(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-3) Bez odlaganja izvesti pred sudiju ili drugo službeno lice
(Čl. 5-4) Ispitivanje zakonitosti lišenja slobode

Tematske ključne reči

posedovanje, proizvodnja i promet narkotika
trajanje pritvora
zakonitost pritvora / lišenja slobode

VS deskriptori

1.5 Član 5. - pravo na slobodu i sigurnost
1.5.2 Zakonitost lišenja slobode
1.5.2.12 Sudsko preispitivanje lišenja slobode
1.5.2.17 Vreme za preispitivanje zakonitosti lišenja slobode

Zbirke

Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće

Sažetak

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju predstavke (br. 57180/09) protiv Republike Hrvatske koju je podneo hrvatski državljanin g. Vedran Bernobić.

Dana 24.oktobra 2008. godine pokrenuta je istraga pred Županijskim sudom u Zagrebu u odnosu na podnositelja predstavke i sedam drugih osumnjičenih lica u vezi sa sumnjom da su tokom 2007. i 2008. godine počinili krivično delo zloupotrebe opojnih droga stavljanjem u promet droga kao što su marihuana, „speed“ i LSD. Istog dana, istražni sudija je saslušao četvoricu okrivljenih uključijući i podnosica, a dana 13. novembra još četvoricu. Do 9. marta 2009. godine održano je više ročišta na kojima su saslušaa dva okrivljena i devetnaest svedoka. Dana 21. aprila 2009. godine podnositelj predstavke i još sedm lica, optuženi su pred Županijskim sudom u Zagrebu za krivično delo zloupotrebe opojnih droga. Na ročištu održanom 19. juna 2009. godine podnositelj je priznao dela za koja je optužen.

Dana 24. oktobra 2008. godine istražni sudija je odredio pritvor podnositelju predstavke i još trojici drugih osumnjičenih. Dana 20. novembra pritvor je produžen zbog mogućeg uticanja na svedoke. Podnosilac se na ovo rešenje žalio, međutim žalba je odbijena odlukom vanraspravnog veća dana 4.decembra 2008. godine.

Dana 18. decembra istražni sudija je ponovo produžio pritvor podnosiocu, usled opasnosti od mogućeg uticaja na svedoke. Podnosilac je ponovo žalio 9. januara 2009. godine, tvrdeći da se zaključak o mogućem uticaju na svedoke zasniva na proizvoljnostima, tvrdeći pritom da su svi svedoci u odnosu na koje je sud utvrdio rizik o uticaja, izjavili da ne poznaju podnositelja predstavke. Takođe je tvrdio da nije evidentiran kao počinilac krivičnih dela u kaznenoj evidenciji i da druge okolnosti kao što je ta da on nema nikakvu imovinu u skladu sa njegovim godinama. Dana 15. januara 2009, vanraspravno veće Županisjkog suda odbilo je njegovu žalbu.

Dana 20. februara 2009. godine, sud je produžio pritvor podnositelja usled rizika da bi mogao ponoviti krivično delo. Na ovu odluku podnosilac je žalio 26.februara, a 6. marta sud je žalbu odbio.

Dana 6. aprila 2009. godine podnosilac je podneo ustavnu žalbu u kojoj je izneo sve navode koje je istakao i u žalbama na odluke o pritvoru. U međuvremenu, 21. aprila, Županijski sud mu je ponovo produžio pritvor zbog opasnosti od ponavljanja dela. Podnosilac je podneo žalbu i na odvu odluku, dana 27. aprila, pozivajući se na član 5. Konvencije, tvrdeći da sama optužnica ne može biti dovoljna da bi se utvrdila osnovana sumnja da je počinio delo za koje se tereti. U pogledu navoda o kriminalnoj nameri, podnositelj je istaknuo da se u optužnici, u optužbama koje se odnose na njega, navodi da je u dva navrata prodao nezakonitu drogu trećim osobama i da se to stoga ne bi moglo tumačiti kao visoki stepen kriminalne namere s njegove strane. Isto tako je tvrdio da nije bilo nikakvih naznaka da bi on mogao ponoviti delo. Dana 29. aprila 2009. godine Ustavni sud je utvrdio da je ustavna tužba podnositelja od 6.aprila 2009. godine nedopuštena, s osnova da pobijane odluke više nisu na snazi, jer je u međuvremenu 21. aprila 2009. donesena nova odluka o njegovom pritvoru.

Dana 13. maja 2009. godine Vrhovni sud je ukinuo odluku Županijskog suda u Zagrebu od 21. aprila 2009. godine zbog procesnih nedostatka, budući da advokat podnositelja nije bio pozvan na sednicu veća na kojoj se većalo o njegovom pritvoru.

Dana 20. maja 2009. godine vanraspravno veće Županijskog suda u Zagrebu produžio je pritvor podnositelja ponovo usled opasnosti od ponovnog počinjenja dela. Dana 27. maja 2009. godine podnositelj je uložio žalbu tvrdeći da je u razdoblju od 21. aprila do 20. maja 2009. godine bio u pritvoru bez bilo kakve odluke kojom bi mu bio određen pritvor, budući da je Vrhovni sud dana 13. maja 2009. godine ukinuo odluku Županijskog suda u Zagrebu od 21. aprila. Županijski sud u Zagrebu je donio novo rešenje o određivanju pritvora 20. maja 2009. godine, stoga je u razdoblju od 21.04. do 20. 05.2009. godine podnositelj trebao biti pušten. On nadalje tvrdi da nije postojala osnovana sumnja da bi on počinio krivično delo navedeno u optužnici. Četiri svedoka, koji su u optužnici bili imenovani kao „krajnji potrošači“, dalo je svoj iskaz pred istražnim sudijom, a da se iz tih iskaza ni na koji način nije mogla izvesti upletenost podnositelja u nezakonitu trgovinu drogama. Međutim, to uopšte nije bilo spomenuto u optužnici. U pobijanoj odluci nije ni na koji način objašnjeno šta je predstavljalo osnovanu sumnju da je podnositelj počinio krivično delo o kome je reč. Nije dan nikakav razlog za postojanje navodnog rizika da bi on, ako bi bio na slobodi, mogao ponoviti delo. On takođe tvrdi da je već bio proveo sedam meseci u pritvoru i da je mera pritvora postala nerazmerna s osnovama na kojima je određen. Dana 5. juna 2009. godine Vrhovni sud je odbio žalbu. Nakon što je podnositelj na ročištu održanom dana 19. juna 2009. godine priznao dela za koja je optužen Županijski je sud u Zagrebu naložio njegovo puštanje.

U obraćanju ESLJP podnositelj navodi da njegov pritvor od 13-20. maja 2009 nije bio pokriven nikakvim odlukama, čime je član 5 stav 1 Konvencije prekršen. Takođe, on prigovara dužini svog pritvora te da razlozi za određivanje i produženje njegovog pritvora nisu bili merodavni i dovoljni, čime smatra da je prekršen član 5. st. 3. Konvencije. Takođe navodi da prilikom određivanja i produženja pritvora njegov advokat nije bio prisutan.. Prigovara i da Ustavni sud nije ispitao osnovanost njegove ustavne tužbe, pozivajući se na član 5. st. 4. Konvencije.

Evropski sud za ljudska prava utvrdio je da su prigovori na temelju člana 5., stav 1. i 3. Konvencije, kao i prigovor na temelju člana 5., stav 4. Konvencije koji se tiče postupka pred Ustavnim sudom dopušteni, a ostatak predstavke nedopušten, te presuđuje da nije došlo do povrede člana 5., stava 1. i člana 5 stav 3 Konvencije, kao i da jeste došlo do povrede člana 5., stav 4. Konvencije zbog propuštanja Ustavnog suda da odluči o osnovanosti ustavne tužbe podnositelja predsatvke od 6. aprila 2009. godine.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET BERNOBIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 57180/09)

PRESUDA

STRASBOURG

21. lipnja 2011.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Bernobić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:g. Anatoly Kovler, predsjednik,
gđa Nina Vajić,
g. Peer Lorenzen,
gđa Elisabeth Steiner,
g. Khanlar Hajiyev,
gđa Julia Laffranque,
g. Linos-Alexandre Sicilianos, suci,
i g. Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 31. svibnja 2011. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena ovog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 57180/09) protiv Republike Hrvatske što ga je 12. listopada 2009. godine hrvatski državljanin g. Vedran Bernobić ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").
Podnositelja zahtjeva zastupala je g. L. Horvat, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.
Dana 10. rujna 2010. predsjednik Prvog odjela odlučio je priopćiti prigovor na temelju članka 5., stavka 3. Konvencije koji se tiče duljine i razloga za pritvor podnositelja zahtjeva i prigovor o tome je li postupak kojim je podnositelj zahtjeva pobijao zakonitost svog pritvora bio u skladu sa zahtjevima članka 5., stavka 4. Konvencije. Odlučeno je istovremeno odlučiti o dopuštenosti i osnovanosti prigovora (članak 29., stavak 1.).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelj zahtjeva je rođen 1984. godine i živi u Konjščini.

1. Kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva

Dana 24. listopada 2008. godine pokrenuta je istraga pred Županijskim sudom u Zagrebu u odnosu na podnositelja zahtjeva i sedam drugih osumnjičenika u vezi sa sumnjom da su tijekom 2007. i 2008. godine počinili kazneno djelo zlouporabe opojnih droga stavljanjem u opticaj droge kao što su marihuana, „speed“ i LSD.
Istoga je dana istražni sudac toga suda proveo dokaz saslušanjem četvorice okrivljenika, uključujući i podnositelja zahtjeva, a dana 13. studenog 2008. godine još četvorice.
Daljnja su ročišta održana pred istražnim sucem dana 14. i 15. prosinca 2008., 12., 15., 29. i 30. siječnja, 2. 12. i 17. veljače i 9. ožujka 2009. godine, na kojima je proveden dokaz saslušanjem dva okrivljenika i devetnaest svjedoka.
Dana 21. travnja 2009. godine podnositelj zahtjeva i još sedmorica okrivljenika optuženi su pred Županijski sudom u Zagrebu za kazneno djelo zlouporabe opojnih droga.
Na ročištu održanom dana 19. lipnja 2009. godine pred Županijskim sudom u Zagrebu podnositelj zahtjeva je priznao djela za koja je optužen.

2. Odluke o pritvoru podnositelja zahtjeva

Dana 24. listopada 2008. godine istražni je sudac odredio pritvor podnositelju zahtjeva i trojci drugih osumnjičenika na osnovi članka 102., stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku (opasnost od utjecaja na svjedoke). Prije donošenja odluke sudac je saslušao dotičnog osumnjičenika. Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:

“Iz podataka u spisu nedvojbeno proizlazi da se pojedini okrivljenici kao i svjedoci koje će biti nužno saslušati međusobno dobro poznaju ...

…

Naime osim J.M. nužno je u svojstvu svjedoka saslušati Z.Š.i M.H.Š.

Svjedoci Z.Š. i M.H.Š. poznaju prema podacima u spisu I, II i III okr. ...

Kako će osim navedenih svjedoka sud nužno saslušati i okrivljenike koji nisu ispitani po istražnom zahtjevu a nalaze se na slobodi, objektivno je za očekivati da bi boravkom na slobodi, I okr. I.F., II okr. T.S., III okr. Vedran Bernobić …. ometali tijek kaznenog postupka tako što bi nesumnjivo izvršili utjecaj na ove svjedoke, a istodobno bi okrivljenici usuglasili svoje obrane u cilju izbjegavanja kaznene odgovornosti.”

Dana 20. studenog 2008.. godine istražni je sudac produljio pritvor podnositelju zahtjeva i četvorici drugih osumnjičenika na osnovi članka 102., stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku (opasnost od utjecaja na svjedoke). Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:

“... okrivljenici F.I., S.T., B.V. i L.K. se svi međusobno poznaju i kreću u narko miljeu u kojem se pojavljuje i M.J. koji kupuje drogu a istodobno je dečko K.L., imajući u vidu način i modalitete počinjenja kaznenih djela za koja se okrivljenici terete, posebno prva trojica okrivljenika, nužno je saslušati M.J. u svojstvu svjedoka, a koji očigledno do sada izbjegava da ga se sasluša, a čiji svjedočki iskaz je bitan za utvrđenje činjenica u ovom postupku.

Objektivno je zaključiti da bi boravkom na slobodi I okr. F.I, II okr. S.T., III okr V.B. i VIII L.K. ometali tijek kaznenog postupka, izvršivši utjecaj na ovog svjedoka, pa je opravdana zakonska osnova iz. čl. 102. st. 1. toč. 2. ZKP-a za određivanje odnosno produljenje pritvora.

Ročište u ovom predmetu zakazano je za 3. prosinca 2008. godine kada je objektivno za očekivati obzirom na poduzete mjere saslušanje ovog svjedoka. .”

Dana 21. studenog 2008. godine podnositelj zahtjeva je zatražio da mu se ukine pritvor, izjavivši da on ne poznaje svjedoka J.M. Dana 26. studenog 2008. godine uložio je žalbu protiv odluke od 20. studenog 2008. godine. Objasnio je da su svjedoci Z.Š. i J.H.Š., koji su u prethodnoj odluci o pritvoru podnositelja zahtjeva bili prepoznati kao oni na koje bi on mogao utjecati, već dali svoje iskaze iz kojih je vidljivo da ne poznaju podnositelja zahtjeva. Ponovio je da ne poznaje svjedoka J.M. i osporio navode iz odluke da je on bio dio miljea dilera i korisnika droge, tvrdeći da se ti navodi ne osnivaju na nikakvom dokazu, kao i da nije dokazano da je on poznavao svjedoka J.M.. Nadalje, neki su svjedoci izjavili da je svjedok J.M. napustio Hrvatsku i stoga nije bilo vjerojatno da bi se u bližoj budućnosti mogao izvesti dokaz njegovim saslušanjem.
Dana 4. prosinca 2008. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu odbilo je žalbu. Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:

“... III okrivljenik osnovano je sumnjiv da je počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ …. u daljnjem tijeku kaznenog postupka potrebno je ispitati svjedoka J.M., koji je navodno kupovao drogu od okrivljenika, to suprotno navodima žalitelja da je njegov iskaz potpuno nebitan, jer u prilog tome govore podaci priležeći u spisu, to i po ocjeni ovog vijeća postoji realna opasnost da bi II i III okr. boravkom na slobodi mogli ometati daljnji tijek ovog kaznenog postupka utjecajem na istog ...”

Dana 18. prosinca 2008. godine istražni je sudac produljio pritvor podnositelju zahtjeva na osnovi članka 102., stavka 1. točaka 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku (opasnost od utjecaja na svjedoke i ponovnog počinjenja djela). Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:

“Istraga u ovom kaznenom predmetu neće biti dovršena do isteka pritvora odnosno do 21.12.2008.g. iz razloga što je potrebno ispitati još najmanje 30-ak svjedoka,obaviti sva toksikološka vještačenja sve oduzete droge, telekomunikacijsko vještačenje nakon pretrage svih mobilnih telefona i SIM kartica oduzetih od okrivljenika kao i prijenosnog računala II okr. S.T., (uz napomenu će istražni sudac i njegov suradnik koristiti godišnji odmor vezano za predstojeće blagdane do 5. siječnja 2009).

… okrivljenici F.I., S.T., B.V., i L.K. se svi međusobno poznaju i kreću u narko miljeu u kojem se pojavljuje i M.J. koji kupuje drogu a istodobno je bio dečko K.L., imajući u vidu način i modalitete počinjenja kaznenih djela za koje se okrivljenici terete, posebno prve trojice okrivljenika, nužno je saslušati M.J. u svojstvu svjedoka, a koji očigledno do sada izbjegava da ga se sasluša, a čiji svjedočki iskaz je bitan za utvrđivanje činjenica u ovom postupku. Ovaj svjedok nije pristupio ročištu 15. prosinca 2008 a sud je obaviješten da je za istim raspisana potraga te da će se poduzeti sve mjere da se isti pronađe.

Objektivno je zaključiti da bi boravkom na slobodi …. III okr. V.B. …ometali tijek kaznenog postupka, izvršivši utjecaj na ovog svjedoka, pa je opravdana zakonska osnova iz čl. 102. st. 1. toč. 2 ZKP-a za utvrđivanje odnosno produljenje pritvora.

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podneskom od 25. studeni 2008. …. predložilo je određivanje pritvora temeljem čl. 102. st.1. toč 3. ZKP-a protiv… III okr V.B. ...

…

Imajući u vidu vremensko razdoblje koje se inkriminira ovim okrivljenicima kao i brojnost osoba – kupaca u odnosu na koje postoji osnovana sumnja da su im prodavali razne vrste opojnih droga, njima 30-ak, rezultira zaključkom o određenom stupnju ne samo organiziranosti u preprodaji opojnih droga nego i prodaji kao trajnom izvoru pribavljivanja financijskih sredstava. Na to upućuju posebno ispisi uplata i isplata po tekućim računima I, II i III okrivljenih, činjenici da nisu u stalnom radnom odnosu i da su osobe bez imovine, a indikativna je brojnost oduzetih mobitela i SIM kartica od I okr. I.F., i II okr. T.S. kao i količina oduzetog novca posebno od II okr. T.S. jer nije životno ni uobičajeno, da mlada osoba student izvan radnog odnosa kod sebe ima toliki novac, dok je uobičajeno kod ovakvih kaznenih djela korištenje više mobitela i SIM kartica kako bi se iza sebe ostavilo što je moguće manje tragova.

...

Naprijed istaknute okolnosti u svojoj ukupnosti po stajalištu istražnog suca predstavljaju one osobite okolnosti koje sudu pružaju pouzdan osnov za zaključak da bi I, II i III okrivljeni boravkom na slobodi nastavili s vršenjem istih ili sličnih kaznenih djela, pa je u odnosu na svu trojicu opravdana zakonska osnova za određivanje pritvora iz čl. 102. st. 1. toč. 3. ZKP-a ...”

Dana 9. siječnja 2009. podnositelj zahtjeva je uložio žalbu. Tvrdio je da se u odnosu na opasnost utjecanja na svjedoke zaključci suda osnivaju na potpuno proizvoljnim izjavama da je on bio dio istoga miljea dilera i korisnika droge kao i drugi okrivljenici i svjedoci. Suprotno tim navodima, poznat mu je samo jedan od drugih okrivljenika. Nikada nije sreo J.M. i u spisu predmeta nema nikakvih naznaka o suprotnom.
Glede potrebe da se izvede dokaz saslušanjem oko trideset svjedoka, podnositelj zahtjeva tvrdi da je samo nekoliko tih svjedoka dalo iskaze koji se tiču njega i da sud nije dao nikakvo objašnjenje zašto je smatrao da postoji rizik da bi on mogao utjecati na nekog od tih svjedoka. Nadalje, imena tih svjedoka nisu bila popisana. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da praksa Vrhovnog suda traži da rizik od mogućeg utjecaja na svjedoke bude utvrđen mjerodavnim činjenicama i da treba dati mjerodavna obrazloženja zašto postoji takav rizik, kao i imena svjedoka na koje bi se moglo utjecati. Podnositelj zahtjeva također je tvrdio da su svi svjedoci, u odnosu na koje je sud prethodno bio utvrdio taj rizik, kad su konačno bili saslušani, izjavili da ne poznaju podnositelja zahtjeva.
Glede opasnosti od ponovnog počinjenja djela, podnositelj zahtjeva tvrdio je da nije jasno zašto je uvedena ta osnova tek u najnovijoj odluci kojom mu je produljen pritvor. Ako takva opasnost nije postojala u vrijeme njegovog uhićenja, nije bilo razloga vjerovati da se odjednom pojavila.
Razdoblje tijekom kojega je okrivljenike pratila policija obuhvaća tek nekoliko mjeseci, i ako se transkripti razgovora koje je snimila policija uzmu kao mjerodavni, samo je pet svjedoka uopće govorilo o podnositelju zahtjeva. Čak i kad bi ih se smatralo „kupcima“, činjenica da ih je tako mali broj ne može ni na koji način ukazati da postoji opasnost da bi podnositelj zahtjeva, kad bi bio na slobodi, nastavio istu kriminalnu aktivnost.
Glede uplata malih iznosa novca na njegov bankovni račun, podnositelj zahtjeva je objasnio da je to uglavnom činio njegov otac, a povremeno i njegova majka i brat. Ukupan iznos uplata tijekom razdoblja od jedanaest mjeseci bio je 7.500 hrvatskih kuna (HRK) što se ne čini velikim iznosom.
Glede navoda koji se tiču njegove nezaposlenosti, istina je da on nije bio stalno zaposlen, ali je u srpnju i kolovozu 2008. godine počeo povremeno raditi u studentskom hostelu Carpe Diem u Zagrebu. Priložio je i pismo direktora hostela, u kojem obavještava podnositelja zahtjeva o mogućnosti da nastavi raditi u hostelu.
Podnositelj zahtjeva nadalje tvrdi da nije evidentiran kao počinitelj kaznenih djela u kaznenoj evidenciji i da činjenica da nema nikakve imovine nije neuobičajena za njegovu dob (u to doba imao je dvadeset četiri godine).
Dana 15. siječnja 2009. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu odbilo je žalbu. Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:

“... III okrivljenik osnovano je sumnjiv da je počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga … koja osnovana sumnja je osnovni uvjet da bi pritvor protiv okrivljenika odredio, a potom i produljio. Obzirom da je u daljnjem tijeku ovog kaznenog postupka potrebno ispitati u svojstvu svjedoka M.J., a prema podacima u spisu, isti ima relevantna saznanja za ovaj kazneni postupak, to postoji osnovana bojazan da bi III-okrivljenik boravkom na slobodi mogao ometati daljnji tijek ovog kaznenog postupka utjecajem na istog. .

...

Nadalje, kada se ima u vidu način počinjenja terećenog kaznenog djela III-okrivljeniku proizlazi da je iskazao upornost u protupravnom postupanju, obzirom da je u više navrata i većem broju osoba prodavao različite vrste droga, a kako je isti bez zaposlenja i bez redovitih mjesečnih primanja, to su onda i po ocjeni ovoga vijeća, u svojoj ukupnosti one osobite okolnosti koje opravdavaju realnu bojazan da bi IIIokrivljenik boravkom na slobodi mogao nastaviti s istovrsnom nedopuštenom kriminalnom aktivnošću.”

Dana 20. veljače 2009. godine Županijski sud u Zagrebu produljio je pritvor podnositelja zahtjeva na osnovi članka 102., stavka 1. točke 3. Zakona o kaznenom postupku (opasnost od ponovnog počinjenja djela). Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:

Dana 26. veljače 2009. godine podnositelj zahtjeva je uložio žalbu u kojoj je tvrdio da nije utvrđeno postojanje sumnje da bi on počinio kazneno djelo o kojemu je riječ. Jedina naznaka da je on bio povezan s nezakonitom prodajom opojnih droga bili su transkripti nekih telefonskih razgovora u kojima su spominjane riječi kao „picture“ (hrv. slika, op. prev.) i „speed“, (hrv. brzina, op. prev.) koje se ne mogu s izvjesnošću tumačiti kao da govore o nezakonitim drogama. Izvješće vještaka pokazuje da prah koji je policija našla na njemu nije bio nezakonita droga. Nadalje, niti jedan od više od dvadeset svjedoka koji su već bili saslušani u postupku nije spomenuo podnositelja zahtjeva u vezi s nezakonitom trgovinom drogama.
Policijski je nadzor trajao tri mjeseca, a prisluškivanje telefona podnositelja zahtjeva samo petnaest dana, što se ne može smatrati dugim razdobljem. Podnositelj zahtjeva je također ponovio svoje tvrdnje iz svoje prethodne žalbe.
Dana 6. ožujka 2009. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu odbilo je žalbu. Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:

„Naime, kada se ima u vidu vremensko razdoblje u kojem su … i III-okrivljenik počinili inkriminirana im kaznena djela, brojnost osoba – kupaca u odnosu na koje postoji osnovana sumnja da su im prodavali razne vrste opojnih droga, proizlazi da su isti iskazali visok stupanj kriminalne volje i upornost u protupravnom postupanju. Nadalje, obzirom da su isti bez zaposlenja i bez redovitih mjesečnih primanja, unatoč činjenici što isti do sada nisu osuđivani radi počinjenja kaznenih djela, i po ocjeni ovoga vijeća, to su u svojoj ukupnosti one osobite okolnosti koje opravdavaju realnu bojazan da bi … i III-okrivljenik boravkom na slobodi mogli nastaviti s istovrsnom nedopuštenom kriminalnom aktivnošću. …“

Dana 6. travnja 2009. godine podnositelj zahtjeva je podnio ustavnu tužbu u kojoj je ponovio tvrdnje iz svojih prethodnih žalbi.
Dana 21. travnja 2009. godine Županijski sud u Zagrebu produljio je pritvor podnositelja zahtjeva na osnovi članka 102., stavka 1. točke 3. Zakona o kaznenom postupku (opasnost od ponovnog počinjenja djela). Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:

„Sama činjenica da je podignuta optužnica pruža dovoljan stupanj osnovanosti sumnje da su I, II, III i VIII okrivljenici počinili kaznena djela navedena u optužnici…

Iz činjeničnog opisa (optužnice) … proizlazi da su u vremenskom razdoblju od par mjeseci u više navrata prodavali različite vrste opojne droge i tako inkriminiranim radnjama iskazali upornost u protupravnom ponašanju. … Sve to, unatoč činjenici da su II i III-okrivljenici neosuđivani ukazuje da postoje one osobite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi ovi okrivljenici na slobodi mogli ponoviti isto ili istovrsno kazneno djelo …“

Dana 27. travnja 2009. godine podnositelj zahtjeva je uložio žalbu u kojoj je, pozivajući se na članak 5. Konvencije, tvrdio da sama činjenica da je podignuta optužnica ne može biti dostatna za utvrđenje osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo za koje ga se u njoj tereti. Glede navoda o njegovoj kriminalnoj namjeri, podnositelj zahtjeva je istaknuo da se u optužnici, u optužbama koje se odnose na njega, navodi da je u dva navrata prodao nezakonitu drogu trećim osobama i da se to stoga ne bi moglo tumačiti kao visoki stupanj kriminalne namjere s njegove strane. Isto tako je tvrdio da nije bilo nikakvih naznaka da bi on mogao ponoviti djelo.
Dana 29. travnja 2009. godine Ustavni sud je utvrdio da je ustavna tužba podnositelja zahtjeva od 6. travnja 2009. godine nedopuštena, s osnova da pobijane odluke više nisu na snazi, jer je u međuvremenu 21. travnja 2009. donesena nova odluka o njegovom pritvoru.
Dana 13. svibnja 2009. godine Vrhovni sud je ukinuo odluku Županijskog suda u Zagrebu od 21. travnja 2009. godine zbog postupovnog nedostatka, budući da odvjetnik podnositelja zahtjeva nije bio pozvan na sjednicu vijeća na kojoj se vijećalo o njegovom pritvoru. Primijetio je da niti branitelj okrivljenika niti državni odvjetnik nisu bili pozvani na sjednicu vijeća dana 21. travnja 2009. godine, jer je spis predmeta proslijeđen vijeću u 15:45 sati toga dana, dakle nakon redovnog radnog vremena.
Dana 20. svibnja 2009. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu produljio je pritvor podnositelja zahtjeva na osnovi članka 102., stavka 1. točke 3. Zakona o kaznenom postupku (opasnost od ponovnog počinjenja djela). Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:

„III-okrivljeni Vedran Bernobić pod točkom 3. optužnice tereti se da je u vremenskom periodu od srpnja do rujna 2008. od nepoznate osobe nabavljao opojnu drogu LSD i speed u cilju daljnje prodaje krajnjim konzumentima te je putem svojih mobilnih telefona dogovarao prodaju droge sa šest osoba te sa IV okrivljenim M.Š. kojemu je prodao u dva navrata jedan karton LSD.

Opisane radnje … III-okrivljenika, imajući na umu da se inkriminirano djelovanje odvijalo u vremenskom razdoblju par mjeseci u kojem su u više navrata prodavali različite vrste opojne droge, ukazuju na visok stupanj organiziranosti, upornosti i odlučnosti u protupravnom ponašanju. … Sve to, unatoč činjenici da su II i IIIokrivljenici neosuđivani ukazuje da postoje one osobite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi ovi okrivljenici na slobodi mogli ponoviti isto ili istovrsno kazneno djelo. …“

Dana 27. svibnja 2009. godine podnositelj zahtjeva je uložio žalbu tvrdeći da je u razdoblju od 21. travnja do 20. svibnja 2009. godine bio u pritvoru bez bilo kakve odluke kojom bi mu bio određen pritvor, budući da je Vrhovni sud dana 13. svibnja 2009. godine ukinuo odluku Županijskog suda u Zagrebu od 21. travnja. Odlukom Vrhovnog suda, kojom je ukinuta odluka kojom je produljen pritvor podnositelju zahtjeva nije određen daljnji pritvor podnositelja zahtjeva. Županijski sud u Zagrebu je donio novo rješenje o određivanju pritvora 20. svibnja 2009. godine. Stoga je u razdoblju od 21. travnja do 20. svibnja 2009. godine podnositelj zahtjeva trebao biti pušten.
On nadalje tvrdi da nije postojala osnovana sumnja da bi on počinio kazneno djelo navedeno u optužnici. Četiri svjedoka, koji su u optužnici bili imenovani kao „krajnji potrošači“, dalo je svoj iskaz pred istražnim sucem, a da se iz tih iskaza ni na koji način nije mogla izvesti upletenost podnositelja zahtjeva u nezakonitu trgovinu drogama. Međutim, to uopće nije bilo spomenuto u optužnici. U pobijanoj odluci nije ni na koji način objašnjeno što je predstavljalo osnovanu sumnju da je podnositelj zahtjeva počinio kazneno djelo o kojemu je riječ. Nije dan nikakav razlog za postojanje navodnog rizika da bi on, ako bi bio na slobodi, mogao ponoviti djelo.
On također tvrdi da je već bio proveo sedam mjeseci u pritvoru i da je mjera pritvora postala nerazmjerna s osnovama na kojima je određen. Po mišljenju podnositelja zahtjeva ista se je svrha mogla postići tako da ga se stavi u kućni pritvor.
Dana 5. lipnja 2009. godine Vrhovni sud je odbio žalbu. Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:

Prema podignutoj optužnici … i okr. Vedran Bernobić … su osnovano sumnjivi da su počinili kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, čime je ispunjena opća zakonska pretpostavka iz čl. 102. st. 1. ZKP, da se mjera pritvora protiv okrivljenika mogla produljiti.

…

Prema činjeničnom opisu djela opisanog pod točkom 3. optužnice, okr. Vedranu Bernobiću stavlja se na teret da je u vremenskom razdoblju od mjeseca srpnja do rujna 2008. godine nabavljao opojnu drogu LSD, amfetamin – speed, s ciljem daljnje prodaje pojedinim konzumentima, te dogovarao prodaju sa šest poimence navedenih osoba i u dva navrata prodao M.Š. karton s LSD-om…

U opisanom postupanju tog okrivljenika očituje se upornost, odlučnost i ustrajnost u ponavljanju inkriminiranih radnji, a sve s ciljem stjecanja imovinske koristi, osobito s obzirom na brojnost osoba s kojima je dogovarao prodaju, vrstu opojnih droga te vremensko razdoblje inkriminirane djelatnosti.

Podaci u spisu ukazuju da je taj okrivljenik bez stalnog zaposlenja, a time i stalnih izvora sredstava za životne potrebe, te bez imovine od koje bi mogao ostvarivati neke prihode i time pribavljati sredstva za životne potrebe.

Sve naprijed istaknute okolnosti inkriminirane djelatnosti okr. Bernobića, uz nezaposlenost i loše imovinske prilike, u svojoj ukupnosti i logičnoj povezanosti, upućuju na postojanje osobitih okolnosti da bi i taj okrivljenik boravkom na slobodi ponovio isto ili slično kazneno djelo, neovisno o tome što do sada nije osuđivan.

…

Žalbeni navodi … i okr. Vedrana Bernobića u pogledu ocjene dokaza, te dokazanosti počinjenja djela, nisu od odlučujućeg utjecaja kod odlučivanja o daljnjoj primjeni mjere pritvora, budući je kod ocjene o osnovanosti primjene mjere pritvora … dovoljan visoki stupanj osnovane sumnje, koji proizlazi iz podignute optužnice i dokaza prikupljenih u dosadašnjem tijeku postupka.

Suprotno navodima žalitelja okr. Vedrana Bernobića, niti mjerom kućnog pritvora, a niti mjerama opreza propisanim u čl. 90. ZKP, ne bi se mogla ostvariti ona ista svrha koja se ostvaruje primjenom mjere pritvora …

Neosnovani su žalbeni prigovori okr. Vedrana Bernobića … za primjenu načela razmjernosti, jer se pri toj ocjeni mora uzeti u obzir težina kaznenog djela, u konkretnom slučaju onog za koje se terete navedeni okrivljenici, kazne koje se prema podacima kojima raspolaže sud može očekivati u postupku i potrebe trajanja pritvora, a s obzirom na razmjer s dosadašnjim vremenom koji su ti okrivljenici proveli u pritvoru, načelo razmjernosti nije povrijeđeno …

Protivno navodima okrivljenog Vedrana Bernobića iako je rješenje suda prvog stupnja od 21. travnja 2009., kojim je bio produljen pritvor i tom okrivljeniku, ukinuto rješenjem ovoga suda … te je predmet vraćen na ponovno odlučivanje, ispravno je sud prvog stupnja pobijanim rješenjem, a temeljem čl. 107. st. 1. ZKP, produljio pritvor protiv okrivljenika budući da prethodnim rješenjem ovog suda mjera pritvora nije bila ukinuta već je bilo ukinuto rješenje suda prvog stupnja.“

Nakon što je podnositelj zahtjeva na ročištu održanom dana 19. lipnja 2009. godine priznao djela za koja je optužen Županijski je sud u Zagrebu naložio njegovo puštanje.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 62/2003, 178/2004, 84/2005 i 115/2006), glase kako slijedi:

Općenite odredbe o pritvoru

Članak 101.

"(1) Pritvor može biti određen samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Čim prestanu razlozi zbog kojih je pritvor određen, pritvor se mora ukinuti i pritvorenika pustiti na slobodu.

(3) Pri odlučivanju o pritvoru, posebno o njegovu trajanju, vodit će se računa o razmjeru između težine počinjenoga kaznenog djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja pritvora.

(4) Sudbena tijela pred kojima se vodi postupak postupat će u predmetima u kojima je određen pritvor posebno žurno, te po službenoj dužnosti paziti jesu li prestali razlozi i zakonski uvjeti za pritvor i u tom slučaju ga odmah ukinuti.

Osnove pritvora

Članak 102.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti:

1. ako postoje okolnosti koje upućuju na opasnost da će pobjeći ...

2. ako postoji osnovana sumnja da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivače,

3. ako osobite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo...

...”

Članak 106.

"(1) Pritvor određen rješenjem istražnog suca ili pritvor koji je prvi puta određen tijekom istrage odlukom vijeća može trajati najdulje mjesec dana od dana lišenja slobode. U vrijeme trajanja pritvora uračunava se svako lišenje slobode.

(2) Iz opravdanih razloga na prijedlog istražnog suca ili državnog odvjetnika, vijeće iz članka 20. stavka 2. ovoga Zakona može pritvor tijekom istrage produljiti za još najviše dva mjeseca.

(3) Ukupno trajanje pritvora u istrazi, računajući i vrijeme trajanja lišenja slobode prije donošenja rješenja o pritvoru, ne može prijeći šest mjeseci, i istekom tog roka pritvorenik se ima odmah pustiti na slobodu.

Članak 107.

“ ...

(2) Nakon podnošenja optužnice.....vijeće iz članka 18. stavka 4., odnosno članka 20 stavka 2. ovoga Zakona svaka će dva mjeseca... ispitivati postoje li zakonski uvjeti za daljnju primjenu mjere pritvora....

Žalba protiv rješenja o određivanju, ukidanju ili produljenju pritvora

Članak 110.

(1) Žalbu protiv rješenja kojim se određuje, produljuje ili ukida pritvor mogu podnijeti okrivljenik, njegov branitelj i državni odvjetnik u roku od dva dana...."

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 5., STAVKA 1. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva prigovara da njegov pritvor od 13. do 20. svibnja 2009. godine nije bio pokriven nikakvim odlukama, protivno zahtjevima članka 5., stavka 1. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

“1. 'Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost osobe'. Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom:

(a) ako je zatvoren u skladu sa zakonom nakon presude nadležnog suda;

(b) ako je zakonito uhićen ili pritvoren zbog nepoštovanja zakonitog sudskog naloga radi osiguranja izvršenja neke zakonom propisane obveze;

(c) ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi spriječavanja izvršenja kaznenog djela ili bijega nakon njegova počinjenja;

(d) ako se radi o zakonitom zatvaranju maloljetnika radi izricanja odgojne mjere nadzora ili o njegovu zakonitom pritvoru radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti;

(e) ako se radi o zakonitom lišenju slobode osoba radi spriječavanja širenja zaraznih bolesti, o pritvaranju umobolnika, alkoholičara, ovisnika o drogi ili skitnica;

(f) ako se radi o zakonitom uhićenju ili pritvoru neke osobe kako bi je se spriječilo da neovlašteno uđe u zemlju ili osobe protiv koje je u tijeku postupak protjerivanja ili izručenja.

A. Dopuštenost

Sud primjećuje da ovaj dio zahtjeva nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. (a) Konvencije. Nadalje primjećuje i da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

Podnositelj zahtjeva tvrdi da mu žalbeni sud nije odredio daljnji pritvor kad je ukinuo (zbog postupovne pogreške) odluku od 21. travnja 2009. kojom mu je dana 13. svibnja 2009. godine produljen pritvor. Novu odluku kojom mu je određen pritvor donio je raspravni sud dana 20. svibnja 2009. godine. Stoga u razdoblju od 13. do 20. svibnja 2009. godine nije bila na snazi nikakva odluka kojom mu se određuje pritvor, te je on stoga u tom razdoblju trebao biti pušten na slobodu.
Vlada nije dostavila nikakvo očitovanje o toj točki.

1. Opća načela

Sud je postavio načela mjerodavna za ispitivanje prigovora podnositelja zahtjeva na temelju članka 5., stavka 1. Konvencije u presudi Mooren (vidi predmet Mooren protiv Njemačke [GC], br. 11364/03, ECHR 2009- ...). Mjerodavni odlomci glase kako slijedi:

(i) Sažeto ponavljanje mjerodavnih načela

72. Kad se radi o „zakonitosti“ pritvora, uključujući pitanje je li bio poštovan „zakonom propisani postupak“, Konvencija u biti upućuje na nacionalno pravo i postavlja obvezu da pritvor bude u skladu s njegovim materijalnim i postupovnim pravilima. Poštivanje nacionalnog prava nije, međutim, dostatno: Članak 5., stavak 1. uz to traži da svako lišenje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od proizvoljnosti (vidi, inter alia, predmete Erkalo protiv Nizozemske, 2. rujna 1998., stavak 52, Reports of Judgments and Decisions 1998-VI; Steel i dr. protiv Ujedinjene Kraljevine, rujna 1998., stavak 54., Reports 1998-VII i Saadi protiv Ujedinjene Kraljevine [GC], br. 13229/03, stavak 67., ECHR 2008- ...). Sud nadalje mora utvrditi s tim u vezi poštuje li samo domaće pravo Konvenciju, uključujući opća načela izražena ili podrazumijevana u njoj, osobito načelo pravne izvjesnosti (usporedi predmete Baranowski protiv Poljske, br. 28358/95, stavci 51.-52., ECHR 2000- III; Ječius protiv Litve, br. 34578/97, stavak 56., ECHR 2000- IX i Nasrulloyev protiv Rusije, br. 656/06, stavak 71., 11, listopada 2007.).

(α) Načela koja se primjenjuju na ispitivanje poštovanja domaćega prava

73. Iako je u prvome redu na domaćim vlastima, i to sudovima, tumačiti i primjenjivati domaće pravo, nepoštovanje domaćeg prava povlači za sobom, na temelju članka 5., stavka 1., povredu Konvencije i Sud stoga može i treba preispitati je li bilo poštovano to pravo (Benham protiv Ujedinjene Kraljevine, 10. lipnja 1996., stavak 41., Reports 1996-III IIIIII; Baranowski, stavak 50.; Ječius, stavak 68 i Ladent protiv Poljske, br. 11036/03, stavak 47., ECHR 2008- ... (izvaci)).

74. Sud je međutim pojasnio, osobito u svojoj novijoj sudskoj praksi, da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini sam taj pritvor kao takav nezakonitim u smislu članka 5., stavka 1. Razdoblje pritvora je, u načelu, „zakonito“ ako se osniva na sudskom rješenju. Naknadno utvrđenje od strane domaćeg suda da je niži sud pogriješio na temelju domaćeg prava kad je donio to rješenje neće nužno unatrag utjecati na valjanost razdoblja pritvora u međuvremenu (vidi, inter alia, naprijed citirane predmete Benham, stavak 42; Douiyeb protiv Nizozemske [GC], br. 31464/96, stavak 45., 4. kolovoza 1999.; Minjat protiv Švicarske 38223/97, stavak 41., 28. listopada 2003. i Khudoyorov protiv Rusije, br. 6847/02, stavak 128., ECHR 2005- X (izvaci)).

75. U svojoj novijoj sudskoj praksi Sud je, pozivajući se na usporedivo razlikovanje koje čini englesko pravo (usporedi naprijed citirani predmet stavak 43.-46. i Lloyd i dr. protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 29798/96 i drugi, stavak 102., 105. et seq., 1. ožujka 2005.), dalje konkretno odredio okolnosti u kojima je pritvor ostao zakonit u navedenom razdoblju u svrhu članka 5., stavka 1. Za ocjenu poštovanja članka 5., stavka 1. Konvencije treba učiniti osnovno razlikovanje između ex facie nevaljanih rješenja kojima se određuje pritvor – na primjer onih koje je donio sud u prekoračenju svoje nadležnosti – (vidi premet Marturana protiv Italije, br. 63154/00, stavak 78., 4. ožujka 2008.) ili onih u kojima zainteresirana stranka nije dobila propisnu obavijest o ročištu (vidi naprijed citirane predmete Khudoyorov, stavak 129 i Liu protiv Rusije, br. 42086/05, stavak 79., 6. prosinca 2007.) – i rješenja o određivanju pritvora koja su prima facie valjana i djelotvorna, osim i dok ih ne ukine viši sud (ibid.). Rješenje o određivanju pritvora mora se smatrati ex faice nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja “tešku i očiglednu nepravilnost” u iznimnom smislu naznačenom u sudskoj praksi Suda (usporedi naprijed citirani predmet Liu, stavak 81.; Garabayev protiv Rusije, br. 38411/02, stavak 89, 7. lipnja 2007.-., ECHR 2007 ... (izvaci) i Marturana, stavak 79.). Stoga, osim ako ne predstavljaju tešku i očiglednu nepravilnost, nedostatke rješenja kojima je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u tijeku sudskog preispitivanja postupka.

(β) Tražena kvaliteta domaćeg prava

76. Sud štoviše mora utvrditi poštuje li samo domaće pravo Konvenciju, uključujući opća načela izražena ili podrazumijevana u njoj. Što se tiče ove zadnje točke, Sud naglašava da je, što se tiče lišenja slobode, od osobite važnosti opće načelo pravne izvjesnosti (vidi naprijed citirani predmete Baranowski, stavak 51.-52.; Ječius, stavak 56. i Khudoyorov, stavak 125.). Kad navodi da svako lišenje slobode mora biti „zakonito“ članak 5., stavak 1. ne upućuje tek natrag na domaće pravo; kao i izrazi „u skladu sa zakonom“ i „propisano zakonom“, u drugim stavcima članaka 8. do 11., on se također odnosi na „kvalitetu prava“, tražeći da bude u skladu s vladavinom prava, pojmom sadržanim u svim člancima Konvencije. „Kvaliteta prava“ u tom smislu podrazumijeva da kad nacionalno pravo dozvoljava lišenje slobode, ono mora biti dovoljno pristupačno, precizno i predvidljivo u svojoj primjeni, kako bi se izbjegao rizik proizvoljnosti (vidi predmete Amuur protiv Francuske, 25. lipnja 1996., stavak 50., Reports 1996-III i naprijed citirani predmet Nasrulloyev, stavak 71.).

(γ) Načela koja se primjenjuju na pojam proizvoljni pritvor

77. Niti jedan pritvor koji je proizvoljan ne može biti u skladu s člankom 5., stavkom 1., pojam „proizvoljnosti“ u ovom se kontekstu proteže dalje od nepoštivanja nacionalnog prava. Kao posljedica toga, lišenje slobode koje je zakonito na temelju domaćega prava može još uvijek biti proizvoljno i tako protivno Konvenciji. I dok je sud prije formulirao opću definiciju koje vrste ponašanja od strane vlasti mogu predstavljati „proizvoljnost“ u svrhu članka 5., stavka 1., ključna načela razvijena su od predmeta do predmeta. Štoviše, iz sudske je prakse jasno da se pojam proizvoljnosti u kontekstu članka 5. razlikuje do određene mjere,ovisno o vrsti pritvora o kojemu se radi (vidi naprijed citirani predmet Saadi, stavak 66.-68.).

78. Jedno opće načelo uspostavljeno u sudskoj praksi je da će pritvor biti „proizvoljan“ kada, usprkos tome što je u skladu s formulacijom u domaćem pravu, postoji element mala fide na strani vlasti (usporedi predmete Bozano protiv Francuske, 18. prosinca 1986., stavak 59., Serija A br. 111 i naprijed citirani predmet Saadi, stavak 69.) ili kad su domaće vlasti zanemarile pokušati pravilno primijeniti mjerodavne propise (vidi naprijed citirani predmet Benham, stavak 47.; naprijed citirani predmet Liu, stavak 82. i naprijed citirani predmet Marturana stavak 80.).

79. Nadalje, u kontekstu pod-stavka (c) članka 5., stavka 1. obrazloženje odluke kojom je određen pritvor mjerodavan je čimbenik pri utvrđivanju mora li se pritvor neke osobe smatrati proizvoljnim. Sud je smatrao da je to što sudske vlasti u svojim odlukama kojima su odobrile pritvor kroz produljeno vremensko razdoblje nisu dale nikakve osnove, bilo nespojivo s načelom zaštite od proizvoljnosti zapisanim u članku 5., stavku 1. (vidi predmete Stašaitis protiv Litve, br. 47679/99, stavak 67., 21. ožujka 2002.; Nakhmanovich protiv Rusije, br. 55669/00, stavak 70., 2. ožujka 2006. i Belevitskiy protiv Rusije, br. 72967/01, stavak 91., 1. ožujka ). Suprotno je utvrdio da se za pritvor podnositelja zahtjeva ne bi moglo reći da je proizvoljan ako je domaći sud dao određene osnove koje opravdavaju nastavak pritvora (usporedi naprijed citirani predmet Khudoyorov, stavak 131.), osim ako su razlozi koji su dani krajnje lakonski i bez pozivanja na bilo koju pravnu odredbu prema kojoj bi pritvor podnositelja zahtjeva bio dozvoljen (usporedi naprijed citirani predmet Khudoyorov, stavak 157.).

80. Štoviše, sud je dopustio, osobito u kontekstu pod-stavaka (c) i (e) članka 5., stavka 1. da brzina kojom domaći sudovi zamjenjuju rješenja kojima se određuje pritvor koji je ili istekao ili je utvrđeno da je neispravan jest daljnji mjerodavni element pri ocjeni treba li se pritvor neke osobe smatrati proizvoljnim. Tako je Sud smatrao u kontekstu pod-stavka (c) da razdoblje od manje od mjesec dana između isteka prvotnoga rješenja o određivanju pritvora i izdavanja novoga, obrazloženog rješenja o određivanju pritvora nakon vraćanja predmeta na ponovljeni postupak sa žalbenog suda nižem sudu nije učinilo pritvor podnositelja zahtjeva proizvoljnim (vidi naprijed citirani predmet Minjat, stavci 46. i 48.). Suprotno je tome utvrđeno da je razdoblje od više od godinu dana nakon vraćanja predmeta na ponovljeni postupak sa žalbenog suda prvostupanjskom sudu, u kojem je podnositelj zahtjeva ostao u stanju neizvjesnosti glede osnova njegovoga pritvora, zajedno s nepostojanjem roka u kojem je niži sud trebao preispitati njegov pritvor, učinilo pritvor podnositelja zahtjeva proizvoljnim (vidi naprijed citirani predmet Khudoyorov, stavci 136.-37.).

81. U kontekstu podstavka (e) članka 5., stavka 1. Sud smatra da se razmak od dva tjedna između prestanka važenja ranijeg rješenja kojim je određen pritvor u psihijatrijskoj bolnici i njegovog obnavljanja nakon toga ne može ni na koji način smatrati nerazumnim ili prekomjernim tako da se kod te odgode ne radi o proizvoljnom lišenju slobode (vidi predmet Winterwerp protiv Nizozemske, 24. listopada 1979., stavak 49., Serija A, br. 33). Suprotno tome, utvrđeno je da je odgoda od osamdeset dva dana između prestanka važenja prvotnog rješenja kojim je određen pritvor u psihijatrijskoj bolnici i njegovog obnavljanja, te nepostojanje odgovarajućih zaštitnih sredstva kojima bi se osiguralo da se pritvor podnositelja zahtjeva nerazumno ne odugovlači nesukladna sa svrhom članka 5., stavka 1. da štiti pojedince od proizvoljnog pritvora (vidi naprijed citirani predmet Erkalo, stavci 57.-60. u odnosu na podstavke (a) i (e) članka 5., stavka 1)."

2. Primjena ovih načela na ovaj predmet

Pri ispitivanju je li pritvor podnositelja zahtjeva bio „zakonit“ u smislu članka 5., stavka 1., uključujući i pitanje je li poštovan „postupak propisan zakonom“ Sud će prvo preispitati je li pritvor podnositelja zahtjeva u skladu s hrvatskim pravom.
U ovome predmetu treba primijetiti da su počevši od 24. listopada 2008. godine domaće sudbene vlasti određivale i nakon toga povremeno produljivale pritvor podnositelja zahtjeva u vezi s kaznenim postupkom pokrenutim protiv njega, s osnova postojanja opasnosti da će, ako bude na slobodi, utjecati na svjedoke i ponoviti djelo.
Međutim, dana 13. svibnja 2009. godine Vrhovni sud utvrdio je da rješenje kojim je određen pritvor koje je donio Županijski sud u Zagrebu dana 21. travnja 2009. godine nije u skladu s formalnim zahtjevima domaćeg prava navedenim u članku 105., stavku 1. Zakona o kaznenom postupku, jer sud nije propisno pozvao branitelja. Rješenje kojim je određen pritvor tako je imalo postupovni nedostatak, budući da je bilo doneseno bez nazočnosti branitelja podnositelja zahtjeva.
Sud ponavlja da nedostaci rješenja kojim je određen pritvor nužno ne čine taj pritvor „nezakonitim“ u svrhu članka 5., stavka 1. Sud mora ispitati je li nedostatak u rješenju protiv podnositelja zahtjeva predstavljao „tešku i očiglednu nepravilnost“ na način da bi odnosno razdoblje njegovog pritvora učinio nezakonitim (vidi naprijed citirani predmet Liu, stavak 81.; predmete Garabayev protiv Rusije, br. 38411/02, stavak 89., 7. lipnja 2007., ECHR 2007- ... (izvaci); Marturana protiv Italije, br. 63154/00, stavak 79., 4. ožujka 2008. i naprijed citirani predmet Mooren, stavak 84.).
Pri utvrđivanju je li rješenje o određivanju pritvora od 21. travnja 2009.godine imalo „tešku i očiglednu nepravilnost“ tako da bude ex facie nevaljano, što bi zauzvrat učinilo pritvor podnositelja zahtjeva koji se osniva na tom rješenju nezakonitim u svrhu članka 5., stavka 1., Sud će uzeti u obzir sve okolnosti predmeta, uključujući, osobito, ocjenu koju su izvršili domaći sudovi.
Nije bilo navedeno da bi dana 21. travnja 2009. godine Županijski sud u Zagrebu postupao u prekoračenju svoje nadležnosti. Uistinu, kao pitanje domaćega prava, imao je ovlast naložiti pritvor podnositelja zahtjeva u odnosu na kazneni postupak koji je bio u tijeku protiv njega pred tim istim sudom. Rješenje kojim je određen pritvor od 21. travnja 2009. godine nije bilo ukinuto zato što Županijski sud ne bi bio dao obrazloženje koje bi opravdalo nužnost držanja podnositelja zahtjeva u pritvoru, nego zbog postupovnog nedostatka. Sud primjećuje da Županijski sud nije pozvao niti branitelja okrivljenika na sjednicu vijeća dana 21. travnja 2009. godine, jer je spis predmeta proslijeđen vijeću u 15:45 sati toga dana, dakle nakon redovnog radnog vremena. U takvim okolnostima Sud smatra da postupovni nedostatak o kojemu je riječ ne predstavlja „tešku i očiglednu nepravilnost“ u iznimnom smislu naznačenom u sudskoj praksi (usporedi predmet Lloyd i dr. protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 29798/96 et seq., stavak 114., 1. ožujka 2005.).
Nadalje, Sud ne nalazi da je Županijski sud postupao mala fide, ili da je zanemario pokušati pravilno primijeniti mjerodavni postupak. Činjenica da su se u žalbenom postupku otkrili neki nedostaci ne znači sama po sebi da je pritvor bio nezakonit (vidi predmete Gaidjurgis protiv Litve (dec.), br. 49098/99, 16. siječnja 2001.; Benham protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. lipnja 1996., Reports of Judgments and Decisions 1996-III, stavak 47. i Liu protiv Rusije, br. 42086/05, stavak 82., 6. prosinca 2007.).
Sud primjećuje da je Vrhovni sud ukinuo odluku od 21. travnja 2009.godine zbog postupovnog nedostatka. Nema nikakve dvojbe da je žalbeni sud ovlašten ukinuti odluku koja je predmetom njegovog preispitivanja i vratiti predmet na ponovljeni postupak. Uistinu, kao pitanje domaćeg prava, on je imao ovlaštenje ukinuti prvostupanjsku odluku o pritvoru na temelju članka 398., stavka 3. Zakona o kaznenom postupku. Glede odluke Vrhovnog suda da podnositelj zahtjeva ostane u pritvoru, Sud primjećuje da se u obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud, kako je to naprijed navedeno, pozvao na formalne nedostatke postupka koji je doveo do pobijane odluke Županijskog suda. S druge strane, Vrhovni sud nije ni na koji način doveo u pitanje osnove za određivanje pritvora podnositelja zahtjeva, konkretno opasnost da će ponoviti djelo. Nadalje, nije ni na koji način doveo u pitanje postojanje osnovane sumnje da je podnositelj zahtjeva počinio kazneno djelo. Tako Sud prihvaća da se odluka Vrhovnog suda da podnositelj zahtjeva ostane u pritvoru osnivala na tim osnovama. Stoga se može pretpostaviti da su odlukom Vrhovnog suda prihvaćeni razlozi koje je dao Županijski sud za zadržavanje podnositelja zahtjeva u pritvoru (vidi, predmet Hađi protiv Hrvatske, 42998/08tavak 32. 1. srpanj 2010., i, a contrario, predmet Bakhmutskiy protiv Rusije, br. 36932/02, stavak 112., 25. lipnja 2009.).
Sud je, nadalje, u prijašnjim predmetima prihvatio da je brzina kojom domaći sudovi zamjenjuju rješenja kojima se određuje pritvor koji je ili istekao ili je utvrđeno da je neispravan daljnji mjerodavni element pri ocjeni treba li se pritvor neke osobe smatrati proizvoljnim (vidi predmete Minjat protiv Švicarske 38223/97, stavci 46. i 48., 28. listopada 2003.; naprijed citirani predmet Khudoyorov, stavci 136.-37. i naprijed citirani predmet Mooren, stavak 95.).
U ovome je predmetu, nakon odluke Vrhovnog suda od 13. svibnja 2009. godine da vrati predmet Županijskom sudu na ponovljeni postupak, podnositelj zahtjeva ostao u pritvoru do 20. svibnja 2009. godine kad je Županijski sud donio novo rješenje kojim mu je odredio pritvor, a koje je doneseno nakon što je održana sjednica vijeća u nazočnosti branitelja. Tako je razdoblje o kojemu je riječ trajalo sedam dana, što po mišljenju Suda izgleda razumnim u danim okolnostima. Sud nalazi da niti vrijeme koje je proteklo između utvrđenja Vrhovnog suda da je rješenje o određivanju pritvora neispravno i donošenja novoga rješenja o određivanju pritvora od stane Županijskog suda ne čini pritvor podnositelja zahtjeva proizvoljnim (vidi, kao usporedbu, naprijed citirani predmet Mooren, stavak 96. i Hađi, stavak 34.).
Uzimajući u obzir naprijed navedeno, Sud zaključuje da je pritvor podnositelja zahtjeva bio „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ u svrhe članka 5., stavka 1.
Stoga nije došlo do povrede članka 5., stavka 1. Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 5., STAVKA 3. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva prigovara duljini svog pritvora te prigovara da razlozi za određivanje i produljenje njegovog pritvora nisu bili mjerodavni i dostatni. Poziva se na članak 5. st. 3. Konvencije koji glasi kako slijedi:

"3. Svatko uhićen ili pritvoren u uvjetima predviđenim stavkom 1.c) ovoga članka mora se u najkraćem roku izvesti pred suca, ili pred drugo zakonom određeno tijelo sudbene vlasti, i ima pravo u razumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati davanjem jamstva da će ta osoba pristupiti suđenju.“

A. Dopuštenost

Sud primjećuje da ovaj zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35 stavka 3. Konvencije. Nadalje primjećuje i da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Podnositelj zahtjeva tvrdi da razlozi na koje su se pozvali domaći sudovi za određivanje i produljenje njegovog pritvora nisu bili mjerodavni i dovoljni i da domaći sudovi nisu razmatrali njegove tvrdnje, nego su mu nastavili produljivati pritvor s uvijek istim obrazloženjem.
Vlada tvrdi da je pritvor podnositelja zahtjeva trajao samo osam mjeseci i da je bio opravdan razumnom sumnjom da je on počinio kazneno djelo. Domaći su se sudovi nadalje pozvali na opasnost od utjecanja na svjedoke i na rizik od ponovnog počinjenja djela, te su te osnove propisno obrazložili.

2. Ocjena Suda

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda pitanje je li razdoblje pritvora razumno ne može se ocjenjivati in abstracto. Razumnost duljine pritvora okrivljenika treba ocjenjivati u svakom predmetu prema posebnim značajkama tog predmeta. Nastavak pritvora može biti opravdan u nekom predmetu samo ako postoje konkretne naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, ne dovodeći u pitanje predmnijevu nevinosti, preteže nad pravilom o poštovanju pojedinačne slobode (vidi, između mnogih drugih izvora prava, predmet protiv Švicarske, 26. siječnja 1993.§ 30, Serija A no. 254-A).
U prvom je redu na domaćim vlastima da se pobrinu da u danom predmetu pritvor okrivljenika ne premaši razumni rok. One u tu svrhu moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa koji opravdava, uz dužno poštovanje načela predmnijeve nevinosti, odstupanje od pravila poštovanja pojedinačne slobode te ih trebaju navesti u svojim odlukama o zahtjevima za puštanje na slobodu. Sud je pozvan odlučiti je li došlo do povrede članka 5., stavka 3. Konvencije u biti na osnovi obrazloženja danih u tim odlukama i činjenica koje navede podnositelj zahtjeva u svojim žalbama (vidi, između mnogih drugih izvora prava, predmet Labita protiv Italije [GC], br. 26772/95, stavak 152., ECHR 2000-IV).
Postojanost osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo uvjet je sine qua non za zakonitost nastavka pritvora, ali nakon određenog proteka vremena ona više nije dovoljna. Sud u takvim predmetima mora utvrditi opravdavaju li i dalje osnove koje su dale sudbene vlasti lišenje slobode. Kad su te osnove "mjerodavne" i "dovoljne", Sud mora utvrditi i jesu li nadležne domaće vlasti pokazale "posebnu revnost" u vođenju postupka (vidi predmet Contrada protiv Italije, 24. kolovoz 1998., stavak 54, Reports 1998-V; A. protiv Francuske, 23. rujan 1998., stavak 102, Reports 1998-VII; Toth protiv Austrije, 12 December 1991, stavak 67, Serija A no. 224 i B. v. Austria, 28. ožujka 1990., stavak 42, Serija A no. 175).
Glede ovoga predmeta, Sud bilježi da je razdoblje koje treba ispitati temeljem članka 5., stavka 3. Konvencije trajalo do 24. listopada 2008. do19. lipnja 2009. godine, kad je podnositelj zahtjeva pušten na slobodu. Tako je ukupno trajao sedam mjeseci i dvadeset pet dana.

(a) Osnove pritvora

Domaći sudovi su tijekom istrage smatrali da postoji mogući rizik da bi podnositelj zahtjeva, optužen za teško kazneno djelo povezano s drogom, utjecao na svjedoke, a kasnije da bi ponovno počinio kazneno djelo.
Konkretnije, u razdoblju od 24. listopada do 18. prosinca 2008. godine domaće su vlasti opravdavale njegov pritvor s osnove da bi on, da je na slobodi, mogao utjecati na svjedoke. Od 18. prosinca 2008. do 20. veljače 2009. godine pritvor podnositelja zahtjeva bio je produljivan s osnova da postoji i rizik da će utjecati na svjedoke i rizik od ponovnog počinjenja djela, a od 20. veljače do 19. lipnja 2006. godine pritvor podnositelj zahtjeva je produljivan samo na osnovi rizika od ponovnog počinjenja djela.
Rizik od utjecaja na svjedoke opravdavan je činjenicom da su se okrivljenici, optuženi za nezakonitu trgovinu drogom međusobno poznavali i družili u istom okruženju kao i svjedoci. Nakon što su svjedoci saslušani, domaći se sudovi više nisu pozivali na tu osnovu za pritvor podnositelja zahtjeva.
Sud nalazi da su nacionalne vlasti dale odgovarajuće i valjane razloge za pritvor određen podnositelju zahtjeva s te osnove i pojasnili ih pozivom na konkretne okolnosti predmeta i do tada prikupljene dokaze.
Glede druge osnove - opasnosti od ponovnog počinjenja djela, Sud prihvaća da takva opasnost ako je uvjerljivo utvrđena, može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenika u pritvoru do suđenja kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja kaznena djela. Međutim, između ostalih uvjeta, opasnost treba biti vjerojatna, a mjera odgovarajuća, u svjetlu okolnosti predmeta, osobito prošlosti i osobnosti dotične osobe (vidi predmet Clooth protiv Belgije, 12. prosinca 1991., stavak 40., Serija A br. 225).
Sud bilježi da je podnositelj zahtjeva optužen za trgovinu drogom i djelovanje u organiziranoj zločinačkoj skupini. Po mišljenju Suda, činjenica da se u tom predmetu radilo o pripadniku takve kriminalne skupine treba biti uzeta u obzir pri ocjeni je li poštovan članak 5., stavak 3. (vidi predmet Bąk protiv Poljske, br. 7870/04, stavak 57., siječnja 2007.).
Sud nadalje bilježi da su domaći sudovi naglasili kako je državno odvjetništvo navelo da je oko trideset svjedoka kupovalo drogu od podnositelja zahtjeva, da postoje naznake određenog stupnja organizacije nezakonite trgovine drogom te da je to okrivljenicima bio trajan izvor prihoda. Nadalje su primijetili da podnositelj zahtjeva nije imao nikakvo redovno zaposlenje ili redoviti mjesečni prihod. Domaći su sudovi smatrali da su te okolnosti, uzete u cjelini, ozbiljan pokazatelj rizika da bi podnositelj zahtjeva, ako bi bio na slobodi, mogao nastaviti nezakonitu trgovinu drogom.
Prethodna su razmatranja dovoljna da Sud zaključi kako su osnove dane za pritvor podnositelja zahtjeva prije suđenja bile "mjerodavne" i "dovoljne" da opravdaju njegovo držanje u pritvoru cijelo mjerodavno razdoblje od sedam mjeseci i dvadeset pet dana.

(b) Vođenje postupka

Ostaje utvrditi jesu li nacionalne vlasti pokazale "posebnu revnost" u vođenju postupka. U tom pogledu Sud prvo bilježi da u ovom predmetu ima osam okrivljenika i da je trebalo saslušati veliki broj svjedoka, što je sigurno pridonijelo duljini postupka.
Istraga je dovršena u razdoblju od tri mjeseca i dvadeset šest dana. Istražni je sudac tijekom toga razdoblja održao jedanaest ročišta i proveo dokaz saslušanjem osam okrivljenika i sedamnaest svjedoka. Nije bilo značajnih odgoda.
Glede suđenja u kaznenom postupku protiv podnositelja zahtjeva, Sud bilježi da su podnositelj zahtjeva i još sedmorica okrivljenika optuženi dana 21. travnja 2009. godine, a da je prvo ročište održano 19. lipnja 2009. godine, nakon kojega je podnositelj zahtjeva odmah pušten. Sud smatra da je raspravnom sudu za pripremu suđenja potrebna određena količina vremena. S obzirom na veličinu spisa predmeta i broj okrivljenika, Sud smatra da činjenica da je prvo ročište održano manje od dva mjeseca nakon što je podignuta optužnica, izgleda razumnom u tim okolnostima.
Sud smatra da su nacionalne vlasti u razdoblju o kojemu je riječ vodile kazneni postupak u skladu sa zahtjevima učinkovitosti i da se stoga domaće vlasti ne može kritizirati da nisu poštovale "posebnu revnost" u postupanju s predmetom podnositelja zahtjeva.
Stoga nije došlo do povrede članka 5., stavka 3. Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 5., STAVKA 4. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva nadalje prigovara da nacionalne vlasti nisu saslušale niti njega niti njegovog odvjetnika kad mu je bio određivan i produljivan pritvor. Prigovara i da Ustavni sud nije ispitao osnovanost njegove ustavne tužbe. Poziva se na članak 5. st. 4. Konvencije koji glasi kako slijedi:

“4. "Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito".

A. Dopuštenost

1. Pravo na suđenje

(a) Glede odluka kojima je određen i produljivan pritvor podnositelja zahtjeva, donesenih od 24. listopada 2008. do 20. veljače 2009. godine.

Sud bilježi da je istražni sudac kojemu je predmet bio dodijeljen u rad odredio pritvor podnositelja zahtjeva dana 24. listopada 2008. godine. Prije nego što je odredio pritvor podnositelja zahtjeva, istražni je sudac dana 22. listopada 2008. godine održao ročište i saslušao obranu podnositelja zahtjeva. Međutim, to ročište nije bilo održano u vezi s rješenjem o određivanju pritvora, nego kao redovni korak u istrazi, te se ticalo samo položaja podnositelja zahtjeva u odnosu na ono za što je optužen.
Kad je nakon toga dana 20. studenog i 18. prosinca 2008. kao i 20. veljače 2009. godine produljen pritvor podnositelja zahtjeva, niti podnositelj zahtjeva niti njegov branitelj nisu bili saslušani, pa čak ni obaviješteni o sjednici vijeća.
Međutim, u svojim kasnijim žalbama podnositelj zahtjeva nije postavio pitanje svoga prava na da se održi ročište u vezi s odlukom o njegovom pritvoru, te stoga treba smatrati da je konačna odluka u tom pogledu bila svaka od odluka navedenih u stavku 81. ove presude.
Sud bilježi da mu je ovaj zahtjev podnesen dana 12. listopada 2009. godine. Slijedi da je ovaj zahtjev podnesen izvan roka, i da ga treba odbiti u skladu sa člankom 35., stavcima 3. i 4. Konvencije.

(b) Glede odluke od 21. travnja 2009. godine

Kad je nakon toga dana 21. travnja 2009. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu produljilo pritvor podnositelja zahtjeva, ponovno nisu niti podnositelj zahtjeva niti njegov branitelj bili nazočni, pa čak ni obaviješteni o sjednici vijeća. Međutim, Vrhovni je sud ukinuo tu odluku dana 13. svibnja 2009. godine s osnove da nije bio nazočan branitelj. U postupku koji je uslijedio, kad je Županijski sud u Zagrebu ponovno produljio pritvor podnositelja zahtjeva dana 20. svibnja 2009. njegov je branitelj bio nazočan i saslušan. Tako je zadovoljen zahtjev da podnositelj zahtjeva bude zastupan na ročištu koje se tiče odluke da mu se produlji pritvor.
Slijedi da je ovaj dio zahtjeva očigledno neosnovan i da ga treba odbiti na temelju članka 35.,stavaka 3. (a) i 4. Konvencije.

2. Propuštanje Ustavnog suda da odluči o osnovanosti prigovora podnositelja zahtjeva

Sud primjećuje da ovaj dio zahtjeva nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3.(a) Konvencije. Nadalje primjećuje i da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Podnositelj zahtjeva tvrdi da time što nije odlučio o osnovanosti njegove ustavne tužbe Ustavni sud nije ispunio zahtjeve iz članka 5., stavak 4. Konvencije.
Vlada nije dala nikakvu primjedbu.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

Sud ponavlja da je svrha članka 5., stavka 4. osigurati da osobe koje su uhićene i pritvorene imaju pravo na sudski nadzor nad zakonitošću mjere kojoj su time podvrgnute (vidi, mutatis mutandis, predmet De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, 18. lipnja 1971., stavak 76., Serija A br. 12 i Ismoilov i dr. protiv Rusije, br. 2947/06, stavak 145., 24. travnja 2008.). Neko pravno sredstvo mora biti dostupno dok je neka osoba u pritvoru kako bi se toj osobi omogućilo dobiti brzo sudsko preispitivanje zakonitosti pritvora, koje može dovesti, kad je to prikladno, do njegovog ili njezinog puštanja na slobodu. Postojanje pravnog sredstva koje traži članak 5., stavak 4. mora biti dovoljno izvjesno, ne samo u teoriji nego i u praksi, bez čega će mu nedostajati pristupnosti i djelotvornosti koja se traži u svrhu te odredbe (vidi, mutatis mutandis, predmet Stoichkov protiv Bugarske, br. 9808/02, stavak 66. in fine, 24. ožujka 2005. i Vachev protiv Bugarske, br. 42987/98, stavak 71., ECHR 2004-VIII). Dostupnost nekog pravnog sredstva podrazumijeva, inter alia, da okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile moraju biti takve da podnositeljima zahtjeva pruže stvarnu mogućnost korištenja toga pravnog sredstva (vidi, mutatis mutandis, predmet Čonka protiv Belgije, br. 51564/99, stavci 46.i 55., ECHR 2002 -I).

(b) Primjena ovih načela na ovaj predmet

Sud prvo primjećuje da na temelju mjerodavnog domaćeg prava, pritvor tijekom istrage mora biti preispitivan od strane istražnog suca nakon mjesec dana i onda ponovno nakon dva mjeseca i tri mjeseca (članak 197. Zakona o kaznenom postupku). Nakon podizanja optužnice, pritvor okrivljenika mora biti podvrgnut sudskom preispitivanju svaka dva mjeseca. Sud primjećuje da su u okolnostima ovoga predmeta domaći sudovi u mnogo navrata razmatrali zakonitost pritvora podnositelja zahtjeva.
Podnositelj zahtjeva mogao je uložiti zahtjeve za svoje puštanje na slobodu. Mogao je također uložiti žalbu protiv svake od odluka istražnog suca kojima mu je bio produljivan pritvor, kao i žalbu Vrhovnom sudu protiv svake odluke Županijskog suda u Zagrebu kojom mu je bio produljivan pritvor. Sud nalazi da su nacionalni sudovi povremeno i automatski preispitivali pritvor podnositelja zahtjeva i dali obrazloženja za njegovo produljenje. Podnositelj zahtjeva mogao je podnijeti i ustavnu tužbu. Međutim, Sud primjećuje da je praksa Ustavnog suda odbaciti kao nedopuštenu svaku ustavnu tužbu kada je u međuvremenu, prije nego on donese svoju odluku, donesena nova oduka kojom je produljen pritvor. Tako je dana 6. travnja 2009.godine Ustavni sud utvrdio da je ustavna tužba podnositelja zahtjeva od 6. ožujka 2009. godine protiv odluke Županijskog suda u Zagrebu od 29. travnja 2009. godine nedopuštena s tih osnova. Sud se stoga mora baviti pitanjem jesu li odluke Ustavnog suda u skladu sa zahtjevima članka 5., stavka 4. Konvencije.
S tim u vezi Sud ponavlja da prema njegovoj sudskoj praksi, članak 5., stavak 4. , kao i članak 6., stavak 1., u sebi sadrži pravo na pristup sudu, koje može biti podložno samo razumnim ograničenjima koja ne narušavaju samu njegovu bit (vidi predmete Shishkov protiv Bugarske, br. 38822/97, stavci 82.-90., ECHR 2003-I i Bochev protiv Bugarske, br. 73481/01, stavak 70.).
Nadalje, članak 5., stavak 4. ne tjera države ugovornice da uspostave i drugu razinu nadležnosti za preispitivanje zahtjeva za puštanje iz pritvora. Ipak, država koja uspostavi takav sustav mora, u načelu, pritvorenicima dati ista jamstva u žalbenom postupku kao i u prvom stupnju (vidi predmete Toth protiv Austrije, 12. prosinac 1991, stavak 84, Serija A no. 224; Rutten protiv Nizozemske, no. 32605/96, stavak 53, 24. srpnja 2001.; Lanz protiv Austrije, br. 24430/94, stavak 42, 31. siječanj 2002. i Svipsta protiv Latvije, br. 66820/01, stavak 129, ECHR 2006-III). Sud smatra da se ovo isto primjenjuje u sustavu koji predviđa ustavnu tužbu protiv odluka kojima se određuje i produljuje pritvor.
Međutim, hrvatski sustav, iako dozvoljava ustavnu tužbu, ostavlja Ustavnom sudu da čeka novu odluku o produljenju pritvora i da tada odbaci ustavnu tužbu protiv prethodne odluke kao nedopuštenu. Tako, iako je podnositelj zahtjeva podnio ustavnu tužbu protiv naprijed navedene odluke Županijskog suda u Zagrebu, Ustavni sud nije odlučio o njenoj osnovanosti, nego je utvrdio da je nedopuštena jer je u međuvremenu bila donesena nova odluka o pritvoru podnositelja zahtjeva.
Po mišljenju Suda, to što Ustavni sud nije odlučio o osnovanosti ustavne tužbe podnositelja zahtjeva onemogućilo je pravilno i smisleno funkcioniranje sustava za preispitivanje njegovog pritvora, kako je propisano domaćim pravom. Odbacivši ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva kao nedopuštenu samo zbog toga što je u međuvremenu bila donesena nova odluka kojom mu se produljuje pritvor, Ustavni sud nije zadovoljio zahtjev "da okolnosti koje vlasti dobrovoljno stvore moraju biti takve da podnositelju zahtjeva pruže stvarnu priliku iskoristiti to pravno sredstvo (vidi predmet Peša protiv Hrvatske, 40523/08, stavak 126., 8. travnja 2010. i vidi naprijed citirani predmet Hađi, 47.). Tako nije ispunio svoju obvezu iz članka 5., stavka 4. Konvencije da preispita zakonitost pritvora podnositelja zahtjeva. Stoga je došlo do povrede te odredbe.

IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Članak 41. Konvencije propisuje kako slijedi:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

Podnositelj zahtjeva potražuje 25.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.
Vlada smatra da je taj iznos prekomjeran i nepotkrijepljen dokazima.
Sud prihvaća da je podnositelj zahtjeva sigurno pretrpio neku nematerijalnu štetu u vezi s propuštanjem Ustavnog suda da ispita osnovanost njegovih prigovora. U svjetlu okolnosti ovoga predmeta, i presuđujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje 600 EUR na ime nematerijalne štete.

B. Troškovi i izdaci

Podnositelj zahtjeva potražuje i 122.385 HRK na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom.
Vlada osporava taj zahtjev.
Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpio i da je njihova visina bila razumna. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje i naprijed navedene kriterije, Sud smatra da su troškovi nastali za podnositelja zahtjeva u postupku pred Ustavnim sudom blisko povezani s povredom Konvencije navedenom pred Sudom, i da se pri ocjeni zahtjeva za naknadu troškova mogu uzeti u obzir troškovi nastali u odnosu na taj postupak (vidi naprijed citirani predmet Scordino, stavak 28. i predmet Medić protiv Hrvatske, br. 49916/07, stavak 50, 26. ožujka 2009.).Uzimajući u obzir informacije koje ima u posjedu i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 2.000 EUR na ime troškova i izdataka nastalih u domaćem postupku i postupku pred Sudom, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati podnositelju zahtjeva na taj iznos.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da su prigovori na temelju članka 5., stavaka 1. i 3. Konvencije, kao i prigovor na temelju članka 5., stavka 4. Konvencije koji se tiče postupka pred Ustavnim sudom dopušteni, a ostatak zahtjeva nedopušten,

Presuđuje da nije došlo do povrede članka 5., stavka 1. Konvencije.

Presuđuje da nije došlo do povrede članka 5., stavka 3. Konvencije.

Presuđuje da je došlo do povrede članka 5., stavka 4. Konvencije zbog propuštanja Ustavnog suda da odluči o osnovanosti ustavne tužbe podnositelja zahtjeva od 6. travnja 2009. godine;
Presuđuje

a) da tužena država treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, slijedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja;

(i) 600 EUR (šest stotina eura), na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli zaračunati;

(ii) 2.000 EUR (dvije tisuće eura) na ime troškova i izdataka, uvećanih za sve poreze koje bi se podnositelju zahtjeva mogli zaračunati;

b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 21. lipnja 2011. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen Anatolij Kovler

Tajnik Predsjednik

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF BERNOBIĆ v. CROATIA

(Application no. 57180/09)

JUDGMENT

STRASBOURG

21 June 2011

FINAL

21/09/2011

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Bernobić v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Anatoly Kovler, President,
Nina Vajić,
Peer Lorenzen,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Julia Laffranque,
Linos-Alexandre Sicilianos, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 31 May 2011,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 57180/09) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Vedran Bernobić (“the applicant”), on 12 October 2009.

2. The applicant was represented by Ms L. Horvat, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. On 10 September 2010 the President of the First Section decided to communicate the complaint under Article 5 § 3 of the Convention concerning the length of and the reasons for the applicant’s pre-trial detention; and the complaint concerning the conformity of the procedure by which the applicant sought to challenge the lawfulness of his detention with the requirements of Article 5 § 4 of the Convention. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4. The applicant was born in 1984 and lives in Konjščina.

1. Criminal proceedings against the applicant

5. On 24 October 2008 an investigation was opened in the Zagreb County Court in respect of the applicant and seven other suspects in connection with a suspicion that during 2007 and 2008 they had committed the criminal offence of trafficking in illegal drugs such as marijuana, speed and LSD.

6. On the same date, an investigating judge of that court heard evidence from four defendants, including the applicant, and on 13 November 2008 from a further two.

7. Further hearings were held before the investigating judge on 14 November and 15 December 2008, 12, 15, 29 and 30 January, 2, 12, and 17 February, and 9 March 2009 at which he heard evidence from two defendants and nineteen witnesses.

8. On 21 April 2009 the applicant and seven other defendants were indicted in the Zagreb County Court on charges of trafficking in illegal drugs.

9. At a hearing held on 19 June 2009 in the Zagreb County Court the applicant confessed to the charges held against him.

2. Decisions on the applicant’s detention

10. On 24 October 2008 the investigating judge remanded the applicant and three other suspects in custody on the basis of Article 102 paragraph 1(2) of the Code of Criminal Procedure (risk of suborning witnesses). Before adopting the decision the judge heard the suspects concerned. The relevant part of the decision reads:

“The documents in the case file show that some of the defendants, as well as witnesses whose evidence will be necessary in the proceedings, know each other well. ...

The documents in the case file further show that witnesses Z.Š. and J.H.Š. know the first, second and third defendant ...

Since, in addition to the evidence from the witnesses, the court will also have to hear evidence from defendants who have not yet given it and are at large, there is a risk of pressure being brought to bear on the witnesses and the co-accused by the first defendant I.F., the second defendant T.S., the third defendant Vedran Bernobić and the eighth defendant L.K., if at large, and a risk of collusion in order to avoid their criminal liability.”

11. On 20 November 2008 the investigating judge extended the detention of the four defendants, again on the basis of Article 102 paragraph 1(2) of the Code of Criminal Procedure (risk of suborning witnesses). The relevant part of the decision reads:

“... the defendants I.F., T.S., Vedran Bernobić and L.K. all know each other and are part of the same drug-dealing and drug-using scene as J.M., who buys illegal drugs and is also the boyfriend of L.K., and in view of the way the offences with which the defendants have been charged were committed, and in particular in respect of the first three defendants, it is necessary to hear evidence from the witness J.M., who has so far avoided giving evidence and whose evidence is relevant for establishing the facts in issue.

It is to be concluded that the first defendant I.F., the second defendant T.S., the third defendant Vedran Bernobić and the eighth defendant L.K., if at large, would suborn the witness in question ...

A hearing in this case is scheduled for 3 December 2008, when it is expected that the witness concerned will give evidence in view of the measures taken.”

12. On 21 November 2008 the applicant requested that his detention be lifted, stating that he did not know the witness J.M. On 26 November 2008 he lodged an appeal against the decision of 20 November 2008. He explained that witnesses Z.Š. and J.H.Š., who in the previous decision on the applicants’ detention had been identified as those he might have suborned, had already given evidence which showed that they did not know the applicant. He reiterated that he did not know the witness J.M. and disputed the allegations in the decision stating that he had been part of a drug-dealing and drug-using scene, arguing that such allegations had not been based on any proof, nor had it been proved that he knew the witness J.M. Furthermore, some of the witnesses had stated that the witness J.M. had left Croatia and therefore it was improbable that evidence would be taken from him in the near future.

13. On 4 December 2008 a three-judge panel of the Zagreb County Court dismissed the appeal. The relevant part of the decision reads:

“... there is a reasonable suspicion that the third defendant committed the criminal offence contained in Article 173 paragraph 6 of the Criminal Code ... It is still necessary to hear evidence from the witness J.M. in these proceedings, who had allegedly been buying illegal drugs from the defendant. The documents in the case file show, contrary to the arguments of the defendant ... that the statement of this witness is relevant. Therefore, this panel finds that there is a real risk of pressure being brought to bear on the witnesses by the ... third defendant, if at large ...”

14. On 18 December 2008 the investigating judge extended the applicant’s detention on the basis of Article 102 paragraph 1(2 and 3) of the Code of Criminal Procedure (risk of suborning witnesses and of reoffending). The relevant part of the decision reads:

“The investigation will not be completed before the detention order expires ... because it is necessary to hear evidence from at least thirty witnesses, to carry out a full toxicological examination of the confiscated drugs, prepare telecommunication reports after an examination of all mobile telephones and cards taken from the defendants as well as a computer owned by the second defendant ... (it is also to be noted that the investigating judge and his assistant are taking annual leave until 5 January 2009).

... the defendants I.F., T.S., Vedran Bernobić and L.K. all know each other and are part of the same drug-dealing and drug-using scene as J.M., who buys illegal drugs and is also the boyfriend of L.K., and in view of the way the criminal offences with which the defendants were charged were committed, and in particular in respect of the first three defendants, it is necessary to hear evidence from the witness J.M., who has so far avoided giving evidence and whose evidence is relevant to the establishment of the facts in issue. That witness did not attend a hearing on 15 December 2008. This court has been informed that a warrant to find and present the witness has been issued (raspisana potraga) and that all necessary measures will be taken to find the witness.

It is to be concluded that there is a risk that, if at large, the ... the third defendant Vedran Bernobić might suborn the witness ...

In their submissions of 25 November 2008 the Zagreb County State Attorney’s Office ... asked for the... third defendant Vedran Bernobić to be remanded in custody under Article 102 paragraph 1(3) of the Code of Criminal Procedure as well.

This request ... is well-founded.

The Zagreb County State Attorney’s Office asked that some thirty witnesses give evidence, in respect of whom a separate police report in the case file ... indicates that they had bought illegal drugs from the ... third defendant, Vedran Bernobić, on several occasions.

The time frame which concerns these defendants, as well as the large number of buyers – about thirty – in respect of which there is a reasonable suspicion that the defendants were selling them various sorts of illegal drugs, leads to the conclusion that there was a certain degree of organisation in trafficking in illegal drugs and that those sales were a permanent source of income. This is corroborated by the list of payments into the bank accounts of the ... third defendant ... although he is not employed and has no assets. Another indication is the large number of mobile telephones and cards for such phones taken from the first and the second defendants ...

...

The above circumstances, taken as a whole, show that ... there is reason to believe that the ... third defendant, if at large, might continue to commit the same or similar criminal offences ...”

15. On 9 January 2009 the applicant lodged an appeal. He argued that, as to the danger of suborning witnesses, the court’s conclusions had been based on entirely unsupported statements that he had been part of the same drug-dealing and drug-using scene as the other defendants and witnesses. Contrary to these allegations, only one of the other defendants had been known to him. He had never met the witness J.M. and there had been no indication in the case file to the contrary.

16. As regards the need to hear evidence from about a further thirty witnesses, the applicant argued that only a few of these witnesses were to give evidence concerning him and that the court had given no explanation as to why it had considered that there was a risk that he might suborn any of those witnesses. Furthermore, the names of these witnesses had not been listed. The applicant argued that the Supreme Court’s practice required that the risk that witnesses would be suborned had to be established by relevant facts and that relevant explanations as to why there was such a risk had to be given, as well as the names of the witnesses who might be suborned. The applicant also argued that the witnesses in respect of whom the court had previously established that risk had all, when finally heard, stated that they did not know the applicant.

17. As to the danger of reoffending, the applicant argued that it was not clear why this ground had only been introduced in the latest decision extending his detention. If such a danger had not existed at the time of his arrest, there was no reason to believe that it would now exist.

18. The period during which the defendants had been followed by the police had covered only a few months, and, if the transcripts of the conversations recorded by the police were taken as relevant, there were only five witnesses who had ever referred to the applicant. Even if they were to be regarded as “buyers”, the fact that they were so few in number could not in any way indicate that there was a danger that the applicant, if at large, would continue with the same criminal activity.

19. As regards the payments of small amounts of money into his bank account, the applicant explained that these had mostly been made by his father and occasionally also by his mother and brother. The total sum of payments during a period of eleven months was 7,500 Croatian kuna (HRK), which did not appear to be a large sum.

20. As regards the allegations concerning his unemployment, it was true that he had not been permanently employed, but in July and August 2008 he had started to work on a casual basis in the Carpe Diem student hostel in Zagreb. The applicant also enclosed a letter from the hostel’s director informing him of an opportunity to continue working at the hostel.

21. The applicant further argued that he did not have a criminal record and that the fact that he had no assets was not unusual for his age (he was twenty-four at the time).

22. On 15 January 2009 a three-judge panel of the Zagreb County Court dismissed the appeal. The relevant part of the decision reads:

“... there is a reasonable suspicion that the third defendant committed the criminal offence of abusing illegal drugs ... which is a basic condition for ordering and then extending his detention. The witness J.M still has to give evidence in these proceedings because, as the documents in the case file show, he has knowledge relevant to these proceedings. Therefore, there is a risk of pressure being put on that witness by the third defendant, if at large...

Furthermore, the manner in which the third defendant committed the criminal offence shows his resolve in acting illegally, because he sold various types of illegal drugs on many occasions and to a number of persons. Also, he is unemployed and has no regular monthly income. The above factors taken as a whole amount to specific circumstances which justify the risk that the third defendant, if at large, might continue with the same illegal criminal activity. ...”

23. On 20 February 2009 the Zagreb County Court extended the applicant’s detention on the basis of Article 102 paragraph 1(3) of the Code of Criminal Procedure (risk of reoffending). The relevant part of the decision reads:

“The time frame which concerns these defendants, as well as the large number of buyers – about thirty – in respect of which there is a reasonable suspicion that the defendants were selling them various sorts of illegal drugs, leads to the conclusion that [the defendants showed] a certain degree of organisation in trafficking in illegal drugs and about such sales as a permanent source of income. This is corroborated by the list of payments into the bank accounts of the ... third defendant ... although he is not employed and has no assets. Another indication is the large number of mobile telephones and cards for such telephones taken from the first and second defendants ...”

24. On 26 February 2009 the applicant lodged an appeal, in which he argued that the suspicion that he had committed the criminal offence at issue had not been established. The only indication that he had been connected with the sale of illegal drugs were transcripts of some of his telephone conversations in which words such as “picture” and “speed” were mentioned, which could not with certainty be seen as referring to illegal drugs. The report drawn up by an expert had showed that the powder found on him by the police had not been an illegal drug. Furthermore, none of the more than twenty witnesses already heard in the proceedings had mentioned the applicant in connection with trafficking in illegal drugs.

25. The police surveillance had lasted three months and the tapping of the applicant’s telephone had lasted for only fifteen days, which could not be seen as a long period. The applicant also reiterated his arguments from his previous appeals.

26. On 6 March 2009 a three-judge panel of the Zagreb County Court dismissed the appeal. The relevant part of the decision reads:

“The time frame which concerns ... the third defendant, as well as the large number of buyers in respect of which there is a reasonable suspicion that the defendants were selling them various sorts of illegal drugs, shows a high degree of criminal resolve on [his] part... Furthermore, [he] is unemployed and has no regular monthly income. The above factors, taken as a whole, irrespective of the fact that [he] has no prior criminal record, amount to specific circumstances which justify the risk that the ... third defendant, if at large, might continue with the same illegal criminal activity. ...”

27. On 6 April 2009 the applicant lodged a constitutional complaint, in which he repeated arguments from his previous appeals.

28. On 21 April 2009 the Zagreb County Court extended the applicant’s detention on the basis of Article 102 paragraph 1(3) of the Code of Criminal Procedure (risk of reoffending). The relevant part of the decision reads:

“The fact that the indictment has been lodged provides a sufficient degree of suspicion that the first, second, third and eighth defendants committed the criminal offences alleged therein ...

The factual background [of the indictment] indicates that ... for a period of several months the defendants were selling various types of illegal drugs and thus showed resolve in illegal behaviour. ... all that, despite the fact that ... the third defendant has no prior criminal record, indicates that there is a justified risk that these defendants, if at large, might reoffend ...”

29. On 27 April 2009 the applicant lodged an appeal with the Supreme Court in which, relying on Article 5 of the Convention, he argued that the mere fact that the indictment had been lodged could not suffice to establish reasonable doubt that he had committed the criminal offence alleged therein. As regards the allegations about his criminal resolve, the applicant pointed out that the charges in the indictment referring to him alleged that he had sold illegal drugs to third parties on two occasions and therefore that it could not be seen as a high degree of criminal resolve on his part. He also argued that there had not been any indications that he might reoffend.

30. On 29 April 2009 the Constitutional Court declared the complaint of 6 April 2009 inadmissible on the grounds that the impugned decisions were no longer in effect, as a fresh decision on his detention had meanwhile been adopted on 21 April 2009.

31. On 13 May 2009 the Supreme Court quashed the Zagreb County Court’s decision of 21 April 2009 on account of a procedural defect, namely that the applicant’s defence counsel had not been summoned to the panel meeting when it was deliberating his detention. It noted that neither the defendants’ defence counsel nor the State Attorney had been summoned to the panel session on 21 April 2009 because the case file had been forwarded to the panel at 3.45 p.m. that day, that is to say after regular working hours.

32. On 20 May 2009 a three-judge panel of the Zagreb County Court extended the applicant’s detention on the basis of Article 102 paragraph 1(3) of the Code on Criminal Procedure (risk of reoffending). The relevant part of the decision reads:

“It is alleged in the indictment that ... in the period between July and September 2008 the third defendant, Vedran Bernobić, bought from an unknown person the illegal drugs LSD and speed with the aim of selling them on to their final consumers. He made further arrangements concerning the sale of the illegal drugs on his mobile telephones with six other persons and with the fourth defendant M.Š., to whom he on two occasions sold a package of LSD.

The above described activity of ... the third defendant, in view of the fact that this criminal activity took place over a period of several months in which the defendants were selling various types of illegal drugs, indicates a high degree of organisation and criminal resolve. ... All that, despite the fact that ... the third defendant has no prior criminal record, indicates that there is a justified risk that these defendants, if at large, might reoffend. ...”

33. On 27 May 2009 the applicant lodged an appeal with the Supreme Court, arguing that in the period between 21 April and 20 May 2009 he had been detained without any decision ordering his detention because the decision of the Zagreb County Court of 21 April 2009 had been quashed by the Supreme Court on 13 May 2009. The decision of the Supreme Court, while it quashed the decision extending the applicant’s detention, did not make a further detention order. A fresh detention order was issued only on 20 May 2009 by the Zagreb County Court. Therefore, in the period from 21 April to 20 May 2009 the applicant should have been released.

34. He further argued that there was no reasonable suspicion that he had committed the criminal offences alleged in the indictment. The four witnesses who had given evidence before the investigating judge and who had been named in the indictment as the “final consumers” had in no way implicated the applicant in drug trafficking. However, this was not at all mentioned in the indictment. The impugned decision in no way explained what constituted a reasonable suspicion that the applicant had committed the criminal offence in question. No reasons were given for the alleged risk that if at large he might reoffend.

35. He also argued that he had already spent seven months in detention and that the measure of detention had become disproportionate to the grounds for ordering it. In the applicant’s view, the same purpose could have been achieved by placing him under house arrest.

36. On 5 June 2009 the Supreme Court dismissed the appeal. The relevant part of the decision reads:

“According to the indictment, there is a reasonable suspicion that ... the third defendant, Vedran Bernobić, committed the criminal offence contained in Article 173 paragraph 2 of the Criminal Code, by which the general statutory requirement for ordering detention under Article 102 paragraph 1 of the Code of Criminal Procedure has been satisfied.

...

The factual background of point 3 of the indictment alleges that in the period between July and September 2008 the defendant, Vedran Bernobić, bought the illegal drugs LSD and amphetamines (speed) with the aim of selling them on to individual consumers. He made arrangements for such sales with the six persons identified in the indictment and on two occasions sold a package of LSD to M.Š. ...

Thus described, the defendant’s actions manifest resolve, determination and persistence in repeating criminal activity, all with the aim of securing material gain, especially in view of the large number of persons with whom he negotiated sales, the type of illegal drugs concerned and the period in which the criminal activity took place.

The documents in the case file show that the defendant has no steady employment and thus no steady income and no assets from which he could draw income to meet his everyday needs.

All these circumstances in which the criminal activity of the defendant Bernobić [took place], together with [his] unemployment and poor financial situation, taken as a whole, amount to specific circumstances showing that the defendant, if at large, might reoffend, irrespective of the fact that he has no prior criminal convictions.

...

The appeal allegations of ... the defendant, Vedran Bernobić, as to the assessment of evidence and the degree of the criminal offences being proved are not relevant for deciding on his further detention because for such a decision ... the relevant degree of reasonable suspicion suffices, and that suspicion is shown in the indictment and the evidence presented so far.

Contrary to the arguments of the defendant, Vedran Bernobić, neither the measure of house arrest nor other measures under Article 90 of the Code of Criminal Procedure could satisfy the same purpose as detention ...

The defendant’s ... arguments concerning the issue of proportionality are ill-founded. The test of balancing ... the gravity of the criminal offence at issue ..., the likely punishment and the need for extended detention on the one hand and the time the defendant has already spent in detention on the other shows that the principle of proportionality has not been disturbed ...

...

Contrary to the arguments of the defendant, Vedran Bernobić, although the first-instance decision of 21 April 2009 extending the defendant’s detention had been quashed by this court ... and the case was remitted, the first-instance court, in the decision presently challenged, correctly extended the defendant’s detention under Article 107 paragraph 1 of the CCP because the previous decision of this court did not quash the detention, [rather] it was only the decision of the first-instance court which did [so].”

37. After the applicant had confessed to the charges against him at a hearing held on 19 June 2009, the Zagreb County Court ordered his release.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

38. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Kazneni zakon Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 62/2003, 178/2004 and 115/2006) read as follows:

8. General Provisions on Detention

Section 101

“(1) Detention may be imposed only if the same purpose cannot be achieved by another [preventive] measure.

(2) The detention measure shall be lifted and the detainee released as soon as the grounds for detention cease to exist.

(3) When deciding on detention, in particular its duration, the court shall take into consideration the proportionality between the gravity of the offence, the sentence which ... may be expected, and the need to order and determine the duration of the detention.

(4) The judicial authorities conducting the criminal proceedings shall proceed with particular urgency when the defendant is being held in detention and shall review as a matter of course whether the grounds and legal conditions for detention have ceased to exist, in which case the custodial measure shall immediately be lifted.”

9. Grounds for Ordering Detention

Section 102

“(1) Where a reasonable suspicion exists that a person has committed an offence, that person may be placed in detention:

1. where circumstances justify a risk of absconding ...;

2. if there is a risk that he or she might destroy, hide, alter or forge evidence or traces relevant for the criminal proceedings or might suborn witnesses, or where there is a risk of collusion;

3. where special circumstances justify the suspicion that the person concerned might reoffend ...

...”

Article 106

“(1) Detention ordered by an investigating judge ... shall not exceed one month ...

(2) During the investigation the investigating judge ... may, for justified reasons, extend detention for the first time for a maximum of two months and then for a further maximum of three months.

(3) The maximum duration of detention during the investigation shall not exceed six months ...”

Article 107

“...

(2) After the indictment has been lodged ... a [judicial] panel ... shall examine every two months whether the statutory conditions for detention continue to exist ...”

Appeal against a decision ordering, lifting or extending a custodial measure

Article 110

“(1) A defendant, defence counsel or the State Attorney may lodge an appeal against a decision ordering, extending or lifting a custodial measure, within two days thereof ...”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 1 OF THE CONVENTION

39. The applicant complained that his detention between 13 and 20 May 2009 had not been covered by any decision, contrary to the requirements of Article 5 § 1 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

(a) the lawful detention of a person after conviction by a competent court;

(b) the lawful arrest or detention of a person for non- compliance with the lawful order of a court or in order to secure the fulfilment of any obligation prescribed by law;

(c) the lawful arrest or detention of a person effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence or when it is reasonably considered necessary to prevent his committing an offence or fleeing after having done so;

(d) the detention of a minor by lawful order for the purpose of educational supervision or his lawful detention for the purpose of bringing him before the competent legal authority;

(e) the lawful detention of persons for the prevention of the spreading of infectious diseases, of persons of unsound mind, alcoholics or drug addicts or vagrants;

(f) the lawful arrest or detention of a person to prevent his effecting an unauthorised entry into the country or of a person against whom action is being taken with a view to deportation or extradition.”

A. Admissibility

40. The Court notes that this part of the application is not manifestly ill‑founded within the meaning of Article 35 § 3(a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

41. The applicant argued that when the appellate court quashed (owing to a procedural error) the decision of 21 April 2009 extending his detention on 13 May 2009, it had made no order as to his further detention. A fresh decision ordering his detention had been issued by the trial court on 20 May 2009. Thus, there had been no decision in effect ordering his detention in the period between 13 and 20 May 2009 and therefore he should have been released in that period.

42. The Government did not submit any observations on this point.

1. General principles

43. The principles relevant for the examination of the applicant’s complaint under Article 5 § 1 of the Convention were set out by the Court in the Mooren judgment (see Mooren v. Germany [GC], no. 11364/03, ECHR 2009‑...). The relevant passages read as follows:

“(i) Recapitulation of the relevant principles

72. Where the “lawfulness” of detention is in issue, including the question whether “a procedure prescribed by law” has been followed, the Convention refers essentially to national law and lays down the obligation to conform to the substantive and procedural rules thereof. Compliance with national law is not, however, sufficient: Article 5 § 1 requires in addition that any deprivation of liberty should be in keeping with the purpose of protecting the individual from arbitrariness (see, inter alia, Erkalo v. the Netherlands, 2 September 1998, § 52, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VI; Steel and Others v. the United Kingdom, 23 September 1998, § 54, Reports 1998‑VII; and Saadi v. the United Kingdom [GC], no. 13229/03, § 67, ECHR 2008‑...). The Court must further ascertain in this connection whether domestic law itself is in conformity with the Convention, including the general principles expressed or implied therein, notably the principle of legal certainty (compare Baranowski v. Poland, no. 28358/95, §§ 51-52, ECHR 2000‑III; Ječius v. Lithuania, no. 34578/97, § 56, ECHR 2000‑IX; and Nasrulloyev v. Russia, no. 656/06, § 71, 11 October 2007).

(α) Principles governing the examination of compliance with domestic law

73. Although it is in the first place for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law, under Article 5 § 1 failure to comply with domestic law entails a breach of the Convention and the Court can and should therefore review whether this law has been complied with (see, inter alia, Benham v. the United Kingdom, 10 June 1996, § 41, Reports 1996‑III; Baranowski, cited above, § 50; Ječius, cited above, § 68; and Ladent v. Poland, no. 11036/03, § 47, ECHR 2008‑... (extracts)).

74. However, the Court has clarified, particularly in its more recent case-law, that not every fault discovered in a detention order renders the underlying detention as such unlawful for the purposes of Article 5 § 1. A period of detention is, in principle, “lawful” if it is based on a court order. A subsequent finding of a superior domestic court that a lower court erred under domestic law in making the order will not necessarily retrospectively affect the validity of the intervening period of detention (see, inter alia, Benham, cited above, § 42; Douiyeb v. the Netherlands [GC], no. 31464/96, § 45, 4 August 1999; Minjat v. Switzerland, no. 38223/97, § 41, 28 October 2003; and Khudoyorov v. Russia, no. 6847/02, § 128, ECHR 2005‑X (extracts)).

75. In its more recent case-law, the Court, referring to a comparable distinction made under English law (compare Benham, cited above, §§ 43-46; and Lloyd and Others v. the United Kingdom, nos. 29798/96 and others, §§ 102, 105 et seq., 1 March 2005), further specified the circumstances under which the detention remained lawful in the said underlying period for the purposes of Article 5 § 1: For the assessment of compliance with Article 5 § 1 of the Convention a basic distinction has to be made between ex facie invalid detention orders – for example, given by a court in excess of jurisdiction (see Marturana v. Italy, no. 63154/00, § 78, 4 March 2008) or where the interested party did not have proper notice of the hearing (see Khudoyorov, cited above, § 129; and Liu v. Russia, no. 42086/05, § 79, 6 December 2007) – and detention orders which are prima facie valid and effective unless and until they have been overturned by a higher court (ibid.). A detention order must be considered as ex facie invalid if the flaw in the order amounted to a “gross and obvious irregularity” in the exceptional sense indicated by the Court’s case-law (compare Liu, cited above, § 81; Garabayev v. Russia, no. 38411/02, § 89, 7 June 2007, ECHR 2007‑... (extracts); and Marturana, cited above, § 79). Accordingly, unless they constitute a gross and obvious irregularity, defects in a detention order may be remedied by the domestic appeal courts in the course of judicial review proceedings.

(β) The required quality of domestic law

76. The Court must moreover ascertain whether domestic law itself is in conformity with the Convention, including the general principles expressed or implied therein. On this last point, the Court stresses that, where deprivation of liberty is concerned, it is particularly important that the general principle of legal certainty be satisfied (see Baranowski, cited above, §§ 51-52; Ječius, cited above, § 56; and Khudoyorov, cited above, § 125). In laying down that any deprivation of liberty must be “lawful” and be effected “in accordance with a procedure prescribed by law”, Article 5 § 1 does not merely refer back to domestic law; like the expressions “in accordance with the law” and “prescribed by law” in the second paragraphs of Articles 8 to 11, it also relates to the “quality of the law”, requiring it to be compatible with the rule of law, a concept inherent in all the Articles of the Convention. “Quality of the law” in this sense implies that where a national law authorises deprivation of liberty it must be sufficiently accessible, precise and foreseeable in its application, in order to avoid all risk of arbitrariness (see Amuur v. France, 25 June 1996, § 50, Reports 1996‑III; and Nasrulloyev, cited above, § 71).

(γ) Principles governing the notion of arbitrary detention

77. No detention which is arbitrary can be compatible with Article 5 § 1, the notion of “arbitrariness” in this context extending beyond the lack of conformity with national law. As a consequence, a deprivation of liberty which is lawful under domestic law can still be arbitrary and thus contrary to the Convention. While the Court has not previously formulated a global definition as to what types of conduct on the part of the authorities might constitute “arbitrariness” for the purposes of Article 5 § 1, key principles have been developed on a case-by-case basis. It is moreover clear from the case-law that the notion of arbitrariness in the context of Article 5 varies to a certain extent depending on the type of detention involved (see Saadi, cited above, §§ 67-68).

78. One general principle established in the case-law is that detention will be “arbitrary” where, despite complying with the letter of national law, there has been an element of bad faith or deception on the part of the authorities (compare Bozano v. France, 18 December 1986, § 59, Series A no. 111; and Saadi, cited above, § 69) or where the domestic authorities neglected to attempt to apply the relevant legislation correctly (see Benham, cited above, § 47; Liu, cited above, § 82; and Marturana, cited above, § 80).

79. Furthermore, in the context of sub-paragraph (c) of Article 5 § 1, the reasoning of the decision ordering detention is a relevant factor in determining whether a person’s detention must be considered as arbitrary. The Court has considered the absence of any grounds given by the judicial authorities in their decisions authorising detention for a prolonged period of time to be incompatible with the principle of the protection from arbitrariness enshrined in Article 5 § 1 (see Stašaitis v. Lithuania, no. 47679/99, § 67, 21 March 2002; Nakhmanovich v. Russia, no. 55669/00, § 70, 2 March 2006; and Belevitskiy v. Russia, no. 72967/01, § 91, 1 March 2007). Conversely, it has found that an applicant’s detention could not be said to have been arbitrary if the domestic court gave certain grounds justifying the continued detention on remand (compare Khudoyorov, cited above, § 131), unless the reasons given are extremely laconic and without reference to any legal provision which would have permitted the applicant’s detention (compare Khudoyorov, cited above, § 157).

80. Moreover, the Court has acknowledged notably in the context of sub-paragraphs (c) and (e) of Article 5 § 1 that the speed with which the domestic courts replaced a detention order which had either expired or had been found to be defective is a further relevant element in assessing whether a person’s detention must be considered arbitrary. Thus, the Court considered in the context of sub-paragraph (c) that a period of less than a month between the expiry of the initial detention order and the issuing of a fresh, reasoned detention order following a remittal of the case from the appeal court to a lower court did not render the applicant’s detention arbitrary (see Minjat, cited above, §§ 46 and 48). In contrast, a period of more than a year following a remittal from a court of appeal to a court of lower instance, in which the applicant remained in a state of uncertainty as to the grounds for his detention on remand, combined with the lack of a time-limit for the lower court to re-examine his detention, was found to render the applicant’s detention arbitrary (see Khudoyorov, cited above, §§ 136-37).

81. In the context of sub-paragraph (e) of Article 5 § 1, the Court considered that an interval of two weeks between the expiry of the earlier order of detention in a psychiatric hospital and the making of the succeeding renewal order could in no way be regarded as unreasonable or excessive so that this delay did not involve an arbitrary deprivation of liberty (see Winterwerp v. the Netherlands, 24 October 1979, § 49, Series A no. 33). In contrast, a delay of eighty-two days between the expiry of the initial order of detention in a psychiatric institution and its renewal and the lack of adequate safeguards to ensure that the applicant’s detention would not be unreasonably delayed was found to be inconsistent with the purpose of Article 5 § 1 to protect individuals from arbitrary detention (see Erkalo, cited above, §§ 57-60 in respect of both sub-paragraphs (a) and (e) of Article 5 § 1).”

2. Application of these principles in the present case

44. In examining whether the applicant’s detention was “lawful” within the meaning of Article 5 § 1, including the issue of whether “a procedure prescribed by law” was followed, the Court will first review whether the applicant’s detention complied with Croatian law.

45. In the present case, it has to be noted that starting from 24 October 2008 the national judicial authorities ordered and then periodically extended the applicant’s pre-trial detention in connection with the criminal proceedings instituted against him on the grounds that there was a risk that, if at large, he might suborn witnesses and reoffend.

46. However, on 13 May 2009 the Supreme Court found that the detention order issued by the Zagreb County Court on 21 April 2009 had failed to comply with the formal requirements of domestic law laid down in Article 105 § 1 of the Code of Criminal Procedure, as the court had not properly summoned the defence lawyer. The detention order thus suffered from a procedural defect, as it had been adopted without the applicant’s counsel being present.

47. The Court reiterates that defects in a detention order do not necessarily render the underlying detention “unlawful” for the purposes of Article 5 § 1. The Court has to examine whether the flaw in the order against the applicant amounted to a “gross and obvious irregularity” so as to render the underlying period of his detention unlawful (see Liu v. Russia, no. 42086/05, § 81, 6 December 2007; Garabayev v. Russia, no. 38411/02, § 89, 7 June 2007, ECHR 2007‑VII (extracts); Marturana v. Italy, no. 63154/00, § 79, 4 March 2008; and Mooren, cited above, § 84).

48. In determining whether the detention order of 21 April 2009 suffered from a “gross and obvious irregularity” so as to be ex facie invalid, which would in turn render the applicant’s detention based on that order unlawful for the purposes of Article 5 § 1, the Court will have regard to all the circumstances of the case, including, in particular, the assessment made by the domestic courts.

49. It has not been alleged that the Zagreb County Court exceeded its jurisdiction on 21 April 2009. Indeed, as a matter of domestic law, it had the authority to order the applicant’s detention in relation to the criminal proceedings pending against him before that same court. The detention order of 21 April 2009 was not quashed because the County Court had not given reasons to justify the necessity of holding the applicant in custody, but rather owing to a procedural flaw. The Court notes that the County Court did not summon the defence counsel to the panel session on 21 April 2009 because the case file had been forwarded to the panel of that court at 3.45 p.m. that day, that is to say after regular working hours. In these circumstances, the Court considers that the procedural flaw in question did not amount to a “gross or obvious irregularity” in the exceptional sense indicated by the case-law (compare Lloyd and Others v. the United Kingdom, nos. 29798/96 et seq., § 114, 1 March 2005).

50. Furthermore, the Court does not find that the County Court acted in bad faith or that it neglected to attempt to apply the relevant procedures correctly. The fact that certain flaws in the procedure were found on appeal does not in itself mean that the detention was unlawful (see Gaidjurgis v. Lithuania (dec.), no. 49098/99, 16 January 2001; Benham v. the United Kingdom, 10 June 1996, § 47, Reports of Judgments and Decisions 1996-III; and Liu, cited above, § 82).

51. The Court observes further that the Supreme Court quashed the decision of 21 April 2009 due to a procedural flaw. There is no doubt that an appeal court is empowered to quash a decision subject to its review and to remit the case for fresh examination. Indeed, as a matter of domestic law, it had the authority to quash the first-instance decision on detention under Article 398 (3) of the Code of Criminal Procedure. As regards the Supreme Court’s decision to maintain the applicant’s detention, the Court notes that in the reasoning of its decision, the Supreme Court, as stated above, relied on formal defects in the procedure leading to the impugned decision of the County Court. On the other hand, the Supreme Court in no way questioned the grounds for ordering the applicant’s detention, namely, the danger that he would reoffend. Furthermore, it in no way called into question that there was a reasonable suspicion that the applicant had committed a criminal offence. Thus, the Court accepts that the Supreme Court’s decision to maintain the applicant’s detention was based on these grounds. It can therefore be presumed that the decision of the Supreme Court accepted the reasons given by the County Court for maintaining the applicant’s detention (see, Hađi v. Croatia, no. 42998/08, § 32, 1 July 2010; and, a contrario, Bakhmutskiy v. Russia, no. 36932/02, § 112, 25 June 2009).

52. The Court has further acknowledged in previous cases that the speed with which the domestic courts replace a detention order which has either expired or been found to be defective is a further relevant factor in assessing whether a person’s detention must be considered arbitrary (see Minjat v. Switzerland, no. 38223/97, §§ 46 and 48, 28 October 2003; Khudoyorov v. Russia, no. 6847/02, §§ 136-37, ECHR 2005‑X (extracts); and Mooren, cited above, § 95).

53. In the present case, following the Supreme Court’s decision of 13 May 2009 to remit the case to the County Court, the applicant remained in custody until 20 May 2009, when the County Court issued a fresh detention order which was adopted after a panel meeting in the presence of defence counsel had been held. Thus, the period in question amounted to seven days which, in the Court’s view, appears reasonable in the given circumstances. The Court also finds that the time that elapsed between the Supreme Court’s finding that the detention order was defective and the issuing of a fresh detention order by the County Court did not render the applicant’s detention arbitrary (see, by way of comparison, Mooren, cited above, § 96, and Hađi, cited above, § 34).

54. Having regard to the foregoing, the Court concludes that the applicant’s detention was “lawful” and “in accordance with a procedure prescribed by law” for the purposes of Article 5 § 1.

55. There has therefore been no violation of Article 5 § 1 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 3 OF THE CONVENTION

56. The applicant complained about the length of his pre-trial detention and that the reasons for ordering and extending his detention had not been relevant and sufficient. He relied on Article 5 § 3 of the Convention which reads:

“Everyone arrested or detained in accordance with the provisions of paragraph 1 (c) of this Article shall be ... entitled to trial within a reasonable time or to release pending trial. Release may be conditioned by guarantees to appear for trial.”

A. Admissibility

57. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3(a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

58. The applicant argued that the reasons relied on by the national courts for ordering and extending his detention had not been relevant and sufficient and that the national courts had not addressed his arguments but rather had continued to extend his detention, always relying on the same reasoning.

59. The Government argued that the applicant’s detention had lasted only eight months and had been justified by a reasonable suspicion that he had committed a criminal offence. The national courts had further relied on danger of suborning witnesses and risk of reoffending, the grounds which had been duly reasoned.

2. The Court’s assessment

60. Under the Court’s case-law, the issue of whether a period of detention is reasonable cannot be assessed in abstracto. Whether it is reasonable for an accused to remain in detention must be assessed in each case according to its special features. Continued detention can be justified in a given case only if there are specific indications of a genuine requirement of public interest which, notwithstanding the presumption of innocence, outweighs the rule of respect for individual liberty (see, among other authorities, W. v. Switzerland, 26 January 1993, § 30, Series A no. 254-A).

61. It falls in the first place to the national judicial authorities to ensure that, in a given case, the pre-trial detention of an accused person does not exceed a reasonable time. To this end, they must examine all the facts arguing for or against the existence of a genuine requirement of public interest justifying, with due regard to the principle of the presumption of innocence, a departure from the rule of respect for individual liberty and set them out in their decisions dismissing the applications for release. It is essentially on the basis of the reasons given in these decisions and the facts raised by the applicant in his appeals that the Court is called upon to decide whether or not there has been a violation of Article 5 § 3 of the Convention (see Labita v. Italy [GC], no. 26772/95, § 152, ECHR 2000‑IV).

62. The persistence of reasonable suspicion that the person arrested has committed an offence is a condition sine qua non for the lawfulness of the continued detention, but after a certain lapse of time it no longer suffices. In such cases, the Court must establish whether the other grounds given by the judicial authorities continued to justify the deprivation of liberty. Where such grounds were “relevant” and “sufficient”, the Court must also ascertain whether the competent national authorities displayed “special diligence” in the conduct of the proceedings (see Contrada v. Italy, 24 August 1998, § 54, Reports 1998-V; I.A. v. France, 23 September 1998, § 102, Reports 1998-VII; Toth v. Austria, 12 December 1991, § 67, Series A no. 224; and B. v. Austria, 28 March 1990, § 42, Series A no. 175).

63. As to the present case, the Court notes that the period to be examined under Article 5 § 3 of the Convention lasted from 24 October 2008 to 19 June 2009 when the applicant was released. It thus amounted altogether to seven months and twenty-five days.

(a) Grounds for detention

64. Charged with a serious drug-related offence, during the investigation the applicant was considered by the domestic courts to pose a potential risk of suborning witnesses and later on to pose an additional risk of reoffending.

65. More specifically, in the period between 24 October and 18 December 2008 the national authorities justified his detention on the grounds that, if at large, he might suborn witnesses. Between 18 December 2008 and 20 February 2009 the applicant’s detention was extended on the grounds that there was both a risk of suborning witnesses and a risk of reoffending, while between 20 February and 19 June 2006 the applicant’s detention was extended solely on the basis of the risk of reoffending.

66. The risk of suborning witnesses was justified by the fact that the defendants, accused of trafficking in illegal substances, knew each other and also socialised in the same scene as some of the witnesses. After the witnesses had been heard, the national courts no longer relied on that ground for the applicant’s detention.

67. The Court finds that the national authorities gave adequate and valid reasons for the applicant’s detention on this ground and explained them with reference to the concrete circumstances of the case and the evidence thus far obtained.

68. As regards the other ground – the danger of reoffending, the Court accepts that such a danger, if convincingly established, may lead the judicial authorities to place and leave a suspect in detention in order to prevent any attempts to commit further offences. It is however necessary, among other conditions, for the danger to be a plausible one and for the measure to be appropriate, in the light of the circumstances of the case and, in particular, the past history and the personality of the person concerned (see Clooth v. Belgium, 12 December 1991, § 40, Series A no. 225).

69. The Court notes that the applicant was charged with drug-trafficking and acting in an organised criminal group. When assessing compliance with Article 5 § 3 of the Convention, it will take into account the fact that the present case concerned a member of a criminal group (Bąk v. Poland, no. 7870/04, § 57, 16 January 2007).

70. The Court further notes that the national courts stressed that the prosecution had alleged that about thirty witnesses had bought illegal drugs from the applicant, that there had been indications of a certain degree of organisation in trafficking in illegal drugs and that this had been a permanent source of income for the defendants. They further noted that the applicant had not had any regular employment or a regular monthly income. The national courts viewed these circumstances, taken as a whole, as a serious indicator of a risk that the applicant, if at large, might continue trafficking in illegal drugs.

71. The foregoing considerations are sufficient for the Court to conclude that the grounds given for the applicant’s pre-trial detention were “relevant” and “sufficient” to justify holding him in custody for the entire relevant period of seven months and twenty-five days.

(b) Conduct of the proceedings

72. It remains to be ascertained whether the national authorities displayed “special diligence” in the conduct of the proceedings. In this regard, the Court firstly notes that the case involved eight defendants and that a large number of witnesses were to be heard, which surely contributed to the length of the proceedings.

73. The investigation was completed in a period of three months and twenty-six days. During that period, the investigating judge held eleven hearings and heard evidence from eight defendants and seventeen witnesses. There were no significant delays.

74. As regards the criminal trial against the applicant, the Court notes that the applicant and seven other defendants were indicted on 21 April 2009 and the first hearing was held on 19 June 2009, after which the applicant was immediately released. The Court is of the opinion that a certain amount of time was necessary in order to allow the trial court to prepare for the trial. In view of the volume of the case file and the number of defendants, the Court takes the view that the fact that the first hearing was held less than two months after the indictment had been filed appears reasonable in the circumstances.

75. The Court considers that the conduct of the criminal proceedings by the national authorities in the period in question complied with the requirements of efficiency, and therefore that the domestic authorities cannot be criticised for failing to observe “special diligence” in the handling of the applicant’s case.

76. There has accordingly been no violation of Article 5 § 3 of the Convention.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 4 OF THE CONVENTION

77. The applicant further complained that neither he nor his counsel had been heard by the judicial authorities when his detention had been ordered and extended. He also complained that the Constitutional Court had failed to examine the merits of his constitutional complaint. He relied on Article 5 § 4 of the Convention which reads:

“4. Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.”

A. Admissibility

1. Right to a hearing

(a) As regards the decisions ordering and extending the applicant’s detention taken between 24 October 2008 and 20 February 2009

78. The Court notes that the applicant’s detention was ordered on 24 October 2008 by the investigating judge assigned to the case. Before ordering the applicant’s detention, on 22 October 2008 the investigating judge held a hearing and heard the applicant’s defence. However, that hearing was not held in connection with the detention order but rather as a regular step in the investigation and solely concerned the applicant’s position as regards the charges held against him.

79. When the applicant’s detention was subsequently extended on 20 November and 18 December 2008, as well as on 20 February 2009, neither the applicant nor his counsel were heard at or even informed of the panel session.

80. In his subsequent appeals, however, the applicant did not raise the issue of his right to a hearing in connection with the decisions on his detention, and therefore it is to be taken that the final decision in this respect was each of the decisions mentioned in paragraph 81 above.

81. The Court notes that the present application was lodged with it on 12 October 2009. It follows that this part of the application has been introduced out of time and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 1 and 4 of the Convention.

(b) As regards the decision of 21 April 2009

82. When the applicant’s detention was extended on 21 April 2009 by a three-judge panel of the Zagreb County Court, again neither the applicant nor his counsel were present at or even informed of the panel session. However, that decision was quashed by the Supreme Court on 13 May 2009 on the ground that the defence counsel had not been present. In the ensuing proceedings, when the Zagreb County Court again extended the applicant’s detention on 20 May 2009, his counsel was present and heard. Thus, the requirement that the applicant be represented at a hearing concerning the decision to extend his detention was satisfied.

83. It follows that this part of the application is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3(a) and 4 of the Convention.

2. Failure of the Constitutional Court to decide the applicant’s complaint on the merits

84. The Court notes that this part of the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3(a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

85. The applicant argued that by failing to decide his constitutional complaint on the merits the Constitutional Court had not met the requirements of Article 5 § 4 of the Convention.

86. The Government made no comments.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

87. The Court reiterates that the purpose of Article 5 § 4 is to assure to persons who are arrested and detained the right to judicial supervision of the lawfulness of the measure to which they are thereby subjected (see, mutatis mutandis, De Wilde, Ooms and Versyp v. Belgium, 18 June 1971, § 76, Series A no. 12, and Ismoilov and Others v. Russia, no. 2947/06, § 145, 24 April 2008). A remedy must be made available during a person’s detention to allow that person to obtain speedy judicial review of the lawfulness of the detention, capable of leading, where appropriate, to his or her release. The existence of the remedy required by Article 5 § 4 must be sufficiently certain, not only in theory but also in practice, failing which it will lack the accessibility and effectiveness required for the purposes of that provision (see, mutatis mutandis, Stoichkov v. Bulgaria, no. 9808/02, § 66 in fine, 24 March 2005, and Vachev v. Bulgaria, no. 42987/98, § 71, ECHR 2004‑VIII). The accessibility of a remedy implies, inter alia, that the circumstances voluntarily created by the authorities must be such as to afford applicants a realistic possibility of using the remedy (see, mutatis mutandis, Čonka v. Belgium, no. 51564/99, §§ 46 and 55, ECHR 2002‑I).

(b) Application of these principles in the present case

88. The Court firstly notes that under the relevant domestic law, detention during an investigation must be reviewed by the investigating judge after one month and then again after two months and three months (Article 107 of the Code of Criminal Procedure). After the indictment has been filed, an accused person’s detention must be judicially reviewed every two months. The Court notes that in the circumstances of the present case the lawfulness of the applicant’s detention was considered by the domestic courts on many occasions.

89. The applicant was able to lodge requests for his release. He was also able to lodge an appeal against each decision of the investigating judge ordering and extending his detention, as well as an appeal with the Supreme Court against each decision of the Zagreb County Court extending his detention. The Court finds that the national courts periodically and automatically reviewed the applicant’s detention and gave reasons for its extension. The applicant was also able to lodge a constitutional complaint. However, the Court notes that the practice of the Constitutional Court at that time was to declare inadmissible each constitutional complaint where, before it has given its decision, a fresh decision extending detention has been adopted in the meantime. Thus, the applicant’s constitutional complaint of 6 April 2009 against the Zagreb County Court’s decision of 6 March 2009 was declared inadmissible by the Constitutional Court on such grounds on 29 April 2009. The Court therefore has to address the question of the compliance of the Constitutional Court’s decision with the requirements of Article 5 § 4 of the Convention.

90. In this connection the Court reiterates that, according to its case-law, Article 5 § 4 enshrines, as does Article 6 § 1, the right of access to court, which can only be subject to reasonable limitations that do not impair its very essence (see Shishkov v. Bulgaria, no. 38822/97, §§ 82-90, ECHR2003-I, and Bochev v. Bulgaria, no. 73481/01, § 70, 13 November 2008).

91. Furthermore, Article 5 § 4 does not compel the Contracting States to set up a second level of jurisdiction for the examination of applications for release from detention. Nevertheless, a State which institutes such a system must in principle accord detainees the same guarantees on appeal as at first instance (see Toth v. Austria, 12 December 1991, § 84, Series A no. 224; Rutten v. the Netherlands, no. 32605/96, § 53, 24 July 2001; Lanz v. Austria, no. 24430/94, § 42, 31 January 2002; and Svipsta v. Latvia, no. 66820/01, § 129, ECHR 2006‑III). The Court considers that the same applies in a system which provides for a constitutional complaint against decisions ordering and extending detention.

92. However, the Croatian system, although allowing for a constitutional complaint, left it to the Constitutional Court to await a fresh decision extending an applicant’s detention and then to declare the complaint against the previous decision on detention inadmissible. Thus, although the applicant lodged a constitutional complaint against the above-mentioned decision of the Zagreb County Court, the Constitutional Court did not decide on its merits but declared it inadmissible because a fresh decision on the applicant’s detention had meanwhile been adopted.

93. In the Court’s opinion, the Constitutional Court’s failure to decide the applicant’s constitutional complaint on the merits made it impossible to ensure the proper and meaningful functioning of the system for the review of his detention, as provided for by national law. By declaring the applicant’s constitutional complaint inadmissible simply because a fresh decision extending his detention had meanwhile been adopted, the Constitutional Court did not satisfy the requirement “that the circumstances voluntarily created by the authorities must be such as to afford applicants a realistic possibility of using the remedy” (see Peša v. Croatia, no. 40523/08, § 126, 8 April 2010; and Hađi, cited above, § 47). Thus, it fell short of its obligation under Article 5 § 4 of the Convention to review the lawfulness of the applicant’s detention. There has accordingly been a violation of that provision.

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

94. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

95. The applicant claimed 25,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

96. The Government deemed the sum claimed excessive.

97. The Court accepts that the applicant must have suffered some non-pecuniary damage in connection with the failure of the Constitutional Court to examine his complaints on the merits. In view of the circumstances of the present case and ruling on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 600 in respect of non-pecuniary damage.

B. Costs and expenses

98. The applicant also claimed Croatian kuna (HRK) 122,385 for costs and expenses incurred in the domestic proceedings and before the Court.

99. The Government contested this claim.

100. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and were reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers that the costs the applicant incurred in the proceedings before the Constitutional Court are closely related to the violation of the Convention alleged before the Court, and that the costs incurred in respect of these proceedings may be taken into account in assessing the claim for costs (see Scordino, cited above, § 28; and Medić v. Croatia, no. 49916/07, § 50, 26 March 2009). Regard being had to the information in its possession and the above criteria, the Court awards the applicant EUR 2,000 for the costs and expenses incurred in the domestic proceedings and before the Court, plus any tax that may be chargeable to the applicant on that amount.

C. Default interest

101. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the complaints under Article 5 §§ 1 and 3 of the Convention as well as the complaint under Article 5 § 4 of the Convention concerning the proceedings before the Constitutional Court admissible and the remainder of the application inadmissible.

2. Holds that there has been no violation of Article 5 § 1 of the Convention;

3. Holds that there has been no violation of Article 5 § 3 of the Convention;

4. Holds that there has been a violation of Article 5 § 4 of the Convention on account of the Constitutional Court’s failure to decide on the merits of the applicant’s constitutional complaint of 6 April 2009;

5. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 600 (six hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 2,000 (two thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

6. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 21 June 2011, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen Anatoly Kovler
Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Novine u oblasti nediskriminacije u 2020.
zaštita ljudskih prava diskriminacija diskriminacija žena praksa ESLjP praksa UN komiteta sudska praksa
Priručnik za postupanje stručnjaka u radu sa decom u građanskim sudskim postupcima – prvi deo
deca u građanskim sudskim postupcima poštovanje privatnog i porodičnog života prava deteta pravo na pravično zadovoljenje pravo na pravično suđenje
Priručnik za postupanje stručnjaka u radu sa decom u građanskim sudskim postupcima - drugi deo
deca u sudskim postupcima prava deteta
Priručnik za postupanje stručnjaka u radu sa decom u građanskim sudskim postupcima - treći deo
deca u sudskim postupcima najbolji interes deteta prava deteta
Posebna znanja i veštine u radu sa decom u građanskim stvarima i komunikacija sa decom u sudu
najbolji interes deteta prava deteta
Najbolji interes deteta
Konvencija o pravima deteta najbolji interes deteta prava deteta
Zaštita prava na suđenje u razumnom roku
pravo na pravično suđenje razuman rok tužba za naknadu imovinske štete
Pravo deteta na izražavanje mišljenja i participacija deteta - Opšti komentar br.12 o pravu deteta da bude saslušano (2009)
deca u građanskim sudskim postupcima Konvencija o pravima deteta prava deteta standardi Ujedinjenih nacija
Najbolji interes deteta - Opšti komentar br. 14 (2013) o pravu deteta da njegovi/njeni interesi budu od prvenstvenog značaja
deca u građanskim sudskim postupcima Konvencija o pravima deteta prava deteta standardi Ujedinjenih nacija
Prava deteta i standardi Ujedinjenih nacija
deca u građanskim sudskim postupcima Konvencija o pravima deteta prava deteta
Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života i prava deteta praksa ESLjP
poštovanje porodičnog života poštovanje privatnog života prava deteta
Pravo na pravično suđenje u praksi ESLjP uz poseban osvrt na porodične sporove
Evropska konvencija o ljudskim pravima porodični sporovi prava deteta pravo na pravično suđenje
Zaštita deteta od nasilja u porodici
nasilje u porodici deca u građanskim sporovima najbolji interes deteta prava deteta
Postupanje sa maloletnicima u prekršajnom postupku
maloletnici prekršajni postupak
Urednost i zakonitost unapred pripremljenog plana reorganizacije
plan reorganizacije stečaj
Vodič za profesionalnu i uspešnu komunikaciju sudova sa javnošću
javni nastup komunikacija sa javnošću komunikaciona strategija PR priručnik
Obuka sudija i tužilaca Republike Srbije u oblasti etike i prevencije i otkrivanja korupcije: ocena stanja i preporuke
etika i integritet otkrivanje korupcije prevencija korupcije priručnik
Napredni kurs za traženje i privremeno i trajno oduzimanje imovinske koristi stečene vršenjem krivičnih dela putem interneta – priučnik za samostalnu obuku
krivična dela putem interneta visokotehnološki kriminal oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela priručnik
Nasilje u porodici - pravni okvir, međunarodni instrumenti i sentence presuda
nasilje u porodici praksa ESLjP praksa UN komiteta
Nasilje u porodici - položaj oštećenog lica u krivičnom postupku
krivični postupak nasilje u porodici položaj oštećenog praksa ESLjP sudska praksa
Priručnik i kurikulum za obuku profesionalaca u kontaktu sa decom žrtvama krivičnih dela
žrtve krivičnog dela maloletnici priručnik
Priručnik za obuku profesionalaca u oblasti pravosuđa po meri deteta
pravosuđe po meri deteta smernice za predavače maloletnici
Primena standarda Ujedinjenih nacija u zaštiti ljudskih prava pred domaćim sudovima - prava deteta, priručnik za sudije
zaštita ljudskih prava prava deteta praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u ostvarivanju prava osoba sa invaliditetom - priručnik za sudije
zaštita osoba sa invaliditetom praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u ostvarivanju principa nediskriminacije - priručnik za sudije
diskriminacija zaštita ljudskih prava praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u oblasti azila i migracija - priručnik za sudije
azil zaštita ljudskih prava migracije praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Smernice za rodno-odgovoran pristup presuđivanju u predmetima rodno-zasnovanog nasilja
nasilje nad ženama Evropska konvencija o ljudskim pravima rodno-zasnovano nasilje standardi Ujedinjenih nacija
Azil - staistički podaci za Republiku Srbiju za 2018. godinu
azil migracije
Direktna primena UN standarda u oblasti zaštite ljudskih prava III radionica - prava izbeglica, tražilaca azila i migranata
azil prava izbeglica zaštita ljudskih prava migracije standardi Ujedinjenih nacija
Zabrana vraćanja - obuka za sudije
azil prava izbeglica zaštita ljudskih prava migracije standardi Evropskog suda za ljudska prava standardi Ujedinjenih nacija
Pojam diskriminacije
diskriminacija praksa UN komiteta standardi Ujedinjenih nacija
Poslovna sposobnost – međunarodni standardi i obaveze
zaštita ljudskih prava standardi Evropskog suda za ljudska prava standardi Ujedinjenih nacija
Šta je invaliditet? Prava osoba sa invaliditetom
prava osoba sa invaliditetom zaštita ljudskih prava zaštita osoba sa invaliditetom standardi Ujedinjenih nacija
Pristupačnost i prinudna hospitalizacija
prava osoba sa invaliditetom zaštita ljudskih prava standardi Ujedinjenih nacija
Prava osoba sa invaliditetom - zabrana diskriminacije 1
prava osoba sa invaliditetom diskriminacija zaštita ljudskih prava zaštita osoba sa invaliditetom standardi Ujedinjenih nacija
Prava osoba sa invaliditetom - zabrana diskriminacije 2
prava osoba sa invaliditetom diskriminacija zaštita ljudskih prava zaštita osoba sa invaliditetom standardi Ujedinjenih nacija
Praktični vodič za primenu Evropske konvencije u Republici Srbiji
Evropska konvencija o ljudskim pravima zaštita ljudskih prava standardi Evropskog suda za ljudska prava
Suđenje u razumnom roku - priručnik za obuku sudija
zaštita prava na suđenje u razumnom roku priručnik standardi Evropskog suda za ljudska prava sudska praksa
Pravni koncepti Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava
Evropska konvencija o ljudskim pravima standardi Evropskog suda za ljudska prava
Smernice za izradu nacrta prvostepenih sudskih odluka u građanskoj materiji - program obuke sudskih pomoćnika
izrada prvostepenih sudskih odluka priručnik
Sudska praksa Upravnog suda u izbornom sporu u sprovođenju lokalnih izbora
izborno pravo sudska praksa Upravnog suda
Priručnik o troškovima krivičnog postupka
Zakon o krivičnom postupku krivični postupak priručnik sudski troškovi troškovi krivičnog postupka
Suđenje u razumnom roku prema članu 6 EKLjP u radnim sporovima i praksa Evropskog suda za ljudska prava
zaštita prava na suđenje u razumnom roku praksa ESLjP radni sporovi
Zaštita uzbunjivača kroz Zakon o zaštiti uzbunjivača te analizu DIREKTIVE (EU) 2019/1937 Evropskog Parlamenta
zaštita uzbunjivača međunarodni pravni standardi praksa ESLjP
Konvencije MOR-a i preporuke u oblasti socijalnoekonomskih prava
radni sporovi
Vršnjačko nasilje s osvrtom na internetsko nasilje „Sajber buling“ kroz domaće i međunarodne propise s osvrtom na Uredbu o bezbednosti i zaštiti dece pri korišćenju informaciono-komunikacionih tehnologija
Cyberbullying bezbednost dece na internetu visokotehnološki kriminal zaštita dece krivična dela putem interneta nasilje u digitalnom okruženju
Visokotehnološki kriminal u domaćim i međunarodnim propisima
visokotehnološki kriminal
Pravo na imovinu kroz domaće propise i član 1 Protokola 1 uz EKLjP
Evropska konvencija o ljudskim pravima pravo na imovinu praksa ESLjP
Zločin iz mržnje kroz relevantnu prasku Evropskog suda za ljudska prava
Evropska konvencija o ljudskim pravima zločin iz mržnje praksa ESLjP
Zločin iz mržnje kroz Krivični zakonik i međunarodne propise, te domaću i sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava
zločin iz mržnje praksa ESLjP sudska praksa
Lišenje roditeljskog prava kroz domaće propise i praksu VKS i ESLjP
zaštita dece lišenje roditeljskog prava praksa ESLjP sudska praksa
Zaštita od porodičnog nasilja kroz porodično, krivično pravo i Zakon o sprečavanju nasilja u porodici, kroz praksu domaćih sudova te praksu Evropskog suda za ljudska prava
nasilje nad ženama nasilje u porodici praksa ESLjP sudska praksa
Pranje novca kroz domaće i međunarodne propise s osvrtom na Zakon o digitalnoj imovini i Zakon o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorizma
digitalna imovina (kriptovalute)- pranje novca
Digitalna imovina
digitalna imovina (kriptovalute)-
Krivična dela protiv prava po osnovu rada sa domaćom sudskom praksom i praksom ESLjP
praksa ESLjP radni sporovi sudska praksa
Dostavljanje u parničnom postupku elektronskom poštom
parnica
Upravno sudstvo u razvijenim zemljama, prof. Dr Vuk Cucić
upravno sudstvo
Zakon o opštem upravnom postupku - izvod, prof. Dr Dobrosav Milovanović
Zakon o opštem upravnom postupku upravno sudstvo
Osnovni pojmovi u oblasti javnih nabavki - Blaženka Stojanović, septembar – oktobar 2023
javne nabavke
Pravila postupka javnih nabavki, dr Dobrosav Milovanović septembar – oktobar 2023
javne nabavke
Mehanizam zaštite i podrške žrtvama prema Zakonu o sprečavanju nasilja u porodici Republike Srbije - infografika
nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Postupak i tehnika izrade sudskih odluka
izrada prvostepenih sudskih odluka sudska praksa
Tehnika izrade presude za sudije i sudijske pomoćnike privrednih sudova - nastavni materijal za obuku
Privatnost i zaštita podataka o ličnosti kroz domaće i međunarodno pravo s osvrtom na korisnike Fejsbuka i interneta sa krivičnopravnog aspekta
visokotehnološki kriminal zaštita podataka o ličnosti međunarodni pravni standardi poštovanje privatnog života poštovanje privatnog i porodičnog života
Zaštita dece pri korišćenju informaciono-komunikacionih tehnologija u domaćem i međunarodnom pravu
Cyberbullying visokotehnološki kriminal Zakon o informacionoj bezbednosti zaštita dece na internetu međunarodni pravni standardi
javne nabavke - priprema za sprovođenje postupka javne nabavke, objavljivanje i transparentnost
javne nabavke
Javne nabavke - izbor učesnika i dodela ugovora
javne nabavke
Javne nabavke - dodela ugovora i izvršenje ugovora
javne nabavke
Javne nabavke - posebni postupci javnih nabavki i monitoring nad promenom propisa o javnim nabavkama
javne nabavke
Zakon o izvršenju i obezbeđenju - sporna pitanja
zakon o izvršenju i obezbeđenju
Uputstvo za korišćenje baza podataka eJuris sistema
Evropska konvencija o ljudskim pravima praksa ESLjP praksa UN komiteta
Klauzula zabrane konkurencije u domaćem i međunarodnom pravu kroz sudsku praksu i MOR
zabrana konkurencije međunarodni pravni standardi radno pravo sudska praksa ugovor o radu
Analiza javnobeležničke forme obligacionih ugovora
javni beležnici obligacioni ugovori
Priručnik za primenu načela oportuniteta krivičnog gonjenja - treće, izmenjeno i dopunjeno izdanje
krivični postupak krivično gonjenje krivično pravo načelo oportuniteta
Osnovi ekološkog prava
ekološko pravo zaštita životne sredine
Oduzimanje imovinske koristi pribavljene korupcijom i teškim i organizovanim kriminalom
borba protiv korupcije borba protiv organizovanog kriminala međunarodni pravni standardi oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela oduzimanje imovine praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava
Unfair terms control and the ex officio doctrine control
Zaštita prava potrošača
EU direktiva o zaštiti prava potrošača
Zaštita prava potrošača Pravo Evropske unije
Evropsko pravo potrošača - važeći pravni okvir
Zaštita prava potrošača Pravo Evropske unije
Pregled prakse domaćih sudova u oblasti zaštite potrošača
Zaštita prava potrošača sudska praksa
Prodaja u stečaju
stečaj
Osnaživanje izbeglica kroz visoko obrazovanje
prava izbeglica
Smernice o međunarodnoj zaštiti br. 14: Nekažnjavanje izbeglica zbog neregularnog ulaska ili boravka i ograničenja kretanja izbeglica u skladu sa članom 31. Konvencije o statusu izbeglica iz 1951. godine
međunarodni pravni standardi prava izbeglica praksa UN komiteta
Nacionalna bezbednost i lica koja traže međunarodnu zaštitu
azil prava izbeglica
Zaštita i nacionalna bezbednost - ključne poruke
prava izbeglica
Delotvorni pravni lekovi i postupak azila
azil međunarodni pravni standardi prava izbeglica
Stečajno pravo u Evropskoj uniji
Pravo Evropske unije stečaj
Pravo intelektualne svojine Evropske unije
intelektualna svojina Pravo Evropske unije
Naknada štete zbog povrede prava tržišne konkurencije
povreda prava tržišne konkurencije Pravo Evropske unije
EU Copyright Law: An Overview
intelektualna svojina Pravo Evropske unije
Ključna nacionalna sporna pitanja u pogledu autorskih prava - zakonsko uređenje autorskih prava
autorska prava intelektualna svojina
Litigating before a new Court:The Unified Patent Court
intelektualna svojina Pravo Evropske unije
Recent EU case law on absolute and relative grounds
žig zaštitni znak praksa evropskih sudova sudska praksa
Recent EU case law on designs and update on Design Legal Reform
intelektualna svojina Pravo Evropske unije praksa evropskih sudova
The EUIPO Boards of Appeal
autorska prava intelektualna svojina Pravo Evropske unije
Zaštita žiga
žig intelektualna svojina
Identifikovanje ekonomsko-finansijske pozicije društva, mere reorganizacije i biznis plan
plan reorganizacije stečaj
Metodologije procene sa studijom slučaja
stečaj
Pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika
stečaj
Poređenje vrednosti stečajnog dužnika u bankrotstvu i reorganizaciji
plan reorganizacije stečaj
Procena vrednosti udela u kapitalu
stečaj
Prodaja imovine stečajnog dužnika
stečaj
Uvod u računovodstvo i finansijsko izveštavanje
stečaj

Publikacije

Priručnik za postupanje stručnjaka u radu sa decom u građanskim sudskim postupcima
građanski postupak deca u građanskim sudskim postupcima maloletnici najbolji interes deteta
Priručnik za primenu zakona o parničnom postupku
Zakon o parničkom postupku parnica priručnik sudsko poravnanje troškovi parničnog postupka
Sprečavanje nekažnjivosti trgovaca ljudima i podrška žrtvama - analiza odabranih predmeta
priručnik trgovina ljudima
Zbirka sudske prakse u predmetima koji se odnose na vatreno oružje - vol.1/2015-2019
analiza presude vatreno oružje sudska praksa
Oduzimanje imovine proistekle iz krivičnog dela - priručnik za primenu u praksi
krivično pravo oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela oduzimanje imovine priručnik
Prekršaji u oblasti javnih nabavki - priručnik
javne nabavke prekršajni postupak priručnik
Uviđaj saobraćajnih nezgoda za javne tužioce i saobraćajnu policiju
uviđaj uviđaj saobraćajnih nezgoda
Postupanje sa maloletnicima u prekršajnom postupku
maloletnici prekršajni postupak
Standardi Evropskog suda za ljudska prava od značaja za Upravni sud
Evropska konvencija o ljudskim pravima standardi Evropskog suda za ljudska prava upravno sudstvo
Vodič za profesionalnu i uspešnu komunikaciju sudova sa javnošću
javni nastup komunikacija sa javnošću komunikaciona strategija PR priručnik
Obuka sudija i tužilaca Republike Srbije u oblasti etike i prevencije i otkrivanja korupcije: ocena stanja i preporuke
etika i integritet otkrivanje korupcije prevencija korupcije priručnik
Napredni kurs za traženje i privremeno i trajno oduzimanje imovinske koristi stečene vršenjem krivičnih dela putem interneta – priučnik za samostalnu obuku
krivična dela putem interneta visokotehnološki kriminal oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela priručnik
Priručnik za suzbijanje privrednog kriminaliteta i korupcije
borba protiv korupcije zloupotreba službenog položaja korupcija otkrivanje korupcije
Praktikum za istrage i suđenja krivičnih dela korupcije
borba protiv korupcije korupcija finansijska forenzika priručnik
Istraga i procesuiranje krivičnih dela korupcije identifikovanih kroz revizorske izveštaje - praktikum za pripadnike pravosuđa i policije
borba protiv korupcije korupcija revizorski izveštaji finansijska forenzika
Pisanje krivičnih presuda - priručnik
pisanje krivičnih presuda pisanje presuda citiranje presuda ESLjP
Priručnik za pisanje optužnih akata
optužni akt priručnik
Oduzimanje imovine proistekle iz krivičnog dela - izazovi i preporuke za unapređenje postupka
oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela oduzimanje imovine
Priručnik za primenu alternativnih sankcija
alternativne sankcije krivični postupak
Uporednopravna analiza uloge finansijskog forenzičara u krivičnom postupku
krivični postupak finansijska forenzika
Priručnik za popunjavanje izveštaja za uslovni otpust
uslovni otpust priručnik
Smernice za unapređenje sudske prakse u postupcima za naknadu štete žrtvama teških krivičnih dela u krivičnom postupku
žrtve krivičnog dela krivični postupak naknada štete žrtvama krivičnog dela priručnik sudska praksa
Priručnik za primenu načela oportuniteta krivičnog gonjenja
krivični postupak načelo oportuniteta
Smernice o merama zaštite svedoka u međunarodnom pravu i zakonodavstvu Republike Srbije
borba protiv korupcije borba protiv organizovanog kriminala borba protiv terorizma zaštita svedoka krivični postupak priručnik
Komparativna analiza zakonodavstva o zaštiti svedoka u regionu Zapadnog Balkana
zaštita svedoka
Metodologija za sprovođenje istrage u slučajevima zlostavljanja od strane policije
delotvorna istraga zlostavljanje od strane policije prava oštećenog sprovođenje istrage
Operativni priručnik za centre za bezbednost dece na internetu
bezbednost dece na internetu visokotehnološki kriminal nasilje u digitalnom okruženju nasilje na internetu
Vodič za sudije i tužioce na temu visokotehnološkog kriminala i zaštite maloletnih lica u Republici Srbiji
bezbednost dece na internetu visokotehnološki kriminal maloletnici
Mapa puta prevencije online i drugih nasilja nad decom na internetu u Republici Srbiji
bezbednost dece na internetu krivična dela putem interneta nasilje na internetu visokotehnološki kriminal
Priručnik za tužioce Republike Srbije o veštinama vođenja postupka
veštine vođenja postupka priručnik
Vodič za primenu Zakona o krivičnom postupku Republike Srbije
Zakon o krivičnom postupku priručnik
Priručnik za uviđaj
veštačenje uviđaj krivičnog dela priručnik uviđaj uviđaj saobraćajnih nezgoda
Priručnik i kurikulum za obuku profesionalaca u kontaktu sa decom žrtvama krivičnih dela
žrtve krivičnog dela maloletnici priručnik
Priručnik za obuku profesionalaca u oblasti pravosuđa po meri deteta
pravosuđe po meri deteta smernice za predavače maloletnici
Primena standarda Ujedinjenih nacija u zaštiti ljudskih prava pred domaćim sudovima - prava deteta, priručnik za sudije
zaštita ljudskih prava prava deteta praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u ostvarivanju prava osoba sa invaliditetom - priručnik za sudije
zaštita osoba sa invaliditetom praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u ostvarivanju principa nediskriminacije - priručnik za sudije
diskriminacija zaštita ljudskih prava praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u oblasti azila i migracija - priručnik za sudije
azil zaštita ljudskih prava migracije praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Vodič za član 17 Evropske konvencije o ljudskim pravima: zabrana zloupotrebe prava
Evropska konvencija o ljudskim pravima zloupotreba prava praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava
Vodič za član 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima: Sloboda izražavanja
Evropska konvencija o ljudskim pravima zaštita ljudskih prava praksa ESLjP sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Najnovija dešavanja u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava u oblasti slobode izražavanja – bilten br.1
Evropska konvencija o ljudskim pravima praksa ESLjP sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Najnovija dešavanja u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava u oblasti slobode izražavanja – bilten br.2
Evropska konvencija o ljudskim pravima praksa ESLjP sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Najnovija dešavanja u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava u oblasti slobode izražavanja – bilten br.3
Evropska konvencija o ljudskim pravima praksa ESLjP sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Najbolje prakse podrške deci žrtvama nasilja u digitalnom okruženju
žrtve nasilja bezbednost dece na internetu maloletnici nasilje u digitalnom okruženju nasilje na internetu
Smernice za zaštu dece od digitalnog nasilja u Republici Srbiji
bezbednost dece na internetu nasilje u digitalnom okruženju nasilje na internetu
Međunarodno pravo ljudskih prava: izvori, mehanizmi i relevantnost
zaštita ljudskih prava
Praktični vodič za primenu Evropske konvencije u Republici Srbiji
Evropska konvencija o ljudskim pravima zaštita ljudskih prava standardi Evropskog suda za ljudska prava
Socijalno-ekonomska prava žena u Srbiji
prava žena diskriminacija žena zaštita ljudskih prava
Suđenje u razumnom roku - priručnik za obuku sudija
zaštita prava na suđenje u razumnom roku priručnik standardi Evropskog suda za ljudska prava sudska praksa
Socio-ekonomska prava žena u Srbiji - priručnik
prava žena zaštita ljudskih prava
Sloboda izražavnja i sloboda medija - priručnik
Evropska konvencija o ljudskim pravima zaštita ljudskih prava priručnik sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Leksikon medijskih i pravnih pojmova u Republici Srbiji
zaštita ljudskih prava
Informacijski poremećaj: ka interdisciplinarnom okviru za istraživanje i kreiranje sektorske politike
Priručnik za postupanje stručnjaka u radu sa decom u građanskim sudskim postupcima
građanski postupak deca u građanskim sudskim postupcima deca u građanskim sporovima deca u sudskim postupcima priručnik
Covid-19 i njegov uticaj na ljudska prava - pregled relevantne prakse Evropskog suda za ljudska prava
Evropska konvencija o ljudskim pravima praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava
Kriterijumi za ocenu povrede prava na suđenje u razumnom roku
Evropska konvencija o ljudskim pravima zaštita prava na suđenje u razumnom roku praksa ESLjP razuman rok standardi Evropskog suda za ljudska prava
Sloboda izražavanja: vodič za tumačenje člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima i njegovog konteksta
Evropska konvencija o ljudskim pravima sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Handbook on European law relating to access to justice
pristup pravdi Evropska konvencija o ljudskim pravima priručnik
Smernice za izradu nacrta prvostepenih sudskih odluka u građanskoj materiji - program obuke sudskih pomoćnika
izrada prvostepenih sudskih odluka priručnik
Zaštita podataka o ličnosti u sektoru bezbednosti - vodič kroz zakonsku regulativu
zaštita podataka o ličnosti
Zaštita prava ličnosti od povreda u masmedijima
zaštita prava ličnosti sloboda javnog informisanja sloboda izražavanja
Granice slobode političkog udruživanja - uporednoteorijska studija
političko udruživanje sloboda udruživanja
Zaštita migranata prema Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i Evropskoj socijalnoj povelji - priručnik za pravnike
zaštita migranata Evropska konvencija o ljudskim pravima priručnik
Smernice za krivično gonjenje zločina iz mržnje
zločin iz mržnje krivično gonjenje
Podrška primeni medijacije u sudovima i advokaturi u Srbiji
medijacija
Ljudska prava u Evropi - pravni bilten br.3/2018
praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava sudska praksa
Ljudska prava u Evropi - pravni bilten br.2/2019
praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava sudska praksa
Ljudska prava u Evropi - pravni bilten br.1/2018
praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava sudska praksa
Revija za kriminologiju i krivično pravo - tematski broj "Kazna doživotnog zatvora i uslovni otpust"
kazna doživotnog zatvora krivično pravo međunarodni pravni standardi standardi Evropskog suda za ljudska prava uslovni otpust
Medijska regulatorna tela i govor mržnje
govor mržnje medijska regulatorna tela
Applying the charter of fundamental rights of the European Union in law and policymaking at national level
zaštita ljudskih prava osnovna ljudska prava
Kako da ostvarite pravo na besplatnu pravnu pomoć – vodič za gradske i opštinske uprave
besplatna pravna pomoć priručnik
Vodič kroz privredno kaznene postupke: prekršaji i privredni prestupi
prekršajni postupak privredni prestup priručnik
Vodič kroz upravni spor
priručnik upravni spor
Kako do bržeg ostvarivanja prava na starosnu penziju - sudska zaštita
penzija - sudska zaštita priručnik sudska praksa Upravnog suda
Kako da ostvarite pravo na besplatnu pravnu pomoć – Praktičan vodič za građane
besplatna pravna pomoć priručnik
Prvi put na sudu i prvi put u sudu - vodič
priručnik samozastupanje građana
Vodič za samozastupanje građana - parnični postupak i postupci pred nezavisnim institucijama
parnica priručnik samozastupanje građana
Vodič za ostvarivanje prava na sudskog tumača - prevodioca
parnica pravo na sudskog tumača priručnik
Vodič za oslobođenje od sudskih troškova: troškovi u parničnom postupku i kako ih se osloboditi?
parnica priručnik troškovi parničnog postupka
Zašto nam je potreban nezavisan sudija?
vodič otvorena vrata pravosuđa
Vodič za zaštitu prava potrošača
vodič otvorena vrata pravosuđa prava potrošača
Šta da radim kada mi stigne poziv za svedočenje?
otvorena vrata pravosuđa svedočenje
Šta ako sam lišen/a slobode?
vodič lišenje slobode osnovna ljudska prava
Moja prava u slučaju legitimisanja, pretresa i lišenja slobode
vodič lišenje slobode otvorena vrata pravosuđa pretres
Moja prava u slučaju da suđenje traje nerazumno dugo
vodič zaštita prava na suđenje u razumnom roku otvorena vrata pravosuđa razuman rok
Kako da prijavim korupciju i koja su mi prava i obaveze ako to učinim?
borba protiv korupcije vodič korupcija
Moja prava u slučaju (ne)zakonitog prisluškivanja
vodič nezakonito prisluškivanje prisluškivanje
Moja prava u izvršnom postupku
vodič izvršni postupak otvorena vrata pravosuđa postupak izvršenja
Vodič kroz ostavinski postupak
vodič ostavinski postupak otvorena vrata pravosuđa
Vodič kroz Zakon o prekršajima - moja prava i obaveze
vodič otvorena vrata pravosuđa prekršajni postupak
Vodič za individualne predstavke komitetima Ujedinjenin nacija
vodič praksa UN komiteta predstavka standardi Ujedinjenih nacija
Sporazumi javnog tužioca i okrivljenog / osuđenog
vodič otvorena vrata pravosuđa sporazum javnog tužioca i okrivljenog sporazum o priznanju krivičnog dela
Vodič kroz advokatsku tarifu
advokatska tarifa vodič građanski postupak krivični postupak
Vodič kroz pravno uređenje braka (sklapanje i razvod braka, poveravanje dece, deoba imovine)
brak vodič otvorena vrata pravosuđa razvod braka
Moja prava u slučaju saobraćajne nezgode: vodič za postupak pred osiguravajućim društvima
vodič otvorena vrata pravosuđa postupak pred osiguravajućim društvom saobraćajna nezgoda
Ustavna žalba - vodič za obraćanje Ustavnom sudu
vodič otvorena vrata pravosuđa ustavna žalba Ustavni sud
Obraćanje Evropskom sudu za ljudska prava
vodič otvorena vrata pravosuđa praksa ESLjP
Kako da pomognem da izborna kampanja bude poštenija?
vodič izborno pravo otvorena vrata pravosuđa
Priručnik o troškovima krivičnog postupka
Zakon o krivičnom postupku krivični postupak priručnik sudski troškovi troškovi krivičnog postupka
Smernice za efikasno odlučivanje u manje složenim predmetima sa prekršajima iz oblasti javnih nabavki
javne nabavke prekršajni postupak
Standard Operating Procedures (SOPs) for investigating national and transnational trafficking in persons cases among project countries, making use of international cooperation tools and techniques
žrtve krivičnog dela međunarodna saradnja u krivičnim stvarima trgovina ljudima
Nasilje u porodici - pregled međunarodnih standarda i jurisprudencije Evropskog suda za ljudska prava
diskriminacija žena međunarodni pravni standardi nasilje nad ženama nasilje u porodici praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava standardi Ujedinjenih nacija
Nezavisnost i nepristrasnost pravosuđa - pregled relevantne prakse Evropskog suda za ljudska prava
vodič nezavisnost nepristrasnost praksa ESLjP
Zašto moramo zajedno protiv nasilja u porodici - odgovori na nedoumice i dileme u postupanju nadležnih institucija u cilju zaštite i podrške žrtvama nasilja u porodici
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Odgovori na nedoumice i dileme oko primene zakona o sprečavanju nasilja u porodici
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Predlog za unapređivanje rada grupe za koordinaciju i saradnju u skladu sa zakonom o sprečavanju nasilja u porodici
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Smernice za posredovanje u zapošljavanju žrtava nasilja u porodici
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Zajedno protiv nasilja u porodici - odgovori na nedoumice i dileme u postupanju zaposlenih u sistemu zdravstvene zaštite sa ciljem sprečavanja nasilja u porodici, uključujući i nasilje počinjeno zloupotrebom vatrenog oružja
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Veštine u dokazivanju krivičnog dela nasilje u porodici - vodič za delotvornu prevenciju i zaštitu od nasilja u porodici
vodič žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Priručnik za primenu metodologije procene rizika u postupcima javnih nabavki za tužioce i policiju
javne nabavke priručnik procena rizika
Izveštaj namenjen policiji i tužiocima o implementaciji priručnika za primenu metodologije procene rizika u javnim nabavkama za tužioce i policiju, maj 2024.
javne nabavke priručnik
Priručnik za primenu načela oportuniteta krivičnog gonjenja - treće, izmenjeno i dopunjeno izdanje
krivični postupak krivično gonjenje krivično pravo načelo oportuniteta
Oduzimanje imovinske koristi pribavljene korupcijom i teškim i organizovanim kriminalom
borba protiv korupcije borba protiv organizovanog kriminala međunarodni pravni standardi oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela oduzimanje imovine praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava
Član 1 Protokola br. 1 uz EKLjP: trajno/privremeno oduzimanje imovine
Evropska konvencija o ljudskim pravima međunarodni pravni standardi oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela oduzimanje imovine pravo na imovinu praksa ESLjP
Sveobuhvatne smernice za uporednu analizu dokaza neophodnih za uspešan postupak u predmetima organizovanog kriminala, pranja novca i povraćaja imovine
borba protiv organizovanog kriminala izvođenje dokaza krivični postupak oduzimanje imovine pranje novca
Veštačka inteligencija i zaštita ljudskih prava kroz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i sloboda i za sada postojeći normativni okvir
veštačka inteligencija Evropska konvencija o ljudskim pravima
Izdržavanje vanbračnih partnera kroz domaće zakonodavstvo i Haški Protokol o merodavnom pravu za obaveze izdržavanja iz 2007. godine
porodični odnosi
Smernice za usklađivanje prakse u predmetima javnih nabavki - na osnovu analize odluka Upravnog suda i Republičke komisije za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki
javne nabavke sudska praksa Upravnog suda
Obrada podataka o ličnosti zaposlenih shodno Zakonu o zaštiti podataka o ličnosti i GDPR uz domaću sudsku praksu i praksu ESLjP
zaštita podataka o ličnosti praksa ESLjP radno pravo sudska praksa
Environmental Courts and Tribunals – 2021 - A Guide for Policymakers
ekološko pravo zaštita životne sredine
Priručnik o načinima upravljanja elektronskim uređajima, elektronskim dokazima i nosačima elektronskih dokaza
digitalna imovina (kriptovalute)- digitalna forenzika elektronski dokazi izvođenje dokaza
Priručnik za sprovođenje finansijskog istraživanja
finansijska forenzika finansijsko istraživanje

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude

Presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž 3417/23 od 17.1.2024.
lišenje slobode trajanje pritvora neosnovano lišenje slobode