljanja ACCA, ova ne moraju biti formirana, osim ako kvalifikovana većina vlasnika imanja, (koji čine kvalifikovanu većinu teritorije opštine), ne odluče suprotno. Zakonodavac se ne može, po mom mišljenju, kriviti za is-poljavanje svog dvostrukog interesa za demokratiju, na nivou okruga i opštine, stoga činjenica da na tek skoro trećini od ukupnog broj opština postoji formirano udruženje lovaca, ni u jednom smislu ne znači da Verdejev zakon ne služi opštem interesu. Štaviše, okruzi u kojima se upražnjavao lov uopšte nisu bile pogranične, zapravo daleko od toga. U industrijskom i postindustrijskom društvu, opštine gde je lov uopšte zamisliv, ili gde bi imao ikakav smisao, ne uključuju bilo šta poput gradova, pa čak i sela.
  5. Povrh toga, glavni smisao ovih ACCA, a to je u stvari srce ovog problema, je upravljanje lovnim područjima koja su dovoljne veličine, nastale udruživanjem imanja vlasnika zemljišta s tertorije opštine (isključivo u svrhu lova, razume se).
  6. Neophodno je istaći potrebu organizovanja lova u javnom interesu, kako zbog toga što je ona prilično zanemarena u ovom predmetu, tako i zbog toga što sudska praksa ovog Suda, legitimno, dodeljuje veliki značaj javnom interesu, naročito u svrhu primene članova na koji su se pozvali podnosioci predstavki. Zapravo, dva glavna problema koja nastaju u ovom predmetu su ograničavanje prava svojine i povreda negativnog prava na slobodu udruživanja, u oba slučaja u odnosu na potrebu regulisanja lova u opštem interesu.
  7. U vezi s pravom na imovinu, Sud je, sledeći jezik i duh člana 1 Protokola br. 1, posebno drugog stava ovog člana, oduvek prihvatao da Države imaju pravo „da primenjuju zakone koje smatraju potrebnim da bi regulisale korišćenje imovine u skladu s opštim interesom“. Po mom mišljenju, to je upravo ono što je Francuska učinila. Verdejev zakon podrazumeva da su vlasnici zemlje udruženi u ACCA, čak i oni koji ne učestvuju u lovu lično, pa i oni koji se protive lovu, saglasni, nolentes volentes, da dopuste lovcima pristup njihovoj zemlji i lov na njoj, ne u cilju upražnjavanja sporta, već radi učešća u istinskom poslu od opšteg interesa (iako ponašanje izvesnih pojedinačnih lovaca, na žalost, učini da navedeno izgubimo iz vida).
  8. Doduše, Sud je dosledno zahtevao da ograničavanje prava korišćenja imovine bude u razumnoj srazmeri i ravnoteži koja se mora zadržati, između opšteg interesa i osnovnih prava.
  9. Moj stav je, međutim, da upravo ova ravnoteža nije bila poremećena u ovom predmetu. Od tri atributa prava svojine, samo jedno – usus je trpelo neka ograničenja, abusus nije, niti je ikakva ograničenja trpeo fructus– što verovatno nema bilo kakvog značaja za podnosioce, koji se svim svojim bićem protive bilo kakvom obliku lova – budući da Verdejev zakon stvara mogućnost za plaćanje naknade vlasnicima, po osnovu izmakle dobiti koja je nastala lišavanjem izvora prihoda koje su uživali pre osnivanja ACCA. Čak i samo ograničavanje ususa nije ni opšte, ni apsolutno. Ograničeno je godišnjim sezonama lova (čak i tada lovci, koji su uključeni u nešto što je za njih hobi, teško mogu loviti svakog dana) i zabranom lova u poluprečniku od 150 metara od bilo čijeg prebivališta, odnosno stambenog objekta, (što predstavlja površinu od 7 hektara, radi poređenja sa, kao što ćemo videti, najčešće zahtevanim pragom od 20 hektara). Postoje i drugi načini za one koji se protive lovu da „zaštite“ svoju zemlju (ograditi je neprekidnom, neprobojnom ogradom, podneti prigovor ako površina zemljišta prelazi zahtevani prag, obezbediti kroz kolektivnu demokratsku akciju da formiranje ACCA ne dobije podršku većine u savetu okruga, ili kvalifikovanu većinu unutar opštine, itd.). Priznajem da su ove mogućnosti često više formalne nego stvarne, jer je ograda skupa, na primer, ali ne bi bilo ispravno ne pomenuti ih. U svakom slučaju, one odražavaju nepobitnu brigu na strani Parlamenta.
  10. Kada bi trebalo uravnotežiti opšti interes i izvesno ograničavanje prava svojine, ne nalazim da drugi tas na vagi ima veću težinu od prvog, osim ako se ne podlegne iskušenju davanja božjih svojstava pravu svojine, što bi, po mom mišljenju, bilo pogrešno. Mi ne bismo smeli učiniti gradsko planiranje, regionalni razvoj, javne radove, ukrupnjavanje imanja i slično, nemogućim. Neko može biti potpuno privržen slobodi i vladavini prava – kao što su utemeljivači Konvencije bili – a da ne čini pojedinačne slobode apsolutnim ili da isključi opšti interes iz vladavine prava – što, očigledno nije bila namera onih koji su pisali Konvenciju. U vezi s lovom, oblašću u kojoj bi svakoj državi trebalo ostaviti široko polje procene, gde mnoge evropske države imaju zakone koji ograničavaju pravo svojine u cilju primenjivanja politike lova, čini mi se da Sud ide individualističkim pravcem, koji će primenu ove vrste politike učiniti teško sprovodivom. U svakom slučaju, teško mi je da prhvatim da je u ovom predmetu bilo povrede člana 1 Protokola br. 1. 
  11. Drugi problem se odnosi na slobodu udruživanja, konkretnije ono što se naziva negativnom slobodom udruživanja. Za razliku od Univerzalne deklaracije (član 20), Konvencija ne propisuje izričito pravilo da „niko ne može biti obavezan na pripadnost nekoj asocijaciji“ ali, Sud ju je izveo, vrlo legitimno, na peremptoran način, iako ne bez uslova (vidi Young, James and Webster v. United Kingdom, presuda od 13. avgusta 1981. godine, Series A No. 44).
  12. Međutim, ako prihvatimo da član 1 Protokola br. 1 nije prekršen primenom Verdejevog zakona prema podnosiocima, nije teško prihvatiiti da, takođe, nije postojala povreda člana 11 Konvencije.
  13. Doduše, ljudi u položaju podnosilaca, smatraju sebe, de plano, članovima udruženja, čije postojanje i svrhu ne odobravaju, kao stvar principa. Ali ova udruženja su posebne vrste, što stavlja ovu stvar, u velikoj meri, u perspektivu.
  14. Kao prvo, ova udruženja, koja je Parlament klasifikovao kao takva i predvideo da ona da budu podvrgnuta Zakonu od 1. jula 1901. godine, veoma su slična javnopravnim pravnim licima. Njihov cilj je propisan Verdejevim zakonom. Ona moraju biti odobrena aktom upravnih vlasti. Može postojati samo jedno u datoj opštini. Ona ne mogu biti slobodno uspostavljena. Njihovi statuti sadržavaju obavezujuće odredbe. Od ovih udruženja se zahteva da formiraju rezervate za divljač određene minimalne površine propisane Zakonom. Prefekti vrše nadzor nad njima i imaju pravo odobravanja njihovih statuta, unutrašnjih pravila postupka, kao i pravila kojima se uređuje lov. Oni mogu raspustiti izabrane izvršne odbore ovih tela i zameniti ih imenovanim rukovodećim odborima. Ukratko, Sud je mogao zauzeti stanovište da ovo nisu udruženja u smislu značenja koje predviđa član 11, već javnopravne institucije, koje teže cilju od opšteg interesa, uprkos njihovoj klasifikaciji u domaćem pravu; ovo bi podrazumevalo zaključak da je član 11 neprimenljiv. Postoje precedenti za ovakav pristup; ali, odgovor na ovo pitanje je subjektivne prirode, tako da ovo razmatranje ostaje bez posledica. Većina je, tako (ne bez izvesnih ubedljivih argumenata), dala odlučujući značaj klasifikaciji kojom je Parlament ustanovio ACCA, i u skladu s tim, prihvatila da se na ova odnosi član 11.
  15. Drugo, iako lica poput podnosilaca mogu smatrati sebe članovima ACCA protiv svoje volje, oni imaju prava koja se odnose na sve članove, naročito pravo da utiču na odluke udruženja lovaca, bez obaveza, koje se zauzvrat postavljaju u ovakvim slučajevima; kao članovi po automatizmu ne moraju da plaćaju članarinu i nisu u obavezi da plate naknadu za bilo kakav gubitak koji bi udruženje moglo da pretrpeti. Ako je prihvaćeno da, u skladu sa članom 11 stav 2, ograničenja mogu biti postavljena pravu na slobodu udruživanja – uključujući i negativno pravo – naročito u cilju zaštite prava i sloboda drugih, ograničenja sprovedena Verdejevim zakonom, u odnosu na negativno pravo slobode udruživanja vlasnika zemlje koji ne učestvuju u lovu ili se suprotstavljaju lovu, ne mogu se smatrati nesrazmernim, pogotovu imajući u vidu polje slobodne procene koje bi državi trebalo ostaviti.
  16. Kao treće, zapravo, stvarno ograničenje kojim Verdejev zakon delu-je na prava i slobode zajemčene Konvencijom odnosi se na pravo na imovinu. Udruženja su zapravo samo pravni mehanizam sekundarnog značaja u krajnjoj analizi, radi uključivanja zemljišnih parcela u opštinska ili međuopštinska lovna područija. Ono što uznemirava podnosioce predstavki nije činjenica da su članovi ACCA, već to što vide lovce i njihove pse na svojoj zemlji. Štaviše, Sud je bio u pravu uzevši u razmatranje najpre član 1 Protokola br. 1. S obzirom na moja izneta razmatranja da nije bilo povrede člana 1 Protokola br. 1, sa svoje strane, ne mogu doneti zaključak o postojanju povrede člana 11 Konvencije.
  17. Međutim, ako prava zajemčena članom 11 Konvencije i članom 1 Protokola br. 1, razmatrana odvojeno, nisu bila povređena, nužno ne sledi da nije bilo prekršaja ovih odredbi u vezi sa članom 14. Drugim rečima, može postojati treći problem u vezi s diskriminacijom. Štaviše, neke sudije su bile osetljivije na ovaj aspekt predmeta (vidi konkretno delimično saglasno i delimično izdvojeno mišljenje sudije Kafliša).
  18. Ne delim ovo mišljenje, takođe. U odnosu na pravo na imovinu, pitanje je da li je razlikovanje između malih zemljišnih poseda (obično manjih od 20 hektara, u nekim okruzima manjih od 40 ili 60) i velikih poseda, razumno opravdano. Verujem da jeste. Parlament nije imao nameru kažnjavanja „malih“ vlasnika zemlje i favorizovanja „velikih“, koja u svakom slučaju ne bi bila mudra politika sa stanovišta birača (dok je Verdejev zakon do sada preživeo devet uzastopnih parlamentarnih saziva!). Njegova briga je bila kako da obezbedi – u opštem interesu – stvaranje lovnih područija dovoljne veličine da bi bila održiva (divljač svakako ne poštuje granice imovine). Stoga je bilo neophodo postaviti razuman prag. Kao sva takva rešenja, prag o kome je reč ima proizvoljan as-pekt, ali ono što je bitno je razlikovanje između onih koji su obavezni da ostave svoju zemlju „otvorenom“ (izuzev ako je ograde) i onih koji mogu ovo odbiti, što ima biti saglasnosno s Konvencijom. Da bi se ovaj uslov ispunio, ne može biti zasnovan na imovini, na primer (čl. 14); ali to nije slučaj, bilo u skladu s namerom Parlamenta ili zbog činjenice da ne postoji bilo kakva međuzavisnost između minimalne površine i vrednosti zemlje (vidi na primer James and Others v.United Kingdom, presuda od 21. februara 1986. godine, Series A No. 98). Takođe, mora postojati razuman odnos srazmere između upotrebljenih sredstava i cilja čijem se ostvarivanju teži (vidi Darby v. Sweden, presuda od 23. oktobra 1990. godine, Series A No. 187). Ali upotrebljena sredstva (prag) srazmerna su legitimnom cilju kome se teži, kako nam pokazuju primeri mnogih evropskih zemalja koje primenjuju ovakav prag, u istu svrhu. U vezi s diskriminacijom koja navodno počiva u činjenici da se prema vlasnicima malih zemljišnih poseda postupalo različito od jedne opštine do druge, zavisno od toga da li postoji ACCA, svojstveno je prirodi Zakona, koji je u težnji da primeni demokratska načela bio zamišljen ne da „nameće odozgo“ već da „organizuje odozdo“. Ova mera opreza potpuno je legitimna u oblasti kao što je lov, čiji su emotivni i katkada strastveni elementi upravo ilustrovani u ovom predmetu, te se ne može, bez paradoksa, upotrebiti kao oružje protiv onih koji su je preduzeli. 
  19. Rekavši ovo, mogu biti vrlo kratak u vezi s pravom slobode udruživanja. Obzirom da smatram članstvo u ACCA drugorazrednom stvari, vis-àvis pitanja korišćenja imovine, nalazim da bi bilo još teže prepoznati povredu članova 14 i 11, razmatranih zajedno, nego povredu člana 1 Protokola br. 1, u vezi sa članom 14.
  20. Ograničiću svoje konačne primedbe na zapažanje da bi Sud svojom presudom trebalo da obaveže Državu i Parlament, da razmotre Zakon koji je donet 1964. godine. Na kraju, to je verovatno pozitivna stvar, s obzirom da propisi u ovoj oblasti zavise toliko od savremenih društvenih shvatanja, a očigledno je da se društvo promenilo i da društvena ravnoteža 1999. godine – između ekologa i lovaca, na primer – nije onakva kakva je bila pre trideset pet godina. Može se, s pravom postaviti pitanje kakav bi zakon trebalo da bude usvojen, da bi bio usaglašen sa zahtevima Suda. Da parafraziram predmet Mellacher and Others v. Austria, presuda od 19. decembra 1989. godine, (Series A No. 169, konkretno 45 i 48, na str. 25 i 26), što je presuda Suda [koji je tada12 većao] u plenumu, zakonodavstvo će morati da zasniva svoj sud prema tome šta je na razumnoj osnovi opšti interes, te upotrebi sredstva, koja su u razumnoj srazmeri s ciljevima kojima teži. To neće biti lako ostvariti, ali je svakako moguće...

_______

1–2  Napomena Seretarijata: Protokol br. 11 i Poslovnik Suda su stupili na snagu 1. novembra 1998. godine.

3 Stupanjem na snagu Protokola br. 11 kojim su izmenjene odredbe člana 19, Sud počinje da radi kao stalan sud.

4 Napomena Sekretarijata: Poslovnik Suda primenjen na sve predmete upućen je na razmatranje pre stupanja na snagu Protokola br. 9 (1. oktobar 1994. godine), a od tog dana pa sve do 31. oktobra 1998. godine na one države za koje Protokol br. 9 nije bio obavezujući.

5 Nazivan i kao Zakon o lovu na tuđoj zemlji (prim. prev.).

6 Naveden je termin „metropolitan Departements“, koji se odnosi na „France metropolitaine“, što se odnosi na teritoriju Republike Francuske, bez prekomorskih teritorija, odnosno bivših kolonija. (Prim. prev.).  

7 Sud najviše instance u Francuskoj (prim. prev.).

8 Porodica golubova (prim. prev.).

9 Napomena Sekretarijata: Iz praktičnih razloga aneks će postati sastavni de ove presude tek kada konačna verzija bude publikovana (u službenom zborniku odabranih presuda i odluka Suda), ali se kopija izvešatja Komisije može dobiti u Sekretarijatu Suda.

10 Uredbe sa zakonskom snagom, kojima su bliže, postavljena načela i sadržina opštih ustavnih odredbi u pojedinim pravnim oblastima, npr. udruživanja (prim. prev.).

11 Naravno, ovakvo različito postupanje može biti ili diskriminatorno (stricto sensu) ili povlašćeno. U drugom slučaju govorimo o privilegijama. Ove privilegije za jednu kategoriju pravnih subjekata, međutim, često (kada se u konačnom zbiru, svi slučajevi anuliraju) se suprotstavljaju interesima druge kategorije pravnih subjekata. Ono što je privilegija za jedne, može biti gubitak ili šteta za druge.

12 Pre stupanja na snagu Protokola br. 11 a u skladu s tadašnji pravilom 50 Poslovnika Suda veće je u određenim okolnostima moglo ustupiti predmet na razmatranje plenarnom sastavu Suda. Nakon stupanja na snagu pomenutog protokola postoji mogućnost ustupanja nadležnosti Velikom veću, koje ne veća u plenumu, već ga čini 17 sudija (prim. ur.).

 _________________

 

Prevod presude preuzet iz zbirke presuda "Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV"
preuzeto sa vk.sud.rs

 

 

 

GRAND CHAMBER

CASE OF CHASSAGNOU AND OTHERS v. FRANCE

(Applications nos. 25088/9428331/95 and 28443/95)

JUDGMENT

STRASBOURG 

29 April 1999

In the case of Chassagnou and Others v. France, The European Court of Human Rights, sitting, in accordance with Article 27 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”), as amended by Protocol No. 11[1], and the relevant provisions of the Rules of Court2, as a Grand Chamber composed of the following judges:

MrL. WildhaberPresident,
MrsE. Palm,
MrL. Caflisch,
MrJ. Makarczyk,
MrP. Kūris,
MrJ.-P. Costa,
MrW. Fuhrmann,
MrK. Jungwiert,
MrM. Fischbach,
MrB. Zupančič,
MrsN. Vajić,
MrsW. Thomassen,
MrsM. Tsatsanikolovska,
MrT. Panţîru,
MrA.B. Baka,
MrE. Levits,
MrK. Traja,
and also of Mrs M. de BoerbuquicchioDeputy Registrar,

Having deliberated in private on 16 December 1998, 6 January and 17 March 1999,

Delivers the following judgment, which was adopted on the lastmentioned date:

PROCEDURE

1. The cases of Chassagnou and Others v. France, Dumont and Others v. France and Montion v. France were referred to the Court, as established under former Article 19 of the Convention3, by the European Commission of Human Rights (“the Commission”) on 15 December 1997 (Chassagnou and Others case) and 16 March 1998 (cases of Dumont and Others and Montion), within the threemonth period laid down by former Articles 32 § 1 and 47 of the Convention. They originated in three applications (nos. 25088/9428331/95 and 28443/95) against the French Republic lodged with the Commission under former Article 25 by ten French nationals. The first of these applications was lodged by Mrs Marie‑Jeanne Chassagnou, Mr René Petit and Mrs Simone Lasgrezas on 20 April 1994, the second by Mr Léon Dumont, Mr Pierre Galland, Mr André Galland, Mr Edouard Petit (now deceased), Mr Michel Petit and Mr Michel Pinon on 29 April 1995 and the third by Mrs Joséphine Montion on 30 June 1995.

The Commission’s requests referred to former Articles 44 and 48 and to the declaration whereby France recognised the compulsory jurisdiction of the Court (former Article 46). The object of the requests was to obtain a decision as to whether the facts of the case disclosed a breach by the respondent State of its obligations under Articles 9, 11 and 14 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1.

2. In response to the enquiry made in accordance with Rule 33 § 3 (d) of former Rules of Court A[2], the applicants stated that they wished to take part in the proceedings and designated the same counsel to represent them (former Rule 30).

3. On 27 March 1998 Mr R. Bernhardt, the President of the Court at the time, decided to allocate the cases of Dumont and Others v. France and Montion v. France to the Chamber already constituted to hear the case of Chassagnou and Others v. France.

4. On 26 June 1998 the Chamber decided to join the three cases (former Rule 37 § 3).

5. As President of the Chamber which had originally been constituted (former Article 43 of the Convention and former Rule 21) in order to deal, in particular, with procedural matters that might arise before the entry into force of Protocol No. 11, Mr Bernhardt, acting through the Registrar, consulted the Agent of the French Government (“the Government”), the applicants’ counsel and the Delegate of the Commission on the organisation of the written procedure. Pursuant to the order made in consequence, the Registrar received the applicants’ memorial on 21 July 1998 and the Government’s memorial on 30 September 1998.

6. After the entry into force of Protocol No. 11 on 1 November 1998 and in accordance with the provisions of Article 5 § 5 thereof, the case was referred to the Grand Chamber of the Court. The Grand Chamber included ex officio Mr J.-P. Costa, the judge elected in respect of France (Article 27 § 2 of the Convention and Rule 24 § 4 of the Rules of Court), Mr L. Wildhaber, the President of the Court, Mrs E. Palm, Vice-President of the Court, and Mr M. Fischbach, Vice-President of Section (Article 27 § 3 of the Convention and Rule 24 §§ 3 and 5 (a)). The other members appointed to complete the Grand Chamber were Mr L. Ferrari Bravo, Mr L. Caflisch, Mr J. Makarczyk, Mr W. Fuhrmann, Mr K. Jungwiert, Mr B. Zupančič, Mrs N. Vajić, Mr J. Hedigan, Mrs W. Thomassen, Mrs M. Tsatsanikolovska, Mr T. Panţîru, Mr E. Levits and Mr K. Traja (Rule 24 § 3 and Rule 100 § 4). Subsequently Mr Ferrari Bravo and Mr Hedigan, who were unable to take part in the further consideration of the case, were replaced by Mr A.B. Baka and Mr P. Kūris (Rule 24 § 5 (b)).

7. On 10 November 1998 Mr Wildhaber decided to add to the case file written observations and documents filed by the applicants’ counsel on 22 October 1998 (Rule 38 § 1).

8. At the Court’s invitation (Rule 99), the Commission delegated one of its members, Mr J.-C. Geus, to take part in the proceedings before the Grand Chamber.

9. In accordance with the President’s decision, a hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 16 December 1998.

There appeared before the Court:

(a)for the Government
MrJ.-F. Dobelle, Deputy Director of Legal Affairs, Ministry of Foreign Affairs,Agent,
MrB. Nedelec, magistrat, on secondment to the Human Rights Section, Ministry of Foreign Affairs
MrG. Bitti, Special Adviser, Human Rights Office, European and International Affairs Service,Ministry of Justice, Counsel;

(b)for the applicants
MrG. Charollois, Administrator of the Association for the Protection of Wildlife (ASPAS) and the National Society for the Protection of Nature (SNPN),Counsel;

(c)for the Commission
MrJ.-C. Geus,Delegate,
MsM.t. Schoepfer,Secretary to the Commission.

The Court heard addresses by Mr Geus, Mr Charollois and Mr Dobelle.

THE FACTS

I. INTRODUCTION

10. Given the importance of the historical context of the case, it seems appropriate – exceptionally – to preface the section of the judgment entitled “The circumstances of the case” with a brief introduction, based on the information supplied by the Government.

11. Until the French Revolution of 1789 the right to hunt was a privilege of the nobility. Only nobles could take game, which was regarded as the lord’s property.

During the Revolution there were two schools of thought on the question. The first approach, supported by Mirabeau, was to make the right to hunt the prerogative of the landowner alone; the second, which was advocated by Robespierre, was to give all citizens unconditional freedom to hunt everywhere. The first approach carried the day, as in the night of 4 August 1789 the privilege of hunting was abolished “subject to the sole reservation that landowners alone may hunt” and a decree of 11 August 1789 laid down the principle that “Every landowner has the right to destroy or cause to be destroyed, on his property only, any species of game”.

Subsequently the Law of 3 May 1844, a large part of which is still in force, regulated the right to hunt by introducing hunting licences and laying down fixed hunting seasons. Section 1 of that Law, which was later codified as Article 365 of the Countryside Code and then Article L. 222-1, provided: “No one shall have the right to hunt on land belonging to another without the consent of the owner or any person entitled through or under the owner.”

However, it was made clear by caselaw that this consent could be tacit and that it was possible to hunt on another’s land provided that the owner of the hunting rights had not expressly manifested his opposition by means of measures such as signing a lease, swearing in a gamekeeper or putting up “private hunting” notices.

12. Although, in an attempt to organise hunting, associations of hunters were set up spontaneously in the regions north of the Loire where large estates of agricultural land or woodland predominated, the theory of tacit consent derived from caselaw led throughout the south of France, where subdivision of landholdings has created a pattern of much smaller properties, to an almost unlimited freedom to hunt, known as “chasse banale” (public hunting). With the exception of a few private hunting grounds, hunters could thus hunt wherever they pleased and no one was responsible for the proper management of game stocks; as a result game species in certain regions were decimated.

13. It was in those circumstances that Law no. 64-696 of 10 July 1964, known as the “Loi Verdeille”, was enacted (see paragraphs 41 et seq. below). This provided for the creation of approved municipal hunters’ associations (Associations communales de chasse agréées – “ACCAs”) and approved intermunicipality hunters’ associations (Associations inter-communales de chasse agréées – “AICAs”). Section 1 (which subsequently became Article L. 222-2 of the Countryside Code, see paragraph 41 below) states that their object is “to encourage, on their hunting grounds, an increase in game stocks, the destruction of vermin and the prevention of poaching, to instruct their members in how to hunt without interfering with property rights or crops and in general to improve the technical organisation of hunting so that the sport can be practised in a more satisfactory manner”. To that end, the law requires the owners of landholdings smaller in area than a certain threshold, which varies from one département to another, to become members of any ACCA set up in their municipality and to transfer to it the hunting rights over their land in order to create municipal hunting grounds.

14. The Loi Verdeille applies in départements of metropolitan France other than Basrhin, Hautrhin and Moselle, where there is a special regime inherited from German law (see paragraph 40 below). The creation of an ACCA is compulsory in départements on a list drawn up by the Minister responsible for hunting, which designates 29 of the 93 metropolitan départements concerned, including Creuse, where Mr Dumont, Mr A. Galland, Mr P. Galland, Mr E. Petit, Mr M. Petit and Mr Pinon live (see paragraph 23 below) and Gironde, where Mrs Montion lives (see paragraph 28 below). In the municipalities of the remainder of these 93 départements ACCAs may be set up by the prefect on an application by anyone who can furnish evidence that at least 60% of landowners holding at least 60% of the land in the municipality agree. On 28 February 1996 ACCAs were thus set up in 851 municipalities in 39 different départements, including 53 of the 555 municipalities in Dordogne, where Mrs Chassagnou, Mr R. Petit and Mrs Lasgrezas live (see paragraph 16 below).

15. The right to hunt belongs to the owner on his land (see paragraph 36 below), but the creation of an ACCA results in the pooling of hunting grounds within the municipality, so that the members of the association can hunt throughout the area thus formed (see paragraphs 41 and 50 below). Under certain conditions the owners of landholdings attaining in a single block a specified minimum area (60 hectares in Creuse and 20 hectares in Gironde and Dordogne) may object to inclusion of their land in the ACCA’s hunting grounds or request its removal from them (see paragraphs 47-49 below).

II. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A. Mrs Chassagnou, Mr R. Petit and Mrs Lasgrezas

16. Mrs Chassagnou, Mr R. Petit and Mrs Lasgrezas were born in 1924, 1936 and 1927 respectively. All three are farmers and live in the département of Dordogne, Mrs Chassagnou at Tourtoirac and the other two at Sainte-Eulalied’Ans.

They own landholdings there smaller than 20 hectares in a single block which are included in the hunting grounds of the ACCAs of Tourtoirac and Chourgnacd’Ans.

17. In 1985, as members of the Antihunting Movement (“the ROC”), and later of the Association for the Protection of Wildlife (“the ASPAS”), an approved association of recognised public usefulness with regard to the protection of nature, the applicants placed notices at the boundaries of their property bearing the words “Hunting prohibited” and “Sanctuary”. The ACCAs of Tourtoirac and Chourgnacd’Ans then applied for an injunction requiring the removal of these notices. The judge competent to hear urgent applications granted the injunction sought by a decision of 26 September 1985, which was upheld on 18 June 1987 by the Bordeaux Court of Appeal.

18. On 20 August 1987 the prefect of Dordogne rejected an application from Mr R. Petit, Mrs Chassagnou and Mrs Lasgrezas for the removal of their land from the hunting grounds of the Tourtoirac and Chourgnacd’Ans ACCAs.

They then applied for judicial review of that decision to the Bordeaux Administrative Court, which found against them in a judgment of 26 May 1988.

1. The proceedings in the Périgueux tribunal de grande instance

19. On 30 July 1987 the applicants had brought civil proceedings against the ACCAs of Tourtoirac and Chourgnacd’Ans in the Périgueux tribunal de grande instance.

Essentially, they argued that sections 3 and 4 of the Loi Verdeille were incompatible with Articles 9, 11 and 14 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1, firstly in that they provided that all unenclosed plots of land smaller than 20 hectares in area and situated more than 150 metres from any dwelling were to be included in an ACCA’s hunting grounds by means of the transfer of hunting rights to the association from the landowners or holders of the rights, such transfer being deemed to have been effected automatically and without valuable consideration even without the latter’s consent, and secondly in that a nonhunting landowner automatically became a member of the association. They asked the court to rule on that account that they were third parties in relation to the ACCAs concerned, that their land could no longer be included in the ACCAs’ hunting grounds and that the ACCAs could not rely on the transfer of their hunting rights. Lastly, they asked the court to declare that they had the right to put up on their property notices enjoining respect for their rights.

20. On 13 December 1988 the Périgueux tribunal de grande instance gave judgment in the following terms:

“[As regards the argument concerning Article 1 of Protocol No. 1:]

Admittedly, the Law entails enforced deprivation of the right to hunt, which is one of the elements of the right of property, and obliges the owners of land subject to the ACCAs’ control to accept the presence on the land of third parties, namely hunters.

Moreover, the Loi Verdeille appears to lay down special rules derogating from the principle laid down in Article 365 of the Countryside Code that ‘No one shall have the right to hunt on land belonging to another without the owner’s consent ...’.

...

[Protocol No. 1] does not exclude restrictions on the right of property ... since Article 1, after stating the principle ‘No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law’, goes on to say: ‘The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.’

Most of the terms employed reflect the very broad nature of the restrictions which may be imposed on the right of property by signatory States in their domestic legislation.

The Loi Verdeille, whose stated aim ... is to encourage, inter alia, an increase in game stocks, the destruction of vermin and the prevention of poaching, satisfies the ‘general interest’ criterion laid down in Article 1 of [Protocol No. 1]. Similarly, in attempting to ‘improve the technical organisation of hunting’ Parliament intended to permit democratic participation in hunting and to prevent landowners from reserving exclusive hunting rights over their land, thus restricting the right to use property, meaning in this case the right to hunt, in accordance with the ‘general interest’ referred to in [Protocol No. 1].

Consequently, with regard to the right of property, the provisions of sections 3 and 4 of the [Loi Verdeille] do not appear to be contrary to the Convention ...

[As regards the arguments concerning Articles 11, 14, 9 and 10 of the Convention:]

By providing that owners of landholdings of less than 20 hectares in area shall ipso facto be members of an ACCA, section 4 of the Loi Verdeille imposes what amounts to compulsory membership of an association whose aims, as in the present case, are not, for reasons of personal ethics, shared by the members, and indeed are vehemently opposed by them.

Freedom of association must necessarily be interpreted as the ‘positive freedom’ for each individual to join an association of his or her choice, but it also means the negative right not to be compelled to join an association or trade union. To accept that Article 11 of [the Convention] guarantees only the ‘positive’ freedom of association would mean denying the very principle of that freedom, which is based on the free, voluntary choice of any person who wishes to join a group.

Accordingly, by compelling certain landowners to join an ACCA, sections 3 and 4 of the Loi Verdeille violate the very substance of freedom of association, which must be regarded as one aspect of the freedom of conscience, opinion and expression which is likewise guaranteed by [the Convention], and lead not to a restriction of the freedom of association but to the negation of it.

This infringement of the freedom of association appears all the more shocking because the right to object to the transfer of hunting rights is reserved by section 3 of the [Loi Verdeille] exclusively to the owners of properties exceeding 20 hectares in area in a single block.

Thus the Loi Verdeille establishes discrimination between landowners on the basis of the amount of land they own, which is wholly incompatible with Article 14 of [the Convention], whereas the right not to join an ACCA should be uniformly granted to all landowners, whatever the size of their holdings.

Nevertheless, it must be determined whether the interference with exercise of the freedom of association resulting from sections 3 and 4 of the Loi Verdeille can be justified under paragraph 2 of Article 11 of [the Convention].

As it is necessarily out of the question to regard the Loi Verdeille as ‘necessary in a democratic society’ in the interests of national security or public safety, for the prevention of disorder or crime, or for the protection of health or morals, it can be considered compatible with [the Convention] only if it is accepted that the interference with exercise of the freedom of association is justified ‘for the protection of the rights and freedoms of others’, the only restriction in the present case provided for by the abovementioned Article 11.

It must therefore be determined whether the Loi Verdeille governing the organisation of ACCAs, whose object is ‘in general’ – or mainly, in the plaintiffs’ submission – ‘to improve the technical organisation of hunting so that the sport can be practised in a more satisfactory manner’, can prevail over the right not to join a hunters’ association.

It must be noted in the first place that the Loi Verdeille does not appear to be absolutely necessary, given that it is applied in full in only twenty-eight French départements out of seventy-one, that it affects only nine thousand municipalities in France, including seventyseven in Dordogne and that it is not the only legislation concerning the protection of game and compensation for damage caused by it.

Secondly, the right to hunt is not considered one of the rights protected by [the Convention] (see, to that effect, Cass. Ch. Crim. 15.12.1987 – GP 1988, page 8).

Consequently, mere protection of the exercise of a sport cannot prevail over the fundamental freedom to join or not to join an association. By compelling landowners to become members of ACCAs despite the ethical stance and personal conscience of those members, as in the present case, the Loi Verdeille inflicts on the persons concerned wrongs that are disproportionate to the aim pursued, namely the selfseeking pursuit of a leisure activity and the organisation of that activity.

This Court therefore finds that sections 3 and 4 of the [Loi Verdeille] do not comply with the binding provisions of Articles 11, 9, 10 and 14 of [the Convention].

Consequently, the plaintiffs are now entitled to resign their membership of the ACCAs concerned and put up notices on their property bearing the text of their choice, in so far as this is consistent with public-order considerations and accepted moral standards.”

2. The proceedings in the Bordeaux Court of Appeal

21. On 23 December 1988 the Tourtoirac and Chourgnacd’Ans ACCAs appealed to the Bordeaux Court of Appeal.

On 18 April 1991 that court set aside all the provisions of the judgment of 13 December 1988, giving the following reasons:

“It is certain that in seeking to promote the rational exercise of the right to hunt through the pooling of individual rights over properties smaller than the minimum areas laid down in regulations the [Loi Verdeille] derogates to a considerable extent from the principle laid down by the provisions of Article 365 of the Countryside Code that ‘No one shall have the right to hunt on land belonging to another without the consent of the owner or any person entitled through or under the owner’. By that means, however, the right to hunt, which is one element of the right of property, has been detached therefrom in order to ensure that it is exercised in accordance with the general interest, as defined in section 1, which provides that the object of [ACCAs], thus vested with public-authority prerogatives, shall be ‘to encourage, on their hunting grounds, an increase in game stocks, the destruction of vermin and the prevention of poaching, to instruct their members in how to hunt without interfering with property rights or crops and in general to improve the technical organisation of hunting so that the sport can be practised in a more satisfactory manner’.

In asserting that Parliament only took into consideration ‘the selfseeking pursuit of a leisure activity’, and that this did not justify depriving some people of their fundamental rights, the court below evidently disregarded the object of the provisions referred to above, which concern both protection of the environment and wildlife against unregulated hunting, damage of all kinds or anarchic management and the organisation and regulation of the sport itself. Hunting, on account of the very large number of people who take part in it and its corresponding economic importance, must be subject, like any other popular leisure activity, to the constraints inherent in the normal operation of a public service which has in addition been recognised as such by the Constitutional Council and the Conseil d’Etat (CE 7/7/1978 – CE 5/7/1985). As such public-interest restrictions on exercise of the right of property are expressly provided for by [the Convention] in Article 1 of Protocol No. 1, the respondents Chassagnou, Petit and Lasgrezas may not validly plead a breach of that provision. Similarly, the pooling of small properties to form hunting grounds of sufficient size, which are accordingly capable of affording as many people as possible access to leisure activities which would otherwise inevitably remain the prerogative of landowners fortunate enough to possess a large estate, deprives of all foundation the complaint that the [Loi Verdeille] discriminates on the ground of property, in breach of Article 14 of [the Convention].

Lastly, while transfer of rights over their land to an ACCA gives the landowners concerned the status of automatic members, who are thus empowered to participate in the management of the municipal hunting grounds and to defend their interests, these are the only effects of the provisions in issue. Unlike persons whose membership is conditional, inter alia, on the payment of subscriptions, automatic members are under no obligation. Still less is there any provision for coercive measures or penalties against them; they are free to hunt or not to hunt, to scrutinise the way the ACCA conducts its business and participate in its work or refrain from any involvement in it.

Whereas, moreover, the creation of ACCAs, and their scope, modus operandi and constitution are not only governed by legislation but also subject to prefectoral approval, and whereas on that account, and notwithstanding the associative form of these bodies, their public-interest role excludes any contractual relationship between their members, the automatic admission, free of charge, of landowners required to transfer their rights is only consideration for the partial alienation that they suffer, and constitutes in addition an undoubted attenuation of the measures restricting the right of property.

It would appear that the members of the ROC, who are well aware that the general interest imposes certain restrictions on exercise of the right of property and that the [Loi Verdeille] does not in any way erect obstacles to freedom of association, are in fact claiming a right not to hunt, which is neither secured by domestic law nor guaranteed, any more than the right to hunt itself, by international treaties.

...”

3. The proceedings in the Court of Cassation

22. By a judgment of 16 March 1994 the Third Civil Division of the Court of Cassation dismissed an appeal on points of law by the applicants, giving the following reasons:

“The provisions of Article 1 of Protocol No. 1 ... recognise the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest, and the Court of Appeal held, firstly, that the provisions of the [Loi Verdeille] had to do with protection of the environment and wildlife from unregulated hunting and damage of all kinds or anarchic management as much as with the organisation and regulation of hunting itself, and secondly that the pooling of small landholdings into hunting grounds of sufficient size, which would accordingly be able to afford as many people as possible access to leisure activities that would otherwise be bound to remain the prerogative of large landowners, deprived of all foundation the complaint of discrimination based on property. The argument on that point is therefore unfounded.

...

Having noted that landowners who had transferred their rights to the association, who were automatic members, were under no obligation, that there was no provision for coercive measures or penalties against them, that these members could participate in the work of the association or refrain from doing so and that, as the publicservice role of the association excluded any contractual relationship between its members, the automatic admission, free of charge, of landowners required by law to transfer their rights was only consideration for that transfer, the Court of Appeal, through those reasons alone provided the reasoning required by law for its decision on that subject.”

B. Mr Dumont, Mr A. Galland, Mr P. Galland, Mr E. Petit, Mr M. Petit and Mr Pinon

23. Mr Dumont, Mr A. Galland, Mr P. Galland and Mr E. Petit (who died in June 1995) were born in 1924, 1926, 1936 and 1910 respectively; Mr M. Petit and Mr Pinon were born in 1947. They are all farmers living at Genouillac in the département of Creuse. They own landholdings there smaller than 60 hectares in a single block which are included in the hunting grounds of the ACCAs of La Cellette and Genouillac and describe themselves as opposed to hunting on ethical grounds. They too are members of the ASPAS.

1. The proceedings in the Limoges Administrative Court

24. In August and September 1987 each of the applicants requested the prefect of Creuse to remove their land from the hunting grounds of the ACCAs in question. They then applied to the Limoges Administrative Court for judicial review of the implicit refusals constituted by the prefect’s failure to reply, relying on the provisions of the Convention and those of the International Covenant on Civil and Political Rights and the ILO Convention of 1948 on freedom of association.

25. On 28 June 1990 the Limoges Administrative Court dismissed the appeals in six identical judgments, giving the following reasons:

As regards the complaint of an interference with the freedom of conscience

...

No provision of the Law of 10 July 1994 ... infringes the right of persons opposed to hunting to express that belief or to manifest it, even in public. The mere fact that an ACCA has been set up does not impose on them in that respect any constraint, obligation or prohibition ... The freedom of opinion and expression of persons opposed to hunting is necessarily limited by protection of the rights and freedoms of hunters and those who share their convictions.

As regards the complaint of an interference with the freedom of association

...

Under such provisions citizens cannot be obliged to join an association against their will. However, since, under the very terms of the provisions relied on, freedom of association may be subject to restrictions which are deemed necessary on general-interest grounds, a citizen may be legally required to join an association whose object is to serve the general interest. Rational exercise of the right to hunt, as organised by the Law of 10 July 1964 is a general-interest ground, notwithstanding the fact that, regard being had to the manner of its implementation, the Law is not in practice applied to the whole of the national territory. The interference thus imposed on individual freedom of association is not excessive in the light of this general interest.

As regards the complaint of a breach of equality before the law

...

In any event, the provisions of the Law ... do not introduce discrimination on the ground of property. Although it lays down a minimum qualifying area for objections and withdrawals, the Law’s wording and its drafting history show that these limits were laid down in order to ensure the rational organisation of hunting. Such a general interest justifies a difference in treatment between landowners depending on the area of land they possess without this different treatment constituting a breach of equality before the law.

As regards the complaint of an infringement of the right of property and the right of use

...

Although the provisions cited above protect the right of property and the right to use one’s possessions, they do not prevent restrictions being imposed thereon in the general interest. As this Court has already remarked, the organisation of hunting serves a general interest which justifies such restrictions. The landowners whose land is included in the ACCA’s hunting grounds receive consideration for the loss of their exclusive right of use in the form of their membership of the ACCA and the services it provides. The fact that [the applicants] stated that they were not interested by such forms of consideration is not capable of rendering them insufficient. Lastly, although [the applicants] maintained that the Law of 10 July 1964 did not ensure fair and prior compensation, contrary to provisions having the status of constitutional law, it is not for the administrative courts to rule on the constitutionality of legislation. Accordingly such a complaint may not be validly raised before the Administrative Court.”

2. The proceedings in the Conseil d’Etat

26. Relying on Articles 9, 11 and 14 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1, the applicants appealed to the Conseil d’Etat.

27. By six identical judgments of 10 March 1985 the Conseil d’Etat dismissed their appeals on the following grounds:

“...

No provision of the [Loi Verdeille] obliges a nonhunter to take part in or approve of hunting. Consequently, and in any case, the appellant is not entitled to maintain that the Limoges Administrative Court wrongly held that the provisions of the [Loi Verdeille] were not contrary to the provisions of Article 9 of [the Convention].

...

The [Loi Verdeille] introduced municipal hunters’ associations approved by prefects with the aim of improving the technical organisation of hunting. With a view to enabling these bodies to perform the publicservice role entrusted to them, various public-authority prerogatives were conferred on them. Consequently, and in any case, the provisions mentioned cannot be validly relied on to contest the lawfulness of the impugned decision taken by the prefect of Creuse.

...

The fact that land belonging to the appellant was included in the hunting grounds of the [ACCA] and that owners of the hunting rights may come to hunt there has not deprived the appellant of his property but merely restricted his right to use it, in accordance with the rules laid down by the [Loi Verdeille], which are not disproportionate in relation to the general-interest objective pursued. The argument analysed above cannot therefore be upheld.

...

The fact that the [Loi Verdeille] lays down different rules, depending on whether the landholdings concerned are less than or greater than 20 hectares in area, is due to the fact that the situations are different, regard being had to the objectives pursued by that Law, in particular the management of game stocks. These rules do not impose any of the forms of discrimination proscribed ... by Article 14 of [the Convention]”

C. Mrs Montion

28. Mrs Montion was born in 1940 and works as a secretary. She lives at Sallebœuf in the département of Gironde.

29. The applicant and her husband, who died in February 1994, were the owners of a landholding of 16 hectares which formed part of the hunting grounds of the Sallebœuf ACCA.

As a member of the National Society for the Protection of Nature (“the SNPN”) and the ROC, Mr Montion unsuccessfully requested during the procedure to set up the ACCA that his land be designated an ACCA reserve. He then, with no more success, contested in the administrative courts the prefectoral decree of 7 December 1979 approving the association.

30. Determined thenceforth to include his property in the SNPN’s network of voluntary nature reserves, he requested the prefect of Gironde, in a letter of 15 June 1987, firstly to order the Sallebœuf ACCA to remove him from the list of its members, and secondly to remove his land from the list of properties forming the association’s hunting grounds. On 29 June 1987 he wrote to the chairman of the ACCA making the same request.

The prefect and the chairman of the ACCA refused in letters dated 25 June and 10 July 1987 respectively.

1. The proceedings in the Bordeaux Administrative Court

31. On 13 August 1987 Mr Montion and the SNPN asked the Bordeaux Administrative Court to set aside the decisions of 25 June and 10 July 1987 as being ultra vires. They essentially pleaded violation of Articles 9, 11 and 14 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1.

32. By a judgment of 16 November 1989 the Bordeaux Administrative Court rejected these applications on the following grounds:

“As to the decision of 10 July 1987 by the chairman of [the ACCA]:

... [Mr Montion’s application to the chairman of the Sallebœuf ACCA] must be regarded as a challenge to membership of an association constituted in accordance with the 1901 Act. Although, in order to achieve the objectives laid down by the [Loi Verdeille], [ACCAs] are vested with public-authority prerogatives, they nevertheless remain privatelaw bodies. The decisions they take outside the context of the exercise of those prerogatives, particularly with regard to granting or withdrawing membership, are privatelaw acts which are not subject to review by the administrative courts. Consequently, the submissions in the application ... directed against the refusal to remove Mr Montion from the list of members of the Sallebœuf ACCA have been brought before a court which has no jurisdiction to take cognisance of them and must be rejected.

As to the decision of 25 June 1987 by the prefect of Gironde ...:

...

Under the terms of Article 14 of [the Convention]

The right to hunt or not to hunt is not one of the rights and freedoms whose enjoyment is protected by [the Convention]. Consequently, Mr Montion and [the SNPN] may not rely on the Convention in complaining of a breach of equality before the law. However, equality before the law is a general principle of law which the applicants may rely on.

Section 3 of the [Loi Verdeille] reserves to the owners of land attaining an area of at least 20 hectares in a single block the right to object to the inclusion of the land in question in the hunting grounds of an ACCA. That limit, which has not been shown to constitute discrimination on the ground of property, was laid down in order to ensure the rational organisation of hunting through the pooling of hunting grounds of sufficient size and in order thus to guarantee that as many people as possible might exercise the right to hunt. That being so, it cannot be considered to impair equality before the law.

While [the Convention] protects the right of property, it does not stand in the way of interferences with that right in accordance with the general interest. The organisation of hunting, on account of the very nature of that activity, the number of hunters and the social phenomenon it constitutes, is a matter of general interest which justifies an interference with the right of property. A landowner whose property is included in the ACCA’s hunting grounds receives consideration for the loss of his right to private use in the form of a right to use the land of the other landowners, not to mention the other services provided by the association, of which he automatically becomes a member. Furthermore, Mr Montion is not entitled to rely on his own refusal to accept this consideration in support of his assertion that he has not been fairly compensated for the loss of his right of use.

...

According to Article 9 of [the Convention]

The aim of these provisions is to protect rights and fundamental freedoms to which the right ‘not to hunt’ does not belong. In addition, they provide that the principles they set forth may be subject to restrictions inherent in the concurrent exercise of individual rights and freedoms. Indeed, the restrictions on these rights and freedoms are thus justified, in their principle and manner of application, in the light of the competing interests at issue. The organisation of hunting is made necessary, as pointed out above, by the need to protect public order, public safety and the right of everyone to hunt.

...

Under the terms of Article 11 of [the Convention]

Participation in [the ACCA], for a landowner whose property is included in its hunting grounds, is a right granted in consideration for the loss of the exclusive right to use his land and is intended to enable him to defend his interests within the association. In addition, he has the right to resign subject to the conditions laid down in section 8 of the [Loi Verdeille] and does not have to pay a subscription, transfer of his rights not being capable of being construed as a form of subscription, since advantages are provided to set this off. Consequently, the refusal to allow Mr Montion to resign from the Sallebœuf ACCA did not infringe the freedom of association.

...”

2. The proceedings in the Conseil d’Etat

33. Relying on Articles 9, 11 and 14 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1, Mr Montion and the SNPN appealed to the Conseil d’Etat on 3 and 11 January 1990 respectively.

34. On 10 May 1995 the Conseil d’Etat dismissed the appeals by a judgment giving the same reasons as those it had given on 10 March of the same year in the cases of Mr Dumont, Mr A. Galland, Mr P. Galland, Mr E. Petit, Mr M. Petit and Mr Pinon (see paragraph 27 above).

III. RELEVANT DOMESTIC LAW

35. Article L. 220-1 of the Countryside Code provides:

“The Government shall be responsible for supervising and regulating hunting in accordance with the general interest.”

A. The right to hunt and the right of property

36. Article L. 222-1 (former Article 365) of the Countryside Code provides:

“No one shall have the right to hunt on land belonging to another without the consent of the owner or any person entitled through or under the owner.”

The “right to hunt” therefore belongs to the landowner. It is an exclusive right, although the law gives the lessee of an agricultural tenancy the right to hunt on the property (Article L. 415-7 of the Countryside Code).

The landowner may “let” his hunting rights but cannot sell them separately from the property concerned.

37. Article R. 228-1 of the Countryside Code provides:

“Anyone who hunts on land belonging to another without the consent of the owner of the land or the hunting rights shall be liable to the penalties laid down for Class 5 offences.”

38. Under Article R. 227-5 of the Countryside Code, the Minister responsible for hunting must draw up a list of the species of animals which may be designated vermin pursuant to Article L. 227-8. The list is drawn up after the National Hunting and Wildlife Council has been consulted on the basis of the potential harmful effect of the animals on human activities or biological equilibrium.

Article R. 227-6 provides that in each département the prefect must decide which species from those on the list provided for in Article 227-5 constitute vermin in that département, having regard to the local situation and on one of the following grounds: to protect public health and safety, to prevent significant damage to agriculture, forestry or aquaculture or to protect flora and fauna.

The prefect takes the relevant decision each year after consulting the Hunting and Wildlife Council for the département and the Hunters’ Federation. It is published before 1 December and comes into force on 1 January of the following year.

Under Article R. 227-7 of the Countryside Code, the landowner, person in possession or tenant farmer must either take steps to destroy vermin personally, or have such steps taken in his presence or delegate in writing the right to do so. No one delegating this right may receive payment for delegating it.

It has been established by caselaw that the destruction of vermin is not hunting but an inherent part of the right of ownership or enjoyment of land (Paris Court of Appeal, 9 July 1970, D. 1971.16, note by M. B.)

B. Statutory pooling of hunting grounds

39. In certain cases the law makes the “pooling” of hunting grounds compulsory.

1. The rules applicable in the départements of Basrhin, Hautrhin and Moselle

40. In the départements of Basrhin, Hautrhin and Moselle exercise of the right to hunt is governed by a local law of 7 February 1881. It is supervised by the municipality on behalf of landowners. The municipality lets hunting grounds for periods of nine years by public tender. The areas of land concerned may not be smaller than 200 hectares. The rent is either distributed among the various landowners in proportion to the cadastral area of their property or, where at least twothirds of the owners, possessing at least twothirds of the rented area, so decide, assigned to the municipality.

The owner of a piece of land larger than 25 hectares in a single block (5 hectares for lakes and ponds) may reserve his hunting rights, but where a qualified majority of the landowners have decided to assign the rent for hunting grounds to the municipality he must pay the municipality a contribution proportional to the size of the holding concerned. Several landowners may not pool their land to make up the statutory minimum areas. The law does not apply to plots of land enclosed by a fence preventing any communication with neighbouring land.

2. The rules applicable in the other metropolitan départements

41. In the other départements the applicable rules are laid down by Law no. 64-696 of 10 July 1964, known as the “Loi Verdeille”, which provides for the creation of approved municipal and intermunicipality hunters’ associations (“ACCAs” and “AICAs”).

ACCAs, which are subject to the ordinary law on associations (the Law of 1 July 1901) and the special provisions of the Loi Verdeille (codified as Articles L. 222-2 et seq. of the Countryside Code) and the regulatory provisions codified as Articles R. 222-1 et seq. of the Countryside Code, pool the hunting grounds within their municipalities. Their statutory object is to “encourage, on their hunting grounds, an increase in game stocks, the destruction of vermin and the prevention of poaching, to instruct their members in how to hunt without interfering with property rights or crops and in general to improve the technical organisation of hunting so that the sport can be practised in a more satisfactory manner” (Article L. 222.2 of the Countryside Code).

42. There may not be more than one ACCA in a municipality, but two or more ACCAs in the same département may set up an AICA (Articles L. 222-22 and R. 222-70 et seq. of the Countryside Code).

(a) Setting up approved municipal hunters’ associations

43. The creation of an ACCA is mandatory only in certain départements named on a list drawn up by the Minister responsible for hunting, on a proposal by the prefect of the relevant département, supported by the département council, and after prior consultation of the Chamber of Agriculture and the Hunters’ Federation in that département (Article L. 222‑6 of the Countryside Code). Twentynine of the 93 metropolitan départements other than Basrhin, Hautrhin and Moselle are concerned, including Creuse and Gironde.

In the remainder of these 93 départements the prefect draws up a list of municipalities where an ACCA is to be set up. His decision is taken on an application by anyone who can furnish evidence that at least 60% of landowners holding at least 60% of the land in the municipality agree to set up an association for a period of six years (Article L. 222-7 of the Countryside Code). On 28 February 1996 ACCAs were thus set up in 851 municipalities in 39 different départements, including 53 of the 555 municipalities in Dordogne.

44. Altogether, ACCAs have been set up in approximately 10,000 municipalities out of some 36,000 in metropolitan France.

45. In the municipalities concerned the prefect must organise a public inquiry to determine “the properties in respect of which hunting rights are to be transferred to the municipal hunters’ association by the owners of such properties or such rights” (Articles L. 222-8, L. 222-9 and R. 222-17 et seq. of the Countryside Code).

Article L. 222-9 of the Countryside Code provides:

“Such transfers shall be automatically deemed to have been made for a renewable period of six years upon a request from the municipal association provided that, within three months from the date on which the notice of formation of the association is posted at the town hall and sent to each landowner or owner of hunting rights fulfilling the conditions laid down in Article L. 222-13 by recorded delivery letter with a prepaid acknowledgement of receipt form, the landowner or owner of hunting rights does not inform the mayor by recorded delivery letter with a prepaid acknowledgement of receipt form that he objects to such a transfer, and on what grounds.”

(b) The area of land concerned

(i) Land in respect of which rights are to be transferred to an ACCA

46. Article L. 222-10 of the Countryside Code provides:

“A municipal hunters’ association may hunt on lands other than those:

1. within a radius of 150 metres of any dwelling;

2. enclosed by a fence as defined in Article L. 224-3 of the Countryside Code [‘continuous and unbroken, forming an obstacle to any communication with neighbouring properties and incapable of being breached by game animals or by human beings’];

3. forming an uninterrupted area greater than the minimum area referred to in Article L. 222-13 and in relation to which the owners of the land or of the hunting rights have filed objections; or

4. constituting public property belonging to the State, a département or a municipality or forming part of a public forest or belonging to the French National Railway Company.”

(ii) Land in respect of which transfer of rights may be opposed or revoked

47. The owners of land or hunting rights – or groups of owners – may object, where certain conditions are satisfied, to the inclusion of their hunting grounds in those of the ACCA. Article L. 222-13 of the Countryside Code provides:

“In order to be admissible, an objection ... by owners of land or hunting rights must relate to at least 20 hectares of land in a single block.

That minimum shall be lowered in respect of waterfowl shooting

1. to 3 hectares for undrained marshland;

2. to 1 hectare for isolated ponds;

3. to 50 ares for ponds where, on 1 September 1963, there were fixed installations, shelters or hides.

The minimum shall be lowered in respect of hunting for birds of the family Colombidae to 1 hectare for land where, on 1 September 1963, there were fixed structures used for that purpose.

The minimum shall be raised to 100 hectares for land in mountain areas above the treeline.

Orders made for each département under the conditions laid down in Article L. 222‑6 may increase the minimum areas thus defined. These increases may not bring the new figure to more than twice the minimum laid down above.”

In départements where creation of an ACCA is mandatory the minimum areas may be tripled by a ministerial order (Conseil d’Etat, 15 October 1990, de Viry and Others, RFDA 6 (6), Novemberdecember 1990, p. 1100).

48. Article L. 222-14 of the Countryside Code adds:

“Any owner of land or hunting rights who has filed an objection shall pay all taxes and levies which may be due in relation to private hunting grounds, see to the keeping of the land, take steps to destroy vermin there and put up signs on the boundaries of the land indicating its status. If a landowner so requests, a hunters’ federation must act as warden in relation to the land.”

49. Where the owner of land or of hunting rights over land of an area greater than the minimum referred to in Article L. 222-13 of the Countryside Code wishes to leave an ACCA, he may do so only on expiry of one of the six-year periods and on two years’ notice. The ACCA is then entitled to ask him to pay a sum of compensation to be determined by the relevant court and corresponding to the value of any improvements the ACCA has made (Article L. 222-17 of the Countryside Code).

Where the owner of land smaller than the minimum area mentioned above subsequently acquires further pieces of contiguous land forming with the first piece of land a single block larger than the minimum, he is entitled to ask for the property thus formed to be removed from the ACCA’s hunting grounds (Article R. 222-54 of the Countryside Code). Owners of land and/or hunting rights may not combine with each other to obtain the right to withdraw from an ACCA (Conseil d’Etat, 7 July 1978, Sieur de Vauxmoret, Recueil Lebon, p. 295).

(c) Effects of the transfer of hunting rights to an ACCA

50. Articles L. 222-15 and L. 222-16 of the Countryside Code provide respectively:

“The transfer of hunting rights by a landowner or owner of hunting rights shall extinguish any other hunting rights unless the parties have agreed otherwise.”

“Transfer entitles the landowner to be compensated by the association if he suffers any loss of profits caused by deprivation of a previous source of income.

The amount of compensation shall be fixed by the competent court, as shall the sum owed by the association to an owner of hunting rights who has made improvements to the land over which he possesses the right to hunt.”

(d) Members of an ACCA

51. Article L. 222-19 provides:

“The constitution of each association shall provide that any person holding a valid hunting licence may join provided that he:

1. is domiciled in the municipality or has a residence there in respect of which, for the fourth year in succession at the time of his admission, without interruption, he appears on the list of persons liable to pay one of the four forms of direct taxation; or

2. owns land or hunting rights and has transferred his hunting rights; in this case, the spouse, ascendants and descendants of such person may also join; or

3. holds land under an agricultural tenancy where the owner of the land has transferred his hunting rights.

The constitution shall also lay down the minimum number of members required for the association to exist and the minimum percentage of such members who may be hunters not falling within any of the above categories.

A landowner who does not hunt shall be a member of the association automatically and free of charge and shall not be liable to contribute to making up any deficit which the association may have.”

52. Members of an ACCA are entitled to hunt throughout the association’s hunting grounds, in accordance with its internal rules (Article L. 222-20 of the Countryside Code).

(e) Prefectoral supervision

53. An association is approved by order of the prefect after he has verified that it has complied with the procedural requirements and that its constitution and internal rules are compatible with the statutory rules (Articles L. 222-3 and R. 222-39 of the Countryside Code).

The prefect acts as a supervisory authority for the ACCAs. Any changes to the constitution, the internal rules or the hunting regulations must be submitted to him for his approval (Article R. 222-2 of the Countryside Code). Article R. 222-3 further provides that the prefect may issue an order for temporary measures, or even dissolve and replace the executive committee of an ACCA if it has breached any of its obligations under Articles R. 222-1 to R. 222-81.

C. Game reserves

1. Reserves under former Article 373-1 of the Countryside Code and the mandatory reserves of the ACCAs and AICAs

54. Law no. 56-236 of 5 March 1956, codified first as Article 373-1 and then as Article L. 222-25 of the Countryside Code, introduced the mandatory creation of game reserves. The Minister responsible for hunting had power to draw up, on a proposal by the hunters’ federation of each département, the list of départements where municipal game reserves could be created.

On a proposal by the hunters’ federation of each département, and after prior consultation of the municipal council, the council of the département and the Chamber of Agriculture, a ministerial order could establish, for each of these départements, a list of the municipalities in which creation of a game reserve was compulsory, with an indication of the minimum areas of such reserves. Subject to the exceptions set out in the fifth sub-paragraph of Article 373-1 of the Countryside Code, hunting is prohibited inside these reserves.

55. The Loi Verdeille requires ACCAs and AICAs to create one or more municipal or intermunicipality game reserves. The area of these reserves must be at least onetenth of the total area of the association’s hunting grounds. The list of the pieces of land forming the reserve, as identified in Land Registry records, must be approved by the prefect. They must be set up “in parts of the hunting grounds suited to the species of game to be protected and established in such a manner as to ensure respect for property, crops and various kinds of cultivated plants” (Articles L. 222‑21, R. 222-66 and R. 222-67 of the Countryside Code).

2. Unification of the rules governing game reserves: game and wildlife reserves

(a) Unification of the rules governing game reserves

56. In the new version, as amended by Law no. 90-85 of 23 January 1990, Article L. 222-25 provides:

“The conditions for setting up and operating game reserves shall be laid down by a decree of the Conseil d’Etat. This shall determine in particular the conditions for deciding what measures should be adopted to prevent prejudice to human activities, encourage the protection of game and its habitats and maintain biological equilibrium.”

57. Decree no. 91-971 of 23 September 1991 (Official Gazette of 24 September 1991) introduced “game and wildlife reserves” and amended Articles R. 222-82 to R. 222-92 and R. 222-65 of the Countryside Code.

The new Article R. 222-65 states that ACCA reserves are subject to the provisions of Articles R. 222-82 to R. 222-92 of the Countryside Code.

Article 4 of the decree further states that game reserves approved by the State before its entry into force are now governed by Articles R. 222-85 to R. 222-92 of the Countryside Code.

(b) Game and wildlife reserves (Articles R. 222-82 to R. 222-92 of the Countryside Code)

58. Game and wildlife reserves are set up by the prefect
(Article R. 222-82 of the Countryside Code) either of his own motion, “where it appears necessary to lend support to largescale game protection and management projects carried out in the general interest” (Article R. 222-84 of the Countryside Code), or on an application by the owner of the hunting rights (Article R. 222-83 of the Countryside Code); if the prefect refuses, he must give reasons for his decision (ibid.).

A prefect may close down a game and wildlife reserve at any time, on general-interest grounds or on an application by the owner of the hunting rights, particularly at the end of each six-year period after the reserve’s creation. If he refuses such an application, he must give reasons for his decision (Article R. 222-85 of the Countryside Code).

59. All hunting is prohibited in a game and wildlife reserve. The order setting up the reserve may however provide for the possibility of implementing a hunting plan where that is necessary in order to maintain biological equilibrium and a balance between hunting, agriculture and forestry. In that case, implementation of the plan must then be authorised each year by the order assigning the quotas (Article R. 222-86 of the Countryside Code). Moreover, the capture of game species for scientific purposes or for the purpose of restocking may be authorised under the conditions laid down by ordinary law (Article 222-87 of the Countryside Code). Other activities likely to disturb game or threaten its habitat may be regulated or prohibited (Articles R. 222-89 to R. 222-91).

D. Nature reserves

1. Nature reserves established by decree

60. Article L. 242-1 of the Countryside Code provides:

“Parts of the territory of one or more municipalities may be designated as a nature reserve where conservation of flora and fauna, the soil, water, deposits of minerals or fossils and the natural environment in general is particularly important or where it is necessary to protect them from any form of artificial intervention which might damage them. Designation may affect maritime public property and French territorial waters.”

The most important factors to be taken into consideration for this purpose are: preservation of animal or plant species or habitats threatened with extinction in all or part of the national territory or possessing unusual features; re-establishment of animal or plant populations or their habitats; conservation of botanical gardens and arboreta which form reserves for rare and unusual plants or species threatened with extinction; preservation of biotopes and unusual geological, geomorphological or speleological formations; and preservation or establishment of intermediate destinations on the major migration routes of wild fauna.

61. A designation decision is made by decree, after all the local authorities concerned have been consulted. Where the landowner’s consent is withheld, the reserve is designated by a decree of the Conseil d’Etat (Article L. 242-2 of the Countryside Code). The designation procedure, which is set in motion by the Minister responsible for the protection of nature, is laid down in Articles R. 242-1 to R. 242-18 of the Countryside Code.

By 23 September 1998, 144 nature reserves had been set up under this procedure.

2. Voluntary nature reserves

62. Article L. 242-11 of the Countryside Code provides:

“In order to protect species of wild flora and fauna of scientific and ecological interest occurring on private property, landowners may apply for any such property to be approved as a voluntary nature reserve by the administrative authorities, in consultation with the local authorities concerned.”

63. An application for approval must be sent to the prefect by the landowner, accompanied by a file containing, inter alia, the following documents (Article R. 242-26 of the Countryside Code): a letter setting out the aim and scope of the project, and the reasons for it; a report by a qualified person demonstrating a particular scientific and ecological interest which would be served by implementing the project; a list of acts or activities considered to endanger the preservation of the species of scientific and ecological interest and a list of the conservation measures, whether permanent or temporary, which the applicant wishes to have taken; and details of the arrangements the landowner intends to make for surveillance of the reserve and of the facilities and improvements required to protect it.

The prefect submits the file for opinion to the municipal council or councils concerned, to the approved municipal hunters’ association – or, where there is none, the Hunters’ Federation of the relevant département – if there has been a request for the prohibition or regulation of hunting inside the reserve, and to the Countryside Commission of the département, sitting as a nature-protection authority (Article 242-27 of the Countryside Code).

64. The decision is taken by the prefect. Where necessary, the decision signifying his approval specifies the boundaries of the reserve, the nature of the conservation measures to be implemented there and the landowner’s obligations as regards its surveillance and protection (Article R. 242-28 of the Countryside Code).

65. Approval is given for a period of six years, is renewable by tacit consent and may be revoked at the end of each six-year period if the landowner submits a request to that effect beforehand (Article R. 242-31 of the Countryside Code).

By 7 September 1988, 129 nature reserves had been set up under this procedure.

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

66. Mrs Chassagnou, Mr R. Petit and Mrs Lasgrezas applied to the Commission on 20 April 1994, Mr Dumont, Mr P. Galland, Mr A. Galland, Mr E. Petit, Mr M. Petit and Mr Pinon on 29 April 1995 and Mrs Montion on 30 June 1995.

They maintained that, pursuant to Law no. 64-696 of 10 July 1964 on the organisation of approved municipal hunters’ associations, known as the “Loi Verdeille”, they had been obliged, notwithstanding their opposition to hunting on ethical grounds, to transfer hunting rights over their land to approved municipal hunters’ associations, had been made automatic members of those associations and could not prevent hunting on their properties, arguing that this infringed their rights to freedom of conscience and association and to peaceful enjoyment of their possessions, guaranteed respectively by Articles 9 and 11 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1. They further alleged that they were the victims of discrimination based on property, contrary to Article 14 of the Convention taken in conjunction with the above three provisions, in that only the owners of landholdings exceeding a certain minimum area could escape the compulsory transfer of hunting rights over their land to an approved municipal hunters’ association, thus preventing hunting there and avoiding becoming members of such an association.

67. The Commission declared the three applications (nos. 25088/9428331/95 and 28443/95) admissible on 1 July 1996. In its report (former Article 31 of the Convention) on application no. 25088/94, of 30 October 1997, it expressed the opinion that there had been violations of Article 1 of Protocol No. 1 taken separately (twentyseven votes to five) and in conjunction with Article 14 of the Convention (twenty-five votes to seven) and of Article 11 of the Convention taken separately (twenty-four votes to eight) and in conjunction with Article 14 (twentytwo votes to ten), but that it was not necessary to examine the case from the standpoint of Article 9 of the Convention (twentysix votes to six). In its reports on applications nos. 28331/95 and 28443/95, both of 4 December 1997, it reached the same conclusion by twentysix votes to five (Article 1 of Protocol No. 1 taken separately), twenty-four votes to seven (Article 1 of Protocol No. 1 taken in conjunction with Article 14 of the Convention), twenty-four votes to seven (Article 11), twentytwo votes to nine (Article 11 in conjunction with Article 14) and twenty-four votes to seven (no need to examine the case from the standpoint of Article 9). The full text of the Commission’s opinion relating to application no. 25088/94 and of the separate opinion contained in the report is reproduced as an annex to this judgment[3].

FINAL SUBMISSIONS TO THE COURT

68. In their memorial the Government asked the Court to reject the applicants’ complaints relating to Articles 9 and 11 of the Convention, firstly because they were incompatible with the Convention ratione materiae and in the alternative because there had been no violation of the provisions concerned. They asked the Court to dismiss the complaint under Article 1 of Protocol No. 1 on the ground that there had been no violation thereof. Lastly, with regard to the complaint under Article 14 of the Convention taken in conjunction with Articles 9 and 11 and Article 1 of Protocol No. 1, the Government likewise asked the Court to dismiss it on the ground that there had been no violation of Article 14.

69. The applicants asked the Court to hold that application of the Loi Verdeille had breached Articles 9 and 11 of the Convention, Article 1 of Protocol No. 1 and Article 14 of the Convention taken in conjunction with the other provisions relied on, and to award them just satisfaction.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 TAKEN SEPARATELY

70. The applicants complained that the compulsory transfer of the hunting rights over their land to an ACCA, pursuant to the provisions of the Loi Verdeille, constituted an interference with their right to the peaceful enjoyment of their possessions, as secured by Article 1 of Protocol No. 1, which provides:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

A. Applicability of Article 1 of Protocol No. 1

71. Those appearing before the Court agreed that the compulsory transfer of hunting rights over land to an ACCA pursuant to the Loi Verdeille was to be analysed in the light of the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1, which reserved to States the right to enact such laws as they deemed necessary to control the use of property in accordance with the general interest. They disagreed on the other hand as to whether there had actually been an “interference” with the applicants’ right to use their property.

72. The applicants submitted that the obligation for them to transfer hunting rights over their land to an ACCA, against their will and without compensation or consideration, constituted an abnormal deprivation of their right to use their property, firstly in that they were obliged to tolerate the presence of hunters on their land, whereas they were opposed to hunting for ethical reasons, and secondly in that they could not use the land they owned for the creation of nature reserves where hunting was prohibited.

73. The Government, on the other hand, submitted that the interference with the applicants’ right of property was minor since they had not really been deprived of their right to use their property. The Loi Verdeille had not abolished the right to hunt, which was one attribute of the right of property, but was only intended to attenuate the exclusive exercise of that right by landowners. The only thing the applicants had lost was their right to prevent other people from hunting on their land. But hunting was only practised for six months of the year and Article L. 222‑10 of the Countryside Code expressly provided that land within a 150metre radius of any dwelling (a total area of 7 hectares) was not to be hunted over by ACCA members.

74. The Court notes that, although the applicants have not been deprived of their right to use their property, to lease it or to sell it, the compulsory transfer of the hunting rights over their land to an ACCA prevents them from making use of the right to hunt, which is directly linked to the right of property, as they see fit. In the present case the applicants do not wish to hunt on their land and object to the fact that others may come onto their land to hunt. However, although opposed to hunting on ethical grounds, they are obliged to tolerate the presence of armed men and gun dogs on their land every year. This restriction on the free exercise of the right of use undoubtedly constitutes an interference with the applicants’ enjoyment of their rights as the owners of property. Accordingly, the second paragraph of Article 1 is applicable in the case.

B. Compliance with the conditions laid down in the second paragraph

75. It is well-established caselaw that the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 must be construed in the light of the principle laid down in the first sentence of the Article. Consequently, an interference must achieve a “fair balance” between the demands of the general interest of the community and the requirements of the protection of the individual’s fundamental rights. The search for this balance is reflected in the structure of Article 1 as a whole, and therefore also in the second paragraph thereof: there must be a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim pursued. In determining whether this requirement is met, the Court recognises that the State enjoys a wide margin of appreciation with regard both to choosing the means of enforcement and to ascertaining whether the consequences of enforcement are justified in the general interest for the purpose of achieving the object of the law in question (see the Fredin v. Sweden (no. 1) judgment of 18 February 1991, Series A no. 192, p. 17, § 51).

1. Aim of the interference

76. The applicants disputed the legitimacy of the aim of the Loi Verdeille. They submitted that it had not been enacted in the general interest but only for the benefit of a specific category of people, namely hunters, since the Law itself stated that the aim of the ACCAs was “to improve the technical organisation of hunting so that the sport [could] be practised in a more satisfactory manner”.

The Law contemplated wild fauna only in the form of “game”, in other words those species which were traditionally hunted. As for the destruction of vermin, which the creation of the ACCAs was also supposed to promote, the applicants submitted that, even where an ACCA had been set up, the right to destroy vermin was the exclusive prerogative of landowners, persons in possession or tenant farmers (Article L. 227-8 of the Countryside Code) and could only be delegated, if necessary, to an ACCA.

77. The applicants further submitted that the detailed rules for implementation of the Loi Verdeille revealed the lack of any justificatory general interest. The compulsory transfer of hunting rights over land to ACCAs was an exception in French law from the principle that no one had the right to hunt on another’s land without his consent, a right which also implied, in the applicants’ submission, the right not to hunt. But the Loi Verdeille flouted individual beliefs since it did not even contemplate the possibility that there could be landowners who did not wish to hunt. Lastly, for the efficient exploitation of game stocks, there was no need whatsoever for a pre-emption mechanism like the one introduced by the Loi Verdeille.

They asserted that, more than thirty years after its enactment, out of 36,200 municipalities in metropolitan France only about 9,200 had ACCAs, roughly 8,700 of which had come into being through application of the compulsory scheme, as against only about 500 formed voluntarily with the agreement of a majority of landowners. The Loi Verdeille was not applicable in the three départements of Basrhin, Hautrhin and Moselle or on public property belonging to the State or the local and regional authorities. According to the applicants, the fact that the scheme was not generally applicable proved that there was no general interest, the ACCAs existing merely to manage hunting as a leisure activity.

They submitted that in France the hunters’ lobby, even though it represented only 3% of the population, imposed its policies and forced through rules in breach of European Community law and international law, which afforded better protection to nature. They cited, as evidence of this, the fact that France was the only European country which permitted the shooting of migratory birds during the month of February, in spite of a judgment of the Court of Justice of the European Communities, a judgment of the Conseil d’Etat of 10 March 1995 and more than a hundred judgments from all the administrative courts in the country applying an EEC directive.

78. The Government argued that it would be simplistic to assess the general-interest aspect of the Loi Verdeille only by the yardstick of improvements to hunting for the sole benefit of hunters. Stocks of wild fauna and respect for property and crops all benefited from the proper organisation of hunting.

The Government pointed out that hunting was an activity with very firm roots in French rural tradition. However, the rule that no one had the right to hunt on land he did not own had been disregarded for many years in an area covering well over half of France. One of the main objectives of the Loi Verdeille, therefore, had been the establishment of a unit of management, without which any rational organisation of hunting, consistent with respect for the environment, had become impossible. In addition, the ACCAs played an educational role, thanks to hunters’ participation in the running of the association and the formulation of hunting policy and to the self-policing discipline imposed on all members, whether hunters or not, by the rules of the association and the hunting regulations, with penalties to back them up.

The Government likewise rejected the applicants’ argument that because the Loi Verdeille was not applied throughout French territory it did not serve any general interest. They maintained that it could be generally applied throughout the country under democratic conditions, namely the compulsory creation of an ACCA only after consultation of the département council, the Chamber of Agriculture and the Hunters’ Federation in the département concerned, and voluntary creation in other cases.

Lastly, the Law could not be applied in every part of France because the need to pool hunting grounds depended on the geography of individual départements. For example, there could be no question of setting up ACCAs in mountainous or very built-up regions or in départements where hunting was already organised.

79. The Court considers that in view of the aims which the Loi Verdeille assigns to the ACCAs, as listed in section 1 thereof, and the explanations provided on this subject, it is undoubtedly in the general interest to avoid unregulated hunting and encourage the rational management of game stocks.

2. Proportionality of the interference

80. The applicants asserted that the compulsory transfer of hunting rights over their land to an ACCA was a disproportionate interference with the right to the peaceful enjoyment of their possessions. They submitted that they had no means of avoiding this transfer, in spite of the applications they had made to the ACCAs or the prefects to obtain the removal of their properties from the hunting grounds of the ACCAs concerned. They maintained that there was no need to pre-empt small landholdings for the benefit of hunters’ associations in order to rationalise game stocks. In those départements or municipalities where there were no ACCAs the fact that some landowners did not wish to hunt themselves and prohibited hunting on their land did not cause any problems, either with regard to the proliferation of certain species or with regard to species designated as vermin, which only the owners of the land had the right to destroy.

81. The Government rejected this argument. They submitted that the Loi Verdeille provided a broad range of means whereby landowners who wished to avoid its application could do so. They referred in that connection to the fact that it was open to the applicants to enclose their properties (Articles L. 222-10 and L. 224-3 of the Countryside Code, see paragraph 46 above), to acquire, in accordance with Article R. 222-54 of the Countryside Code, additional land contiguous with their own forming a single block exceeding the minimum area laid down in Article L. 222-13 of the Countryside Code (see paragraphs 47 and 49 above) or to ask the ACCAs to include their land in the game reserve that each ACCA was required to set up pursuant to Article L. 222-21 of the Countryside Code (see paragraph 55 above).

In addition, the applicants could have asked the Minister or the prefect to include their land in a game reserve or a game and wildlife reserve (Articles L. 222‑25 and R. 222-83 of the Code, see paragraphs 56 and 58 above). Similarly, they could have asked for their land to be decreed a nature reserve or applied for it to be designated as a voluntary nature reserve (Articles L. 242‑1 and L. 242-11 of the Countryside Code, see paragraphs 60-63 above).

The Government further emphasised that owners were not compelled to transfer their hunting rights to an ACCA without receiving any consideration; they admittedly lost their exclusive right to hunt but this loss was made good by the fact that for their part they could hunt throughout the ACCA’s hunting grounds.

Moreover, compulsory transfer entitled landowners to compensation where on that account they had lost profits through deprivation of a previous source of income (Article L. 222-16 of the Countryside Code, see paragraph 50 above).

82. The Court considers that none of the options mentioned by the Government would in practice have been capable of absolving the applicants from the statutory obligation to transfer hunting rights over their land to ACCAs. It notes in particular that the fence referred to in Article L. 224-3 must be continuous, unbroken and incapable of being breached by game animals or human beings, which presupposes that it must be of a certain height and strength. The applicants could not be required to incur considerable expense in order to avoid the obligation to transfer the hunting rights over their land to the ACCAs. Such a requirement seems all the more unreasonable because the financial viability of using the land in question, apart from Mrs Montion’s property, for agricultural purposes would to a large extent be jeopardised by the erection of such a fence.

As to the assertion that it was open to the applicants to ask for their land to be included in a game reserve or nature reserve, the Court notes that neither the ACCAs, nor the Minister nor the prefect are required to grant such requests from private individuals, as shown by the refusals of the applicants’ requests in the present case (see paragraphs 18, 24 and 29-30 above). Lastly, it can be seen from the provisions relating to nature reserves (see paragraphs 60 and 62 above) that the applicants could not claim to satisfy the specific conditions for designation.

With regard to the various forms of statutory consideration mentioned by the Government, the Court takes the view that these cannot be considered to represent fair compensation for loss of the right of use. It is clear that it was intended in the Loi Verdeille of 1964 for each landowner subject to compulsory transfer to be compensated for deprivation of the exclusive right to hunt on his land by the concomitant right to hunt throughout those parts of the municipality’s territory under ACCA control. However, that compensation is valuable only in so far as all the landowners concerned are hunters or accept hunting. But the 1964 Act does not contemplate any measure of compensation for landowners opposed to hunting, who, by definition, do not wish to derive any advantage or profit from a right to hunt which they refuse to exercise. Similarly, compensation for the loss of profits caused by deprivation of a previous source of income concerns only landowners who, before the creation of an ACCA in their municipality, derived income from exercise of their hunting rights, by renting them out for example; this did not apply to the applicants in the present case.

As they are all owners of properties smaller than the minimum areas required for a valid objection (see paragraph 47 above), the applicants could not therefore avoid the compulsory transfer of the hunting rights over their land to the ACCAs of their municipalities.

83. However, such compulsory transfer is an exception to the general principle laid down by Article 544 of the Civil Code, which provides that ownership means the right to enjoy and dispose of things in the most absolute manner, provided that one does not use them in a way prohibited by law. The compulsory transfer of the right to hunt, which in French law is one of the attributes of the right of property, also derogates from the principle laid down by Article L. 222-1 of the Countryside Code, according to which no one may hunt on land belonging to another without the owner’s consent. The Court further notes that under Article R. 228-1 breaches of that rule are punishable by the penalties laid down for Class 5 offences. Lastly, it should be noted that in French law (Article R. 227-7) landowners bear personal responsibility for the destruction of vermin, and that this responsibility, if necessary, may only be delegated in writing to an ACCA, or to any other person of the owner’s choice.

84. The Court further observes that, following the adoption in 1964 of the Loi Verdeille, which excluded from the outset the départements of Basrhin, Hautrhin and Moselle, only 29 of the 93 départements concerned in metropolitan France have been made subject to the regime of compulsory creation of ACCAs, that ACCAs have been voluntarily set up in only 851 municipalities and that the Law applies only to landholdings less than 20 hectares in area, to the exclusion of both large private estates and State land (see paragraph 46 above).

85. In conclusion, notwithstanding the legitimate aims of the Loi Verdeille when it was adopted, the Court considers that the result of the compulsorytransfer system which it lays down has been to place the applicants in a situation which upsets the fair balance to be struck between protection of the right of property and the requirements of the general interest. Compelling small landowners to transfer hunting rights over their land so that others can make use of them in a way which is totally incompatible with their beliefs imposes a disproportionate burden which is not justified under the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1. There has therefore been a violation of that provision.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1, TAKEN IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 14 OF THE CONVENTION

86. The applicants submitted that the provisions of the Loi Verdeille discriminated against them in two ways, one grounded on property and the other on their opinions and lifestyle. They relied on Article 14 of the Convention, which provides:

The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

87. They considered themselves victims of one form of discrimination arising, in the system instituted by the Loi Verdeille, from the fact that only the owners of landholdings of 20 hectares or more in area or those having sufficient means to erect a costly, impenetrable fence were exempted from the obligation to transfer their rights to the ACCAs.

They submitted that there was a second discrimination in that hunters had been accorded favourable treatment, since in consideration for their private right to hunt they had been given the right to hunt over a wider area, whereas nonhunters had lost, without any compensation or consideration, not only their right of use but also their freedom of thought and the freedom to manifest their beliefs by putting their ethics into practice on their own property. In addition, hunters’ groups received free of charge, by compulsory transfer, rights over private land, whereas nature conservation associations could no longer receive, by voluntary transfer, rights over the land of their own members.

88. The Government argued that the principle of nondiscrimination laid down by Article 14 did not forbid the application of different rules to persons in different situations. In the present case, only properties of some size could be the object of rational management of game stocks, smaller properties having for that reason to be pooled. Accordingly, the different categories of landowner did not form a single category of persons and the distinction between them was objective, so that the existence of different thresholds for the right to object was justified. In that connection, the Government added that although the criterion of an area of 20 hectares was rather approximate it was not arbitrary, and in this sphere the caselaw of the Convention institutions left a wide margin of appreciation to States.

Lastly, the Government submitted that the complaint of discrimination based on property, on the ground that the largest landowners could escape the obligations of the Law of 1964, was not serious. In any event, the allegation was false because certain landholdings less than 20 hectares in area might have a much higher economic and pecuniary value than holdings more than 20 hectares in area consisting of heathland or fallow land.

89. The Court reiterates that Article 14 has no independent existence, but plays an important role by complementing the other provisions of the Convention and the Protocols, since it protects individuals, placed in similar situations, from any discrimination in the enjoyment of the rights set forth in those other provisions. Where a substantive Article of the Convention has been invoked both on its own and together with Article 14 and a separate breach has been found of the substantive Article, it is not generally necessary for the Court to consider the case under Article 14 also, though the position is otherwise if a clear inequality of treatment in the enjoyment of the right in question is a fundamental aspect of the case (see the Dudgeon v. the United Kingdom judgment of 22 October 1981, Series A no. 45, p. 26, § 67).

90. In the present case the Court must consider the consequences of the Loi Verdeille on the creation of ACCAs for enjoyment of the rights secured to the applicants as landowners by Protocol No. 1. The discriminatory treatment alleged by the applicants lies in the distinction drawn between the owners of 20 hectares or more of land in Dordogne and Gironde, or 60 hectares in Creuse, who may object to the compulsory transfer of their hunting rights to an ACCA, in accordance with Article L. 222-13 of the Countryside Code (see paragraph 47 above), and those like the applicants owning land smaller in area, who may not. The properties of the various applicants in the present case provide a very good illustration of the various situations that can arise; those of Mrs Chassagnou, Mr R. Petit and Mrs Lasgrezas are situated in Dordogne, a département where the setting-up of an ACCA is voluntary and the threshold for objections is 20 hectares, whereas those of Mr Dumont, Mr P. Galland, Mr A. Galland, Mr M. Petit and Mr Pinon are in Creuse and Mrs Montion’s is in Gironde, and in these départements the setting-up of an ACCA is compulsory, but the threshold for objections is 60 hectares in Creuse and 20 hectares in Gironde.

91. The Court reiterates that a difference in treatment is discriminatory if it “has no objective and reasonable justification”, that is if it does not pursue a “legitimate aim” or if there is not a “reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised”. Moreover, the Contracting States enjoy a certain margin of appreciation in assessing whether and to what extent differences between otherwise similar situations justify a different treatment (see, most recently, Larkos v. Cyprus [GC], no. 29515/95, § 29, ECHR 1999-I).

92. The Court observes that the respondent State sought to justify the difference in treatment between small and large landowners by pleading the need to pool small plots of land in order to promote the rational management of game stocks. While accepting that a measure which leads to a difference in treatment between persons placed in comparable situations may be justified in the public interest, the Court considers that in the present case the Government have not put forward any convincing explanation as to how the general interest could be served by the obligation for small landowners only to transfer their hunting rights. At first sight, the rational exploitation of game stocks in a particular municipality is just as indispensable on large properties as on small ones and the Government have not shown the existence of any preponderant interest which could justify use of the criterion of the area of the land as the sole means of differentiation. The Court fails to see what could explain the fact that, in one and the same municipality, large landowners may keep for themselves exclusive hunting rights over their land, particularly with a view to deriving income from them, and are exempted from the obligation to transfer these rights to the community or, not hunting there themselves, may prohibit hunting by others on their land, whereas small landowners, on the contrary, are obliged to transfer the rights over their land to an ACCA.

93. Moreover, while it may appear to be in the interest of hunters who own small plots of land to band together in order to obtain larger hunting grounds, there is no objective and reasonable justification for compelling people who have no wish to band together to do so, by means of a compulsory transfer, on the sole criterion of the area of the land, which, as the Government moreover admitted, is a rather approximate yardstick.

94. Furthermore, in those départements where the formation of an ACCA is voluntary, as in Dordogne, where out of 555 municipalities only 53 have ACCAs, application of the Loi Verdeille leads to situations in which some small landowners are obliged to transfer hunting rights over their land to an ACCA whereas, in a neighbouring municipality with the same type of terrain and the same wildlife species but not affected by the Loi Verdeille, all landowners, whether their holdings are large or small, are free to use their property as they wish.

95. In conclusion, since the result of the difference in treatment between large and small landowners is to give only the former the right to use their land in accordance with their conscience, it constitutes discrimination on the ground of property, within the meaning of Article 14 of the Convention. There has therefore been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 taken in conjunction with Article 14 of the Convention.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 11 OF THE CONVENTION TAKEN SEPARATELY

96. The applicants submitted that they had suffered an infringement of their freedom of association on account of the fact that pursuant to the relevant provisions of the Loi Verdeille they had against their will been made automatic members of an approved municipal hunters’ association, which the Law did not permit them to leave. They relied on Article 11 of the Convention, which provides:

“1. Everyone has the right to freedom of peaceful assembly and to freedom of association with others, including the right to form and to join trade unions for the protection of his interests.

2. No restrictions shall be placed on the exercise of these rights other than such as are prescribed by law and are necessary in a democratic society in the interests of national security or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals or for the protection of the rights and freedoms of others. This Article shall not prevent the imposition of lawful restrictions on the exercise of these rights by members of the armed forces, of the police or of the administration of the State.”

A. Applicability of Article 11

97. The applicants maintained that ACCAs indubitably came within the scope of Article 11. They argued that a hunters’ association, even though approved by the authorities, remained a purely privatelaw body, as the Loi Verdeille itself expressly referred to the Law of 1 July 1901 on associations. An ACCA was presided over by a hunter who was elected by hunters. They were not vested with any public-authority prerogative outside the scope of the ordinary law, since the technique of official approval was not sufficient to transform a privatelaw association into a public administrative body.

98. The Government on the other hand, argued that ACCAs were
publiclaw associations, vested by Parliament with public-authority prerogatives, and accordingly outside the scope of Article 11. An ACCA could only be set up, for example, with the prefect’s approval and did not have a free hand as regards the adoption of either its constitution or its internal rules, the essential parts of which were laid down by Articles R. 222-62 et seq. of the Countryside Code. In addition, the prefect had the power to supervise and impose sanctions on an ACCA, the power of prior approval of any amendment to the rules, and disciplinary powers.

The Government therefore maintained that ACCAs, even though set up in accordance with the Law of 1 July 1901, were publiclaw para‑administrative institutions whose internal governing bodies admittedly resembled those of associations, but whose constitution clearly distinguished them from ordinary associations, since they were subject to a mixed legal regime containing elements of both private and public law. The complaint of a violation of Article 11 was accordingly incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention.

99. The Court notes that the question whether ACCAs are governed by private or public law is far from a settled issue in French law. The Bordeaux Administrative Court observed, for instance, in its judgment of 16 November 1989 (see paragraph 32 above): “Although, in order to achieve the objectives laid down by the [Loi Verdeille], [ACCAs] are vested with public-authority prerogatives, they nevertheless remain privatelaw bodies”, and went on to say: “The decisions they take ..., particularly with regard to granting or withdrawing membership, are privatelaw acts which are not subject to review by the administrative courts”.

This was also the approach taken by the civil courts dealing with the case of Mrs Chassagnou and Others (see paragraphs 21 and 22 above). On the other hand, in finding against those applicants (Mr Dumont and Others and Mrs Montion) who appealed to the administrative courts against a refusal by the prefect to remove their land from an ACCA’s hunting grounds, the courts concerned invoked the public-authority prerogatives supposedly conferred on ACCAs (see paragraphs 27 and 32 above).

100. However, the question is not so much whether in French law ACCAs are private associations, public or para-public associations, or mixed associations, but whether they are associations for the purposes of Article 11 of the Convention.

If Contracting States were able, at their discretion, by classifying an association as “public” or “para-administrative”, to remove it from the scope of Article 11, that would give them such latitude that it might lead to results incompatible with the object and purpose of the Convention, which is to protect rights that are not theoretical or illusory but practical and effective (see the Artico v. Italy judgment of 13 May 1980, Series A no. 37, pp. 15-16, § 33, and, more recently, the United Communist Party of Turkey and Others v. Turkey judgment of 30 January 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-I, pp. 18-19, § 33).

Freedom of thought and opinion and freedom of expression, guaranteed by Articles 9 and 10 of the Convention respectively, would thus be of very limited scope if they were not accompanied by a guarantee of being able to share one’s beliefs or ideas in community with others, particularly through associations of individuals having the same beliefs, ideas or interests.

The term “association” therefore possesses an autonomous meaning; the classification in national law has only relative value and constitutes no more than a starting-point.

101. It is true that the ACCAs owe their existence to the will of Parliament, but the Court notes that they are nevertheless associations set up in accordance with the Law of 1 July 1901, and are composed of hunters or the owners of land or hunting rights, and therefore of private individuals, all of whom, a priori, wish to pool their land for the purpose of hunting.

Similarly, the fact that the prefect supervises the way these associations operate is not sufficient to support the contention that they remain integrated within the structures of the State (see, mutatis mutandis, the Le Compte, Van Leuven and De Meyere v. Belgium judgment of 23 June 1981, Series A no. 43, pp. 26-27, § 64). Furthermore, it cannot be maintained that under the Loi Verdeille ACCAs enjoy prerogatives outside the orbit of the ordinary law, whether administrative, rulemaking or disciplinary, or that they employ processes of a public authority, like professional associations.

102. The Court accordingly considers, like the Commission, that ACCAs are indeed “associations” for the purposes of Article 11.

B. Compliance with Article 11

1. The existence of an interference

103. It was not contested by those who appeared before the Court that the obligation to join an ACCA imposed on the applicants by the Loi Verdeille was an interference with the “negative” freedom of association. The Court shares that opinion and will accordingly consider the complaint under Article 11 in the light of Article 9, since protection of personal opinions is one of the purposes of the freedom of association, which implies a negative freedom of association (see the Sigurður A. Sigurjónsson v. Iceland judgment of 30 June 1993, Series A no. 264, p. 17, § 37).

2. Justification for the interference

104. Such interference breaches Article 11 unless it is “prescribed by law”, is directed towards one or more of the legitimate aims set out in paragraph 2 and is “necessary in a democratic society” for the achievement of that aim or aims.

(a) “Prescribed by law”

105. Those appearing before the Court agreed that the interference was prescribed by law, since the obligation for the applicants to join the ACCA of their municipality was imposed by the Loi Verdeille of 1964, and in particular by Articles L. 222-9 and L. 222-19 § 3 of the Countryside Code (see paragraphs 45 and 51 above).

(b) Legitimate aim

106. The Government submitted that the interference complained of had the legitimate aim of protecting the rights and freedoms of others. By providing for the pooling of small plots of land and requiring their owners to join an ACCA the Loi Verdeille sought to ensure democratic participation in hunting in order to give as many people as possible access to a leisure activity which would otherwise have been bound to remain the exclusive prerogative of the owners of large estates.

107. The applicants submitted, on the contrary, that hunting was nothing more than a leisure activity for those who took part in it. Although the applicants did not contest the right of hunters to enjoy and take part in hunting, they considered that it was not for Parliament to impose on those who were opposed to it the obligation to join hunters’ associations of whose aims and policies they viscerally disapproved.

108. The Commission considered that, while hunting was an ancient activity that had been engaged in for thousands of years, it was nevertheless true that with the development of agriculture, urbanisation and the evolution of new lifestyles its main purpose in the present day was to provide pleasure and relaxation to those who took part in it while respecting its traditions. However, the organisation and regulation of a leisure activity might also be a matter for which the State bore responsibility, particularly as regards its duty to ensure, on behalf of the community, the safety of people and property. The Court accordingly considers, like the Commission, that the legislation in issue pursued a legitimate aim for the purposes of paragraph 2 of Article 11 of the Convention.

(c) “Necessary in a democratic society”

109. The applicants submitted that it was not necessary in a democratic society to oblige people opposed on conscientious grounds to hunting as a leisure activity to become members of associations of hunters. Moreover, the fact that they had to join an ACCA prevented them from giving effective meaning to their membership of associations for the protection of nature, opposed to hunting for ethical reasons, since they could not transfer rights over their land to those associations in order to create nature reserves there.

110. The Government submitted that, as ACCAs were associations governed by the 1901 Act, the principles of the ordinary law on associations were applicable to them. Thus the members could freely decide how their association should be run and there was nothing to prevent nonhunting landowners, who like all other members were entitled to vote at the general meeting, from taking an active part in the life of the association. If they did not wish to do so, the obligation to join the ACCA did not have any coercive consequences, since under Article L. 222-19 of the Countryside Code nonhunters, while admittedly automatic members of the ACCA, were not required to pay a subscription or contribute to making up any deficit which the association might have.

In that respect, the situation of nonhunters was the opposite of the one which had given rise to the Court’s decision in the previously cited Sigurður A. Sigurjónsson case, since automatic membership of an ACCA was only the consequence of the transfer of rights over the land, not its precondition, whereas membership of the association in the Icelandic case had been the indispensable condition for carrying on an occupation.

111. The Court considers that the distinction the Government sought to draw between a landowner’s obligation to transfer rights over his land and his obligation, as a natural person, to join an association against his will seems artificial. It should be pointed out that the French parliament chose to provide for the compulsory transfer of hunting rights over land by means of compulsory membership of an association responsible for the management of the properties thus pooled. It is precisely recourse to the legal technique of the association which raises an issue in this case with regard to the right to freedom of association set forth in Article 11 of the Convention, as the question of the compulsory transfer of hunting rights over land is a matter which falls within the scope of the right to peaceful enjoyment of possessions, guaranteed by Article 1 of Protocol No. 1.

112. The Court reiterates that in assessing the necessity of a given measure a number of principles must be observed. The term “necessary” does not have the flexibility of such expressions as “useful” or “desirable”. In addition, pluralism, tolerance and broadmindedness are hallmarks of a “democratic society”. Although individual interests must on occasion be subordinated to those of a group, democracy does not simply mean that the views of a majority must always prevail: a balance must be achieved which ensures the fair and proper treatment of minorities and avoids any abuse of a dominant position. Lastly, any restriction imposed on a Convention right must be proportionate to the legitimate aim pursued (see the Young, James and Webster v. the United Kingdom judgment of 13 August 1981, Series A no. 44, p. 25, § 63).

113. In the present case the only aim invoked by the Government to justify the interference complained of was “protection of the rights and freedoms of others”. Where these “rights and freedoms” are themselves among those guaranteed by the Convention or its Protocols, it must be accepted that the need to protect them may lead States to restrict other rights or freedoms likewise set forth in the Convention. It is precisely this constant search for a balance between the fundamental rights of each individual which constitutes the foundation of a “democratic society”. The balancing of individual interests that may well be contradictory is a difficult matter, and Contracting States must have a broad margin of appreciation in this respect, since the national authorities are in principle better placed than the European Court to assess whether or not there is a “pressing social need” capable of justifying interference with one of the rights guaranteed by the Convention.

It is a different matter where restrictions are imposed on a right or freedom guaranteed by the Convention in order to protect “rights and freedoms” not, as such, enunciated therein. In such a case only indisputable imperatives can justify interference with enjoyment of a Convention right.

In the present case the Government pleaded the need to protect or encourage democratic participation in hunting. Even supposing that French law enshrines a “right” or “freedom” to hunt, the Court notes, like the Bordeaux Administrative Court (see paragraph 32 above), that such a right or freedom is not one of those set forth in the Convention, which does, however, expressly guarantee the freedom of association.

114. In order to determine whether it can be justified to require landowners opposed to hunting to join a hunters’ association, the Court has had regard to the following considerations.

The applicants are opposed to hunting on ethical grounds and the Court considers that their “convictions” in this respect attain a certain level of cogency, cohesion and importance and are therefore worthy of respect in a democratic society (see the Campbell and Cosans v. the United Kingdom judgment of 25 February 1982, Series A no. 48, pp. 16-17, § 36). Accordingly, the Court considers that the obligation for persons opposed to hunting to join a hunters’ association may appear, prima facie, to be incompatible with Article 11.

Moreover, an individual does not enjoy the right to freedom of association if in reality the freedom of action or choice which remains available to him is either non-existent or so reduced as to be of no practical value (see the previously cited Young, James and Webster judgment, p. 23, § 56).

115. Contrary to the Government’s assertion, the Court notes that in the present case the applicants do not have any reasonable chance of being able to resign their membership. The fact that their properties are included in the hunting grounds of an ACCA and that they do not own a large enough area of land to lodge an objection is sufficient to make their membership compulsory.

It was further submitted that landowners opposed to hunting were not obliged to take an active part in an ACCA’s activities. Although they did, admittedly, become automatic members, they were not obliged to pay a subscription or contribute to making good any deficit which the association might have. There had therefore not been the degree of compulsion necessary to justify the conclusion that there had been a violation of Article 11.

The Court considers that the fact that the applicants were only admitted to the ACCAs for form’s sake, as it were, solely on account of their status as landowners, takes nothing away from the compulsory nature of their membership.

116. The Court further observes that by Article L. 222-10 of the Countryside Code all public property belonging to the State, a département or a municipality, public forests and land belonging to the French National Railway Company are expressly excluded from the ambit of the Loi Verdeille (see paragraph 46 above). In other words, the need to pool land for hunting applies only to a limited number of private landowners, whose opinions are not taken into consideration in any way whatsoever. What is more, the establishment of ACCAs is compulsory in only 29 of the 93 départements in metropolitan France where the Law applies, and out of some 36,200 municipalities in France only 851 have chosen to set up associations on a voluntary basis, including, in the present case, the municipalities of Tourtoirac and Chourgnacd’Ans in Dordogne, where ACCAs were set up in 1977. Lastly, the Court notes that any landowner possessing more than 20 hectares (60 in Creuse) or an entirely enclosed property may object to membership of an ACCA.

117. In the light of the foregoing considerations, the arguments put forward by the Government are not sufficient to establish that it was necessary to compel the applicants to become members of the ACCAs in their municipalities despite their personal convictions. With respect to the need to protect the rights and freedoms of others to ensure democratic participation in hunting, an obligation to join an ACCA which is imposed on landowners in only one municipality in four in France cannot be regarded as proportionate to the legitimate aim pursued. Nor can the Court see why it might be necessary to pool only small properties while large estates, both public and private, are protected from democratic participation in hunting.

To compel a person by law to join an association such that it is fundamentally contrary to his own convictions to be a member of it, and to oblige him, on account of his membership of that association, to transfer his rights over the land he owns so that the association in question can attain objectives of which he disapproves, goes beyond what is necessary to ensure that a fair balance is struck between conflicting interests and cannot be considered proportionate to the aim pursued.

There has therefore been a violation of Article 11.

IV. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 11 OF THE CONVENTION TAKEN IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 14

118. The applicants submitted, for the reasons already put forward in connection with the alleged violation of Article 1 of Protocol No. 1 taken in conjunction with Article 14 of the Convention, that they were victims of discrimination, firstly on the ground of property, in that large landowners could avoid any restriction of their right to freedom of association, and secondly as nonhunters, in that the interference with their freedom of association effected by the Loi Verdeille was to the exclusive benefit of hunters.

119. The Government rejected this argument, whereas the Commission accepted it.

120. The Court considers that examination of the complaint under Article 11 read in conjunction with Article 14 is in substance analogous to the examination conducted above with regard to Article 1 of Protocol No. 1 and it sees no reason to depart from its previous conclusion. It will confine itself to the observation that Article L. 222-13 of the Countryside Code does indeed create a difference in treatment between persons in comparable situations, namely the owners of land or hunting rights, since those who own 20 hectares or more of land in a single block may object to the inclusion of their land in the ACCA’s hunting grounds, thus avoiding compulsory membership of the association, whereas those who, like the applicants, possess less than 20 or 60 hectares of land may not.

121. The Court considers that the Government have not put forward any objective and reasonable justification for this difference in treatment, which obliges small landowners to become members of ACCAs but enables large landowners to evade compulsory membership, whether they exercise their exclusive right to hunt on their property or prefer, on account of their convictions, to use the land to establish a sanctuary or nature reserve. The Court notes that in the first case there is no explanation why properties of more than 20 hectares are not liable to be included in the ACCAs’ hunting grounds if, as the Government argued, the purpose of the ACCAs is to ensure democratic access to hunting.

In the second case, the Court considers that the distinction drawn between small and large landowners as regards the freedom to use their property for a purpose other than hunting has no pertinent justification.

In conclusion, there has been a violation of Article 11 of the Convention taken in conjunction with Article 14.

V. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 9 OF THE CONVENTION

122. The applicants complained of an infringement of their freedom of thought and conscience and relied on Article 9 of the Convention, which provides:

“1. Everyone has the right to freedom of thought, conscience and religion; this right includes freedom to change his religion or belief and freedom, either alone or in community with others and in public or private, to manifest his religion or belief, in worship, teaching, practice and observance.

2. Freedom to manifest one’s religion or beliefs shall be subject only to such limitations as are prescribed by law and are necessary in a democratic society in the interests of public safety, for the protection of public order, health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

123. The applicants submitted that the right guaranteed by Article 9 could not be reduced to the right to shut oneself away inside one’s own house or on one’s own property without being able to express and give an outward material form to one’s moral stance. The fact, therefore, that they were obliged to tolerate hunting on their land, although they themselves were opposed to hunting, constituted in their opinion an infringement of their freedom of thought.

124. The Government argued, as their principal submission, that this complaint was incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention because the applicants’ antihunting and ecological convictions did not come within the scope of Article 9. In the alternative, they submitted that there had been no violation.

125. Like the Commission, the Court considers that in the light of the conclusions it has reached with regard to Article 1 of Protocol No. 1 and Article 11 of the Convention, taken both separately and in conjunction with Article 14, it is not necessary to conduct a separate examination of the case from the standpoint of Article 9.

VI. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

126. Under Article 41 of the Convention,

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

127. The applicants each claimed compensation in the sum of 100,000 French francs (FRF), to cover all heads of damage. They did not claim reimbursement of costs and expenses, having been represented free of charge by Mr Charollois during the proceedings before the Convention institutions.

128. At the hearing before the Court the Government submitted that as no documentary evidence of the pecuniary damage allegedly sustained had been supplied, any claim under that head could only be rejected. As to the alleged non-pecuniary damage, any finding by the Court that there had been breaches of the Convention would in itself constitute sufficient just satisfaction.

129. The Delegate of the Commission made no observations on this question.

130. The Court notes that the applicants have not supplied any evidence capable of supporting their claims for pecuniary damage, so it is not appropriate to award any compensation under that head. With regard to non-pecuniary damage, the Court considers that on account of the violations found each of the applicants has undeniably sustained non-pecuniary damage, which it assesses, on an equitable basis, at FRF 30,000.

B. Default interest

131. According to the information available to the Court, the statutory rate of interest applicable in France at the date of adoption of the present judgment is 3.47% per annum.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.Holds by twelve votes to five that there has been a breach of Article 1 of Protocol No. 1 taken separately;

2.Holds by fourteen votes to three that there has been a breach of Article 1 of Protocol No. 1 taken in conjunction with Article 14 of the Convention;

3.Holds by twelve votes to five that there has been a breach of Article 11 of the Convention taken separately;

4.Holds by sixteen votes to one that there has been a breach of Article 11 of the Convention taken in conjunction with Article 14;

5.Holds by sixteen votes to one that it is not necessary to examine separately the complaint under Article 9 of the Convention;

6.Holds unanimously that the respondent State is to pay each of the nine applicants, within three months, 30,000 (thirty thousand) French francs for non-pecuniary damage, on which sum simple interest at an annual rate of 3.47% shall be payable from the expiry of the abovementioned three months until settlement;

7.Dismisses unanimously the remainder of the claim for just satisfaction.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 29 April 1999.

Luzius Wildhaber,      President

Maud de Boerbuquicchio,   Deputy Registrar

 

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a)separate opinion of Mr Fischbach concerning Article 9;

(b)partly concurring and partly dissenting opinion of Mr Caflisch joined by Mr Panţîru;

(c)partly concurring and partly dissenting opinion of Mr Zupančič;

(d)partly concurring and partly dissenting opinion of Mr Traja;

(e)dissenting opinion of Mr Costa.

L.W.
M.B.

 

SEPARATE OPINION OF JUDGE FISCHBACH CONCERNING ARTICLE 9

(Translation)

I disagree with the majority’s opinion that it is not necessary to conduct a separate examination of the case from the standpoint of Article 9.

I consider that the question of respect for freedom of thought and conscience goes to the very heart of the case.

I take the view that “environmentalist” or “ecological” beliefs come within the scope of Article 9 in so far as they are informed by what is a truly societal stance. They are closely bound up with the personality of each individual and determine the decisions he takes about the type of life he wishes to lead.

Moreover, it is undeniable that the question of preservation of our environment, and of wild animals in particular, is now a muchdebated one in our societies.

Having said that, I approach Article 9 from the point of view of two quite distinct rules. The first of these, set out in the first phrase of the first paragraph, guarantees the freedom of thought, conscience and religion in absolute terms: in principle, any interference by a Contracting State breaches the Convention. The second is set out in the second phrase of the first paragraph and enshrines the freedom to change religions or beliefs and freedom to manifest one’s religion or beliefs: only the freedom to “manifest” is subject to the limitations provided for in the second paragraph.

I consider that the first of these rules applies to the present case, which – essentially – raises the following question: To what extent is it legitimate under Article 9 of the Convention to oblige individuals to take part in an activity incompatible with their beliefs?

I consider that two situations must be distinguished. If the activity imposed is one which unambiguously serves the general interest, it can be accepted that, in certain circumstances, a member State may oblige individuals to take part in it notwithstanding their beliefs. For example, an individual cannot validly rely on his antimilitarist convictions to refuse to pay tax on the ground that part of the revenue it produces is used for the defence budget.

On the other hand, to oblige an individual to take part in an activity which serves essentially private interests manifestly breaches Article 9. But that is exactly what was done in the present case. The applicants are required to assist the practice of a “sport” – the precise term used in the Loi Verdeille – in which only a small proportion of the population takes part and to do so in total contradiction with their most deeply held beliefs.

I therefore conclude that there has been a violation of Article 9.

 

PARTLY CONCURRING AND PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE CAFLISCH JOINED BY
JUDGE PANŢÎRU

(Translation)

Like the majority of the Court, I consider that there have been violations of Article 1 of Protocol No. 1, taken together with Article 14 of the Convention, and of Article 11, likewise read in conjunction with Article 14. On the other hand, I have difficulty finding a violation of Article 1 of Protocol No. 1 or Article 11 of the Convention taken separately.

Under Article 1 of Protocol No. 1, an interference with the use of property, which is in principle incompatible with the Convention, may nevertheless be justified if it is “necessary to control the use of property in accordance with the general interest”. There must also be a reasonable relationship of proportionality between the measure concerned and the objective pursued.

In the present case the legislation complained of has three objectives, namely, to regulate a leisure activity which, if left unregulated, would present a real danger, to democratise hunting and to set up a system for the rational and effective management of game stocks, thus also ensuring the protection of the environment.

The questions which arise next are whether the interference with property resulting from the Loi Verdeille is necessary to regulate hunting in accordance with the general interest and whether that interference is reasonably proportionate to the objectives listed above. Considering those questions is not necessarily a matter of determining whether the respondent State could have achieved its aim by different measures, by giving the authorities the exclusive power to issue hunting licences, for example, since the State enjoys a certain margin of appreciation.

In the case of Mellacher and Others v. Austria the Court held: “[T]he legislature must have a wide margin of appreciation both with regard to the existence of a problem of public concern warranting measures of control and as to the choice of the detailed rules for the implementation of such measures” (see the judgment of 19 December 1989, Series A no. 169, pp. 25-27, §§ 45-47). The Court therefore respects the judgment of the national legislature “unless that judgment be manifestly without reasonable foundation”, that is where there is no “fair balance” between the general interest and the need to protect individual rights, i.e. where no reasonable relationship of proportionality exists between the means employed and the aim pursued (ibid., p. 27, § 48). It is true that the Mellacher judgment, which also bore on the interpretation of Article 1 of Protocol No. 1, dealt with a subject which was somewhat different from the one considered in the

 

present case, namely a reduction in rent effected by law to the detriment of landlords. However, the principles set out in Mellacher are formulated very broadly and therefore seem to be generally applicable.

Quite obviously the criteria used by the Court to determine whether, in a given case, a State has infringed the freedom guaranteed by Article 1 of Protocol No. 1 – through a “manifestly unreasonable” judgment on the part of the legislature and the lack of a “fair balance” and a “reasonable relationship of proportionality” – involve a considerable degree of subjectivity; it could hardly be otherwise. Thus one may take the view, unlike the majority of the Court, that there has been no breach of the Article in question, taken separately, because of the importance of the objective pursued by the Loi Verdeille, which goes beyond the mere regulation of a leisure activity, having economic and ecological aspects, because of the margin of appreciation left to the Government in the choice of means to attain that objective and because of the absence of any obvious disproportion between the objective concerned and the means adopted to attain it.

It remains to be seen whether there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 taken together with Article 14 of the Convention, which prohibits discrimination. The Loi Verdeille distinguishes between large and small landowners. Large landowners are not obliged to surrender their rights to an approved municipal hunters’ association (“ACCA”) and are entitled to control hunting on their property individually, whereas small landowners lose their exclusive right to hunt on their own land. In addition, for months at a time they have to tolerate other members of their ACCA hunting there, which considerably impairs their right of property and creates an undoubted danger.

According to the Court’s caselaw (see the Darby v. Sweden judgment of 23 October 1990, Series A no. 187, p. 12, § 31, and the caselaw cited therein; see also the Van Raalte v. the Netherlands judgment of 21 February 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997-I, p. 186, § 39, and the caselaw cited therein), treatment is discriminatory only where it does not pursue a “legitimate aim” and where there is no “reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised”, especially in situations where it is uncertain whether the discrimination is even useful. This seems to be the case here. The Government have not shown that the discrimination imposed is even useful for the purpose of achieving the aim pursued. On the contrary. The French parliament requires small landowners to make considerable sacrifices, which they can avoid only with great difficulty. On the other hand, it leaves it up to large landowners to preserve game stocks on their own land without restricting their property rights in any way (Article L. 222-14 of the Countryside Code); the duties it imposes on them are both undemanding and vague, a fact which, moreover, casts doubt on the effectiveness of the Law as a whole. What is more, it is hard to see how and why landholdings larger than 20 hectares in area could be effectively managed by their owners whereas the opposite is true of smaller areas. It is therefore difficult to argue that there is a reasonable relationship of proportionality in a situation where considerable sacrifices are imposed on some landowners but not on others, especially when the discriminatory system thus established is not, in the final analysis, as effective as desired. The system would perhaps work better if it were applicable to all owners, large and small, and if its geographical scope were more extensive. In the absence of a reasonable relationship of proportionality between the aim pursued and the discriminatory mechanism instituted by the Loi Verdeille, one should conclude, as the Court has done, that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 taken together with Article 14 of the Convention.

The issue of the violation of Article 11 of the Convention presents itself in a similar way. Restrictions on the right set forth in that provision, which also protects the negative freedom of association (see the Sigurður A. Sigurjónsson v. Iceland judgment of 30 June 1993, Series A no. 264, pp. 15‑17, §§ 35-37), are allowed by its second paragraph. The Government argued that although the obligation for some landowners to join ACCAs did indeed amount to an interference by the State with the freedom of association, the aim of this interference was the “protection of the rights and freedoms of others” (Article 11 § 2 of the Convention) and that it accordingly constituted a legitimate restriction.

The objectives of the system set up by the Loi Verdeille, which obliges small landowners to join ACCAs, are to democratise hunting, to regulate this activity and to improve the conservation of game stocks, and can be deemed to fall within the scope of the “protection of the rights and freedoms of others” mentioned in Article 11 § 2. Here again, it seems possible to describe the State’s interference as reasonably proportionate to the aim pursued, which amounts to a finding that there has been no violation of Article 11 taken separately.

Having reached that conclusion, however, it becomes necessary to point to the discriminatory nature of the Loi Verdeille, firstly in that it does not apply uniformly to all landholdings suitable for hunting, and secondly and mainly, in that it is not applicable to all landowners, since large owners remain exempt. The measures instituted by this Law might be justified, even from the angle of the requirement of nondiscrimination, if the aim pursued by the Loi Verdeille were reasonably proportionate to its effect. But, as I tried to show in connection with Article 1 of Protocol No. 1, that effect is highly uncertain, precisely because of the discriminatory nature of the measures provided for by that Law.


I have thus reached the conclusion that Article 1 of Protocol No. 1 and Article 11 of the Convention have been breached, but only when read in conjunction with Article 14 of the Convention.

 

 

PARTLY CONCURRING AND PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE ZUPANČIČ

I.

In my opinion the case has been erroneously circumscribed from the beginning and the central question, which ought to have been the main focus of the inquiry, has thus been diffused into a series of separate issues. Were the issue here defined as one of discrimination lato sensu, the question would then have been: “Has the Loi Verdeille discriminated against landowners who oppose hunting by giving certain, allegedly excessive, rights to hunters?”

In order to see the issue in a proper perspective it has to be understood, of course, that the purpose of practically every legal norm – whether it is command, proscription or authorisation – is to distinguish between different categories (classes) of legal subjects. Even criminal laws “discriminate” in this sense between those who continue to be presumed innocent and those who have been found guilty. Every legal system operates through conceptual distinctions entailing legal consequences – in constitutional, civil, criminal, administrative, international, etc. branches of the law. The meaning of the Latin verb “discriminare” is simply to distinguish, to perceive relevant differences, etc.

Even in ordinary language, however, the word “discrimination” acquires its pejorative connotation unless there is reasonable justification for the differential treatment of an individual (or a whole class of individuals)[4]. Where such differential treatment, due to prejudice or simply the lack of rational consideration, is coupled with the use of power, we speak of arbitrariness, capriciousness, inconstancy, irregularity, unpredictability ... We intuitively understand that these attributes are wholly irreconcilable with the ideal of the rule of law, état de droit, Rechtsstaat, etc.

The ideal of the rule of law, on the other hand, presupposes the generality of the laws, i.e., their plain and even applicability (in abstracto) and their uniform application (in concreto)The reason why laws must be promulgated in advance and why they must be abstract, as opposed to, for example, leges in privos datae, lies therein.

The high level of conceptual differentiation, i.e., the constant creation of new normative distinctions is what distinguishes a developed legal system from a primitive one. Thus the developed legal systems are facing one basic

dilemma: “How to maintain equality before the law, equal protection of the laws, etc. – while incessantly producing new legal distinctions (“discriminations”), new legal categories, new classes of legal subjects to be treated differently ...?” Thus the central contradiction of everything legal is the constant oscillation between the imperative of equality on the one hand and the constant need for further discrimination on the other hand.

Since this dialectic is at the bottom of everything legal – the creation of new laws, the uniformity of caselaw, the stare decisis principle, the non-arbitrary use of executive power – the iron repertory of legal concepts can in the final analysis no longer furnish us with definite and reliable criteria for judgment. Legal systems with their different modes of interpretation of legal norms supply the readymade criteria for judgments according to law. But when the question is being asked, for example before a constitutional court, as to whether a particular law as such may or may not be discriminatory, such criteria are of little use.

Modern constitutional courts and supreme courts (with the power of judicial review) faced with questions of discrimination in one case after another, must resort to the meta-juridical criterion of reasonableness when determining whether a particular law, a particular judicial or administrative decision is arbitrary and capricious, unjustifiably discriminatory, etc.

Needless to say, this criterion of reasonableness may degenerate into a nonlegal policy consideration. Excessive consideration of the validity of the legislature’s intentions will tend to make the court applying it transgress the limits of judicial restraint. Yet the issue is not judicial restraint. The issue is preservation of the autonomy of legal reasoning.

At the other extreme we have the timid and defensive regression to positivistic-formalistic legal formulae characteristic of the new constitutional courts which have not yet established themselves vis-àvis the legislative and the executive branches of power. But as we pointed out above, before the courts of last appeal there can be no simple praecepta; these courts must go beyond the mere interpretation of particular laws with which the ordinary courts are charged.

It would seem that we are caught somewhere between these two extremes when interpreting the Convention and its Article 14.

II.

Fortunately, however, it is much easier to say what is not reasonable than what is reasonable. The particular case before us, if it were defined in terms of discrimination, would raise the single issue of the justification for the differential treatment of landowners opposed to hunting vis-àvis hunters. The case has been sufficiently politicised by the applicants themselves to bring this question of principle into the focus of this controversy. Landowners opposed to hunting in fact allege that the “hunters’ lobby” in France is a politically privileged interest group. The applicants further maintain, almost ideologically, that they are, as a matter of principle, “viscerally” opposed to the killing of animals as well as to their own pro forma membership of the local ACCAs.

What somewhat obscures the obvious question here is the fact that the landowners concerned derive their standing (legitimatio activa) from their property right, i.e., their ownership of the land on which hunting takes place. Imagine, however, that they owned no land but were opposed on principle to the killing of game, because they were advocates of animals’ rights, say. They would maintain that the law permitting hunting at all, because of suspect legislative motivation, discriminated against them; they would have to maintain that such a law gave the right to kill animals to hunters, whereas the legislature had unjustifiably ignored their own principled opposition to such a “barbaric practice”.

To put this in the context outlined above we would have to say that the legislature here created the select class of “hunters” together with their allegedly unreasonable privileges. On account of these unreasonable privileges of the hunters, those opposed to hunting would maintain they were placed at a disadvantage, i.e. discriminated against. They would further maintain that there was really no rational basis for the hunters’ privileges since hunting served no identifiable social purpose but was simply an anachronistic continuation of aristocratic prerogatives, the pursuit of pleasure, etc. They would maintain that the granting of hunting rights – irrespective of the property link – was arbitrary because there was no reasonable justification for it whatsoever.

In the case before us one would have to agree, a fortiori, that legal privileges granted with no rational basis cause arbitrarily imposed nuisances (immissiones in Roman law) to those who are, by the force of law, compelled to tolerate the legal exercise of these privileges on their own land. To say that they have the possibility of escaping this predicament by fencing their 20 hectares of property would seem to add insult to injury. Clearly, therefore, we are dealing here with the issue of discrimination per se.

III.

Yet it is not obvious to me that hunting as such has no identifiable social purpose or utility. If it were so there would be countries in which hunting would be categorically outlawed. I know of no such country. I could agree, arguendo, that the class of those opposed to hunting may feel discriminated against, especially if they believe that hunting is an abominable practice which involves killing innocent animals.

But it is also clear that the issue then comes down to the question of reasonableness, vel non, of hunting as a social practice. Since it is further clear that it is impossible to say, except in a purely ideological perspective, that hunting is unreasonable, the Court is then in a position where it must balance the reasonableness of hunting on the one hand and the necessary immissiones to be suffered by those opposed to hunting on their land on the other hand. In equal-protection terms the test is then whether the alleged discrimination is rationally related to a legitimate legislative interest.

In this respect the Loi Verdeille is admittedly clumsy, i.e., it could be said that at least in some aspects it is not rationally related to the legitimate societal interest. Yet there are positive aspects to the Loi Verdeille, as persuasively explained in the dissenting opinion of Judge Costa. One must keep in mind that most of the problems derive from the Loi Verdeille’s attempt to strike a fair compromise between the right to hunt and the rights of private landowners. If the two aspects were separated, as they are in many countries where the landowners have neither automatic membership of the hunting organisation nor the right or possibility to prevent hunting on their land, the Loi Verdeille’s somewhat awkward solutions would not even be necessary. It is thus somewhat inappropriate to penalise the French legislature because it tried to strike a fair balance between hunters’ rights and the rights of landowners – and thereby laid itself open to the reproach of discrimination. It is for this reason, too, that I cannot bring myself to maintain that the Loi Verdeille fails the rational relationship test.

It should also be understood, however, that the mild rational relationship discrimination test applies to social and economic issues, hunting versus environmental protection being one of them. If this was a suspect classification in terms of race, alienage or national origin, etc., the strict scrutiny test would apply, i.e. the Convention would be deemed to be violated unless there were a compelling State interest and the law in question would be suitably tailored to serve it. If gender or illegitimacy, etc., were the issue the heightened scrutiny test would be applicable, i.e. the law would be in violation unless it was substantially related to a sufficiently important State interest.

Admittedly, these are tests of equal protection typically applicable in constitutional litigation before constitutional courts. But the only relevant difference here is that we decide in concreto and inter partes, the abstract erga omnes impact of our decision being implicit in deciding the individual claim. Substantially the problem of discrimination is the same.

Apart from that, I concede to the majority that the intended privilege of automatic membership of an ACCA may for certain landowners be a privilegium odiosum, i.e. in violation of their freedom of association – for purely subjective, moral and even ideological reasons.

 

 

PARTLY CONCURRING AND PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE TRAJA

I agree with Judge Costa, for the reasons given in his opinion, that there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1, whether taken separately or in conjunction with Article 14 of the Convention, but also agree with the opinion of Judge Caflisch, in so far as he finds a violation of Article 11 of the Convention taken in conjunction with Article 14.

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE COSTA

(Translation)

1. The majority held that there had been violations of several Articles of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1. I cannot agree on any of these points.

2. Apart from the applicants’ individual situation, which must of course be examined in concreto, there is the more general problem of the compatibility of French legislation on hunting, in particular the Law of 10 July 1964, known as the “Loi Verdeille”, with the Convention and its Protocols, since no one has contested the fact that the administrative and ordinary courts which found against the applicants correctly applied the law.

3. Above all, it must be pointed out that the object and result of the Loi Verdeille, which has been applied for some thirty-five years, has been to regulate hunting in France, especially in the south of France where, on account of the subdivision of rural landholdings and a very great freedom to hunt, hunting (known as “public hunting”) had become almost a free-for-all. This had a bad effect on game, crops and, in the final analysis, the whole ecosystem. Far from being confined to securing the selfish interests of hunters, the Loi Verdeille pursues a real general-interest objective, namely mitigating the effects of the subdivision of landholdings and preventing poaching, while encouraging the destruction of vermin and making possible the establishment of game reserves.

4. The main plank of this general-interest policy is the establishment of approved municipal hunters’ associations (“ACCAs”); these must be created in certain départements and may be created in others. The départements where creation of ACCAs is compulsory are those where the prefect makes a proposal to that effect, but he also needs the approval of the council of the département concerned, which is formed of representatives of the people elected by direct universal suffrage; in départements where creation of ACCAs is voluntary they may not be set up except in municipalities where a qualified majority of landowners (representing a qualified majority of the area of the municipal territory) agree. The legislature, to my mind, cannot be faulted for this double concern for democracy, at département and municipality level, so that the fact that not quite a third of French municipalities have ACCAs does not in any way mean that the Loi Verdeille does not serve the general interest. Moreover, the areas where hunting is practised are not coterminous with the national territory as a whole, far from it. In an industrial and post-industrial country municipalities where hunting is conceivable, or where it would have any point, do not include anything like all towns or even all villages.

5. Furthermore, the main object of these ACCAs, and this is in fact the heart of the problem, is to manage hunting grounds which are sufficiently large, created by pooling the holdings of the municipality’s landowners (for hunting purposes alone, of course).

6. It is necessary to emphasise the need to organise hunting in the public interest both because it seems to have been somewhat underestimated in the present case and because the Court’s caselaw legitimately attaches great importance to the public interest, particularly for the purpose of applying the Articles relied on by the applicants. In fact, the two main problems raised by this case were interference with the right of property and infringement of the negative right to freedom of association, in both instances to take account of the need to regulate hunting in the general interest.

7. With regard to the right of property, the Court, following the letter and spirit of Article 1 of Protocol No. 1, and particularly its second paragraph, has always accepted that States have the right “to enforce such laws as they deem necessary to control the use of property in accordance with the general interest”.

In my opinion, that is exactly what France did. The Loi Verdeille implies that the landowners belonging to ACCAs, even those who do not hunt themselves and even those who are opposed to hunting, agree, nolentes volentes, to permit hunters to come onto their land to hunt, not, I repeat, merely to take part in a sport, but in order to participate in a true general-interest task (even though the conduct of certain individual hunters may unfortunately make us lose sight of this).

8. Admittedly, the Court has consistently required interference with the free use of property to be reasonably proportionate and a reasonable balance to be maintained between the general interest and fundamental rights.

9. But my point is, precisely, that this balance does not seem to have been upset in the present case. Of the three attributes of the right of property only one – usus – has suffered any interference; abusus has not, nor has fructus – which is probably of no concern to the applicants, who are viscerally hostile to any form of hunting – since the Loi Verdeille makes provision for compensation to be paid to landowners for the loss of profits caused by deprivation of a source of income they enjoyed before the establishment of an ACCA. Even the interference with usus is neither general nor absolute. It is limited to the annual hunting seasons (even then hunters, engaged in what for them is a hobby, can hardly hunt every day) and hunting is prohibited within a radius of 150 metres of any dwelling (which represents an area of 7 hectares, to be compared, as we shall see, with a threshold of 20 hectares normally). There are other ways for those opposed to hunting to “protect” their land (surrounding it with a continuous, unbroken fence, lodging an objection if its area exceeds the threshold, ensuring through collective democratic action that the creation of an ACCA is not supported by a majority of the département council or a qualified majority within the municipality, etc.). I admit that these possibilities are often more formal than real, because a fence is expensive, for example, but it would be wrong not to mention them. In any event, they reflect an undeniable concern on Parliament’s part.

10. While a balance has to be struck between the general interest and this limited interference with the use of property, I do not find the second pan of the scales to be any heavier than the first, unless one gives way to the temptation to make a god of the right of property, which to my mind would be wrong. We should not render any town planning, regional development, public works, consolidation of landholdings and the like impossible. One can be wholly in favour of freedom and the rule of law – as the framers of the Convention were – without necessarily making individual freedom an absolute or excluding the general interest from the rule of law – which was manifestly not the intention of those who drafted the Convention. With regard to hunting, an area where each State should have a wide margin of appreciation, and where many European States have laws which restrict the right of private property in order to implement a hunting policy, it seems to me that the Court’s judgment goes in a very individualist direction, which will make this type of policy very difficult to conduct. In any event, I have great difficulty in finding in the present case a violation of Article 1 of Protocol No. 1.

11. The second problem concerns freedom of association, and more particularly what is called the negative right to freedom of association. Unlike the Universal Declaration (Article 20), the European Convention on Human Rights does not explicitly lay down the rule that “no one may be compelled to belong to an association” but, very legitimately, the Court inferred it, in a peremptory manner, though not without qualifications (see the Young, James and Webster v. the United Kingdom judgment of 13 August 1981, Series A no. 44).

12. However, if one accepts that Article 1 of Protocol No. 1 was not breached by application of the Loi Verdeille to the applicants, it is not difficult to accept that there was likewise no breach of Article 11 of the Convention.

13. Admittedly, people in the applicants’ situation find themselves de plano members of associations of whose purpose and even existence they disapprove as a matter of principle. But these associations are of a very special type, and that puts the importance of the issue very much into perspective.

14. In the first place, these associations, classified as such by Parliament, which provided that they were to be governed by the Law of 1 July 1901, very much resemble publiclaw legal persons. Their object is laid down by the Loi Verdeille. They must be approved by the administrative authorities. There can be only one in any given municipality. They may not be freely set up. Their constitutions contain mandatory provisions. They are required to set up game reserves of a minimum area laid down by law. Prefects supervise them and have the power to approve their constitutions and rules of procedure, and the hunting regulations. They may also dissolve the executive committee and replace it by an appointed management committee. In short, for Convention purposes, the Court could have taken the view that these were not associations within the meaning of Article 11 but publiclaw institutions pursuing a general-interest objective, notwithstanding their classification in domestic law; this would have entailed holding Article 11 to be inapplicable. And there are precedents for such an approach; but that is of little consequence, the answer to this question being such a subjective matter. So the majority (not without some persuasive arguments) attached decisive importance to the classification Parliament gave to the ACCAs and accordingly accepted that Article 11 was applicable to them.

15. Secondly, however, although people like the applicants may find themselves members of ACCAs against their will, they have rights as members, particularly the right to influence the ACCAs’ decisions, without being subject in return to the normal obligations in such a case; as automatic members they do not have to pay subscriptions and are not required to contribute to making good any deficit the association may have. If it is accepted that, in accordance with Article 11 § 2, restrictions may be placed on the right to freedom of association – even the negative right – particularly in order to protect the rights and freedoms of others, the interference effected by the Loi Verdeille with the negative right to freedom of association of landowners who do not hunt or are opposed to hunting may be considered not to be disproportionate, especially in view of the margin of appreciation which States should be left.

16. In fact, and thirdly, the true interference effected by the Loi Verdeille with rights and freedoms guaranteed by the Convention concerns the right of property. Associations are merely a legal mechanism, of secondary importance in the final analysis, for the inclusion of pieces of land in municipal or intermunicipality hunting grounds. What disturbs the applicants is not the fact of being members of ACCAs but seeing hunters and their dogs on their land. The Court was right, moreover, to consider Article 1 of Protocol No. 1 first. Considering as I do that there was no violation of Article 1 of Protocol No. 1, I cannot for my part find a violation of Article 11 of the Convention.

17. However, even if the rights guaranteed by Article 11 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1, taken separately, have not been infringed, it does not necessarily follow that there has been no violation of those provisions read in conjunction with Article 14. In other words, there may be a third problem, concerning discrimination. Some judges, moreover, were more sensitive to this aspect of the case (see in particular the partly concurring and partly dissenting opinion of Judge Caflisch).

18. I do not share that view either. As regards the right of property, the question is whether the distinction between small landholdings (normally less than 20 hectares, in some départements less than 40 or 60) and large landholdings is reasonably justified. I believe that it is. Parliament had no intention of penalising “small” landowners and favouring “large” landowners, which would not in any case have been a wise policy from the electoral point of view (whereas the Loi Verdeille has now survived nine successive parliaments!). Its concern was how to ensure – in the general interest – the creation of hunting grounds sufficiently large to be viable (game is no respecter of property boundaries). It was therefore necessary to fix a reasonable threshold. Like all thresholds, the one in issue has an arbitrary aspect, but what matters is that the distinction between those who are obliged to leave their land “open” (unless they enclose them) and those who may refuse access to it should be compatible with the Convention. For that to be so, it must not be based on property, for example (Article 14); but that is not the case, either according to Parliament’s intention or in fact, since there is no correlation whatsoever between the minimum area and the value of the land (see, for example the James and Others v. the United Kingdom judgment of 21 February 1986, Series A no. 98). There must also be a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be achieved (see the Darby v. Sweden judgment of 23 October 1990, Series A no. 187). But the means employed (the threshold) is proportionate to the legitimate aim pursued, as shown by the example of numerous European States which have the same threshold, for the same purpose. As to the discrimination allegedly residing in the fact that small landowners are treated differently from one municipality to another, depending on whether there is an ACCA or not, this is inherent in the nature of a law which, out of a concern to apply democratic principles, was designed not to impose from on high but to organise from below. That precaution, which is perfectly legitimate in a sphere such as hunting, whose emotive and even passionate character is illustrated by the present case, cannot without paradox be used as a weapon against those who took it.

19. Having said that, I can be very brief on the right to freedom of association. Since I consider membership of the ACCAs a secondary issue vis-àvis the question of the use of property, I would find it even harder to discern a violation of Articles 14 and 11 taken together than of Article 1 of Protocol No. 1 read in conjunction with Article 14.

20. I will restrict my final remarks to the observation that the Court’s judgment should oblige the Government and Parliament to rethink the legislation passed in 1964. After all, it is perhaps a good thing, as legislation in such a field depends so much on contemporary social attitudes and it is obvious that society has changed and that social balances in 1999 – between ecologists and hunters, for example – are no longer what they were thirty-five years ago. But one may well wonder what type of legislation will have to be enacted to comply with the Court’s requirements. To paraphrase the Mellacher and Others v. Austria judgment of 19 December 1989 (Series A no. 169, particularly paragraphs 45 and 48, at pages 25 and 26), which is a judgment of the plenary Court, the legislature will have to found its judgment as to what is in the general interest on a reasonable basis and employ means which are reasonably proportionate to the aims pursued. It will not be easy, but it is surely possible ...


[1]Notes by the Registry

1-2. Protocol No. 11 and the Rules of Court came into force on 1 November 1998.

3. Since the entry into force of Protocol No. 11, which amended Article 19, the Court has functioned on a permanent basis.

[2]Note by the Registry. Rules of Court A applied to all cases referred to the Court before the entry into force of Protocol No. 9 (1 October 1994) and from then until 31 October 1998 only to cases concerning States not bound by that Protocol.

[3]Note by the Registry. For practical reasons this annex will appear only with the final printed version of the judgment (in the official reports of selected judgments and decisions of the Court), but copies of the Commission’s reports are obtainable from the Registry.

[4]1. Of course, such differential treatment may be either discriminatory (stricto sensu) or preferential. In the latter case we speak of privileges. These privileges for one class of legal subjects, however, often (in all zero sum situations) run counter to the interests of another class of legal subjects. What is a privilege for one may be a loss or a nuisance for another.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 14+P1-1 | DIC | Guberina protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 1942/2018 od 27.04.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 1776/17 od 13.07.2017. godine.

Predmet se odnosi na, kako je tužilac naveo, diskriminatorno postupanje Privrednog suda u Pačevu i privrednog apelacionog suda, koji su u procesu koji se odnosi na proceduru javne nabavke stali na stranu Opštine Kovin koja je sporni postupak sprovela.
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.