Kilič protiv Turske

Država na koju se presuda odnosi
Turska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
22492/93
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Crnogorski
Datum
28.03.2000
Članovi
2
2-1
10
13
14
38
41
Kršenje
2
13
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 2) Pravo na život
(Čl. 2-1 / ICCPR-6) Život
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 14) Zabrana diskriminacije
(Čl. 38) Ispitivanje predmeta i postupak prijateljskog poravnanja
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predstavku je podneo brat Kemala Kiliča, ubijenog novinara lista “Ozgur Gundem”, koji je naveo da nije bilo delotvorne istrage ubistva niti pravnog leka za njegove pritužbe, kao i da je ubistvo izvršeno od strane ili uz znanje predstavnika države. Podnosilac predstavke se pozvao na čl. 2, 10, 13 i 14 Konvencije.

Kemal Kilič je bio novinar u štampanom mediju „Ozgur Gundem”. Bio je neoženjen i živeo je sa svojim ocem u selu Kulunče, izvan Šanliurfa. Osim što je radio kao novinar, bio je član Udruženja za ljudska prava u Šanliurfu.

Dana 23. decembra 1992. godine, Kemal Kilič je poslao saopštenje za štampu guverneru Šanliurfa. U saopštenju je pisalo da su upućene prijetnje smrću predstavniku Ujedninjenih distributera štampe koji je raznosio novine „Ozgur Gundem, kao i vozaču i vlasniku taksija koji se koristi za isporuke. Takođe je naveo da je poznato da su osobe koje rade za „Ozgur Gundem” bile napadane ili ubijene, a da su oni koji su bili uključeni u prodaju i distribuciju novina bili žrtve podmetanja požara i fizičkih napada. Istakao je i činjenicu da su u drugim pokrajinama na jugoistoku države, organi vlasti štitili kancelariju i pretpostavljene, zaposlene i distributere. Kemal Kilič je zatražio od guvernera da se preduzmu mere za zaštitu ljudi koji rade za kancelariju Šanliurfa, uključujući i njega, još jednog novinara i distributera novina i vozača.

Na dan 11. januara 1993. godine, Kemal Kilič je izdao saopštenje za štampu navodeći da se napadi protiv osoba koje su uključene u prodaju i distribuciju „Ozgur Gundema” u Šanliurfa i dalje dešavaju, bez obzira na hitne zahteve za zaštitnim merama. Dati su detalji o podmetanju požara u jednoj trafici za novine od 5. januara 1993. godine, i u drugoj trafici od 10. januara 1993. godine. U saopštenju za štampu guverner je kritikovan da ne obezbeđuje sigurnu distribuciju novina i javno je prozvan, zajedno s policijom, da ispuni svoje obaveze. Nakon žalbe guverneru, Kemal Kilič je optužen za vređanje guvernera kroz objavljivanje i distribuciju saopštenja. Odveden je u pritvor u policijsku upravu Šanliurfa, dana 18. januara 1993. godine i pušten istog dana. Oko 17:00 h istog dana, Kemal Kilič je izašao iz kancelarije u centru Šanliurfa i otpešačio do autobuske stanice. Oko 17:30 h ušao je u autobus, koji je saobraćao od Šanliurfa prema Akčali, a koji je krenuo iz Kujubašija. Pre nego što je autobus stigao do raskrsnice prema Kulunči, prestigao ga je beli automobil marke „Reno” koji je skrenuo na seoski put, okrenuo se i parkirao, s ugašenim prednjim svetilima. Automobil je oko 18:20 h, primetio noćni čuvar u obližnjem gradilištu. Kemal Kilič je bio jedini putnik koji je sišao s autobusa kada se zaustavio na raskrsnici. Krenuo je pešice putem ka selu. Nočni čuvar je čuo glasove rasprave i krik u pomoć, nakon čega i dva hica. Incident je prijavljen žandarmima, koji su brzo stigli na mesto dešavanja. Pronađeno je telo Kemala Kiliča s dve rane od metka u glavi.

Uprkos zahtevima uprave medija i žalbi porodice, istraga o njegovom slučaju je prekinuta. Mnogi dokazi o slučaju ukazuju na to da su službenici državne bezbednosti mogli biti uključeni u ubistvo. Međutim, istražni organi dokaze nisu uzeli u obzir.

Razmatrajući predstavku u domenu člana 2 (pravo na život) Konvencije, Evropski sud je u svojoj oceni, između ostalog, ponovio da pozitivna obaveza države da zaštiti život postoji u situaciji kada su vlasti znale ili trebale znati o postojanju stvarnog i neposrednog rizika za život određenog pojedinca. U ovom predmetu, Evropski sud je našao da, van razumne sumnje, nije utvrđeno da je bilo koji državni agent ili lice koje je delovalo u ime državnih organa bilo uključeno u ubistvo Kemala Kiliča,
a pitanje o kome se treba odrediti je da li su vlasti propustile da se pridržavaju svoje pozitivne obaveze da ga zaštite od poznatog rizika za njegov život.

Evropski sud je ustanovio da su početkom 1993. godine vlasti bile svesne da su oni koji su bili uključeni u objavljivanje i distribuciju dnevnog lista „Ozgur gundem” strahovali da su žrtve orkestrirane kampanje koja je tolerisana, ako ne i odobravana od državnih zvaničnika. Nesporno je da je tada došlo do značajnog broja ozbiljnih incidenata koji su uključivali ubistva novinara, napade na novinske kioske i distributere novina. Vlasti su bile upoznate sa ovim rizikom, jer je Kemal Kilič zatražio zaštitne mere od mesnog guvernera. Osim toga vlasti su znale, ili je trebalo da znaju, o mogućnostima da pomenuti rizik proističe iz aktivnosti osoba ili grupa koje su delovale sa znanjem ili saglasnošću elemenata u bezbednosnim snagama.

Evropski sud je primetio da je sprovođenje Krivičnog zakonika u vezi sa nezakonitim radnjama, navodno izvedenim uz učešće snaga bezbednosti, otkrilo značajne nedostatke. S tim u vezi, Sud je zaključio da su ti nedostaci ugrozili efikasnost zaštite koju pruža krivični zakon u jugoistočnom regionu Turske, tokom perioda relevantnog za ovaj slučaj. Pored nedostataka krivičnopravnog sistema, nije bilo ni operativnih mera zaštite - ne postoje dokazi da su preduzeti bilo kakvi koraci u odgovoru na zahtev novinara za zaštitu, bilo primenom razumnih mera zaštite ili istraživanjem stepena navodnog rizika za zaposlene u pomenutom dnevnom listu. Prema tome, Sud je zaključio da su vlasti propustile da preduzmu razumne mere za prevenciju stvarnog i neposrednog rizika za život Kemala Kiliča, te da je došlo do kršenja člana 2 (pravo na život) Konvencije.

Nadalje, Evoprski sud je zaključio da je došlo i do povrede proceduralne obaveze iz člana 2 Konvencije i između ostalog naveo da istraga policije i javnog tužioca nakon događaja nije uključivala razjašnjenje o mogućem usmeravanju napada na Kemala Kiliča zbog njegovog novinarskog rada u
pomenutom dnevnom listu. Istraga je bila prebačena na tužioce državne bezbednosti, što ukazuje da se delo smatralo separatističkim zločinom. Nije bilo indikacija da su bili preduzeti koraci da se istraži uloga bezbednosnih snaga u događaju. Imajući u vidu ograničeni obim i kratko trajanje istrage u ovom predmetu, Sud je našao da vlasti nisu sprovele efikasnu istragu o okolnostima smrti novinara, pa je i u tom smislu došlo do kršenja čl.2 Konvencije.

U odnosu na navode koji se odnose na član 13, Sud navodi da su vlasti imale obavezu da sprovedu delotvornu istragu o okolnostima ubistva brata podnosioca predstavke. Istraga koja je sprovedena, ne može se smatrati delotvornom u skladu sa članom 13, čiji zahtevi sežu dalje od obaveze sprovođenja istrage koju nalaže član 2. Sud stoga nalazi da je podnosiocu predstavke uskraćen delotvorni pravni lek u pogledu smrti njegovog brata i time pristup svakom drugom dostupnom leku koji mu je na raspolaganju, uključujući zahtev za naknadu štete.

Što se tiče navodnih povreda čl.10 i člana 14 Konvencije, Sud je zapazio da prigovori podnosioca predstavke proizilaze iz istih činjenica, kao i one koje su razmatrane po članu 2 Konvencije, zbog čega nije smatrao potrebnim razmatranje aplikacije i u ovom delu.

Preuzmite presudu u pdf formatu


EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

 PRVO ODELJENJE

PREDMET KILIČ PROTIV TURSKE

(Predstavka br. 22492/93)

PRESUDA

STRAZBUR

28. mart 2000. godine

U predmetu Kilič (Kılıç) protiv Turske, Evropski sud za ljudska prava (Prvo odjeljenje), koji je zasijedao u vijeću u sljedećem sastavu:

gđa E. Palm, predsjednica,
gdin Ž. Kazadeval (J. Casadevall),
gdin L. Ferari bravo (Ferrari Bravo),
gdin B. Zupančič,
gđa V. Tomasen (W. Thomassen),
gdin R. Maruste, sudije,
gdin F. Goldžuklu (Gölcüklü), ad hoc sudija,
i gdin M. O’Bojl (O’Boyle), sekretar odjeljenja,

Poslije vijećanja na zatvorenoj sjednici 18. januara i 7. marta 2000. godine, Donosi sljedeću presudu, koja je usvojena posljednjeg pomenutog datuma:

POSTUPAK

  1. Predmet je Sudu uputila Evropska komisija za ljudska prava (u daljem tekstu „Komisija”) 8. marta 1999. godine, u tromjesečnom roku propisanom ranijim članom 32 stav 1 i članom 47 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu „Konvencija”). Formiran je predstavkom (br. 22492/93) protiv Republike Turske, koju je u skladu sa ranijim članom 25 Komisiji podnio državljanin Turske gdin Džemil Kilič (Cemil Kılıç) 13. avgusta 1993. godine. Predstavka se odnosila na navode podnosioca predstavke da je njegov brat Kemal Kilič ubijen od strane ili uz znanje predstavnika Države, te da nije bilo djelotvorne istrage niti pravnog lijeka za njegove pritužbe. Podnosilac predstavke se pozvao na čl. 2, 10, 13 i 14 Konvencije. Komisija je proglasila predstavku prihvatljivom 9. januara 1995. godine. U izvještaju od 23. oktobra godine (raniji član 31 Konvencije), izrazila je mišljenje da je došlo do povrede čl. 2 i 13 (jednoglasno), a da nijesu proistekla zasebna pitanja po članu 10 (dvadeset pet glasova naspram tri) ili članu 14 (jednoglasno)[1].
  2. Po stupanju na snagu Protokola br. 11 uz Konvenciju 1. novembra 1998. godine, a u skladu sa odredbama iz njenog člana 5 stav 4 u vezi sa Pravilom 100 stav 1 i pravilom 24 stav 6 Poslovnika Suda, kolegijum Velikog vijeća je odlučio 31. marta 1999. godine da predmet ispita vijeće jednog od odjeljenja Suda.
  3. U skladu sa Pravilom 52 stav 1, predsjednik suda gdin L. Vildhaber (Wildhaber) je dodijelio predmet Prvom odjeljenju. U vijeće formirano u sklopu navedenog odjeljenja ušli su ex officio gdin Turmen (Türmen), sudija izabran za Tursku (član 27 stav 2 Konvencije i Pravilo 26 stav 1 tačka a) i gđa E. Palm, predsjednica odjeljenja (Pravilo 26 stav 1 tačka a). Ostali članovi vijeća, koje je imenovala pomenuta predsjednica odjeljenja, bili su gdin Ž. Kazadeval, gdin L. Ferari Bravo, gdin B. Zupančič, gđa V. Tomasen i gdin R. Maruste (Pravilo 26 stav 1 tačka b).
  4. Gdin Turmen se naknadno povukao iz vijeća (Pravilo 28). Vlada Turske (u daljem tekstu „Vlada”) je stoga imenovala gdin F. Goldžuklua za ad hoc sudiju u vijeću (član 27 stav 2 Konvencije i Pravilo 29 stav 1).
  5. Dana 14. septembra 1999. godine vijeće je odlučilo da održi ročište.
  6. Na osnovu Pravila 59 stav 3, predsjednica vijeća je pozvala strane da predaju podneske o pitanjima iz predstavke. Sekretar je zaprimio podneske Vlade i podnosioca predstavke 23, odnosno 26. jula 1999. godine.
  7. U skladu sa odlukom vijeća, ročište je održano uz prisustvo javnosti u Zgradi ljudskih prava u Strazburu 18. januara 2000. godine.

Pred Sudom su se pojavili:

(a) u ime Vlade
Gdin Š. Alpaslan (Alpaslan), ko-zastupnik,
Gđa   J. Kajalp (Y. Kayaalp),
Gdin B. Čališkan (Çalişkan),
Gdin S. Juksel (Yüksel),
Gdin E. Genel,
Gđa A. Emuler (Emüler),
Gdin N. Gungor (Güngör),
Gdin E. Hodžaoglu (Hoçaoğlu),
Gđa M. Gulsen (Gülsen), savjetnici;

(b) u ime podnosioca predstavke
Gđa F. Hampson,
Gđa  R. Jalčindag (Yalçindağ),
Gđa C. Ajdin (Aydin), advokati.

Sud je saslušao izlaganja gđe Hampson, gđe Jalčindag i gdin Alpaslana.

ČINJENIČNO STANJE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Kemal Kilič, brat podnosioca predstavke, bio je novinar zaposlen u listu Ozgur Gundem (Özgür Gündem) u Šanliurfi (Şanlıurfa). Ozgur Gundem je bio dnevni list čije je sjedište bilo u Istanbulu. Vlasnici su ga opisali kao list koje je nastojao da odražava mišljenje turskih Kurda. Izlazio je od 30. maja 1992. do aprila 1994. godine. Do momenta kad je prestao da izlazi, protiv njega su bile podnesene brojne tužbe, između ostalog i za objavljivanja saopštenja PKK (Radnička partija Kurdistana) i širenje separatističke propagande. Nakon operacije u cilju pretresa i hapšenja u kancelariji lista u Istanbulu 10. decembra 1993. godine, optuženi su, između ostalog, urednik, direktor i vlasnik lista, za pripadništvo PKK i pomaganje PKK i vršenje propagande u korist PKK. 2. decembra 1994. godine, kancelarija u Istanbulu, koju je preuzeo list koji je naslijedio Ozgur Gundem, Ozgur Ulke (Özgür Ülke), raznesena je bombom.
  2. Kemal Kilič, koji nije bio oženjen, živio je sa ocem u selu Kulunče (Külünçe), izvan Šanliurfe. Pored toga što je radio kao novinar, bio je i član Udruženja za ljudska prava iz Šanliurfe.
  3. Dana 23. decembra 1992. godine, Kemal Kilič je poslao saopštenje za štampu guverneru Šanliurfe. U njemu je bilo navedeno da su predstavnik United Press Distribution, koji je vršio distribuciju lista Ozgur Gundem, vozač i vlasnik taksi službe koja je korišćena za dostavu dobili prijetnje smrću. Navedeno je da je poznato da su lica koja rade za list Ozgur Gundem napadana ili ubijana i da su oni koji su uključeni u prodaju i distribuciju lista bili žrtve podmetanja požara i napada. Pominje se činjenica da u drugim pokrajinama na jugoistoku službenici bezbjednosti štite kancelarije, zaposlene i distributere. Kemal Kilič je tražio da se preduzmu mjere da se zaštite ljudi koji rade za predstavništvo u Šanliurfi, uključujući njega samog, još jednog novinara i distributera lista i vozača.
  4. Putem dopisa od 30. decembra 1992. godine, Kabinet guvernera je odgovorio da je razmotren zahtjev Kemala Kiliča za zaštitu. Ni u jednoj pokrajini nije bila odobrena zaštita distributerima lista, niti je bilo napada ili prijetnji distributerima u datoj oblasti. Njegov zahtjev je odbijen.
  5. Dana 11.januara 1993. godine Kemal Kilič je izdao saopštenje za štampu u kojem navodi da se napadi na lica uključena u prodaju i distribuciju lista Ozgur Gundem u Šanliurfi nastavljaju, i pored hitnih zahtjeva za mjerama zaštite. Navedeni su detalji o podmetanju požara na kiosk za prodaju novina 5. januara 1993. godine i na drugi kiosk 10. januara 1993. godine. U saopštenju za štampu je kritikovan guverner zbog toga što nije osigurao bezbjednu distribuciju lista i upućen je poziv i njemu i policiji da izvršavaju svoje dužnosti.
  6. Po pritužbi guvernera, Kemal Kilič je optužen za vrijeđanje guvernera putem objavljivanja i širenja saopštenja za štampu. Pritvoren je u Upravi bezbjednosti u Šanliurfi 18. januara 1993. godine i pušten istog dana.
  7. Oko 5 sati popodne 18. februara 1993. godine, Kemal Kilič je izašao iz kancelarije lista u centru Šanliurfe i pješke se uputio prema autobuskoj stanici. Oko 5 sati i 30 minuta ušao je u autobus iz Šanliurfe za Akčale (Akçale) koji je polazio iz Kujubašija (Kuyubaşı). Prije nego što je autobus došao do ukrštanja glavnog puta sa putem za Kulunče, pretekao ga je bijeli automobile marke „reno„, koji je skrenuo na seoski put, okrenuo se i parkirao, sa isključenim svjetlima. Automobil je oko 6 sati i 20 minuta popodne primijetio Ahmet Fidan, noćni stražar na obližnjem gradilištu. Kemal Kilič je bio jedini putnik koji je izašao iz autobusa kada se zaustavio na ukrštanju. On je pješice pošao putem ka selu. Ahmet Fidan je čuo svađu i poziv u pomoć, nakon čega je čuo dva hica.
  8. Incident je prijavljen žandarmima, koji su brzo stigli na lice mjesta. Tijelo Kemala Kiliča je nađeno sa dvije rane od metka u glavi. Podnosilac predstavke i drugi članovi njegove porodice došli su iz sela da bi vidjeli šta se dogodilo.
  9. Kapetan Kargili (Kargılı), komandir žandarmerije centralnog okruga preuzeo je vođenje uviđaja. Nađene su dvije čaure, koje su predate javnom tužiocu po njegovom dolasku. Utvrđeno je da su usta žrtve bila prekrivena pomoću četiri komada ambalažne trake i da mu se oko vrata nalazilo uže. Nađeno je i parče papira sa slovima U i Y, umrljano krvlju. Sačinjena je skica lica mjesta. Kapetan Kargili je fotografisao svojim aparatom i tražio tragove automobilskih guma, ali bez uspjeha. Žandarmi su uzeli izjavu od Ahmeta Fidana, noćnog stražara, koji je kazao da zbog mraka nije vidio ni žrtvu, ni napadače, ni automobil.
  10. Tijelo je 19. februara 1993. godine pregledao ljekar, u prisustvu javnog tužioca. U izvještaju je navedeno da su dva metka ušla u glavu i konstatovan je ožiljak od udarca u desnu sljepoočnicu, ogrebotina na desnoj šaci, modrice na leđima i polukružna lezija na lijevoj šaci, koja je ličila na trag ugriza. Zaključeno je da je Kemal Kilič preminuo usljed uništenja moždanog tkiva i krvarenja u mozgu.
  11. Dana 19. februara su žandarmi uzeli izjave i od vozača autobusa iz Šanliurfe i njegovog pomoćnika. Takođe, u periodu od 19. do 23. februara, žandarmi su uzeli izjave i od podnosioca predstavke, njegovog oca, trojice njegove braće i dvoje putnika iz autobusa.
  12. Dana 26. februara 1993. godine kapetan Kargili je, sa sudskim nalogom, izvršio pretres kuće u kojoj je živio Kemal Kilič, pri čemu je, između ostalog, izuzeo knjige, isječke iz novina, fotografiju i dvije kasete u svrhu dodatnog ispitivanja.
  13. Dana 15. marta 1993. godine kapetan Kargili je obavijestio javnog tužioca o pretresu, priloživši nekoliko predmeta izuzetih iz kuće i drugih dokumenata o istrazi.
  14. Dana 12. avgusta 1993. godine državni tužilac je donio odluku da se nastavi sa istragom, u kojoj je rečeno da nije bilo moguće identifikovati ili uhvatiti počinioce ubistva i da potraga treba da se nastavi do isteka perioda zastare od dvadeset godina.
  15. Dana 24. decembra 1993. godine izvršen je oružani napad na prodavnicu Ajdina Tidžareta (Aydın Ticaret) u Dijarbakiru (Diyarbakır). Policija je jurila osumnjičene počinioce i nekoliko lica je uhapšeno. U izvještaju policije o incidentu, datiranom 24. decembra 1993. godine, navedeno je da je osumnjičeni Husein Gunej (Hüseyin Güney) viđen kako pokušava da pobjegne trčeći uza stepenice stambene zgrade i da je kad je uhvaćen bio bez daha i oznojen. Shvaćeno je da se vraćao kako bi uzeo pištolj češke proizvodnje kalibra 9 mm koji se nalazio ispred zgrade.
  16. U balističkom izvještaju od 27. decembra 1993. godine navodi se da je pištolj češke proizvodnje prethodno korišćen u petnaest drugih incidenata sa vatrenim oružjem, uključujući ubistvo Kemala Kiliča. U optužnici od 3. februara 1994. godine, takođe u vezi šesnaest drugih okrivljenih, Husein Gunej je optužen za pripadništvo ilegalnoj organizaciji Hezbolah i za vršenje aktivnosti sa namjerom da se dio zemlje izdvoji iz suvereniteta Države i formira kurdska država zasnovana na islamskim načelima. Rečeno je da u te aktivnosti spada napad na Ajdina Tidžareta i petnaest incidenata u kojima je korišćen pištolj češke proizvodnje.
  17. U nedatiranim bilješkama sa ispitivanja Uprave bezbjednosti iz Dijarbakira zabilježeno je da je Husein Gunej priznao pripadništvo Hezbolahu i učešće u napadu na Ajdina Tidžareta. Negirao je učešće u ubistvu Kemala Kiliča i kazao da je pištolj češke proizvodnje dobio od drugog člana grupe. U izjavi koju je 6. januara 1994. godine dao javnom tužiocu, Husein Gunej je kazao da su njegova priznanja policiji dobijena mučenjem i negirao da se priključio Hezbolahu i da je napao Ajdina Tidžareta.
  18. Huseinu Guneju je suđeno, zajedno sa drugim okrivljenima, pred Sudom za nacionalnu bezbjednosti broj 3 iz Dijarbakira, od februara 1994. do 23. marta 1999. godine. 3. marta 1994.godine, Husein Gunej je negirao učešće u svakom od incidenata. Na ročištu 27. oktobra 1994. godine, policijski službenici koji su ga uhapsili potvrdili su izvještaj o incidentu od 24. decembra 1993. godine, ne dodajući bilo šta. 17. decembra 1996. godine Sud je tražio da mu se dostavi dokumentacija u vezi ubistva Kemala Kiliča.
  19. U presudi od 23. marta 1999. godine, Sud je osudio Huseina Guneja za pripadništvo separatističkoj organizaciji Hezbolah. Sud je konstatovao da je on zatečen u pokušaju da pobjegne u blizini pištolja češke proizvodnje kalibra 9mm i da je, iako je to kasnije poricao, priznao policiji da je član Hezbolaha i da je učestvovao u napadu na prodavnicu. Konstatovano je, međutim, da su pištolje koji su pripadali organizaciji mogli koristiti razni pojedinci i da su okrivljeni izjavili da su im pištolje prije napada dali drugi članovi grupe. Utvrđeno je da se Husein Gunej, mada je učestvovao u napadu na prodavnicu, nije mogao smatrati odgovornim za bilo koju drugu radnju. Husein Gunej je osuđen na doživotnu kaznu zatvora.
  20. Nakon presude, glavni javni tužilac Suda za nacionalnu bezbjednost iz Dijarbakira je pokrenuo istragu o ubistvu Kemala Kiliča (predmet broj 1999/1187). Dopisom od 20. decembra 1999. godine, tužilac je naložio komandi žandarmerije u Šanliurfi da mu podnosi izvještaje svaka tri mjeseca u vezi svih dokaza pribavljenih u vezi sa ubistvom Kiliča.

II. MATERIJAL PRED ORGANIMA KONVENCIJE

A. Dokumentacija o domaćoj istrazi i sudski postupak

  1. Komisiji je dostavljen sadržaj spisa o istrazi koje je prikupila žandarmerija i javni tužilac iz Šanliurfe, kao i zapisnici sa ročišta sa suđenja Huseinu Guneju u Sudu za nacionalnu bezbjednost broj 3 iz Dijarbakira od februara 1994. godine do juna 1997. godine. Vlada je sudu dostavila presudu Suda za nacionalnu bezbjednost broj 3 iz Dijarbakira od 23. marta 1999. godine.

B. Izvještaj Susurluk

  1. Podnosilac predstavke je dostavio Komisiji primjerak takozvanog „Izvještaja Susurluk”[2], koji je na zahtjev predsjednika vlade sačinio gdin Kutlu Savaš (Savaş), potpredsjednik odbora inspektora pri Kabinetu predsjednika vlade. Po prijemu izvještaja u januaru 1998. godine, predsjednik vlade ga je učinio dostupnim javnosti, mada su zadržani jedanaest stranica i određeni prilozi.
  2. U uvodu se kaže da se izvještaj ne zasniva na sudskoj istrazi i da ne predstavlja zvanični izvještaj o istrazi. Njegova svrha je informisanje i ne teži ničemu drugom sem da opiše određene događaje koji su se dogodili uglavnom u jugoistočnoj Turskoj, a kojima se nastojalo da se potvrdi postojanje nezakonitih poslova između političkih figura, vladinih institucija i tajnih grupa.
  3. U izvještaju se analizira niz događaja, poput ubistava izvršenih po naređenju, ubistava poznatih pojedinaca ili podržavalaca Kurda i namjernih činova grupa „saradnika” za koje se pretpostavlja da su služili državi, te zaključuje da postoji veza između borbe za iskorjenjivanje terorizma u regiji i podzemnih odnosa koji su kao rezultat toga uspostavljeni, naročito u oblasti trgovine drogom. U nastavku slijede pasusi iz izvještaja koji se tiču određenih stvari koje su uticale na radikalna izdanja koja su se distribuirala u datoj regiji.

„... U priznanju datom kriminalističkom odjeljenju policije u Dijarbakiru, ... gdin G. ... je kazao da bi Ahmet Demir[[3]] [str. 35] s vremena na vrijeme kazao da je planirao i naručio ubistvo Behčeta Džanturka (Behçet Cantürk[[4]] i drugih pristalica mafije i PKK koji su ubijeni na isti način ... Ubistvo ... Muse Antera[[5]] je takođe planirao i izvršio A. Demir [str. 37].

...

Kratak pregled informacija o prethodnim događajima u vezi Behčeta Džanturka, koji je bio jermenskog porijekla, dat je u nastavku [str. 72].

...

Od 1992. godine bio je jedan od finansijera lista Ozgur Gundem. ... Mada je bilo očigledno ko je bio Džanturk i čime se bavio, država nije mogla da izađe na kraj sa njim. Zbog toga što pravni ljekovi nijesu bili adekvatni, Ozgur Gundem je raznesen plastičnim eksplozivom, a kada je Džanturk krenuo u osnivanje novog preduzeća, kada se očekivalo da se pokori državi, turska Organizacija za bezbjednost je odlučila da bi ga trebalo ubiti i ta odluka je sprovedena u djelo [str. 73].

...

Sva relevantna državna tijela su bila upućena u ove aktivnosti i operacije. ... Kada se ispitaju karakteristike pojedinaca ubijenih u tim operacijama, razlika između onih podržavalaca Kurda koji su ubijeni u regiji u kojoj je uvedeno vanredno stanje i onih koji nijesu bila je u finansijskoj snazi koju su ovi drugi predstavljali u ekonomskom smislu. ... Jedino što je urađeno a sa čime se ne slažemo odnosi se na formu postupka i njegove rezultate. Utvrđeno je da je postojalo žaljenje zbog ubistva Muse Antera, čak i kod onih koji su odobravali sve incidente. Rečeno je da Musa Anter nije učestvovao ni u kakvoj oružanoj akciji, da se više bavio principima te stvari i da je posljedica njegovog ubistva prevazišla njegov stvarni uticaj i da je odluka da se on ubije bila greška. (Informacije o ovim licima mogu se naći u Dodatku 9[[6]]). Ubijeni su i drugi novinari [str. 74][[7]].”

  1. Izvještaj se završava brojnim preporukama, kao što je unapređenje koordinacije i komunikacije između različitih ogranaka službi bezbjednosti, policije i obavještajnih službi, identifikovanje i razrješenje službenika snaga bezbjednosti umiješanih u nezakonite aktivnosti, ograničavanje upotrebe „lica koja su priznala”[8], smanjenje broja seoskih straža, prestanak korišćenja Biroa za specijalne operacije izvan jugoistočne regije i njegovo pripajanje policiji izvan te oblasti, pokretanje istraga o raznim incidentima, preduzimanje koraka da se potisnu aktivnosti bandi i krijumčarenja narkotika, te se preporučuje da se rezultati istrage Velike narodne skupštine u slučaju Susurluk proslijede odgovarajućim organima za potrebe sprovođenja odgovarajućih postupaka.

C. Izvještaj Parlamentarne komisije za istragu iz 1993. godine (10/90 br. A.01.1.GEC)

  1. Podnosilac predstavke je dostavio ovaj izvještaj Parlamentarne komisije za istragu Velike narodne skupštine Turske iz 1993. godine o vansudskim pogubljenjima ili ubistvima počinjenim od strane „nepoznatih učinilaca”. U izvještaju se pominje 908 neriješenih ubistava, od čega se devet odnosilo na novinare. Komentariše se nedostatak povjerenja javnosti u vlasti u jugoistočnoj Turskoj i poziva na informacije da Hezbolah ima kamp u regiji Batman u kojem dobija političku i vojnu obuku i pomoć snaga bezbjednosti. Zaključuje se da u regiji izostaje odgovornost i da bi neke grupe sa službenim ulogama mogle biti umiješane u ubistva.

D. Dokazi predstavljeni delegatima Komisije

  1. Delegacija Komisije je saslušala četvoro svjedoka: podnosioca predstavke, kapetana Čengiza Kargilija, žandarma koji je vodio istragu o ubistvu Kemala Kiliča, gdin Džafera Tufegdžija (Cafer Tüfekçi), javnog tužioca pri Sudu za nacionalnu bezbjednost u Dijarbakiru, koji je pokrenuo postupak protiv Huseina Guneja, te gdin Mustafu Četina Jaglija (Mustafa Çetin Yağlı), javnog tužioca pri Sudu za nacionalnu bezbjednost u Dijarbakiru, koji je postupao u suđenju Huseinu Guneju.
  2. Tri ostala svjedoka se nijesu pojavila. Ahmeta Fidana, noćnom stražaru, nije bilo moguće pronaći. Gdin Husein Fidanboj (Hüseyin Fidanboy), javni tužilac iz Šanliurfe, trebalo je da prisustvuje, ali mu je let za Ankaru otkazan zbog snijega. Gdin Zijaedin Akbulut (Ziyaeddin Akbulut), guverner Šanliurfe u predmetnom periodu, zamoljen je da prisustvuje ročištima 4. februara i 4. jula 1997. godine, ali se nije pojavio. Poslije prvog ročišta, zastupnik Vlade je dostavio objašnjenje da je gdin Akbulut bio na godišnjem odmoru. Kad je u pitanju drugo ročište, zastupnik je dostavio pismo gdin Akbuluta u kojem se kaže da se ne sjeća da mu se Kemal Kilič obraćao sa molbom, da su izneseni navodi lažni i da ne može da prisustvuje zbog godišnjeg odmora.

III.  RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

  1. Načela i postupci koji se odnose na odgovornost za djela protiv zakona mogu se rezimirati kao što slijedi.

A. Krivično gonjenje

  1. Prema Krivičnom zakoniku, svi oblici ubistva (čl. 448-455) i pokušaja ubistva (čl. 61 i 62) predstavljaju krivična djela. Obaveze organa vlasti u pogledu sprovođenja preliminarne istrage činjenja ili nečinjenja za koje su saznali a koje može da predstavlja takva djela, propisane su čl. 151153 Zakonika o krivičnom postupku. Krivično djelo se može prijaviti organima vlasti ili snagama bezbjednosti, kao i javnim tužilaštvima. Prijava se može podnijeti pismeno ili usmeno. Ako je podnesena usmeno, organ vlasti je mora evidentirati (član 151). Ako postoje dokazi koji ukazuju da smrt nije bila prirodna, pripadnici snaga bezbjednosti koji su obaviješteni o toj činjenici dužni su da izvijeste javnog tužioca ili sudiju zaduženog za krivične predmete (član 152). Prema članu 235 Krivičnog zakonika, svaki javni službenik koji ne prijavi policiji ili javnom tužilaštvu djelo za koje je saznao u toku obavljanja svoje službene dužnosti podliježe kazni zatvora. Javni tužilac koji na bilo koji način sazna za situaciju koja dovodi do sumnje da je počinjeno krivično djelo ima obavezu da istraži činjenice kako bi se odlučilo da li treba da uslijedi krivično gonjenje (član 153 Zakonika o krivičnom postupku).
  2. U slučaju navodnih terorističkih djela, javni tužilac ustupa nadležnost zasebnom sistemu tužilaca i sudova za nacionalnu bezbjednost uspostavljenom u cijeloj Turskoj.
  3. Ukoliko je osumnjičeni učinilac državni službenik i djelo je počinjeno tokom obavljanja službenih dužnosti, preliminarna istraga u tom predmetu se sprovodi u skladu sa Zakonom iz 1914. godine o krivičnom gonjenju državnih službenika, kojim se ograničava nadležnost javnog tužioca ratione personae u ovoj fazi postupka. U takvim predmetima, na odgovarajućoj mjesnoj upravi (za okrug ili pokrajinu, zavisno od statusa osumnjičenog) je vođenje preliminarne istrage i, shodno tome, odlučivanje o tome da li slijedi krivično gonjenje. Kada se donese odluka da se krivično goni, istraga u predmetu je na javnom tužiocu. Protiv odluke mjesne uprave moguće je izjaviti žalbu Vrhovnom upravnom sudu. Ako se donese odluka da nema krivičnog gonjenja, predmet se automatski dodjeljuje tom Sudu.
  4. Na osnovu člana 4, stav (i) Uredbe br. 285 od 10. jula 1987. godine o ovlašćenjima guvernera regije u kojoj je proglašeno vanredno stanje, Zakon iz 1914. godine (vidjeti gornji stav 39) primijenjuje se i na pripadnike snaga bezbjednosti koji potpadaju pod ovlašćenja guvernera.
  5. Ukoliko je osumnjičeni pripadnik oružanih snaga, mjerodavno pravo se utvrđuje prema prirodi djela. Tako, ako je riječ o „krivičnom djelu po vojnom pravu” prema Vojnom krivičnom zakoniku (Zakon br. 1632), krivični postupak se u načelu vodi u skladu sa Zakonom br. 353 o uspostavljanju vojnih sudova i njihovim poslovnicima. Kada je pripadnik oružanih snaga optužen za krivično djelo po redovnom pravu, obično se primjenjuju odredbe Zakonika o krivičnom postupku (vidjeti član 145 stav 1 Ustava i čl. 9 -14 Zakona br. 353). Prema Vojnom krivičnom zakoniku, ukoliko pripadnik oružanih snaga ugrozi nečiji život tako što odbije da izvrši naređenje (član 89), to predstavlja krivično djelo. U takvim predmetima, civilni tužioci mogu uložiti tužbu kod organa koji se pominju u Zakoniku o krivičnom postupku (vidjeti gornji stav 37) ili kod pretpostavljenog učionioca.

B. Građanska i upravna odgovornost proistekla iz krivičnih djela

  1. Prema članu 13 Zakona br. 2577 o upravnom postupku, onaj ko pretrpi štetu usljed činjenja organa vlasti može, u roku od jedne godine nakon što je počinjeno navodno djelo, zatražiti naknadu štete. Ako zahtjev bude u potpunosti ili djelimično odbijen ili ako se ne dobije odgovor u roku od šezdeset dana, oštećeni može pokrenuti upravni postupak.
  2. Članom 125 st. 1 i 7 Ustava propisano je:

„Svako činjenje ili odluka organa vlasti podliježe sudskoj kontroli ...

...

Organi vlasti su odgovorni za naknadu svake štete uzrokovane njihovim činjenjem ili mjerama.”

Ovom odredbom se utvrđuje striktna odgovornost Države, koja nastupa ukoliko se dokaže da je u okolnostima određenog predmeta Država propustila da ispuni svoju obavezu održavanja javnog reda, osiguranja javne bezbjednosti ili štićenja života i imovine ljudi, a bez potrebe da se dokaže deliktna radnja koja se može pripisati organima. Prema ovim pravilima, organi bi mogli biti odgovorni za naknadu štete svima koji su pretrpjeli štetu usljed radnji koje su počinila neidentifikovana lica.

  1. Članom 8 Uredbe br. 430 od 16. decembra 1990. godine, čija je posljednja rečenica bila nadahnuta gorepomenutom odredbom (vidjeti gornji stav 43), propisano je:

„Ne može se utvrditi krivična, finansijska ili pravna odgovornost ... guvernera regije u kojoj je proglašeno vanredno stanje ili guvernera pokrajine u toj regiji za donesene odluke ili za učinjene radnje u toku vršenja ovlašćenja koja su im data ovom uredbom, i ne može se podnijeti predstavka bilo kojem pravosudnom organu u tom cilju. Ovo se ne odnosi na prava pojedinaca da od države zatraže naknadu štete koju su neopravdano pretrpjeli.”

  1. Prema Zakoniku o obligacijama, svako ko pretrpi štetu usljed nezakonite ili deliktne radnje može pokrenuti tužbu za naknadu štete (čl. 41-46) i nematerijalne štete (član 47). Parnične sudove ne obavezuju ni nalazi ni presude Krivičnog suda po pitanju krivice okrivljenog (član 53). Međutim, prema članu 13 Zakona br. 657 o državnim zaposlenicima, svako ko je pretrpio štetu usljed radnje učinjene u toku vršenja dužnosti koje su regulisane javnim pravom može, u načelu, pokrenuti tužbu samo protiv organa u kojem je zaposlen dati državni službenik, a ne neposredno protiv državnog službenika (vidjeti član 129 stav 5 Ustava i čl. 55 i 100 Zakonika o obligacijama). To, međutim, nije apsolutno pravilo. Kada se utvrdi da je neka radnja nezakonita ili deliktna, te da, shodno tome, ne predstavlja više „upravnu” radnju ili djelo, parnični sudovi mogu dozvoliti pokretanje tužbe za naknadu štete protiv datog službenika, ne dovodeći u pitanje pravo oštećenog da pokrene tužbu protiv organa po osnovu solidarne odgovornosti u svojstvu poslodavca datog službenika (član 50 Zakonika o obligacijama).

PRAVO

I. OCJENA ČINJENIČNOG STANJA OD STRANE SUDA

  1. Sud u ovom predmetu smatra da se strane više suštinski ne spore u vezi činjenica koje su utvrđene u postupku pred Komisijom.
  2. Podnosilac predstavke je ustvrdio pred Komisijom da činjenice potkrepljuju zaključak da su njegovog brata ubili ili tajni agenti Države ili pripadnici Hezbolaha, koji su djelovali po izričitim ili impliciranim uputstvima i kojima je Država pružila podršku, uključujući obuku i opremu. Država je negirala ovu tvrdnju.
  3. Nakon što je delegacija Komisije uzela izjave u Ankari i Strazburu (vidjeti st. 20 i 24 izvještaja Komisije od 23. oktobra 1998. godine), Komisija je zaključila da nije moguće utvrditi ko je ubio Kemala Kiliča. Nije postojalo dovoljno dokaza da se utvrdi van razumne sumnje da su ubistvo izvršili predstavnici Države ili lica koja su u njihovo ime djelovala. Utvrđeno je i da nema neposrednih dokaza koji povezuju osumnjičenog Huseina Guneja sa tim incidentom (vidjeti prethodno pomenuti izvještaj Komisije, st. 187-89 i 201-03). U podnescima i dokaznim materijalima koje su dostavili Sudu, podnosilac predstavke i Vlada su prihvatili zaključke Komisije.
  4. Sud ponavlja svoju ustaljenu praksu da je po sistemu Konvencije prije 1. novembra 1998. godine utvrđivanje i potvrđivanje činjenica prvenstveno bila stvar Komisije (raniji član 28 stav 1 i član 31). Mada nalazi Komisije u pogledu činjenica nijesu obavezujući za Sud i njemu ostaje sloboda da izvrši sopstvenu ocjenu u svijetlu ukupnog materijala koji ima pred sobom, Sud se jedino u izuzetnim okolnostima služi svojim ovlašćenjima u toj oblasti (vidjeti, između ostalog, predmet Tanrikulu protiv Turske [VV], br. 23763/94, stav 67, ECHR 1999-IV).
  5. Imajući u vidu podneske strana i detaljno razmatranje od strane Komisije prilikom ocjene dokaza koji su se našli pred njom, Sud ne nalazi elemente koji bi od njega mogli zahtijevati da primijeni svoja ovlašćenja u cilju potvrđivanja činjenica. U skladu sa tim, Sud prihvata činjenice onako kako ih je utvrdila Komisija.
  6. Uz teškoće koje neizbježno slijede iz ovakve aktivnosti na utvrđivanju činjenica, Komisija je utvrdila da joj je zadatak utvrđivanja činjenica otežan nepojavljivanjem gdin Zijaedina Akbuluta, guvernera Šanliurfe u predmetnom periodu, u cilju davanja izjave. Od Vlade je traženo da obezbijedi prisustvo gdin Akbuluta u dva navrata. Komisija je smatrala da je izjava gdin Akbuluta od značaja kako bi se pojasnilo koje su korake vlasti preduzele u pogledu tvrdnji da su Kemal Kilič i drugi koji su radili za Ozgur Gundem u Šanliurfi bili u opasnosti i u pogledu informacija kojima su vlasti raspolagale (vidjeti stav 182 prethodno pomenutog izvještaja Komisije).
  7. Sud bi primijetio da je od najvećeg značaja za djelotvorno funkcionisanje sistema pojedinačnih predstavki koji je uspostavljen ranijim članom 25 Konvencije (sadašnji član 34) ne samo da podnosioci ili potencijalni podnosioci predstavke treba da budu u mogućnosti da slobodno komuniciraju sa organima Konvencije a da ne budu izloženi bilo kakvom u pritisku vlasti, ali i da države treba da obezbijede sve neophodne mehanizme kako bi omogućile ispravno i djelotvorno ispitivanje predstavki (vidjeti raniji član 28 stav 1 tačka a Konvencije, koji se odnosio na odgovornost Komisije za utvrđivanje činjenica, a koji sada mijenja član 38 Konvencije u pogledu procedura Suda).
  8. Sud konstatuje izostajanje zadovoljavajućeg ili ubjedljivog objašnjenja Vlade u vezi sa nepojavljivanjem važnog svjedoka, koji je bio službenik Države, na ročištima pred delegatima Komisije (vidjeti gornji stav 35). Shodno tome, potvrđuje se zaključak do kojeg je došla Komisija u svom izvještaju da u ovom predmetu Država nije uspjela da ispuni obaveze u skladu sa ranijim članom 8 stav 1 tačka a Konvencije da Komisiji obezbijedi sve neophodne mehanizme pri obavljanju njenog zadatka utvrđivanja činjenica.

II.  NAVODNE POVREDE ČLANA 2 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke je naveo da je Država odgovorna za smrt njegovog brata Kemala Kiliča zbog izostanka zaštite i zbog toga što je propustila da obezbijedi djelotvornu istragu o njegovoj smrti. Pozvao se na član 2 Konvencije, kojim je propisano:

„1.  Pravo na život svakog lica zaštićeno je zakonom. Niko ne smije namjerno biti lišen života, osim prilikom izvršenja presude Suda kojom je osuđen za zločin za koji je ova kazna predviđena zakonom.

2. Lišenje života se ne smatra protivnim ovom članu ako proistekne iz upotrebe sile koja je apsolutno nužna:

(a) radi odbrane nekog lica od nezakonitog nasilja;

(b) da bi se izvršilo zakonito hapšenje ili spriječilo bjekstvo lica zakonito lišenog slobode:

(c) prilikom zakonitih mjera koje se preduzimaju u cilju suzbijanja nereda ili pobune.”

  1. Država je osporila ove navode. Komisija je izrazila mišljenje da, prema činjenicama predmeta, koje su pokazale izostanak djelotvornih garancija protiv nezakonitog postupanja predstavnika Države, Država, propuštanjem da preduzme istražne mjere ili na drugi način reaguje na zabrinutosti Kemala Kiliča u vezi obrasca napada na lica povezana sa listom Ozgur Gundem i manjkavostima u istražnim i sudskim postupcima sprovedenim nakon njegove smrti, nije ispunila svoju pozitivnu obavezu da zaštita pravo Kemala Kiliča na život.

A. Podnesci lica koja su se pojavila pred Sudom

1. Podnosilac predstavke

  1. Podnosilac predstavke je tvrdio, slažući se sa izvještajem Komisije i navodeći presudu Suda u predmetu Osman (presuda u predmetu Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VIII), da su organi vlasti propustili da obezbijede djelotvorno sprovođenje i izvršenje zakona u jugoistočnoj regiji tokom ili oko 1993. godine. Pomenuo je da izvještaj Susurluk snažno potkrijepljuje navode da su nezakoniti napadi vršeni uz podršku i znanje vlasti. Oslonio se na manjkavosti u istragama nezakonitih ubistava za koje su organi Konvencije utvrdili da dokazuju da je bilo malo vjerovatno da javni tužioci djelotvorno istraže navode protiv snaga bezbjednosti. Takođe je ukazao na način na koji je nadležnost za istragu pritužbi protiv snaga bezbjednosti prenesena sa javnih tužilaca na mjesne uprave, koje nijesu nezavisne, te na primjenu sudova za nacionalnu bezbjednost, kojima je takođe manjkala nezavisnost zbog prisustva vojnog sudije, u postupanju u navodnim terorističkim zločinima.
  2. Ovi elementi zajedno pokazali su nedostatak odgovornosti snaga bezbjednosti ili onih koji djeluju pod njihovom kontrolom ili uz njihovu prećutnu saglasnost, što je, po mišljenju podnosioca predstavke i Komisije, nespojivo sa vladavinom prava. U konkretnim okolnostima u ovom predmetu gdje je Kemal Kilič, kao novinar lista Ozgur Gundem, bio u opasnosti da bude meta, vlasti su, propuštanjem da preduzmu adekvatne mjere nakon njegovog zahtjeva za zaštitom, propustile da zaštite njegov život onako kako su dužne po zakonu.
  3. Podnosilac predstavke, ponovo se oslanjajući na izvještaj Komisije, dodatno je tvrdio da je istraga o smrti Kemala Kiliča sadržala temeljne nedostatke. Nakon početnih istražnih mjera na licu mjesta, vlasti su preduzele premalo koraka na pronalaženju počinioca. Nijesu proširile istragu kako bi se otkrilo da li je ubistvo povezano sa tim što je Kemal Kilič bio zaposlen kao novinar u listu Ozgur Gundem, iako je kapetan žandarmerije koji je vodio istragu bio svjestan teškoća sa kojima su se suočavali novinari u tom periodu, a konkretno Kemal Kilič. Mada je osumnjičeni Husein Gunej optužen, između ostalog, i za ubistvo Kemala Kiliča, podnosilac predstavke je istakao da nema dokaza na njegovom suđenju koji ga povezuju sa ubistvom. I pored toga, suđenje, koje je još bilo u toku u vrijeme izvještaja Komisije u oktobru 1998. godine, je imalo praktično dejstvo zaključenja istrage o ubistvu, i pored toga što nije bilo od značaja za taj događaj.

2. Vlada

  1. Vlada je odbacila pristup Komisije kao uopšten i neprecizan. Snažno je tvrdila da izvještaj Susurluk nema dokaznu niti probativnu vrijednost i da se ne može uzeti u obzir kod ocjenjivanja stanja u jugoistočnoj Turskoj. Izvještaj je sačinjen jedino u cilju informisanja Kabineta predsjednika vlade i iznošenja određenih predloga. Njegovi autori su naglasili da istinitost i tačnost i izvještaja treba da ocijeni pomenuti Kabinet. Spekulacije i rasprava o stvarima koje se pominju u izvještaju su rasprostranjene i sve počivaju na pretpostavci da je njegov sadržaj istinit. Država se, međutim, može smatrati odgovornom samo na osnovu činjenica koje su dokazane van razumne sumnje.
  2. Što se tiče tvrdnji podnosioca predstavke i Komisije da je Kemal Kilič bio u riziku od nezakonitog nasilja, Vlada je ukazala da se Država nosila sa visokim stepenom terorističkog nasilja od 1984. godine, koje je doseglo vrhunac između 1993. i 1994. godine, uzrokujući smrt više od 30,000 turskih državljana. Stanje na jugoistoku su koristile brojne naoružane terorističke grupe, uključujući PKK i Hezbolah, koje su se borile za prevlast u toj regiji 1993/94. godine. Dok su snage bezbjednosti činile sve što je u njihovoj moći da uspostave zakon i poredak, nailazile su na ogromne prepreke i, kao drugdje u svijetu, nijesu se mogli spriječiti teroristički napadi i ubistva. Zbilja, u tom periodu, u klimi raširenog zastrašivanja i nasilja, niko u društvu nije se mogao osjećati bezbjedno. Moglo bi se, recimo, reći da su svi novinari bili u opasnosti, a ne samo Kemal Kilič.
  3. Što se tiče istrage o smrti Kemala Kiliča, Vlada je tvrdila da je sprovedena sa najvećom preciznošću i profesionalizmom. Svi neophodni koraci su preduzeti bez odlaganja i efikasno, uključujući istragu na licu mjesta, obdukciju, balističko ispitivanje i uzimanje izjava od svjedoka. Istraga se nastavila i nakon što je počelo suđenje Huseinu Guneju, pošto se znalo da je još troje lica bilo umiješano u ubistvo. Nadalje, kada je Sud za nacionalnu bezbjednost iz Dijarbakira utvrdio da nije dokazano da je Husein Gunej počinio ubistvo, istragu je pokrenuo Sud za nacionalnu bezbjednost koji će sa njom nastaviti dok ne nastupi zastara.

B. Ocjena Suda

1. Navodno propuštanje da se zaštiti pravo na život

(a)  Navodno propuštanje da se preduzmu mjere zaštite

  1. Sud podsjeća da se prvom rečenicom člana 2 stav 1 nalaže Državi ne samo da se uzdrži od namjernog i nezakonitog lišenja života, već i da preduzme odgovarajuće korake u cilju zasite života lica pod njenom nadležnošću (vidjeti presudu u predmetu L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 9. juna 1998. godine, Izvještaji 1998-III, str. 1403, stav 36). To podrazumijeva primarnu dužnost Države da obezbijedi pravo na život tako što će obezbijediti djelotvorne krivičnopravne odredbe da se odvrati od činjenja djela protiv pojedinca, podržane mašinerijom za sprovođenje zakona za prevenciju, suzbijanje i kažnjavanje kršenja tih odredbi. To u odgovarajućim okolnostima obuhvata i pozitivnu obavezu vlasti da preduzmu preventivne operativne mjere u cilju zaštite jednog ili više pojedinaca čiji je život u riziku od krivičnih djela drugih pojedinaca (vidjeti prethodno pomenutu presudu u predmetu Osman, str. 3159, stav 115).
  2. Imajući u vidu poteškoće vršenja policijskog nadzora u savremenim društvima, nepredvidljivost ljudskog ponašanja i operativne odluke koje se moraju donijeti u smislu prioriteta i resursa, pozitivna obaveza se mora tumačiti na način kojim se vlastima ne nameće nemoguć ili nesrazmjeran teret. U skladu s tim, ne može svaka tvrdnja o opasnosti po život povlačiti obavezu vlasti u skladu sa Konvencijom da preduzmu operativne mjere u cilju sprječavanja ostvarenja tog rizika. Da bi se javila pozitivna obaveza, mora se utvrditi da su vlasti znale ili da je trebalo da znaju u vrijeme postojanja stvarne i neposredne opasnosti po život jednog ili više poznatih pojedinaca od krivičnih djela neke treće strane i da nijesu preduzele mjere iz opsega svojih ovlašćenja koje bi se razumno mogle očekivati u cilju izbjegavanja opasnosti (vidjeti prethodno pomenutu presudu u predmetu Osman, str. 3159-60, stav 116).
  3. U ovom predmetu, nije utvrđeno van razumne sumnje da je neki predstavnik Države ili lice koje je djelovalo u ime organa Države bilo uključeno u ubistvo Kemala Kiliča (vidjeti gornje st. 48 i 50). Pitanje koje treba utvrditi jeste da li su vlasti propustile da ispune svoju pozitivnu obavezu da ga zaštite od poznate opasnosti po njegov život.
  4. Sud konstatuje da je Kemal Kilič podnio zahtjev za zaštitu guverneru Šanliurfe 23. decembra 1992. godine, malo manje od dva mjeseca prije nego što su ga ustrijelile nepoznate naoružane ubice. Njegova molba pokazuje da je smatrao za sebe i druge da su u riziku zbog toga što su radili za list Ozgur Gundem. Tvrdio je da je distributerima i prodavcima novina prijećeno i da su napadani u Šanliurfi i drugim gradovima jugoistočne regije. U svom saopštenju za štampu od 11. januara 1993. godine, on je naveo detalje konkretnih napada na dva novinska kioska u Šanliurfi.
  5. Država je tvrdila da Kemal Kilič nije bio više u opasnosti od bilo kojeg drugog lica ili novinara na jugoistoku, pominjući tragičnu brojku žrtava sukoba u toj regiji. Sud je, međutim, prethodno utvrdio da su početkom 1993. godine vlasti bile svjesne da su se oni koji su učestvovali u objavljivanju i distribuciji lista Ozgur Gundem plašili da postaju žrtve združene kampanje koju su službenici Države tolerisali, ako je nijesu odobravali (vidjeti presudu u predmetu Jaša (Yaşa) protiv Turske od 2. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998-VI, str. 2440, stav 106). Nesporno je da je došlo do znatnog broja teških incidenata sa ubistvima novinara, napadima na novinske kioske i distributere novina (vidjeti prethodno pomenutu presudu u predmetu Jaša, str. 2440, stav 106, i predmet Ersoz (Ersöz) i drugi protiv Turske koji je u toku pred Sudom, predstavka br. 23144/93, Izvještaj Komisije od 29. oktobra 1998. godine, st. 28-62 i 141-42, neobjavljen). Sud je uvjeren da je Kemal Kilič, kao novinar lista Ozgur Gundem, u to vrijeme bio u posebnoj opasnosti da postane žrtva nezakonitog napada. Uz to, taj rizik se mogao u datim okolnostima smatrati stvarnim i neposrednim.
  6. Vlasti su bile svjesne rizika. Kemal Kilič se obratio guverneru Šanliurfe molbom u kojoj traži mjere zaštite. U Dijarbakiru, policija se konsultovala sa tamošnjom kancelarijom lista Ozgür Gündem u vezi mjera zaštite.
  7. Nadalje, vlasti su bile svjesne ili je trebalo da budu svjesne, mogućnosti da ta opasnost proističe iz aktivnosti lica ili grupa koje djeluju sa znanjem ili uz prećutnu saglasnost elemenata snaga bezbjednosti. U Izvještaju iz 1993. godine Parlamentarne istražne komisije (vidjeti gornji stav 33) rečeno je da su dobili informacije da Hezbolahov kamp za obuku dobija pomoć i obuku od snaga bezbjednosti i zaključeno da bi neki zvaničnici mogli biti umiješani u 908 neriješenih ubistava u jugoistočnoj regiji. Izvještajem Susurluk, koji je objavljen u januaru 1998. godine, obaviješten je Kabinet predsjednika vlade da su vlasti upućene da se ubistva vrše u cilju uklanjanja navodnih pristalica PKK, uključujući ubistva Muse Antera i drugih novinara tokom tog perioda. Vlada je insistirala da ovaj izvještaj nema nikakvu sudsku ni dokaznu vrijednost. Međutim, čak je i Vlada opisala izvještaj kao pružanje informacija na osnovu kojih premijer treba da preduzme dalje odgovarajuće mjere. Stoga se on može smatrati značajnim dokumentom. Sud se ne oslanja na to da je izvještajem utvrđeno da li je neki državni službenik umiješan u neko određeno ubistvo. Međutim, izvještaj snažno potkrijepljuje navode, koji su bili aktuelni u tom periodu i kasnije, da su „kontra-gerilske” grupe ili terorističke grupe za mete uzimale pojedince za koje se smatralo da djeluju protiv interesa Države, uz prećutnu saglasnost i moguću pomoć pripadnika snaga bezbjednosti.
  8. Sud je razmatrao da li su vlasti uradile sve što se razumno od njih moglo očekivati da se izbjegne rizik po Kemala Kiliča.
  9. Sud podsjeća da su, kako tvrdi Vlada, postojale brojne snage bezbjednosti u jugoistočnoj regiji koje su imale za cilj uspostavljanje javnog reda. Oni su se suočavali sa teškim zadatkom odbijanja nasilnih oružanih napada PKK i drugih grupa. Postojao je okvir zakona sa ciljem zaštite života. Turskim Krivičnim zakonikom je zabranjeno ubistvo i postojale su policijske i žandarmerijske snage čija je uloga bila sprječavanje i istraga krivičnih djela, pod nadzorom sudskog ogranka javnih tužilaca. Postojali su i sudovi koji su primijenjivali odredbe krivičnog prava prilikom suđenja, izricanja osuđujućih presuda i kazni počiniocima.
  10. Sud, pak, zapaža da primjena krivičnog prava u pogledu nezakonitih djela koja su navodno počinjena uz učešće snaga bezbjednosti ispoljava posebne karakteristike u jugoistočnoj regiji u ovom periodu.
  11. Kao prvo, kada su djela počinjena od strane službenika Države u određenim okolnostima, nadležnost za sprovođenje istrage je sa javnih tužilaca prebacivana na mjesne uprave, koje su odlučivale hoće li biti krivičnog gonjenja (vidjeti gornji stav 39). Te uprave su činili državni službenici, podređeni guverneru, koji je bio odgovoran za snage bezbjednosti čije je postupanje bilo u pitanju. Istrage koje su one pokrenule često su vršili žandarmi, hijerarhijski povezani sa jedinicama povezanim sa incidentom. Sud je u skladu sa tim našao u dva slučaja da mjesne uprave nijesu obezbijedile nezavisan ili djelotvoran postupak za istragu o slučajevima smrti gdje su bile uključene snage bezbjednosti (vidjeti presudu u predmetu Guleč (Güleç) protiv Turske od 27. jula 1998. godine, Izvještaji 1998IV, str. 1731-33, st. 77-82 i predmet Ogur (Oğur) protiv Turske [VV], br. 21594/93, st. 85-93, ECHR 1999-III).
  12. Kao drugo, predmeti koje su ispitivali organi Konvencije u vezi sa ovom regijom u to vrijeme doveli su do niza zaključaka o propuštanju vlasti da istraže navode o prestupima snaga bezbjednosti, u kontekstu procesnih obaveza po članu 2 Konvencije i zahtjeva za djelotvornim pravnim ljekovima koji je nametnut članom 13 (u vezi člana 2 vidjeti presudu u predmetu Kaja (Kaya) protiv Turske od 19. februara 1998. godine, Izvještaji 1998-I, str. 324-26, st. 86-92; presudu u predmetu Ergi protiv Turske od 28. jula 1998. godine, Izvještaji 1998-IV, str. 1778-79, st. 82-85; prethodno pomenutu presudu u predmetu Jaša, str. 2454-57, st. 98-108; Čakidži (Çakıcı) protiv Turske [VV], br. 23657/94, stav 87, ECHR 1999-IV, i prethodno pomenutu Tanrikulu, 101-11; u vezi člana 13, vidjeti prethodno pomenute presude i presudu u predmetu Aksoj (Aksoy) protiv Turske od 18. decembra 1996, godine, Izvještaji 1996-VI, str. 2286-87, st. 95-100; presudu u predmetu Ajdin (Aydın) protiv Turske od 25. septembra 1997. godine, Izvještaji 1997-VI, str. 1895-98, st. 103-09; presudu u predmetu Menteš (Menteş) i drugi protiv Turske od 28. novembra 1997. godine, Izvještaji 1997-VIII, str. 2715-16, st. 89-92; presudu u predmetu Selčuk (Selçuk) i Asker protiv Turske od 24. aprila 1998. godine, Izvještaji 1998-II, str. 912-14, st. 93-98; presudu u predmetu Kurt protiv Turske od 25. maja1998. godine, Izvještaji 1998-III, str. 1188-90, st. 135-42; i presudu u predmetu Tekin protiv Turske od 9. juna 1998. godine, Izvještaji 1998-IV, str. 1519-20, st. 62-69). Zajednička karakteristika ovih predmeta je zaključak da javno tužilaštvo nije postupalo po tužbama pojedinaca koji su tvrdili da su snage bezbjednosti učestvovale u nekom nezakonitom činu, na primjer nije saslušalo niti uzelo izjave od umiješanih pripadnika snaga bezbjednosti, prihvatajući bez provjere izvještaje o incidentima koje su podnosili pripadnici snaga bezbjednosti i pripisujući incidente PKK na osnovu minimalnih ili nikakvih dokaza.
  13. Kao treće, pripisivanje odgovornosti za incidente PKK imalo je poseban značaj u pogledu istražnih i sudskih postupaka koji su uslijedili nakon što je nadležnost za teroristička krivična djela povjerena sudovima za nacionalnu bezbjednost (vidjeti gornji stav 38). U nizu predmeta, Sud je utvrdio da sudovi za nacionalnu bezbjednost ne ispunjavaju uslov nezavisnosti koji nalaže član 6 Konvencije, zbog prisustva vojnog sudije, čije učešće dovodi do legitimnih strahovanja da bi Sud mogao biti pod nedozvoljenim uticajem stvari koji nemaju nikakve veze sa prirodom predmeta (vidjeti presudu u predmetu Indžal (Incal) protiv Turske od 9. juna 1998, Izvještaji 1998-IV, str. 1571-73, st. 65-73).
  14. Sud nalazi da su ovi nedostaci podrivali djelotvornost zaštite koju je pružalo krivično pravo u jugoistočnoj regiji tokom perioda od značaja za ovaj predmet. Sud smatra da je time dozvoljen ili podstaknut izostanak odgovornosti pripadnika snaga bezbjednosti za njihove radnje, što, kao što je Komisija navela u svom izvještaju, nije u skladu sa vladavinom prava u demokratskom društvu koje poštuje osnovna prava i slobode zajemčene Konvencijom.
  15. Pored ovih manjkavosti koje su uklonile zaštitu koju je Kemal Kilič trebalo da dobije po zakonu, postojao je i izostanak operativnih mjera zaštite. Vlada je osporavala da je mogla da djelotvorno pruži zaštitu od napada. Taj argument nije ubijedio Sud. Na raspolaganju je bila široka lepeza preventivnih mjera koje bi pomogle da se svede na najmanju mjeru opasnost po život Kemala Kiliča i koje ne bi zahtijevale nepraktično preusmjeravanje resursa. Nasuprot tome, vlasti su negirale da je bilo opasnosti. Nema dokaza da su preduzele ikakve korake kao reakciju na zahtjev Kemala Kiliča za zaštitu bilo primjenom razumnih mjera zaštite bilo istraživanjem stepena navodne opasnosti po zaposlene u listu Ozgur Gundem u Šanliurfi sa ciljem preduzimanja odgovarajućih mjera prevencije.
  16. Sud zaključuje da su u okolnostima u ovom predmetu organi vlasti propustili da preduzmu razumne mjere koje su im bile na raspolaganju kako bi spriječili stvarnu i neposrednu opasnost po život Kemala Kiliča. U skladu s tim, došlo je povrede člana 2 Konvencije.

(b)  Navodna neadekvatnost istrage

  1. Sud ponavlja da se podrazumijeva da obaveza zaštite života po članu 2 Konvencije, kada se čita u vezi sa opštom dužnošću Države po članu 1 Konvencije da „jemči svakome u [svojoj] nadležnosti prava i slobode određene [u] Konvenciji”, implicitno zahtijeva da treba da postoji neki oblik djelotvorne službene istrage kada pojedince ubiju primjenom sile (vidjeti, mutatis mutandis, presudu u predmetu Maken (McCann) i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 27. septembra 1995.godine, Serija A br. 324, str. 49, stav 161, i prethodno pomenutu presudu u predmetu Kaja, str. 329, stav 105).
  2. Sud podsjeća da je u ovom predmetu istragu o ubistvu na licu mjesta vodio kapetan žandarmerije Kargili, koji je takođe preduzeo korake da se identifikuju i saslušaju potencijalni svjedoci i da se pribavi balistički nalaz za čaure nađene na licu mjesta.
  3. Međutim, kapetan Kargili nije preduzeo nikakve istražne radnje nakon dopisa od 15. marta 1993. godine u kojem prenosi informacije i dokumentaciju javnom tužiocu iz Šanliurfe. Nadalje, mada se u optužnici protiv osumnjičenog Huseina Guneja, uhapšenog u Dijarbakiru 24. decembra 1993. godine, navodi ubistvo Kemala Kiliča kao jedno od separatističkih djela koje je počinio kao pripadnik Hezbolaha, nema direktnog dokaza koji ga povezuje sa tim konkretnim zločinom (vidjeti gornje st. 48 i 50). Sud za nacionalnu bezbjednost iz Dijarbakira nije saslušao svjedoke u vezi incidenta Kilič niti je Husein Gunej priznao svoje učešće u njemu. Nijesu preduzeti koraci da se dovede u vezu Husein Gunej, koji je ranije živio u Batmanu, sa ubistvom Kemala Kiliča u Šanliurfi. Dok se optužba oslanjala na balistički nalaz koji je pokazivao da je pištolj koji navodno koristio Husein Gunej u napadu na prodavnicu u Dijarbakiru takođe korišćen u petnaest drugih incidenata, uključujući ubistvo Kemala Kiliča, nije bilo dokaza da je on bio u njegovom posjedu prije napada na prodavnicu. Ovaj zaključak potvrđuje odluka od 29. marta 1999. godine Suda za nacionalnu bezbjednost iz Dijarbakira, koji je našao da nije dokazano da je Husein Gunej koristio pištolj u nekom drugom incidentu (vidjeti gornji stav 26).
  4. Država je pobijala mišljenje podnosioca predstavke i Komisije da je pogrešno uključivanje ubistva Kemala Kiliča u gonjenje Huseina Guneja imalo praktični efekat zaključivanja istrage. Međutim, Sud konstatuje da je 16. februara 1994. godine javni tužilac iz Šanliurfe donio odluku o nenadležnosti za incident, u kojoj je rečeno da incident spada pod nadležnost Suda za nacionalnu bezbjednost kojem je, u skladu s tim, predao spise predmeta. Nije očigledno da je tužilaštvo pri Sudu za nacionalnu bezbjednost iz Dijarbakira preduzelo korake sa ciljem dalje istrage u bilo kakvom konkretnom obliku. Neaktivni status spisa predmeta potkrijepljuje i informacija Vlade da je nakon odluke Suda za nacionalnu bezbjednost od 29. marta 1999. godine javni tužilac pri tom SSudu otvorio novi spis predmeta i poslao opšti zahtjev da mu se proslijede informacije u vezi incidenta.
  5. Sud zapaža da istraga od strane žandarma i javnog tužioca iz Šanliurfe nakon incidenta nije obuhvatila ispitivanje mogućnosti da je Kemal Kilič bio uzet za metu zbog njegovog posla novinara lista Ozgur Gundem. Činjenica da je predmet prenesen tužiocu iz Suda za nacionalnu bezbjednost ukazuje da je smatran za zločin separatista. Nema ničeg što ukazuje da su preduzeti koraci da se istraži postojanje dosluha sa snagama bezbjednosti u ovom incidentu.
  6. Imajući u vidu ograničen obim i kratko trajanje istrage u ovom predmetu, Sud nalazi da su vlasti propustile da sprovedu djelotvornu istragu okolnosti u vezi sa smrću Kemala Kiliča. Sud zaključuje da je u ovom pogledu došlo do povrede člana 2 Konvencije.

III.  NAVODNA POVREDA ČLANA 10 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke sa žalio da ubistvo njegovog brata Kemala Kiliča ukazuje i na povredu člana 10 Konvencije, kojim se propisuje:

„1.  Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posjedovanja sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne spriječava države da zahtijevaju dozvole za rad televizijskih, radio i bioskopskih preduzeća.

2. Pošto korišćenje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja otkrivanja obavještenja dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.”

  1. Podnosilac predstavke je tvrdio da je njegov brat ubijen zato što je bio novinar. Budući da je uzet za metu zbog svojih novinarskih aktivnosti, to je predstavljalo neopravdano miješanje u njegovu slobodu izražavanja. Ubistvo je prema tome čin dvostruke prirode koji bi trebalo da dovede do utvrđivanja zasebnih povreda po čl. 2 i 10 Konvencije.
  2. Vlada je odbacila tvrdnje podnosioca predstavke.
  3. Sud konstatuje da pritužbe podnosioca predstavke proističu iz istih činjenica kao što su one koje su razmatrane po članu 2 Konvencije. Stoga ne smatra da je neophodno zasebno ispitati ovu pritužbu.

IV. NAVODNA POVREDA ČLANA 13 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke je podnio pritužbu da nije dobio djelotvoran pravni lijek u smislu člana 13 Konvencije, kojim se propisuje:

„Svako kome su povrijeđena prava i slobode predviđene ovom Konvencijom ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu.”

  1. Vlada je tvrdila da se, u svijetlu sprovedene istrage i krivičnog gonjenja do kojeg je došlo nakon hapšenja Huseina Guneja, nije pojavio problem u vezi sa djelotvornim pravnim ljekovima.
  2. Komisija, sa kojom se podnosilac predstavke složio, bila je mišljenja da podnosilac predstavke ima dokaziv osnov da tvrdi da su snage bezbjednosti bile umiješane u ubistvo njegovog brata. Pominjući svoje zaključke u vezi neadekvatnosti istrage, zaključila je da je podnosiocu predstavke bio uskraćen djelotvorni pravni lijek.
  3. Sud ponavlja da se članom 13 Konvencije jemči dostupnost na nacionalnom nivou lijeka za izvršenje sadržaja prava i sloboda iz Konvencije u bilo kojem obliku da su oni obezbijeđeni u domaćem pravnom poretku. Prema tome, član 13 ima dejstvo da zahtijeva obezbjeđenje domaćeg lijeka za rješavanje pitanja sadržaja „dokazive pritužbe” u skladu sa Konvencijom i pružanja odgovarajućeg lijeka, mada se državama ugovornicama ostavlja određeni diskrecioni prostor u pogledu načina ispunjavanja obaveza iz Konvencije u skladu sa ovom odredbom. Predmet obaveze iz člana 13 razlikuje se zavisno od prirode pritužbe podnosioca predstavke prema Konvenciji. Pa ipak, lijek koji se zahtijeva članom 13 mora biti „djelotvoran” u praksi kao i u pravu, naročito u smislu da njegova primjena ne smije biti neopravdano otežana činjenjem ili nečinjenjem vlasti tužene države (vidjeti prethodno pomenute presude: Aksoj, str. 2286, stav 95; Ajdin, str. 1895-96, stav 103 i Kaja, str. 329-30, stav 106). S obzirom na temeljni značaj prava na zaštitu života, članom 13 se zahtijeva, uz isplatu naknade štete po potrebi, temeljna i djelotvorna istraga kojom se može doći do toga da se identifikuju i kazne lica odgovorna za lišenje života, uključujući djelotvoran pristup podnosioca pritužbe istražnom postupku (vidjeti prethodno pomenutu presudu u predmetu Kaja, str. 330-31, stav 107).
  4. Na osnovu dokaza izvedenih u ovom predmetu, Sud nije našao da je dokazano van razumne sumnje da su predstavnici Države izvršili ili da su na drugi način bili umiješani u ubistvo brata podnosioca predstavke. Kao što je cijenjeno u prethodnim predmetima, međutim, to ne spriječava da pritužba u vezi sa članom 2 bude „dokaziva” u smislu člana 13 (vidjeti presudu u predmetu Bojl (Boyle) i Rajs (Rice) protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 27. aprila 1988. godine, Serija A br. 131, str. 23, stav 52, i prethodno pomenute presude u predmetima Kaja i Jaša, str. 330-31, stav 107, odnosno str. 2442, stav 113). U vezi s tim, Sud zapaža da nije sporno da je brat podnosioca predstavke bio žrtva nezakonitog ubistva i da se prema tome može smatrati da on ima „dokazivu tvrdnju”.
  5. Vlasti su dakle imale obavezu da sprovedu djelotvornu istragu o okolnostima ubistva brata podnosioca predstavke. Iz prethodno navedenih razloga (vidjeti st. 79-82), ne može se smatrati da je sprovedena djelotvorna krivična istraga u skladu sa članom 13, čiji zahtjevi sežu dalje od obaveze sprovođenja istrage koju nalaže član 2 (vidjeti prethodno pomenutu presudu u predmetu Kaja, str. 33031, stav 107). Sud stoga nalazi da je podnosiocu predstavke uskraćen djelotvorni lijek u pogledu smrti njegovog brata i time pristup svakom drugom dostupnom lijeku koji mu je na raspolaganju, uključujući zahtjev za naknadu štete.

Shodno tome, došlo je do povrede člana 13 Konvencije.

V. NAVODNA PRAKSA POVREDE čl. 2 I 13 KONVENCIJE OD STRANE ORGANA VLASTI

  1. Podnosilac predstavke je ustvrdio da je u Turskoj postojala zvanično tolerisana praksa povrede čl. 2 i 13 Konvencije, što je otežavalo kršenja čija je on bio žrtva. Pominjući ostale predmete koji se tiču događaja u jugoistočnoj Turskoj u kojima su Komisija i Sud takođe utvrdili kršenje navedenih odredbi, podnosilac predstavke je tvrdio da oni otkrivaju obrazac negiranja navoda o teškim kršenjima ljudskih prava od strane vlasti, kao i uskraćivanje pravnih ljekova.
  2. Imajući u vidu svoje prethodno iznesene nalaze po čl. 2 i 13, Sud ne nalazi da je neophodno utvrditi da li su nedostaci prepoznati u ovom predmetu dio prakse koju su usvojile vlasti.

VI. NAVODNA POVREDA ČLANA 14 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke je tvrdio da je njegov brat ubijen zato što je bio novinar i zbog svog kurdskog porijekla i da je tako, suprotno zabrani iz člana 14 Konvencije, bio žrtva diskriminacije po osnovu pretpostavljenog političkog ili drugog mišljenja i nacionalnog porijekla u vezi sa ostvarivanjem njegovog prava na život, zaštićenog po članu 2. U članu 14 se kaže:

„Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom Konvencijom obezbijeđuje se bez diskriminacije ро bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”

  1. Vlada se nije bavila ovim pitanjem u svom podnesku niti na ročištu.
  2. Sud smatra da ove pritužbe proističu iz istih činjenica kao što su one koje su razmatrane po čl. 2 i 13 Konvencije i ne nalazi da ih je neophodno zasebno ispitati.

VII.  PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Članom 41 Konvencije je propisano:

„Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud ćе, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani.”

A. Materijalna šteta

  1. Podnosilac predstavke je tražio 30.000 britanskih funti (GBP) na ime materijalne štete koju je pretrpio njegov brat, koji je sada mrtav. Tvrdio je da je moguće da je njegov brat, koji je u vrijeme smrti imao 30 godina i radio kao novinar sa platom jednakom iznosu od 1.000 GBP mjesečno, mogao pretrpjeti kapitalizovani gubitak zarade u iznosu 182.000 GBP. Međutim, kako bi se izbjeglo nepravedno bogaćenje, podnosilac predstavke je tražio niži iznos od 30.000 GBP.
  2. Vlada je, ističući da podnosilac predstavke nije dokazao direktnu uključenost Države u smrt njegovog brata, odbila zahtjev podnosioca predstavke kao pretjeran i kao vjerovatnoću da dođe do nepravednog bogaćenja. Osporeno je da bi njegov brat zaradio traženi iznos, koji je ogroman za turske uslove.
  3. Sud konstatuje da je brat podnosioca predstavke bio neoženjen i da nije imao djece. Ne tvrdi se da je podnosilac predstavke na bilo koji način bio zavisan od njega. To ne isključuje dodjelu materijalne štete podnosiocu predstavke koji je dokazao da je blizak član njegove porodice pretrpio povredu Konvencije (vidjeti prethodno pomenutu presudu u predmetu Aksoj, str. 2289-90, stav 113, gdje je Sud, prilikom dodjele ocu podnosiocu predstavke koji je nastavio predstavku, uzeo u obzir zahtjev za dodjelu materijalne štete koji je podnosilac predstavke podnio prije svoje smrti na ime gubitka zarade i medicinskih troškova proisteklih iz pritvora i mučenja). U ovom predmetu, međutim, zahtjev za materijalnu štetu se odnosi na navodne gubitke koji su nastali nakon smrti brata podnosioca predstavke. Oni ne predstavljaju gubitke koje je stvarno pretrpio bilo brat podnosioca predstavke prije smrti, bilo podnosilac predstavke nakon smrti brata. Sud ne nalazi da je primjereno da u okolnostima ovog predmeta dodijeli naknadu štete podnosiocu predstavke po ovom osnovu.

B. Nematerijalna šteta

  1. Podnosilac predstavke je tražio, imajući u vidu težinu i broj povreda, 40.000 GBP za svog brata i 2.500 GBP za sebe.
  2. Država je tvrdila da su navedeni iznosi pretjerani i neopravdani.
  3. Što se tiče zahtjeva podnosioca predstavke u pogledu nematerijalne štete u ime njegovog preminulog brata, Sud konstatuje da su prethodno dodjeljivane naknade štete nadživjelim bračnim drugovima i djeci i, kada je to primjereno, podnosiocima predstavki koji su bili nadživjeli roditelji ili braća i sestre. Sud je prethodno dodjeljivao iznose za preminule kada je utvrđeno da je došlo do proizvoljnog pritvora ili mučenja prije nestanka ili smrti, koji iznosi se zadržavaju za nasljednike tih lica (vidjeti prethodno pomenutu presudu u predmetu Kurt, str. 1195, st. 174-75 i prethodno pomenutu presudu u predmetu Čakidži (Çakıcı), stav 130). Sud konstatuje da su utvrđene povrede čl. 2 i 13 u pogledu propuštanja da se zaštiti život Kemala Kiliča, koji je preminuo na licu mjesta, nakon kratke tuče sa nepoznatim naoružanim licima. Sud nalazi da je primjereno, u okolnostima ovog predmeta, da dodijeli 15.000 GBP, koji iznos će se isplatiti podnosiocu predstavke i koji će on zadržati za nasljednike svog brata.
  4. Sud prihvata da je sam podnosilac predstavke pretrpio nematerijalnu štetu koja se ne može naknaditi samo utvrđivanjem povreda. Procjenjujući na pravičnoj osnovi, Sud dodjeljuje podnosiocu predstavke iznos od 2.500 GBP, koji će biti razmijenjen u turske lire po kursu važećem na dan isplate.

C. Sudski i ostali troškovi

  1. Podnosilac predstavke je tražio ukupno 32.327,36 GBP na ime taksi i troškova koje je imao prilikom podnošenja predstavke, umanjeno za iznos koji je dobio na ime pravne pomoći od Savjeta Evrope. Tu su spadale takse i troškovi prisustvovanja davanju izjava pred delegatima Komisije na ročištima u Ankari i Strazburu i prisustva ročištu pred Sudom u Strazburu. Iznos od 5.255 GBP je naveden kao iznos honorara i administrativnih troškova Projekta kurdskih ljudskih prava u ulozi subjekta za vezu između pravnog tima u Ujedinjenom Kraljevstvu i advokata i podnosioca predstavke u Turskoj, kao i iznos od 3.570 GBP za rad advokata u Turskoj.
  2. Vlada je smatrala da su honorari pretjerani i nerazumni i predložila da treba imati u vidu važeće tarife Advokatske komore iz Istanbula.
  3. U pogledu zahtjeva za dodjelu troškova, Sud, odlučujući na pravičnoj osnovi i imajući u vidu detalje iz zahtjeva koje je podnio podnosilac predstavke, dodjeljuje mu iznos od 20.000 GBP zajedno sa pripadajućim porezom na dodatu vrijednost, umanjen za iznos od 4.200 francuskih franaka dobijenih na ime pravne pomoći od Savjeta Evrope.

D. Zatezna kamata

  1. Prema informacijama dostupnim Sudu, zakonska kamatna stopa koja važi u Ujedinjenom Kraljevstvu na dan donošenja ove presude iznosi 7,5% godišnje.

IZ OVIH RAZLOGA, SUD

  1. Utvrđuje, sa šest glasova za i jednim protiv, da je tužena Država propustila da zaštiti život Kemala Kiliča, povrijedivši tako član 2 Konvencije;

  2. Utvrđuje, jednoglasno, da je došlo do povrede člana 2 Konvencije u pogledu propuštanja organa vlasti tužene Države da sprovedu djelotvornu istragu okolnosti smrti brata podnosioca predstavke;

  3. Utvrđuje, jednoglasno, da nije neophodno ispitati da li je došlo do povrede člana 10 Konvencije;

  4. Utvrđuje, sa šest glasova za i jednim protiv, da je došlo do povrede člana 13 Konvencije;

  5. Utvrđuje, jednoglasno, da nije neophodno ispitati da li je došlo do povrede člana 14 Konvencije;

  6. Utvrđuje, sa šest glasova za i jednim protiv, da Tužena država treba da isplati podnosiocu predstavke, za njegovog brata, u roku od tri mjeseca, na ime naknade nematerijalne štete, iznos od 15.000 GBP (petnaest hiljada britanskih funti), koji će biti konvertovan u turske lire po važećem kursu na dan izmirenja, koji iznos će podnosilac predstavke zadržati za nasljednike njegovog brata;

  7. Utvrđuje, jednoglasno, da Tužena država treba da isplati podnosiocu predstavke, u roku od tri mjeseca, na ime naknade nematerijalne štete, iznos od 2.500 GBP (dvije hiljade petsto britanskih funti). Koji će se konvertovati u turske lire po važećem kursu na dan izmirenja;

  8. Utvrđuje, jednoglasno, da Tužena država treba da isplati podnosiocu predstavke, u roku od tri mjeseca, na ime sudskih i drugih troškova, iznos od 20.000 GBP (dvadeset hiljada britanskih funti), zajedno sa eventualnim pripadajućim porezom na dodatu vrijednost, umanjen za iznos od 4.200 FRF (četiri hiljade dvjesta francuskih franaka), koji će biti konvertovan u britanske funte po važećem kursu na dan izricanja ove presude;

  9. Utvrđuje, jednoglasno, da na ove iznose treba da bude obračunata prosta godišnja kamata od 7,5% za period od isteka prethodno pomenuta tri mjeseca do izmirenja;

  10. Odbacuje, jednoglasno, ostale zahtjeve podnosioca predstavke za pravično zadovoljenje.

 

Sačinjeno na engleskom jeziku i izrečeno na javnom ročištu u Zgradi ljudskih prava u Strazburu, 28. marta 2000. godine.

Majkl O’Bojl          Elizabet Palm

sekretar          predsjednica

U skladu sa članom 45 stav 2 Konvencije i Pravilom 74 stav 2 Poslovnika Suda, uz presudu se prilaže djelimično izdvojeno mišljenje gdin Goldžuklua.

E.P.

M.O’B. 

DJELIMIČNO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE GOLDŽUKLUA

(Prevod)

Na svoje veliko žaljenje, ne mogu da se složim sa većinom u pogledu tačaka 1, 4 i 6 dispozitiva presude u predmetu Kilič, iz razloga koji slijede.

1. Sud je došao do zaključka da je tužena Država prekršila član 2 tako što nije preduzela neophodne mjere da zaštiti život Kemala Kiliča.

Ni kod koga ne postoji ni sjenka sumnje da je jugoistočna Turska visokorizično područje za sve stanovnike. Teroristi PKK i Hezbolaha i pripadnici krajnje ljevice, koje podstiču i podržavaju strane sile, koriste svaku priliku da počine svoje zločine. Nadalje, gangsteri i odmetnici koriste prisustvo ovih terorističkih grupa u regiji. Vlasti su preduzele – i i dalje preduzimaju – sve neophodne mjere u svojoj moći da se bore sa ovim prijetnjama po život (vidjeti stav 70 presude). Sud i sam uviđa da pozitivna obaveza nametnuta Državi Konvencijom nije apsolutna, već jedino obaveza da uloži najbolje napore (vidjeti st. 63- 66 presude).

Tako, zasigurno, neko kao Kemal Kilič, koji je živio u toj regiji, bavio se profesijom za koju je sam govorio da ga izlaže opasnosti (bio je novinar) i osjećao se ugroženo – ni on sam nije znao od koga – trebalo je da pokaže više brige nego ostali i da preduzme sopstvene mjere predostrožnosti, a ne da čeka da ga vlasti zaštite od tih opasnosti.

Mada je, prema nalazima Komisije, Kemal Kilič bio svjestan rizika kojem se izlaže, ipak je odlučio da autobusom pođe kući u 5.30 popodne 18. februara 1993. godine, iako je već bio pao mrak i navodno sumnjivi automobil primijećen kako prati autobus. Bez preduzimanja mjera predostrožnosti, on je izašao na pustoj stanici gdje nije bilo nikoga ko bi mu pomogao ako bi to bilo potrebno.

Nažalost, nijedna Država ne može da osigura pripadnike obezbjeđenja koji bi pratili lica koja se osjećaju ugroženim ili da im obezbijedi ličnu zaštitu u visokorizičnoj oblasti u kojoj su možda stotine ili čak hiljade ljudi u sličnoj situaciji.

U skladu s tim, ne dijelim mišljenje da tužena Država nije izvršila dužnost koju je imala da zaštiti život, čime je prekršila član 2 Konvencije.

2. Što se tiče nalaza o kršenju člana 13 Konvencije, pozivam se na svoje izdvojeno mišljenje u predmetu Ergi protiv Turske (presuda od 28. jula 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-IV).

Prema tome, slažem se sa Komisijom da, kada se došlo do zaključka da je došlo do povrede člana 2 Konvencije po osnovu izostanka djelotvorne istrage o smrti koja je dovela do pritužbe, ne proističe zasebno pitanje po članu 13. Činjenica da nije bilo zadovoljavajuće i adekvatne istrage o smrti koja je dovela do pritužbi podnosioca predstavke, kako po članu 2 tako i po članu 13, automatski znači da nije bilo djelotvornog lijeka pred domaćim sudom. U vezi te teme, pozivam se na svoje izdvojeno mišljenje u predmetu Kaja protiv Turske (presuda od 19. februara 1998, Izvještaji 1998-I) mišljenje koje je većinski izrazila Komisija (vidjeti mišljenja Komisije priložena uz sljedeće presude: Ajtekin (Aytekin) protiv Turske, 23. septembar 1998. godine, Izvještaji 1998-VII; prethodno pomenuti predmet Ergi, te predmet Yaša protiv Turske, 2. septembar 1998, Izvještaji 1998-VI).

3. Sud je dodijelio podnosiocu predstavke 15.000 britanskih funti (GBP) „za njegovog brata ... na ime nematerijalne štete ... koji iznos će podnosilac predstavke zadržati za nasljednike svog brata”.

Sistemom Konvencije se isključuje actio popularis, sa svim posljedicama koje logično proizilaze. Iz tog razloga je Sud do sada dodijelio naknadu nematerijalne štete u pojedinačnim kršenjima samo veoma bliskim srodnicima, kao što su nadživjeli bračni drugovi ili djeca preminulog ili, izuzetno, kada se činilo pravičnim, otac ili majka, kada je istaknut izričit zahtjev (vidjeti stav 105 presude u ovom predmetu i Tanrikulu protiv Turske [VV], br. 23763/94, stav 138, ECHR 1999-IV).

Potpuno je strano i suprotno sistemu Konvencije i bez pravnog opravdanja da apstraktna, anonimna i nedefinisana grupa (možda veoma daleki nasljednici) koja nije pretrpjela nikakvu nematerijalnu štetu usljed utvrđene povrede dobije naknadu štete.

Kemal Kilič nije bio oženjen. Nije imao partnera niti djecu, te tako ni nasljednike koji bi zasluživali naknadu nematerijalne štete. Pa ipak, što još više iznenađuje, Sud je dodijelio bratu podnosioca predstavke iznos od 2.500 GBP na ime nematerijalne štete (vidjeti stav 106 presude). Kao jedan od nasljednika preminulog, taj brat će takođe dobiti dio dodijeljenog iznosa od 15.000 GBP. Tako će on dobiti dva dijela naknade štete za isti gubitak, činjenica koja ističe nepravičnu prirodu odluke Suda u ovom predmetu.

4. Prije nego što zaključim, osjećam se obaveznim da izrazim svoje viđenje onoga što smatram važnom stavkom. U predmetima u kojima je pretpostavljeni učinilac predstavnik Države, moguće ga je goniti samo ako je upravno tijelo („mjesna uprava”) prethodno dalo ovlašćenje. Međutim, to tijelo, po zakonu, čine javni službenici i ono nije ni nezavisno ni nepristrasno. Sud, sa čijim se viđenjem u potpunosti slažem, je stalno kritikovao tursku državu zbog takvog stanja stvari.

Međutim, odluka Suda o neprihvatljivosti od 5. oktobra 1999. godine u predmetu Gramsa protiv Njemačke (dec.), br. 33677/96, ECHR 1999-VII) poučna je u pogledu ove stvari. Predmet se ticao smrti pretpostavljenog pripadnike frakcije Crvene armije. Sud je konstatovao da je javno tužilaštvo Šverina (Schwerin) odlučilo da odustane od gonjenja na osnovu toga što su policijski službenici otvorili vatru u zakonitoj samoodbrani i Gramsa počinio samoubistvo tako što je pucao sebi u glavu. U dolaženju do tog zaključka, javno tužilaštvo se oslonilo na izvještaj od 210 stranica (Abschluβvermerk) u kojem je svoje nalaze izložila specijalna jedinica nadležna za istragu u predmetu. Ono što je u ovom primjeru zanimljivo – a usput se konstatuje da je Država čak bila obaviještena o predstavci– jeste da istragu nije sprovodilo pravosudno tijelo, već specijalna jedinica, odnosno čisto upravno tijelo.

[1] Napomena Sekretarijata: Izvještaj je moguće dobiti od Sekretarijata.

[2] Susurluk je mjesto saobraćajne nesreće iz novembra 1996. godine u kojoj je učestvovao automobil u kojem su bili poslanik, bivši zamjenik direktora istanbulske službe bezbjednosti, zloglasni desničarski ekstremista, trgovac narkoticima sa potjernice Interpola i njegova djevojka. Posljednje troje pomenutih je poginulo. Činjenica da su svi putovali istim automobilom toliko je šokirala javno mnjenje da je bilo neophodno pokrenuti više od šesnaest sudskih istraga na različitim nivoima, kao i parlamentarnu istragu.

[3] Jedan od pseudonima bivšeg člana PKK koji je postao saradnik sa kodnim imenom „Zeleni” i koji je dostavljao informacije jednom broju državnih organa od 1973. godine.

[4] Zloglasni trgovac drogom za kojeg postoje jake sumnje da je podržavao PKK i bio jedan od glavnih izvora finansiranja lista Ozgur Gundem.

[5] Gdin Anter, pro-kurdska politička figura, bio je jedan od osnivača Narodne radničke partije (HEP), direktor Kurdskog instituta u Istanbulu, dopsinik i glavni autor, između ostalog, nedjeljnika Jeni Ulke i dnevnika Ozgur Gundem. Ubijen je u Dijarbakiru 30. septembra 1992. Odgovornost za ubistvo je preuzela nepoznata tajna grupa pod nazivom „Boz-Ok”.

[6] Dodatak nedostaje u izvještaju.

[7] Stranica poslije ove posljednje rečenice takođe nedostaje u izvještaju.

[8] Lica koja sarađuju sa organima nakon što su priznala uključenost u PKK.

 _______________________________________________________________

 Prevod presude preuzet je iz publikacije "Odabarne presude Evropskog suda za ljudska prava u vezi sa članom 10 EKLJP", Centar za obuku u sudstvu i državnom tužilaštvu, Crna Gora

 

 

FIRST SECTION

CASE OF KILIÇ v. TURKEY

(Application no. 22492/93)

JUDGMENT

STRASBOURG

28 March 2000

In the case of Kılıç v. Turkey, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

MrsE. PalmPresident,
MrJ. Casadevall,
MrL. Ferrari Bravo,
MrB. Zupančič,
MrsW. Thomassen,
MrR. Marustejudges,
MrF. Gölcüklü, ad hoc judge,
and Mr M. O'BoyleSection Registrar,

Having deliberated in private on 18 January and 7 March 2000, Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case was referred to the Court by the European Commission of Human Rights (“the Commission”) on 8 March 1999, within the three-month period laid down by former Articles 32 § 1 and 47 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”). It originated in an application (no. 22492/93) against the Republic of Turkey lodged with the Commission under former Article 25 by a Turkish national, Mr Cemil Kılıç, on 13 August 1993.

The application concerned the applicant's allegations that his brother, Kemal Kılıç, was killed by or with the connivance of State agents and that there was no effective investigation or remedy for his complaints. The applicant relied on Articles 2, 10, 13 and 14 of the Convention.

The Commission declared the application admissible on 9 January 1995. In its report of 23 October 1998 (former Article 31 of the Convention), it expressed the opinion that there had been a violation of Articles 2 and 13 (unanimously) and that no separate issues arose under Article 10 (twenty-five votes to three) or Article 14 (unanimously)[1].

2.  Following the entry into force of Protocol No. 11 to the Convention on 1 November 1998, and in accordance with the provisions of Article 5 § 4 thereof read in conjunction with Rules 100 § 1 and 24 § 6 of the Rules of Court, a panel of the Grand Chamber decided on 31 March 1999 that the case would be examined by a Chamber constituted within one of the Sections of the Court.

3.  In accordance with Rule 52 § 1, the President of the Court, Mr L. Wildhaber, assigned the case to the First Section. The Chamber constituted within that Section included ex officio Mr R. Türmen, the judge elected in respect of Turkey (Article 27 § 2 of the Convention and Rule 26 § 1 (a)), and Mrs E. Palm, President of the Section (Rule 26 § 1 (a)). The other members designated by the latter to complete the Chamber were Mr J. Casadevall, Mr L. Ferrari Bravo, Mr B. Zupančič, Mrs W. Thomassen and Mr R. Maruste (Rule 26 § 1 (b)).

4.  Subsequently Mr Türmen withdrew from sitting in the Chamber (Rule 28). The Turkish Government (“the Government”) accordingly appointed Mr F. Gölcüklü to sit as an ad hoc judge (Article 27 § 2 of the Convention and Rule 29 § 1).

5.  On 14 September 1999 the Chamber decided to hold a hearing.

6.  Pursuant to Rule 59 § 3, the President of the Chamber invited the parties to submit memorials on the issues raised in the application. The Registrar received the Government's and the applicant's memorials on 23 and 26 July 1999 respectively.

7.  In accordance with the Chamber's decision, a hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 18 January 2000.

There appeared before the Court:

(a)  for the Government
MrŞ. Alpaslan,Co-Agent,
MsY. Kayaalp,
MrB. Çalişkan,
MrS. Yüksel,
MrE. Genel,
MsA. Emüler,
MrN. Güngör,
MrE. Hoçaoğlu,
MsM. Gülsen,Advisers;

(b)  for the applicant
MsF. Hampson,
MsR. Yalçindağ,
MsC. Aydin,Counsel.

The Court heard addresses by Ms Hampson, Ms Yalçındağ and Mr Alpaslan.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

8.  Kemal Kılıç, the applicant's brother, was a journalist working for the newspaper Özgür Gündem in Şanlıurfa.

Özgür Gündem was a daily newspaper, with its main office in Istanbul. Its owners described the newspaper as seeking to reflect Turkish Kurdish opinion. It was published between 30 May 1992 and April 1994. By the time it ceased publication, numerous prosecutions had been brought against it on the grounds, inter alia, that it had published the declarations of the PKK (Workers' Party of Kurdistan) and disseminated separatist propaganda. Following a search-and-arrest operation at the Özgür Gündem office in Istanbul on 10 December 1993, charges were brought against, inter alia, the editor, the manager and the owner of the newspaper, alleging that they were members of the PKK and had assisted the PKK and made propaganda in its favour. On 2 December 1994 the Istanbul office, which had been taken over by Özgür Gündem's successor, the newspaper Özgür Ülke, was blown up by a bomb.

9.  Kemal Kılıç, who was unmarried, lived with his father in the village of Külünçe, outside Şanlıurfa. Besides working as a journalist, he was a member of the Şanlıurfa Human Rights Association.

10.  On 23 December 1992 Kemal Kılıç sent a press release to the governor of Şanlıurfa. This stated that death threats had been made against the United Press Distribution representative carrying out the distribution of Özgür Gündem and against the driver and owner of the taxi used for deliveries. It stated that it was known that persons working for Özgür Gündem had been attacked or killed and that those involved in the sale and distribution of the newspaper had been the victims of arson attacks and assaults. Reference was made to the fact that in other provinces in the south-east security officers were protecting the offices, employees and distributors. Kemal Kılıç requested that measures be taken to protect the safety of people working for the Şanlıurfa office, including himself, another journalist and the newspaper's distributor and driver.

11.  By letter dated 30 December 1992, the governor's office replied that Kemal Kılıç's request for protection had been examined. No protection had been assigned to distributors of newspapers in any of the provinces nor had there been any attacks on, or threats to, distributors in the area. His request was refused.

12.  On 11 January 1993 Kemal Kılıç issued a press release stating that attacks against persons involved in the sale and distribution of Özgür Gündem in Şanlıurfa were continuing, despite urgent requests for protective measures. Details were given of an arson attack on a news-stand on 5 January 1993 and on another news-stand on 10 January 1993. The press release criticised the governor for not ensuring the safe distribution of the newspaper and called on him and the police to fulfil their responsibilities.

13.  Following a complaint by the governor, Kemal Kılıç was charged with insulting the governor through the publication and circulation of the press release. He was taken into detention at the Şanlıurfa Security Directorate on 18 January 1993 and released the same day.

14.  At around 5 p.m. on 18 February 1993 Kemal Kılıç left the newspaper office in the centre of Şanlıurfa and walked to the coach station. At about 5.30, he caught the Şanlıurfa to Akçale coach from Kuyubaşı. Before the coach reached the junction of the main road with the road to Külünçe, it was overtaken by a white Renault car, which turned into the village road, turned around and parked, with its headlights off. The car was noticed at about 6.20 p.m. by Ahmet Fidan, a night watchman at a nearby construction site. Kemal Kılıç was the only passenger to leave the coach when it stopped at the junction. He walked up the road towards the village. Ahmet Fidan heard voices arguing and a cry for help, followed by two shots.

15.  The incident was reported to the gendarmes who rapidly arrived on the scene. Kemal Kılıç's body was discovered with two bullet wounds in the head. The applicant and other members of his family came from the village to see what had happened.

16.  Captain Kargılı, the central district gendarmerie commander, took charge of the investigation at the scene. Two cartridges were found and handed over to the public prosecutor when he arrived. The victim's mouth was found to have been covered with four strips of packaging tape and there was a rope around his neck. A piece of paper bearing the letters U and Y, stained with blood, was also discovered. A sketch map of the scene was drawn up. Captain Kargılı took photographs with his own camera and looked, unsuccessfully, for tyre marks. A statement was taken by the gendarmes from Ahmet Fidan, the night watchman, who stated that because of the darkness he had not seen the victim, the assailants or the car.

17.  An examination of the body was carried out by a doctor in the presence of the public prosecutor on 19 February 1993. The report found that two bullets had entered the head and noted the mark of a blow to the right temple, a graze on the right hand, bruising on the back and a semi-circular lesion on the left hand, which resembled a bite mark. It concluded that Kemal Kılıç had died due to destruction of brain tissue and brain haemorrhage.

18.  On 19 February statements were taken by the gendarmes from the driver of the Şanlıurfa coach and his assistant. The gendarmes also took statements between 19 and 23 February from the applicant, his father, three of his brothers and two passengers on the coach.

19.  On 26 February 1993 Captain Kargılı carried out a search, with a warrant, of the house where Kemal Kılıç had lived, removing, inter alia, books, newspaper cuttings, a photograph and two cassettes for further examination.

20.  On 15 March 1993 Captain Kargılı informed the public prosecutor of the search, enclosing several of the items removed from the house and other documents concerning the investigation.

21.  On 12 August 1993 the public prosecutor issued a decision to continue the investigation, which stated that it had not been possible to identify or apprehend the perpetrators of the killing and that the search should continue until the expiry of the twenty-year limitation period.

22.  On 24 December 1993 an armed attack was carried out on the Aydın Ticaret shop in Diyarbakır. The suspected perpetrators were pursued by police and a number of persons were arrested. The police incident report dated 24 December 1993 stated that the suspect Hüseyin Güney had been seen trying to escape by running up the stairs of a block of flats and was apprehended in a breathless, perspiring state. It was understood that he was returning to recover the Czech 9 mm pistol located in front of the building.

23.  A ballistics report dated 27 December 1993 reported that the Czech pistol had been used in fifteen other shooting incidents, including the killing of Kemal Kılıç. In an indictment dated 3 February 1994, also concerning sixteen other defendants, Hüseyin Güney was charged with the offence of membership of the outlawed Hizbullah organisation and carrying out activities with the intention of removing part of the country from the sovereignty of the State and forming a Kurdish State based on Islamic principles. These activities were said to include the attack on Aydın Ticaret and the fifteen incidents in which the Czech pistol had been used.

24.  In the undated interrogation notes taken at the Diyarbakır Security Directorate, Hüseyin Güney was recorded as admitting his membership of the Hizbullah and his participation in the attack on Aydın Ticaret. He denied participation in the killing of Kemal Kılıç and stated that he had been given the Czech pistol by another member of the group. In his statement of 6 January 1994 to the public prosecutor, Hüseyin Güney stated that his confessions to the police had been obtained by torture and denied that he had joined the Hizbullah or that he had attacked Aydın Ticaret.

25.  The trial of Hüseyin Güney, with other defendants, was conducted before the Diyarbakır National Security Court no. 3 between February 1994 and 23 March 1999. On 3 March 1994 Hüseyin Güney denied his involvement in any of the incidents. At the hearing on 27 October 1994, the police officers who had arrested him confirmed the incident report of 24 December 1993 without adding anything further. On 17 December 1996 the court issued a request for documents relating to the killing of Kemal Kılıç to be obtained.

26.  In its judgment of 23 March 1999, the court convicted Hüseyin Güney of being a member of a separatist organisation, the Hizbullah. The court noted that he had been found trying to escape in the vicinity of the Czech 9 mm pistol and that, although he later denied it, he had admitted to the police that he was a member of the Hizbullah and that he had participated in the attack on the shop. It noted, however, that pistols belonging to the organisation could have been used by different individuals and that the defendants had stated that the guns had been given to them by other members of the group before the attack. It was found that although Hüseyin Güney had participated in the attack on the shop he could not be held responsible for any other actions. Hüseyin Güney was sentenced to life imprisonment.

27.  Following the court's decision, the Diyarbakır National Security Court chief public prosecutor opened an investigation into the killing of Kemal Kılıç (file no. 1999/1187). By letter dated 20 December 1999, the prosecutor instructed the Şanlıurfa gendarmerie command to report to him every three months concerning any evidence obtained about the Kılıç murder.

II.  MATERIAL BEFORE THE CONVENTION ORGANS

A.  Domestic investigation documents and court proceedings

28.  The contents of the investigation file compiled by the gendarmes and public prosecutor at Şanlıurfa, as well as the minutes from the hearings in the trial of Hüseyin Güney in Diyarbakır National Security Court no. 3 from February 1994 to June 1997, were submitted to the Commission. The Government provided the Court with the judgment of the Diyarbakır National Security Court no. 3 of 23 March 1999.

B.  The Susurluk report

29.  The applicant provided the Commission with a copy of the so-called “Susurluk report”[2], produced at the request of the Prime Minister by Mr Kutlu Savaş, Vice-President of the Board of Inspectors within the Prime Minister's Office. After receiving the report in January 1998, the Prime Minister made it available to the public, although eleven pages and certain annexes were withheld.

30.  The introduction states that the report was not based on a judicial investigation and did not constitute a formal investigative report. It was intended for information purposes and purported to do no more than describe certain events which had occurred mainly in south-east Turkey and which tended to confirm the existence of unlawful dealings between political figures, government institutions and clandestine groups.

31.  The report analyses a series of events, such as murders carried out under orders, the killings of well-known figures or supporters of the Kurds and deliberate acts by a group of “informants” supposedly serving the State, and concludes that there is a connection between the fight to eradicate terrorism in the region and the underground relations that have been formed as a result, particularly in the drug-trafficking sphere. The passages from the report that concern certain matters affecting radical periodicals distributed in the region are reproduced below.

“... In his confession to the Diyarbakır Crime Squad, ... Mr G. ... had stated that Ahmet Demir[[3]] [p. 35] would say from time to time that he had planned and procured the murder of Behçet Cantürk[[4]] and other partisans from the mafia and the PKK who had been killed in the same way ... The murder of ... Musa Anter[[5]] had also been planned and carried out by A. Demir [p. 37].

...

Summary information on the antecedents of Behçet Cantürk, who was of Armenian origin, are set out below [p. 72].

...

As of 1992 he was one of the financiers of the newspaper Özgür Gündem. ... Although it was obvious who Cantürk was and what he did, the State was unable to cope with him. Because legal remedies were inadequate Özgür Gündem was blown up with plastic explosives and when Cantürk started to set up a new undertaking, when he was expected to submit to the State, the Turkish Security Organisation decided that he should be killed and that decision was carried out [p. 73].

...

All the relevant State bodies were aware of these activities and operations. ... When the characteristics of the individuals killed in the operations in question are examined, the difference between those Kurdish supporters who were killed in the region in which a state of emergency had been declared and those who were not lay in the financial strength the latter presented in economic terms. ... The sole disagreement we have with what was done relates to the form of the procedure and its results. It has been established that there was regret at the murder of Musa Anter, even among those who approved of all the incidents. It is said that Musa Anter was not involved in any armed action, that he was more concerned with the philosophy of the matter and that the effect created by his murder exceeded his own real influence and that the decision to murder him was a mistake. (Information about these people is to be found in Appendix 9[[6]]). Other journalists have also been murdered [p. 74][[7]].”

32.  The report concludes with numerous recommendations, such as improving co-ordination and communication between the different branches of the security, police and intelligence departments; identifying and dismissing security-force personnel implicated in illegal activities; limiting the use of “confessors”[8]; reducing the number of village guards; terminating the use of the Special Operations Bureau outside the south-east region and incorporating it into the police outside that area; opening investigations into various incidents; taking steps to suppress gang and drug-smuggling activities; and recommending that the results of the Grand National Assembly Susurluk inquiry be forwarded to the appropriate authorities for the relevant proceedings to be undertaken.

C.  The 1993 report of the Parliamentary Investigation Commission (10/90 no. A.01.1.GEC)

33.  The applicant provided this 1993 report into extra-judicial or “unknown perpetrator” killings by a Parliamentary Investigation Commission of the Turkish Grand National Assembly. The report referred to 908 unsolved killings, of which nine involved journalists. It commented on the public lack of confidence in the authorities in south-east Turkey on and referred to information that the Hizbullah had a camp in the Batman region where they received political and military training and assistance from the security forces. It concluded that there was a lack of accountability in the region and that some groups with official roles might be implicated in the killings.

D.  Evidence given before the Commission's delegates

34.  A delegation from the Commission heard evidence from four witnesses: the applicant, Captain Cengiz Kargılı, the gendarme in charge of the investigation into the killing of Kemal Kılıç, Mr Cafer Tüfekçi, public prosecutor at the Diyarbakır National Security Court who had initiated the proceedings against Hüseyin Güney, and Mr Mustafa Çetin Yağlı, public prosecutor at the Diyarbakır National Security Court who had acted in the trial against Hüseyin Güney.

35.  Three other witnesses did not appear. Ahmet Fidan, the night watchman, could not be traced. Mr Hüseyin Fidanboy, the Şanlıurfa public prosecutor, was due to attend but his flight to Ankara was cancelled due to snow. Mr Ziyaeddin Akbulut, the governor of Şanlıurfa at the material time, was asked to attend the hearings on 4 February and 4 July 1997 but did not appear. After the first hearing, the Agent of the Government provided the explanation that Mr Akbulut had been taking his annual leave. Regarding the second hearing, the Agent submitted a letter from Mr Akbulut which stated that he could not remember being petitioned by Kemal Kılıç, that the allegations made were false and that he could not attend due to his annual leave.

III.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

36.  The principles and procedures relating to liability for acts against the law may be summarised as follows.

A.  Criminal prosecutions

37.  Under the Criminal Code all forms of homicide (Articles 448 to 455) and attempted homicide (Articles 61 and 62) constitute criminal offences. The authorities' obligations in respect of conducting a preliminary investigation into acts or omissions capable of constituting such offences that have been brought to their attention are governed by Articles 151 to 153 of the Code of Criminal Procedure. Offences may be reported to the authorities or the security forces as well as to public prosecutors' offices. The complaint may be made in writing or orally. If it is made orally, the authority must make a record of it (Article 151).

If there is evidence to suggest that a death is not due to natural causes, members of the security forces who have been informed of that fact are required to advise the public prosecutor or a criminal court judge (Article 152). By Article 235 of the Criminal Code, any public official who fails to report to the police or a public prosecutor's office an offence of which he has become aware in the exercise of his duty is liable to imprisonment.

A public prosecutor who is informed by any means whatsoever of a situation that gives rise to the suspicion that an offence has been committed is obliged to investigate the facts in order to decide whether or not there should be a prosecution (Article 153 of the Code of Criminal Procedure).

38.  In the case of alleged terrorist offences, the public prosecutor is deprived of jurisdiction in favour of a separate system of national security prosecutors and courts established throughout Turkey.

39.  If the suspected offender is a civil servant and if the offence was committed during the performance of his duties, the preliminary investigation of the case is governed by the Law of 1914 on the prosecution of civil servants, which restricts the public prosecutor's jurisdiction ratione personae at that stage of the proceedings. In such cases it is for the relevant local administrative council (for the district or province, depending on the suspect's status) to conduct the preliminary investigation and, consequently, to decide whether to prosecute. Once a decision to prosecute has been taken, it is for the public prosecutor to investigate the case.

An appeal to the Supreme Administrative Court lies against a decision of the council. If a decision not to prosecute is taken, the case is automatically referred to that court.

40.  By virtue of Article 4, paragraph (i), of Decree no. 285 of 10 July 1987 on the authority of the governor of a state of emergency region, the 1914 Law (see paragraph 39 above) also applies to members of the security forces who come under the governor's authority.

41.  If the suspect is a member of the armed forces, the applicable law is determined by the nature of the offence. Thus, if it is a “military offence” under the Military Criminal Code (Law no. 1632), the criminal proceedings are in principle conducted in accordance with Law no. 353 on the establishment of courts martial and their rules of procedure. Where a member of the armed forces has been accused of an ordinary offence, it is normally the provisions of the Code of Criminal Procedure which apply (see Article 145 § 1 of the Constitution and sections 9 to 14 of Law no. 353).

The Military Criminal Code makes it a military offence for a member of the armed forces to endanger a person's life by disobeying an order (Article 89). In such cases civilian complainants may lodge their complaints with the authorities referred to in the Code of Criminal Procedure (see paragraph 37 above) or with the offender's superior.

B.  Civil and administrative liability arising out of criminal offences

42.  Under section 13 of Law no. 2577 on administrative procedure, anyone who sustains damage as a result of an act by the authorities may, within one year after the alleged act was committed, claim compensation from them. If the claim is rejected in whole or in part or if no reply is received within sixty days, the victim may bring administrative proceedings.

43.  Article 125 §§ 1 and 7 of the Constitution provides:

“All acts or decisions of the authorities are subject to judicial review ...

...

The authorities shall be liable to make reparation for all damage caused by their acts or measures.”

That provision establishes the State's strict liability, which comes into play if it is shown that in the circumstances of a particular case the State has failed in its obligation to maintain public order, ensure public safety or protect people's lives or property, without it being necessary to show a tortious act attributable to the authorities. Under these rules, the authorities may therefore be held liable to compensate anyone who has sustained loss as a result of acts committed by unidentified persons.

44.  Article 8 of Decree no. 430 of 16 December 1990, the last sentence of which was inspired by the provision mentioned above (see paragraph 43 above), provides:

“No criminal, financial or legal liability may be asserted against ... the governor of a state of emergency region or by provincial governors in that region in respect of decisions taken, or acts performed, by them in the exercise of the powers conferred on them by this decree, and no application shall be made to any judicial authority to that end. This is without prejudice to the rights of individuals to claim reparation from the State for damage which they have been caused without justification.”

45.  Under the Code of Obligations, anyone who suffers damage as a result of an illegal or tortious act may bring an action for damages (Articles 41 to 46) and non-pecuniary loss (Article 47). The civil courts are not bound by either the findings or the verdict of the criminal court on the issue of the defendant's guilt (Article 53).

However, under section 13 of Law no. 657 on State employees, anyone who has sustained loss as a result of an act done in the performance of duties governed by public law may, in principle, only bring an action against the authority by whom the civil servant concerned is employed and not directly against the civil servant (see Article 129 § 5 of the Constitution and Articles 55 and 100 of the Code of Obligations). That is not, however, an absolute rule. When an act is found to be illegal or tortious and, consequently, is no longer an “administrative” act or deed, the civil courts may allow a claim for damages to be made against the official concerned, without prejudice to the victim's right to bring an action against the authority on the basis of its joint liability as the official's employer (Article 50 of the Code of Obligations).

THE LAW

I.  THE COURT'S ASSESSMENT OF THE FACTS

46.  The Court observes in the present case that the facts as established in the proceedings before the Commission are no longer substantially in dispute between the parties.

47.  Before the Commission, the applicant argued that the facts supported a finding that his brother had been killed either by undercover agents of the State or by members of the Hizbullah, acting under express or implied instructions and to whom the State gave support, including training and equipment. This assertion was denied by the Government.

48.  After a Commission delegation had heard evidence in Ankara and Strasbourg (see paragraphs 20 and 24 of the Commission's report of 23 October 1998), the Commission concluded that it was unable to determine who had killed Kemal Kılıç. There was insufficient evidence to establish beyond reasonable doubt that State agents or persons acting on their behalf had carried out the murder. It also found that there was no direct evidence linking the suspect Hüseyin Güney to that incident (see the Commission's report cited above, §§ 187-89 and 201-03).

In their memorials and pleadings before the Court, the applicant and the Government accepted the Commission's conclusions.

49.  The Court reiterates its settled case-law that under the Convention system prior to 1 November 1998 the establishment and verification of the facts was primarily a matter for the Commission (former Articles 28 § 1 and 31). While the Court is not bound by the Commission's findings of fact and remains free to make its own assessment in the light of all the material before it, it is only in exceptional circumstances that it will exercise its powers in this area (see, among other authorities, Tanrıkulu v. Turkey [GC], no. 23763/94, § 67, ECHR 1999-IV).

50.  Having regard to the parties' submissions and the detailed consideration given by the Commission in its task of assessing the evidence before it, the Court finds no elements which might require it to exercise its own powers to verify the facts. It accordingly accepts the facts as established by the Commission.

51.  In addition to the difficulties inevitably arising from a fact-finding exercise of this nature, the Commission found that it was hindered in its task of establishing the facts by the failure of Mr Ziyaeddin Akbulut, the governor of Şanlıurfa at the material time, to appear to give evidence. The Government were requested to obtain the attendance of Mr Akbulut on two occasions. The Commission considered that the evidence of Mr Akbulut was of importance in shedding light on what steps were taken by the authorities in regard to the claims that Kemal Kılıç and others working for Özgür Gündem in Şanlıurfa were at risk and concerning the information which was available to the authorities (see paragraph 182 of the Commission's report cited above).

52.  The Court would observe that it is of the utmost importance for the effective operation of the system of individual petition instituted under former Article 25 of the Convention (now Article 34), not only that applicants or potential applicants should be able to communicate freely with the Convention organs without being subjected to any form of pressure from the authorities, but also that States should furnish all necessary facilities to make possible a proper and effective examination of applications (see former Article 28 § 1 (a) of the Convention, which concerned the fact-finding responsibility of the Commission, now replaced by Article 38 of the Convention as regards the Court's procedures).

53.  The Court notes the lack of any satisfactory or convincing explanation by the Government as to the non-attendance of an important witness, who was a State official, at the hearings before the Commission's delegates (see paragraph 35 above).

Consequently, it confirms the finding reached by the Commission in its report that in this case the Government fell short of their obligations under former Article 8 § 1 (a) of the Convention to furnish all necessary facilities to the Commission in its task of establishing the facts.

II.  ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 2 OF THE CONVENTION

54.  The applicant alleged that the State was responsible for the death of his brother Kemal Kılıç through the lack of protection and for the failure to provide an effective investigation into his death. He invoked Article 2 of the Convention, which provides:

“1.  Everyone's right to life shall be protected by law. No one shall be deprived of his life intentionally save in the execution of a sentence of a court following his conviction of a crime for which this penalty is provided by law.

2.  Deprivation of life shall not be regarded as inflicted in contravention of this Article when it results from the use of force which is no more than absolutely necessary:

(a)  in defence of any person from unlawful violence;

(b)  in order to effect a lawful arrest or to prevent the escape of a person lawfully detained;

(c)  in action lawfully taken for the purpose of quelling a riot or insurrection.”

55.  The Government disputed those allegations. The Commission expressed the opinion that on the facts of the case, which disclosed a lack of effective guarantees against unlawful conduct by State agents, the State, through their failure to take investigative measures or otherwise respond to the concerns of Kemal Kılıç about the pattern of attacks on persons connected with Özgür Gündem and through the defects in the investigative and judicial procedures carried out after his death, did not comply with their positive obligation to protect Kemal Kılıç's right to life.

A.  Submissions of those who appeared before the Court

1.  The applicant

56.  The applicant submitted, agreeing with the Commission's report and citing the Court's judgment in the Osman case (Osman v. the United Kingdom judgment of 28 October 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-VIII) that the authorities had failed to ensure the effective implementation and enforcement of law in the south-east region in or about 1993. He referred to the Susurluk report as strongly supporting the allegations that unlawful attacks were being carried out with the support and knowledge of the authorities. He relied on the defects in investigations into unlawful killings found by the Convention organs as showing that public prosecutors were unlikely to carry out effective inquiries into allegations against the security forces. He also pointed to the way in which the jurisdiction to investigate complaints against the security forces was transferred from the public prosecutors to administrative councils, which were not independent, and to the use of National Security Courts, which were also lacking in independence due to the presence of a military judge, to deal with alleged terrorist crime.

57.  These elements together disclosed a lack of accountability on the part of the security forces or those acting under their control or with their acquiescence which was, in the view of the applicant and the Commission, incompatible with the rule of law. In the particular circumstances of this case where Kemal Kılıç, as a journalist for Özgür Gündem, was at risk of being targeted, the authorities, in failing to take adequate measures following his request for protection, had failed to protect his life as required by law.

58.  The applicant, again relying on the Commission's report, further argued that the investigation into Kemal Kılıç's death was fundamentally flawed. After the initial investigative measures at the scene, the authorities took few steps to find the perpetrators. They failed to broaden the investigation to discover if the killing was related to Kemal Kılıç's employment as a journalist by Özgür Gündem even though the gendarmerie captain in charge of the investigation was aware of the difficulties experienced by journalists at this time, and by Kemal Kılıç in particular. Although a suspect, Hüseyin Güney, was accused among other things of killing Kemal Kılıç, the applicant pointed out that there was no evidence at his trial linking him to the murder. Nonetheless the trial, which was still pending at the date of the Commission's report in October 1998, had had the practical effect of closing the investigation into the killing, despite its lack of relevance to that event.

2.  The Government

59.  The Government rejected the Commission's approach as general and imprecise. They argued strongly that the Susurluk report had no evidential or probative value and could not be taken into account in assessing the situation in south-east Turkey. The report was prepared for the sole purpose of providing information to the Prime Minister's Office and making certain suggestions. Its authors emphasised that the veracity and accuracy of the report were to be evaluated by that Office. Speculation and discussion about the matters raised in the report were rife and all based on the assumption that its contents were true. The State, however, could only be held liable on the basis of facts that had been proved beyond reasonable doubt.

60.  As regards the applicant's and the Commission's assertions that Kemal Kılıç had been at risk from unlawful violence, the Government pointed out that the State had been dealing with a high level of terrorist violence since 1984 which reached its peak between 1993 and 1994, causing the death of more than 30,000 Turkish citizens. The situation in the south-east was exploited by many armed terrorist groups, including the PKK and the Hizbullah, who were involved in a struggle for power in that region in 1993/94. While the security forces did their utmost to establish law and order, they faced immense obstacles and, as in other parts of the world, terrorist attacks and killings could not be prevented. Indeed, in the climate of widespread intimidation and violence, no one in society could have felt safe at that time. All journalists could be said to have been at risk, for example, not only Kemal Kılıç.

61.  As regards the investigation into the death of Kemal Kılıç, the Government asserted that this was carried out with utmost precision and professionalism. All necessary steps were taken promptly and efficiently, including an investigation at the scene, an autopsy, a ballistics examination and the taking of statements from witnesses. The investigation continued even after Hüseyin Güney was put on trial as it was known that there were three others involved in the murder. Further, once the Diyarbakır National Security Court found that it had not been established that Hüseyin Güney had committed the killing, an investigation was opened in the National Security Court which will continue until the end of the relevant prescription period.

B.  The Court's assessment

Alleged failure to protect the right to life

(a)  Alleged failure to take protective measures

62.  The Court recalls that the first sentence of Article 2 § 1 enjoins the State not only to refrain from the intentional and unlawful taking of life, but also to take appropriate steps to safeguard the lives of those within its jurisdiction (see the L.C.B. v. the United Kingdom judgment of 9 June 1998, Reports 1998-III, p. 1403, § 36). This involves a primary duty on the State to secure the right to life by putting in place effective criminal-law provisions to deter the commission of offences against the person, backed up by law-enforcement machinery for the prevention, suppression and punishment of breaches of such provisions. It also extends in appropriate circumstances to a positive obligation on the authorities to take preventive operational measures to protect an individual or individuals whose life is at risk from the criminal acts of another individual (see the Osman judgment cited above, p. 3159, § 115).

63.  Bearing in mind the difficulties in policing modern societies, the unpredictability of human conduct and the operational choices which must be made in terms of priorities and resources, the positive obligation must be interpreted in a way which does not impose an impossible or disproportionate burden on the authorities. Accordingly, not every claimed risk to life can entail for the authorities a Convention requirement to take operational measures to prevent that risk from materialising. For a positive obligation to arise, it must be established that the authorities knew or ought to have known at the time of the existence of a real and immediate risk to the life of an identified individual or individuals from the criminal acts of a third party and that they failed to take measures within the scope of their powers which, judged reasonably, might have been expected to avoid that risk (see the Osman judgment cited above, pp. 3159-60, § 116).

64.  In the present case, it has not been established beyond reasonable doubt that any State agent or person acting on behalf of the State authorities was involved in the killing of Kemal Kılıç (see paragraphs 48 and 50 above). The question to be determined is whether the authorities failed to comply with their positive obligation to protect him from a known risk to his life.

65.  The Court notes that Kemal Kılıç made a request for protection to the governor of Şanlıurfa on 23 December 1992, just under two months before he was shot dead by unknown gunmen. His petition shows that he considered himself and others to be at risk because they worked for Özgür Gündem. He claimed that distributors and sellers of the newspaper had been threatened and attacked in Şanlıurfa and in other towns in the south-east region. In his press release of 11 January 1993, he detailed specific attacks on two news-stands in Şanlıurfa.

66.  The Government have claimed that Kemal Kılıç was not more at risk than any other person or journalist in the south-east, referring to the tragic number of victims to the conflict in that region. The Court has previously found, however, that in early 1993 the authorities were aware that those involved in the publication and distribution of Özgür Gündem feared that they were falling victim to a concerted campaign tolerated, if not approved, by State officials (see the Yaşa v. Turkey judgment of 2 September 1998, Reports 1998-VI, p. 2440, § 106). It is undisputed that a significant number of serious incidents occurred involving killings of journalists, attacks on newspaper kiosks and distributors of the newspaper (see the Yaşa judgment cited above, p. 2440, § 106, and the case of Ersöz and Others v. Turkey pending before the Court, application no. 23144/93, Commission's report of 29 October 1998, §§ 28-62 and 141-42, unpublished). The Court is satisfied that Kemal Kılıç, as a journalist for Özgür Gündem, was at this time at particular risk of falling victim to an unlawful attack. Moreover, this risk could in the circumstances be regarded as real and immediate.

67.  The authorities were aware of this risk. The governor of Şanlıurfa had been petitioned by Kemal Kılıç who had requested protective measures. In Diyarbakır, the police were in consultation with the Özgür Gündem office there about protective measures.

68.  Furthermore, the authorities were aware, or ought to have been aware, of the possibility that this risk derived from the activities of persons or groups acting with the knowledge or acquiescence of elements in the security forces. A 1993 report by a Parliamentary Investigation Commission (see paragraph 33 above) stated that it had received information that a Hizbullah training camp was receiving aid and training from the security forces and concluded that some officials might be implicated in the 908 unsolved killings in the south-east region. The Susurluk report, published in January 1998, informed the Prime Minister's Office that the authorities were aware of killings being carried out to eliminate alleged supporters of the PKK, including the murders of Musa Anter and other journalists during this period. The Government insisted that this report did not have any judicial or evidential value. However, even the Government described the report as providing information on the basis of which the Prime Minister was to take further appropriate measures. It may therefore be regarded as a significant document.

The Court does not rely on the report as establishing that any State official was implicated in any particular killing. The report does, however, provide further strong substantiation for allegations, current at the time and since, that “contra-guerrilla” groups or terrorist groups were targeting individuals perceived to be acting against State interests, with the acquiescence, and possible assistance, of members of the security forces.

69.  The Court has considered whether the authorities did all that could reasonably be expected of them to avoid the risk to Kemal Kılıç.

70.  It recalls that, as the Government submit, there were large numbers of security forces in the south-east region pursuing the aim of establishing public order. They faced the difficult task of countering the violent armed attacks of the PKK and other groups. There was a framework of law in place with the aim of protecting life. The Turkish Criminal Code prohibited murder and there were police and gendarmerie forces with the role of preventing and investigating crime, under the supervision of the judicial branch of public prosecutors. There were also courts applying the provisions of the criminal law in trying, convicting and sentencing offenders.

71.  The Court observes, however, that the implementation of the criminal law in respect of unlawful acts allegedly carried out with the involvement of the security forces discloses particular characteristics in the south-east region in this period.

72.  Firstly, where offences were committed by State officials in certain circumstances, the competence to investigate was removed from the public prosecutor in favour of administrative councils which took the decision whether to prosecute (see paragraph 39 above). These councils were made up of civil servants, under the orders of the governor, who was himself responsible for the security forces whose conduct was in issue. The investigations which they instigated were often carried out by gendarmes linked hierarchically to the units concerned in the incident. The Court accordingly found in two cases that the administrative councils did not provide an independent or effective procedure for investigating deaths involving members of the security forces (see the Güleç v. Turkey judgment of 27 July 1998, Reports 1998-IV, pp. 1731-33, §§ 77-82, and Oğur v. Turkey [GC], no. 21594/93, §§ 85-93, ECHR 1999-III).

73.  Secondly, the cases examined by the Convention organs concerning the region at this time have produced a series of findings of failure by the authorities to investigate allegations of wrongdoing by the security forces, both in the context of the procedural obligations under Article 2 of the Convention and the requirement for effective remedies imposed by Article 13 (see, concerning Article 2, the Kaya v. Turkey judgment of 19 February 1998, Reports 1998-I, pp. 324-26, §§ 86-92; the Ergi v. Turkey judgment of 28 July 1998, Reports 1998-IV, pp. 1778-79, §§ 82-85; the Yaşa judgment cited above, pp. 2454-57, §§ 98-108; Çakıcı v. Turkey [GC], no. 23657/94, § 87, ECHR 1999-IV; and Tanrıkulu cited above, §§ 101-11; concerning Article 13, see the judgments cited above and the Aksoy v. Turkey judgment of 18 December 1996, Reports 1996-VI, pp. 2286-87, §§ 95-100; the Aydın v. Turkey judgment of 25 September 1997, Reports 1997-VI, pp. 1895-98, §§ 103-09; the Menteş and Others v. Turkey judgment of 28 November 1997, Reports 1997-VIII, pp. 2715-16, §§ 89-92; the Selçuk and Asker v. Turkey judgment of 24 April 1998, Reports 1998-II, pp. 912-14, §§ 93-98; the Kurt v. Turkey judgment of 25 May 1998, Reports 1998-III, pp. 1188-90, §§ 135-42; and the Tekin v. Turkey judgment of 9 June 1998, Reports 1998-IV, pp. 1519-20, §§ 62-69).

A common feature of these cases is a finding that the public prosecutor has failed to pursue complaints by individuals claiming that the security forces were involved in an unlawful act, for example not interviewing or taking statements from implicated members of the security forces, accepting at face value the reports of incidents submitted by members of the security forces and attributing incidents to the PKK on the basis of minimal or no evidence.

74.  Thirdly, the attribution of responsibility for incidents to the PKK had particular significance as regards the investigation and judicial procedures which ensue since jurisdiction for terrorist crimes has been given to the National Security Courts (see paragraph 38 above). In a series of cases, the Court has found that the National Security Courts do not fulfil the requirement of independence imposed by Article 6 of the Convention, due to the presence of a military judge whose participation gives rise to legitimate fears that the court may be unduly influenced by considerations which had nothing to do with the nature of the case (see the Incal v. Turkey judgment of 9 June 1998, Reports 1998-IV, pp. 1571-73, §§ 65-73).

75.  The Court finds that these defects undermined the effectiveness of the protection afforded by the criminal law in the south-east region during the period relevant to this case. It considers that this permitted or fostered a lack of accountability of members of the security forces for their actions which, as the Commission stated in its report, was not compatible with the rule of law in a democratic society respecting the fundamental rights and freedoms guaranteed under the Convention.

76.  In addition to these defects which removed the protection which Kemal Kılıç should have received by law, there was an absence of any operational measures of protection. The Government have disputed that they could have effectively provided protection against attacks. The Court is not convinced by this argument. A wide range of preventive measures were available which would have assisted in minimising the risk to Kemal Kılıç's life and which would not have involved an impractical diversion of resources. On the contrary however, the authorities denied that there was any risk. There is no evidence that they took any steps in response to Kemal Kılıç's request for protection either by applying reasonable measures of protection or by investigating the extent of the alleged risk to Özgür Gündem employees in Şanlıurfa with a view to taking appropriate measures of prevention.

77.  The Court concludes that in the circumstances of this case the authorities failed to take reasonable measures available to them to prevent a real and immediate risk to the life of Kemal Kılıç. There has, accordingly, been a violation of Article 2 of the Convention.

(b)  Alleged inadequacy of the investigation

78.  The Court reiterates that the obligation to protect life under Article 2 of the Convention, read in conjunction with the State's general duty under Article 1 of the Convention “to secure to everyone within [its] jurisdiction the rights and freedoms defined in [the] Convention”, requires by implication that there should be some form of effective official investigation when individuals have been killed as a result of the use of force (see, mutatis mutandis, the McCann and Others v. the United Kingdom judgment of 27 September 1995, Series A no. 324, p. 49, § 161, and the Kaya judgment cited above, p. 329, § 105).

79.  The Court recalls that in the present case an investigation was carried out at the scene of the killing by the gendarmerie captain Kargılı, who also took steps to identify and interview potential witnesses and to obtain a ballistics examination of the cartridges found at the scene.

80.  However, no investigative step was taken by Captain Kargılı after his letter of 15 March 1993 transmitting information and documents to the Şanlıurfa public prosecutor. Furthermore, although the indictment lodged against the suspect Hüseyin Güney arrested in Diyarbakır on 24 December 1993 listed the killing of Kemal Kılıç as one of the separatist offences committed by him as a Hizbullah member, there was no direct evidence linking him with that particular crime (see paragraphs 48 and 50 above). The Diyarbakır National Security Court did not hear any witnesses concerning the Kılıç incident nor had Hüseyin Güney made any admissions as to his involvement. No steps had been taken to link Hüseyin Güney, who had previously lived in Batman, to the killing of Kemal Kılıç in Şanlıurfa. While the prosecution relied on a ballistics examination which showed that the gun allegedly used by Hüseyin Güney in an attack on a shop in Diyarbakır had also been used in fifteen other incidents, including the shooting of Kemal Kılıç, there was no evidence to show that it had been in his possession before the attack on the shop. This finding is confirmed by the decision of 29 March 1999 of the Diyarbakır National Security Court, which found that it was not proved that Hüseyin Güney had used the gun in any other incident (see paragraph 26 above).

81.  The Government contested the applicant's and the Commission's view that the misconceived inclusion of the murder of Kemal Kılıç in the prosecution of Hüseyin Güney had the practical effect of closing the investigation. However, the Court notes that on 16 February 1994 the Şanlıurfa public prosecutor issued a decision of non-jurisdiction in respect of the incident, stating that the incident fell within the jurisdiction of the National Security Court to which he therefore transferred the file. It is not apparent that any steps were taken by the Diyarbakır National Security Court prosecution with a view to continuing the investigation in any concrete form. The inactive status of the file is also supported by the Government's information that following the National Security Court decision of 29 March 1999 a new file has been opened into the matter by its public prosecutor, who has sent out a general request for information to be forwarded to him concerning the incident.

82.  The Court observes that the investigation by the gendarmes and the Şanlıurfa public prosecutor after the incident did not include any inquiries as to the possible targeting of Kemal Kılıç due to his job as an Özgür Gündem journalist. The fact that the case was transferred to the National Security Court prosecutor indicates that it was regarded as a separatist crime. There is no indication that any steps have been taken to investigate any collusion by security forces in the incident.

83.  Having regard therefore to the limited scope and short duration of the investigation in this case, the Court finds that the authorities have failed to carry out an effective investigation into the circumstances surrounding Kemal Kılıç's death. It concludes that there has in this respect been a violation of Article 2 of the Convention.

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

84.  The applicant complained that the killing of his brother Kemal Kılıç also disclosed a violation of Article 10 of the Convention which provides:

“1.  Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2.  The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

85.  The applicant argued that his brother was killed because he was a journalist. As he was targeted on account of his journalistic activities, this was an unjustified interference with his freedom of expression. The killing was therefore an act with a dual character which should give rise to separate violations under Articles 2 and 10 of the Convention.

86.  The Government rejected the applicant's submissions.

87.  The Court notes that the applicant's complaints arise out of the same facts as those considered under Article 2 of the Convention. It therefore does not consider it necessary to examine this complaint separately.

IV.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

88.  The applicant complained that he had not had an effective remedy within the meaning of Article 13 of the Convention, which provides:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

89.  The Government argued that in light of the investigation carried out and the criminal prosecution which followed the apprehension of Hüseyin Güney, no problem arose concerning effective remedies.

90.  The Commission, with whom the applicant agreed, was of the opinion that the applicant had arguable grounds for claiming that the security forces were implicated in the killing of his brother. Referring to its findings relating to the inadequacy of the investigation, it concluded that the applicant had been denied an effective remedy.

91.  The Court reiterates that Article 13 of the Convention guarantees the availability at the national level of a remedy to enforce the substance of the Convention rights and freedoms in whatever form they might happen to be secured in the domestic legal order. The effect of Article 13 is thus to require the provision of a domestic remedy to deal with the substance of an “arguable complaint” under the Convention and to grant appropriate relief, although Contracting States are afforded some discretion as to the manner in which they conform to their Convention obligations under this provision. The scope of the obligation under Article 13 varies depending on the nature of the applicant's complaint under the Convention. Nevertheless, the remedy required by Article 13 must be “effective” in practice as well as in law, in particular in the sense that its exercise must not be unjustifiably hindered by the acts or omissions of the authorities of the respondent State (see the following judgments cited above: Aksoy, p. 2286, § 95; Aydın, pp. 1895-96, § 103; and Kaya, pp. 329-30, § 106).

Given the fundamental importance of the right to protection of life, Article 13 requires, in addition to the payment of compensation where appropriate, a thorough and effective investigation capable of leading to the identification and punishment of those responsible for the deprivation of life and including effective access for the complainant to the investigation procedure (see the Kaya judgment cited above, pp. 330-31, § 107).

92.  On the basis of the evidence adduced in the present case, the Court has not found it proved beyond reasonable doubt that agents of the State carried out, or were otherwise implicated in, the killing of the applicant's brother. As it has held in previous cases, however, that does not preclude the complaint in relation to Article 2 from being an “arguable” one for the purposes of Article 13 (see the Boyle and Rice v. the United Kingdom judgment of 27 April 1988, Series A no. 131, p. 23, § 52, and the Kaya and Yaşa judgments cited above, pp. 330-31, § 107, and p. 2442, § 113, respectively). In this connection, the Court observes that it is not in dispute that the applicant's brother was the victim of an unlawful killing and he may therefore be considered to have an “arguable claim”.

93.  The authorities thus had an obligation to carry out an effective investigation into the circumstances of the killing of the applicant's brother. For the reasons set out above (see paragraphs 79-82), no effective criminal investigation can be considered to have been conducted in accordance with Article 13, the requirements of which are broader than the obligation to investigate imposed by Article 2 (see the Kaya judgment cited above, pp. 330-31, § 107). The Court finds therefore that the applicant has been denied an effective remedy in respect of the death of his brother and thereby access to any other available remedies at his disposal, including a claim for compensation.

Consequently, there has been a violation of Article 13 of the Convention.

V.  ALLEGED PRACTICE BY THE AUTHORITIES OF INFRINGING ARTICLES 2 AND 13 OF THE CONVENTION

94.  The applicant maintained that there existed in Turkey an officially tolerated practice of violating Articles 2 and 13 of the Convention, which aggravated the breaches of which he had been a victim. Referring to other cases concerning events in south-east Turkey in which the Commission and the Court had also found breaches of these provisions, the applicant submitted that they revealed a pattern of denial by the authorities of allegations of serious human rights violations as well as a denial of remedies.

95.  Having regard to its findings under Articles 2 and 13 above, the Court does not find it necessary to determine whether the failings identified in this case are part of a practice adopted by the authorities.

VI.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION

96.  The applicant submitted that his brother was killed because he was a journalist and because of his Kurdish origin and that he was thus, contrary to the prohibition contained in Article 14 of the Convention, a victim of discrimination on grounds of presumed political or other opinion and of national origin in relation to the exercise of his right to life as protected by Article 2. Article 14 reads:

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

97.  The Government did not address this issue in their memorial or at the hearing.

98.  The Court considers that these complaints arise out of the same facts as those considered under Articles 2 and 13 of the Convention and does not find it necessary to examine them separately.

VII.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

99.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Pecuniary damage

100.  The applicant claimed 30,000 pounds sterling (GBP) in respect of the pecuniary damage suffered by his brother who is now dead. He submitted that his brother, aged 30 at the time of his death and working as a journalist with a salary equivalent to GBP 1,000 per month, could be said to have sustained a capitalised loss of earnings of GBP 182,000. However, in order to avoid any unjust enrichment, the applicant claimed the lower sum of GBP 30,000.

101.  The Government, pointing out that the applicant had failed to establish any direct State involvement in the death of his brother, rejected the applicant's claims as exaggerated and likely to lead to unjust enrichment. They disputed that his brother would have earned the sum claimed, which was an immense amount in Turkish terms.

102.  The Court notes that the applicant's brother was unmarried and had no children. It is not claimed that the applicant was in any way dependent on him. This does not exclude an award in respect of pecuniary damage being made to an applicant who has established that a close member of the family has suffered a violation of the Convention (see the Aksoy judgment cited above, pp. 2289-90, § 113, where the pecuniary claims made by the applicant prior to his death for loss of earnings and medical expenses arising out of detention and torture were taken into account by the Court in making an award to the applicant's father who had continued the application). In the present case, however, the claims for pecuniary damage relate to alleged losses accruing subsequent to the death of the applicant's brother. They do not represent losses actually incurred either by the applicant's brother before his death or by the applicant after his brother's death. The Court does not find it appropriate in the circumstances of this case to make any award to the applicant under this head.

B.  Non-pecuniary damage

103.  The applicant claimed, having regard to the severity and number of violations, GBP 40,000 in respect of his brother and GBP 2,500 in respect of himself.

104.  The Government claimed that these amounts were excessive and unjustified.

105.  As regards the claim made by the applicant in respect of non-pecuniary damage on behalf of his deceased brother, the Court notes that awards have previously been made to surviving spouses and children and, where appropriate, to applicants who were surviving parents or siblings. It has previously awarded sums as regards the deceased where it was found that there had been arbitrary detention or torture before his disappearance or death, such sums to be held for the person's heirs (see the Kurt judgment cited above, p. 1195, §§ 174-75, and Çakıcı cited above, § 130). The Court notes that there have been findings of violations of Article 2 and 13 in respect of failure to protect the life of Kemal Kılıç, who died instantaneously, after a brief scuffle with unknown gunmen. It finds it appropriate in the circumstances of the present case to award GBP 15,000, which amount is to be paid to the applicant and held by him for his brother's heirs.

106.  The Court accepts that the applicant has himself suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated solely by the findings of violations. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant the sum of GBP 2,500, to be converted into Turkish liras at the rate applicable at the date of payment.

C.  Costs and expenses

107.  The applicant claimed a total of GBP 32,327.36 for fees and costs incurred in bringing the application, less the amounts received by way of legal aid from the Council of Europe. This included fees and costs incurred in respect of attendance at the taking of evidence before the Commission's delegates at hearings in Ankara and Strasbourg and attendance at the hearing before the Court in Strasbourg. A sum of GBP 5,255 is listed as fees and administrative costs incurred in respect of the Kurdish Human Rights Project in its role as liaison between the legal team in the United Kingdom and the lawyers and the applicant in Turkey, as well as a sum of GBP 3,570 in respect of work undertaken by lawyers in Turkey.

108.  The Government regarded the professional fees as exaggerated and unreasonable and submitted that regard should be had to the applicable rates for the Bar in Istanbul.

109.  In relation to the claim for costs, the Court, deciding on an equitable basis and having regard to the details of the claims submitted by the applicant, awards him the sum of GBP 20,000 together with any value-added tax that may be chargeable, less the 4,200 French francs received by way of legal aid from the Council of Europe.

D.  Default interest

110.  According to the information available to the Court, the statutory rate of interest applicable in the United Kingdom at the date of adoption of the present judgment is 7.5% per annum.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.  Holds by six votes to one that the respondent State failed to protect the life of Kemal Kılıç in violation of Article 2 of the Convention;

2.  Holds unanimously that there has been a violation of Article 2 of the Convention on account of the failure of the authorities of the respondent State to conduct an effective investigation into the circumstances of the death of the applicant's brother;

3.  Holds unanimously that it is unnecessary to examine whether there has been a violation of Article 10 of the Convention;

4.  Holds by six votes to one that there has been a violation of Article 13 of the Convention;

5.  Holds unanimously that it is unnecessary to examine whether there has been a violation of Article 14 of the Convention;

6.  Holds by six votes to one that the respondent State is to pay the applicant in respect of his brother, within three months, by way of compensation for non-pecuniary damage, GBP 15,000 (fifteen thousand pounds sterling) to be converted into Turkish liras at the rate applicable at the date of settlement, which sum is to be held by the applicant for his brother's heirs;

7.  Holds unanimously that the respondent State is to pay the applicant, within three months, in respect of compensation for non-pecuniary damage, GBP 2,500 (two thousand five hundred pounds sterling) to be converted into Turkish liras at the rate applicable at the date of settlement;

8.  Holds unanimously that the respondent State is to pay the applicant, within three months, in respect of costs and expenses, GBP 20,000 (twenty thousand pounds sterling), together with any value-added tax that may be chargeable, less FRF 4,200 (four thousand two hundred French francs) to be converted into pounds sterling at the rate applicable at the date of delivery of this judgment;

9.  Holds unanimously that simple interest at an annual rate of 7.5% shall be payable on these sums from the expiry of the above-mentioned three months until settlement;

10.  Dismisses unanimously the remainder of the applicant's claims for just satisfaction.

Done in English, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 28 March 2000.

Michael O'Boyle      Elisabeth Palm
Registrar                 President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the partly dissenting opinion of Mr Gölcüklü is annexed to this judgment.

E.P.
M.O'B.

 

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE GÖLCÜKLÜ

(Translation)

To my great regret, I am unable to agree with the majority on points 1, 4 and 6 of the operative provisions of the Kılıç judgment for the following reasons.

1.  The Court reached the conclusion that the respondent State had violated Article 2 by failing to take the necessary measures to protect the life of Kemal Kılıç.

There is not a shadow of doubt in anyone's mind that south-east Turkey is a high-risk area for all its inhabitants. PKK and Hizbullah terrorists and members of the far left, encouraged and supported by foreign powers, seize every opportunity to perpetrate their crimes. Moreover, gangsters and rogues take advantage of the presence of these terrorist groups in the region. The authorities have taken – and continue to take – all necessary measures within their power to combat these threats to life (see paragraph 70 of the judgment). The Court itself recognises that the positive obligation imposed on the State by the Convention is not absolute but merely one to use best endeavours (see paragraphs 63 to 66 of the judgment).

Thus, surely, someone like Kemal Kılıç, who was living in the region, carrying on a profession which he said put him at risk (he was a journalist) and feeling threatened – not even he could say by whom – should have exercised greater care than others and taken his own safety precautions rather than wait for the authorities to protect him against those dangers.

While, according to the findings of the Commission, Kemal Kılıç was aware of the risk he was running, he nonetheless chose to take the coach home at 5.30 p.m. on 18 February 1993 although it was already dark and an allegedly suspicious car had been spotted following the coach. Without taking any precautions, he got off at a deserted stop where there was no one to come to his aid if necessary.

Unfortunately, no government is able to make security agents available to accompany persons who feel threatened or to provide them with personal protection in a high-risk area where perhaps hundreds or even thousands of people are in a like situation.

Consequently, I do not share the opinion that the respondent State failed, in breach of Article 2 of the Convention, in any duty it had to protect Kemal Kılıç's life.

2.  As regards the finding of a violation of Article 13 of the Convention, I refer to my dissenting opinion in the case of Ergi v. Turkey (judgment of 28 July 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-IV).

Thus, I agree with the Commission that once the conclusion has been reached that there has been a violation of Article 2 of the Convention on the grounds that there was no effective investigation into the death that has given rise to the complaint, no separate question arises under Article 13. The fact that there was no satisfactory and adequate investigation into the death which resulted in the applicant's complaints, both under Article 2 and Article 13, automatically means that there was no effective remedy before a national court. On that subject, I refer to my dissenting opinion in the case of Kaya v. Turkey (judgment of 19 February 1998, Reports 1998-I) and the opinion expressed by the Commission with a large majority (see the opinions of the Commission annexed to the following judgmentsAytekin v. Turkey, 23 September 1998, Reports 1998-VII; Ergi cited above; and Yaşa v. Turkey, 2 September 1998, Reports 1998-VI).

3.  The Court awarded the applicant 15,000 pounds sterling (GBP) “in respect of his brother ... by way of compensation for non-pecuniary damage ... which sum is to be held by the applicant for his brother's heirs”.

The actio popularis is excluded under the Convention system, with all the consequences that logically follow. It is for that reason that the Court has up till now awarded compensation in respect of non-pecuniary damage for individual violations only to very close relatives such as the surviving spouse or children of the deceased person or, exceptionally, when it has appeared equitable, the father or mother if an express claim has been made (see paragraph 105 of the judgment in the instant case and Tanrıkulu v. Turkey [GC], no. 23763/94, § 138, ECHR 1999-IV).

It is completely alien and contrary to the Convention system and devoid of any legal justification for an abstract, anonymous and undefined group (perhaps very distant heirs) that has suffered no non-pecuniary damage as a result of the violations found to be awarded compensation.

Kemal Kılıç was single. He had no companion or children and therefore no heirs deserving compensation for non-pecuniary damage. Yet, even more surprisingly, the Court awarded the applicant's brother the sum of GBP 2,500 for non-pecuniary damage (see paragraph 106 of the judgment). As one of the deceased's heirs, that brother will also receive part of the award of GBP 15,000. He will thus receive two lots of compensation for the same loss, a fact that goes to highlight the inequitable nature of the Court's decision in this case.

4.  Before closing, I feel bound to express my views on what I consider to be an important point. In cases where the presumed offender is a State agent, he may only be prosecuted if the administrative body (the “administrative council”) has given prior authorisation. However, that body is, by law, made up of public servants and is neither independent nor impartial. The Court, whose view I agree with entirely, has consistently criticised the Turkish government for that state of affairs.

However, the Court's inadmissibility decision of 5 October 1999 in Grams v. Germany ((dec.), no. 33677/96, ECHR 1999-VII) is instructive on the point. The case concerned the death of a presumed member of the Red Army Faction. The Court noted that the Schwerin public prosecutor's office had decided to drop the prosecution on the ground that the police officers had fired in lawful self-defence and Grams had committed suicide by shooting himself in the head. In arriving at that conclusion, the public prosecutor's office had relied on a 210-page report (Abschluβvermerk) in which the special unit responsible for the investigation of the case had set out its findings. What is interesting in this example – and it will be noted in passing that the application was not even communicated to the Government – is that the investigation was conducted not by a judicial body but by a special unit, that is to say a purely administrative body.

[1].  Note by the Registry. The report is obtainable from the Registry.

[2]1.  Susurluk was the scene of a road accident in November 1996 involving a car in which a member of parliament, a former deputy director of the Istanbul security services, a notorious far-right extremist, a drug trafficker wanted by Interpol and his girlfriend had been travelling. The latter three were killed. The fact that they had all been travelling in the same car had so shocked public opinion that it had been necessary to start more than sixteen judicial investigations at different levels and a parliamentary inquiry.

[3]1.  One of the pseudonyms of a former member of the PKK turned informant who was known by the code name “Green” and had supplied information to several State authorities since 1973.

[4]2.  An infamous drug trafficker strongly suspected of supporting the PKK and one of the principal sources of finance for Özgür Gündem.

[5]3.  Mr Anter, a pro-Kurdish political figure, was one of the founding members of the People’s Labour Party (HEP), director of the Kurdish Institute in Istanbul, a writer and leader writer for, inter alia, the weekly review Yeni Ülke and the daily newspaper Özgür Gündem. He was killed in Diyarbakır on 30 September 1992. Responsibility for the murder was claimed by an unknown clandestine group named “Boz-Ok”.

[6]1.  The appendix is missing from the report.

[7].  The page following this last sentence is also missing from the report.

[8]3.  Persons who cooperate with the authorities after confessing to having been involved with the PKK.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde