Drašković protiv Crne Gore

Država na koju se presuda odnosi
Crna Gora
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
40597/17
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
09.06.2020
Članovi
8
8-1
41
Kršenje
8
8-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8) Pozitivne obaveze
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
Srazmernost
Tematske ključne reči
porodični sporovi
VS deskriptori
1.8.1 Pozitivne obaveze
1.8.3 Privatni život
1.8.4 Porodični život
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je nastao na osnovu predstavke koju je Evropsko sudu za ljudska prava podnela g-dja Danica Drašković.

Suprug podnositeljke predstavke je preminuo 1995. godine u Beogradu. Podnositeljka predstavke je navela da zbog tada aktivnog oružanog sukoba u BIH nije bilo moguće da on bude sahranjen u Trebinju, gde su oni živeli i imali porodičnu grobnicu. Umesto toga, on je sahranjen u grobnici u Crnoj Gori, čiji je vlasnik bio njegov nećak. U svojim izjašnjenjima navela je da je ona bila vlasnica grobnice u Trebinju.

Ona je u junu 2014. godine tražila dozvolu od suprugovog nećaka da premesti posmrtne ostatke supruga u njenu grobnicu u Trebinju, međutim, on je odbio da da saglasnost, uz obrazloženje da njegov ujak nikada nije živeo u Trebinju, već u Beogradu, i da je ujakova poslednja želja bila da bude sahranjen u Crnoj Gori, blizu njegove rodne kuće.
Podnositeljka predstavke je u septembru 2014. godine pokrenula sudski postupak u Crnoj Gori, koji je okončan odbacivanjem njenog zahtjeva u februaru 2015. godine. Sudovi su utvrdili da podnositeljka predstavke nema pravnog interesa za podnošenje takvog zahteva jer nema pravo na posmrtne ostatke njenog supruga niti ima bilo koja prava u vezi mesta sahrane.
Evropski sud za ljudska prava je utvrdio da su domaći sudovi propustili da uravnoteže interes podnositeljke predstavke za ekshumaciju i prenos posmrtnih ostataka, sa jedne strane, i interes države da očuva nepovredljivost grobova i prava drugog člana porodice, sa druge strane. Utvrđeno je i da su domaći sudovi propustili da ispitaju druge važne činjenice, uključujući to da li je suprug podnositeljke predstavke želeo da bude sahranjen u Crnoj Gori, bez obzira na to gde je živio, i da li su on i podnositeljka predstavke kupili parcelu u Bosni i Hercegovini da bi tamo mogli da budu zajedno sahranjeni.

Evropski sud je, takođe, utvrdio da domaćim zakonima nije uređeno kako rešavati sporove među članovima porodice u vezi poslednjeg počivališta srodnika na osnovu člana 8 Konvencije. Administrativno telo zaduženo za ekshumacije nije imalo ovlašćenje da rešava takve sporove, već je naložilo stranama da prvo reše stvar, pa tek onda da podnesu zahtev za ekshumaciju. S druge strane, redovni sudovi, uključujući Ustavni sud, su odbili da prepoznaju postojanje bilo kakvog prava za suprugu na osnovu člana 8 Konvencije, i nisu pravilno uravnotežili njen interes sa suprotstavljenim interesom srodnika njenog supruga.

EKLJP je stoga utvrdio da jeste došlo do povrede člana 8 Konvecnije, kao i da podnositeljki tužena država treba da isplati 4.500 eura naknade nematerijalne štete i 3.250 eura za troškove postupka.

U odnosu na donetu presudu, sudije Pavli i Roosam su priložile sve izdvojeno mišljenje, imajući u vidu da ova presuda uspostavlja pravni stav u odnosu pitanja eskhumacije i prava supružnika u tom pogledu.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

DRUGO ODJELJENJE

PREDMET DRAŠKOVIĆ protiv CRNE GORE

(Predstavka br. 40597/17)

PRESUDA

Čl. 8 • Poštovanje privatnog i porodičnog života • Odbijanje domaćih sudova da ispitaju meritum zahtjeva za ekshumaciju posmrtnih ostataka supružnika i njihovo premještanje u novu grobnicu • Široko polje procjene koje se dodjeljuje državama• Pozitivne obaveze kojima se zahtijeva uspostavljanje odgovarajućeg pravnog okvira i adekvatne ravnoteže suprostavljenih interesa • Odsustvo materijalnih standarda i domaćeg državnog organa za rješavanje sporova među članovima porodice u vezi sa ekshumacijom ili mjestom konačnog počinka posmrtnih ostataka preminulog srodnika • Propust domaćih sudova da uspostave odgovarajuću ravnotežu u vezi prava podnositeljke predstavke i suprostavljenih interesa sinovca njenog supruga koji se protivio ekshumaciji

STRAZBUR

9. jun 2020.godina

PRAVOSNAŽNA

9. septembar 2020.godine

Ova presuda će postati pravosnažna u okolnostima utvrđenim u članu 44 stav 2 Konvencije. Ona može biti predmet redakcijske izmjene.

U predmetu Drašković protiv Crne Gore, Evropski sud za ljudska prava (Drugo odjeljenje), na zasijedanju Vijeća u sastavu:

Robert Spano, predsjednik,                    
Marko Bošnjak,
Egidijus Kūris,
Ivana Jelić,
Arnfinn Bårdsen,
Darian Pavli,
Peeter Roosma, sudije,
i Stanley Naismith, registrar odjeljenja, Imajući u vidu:

predstavku protiv Crne Gore koja je podnijeta Sudu na osnovu člana 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: „Konvencija”) od strane državljanke Bosne i Hercegovine, g-đe Dragice Drašković (u daljem tekstu: „podnositeljka predstavke”), 31. maja 2017.godine; odluku da se o predstavci obavijesti Vlada Crne Gore  (u daljem tekstu: „Vlada”); izjašnjenja stranaka;

nedostatak bilo kakve želje od strane Vlade Bosne i Hercegovine za miješanjem u konkretnom predmetu, nakon što je obaviještena na osnovu člana 36 stav 1 Konvencije i Pravila 44 stav 1 (a) Poslovnika suda o ovom pravu;

Nakon vijećanja na sjednici bez prisustva javnosti, održanoj 5. maja 2020. godine,

Donosi sljedeću presudu, koja je usvojena tog dana:

UVOD

Konkretan predmet se tiče, prvenstveno, prava podnositeljke predstavke na osnovu člana 8 Konvencije i njene žalbe na osnovu člana 6 Konvencije u vezi odbijanja domaćih sudova da razmotre meritum njene tužbe koji se odnosi na ekshumaciju i prenos posmrtnih ostataka njenog supruga iz jedne grobnice u drugu. Podnositeljka predstavke se žalila da se država na taj način nezakonito umiješala u njen privatni i porodični život u smislu člana 8.

ČINJENICE

  1. Podnositeljka predstavke je rođena 1945. godine i živi u Trebinju, Bosna i Hercegovina (BIH). Nju je zastupao g-din Vujović, advokat iz Podgorice, Crna Gora.
  2. Vladu Crne Gore je zastupala njihova zastupnica, g-đa V. Pavličić.
  3. Činjenice ovog predmeta, kako su ih podnijele stranke, mogu se rezimirati kako slijedi.
  4. Dana 13. januara 1995. godine suprug podnositeljke predstavke je preminuo u Beogradu, Srbija. Podnositeljka predstavke je navela da zbog tada aktivnog oružanog sukoba u BIH nije bilo moguće da on bude sahranjen u Trebinju, gdje su oni živjeli i imali porodičnu grobnicu. Umjesto toga, on je sahranjen u grobnici u Crnoj Gori, čiji je vlasnik bio njegov sinovac. U svojim izjašnjenjima navela je da je ona bila vlasnica grobnice u Trebinju.
  5. Dana 1. juna 2014. godine podnositeljka predstavke je kontaktirala sinovca njenog supruga, tražeći njegovu saglasnost za ekshumaciju suprugovih posmrtnih ostataka. Dana 6. juna 2014. godine sinovac je odbio davanje saglasnosti.
  6. Dana 19. septembra 2014. godine podnositeljka predstavke je pokrenula parnični postupak protiv sinovca njenog supruga. Ona je podnijela tužbu sudovima, tražeći da se njom utvrdi da je imala pravo da izvrši ekshumaciju suprugovih posmrtnih ostataka i da ih prenese u njihovu grobnicu u BIH. Ona je predložila da identifikacija i separacija posmrtnih ostataka njenog supruga bude izvršena od strane sudskih vještaka, o njenom trošku.
  7. U svom odgovoru na tužbu podnositeljke predstavke, sinovac je naveo da suprug podnositeljke predstavke – njegov stric – nikada nije živio u Trebinju, već je živio u Beogradu. Dostavio je, kao dokaze, niz ličnih dokumenata njegovog strica. On je takođe tvrdio da je posljednja želja njegovog strica, prema svjedočenju njegove sestre, bila da se sahrani u Crnoj Gori, blizu kuće u kojoj je rođen. Nadalje, posmrtni ostaci njegovog strica  nisu bili u zasebnoj vreći, već su bili na dnu grobnice, pomiješani sa ostacima drugih članova porodice koji su tu sahranjeni. Naime, otac njegovog strica je tu bio sahranjen prije njega, kao i – nakon njega – njegovi brat i snaha (roditelji sinovca) i još jedan srodnik (kćerka sinovca). Sinovac je smatrao da bi bilo nehumano da se pretura po njihovim posmrtnim ostacima, te da se postupa suprotno posljednjoj želji njegovog strica.
  8. Dana 2. februara 2015. godine Osnovni sud u Herceg Novom je odbacio tužbu podnositeljke predstavke:

„Sud cijeni da tužilja nema pravni interes za podnošenje ovakve tužbe, obzirom da ista ne polaže, niti može polagati, nikakva prava na posmrtnim ostacima, u smislu svojinskih odnosa, bez obzira o čijem se ostacima radi, niti iz mjesta njihovog počinka može da crpi bilo kakva prava, imovinske ili statusne prirode ili u drugom pravnom smislu riječi.

... da tužbi ... nedostaje osnov u vidu nekog prava ili pravnog odnosa koji bi tužilja mogla imati iz eventualne usvajajuće odluke.

Kako je tužba tužilje usmjerena na utvrđenje prava na ekshumaciju posmrtnih ostataka njenog supruga, iz kojeg prava tužilja, kako je opisano, ne može crpjeti nikakvu pravnu korist, niti od tog prava zavisi kakva pravna posljedica, to je jasno da na strani tužilje ne postoji pravni interes za podnošenje ove tužbe.”

  1. Sud se osvrnuo na član 188, u vezi sa članom 276 stavovi 1 i 6, Zakona o parničnom postupku (vidjeti stavove 19-20 u nastavku).
  2. Dana 20. februara 2015. godine podnositeljka predstavke je uložila žalbu. Ona je tvrdila da je imala i moralni i pravni interes da se posmrtni ostaci njenog supruga sahrane u njihovoj zajedničkoj, a ne u nečijoj tuđoj, grobnici. Ona je zatražila od suda da utvrdi njeno pravo na izvršenje ekshumacije bez saglasnosti vlasnika grobnice, s obzirom da nije mogla izvršiti ekshumaciju bez postojanja tog prava. Ona se takođe pozvala na odluku koju je donio Vrhovni sud Crne Gore 1994. godine (Rev.br. 153/94), kojom je utvrđeno da su za odlučivanje o prenosu posmrtnih ostataka iz jednog grobnog mjesta u drugo nadležni redovni sudovi.
  3. Dana 20. aprila 2015. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio prvostepenu odluku, pozivajući se na obrazloženje iz te odluke. Uz to, utvrđeno je da je postupak za ekshumaciju i prenos posmrtnih ostataka regulisan posebnim Pravilnikom o uslovima i načinu iskopavanja i prenosa umrlih lica. Konkretno, nadležni organ uprave za poslove sanitarnog nadzora (u daljem tekstu: „sanitarna inspekcija”) izdaje posebne dozvole za ekshumaciju i prenos i utvrđuje uslove u pogledu istih, ali dobijanje takve dozvole zahtijeva otvaranje posebnog postupka.
  4. Dana 26. juna 2015. godine podnositeljka predstavke je podnijela ustavnu žalbu, citirajući članove 32 i 40 Ustava (vidjeti stavove 16 i 17 u nastavku). Ona je navela da je, konkretno, osnov njene tužbe bilo dobijanje saglasnosti sinovca, jer bez iste ne bi mogla biti izdata dozvola za ekshumaciju, niti izvršen prenos posmrtnih ostataka. Stoga, ona nije imala drugi način da ostvari svoje pravo osim preko sudova. Odbacivanjem njene tužbe sudovi su prepustili njen predmet samovolji tužene strane. Činjenica da crnogorskim zakonodavstvom nisu regulisana sva sporna pitanja koja se odnose na sahranjivanje i prenos posmrtnih ostataka nije značila da ona nije imala pravo na prenos posmrtnih ostataka svog supruga. Samim tim smatrala je da je lišena prava na pravično suđenje, te prava na porodični život u širem smislu. Ona se takođe pozvala na odluku Vrhovnog suda iz 1994. godine (vidjeti stav 10 gore). Dalje je navela da su regionalni sudovi, poput Opštinskog suda u Zagrebu i Županijskog suda u Zagrebu, odlučivali o tužbama koje se odnose na ekshumaciju i prenos posmrtnih ostataka iz jednog grobnog mjesta u drugo.
  5. Dana 14. februara 2017. godine Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu podnositeljke predstavke. Smatrao je, na osnovu člana 32 Ustava, da obrazloženje redovnih sudova nije bilo proizvoljno, te da je podnositeljka predstavke trebalo da pokrene postupke pred relevantnim upravnim organom. Takođe, podnositeljka predstavke nije dostavila kao dokaz odluku Vrhovnog suda iz 1994.godine. S obzirom na to da Vrhovni sud čuva spise predmeta pet godina, nakon kojeg perioda se uništavaju, predmet na koji se pozvala je vjerovatno takođe bio uništen. Štaviše, praksa sudova iz regiona je bila irelevantna. U vezi člana 40 Ustava, ovaj sud je utvrdio da se podnositeljka predstavke samo pozvala na isti, „bez navođenja ustavno prihvatljivih razloga za utvrđivanje kršenja u tom pogledu“, pa je stoga utvrđeno da je žalba očigledno neosnovana. Ta odluka je dostavljena podnositeljki predstavke 19. maja 2017. godine.
  6. Dana 20. avgusta 2019. godine Javno komunalno preduzeće „Komunalno Nikšić“ obavijestilo je podnositeljku predstavke da ekshumacija i prenos posmrtnih ostataka nisu dozvoljeni bez saglasnosti vlasnika grobne parcele koja je u pitanju i dozvole lokalne sanitarne inspekcije.
  7. Dana 21. avgusta 2019. godine sanitarna inspekcija je dopisom obavijestila podnositeljku predstavke da je sanitarni inspektor nadležan za izdavanje dozvola za ekshumaciju. Relevantnim propisima nije utvrđeno da li je u takvim predmetima bila potrebna ili nije saglasnost vlasnika predmetne grobne parcele; bez obzira na to, sanitarna inspekcija utvrđuje da li je bilo kakvih sporova u tom pogledu. Ako takav spor postoji, stranke najprije dobiju instrukcije da riješe sporno pitanje, a tek potom da inspekciji podnesu zahtjev za ekshumaciju i prenos. U dopisu je dalje navedeno da inspekcija nije upućena u to ko je ovlašćen da rješava takve sporove, već je pretpostavila da su u tom smislu nadležni sudovi.

RELEVANTNI ZAKONSKI OKVIR I PRAKSA

A. Ustav Crne Gore iz 2007. godine (objavljen u Službenom listu Crne Gore – „Sl.CG“ - br. 01/07 i 038/13)

  1. Članom 32 se predviđa pravo na pravično i javno suđenje.
  2. Članom 40 se predviđa pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života.
  3. Članom 58 se jemči pravo na svojinu.

B. Zakon o parničnom postupku (objavljen u Službenom listu Republike Crne Gore – „Sl.RCG“ - br. 022/04, 028/05, i 076/06, i „Sl.CG“ br. 073/10, 047/15, 048/15, 051/17, 075/17, i 062/18)

  1. Članom 188 se predviđa da tužilac može u tužbi da traži da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava. Ovakva tužba može se podići kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava.
  2. Članom 276 stavovi 1 i 6 se predviđa da sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ukoliko, inter alia, ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje tužbe za utvrđenje.

C. Krivični zakonik Crne Gore (objavljen u „Sl.RCG“ br. 070/03, 013/04 i 047/06, i u „Sl.CG“ br. 040/08, 025/10, 073/10, 032/11, 064/11, 040/13, 056/13, 014/15, 042/15, 058/15, 044/17, i 049/18)

  1. Članovima 410 i 411 se predviđaju pojedinačno krivična djela uništavanja leša i groba.
  2. Članom 410 se predviđa da ko neovlašćeno iskopa, odnese, sakrije ili uništi leš, dio leša ili pepeo ili druge posmrtne ostatke mrtvog, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.
  3. Članom 411 se predviđa da ko neovlašćeno pokopa, razruši, ošteti ili grubo povrijedi grob ili drugo mjesto u kojem se umrli sahranjuje, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine. Istom kaznom kazniće se i ko neovlašćeno uništi, ošteti ili ukloni ili grubo povrijedi spomenik ili drugo spomen-obilježje umrlom licu. Članom 411a se predviđa da ko ošteti, uništi, neovlašćeno izmijeni, doradi, izmjesti, zamijeni ili ukloni spomenobilježje, ili podigne spomen-obilježje koje nije dozvoljeno, kazniće se zatvorom od jedne do tri godine.

D. Pravilnik o uslovima i načinu iskopavanja i prenosa umrlih lica (objavljen u Službenom listu Socijalističke Republike Crne Gore, br. 011/88)

  1. Članom 5 se predviđa da je opštinski organ uprave nadležan za poslove sanitarnog nadzora koji izdaje odobrenje i istim utvrđuje uslove za iskopavanje i prenos umrlog lica na teritoriji SFRJ. Članom 7 se predviđa da se iskopavanje i prenošenje umrlog lica, kao i opremanje i prenošenje umrlog lica koje nije bilo sahranjeno, radi sahrane preko granice, može vršiti samo  po prethodno pribavljenom odobrenju koje izdaje republički sanitarni inspektor u saglasnosti sa Republičkim sekretarijatom za unutrašnje poslove i sprovodnice koju izdaje opštinski organ uprave nadležan za poslove sanitarnog nadzora čiji je radnik odnosno drugo ovlašćeno lice prisustvovalo iskopavanju (opremanju) umrlog lica.

E. Zakon o svojinsko-pravnim odnosima (objavljen u „Sl.CG“ br. 019/09)

  1. Članom 6 se predviđa, inter alia, da je svako dužan da se uzdržava od povrede prava svojine drugog lica.

F. Relevantna domaća sudska praksa

  1. 26. Nepoznatog dana prije aprila 1995. godine, određeni prvostepeni sud je odbacio tužbu koju je podnijelo lice A. tražeći da lice B. ukloni posmrtne ostatke tetke lica B. iz određene grobnice. Sud je utvrdio da nije bio nadležan za odlučivanje o prenosu posmrtnih ostataka iz jednog grobnog mjesta u drugo. Ovu presudu je potvrdio drugostepeni sud. Dana 30. aprila 1995. godine Vrhovni sud (Rev.br.153/94) je potvrdio stanovište da je lokalna sanitarna inspekcija nadležna za izdavanje dozvola za uklanjanje posmrtnih ostataka, ali je utvrdio da je u spornom predmetu lice A. imalo pravo da koristi predmetno grobno mjesto, te da je to svojinsko-pravno pitanje na osnovu koga je ona mogla da zahtijeva sudsku zaštitu ukoliko smatra da su njena prava kao sukorisnika te grobne parcele bila povrijeđena. Drugim riječima, jedino je putem sudova bilo moguće regulisati upotrebu grobnog mjesta od strane njenih suvlasnika; tužilja je stoga bila ovlašćena da traži zaštitu tog prava pred sudovima.
  2. Dana 24. novembra 2014. godine prvostepeni sud u Nikšiću oglasio je krivim lice X. zbog uništavanja leša i izrekao mu uslovnu kaznu. Sud je utvrdio da je lice X. počeo da gradi kosturnicu bez dozvole na mjestu gdje je lice Y. već bilo sahranjeno. Kada je locirao posmrtne ostatke od lica Y., lice X. ih je ubacilo u plastičnu kesu, a potom ih je prebacilo u crkvu, za šta nije imalo dozvolu. Ovu odluku je potvrdio Viši sud u Podgorici 12. februara 2015. godine.
  3. Dana 26. novembra 2014. godine prvostepeni sud u Rožajama je oglasio krivim lice Z. zbog uništavanja groba jer je, bez dozvole, uklonilo spomen-obilježja sa groba lica S. Nepoznatog dana nakon toga, ta je odluka postala pravosnažna.
  4. Dana 11. novembra 2015. godine prvostepeni sud u Rožajama je presudio u korist tužilaca i naložio je da lice Z. vrati spomen-obilježje na grob lica S. u roku od petnaest dana. Istovremeno je sud odbio zahtjev koji su podnijeli tužioci u kojem se nalagalo da lice Z. ukloni posmrtne ostatke svoga oca iz groba lica S., s obzirom na to da je utvrđeno da otac lica Z. nije bio tu sahranjen. Ova odluka je potvrđena od strane Višeg suda u Bijelom Polju 21. decembra 2015. godine.
  5. U septembru i oktobru 2018. godine Uprava za inspekcijske poslove – odsjek za zdravstveno-sanitarnu inspekciju je donijela tri odluke kojima se dopušta ekshumacija, prenos i ponovno sahranjivanje posmrtnih ostataka tri lica iz Crne Gore. U nijednom od ovih predmeta nije postojao bilo kakav spor između uključenih stranki.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANA 8 KONVENCIJE

  1. Podnositeljka predstavke se žalila na osnovu člana 8 Konvencije da, uzimajući u obzir odbijanje sudova da donesu odluku u meritumu povodom njene tužbe, država se nezakonito umiješala u njen privatni i porodični život u smislu člana 8, u kojem se navodi kao što slijedi:

„1.  Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti neće se miješati u vršenje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

A. Podnesci stranaka

1. Vlada

  1. Vlada je navela da podnositeljka predstavke nije iscrpila sve djelotvorne domaće pravne ljekove. Naime, ona nikada nije podnijela zahtjev za ekshumaciju i prenos posmrtnih ostataka njenog supruga sanitarnoj inspekciji ili relevantnom opštinskom pogrebnom preduzeću, koje je bilo odgovorno za sprovođenje ekshumacije i prenosa posmrtnih ostataka.
  2. Vlada je priznala da je takođe bila potrebna saglasnost vlasnika grobnog mjesta iz koje se ekshumacija treba sprovesti. Zaista, propisi koje je inspekcija primjenjivala u ovom pogledu nisu regulisali slučajeve u kojima nije bila data takva saglasnost; niti je Vlada uspjela da identifikuje takve predmete među prethodnim odlukama inspekcije, s obzirom da je ovo bio veoma specifičan predmet. Međutim, čak i da je podnositeljka predstavke sumnjala u djelotvornost određenog pravnog lijeka, svakako je bila u obavezi da ga iskoristi, kako bi time omogućila sanitarnoj inspekciji da ispita sve aspekte njenog predmeta u meritumu, nakon čega bi bila u mogućnosti da uloži žalbu Ministarstvu zdravlja, a potom da pokrene upravni postupak pred Upravnim sudom. U svakom slučaju, čak i da je sinovac dao svoju saglasnost, ekshumacija ne bi mogla biti izvršena bez prethodno odgovarajuće bezbjednosne procjene inspekcije.
  3. Vlada je smatrala da je predstavka bila takođe prirode „četvrtog stepena“, s obzirom na to da nije zadatak Suda da se bavi stanovištima domaćih sudova koja se odnose na činjenice i tumačenje i primjenu domaćeg zakonodavstva.
  4. Vlada je nadalje tvrdila da ne postoji sudska praksa koja se odnosi na član 8, a kojom se zahtijeva od države da osigura identifikaciju, ekshumaciju ili sahranjivanje posmrtnih ostataka na zahtjev porodice. Jasno je da je postojao sukob privatnih interesa u spornom predmetu, a ono što je takođe trebalo da se uzme u obzir su bili interesi tužene strane – odnosno sinovca supruga podnositeljke predstavke.
  5. Iako je podnositeljka predstavke tvrdila da je njen suprug želio da bude sahranjen u BIH, ona nije dostavila bilo kakav dokaz u tom pogledu. Prema navodima njegovog sinovca, suprug podnositeljke predstavke je bio sahranjen u Crnoj Gori u skladu sa njegovom posljednjom željom i zajedno sa članovima njegove uže porodice, čiji posmrtni ostaci su sada zajedno pomiješani. Uz to, podnositeljka predstavke je tvrdila da njen suprug nije bio sahranjen u BIH iz razloga što je rat bio u toku u vrijeme njegove smrti. Međutim, taj rat je okončan krajem 1995.godine, a podnositeljka predstavke je tražila saglasnost sinovca za ekshumaciju tek u junu 2014. godine – gotovo dvadeset godina kasnije.
  6. Odluka koju je donio Viši sud u Bijelom Polju, na koju se podnositeljka predstavke pozivala, razlikovala se od konkretnog predmeta. Najprije, u tom predmetu posmrtni ostaci nisu bili sahranjeni u grobnici čiji su vlasnici bili tužioci. Drugo, predmetna tužba je imala za cilj da obaveže tuženu stranu da ukloni posmrtne ostatke svog oca, a ne da ustanovi da oni imaju pravo da izvrše ekshumaciju posmrtnih ostataka jednog lica iz groba nekog drugog lica.
  7. Vlada je zaključila da, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, od relevantnih organa vlasti nije se očekivalo da preduzmu mjere prenosa posmrtnih ostataka supruga podnositeljke predstavke. Sudovi su razmotrili činjenice ovog predmeta i nakon ocjene sadržaja tužbe, odlučili su da je odbace. Iako je prepoznat značaj emocija i specifičnost situacije, Vlada je navela da su u pogledu konkretnog predmeta domaći sudovi postupali u skladu sa propisima koji su na snazi.

2. Podnositeljka predstavke

  1. Podnositeljka predstavke je navela da se podnošenje zahtjeva upravnom organu ne može smatrati djelotvornim domaćim pravnim lijekom, s obzirom na to da je bilo nemoguće da se dobije odluka o ekshumaciji ili da se takva odluka primijeni u slučaju postojanja bilo kakvog spora u tom pogledu. Iako dobijanje saglasnosti nije propisano građanskim zakonodavstvom kao uslov za ekshumaciju, postupanje bez takve saglasnosti se smatra krivičnim djelom. Čak se odredbama kojima se uređuju svojinsko-pravni odnosi zabranjuje kršenje svojinskih prava drugih lica. Podnositeljka predstavke je navela da je bilo nejasno koji drugi pravni lijek je mogla iskoristiti, s obzirom da – po priznanju Vlade – bilo kakav drugi pravni lijek nije bio definisan niti propisan domaćim zakonodavstvom. U konkretnom predmetu nije postojao posebni postupak putem koga bi podnositeljka predstavke mogla da dobije saglasnost da otvori nečiji tuđi grob, osim putem sudskih postupaka.
  2. Vladini navodi da postupci za ekshumaciju nisu bili regulisani ni zakonski ni kroz upravnu praksu odražavaju nesigurnost i nepredvidivost relevantnog domaćeg prava i njegove nemogućnosti da obezbijedi adekvatnu zaštitu protiv arbitrarnosti, u suprotnosti sa zahtjevom zakonitosti člana 8.
  3. Vladine tvrdnje da je postojao sukob interesa privatnih lica i da su okolnosti predmeta upućivale da je suprug podnositeljke predstavke bio sahranjen u skladu s njegovom posljednjom željom, domaći sudovi su trebali ispitati u meritumu nakon saslušanja parničnih stranaka i sprovođenja dokaza.
  4. Podnositeljka predstavke je takođe tvrdila da iz odluke Višeg suda u Bijelom Polju i odluke Vrhovnog suda iz 1994. godine proizilazi da su redovni sudovi nadležni za meritorno odlučivanje o sličnim zahtjevima. Konkretno, odlukom Vrhovnog suda iz 1994. godine se upućuje da je pravo na upotrebu grobne parcele bilo svojinsko-pravne prirode, čija se zaštita ostvaruje pred sudovima. Podnositeljka predstavke nije dostavila predmetnu odluku sudovima, s obzirom na to da je pretpostavila da će je oni imati, naročito ako se uzme u obzir da je ta odluka objavljena na internetu. Takođe, sudovi iz regiona su već u pogledu sličnih predmeta odlučivali u meritumu.

B. Prihvatljivost

  1. Sud ponavlja da se na osnovu člana 35 stav 1 može baviti predmetom tek nakon što su iscrpljeni svi domaći pravni ljekovi. Podnosioci predstavke treba da pruže domaćim organima vlasti mogućnost, koja je u principu namijenjena stranama Ugovornicama, da spriječe ili isprave navodne povrede koje su im stavljene na teret. Ovo pravilo se zasniva na pretpostavci da postoji djelotvoran pravni lijek dostupan u domaćem sistemu u pogledu navodne povrede. Jedini pravni ljekovi koji treba da budu iscrpljeni na osnovu člana 35 stav 1 su oni koji se odnose na navodnu povredu, i koji su dostupni i dovoljni. Postojanje takvih ljekova mora biti dovoljno sigurno, ne samo u teoriji već i u praksi, i ukoliko nije tako ono nemaju potrebnu dostupnost i djelotvornost: pa je na tuženoj državi da su ti razni uslovi ispunjeni (vidjeti, među mnogim drugim citatima, Vučković i drugi protiv Srbije (preliminarni prigovor) [VV], br. 17153/11 i 29 drugih, stav 69-77, 25. mart 2014. godine, i Parrillo protiv Italije [VV], br. 46470/11, stav 87, ECHR 2015. godine, uz dalje reference).
  2. Vraćajući se na konkretan predmet, Sud primjećuje da ne postoje pozitivni propisi kojima se eksplicitno utvrđuje procedura koja se primjenjuje u predmetima u kojima vlasnik grobnog mjesta iz kojeg ekshumacija treba da se izvrši nije dao saglasnost. Kada je u pitanju opšta praksa, relevantni upravni organ (sanitarna inspekcija) na koji Vlada upućuje, obavijestio je podnositeljku predstavke da je bio nadležan za izdavanje dozvola za ekshumaciju, ali da se nije bavio slučajevima kada je postojao bilo kakav spor u tom pogledu. Eksplicitno je naveo da su stranke u takvim slučajevima dobijale instrukcije da najprije riješe spor; međutim, rješavanje sporova nije bilo u nadležnosti upravnog organa koji je zadužen za izdavanje dozvola za ekshumaciju. Imajući u vidu ovu činjenicu, Sud smatra da postojanje pravnog lijeka, koji je istakla Vlada, nije bilo dovoljno sigurno ni u teoriji ni u praksi, pa je stoga nedostajala potrebna dostupnost i djelotvornost. Stoga je podnositeljka predstavke bila oslobođena obaveze korišćenja tog lijeka. Vladin prigovor u tom pogledu mora stoga biti odbijen.
  3. Sud primjećuje da ova žalba nije očigledno neosnovana ni neprihvatljiva po bilo kom drugom osnovu koji je naveden članom 35 Konvencije. Stoga, mora se proglasiti prihvatljivom.

C. Osnovanost

  1. Na početku, Sud je pozvan da odredi da li se žalba podnositeljke predstavke tiče prava koje potpada pod polje primjene člana 8 Konvencije. Počinje tako što podsjeća da su sadržaj termina „privatnog i porodičnog života“ široki pojmovi koji se ne mogu iscrpno definisati (vidjeti, Pretty protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br.2346/02, stav 61, ECHR 2002-III; Parrillo, gore citiran, stav 153; i Paradiso i Campanelli protiv Italije [VV], br.25358/12, stavovi 140-141, 24. januar 2017. godine).
  2. Važno je navesti da je Sud u svojoj sudskoj praksi postupao na osnovu toga da se, u principu, na koncept privatnog i porodičnog života, srodnici mogu pozivati u vezi sporova koji proističu u kontekstu grobnih mjesta i drugih dogovora o sahranjivanju preminulih članova porodice. Stoga, u Pannullo i Forte protiv Francuske (br. 37794/97, ECHR 2001-X), Sud je utvrdio da je zastojem u predaji tijela djeteta podnositeljki predstavke nakon istrage, povrijeđen član 8 Konvencije i u pogledu privatnog i pogledu porodičnog života. Štaviše, u predmetu Znamenskaya protiv Rusije (br.77785/01, od 2. juna 2005. godine), Sud je smatrao da je aspekat privatnog života člana 8 primjenljiv na pitanje da li je majka imala pravo da izmijeni porodično ime na nadgrobnom spomeniku svog mrtvorođenog djeteta. Konačno, sahranjivanje mrtvorođenog djeteta u zajedničkoj grobnici bez konsultovanja ili obavještavanja majke, zajedno sa prevozom tijela običnim vozilom, predstavljalo je miješanje u poštovanje majčinog prava na privatni i porodični život koje nije imalo osnova u domaćem pravu (vidjeti  Hadri-Vionnet protiv Švajcarske, br. 55525/00, 14. februar 2008. godine).
  3. Međutim, u svojoj dosadašnjoj sudskoj praksi, Sud nije zauzeo eksplicitan stav u vezi toga da li zahtjev za ekshumaciju posmrtnih ostataka srodnika za prenos na novo mjesto počinka potpada pod član 8 Konvencije. U predmetu Elli Poluhas Dödsbo protiv Švedske (br. 61564/00, stav 23, ECHR 2006-I) Sud je postupao sa „pretpostavkom” da je odbijanje dozvole za prenos urne na novo mjesto počinka predstavljalo miješanje u privatni život udovice. Uzimajući u obzir širok opseg pojmova „privatnog i porodičnog života”, protumačenih u kontekstu člana 8 Konvencije i temeljnih principa koji se mogu izdvojiti iz gore citirane sudske prakse (vidjeti stav 47 gore), Sud sada utvrđuje da zahtjev koji je podnio blizak srodnik, poput onog koji je podnijela podnositeljka predstavke u konkretnom predmetu, za ekshumaciju ostataka preminulog člana porodice radi prenosa na novo mjesto počinka treba da u načelu bude ispitan u okviru oba aspekta ove odredbe Konvencije. Međutim, Sud želi da razjasni da će priroda i obim ovog prava, kao i opseg obaveza države iz Konvencije u predmetima ovog tipa, zavisiti od konkretnih okolnosti i navedenih činjenica.
  4. U konkretnom predmetu, Sud podsjeća da je svrha žalbe podnositeljke predstavke pred ovim Sudom usmjerena na odbijanje nacionalnih sudova da odlučuju o njenoj tužbi u meritumu. Njena tužba, kako je podnijeta prvostepenom sudu (vidjeti stav 6 gore), sastojala se od toga da je ona pozvala domaći sud da utvrdi da je imala pravo da izvrši ekshumaciju posmrtnih ostataka njenog supruga i da ih prenese u grobnicu u BIH. Tuženi u ovim građanskim postupcima je bio sinovac njenog supruga. Prvostepeni sud je odbacio njenu tužbu, koju presudu je po žalbi potvrdio Viši sud u Podgorici (vidjeti stav 11 gore). Štaviše, njenu ustavnu žalbu je odbio Ustavni sud 14. februara 2017. godine (vidjeti stav 13 gore). 
  5. U svijetlu gore navedenog, a suprotno predmetu Elli Poluhas Dödsbo (gore citiran), suština žalbe podnositeljke predstavke je usmjerena na nedostatak materijalnog ispitivanja njene tužbe od strane nacionalnih sudova u građanskom postupku protiv treće strane. Stoga, ovaj predmet se tiče pitanja pozitivnih obaveza države u sferi odnosa između pojedinaca i prvenstveno je potrebno da Sud ispita da li je  postojao odgovarajući pravni okvir koji reguliše predmetnu situaciju i procijeni postupanje domaćih organa vlasti u tom pogledu (vidjeti Bărbulescu protiv Rumunije [VV], br. 61496/08, stav 115, 5. septembar 2017. godine (izvodi)).
  6. U tom smislu, Sud podsjeća na svoju dosljednu sudsku praksu u onom smislu da iako državne obaveze mogu da uključuju usvajanje mjera koje imaju za cilj obezbjeđivanje poštovanja privatnog ili porodičnog života, izbor primijenjenih sredstava za obezbjeđenje usaglašenosti sa članom 8 Konvencije u sferi međusobnih odnosa pojedinaca je u principu pitanje koje potpada pod polje slobodne procjene strana Ugovornica, bez obzira da li su obaveze države pozitivne ili negativne. Postoje različiti načini obezbjeđenja poštovanja privatnog života i priroda obaveze države će zavisiti od konkretnog aspekta privatnog ili porodičnog života koji su predmet ispitivanja. Iako granice između pozitivnih i negativnih obaveza države u smislu ove odredbe nisu podložne za preciznu definiciju, primjenljivi principi su, bez obzira na to, slični. U oba konteksta treba uzeti u obzir pravičnu ravnotežu koja se mora uspostaviti između konkurentskih interesa pojedinca i zajednice u cjelini; i u oba konteksta država uživa određeno polje slobodne procjene (vidjeti Bărbulescu, gore citiran, stav 113). Širina ovog polja varira i zavisi od brojnih činilaca, uključujući prirodu predmetnog konvencijskog prava, njegovu važnost za pojedinca, prirodu miješanja i cilja kojem se miješanjem teži (vidjeti i Marper protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 30562/04 i 30566/04, stav 101102, ECHR 2008).
  7. Sud je već utvrdio, u predmetu u kome su domaći nadležni organi odbili da dozvole podnositeljki predstavke ekshumaciju i prenos urne njenog supruga, da je ta procjena obuhvatila odmjeravanje interesa pojedinca u ostvarivanju prava na prenos iz grobnog mjesta naspram uloge društva u obezbjeđivanju svetosti groba. Prema stanovištu Suda, ovo je naročito važno i osjetljivo pitanje zbog čega državama treba pružiti široko polje slobodne procjene (vidjeti Elli Poluhas Dödsbo, gore citiran, stav 25).
  8. Sud primjećuje da je podnositeljka predstavke u konkretnom predmetu željela da izvrši ekshumaciju i prenos posmrtnih ostataka svoga supruga, ali su isti bili sahranjeni u grobnici njegovog sinovca zajedno sa posmrtnim ostacima ostalih članova porodice i posmrtni ostaci svih članova u grobnoj parceli su bili pomiješani. Iako se domaćim zakonodavstvom ne predviđa eksplicitno da je bila potrebna saglasnost sinovca za sprovođenje ekshumacije, u suštini je to bio slučaj. Naime, i pogrebno preduzeće i relevantna sanitarna inspekcija su potvrdili, inter alia, da je u praksi neophodna saglasnost vlasnika grobne parcele (vidjeti stavove 14-15 gore). U odsustvu takve saglasnosti, ne može se izdati bilo kakva dozvola niti se može izvršiti ekshumacija. Nadalje, iskopavanje grobnica i leševa bez dozvole predstavlja krivično djelo (vidjeti stavove 21-23 iznad). Interes podnositeljke predstavke u procesu ekshumacije i prenosa posmrtnih ostataka njenog supruga se stoga mora odmjeriti ne samo u odnosu na ulogu društva u obezbjeđivanju svetosti grobnih mjesta, već i u odnosu na prava koja pripadaju sinovcu njenog supruga.
  9. U predmetu Elli Poluhas Dödsbo (gore citiran, stav 28) Sud je utvrdio da su domaći organi postupali u skladu sa širokim poljem slobodne procjene koje im je dodijeljeno u takvim pitanjima, s obzirom da su razmotrili sve relevantne okolnosti i da su ih pažljivo odmjerili jedan naspram drugog, pružajući relevantne i dovoljne razloge za svoju odluku. Kada je u pitanju konkretan predmet, osim razmatranja da li su, sa praktičnog stanovišta, ekshumacija i uklanjanje posmrtnih ostataka bili mogući i/ili laki i da li su postojali bilo kakvi interesi od značaja za javno zdravlje, postoji niz drugih pitanja koja zahtijevaju pojašnjenje. Konkretno, nije razjašnjeno da li je suprug podnositeljke predstavke živio u BIH i da li je vlasnik grobnice bila samo podnositeljka predstavke ili su je oni zajedno sagradili da bi oboje bili tu sahranjeni jednog dana. Takođe izgleda da je postojao spor u pogledu toga da li je suprug podnositeljke predstavke bio sahranjen u Crnoj Gori u skladu sa svojom sopstvenom željom ili nije. Nije pojašnjeno ni to da li postoji išta što sprječava podnositeljku predstavke da mjesto njenog konačnog počinka bude u istom grobnom mjestu u kome je sahranjen suprug, u slučaju da se proces ekshumacije ne izvrši.
  10. S obzirom na to da se ovaj predmet tiče pozitivnih obaveza države da uspostavi ravnotežu među suprostavljenim interesima pojedinaca (vidjeti stav 50 gore), Sud treba da ispita da li je tužena država uspostavila odgovarajući pravni okvir u cilju odmjeravanja suprostavljenih interesa, te da li je identifikovala i na adekvatan način uravnotežila takve interese u konkretnom predmetu.
  11. Kada je u pitanju odgovarajući pravni okvir Sud najprije uočava da se domaćim zakonodavstvom naizgled ne uređuju situacije poput ove iz konkretnog predmeta – tj. da se njime ne obezbjeđuje mehanizam kojim bi se preispitala srazmjernost ograničenja relevantnih prava podnositeljke predstavke iz člana 8 (vidjeti Solska i Rybicka protiv Poljske, br. 30491/17 i 31083/17, stav 126 in fine, 20. septembar 2018. godine). Naime, niti Pravilnik o uslovima i načinu iskopavanja i prenosa umrlih lica iz 1988. godine (vidjeti stav 24 gore), niti bilo koji drugi zakonski propis ne definišu materijalne standarde za rješavanje sporova između članova porodice u pogledu ekshumacije, ili mjesta konačnog počinka posmrtnih ostataka preminulog rođaka. Pored toga, organ koji je zadužen za rješavanje takvih sporova nije definisan. Konkretno, domaći sudovi su zauzeli stav da je potrebno da podnositeljka predstavke podnese zahtjev upravnom organu, koji zauzvrat nije mogao da obradi bilo koji takav zahtjev u odsustvu saglasnosti treće strane (tj. sinovca njenog pokojnog supruga). Kao što je već uočeno, upravni organi, se u suštini ne bave takvim pitanjima. U slučaju postojanja spora, upravni organi daju instrukcije strankama da najprije riješe sporno pitanje, pa tek onda da podnesu zahtjev za ekshumaciju. Takvom postupku, prema viđenju Suda, očigledno nedostaje mogućnost odmjeravanja suprostavljenih interesa. Takvi interesi bi možda mogli da se balansiraju na adekvatan način u građanskom raspravnom postupku koji je podnositeljka predstavke zapravo i pokrenula.
  12. Građanski sudovi, međutim, nisu uspjeli da prepoznaju bilo kakav pravni interes podnositeljke predstavke utvrđujući da podnositeljka predstavke nije imala „imovinske, statusne ili bilo koje druge interese u svojoj tužbi“, koje je stanovište potvrđeno u kasnijim fazama postupaka. Stoga, u odlučivanju o tužbi podnositeljke predstavke domaći sudovi su propustili da prepoznaju postojanja njenih prava u smislu člana 8 i, nakon toga, na pravilan način odmjere njena prava u odnosu na suprostavljeni interes sinovca njenog supruga.
  13. U smislu gore navedenog, Sud utvrđuje da je došlo do povrede člana 8 Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANA 6 KONVENCIJE

  1. Podnositeljka predstavke se takođe žalila na osnovu člana 6 da joj je odbijanjem domaćih sudova da ispitaju njenu tužbu u meritumu uskraćeno pravo na pristup sudu. Relevantni dio člana 6 glasi kao što slijedi:

„Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama … ima pravo na … pravičnu … raspravu … pred … sudom.”

  1. Vlada je osporila ovu žalbu.
  2. S obzirom na to da je žalba podnositeljke predstavke u kontekstu člana 6 već bila ispitana u svijetlu člana 8, i imajući u vidu njegova nalazišta u vezi s tim, Sud proglašava žalbu u vezi člana 6 prihvatljivom, ali smatra da nema potrebe da se zasebno ispituje u meritumu.

III. DRUGE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

  1. U konačnom, podnositeljka predstavke se žalila u svom izjašnjenju od 13. septembra 2019. godine po prvi put da je odbacivanjem tužbe od strane domaćih sudova došlo do povrede njenih prava iz članova 9 i 13 Konvencije.
  2. Vlada je osporila ove žalbe kao neosnovane i navela da ih, pod bilo kojim okolnostima, nije odgovarajuće razmatrati u kontekstu ove predstavke.
  3. Sud primjećuje da ove žalbe nisu bile uključene u inicijalnu predstavku, već da su iznijete u izjašnjenju podnositeljke predstavke od 13. septembra 2019. godine. Sud, shodno tome, smatra da nije potrebno da ovo razmatra u kontekstu ove predstavke (vidjeti Stanka Mirković i drugi protiv Crne Gore, br.33781/15 i 3 druge, stav 66, 7. mart 2017. godine, i tu citirani izvori).

IV. PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Članom 41 Konvencije se predviđa:

„Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovomice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.”

A. Šteta

  1. Podnositeljka predstavke je tražila 16.700,00 eura na ime nematerijalne štete.
  2. Vlada je osporila ovaj zahtjev kao neosnovan.
  3. Sud dodjeljuje podnositeljki predstavke iznos od 4.500,00 eura na ime nematerijalne štete, uvećano za bilo koje poreze koji se mogu naplatiti.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositeljka predstavke je takođe tražila 3.250,97 eura za troškove i izdatke koji su nastali pred domaćim sudovima i Sudom.
  2. Vlada je osporila ovaj zahtjev kao neosnovan.
  3. U skladu sa sudskom praksom Suda, podnositeljka predstavke ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u onoj mjeri u kojoj je dokazano da su oni nužno i stvarno nastali, te da su s obzirom na visinu razumni. U konkretnom predmetu, na osnovu dostavljene dokumentacije i gore navedenih kriterijuma, Sud smatra razumnim da joj dosudi cjelokupan traženi iznos kao naknadu za sve troškove, uvećano za bilo koje poreze koji se mogu naplatiti podnositeljki predstavke.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra da je primjereno da kamatna stopa bude zasnovana na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna poena.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD, JEDNOGLASNO,

  1. Proglašava predstavku prihvatljivom;

  2. Utvrđuje da je bilo povrede člana 8 Konvencije;

  3. Utvrđuje da nema potrebe da ispituje žalbu na osnovu člana 6 Konvencije;

  4. Utvrđuje

    (a) da tužena država treba da plati podnositeljki predstavke, u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti presude u skladu sa članom 44 stav 2 Konvencije, sljedeće iznose:

    1. 4.500,00 eura (četiri hiljade i pet stotina eura), uvećano za bilo koje poreze koji se mogu naplatiti, na ime nematerijalne štete;

    2. 3.250,97 eura (tri hiljade dvije stotine i pedeset eura i devedeset i sedam centi), uvećano za bilo koje poreze koji se mogu naplatiti podnositeljki predstavke, na ime troškova i izdataka;

   (b) da će se od dana isteka gore navedena tri mjeseca do dana isplate obračunavati obična kamata koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna poena;

  1. Odbija ostatak zahtjeva podnositeljke predstavke za pravičnim zadovoljenjem.

 

Sačinjeno na engleskom jeziku, u pisanoj formi, dana 9. juna 2020. godine, na osnovu Pravila 77 stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

Stanley Naismith                                       Robert Spano

registrar                                                     predsjednik

 

U skladu sa članom 45 stav 2 Konvencije i Pravilom 74 stav 2 Poslovnika Suda, izdvojeno mišljenje sudije Pavli, udruženo sa mišljenjem sudije Roosma je priloženo uz ovu presudu.

R.S.

S.H.N.

 ZAJEDNIČKO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE PAVLI, I SUDIJE ROOSMA

  1. U današnjoj presudi, Sud utvrđuje po prvi put jednoglasno, da zahtjev bliskog člana porodice za ekshumaciju posmrtnih ostataka srodnika i njihov prenos na drugo mjesto počinka potpada u okvire člana 8 Konvencije. Međutim, u presudi se s predostrožnošću navodi da će „priroda i obim ovog prava ... zavisiti od konkretnih okolnosti i navedenih činjenica“ (stav 48). Ovo pišem zasebno s obzirom da smatram da bi neka dodatna razmatranja bila adekvatna u cilju utvrđivanja ove nove prakse. 

  2. Obrazloženje presude počiva na proširivanju postojeće sudske prakse koja se tiče čvrsto utemeljenih prava članova porodice u kontekstu odlučivanja o grobnom mjestu i ostalim dogovorima o sahranjivanju nakon smrti srodnika (vidjeti stav 47 ove presude). Takvi su dogovori obično odraz jedne kulture, tradicije i religioznih ili filozofskih uvjerenja kao i posljednjih želja pokojnika. U tom smislu, ne smatra se kontroverznom činjenica da oni zaslužuju zaštitu u okviru aspekta i privatnog i porodičnog života iz člana 8. 

  3. Ekshumacija posmrtnih ostataka nakon proticanja određenog vremena od sahrane je, međutim, složenije pitanje i tipično je predmet strožije kontrole u domenu evropskog pravnog sistema. Od nacionalnih organa vlasti se često zahtijeva da odmjere suprostavljena razmatranja koja se obično ne javljaju automatski nakon smrti srodnika. Osnovni prinicip među ovima jeste potreba da se poštuje „spokoj mrtvih lica“ i da se spriječi ekshumacija u odsustvu nekog važnog razloga; neki nacionalni ili lokalni organi vlasti primjenjuju načelo minimalnog perioda počinka pokojnika, tokom kojeg postoji snažna pretpostavka protiv ekshumacije (npr. deset godina u Austriji, Njemačkoj i djelovima Italije).[1] Ovaj restriktivni princip je Sud brzo prepoznao u predmetu Elli Poluhas Dödsbo protiv Švedske (br. 61564/00, ECHR 2006-I) (vidjeti stav 52 presude). Razmatranja koja se zasnivaju na svetosti grobnih mjesta imaju dodatnu potporu u očiglednom interesu javnog zdravlja. Pored toga, postoji mogućnost razmatranja imovinskih interesa trećih lica u vezi sa grobnim mjestom ili suprostavljenih porodičnih zahtjeva u odnosu na želje preminulog. Stoga, izgleda da je teže govoriti o potpunom „pravu na ekshumaciju“ već prije o legitimnim interesima u kontekstu privatnog ili porodičnog života koji se mogu aktivirati u određenim izuzetnim okolnostima. Uopšteno gledano, smatram da države imaju pravo na široko polje slobodne procjene u uređivanju pitanja ekshumacije,  u poređenju sa prvobitnim dogovorima o sahranjivanju.

  4. Razlozi koji se generalno smatraju legitimnim za zahtijevanje ekshumacije uključuju, između ostalog, mogućnost srodnika da bolje čuvaju i odaju poštu na novoj lokaciji; tvrdnja da posljednje želje preminulog srodnika nisu bile ispoštovane; spajanje posmrtnih ostataka različitih članova porodice na jednom mjestu; ili privremena priroda prvobitnog mjesta sahranjivanja. Upravni ili sudski organ vlasti mora bez izuzetka dozvoliti proces ekshumacije. Međutim, čak i zahtjevi koji su zasnovani na navedenim motivima ne odobravaju se nužno po automatizmu, i mogu biti odbijeni kada se balansiraju u odnosu na druga razmatranja, kao što su „postojanost mjesta sahranjivanja“ ili želje drugih članova porodice.[2]

  5. Vraćajući se na osnovanost konkretnog predmeta, zahtjev podnositeljke predstavke za ekshumaciju i prenos posmrtnih ostataka njenog supruga u grobnicu u njenoj sopstvenoj zemlji potpada pod okvir člana 8 Konvencije u smislu prava na raspolaganje posmrtnim ostacima, kako je i navedeno u presudi. Njen zahtjev je prema njenoj tvrdnji motivisan posljednjim željama njenog supruga – činjenicu koju osporava sinovac njenog supruga – kao i njihovim prvobitnim planom da budu zajedno sahranjeni u porodičnoj grobnici u Bosni i Hercegovini. Kao preživjeli supružnik, njene preferencije imaju prvenstvo u odnosu na one drugih (daljih) članova porodice, ukoliko se ne dokaže da su suprotnosti sa posljednjom željom preminulog lica. Činjenica da je prvobitno sahranjivanje njenog supruga obavljeno u toku oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini takođe je veoma važna za razmatranje. Nacionalni organi vlasti treba da pažljivo sagledaju sve ove činioce.

  6. Nemam puno da dodam analizi iz presude o nedostacima zakonskog okvira tužene države i nedostatka adekvatnog odmjeravanja od strane nacionalnih sudova.  Ne može se isključiti činjenica da su, uprkos postojanju pravnih praznina, domaći sudovi mogli da se oslone na opšte principe građanskog i porodičnog prava u cilju prepoznavanja legitimnih interesa podnositeljke predstavke u domenu privatnog i porodičnog života i da su mogli da ih odmjere u odnosu na zahtjeve ostalih članova porodice ili bilo koje druge suprostavljene javne interese prepoznate u drugom stavu člana 8. Umjesto toga, prosto su zaključili da podnositeljka predstavke nije imala „svojinskih, statusnih ili bilo kojih drugih interesa” pri zahtijevanju prenosa posmrtnih ostataka svog supruga. Ovo je dovoljan osnov za utvrđivanje povrede člana 8 u konkretnom predmetu.

[1] U nekim zemljama ili lokalitetima praksa u pogledu ekshumacije je u određenoj mjeri fleksibilnija, ali ovo je prvenstveno zbog malobrojnosti grobnih parcela u velikim urbanim centrima.

[2] Vidjeti, na primjer, Cass. Civ. 1re, od 7. februara 2018. godine, br. 17-18298 (Francuski kasacioni sud); i Upravni Sud u Ansbahu (u Njemačkoj), od 3. avgusta 2016. godine, br. 4 K 882/16.

 

____________________________________________
Prevod presude preuzet sa https://sudovi.me/vrhs/sadrzaj/NQN9

 

SECOND SECTION

CASE OF DRAŠKOVIĆ v. MONTENEGRO

(Application no. 40597/17)

JUDGMENT

Art 8 • Respect for private and family life • Courts’ refusal to examine the merits of request to exhume remains of spouse for transfer to new resting place • Wide margin of appreciation afforded to States • Positive obligations requiring the putting in place of appropriate legal framework and the proper balancing of competing interests • Absence of substantive standards and domestic body for resolving disputes among family members regarding exhumation, or the final resting place, of the remains of a late relative • Domestic courts’ failure to properly balance applicant’s rights against competing interests of her husband’s nephew objecting to exhumation

STRASBOURG

9 June 2020

FINAL

09/09/2020

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Drašković v. MontenegroThe European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Robert Spano, President,
Marko Bošnjak,
Egidijus Kūris,
Ivana Jelić,
Arnfinn Bårdsen,
Darian Pavli,
Peeter Roosma, judges,
and Stanley Naismith, Section Registrar,

Having regard to:

the application against Montenegro lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a national of Bosnia and Herzegovina, Ms Dragica Drašković (“the applicant”), on 31 May 2017;

the decision to give notice of the application to the Montenegrin Government (“the Government”);

the parties observations;

the lack of any wish on the part of the Government of Bosnia and Herzegovina to intervene in the present case, after having been notified under Article 36 § 1 of the Convention and Rule 44 § 1 (a) of the Rules of Court of their right to do so;

Having deliberated in private on 5 May 2020,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

The present case concerns, primarily, the applicants rights under Article 8 of the Convention and her complaint under Article 6 of the Convention about the domestic courts refusal to consider on the merits her claim relating to the exhumation and transfer of her husbands remains from one grave to another. The applicant complained that the State had thus unlawfully interfered with her private and family life under Article 8.

THE FACTS

1.  The applicant was born in 1945 and lives in Trebinje, Bosnia and Herzegovina (BIH). She was represented by Mr Vujović, a lawyer practising in Podgorica, Montenegro.

2.  The Government were represented by their Agent, Ms V. Pavličić.

3.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

4.  On 13 January 1995 the applicants husband died in Belgrade, Serbia. The applicant submitted that owing to the ongoing armed conflict in BIH at the time it had not been possible for him to be buried in Trebinje, where they had lived and had a family burial plot (porodična grobnica). Instead, he was buried in a burial plot in Montenegro, owned by his nephew. In her observations she submitted that the burial plot in Trebinje was owned by her.

5.  On 1 June 2014 the applicant contacted her husbands nephew, seeking his consent for the exhumation of her husbands remains. On 6 June 2014 the nephew refused to give his consent.

6.  On 19 September 2014 the applicant instituted civil proceedings against her husbands nephew. She lodged a claim with the courts, asking for it to be established that she had the right to carry out an exhumation of her husbands remains and to transfer them to their burial plot in BIH. She proposed that the identification and separation of her husbands remains be carried out by court experts, at her expense.

7.  In his response to the applicants claim, the nephew submitted that the applicants husband – his uncle – had never lived in Trebinje, but had lived in Belgrade. He submitted, as evidence, a number of his uncles personal documents. He also maintained that his uncles last wish, as witnessed by his sister, had been that he be buried in Montenegro, close to the house of his birth. Furthermore, his uncles remains were not in a separate bag, but were at the bottom of the grave, mingled with the remains of other family members buried there. Notably, his uncles father had been buried there prior to his uncle, as well as – after his uncle – his uncles brother and sister-in-law (the nephews parents) and another relative (the nephews daughter). The nephew considered that it would be inhumane to sift through their remains and to act in contravention of his uncles last wish.

8.  On 2 February 2015 the Court of First Instance (Osnovni sud) in Herceg Novi rejected (odbacuje) the applicants claim:

“The court found that the applicant had no legal interest (pravni interes) in lodging such a claim, given that she did not have – nor could she have – any rights to the mortal remains, in the sense of property-related relationships (smislu svojinskih odnosa), regardless of whose remains were at stake, and nor could she have any rights arising from their place of burial, be they property-related or status-related or in any other sense.

... [T]he claim ... lacked grounds in the form of a right or legal relationship that the applicant could have on the basis of a possible decision in her favour.

...

As the claim is directed at establishing the right to exhume the mortal remains of her husband – from which right, as described, [the applicant] cannot have any legal benefit, and nor does any legal result depend on that right – it is clear that [the applicant] has no legal interest in [lodging] this claim.”

9.  The court referred to section 188, in conjunction with section 276(1)(6), of the Civil Procedure Act (see paragraphs 19-20 below).

10.  On 20 February 2015 the applicant appealed. She submitted that she had both a moral and a legal interest in having her husbands remains buried in theirs, and not somebody elses, burial plot. She asked the court to establish her right to carry out an exhumation without the consent of the graves owner, as she could not do so without that right. She also relied on a decision delivered by the Supreme Court of Montenegro in 1994 (Rev. br. 153/94), which had found that giving a ruling on the transfer of mortal remains from one grave to another was within the competence of the ordinary courts.

11.  On 20 April 2015 the High Court (Viši sud) in Podgorica upheld the first-instance decision, endorsing its reasoning. In addition, it held that the procedure for exhuming and transferring mortal remains was regulated by special Rules (Pravilnik) on the Conditions and Methods of Exhuming and Transferring Deceased Persons. In particular, the administrative body in charge of sanitary monitoring (nadležni organ uprave za poslove sanitarnog nadzora; “sanitary inspectorate”) issued special permits for exhumation and transfer, and established conditions in respect thereof, but acquiring such a permit required opening special proceedings.

12.  On 26 June 2015 the applicant lodged a constitutional appeal, citing Articles 32 and 40 of the Constitution (see paragraphs 16 and 17 below). She submitted, in particular, that the basis for her claim was to obtain the nephews consent, as without it no permission for exhumation could be issued or transfer carried out. She had therefore no other way to exercise her right except through the courts. By rejecting her claim the courts had left her subject to the will (samovolja) of the respondent party. The fact that the Montenegrin legislation did not regulate all issues relating to burials and the transfer of mortal remains did not mean that she had no right to transfer her husbands remains. She maintained that thereby she had been deprived of her right to fair trial, and the right to family life in a broader sense. She also referred to the Supreme Courts decision of 1994 (see paragraph 10 above). She furthermore submitted that the courts in the surrounding region, such as the Zagreb Municipality Court and the Zagreb County Court, had ruled on claims relating to the exhumation and transfer of mortal remains from one burial place to another.

13.  On 14 February 2017 the Constitutional Court dismissed the applicants constitutional appeal. It considered, under Article 32 of the Constitution, that the reasoning of the ordinary courts had not been arbitrary and that the applicant should have initiated proceedings before the relevant administrative body. The applicant had also failed to submit as evidence the Supreme Courts decision of 1994. As the Supreme Court only kept case files for five years, after which they were destroyed, the case that she had referred to had most probably been destroyed too. Moreover, the practice of the courts in the region was irrelevant. As regards Article 40 of the Constitution the court held that the applicant had only relied on it “without giving constitutionally acceptable reasons for finding a violation in that regard” and therefore found it manifestly ill-founded. That decision was served on the applicant on 19 May 2017.

14.  On 20 August 2019 the public utility company of the town of Nikšić (Javno komunalno preduzeće “Komunalno Nikšić) informed the applicant that the exhumation and transfer of mortal remains was not allowed without the consent of the owner of the burial plot in question and a permit from the local sanitary inspectorate.

15.  On 21 August 2019 the sanitary inspectorate informed the applicant by letter that the sanitary inspector was in charge of issuing exhumation and transfer permits. The relevant regulations did not stipulate whether in such cases the consent of the owner of the burial plot in question was necessary or not; nevertheless, the sanitary inspectorate verified whether there were any disputes in that regard. If there was such a dispute the parties were to be instructed first to resolve the issue in question, and only then to lodge a request for exhumation and transfer with the inspectorate. The letter furthermore stated that the inspectorate did not know who had authority to resolve disputes but assumed that it was the courts.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

  1. Constitution of Montenegro 2007 (Ustav Crne Gore; published in the Official Gazette of Montenegro - OGM - nos. 01/07 and 038/13)

16.  Article 32 provides the right to a fair trial.

17.  Article 40 provides the right to respect private and family life.

18.  Article 58 guarantees the right to property.

  1. Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku; published in the Official Gazette of the Republic of Montenegro - OG RM - nos. 022/04, 028/05, and 076/06, and OGM nos. 073/10, 047/15, 048/15, 051/17, 075/17, and 062/18)

19.  Section 188 provides that a claimant can request the courts only to establish the existence or non-existence of a certain right. Such a claim can be lodged when a claimant has a legal interest in the courts establishing the existence or non-existence of a certain right.

20.  Section 276(1)(6) provides that a court shall reject such a claim if, inter alia, the claimant has no legal interest in seeking declaratory relief (tužba za utvrđenje).

  1. Criminal Code of Montenegro (Krivični zakonik Crne Gore, published in the OG RM nos. 070/03, 013/04 and 047/06, and in OGM nos. 040/08, 025/10, 073/10, 032/11, 064/11, 040/13, 056/13, 014/15, 042/15, 058/15, 044/17, and 049/18)

21.  Articles 410 and 411 provide the criminal offences of violation of a cadaver and violation of a grave, respectively.

22.  Article 410 provides that whoever exhumes, takes away, hides or destroys a cadaver or a part thereof or ashes or other mortal remains, without authorisation (neovlašćeno), shall be fined or imprisoned for up to one year.

23.  Article 411 provides that whoever sifts through, demolishes, damages or grossly violates a grave, without authorisation, shall be fined or imprisoned for up to one year. The same penalty is provided for those who destroy, damage, remove or grossly violate a gravestone (spomenik) or another grave marking (spomen obilježje). Article 411a provides that whoever damages, destroys, alters without authorisation, amends, replaces or removes a grave marking, or places a grave marking that is not allowed, shall be sentenced to between one and three years in prison.

  1. Rules on Conditions for and Methods of Exhuming and Transferring Deceased Persons (Pravilnik o uslovima i načinu iskopavanja i prenosa umrlih lica – published in the Official Gazette of the Socialist Republic of Montenegro, no. 011/88)

24.  Section 5 provided that it was the municipal body in charge of sanitary monitoring that issued permission and determined conditions for the exhumation and transfer of a deceased person within the territory of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia. Section 7 provided that the exhumation and the transfer across the countrys border of a deceased person for burial could be undertaken only after obtaining (i) a permit issued by the national Sanitary Inspectorate, with the consent of the Ministry of Interior, and (ii) a transit permit (sprovodnica) issued by the municipal body in charge of sanitary monitoring, a representative of which had to be present at the exhumation.

  1. Property Act (Zakon o svojinsko-pravnim odnosima; published in OGM no. 019/09)

25.  Section 6 provides, inter alia, that everybody is obliged to refrain from breaching other peoples property rights.

  1. Relevant domestic case-law

26.  On an unspecified date before April 1995 an unspecified first-instance court rejected a claim lodged by A. seeking that B. remove the mortal remains of B.s aunt from a certain burial plot. The court held that it did not have authority to rule on the transfer of mortal remains from one grave to another. That judgment was upheld by a second-instance court. On 30 April 1995 the Supreme Court (Rev. br. 153/94) upheld the finding that the local sanitary inspectorate was in charge of issuing permits for the removal of mortal remains, but it held that in the case at issue A. had a right to use the burial plot in question, and that that was a property-related right on the basis of which she could seek a courts protection if she considered that her rights as a co-user of that burial plot had been breached. In other words, it was only through the courts that it was possible to regulate the use of a burial plot by its co-users; the claimant was thus authorised to seek the protection of that right before the courts.

27.  On 24 November 2014 the Court of First Instance in Nikšić found X guilty of violating a cadaver and gave him a suspended sentence. The court found that X had started to construct an ossuary (kosturnica) without permission at the place where Y had been buried. When he had located Ys mortal remains, X had put them into a plastic bag and had then placed them in a church, for which he had not been given permission. That decision was upheld by the High Court in Podgorica on 12 February 2015.

28.  On 26 November 2014 the Court of First Instance in Rožaje found Z guilty of violating a grave by removing, without permission, a grave marking from the grave of S. On an unspecified date thereafter that decision became final.

29.  On 11 November 2015 the Court of First Instance in Rožaje ruled in favour of the claimants and ordered Z to return the grave marking to S.s grave within fifteen days. At the same time the court dismissed a request lodged by the claimants for Z to be ordered to remove the mortal remains of his father from S.s grave, as it found that Zs father had not been buried there. That decision was upheld by the High Court in Bijelo Polje on 21 December 2015.

30.  In September and October 2018 the sanitary inspectorate (Uprava za inspekcijske poslove – odsjek za zdravstveno-sanitarnu inspekciju) issued three decisions allowing the exhumation, transfer and fresh burial of the mortal remains of three persons within Montenegro. In none of those cases was there any relevant dispute among the parties involved.

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

31.  The applicant complained under Article 8 of the Convention that, given the courts refusal to rule on her claim on the merits, the State had unlawfully interfered with her private and family life under Article 8, which reads as follows:

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

  1. Submissions by the parties
    1. The Government

32.  The Government submitted that the applicant had failed to exhaust all effective domestic remedies. Notably, she had never lodged a request for the exhumation and transfer of her husbands remains with the sanitary inspectorate or with the relevant municipal burial company, which was responsible for carrying out exhumations and transfers.

33.  The Government acknowledged that the consent of the owner of a burial plot from which the exhumation was to be carried out was also necessary. Indeed, the regulations followed by the inspectorate in this regard did not cover cases in which no such consent was given; nor had the Government managed to identify such cases among the inspectorates previous decisions, given that this was a very specific case. However, even if the applicant had doubted the effectiveness of a certain remedy she had nevertheless been obliged to attempt to make use of it, as in so doing she would have enabled the sanitary inspectorate to examine all the aspects of her case on the merits, after which she could have lodged an appeal with the Ministry of Health and then initiated administrative proceedings before the Administrative Court. In any event, even if the nephew had given his consent, the exhumation could not have been undertaken without an adequate prior safety assessment by the inspectorate.

34.  The Government maintained that the application was also of a fourth-instance nature, as it was not the Courts task to deal with findings of the national courts relating to the facts and to the interpretation and implementation of national legislation.

35.  They furthermore averred that no case-law relating to Article 8 required the State to ensure the identification, exhumation or burial of mortal remains at a familys request. Clearly there was a conflict of private interests in the case at issue, and what needed to be taken into account was also the interests of the respondent party – that is to say the nephew of the applicants husband.

36.  Even though the applicant claimed that her husband had wished to be buried in BIH, she had failed to submit any evidence in that regard. According to his nephew the applicants husband had been buried in Montenegro pursuant to his own last wish and together with his close family members, whose mortal remains were now all mixed together. In addition, the applicant claimed that her husband had not been buried in BIH owing to the fact that a war had been taking place there at the time of his death. However, that war had ended by the end of 1995, whereas the applicant had sought the nephews consent for exhumation only in June 2014 – almost twenty years later.

37.  The decision issued by the High Court in Bijelo Polje, to which the applicant had referred, differed from the present case. Firstly, in that case the remains had not been buried in a tomb owned by the claimants. And, secondly, the claim in question had been aimed at obliging the respondent party to remove the remains of his father, and not to establish that they had the right to exhume one persons mortal remains from another persons grave.

38.  The Government concluded that given the circumstances of the present case the relevant bodies had not been required to undertake measures to transfer the mortal remains of the applicants husband. The courts had considered the facts of the case and, after assessing the content of the claim, had decided to reject it. While they acknowledged the emotions involved and the specifics of the situation, the Government submitted that in respect of the instant case the domestic courts had acted in accordance with the regulations in force.

  1. The applicant

39.  The applicant submitted that lodging a request with an administrative body could not be considered to constitute an effective domestic remedy, as it was impossible to obtain a decision on exhumation or to implement such a decision if there was any dispute in that regard. While obtaining consent was not stipulated by civil legislation as a condition for exhumation, acting without such consent was a criminal offence. Even property-related provisions forbade breaching other persons property rights. The applicant submitted that it was unclear what other legal remedy she could have made use of, given that – as acknowledged by the Government – no other remedy was defined and provided by the relevant legislation, In the present case there was no special procedure by which the applicant could have obtained consent to open somebody elses grave, except through court proceedings.

40.  The Governments submission that exhumation procedures were neither statutorily nor administratively regulated reflected the uncertainty and unforeseeability of the relevant domestic law and its inability to provide adequate protection against arbitrariness, contrary to the lawfulness requirement of Article 8.

41.  The Governments submissions that there was a conflict of private persons interests and that the circumstances of the case indicated that the applicants husband had been buried in accordance with his last wish was something that the courts should have examined on the merits after hearing the parties to the proceedings and examining the evidence.

42.  The applicant also maintained that it followed from the Bijelo Polje High Court decision and the Supreme Court decision of 1994 that the courts were in charge of ruling on the merits of similar requests. In particular, the Supreme Courts decision of 1994 indicated that the right to use a burial plot was of a property-related character, the protection of which was enforced before the courts. The applicant had not submitted that decision to the courts as she had assumed that they would have it, especially as it had been published on the Internet. Also, the courts from the region already in respect of similar cases had ruled on the merits.

  1. Admissibility

43.  The Court reiterates that under Article 35 § 1 it may only deal with a matter after all domestic remedies have been exhausted. Applicants must have provided the domestic authorities with the opportunity, in principle intended to be afforded to Contracting States, of preventing or putting right the violations alleged against them. That rule is based on the assumption that there is an effective remedy available in the domestic system in respect of the alleged breach. The only remedies which Article 35 § 1 requires to be exhausted are those that relate to the breach alleged and are available and sufficient. The existence of such remedies must be sufficiently certain, not only in theory but also in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness: it falls to the respondent State to establish that these conditions are satisfied (see, among many other authorities, Vučković and Others v. Serbia (preliminary objection) [GC], nos. 17153/11 and 29 others, § 69-77, 25 March 2014, and Parrillo v. Italy [GC], no. 46470/11, § 87, ECHR 2015, with further references).

44.  Turning to the present case, the Court notes that there are no positive regulations explicitly setting out procedures to be followed in cases where no consent has been given by the owner of the burial plot from which the exhumation is to be carried out. As regards general practice, the relevant administrative body (the sanitary inspectorate), to which the Government referred, informed the applicant that it was in charge of issuing permits for exhumations but that it did not deal with cases when there was any dispute in that regard. It explicitly stated that the parties in such cases were instructed first to resolve the dispute; however, resolving disputes did not fall within the authority of the administrative body in charge of issuing permits for exhumation. In view of that fact, the Court considers that the existence of the legal remedy advanced by the Government was not sufficiently certain either in theory or in practice, and thus lacked the requisite accessibility and effectiveness. Therefore, the applicant was absolved from having to make use of it. The Governments objection in that regard must therefore be dismissed.

45.  The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits

46.  At the outset, the Court is called upon to determine whether the applicants complaint concerns a right that falls under the scope of application of Article 8 of the Convention. It begins by reiterating that the concepts of “private and family life” are broad terms not susceptible to exhaustive definition (see Pretty v. the United Kingdom, no. 2346/02, § 61, ECHR 2002III; Parrillo, cited above, § 153; and Paradiso and Campanelli v. Italy [GC], no. 25358/12, §§ 140-141, 24 January 2017).

47.  Importantly, the Court has in its case-law proceeded on the basis that private and family life may, in principle, be invoked by relatives in relation to disputes that arise regarding burials and other funeral arrangements of deceased family members. Thus, in Pannullo and Forte v. France (no. 37794/97, ECHR 2001X), the Court held that the delay in releasing the body of the applicants child for a funeral after an investigation infringed Article 8 of the Convention in both its private and family life aspects. Moreover, in the case of Znamenskaya v. Russia (no. 77785/01, 2 June 2005), the Court considered the private life aspect of Article 8 to be applicable to the question of whether a mother had the right to change the family name on the tombstone of her stillborn child. Finally, the burial of a still-born baby in a common grave without consulting or informing the mother, together with the transport of the body in an ordinary van, constituted an interference with the mothers respect for private and family life which had no domestic legal basis (see Hadri-Vionnet v. Switzerland, no. 55525/00, 14 February 2008).

48.  However, in its case-law to date, the Court has not taken an explicit position on whether a request to exhume remains of a relative for transfer to a new resting place falls under Article 8 of the Convention. In the case of Elli Poluhas Dödsbo v. Sweden (no. 61564/00, § 23, ECHR 2006I) it proceeded on the “assumption” that the refusal to allow the removal of a burial urn to a new resting place was an interference with the widows private life. Taking account of the broad scope of the concepts of “private and family life”, as interpreted within the context of Article 8 of the Convention, and the core principles that can be distilled from the case-law cited above (see paragraph 47 above), the Court now finds that a request by a close family relative, like the applicant in the present case, to exhume the remains of a deceased family member for transfer to a new resting place falls in principle to be examined under both aspects of this provision of the Convention. However, the Court makes clear that the nature and scope of this right, and the extent of the States obligations under the Convention in cases of this type, will depend on the particular circumstances and the facts adduced.

49.  In the present case, the Court recalls that the scope of the applicants complaint before this Court is directed at the national courts refusal to rule on her claim on the merits. Her claim, as presented before the Court of First Instance (see paragraph 6 above), consisted of her inviting the national court to establish that she had a right to carry out an exhumation of her husbands remains and to transfer them to the burial plot in BIH. The defendant in those civil proceedings was her husbands nephew. The Court of First Instance rejected her claim, a judgment which was confirmed on appeal to the High Court in Podgorica (see paragraph 11 above). Moreover, her constitutional appeal was dismissed by the Constitutional Court on 14 February 2017 (see paragraph 13 above).

50.  In the light of the above, and contrary to the case of Elli Poluhas Dödsbo (cited above), the substance of the applicants complaint is directed at the lack of a substantive examination by the national courts of her claim in civil proceedings against a third party. Therefore, the present case concerns an issue of the States positive obligations in the sphere of relations between individuals and requires primarily an examination by the Court of whether an appropriate legal framework to regulate the situation at issue was in place and the Courts assessment of the conduct of the domestic authorities in that respect (see Bărbulescu v. Romania [GC], no. 61496/08, § 115, 5 September 2017 (extracts)).

51.  In this regard, the Court recalls its consistent case-law to the effect that while the States obligations may involve the adoption of measures designed to secure respect for private life or family life, the choice of the means calculated to secure compliance with Article 8 of the Convention in the sphere of the relations of individuals between themselves is in principle a matter that falls within the Contracting States margin of appreciation, whether the obligations on the State are positive or negative. There are different ways of ensuring respect for private life and the nature of the States obligation will depend on the particular aspect of private or family life that is at issue. Even though the boundaries between the States positive and negative obligations under this provision do not lend themselves to precise definition, the applicable principles are, nonetheless, similar. In both contexts regard must be had to the fair balance that has to be struck between the competing interests of the individual and of the community as a whole; and in both contexts the State enjoys a certain margin of appreciation (see Bărbulescu, cited above, § 113). The breadth of this margin varies and depends on a number of factors, including the nature of the Convention right in issue, its importance for the individual, the nature of the interference and the object pursued by the interference (see S. and Marper v. the United Kingdom [GC], nos. 30562/04 and 30566/04, § 101-102, ECHR 2008).

52.  The Court has already held, in a case in which the domestic authorities refused to allow the applicant to exhume and transfer her husbands urn, that this assessment entailed weighing the individuals interest in effecting a burial transfer against societys role in ensuring the sanctity of graves. In the Courts view, this is such an important and sensitive issue that the States should be afforded a wide margin of appreciation (see Elli Poluhas Dödsbo, cited above, § 25).

53.  The Court notes that the applicant in the present case wanted to exhume and transfer her husbands remains, but they had been buried in his nephews burial plot together with the remains of some other family members, and the remains of all the occupants of the plot had become mixed up. Even though the domestic legislation did not explicitly provide that the nephews consent was necessary for the exhumation, this was in fact the case. Notably, both undertakers and the relevant sanitary inspectorate affirm, inter alia, that the consent of the owner of the burial plot is in practice required (see paragraphs 14-15 above). In the absence of such consent, no permit can be issued and no exhumation can be undertaken. Furthermore, tampering with graves and cadavers without a permit constitutes a criminal offence (see paragraphs 21-23 above). The applicants interest in the exhumation and transfer of her husbands remains therefore has to be weighed not only against societys role in ensuring the sanctity of graves, but also against the rights of her husbands nephew.

54.  The Court found in Elli Poluhas Dödsbo (cited above, § 28) that the national authorities had acted within the wide margin of appreciation afforded to them in such matters, given that they had taken all the relevant circumstances into consideration and had weighed them carefully against each other, giving relevant and sufficient reasons for their decision. As regards the present case, apart from considering whether the exhumation and removal, in practical terms, were possible and/or easy and whether there were any public-health interests involved, there are a number of other issues that required clarification. In particular, it was not clarified whether the applicants husband had lived in BIH and whether the burial plot there was the applicants alone or if they had acquired it jointly with the aim of them both being buried there one day. It also appears that there was a dispute as to whether the applicants husband had been buried in Montenegro pursuant to his own wish or not. It was not clarified either whether there is anything preventing the applicant from having her final resting place in the same burial spot as her husband in the event that the exhumation is not undertaken.

55.  As the case concerns the States positive obligation to balance competing interests of individuals (see paragraph 50 above), the Court shall examine whether the respondent State put in place an appropriate legal framework to balance any competing interests, and whether it identified and properly balanced such interests in the present case.

56.  As regards the appropriate legal framework the Court firstly notes that the domestic legislation appears not to regulate situations such as the one in the present case – that is to say it does not provide a mechanism by which to review the proportionality of the restrictions on the relevant Article 8 rights of the applicant (see Solska and Rybicka v. Poland, nos. 30491/17 and 31083/17§ 126 in fine, 20 September 2018). Notably, neither the 1988 Rules on the Conditions and Methods of Exhuming and Transferring Deceased Persons (see paragraph 24 above), nor any other piece of legislation set forth any substantive standards for resolving disputes among family members regarding exhumation, or the final resting place, of the remains of a late relative. In addition, the body in charge of resolving such disputes was not defined. In particular, the domestic courts took the standpoint that the applicant needed to lodge a request with the administrative body, which in turn could not follow any such request in the absence of the third partys (i.e. the late husbandnephews) consent. The administrative bodies, as already noted, do not in general deal with such issues. In the event of a dispute, they instruct the parties first to resolve the matter and only then to lodge a request for exhumation. Such proceedings, in the Courts view, clearly lacked the ability to balance the competing interests. Possibly, such interests could perhaps be properly balanced in civil contentious proceedings that the applicant actually initiated.

57.  The civil courts, however, failed to recognize any legal interest on behalf of the applicant by holding that the applicant had not had any “property-related, status-related and any other interests in her claim”, a view which was confirmed at the later stages of the proceedings. Thereby, the domestic courts dealing with the applicants claim failed to recognize existence of her rights under Article 8 and, consequently, to properly balance them against the competing interests of her husbands nephew.

58.  In view of the above, the Court finds that there has been a violation of Article 8 of the Convention.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION

59.  The applicant also complained under Article 6 that the refusal of the domestic courts to examine her claim on the merits had deprived her of access to a court. The relevant part of Article 6 reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

60.  The Government contested that complaint.

61.  Given that the applicants Article 6 complaint has already been examined in the context of Article 8, and having regard to its finding in respect of the latter, the Court declares the Article 6 complaint admissible but considers that it need not be examined separately on its merits.

  1. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

62.  Lastly, the applicant complained for the first time in her observations of 13 September 2019 that the domestic courts rejection of her claim was also in breach of her rights under Articles 9 and 13 of the Convention.

63.  The Government contested these complaints as unfounded, and that, in any event, it was not appropriate to take them up within the context of this application.

64.  The Court observes that these complaints were not included in the initial application, but were raised in the applicants observations of 13 September 2019. The Court therefore considers that it is not appropriate to take these matters up within the context of this application (see Stanka Mirković and Others v. Montenegro, nos. 33781/15 and 3 others, § 66, 7 March 2017, and the authorities cited therein).

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

65.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

66.  The applicant claimed 16,700 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

67.  The Government contested the claim as unfounded.

68.  The Court awards the applicant EUR 4,500 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

  1. Costs and expenses

69.  The applicant also claimed EUR 3,250.97 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and the Court.

70.  The Government contested the claim as unfounded.

71.  According to the Courts case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the entire sum claimed covering costs under all heads, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

  1. Default interest

72.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;
  3. Holds that there is no need to examine the complaint under Article 6 of the Convention;
  4. Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts:

(i)        EUR 4,500 (four thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii)      EUR 3,250.97 (three thousand two hundred and fifty euros and ninety-seven cents), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period, plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicants claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 9 June 2020, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Stanley Naismith Robert Spano
RegistrarPresident

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Pavli, joined by Judge Roosma is annexed to this judgment.

R.S.
S.H.N.

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE PAVLI, JOINED BY JUDGE ROOSMA

1.  In todays judgment, the Court finds for the first time, in unequivocal terms, that the request of a close family member for the disinterment of a relatives remains and their transfer to another resting place falls within the scope of Article 8 of the Convention. The judgment cautions, however, that “the nature and scope of this right ... will depend on the particular circumstances and the facts adduced” (paragraph 48). I am writing separately as I consider that some additional considerations would have been appropriate in making this novel determination.

2.  The judgments rationale rests on an extension of existing jurisprudence regarding the firmly established rights of family members to determine the burial and other funeral arrangements upon the death of a relative (see paragraph 47 of the judgment). Such arrangements tend to be shaped by ones culture, tradition and religious or philosophical beliefs as well as the final wishes of the deceased. As such, it seems uncontroversial that they deserve protection under both the private and family life aspects of Article 8.

3.  Disinterment of remains at some time after burial is, however, a more complex matter and typically subject to tighter regulation in the European legal area. The national authorities are often required to weigh up competing considerations that do not normally arise in the immediate aftermath of a relatives death. Prime among these is the need to respect “the peace of the dead” and to prevent exhumations in the absence of some important reason for doing so; some national or local authorities apply minimum rest periods, during which there is a strong presumption against disinterment (e.g. ten years in Austria, Germany and parts of Italy)[1]. This restrictive principle has been expressly recognised by the Court in the Elli Poluhas Dödsbo v. Sweden (no. 61564/00, ECHR 2006I) case (see paragraph 52 of the judgment). Considerations based on the sanctity of graves are further supported by obvious public health concerns. In addition, property interests of third parties in the burial plot, or competing family claims over the wishes of the deceased, may need to be considered. It therefore seems difficult to speak of a fully-fledged “right to exhumation”, rather than legitimate private or family life interests that may be invoked in certain exceptional situations. In general terms, I consider that States are entitled to a wider margin of appreciation in regulating disinterment, compared to the original funeral arrangements.

4.  The reasons that are generally considered legitimate for requesting exhumation include, among others, the ability of relatives to better care and pay their respects in a new location; a claim that the final wishes of the dead relative have not been respected; reuniting the remains of various family members in the same place; or the temporary nature of the original burial. An administrative or judicial authority must invariably authorise exhumation. However, even requests grounded on such motives are not necessarily granted automatically, and may be rejected when weighed in the balance against other considerations such as the “immutability of burials” or the wishes of other family members[2].

5.  Turning to the merits of the present case, the applicants request for leave to exhume and transfer her husbands remains to a burial plot in her own country falls within the scope of the Article 8 right on disposition of remains as delineated in the judgment. Her request was motivated by what she claimed to be her late husbands wishes – a fact disputed by the husbands nephew – and their supposed plan to be buried together in a family plot in Bosnia and Herzegovina. As the surviving spouse, her preferences should take priority over those of other (more remote) family members, unless shown to be contrary to the final wish of the deceased. The fact that the husbands original burial took place during the armed conflict in Bosnia and Herzegovina would also appear to be an important consideration. All these factors had to be weighed up carefully by the national authorities.

6.  I have little to add to the judgments analysis of the shortcomings of the respondent States regulatory framework and the lack of adequate balancing by the national courts. It cannot be ruled out that, despite the legislative lacunae, the domestic courts could have relied on general principles of civil and family law to recognise the applicants legitimate private and family life interests; and could have proceeded to weigh them against the claims of other family members or any competing public interests recognised in the second paragraph of Article 8. Instead, they simply concluded that the applicant had no “property-related, status-related or any other interests” in requesting the transfer of her husbands remains. That is a sufficient basis for finding a violation of Article 8 in the present case.


[1]1.  In some countries or localities disinterment practices appear to be somewhat more flexible, but this is primarily due to the paucity of burial plots in large urban centres.

[2]2.  See, for example, Cass. Civ. 1re, 7 February 2018, no. 17-18298 (French Court of Cassation); and Ansbach Administrative Court (Germany), 3 August 2016, no. 4 K 882/16.

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal