Nusret Kaya i drugi protiv Turske

Država na koju se presuda odnosi
Turska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
43750/06, 43752/06, 32054/08, 37753/08, 60915/08
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
22.04.2014
Članovi
6
6-1
8
8-1
8-2
35
41
Kršenje
8
8-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6-1) Građanska prava i obaveze
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-1) Javna rasprava
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje prepiske
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
(Čl. 8-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 8-2) Sprečavanje kriminala
(Čl. 8-2) Sprečavanje nereda
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu pet predstavki (br. 43750/06, 43752/06, 32054/08, 37753/08 i 60915/08) protiv Republike Turske čijih se pet državljana, gg. Nusret Kaya, Ahmet Gerez, Mehmet Şirin Bozçalı, Mesut Yurtsever i Mehmet Nuri Özen («podnosioci predstavki»), obratilo Sudu 4. oktobra 2006. (predstavke br. 43750/06 i 43752/06), 24. juna (predstavka br. 32054/08), 24. jula (predstavka br. 37753/08) i 25. novembra 2008. (predstavka br. 60915/08). Oni su naveli da su im je tokom boravka u zatvoru, zatvorski organi onemogućili da telefonske razgovore s rodbinom vode na kurdskom jeziku. Njihove su žalbe protiv ovih ograničenja odbačene.

Pravo – član 8.: Ograničenje nametnuto podnositeljima predstavke u pogledu telefonskih razgovora s rodbinom po osnovu toga što su podnositelji predstavke te razgovore želeli voditi na kurdskom jeziku, može se smatrati mešanjem u njihovo pravo na poštovanje porodičnog života i prepiske u svetlu člana 8., stava 1. Konvencije. Sporno pitanje se ne tiče slobode podnositelja predstavke da koriste jezik kao takav, već njihovog prava da održavaju smislenu komunikaciju sa svojim porodicama. Kao što se preporučuje u Evropskim zatvorskim pravilima* iz 2006., veoma je važno da zatvorski organi pomognu zatvorenicima da održavaju kontakte sa svojom bližom rodbinom. U ovom konkretnom predmetu, prema domaćem zakonu zatvorenicima je omogućeno da održavaju kontakt sa spoljnim svetom putem telefona. Zatvorske su vlasti, međutim, iz sigurnosnih razloga mogle nadzirati te razgovore, a da bi osigurale efikasan nadzor, od zatvorenika se tražilo da, u načelu, te razgovore vode isključivo na turskom jeziku. Međutim, turski zakon je predvideo i izuzetke od ovog pravila, budući da ne sadrži nikakve odredbe kojima se zabranjuje upotreba nekog drugog jezika osim turskog. Takva mogućnost je, međutim, zavisila od ispunjenosti određenih formalnih zahteva kao što je postupak u kojem zatvorski organi potvrđuju da osoba s kojom zatvorenik želi razgovarati zaista ne razume turski. Osim toga, iz pravila koja su tada bila merodavna kao i iz odluka domaćih vlasti vidljivo je da su troškove ovog postupka utvrđivanja snosili dotični zatvorenici.

Sud je, doduše, ranije utvrdio da određeni sigurnosni razlozi - sprečavanje rizika od bega - mogu opravdati primenu određenog zatvorskog režima, koji za sobom povlači zabranu prepiske između zatvorenika i njegove porodice na jeziku po njegovom izboru, kada se utvrdi da zatvorenik može koristiti jedan od odobrenih jezika. U tom smislu, u okolnostima ovog predmeta, sporni propis se primenjivao bez razlike na sve zatvorenike, bez obzira na pojedinačnu procenu sigurnosnih zahteva koji bi mogli biti opravdani ličnošću samog zatvorenika ili vrstom krivičnog dela zbog kojeg je zatvoren. Osim toga, domaće vlasti su bile svjesne, kada su razmatrale zahteve podnositelja predstavke da telefonske razgovore vode na kurdskom, da je to jedan od najčešćih jezika u upotrebi u Turskoj i da ga neki zatvorenici koriste kada komuniciraju sa svojim porodicama. Uprkos tome, oni, čini se, nisu predvidjeli sistem za prevođenje. Bilo je suštinski važno, u pogledu poštovanja porodičnog života, da zatvorski organi pomognu zatvorenicima da održe stvarne veze sa svojom bliskom rodbinom. S tim u vezi, tvrdnja zatvorenika da sa svojom porodicom komuniciraju na kurdskom jeziku i da je to jedini jezik koji njihova rodbina razume ne može biti dovedena u pitanje. Sud je ovu činjenicu smatrao veoma značajnom u ovom predmetu.

Dakle, praksa prema kojoj su podnositelji predstavke koji su izrazili želju da telefonsku konverzaciju sa svojim porodicama vode na kurdskom jeziku bili podvrgnuti prethodnom postupku u kojem se utvrđivalo da li oni zaista ne govore turski nije bila zasnovana na relevantnim i dovoljnim razlozima u kontekstu ograničenja koja su time nametnuta podnositeljima predstavke u njihovim kontaktima sa porodicama. Mešanje u pravo podnositelja predstavke da telefonske razgovore sa svojim članovima porodice vode na kurdskom jeziku se, prema tome, ne može smatrati nužnim. Ovo potvrđuje i činjenica da je naknadno došlo do izmene člana 88/2 p) Pravila, kojom su izmenjeni uslovi podnošenja zahteva za vođenje telefonskih razgovora na jeziku koji nije turski. Od izmene tog pravila pa nadalje, dovoljna je samo potpisana izjava u kojoj zatvorenik potvrđuje da on ili njegovi članovi porodice ne govore turski jezik.
Zaključak: povreda (pet glasova za i dva glasa protiv).

Član 41: 300 eura svakom podnositelju predstavke u odnosu na nematerijalnu štetu.

Preuzmite presudu u pdf formatu


EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

BIVŠE DRUGO ODELJENJE

SLUČAJ NUSRET KAYA I DRUGI PROTIV TURSKE

(Predstavke br.43750/06, 43752/06, 32054/08, 37753/08 et 60915/08)

PRESUDA

[Izvod]

STRAZBUR

22. april 2014.

PRESUDA JE KONAČNA

08/09/2014

Ova presuda je postala konačna u skladu sa članom 44 § 2 Konvencije. Moguće su redaktorske izmene.

U slučaju Nusret Kaya i drugi protiv Turske, Evropski sud za ljudska prava (bivše drugo odeljenje), u veću sastavljenom od:

Guido Raimondi, predsednik,
Işıl Karakaş,
Dragoljub Popović,
András Sajó,
Nebojša Vučinić,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Helen Keller, sudije,
i Stanley Naismith, sekretar odeljenja,

Posle većanja na zatvorenoj sednici 25. marta 2014, Izriče sledeću presudu, usvojenu tog dana:

POSTUPAK

  1. Predmet je formiran na osnovu pet predstavki (br. 43750/06, 43752/06, 32054/08, 37753/08 i 60915/08) protiv Republike Turske čijih se pet državljana, gg. Nusret Kaya, Ahmet Gerez, Mehmet Şirin Bozçalı, Mesut Yurtsever i Mehmet Nuri Özen («podnosioci predstavki»), obratilo Sudu 4. oktobra 2006. (predstavke br. 43750/06 i 43752/06), 24. juna (predstavka br. 32054/08), 24. jula (predstavka br. 37753/08) i 25. novembra 2008. (predstavka br. 60915/08) u skladi sa članom 34 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda («Konvencija»).
  2. Gospodinu Kaya je dozvoljeno da sam sebe zastupa pred Sudom. G. Bozçalıja je pred Sudom zastupao g. Erbil, advokat u Istambulu. G. Yurtsevera i G. Özena zastupao je g.Vargün, advokat u Ankari. G. Gereza zastupao je g. O. Gündoğdu, advokat u Karsu. Tursku vladu («Vlada») zastupao je njen agent.
  3. Podnosioci predstavke su posebno tvrdili da je ugrožavano njihovo pravo na poštovanje njihovog telefonskih razgovora (član 8 Konvencije) i da im nije bilo obezbeđeno pravično suđenje (član 6 Konvencije). Osim toga žalili su se i na kršenje članova 3, 13, 14, 17 i 18 Konvencije.
  4. Na dan 18. januara 2010, predstavke su dostavljene Vladi.

ČINJENIČNO STANJE

I. OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. Podnosioci predstavke rođeni su respektivno 1972, 1965,  1966,  1974 i 1976.

A. Nusret Kaya i Ahmet Gerez (predstavke br. 43750/06 I 43752/06)

  1. Prilikom podnošenja predstavke podnosioci su bili lišeni slobode u zatvoru tipa E u mestu Muş.
  2. Prilikom njihovog prethodnog boravka u jednom drugom zatvoru – zatvoru tipa H u Erzurumu –, obratili su se sudiji za izdržavanje kazni u Erzurumu zahtevom za ukidanjem restrikcija koje je, po njima, zatvorska uprava nametnula njihovim telefonskim razgovorima sprečavajući ih da telefoniraju na kurdskom jeziku.
  3. Dana 29. maja 2006, odlučujući po spisima, sudija za izvršavanje kazni iz Erzuruma je odbio taj zahtev. U obrazloženju je naveo pre svega da, iako je članom 22 Ustava i članom 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama ustanovljena sloboda prepiske, tim dvema odredbama su takođe predviđena i ograničenja te slobode iz razloga kao što su nacionalna bezbednost i javni poredak. Zatim je naveo da u skladu sa zakonom br. 5275 o izvršavanju kazni i o preventivnim merama («zakon br. 5275») telefonski razgovori moraju da se odvijaju u uslovima i prema načelima uredbe o izvršavanju kazni i preventivnih mera («uredba»). Istakao je, osim toga, da zatvorska uprava još nije bila dobila odgovor na zahtev da se proveri, u skladu sa članom 88/2 p) te uredbe, da li lica s kojima zainteresovani žele da razgovaraju razumeju ili ne turski jezik. Istakao je u tom pogledu da to pitanje još treba da bude pojašnjeno i da se zahtev koji su podnela zainteresovana lica odnosi na opštu praksu uprave koja, po mišljenju sudije, nije u suprotnosti sa zakonom. I zaključuje da je zatvorska uprava postupila u skladu sa zakonom br. 5275 i sa članom 88/2 p) uredbe
  4. Dana 11. maja 2006, podnosioci predstavke su podneli prigovor na to rešenje.
  5. Dana 12. jula 2006, rešavajući po podnescima, krivični sud u Erzerumu je odbacio prigovor podnosilaca predstavke, smatrajući da rešenje sudije za izvršavanje kazni nije bilo u suprotnosti ni sa procedurom ni sa zakonom.

B. Mehmet Şirin Bozçalı i Mesut Yurtsever (predstavke br. 32054/08 i 37753/08)

  1. Prilikom podnošenja predstavke, podnosioci su bili u zatvoru tipa F u mestu Bolu.
  2. Tokom boravka u tom zatvoru, 5. maja 2008, obratili su se sudiji za izvršavanje kazni u mestu Bolu zahtevom za ukidanjem restrikcija koje je, po njima, uprava nametnula njihovim telefonskim razgovorima tako što ih je sprečila da te razgovore vode na kurdskom jeziku.
  3. 13 maja 2008, rešavajući po podnescima, sudija za izvršavanje kazni u mestu Bolu odbacio je taj zahtev, smatrajući da je praksa zatvorske uprave u skladu s procedurom i sa zakonom. U obrazloženju svog rešenja sudija je istakao da je uredba o telefonskim razgovorima osuđenika i pritvorenika u centrima za izdržavanje vremenskih kazni i u pritvorskim jedinicama s njihovim bliskim srodnicima koji se nalaze izvan ovih ustanova ukinut 17. februara 2007. Istakao je da u toj uredbi nema ni jedne odredbe o postupanju po zahtevu koji se odnosi na telefonske razgovore na nekom jeziku koji nije turski. Istakao je da je zakon br. 5275 stupio na snagu i da su članom 88 uredbe uvedena nova načela koja treba imati u vidu. Naveo je ukupne uslove predviđene tom odredbom u vezi s uslovima telefoniranja u zatvorima, i konkretno pravilo po kom se telefonski razgovori moraju voditi na turskom jeziku, sa izuzetkom slučajeva kad osuđenik ili njegov sagovornik, ili oboje, ne razumeju taj jezik. Precizirao je da u takvim slučajevima uredba nalaže da zatvorenik naznači na formularu za telefonske razgovore da njegov bliski sagovornik ne razume turski. Dodao je i da, kad zatvorska uprava oceni da je to neophodno, može biti pokrenuta unetih u formular, nakon koje provere se zatvoreniku može odobriti da govori na kurdskom. Precizirao je osim toga i da je zatvorenik dužan da telefonski razgovor započne izgovarajući svoje ime i prezime a zatim tražeći od sagovornika da izgovori svoje ime i prezime i svoj broj telefona. Po mišljenju sudije, ta obaveza implicira da se, osim u nekim situacijama. telefonski razgovori moraju voditi na turskom jeziku.
  4. Dana 26. maja 2008, g. Yurtsever uložio je prigovor na to rešenje. Naveo je kao argument da je njegov maternji jezik kurdski i da je stoga normalno da koristi taj jezik u telefonskom razgovoru sa svojom majkom. Tvrdio je i da je to bila praksa tokom proteklih pet godina. Osporavao je najzad i obavezu podnosioca zahteva da plati troškove postupka provere istinitosti informacija.
  5. Dana 27. maja 2008, g. Bozçalı je takođe uložio prigovor na rešenje sudije za izvršavanje kazni tvrdeći da je opštenje, dopisivanje i život u skladu sa svojim kulturnim identitetom jedno od osnovnih prava.
  6. Dana 12. juna 2008, odlučujući po predmetu, krivični sud u Boluu je odbacio ovaj prigovor koji su uložili podnosioci predstavke. Sud je smatrao da ni praksa zatvorske uprave ni rešenje sudije za izvršavanje kazni nisu bili u suprotnosti i sa procedurom ni sa zakonom.

C. Mehmet Nuri Özen (predstavka br. 60915/08)

  1. Prilikom podnošenja predstavke, podnosilac je bio u zatvoru tipa F u mestu Bolu.
  2. Tokom boravka u tom zatvoru, on se 30 maja 2008. obratio sudiji za izvršavanje kazni u Bolu žaleći se da mu je navodno nametnuta obaveza da govori turski prilikom telefonskih razgovora sa svojim bližnjima i na odbijanje zatvorske uprave da mu dozvoli da te razgovore vodi na kurdskom.
  3. 10. juna 2008, odlučujući na osnovu spisa, sudija za izvršavanje kazni u mestu Bolu odbio je tu žalbu. Smatrao je da je postupanje zatvorske uprave bilo u skladu s procedurom i sa zakonom. U svojoj odluci je istakao da je uredba o telefonskim razgovorima osuđenika i pritvorenika s njihovim bližnjima koji se nalaze izvan zatvora ukinuta 17. februara 2007. Naznačio je da ta uredba nije sadržala ni jednu odredbu u vezi s postupanjem po zahtevu koji bi se odnosio na telefonske razgovore na nekom jeziku koji nije turski. Obrazložio je i da je zakon br. 5275 tada bio stupio na snagu i da je član 88 uredbe uneo neka nova načela koja je trebalo imati u vidu. Naveo je sve uslove predviđene tom odredbom u vezi s telefonskim razgovorima u zatvorima, a posebno pravilo da se telefonski razgovori moraju voditi na turskom jeziku, sa izuzetkom slučajeva u kojima osuđenik ili njegov sagovornik ili oboje ne razumeju taj jezik. Istakao je da u takvim slučajevima pravilnik zahteva da zatvorenik naznači na formularu za telefonske razgovore da njegov bližnji ne razume turski. Dodao je da, kad zatvorska uprava proceni da je to neophodno, provere – koje se vrše na trošak osuđenika – istinitosti informacija navedenih u formularu mogu da se vrše, nakon kojih zatvoreniku može da se dozvoli da govori na kurdskom jeziku. Osim toga precizirao je da je zatvorenik dužan da započne telefonski razgovor tako što će izgovoriti svoje ime i prezime, a zatim zatražiti od sagovornika da izgovori svoje ime i prezime i svoj broj telefona. Za sudiju ta obaveza podrazumeva da se, osim u nekim situacijama telefonski razgovori moraju voditi na turskom jeziku.
  4. 20. juna 2008, podnosilac predstavke je uložio prigovor na tu odluku.
  5. 4. jula 2008, krivični sud u mestu Bolu odbacio je prigovor koji je podnosilac predstavke bio uložio, smatrajući da postupanje zatvorske uprave i sudije za izvršavanje kazni nisu bili u suprotnosti ni sa procedurom ni sa zakonom.

(...)

PRAVO

  1. S obzirom na sličnost predstavki u vezi sa činjenicama i s optužbama, Sud je odlučio da ih objedini et da ih razmotri u okviru jedne iste presude.

I. O NAVODNOM KRŠENJU ČLANA 8 KONVENCIJE

  1. Pod nosioci predstavke se žale na ugrožavanje njihovog prava na poštovanje njihove prepiske i/ili njihovog privatnog i porodičnog života zbog postupanja zatvorske uprave koja im navodno ograničava telefonske razgovore na kurdskom jeziku.

U tom smislu oni se pozivaju na član 8 Konvencije, koji u svom delu relevantnom za konkretan slučaj glasi:

«1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti neće se mešati u vršenje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti, javne bezbednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.»

  1. Vlada se protivi toj tezi.

(...)

A. O suštini

1.  O postojanju mešanja

  1. Sud podseća pre svega da svako regularni lišavanje slobode u smisli člana 5 Konvencije po svojoj prirodi povlači i određeno ograničenje privatnog i porodičnog života zatvorenika. Sud ponovo potvrđuje da je ipak „od suštinskog značaja za poštovanje porodičnog života“ da uprava pomaže zatvoreniku da održava kontakt sa bližom porodicom (Messina c. Italie (no 2), no 25498/94, § 61, CEDH 2000-X, i Aliev c. Ukraine, no 41220/98, § 187, 29. april 2003). Istovremeno Sud prihvata da se izvesna kontrola kontakata zatvorenika sa spoljnim svetom preporučuje i da sama po sebi nije u suprotnosti s Konvencijom (već navođeni slučaj Aliev, idem).
  2. Sud zatim podseća da se, kad je reč o pristupu telefonu, član 8 Konvencije ne može tumačiti tako kao da se njim garantuje zatvorenicima pravo da vode telefonske razgovore, posebno kad su mogućnosti komuniciranja pismenim putem raspoložive i adekvatne (B. c. Pays-Bas, no 37328/97, § 92, 29. januar 2002, i Ciszewski c. Pologne (déc.), no 38668/97, 6. januar 2004). Ipak, u konkretnom slučaju, Međutim u konkretnom slučaju, s obzirom da domaće pravo priznaje zatvorenicima mogućnost da obavljaju telefonske razgovore sa svojim bližnjima preko telefona koji su pod kontrolom zatvorske uprave, Sud smatra da ograničenje koje je zatvorska uprava nametnula telefonskim razgovorima podnosilaca predstavke sa članovima njihovih porodica s obrazloženjem da oni te razgovore žele da vode na kurdskom jeziku. može da se smatra mešanjem u vršenje njihovog prava na poštovanje porodičnog života i njihove prepiske u smislu člana 8 § 1 Konvencije (videti, kao primer sličnog pristupa, Baybaşın c. Pays-Bas (reš.), no 13600/02, 6. oktobra 2005).

2.  O opravdanosti tog mešanja

  1. Takvo mešanje je u suprotnosti sa članom 8 osim ako je, «predviđeno zakonom», ako teži postizanju jednog ili više legitimnih ciljeva u smislu stava 2 i, povrh svega, ako je «neophodno u demokratskom društvu» radi postizanja tih ciljeva.

a)  Predviđeno zakonom

  1. Sud podseća na svoju sudsku praksu po kojoj izraz «predviđeno zakonom» ne samo da nalaže da inkriminisana mera ima osnov u domaćem pravu, već se odnosi i na kvalitet predmetnog zakona: tako, taj zakon mora biti pristupačan zainteresovanim licima i predvidljiv u svojim efektima (videti, između ostalih, slučajeve Rotaru c. Roumanie [GC], no 28341/95, § 52, CEDH 2000-V). Sud osim toga podseća da je na domaćim državnim organima, posebno na sudovima, da tumače i primenjuju domaće pravo (Kopp c. Suisse, 25. mart 1998, § 59, Zbirka presuda i rešenja 1998-II, i Kruslin c. France, 24. april 1990, § 29, serija A no 176-A).
  2. U konkretnom slučaju, Sud primećuje da sporno mešanje počiva u domaćem pravu na članu 88 uredbe u vezi s izvršavanjem kazni i preventivnih mera kakva je bila na snazi u vreme događaja (...) Tim članom je tada bilo propisano da se telefonski razgovori u načelu moraju voditi na turskom jeziku, osim u slučaju suprotnog odobrenja koje se može dati u slučajevima i na načine opisane u toj odredbi.
  3. Šta više, Sud nema nikakvog razloga da sumnja u pristupačnost te uredbe koja je bila objavljena u Službenom listu. Sud osim toga smatra da nema svrhe da se on izjašnjava o predvidljivosti predmetnih podzakonskih odredbi s obzirom na zaključke Suda u vezi s neophodnošću predmetnog mešanja (naredni stavovi 49-62).

b) Legitimni cilj

  1. Prihvatajući analizu Vlade u pogledu presuda Kepeneklioğlu c. Turquie (no 73520/01, 23. januar 2007.) i Silver et autres c. Royaume-Uni (25. mart 1983, serija A no 61), Sud je priznao legitimnost kontrole prepiske zatvorenika u nekim okolnostima, iz razloga održavanja reda u zatvorima. Vlada je mišljenja da je, u ovom slučaju, kontrola telefonskih razgovora od strane zatvorske uprave imala za cilj zaštitu bezbednosti i prevenciju nereda i zločina.
  2. Sud podseća da kad zatvorski organi, kao u konkretnom slučaju, dozvoljavaju pristup telefonu, taj pristup može biti, s obzirom na uobičajene i razumne uslove života u zatvoru, legitimno ograničen, s obzirom, na primer, na neophodnost da se njegova upotreba deli s ostalim zatvorenicima i na zahteve vezane za odbranu poretka i za prevenciju krivičnih dela (već navođeni slučaj A.B. c. Pays-Bas, § 93, i Coşcodarc. Roumanie (reš.), no 36020/06, § 30, 9. mart 2010). U konkretnom slučaju, Sud smatra da je predmetno mešanje težilo legitimnom cilju, odnosno održavanju reda i prevenciji krivičnih dela.

c)  Neophodnost mešanja

i. Argumenti Vlade

  1. Vlada odbacuje tvrđenja podnosilaca predstavke. Ona smatra da je sporno mešanje bilo neophodno i srazmerno. U tom smislu, Vlada ističe da su podnosioci predstavke članovi terorističke organizacije PKK i da su već koristili turski jezik u svojim telefonskim razgovorima sa svojim porodicama, pre nego što su podneli zahtev da im se omogući da te razgovore vode na kurdskom jeziku. U vezi s tim, Vlada ističe da kurdski jezik ima više dijalekata i da u vreme podnošenja tih zahteva ni jedan član zatvorskog osoblja nije razumeo kurdski jezik. Po mišljenju Vlade, zatvorska uprava je zatražila, oslanjajući se na član 88/2 p) uredbe kakva je bila na snazi u vreme događaja, imena i adrese lica s kojima su podnosioci predstavke želeli da razgovaraju kako bi mogla da se raspita o njima. Opet po mišljenju Vlade, zatvorenici koji nisu imali loše namere davali su te informacije i, kad bi provera bila okončana, onima među njima koji nisu razumevali turski jezik odobravano je da govore na kurdskom. A, po rečima Vlade, neki od podnosilaca takvih zahteva koji su imali loše namere traćili su odobrenje da govore na kurdskom ne dajući tražene informacije. Čineći to, smatra Vlada, onemogućavali su bilo kakvu proveru svojih korespondenata. Šta više, tvrdi Vlada, rođaci nekih podnosilaca zahteva nisu nađeni na naznačenim adresama. Na taj način zainteresovani navodno nisu ispunili obavezu koja im omogućava da telefonske razgovore vode na nekom jeziku koji nije turski. Uostalom, na podnosioce predstavke je primenjivan isti zakon kao i na ostale zatvorenike i oni dakle u tom pogledu nisu bili predmet nikakve diskriminacije.
  2. Najzad, Vlada informiše Sud da je član 88/2 p) uredbe dopunjen amandmanom koji navodno omogućava da se ubuduće izbegnu kašnjenja u obradi zahteva zatvorenika za obavljanje telefonskih razgovora na kurdskom jeziku s njihovim bližnjima.

ii. Argumenti podnosilaca predstavke

  1. Kaya kritikuje praksu zatvorske uprave, koja je po njegovom mišljenju proizvoljna, uvredljiva i nečovečna, kako za njega tako i za njegove bližnje.
  2. Gerez odbacuje argumente Vlade. On tvrdi da je bio sprečen da sa svojim roditeljima razgovara telefonom na kurdskom jeziku – od maja 2006, sa stupanjem na snagu uredbe, pa do 2009 – dok mu je ranije to navodno bilo omogućavano. On tvrdi i da su njegovi telefonski razgovori bili prekidani ili ometani, po njegovom mišljenju bez valjanog razloga. Osim toga tvrdi da je bio zatražio dozvolu da telefonom razgovara na kurdskom jeziku sa svojim roditeljima ali da mu je odgovoreno da ovi nisu mogli da budu pronađeni na adresi koju je bio naznačio zatvorskoj upravi, tako da nije moglo da se proveri da li oni govore turski ili ne, što je, po njemu, razlog što mu nije bilo dozvoljeno da s njima razgovara na kurdskom jeziku. Najzad, on optužuje Vladinu politiku čiji je cilj, po njegovom mišljenju, da zabrani korišćenje svih drugih jezika osim turskog.
  3. Bozçalı argumentuje da nije neophodno, u demokratskom društvu, sprečavati čoveka da se izražava na svom maternjem jeziku. I dodaje da zatvorska uprava raspolaže svim sredstvima kontrolisanja i prevođenja njegovih razgovora ali da ih ne koristi, po njegovom mišljenju, da bi ga sprečila da govori kurdski sa članovima svoje porodice i da tako komunicira s njima.
  4. Yurtsever i Özen tvrde sa svoje strane da ih njihova krivična osuda ne može lišavati uživanja njihovih prava i da i da oni imaju pravo na slobodu prepiske. Oni smatraju da, prema tome, svako ometanje tog prava mora biti opravdano i da je svako mešanje u njihovo pravo na prepisku proizvoljno ako se ne zasniva na nekoj zakonskoj odredbi, objavljenoj i pristupačnoj. Kažu da prihvataju da su mere čiji je cilj kontrola komunikacije zatvorenika sa spoljnim svetom neophodne da bi se sačuvala bezbednost u zatvorima i da bi se predupredila krivična dela. Oni ipak smatraju da je te ciljeve, koji su po njihovom mišljenju legitimni, trebalo ostvarivati vodeći računa o srazmernosti a ne da bi se opravdala ograničavanja odnosa koje su oni želeli da održavaju sa svojim porodicama i sa spoljnim svetom na nekom jeziku koji nije turski. Oni osim toga smatraju da se zabrana komuniciranja sa spoljnim svetom na kurdskom jeziku ne može pravdati samo nedovoljnošću zatvorskog osoblja. Oni ističu da se domaći organi nisu ni potrudili da saznaju da li njihovi telefonski razgovori, svojim sadržajem, predstavljaju bilo šta nezakonito ili da su mogli da ugroze bezbednost u zatvoru. Oni zameraju državnim organima da su pretpostavljali da će, čim su vođeni na kurdskom, njihovi telefonski razgovori imati neki nezakonit sadržaj. Oni u tom pogledu kritikuju navodno automatsku i nepravednu primenu te zabrane. Oni tvrde da predmetna mera nije bila ni srazmerna ni neophodna u demokratskom društvu. Po mišljenju podnosilaca predstavke, zabrana izražavanja na manjinskom jeziku nespojiva je s istinskom demokratijom, s obzirom da je, po njihovom mišljenju, poštovanje kulturne, etničke i verske raznolikosti jedna od temeljnih vrednosti demokratskih društava. Oni kažu da pripadaju jednoj etničkoj manjini koju Vlada navodno ne priznaje, ali čije postojanje, po međunarodnom pravu, navodno ne zavisi od tog priznavanja. Oni smatraju da Vlada ima u najmanju ruku obavezu da ih ne sprečava da koriste svoj identitet, svoj jezik i svoju kulturu. Pozivaju se na Evropska zatvorska pravila koja je doneo Savet Evrope i navode konkretno pravilo 38. Tim pravilom je predviđeno da se moraju obezbeđivati posebna rešenja za potrebe zatvorenika koji pripadaju nekoj etničkoj ili jezičkoj manjini, da se, koliko god je to mogućno, obezbedi da se praktikovanje kulture različitih grupa može nastaviti i u zatvoru, i da se jezičke potrebe moraju obezbediti korišćenjem kompetentnih prevodilaca i informativnim brošurama na različitim jezicima koji se govore u svakom od zatvora. Najzad, po mišljenju podnosilaca predstavke, iz preporuka iz Osla o jezičkim pravima nacionalnih manjina i iz člana 51 Zbirke minimalnih pravila o postupanju prema zatvorenicima koja su usvojena pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija, proističe da države moraju da preduzmu neophodne mere da bi zadovoljile te specifične potrebe zatvorenika. Po njihovom mišljenju, ne postoje navodno, u njihovoj situaciji, imperativna društvena potreba kojom bi se moglo opravdati predmetno ograničavanje.

iii. Ocena Suda

  1. Sud ističe kao uvodnu napomenu, da je korisno podvući da mogućnost za zatvorenika da usmeno komunicira, na svom maternjem jeziku, putem telefonskih razgovora, predstavlja svakako jedan poseban aspekt njegovog prava na poštovanje prepiske, ali naročito i prava na poštovanje njegovog porodičnog života, u smislu člana 8 § 1 Konvencije
  2. Sud zatim podseća da se mera koja predstavlja mešanje u uživanje prava garantovanih članom 8 § 1 Konvencije može smatrati kao «neophodna u demokratskom društvu» ako je preduzeta kao odgovor na neku imperativnu društvenu potrebu i ako su korišćena sredstva srazmerna cilju kom se teži (videti, između ostalih, presude Campbell c. Royaume-Uni, 25. mart 1992, § 44, serija A no 233). Da bi se utvrdilo da li je neko mešanje neophodno u demokratskom društvu, može se uzeti u obzir prostor za procenu od strane države (ibidem).
  3. U tom pogledu, iako je na državnim organima da prvi ocenjuju neophodnost mešanja, na Sudu je da presudi o pitanju da li su razlozi mešanja relevantni i dovoljni u pogledu zahteva Konvencije (Szuluk c. Royaume-Uni, no 36936/05, § 45, CEDH 2009).
  4. Sud ističe osim toga i da se prilikom razmatranja da li je neko mešanje u uživanje prava nekog osuđenika na izdržavanju zatvorske kazne na poštovanje njegove prepiske bilo «neophodno» radi postizanja nekog od ciljeva pobrojanih u članu 8 § 2 Konvencije, moraju imati u vidu i normalni i razumni zahtevi zatvorske kazne: izvesna kontrola prepiske zatvorenika se preporučuje i nije sama po sebi u suprotnosti sa Konvencijom (videti, između ostalih, već navođenu presudu Silver et autres, § 98, Kwiek c. Pologne, no51895/99, § 39, 30. maj 2006, i Ostrovar c. Moldova, no 35207/03, § 105, 13. septembar 2005).
  5. Sud najzad podseća da je u više navrata naglasio da, sa izuzetkom specifičnih prava predviđenih članovima 5 § 2 (Svako ko je uhapšen biće odmah i na jeziku koji razume obavešten o razlozima za njegovo hapšenje i o svakoj optužbi protiv njega) i 6 § 3 a) i e) (pravo svakog lica da u najkraćem mogućem roku, podrobno i na jeziku koji razume, bude obavešten o prirodi i razlozima za optužbu protiv njega, i pravo da dobije besplatnu pomoć prevodioca ako ne razume ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu), jezička sloboda se ne pojavljuje, kao takva među materijama koje reguliše Konvencija (Kozlovs c. Lettonie (reš.), no 50835/99, 10. januar 2002, i Kemal Taşkın et autres c. Turquie, nos 30206/04, 37038/04, 43681/04, 45376/04, 12881/05, 28697/05, 32797/05 i 45609/05, § 56, 2. februar 2010).
  6. U konkretnom slučaju sud smatra korisnim da ponovo istakne da je sporno pitanje u vezi ne sa jezičkom slobodom podnosilaca predstavke kao takvom, već sa njihovim pravom da održavaju stvarni kontakt sa svojim porodicama. Na njemu je stoga da razmotri uslove u kojima vođeni telefonski razgovori podnosilaca predstavke, u skladu s propisima koji su bili na snazi u vreme događaja, kako bi mogao da oceni njihovu kompatibilnost sa zahtevima iz drugog stava člana 8 Konvencije.
  7. U tom pogledu Sud podseća da je već skretao pažnju državnih organa na značaj preporuka iz Evropskih zatvorskih pravila iz 2066. (Preporuka REC(2006)2) (...), čak i kad nisu obavezujuće za države članice (videti, između ostalih presuda, Sławomir Musiałc. Pologne, no 28300/06, § 96, 20. januar 2009). Sud u tom smislu ponovo potvrđuje da je od suštinskog značaja da zatvorska uprava pomaže zatvorenicima da održavaju kontakt sa svojom bližom porodicom.
  8. U Konkretnom slučaju Sud uočava pre svega da je unutrašnje pravo priznavalo zatvorenicima mogućnost održavanja kontakta sa spoljnim svetom putem telefonskih razgovora. Ti razgovori su ipak mogli, uz razloga bezbednosti, da budu podvrgnuti kontroli zatvorske uprave a, radi adekvatne kontrole, zatvorenici su u načelu bili dužni da se izražavaju jedino na turskom jeziku prilikom svojih telefonskih razgovora.
  9. Istina, unutrašnjim pravom je bilo predviđeno određeno prilagođavanje tog načela i nije sadržavalo ni jednu odredbu koja bi zabranjivala zatvorenicima da prilikom svojih telefonskih razgovora s bližnjima koriste neki jezik koji nije turski. Članom 88/2 p) uredbe ta mogućnost je ipak uslovljavana nekim formalnim zahtevima. Njom je posebno bila predviđena mogućnost za zatvorsku upravu da proverava da li lica s kojima su zatvorenici želeli da razgovaraju zaista ne razumeju turski jezik.
  10. Osim toga, iz odredbi uredbe koja je tada bila na snazi (...) i iz odluka domaćih sudova proističe (gornji stavovi 13 i 19) da će, kad zatvorska uprava odluči da pristupi proveri podataka unetih u formulare zahteva za telefonski razgovor, troškove te provere snositi sami zatvorenici.
  11. Naravno, Sud je već bio prihvatio da se posebnim razlozima bezbednosti – kao što je prevencija rizika od bega – može opravdati primena jednog specifičnog zatvorskog režima i zabrana nekom zatvoreniku da sa svojim bližnjima komunicira na jeziku po svom izboru kad pri tom nije utvrđeno da on ne vlada nekim drugim od jezika na kojima mu je bilo dozvoljeno da komunicira (već navođena presuda Baybaşın). S obzirom na to, Sud primećuje, u okolnostima konkretnog slučaja, da se predmetna uredba primenjivala generalno i neizdiferencirano na sve zatvorenike, bez pojedinačnog ocenjivanja zahteva, u smislu bezbednosti, koje ocenjivanje su mogla da nalažu ličnost svakog od zatvorenika odnosno dela koja im se stavljaju na teret. Sud osim toga smatra da nacionalnim sudovima nije bilo nepoznato, prilikom razmatranja zahteva podnosilaca predstavke s ciljem telefoniranja na kurdskom jeziku, da je taj jezik jedan od onih koji se uobičajeno govori u Turskoj – za razliku od sporne situacije u slučaju Baybaşın – i da taj jezik koriste neki zatvorenici u okviru svojih porodičnih odnos. Pa ipak, izgleda da ti sudovi nisu bili predvideli pribegavanje sistemu prevođenja. A Sud podseća da je već tvrdio da je od suštinskog značaja za poštovanje porodičnog života da zatvorska uprava pomaže zatvoreniku da održava stvarni kontakt s porodico (videti između ostalih, Baybaşın, već navođeno rešenje, i Van der Ven c. PaysBas,no 50901/99, § 68, CEDH 2003-II). U tom pogledu Sud ističe da u konkretnom slučaju ništa ne dovodi u pitanje tvrđenje podnosilaca predstavke da je kurdski jezik onaj koji koriste u porodičnim odnosima, niti da je to jedini jezik koji razumeju njihovi bližnji, što je okolnost koju Sud smatra značajnom za ovaj slučaj.
  12. Stoga Sud smatra, s obzirom na spise iz predmeta i na podatke koji su mu na raspolaganju, da praksa nametanja podnosiocima predstavke, koji su želeli da na kurdskom jeziku telefonski razgovaraju sa članovima svojih porodica, jedne prethodne procedure s ciljem da se proveri da li su ovi potonji bili u stvarnoj nemogućnosti da se izražavaju na turskom, nije bila zasnovana na relevantnim i dovoljnim razlozima u pogledu ograničenja koja iz te prakse proističu za podnosioce predstavke a koja se odnose na njihove kontakte sa članovima porodice.
  13. Sud stoga ocenjuje da se mešanje u pravo podnosilaca predstavke da telefonske razgovore sa svojim bližnjima vode na kurdskom jeziku ne može smatrati neophodnim. Promena koja je usledila nakon nove redakcije člana 88/2 p) uredbe (...), na koju se poziva Vlada (gornji stav 44) a koja se odnosi na izmene uslova koje moraju zadovoljiti zahtevi za odobrenje telefonskih razgovora na nekom jeziku koji nije turski, svakako je ohrabrujuća u smislu te konstatacije. Naime, prema tom tako izmenjenom članu, ubuduće je dovoljna obična izjava podnosioca zahteva da on ili njegovi bližnji ne razumeju turski.
  14. S obzirom na prethodno, Sud zaključuje da je prekršen član 8 Konvencije.

(...)

IZ TIH RAZLOGA, SUD

  1. Odlučuje, jednoglasno, da objedini ove predstavke ;

(...)

  1. Izriče, s pet glasova protiv dva, da je prekršen član 8 Konvencije;

(...)

Sačinjeno na francuskom jeziku, a potom otpravljeno u pismenom obliku 22. aprila 2014, u skladu sa pravilom 77 st. 2 i 3 Poslovnika Suda.

Stanley Naismith               Guido Raimondi

Sekretar Suda                   Predsednik

 

Uz ovu presudu priloženo je, u skladu sa članom 45 § 2 Konvencije i pravilom 74 § 2 Pravilnika Suda, obrazloženje izdvojenih mišljenja sudija Raimondija i Karakaşa.

G.R.A

S.H.N

Izdvojena mišljenja nisu prevedena, ali su navedena na engleskom i francuskom jeziku u zvaničnoj verziji ili verzijama presude. Zvanična verzija presude može se naći u bazi podataka HUDOC koja sadrži predmete iz sudske prakse Evropskog suda.

 ___________________________________

Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 Ovaj prevod je nastao uz podršku Fiducijarnog fonda za ljudska prava Saveta Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund)

 

 

 

SECOND SECTION

 

CASE OF NUSRET KAYA AND OTHERS v. TURKEY 

(Applications nos. 43750/0643752/0632054/0837753/08 and 60915/08)

JUDGMENT

[Extracts]

STRASBOURG

22 April 2014

FINAL

08/09/2014

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention.

In the case of Nusret Kaya and Others v. TurkeyThe European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Guido Raimondi, President,
Işıl Karakaş,
Dragoljub Popović,
András Sajó,
Nebojša Vučinić,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Helen Keller, judges,
and Stanley NaismithSection Registrar,

Having deliberated in private on 25 March 2014Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in five applications (nos. 43750/06, 43752/0632054/0837753/08 and 60915/08) against the Republic of Turkey lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by five Turkish nationals, Mr Nusret Kaya, Mr Ahmet Gerez, Mr Mehmet Şirin Bozçalı, Mr Mesut Yurtsever and Mr Mehmet Nuri Özen (“the applicants”), on 4 October 2006 (applications nos. 43750/06 and 43752/06), 24 June (application no. 32054/08), 24 July (application no. 37753/08) and 25 November 2008 (application no. 60915/08).

2.  Mr Kaya was authorised to represent himself before the Court. Mr Bozçalı was represented before the Court by Mr M. Erbil, lawyer practising in Istanbul. Mr Yurtsever and Mr Özen were represented by Mr M. Vargünlawyer practising in Ankara. Mr Gerez was represented by Mr O. Gündoğdu, a lawyer practising in Kars.

The Turkish Government (“the Government”) were represented by their Agent.

3.  The applicants alleged in particular that there had been a breach of their right to respect for their correspondence in the form of telephone calls (Article 8 of the Convention) and that they had been denied a fair procedure (Article 6 of the Convention). They further complained of a violation of Articles 3, 13, 14, 17 and 18 of the Convention.

4.  On 18 January 2010 notice of the applications was given to the Government.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5.  The applicants were born in 1972, 1965, 1966, 1974 and 1976 respectively.

A.  Nusret Kaya and Ahmet Gerez (applications nos. 43750/06 and 43752/06)

6.  When their application was lodged the applicants were being held at the E-type prison of Muş.

7.  During their previous detention in another prison – the H-type prison of Erzurum – they had applied to the sentence-execution judge of Erzurum seeking the lifting of the restrictions that the prison authorities imposedaccording to them, by preventing them from using the Kurdish language in their telephone conversations.

8.  On 29 May 2006, based on the case file, the sentence-execution judge of Erzurum dismissed their applicationIn his reasoning he began by stating that, while Article 22 of the Constitution and Article 8 of the European Convention on Human Rights protected the freedom of correspondence, those two Articles also provided for limitations of such freedom on grounds such as national security and public orderHe further mentioned that Law no. 5275 on the enforcement of sentences and preventive measures (“Law no. 5275provided that telephone conversations had to be conducted under the conditions and according to the principles laid down in the Rules on the enforcement of sentences and preventive measures (the Rules”). He noted that the prison authorities had not yet received any reply to their request for it to be ascertainedunder Rule 88/2 (p) of the Ruleswhether or not the individuals with whom the applicants wished to speak understood TurkishHe pointed out in this connection that the question remained to be clarified and that the applicants action thus concerned the general practice of the prison authorities which, in his view, was not in breach of the lawHe concluded that the prison authorities had acted in conformity with Law no. 5275 and Rule 88/2 (p).

9.  On 11 May 2006 the applicants requested that this decision be set aside.

10.  On 12 July 2006, based on the case file, the Erzurum Assize Court dismissed the applicants action to have the decision set aside, finding that the sentence-execution judge had not acted in breach of the procedure or of the law.

B.  Mehmet Şirin Bozçalı and Mesut Yurtsever (applications nos. 32054/08 and 37753/08)

11.  At the time when they lodged their applicationsthe applicants were being held at the F-type prison of Bolu.

12.  While in that prison, they applied on 5 May 2008 to the sentence-execution judge of Bolu seeking the lifting of the restrictions that, according to them, the prison authorities imposed by preventing them from using the Kurdish language in their telephone conversations.

13.  On 13 May 2008, based on the case filethe sentence-execution judge of Bolu dismissed the applicationfinding that the practice of the prison authorities was in conformity with both the procedure and the lawIn his decision, he noted that the rules on telephone conversations between convicted and remand prisoners and their relatives had been revoked on 17 February 2007. He indicated that those rules did not contain any provision about the handling of a request concerning a telephone conversation in a language other than TurkishHe explained that Law no. 5275 had come into force and that Rule 88 laid down new principles that had to be taken into accountHe set out all the conditions provided for in Rule 88 as regards the supervision of telephone conversations in prisons, particularly the principle that telephone conversations had to be conducted in Turkishwith the exception of those cases in which the convicted prisoner and/or the person telephoned or telephoning did not understand that languageHe pointed out that, in such cases, the Rules required the inmate to indicate on the telephone-call form that the other person did not understand TurkishHe added that, when the prison authorities found it necessaryresearch would be carried out – at the inmates expense – to verify the information given on the form, following which the inmate could be authorised to speak in KurdishHe further stated that the inmate was required to begin a telephone conversation by stating his or her forename and surname, then to ask the other person to give his or her forename, surname and telephone numberIn the judges view, that obligation meant that, save in certain situations, telephone conversations had to be conducted in Turkish.

14.  On 26 May 2008 Mr Yurtsever applied to have that decision set asideHe argued that his mother tongue was Kurdish and that it was therefore understandable for him to use that language to speak to his mother on the telephoneHe also stated that this had been the case for the past five yearsLastly, he complained about the fact that the cost of verifying the information was charged to the requesting inmate.

15.  On 27 May 2008 Mr Bozçalı also applied to have the sentence-execution judges decision set asidearguing that to communicate, correspond and live in accordance with ones cultural identity was a fundamental right.

16.  On 12 June 2008, on the basis of the case file, the Bolu Assize Court dismissed the applicants actionIt found that the prison authorities and the sentence-execution judge had not acted in breach of the procedure or of the law.

C.  Mehmet Nuri Özen (application no. 60915/08)

17.  When he lodged his applicationthe applicant was being held at the F-type prison in Bolu.

18.  While in that prison, on 30 May 2008, he complained to the sentence-execution judge of Bolu that he was obliged to use Turkish when speaking to his relatives on the telephone and that the prison authorities refused to allow him to use the Kurdish language in those conversations.

19.  On 10 June 2008, on the basis of the case filethe sentence-execution judge of Bolu rejected the application, finding that the practice of the prison authorities was in conformity with both the procedure and the law. In his decision, he noted that the rules on telephone conversations between convicted and remand prisoners and their relatives had been revoked on 17 February 2007. He indicated that those rules did not contain any provision about the handling of a request concerning a telephone conversation in a language other than Turkish. He explained that Law no. 5275 had come into force and that Rule 88 laid down new principles that had to be taken into account. He set out all the conditions provided for in that Rule as regards the supervision of telephone conversations in prisons, particularly the principle that telephone conversations had to be conducted in Turkish, with the exception of those cases in which the convicted prisoner and/or the person telephoned or telephoning did not understand that language. He pointed out that, in such cases, the Rules required the inmate to indicate on the telephone-call form that the other person did not understand Turkish. He added that, when the prison authorities found it necessary, research would be carried out – at the inmates expense – to verify the information given on the form, following which the inmate could be authorised to speak in Kurdish. He further stated that the inmate was required to begin a telephone conversation by stating his or her forename and surname, then to ask the other person to give his or her forename, surname and telephone number. In the judges view, that obligation meant that, save in certain situations, telephone conversations had to be conducted in Turkish.

20.  On 20 June 2008 the applicant applied to have that decision set aside.

21.  On 4 July 2008 the Bolu Assize Court dismissed the applicants action, finding that the prison authorities and the sentence-execution judge had not acted in breach of the procedure or of the law.

...

THE LAW

29.  Given the similarity of the applications as to the facts and the complaints, the Court has decided to join them and to examine them jointly in a single judgment.

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

30.  The applicants complained of an interference with their right to respect for their correspondence and/or private and family life on account of the prison authorities practice of restricting their telephone conversations in Kurdish.

They relied on Article 8 of the Convention, of which the relevant parts read as follows:

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety ..., for the prevention of disorder or crime ...

31.  The Government contested that argument.

...

B.  Merits

1.  Whether there has been an interference

35.  The Court would first reiterate that any detention which is lawful for the purposes of Article 5 of the Convention entails by its nature a limitation on the private and family life of the person detainedHowever, it is an “essential part of a prisoners right to respect for family life” that prison authorities should assist in maintaining effective contact with his or her close family members (see Messina v. Italy (no. 2)no. 25498/94, § 61, ECHR 2000X, and Aliev v. Ukraine, no. 41220/98, § 187, 29 April 2003). At the same time, the Court recognises that some measure of control over prisoners contact with the outside world is called for and is not of itself incompatible with the Convention (see Alievcited above§ 187).

36.  It further reiterates thatin respect of telephone access, Article 8 of the Convention cannot be interpreted as guaranteeing prisoners the right to make telephone calls, in particular where the facilities for contact by way of correspondence are available and adequate (see A.B. vthe Netherlandsno. 37328/97, § 92, 29 January 2002, and Ciszewski v. Poland (dec.), no. 38668/97, 6 January 2004). In the present case, however, since domestic law allowed inmates to conduct telephone conversations with their relatives from telephones under the supervision of the prison authorities, the Court takes the view that the restriction imposed on the applicants telephone communications with members of their familyon the ground that they wished to conduct those conversations in Kurdishmay be regarded as an interference with the exercise of their right to respect for their family life and correspondence within the meaning of Article 8 § 1 of the Convention (seefor a similar approach, Baybaşın v. the Netherlands (dec.), no. 13600/02, 6 October 2005).

2.  Whether the interference was justified

37.  Such interference violates Article 8, unless it is “in accordance with the law”, pursues one or more of the legitimate aims referred to in paragraph 2, and is “necessary in a democratic society” to achieve the aim or aims concerned.

(a)  In accordance with the law

38.  The Court reiterates its settled case-law, according to which the expression “in accordance with the law” not only requires that the impugned measure should have some basis in domestic law, but also refers to the quality of the law in question, requiring that it should be accessible to the person concerned and foreseeable as to its effects (seeamong other authoritiesRotaru v. Romania [GC], no. 28341/95, § 52, ECHR 2000V). It further reiterates that it is primarily for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law (see Kopp vSwitzerland, 25 March 1998, § 59, Reports of Judgments and Decisions 1998-II, and Kruslin v. France, 24 April 1990, § 29, Series A no. 176-A).

39.  In the present case, the Court observes that the impugned interference was based, under domestic law, on Rule 88 of the Rules on the enforcement of sentences and preventive measures, as in force at the material time ... This Rule provided at the time that telephone conversations had in principle to be conducted in Turkishunless otherwise authorised in the cases and under the conditions stipulated therein.

40.  Moreoverthe Court has no reason to doubt the accessibility of those Rules, which were published in the Official GazetteIt further takes the view that it does not need to rule on the foreseeability of the provisions in question in view of its findings as to the necessity of the interference (see paragraphs 49-62 below).

(b)  Legitimate aim

41.  In line with the Governments analysis as regards the judgments in Kepeneklioğlu v. Turkey (no. 73520/01, 23 January 2007) and Silver and Others vthe United Kingdom (25 March 1983, Series A no. 61), the Court acknowledges the legitimacy of the supervision of prisoners correspondence in certain circumstanceson the ground of maintaining law and order in prisonsThe Government argued that, in the present case, the supervision of telephone conversations by the prison authorities was carried out for reasons of security and for the prevention of disorder or crime.

42.  The Court reiterates that where, as in the present casetelephone facilities are provided by the prison authorities, these may – having regard to the ordinary and reasonable conditions of prison life – be subjected to legitimate restrictions, for example, in the light of the need for the facilities to be shared with other prisoners and the requirements of the prevention of disorder and crime (see A.B. v. the Netherlandscited above, § 93, and Coşcodar v. Romania (dec.), no. 36020/06, § 30, 9 March 2010). In the present case, the Court finds that the interference in question pursued a legitimate aim, namely the prevention of disorder or crime.

(c)  Necessity of the interference

(i)  The Governmentsubmissions

43.  The Government dismissed the applicants allegations, taking the view that the impugned interference was necessary and proportionateIn this connection, they indicated that the applicants were members of the terrorist organisation PKK and that they had previously spoken Turkish with their relatives on the telephone, but later on had requested to conduct their conversations in KurdishThe Government explained that the Kurdish language had different dialects and that, at the time of the applicants requeststhere were no Kurdish speaking personnel in the prisonThe prison authorities had asked the applicants, in accordance with Rule 88/2 (p) of the Rules then in forcefor the names and addresses of the individuals with whom they wished to speak in order to seek information on themIn the Governments submission, those prisoners who had good intentions would give such information and, once the investigation had been carried out, permission to use Kurdish was granted for those who did not speak TurkishHowever, some prisoners with bad intentions had requested permission to use Kurdish without giving the requisite informationThe Government argued that those prisoners had thus made it impossible to obtain any information about their relativesMoreover, the relatives of some prisoners could not be traced at the addresses givenAccordingly, the prisoners in question had not fulfilled their obligations in order to conduct their telephone conversations in a language other than TurkishFurthermore, the applicants had not been subjected to any discrimination, as the legislation applied to them was applicable to all prisoners .

44.  Lastly, the Government informed the Court that Rule 88/2 (p) had been amended in order to prevent any delay in the handling of requests from prisoners for permission to speak in Kurdish to their relatives.

(ii)  The applicants submissions

45.  Mr Kaya criticised the practice of the prison authorities, which he found arbitrary, hurtful and inhumanboth for him and for his relatives.

46.  Mr Gerez rejected the Governments argumentsHe alleged that he had been prevented from making telephone calls to his relatives in Kurdish – from May 2006, when the Rules came into forceuntil 2009 – whereas that possibility had been open to him in the pastHe argued that his telephone conversations had been interrupted or impededwithout any good reason in his viewHe further submitted that he had requested permission to speak to his relatives on the telephone in Kurdish but had been told that those relatives had not been traced at the address he had given to the prison authorities, with the result that it had not been possible to ascertain whether or not they spoke Turkish. That was the reason why, according to him, he had not been allowed to speak to them in KurdishLastly, he complained that it was government policy to prohibit the use of any language other than Turkish.

47.  Mr Bozçalı argued that it was not necessary, in a democratic societyto prevent him from expressing himself in his mother tongueHe added that the prison authorities must have had the resources to monitor and translate his conversations, but that they had refrained from doing so in order to prevent him from speaking Kurdish with his family and his visitors and thus from communicating with them.

48.  Mr Yurtsever and Mr Özen submitted that their criminal convictions could not deprive them of the enjoyment of their rights and that they had a right to freedom of correspondenceThey took the view that, consequently, any limitation of such a right had to be justified and that any interference with their right to correspondence was arbitrary, unless it was based on a legal provision that was published and accessible. They recognised that some measure of control over prisoners interaction with the outside world was necessary for prison security and for preventing criminalityHowever, they took the view that those aims, which they considered legitimateshould have been used proportionately and not as a justification for restrictions on the communication they wished to have with their family and the outside world in a language other than TurkishThey further submitted that the ban on communicating with the outside world in Kurdish could not be justified solely by a lack of personnelThey pointed to the fact that the domestic authorities had not investigated whether their telephone conversations had any illegal content or could have jeopardised prison security. They criticised the State authorities for simply assuming that, since they were to be conducted in Kurdish, their telephone conversations would necessarily have some illegal contentThey complained of the automatic and unfair application of the impugned ban in their caseThey alleged that the measure was neither proportionate nor necessary in a democratic societyIn their view, the ban on communication in a minority language was not compatible with a genuine democracy, since respect for cultural, ethnic and religious plurality was, for them, one of the most prominent values of contemporary democracies. The applicants stated that they belonged to an ethnic minority group which was not recognised by the respondent State, but that in international law the existence of a minority group did not depend on such recognitionThey took the view that the Government were at least under an obligation not to prevent them from enjoying their identity, language and culture. They referred to the European Prison Rules of the Council of Europe, citing in particular Rule 38. This Rule required that special arrangements be made to meet the needs of prisoners who belonged to ethnic or linguistic minorities; that, as far as practicable, the cultural practices of different groups be allowed to continue in prison; and that linguistic needs be met by using competent interpreters and by providing written material in the range of languages used in a particular prisonLastly, in the applicants submissionit was clear from the Oslo Recommendations regarding the Linguistic Rights of National Minorities and from Article 51 of the United Nations Standard Minimum Rules for the Treatment of Prisoners, that the State was required to take the necessary measures to meet their specific needsThey claimed that, in their situation, there were no pressing social needs that might justify the impugned ban.

(iii)  The Courts assessment

49.  The Court finds it appropriate to make the preliminary observation that the possibility for a prisoner to communicate orally on the telephone in his mother tongue constitutes a specific aspect not only of his right to respect for his correspondence but above all of his right to respect for his family lifewithin the meaning of Article 8 § 1 of the Convention.

50.  The Court further reiterates that a measure interfering with rights guaranteed by Article 8 § 1 of the Convention can be regarded as being “necessary in a democratic society” if it has been taken in order to respond to a pressing social need and if the means employed are proportionate to the aims pursued (see, among many other authoritiesCampbell v. the United Kingdom, 25 March 1992, § 44, Series A no. 233). In determining whether an interference is “necessary in a democratic society” regard may be had to the States margin of appreciation (ibid.).

51.  While it is for the national authorities to make the initial assessment of necessity, the final evaluation as to whether the reasons cited for the interference are relevant and sufficient remains subject to review by the Court for conformity with the requirements of the Convention (see Szuluk vthe United Kingdomno. 36936/05, § 45, ECHR 2009).

52.  The Court would further observe that, in assessing whether an interference with the exercise of the right of a convicted prisoner to respect for his correspondence was “necessary” for one of the aims set out in Article 8 § 2, regard has to be had to the ordinary and reasonable requirements of imprisonment; some measure of control over prisoners correspondence is called for and is not of itself incompatible with the Convention (see, among other authoritiesSilver and Otherscited above, § 98; Kwiek v. Polandno. 51895/99, § 39, 30 May 2006; and Ostrovar v. Moldovano. 35207/03, § 105, 13 September 2005).

53.  As the Court has also found in previous cases, in a number of different contexts, linguistic freedom as such is not amongst the rights and freedoms governed by the Convention, with the exception of the specific rights stated in Article 5 § 2 (a persons right to be informed promptly, in a language which he understands, of the reasons for his arrest and of any charge against him) and in Article 6 § 3 (a) and (e) (a persons right to be informed promptly of the nature and cause of the accusation against him and right to have the assistance of an interpreter if he cannot understand or speak the language used in court) (see Kozlovs v. Latvia (dec.), no. 50835/99, 10 January 2002, and Kemal Taşkın and Others v. Turkeynos. 30206/0437038/0443681/0445376/0412881/0528697/0532797/05 and 45609/05, § 56, 2 February 2010).

54.  In the present case the Court would again point out that the matter in issue relates not to the applicants linguistic freedom as such but to their right to maintain meaningful contact with their familiesIt must therefore examine the conditions to which the applicants telephone conversations were subjectedunder the Rules in force at the relevant timein order to assess whether those conditions were compatible with the requirements of the second paragraph of Article 8 of the Convention.

55.  In that connection, the Court observes that it has previously drawn the attention of the national authorities to the importance of the recommendations set out in the European Prison Rules of 2006 (Recommendation Rec(2006)2) [of the European Prison Rules]...even though they are not binding on member States (see, among other authoritiesSławomir Musiał v. Polandno. 28300/06, § 96, 20 January 2009). It reiterates in that connection that it is essential for the authorities to help prisoners maintain contact with their close relatives.

56.  The Court would first observe, in the present case, that domestic law allowed inmates to maintain contact with the outside world through telephone conversations. Those conversations could, however, for security reasons, be subjected to the scrutiny of the prison authorities andin order to enable adequate supervisionthe inmates were in principle required to speak only in Turkish during their telephone calls.

57.  On the one hand, domestic law allowed that principle to be relaxed and did not contain any provision prohibiting the use of a language other than Turkish by inmates during their telephone conversations with their relativesHowever, Rule 88/2 (p) subjected that exception to certain formalitiesIn particular, it enabled the prison authorities to verify that the person with whom the inmate wished to converse in another language genuinely did not understand Turkish.

58.  In addition, it can be seen from the Rules as then applicable ... and from the decisions of the domestic courts (see paragraphs 13 and 19 abovethatwhen the prison authorities decided to verify the indications given on the form requesting a telephone conversationthe cost of that investigation was charged to the inmate concerned.

59.  Admittedly, the Court has previously acknowledged that specific security considerations – such as the prevention of escape attempts – might justify the application of a particular detention regime and the prohibiting of a prisoner from corresponding with his relatives in the language of his choosing, where it has not been established that it would be impossible for him to use one of the permitted languages (see Baybaşıncited above). That being said, the Court would observe that, in the circumstances of the present case, the Rules in issue were generally applicable to all inmates without distinction, regardless of any individual assessment of the requirements, in terms of security, that might stem from the persons character or the offences with which he was charged. It further takes the view that the domestic courts could not have been unawarewhen assessing the applicants requests to make telephone calls in Kurdish, that this language was one of those most commonly spoken in Turkey – unlike the situation in issue in Baybaşın – and that it was used by some inmates in the context of their family relationsIn spite of that, the courts do not appear to have envisaged a system of translationThe Court reiterates that it is an essential part of a prisoners right to respect for family life that the prison authorities assist him in maintaining contact with his family (see, among other authoritiesBaybaşın, cited aboveand Van der Ven vthe Netherlands, no. 50901/99, § 68, ECHR 2003II). In that connection, it observes that there is no reason for it to call into question the applicants assertion that Kurdish was the language used in their family relationsor that this was the only language understood by their relatives, a fact that the Court considers to be of significance in the present case.

60.  The Court is therefore of the view thathaving regard to the case file and the information in its possession, the practice of imposing on the applicants, who wished to use the Kurdish language in their telephone conversations with members of their family, a preliminary procedure for the purpose of ascertaining whether their relatives were genuinely unable to express themselves in Turkish was not based on relevant and sufficient grounds in view of the ensuing restriction on the applicants contact with their families.

61.  The Court thus finds that the interference with the applicants right to conduct their telephone conversations with their relatives in Kurdish cannot be regarded as necessaryThe amendment to the wording of Rule 88/2 (p) of the Rules ...as relied on by the Government (see paragraph 44 above), modifying the conditions governing requests for permission to make a telephone call in a language other than Turkish, certainly supports that findingUnder that Ruleas amendeda mere signed statement that the requesting inmate or his relatives do not understand Turkish would now appear to suffice.

62.  Having regard to the foregoingthe Court finds that there has been a violation of Article 8 of the Convention.

...

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.  Decides, unanimously, to join the applications;

...

3.  Holds, by five votes to two, that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

...

Done in French, and notified in writing on 22 April 2014, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Stanley Naismith                Guido Raimondi             

 Registrar                President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judges Raimondi and Karakaş is annexed to this judgment.

G.RA.

S.H.N.

 

JOINT DISSENTING OPINION OF JUDGES RAIMONDI AND KARAKAŞ

(Translation)

1.  Unlike the majority, we are of the view that there has been no violation of Article 8 of the Convention.

2.  At the outset, and to circumscribe our discussion, we would like to point out thatas the majority have in fact observed (see paragraphs 36 and 42 of the judgment), Article 8 of the Convention cannot be interpreted as guaranteeing prisoners the right to make telephone calls, in particular where facilities for contact by way of correspondence are available and adequate (see A.B. v. the Netherlandsno. 37328/97, § 92, 29 January 2002, and Ciszewski v. Poland (dec.), no. 38668/97, 6 January 2004). In additionwhere, as in the present casetelephone facilities are provided by the prison authorities, these may – having regard to the ordinary and reasonable conditions of prison life – be subjected to legitimate restrictions, for example, in the light of the shared nature of the facilities and the requirements of the prevention of disorder and crime (see A.B. v. the Netherlandscited above, § 93, and Coşcodar v. Romania (dec.), no. 36020/06, § 30, 9 March 2010).

3.  In the present case, we have no difficulty accepting that the restriction on the possibility for the applicants to communicate by telephone with their relatives can be regarded as an interference with the exercise of their right to respect for their correspondence, within the meaning of Article 8 § 1 of the Convention. Like the majority, we are of the view that this interference was in accordance with the law and pursued a legitimate aim, namely the prevention of disorder or crime.

4.  However, we are unable to agree with the majoritys assessment as to the necessity of the interferenceand we do not think that the circumstances of the present case entailed a finding that there had been a violation of Article 8 of the Convention.

5.  It being an essential part of a prisoners right to respect for family life that the prison authorities assist him in maintaining contact with his close family (see Messina v. Italy (no. 2)no. 25498/94, § 61, ECHR 2000X), we would observe that, in the present case, domestic law did enable inmateto stay in contact with their relatives through telephone conversationsFor security reasons, those conversations were regulated and could be monitored by the prison authorities. The fact that, for security reasons and in order to enable adequate supervision of telephone conversations, domestic law required inmates to speak in Turkish, where they themselves and their relatives could communicate in that language, does not seem to us to be sufficient in itself to justify the conclusion reached by the majorityespecially as domestic law allowed this principle to be relaxedWe consider the existence of such flexibility to be of significance in the present case.

6.  In that connection, it should be pointed out in particular that the domestic law did not contain any provisions prohibiting the use by inmates of the Kurdish language or any language other than Turkish in their telephone conversations with their relativesRule 88/2 (p) of the Rules [on the enforcement of sentences and preventive measures], as in force at the relevant timethus allowed those who so requested, subject to the prior completion of certain formalities ...to speak on the telephone in a language other than TurkishUnder the Rules, a prisoner could thus be authorised to speak a language other than Turkish where it had been established that the prisoner himself or the person with whom he wished to speak did not understand Turkish.

7.  The applicants called into question the Rules as such, arguing that the supervision of their telephone conversations in Kurdish was in itself incompatible with Article 8 of the Convention. The majority likewise appear to consider that no formality should be imposed on prisoners in this connection. We cannot agree with that approachespecially in view of the offences for which the applicants had been convicted (see in that connection the Governments observations in paragraph 43 of the judgment). In the circumstances of the case, we are of the view that when the competing interests at stakenamely the right of prisoners to respect for their correspondence and the need for the authorities to maintain security in prisons and prevent crimeare weighed up, there is no appearance of any unreasonable imbalance in the impugned Rules.

8.  Accordingly, we are of the view that the supervision of the applicants telephone conversations was not in itself a disproportionate measure (for a similar approach, see Baybaşın vthe Netherlands (dec.), no. 13600/02, 6 October 2005). In this connection, we find in particular that there is nothing to suggest that there was any arbitrariness in the conducting or the conditions of implementation of the procedure which, in domestic law as it then stoodenabled inmates to obtain permission to use a language other than Turkish.

9.  Lastly, unlike the majority, we are of the view that the grounds justifying the inadmissibility decision in Baybaşın (cited abovewere perfectly transposable to the present casewhich did not justify a different approach in our opinionWe would point out that the rules in issue in Baybaşın were far more restrictive than those examined in the present caseunder the Dutch rules assessed by the Court in Baybaşın, prisoners were only allowed to use certain specifically designated languages (Dutch, English, French, German, Spanish, Italian, Turkish or Moroccan)As the applicant in that case could speak Turkish he had not been allowed to use Kurdish in conversations with his family, and the Court did not find this fact to be incompatible with the Convention.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde