(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Nacionalna bezbednost
(Čl. 10-2) Sprečavanje nereda
(Čl. 11) Sloboda okupljanja i udruživanja
(Čl. 11-1) Sloboda udruživanja
(Čl. 11-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 11-2) Nacionalna bezbednost
(Čl. 11-2) Sprečavanje nereda
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-2-b) Istovetna s predstavkom koja je podneta nekoj drugoj međunarodnoj instanci
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Srazmernost

Tematske ključne reči

VS deskriptori

Zbirke

Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće

Sažetak

Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu predstavke (br. 20641/05) koju je protiv Republike Turske podneo turski sindikat Eğitim ve Bilim Emekçileri Sendikası, poznat pod nazivom “Eğitim-Sen”.

Eğitim-Sen, sindikat zaposlenih u obrazovanju i znanosti osnovan je u Ankari 13. januara 1995. Prema dostavljenim podacima, sindikat broji 167.000 članova u okviru 90 ogranaka, a aktivan je u 430 gradova i mesta. Povezan je s KEKS (Kamu Emekçileri Sendikaları Konfederasyonu, Savezom sindikata zaposlenih u javnom sektoru), koji je član Education Internationala.

Dana 15. rujna 2001. sindikat je izmijenio odredbu članka 2. (b) svog Statuta te ista od tada glasi:“[Eğitim-Sen] se zalaže za jednako i slobodno pravo svih pojedinaca u društvu na demokratsko, sekularno, znanstveno i besplatno obrazovanje na svom materinjem jeziku.”

U februaru 2002. godine guverner njihove oblasti zatražio je da izbrišu izraz “maternji jezik” jer to nije bilo u skladu sa ustavom. Zatim, u martu 2002., guverner je tražio od javnog tužitelja da pokrene postupak za raspuštanje sindikata jer isti do tada još uvijek nije bio izmenio svoje podzakonske akte, kako je traženo. U julu 2002., podnositelj predstavke izmenio je sporni pasus, dakle: “pravo svih pojedinaca da stiču znanje na svom maternjem jeziku”. Javni tužitelj je obustavio postupak raspuštanja sindikata, ističući, naročito, da je došlo do vrlo žive rasprave o tom pitanju i da bi to pitanje trebalo staviti na dnevni red neke od parlamentarnih sednica, te da nije pravo vreme za pdreuzimanje radnji na raspuštanju sindikata.

U oktobru 2003., na zahtev načelnika Glavnog štaba Oružanih snaga, guverner je zatražio od sindikata-podnositelja predstavke da izbriše sporne riječi iz svojih podzakonskih akata. Naknadno se ponovo obratio javnom tužitelju sa zahtevom da pokrene postupak raspuštanja sindikata, što je javni tužitelj učinio u julu 2004. godine. Sud za radne sporove obustavio je postupak raspuštanja sindikata, objašnjavajući da tekst podzakonskih akata ne ugrožava teritorijalni integritet ni nacije ni države, niti postojeće granice Republike Turske. Javni tužitelj je uložio žalbu. Kasacioni sud je ukinuo presudu Suda za radne sporove, ali je Sud za radne sporove, u svojoj drugoj presudi, potvrdio svoje prvobitne nalaze. U julu 2005. godine sindikat je izbrisao reči “maternji jezik” iz svojih podzakonskih akata.

Podnositelj predstavke-sindikat prigovorio je da nametnuta obveza izmene Statuta kako bi se izbeglo raspuštanje istog predstavlja mešanje u pravo na slobodu udruživanja, kako je to predviđeno člankom 11. Konvencije.

U odnosu na član 11, Sud je izneo sledeći stav:
Postupak protiv podnositelja predstavke predstavljao je mešanje državnih vlasti u ostvarivanje prava sindikata na slobodu udruživanja, sprečavajući ga time da, individualno ili kolektivno, ostvaruje ciljeve utvrđene u svojim podzakonskim aktima. Mešanje je zakonom dozvoljeno u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja sprečavanja nereda i zaštite nacionalne sigurnosti i teritorijalnog integriteta države. Ostaje da se vidi da li je ovo mešanje bilo “nužno u demokratskom društvu” da bi se ostvarili ti legitimni ciljevi.
Protiv sindikata-podnositelja predstavke pokrenuta su dva seta postupaka u vezi sa odbranom prava na sticanje znanja na “maternjem jeziku”. Prvi postupak je obustavljen. U drugom postupku, budući da je Kasacioni sud utvrdio da podzakonski akti sindikata nisu u skladu sa ustavom i načelom unitarne države, sindikat je bio obavezan izbrisati sporne reči kako bi izbegao raspuštanje. Međutim, sporni pasus nije pozivao na pribegavanje nasilju ili bilo kojem drugom nezakonitom sredstvu radi ostvarivanja svoga cilja. Načelo koje je sindikat branio nije suprotno osnovnim načelima demokratije. Nadalje, sporne reči su se morale posmatrati u kontekstu aktualne rasprave koja se vodila u materijalno vreme o nastavi na maternjem jeziku. Takav prijedlog je možda uznemirio određena uverenja većinskog stanovništva. Međutim, pravilno funkcioniranje demokratije zahteva javnu raspravu, koja će pomoći da se pronađu rešenja za pitanja od opšteg političkog ili javnog interesa. Takođe, poslednji izveštaj Evropskog odbora za borbu protiv rasizma i netolerancije (ECRI) o Turskoj ukazuje da postoje turska deca čiji maternji jezik nije turski već adigejski, abhaski ili kurdski. S tim u vezi, Zakon od 3. augusta 2002. godine doneo je odredbu kojom otvara vrata za privatne časove za podučavanje jezika i dijalekata, osim turskog. Ovaj zakonodavni pristup je u suprotnosti sa stavom domaćih sudova, koji su smatrali da je sadržaj podzakonskih akata sindikata neustavan. Cilj istaknut u podzakonskim aktima nije pretio nacionalnoj sigurnosti niti javnom redu. Obrazloženje Kasacionog suda nije bilo ni relevantno niti srazmerno legitimnim ciljevima koji su se nastojali postići. Postupak za raspuštanje sindikata, kojim je sindikat obavezan da izmeni sporni pasus svojih podzakonskih akata, brišući iz njih reči “sticati znanja na svom maternjem jeziku”, ne može se razumno smatrati odgovorom na hitnu društvenu potrebu.
Zaključak: povreda (jednoglasno).

Podnositelj predstavke-sindikat navodi kako nametanje obveze izmene Statuta u svrhu sprečavanja raspuštanja istog predstavlja mešanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja zajamčeno člankom 10. Konvencije.

U odnosu na član 10, Sud je izneo sledeći stav: Član 10 obuhvata slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja na bilo kojem jeziku koji pruža priliku za učešće u javnoj razmeni kulturnih, političkih i društvenih informacija i ideja svake vrste. Drugi set postupaka za raspuštanje sindikata predstavljao je mešanje državnih vlasti u prava sindikata na slobodu izražavanja. To mešanje je zakonom dozvoljeno kada se njime nastoje ostvariti legitimni ciljevi sprečavanja nemira i zaštite nacionalne sigurnosti i teritorijalnog integriteta države.
Sporni pasus iz podzakonskih akata sindikata brani ideju nastave na “maternjem jeziku”. Posmatrano u turskom kontekstu i, uzevši ove reči u njihovom doslovnom značenju, ova odredba se može tumačiti kao odbrana načela nastave na turskom kao maternjem jeziku. S obzirom na istorijsku i društvenu pozadinu zemlje, međutim, maternji jezik bi mogao biti i neki drugi jezik. U materijalno vrijeme, zakon je izmenjen na način da omogući privatnu nastavu za državljane Turske na maternjem jeziku koji nije turski. Pored toga, sporni deo podzakonskih akata sindikata nije pozivao na upotrebu nasilja ili pružanje oružanog otpora ili ustanka, niti je poticao na mržnju ili pretio teritorijalnom integritetu države. U zaključku, postupak za raspuštanje sindikata, kojim je sindikat obavezan da izbriše sporne riječi iz svojih podzakonskih akata, nije bio srazmeran ciljevima koji su se time nastojali postići i, stoga, nije bio nužan u demokratskom društvu.
Zaključak: povreda (jednoglasno).

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET EĞİTİM VE BİLİM EMEKÇİLERİ SENDİKASI protiv TURSKE

(zahtjev br. 20641/05)

PRESUDA

[Isječci]

STRASBOURG

25. rujan 2012.

Ova presuda je konačna, ali može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Eğitim ve Bilim Emekçileri Sendikası protiv Turske, Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Françoise Tulkens, Predsjednik,
Danutė Jočienė,
Isabelle Berro-Lefèvre,
András Sajó,
Işıl Karakaş,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Helen Keller, suci,
i Françoise Elens-Passos, zamjenik Tajnika Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost dana 28. kolovoza 2012., donosi slijedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 20641/05) protiv Republike Turske koji je dana 3. lipnja 2005. podnijet Sudu od strane turskog sindikata Eğitim ve Bilim Emekçileri Sendikası, poznatog pod nazivom “Eğitim-Sen” (“Podnositelj zahtjeva-sindikat”) temeljem članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Konvencija”).
Podnositelja zahtjeva-sindikat zastupao je g. A. Sayılır, odvjetnik iz Ankare. Tursku Vladu (“Vlada”) zastupao je njihov zastupnik.
Podnositelj zahtjeva žalio se na povredu članaka 6., 10. i 11. Konvencije.
Dana 6. studenog 2009. o zahtjevu je obaviještena Vlada. Također je odlučeno da se osnovanost zahtjeva ispita istovremeno kad i njegova dopuštenost (članak 29. st. 1. Konvencije).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

Eğitim-Sen, sindikat zaposlenih u obrazovanju i znanosti ("sindikat") osnovan je u Ankari 13. siječnja 1995. Prema dostavljenim podacima, sindikat broji 167.000 članova u okviru 90 ogranaka, a aktivan je u 430 gradova i mjesta. Povezan je s KEKS (Kamu Emekçileri Sendikaları Konfederasyonu, Savezom sindikata zaposlenih u javnom sektoru), koji je član Education Internationala.
Dana 15. rujna 2001. sindikat je izmijenio odredbu članka 2. (b) svog Statuta te ista od tada glasi:

“[Eğitim-Sen] se zalaže za jednako i slobodno pravo svih pojedinaca u društvu na demokratsko, sekularno, znanstveno i besplatno obrazovanje na svom materinjem jeziku.”

A. Prvi postupak raspuštanja

15. veljače 2002. Guverner Ankare zatražio je od podnositelja zahtjeva-sindikata brisanje riječi "svom materinjem jeziku" iz Statuta obzirom su iste bile u proturječnosti s člancima 3. i 42. Ustava i člankom 1. i 20. Zakona br. 4688 o sindikatima javnih službenika ("Zakon br. 4688").
Podnositelj zahtjeva-sindikat obavijestio je Guvernera da će Statut biti u mogućnosti izmijeniti tek do 30. lipnja 2002. i to zbog obujma posla.
Dana 29. ožujka 2002. na temelju članka 37. Zakona br. 4688, Guverner Ankare zatražio je od državnog odvjetništva u Ankari da protiv podnositelja zahtjeva pokrene postupak raspuštanja iz razloga što isti nije proveo zatraženu izmjenu članka 2. (b) Statuta.
Dana 3. srpnja 2002. podnositelj zahtjeva izmijenio je članak 2. (b) svog Statuta tako da isti glasi:

“[Eğitim-Sen] se zalaže za pravo svih pojedinaca u društvu na obrazovanje na materinjem jeziku i razvoj njihove kulture.”

Dana 16. srpnja 2002. državni odvjetnik donio je odluku kojom se odbija zahtjev za raspuštanje sindikata pokrenut od strane Guvernera, i to zbog nedostatka dokaza i inkriminirajućih čimbenika. U svojoj odluci državni odvjetnik prvenstveno ukazuje da je podnositelj zahtjeva-sindikat izmijenio članak 2. (b) u svom Statutu, kojim je sada propisano da pojedinci imaju " pravo na obrazovanje na materinjem jeziku"; nadalje je naveo da je problematika dubinski razmotrena kako javno tako i unutar političkih stranaka, te da će ista biti raspravljena pred parlamentom. Zaključio je da, u datim okolnostima, nije bilo mjesta donošenju odluke o pokretanju postupka raspuštanja podnositelja zahtjeva-sindikata ili pokretanju kaznenog postupka protiv članova njegove skupštine.
Dana 15. listopada 2002. Ministarstvo rada i socijalne skrbi ("Ministarstvo"), nakon uvida u Statut, izvijestilo je podnositelja zahtjevasindikat da je izmjena od 3. srpnja 2002 u skladu s odgovarajućim odredbama Zakona br. 4688 te je zaključeno da je sporna odredba u skladu s ostalim pozitivnim propisima.

B. Drugi postupak raspuštanja

Dana 27. lipnja 2003. Ured Glavnog stožera oružanih snaga zatražio je od Ministarstva da poduzme potrebne mjere protiv podnositelja zahtjevasindikata iz razloga što je izmijenjena odredba članka 2. (b) od 3. srpnja 2002. u suprotnosti s odredbama članaka 3. i 42. Ustava.
Dana 15. srpnja 2003. Ministarstvo je zatražilo od Guvernera Ankare da ispita odredbu članka 2. (b) Statuta podnositelja zahtjeva-sindikata u smislu odredbe članka 6. Zakona br. 4688.
Dana 28. listopada 2003. Guverner Ankare zatražio je od podnositelja zahtjeva-sindikata brisanje riječi "pravo na obrazovanje na materinjem jeziku" iz članka 2. (b) Statuta.
Dana 12. travnja 2004. Guverner Ankare, pozivajući se na odredbe članka 2. (b) Statuta podnositelja zahtjeva-sindikata i prvi postupak raspuštanja istog, zatražio je od državnog odvjetnika u Ankari da pokrene novi postupak raspuštanja. Guverner je objasnio da, iako Zakon br. 2923 od 14. listopada 1983., u odnosu na obrazovanje na stranom jeziku i učenje različitih jezika i narječja od strane turskih državljana, predviđa nastavu na brojnim jezicima i narječjima, članak 2. podnositelja zahtjeva-sindikata, u mjeri u kojoj zagovara obrazovanje na jeziku koji nije turski, u suprotnosti je s tim zakonom.
Dana 10. srpnja 2004. državni odvjetnik Ankare pokrenuo je postupak protiv sedam članova Upravnog odbora Eğitim Sen. U citiranom postupku, državni odvjetnik nadalje je zatražio raspuštanje podnositelja zahtjeva-sindikata sukladno članku 37. Zakona br. 4688 na osnovu činjenice da sindikat nije izbrisao spornu odredbu iz svog Statuta.
Radni sud u Ankari proglasio se stvarno nadležnim za ispitivanje zahtjeva za raspuštanje sindikata sukladno odredbama Zakona br. 4688.
Dana 13. srpnja 2004. Radni sud u Ankari, na temelju članka 6. Zakona br. 4688, usvojio je zahtjev i dodijelio podnositelju zahtjevasindikatu rok od šezdeset dana za izmijenu sporne odredbe Statuta.
U presudi od 15. rujna 2004. Radni sud u Ankari odbio je zahtjev za raspuštanje. U obrazloženju je naglasio da sporne odredbe Eğitim-sen Statuta ne ugrožavaju (tehlike) teritorijalno, nacionalno ili državno jedinstvo i postojeće granice Republike Turske. Sud je utvrdio kako djelovanje sindikata nije bilo u suprotnosti sa zakonom niti se može zaključiti da bi sporna odredba članka Eğitim-sen Statuta mogla biti korištena od strane onih koji se protive jedinstvu Republike Turske. Na temelju članka 90. Ustava i članaka 10. i 11. Konvencije, sud je također iznio svoju interpretaciju članaka 10. i 11. S tim u svezi, objasnio je da sloboda izražavanja predstavlja temelj demokratskog i višestranačkog društva, te da je ta sloboda nužan preduvjet za napredak demokratskog društva i osobni razvoj svakog pojedinca. Sud je naglasio da bez takove slobode nema demokracije. Zaključio je da odredbe članka 2. (b) Eğitim-sen Statuta nisu u suprotnosti s člancima 10. i 11. Konvencije. Nadalje je utvrdio da odredbu članka 6. (8) Zakona br. 4688 – kojom je predviđen rok od šezdeset dana za usklađivanje Statuta sa zakonom - treba tumačiti u svjetlu same svrhe tog zakona. Sud smatra da je ovlašten ispitati osnovanost zahtjeva i donijeti odluku o meritumu stvari neovisno o tome da li je sindikat propustio postupiti u zakonom propisanom roku.
Dana 29. rujna 2004. državni odvjetnik uložio je žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Presudom od 3. studenoga 2004. Vrhovni sud ukinuo je presudu od 15. rujna 2004. s obrazloženjem da je Radni sud u Ankari pogrešno primijenio odredbu članaka 6. (8) Zakona br. 4688. Vrhovni je sud zauzeo stajalište kako u primjeni odredbe citiranog članka nije bilo mjesta širem tumačenju te da je raspuštanje sindikata bilo obvezatno obzirom da isti nije postupio u skladu sa zakonom u propisanom roku od šezdeset dana. Stoga je zaključeno da je Eğitim-Sen valjalo raspustiti, jer nije sukladno zakonu uskladio Statut u roku određenom od strane Guvernera i suda.
U presudi od 21. veljače 2005. Radni sud u Ankari, suprotno odluci Kasacijskog suda od 3. studenoga 2004. potvrdio je svoju raniju odluku. Pozvao se na obrazloženje iz presude od 15. rujna 2004. i sudsku praksu Suda u Strasbourgu o prestanku rada političkih stranaka, posebice predmete koji se odnose na Ujedinjenu komunističku partiju Turske i Stranku slobode i demokracije (ÖZDEP). Sud je također naveo da je službeni jezik Republike Turske turski i da je, u skladu s člankom 66. Ustava, svaki pojedinac povezan s državljanstvom Republike Turčin. Prema mišljenju suda, učenje drugog jezika osim službenog jezika ne predstavlja radnju ili mjeru usmjerenu ka kršenju zakona, već je takva mjera dokaz privrženosti Turskoj državi. Iako je suglasan da je službeni jezik turski i da niti jedan drugi jezik ne može biti službeni jezik, sud je utvrdio da ta činjenica ne bi trebala predstavljati prepreku za učenje drugih jezika. Pozivajući se na svoja ranija utvrđenja, na temelju članaka 10. i 11. Konvencije, sud je utvrdio da postoje dva glavna razloga za raspuštanje sindikata, udruga ili političkih stranka, a to su "neposredna prijetnja" i "kriterij nasilja”. Sud je utvrdio da sindikat čije se raspuštanje zahtijevalo, u svom Statutu zagovara načelo obrazovanja na materinjem jeziku i razvoj kulture. Naglasio je da, čak i pretpostavljajući da je sporna odredba i bila nezakonita, sadržaj i težina teksta ne predstavlja neposrednu prijetnju ili poticanje na nasilje i njegovo unošenje u Statut sindikata nije ugrozilo teritorijalno, nacionalno ili državno jedinstvo ili postojeće granice Republike Turske. Utvrdio je, naprotiv, da će odluka da se ne raspustiti sindikat imati za posljedicu smirivanje socijalne napetosti, netrpeljivosti i antagonizma koji su prisutni u društvu, te vratiti socijalni mir.
U presudi od 22. svibnja 2005. kombinirani odjel Kasacijskog suda (Yargıtay Hukuk Genel Kurulu) ukinuo je većinu navedenih odluka suda. U obrazloženju sud je naznačio da članci 10. i 11. Konvencije predviđaju zakonska ograničenja u ostvarivanju slobode izražavanja, okupljanja i udruživanja, te da posebno propisuju da takva ograničenja moraju biti nužna u demokratskom društvu. Stoga je zadatak suda utvrditi jesu li ograničenja nametnuta domaćim propisima o temeljnim pravima i slobodama bila u skladu s međunarodnim obvezama koje je Turska preuzela. Sud je zauzeo stajalište da je pozivanje na pravo obrazovanja na materinjem jeziku koji nije turski, bilo u nesuglasnosti s člancima 3. i 42. Ustava i da je protivno načelima jedinstva države i postojećem pravnom sustavu. Prema mišljenju suda, pravo osnivanja sindikata moglo se stoga ograničiti, a takvo ograničenje nužno je u demokratskom društvu. Kombinirani odjel Kasacijskog suda zaključio je da zagovaranje obrazovanja na materinjem jeziku koji nije turski, nema uporište u odredbi članka 10. i 11. Konvencije.
U svom izdvojenom mišljenju, neki od članova vijeća kombiniranog odjela Kasacijskog suda, pozivajući se na članak 6. Zakona br. 4688, istakli su da je, prema zaključku suda u nastavku, sporna odredba Statuta sindikata u skladu sa zakonom. Pojedini suci smatrali su da nije bilo pravne osnove temeljem koje bi se naložilo sindikatu izmjena Statuta u roku od šezdeset dana. Naveli su da je presudu valjalo ukinuti kako bi sud u ponovljenom postupku postupio sukladno članku 6. Zakona br. 4688, a ne u svrhu raspuštanja sindikata.
Dana 3. srpnja 2005. podnositelj zahtjeva-sindikat izmijenio je spornu odredbu članka 2 (b) Statuta tako da ista glasi:

“[Eğitim-Sen] zagovara, u kontekstu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo svih pojedinaca u društvu na demokratsko, sekularno, znanstveno i besplatno obrazovanje.”

U presudi od 27. listopada 2005. Radni sud u Ankari, uzimajući u obzir izmjene i dopune Statuta sindikata, utvrdio je da više ne postoje razlozi za donošenje odluke o raspuštanju sindikata, budući da materijalni razlozi koji su prouzročili poduzimanja mjera više ne postoje.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A. Ustav

Mjerodavne odredbe Ustava Republike Turske, koje su bile na snazi u predmetnom razdoblju, propisuju kako slijedi:

Članak 3.

“1. Država Turska, sa svojim teritorijem i narodom, predstavlja nedjeljivu cjelinu. Službeni jezik je turski. ...”

Članak 13.

“Temeljna prava i slobode mogu se ograničiti samo zakonom, u slučajevima utvrđenim posebnim odredbama Ustava, uvijek pod uvjetom da suština tih prava i sloboda ostane nepovrediva. Svako takvo ograničenje ne smiju biti u sukobu sa slovom ili duhom Ustava ili zahtjevima demokratskog, sekularnog društvenog poretka i mora biti u skladu s načelom razmjernosti.”

Članak 25.

“Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja.

Nitko ne može biti prisiljen izreći svoje mišljenje i stavove ili biti kažnjen ili inkriminiran zbog svojih mišljenja i stavova iz bilo kojeg razloga i u bilo koju svrhu.”

Članak 26.

“Svatko ima pravo izraziti, pojedinačno ili skupno, svoje mišljenje i stavove te ih iznijeti usmeno, pismeno, slikovito ili na bilo koji drugi način. Ovo pravo uključuje slobodu primanja ili davanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti. Ova odredba ne sprječava uvođenje pravila koja se tiču odobrenja za javno emitiranje, televiziju, kino ili druge slične medije.

Ostvarivanje ovih sloboda može biti ograničeno u interesu nacionalne sigurnosti, javnog reda i sigurnosti građana, očuvanja temeljnih obilježja Republike, u svrhu zaštite integriteta nedjeljive države u pogledu očuvanja teritorijalne cjelovitosti i naroda, radi sprječavanja zločina, kažnjavanja počinitelja, sprječavanja objavljivanja informacija koje predstavljaju državnu tajnu, radi zaštite časti, prava i privatnog i obiteljskog život drugih, profesionalne tajne, sve na način predviđen zakonom, te radi ispunjenja sudačke dužnosti u skladu sa svrhom iste.

Pravila koja se odnose na korištenje sredstava za prenošenje informacija i ideja ne mogu se smatrati ograničavanjem slobode izražavanja i slobode iznošenja stavova, pod uvjetom da ne predstavljaju sprječavanje prava na iznošenje takve informacije ili ideje koja se objavljuje.

Sve formalnosti, uvjeti i postupci koji se odnose na ostvarivanje slobode izražavanja i iznošenje stavova moraju biti regulirani zakonom.”

Članak 42.

“1. Nikome ne može biti uskraćeno pravo na obrazovanje. ...

4. Građani su dužni poštivati Ustav u okviru prava na slobodno obrazovanje.

9. Niti jedan jezik osim turskog ne može se turskim građanima nametnuti kao materinji jezik niti se koristi za potrebe nastave u obrazovnim ustanovama. Zakon propisuje pravila koja se odnose na učenje stranih jezika u odgojno-obrazovnim ustanovama i uvjete koji moraju biti ispunjeni od strane škola u kojima se obrazovanje pruža na stranom jeziku. Odredbe međunarodnih konvencija su pridržane.”

Članak 51.

“Radnici i poslodavci imaju pravo osnivati sindikate i udruge sindikata, bez prethodnog odobrenja, u cilju očuvanja i razvoja ekonomskih i socijalnih prava i interesa svojih članova u kontekstu njihovih radnih odnosa, te se učlaniti ili istupiti iz takvih udruženja svojom slobodnom voljom. Nitko se ne smije prisiljavati na članstvo ili nečlanstvo u sindikatu.

Pravo na osnivanje sindikata može biti ograničeno na način propisan zakonom ukoliko je to u interesu nacionalne sigurnosti ili javnog reda, prevencije zločina, zaštite javnog zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

Formalnosti, uvjeti i postupci osnivanja sindikata moraju biti propisani zakonom.

Članstvo u više sindikata unutar istog područja djelovanja je zabranjeno.

Opseg prava, s tim u svezi, javnih službenika, osim onih koji imaju status običnog ugovornog zaposlenika, te iznimke i ograničenja koja se na njih primjenjuju, bit će propisana zakonom na način koji odgovara prirodi njihove službe.

Statut, uprava i funkcioniranje sindikata i udruga sindikata ne smiju biti u suprotnosti s temeljnim karakteristikama Republike ili s demokratskim načelima.”

Članak 66.

“Svaki pojedinac koji je državljanstvom povezan s turskom državom je turski državljanin ...”

Članak 90. st. 6.

“U slučaju sukoba o opsegu temeljnih prava i sloboda između mjerodavnog međunarodnog ugovora i domaćeg propisa, odredbe međunarodnog ugovora imat će prednost u primjeni.”

B. Zakon o sindikatima javnih službenika (Zakon br. 4688 od 25. lipanj 2001.)

Mjerodavne odredbe Zakona br. 4688 propisuju kako slijedi:

Članak 6.

“1. Sindikati i udruge sindikata mogu biti osnovane slobodno i bez prethodnog odobrenja. ...

7. ... U slučaju nemogućnosti otklanjanja [utvrđenih povreda, Guverner] će podnijeti sudu zahtjev za raspuštanje sindikata ili udruge sindikata. ...

8. Sud će naložiti rok do šezdeset dana [sindikatu ili udruzi sindikata] za postupanje u skladu sa zakonom ili otklanjanje utvrđenih povreda. Ako, po isteku navedenog roka, statut ili ostala sporna dokumentacija ne bude usklađenja sa zakonom, sud može naložiti raspuštanje sindikata ili udruge sindikata. ...”

Članak 20.

“1. Upravljanje i djelatnost sindikata i udruge sindikata osnovanih temeljem ovog zakona nužno se mora uskladiti s demokratskim načelima Republike propisnim Ustavom. ...”

Članak 37.

“1. Svaki sindikat ili udruga sindikata koji poduzima radnje nespojive s temeljnim načelima Republike propisanim Ustavom, raspustiti će se odlukom suda koji je stvarno nadležan za rješavanje radnih sporova, i to na zahtjev državnog odvjetnika nadležnog prema sjedištu [sindikata ili udruge sindikata]. ...”

C. Zakon br. 4771 od 3. kolovoza 2002. o izmjenama i dopunama Zakona br. 2923 od 14. listopada 1983. o obrazovanju turskih državljana na stranom jeziku i poduci različitih jezika i narječja

Članak 2. (a) Zakona br. 2923 propisuje da se turske državljane u obrazovnim ustanovama može podučavati isključivo na turskom jeziku. Međutim, turskim državljanima dozvoljeno je pohađati privatnu nastavu za učenje jezika i narječja koje tradicionalno koriste u svakodnevnom životu, sve u skladu s propisima koje donosi Ministar za obrazovanje. Takva nastava ne smije narušavati jedinstvo i cjelovitost države i naroda.

III. TEKSTOVI VIJEĆA EUROPE

U svom najnovijem Izvješću o Turskoj (stavci 60., 61., 62., 63., 70. i 71.), usvojenom 10. prosinca 2010. i objavljenom 8. veljače 2011., Europska komisija za borbu protiv rasizma i netolerancije (ECRI) izvijestila je kako slijedi:

“Nastavni program za pripadnike manjina na ostalim jezicima osim turskog koji nisu obuhvaćeni Ugovoru iz Lausanne.

...

60. Zakonom br. 4771 od kolovoza 2002. kojim je izmijenjen i dopunjen Zakon br. 2923 o obrazovanju turskih državljana na stranom jeziku i poduci različitih jezika i narječja, omogućeno je otvaranje privatnih škola za učenje "jezika i narječja koje tradicionalno koriste turski državljani u svakodnevnom životu". U skladu s Uredbom o učenju različitih jezika i narječja koje turski državljani tradicionalno koriste u svakodnevnom životu, koja je Uredba stupila na snagu 5. prosinca 2003., omogućena je nastava kurdskog jezika u sedam gradova u razdoblju od prosinca 2003. do listopada 2004. Međutim, od tada su sve privatne škole zatvorene, a otvaranje jezične škole za Čerkeze u Ankari ostalo je samo na pokušaju obzirom da mjerodavni administrativni propisi nisu mogli biti zadovoljeni. Vlasti su ukazale da je zahtjev za otvaranje privatne nastave za Adiđe i Abadzehi još uvijek na razmatranju nadležnih tijela u skladu s citiranom Uredbom. Trenutno, dakle, u Turskoj ne postoje privatne škole s nastavnim programom učenja stranih jezika kojima se služe pripadnici manjina. ...

61. ... ECRI pozdravlja odluku turskih vlasti iz listopada 2009. za otvaranjem Jezičnog instituta pri Sveučilištu Artuklu u Mardinu, na kojem bi se podučavao kurdski jezik; predviđeni su također tečajevi sirijskog, perzijskog i arapskog jezika u sklopu Instituta koje bi započeo s radom u veljači 2010. ECRI ističe da Vijeće za visoko-školsko obrazovanje i dalje raditi na uspostavi novih institucija i istraživačkih centara na različitim jezicima i narječjima unutar sveučilišta, te da se nada kako će to vrlo brzo uroditi plodom. U isto vrijeme, ECRI sa žaljenjem ističe da je u rujnu 2009. Vijeće odbilo sličan zahtjev za otvaranje odjela za kurdske studije i kurdski jezik i književnost na Sveučilištu u Diyarbakiru, s obrazloženjem da je zahtjev – podnijet od strane lokalne odvjetničke komore – izrađen od strane tijela koje podržava terorizam.

62. ECRI preporuča da turske vlasti revidiraju tekst članka 42. Ustava, koji zabranjuje da se kao materinji jezik u školama osim turskog podučava neki drugi jezik, osim u slučajevima predviđenim odredbama međunarodnih ugovora. ECRI ponovno ističe kako bi trebalo omogućiti nastavu na drugom jezika pod uvjetom da se pohađa zajedno s nastavom na službenom jeziku.

63. Pored toga, ECRI preporuča turskim vlastima poduzimanje daljnjih napora radi uspostave nastavnog programa na jezicima i narječjima koji se tradicionalno koriste u Turskoj. Prvenstveno se preporuča učinkovito postupanje sukladno postojećim propisima u svezi s otvaranjem privatnih škola, posebice uklanjanje svih nepotrebnih administrativnih prepreka.

...

Školovanje na turskom jeziku djece čiji materinji jezik nije turski.

70. ECRI iznova preporuča da turske vlasti obrate pozornost na položaj djece čiji materinji jezik nije turski i da poduzmu sve napore kako bi im se omogućila primjerena poduka turskog jezika, primjerice kroz dodatne tečajeve ili metode podučavanja turskog jezika kao drugog jezika. Šire gledano, ECRI preporuča da vlasti provedu istraživanje cjelokupnog obrazovnog sustava djece pripadnika manjina, kako bi se poduzele ciljane mjere radi otklanjanje nejednakosti u tom smislu.

71. ECRI preporuča da turske vlasti uspostave dijalog s pripadnicima manjina o načinu na koji će se u školama učiti o pojmu turskog državljanstava, a sve kako bi se osiguralo da željena poruka u pogledu državljanstva ne prouzroči osjećaj da je raznolikost nepoželjna.”

PRAVO

...

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 11. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva-sindikat prigovorio je da nametnuta obveza izmijene Statuta kako bi se izbjeglo raspuštanje istog predstavlja miješanje u pravo na slobodu udruživanja, kako je to predviđeno člankom 11. Konvencije. Citirana odredba glasi:

“1. Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja s drugima, uključujući i pravo osnivanja sindikata i pridruživanja sindikatima zbog zaštite svojih interesa.

2. Ova prava neće biti ograničena izuzev na način propisan zakonom i koji je neophodan u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, u cilju sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava sloboda drugih. Ovim člankom se ne zabranjuje uvođenje zakonitih ograničenja na ona prava koja uživaju pripadnici oružanih snaga, policije ili državne administracije.”

Vlada se nije očitovala na prigovor.

A. Da li je došlo do miješanja

Prema mišljenju podnositelja zahtjeva-sindikata – koje nije osporeno od strane Vlade - postupak pokrenut radi raspuštanja istog predstavlja miješanje od strane nacionalnih vlasti u ostvarivanje prava na slobodu udruživanja kojim je miješanjem uskraćena mogućnost ostvarivanja zajedničkih ili pojedinačnih ciljeva predviđenih Statutom. To je također stajalište Suda.

B. Da li je miješanje bilo zakonito

Sud ističe da miješanje predstavlja povredu članka 11. Konvencije, osim ako nije "propisano zakonom", provedeno radi zaštite jednog ili više legitimnih ciljeva iz stavka 2. te odredbe, te "nužno u demokratskom društvu" kako bi se ispunili ti ciljevi.

1. Propisano zakonom

Sud ističe kako u konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno da je predmetno miješanje bilo "propisano zakonom", te da se isto posebice temelji na odredbama članka 3. i 42. Ustava (vidi st. 28. ove presude).

2. Legitiman cilj

Mišljenje je Suda, da je sporno miješanje imalo legitiman cilj, odnosno bilo je usmjereno ka sprječavanju nereda ili zaštite nacionalne sigurnosti, što uključuje i zaštitu državnog teritorijalnog integriteta. To nije bilo sporno među strankama.

3. Nužno u demokratskom društvu

(a) Mjerodavna opća načela

Pozivajući se na opća načela koja su sadržana u mjerodavnoj sudskoj praksi glede slobode udruživanja (vidi Gorzelik i ostali protiv Poljske [GC], br. 44158/98, st. 88.-93., ECHR 2004. i utvrđenja navedena u citiranoj odluci, te Udruga Rhino i drugi protiv Švicarske, br. 48848/07, st. 61., 11. listopada 2011.), Sud ponavlja da pravo zajamčeno člankom 11. uključuje i pravo osnivanja udruge. Pravo građana da osnivaju pravne osobe radi skupnog djelovanja na području od zajedničkog interesa jedan je od najvažnijih aspekata prava na slobodu udruživanja, bez koje bi slobode to pravo bilo lišeno svakog smisla (vidi Sidiropoulos i drugi protiv Grčke, 10. srpnja 1998., st. 40., Izvješća o presudama i odlukama 1998-IV).
Sud nadalje ponavlja da se u načinu na koji je u nacionalno zakonodavstvo implementirana ta slobodu i njezina praktična primjena od strane vlasti ogleda stanje demokracije u pojedinoj državi. Iz sudske prakse razvidno je da se Sud u više navrata pozivao na izravnu vezu koja postoji između demokracije, pluralizma i slobode udruživanja, čime je zauzeo jasan stav da samo uvjerljivi i legitimni razlozi mogu opravdati ograničenje prava na slobodu udruživanja. Svako takovo ograničenje podliježe strogom nadzoru (vidi, između ostalih izvora prava, Ujedinjena komunistička partija Turske i ostali protiv Turske, 30. siječnja 1998., st. 42.-45., Izvješća 1998-I; Socijalistička partija i ostali protiv Turske, 25. svibnja 1998., st. 41.-45., Izvješća 1998-III i Refah Partisi (stranka dobrobiti) i drugi protiv Turske [GC], br. 41340/98, 41342/98, 41343/98 i 41344/98, st. 86.-89., ECHR 2003 -II).
Prema tome, kod utvrđivanja postoji li nužnost u smislu članka 11. st. 2., države imaju ograničenu slobodu procjene, koja u skladu sa strogim europskim nadzorom obuhvaća i zakone i odluke koji se primjenjuju, uključujući i one neovisnih sudova.
Nadalje, Sud ponavlja da u obavljanju svoje ispitne uloge, njegova zadaća nije prilagoditi svoje stavove određenim mjerodavnim državnim tijelima, već ocijeniti, u smislu članka 11., odluke donijete od strane tih tijela. To ne znači da se mora ograničiti na utvrđivanje je li tužena država svoje diskrecijsko pravo koristila razumno, pažljivo i u dobroj vjeri; nužno je sagledati miješanje kojemu se prigovara u kontekstu pojedinog slučaja kao cjeline i utvrditi je li bilo "razmjerno legitimnom cilju kojem se teži " i jesu li razlozi koji opravdavaju miješanje državnih tijela "relevantni i opravdani". Pri tome, Sud se mora uvjeriti da su nacionalne vlasti primijenile načela u skladu s načelima sadržanima u članku 11. i, štoviše, da su temeljile svoje odluke na prihvatljivoj ocjeni relevantnih činjenica (vidi, Ujedinjena komunistička partija Turske i drugi, citirano, st. 46.-47.; Yazar i drugi protiv Turske, br. 22723/93, 22724/93 i 22725/93, st. 51, ECHR 2002II;. i Sidiropoulos i ostali, citirano, st. 40.).

(b) Primjena gore navedenih načela u konkretnom slučaju

U ovom predmetu, Sud primjećuje da su oba postupka radi raspuštanja Eğitim-Sena pokrenuta na temelju činjenice da je sukladno članku 2. (b) Statuta, sindikat zagovarao ideju o obrazovanju pojedinca na "materinjem jeziku". Što se tiče prvog postupaka, državni odvjetnik odlučio je pokrenuti postupak razrješenja s obrazloženjem da ciljevi navedeni u spornoj odredbi nisu bilu u skladu sa zakonom. Potom je, na zahtjev Glavnog tajnika oružanih snaga, drugi postupak razrješenja protiv EğitimSena pokrenut po istoj osnovi. Po okončanju tog postupka i nakon donošenja presude od strane Kasacijskog suda, Eğitim-Sen izmijenio je članak 2. (b) svog Statuta na način da je uklonio sporan tekst kako bi se izbjeglo raspuštanje sindikata od strane nacionalnih sudova.
Na Sudu je procijeniti da li je drugi postupak raspuštanja EğitimSena predstavljao "prijeku društvenu potrebu" te je li bio "nužan u demokratskom društvu" radi ispunjenja "legitimnih ciljeva”.
Sud primjećuje kako su Radni sud i kombinirani odjel Kasacijskog suda pristupili i tumačili odredbe članka 10. i 11. Konvencije na različit način. Prema mišljenju Radnog suda, prava i slobode zajamčene tim člancima smatraju se temeljnim pravima u demokratskom društvu, a posebno je naglašeno poticanje na nasilje, koje prema mišljenju tog suda nije sadržano u spornoj odredbi članka 2. (b) Statuta Eğitim-sena . Nasuprot tome, kombinirani odjel Kasacijskog suda naglasio je iznimke predviđene u stavku 2. članka 11. Konvencije. On je zauzeo stav da je ideja Eğitim-Sena o obrazovanju na materinjem, a ne turskom jeziku, u suprotnosti s odredbama članka 3. i 42. Ustava i sa načelima jedinstva države.
Sud stoga mora utvrditi jesu li utvrđenja kombiniranog odjela Kasacijskog suda utemeljena na prihvatljivoj procjeni relevantnih činjenica. Sud prvenstveno zamjećuje da tekst članka 2. (b) Eğitim-sen Statuta ne sadrži poticanje na nasilje kako bi se ispunili određeni ciljevi. Štoviše, Kasacijski sud je utvrdio da Eğitim-Sen ne potiče na korištenje nezakonitih sredstava za ispunjenje svog cilja – pružanje obrazovanja turskim državljanima na materinjem jeziku, koji nije turski.
Prema mišljenju Suda, načelo koje zagovara Eğitim-Sen, da se pojedincima koji čine tursko društvo omogući obrazovanje na materinjem jeziku, koji nije turski, nije u suprotnosti s temeljnim načelima demokracije. Sud napominje da se ništa u spornoj odredbi Eğitim-sen Statuta ne može smatrati pozivom na nasilje, pobunu ili bilo koji drugi oblik odbacivanja demokratskih načela, što je bitan čimbenik koji treba uzeti u obzir (vidi Stranka slobode i demokracije (ÖZDEP) protiv Turske [GC], br. 23885/94, st. 40., ECHR 1999-VIII). Dovoljno je iščitati sadržaj odredbe članka 2. (b) Eğitim-sen Statuta, u kontekstu javne rasprave u sporno vrijeme. S tim u svezi, Sud se slaže s obrazloženjem državnog odvjetnika, koji je odlučio obustaviti prvi postupak raspuštanja Eğitim-Sena. U to vrijeme, pitanje školovanja na materinjem jeziku bilo je predmetom javne rasprave u političkim strankama te je stavljeno na dnevni red za raspravu pred parlamentom (vidi st. 11., 30. i 31. ove presude).
Sud napominje da je prijedlog takovog školovanja mogao biti u suprotnosti sa većinskim uvjerenjima javnog mijenja, određenih institucija i pojedinih državnih organizacija, ili čak s Vladinom politikom. S tim u svezi, Sud ponavlja da je za pravilno funkcioniranje demokracije potrebno da se različitim udrugama ili političkim skupina omogući sudjelovanje u javnim raspravama, kako bi pomogli u pronalaženju zajedničkog rješenja za pitanja koja se tiču općih političkih i javnih subjekata svih usmjerenja (vidi Vogt protiv Njemačke, 26. rujna 1995., st. 52., Serija A br. 323, i Ujedinjena komunistička partija Turske i drugi, citirano, st. 57.).
Sud nadalje navodi da iz najnovijeg Izvješća ECRI-ja o Turskoj (vidi st. 31. ove presude) proizlazi da, osim djece koja pripadaju manjinama obuhvaćenim Ugovorom iz Lausanne - odnosno, nemuslimanskim manjinama – kojima se pruža obrazovanje na turskom, postoje i druga djeca turske nacionalnosti čiji materinji jezik nije turski, već adyghe, abkhazijski ili kurdski. S tim u svezi valja istaknuti da je Zakon br. 4771 o izmjenama i dopunama Zakona br. 2923 o obrazovanju turskih državljana na stranom jeziku i poduci različitih jezika i narječja, donesen 3. kolovoza 2002., utro put otvaranju privatnih škola koje predviđaju nastavu na "jeziku i narječjima [osim turskog] koji tradicionalno koriste turski državljani u svakodnevnom životu". Sud primjećuje da je iskazana spremnost zakonodavca za otvaranjem privatnih škola radi poduke jezika i narječja, osim turskog u suprotnosti s stavom nacionalnih vlasti da je odredba članka 2. (b) Eğitimsen Statuta protivna odredbama članka 3. i 42. Ustava.
Sud nije suglasan s odlukom kombiniranog odjela Kasacijskog suda jer presuda ne sadrži razloge koji bi ukazivali da Eğitim-Sen provodi nezakonite radnje koje mogu potkopati jedinstvo Republike Turske. Niti je dokazano da Eğitim-Sen teži ciljevima koji su protivni demokratskim načelima i da sudjeluje u aktivnostima koje su u suprotnosti s onima propisanim Statutom. Sud navodi da je nasuprot tome Radni sud, odbacio zahtjev za pokretanje drugog postupka razrješenja s obrazloženjem da će odluka o neraspuštanju sindikata imati učinak smirivanja socijalne napetosti, nemira i antagonizma koji su bili prisutni u društvu, te će služiti obnovi socijalnog mira (vidi st. 23. ove presude).
Iz tog razloga Sud je mišljenja da pojam "pravo na obrazovanje na materinjem jeziku" u Statutu sindikata, bez ikakvog drugog elementa koji bi upućivao ili dokazivao da je pravi cilj različit od onoga navedenog u spornoj odredbi, nije protivan načelima demokracije. Sud napominje da Statut Eğitim-sena, u svojoj ranijoj verziji, ukazuje da je sindikat zagovarao pravo svakog pojedinaca u društvu "na primanje jednakog i slobodnog, demokratskog, sekularnog, znanstvenog i besplatnog obrazovanja na materinjem jeziku". Prema mišljenju Suda, takav cilj, usmjeren ka razvoju kulture državljana čiji materinji jezik nije turski, pružajući im obrazovanje na materinjem jeziku, sam po sebi ne ugrožava nacionalnu sigurnost i ne predstavlja prijetnju javnom poretku. Čak i pod pretpostavkom da su nadležna državna tijela smatrala da obrazovanje na vlastitom materinjem jeziku favorizira kulturu manjina, Sud ističe, a kako je to i ranije utvrdio, da je postojanje manjina i različitih kultura u nekoj zemlji povijesna činjenica koju demokratsko društvo mora tolerirati, čak štoviše štiti i podržavati, u skladu s načelima međunarodnog prava (vidi Tourkiki Enosi Xanthis i ostali protiv Grčke, br. 26698/05, st. 51., 27. ožujka 2008.).
U svjetlu gore navedenog, Sud smatra da utvrđenja kombiniranog odjela Kasacijskog suda nisu bila utemeljena i osnovana, te da nisu bila razmjerna legitimnim ciljevima kojima se težilo. Slijedom toga, postupak raspuštanja pokrenut protiv podnositelja zahtjeva-sindikata, koji je rezultirao time da ga se obveže izmijeniti odredbu članka 2. (b) Statuta brisanjem pojma "pravo na obrazovanje na materinjem jeziku", ne može se razumno smatrati "prijekom društvenom potrebom”.
Prema tome, došlo je do povrede članka 11. Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 10. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva-sindikat navodi kako nametanje obveze izmijene Statuta u svrhu sprječavanja raspuštanja istog predstavlja miješanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja zajamčeno člankom 10. Konvencije. Mjerodavni dio te odredbe glasi:

“1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. ...

2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.”

Vlada se nije očitovala na taj prigovor.

A. Dopuštenost

Sud ističe da je ovaj prigovor vezan uz ranije ispitan prigovor pa se stoga isti mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

U ovom slučaju, među strankama nije sporno da se drugi postupak raspuštanja pokrenut protiv podnositelja zahtjeva može promatrati kao miješanje državnih vlasti u ostvarivanje prava podnositelja zahtjevasindikata na slobodu izražavanja. To miješanje bilo je propisano zakonom, posebice odredbama članka 3. i 42. Ustava, a težilo je jednom ili više legitimnih ciljeva predviđenih člankom 10. st. 2. Konvencije, odnosno sprječavanju nereda ili zaštiti nacionalne sigurnosti, što uključuje zaštitu državne teritorijalne cjelovitosti. Stoga je potrebno ispitati je li pobijano miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu" radi ispunjenja legitimnih ciljeva kojima se težilo.

1. Mjerodavna opća načela

Sud naglašava činjenicu da aktivnosti političkih stranaka čine sastavni dio kolektivnog ostvarivanja prava na slobodu izražavanja i same po sebi daju pravo političkim strankama da traže zaštitu zajamčenu člancima 10. i 11. Konvencije (vidi Ujedinjena komunistička partija Turske i drugi, citirano, st. 42. i 43., i Yazar i drugi, citirano, st. 46).
Sud nadalje ponavlja da je sloboda izražavanja jedan od osnovnih temelja demokratskog društva. Prema stavku 2. članka 10., sloboda izražavanja se odnosi ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su opće prihvaćene ili se smatraju dobronamjernima ili neutralnima, veći i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju državu ili bilo koji dio populacije. To nalaže pluralizam, tolerancija i slobodoumlje, bez kojih nema "demokratskog društva" (vidi, između ostalih izvora, Handyside protiv Ujedinjenog kraljevstva, 7. prosinca 1976., st. 49., Serija A br. 24;. Jersild protiv Danske, 23. rujna 1994., st. 37., Serija A br. 298; i Yazar i drugi, citirano, st. 46.). Kao što je navedeno u članku 10., sloboda izražavanja podliježe iznimkama, međutim iste se moraju strogo tumačiti, a potreba za bilo kakvim ograničenjima mora biti utemeljena (vidi Lindon, OtchakovskyLaurens i July protiv Francuske [GC], br. 21279/02 i 36448/02, st. 45, ECHR 2007 -IV).
Sud nadalje ističe da pridjev "nužno", u smislu članka 10. st. 2, podrazumijeva postojanje "hitne društvene potrebe". Države potpisnice imaju određenu diskrecijsku slobodu u ocjeni postoji li takva potreba, ali to je nužno povezano s europskim nadzorom koji obuhvaća mjerodavno zakonodavstvo i odluke, pa čak i one neovisnog suda. Sud je stoga ovlašten dati konačnu ocjenu je li "ograničenje" slobode izražavanja utemeljeno u smislu članka 10. (vidi Karataş protiv Turske [GC], br. 23168/94, st. 48., ECHR 1999-IV).
Sud navodi da odredba članka 10. st. 2. Konvencije predviđa malo prostora za ograničenje slobode izražavanja u području političkog govora ili rasprave - gdje je sloboda izražavanja od iznimne važnosti (vidi Brasilier protiv Francuske, br. 71343/01, st. 41., 11. travnja 2006.) - ili u pitanjima od javnog interesa (vidi, među ostalim izvorima, Sürek protiv Turske (br. 1) [GC], br. 26682/95, st. 61., ECHR 1999-IV.; Lindon, Otchakovsky-Laurens i July, citirano, st. 46; Wingrove protiv Ujedinjenog kraljevstva, 25. studeni 1996., st. 58, Izvješća 1996-V, i Faruk Temel protiv Turske, br. 16853/05, st. 55., 1. veljače 2011.).
Sud naposljetku primjećuje da se, u demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava, političkim idejama koje osporavaju postojeći poredak i čija se realizacija zagovara dopuštenim sredstvima, mora dati odgovarajuća mogućnost izražavanja kroz ostvarivanje prava na slobodu udruživanja (vidi Stankov i Ujedinjena makedonska organizacija Ilindenskog protiv Bugarske, br. 29221/95 i 29225/95, st. 97., ECHR 2001IX). To nameću vrijednosti svojstvene demokratskom sustavu, kao što su pluralizam, tolerancija i socijalno jedinstvo (vidi Ouranio Toxo i drugi protiv Grčke, br. 74989/01, st. 42., ECHR 2005-X, i Tourkiki Enosi Xanthis i drugi, citirano, st. 56).

2. Primjena mjerodavnih načela na konkretan slučaj

Sud je posebnu pozornost posvetio formulaciji koja se koristi u članku 2. (b) Statuta podnositelja zahtjeva-sindikata i kontekstu u kojem je ta odredba napisana. S tim u svezi, Sud je zauzeo stajalište da članak 10. obuhvaća slobodu primanja i širenja informacija i ideja na bilo kojem jeziku koji pruža priliku sudjelovanja u javnoj razmjeni kulturnih, političkih i društvenih informacija i ideja bilo koje vrste (vidi, mutatis mutandis, Karataş, citirano, st. 49). Također su uzete u obzir sve okolnosti slučaja, posebno poteškoće vezane uz borbu protiv terorizma (vidi Ibrahim Aksoy protiv Turske, br. 28635/95, 30171/96 i 34535/97, st. 60., 10. listopada 2000., Zana protiv Turske, 25. studenog 1997., st. 55-, Izvješća 1997-VII, Incal protiv Turske, 9. lipnja 1998., st. 58., Izvješća 1998-IV, i Savgın protiv Turske, br. 13304/03, st. 44., 2. veljače 2010.).
Članak 2. (b) Statuta podnositelja zahtjeva-sindikata zagovara ideju obrazovanja na "materinjem jeziku". U kontekstu Turske i u najužem smislu tog pojma, odredba se može tumačiti kao zagovaranje prava na obrazovanje na materinjem turskom jeziku. S tim u svezi, uzevši u obzir povijesne i društvene prilike u Turskoj, izraz materinji jezik može se odnositi i na jezik turskih državljana čiji materinji jezik nije turski. U svom najnovijem Izvješću o Turskoj, ECRI spominje adyghe, abkhazijski i kurdski kao primjere takvog materinjeg jezika (vidi st. 31. ove presude).
S tim u svezi ne smije se zaboraviti da članak 10. ne štiti samo sadržaj ideja i informacija, nego i oblik izražavanja, bez obzira na medij ili jezik prenošenja (vidi Savgın, citirano, st. 32 .).
U ovom slučaju, čak i pretpostavljajući da je podnositelj zahtjevasindikat imao za cilj promicanje obrazovanja samo na kurdskom jeziku, kao materinjem jezik koji nije turski, Sud ponavlja da odredba članka 10. st. 2. Konvencije predviđa malo prostora za ograničenje slobode izražavanja u pitanjima od javnog interesa. Sud uzima u obzir okolnosti pojedinog slučaja koji je predmet ispitivanja. Sud napominje da je u sporno vrijeme javna rasprava po tom pitanju rezultirala izmjenama i dopunama zakona koji omogućuje obrazovanje, barem na privatnoj razini, na materinjem jeziku koji koriste turski državljani, osim turskog.
S tim u svezi, Sud primjećuje da sporna odredba Statuta podnositelja zahtjeva- sindikata nije pozivala na upotrebu nasilja, oružanu pobunu ili otpor, niti je raspirivala mržnju, što je bitan čimbenik koji Sud uzima u obzir. Niti je sporan članak poticao na nasilje usađujući duboko ukorijenjenu i iracionalnu mržnju usmjerenu protiv određenih pojedinaca (kao u Sürek, citirano, st. 62). Što se tiče argumenta domaćih sudova glede navodne opasnosti za cjelovitost državnog teritorija (vidi st. 24. ove presude), Sud primjećuje da program Eğitim-sena zagovara načelo obrazovanja na materinjem jeziku, osim na turskom, pojedinaca koji čine tursko društvo. Međutim, Sud ističe da obzirom se Vlada nije pozvala ni na jedan konkretan akt Eğitim-Sena koji bi mogao ukazati na skrivene namjere, ne može se dovesti u pitanje vjerodostojnosti programa sindikata (vidi Stranka slobode i demokracije (ÖZDEP) [GC] , citirano, st. 42.). Sud stoga zaključuje da ne postoji jasna i neposredna prijetnja državnom teritorijalnom integritetu.
Zaključno, Sud utvrđuje da je postupak pokrenut protiv podnositelja zahtjeva-sindikata – kojim ga se prisilio izmijeniti odredbu Statuta - bio nerazmjeran ciljevima kojima se težilo te kao takav nije bio "nužan u demokratskom društvu”.
Prema tome, došlo je do povrede članka 10. Konvencije.

...

IZ TIH RAZLOGA, SUD

...

Presuđuje jednoglasno da je došlo do povrede članka 11. Konvencije;
Presuđuje jednoglasno da je došlo do povrede članka 10. Konvencije;

...

Sastavljeno na francuskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 25. rujna 2012., u skladu s pravilom 77. st. 2. i 3. Poslovnika Suda.

Françoise Elens-Passos Françoise Tulkens

Zamjenik tajnika Predsjednik

...

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

.Ovaj prijevod financiran je uz podršku Zaklade za ljudska pravaVijećaEurope (www.coe.int/humanrightstrustfund)

SECOND SECTION

CASE OF EĞİTİM VE BİLİM EMEKÇİLERİ SENDİKASI v. TURKEY

(Application no. 20641/05)

JUDGMENT

[Extracts]

STRASBOURG

25 September 2012

FINAL

25/12/2012

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention.

In the case of Eğitim ve Bilim Emekçileri Sendikası v. Turkey, The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Françoise Tulkens, President,
Danutė Jočienė,
Isabelle Berro-Lefèvre,
András Sajó,
Işıl Karakaş,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Helen Keller, judges,
and Françoise Elens-Passos, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 28 August 2012,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 20641/05) against the Republic of Turkey lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a trade union formed under Turkish law, Eğitim ve Bilim Emekçileri Sendikası, also known as “Eğitim-Sen” (“the applicant union”), on 3 June 2005.

2. The applicant union was represented by Mr A. Sayılır, a lawyer practising in Ankara. The Turkish Government (“the Government”) were represented by their Agent.

3. The applicant union complained of a violation of Articles 6, 10 and 11 of the Convention.

4. On 6 November 2009 notice of the application was given to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1 of the Convention).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. Eğitim-Sen, the Education and Science Workers’ Union (“the union”) was formed in Ankara on 13 January 1995. According to the information it has provided, the union has 167,000 members with 90 branches and is present in 430 towns and cities. It is affiliated to the KESK (Kamu Emekçileri Sendikaları Konfederasyonu – the Confederation of Public Sector Workers’ Union), which is a member of Education International.

6. On 15 September 2001 the union amended Article 2 (b) of its constitution to read as follows:

“[Eğitim-Sen] defends the right of all individuals in society to receive, with equality and freedom, a democratic, secular, scientific and cost-free education in their mother tongue.”

A. First dissolution proceedings

7. On 15 February 2002 the Governor of Ankara requested the applicant union to delete the words “their mother tongue” from its constitution on the ground that they were in breach of Articles 3 and 42 of the Constitution and of sections 1 and 20 of Law no. 4688 on public servants’ unions.

8. The applicant union informed the Governor that it was too busy but that it undertook to amend its constitution by 30 June 2002.

9. On 29 March 2002, under section 37 of Law no. 4688, the Governor of Ankara requested the public prosecutor of Ankara to bring an action for dissolution against the applicant union on the ground that it had not carried out the requisite amendment of Article 2 (b) of its constitution.

10. On 3 July 2002 the applicant union amended Article 2 (b) of its constitution to read as follows:

“[Eğitim-Sen] defends the right of all individuals in society to receive education in their mother tongue and to benefit from the development of their culture.”

11. On 16 July 2002 the public prosecutor gave a decision discontinuing the dissolution proceedings initiated by the Governor, on grounds of insufficient evidence and incriminating factors. In his decision the public prosecutor indicated, firstly, that the applicant union had amended Article 2 (b) of its constitution, which now provided that individuals should “receive education in their mother tongue”; he further stated that the matter was being discussed in some depth both publicly and in political parties and that it would be tabled for debate in Parliament. He concluded that, in those circumstances, it was not appropriate to bring dissolution proceedings against the applicant union or criminal proceedings against the members of its board.

12. On 15 October 2002 the Ministry of Labour and Social Security (“the Ministry”) informed the applicant union that, following the examination of its constitution, as amended on 3 July 2002 to comply with the relevant provisions of Law no. 4688, it had been concluded that the impugned Article was no longer in breach of the law.

B. Second dissolution proceedings

13. On 27 June 2003 the Office of the Chief of Staff of the armed forces requested the Ministry to take the necessary measures against the applicant union on the ground that Article 2 (b) of its constitution, as amended on 3 July 2002, was in breach of Articles 3 and 42 of the Constitution.

14. On 15 July 2003 the Ministry requested the Governor of Ankara to examine the provisions of Article 2 (b) of the applicant union’s constitution in the light of section 6 of Law no. 4688.

15. On 28 October 2003 the Governor of Ankara requested the applicant union to delete the words “receive education in their mother tongue” from Article 2 (b) of its constitution.

16. On 12 April 2004 the Governor of Ankara, referring to the provisions of Article 2 (b) of the applicant union’s constitution and summing up the first set of proceedings against it, applied to the public prosecutor of Ankara to initiate fresh dissolution proceedings. The Governor explained that, even though Law no. 2923 of 14 October 1983 provided for the teaching of a number of languages and dialects, Article 2 of the applicant union’s constitution, in so far as it provided for education in a language other than Turkish, was in breach of that Law.

17. On 10 July 2004 the public prosecutor of Ankara brought proceedings against the seven members of the executive board of Eğitim‑Sen. In the context of that action, the prosecutor further requested the dissolution of the applicant union under section 37 of Law no. 4688 on the ground that the union had not deleted the impugned wording from its constitution.

18. The Ankara Employment Tribunal assumed jurisdiction to rule on the application for the dissolution of the applicant union pursuant to Law no. 4688.

19. On 13 July 2004 the Ankara Employment Tribunal, applying section 6 of Law no. 4688, granted the applicant union a period of sixty days to amend the impugned provisions of its constitution.

20. In a judgment of 15 September 2004, the Ankara Employment Tribunal dismissed the application for dissolution. In its reasoning it indicated in particular that the relevant Articles of Eğitim-Sen’s constitution did not jeopardise (tehlike) territorial, national or State unity or the existing borders of the Republic of Turkey. It did not find that the union had committed any unlawful action capable of suggesting that the provisions of the impugned Article of Eğitim-Sen’s constitution would be used by those opposed to the unity of the Republic of Turkey. Based on Article 90 of the Constitution and Articles 10 and 11 of the Convention, the tribunal also gave its own interpretation of Articles 10 and 11. It explained in this connection that freedom of expression constituted the basis of a democratic and pluralistic society, and that such freedom was a necessary condition for the progression of democratic societies and the personal development of each individual. It emphasised that, without such freedom, there was no democracy. It concluded that the provisions of Article 2 (b) of Eğitim-Sen’s constitution were not in breach of Articles 10 and 11 of the Convention. It further indicated that section 6(8) of Law no. 4688 – which granted sixty days to a union to comply with the law – should be interpreted in the light of the purpose of that Law. According to the tribunal, even if the union had not complied with the law within the time allowed, it was still for the tribunal to examine whether the application was well-founded and to rule on the merits of the case.

21. On 29 September 2004 the public prosecutor appealed on points of law.

22. In a judgment of 3 November 2004, the Court of Cassation overturned the judgment of 15 September 2004 on the ground that the Ankara Employment Tribunal had not correctly applied section 6(8) of Law no. 4688. It took the view that this section did not allow for any latitude of interpretation and that the dissolution of the union was mandatory where it had not complied with the provisions of the Law within a period of sixty days. It therefore concluded that Eğitim-Sen had to be dissolved, as it had not complied with the law within the time allowed to it by the Governor and the tribunal.

23. In a judgment of 21 February 2005, the Ankara Employment Tribunal, contrary to the Court of Cassation’s judgment of 3 November 2004, reiterated its original findings. It referred back to the legal reasoning used in its judgment of 15 September 2004 and invoked the Strasbourg case-law on the dissolution of political parties, in particular the cases concerning the United Communist Party of Turkey and the Freedom and Democracy Party (ÖZDEP). It further observed that the official language of the Republic of Turkey was Turkish and that, according to Article 66 of the Constitution, any individual attached to the Republic by citizenship was Turkish. In its view, the fact of learning a language other than the official language did not constitute an action or conduct in breach of the law, but such conduct was proof of an attachment to the State of Turkey. Whilst agreeing that the official language was Turkish and that there could not be any other official language, it found that there should not be any particular impediment to the learning of other languages. Referring to its previous reasoning, based on Articles 10 and 11 of the Convention, the tribunal found that there were two main grounds for the dissolution of a union, an association or a political party, namely “an imminent threat” and “the criterion of violence”. It observed that the union whose dissolution was sought defended in its constitution the principle of education in one’s own mother tongue and the development of culture. It emphasised that, even supposing that the wording in question was illegal, the content and weight of the terms did not constitute an imminent threat or an incitement to violence and their inclusion in the union’s constitution did not jeopardise territorial, national or State unity or the existing borders of the Republic of Turkey. It found, on the contrary, that the decision not to dissolve the union would have the effect of calming the social tension, disorder and antagonism that were prevalent in society, and of restoring social peace.

24. In a judgment of 22 May 2005, the combined divisions of the Court of Cassation (Yargıtay Hukuk Genel Kurulu) quashed by a majority the judgment of the court below. In its reasoning the court indicated that Articles 10 and 11 of the Convention provided for statutory limitations to the exercise of the freedoms of expression, assembly and association and that they notably stipulated that such restrictions had to be necessary in a democratic society. It was therefore the court’s task to verify whether the restrictions imposed by domestic law on fundamental rights and freedoms were consistent with Turkey’s international commitments. The court took the view that the union’s call for education in a mother tongue other than Turkish was in breach of Articles 3 and 42 of the Constitution and that it ran counter to the acceptance of a unitary State and to the existing legal system. In the court’s opinion, the right to form a union could thus be limited and such restrictions were necessary in a democratic society. The combined divisions of the Court of Cassation concluded that the defence of education in a mother tongue other than Turkish could not rely on Articles 10 and 11 of the Convention.

25. In their dissenting opinion, some of the members of the combined divisions of the Court of Cassation, relying on section 6 of Law no. 4688, observed that, according to the conclusion of the court below, the impugned provisions of the union’s constitution were compliant with the law. The dissenting judges were of the view that, as a result, there had been no legal basis on which to order the union to amend its constitution within sixty days. They stated that the judgment had to be quashed to enable the court below to comply with section 6 of Law no. 4688 and not for the purpose of having the union dissolved.

26. On 3 July 2005 the applicant union amended the offending part of Article 2 (b) of its constitution to read as follows:

“[Eğitim-Sen] defends, in the context of human rights and fundamental freedoms, the right of all individuals in society to receive a democratic, secular, scientific and cost-free education.”

27. In a judgment of 27 October 2005, the Ankara Employment Tribunal, taking note of the amendment to the union’s constitution, found that there was no longer any reason to rule on the dissolution of the union, since the material elements that had given rise to the action no longer existed.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. Constitution

28. The relevant provisions of the Turkish Constitution, as in force at the material time, read as follows.

Article 3

“1. The State of Turkey constitutes, with its territory and nation, an indivisible whole. The official language is Turkish. ...”

Article 13

“Fundamental rights and freedoms may be restricted only by law and on the grounds set out in special provisions of the Constitution, provided always that the essence of such rights and freedoms remain intact. Any such restriction must not conflict with the letter or spirit of the Constitution or the requirements of a democratic, secular social order and must comply with the principle of proportionality.”

Article 25

“Everyone has the right to freedom of thought and opinion.

No one may be compelled to reveal his thoughts and opinions or be reprimanded or incriminated on account of his thoughts or opinions for any reason and for any purpose whatsoever.”

Article 26

“Everyone has the right to express, individually or collectively, his thoughts and opinions and to disseminate them orally, in writing, in image or by any other means. This right includes the freedom to receive or impart information and ideas without interference by public authority. The present paragraph shall not preclude the imposition of rules concerning the licensing of broadcasting, television, cinema or other similar enterprises.

The exercise of these freedoms may be restricted in the interests of national security, public order and public safety, for the preservation of the fundamental characteristics of the Republic, to protect the indivisible integrity of the State in terms of its territory and nation, to prevent crime, to punish offenders, to prevent the disclosure of information covered by State secrecy, to protect the honour, rights and private and family life of others, together with professional secrecy as provided for by law, and to ensure the fulfilment of the judicial function in accordance with its purpose.

Rules governing the use of any means of conveying information and ideas are not to be regarded as restricting freedom of expression or freedom to impart ideas, provided they do not prevent such information or ideas from being conveyed.

Any formalities, conditions and procedures concerning the exercise of freedom of expression and the conveying of ideas shall be regulated by law.”

Article 42

“No one may be deprived of the right to education. ...

Citizens are not absolved from the duty to remain loyal to the Constitution by the freedom of education.

...

No language other than Turkish may be taught to Turkish citizens as their mother tongue or be used for the purposes of teaching in educational institutions. The law lays down the rules concerning the teaching of foreign languages in educational institutions and those that must be complied with by schools where education is provided in a foreign language. The provisions of international conventions are reserved.”

Article 51

“Employees and employers shall have the right to form trade unions and federations of unions, without prior permission, in order to safeguard and develop the economic and social rights and interests of their members in the context of their labour relations, and to join or withdraw from such entities of their own free will. No one shall be compelled to join or resign from a trade union.

The right to form a union may only be limited as prescribed by law in the interests of national security or public order, for the prevention of crime, for the protection of public health or morals or for the protection of the rights and freedoms of others.

The formalities, conditions and procedures applicable to the right to form a trade union shall be prescribed by law.

Membership of more than one trade union within the same sector of activity shall be prohibited.

The scope of the rights, in this sphere, of public officials other than those who have the status of ordinary contractual employee, and the exceptions and limitations applicable to them, shall be prescribed by law in a manner appropriate to the nature of the services they provide.

The constitution, administration and functioning of trade unions and federations of unions shall not be inconsistent with the fundamental characteristics of the Republic or with democratic principles.”

Article 66

“Any individual who is connected to the Turkish State by nationality shall be Turkish. ...”

Article 90

“...

In the event of conflict as to the scope of fundamental rights and freedoms between an international agreement duly in force and a domestic statute, the provisions of the international agreement shall prevail.”

B. Civil Servants’ Trade Union Act (Law no. 4688 of 25 June 2001)

29. The relevant provisions of Law no. 4688 read as follows.

Section 6

“(1) Trade unions and confederations may be formed freely and without prior authorisation. ...

(7) ... In the event of failure to remedy [the breaches observed, the Governor] shall apply to the court for the termination of the activities of the trade union or confederation. ...

(8) The court shall allow a time-limit not exceeding sixty days [for the trade union or confederation] to comply with the law or remedy the breaches observed. If, at the end of the said period, the constitution or the documents in question are not compliant with the law, the court may order the dissolution of the union or confederation. ...”

Section 20(1)

“The administration and functioning of trade unions and confederations formed hereunder shall not be incompatible with the democratic qualities and principles of the Republic as defined in the Constitution. ...”

Section 37(1)

“Any trade union or confederation which engages in activities that are incompatible with the qualities and principles of the Republic as defined in the Constitution shall be dissolved by decision of the court which has jurisdiction to hear labour disputes, on an application by the public prosecutor for the district where the registered office [of the union or confederation] is situated. ...”

C. Law no. 4771 of 3 August 2002 amending Law no. 2923 of 14 October 1983 on foreign-language education and the learning of various languages and dialects by Turkish citizens

30. Section 2(a) of Law no. 2923 provides that no language other than Turkish may be taught to Turkish citizens in educational establishments. However, it is permitted to make available to Turkish citizens private classes for the teaching of languages and dialects that they use traditionally in their daily lives, in accordance with a regulation adopted by the Minister for National Education. The teaching of such classes must not undermine the unity of the State and the nation or the indivisibility of national territory.

III. COUNCIL OF EUROPE TEXTS

31. In its latest report on Turkey (paragraphs 60, 61, 62, 63, 70 and 71), adopted on 10 December 2010 and published on 8 February 2011, the European Commission against Racism and Intolerance (ECRI) reported as follows.

“Teaching in and of languages other than Turkish to persons belonging to minority groups other than those recognised under the Treaty of Lausanne

...

60. Law no. 4771, enacted in August 2002 and which amended Law no. 2923 on foreign-language education and teaching and the learning of different languages and dialects by Turkish citizens, paved the way for opening private schools to teach ‘languages and dialects traditionally used by Turkish citizens in their daily lives’. In accordance with the Regulation on learning of different languages and dialects traditionally used by Turkish citizens in their daily lives, which came into effect on 5 December 2003, Kurdish language courses opened in seven towns between December 2003 and October 2004. However, all have since closed, and other attempts to open a Circassian language school in Ankara did not come to fruition as the relevant administrative requirements could not be met. The authorities have indicated that applications to open Adyghe and Abkhazian private courses are still being examined by the relevant Governorships in accordance with the above Regulation. At present, there are thus no private language schools open in Turkey for the teaching of the languages spoken by minority groups. ...

61. ... ECRI welcomes the decision taken by the Turkish authorities in October 2009 to open a Living Languages Institute at Mardin’s Artuklu University, at which Kurdish could be taught; courses in Syriac, Farsi and Arabic were also reportedly to be offered at the institute’s opening in February 2010. ... At the same time, ECRI notes with regret that in September 2009, the Council rejected a similar application to open a department of Kurdish studies and Kurdish language and literature at the University of Diyarbakır, on the grounds that the application – introduced by the local Bar Association – had been made by a body that supported terrorism.

62. ECRI recommends that the Turkish authorities revise the wording of Article 42 of the Constitution, which prohibits the teaching of non-Turkish mother tongues in schools except in accordance with provisions of international treaties. ECRI again emphasises that it should be possible for such tuition to be provided alongside tuition in the official language.

63. In addition, ECRI strongly recommends that the Turkish authorities pursue their efforts in favour of tuition in languages and dialects traditionally used in Turkey. It recommends that full effect be given to the existing possibility of opening private courses, particularly by removing all undue administrative obstacles.

...

Schooling provided in Turkish to children whose mother tongue is not Turkish

...

70. ECRI again recommends that the Turkish authorities look into the situation of children of non-Turkish mother tongue and ensure that every effort is made to enable them to learn Turkish, the language of instruction, properly, for example through the provision of additional courses or methods for teaching Turkish as a second language. More broadly, ECRI recommends that the authorities conduct research into the overall situation within the education system of children belonging to minority groups, in order to allow targeted measures to be taken to remedy any inequalities in this field.

71. ECRI recommends that the Turkish authorities engage in dialogue with minority groups on the manner in which the concept of citizenship of the Turkish State is taught in schools, in order to ensure that the desired message of inclusiveness is imparted without leading to a sense that diversity is unwanted.”

THE LAW

...

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 11 OF THE CONVENTION

41. The applicant union alleged that the obligation to amend its constitution in order to prevent its dissolution constituted an interference with its right to freedom of association as provided for by Article 11 of the Convention. This provision reads as follows:

“1. Everyone has the right to freedom of peaceful assembly and to freedom of association with others, including the right to form and to join trade unions for the protection of his interests.

2. No restrictions shall be placed on the exercise of these rights other than such as are prescribed by law and are necessary in a democratic society in the interests of national security or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals or for the protection of the rights and freedoms of others. This Article shall not prevent the imposition of lawful restrictions on the exercise of these rights by members of the armed forces, of the police or of the administration of the State.”

42. The Government did not comment on this complaint.

A. Whether there was an interference

43. In the applicant union’s submission – not disputed by the Government – the proceedings brought against it constituted an interference by the national authorities in the exercise of its right to freedom of association, and that interference deprived it of the possibility of pursuing collectively or individually the aims that it had laid down in its constitution. This is also the view of the Court.

B. Whether the interference was justified

44. The Court reiterates that such interference breaches Article 11 of the Convention unless it is “prescribed by law”, pursues one or more of the legitimate aims under paragraph 2 of that provision, and is “necessary in a democratic society” in order to fulfil those aims.

1. “Prescribed by law”

45. In the present case, the Court notes that it has not been disputed by the parties that the interference in question was “prescribed by law” and that it was based, in particular, on Articles 3 and 42 of the Constitution (see paragraph 28 above).

2. Legitimate aim

46. In the Court’s opinion, the impugned interference pursued a number of legitimate aims, namely the prevention of disorder or the protection of national security, which includes the protection of the State’s territorial integrity. This has not been disputed by the parties.

3. “Necessary in a democratic society”

(a) Relevant general principles

47. Whilst referring to the general principles that are enshrined in its relevant case-law in matters of freedom of association (see Gorzelik and Others v. Poland [GC], no. 44158/98, §§ 88-93, ECHR 2004‑I, and the references cited therein, and Association Rhino and Others v. Switzerland, no. 48848/07, § 61, 11 October 2011), the Court reiterates that the right enshrined in Article 11 includes the right to form an association. That citizens should be able to form a legal entity in order to act collectively in a field of mutual interest is one of the most important aspects of the right to freedom of association, without which that right would be deprived of any meaning (see Sidiropoulos and Others v. Greece, 10 July 1998, § 40, Reports of Judgments and Decisions 1998‑IV).

48. The Court further reiterates that the way in which national legislation enshrines this freedom and its practical application by the authorities reveal the state of democracy in the country concerned. It can be seen from the Court’s case-law that it has repeatedly referred to the direct relationship that exists between democracy, pluralism and freedom of association, and it has established the principle that only convincing and compelling reasons can justify restrictions on freedom of association. All such restrictions are subject to rigorous supervision (see, among many other authorities, United Communist Party of Turkey and Others v. Turkey, 30 January 1998, §§ 42‑45, Reports 1998‑I; Socialist Party and Others v. Turkey, 25 May 1998, §§ 41-45, Reports 1998‑III; and Refah Partisi (the Welfare Party) and Others v. Turkey [GC], nos. 41340/98, 41342/98, 41343/98 and 41344/98, §§ 86-89, ECHR 2003‑II).

49. Consequently, in determining whether a necessity within the meaning of Article 11 § 2 exists, the States have only a limited margin of appreciation, which goes hand in hand with rigorous European supervision embracing both the law and the decisions applying it, including those given by independent courts.

50. Moreover, the Court reiterates that when it carries out its scrutiny, its task is not to substitute its own view for that of the relevant national authorities but rather to review under Article 11 the decisions they delivered in the exercise of their discretion. This does not mean that it has to confine itself to ascertaining whether the respondent State exercised its discretion reasonably, carefully and in good faith; it must look at the interference complained of in the light of the case as a whole and determine whether it was “proportionate to the legitimate aim pursued” and whether the reasons adduced by the national authorities to justify it are “relevant and sufficient”. In so doing, the Court has to satisfy itself that the national authorities applied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 11 and, moreover, that they based their decisions on an acceptable assessment of the relevant facts (see United Communist Party of Turkey and Others, cited above, §§ 46-47; Yazar and Others v. Turkey, nos. 22723/93, 22724/93 and 22725/93, § 51, ECHR 2002‑II; and Sidiropoulos and Others, cited above, § 40).

(b) Application of the above-mentioned principles to the present case

51. In the present case, the Court notes that two sets of dissolution proceedings were brought against Eğitim-Sen on the ground that, under Article 2 (b) of its constitution, the union was defending the idea of education in a person’s “mother tongue”. As regards the first set of proceedings, the public prosecutor decided to discontinue them on the ground that the objectives mentioned in the impugned Article were not in breach of the law. Subsequently, at the request of the Chief of Staff of the armed forces, a second set of dissolution proceedings was initiated on the same ground against Eğitim-Sen. Following those proceedings and the judgment of the Court of Cassation, Eğitim-Sen amended Article 2 (b) of its constitution by removing the impugned wording in order to avoid its dissolution by the national courts.

52. It is now for the Court to assess whether that second set of proceedings for the dissolution of Eğitim-Sen met a “pressing social need” and was “necessary in a democratic society” to fulfil the “legitimate aims pursued”.

53. The Court notes that the Employment Tribunal and the combined divisions of the Court of Cassation did not approach and interpret Articles 10 and 11 of the Convention in the same manner. For the Employment Tribunal, the rights and freedoms enshrined in those Articles were fundamental in a democratic society, with the particular exception of incitement to violence, which was not constituted, in the tribunal’s view, by Article 2 (b) of Eğitim-Sen’s constitution. By contrast, the combined divisions of the Court of Cassation emphasised the exceptions provided for by paragraph 2 of Article 11 of the Convention. They took the view that Eğitim-Sen’s wish to defend education in a mother tongue other than Turkish ran counter to Articles 3 and 42 of the Constitution and the principle of the unitary State.

54. The Court must therefore ascertain whether the findings of the combined divisions of the Court of Cassation can be founded on an acceptable assessment of the relevant facts. It first notes that the wording of Article 2 (b) of Eğitim-Sen’s constitution did not contain any incitement to use violence in order to fulfil the aims pursued. Moreover, the Court of Cassation found that Eğitim-Sen had not encouraged the use of unlawful means for the fulfilment of its objective of enabling Turkish citizens to receive education in a mother tongue other than Turkish.

55. In the Court’s view, the principle defended by Eğitim-Sen, according to which individuals making up Turkish society could receive education in a mother tongue other than Turkish, is not incompatible with the fundamental principles of democracy. It notes that nothing in the impugned Article of Eğitim-Sen’s constitution can be regarded as a call to violence, uprising or any other form of rejection of democratic principles, this being an essential factor to be taken into consideration (see Freedom and Democracy Party (ÖZDEP) v. Turkey [GC], no. 23885/94, § 40, ECHR 1999‑VIII). It is sufficient to read the content of Article 2 (b) of Eğitim-Sen’s constitution, seen in the context of the public debate at the material time. In this connection, the Court agrees with the reasoning of the public prosecutor, who decided to discontinue the first dissolution proceedings against Eğitim-Sen. At that time, the question of receiving education in one’s mother tongue was being debated publicly and in political parties and was tabled for debate in Parliament (see paragraphs 11 and 30-31 above).

56. The Court recognises that such a proposal may have run counter to majority beliefs in public opinion, certain institutions or certain State organisations, or even to government policy. That being said, the Court reiterates that it is necessary for the proper functioning of democracy that the various associations or political groups are able to take part in public debates in order to help find solutions to general questions concerning political and public stakeholders of all persuasions (see Vogt v. Germany, 26 September 1995, § 52, Series A no. 323, and United Communist Party of Turkey and Others, cited above, § 57).

57. The Court further notes that it can be seen from the latest European Commission against Racism and Intolerance (ECRI) report on Turkey (see paragraph 31 above) that, in addition to children belonging to the minorities covered by the Lausanne Treaty – that is to say, non-Muslim minorities – receiving education in Turkish, there were other children of Turkish nationality whose mother tongue was not Turkish but Adyghe, Abkhazian or Kurdish. In this connection it should be pointed out that Law no. 4771, enacted on 3 August 2002 and amending Law no. 2923 on foreign-language education and the learning of various languages and dialects by Turkish citizens, paved the way for the opening of private schools to teach “languages and dialects [other than Turkish] traditionally used by Turkish citizens in their daily lives”. The Court observes that this willingness on the part of the legislature to open private courses for the teaching of languages and dialects other than Turkish contrasts with the position of the national authorities in finding that Article 2 (b) of Eğitim-Sen’s constitution breached Articles 3 and 42 of the Constitution.

58. The Court is not convinced by the reasoning of the combined divisions of the Court of Cassation, because it was not indicated in the judgment that Eğitim-Sen had carried out illegal activities capable of undermining the unity of the Republic of Turkey. Neither did they indicate that Eğitim-Sen pursued aims that were incompatible with democratic principles or engaged in activities that were in breach of those stipulated in its constitution. The Court notes with interest that the Employment Tribunal, for its part, dismissed the second dissolution application on the ground that a decision not to dissolve the union would have the effect of calming the social tension, disorder and antagonism that were prevalent in society, and of restoring social peace (see paragraph 23 above).

59. For that reason the Court is of the opinion that the mere presence in the union’s constitution of the term “to receive education in their mother tongue”, without any other element that would indicate or prove that the real aim was different from that stated in the impugned Article of the constitution, cannot be incompatible with the principles of democracy. It notes that Eğitim-Sen’s constitution, in its earlier version, indicated that the union defended the right of all individuals of society “to receive, with equality and freedom, a democratic, secular, scientific and cost-free education in their mother tongue”. In the Court’s view, such an objective, with the aim of developing the culture of nationals having a mother tongue other than Turkish by providing education in that mother tongue, is not in itself incompatible with national security and does not represent a threat to public order. Even supposing that the competent national authorities could have taken the view that education in one’s own mother tongue favoured the culture of a minority, the Court observes that, as it has previously found, the existence of minorities and different cultures in a country is a historical fact that a democratic society must tolerate, or even protect and support, in accordance with the principles of international law (see Tourkiki Enosi Xanthis and Others v. Greece, no. 26698/05, § 51, 27 March 2008).

60. In the light of the foregoing, the Court takes the view that the reasons indicated by the combined divisions of the Court of Cassation were not relevant or sufficient, and that they were not proportionate to the legitimate aims pursued. It follows that the dissolution proceedings brought against the applicant union, which had the result of obliging it to amend Article 2 (b) of its constitution by deleting the term “to receive education in their mother tongue”, cannot reasonably be regarded as meeting a “pressing social need”.

61. Accordingly, there has been a violation of Article 11 of the Convention.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

62. The applicant union alleged that the obligation imposed on it to amend its constitution to prevent its dissolution constituted an interference with its right to freedom of expression under Article 10 of the Convention. The relevant part of that provision reads as follows:

“1. Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. ...

2. The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

63. The Government made no comment.

A. Admissibility

64. The Court notes that this complaint is related to that examined above and must also therefore be declared admissible.

B. Merits

65. In the present case, it is not disputed by the parties that the second set of dissolution proceedings brought against the applicant union can be seen as an interference by the national authorities in the exercise of its right to freedom of expression. That interference was prescribed by law, namely by Articles 3 and 42 of the Constitution, and pursued one or more of the legitimate aims foreseen in Article 10 § 2 of the Convention, namely the prevention of disorder or the protection of national security, which includes the protection of the State’s territorial integrity. It thus remains to be examined whether the impugned interference was “necessary in a democratic society” to fulfil the legitimate aims pursued.

1. Relevant general principles

66. The Court reiterates that the fact that their activities form part of a collective exercise of freedom of expression in itself entitles political parties to seek the protection of Articles 10 and 11 of the Convention (see United Communist Party of Turkey and Others, cited above, §§ 42-43, and Yazar and Others, cited above, § 46).

67. It further reiterates that freedom of expression constitutes one of the essential foundations of a democratic society. Subject to paragraph 2 of Article 10, freedom of expression is applicable not only to “information” or “ideas” that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb the State or any sector of the population. Such are the demands of that pluralism, tolerance and broadmindedness without which there is no “democratic society” (see, among many other authorities, Handyside v. the United Kingdom, 7 December 1976, § 49, Series A no. 24; Jersild v. Denmark, 23 September 1994, § 37, Series A no. 298; and Yazar and Others, cited above, § 46). As set forth in Article 10, freedom of expression is subject to exceptions, which must, however, be construed strictly, and the need for any restrictions must be established convincingly (see Lindon, Otchakovsky-Laurens and July v. France [GC], nos. 21279/02 and 36448/02, § 45, ECHR 2007‑IV).

68. The Court further reiterates that the adjective “necessary”, within the meaning of Article 10 § 2, implies the existence of a “pressing social need”. The Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing whether such a need exists, but it goes hand in hand with European supervision, embracing both the legislation and the decisions applying it, even those given by an independent court. The Court is therefore empowered to give the final ruling on whether a “restriction” is reconcilable with freedom of expression as protected by Article 10 (see Karataş v. Turkey [GC], no. 23168/94, § 48, ECHR 1999‑IV).

69. The Court reiterates that there is little scope under Article 10 § 2 of the Convention for restrictions on freedom of expression in the area of political speech or debate – where freedom of expression is of the utmost importance (see Brasilier v. France, no. 71343/01, § 41, 11 April 2006) – or in matters of public interest (see, among other authorities, Sürek v. Turkey (no. 1) [GC], no. 26682/95, § 61, ECHR 1999‑IV; Lindon, Otchakovsky-Laurens and July, cited above, § 46; Wingrove v. the United Kingdom, 25 November 1996, § 58, Reports 1996‑V; and Faruk Temel v. Turkey, no. 16853/05, § 55, 1 February 2011).

70. The Court lastly observes that, in a democratic society based on the rule of law, political ideas which challenge the existing order and whose realisation is advocated by peaceful means must be afforded a proper opportunity of expression through the exercise of the right to freedom of association (see Stankov and the United Macedonian Organisation Ilinden v. Bulgaria, nos. 29221/95 and 29225/95, § 97, ECHR 2001‑IX). This is required by the values inherent in a democratic system, such as pluralism, tolerance and social cohesion (see Ouranio Toxo and Others v. Greece, no. 74989/01, § 42, ECHR 2005‑X, and Tourkiki Enosi Xanthis and Others, cited above, § 56).

2. Application of those principles in the present case

71. The Court has paid particular attention to the wording used in Article 2 (b) of the applicant union’s constitution and to the context in which that provision was drafted. In this connection, it takes the view that Article 10 encompasses the freedom to receive and impart information and ideas in any language which affords the opportunity to take part in the public exchange of cultural, political and social information and ideas of all kinds (see, mutatis mutandis, Karataş, cited above, § 49). It has also taken into account the circumstances surrounding the case before it, in particular the difficulties related to the fight against terrorism (see İbrahim Aksoy v. Turkey, nos. 28635/95, 30171/96 and 34535/97, § 60, 10 October 2000; Zana v. Turkey, 25 November 1997, § 55, Reports 1997‑VII; Incal v. Turkey, 9 June 1998, § 58, Reports 1998‑IV; and Savgın v. Turkey, no. 13304/03, § 44, 2 February 2010).

72. Article 2 (b) of the applicant union’s constitution defends the idea of education in one’s own “mother tongue”. In the context of Turkey and in the primary sense of that term, the provision can be construed as defending education in mother-tongue Turkish. That being said, having regard to the historical and social situation of Turkey, the term mother tongue may also refer to the language of Turkish nationals who have a mother tongue other than Turkish. In its latest report on Turkey, ECRI mentioned Adyghe, Abkhazian and Kurdish as other such mother tongues (see paragraph 31 above).

73. In this connection it must be remembered that Article 10 protects not only the substance of the ideas and information expressed but also the form of expression, regardless of the medium or language in which they are conveyed (ibid., § 32).

74. In the present case, even supposing that the aim of the applicant union had been to promote the development of education only in the Kurdish language, as a mother tongue in addition to the Turkish language, the Court reiterates that there is little scope under Article 10 § 2 of the Convention for restrictions on freedom of expression in matters of public interest. It takes account of the circumstances surrounding the case before it. It notes that at the material time a public debate on this subject had resulted in an amendment to the law allowing education, at least on a private basis, in mother tongues used by Turkish citizens other than the Turkish language.

75. In this connection, the Court observes that the impugned Article of the applicant union’s constitution was not calling for the use of violence, armed resistance or uprising, nor was it inciting hatred, this being an essential element for the Court to take into consideration. Neither was the Article capable of fostering violence by instilling a deep-seated and irrational hatred against certain individuals (contrast Sürek, cited above, § 62). As to the argument of the domestic courts based on an alleged risk to the integrity of national territory (see paragraph 24 above), the Court notes that Eğitim-Sen’s programme defends the principle of education in the mother tongue, other than the Turkish language, of individuals making up Turkish society. However, the Court observes that since the Government did not refer to any concrete acts by Eğitim-Sen that might suggest a hidden agenda, no doubts can be cast on the genuineness of its programme (see Freedom and Democracy Party (ÖZDEP), cited above, § 42). The Court thus concludes that there was no clear or imminent threat to the State’s territorial integrity.

76. In conclusion, the Court finds that the proceedings initiated for the dissolution of the applicant union – forcing it to delete the impugned wording from its constitution – were disproportionate to the aims pursued and were not therefore “necessary in a democratic society”.

77. Accordingly, there has been a violation of Article 10 of the Convention.

...

FOR THESE REASONS, THE COURT

...

2. Holds unanimously that there has been a violation of Article 11 of the Convention;

3. Holds unanimously that there has been a violation of Article 10 of the Convention;

...

Done in French, and notified in writing on 25 September 2012, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Françoise Elens-Passos Françoise Tulkens
Deputy Registrar President

...

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine

Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije

Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije

Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije

Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde

Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore

Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde