(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Mešanje
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Sprečavanje zločina
(Čl. 10-2) Sprečavanje nereda
(Čl. 10-2) Javna bezbednost
(Čl. 10-2) Propisano zakonom
Srazmernost

Tematske ključne reči

VS deskriptori

Zbirke

Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće

Sažetak

Podnositelj predstavke zaposlen je kao fotograf i novinar u jednom finskom nedeljniku. On je dobio zadatak da fotografiše protest protiv Azijsko-evropskog sastanka (ASEM) koji se dana 9. septembra 2006. godine održao u Helsinkiju. S obzirom da su tokom protesta izbili neredi, policija je zabranila kretanje protestne kolone i protest ograničila na određeni prostor, koji je naknadno ogradila nakon čega je učesnicima protesta naredila da se raziđu. Međutim, mala grupa njih je ostala a sa njima i podnosilac predstavke koji je nastavio da prati događaje. Policija je zatim uhapsina navedenu grupu zajedno sa podnositeljem koji je zadržan u policijskoj stanici od 21.30 sat do 15.00 sledećeg dana kada je pušten.

Protiv podnosioca je doneta osuđujuća presuda zbog nepostupanja po nalogu policije. Prvostepenu presudu je u aprilu 2009. godine potvrdio žalbeni sud, a u septembru 2009. godine i Vrhovni sud. Podnosiocu nije izrečena kazna jer je na protestu učestvovao kao fotograf te je bio izložen dvostrukim očekivanjima – očekivanju policije da postupi u skladu da nalogom i kao ostali građani napusti protest i očekivanju poslodavca da kao novinar prati dalji razvoj događaja.

Obrativši se Evropskom sudu za ljudska prava, podnosilac je prigovarao povredi prava na slobodu izražavanja (čl. 10. Konvencije) jer ga je hapšenje, zadržavanje i donošenje osuđujuće presude sprečilo da obavlja svoj posao. Dana 4. februara 2014. godine, veće Suda donelo je presudu kojom je utvrdilo da nije došlo do povrede čl. 10. Konvencije. Podnosilac je dana 30. aprila 2014. godine u skladu sa članom 43. Konvencije, podneo zahtev za upućivanje predmeta Velikom veću.

U svojoj odluci, Sud je pre svega naglasio kako će ispitivati isključivo one prigovore koje je veće proglasilo dopuštenima. Tačnije, ispitivaće jesu li hapšenje, zadržavanje i osuđujuća presuda doveli do neopravdanog mešanja u pravo na slobodu izražavanja.

Sud je prihvatio da je u podnosiočevom slučaju došlo do mešanja u pravo na slobodu izražavanja koje garantuje član 10. Konvencije. Sud je mišljenja kako je podnosilac kao novinar pretrpeo štetne posledice. Naime, čak i ako njegovo hapšenje i osuđujuća presuda nisu bili usmereni protiv njega kao novinara već su bili posledica nepostupanja po nalogu policije, negativno su uticali na njegov novinarski posao. Mešanje je imalo pravnu osnovu u finskom pravu, prvenstveno Zakonu o policiji, Zakonu o prisilnim merama i Krivičnom zakonu. Dalje, mešanje je u skladu sa članom 10. stav 2. Konvencije ostvarilo i legitiman cilj – zaštitu javne sigurnosti i prevenciju nereda i protupravnog ponašanja.

U odnosu na pitanje je li mešanje bilo nužno u demokratskom društvu, Sud je primetio kako je policija očekivala da će na protestu 9. septembra 2006. godine izbiti neredi, jer su se tokom godine već organizovani slični protesti. Stoga je policija postupila na temelju razumne procene činjenica kada je naložila učesnicima protesta da se raziđu. Podnositelj time nije bio sprečen da izveštava sa mesta događaja, jer je sve do trenutka hapšenja mogao da fotografiše protest. On je uhapšen na prostoru koji je policija ogradila i na kome se nalazila mala grupa učesniak protesta. Iz video snimka događaja, Sud je zaključuo da podnosilac nije nosio novinarsku legitimaciju ili bilo koji drugi znak ili obeležje koji bi jasno ukazivao da je novinar. On se dakle nije razlikovao od učesnika protesta i policija je tek u policijskoj stanici saznala da je na protestu učestvovao kao novinar na zadatku.

Sa druge strane, on je nepostupajući po nalogu policije, svesno pristao na rizik od hapšenja. Prvostepeni domaći sud utvrdio je kako je podnosilac znao da je policija naložila razilaženje, ali da je on odlučio da tu naredbu ignoriše. Iz činjenice da je pozvao poslodavca tražeći instrukcije da li da ostane u ograđenom prostoru ili ne, proizilazi kako je razumeo ili makar razmišljao o tome da se nalog odnosi i na njega. Važno je napomenuti da su svi ostali novinari postupili po policijskom nalogu, dakle, ništa ne ukazuje da bi ga napuštanje ograđenog dela sprečilo u obavljanju poslovnih zadataka.

U odnosu na zadržavanje, Sud je primetio kako je podnosilac bio jedan od prvih kojeg je policija uhapsila i ispitala. Policija je prilikom puštanja, podnosiocu vratila svu tehničku opremu koju je privremeno oduzela tokom zadržavanja. Tehnička oprema bila je netaknuta.
U vezi s osuđujućom presudom, Sud je primetio kako je protiv podnosioca donesena osuđujuća presuda ali bez izrečene kazne. Važno je istaknuti kako razlog donošenja osuđujuće presude nije bila njegova novinarska aktivnost nego nepostupanje po policijskom nalogu. Štaviše, budući da je podnosilac bio u mogućnosti da izveštava s mesta događaja, ograničavanje njegove novinarske slobode bilo je minimalno.

Sud je istakao da novinari nisu izuzeti od obaveze postupanja u skladu sa krivičnopravnim odredbama zbog toga što im član 10. Konvencije garantuje novinarsku slobodu. Sud je uzeo u obzir da su novinari nekada suočeni s dvostrukim očekivanjima, jer su se s jedne strane dužni pridržavati krivičnopravnih odredaba, a s druge strane su dužni prikupljati i objavljivati informacije. Međutim ukoliko novinar odluči postupiti suprotno odredbama krivičnog zakona, mora biti svestan rizika od sankcije. Sud je zaključio kako osuđujuća presuda podnosiocu nije prouzrokovala štetne posledice. Naime, budući da krivična sankcija nije izrečena, osuđujuća presuda nije evidentirana u kaznenoj evidenciji. Zaključno, Sud je utvrdio kako je osuđujuća presuda bila proporcionalna legitimnom cilju kojeg se nameravalo postići.

Sud je na kraju utvrdio kako su postojali dovoljni razlozi kojima su finska tela obrazložila svoje odluke te da je postignuta pravedna ravnoteža između suprotstavljajućih interesa u predmetu. Te odluke nisu namerno onemogućile medijima da izveštavaju s protesta. Podnosiocu nije bilo onemogućeno da izvršava novinarske zadatke ni tokom ni nakon protesta. U skladu sa tim, Sud je utvrdio da nije došlo do povrede člana 10. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VEĆE

PREDMET PENTIKAINEN PROTIV FINSKE

(Predstavka br. 11882/10)

PRESUDA

STRAZBUR

20. oktobar 2015. godine

Ova presuda je pravosnažna, ali može biti redaktorski izmijenjena.

U predmetu Pentikainen protiv Finske, Evropski sud za ljudska prava, zasijedajući u Velikom vijeću u sastavu:

Dean Spielmann, predsjednik,
Guido Raimondi,
Mark Villiger,
Boštjan M. Zupančič,
Khanlar Hajiyev,
Päivi Hirvelä,
Kristina Pardalos,
Angelika Nußberger,
Linos-Alexandre Sicilianos,
André Potocki,
Paul Lemmens,
Aleš Pejchal,
Johannes Silvis,
Dmitry Dedov,
Egidijus Kūris,
Robert Spano,
Iulia Antoanella Motoc, sudije,
i Lawrence Early, pravni ekspert,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 17. decembra 2014. godine i 3. septembra 2015. godine, donosi sljedeću presudu, koja je usvojena drugospomenutog dana:

POSTUPAK

Predmet je pokrenut na osnovu predstavke (br.11882/10) protiv Republike Finske, koju je Sudu 19. februara 2010. godine na osnovu člana 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda („Konvencija”) podnio državljanin Finske, gdin Markus Veikko Pentikäinen („podnosilac predstavke”).
Podnosioca predstavke zastupao je gdin Jussi Salokangas, advokat iz Helsinkija. Finsku vladu („Vlada”) zastupao je njen zastupnik, gdin Arto Kosonen, iz Ministarstva vanjskih poslova.
Podnosilac predstavke je tvrdio da je došlo do miješanja u njegovo pravo na slobodu izražavanja prema članu 10 Konvencije, jer je policija od njega tražila da napusti mjesto demonstracije, tokom pritvora od 17,5 sati nije bio u mogućnosti da šalje informacije, a zbog činjenice da je bio osumnjičen, optužen i osuđen za krivično djelo koje je imalo „odvraćajući uticaj” na njegova prava i rad.
Predstavka je dodijeljena Četvrtom odjeljenju Suda (pravilo 52 stav 1 Poslovnika Suda). Vijeće u sastavu: Ineta Ziemele, predsjednik, Päivi Hirvelä, George Nicolaou, Ledi Bianku, Vincent A. De Gaetano, Paul Mahoney, Faris Vehabović, sudije, kao i Françoise Elens-Passos, sekretar Odjeljenja, donijelo je presudu 4. februara 2014. godine. Odlučilo je jednoglasno da predstavku proglasi prihvatljivom i sa pet glasova prema dva utvrdilo da nije došlo do kršenja člana 10 Konvencije. Zajedničko izdvojeno mišljenje sudija George Nicolaou i Vincent A. De Gaetano priloženo je presudi. Podnosilac predstavke je 30. aprila 2014. godine zatražio da se predmet proslijedi Velikom vijeću u skladu s članom 43 Konvencije, a Veliko vijeće je 2. juna 2014. godine prihvatilo taj zahtjev.
Sastav Velikog vijeća određen je u skladu sa odredbama člana 26 st. 4 i 5 Konvencije i pravilom 24 Poslovnika Suda. Na završnom vijećanju, Mark Villiger je nastavio da sudi u predmetu nakon isteka njegovog mandata, ali je Isabelle Berro zamijenio Paul Lemmens, zamjenski sudija (član 23 stav 3 Konvencije i pravilo 24 stav 4). Sudije Josep Casadevall i Elisabeth Steiner nijesu bile u mogućnosti da učestvuju u završnom vijećanju o predmetu, pa su ih zamijenili Khanlar Hajiyev i Angelika Nußberger, zamjenske sudije.
I podnosilac predstavke i Vlada su dostavili dodatna pismena zapažanja (pravilo 59 stav 1) o meritumu.
Veliko vijeće je 15. decembra 2014. godine pogledalo DVD materijal koji su dostavile stranke.
Javna rasprava je održana 17. decembra 2014. godine u Zgradi ljudskih prava, Strazbur (pravilo 59 stav 3).

Pred Sud su izašli:

(a) za Vladu
gdin A. Kosongen, direktor, Ministarstvo vanjskih poslova, zastupnik,
gđa S. Heikinheimo, direktor policije, Ministarstvo unutrašnjih poslova,
gđa T. Majuri, viši savjetnik, Ministarstvo pravde,
gđa M. Spolander, pravni službenik, Ministarstvo vanjskih poslova,
gdin P. Kotiaho, pravni službenik, Ministarstvo vanjskih poslova, savjetnici;

(b) za podnosioca predstavke
gdin Salokangas,
gdin V. Matilainen, pravni zastupnik.

Podnosilac predstavke je takođe bio prisutan.

Sud je saslušao obraćanja gdin Kosonena, gdin Salokangasa i gdin Matilainena, i njihove odgovore, kao i odgovore gđe Majuri i gdin Pentikainena na pitanja koja su postavili sudije Hirvelä, Potocki, Silvis, Motoc, Sicilianos, Spano, Kūris i Dedov.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

Podnosilac predstavke rođen je 1980. godine i živi u Helsinkiju.
Podnosilac predstavke je fotograf i novinar koji je zaposlen u nedjeljniku „Suomen Kuvalehti”. Poslodavac ga je 9. septembra 2006. godine poslao da fotografiše demonstracije koje su se održavale u znak protesta protiv tekućeg sastanka foruma „AzijaEvropa„ (ASEM) u Helsinkiju. U finskim okolnostima, demonstracija je bila izuzetno velika i sva sredstva javnog informisanja su o njoj detaljno izvještavala. Podnosilac predstavke je trebao da sačini detaljni izvještaj o demonstracijama za papirnu verziju časopisa i da ga odmah nakon završetka demonstracija objavi na internetu.
Sljedeći opis okolnosti predmeta zasniva se na podnescima stranaka, uključujući i DVD materijal koji se odnosi na događaj „Smash ASEM” (vidjeti stav 7 u tekstu iznad), kao i na presudi Okružnog suda u Helsinkiju (vidjeti stav 37 u daljem tekstu).

A. Demonstracije „Smash ASEM”

Prije održavanja demonstracija, 30. avgusta 2006. godine, finska bezbjednosno-obavještajna služba izvršila je procjenu nivoa rizika od predstojećih demonstracija „Smash ASEM” i upozorila je policijsku upravu u Helsinkiju da će demonstracije biti nasilne i da neće imati za cilj isticanje bilo kakve jasne političke poruke. U to vrijeme policija nije uspjela, uprkos svim naporima, da uspostavi kontakt sa organizatorima demonstracija. Policija je svoje naknadne radnje, između ostalog, zasnivala na tim osnovima.
Slična procjena rizika takođe je izvršena u kontekstu dvije ranije demonstracije koje su se dogodile u Helsinkiju iste godine, a obje su postale nasilne. Prva je bila demonstracija „EuroMayDay” 30. aprila 2006. godine, kada se marš oko 1.500 osoba pretvorio u nerede, uz bacanje predmeta i oštećenje imovine. Zbog toga je Okružni sud u Helsinkiju proglasio osam lica krivim za izazivanje nasilnih nereda i nasilno opiranje policiji i izrekao im uslovne zatvorske kazne. Slični incident dogodio se i tokom Helsinške noći umjetnosti 24. avgusta 2006. godine, koja je takođe dovela do uništenja imovine i nasilja i rezultirala pritvaranjem 56 lica.
Koalicija „Dongzhou” obavijestila je policiju o demonstracijama „Smash ASEM” 8. septembra 2006. godine. Prema izvještaju zamjenika Parlamentarnog ombudsmana (vidjeti stav 34 u daljem tekstu), policija nije imala nikakve informacije o koaliciji „Dongzhou” i stoga im nije bilo jasno ko je stvarni organizator. Iz javnih izvora proizilazi da je pomenuta „koalicija” bila neformalna grupa otvorena za svakog ko se slaže sa idejom koju je zastupala demonstracija „Smash ASEM” i koja se obavezala da na mjesto demonstracije ne donese nijedan partijski simbol.
Demonstranti su najavili da planiraju da marširaju 9. septembra 2006. godine između 17:45 i 21:00h, od Muzeja savremene umjetnosti „Kiasma” - područja gustog saobraćaja - do Izložbenokongresnog centra Helsinkija, gdje je trebalo da se održi ASEM samit, što je razdaljina od 4,9 kilometara. Najavljena ruta marša bila je sljedeća: Mannerheimintie – Kaivokatu – Siltasaarenkatu – Agricolankatu – Kaarlenkatu – Helsinginkatu – Läntinen Brahenkatu – Sturenkatu – Aleksis Kivenkatu – Ratapihantie – Asemapäällikönkatu – Ratamestarinkatu – Rautatieläistenkatu – sa završetkom u parku pored arene za trčanje koja je blizu mjesta održavanja samita. Tema demonstracija bila je suprotstavljanje samitu ASEM-a, sa određenim fokusom na pitanjima ljudskih prava. U plakatima koji su pozivali na učešće u demonstracijama, demonstranti su zamoljeni da nose crnu odjeću. Na plakatima je prikazan i demonstrator koji baca Molotovljev koktel i ohrabrivali su potencijalne učesnike da, između ostalog, „dovedu čak malo nereda na ulice Helsinkija„ („tuoda edes hieman sekasortoa myös Helsingin kaduille”, att få även en liten bit av kaos också på gatorna i Helsingfors).
Prema navodima Vlade, policija je uspjela da uspostavi telefonski kontakt sa jednim od organizatora imenovanim kao kontakt osoba za događaj. Međutim, ta osoba, koja je postupala u ime organizatora, odbila je da razgovara o pitanjima koja se, između ostalog, odnose na uslove pod kojima će demonstranti moći da marširaju od mjesta događaja do obližnjeg izložbenog centra gdje se održavao samit ASEM-a. Napori policije da uspostavi kontakt sa organizatorima na samom mjestu događaja takođe su odbijeni.
Prema navodima Vlade, postojao je zasebni dio koji je policija rezervisala za predstavnike sredstava javnog informisanja kako bi izvještavali o događaju. Nalazio se na trgu Paasikivi, naspram Muzeja savremene umjetnosti „Kiasma”, sa druge strane ulice Mannerheimintie. Policija je, prateći standardnu proceduru, obavijestila glavne finske medijske organizacije o događaju „Smash ASEM”, sa kontakt podacima policijske jedinice za odnose s javnošću, koja je bila spremna za komunikaciju o svim pitanjima koja bi sredstva javnog informisanja mogla da imaju o izvještavanju o događaju, uključujući informacije o dijelu rezervisanom za sredstva javnog informisanja. Štaviše, jedinica za odnose sa javnošću Policijske uprave Helsinki odredila je jednog visokog službenika da bude prisutan u tom istom dijelu, kako bi odgovorio na sva pitanja koja bi predstavnici sredstava javnog informisanja mogli da imaju, kao i da daje intervjue o događajima koji su se odvijali tokom dana.
Demonstracije su trebale da počnu u 18:00h 9. septembra 2006. godine. Oko 500 posmatrača, glavna grupa od oko 50 demonstranata i oko 50 novinara, okupili su se na polaznoj tački marša. Policija je izvršila pripremu obezbjeđenja za događaj raspoređivanjem 480 policajaca i službenika granične policije. Prema finskim standardima, obim policijskih priprema bio je izuzetan.
Na početku demonstracija, na građane i policajce su bacane flaše, kamenje i tegle punjene farbom. Neki demonstranti su udarali policajce nogama i rukama. Navodno, oko 18:05h policajci su opkolili područje demonstracija. U tom trenutku, ljudi su bili slobodni da prođu kroz policijski kordon. Policija je nekoliko puta saopštila preko razglasa da je na mjestu događaja dozvoljena mirna demonstracija, ali da masi nije dozvoljeno da demonstrira marširanjem.
Nakon eskalacije nasilja, policija je u 18:30h zaključila da se događaj pretvorio u nerede. Od 18:30 do 19:17h policija je zatvorila područje u pokušaju da zaustavi nerede. Masa je pokušala da probije policijski odbrambeni kordon. Međutim, u to vrijeme, policijski kordon je omogućio porodicama sa djecom i predstavnicima sredstava javnog informisanja da prođu. Dok su prolazili, povremeno su na njih bacane flaše i drugi predmeti.
Policija je preko razglasa saopštila da su demonstracije završene i da masa treba da napusti mjesto događaja. Ova najava je ponovljena nekoliko puta. Stotine ljudi su onda dobrovoljno otišli preko nekoliko izlaznih ruta koje je uspostavila policija. Prilikom odlaženja, od njih je traženo da pokažu svoje lične karte i njihove stvari su provjeravane.
Podnosilac predstavke je tvrdio da je policajski kordon bio izuzetno gust i da je imao više redova. Vidljivosti iz pravca kordona ka unutrašnjem dijelu praktično nije bilo. Policijski minibusi i autobusi za pritvaranje takođe su ometali vidljivost. U 19:15h policija je počela da postavlja drugi, širi kordon i ogradila je čitavi neposredni centar grada. Nije bilo moguće vidjeti iz pravca obližnjih ulica ka području u kojem je muzej „Kiasma”.
Neki demonstranti su silom privedeni unutar ograđenog područja. Policija je vršila privođenja primjenom metode „lanac boje”, kod koje jedan dio podrazumijeva otvaranje policijskog kordona kako bi se omogućilo policajcima koji vrše privođenje da obave svoj dio posla, nakon čega se kordon odmah zatvara poslije privođenja osobe.
Policija je više puta najavljivala da masa treba da se raziđe. Podnosilac predstavke je tvrdio da je prvi put čuo policijsku naredbu da se područje napusti u 20:30. Podnosilac predstavke je pozvao svog poslodavca i razgovarali su o tome da li podnosilac predstavke treba da napusti to područje. Podnosilac predstavke je naveo da je, između ostalog, na osnovu ovog razgovora došao do zaključka da je njegovo prisustvo unutar kordona neophodno.
Pred kraj demonstracija, podnosilac predstavke je tvrdio da se postavio između policije i demonstranata. Policija je nastavila da naređuje masi da se raziđu, navodeći da će svaka osoba koja ne ode biti privedena. Oko 21:00h, jedan policajac je lično rekao podnosiocu predstavke da ima zadnju priliku da napusti mjesto događaja. Podnosilac predstavke je rekao policajcu da izvještava za „Suomen Kuvalehti” i da će pratiti događaj do kraja, nakon čega ga je policijski službenik ostavio na miru. Podnosilac predstavke je mislio da policija neće ometati njegov rad nakon što im je dao ovo objašnjenje.
Do 21:00h, oko 500 ljudi je napustilo mjesto događaja preko policijskih kontrolnih punktova. Prema podnosiocu predstavke, oko 20 demonstranata još uvijek je sjedilo na asfaltu u sredini prvog ograđenog područja, koje je tijesno okruživala policija. Demonstranti su sjedjeli blizu jedan drugom i držali su se za ruke. U tom trenutku, situacija unutar kordona je bila mirna već sat vremena. Nakon toga, policija je razbila masu demonstranata i privela one koji su protestvovali.
Podnosilac predstavke je tvrdio da je, prije nego što je priveden, čuo policajca kako viče: „Uhvatite fotografa!” Kada je priveden, podnosilac predstavke je stajao pored jednog bivšeg poslanika i fotografisao. Rekao je policajcu koji ga je priveo da je novinar, što je policajac kasnije potvrdio. Policijac koji ga je priveo je naveo tokom pretkrivičnog postupka da se podnosilac predstavke nije odupirao privođenju i da je zatražio da obavi telefonski poziv, što mu je bilo dozvoljeno. Podnosilac predstavke je pozvao svog kolegu iz časopisa, objašnjavajući da ga je policija zadržala i da ne zna šta će se dalje desiti. Mislio je da će uskoro biti pušten. Podnosilac predstavke je takođe rekao policajcu koji ga je priveo da ima fotoaparate u svojoj torbi, što je policijski službenik uzeo u obzir: podnosiocu predstavke je dozvoljeno da odloži svoj fotoaparat u torbu za fotoaparat. Kada je policijski službenik koji ga je priveo zatražio njegovu ispravu, podnosilac predstavke je dao na uvid svoju novinarsku identifikaciju. Drugi policajac koji je bio prisutan tokom privođenja podnosioca predstavke izjavio je tokom pretkrivičnog postupka da se podnosilac predstavke nije odupirao privođenju, ali da nije čuo da se podnosilac predstavke predstavio kao novinar. Policijac koji ga je priveo je takođe svjedočio da je popunio dokument o privođenju, navodeći razloge za privođenje podnosioca predstavke i evidentirajući njegove lične podatke. Prema izvještaju o pretkrivičnom postupku, osnov za privođenje podnosioca predstavke bio je nepoštovanje policije.
Podnosilac predstavke je zatim odveden u autobus za pritvorenike. U autobusu je, navodno, ponovo objasnio policiji da je fotograf za časopis. Podnosilac predstavke je odveden u policijsku stanicu gdje je zatražio da razgovara sa načelnikom. On je, navodno, ponovo objasnio da je novinar, ali su njegovi zahtjevi ignorisani. Tvrdio je da je nakon toga „podigao” svoju novinarsku identifikaciju i počeo da je nosi na vidljivom mjestu na grudima. Podnosilac predstavke je takođe tvrdio da je policijski službenik koji ga je primio u policijskoj stanici morao da ukloni njegovu novinarsku identifikaciju koja mu je visila oko vrata. Prema navodima podnosioca predstavke, policijski službenik koji ga je primio u policijskoj stanici je stoga znao da je on novinar. Dok je bio u pritvorskoj ćeliji, podnosilac predstavke je navodno viknuo i policajcima koji su prolazili da su priveli novinara, ali oni su ga ignorisali.
Podnosilac predstavke je tvrdio da su mu fotoaparat i memorijske kartice oduzeti. Međutim, Vlada je tvrdila da, čim je policija saznala da je podnosilac predstavke novinar, njegov fotoaparat, memorijske kartice i druga oprema odmah su tretirani kao novinarski izvori i nijesu trajno oduzeti. On je mogao da zadrži fotografije i nijedan organ u bilo kojoj fazi nije nametnuo nikakva ograničenja u pogledu upotrebe fotografija. Prema izvještaju zamjenika Parlamentarnog ombudsmana (vidjeti stav 34 u daljem tekstu), policija je provjerila sadržaj mobilnih telefona pritvorenih lica. Međutim, nije jasno da li je mobilni telefon podnosioca predstavke provjeren i da li su njegove memorijske kartice pregledane.
Policija je podnosioca predstavke držala u pritvoru od 9. septembra u 21:26h do 10. septembra u 15:05h, odnosno 17,5 sati. Policija ga je saslušala 10. septembra između 13:32 i 13:57h.
Poslodavac podnosioca predstavke, glavni i odgovorni urednik časopisa, navodno je saznao za privođenje podnosioca predstavke i da je u policijskom pritvoru. Proizilazi da je telefonirao u policijsku stanicu, ali nije dobio nikakve informacije u vezi sa privođenjem podnosioca predstavke. Prema podnosiocu predstavke, tek kada je glavni i odgovorni urednik narednog dana pozvao jednog visokog zvaničnika (čije ime podnosilac predstavke nije naveo u svojim podnescima) u Ministarstvu unutrašnjih poslova, izvršene su pripreme za puštanje podnosioca predstavke na slobodu.
Policija je privela ukupno 128 osoba na mjestu demonstracije. Policija je pustila na slobodu maloljetnike (šesnaest osoba) nakon nekoliko sati držanja. Većina privedenih pušteni su 11. septembra 2006. godine. Podnosilac predstavke je bio sedmi pritvorenik koji je saslušan, a šesti koji je pušten na slobodu nakon maloljetnika. Zadnji osumnjičeni pušten je 12. septembra 2006. godine u 11:07h.

B. Naknadna dešavanja

I domaća i međunarodna sredstva javnog informisanja detaljno su izvještavala o događaju i policijskim mjerama. Ova stvar je takođe bila predmet opsežne istrage koju je vodio zamjenik Parlamentarnog ombudsmana tokom 2006. i 2007. godine. Međutim, zbog procesnih pravila, zamjenik Parlamentarnog ombudsmana nije mogao da istražuje predmet podnosioca predstavke, jer je u to vrijeme protiv njega bio u toku krivični postupak.
Iz izvještaja zamjenika Parlamentarnog ombudsmana od 9. septembra 2006. godine, između ostalog, proizlazi da policija nije imala nikakve informacije o koaliciji „Dongzhou” i da im je stoga bilo nejasno ko je stvarni organizator demonstracija. Takođe se pokazalo da je policija provjerila sadržaj mobilnih telefona pritvorenika. Štaviše, zamjenik Parlamentarnog ombudsmana kritikovao je, između ostalog, činjenicu da nije bilo dovoljno kontrolnih punktova u odnosu na broj ljudi i da je tročasovno držanje ljudi unutar ograđenog područja bilo nepotrebno dugo. Zamjenik Parlamentarnog ombudsmana takođe je doveo u pitanje zakonitost bezbjednosnih provjera.
Policija je 5. februara 2007. godine obavijestila 37 osumnjičenih da je, što se njih tiče, izviđaj obustavljen i da njihovi predmeti neće biti upućeni državnom tužiocu na razmatranje podizanja optužnice. Državni tužilac je podigao optužnicu protiv ukupno 86 lica.

C. Krivični postupak protiv podnosioca predstavke

Državni tužilac je 23. maja 2007. godine podigao optužnicu protiv podnosioca predstavke zbog nepoštovanja policije (niskoittelu poliisia vastaan, tredska mot polis) na osnovu Poglavlja 16 član 4 stav 1 Krivičnog zakonika (rikoslaki, strafflagen).
Okružni sud u Helsinkiju (käräjäoikeus, tingsrätten) je 17. decembra 2007. godine proglasio podnosioca predstavke krivim za nepoštovanje policije na osnovu Poglavlja 16 član 4 stav 1 Krivičnog zakonika, ali mu nije izrekao nikakvu kaznu. Podnosilac predstavke je pred Sudom izjavio da je čuo naredbe da se raziđu oko 20:30h, ali je shvatio da su se one ticale samo demonstranata. Sud je utvrdio da je utvrđeno da su policijske radnje bile zakonite i da je podnosilac predstavke bio svjestan naredbi policije da napusti mjesto događaja, ali je odlučio da ih ignoriše. Iz iskaza svjedoka datih pred Sudom proizilazi da podnosilac predstavke nije rekao niti ukazao policajcu koji je stajao u blizini u vrijeme njegovog privođenja da je novinar. Prema tom policajcu, ta činjenica mu je postala poznata tek kada je izašao odgovarajući broj časopisa. Iz izjave jednog drugog novinara-svjedoka takođe se pokazalo da su on i treći fotograf, koji su bili u zatvorenom dijelu, uspjeli da napuste mjesto događaja bez posljedica, neposredno prije nego što je podnosilac predstavke priveden. Ovaj novinar, koji je zadnji ostao na mjestu događaja, naveo je u svom iskazu da je napravio posljednju fotografiju u 21:15h i napustio područje samo 2 do 3 minuta prije nego što je došlo do privođenja podnosioca predstavke. Okružni sud je utvrdio da je dalje utvrđeno da su policijske naredbe bile jasne i da su se očigledno odnosile na sve u masi, koja se sastojala od demonstranata, kao i prolaznika i drugih građana.

Štaviše, Okružni sud je razmotrio opravdanost miješanja u pravo podnosioca predstavke iz člana 10 Konvencije na sljedeći način:

„...

Sporno je da li je Pentikainen, kao novinar i na osnovu svoje slobode izražavanja, imao pravo da ne postupi po naredbama koje mu je dala policija. Pentikainen je bio spreman da iskoristi svoju slobodu izražavanja kao fotograf. Policijske naredbe da se raziđu stoga su ograničile Pentikainenovu slobodu izražavanja. Pitanje je da li je postojalo opravdanje za ovo ograničenje.

Prema članu 12 Ustava i članu 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima, svako ima pravo na slobodu izražavanja. To uključuje pravo na objavljivanje i slanje informacija bez miješanja vlasti. Prema Ustavu, detaljnije odredbe o ostvarivanju slobode izražavanja propisane su zakonom. U skladu sa članom 10 stav 2 Evropske konvencije o ljudskim pravima, ostvarivanje slobode izražavanja može podlijegati formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom. Prema navedenom članu i praksi Suda za ljudska prava, prilikom ocjene ograničenja moraju se uzeti u obzir tri uslova: 1) ograničenje mora biti propisano zakonom, 2) mora biti zasnovano na prihvatljivom razlogu i 3) mora biti nužno u demokratskom društvu.

Kao prvo, Okružni sud primijećuje da policija ima ovlašćenje, u skladu sa čl. 18 i 19 Zakona o policiji, da kordonom zatvori područje i da razbije masu. Na osnovu tog ovlašćenja, policija je osobama koje su ostale u oblasti Kiasma-Postitalo izdala naredbu da se raziđu, po čemu je Pentikainen takođe odbio da postupi. Ograničenje je dakle bilo propisano zakonom.

Drugo, Okružni sud smatra da se ovlašćenja predviđena čl. 18 i 19 Zakona o policiji odnose na održavanje javnog reda i bezbjednosti i na sprječavanje nereda ili kriminala i da se u ovom slučaju naredba da se raziđu, data među ostalima i Pentikainenu, odnosi na sprječavanje nereda. Ograničenje stoga ima prihvatljivi razlog.

Treće, mora se ispitati da li su u demokratskom društvu nužne naredba da se raziđu koja je izdata Pentikainenu i obaveza da se po njoj postupi. Okružni sud smatra da je bilo nužno, da bi se prekinula situacija u Kiasmi, da se naredi masi da se raziđu i od lica traži da napuste taj dio.

Okružni sud utvrđuje da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za ograničavanje Pentikainenove slobode izražavanja, naređujući mu da se raziđe zajedno sa preostalom masom. Okružni sud je zauzeo stav u daljem tekstu o elementima koji utiču na kažnjivost Pentikainenovog postupka.

Predmet na koji se poziva Pentikainen (Dammann protiv Švajcarske, 25. april 2006. godine) odnosio se na situaciju u kojoj je novinar osuđen u Švajcarskoj za podstrijekavanje na odavanje službene tajne kada je zatražio i primio informacije od administrativnog asistenta državnog tužioca o određenim upisima u registar. Sud je utvrdio da bi osuda podnosioca predstavke mogla da spriječi novinare da učestvuju u javnim diskusijama o pitanjima od opšteg interesa. Osuđujuća presuda nije bila pravilno srazmjerna ciljevima čijem se ostvarivanju težilo i time je prekršen član 10 Konvencije. Okružni sud smatra da citirani predmet nije sličan predmetu o kojem se ovdje radi.

...”

Međutim, na osnovu Poglavlja 6 član 12 Krivičnog zakonika, podnosiocu predstavke nije izrečena kazna, jer je djelo bilo uporedivo sa „oprostivom radnjom” (anteeksiannettavaan tekoon rinnastettava, jämförbar med en ursäktlig gärning). Okružni sud je utvrdio:

„...

Pentikainen je oslobođen od kazne u skladu sa poglavljem 6 član 12 stav 3 Krivičnog zakonika, jer se krivično djelo, iz posebnih razloga vezanih za tu radnju, može smatrati uporedivim sa opravdanom radnjom. Kao novinar, Pentikainen je bio prinuđen da prilagodi svoje ponašanje u situaciji zbog suprotstavljenih očekivanja koje su iskazali policija, s jedne strane, i njegova profesija i poslodavac, s druge strane.

...”

Dopisom od 23. januara 2008. godine podnosilac predstavke je uložio žalbu Apelacionom sudu u Helsinkiju (hovioikeus, hovrätten), tvrdeći da je Okružni sud trebao da odbaci optužnicu protiv njega. Tvrdio je da njegovo privođenje i činjenica da je proglašen krivim predstavljaju kršenje Ustava i člana 10 Konvencije. Podnosilac predstavke je bio novinar i nije učestvovao u demonstracijama, niti je izazvao bilo kakav nered. Okružni sud nije obrazložio zašto su njegovo privođenje i osuda bili „nužni u demokratskom društvu” i time nije opravdao miješanje.
Apelacioni sud je 30. aprila 2009. godine odbio žalbu podnosioca predstavke, bez navođenja daljih razloga.
Dopisom od 24. juna 2009. godine, podnosilac predstavke se dalje žalio Vrhovnom sudu (korkein oikeus, högsta domstolen), ponavljajući žalbene osnove koje su već iznijete pred Apelacionim sudom.
Vrhovni sud je 1. septembra 2009. godine odbio da podnosiocu predstavke dopusti da podnese žalbu.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Zakon o policiji

Prema članu 14 Zakona o policiji (poliisilaki, polislagen; Zakon br. 493/1995, bio na snazi u relevantno vrijeme), na zahtjev korisnika stambenih ili javnih prostora ili njegovog zastupnika, policijski službenici imali su pravo da udalje svakoga ko nezakonito upadne, tajno ili diverzijom uđe, ili se sakrije u tim prostorima ili ignoriše naredbu za udaljavanje. Policijski službenici su imali pravo da udalje svakoga ko ima odobrenje da bude u gore navedenom području ili mjestu, ako on ili ona ometa privatni ili javni mir drugih osoba ili na druge načine prouzrokuje značajni nered i ako postoje osnovi sumnje da će se nered ponoviti. Ako je vjerovatno da udaljavanje ne bi spriječilo ponavljanje nereda, policijski službenici su imali pravo da privedu osobu koja izaziva nered i zadrže je u pritvoru. Privedeno lice moglo se držati u pritvoru samo onoliko dugo koliko je bilo vjerovatno da će se nered ponoviti, ali ne duže od 12 sati nakon privođenja.
Prema članu 18 stav 1 Zakona o policiji, policijski službenici su imali pravo da blokiraju, zatvore ili isprazne mjesto ili područje u javnoj upotrebi, ili da zabrane ili ograniče kretanje na tom mjestu, ako je to bilo neophodno radi održavanja javnog reda i bezbjednosti, za potrebe nesmetane istrage, ili da se zaštite mjere preduzete na mjestu nesreće, privatnost lica podvrgnutih mjerama i svaka ugrožena imovina.
Članom 19 Zakona o policiji bilo je propisano da policijski službenici imaju pravo da narede da se masa raziđe ili premjesti ako okupljanje ugrožava javni red i bezbjednost ili ometa saobraćaj. U slučaju nepostupanja po naredbi o razilaženju ili premještanju, policijski službenici imali su pravo da primijene silu kako bi razbili masu i priveli lica koja ne postupaju po naredbama. Privedena lica su morala biti puštena čim je svrha mjere izvršena, ali ne kasnije od 12 sati nakon privođenja.
Novi Zakon o policiji (poliisilaki, polislagen; Zakon br. 872/2011) stupio je na snagu 1. januara 2014. godine. Poglavlje 2 čl. 5, 8 i 9 novog Zakona sadrže iste odredbe, uključujući i to da se privedeno lice može držati u pritvoru samo onoliko dugo koliko je vjerovatno da će se nered ponoviti, ali ne duže od 12 sati nakon privođenja.

B. Zakon o mjerama prinude

Poglavlje 1 član 2 stav 2 Zakona o mjerama prinude (pakkokeinolaki, tvångsmedelslagen; Zakon br. 450/1987, koji je bio na snazi u relevantno vrijeme) predviđao je da ako postoje uslovi za hapšenje, policajac može da privede osumnjičenog za krivično djelo i bez naloga za hapšenje ako bi u suprotnom hapšenje moglo da bude dovedeno u pitanje. Policijski službenik je morao o tom privođenju bez odlaganja da obavijesti službenika koji ima ovlašćenje da izvrši hapšenje. To službeno lice, koje je ovlašćeno da izvrši hapšenje, moralo je da odluči, u roku od 24 sata od privođenja, da li će privedeno lice biti pušteno ili uhapšeno.
Novi Zakon o mjerama prinude (pakkokeinolaki, tvångsmedelslagen; Zakon br. 806/2011) stupio je na snagu 1. januara 2014. godine. Poglavlje 2 član 1 novog Zakona predviđa sljedeće:

„Policijski službenik može, radi rješavanja krivičnog djela, da privede osumnjičenog koji je uhvaćen prilikom vršenja djela ili pokušaja bijega.

Policijski službenik može takođe da privede osumnjičenog čije je hapšenje ili pritvaranje naloženo. Pored toga, policijski službenik može, tokom glavnog sudskog pretresa ili tokom razmatranja odluke, da privede optuženog čije je pritvaranje zatraženo u vezi sa presudom, ako je pritvor neophodan da bi se spriječilo njegovo udaljavanje.

Ako postoje preduslovi za hapšenje, policijski službenik može da privede osumnjičenog za krivično djelo i bez naloga za hapšenje, ako bi hapšenje u suprotnom moglo da bude dovedeno u pitanje. Policijski službenik o tom privođenju bez odlaganja obavještava službenika koji ima ovlašćenje da izvrši hapšenje. To službeno lice, koje je ovlašćeno da izvrši hapšenje, odlučuje u roku od 24 sata od privođenja, da li će privedeno lice biti pušteno ili uhapšeno. Dalje lišenje slobode u periodu dužem od 12 časova zahtijeva postojanje preduslova za hapšenje.”

C. Zakon o krivičnom postupku

Prema članu 21 Zakona o krivičnom postupku (esitutkintalaki, förundersökningslagen; Zakon br. 449/1987, koji je bio na snazi u relevantno vrijeme), osumnjičeni koji nije uhapšen ili pritvoren nije morao da bude prisutan tokom krivične istrage duže od 12 sati ili, ako su ispunjeni uslovi za hapšenje po Zakonu o mjerama prinude, duže od 24 sata.
Prema članu 24 stav 2 istog Zakona, policijsko saslušanje može da se obavi između 22:00h i 07:00h samo ako:

„(1) osoba koja se saslušava to traži;

(2) stvar je predmet pojednostavljene istrage za čije potrebe osoba čije se saslušanje vrši mora da ostane ili da odmah dođe; ili

(3) postoji neki drugi hitni razlog za to.”

Ista pravila su uključena u poglavlje 6 član 5 stav 2 i u poglavlje 7 član 5 stav 2 novog Zakona o krivičnom postupku (esitutkintalaki, förundersökningslagen; Zakon br. 805/2011) koji je stupio na snagu snagu 1. januara 2014. godine.

D. Krivični zakonik

Prema Poglavlju 16 član 4 stav 1 Krivičnog zakonika (rikoslaki, strafflagen; Zakon br. 39/1889, izmijenjen Zakonom br. 563/1998),

„Lice koje

(1) ne postupi po naredbi ili zabrani koju je izdao policijski službenik, u okviru svoje nadležnosti, radi održavanja javnog reda ili bezbjednosti ili vršenja dužnosti,

(2) odbija da pruži policijskom službeniku identifikacione podatke iz člana 10 tačka 1 Zakona o policiji,

(3) ne postupi po jasno vidljivom signalu policijskog službenika ili naredbi za zaustavljanje ili pomjeranje vozila, kako je navedeno u članu 21 Zakona o policiji,

(4) zanemari dužnost pružanja pomoći, kako je navedeno u članu 45 Zakona o policiji, ili

(5) alarmira policiju bez razloga ili, davanjem lažnih informacija, ometa policijske operacije, biće osuđena za nepoštovanje policije, na novčanu kaznu ili kaznu zatvora u trajanju od najviše tri mjeseca, osim ako na drugom mjestu u zakonu nije predviđena strožija kazna za to djelo.”

Poglavlje 6 član 12 istog Zakonika predviđa sljedeće:

„Sud može da oslobodi lice kazne

(1) ako se krivično djelo, ocijenjeno u cjelini, uzimajući u obzir njegovu štetnost ili krivicu izvršioca koja je u njemu ispoljena, smatra manje značajnim,

(2) ako je izvršilac izvršio djelo kada je imao manje od 18 godina i djelo se smatra posljedicom nerazumijevanja ili nepromišljenosti,

(3) zbog posebnih razloga vezanih za djelo ili izvršioca, djelo se smatra uporedivim sa opravdanim činom,

(4) kazna se smatra nerazumnom ili bespredmetnom, naročito uzimajući u obzir faktore navedene u članu 6 stav 3 i članu 7 ili postupke organa socijalne zaštite i zdravstvenih organa, ili

(5) krivično djelo ne bi imalo bitni učinak na ukupnu kaznu usljed odredbi o osuđivanju na objedinjenu kaznu.”

E. Zakon o kaznenoj evidenciji

Član 2 st. 1-2 Zakona o kaznenoj evidenciji (rikosrekisterilaki, straffregisterlagen; Zakon br. 770/1993) predviđa da

„Na osnovu obavještenja od Sudova, u kaznenu evidenciju se unose podaci o odlukama kojima je lice u Finskoj osuđeno na bezuslovnu kaznu zatvora; kaznu rada u javnom interesu; uslovnu osudu; uslovnu osudu sa novčanom kaznom, kaznu rada u javnom interesu ili nadzor; maloljetnički zatvor; novčanu kaznu umjesto maloljetničkog zatvora; ili razrješenje sa dužnosti; ili kada se odustane od donošenja odluke o kazni u skladu sa poglavljem 3 član 4 Krivičnog zakonika (39/1889). Međutim, u kaznenu evidenciju ne vrše se unosi o konverziji novčanih kazni u kaznu zatvora, kao ni o zatvorskoj kazni izrečenoj prema Zakonu o državnoj službi (1723/1991). U kaznenu evidenciju upisuju se i podaci o novčanim kaznama izrečenim na osnovu odredbi koje se odnose na krivičnu odgovornost privrednih subjekata.

Osim toga, u kaznenu evidenciju vrše se upisi, kako je predviđeno Uredbom, o sudskim odlukama u kojima je finski državljanin ili stranac sa stalnim boravkom u Finskoj osuđen u inostranstvu na kaznu jednaku kazni iz stava (1).”

III. MEĐUNARODNI I EVROPSKI STANDARDI

U informacijama dostupnim Sudu u vezi sa međunarodnim i evropskim standardima, posebna pozivanja na postupanje novinara tokom demonstracija ostaju oskudna. Međutim, postojali su neki propisi ili preporuke koje regulišu postupanje policije prema novinarima koji izvještavaju o demonstracijama ili sličnim događajima, dok je novinarima takođe bila dužnost da se suzdrže od ometanja policije u održavanju javnog reda i sigurnosti.
Na primjer, Smjernice Kancelarije za demokratske institucije i ljudska prava („ODIHR”) Organizacije za saradnju i bezbjednost u Evropi („OEBS”) i Evropske komisije za demokratiju putem prava („Venecijanska komisija”) (vidjeti Smjernice OEBS/ODIHR/Venecijanske komisije o slobodi mirnog okupljanja (drugo izdanje), koje su pripremili Panel OEBS/ODIHR-a za slobodu okupljanja i Venecijanska komisija, koje je Venecijanska komisija usvojila na svojoj 83. plenarnoj sjednici (Venecija, 4. jun 2010. godine) predviđaju sljedeće:

„168. Ako se smatra da je razilaženje neophodno, organizator skupa i učesnici treba da budu jasno i glasno obaviješteni prije bilo kakve intervencije osoblja za sprovođenje zakona. Učesnicima takođe treba dati razumno vrijeme da se dobrovoljno raziđu. Samo ako se učesnici nakon toga ne raziđu, policijski službenici mogu intervenisati dalje. Od trećih strana (kao što su posmatrači, novinari i fotografi) može se takođe tražiti da se raziđu, ali ne treba ih spriječavati da posmatraju i snimaju policijsku operaciju ...

169. Fotografisanje i video snimanje (i od strane osoblja za sprovođenje zakona i od strane učesnika) ne bi trebalo da bude ograničeno, ali čuvanje podataka može da naruši pravo na privatni život: tokom javnih okupljanja, osoblje za sprovođenje zakona može da fotografiše ili video snima učesnike. Međutim, iako praćenje pojedinaca na javnom mjestu u svrhe identifikacije ne mora nužno da dovede do miješanja u njihovo pravo na privatni život, evidentiranje takvih podataka i sistematska obrada ili trajna priroda evidentiranog materijala može da dovede do kršenja privatnosti. Štaviše, fotografisanje ili snimanje skupova u svrhu prikupljanja obavještajnih podataka može da odvrati pojedince od uživanja u slobodi i stoga ih ne bi trebalo rutinski obavljati. Fotografisanje ili video snimanje policijske operacije od strane učesnika i drugih trećih strana ne bi trebalo da bude spriječavano i svaki zahtjev za predaju trake ili digitalno snimljenih fotografija ili snimaka organima za sprovođenje zakona treba da bude predmet prethodne sudske kontrole. Organi za sprovođenje zakona treba da izrade i objave politiku u vezi sa time kako će koristiti javno snimanje/fotografisanje na javnim skupovima.”

Evropski i međunarodni propisi, standardi, preporuke ili javne najave koje se tiču postupanja novinara pretežno se ne izjašnjavaju u pogledu izvještavanja o demonstracijama ili sličnim događajima. Isto važi i za kodekse ponašanja za samoregulaciju ili profesionalnu etiku novinara.

IV. UPOREDNO PRAVO

Iz informacija dostupnih Sudu, uključujući i uporedno pravno istraživanje trideset četiri države članice Savjeta Evrope (Austrija, Azerbejdžan, Belgija, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Estonija, Francuska, Grčka, Gruzija, Holandija, Irska, Italija, Kipar, Letonija, Lihtenštajn, Litvanija, Luksemburg, Mađarska, Moldavija, Njemačka, Poljska, Portugal, Rumunija, Rusija, Slovačka, Slovenija, Srbija, Švajcarska, Španija, Švedska, Češka Republika, Ukrajina i Ujedinjeno Kraljevstvo), proizilazi da sve anketirane države primjenjuju odredbe opšteg krivičnog prava na novinare koji izvještavaju o demonstracijama. Nije prepoznat nikakav posebni status u vezi sa hapšenjem, pritvaranjem i osuđivanjem novinara. Stoga su predstavnici sredstava javnog informisanja ostali odgovorni za djela koja počine tokom demonstracija, na isti način kao i učesnici demonstracija. Iako je sudska praksa slična ovom predmetu pronađena u pet anketiranih država - Austriji, Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji, Mađarskoj, Španiji i Švedskoj - to nije omogućilo da se izvuku bilo kakvi opšti zaključci.
Što se tiče policijskih ovlašćenja, velika većina anketiranih država nije uredila posebno pitanje izvještavanja tokom nasilnih demonstracija. U dvanaest država članica (Belgija, Bugarska, Grčka, Holandija, Luksemburg, Mađarska, Moldavija, Njemačka, Rusija, Španija, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo) pronađene su opšte smjernice ili propisi na temu odnosa policije i medija, pri čemu su, kao opšte pravilo, predstavnici sredstava javnog informisanja koji su pratili događaje bili podsticani da se identifikuju kao takvi kako bi se razlikovali od učesnika. Međutim, iako je ovo izdvajanje predstavnika sredstava javnog informisanja bilo usmjereno na omogućavanje i olakšavanje novinarske aktivnosti, nije imalo za posljedicu davanje bilo kakvog imuniteta novinarima kada ne postupe po policijskim naredbama da napuste mjesto demonstracije. Samo ograničeni broj država članica (Gruzija, Moldavija, Rusija i Srbija) bavio se pitanjem prikupljanja vijesti tokom demonstracija u posebnim propisima. U tim državama članicama, za novinare su ili određivani zaštićeni djelovi iz kojih bi mogli da izvještavaju o tekućim demonstracijama ili bi bili obaviješteni o najsigurnijem dijelu u kojem treba da obavljaju svoje aktivnosti. Ipak, proizilazi da u opštem vaganju interesa prevagu odnosi očuvanje javnog reda i sigurnosti postupanjem po policijskim uputstvima.
Iako je velika većina anketiranih država članica imala profesionalne kodekse ponašanja ili etičke kodekse za novinare, oni nijesu sadržali posebne odredbe u vezi sa odnosom između novinara i policije tokom demonstracija. Ovi kodeksi su se više fokusirali na istražne tehnike i novinarske izvore, kao i na zaštitu privatnosti trećih strana.

PRAVO

I. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 10 KONVENCIJE

Podnosilac predstavke se žalio na osnovu člana 10 Konvencije da je njegova sloboda izražavanja povrijeđena. Član 10 Konvencije glasi:

„1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posjedovanja sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne spriječava države da zahtijevaju izdavanje dozvola za rad preduzećima koja emituju program, televizijskim i bioskopskim preduzećima.

2. S obzirom na to da ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu, u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi spriječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, spriječavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.”

A. Presuda Vijeća

Vijeće je smatralo da, s obzirom da je privođenje i osuda podnosioca predstavke bilo posljedica njegovog postupanja kao fotografa za časopis i novinara koji nije postupio po naredbama policije, pretpostavka je bila da je došlo do miješanja u njegovo pravo na slobodu izražavanja. Vijeće je dalje utvrdilo da su se stranke složile da osporene mjere imaju osnovu u finskom zakonu, naročito u poglavlju 16 član 4 Krivičnog zakonika. Miješanje je stoga bilo „propisano zakonom” i težilo je ostvarenju nekoliko legitimnih ciljeva, a to su zaštita javne sigurnosti, kao i sprječavanje nereda i kriminala.
Što se tiče nužnosti u demokratskom društvu, Vijeće je primijetilo da se podnosilac predstavke odrekao svog prava na korišćenje odvojenog, obezbijeđenog dijela za novinare kada je odlučio da ostane s demonstrantima, čak i nakon naredbe da se raziđu. Utvrđeno je da je podnosilac predstavke bio svjestan naredbi policije da napusti mjesto događaja, ali je odlučio da ih ignoriše. Podnosilac predstavke je mogao, u bilo kojem trenutku tokom blokiranja područja, da napusti mjesto događaja i pređe u zaštićeni dio za novinare, bez ikakvih posljedica. Pošto to nije učinio, podnosilac predstavke je svjesno preuzeo rizik od privođenja zbog nepoštovanja policije.
Vijeću nije bilo sasvim jasno u kojoj je fazi policija saznala da je podnosilac predstavke novinar. Proizilazi da podnosilac predstavke nije uložio jasne napore da se predstavi kao novinar. Štaviše, nije proizišlo da je podnosilac predstavke bio na bilo koji način spriječen da fotografiše demonstracije, niti su mu oduzeli fotoaparat ili drugu opremu, a bilo mu je dozvoljeno da zadrži sve fotografije koje je snimio i da ih koristi bez ograničavanja.
Vijeće je smatralo da je demonstracija bila stvar od legitimnog javnog interesa, naročito imajući u vidu vrstu demonstracije. Okružni sud je analizirao ovu stvar sa tačke gledišta člana 10, upoređujući različite interese i utvrdio da je postojala hitna društvena potreba da se preduzmu osporene mjere protiv podnosioca predstavke. Vijeće je takođe pridalo težinu činjenici da podnosiocu predstavke nije izrečena kazna jer su njegov čin domaći sudovi smatrali „opravdivim”. Uzimajući u obzir sve faktore, Vijeće je smatralo da su domaći sudovi postigli pravičnu ravnotežu između suprotstavljenih interesa o kojima se radi. Prema tome, nije bilo kršenja člana 10 Konvencije.

B. Podnesci stranaka

1. Podnosilac predstavke

Podnosilac predstavke je tvrdio da je došlo do miješanja u njegovo pravo na slobodu izražavanja jer je policija od njega tražila da napusti mjesto demonstracije, bio je priveden i nije bio u mogućnosti da tokom svog pritvora od 17,5 sati prenosi informacije i jer je bio osumnjičen, optužen i osuđen za krivično djelo koje je imalo „odvraćajući uticaj” na njegova prava i rad.
U pogledu toga da li je miješanje bilo propisano zakonom, podnosilac predstavke je tvrdio da je policija prekoračila svoja zakonska ovlašćenja ili zloupotrijebila svoja diskreciona ovlašćenja u nekoliko različitih faza. Prije svega, nesrazmjernost policijske kategoričke naredbe da se masa raziđe pokazala se neusklađenom sa finskim pravom. Odluka policije da tretira demonstracije kao nered takođe je bila upitna jer je obim agresivnog ponašanja bio relativno ograničen, uključujući samo nekoliko pojedinaca. Drugo, pritvor podnosioca predstavke bio je nezakonit jer je trajao cijelu noć i oko 17,5 sati. Privedena lica bi trebala biti puštena na slobodu što je prije moguće, ali ne kasnije od 12 sati nakon privođenja. Policija bi mogla da ga zadrži duže od 12 sati, samo ako je bio osumnjičen za nerede. Policija je prvo privela podnosioca predstavke zbog nepoštovanja policije, ali je kasnije, prema navodima podnosioca predstavke, razlog njegovog privođenja promijenjen u izazivanje nereda. Kako podnosilac predstavke očigledno nije ni učestvovao u demonstracijama, njegovo postupanje nije moglo da zadovolji definiciju izazivanja nereda. Policija, dakle, nije imala dovoljno razloga da ga zadrži i trebao je da bude pušten odmah ili najkasnije u roku od 12 sati. Štaviše, bez odlaganja je trebalo saslušati podnosioca predstavke, jer su saslušavanja mogla da se vrše čak i između 22:00h i 07:00h ako osumnjičeni to zatraži ili ako postoji drugi hitni razlog.
Podnosilac predstavke je takođe smatrao da njegova krivična osuda nije bila zasnovana na zakonu jer nije znao da bi mogao biti proglašen krivim za krivično djelo ako nastavi sa fotografisanjem u blokiranom dijelu. S obzirom na to da domaći sudovi nijesu naveli razloge u svojim presudama, oni nijesu ocijenjivali pitanja zakonitosti. Stoga je podnosilac predstavke tvrdio da miješanje policije, tužioca i domaćih sudova nije imalo osnova u finskom zakonu.
Podnosilac predstavke je bio spreman da prihvati da je miješanje moglo da ima legitimni cilj.
Što se tiče nužnosti, podnosilac predstavke je istakao da je njegov zadatak bio da u razumnom roku objavi informacije o demonstracijama. Radio je i na detaljnoj priči o postupanju svake strane tokom demonstracija i na objavljivanju informacija o demonstracijama na internetu odmah nakon njihovog završetka. Podnosilac predstavke je tvrdio da na mjestu demonstracije nije bilo zasebnog i obezbijeđenog dijela za novinare. On je kontaktirao sve glavne medijske organizacije i saznao da nijedan od novinara prisutnih na tom mjestu nije dobio uputstva da ide u obezbijeđeni dio i da niko zapravo nije ni vidio taj dio. Pogled izvana na blokirani dio bio je spriječen gustom i višeslojnom linijom policajaca, policijskih kombija i autobusa. U 19:15h policija je blokirala još veću oblast, zbog čega je bilo još teže pratiti događaje. Za novinare nije ni mogao da postoji obezbijeđeni dio jer je inicijalno demonstracija trebala da bude marš, te stoga statični dio za novinare ne bi imao nikakvu svrhu. Čak i da je postojao takav dio, njegovo korišćenje trebalo je biti fakultativno, jer nije bilo na državnim organima da odluče iz kog ćoška novinari treba da izvještavaju o događaju.
Podnosilac predstavke je dalje tvrdio da je navod da se on nije predstavio kao novinar suprotan zdravom razumu. Imao je novinarsku identifikaciju oko vrata, o čemu je jedan svjedok svjedočio pred Okružnim sudom. Nosio je dvije vrste fotoaparata koje su 2006. godine koristili samo profesionalni novinari, i torbu za fotoaparat. Iz izvještaja o pretkrivičnom postupku proizilazi da se podnosilac predstavke predstavio kao novinar službeniku koji ga je lišio slobode. Pri kraju demonstracija, podnosilac predstavke je stajao između demonstranata i policijskog kordona i tako je jasno bio odvojen od demonstranata. U ovom trenutku situacija je bila mirna i pod policijskom kontrolom. Nakon privođenja demonstranata, jedan policajac je uzviknuo: „Uhvatite fotografa” i podnosilac predstavke je priveden dok je fotografisao. Dok je bio u policijskoj pritvorskoj ćeliji, on je dobacivao policajcima u prolazu da je novinar.
Podnosilac predstavke je tvrdio da je njegovo pritvaranje od 17,5 sati bilo nesrazmjerno. Policija je mogla da ga pusti na slobodu na mjestu događaja ili najkasnije u roku od 12 sati. Snimak koji je podnosilac predstavke napravio tokom demonstracija već je bio „star” u momentu kada je objavljen. Policija je maloljetnike pustila na slobodu nakon nekoliko sati pritvora i podnosilac predstavke je tada takođe mogao da bude pušten. Policija je takođe mogla da obustavi pretkrivični postupak u njegovom predmetu i tužilac je mogao da odbaci optužbe protiv njega. Međutim, država je smatrala da je važno da podnosilac predstavke bude procesuiran i eventualno osuđen za nepoštovanje policije. Država ga je osudila zbog obavljanja njegovog posla, iako je već pretrpio posljedice konkretnih radnji policije. Presuda Okružnog suda i trajanje njegovog pritvora imali bi jasan „odvraćajući uticaj” na rad novinara. Domaći sudovi nijesu ocijenili da li je miješanje imalo „hitnu društvenu potrebu”. Okružni sud nije ispravno odmjerio suprotstavljene interese, već je samo naveo da je okončanje demonstracija naređivanjem masi da se raziđe bilo nužno. Nije ocjenio vrstu „hitne društvene potrebe” da se podnosilac predstavke udalji sa mjesta događaja. Takođe je propustio da uzme u obzir praksu Suda prema kojoj bi takva presuda imala „odvraćajući uticaj” na novinarstvo.

2. Vlada

Vlada se složila sa zaključkom Vijeća da u ovom predmetu nije bilo kršenja člana 10 Konvencije.
Po mišljenju Vlade, nije došlo do miješanja u pravo podnosioca predstavke na slobodu izražavanja. Vlada je primijetila da policija nije spriječila podnosioca predstavke da izvještava o događaju. Razlog za privođenje podnosioca predstavke nije bio njegov rad kao fotografa, već činjenica da je u više navrata odbio da postupi po dosljednim i jasnim policijskim naredbama da napusti mjesto događaja. Naredbe policije su se odnosile na svakoga na mjestu događaja. Dokazi su takođe pokazali da je jedan policijski službenik lično naredio podnosiocu predstavke da napusti mjesto događaja, nakon čega se on konsultovao sa svojim nadređenim o tome da li treba da ostane, uprkos policijskim naredbama. Podnosiocu predstavke nije bilo naređeno da prestane da fotografiše u bilo kojem trenutku, čak ni izbliza, sve do njegovog privođenja. Čim je policija saznala da je podnosilac predstavke novinar, njegov fotoaparat, memorijske kartice i druga oprema odmah su tretirani kao novinarski izvori i nijesu trajno oduzeti. On je mogao da zadrži fotografije i nijedan organ u bilo kojoj fazi nije nametnuo nikakva ograničenja u pogledu upotrebe fotografija. Podnosilac predstavke je bio sedmi pritvorenik koji je saslušan, a šesti koji je pušten na slobodu, od 81 pritvorenika koji su saslušavani narednog dana. Nakon puštanja maloljetnika na slobodu, policija je procesuirala podnosioca predstavke što je moguće prije.
Vlada je dalje ukazala da se nijedan od domaćih postupaka u vezi sa podnosiocem predstavke, kao ni tekući postupak pred Sudom, nije ticao postupaka podnosioca predstavke kao fotografa. Stvar o kojoj se radi se zapravo ticala njegovih postupaka kao djela mase koja je sistematski - nakon što je bila upozorena, pozvana i nakon što joj je konačno naređeno da se raziđe - odbijala da postupi po nalozima policije. Zbog toga su domaći sudovi proglasili podnosioca predstavke krivim za nepoštovanje policije. Štaviše, Okružni sud je odlučio da podnosiocu predstavke ne izrekne nikakvu sankciju, jer se, po njegovom mišljenju, podnosilac predstavke našao u konfliktnoj situaciji. On je morao da izabere da li da ispoštuje, s jedne strane, očekivanja koja su mu nametali zakon i policija i, s druge strane, očekivanja koja mu je nametnuo njegov poslodavac koji ga je poslao da izvještava o događaju i koji mu je rekao da ostane na mjestu događaja nakon što mu je lično naloženo da ode. Imajući u vidu ovu razumljivu teškoću, Okružni sud je smatrao da odbijanje podnosioca predstavke da postupi po nalozima policije može biti uporedivo sa „opravdanim činom”.
Druga opcija je, ukoliko Sud ustanovi da je došlo do miješanja u pravo podnosioca predstavke na slobodu izražavanja, Vlada je tvrdila da je miješanje bilo „propisano zakonom”. Miješanje je takođe imalo nekoliko legitimnih ciljeva, a to su zaštita javne sigurnosti, kao i sprječavanje nereda i kriminala, kako je utvrdilo Vijeće.
Što se tiče nužnosti u demokratskom društvu, Vlada se složila sa zaključkom Vijeća da su domaći sudovi pronašli pravičnu ravnotežu između suprotstavljenih interesa o kojima se radi. Oni su primijetili da su predstavnici sredstava javnog informisanja bili u mogućnosti da slobodno izvještavaju i fotografišu događaj do njegovog završetka, čak i veoma blizu policije. Takođe je postojao posebni dio za predstavnike sredstava javnog informisanja. Međutim, eskalacija nasilja na mjestu događaja „Smash ASEM” rezultirala je dolaskom policije u brojnim vozilima, od kojih su neka možda zapriječila vidljivost iz pravca obezbijeđenog dijela ka djelovima mjesta događaja. Nije bilo sporno da je podnosilac predstavke lično čuo naređenja policije da se raziđu već u 20:30h i da je vidio ljude kako idu prema izlazima. Oko 21:00h, kada je policija izdala završne naredbe da se raziđu, na mjestu događaja bilo je još dva fotografa, ali su napustili mjesto događaja oko 21:15h. Prema njima u nijednoj fazi nije primijenjena nikakva mjera. Naredbe policije su izdate kako bi se smirila situacija, ponovo uspostavio javni red i, naročito, osigurala javna sigurnost. Kada je u 21:15h policija naredila podnosiocu predstavke da napusti mjesto, on je odbio da to učini, navodeći da je smatrao da se naredba na njega, kao fotografa, ne odnosi. Tada su pripadnici mase koji su se opirali privedeni i događaj je završen. Nekoliko minuta kasnije, policija je privela podnosioca predstavke jer je bilo jasno da je bio odlučan da ne posluša policiju. Budući da se podnosilac predstavke konsultovao sa svojim nadređenim telefonom, tražeći savjet o tome da li da ostane ili ode, on je jasno shvatio da su se policijska naređenja odnosila takođe i na njega. Okružni sud je takođe utvrdio da je utvrđeno da su se policijske naredbe očigledno odnosile na svakoga, tako da privođenje podnosioca predstavke nije moglo da mu predstavlja iznenađenje.
Vlada je primijetila da svrha privođenja podnosioca predstavke nije bila da ometa njegovu slobodu izražavanja, već da se istraži djelo za koje se sumnja da je izvršio. On je mogao da koristi sve fotografije koje je napravio na događaju. Privođenje i pritvaranje podnosioca predstavke su stoga bili opravdani, neophodni i srazmjerni jer je policija reagovala na nasilne demonstracije za koje je postojao rizik od daljeg nasilja i nereda. Navodno miješanje je stoga bilo neophodno u demokratskom društvu.
Vlada je naglasila važnost jednakog tretmana i jednakosti pred zakonom, kako je zajamčeno Ustavom Finske i članom 14 Konvencije. Tvrdili su da podnosilac predstavke nije imao pravo na povlašćeni ili drugačiji tretman u odnosu na druge osobe u masi prisutne na mjestu demonstracije. Naredbe policije date su bez diskriminacije po pitanju statusa ili profesije i nijesu bile usmjerene na sprječavanje profesionalne aktivnosti podnosioca predstavke. Cilj policije bio je da smiri situaciju i ponovo uspostavi javni red. Štaviše, Okružni sud je utvrdio da podnosilac predstavke nije pokazao svoju novinarsku identifikaciju policajcu koji ga je priveo, niti policajcu koji ga je primio u policijskoj stanici. On je samo pokazao svoju identifikaciju u autobusu kojim je prevezen do stanice policije. Sam podnosilac predstavke je u članku koji je napisao o događaju naveo da je počeo da nosi svoju identifikaciju na vidljivom mjestu tek nakon što je bio pritvoren. Stoga, polje slobodne procjene koje se daje državi u ocjenjivanju srazmjernosti mjera kojima se navodno krši pravo podnosioca predstavke na slobodu izražavanja nije bilo pogođeno, jer podnosilac predstavke nije uložio jasne napore da se identifikuje kao novinar.
Konačno, Vlada je tvrdila da se s ovim predmetom ne može povezati nikakav „odvraćajući uticaj”. Podnosilac predstavke nije bio pritvoren i osuđen zbog svojih novinarskih aktivnosti, već zbog sistematskog nepoštovanja jasnih policijskih naredbi. Nekoliko drugih novinara koji su bili prisutni na ovom događaju nijesu izabrali da ne poslušaju policiju. Podnosiocu predstavke nije izrečena nikakva sankcija jer je Okružni sud smatrao da su njegove radnje uporedive sa „opravdanim činom”, niti mu je naloženo da plati bilo kakve troškove postupka.

C. Ocjena Suda

1. Opseg predmeta pred Velikim vijećem

U svojim pismenim podnescima Velikom vijeću, podnosilac predstavke je tvrdio da je njegovo pritvaranje bilo nezakonito jer je trajalo preko noći i oko 18 sati. Tvrdio je da je, pošto policija nije imala dovoljno preduslova za hapšenje, trebao da bude pušten najkasnije u roku od 12 sati nakon privođenja. Iz tog razloga, njegovo zadržavanje u trajanju dužem od 12 sati nije bilo „propisano zakonom” (vidjeti stav 66 u tekstu iznad). Vlada nije komentarisala ovu žalbu.
Prema stalnoj sudskoj praksi Suda, „predmet” koji je upućen Velikom vijeću je predstavka koju je Vijeće proglasilo prihvatljivom (vidjeti, između ostalih pravnih izvora, i T. protiv Finske [VV] 25702/94, stav 141, ESLJP 2001VII). Podnosilac predstavke je u svojim podnescima Velikom vijeću po prvi put uložio žalbu da je njegovo pritvaranje bilo nezakonito jer je trajalo duže od 12 sati. Vijeće je, prilikom razmatranja nužnosti miješanja u pravo podnosioca predstavke prema članu 10, uzelo u obzir argument Vlade da je trajanje pritvora podnosioca predstavke od oko 18 sati objašnjeno činjenicom da je on bio pritvoren kasno noću i da domaće pravo zabranjuje saslušavanja između 22:00h i 07:00h (vidjeti stav 48 presude Vijeća). Međutim, podnosilac predstavke nije se žalio Vijeću da je njegovo pritvaranje u trajanju dužem od 12 sati bilo nezakonito. Ova žalba nije bila dio predstavke koju je Vijeće proglasilo prihvatljivom, pa stoga ne potpada pod predmet razmatranja Velikog vijeća. Sud će stoga ograničiti svoje razmatranje na žalbu podnosioca predstavke koju je Vijeće proglasilo prihvatljivom, odnosno da su njegovo privođenje, pritvaranje i osuda podrazumijevali neopravdano miješanje u ovo pravo na slobodu izražavanja koje je zajamčeno članom 10 Konvencije.

2. Da li je došlo do miješanja

Vlada je prvenstveno tvrdila da u ovom predmetu nije bilo miješanja u pravo podnosioca predstavke na slobodu izražavanja.
Podnosilac predstavke je priveden od strane policije u kontekstu demonstracija, zadržan u pritvoru oko 18 sati, a kasnije je optužen i proglašen krivim od strane domaćih sudova zbog nepostupanja prema naredbama policije. Međutim, nije mu izrečena kazna jer se djelo smatralo „opravdanim činom”. Čak i da osporene mjere nijesu bile usmjerene na podnosioca predstavke kao novinara, već su bile posljedica njegovog nepostupanja po policijskim naredbama o razilaženju, upućenih svima u blokiranoj oblasti, njegovo obavljanje novinarskih dužnosti bilo je negativno pogođeno, jer je bio prisutan na mjestu događaja kao fotograf časopisa koji izvještava o događajima. Sud stoga prihvata da je došlo do miješanja u njegovo pravo na slobodu izražavanja (vidjeti, mutatis mutandis, Gsell protiv Švajcarske, br. 12675/05, stav 49, 8. oktobar 2009. godine).

3. Da li je miješanje bilo propisano zakonom

Sud primijećuje da izraz „propisano zakonom” u smislu člana 10 stav 2 Konvencije, ne samo da zahtijeva da osporena mjera treba da ima pravni osnov u domaćem pravu, već se odnosi i na kvalitet predmetnog prava, koje treba da bude dostupno licu o kojem se radi i predvidljivo u pogledu njegovih dejstava (vidjeti, između ostalih pravnih izvora, Centro Europa 7 S.r.l. i Di Stefano protiv Italije [VV], br. 38433/09, stav 140, ESLJP 2012; i Rotaru protiv Rumunije [VV], br. 28341/95, stav 52, ESLJP 2000-V).
Strane se ne slažu u vezi sa tim da li je miješanje bilo „propisano zakonom”: Sud primijećuje da se glavni argument podnosioca predstavke odnosi na navodnu nezakonitost njegovog pritvaranja jer je trajalo duže od 12 sati, koje pitanje je van obima predmeta pred Velikim vijećem (vidjeti stav 81 u tekstu iznad). Što se tiče ostalog, iz podnesaka podnosioca predstavke proizilazi da on sam ne tvrdi da njegovo privođenje, pritvaranje i osuda nijesu imali pravnu osnovu u finskom zakonu, već prigovara načinu na koji su nacionalne vlasti i sudovi primijenili relevantne odredbe domaćeg prava u njegovom slučaju. Međutim, prvenstveno je na nacionalnim vlastima, naročito Sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo (vidjeti Kopp protiv Švajcarske, 25. mart 1998. godine, stav 59, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-II; i Kruslin protiv Francuske, 24. april 1990. godine, stav 29, Serija A br. 176-A). Nijedan od argumenata podnosioca predstavke ne pokazuje bilo kakve naznake da su domaće vlasti proizvoljno primijenile zakon. Sud je stoga uvjeren da je miješanje na koje se žalba odnosi, a kojim je obuhvaćeno privođenje, pritvaranje i osuda podnosioca predstavke, imalo pravnu osnovu u finskom zakonu, odnosno u članu 19 Zakona o policiji, u poglavlju 1 član 2 stav 2 Zakona o mjerama prinude i poglavlju 16 član 4 Krivičnog zakonika. Sud stoga utvrđuje da je miješanje bilo „propisano zakonom”.

4. Da li je miješanje težilo legitimnom cilju

Nije bilo sporenja oko toga da je miješanje imalo nekoliko legitimnih ciljeva u smislu člana 10 stav 2 Konvencije, odnosno zaštitu javne sigurnosti i sprječavanje nereda i kriminala.

5. Da li je miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu

(a) Opšta načela

Opšta načela o nužnosti miješanja u slobodu izražavanja ukratko su prikazana u predmetu Stoll protiv Švajcarske [VV] (br. 69698/01, stav 101, ESLJP 2007V) i nedavno su ponovo istaknuta u predmetima Animal Defenders International protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 48876/08, stav 100, ESLJP 2013 (izvodi) i Morice protiv Francuske [VV], br. 29369/10, stav 124, 23. april 2015. godine:

„(i) Sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova za njegov napredak i za samo-realizaciju svakog pojedinca. U skladu sa članom 10 stav 2, primjenjiva je ne samo na „informacije” ili „ideje” koje su prihvaćene ili se smatraju neškodljivim ili neutralnim, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju. Takvi su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokogrudosti, bez kojih nema „demokratskog društva”. Kao što je navedeno u članu 10, ova sloboda podliježe izuzecima, koji se... međutim, moraju strogo tumačiti, a potreba za bilo kakvim ograničenjima mora se uvjerljivo utvrditi ...

(ii) Pridjev „nužan”, u smislu člana 10 stav 2 podrazumijeva postojanje „hitne društvene potrebe”. Države ugovornice imaju određeno polje slobodne procjene u ocjeni da li takva potreba postoji, ali ta sloboda procjene ide ruku pod ruku s evropskim nadzorom koji obuhvata kako zakonodavstvo, tako i odluke u kojima je primijenjeno, čak i one koje je donio nezavisni sud. Sud je stoga ovlašćen da donese konačnu odluku o tome da li je „ograničenje” u skladu sa slobodom izražavanja koja je zaštićena članom 10.

(iii) Zadatak Suda, u vršenju njegove nadzorne nadležnosti, nije da zauzme mjesto nadležnih domaćih organa, nego da ispita prema članu 10 odluke koje su oni donijeli u skladu sa njihovom slobodom procjene. To ne znači da je nadzor ograničen na utvrđivanje da li je tužena država razumno, s pažnjom i u dobroj vjeri izvršila svoju diskrecionu nadležnost; ono što Sud mora da uradi jeste da sagleda miješanje koje je predmet pritužbe imajući u vidu slučaj u cjelini i da utvrdi da li je ono bilo „srazmjerno legitimnom cilju koji se želio postići” i da li su razlozi koje su domaći organi naveli kako bi ga opravdali ”relevantni i dovoljni”.... Pri tome, Sud se mora uvjeriti da su domaći organi primijenili standarde koji su u skladu s načelima sadržanim u članu 10 i, isto tako, da su se oslonili na prihvatljivu ocjenu relevantnih činjenica ...”

Ova zaštita iz člana 10 obuhvata ne samo suštinu izraženih ideja i informacija, već i oblik u kojem su one prenesene (Jersild protiv Danske, 23. septembar 1994. godine, stav 31, Serija A br. 298).

Sud dalje naglašava suštinsku funkciju koju sredstva javnog informisanja vrše u demokratskom društvu. Iako ne smiju prekoračiti određene granice, njihova dužnost je ipak da - na način koji je u skladu sa njihovim obavezama i odgovornostima - prenesu informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa (vidjeti Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške [VV], br. 21980/93, stav 59, ESLJP 1999-III; De Haes i Gijsels protiv Belgije, 24. februar 1997.godine, stav 37, Izvještaji o presudama i odlukama 1997I; i Jersild protiv Danske, citirano u tekstu iznad, stav 31). Ne samo da sredstva javnog informisanja imaju zadatak da prenose takve informacije i ideje, javnost takođe ima pravo da ih prima (vidjeti The Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 1), 26. april 1979. godine, stav 65, Serija A br. 30).
S tim u vezi, (i u vezi sa činjenicama u ovom predmetu) mora se naglasiti ključna uloga sredstava javnog informisanja u informisanju o postupanju vlasti sa javnim demonstracijama i ograničavanjem nereda. Nadzorna uloga sredstava javnog informisanja ima naročiti značaj u takvim kontekstima jer je njihovo prisustvo garancija da se vlasti mogu pozvati na odgovornost za svoje postupanje prema demonstrantima i široj javnosti kada se radi o policijskom obezbjeđivanju velikih skupova, uključujući metode kojima se kontrolišu ili razbijaju demonstranti ili čuva javni red. Svaki pokušaj udaljavanja novinara sa mjesta demonstracija mora stoga podlijegati strogoj kontroli.
Sud takođe ponovo ističe da zaštita koju novinarima pruža član 10 Konvencije podliježe uslovu da postupaju u dobroj vjeri kako bi pružili tačne i pouzdane informacije u skladu s načelima odgovornog novinarstva (vidjeti, mutatis mutandis, Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške [VV], citirano ranije u tekstu, stav 65; Fressoz i Roire protiv Francuske [VV], br. 29183/95, stav 54, ESLJP 1999I; Kasabova protiv Bugarske, br. 22385/03, st. 61 i 63-68, 19. april 2011. godine; i Times Newspapers Ltd protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 1 i 2), br. 3002/03 i 23676/03, stav 42, EKLJP 2009). U praksi Suda, koncept odgovornog novinarstva do sada se fokusirao uglavnom na pitanja koja se odnose na sadržaj publikacije ili usmenu izjavu (vidjeti, na primjer, Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške [VV], citirano ranije u tekstu, st. 65-67, Fressoz i Roire protiv Francuske [VV], citirano ranije u tekstu, st. 52-55, Krone Verlag GmbH protiv Austrije, br. 27306/07, st. 46-47, 19. jun 2012. godine, Novaya Gazeta i Borodyanskiy protiv Rusije, br. 14087/08, stav 37, 28. mart 2013. godine, Perna protiv Italije [VV], br. 48898/99, stav 47, ESLJP 2003V; Times Newspapers Ltd protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 1 i 2), citirano ranije u tekstu, stav 45, Ungváry i Irodalom Kft protiv Mađarske, br. 64520/10, stav 42, 3. decembar 2013. godine i Yordanova i Toshev protiv Bugarske, br. 5126/05, st. 53 i 55, 2. oktobar 2012. godine), a ne na javno postupanje novinara. Međutim, koncept odgovornog novinarstva, kao profesionalne djelatnosti koja uživa zaštitu člana 10 Konvencije, nije ograničen na sadržaj informacija koje se prikupljaju i/ili šire novinarskim sredstvima. Taj koncept takođe obuhvata, između ostalog, zakonitost postupanja novinara, uključujući, a što je značajno za ovaj predmet, njegovu ili njenu javnu interakciju sa vlastima prilikom obavljanja novinarskih dužnosti. U vezi s tim, činjenica da je novinar prekršio zakon je najrelevantnija, iako nije presudna, okolnost kada se odlučuje da li je on ili ona postupio odgovorno.
Sud u tom kontekstu ponovo ističe da novinari koji ostvaruju svoju slobodu izražavanja preuzimaju „dužnosti i odgovornosti” (vidjeti Stoll protiv Švajcarske [VV], citirano ranije u tekstu, stav 102; i Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 7. decembra 1976. godine, stav 49 in fine, Serija A br. 24). Podsjećamo, s tim u vezi, da član 10 stav 2 ne jemči potpuno neograničenu slobodu izražavanja, čak ni u pogledu medijskog izvještavanja o temama od ozbiljnog javnog interesa. Konkretno, i bez obzira na bitnu ulogu koju sredstva javnog informisanja igraju u demokratskom društvu, novinari ne mogu, u načelu, biti oslobođeni svoje dužnosti da poštuju redovno krivično pravo na osnovu toga što im, kao novinarima, član 10 pruža čeličnu odbranu (vidjeti, između ostalih pravnih izvora, mutatis mutandis, Stoll protiv Švajcarske [VV], citirano ranije u tekstu, stav 102; Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške [VV], citirano ranije u tekstu, stav 65; 73604/01, stav 66, ESLJP 2006-X). Drugim riječima, novinar ne može da traži isključivi imunitet od krivične odgovornosti samo zato što je, za razliku od drugih pojedinaca koji ostvaruju pravo na slobodu izražavanja, predmetno djelo izvršeno za vrijeme obavljanja njegovih novinarskih dužnosti.

(b) Primjena opštih načela na predmet podnosioca predstavke

Sud primijećuje da je podnosilac predstavke priveden, pritvoren, optužen i proglašen krivim za nepostupanje po naredbama policije. Njegovo privođenje dogodilo se u kontekstu demonstracije „Smash ASEM”, u kojoj je učestvovao kao fotograf i novinar nedjeljnika „Suomen Kuvalehti”. Nije sporno da su demonstracije privukle značajnu medijsku pažnju.
Za razliku od mnogih drugih predmeta koje su novinari pokrenuli prema članu 10 Konvencije, uključujući Stoll i druge predmete iz paragrafa 87-91 u tekstu iznad, ovaj predmet ne odnosi se na zabranu objavljivanja (javno objavljivanje određenih informacija) ili bilo kakve sankcije izrečene u vezi sa objavljivanjem. U ovom predmetu radi se o mjerama preduzetim protiv novinara koji nije postupio po policijskim naredbama prilikom fotografisanja, kako bi izvijestio o demonstracijama koje su postale nasilne.
Prilikom ocjenjivanja da li su mjere koje su finske vlasti preduzele protiv podnosioca predstavke bile nužne, Sud će imati na umu da su oba interesa koji se odmjeravaju u ovom predmetu po prirodi javni, odnosno interes policije da održava javni red u kontekstu nasilnih demonstracija i interes javnosti da dobije informacije o pitanju od opšteg interesa (vidjeti, mutatis mutandis, Stoll protiv Švajcarske [VV], citirano ranije u tekstu, st. 115-116). Ispitaće privođenje, pritvaranje i osudu podnosioca predstavke, kako bi se utvrdilo da li je osporeno miješanje, posmatrano u cjelini, bilo potkrijepljeno relevantnim i dovoljnim razlozima i bilo srazmjerno legitimnim ciljevima kojima se težilo.

(i) Hapšenje podnosioca predstavke

Što se tiče privođenja podnosioca predstavke, Sud će obratiti pažnju na to da li su policijske naredbe bile zasnovane na razumnoj procjeni činjenica i da li je podnosilac predstavke mogao da izvještava o demonstracijama. Takođe će uzeti u obzir postupanje podnosioca predstavke, uključujući i to da li se on predstavio kao novinar ili ne.
Kada su demonstracije počele, glavna grupa od oko 50 demonstranata, nekih 500 posmatrača i oko 50 novinara, uključujući podnosioca predstavke, okupila se na polaznoj tački marša. Kako su demonstracije postajale nasilne, policija je prvo spriječila masu da maršira, ali je dozvolila da se na mjestu događaja održi mirna demonstracija. Kasnije je policija zatvorila mjesto demonstracije i naredila masi da se raziđe. Policija je izvršila pripremu obezbjeđenja za događaj raspoređivanjem 480 policajaca i službenika granične policije. Policija je imala dobar razlog da očekuje, na osnovu procjene rizika koju je obavila Bezbjednosno-obavještajna služba Finske i sopstvenih prethodnih iskustava u pogledu nereda koji su se dogodili iste godine, kao i zbog ogromnog broja plakata kojima su građani pozivani da „donesu čak i malo nereda i na ulice Helsinkija” i anonimnosti organizatora demonstracija (vidjeti st. 12-16 u tekstu iznad), da bi demonstracije mogle da postanu nasilne. Okružni sud je naknadno utvrdio da su policijska postupanja bila zakonita i da je policija imala opravdane razloge za izdavanje naredbi o razilaženju (vidjeti stav 37 u tekstu iznad). Sud stoga ne vidi razloga da sumnja da li su policijske naredbe bile zasnovane na razumnoj ocjeni činjenica. Štaviše, po mišljenju Suda, preventivne mjere protiv vjerovatnoće da će događaji postati nasilni, uključujući policijska naređenja da napuste mjesto demonstracija, bile su opravdane. Mjere su bile usmjerene ne samo na „apstraktnu” zaštitu javnog reda - zaštitu javne sigurnosti, kao i sprječavanje nereda i kriminala - već i na sigurnost pojedinaca na demonstracijama ili u blizini istih, uključujući predstavnike sredstava javnog informisanja, a samim tim i samog podnosioca predstavke.
Sud će sada razmotriti da li je podnosilac predstavke na bilo koji način bio spriječen da obavlja svoj novinarski posao tokom cijelog događaja „Smash ASEM”. Strane se nijesu složile oko toga da li je postojao bezbjedni dio za medije. Međutim, pokazalo se da je većina novinara, njih pedesetak na početku demonstracija, ostala na mjestu demonstracija. Vlasti od njih nijesu tražile, niti od podnosioca predstavke, da u bilo kom trenutku događaja koriste odvojeni dio rezervisan za medije. Štaviše, demonstracija je bila takvog karaktera - inicijalno predviđena kao marš duž rute - da su nasilni događaji mogli da se dogode, i zaista se jesu dogodili u „nepredviđenom” dijelu. U takvoj situaciji, vlasti nijesu imale nikakvu mogućnost da unaprijed obezbijede područje u blizini takvih događaja. Shodno tome, za Sud nije presudno da li je takav bezbjedni dio postojao jer izgleda da su svi novinari bili na mjestu demonstracija i mogli su tamo slobodno da rade. Stoga se ne može reći da je podnosilac predstavke bio spriječen da izvještava o događaju. Naprotiv, bio je u mogućnosti da fotografiše tokom čitave demonstracije, sve do trenutka kada je priveden. Ovo se jasno vidi, na primjer, iz DVD snimaka sa demonstracija, kao i iz činjenice da je posljednja fotografija koju je napravio podnosilac predstavke bila fotografija policajca koji ga je priveo.
Osvrnuvši se sada na postupanje podnosioca predstavke, Sud primijećuje da je priveden unutar blokirane oblasti, gde je bio zajedno sa grupom demonstranata koji su se držali za ruke. Iz DVD snimaka proizlazi da je podnosilac predstavke nosio tamnu odjeću, što je odgovaralo traženom „dres kodu” za demonstrante. Nije nosio nikakvu posebnu odjeću ili druge znakove na osnovu kojih bi se moglo prepoznati da je novinar. Nije nosio, na primjer, žuti prsluk ili jaknu, kao neki od njegovih kolega novinara. Izgleda da nije bilo nikakve oznake, na primjer, na fotoaparatu koji je podnosilac predstavke koristio, da on radi za „Suomen Kuvalehti”, niti je njegova novinarska identifikacija bila vidljiva na DVD snimcima ili na bilo kojoj fotografiji na kojoj se podnosilac predstavke pojavljuje. Dakle, izgled podnosioca predstavke nije mu omogućio da se jasno razlikuje od demonstranata. Stoga je vjerovatno da, na osnovu njegovog prisustva u blokiranoj oblasti, kao i njegovog izgleda, njega prije privođenja nije bilo lako identifikovati kao novinara.
Iz presude Okružnog suda i ostalog materijala iz spisa predmeta takođe ostaje nejasno kojim policijskim službenicima se podnosilac predstavke predstavio kao novinar. Iz izvještaja o pretkrivičnom postupku proizilazi da je on to učinio službeniku koji ga je priveo, koji je tokom pretkrivičnog postupka izjavio da se podnosilac predstavke nije odupirao privođenju i da je zatražio da obavi telefonski poziv, što mu je bilo dozvoljeno. Kada je policijski službenik koji ga je priveo zatražio njegovu ispravu, podnosilac predstavke je dao na uvid svoju novinarsku identifikaciju (vidjeti stav 27 u tekstu iznad). Iz ovoga se može zaključiti da podnosilac predstavke nije nosio svoju novinarsku identifikaciju, ili da je barem nije nosio na vidljivom mjestu, kako bi ga odmah mogli identifikovati kao novinara. Drugi policajac koji je bio prisutan tokom privođenja podnosioca predstavke izjavio je tokom pretkrivičnog postupka da se podnosilac predstavke nije odupirao privođenju, ali da nije čuo da se podnosilac predstavke predstavlja kao novinar (vidjeti stav 27 u tekstu iznad). S druge strane, nije utvrđeno da li se podnosilac predstavke predstavio kao novinar i kada je odveden u autobus kojim je odvezen u pritvor. Ipak, Sud smatra da je policija morala saznati za njegov status novinara najkasnije u policijskoj stanici, kada je policijski službenik koji ga je primio uklonio novinarsku identifikaciju podnosioca predstavke koju je, prema navodima podnosioca predstavke, „podigao” i počeo da nosi na vidljivom mjestu na grudima tek nešto ranije (vidjeti stav 28 u tekstu iznad). Na osnovu ovih informacija, Sud smatra da, ako je podnosilac predstavke želio da ga policija prepozna kao novinara, trebao je da uloži dovoljno jasne napore da se identifikuje kao takav, ili noseći prepoznatljivu odjeću ili držeći svoju novinarsku identifikaciju vidljivom u svakom trenutku, ili na bilo koji drugi odgovarajući način. On to nije učinio. Situacija podnosioca predstavke je tako bila drugačija od situacije novinara u predmetu Nadžafli protiv Azerbejdžana koji je nosio novinarsku identifikaciju na grudima i takođe je konkretno rekao policijskim službenicima da je novinar (vidjeti Nadžafli protiv Azerbejdžana, br. 2594/07, stav 67, 2. oktobar 2012. godine, vidjeti takođe, mutatis mutandis, Gsell protiv Švajcarske, citirano ranije u tekstu, stav 49).
Štaviše, podnosilac predstavke je tvrdio da nije bio upoznat s policijskim naredbama da se raziđu. Sud primijećuje da je Okružni sud utvrdio da je utvrđeno da je podnosilac predstavke bio svjestan naredbi policije da napusti mjesto događaja, ali je odlučio da ih ignoriše (vidjeti stav 37 u tekstu iznad). Podnosilac predstavke je sam priznao pred Okružnim sudom i u svojim podnescima ovom Sudu da je čuo naredbe oko 20:30h (vidjeti st. 24 i 37 u tekstu iznad). To potvrđuje i činjenica da je podnosilac predstavke tada pozvao svog poslodavca da razgovara o tome da li treba da napusti to područje ili ne (vidjeti stav 24 u tekstu iznad). Po mišljenju Suda, ova činjenica pokazuje da je podnosilac predstavke shvatio, ili barem razmišljao, da se naredba odnosi i na njega. Pored toga, podnosilac predstavke je u svojim podnescima ovom Sudu priznao da mu je, pola sata kasnije, policijski službenik lično rekao da se udalji, ali je odgovorio policajcu da je odlučio da ostane (vidjeti stav 25 u tekstu iznad). Ovo priznanje je u očiglednoj kontradikciji sa tvrdnjom podnosioca predstavke da nije bio upoznat s policijskim naredbama da se raziđu. Podnosilac predstavke je tako jasno znao šta radi i stoga se ne može prihvatiti da on nije bio upoznat s policijskim naredbama. Štaviše, kao novinar koji je izvještavao o policijskim akcijama, on je morao biti svjestan pravnih posljedica koje nepostupanje po policijskim naredbama može da podrazumijeva. Stoga, Sud mora da utvrdi da je, nepoštujući naređenja policije, podnosilac predstavke svjesno preuzeo rizik da će biti priveden zbog nepoštovanja policije.
Sud takođe smatra relevantnim da su svi drugi novinari, osim podnosioca predstavke, postupili po policijskim naredbama. Čak je i posljednji od njih napustio to područje nakon što je čuo zadnje upozorenje koje je jasno ukazivalo da će prisutne osobe, ako se ne raziđu, biti privedene. Kako je u svom iskazu pred Okružnim sudom naveo ovaj novinar, koji je ostao posljednji na mjestu događaja, on je napravio posljednju fotografiju u 21:15h i napustio područje samo 2 do 3 minuta prije nego što je došlo do privođenja podnosioca predstavke. Ni u jednom trenutku prema ovim novinarima nijesu primijenjene nikakve mjere (vidjeti stav 37 u tekstu iznad). Podnosilac predstavke je takođe mogao, u bilo kojem trenutku tokom blokiranja područja, da napusti mjesto događaja i pređe u dio van policijskog kordona, bez ikakvih posljedica. Štaviše, ništa u spisu predmeta ne upućuje na to da podnosilac predstavke, da je poslušao naredbu koju je dala policija da napusti blokiranu oblast, nije mogao da nastavi sa svojim profesionalnim zadatkom, čak i u neposrednoj blizini blokirane oblasti, gdje je, kako se kasnije ispostavilo, policija razbila masu demonstranata i privela demonstrante.

(ii) Pritvaranje podnosioca predstavke

Podnosilac predstavke je zadržan u policijskom pritvoru 17,5 sati. Kao što je Sud već utvrdio, pitanje navodne nezakonitosti pritvora podnosioca predstavke u trajanju dužem od 12 sati ne spada u opseg razmatranja od strane Velikog vijeća (vidjeti stav 81 u tekstu iznad). Pored toga, podnosilac predstavke je tvrdio da je trebao da bude ekspeditivno saslušan i pušten na slobodu.
Vlada je tvrdila da dužinu pritvora podnosioca predstavke uglavnom objašnjava činjenica da je on bio pritvoren kasno noću i da je domaće pravo zabranjivalo saslušanja između 22:00h i 7:00h. Domaće pravo je predvidjelo izuzetke od ovog pravila u članu 24 stav 2 Zakona o krivičnom postupku (vidjeti stav 49 u tekstu iznad). Sud primijećuje da u spisu predmeta nema informacija o tome da li je podnosilac predstavke tražio da bez odlaganja bude saslušan tokom noći. Podnosilac predstavke nije ni tvrdio da je to uradio. Pored toga, ukupno 128 lica je privedeno i pritvoreno zbog demonstracija i ta činjenica je takođe mogla da odloži puštanje podnosioca predstavke na slobodu. Međutim, sjutradan je podnosilac predstavke bio jedan od prvih koji je saslušan i pušten na slobodu zbog novinarskog statusa: on je bio sedmi pritvorenik koji je saslušan i šesti koji je pušten na slobodu nakon puštanja maloljetnika (vidjeti stav 32 u tekstu iznad). Ova činjenica jasno pokazuje da su policijski organi pokazali prilično povoljan stav prema podnosiocu predstavke kao predstavniku sredstava javnog informisanja.
Sud primijećuje da je neizvjesno da li je policija pregledala mobilni telefon, fotoaparat i memorijske kartice podnosioca predstavke. Podnosilac predstavke je tvrdio da jeste. Prema izvještaju zamjenika Parlamentarnog ombudsmana (vidjeti stav 34 u tekstu iznad), policija je provjerila sadržaj mobilnih telefona pritvorenih lica. Na osnovu spisa predmeta nije jasno da li je mobilni telefon podnosioca predstavke takođe provjeren i da li su njegove memorijske kartice pregledane. Međutim, Vlada je tvrdila da čim je policija saznala da je podnosilac predstavke novinar, njegov fotoaparat, memorijske kartice i druga oprema odmah su tretirani kao novinarski izvori i nijesu trajno oduzeti (vidjeti stav 29 u tekstu iznad). Podnosilac predstavke nije prigovorio ovoj tvrdnji Vlade.
Iako nije sasvim jasno kako su fotoaparat i memorijske kartice podnosioca predstavke tretirani nakon njegovog hapšenja, Sud primijećuje da podnosilac predstavke nije tvrdio da mu fotoaparat ili fotografije koje je napravio nijesu vraćeni u cijelosti ili u istom stanju. Prema mišljenju Suda, ne proizilazi da je oprema podnosioca predstavke bila oduzeta u bilo kojem trenutku, već je bila samo izdvojena za vrijeme trajanja njegovog privođenja, u skladu sa standardnom praksom. Štaviše, podnosiocu predstavke je bilo dozvoljeno da zadrži sve fotografije koje je napravio. Nijedan organ u bilo kojoj fazi nije nametnuo nikakva ograničenja u pogledu bilo bilo kakve upotrebe fotografija.

(iii) Osuda podnosioca predstavke

Konačno, u vezi sa osudom podnosioca predstavke, Sud primijećuje da je Okružni sud proglasio podnosioca predstavke krivim za nepoštovanje policije, ali mu nije izrekao nikakvu kaznu jer je to krivično djelo smatrano „opravdanim”. Ovu presudu je kasnije potvrdio Apelacioni sud, koji u svojoj presudi nije naveo dodatne razloge. Konačno, Vrhovni sud je odbio da podnosiocu predstavke dopusti da podnese žalbu.
Sud smatra da je demonstracija bila stvar od legitimnog javnog interesa, naročito imajući u vidu vrstu demonstracije. Sredstva javnog informisanja su stoga imala zadatak da objavljuju informacije o događaju, a javnost je imala pravo da dobije takve informacije. To su prepoznale i vlasti i stoga su se pripremile da zadovolje potrebe sredstava javnog informisanja. Događaj je privukao veliku pažnju sredstava javnog informisanja i pažljivo je praćen. Sud, međutim, primijećuje da je od pedesetak novinara prisutnih na mjestu demonstracije, podnosilac predstavke bio jedini koji je tvrdio da je njegova sloboda izražavanja bila povrijeđena u kontekstu demonstracija.
Štaviše, svako miješanje u njegovo ostvarivanje novinarske slobode bilo je ograničeno, s obzirom na mogućnosti koje su mu bile dostupne da prikladno izvještava o događaju. Sud još jednom naglašava da postupanje koje je sankcionisano krivičnom osudom nije bila novinarska aktivnost podnosioca predstavke sama po sebi, odnosno, bilo koja objava koju je on napravio. Iako faza prije objavljivanja takođe spada u opseg razmatranja od strane Suda prema članu 10 Konvencije (vidjeti The Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva ( 2), 26. novembar 1991. godine, stav 51, Serija A br. 217), ovaj predmet ne odnosi se na sankciju koja je izrečena podnosiocu predstavke za obavljanje novinarskog istraživanja ili za dobijanje informacija (vidjeti suprotno odt Dammann protiv Švajcarske, br. 77551/01, stav 52, 25. april 2006. godine, u vezi s izricanjem novčane kazne za dobijanje informacija koje su bile predmet službene tajne). Osuda podnosioca predstavke odnosi se samo na njegovo odbijanje da ispoštuje policijsku naredbu na samom kraju demonstracija, koje je policija proglasila neredom.
Okružni sud je naknadno utvrdio da je policija imala opravdane razloge za izdavanje tih naredbi (vidjeti stav 37 u tekstu iznad). Smatrao je da je bilo nužno da se masa razbije, zbog nereda i prijetnje javnoj sigurnosti i da se naredi ljudima da odu. S obzirom na to da ta zakonita naređenja nijesu ispoštovana, policija je imala pravo da privede i pritvori neposlušne demonstrante. Kao što je Vlada istakla, činjenica da je podnosilac predstavke bio novinar nije mu dala pravo na povlašćeni ili drugačiji tretman u odnosu na ostale osobe koje su ostale na mjestu događaja (vidjeti stav 78 u tekstu iznad). Ovaj pristup takođe podržavaju informacije koje su dostupne Sudu, prema kojima zakonodavstvo većine država članica Savjeta Evrope ne daje bilo kakav posebni status novinarima kada ne postupe po policijskim naredbama da napuste mjesto demonstracije (vidjeti stav 57 u tekstu iznad).
Iz spisa predmeta proizilazi da je krivično gonjeno ukupno 86 optuženih koji su okrivljeni za nekoliko vrsta krivičnih djela. Podnosilac predstavke je tvrdio da je tužilac mogao i trebao da odbaci optužbe protiv njega jer je samo obavljao svoj novinarski posao. Prema sudskoj praksi Suda, načelo diskrecionog krivičnog gonjenja ostavlja državama značajni prostor u odlučivanju da li će pokrenuti postupak protiv nekoga za koga se smatra da je izvršio krivično djelo (vidjeti mutatis mutandis, Stoll, citirano ranije u tekstu, stav 159). Štaviše, Sud ponovo ističe da novinari ne mogu biti izuzeti od svoje dužnosti da poštuju redovno krivično pravo samo na osnovu toga što im član 10 pruža zaštitu (vidjeti Stoll, citirano ranije u tekstu, stav 102). Ipak, Sud prihvata da se novinari ponekad mogu suočiti sa sukobom između opšte dužnosti da se pridržavaju redovnog krivičnog prava, od koje novinari nijesu oslobođeni, i njihove profesionalne dužnosti da prikupe i distribuiraju informacije i na taj način omoguće sredstvima javnog informisanja da obavljaju svoju ključnu ulogu javnog kontrolora („watchdog”). U kontekstu ovog sukoba interesa, mora se naglasiti da koncept odgovornog novinarstva zahtijeva da svaki put kada novinar - kao i njegov ili njen poslodavac - mora da bira između ove dvije dužnosti i ako on ili ona izaberu na štetu dužnosti da se poštuje redovno krivično pravo, taj novinar mora biti svjestan da preuzima rizik od zakonskih sankcija, uključujući i sankcije krivične vrste, ako se ne poštuju zakonite naredbe, između ostalih, policije.
Okružni sud je postavio pitanje da li je podnosilac predstavke kao novinar imao pravo da ne postupi po naredbama policije. Utvrdio je da su, u okolnostima slučaja, ispunjeni uslovi za ograničavanje prava podnosioca predstavke na slobodu izražavanja. Donoseći taj zaključak, Okružni sud se pozvao na predmet Dammann (citirano ranije u tekstu), tvrdeći da se slučaj podnosioca predstavke mora razlikovati. Razlozi koje je Okružni sud naveo za osudu podnosioca predstavke zbog nepoštovanja policije su sažeto dati. Međutim, imajući u vidu posebnu vrstu miješanja u pravo podnosioca predstavke na slobodu izražavanja u ovom predmetu (vidjeti stav 108 u tekstu iznad), Sud je uvjeren da su oni relevantni i dovoljni. Štaviše, donoseći odluku da podnosiocu predstavke ne izrekne nikakvu kaznu, Okružni sud je uzeo u obzir sukob interesa s kojim se suočio podnosilac predstavke.
U tom kontekstu, Sud ponovo ističe da su vrsta i težina izrečene kazne dodatni faktori koje treba uzeti u obzir prilikom ocjene srazmjernosti miješanja (vidjeti Stoll, citirano ranije u tekstu, stav 153 sa daljim pozivanjima). U ovom predmetu, Okružni sud se suzdržao od izricanja bilo kakve kazne podnosiocu predstavke jer se njegov čin smatrao „opravdanim”. Dolazeći do tog zaključka, uzeo je u obzir činjenicu da je podnosilac predstavke, kao novinar, bio suočen sa kontradiktornim očekivanjima, koja su proizilazila iz obaveza koje mu je nametnula policija, s jedne strane, i njegov poslodavac, s druge strane.
U nekim slučajevima, činjenica da je određena osoba osuđena može biti važnija od male kazne koja je toj osobi izrečena (vidjeti Stoll, citirano ranije u tekstu, stav 154 sa daljim pozivanjima). U ovom predmetu, međutim, Sud pridaje težinu činjenici da osuda podnosioca predstavke nije imala nepovoljne materijalne posljedice po njega: kako nije izrečena nikakva sankcija, osuda nije bila, u skladu sa domaćim zakonom, čak ni upisana u njegovu kaznenu evidenciju (vidjeti stav 53 u tekstu iznad). Osuda podnosioca predstavke bila je samo formalno utvrđivanje krivičnog djela koje je izvršio i, kao takva, teško da je, ako je uopšte, mogla da ima bilo kakav „odvraćajući uticaj” na osobe koje učestvuju u protestnim akcijama (uporediti i suprotstaviti, mutatis mutandis, Taranenko protiv Rusije, br. 19554/05, stav 95, 15. maj 2014. godine) ili na rad novinara uopšte (uporediti i suprotstaviti, Cumpănă i Mazăre protiv Rumunije [VV], br. 33348/96, stav 116, ESLJP 2004XI). Sve u svemu, može se reći da je osuda podnosioca predstavke bila srazmjerna legitimnim ciljevima kojima se težilo.

6. Opšti zaključak

Imajući u vidu sve gore navedene faktore i uzimajući u obzir polje slobodne procjene koje se daje državi, Sud utvrđuje da su, u ovom predmetu, domaće vlasti svoje odluke zasnovale na relevantnim i dovoljnim razlozima i postigle pravičnu ravnotežu između suprotstavljenih interesa o kojima se radi. Iz spisa predmeta jasno proizilazi da vlasti nijesu namjerno spriječavale ili ometale sredstva javnog informisanja da izvještavaju o demonstracijama, u pokušaju da sakriju od javnosti rad policije u vezi sa demonstracijama uopšte ili pojedinačnim demonstrantima (vidjeti stav 89 in fine). Štaviše, podnosilac predstavke nije bio spriječen da obavlja svoj posao novinara, ni tokom, ni nakon demonstracija. Sud stoga utvrđuje da se može reći da je miješanje u pravo podnosioca predstavke na slobodu izražavanja bilo „nužno u demokratskom društvu” u smislu člana 10 Konvencije. Sud želi da naglasi da se ovaj zaključak mora sagledati na osnovu posebnih okolnosti ovog predmeta, zbog potrebe da se izbjegne bilo kakvo narušavanje kontrolne uloge sredstava javnog informisanja (vidjeti stav 89 u tekstu iznad).
Prema tome, nije došlo do kršenja člana 10 Konvencije.

IZ TIH RAZLOGA, SUD,

Smatra, sa trinaest glasova prema četiri, da nije došlo do kršenja člana 10 Konvencije.

Sačinjeno na engleskom i francuskom jeziku i izdato na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava u Strazburu, 20. oktobra 2015. godine.

Lawrence Early Dean Spielmann

pravni ekspert predsjednik

U skladu sa članom 45 stav 2 Konvencije i pravilom 74 stav 2 Poslovnika Suda, ovoj presudi su priložena sljedeća izdvojena mišljenja:

saglasno mišljenje sudije Motoc;
izdvojeno mišljenje sudije Spana kojem su se pridružili sudije Spielmann, Lemmens i Dedov.

D.S.

T.L.E.

SAGLASNO MIŠLJENJE SUDIJE MOTOC

(Prevod)

Mislim da je presuda donesena u predmetu Pentikainen protiv Finske važna zbog složenosti i suptilnosti njenog obrazloženja.

Po mom mišljenju, presuda je unaprijedila naše razumijevanje koncepta odgovornog novinarstva. Željela bih da se osvrnemo na tri različita aspekta u ovom mišljenju, a to su porijeklo koncepta nezavisnog novinarstva u praksi Suda, srazmjernost i polje slobodne procjene države.

Odgovorno novinarstvo nije novi koncept u praksi Suda. Smatram da je Sud eksplicitno ili implicitno slijedio načela novinarske etike izložena u Minhenskoj deklaraciji. Iako su prava novinara dobro poznata, njihove dužnosti su manje poznate, zbog čega bi bilo korisno da se nabroje:

„Izjava o dužnostima

Osnovne dužnosti novinara prilikom prikupljanja informacija o događajima, izvještavanju o događajima i komentarisanju događaja sastoje se od:

poštovanja istine, bez obzira na posljedice koje to može da ima po njega, iz razloga što javnost ima pravo da zna istinu,
odbrane slobode informisanja, komentarisanja i kritikovanja,
objavljivanja samo informacija čije je porijeklo poznato ili - u suprotnom - stavljanje odgovarajućih rezervi uz te informacije; neskrivanje bitnih informacija i nemijenjanje tekstova i dokumenata,
nekorišćenja nelojalnih metoda za pribavljanje informacija, fotografija i dokumenata,
osjećaja obaveze da se poštuje privatni život ljudi,
ispravljanja objavljenih informacija koje su se pokazale netačnima,
poštovanja profesionalne tajne i neotkrivanje izvora informacija koje su dobijene povjerljivo,
uzdržavanja od plagijarizma, klevete i neosnovanih optužbi, kao i od dobijanja bilo kakve koristi zbog objavljivanja ili sakrivanja informacija,
ne miješanja, nikada, profesije novinara sa profesijom oglašivača ili propagandiste i neprihvatanje bilo kakve naknade, direktne ili ne, od oglašivača,
odbijanja bilo kakvog pritiska i prihvatanja uredničkih smjernica samo od rukovodećih odgovornih osoba u redakciji.

Svaki novinar dostojan ovog naziva počastvovan je da poštuje gore navedena načela; prepoznajući pravo koje je na snazi u svakoj zemlji, on prihvata samo jurisdikciju svojih kolega u profesionalnim stvarima, neopterećen intervencijama države ili drugih.”

Ova načela su priznata u nekoliko presuda Suda, naročito u predmetima Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške ([VV], br. 21980/93, ESLJP 1999-III), Fressoz i Roire protiv Francuske ([VV], br. 29183/95, ESLJP 1999I), Kasabova protiv Bugarske (br. 22385/03, 19. april 2011. godine) i Times Newspapers Ltd protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 1 i 2) (br. 3002/03 i 23676/03, ESLJP 2009). U tim presudama Sud je istakao druga načela koja se odnose na odgovorno novinarstvo, naročito u pogledu sadržaja objavljenog.

Glavno postignuće ove presude je da se istakne načelo odgovornog novinarstva u odnosu na javno postupanje novinara.

U ovoj presudi Sud pojašnjava dužnost novinara da poštuje važeće domaće pravo u kontekstu u kojem njihova profesionalna čast nije ugrožena (to odgovara kraju Minhenske deklaracije). Ovdje se radi o javnom postupanju novinara. Presuda naglašava dva ishoda tog načela, to jest, prvo, činjenicu da novinari ne mogu da tvrde da imaju bilo kakav imunitet od primjene krivičnog prava na osnovu svoje profesije, i drugo, obavezu novinara koji su propustili da ispoštuju zakon da pažljivo odmjere posljedice njihovog ponašanja.

Načelo odgovornog novinarstva takođe su potvrdili drugi sudovi, naročito Vrhovni sud SAD u predmetu New York Times protiv Sullivana, zbog kojeg je taj Sud uveo propise koji su transformisali zakonodavstvo o kleveti. Javni zvaničnik može da dobije tužbu za klevetu samo ako i kada Sud odluči da je klevetnička izjava koja se odnosi na njega ili nju data sa „stvarnom zlom namjerom”, - da je izjava data sa saznanjem o njenoj neistinitosti ili bezobzirnim zanemarivanjem da li je bila istinita ili netačna. Pod uslovom da novinari pokažu da „nema zle namjere”, javni zvaničnici ne mogu da traže naknadu štete zbog objavljivanja netačnih izjava koje se odnose na njih.

U zasebnim saglasnim mišljenjima, gdin sudija Hugo L. Black i gdin sudija William O. Douglas nijesu se složili sa gdin sudijom Brennanom o tome da li sredstva javnog informisanja nikada ne bi trebalo pozvati na odgovornost za klevetanje zvaničnika. Smatrali su da Prvi amandman predviđa apsolutni imunitet za kritiku načina na koji javni zvaničnici obavljaju svoju javnu dužnost. Sve manje od apsolutnog imuniteta bi ohrabrilo „smrtonosnu opasnost” po slobodne medije na osnovu državnih propisa o kleveti, ometanjem, kažnjavanjem i na kraju uništavanjem, kritike. Zaključke iznesene u toj presudi nijesu ispratili drugi Vrhovni sudovi.

U predmetu Grant protiv Torstar Corp, Vrhovni sud Kanade je utvrdio da se moraju ispuniti dva uslova da bi se mogla zastupati odbrana na osnovu odgovornog obavještavanja:

predmet je morao da se tiče stvari od javnog interesa;
optuženi je morao da dokaže da je postupao odgovorno i da je pažljivo pokušao da provjeri navod(e), uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti.

Vrhovni sud je naveo da je, u cilju procjene da li je optuženi postupao odgovorno, Sud morao da razmotri:

ozbiljnost navoda;
javnu važnost stvari;
hitnost stvari;
status i pouzdanost izvora;
da li se probalo doći do tužiočeve strane priče i da li je ista tačno prenesena;
da li je uvrštavanje klevetničke izjave bilo opravdano;
da li je javni interes klevetničke izjave bio u činjenici da je ona data, a ne u njenoj istinitosti.

Vrhovni sud je primijetio da lista nije bila iscrpna i da može da posluži kao smjernica. Sudovi su mogli slobodno da uzmu u obzir druge faktore. Štaviše, svi navedeni faktori ne treba da imaju istu težinu.

Postoji niz odluka evropskih ustavnih i vrhovnih sudova o postupanju novinara. Na primjer, Ustavni sud Austrije je utvrdio da činjenica da je novinar kažnjen zbog odbijanja da napusti javnu demonstraciju nije bila u suprotnosti sa relevantnim pravima novinara (vidjeti VGH, presuda od 20. septembra 2012. godine). Isto obrazloženje može se naći u presudi Ustavnog suda Makedonije iz 2014. godine: Sud je smatrao da udaljenje novinara sa sjednice Sobranja nije povrijedilo njihova prava. Ponovo, u presudi iz 2004. godine, Vrhovni sud Švedske je odlučio da činjenica da je osoba novinar ne spriječava osudu osobe za nezakonito postupanje prilikom izvještavanja o demonstracijama u nuklearnoj zoni ograničenog pristupa.

U potpunosti se slažem sa zaključkom većine da se ovaj predmet mora razlikovati od predmeta Stoll protiv Švajcarske ([VV], br. 69698/01, ESLJP 2007-V). Čak i ako se oba predmeta odnose na koncept javnog reda, objavljivanje tajnih dokumenata u predmetu Stoll nema nikakve veze sa nepoštovanjem naredbe tokom demonstracija, što je od ključnog značaja za ovaj predmet. Predmet Stoll odnosio se na objavljivanje, a ne na javno postupanje.

Još jedno važno pitanje ostaje da se razmotri u ovom predmetu, kao i u svim predmetima koja se tiču prava iz čl. 8 i 11 Konvencije, a to je srazmjernost. Štaviše, primjena načela srazmjernosti takođe je dovela do većine rasprava o praksi Suda. Prvobitno se često smatralo da je Sud primijenjivao načelo „prioritet prava”, u smislu da je dužnost Vlade da dokaže srazmjernost osporenog miješanja. Nekoliko primjera je izneseno u vezi sa osnovama miješanja u pravo iz Konvencije: miješanje mora biti „relevantno i dovoljno” (vidjeti, između ostalih pravnih izvora, Nikula protiv Finske, br. 31611/96, ESLJP 2002-II), potreba za ograničenjem mora biti „uvjerljivo utvrđena” (vidjeti Société Colas Est i drugi protiv Francuske, br. 37971/97, ESLJP 2002-III) ili mora biti opravdana „ubjedljivim i uvjerljivim razlozima” (vidjeti Refah Partisi (Stranka blagostanja) i drugi protiv Turske [VV], br. 41340/98, 41342/98, 41343/98 i 41344/98, ESLJP 2003-II), miješanje mora biti opravdano „prevladavajućom društvenom potrebom” (vidjeti Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 26. novembar 1991. godine, Serija A br. 216), i javne politike moraju da se vode „na najmanje opterećujući način u pogledu ljudskih prava” (vidjeti Hatton i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 36022/97), 2. oktobar 2001. godine. Ipak, konfuzija je stvorena drugim odlukama koje su se opredijelile za „pravičnu ravnotežu” između prava iz Konvencije i „opštih interesa zajednice”, bez navođenja bilo kakvih posebnih razloga (vidjeti S. Greer, „The interpretation of the European Convention on Human Rights: Universal Principle or Margin of Appreciation”, Pregled ljudskih prava 3/2010).

Iako se generalno smatra da Sud koristi trojnu strukturu za ocjenu srazmjernosti, mada često na prilično nejasni način, predloženi su drugi pristupi pitanju srazmjernosti u smislu moralnih vrijednosti, oslanjanjem na stav koji je usvojio Jeremy Woldron, koji primijećuje da nema zajedničkog sistema koji bi „uravnotežio” nesrazmjernost, ali omogućava da se uzmu u obzir relevantne vrijednosti (vidjeti Jeremy Waldron, „Fake Incommensurability: A Response to Professor Schauerl”), 45 HASTINGS L.J. 813, 817 (1994) i S. Tsakirakis, („Proportionality: An assault on human rights?”), ICON 2009).

Smatram da ova presuda implicitno kombinuje oba pristupa, a to važi i za mnoge presude Suda. Analizira kratkoročni cilj, dugoročne ciljeve i pitanje da li mjera pomaže u ostvarivanju tih ciljeva, a istovremeno ističe pitanje suprotstavljenih moralnih vrijednosti. Na kraju, ostavlja dovoljno prostora za polje slobodne procjene države.

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE SPANA KOJEM SU SE PRIDRUŽILI SUDIJE SPIELMANN, LEMMENS I DEDOV

Miješanje, na osnovu člana 10 Konvencije, u osnovnu ulogu novinara da objavljuju informacije javnosti u demokratskom društvu, može se dešavati kroz nekoliko faza. Država ugovornica snosi teret dokazivanja da hitna društvena potreba koja opravdava miješanje postoji kroz sve faze tokom kojih su novinari ometeni u vršenju svoje bitne uloge javnog „kontrolora” na osnovu Konvencije.
U ovom predmetu, prihvatam da je policija prvobitno imala pravo da privede podnosioca predstavke na kraju demonstracija, jer, što je važno, on nije preduzeo potrebne mjere predostrožnosti da vidno pokaže svoju novinarsku identifikaciju i nosi odjeću koja ga razlikuje od drugih. Međutim, nakon što je policija obaviještena da je podnosilac predstavke novinar, društvena potreba koja opravdava nastavak miješanja u njegova prava iz člana 10 postepeno je postajala sve manje hitna i na kraju je prestala da postoji, jer je nesporno da podnosilac predstavke nije učestvovao u samoj demonstraciji, niti je predstavljao jasni i konkretni rizik po javni red zbog bilo kojeg neprijateljskog ili nasilnog ponašanja s njegove strane. Njegova uloga je jednostavno bila uloga nepristrasnog posmatrača koji kao novinar, u ime šire javnosti, posmatra odvijanje veoma važnog društvenog događaja u Finskoj.
Naglasio bih da ne osporavam zaključke većine u pogledu zakonitosti miješanja ili legitimnog cilja kojem se težilo. Međutim, kao što ću detaljnije objasniti u daljem tekstu, Vlada nije pokazala, s obzirom na usko polje slobodne procjene tužene države u ovom predmetu, da su naknadno pritvaranje podnosioca predstavke u trajanju od 17,5 sati - tokom kojeg je i njegova oprema za rad zaplijenjena, što ga je spriječilo da izvještava o važnim društvenim događajima tog dana - i njegova krivična presuda koja je uslijedila, bili neophodni i srazmjerni prema članu 10 stav 2 Konvencije. Prema tome, ja s poštovanjem izražavam neslaganje sa utvrđenjem Suda da nije došlo do kršenja člana 10 u ovom slučaju.

II.

U dosadašnjoj praksi Suda prema članu 10, dosljedna je i presudna tema da novinari imaju ključnu ulogu u zaštiti ispravnog funkcionisanja demokratskog društva. Naravno, kao što je Sud utvrdio u presudi svog Velikog vijeća u predmetu Stoll protiv Švajcarske ([VV], br. 69698/01, stav 102, ESLJP 2007V): „sva lica, uključujući novinare, koja ostvaruju svoju slobodu izražavanja imaju „dužnosti i odgovornosti”, čiji opseg zavisi od njihove situacije i tehničkih sredstava koja koriste ... Dakle, bez obzira na bitnu ulogu koju novinari imaju u demokratskom društvu, novinari se u načelu ne mogu osloboditi svoje dužnosti da poštuju redovno krivično pravo na osnovu toga što im član 10 pruža zaštitu. Štaviše, član 10 stav 2 ne garantuje potpuno neograničenu slobodu izražavanja, čak ni u pogledu medijskog izvještavanja o temama od ozbiljnog javnog interesa ...”
Međutim, kao što je takođe prepoznato u predmetu Stoll, iako je možda nesporno da je novinar prekršio krivično pravo - na primjer, kao u predmetu Stoll, objavljivanjem povjerljivih informacija - sama činjenica da je novinar postupio u suprotnosti sa krivično-pravnom odredbom nije kraj stvari u svrhe ocjene nužnosti i srazmjernosti koja se mora izvršiti prema članu 10 stav 2 Konvencije. U suprotnom, države ugovornice bi bile slobodne da podvrgnu novinare krivičnim sankcijama kad god se oni približe otkrivanju aktivnosti koje prikazuju osobe na vlasti u nepovoljnom svijetlu, čime bi se potkopala bitna uloga novinara u funkcionisanju demokratskog društva.
Većina prihvata da „novinar ne može da se poziva na isključivi imunitet od krivične odgovornosti samo zato što je ... krivično djelo o kojemu je riječ izvršeno tokom obavljanja njegovih ili njenih novinarskih dužnosti” (vidjeti stav 91 presude). Međutim, ocjena da li je postojala hitna društvena potreba za miješanje u pravo novinara prema članu 10, materijalno se razlikuje od slučajeva u kojima druga lica ostvaruju pravo na slobodu izražavanja. Stoga je u predmetu Stoll Sud smatrao da je potrebno razmotriti da li je ipak neophodna osuda novinara zbog otkrivanja povjerljivih informacija u suprotnosti sa krivičnim pravom, i s tim u vezi, usvojio je sljedeće kriterijume: interesi o kojima je riječ, preispitivanje mjere od strane domaćih sudova, postupanje podnosioca predstavke i da li je izrečena kazna bila srazmjerna (vidjeti Stoll, citirano ranije u tekstu, stav 112).
Većina nije primijenila kriterijume iz predmeta Stoll u ovom predmetu u svojoj analizi nužnosti miješanja u slobodu izražavanja podnosioca predstavke i takođe, što je presudno, propustila je da kumulativno razmotri osporene mjere koje su predstavljale miješanje u prava podnosioca predstavke iz člana 10. Umjesto toga, oni dalje razmatraju privođenje, pritvaranje i osudu podnosioca predstavke, kako bi se utvrdilo da li je osporeno miješanje, posmatrano u cjelini, bilo potkrijepljeno relevantnim i dovoljnim razlozima i bilo srazmjerno legitimnom cilju kojem se težilo (vidjeti stav 94 presude). Po mom mišljenju, taj pristup nije ispravan. Iako se činjenice u ovom predmetu odnose na krivično postupanje novinara dok prikuplja informacije tokom javnih demonstracija, a ne tiče se otkrivanja povjerljivih informacija, isti kriterijumi koji su formulisani u predmetu Stoll primjenjuju se za ocjenjivanje ovog predmeta prema članu 10 st. 2, iako se, naravno, moraju shodno prilagoditi ovdje prikazanim činjenicama.

Podijelivši ocjenu nužnosti na nezavisno razmatranje različitih mjera koje su bile predmet prigovora, posmatrajući ih zasebno jednu od druge, Sud propušta da zahtijeva od Vlade da odgovori na dva najvažnija pitanja u ovom predmetu.

Prvo, zašto se smatralo neophodnim da se nastavi miješanje u pravo podnosioca predstavke na slobodu izražavanja kada je postalo jasno, odmah nakon njegovog privođenja, da je on novinar, imajući u vidu da nije izrečena nikakva tvrdnja da je on predstavljao prijetnju po javni red zbog nasilnog ponašanja ili aktivnog učešća u demonstracijama?

Drugo, koja je hitna društvena potreba opravdala pritvaranje podnosioca predstavke tokom 17,5 sati i oduzmanje njegove opreme za rad - čime mu je uskraćena mogućnost da izvještava o događaju dok se isti odvijao - a zatim njegovo krivično gonjenje i osudu, za čin koji su domaći sudovi proglasili „opravdanim” prema finskom zakonu zbog njegovog statusa novinara?

Da je većina primijenila kriterijume iz predmeta Stoll na činjenice u ovom predmetu, odgovori na ova pitanja pokazali bi da zaključci u današnjoj presudi nijesu opravdani, kao što ću sada objasniti.

III.

Vraćajući se na prvi od kriterijuma iz predmeta Stoll, interese o kojima se radi, nesporno je da je demonstracija „Smash ASEM” bila događaj od značajnog opšteg interesa u finskom društvu, kao i na međunarodnom nivou, što pokazuje velika medijska pažnja koju je privukla (vidjeti stav 33 presude). Podrazumijeva se da je način na koji je policija postupila u situaciji opravdavao nametljive provjere od strane novinara. Važno je naglasiti da je podnosilac predstavke bio priveden kada je policija počela da primijenjuje mjere prema posljednjim preostalim demonstrantima unutar blokirane oblasti, nakon što je izdata naredba o razilaženju. Upravo u tom trenutku postalo je presudno u smislu člana 10 Konvencije da novinari budu u mogućnosti da posmatraju operativne odluke policije prilikom hapšenja i razbijanja preostalih učesnika, kako bi se osigurala transparentnost i odgovornost. Ovdje bih se osvrnuo na Smjernice Venecijanske komisije o slobodi okupljanja, usvojene 2010. godine (vidjeti stav 55 presude), koje navode (u pasusima 168 i 169) da se od trećih strana (kao što su posmatrači, novinari i fotografi) može takođe tražiti da se raziđu, „ali ne treba ih spriječavati da posmatraju i snimaju policijsku operaciju”. Takođe, „fotografisanje ili video snimanje policijske operacije od strane učesnika i drugih trećih strana ne bi trebalo da bude spriječavano i svaki zahtjev za predaju trake ili digitalno snimljenih fotografija ili snimaka organima za sprovođenje zakona treba da bude predmet prethodne sudske kontrole”.
Neupitno je da je bilo opravdano što je podnosilac predstavke, na osnovu svoje slobode da objavi informacije javnosti, zauzeo znatiželjni i agresivni pristup u svom novinarskom poslu, čak i preispitujući da li su njegova prava iz člana 10 prevazišla njegovu dužnost da postupi po policijskim naredbama upućenim demonstrantima. U stvari, to je bio upravo stav koji je usvojio Okružni sud u Helsinkiju, kada je utvrdio da je čin podnosioca predstavke bio „opravdan” u skladu sa poglavljem 6 član 12 stav 3 Krivičnog zakonika. Okružni sud je ispravno prepoznao (vidjeti stav 37 presude) da je kao novinar, podnosilac predstavke bio „prinuđen da prilagodi svoje ponašanje u situaciji zbog suprotstavljenih očekivanja koje su iskazali policija, s jedne strane, i njegova profesija i poslodavac, s druge strane”. Dakle, interesi o kojima se radi bili su takvi da je podnosiocu predstavke, kao novinaru, policija trebala da da dovoljno slobode da vrši svoju novinarsku aktivnost, propisno uzimajući u obzir član 10 Konvencije. Iz toga slijedi da primjenom prvog od kriterijuma iz predmeta Stoll, a time i pravilnim uvažavanjem ne samo sopstvenih prava podnosioca predstavke, već i važnih društvenih interesa o kojima se takođe radi, polje slobodne procjene dato tuženoj državi postaje vrlo ograničeno. Samo na toj osnovi, već je upitno da li je postojala hitna društvena potreba koja opravdava nametljiva miješanja u prava podnosioca predstavke iz Konvencije, s obzirom na to da su se ista ticala ne samo njegovog prvobitnog hapšenja, već i njegovog pritvaranja i oduzimanja njegove opreme za rad, njegovog krivičnog gonjenja i konačno, njegove krivične osude za nepoštovanje policije.
Što se tiče drugog od kriterijuma iz predmeta Stoll, preispitivanja mjere od strane domaćih sudova, uloga Suda prema članu 10 Konvencije ograničena je na ocjenu da li su osnovi na koje su se pozvale domaće vlasti bili relevantni i dovoljni. Na samom početku napominjem da je uloga domaćih Sudova u ovom predmetu bila ograničena na ocjenu da li su ispunjeni uslovi za osudu podnosioca predstavke za nepoštovanje policije prema poglavlju 16 član 4 stav (1) Krivičnog zakonika Finske. U presudi Okružnog suda u Helsinkiju (vidjeti stav 37 presude u ovom predmetu), nije izvršeno nikakvo razmatranje da bi se utvrdilo da li je postojala hitna društvena potreba za osuđivanje podnosioca predstavke, uzimajući u obzir sve mjere kojima je bio podvrgnut. Nije bilo analize neophodnosti njegovog pritvaranja ili oduzimanja njegove novinarske opreme. Štaviše, ne slažem se sa većinom da obrazloženje Okružnog suda u Helsinkiju pokazuje da je postigao pravičnu ravnotežu između suprotstavljenih interesa o kojima se radi, kako to zahtijeva praksa Suda. Okružni sud je dao veoma kratku ocjenu o nužnosti osuđivanja podnosioca predstavke, utvrdivši jednostavno da je „bilo neophodno, da bi se prekinula situacija u Kiasmi, da se naredi masi da se raziđu i od lica traži da napuste taj dio”. Samo na toj osnovi, Okružni sud je utvrdio da su „ispunjeni uslovi za ograničavanje Pentikainenove slobode izražavanja, naređujući mu da se raziđe zajedno sa preostalom masom”. Naknadno obrazloženje Okružnog suda, u kojem se razlikuje predmet podnosioca predstavke od predmeta Dammann protiv Švajcarske (br. 77551/01, 25. april 2006. godine), takođe je sažeto u jednoj rečenici, u kojoj je proglašeno da „citirani predmet nije sličan ovom predmetu”.

To su apstraktne opšte izjave, a ne obrazloženje koje predstavlja način na koji je utvrđena ravnoteža između interesa. Štaviše, u drugom dijelu svoje presude, Okružni sud je ipak utvrdio, kao što sam spomenuo u tekstu iznad, da je djelo podnosioca predstavke bilo „opravdano” u skladu sa poglavljem 6 član 12 stav 3 Krivičnog zakonika. U tom smislu, presuda Okružnog suda je interno nedosljedna u svrhu ocjene nužnosti koja je zahtijevana članom 10 stav 2 Konvencije: s jedne strane, bilo je potrebno privesti podnosioca predstavke zbog nepostupanja po naredbama policije, ali s druge strane ipak, bilo je opravdano što je on tako postupio! Iz toga jasno proizilazi da se obrazloženje Okružnog suda u Helsinkiju, iako možda relevantno, ne može smatrati dovoljnim prema članu 10 stav 2 Konvencije.

Vraćajući se na treći kriterijum iz predmeta Stoll, postupanje novinara, vrijedi se prisjetiti relevantnih činjenica u ovom predmetu. Prvo, neosporno je da podnosilac predstavke nije imao nikakvu direktnu ili aktivnu ulogu u demonstracijama. Priveden je zbog nepostupanja po policijskim naredbama da se raziđu kada je policija odlučila da primijeni mjere prema posljednjim preostalim učesnicima u blokiranoj oblasti, a ne zbog nereda ili drugog nasilnog ponašanja. Drugo, kao što je većina pravilno zaključila (vidjeti stav 98 presude), podnosilac predstavke nije bio lako prepoznatljiv kao novinar prije njegovog privođenja. Treće, iz pretkrivičnog postupka, kao što je navedeno u presudi Suda (vidjeti stav 99), ipak proizlazi da se podnosilac predstavke predstavio službeniku koji ga je lišio slobode. Kada je policijski službenik zatražio njegovu ispravu, podnosilac predstavke je dao na uvid svoju novinarsku identifikaciju.
Kao što sam na početku spomenuo, prihvatam da je opravdano inicijalno privođenje podnosioca predstavke od strane policije na kraju demonstracija jer on nije na vidljivom mjestu držao svoju novinarsku identifikaciju i nosio je odjeću koja ga nije razlikovala od demonstranata. Međutim, dužnost Vlade da pokaže postojanje hitne društvene potrebe za miješanjem u prava podnosioca predstavke prema članu 10 tu ne prestaje, jer je podnosilac predstavke naknadno bio podvrgnut drugim restriktivnim mjerama, iako je policija dobro znala da je podnosilac predstavke novinar, kako je potvrđeno izjavom službenika koji ga je priveo. U tom kontekstu, ispravna karakterizacija postupanja podnosioca predstavke tokom demonstracije postaje odlučujuća. S tim u vezi, treba napomenuti da je većina ocijenila brojne važne činjenice - koje se odnose na događaje, postupanje podnosioca predstavke i njegovo stanje uma - na njegovu štetu, iako su i druga opravdana objašnjenja za postupke podnosioca predstavke jednako uvjerljiva (vidjeti, na primjer, st. 100, 101, 103 i 107 presude). Naglašavam da je jasno, da ako novinar povrijedi krivično pravo tako što neposredno i aktivno učestvuje u agresivnim ili nasilnim demonstracijama, član 10 u načelu neće obezbijediti sigurno utočište od mjera kao što su pritvor i moguće krivično gonjenje. Međutim, to očigledno nije bio slučaj u ovom predmetu. Podnosilac predstavke je donio odluku usred napete i promjenjive situacije, u smislu da bi njegova sloboda objavljivanja informacija javnosti trebala da prevagne nad njegovom dužnošću da postupi po naredbi o razilaženju. Prema tome, Okružni sud u Helsinkiju je ispravno okarakterisao čin podnosioca predstavke kao opravdan. Istina je, kao što većina primijećuje, da novinar, naravno, mora biti svjestan činjenice da on ili ona preuzima rizik da će biti podvrgnut zakonskim sankcijama ako ne poštuje policiju (vidjeti stav 110). Međutim, većina je zanemarila ključnu važnost istovremenog prepoznavanja da novinar može opravdano da smatra da su njegove radnje zaštićene na osnovu njegove slobode izražavanja. Imajući u vidu postupanje podnosioca predstavke, Vlada stoga ni na koji način nije pokazala da je, nakon što je obavijestio policiju da je novinar i pokazao svoju novinarsku identifikaciju, preostala hitna društvena potreba koja je opravdavala njegovo pritvaranje od 17,5 sati, oduzimanje njegove novinarske opreme i krivično gonjenje i osuđivanje zbog nepoštovanja policije.

Konačno, što se tiče četvrtog od kriterijuma iz predmeta Stoll, da li je izrečena kazna bila srazmjerna, većina je ograničila svoje zaključke primjećivanjem da je „osuda podnosioca predstavke predstavljala formalno utvrđivanje krivičnog djela koje je on izvršio i, sama po sebi, teško da je mogla, ako je mogla uopšte, da ima bilo kakav „odvraćajući uticaj” ... na rad novinara u cjelini” (vidjeti stav 113). Uz svo dužno poštovanje, pretjerano je pojednostavljeno i neuvjerljivo da se sugeriše da odluka o krivičnom gonjenju i osuđivanju novinara za krivično djelo, u predmetu kao što je ovaj, nema, sama po sebi, odvraćajući uticaj na novinarsku aktivnost. Naprotiv, po mom mišljenju nije nerazumno da se smatra da će današnja odluka, kojom se prihvata kao dopušteno, prema članu 10 stav 2 Konvencije, krivično gonjenje podnosioca predstavke i njegova osuda za krivično djelo, imati značajni odvraćajući uticaj na novinarsku aktivnost u sličnim situacijama koje se redovno dešavaju širom Evrope.

Da rezimiram, primjenjujući kriterijume iz predmeta Stoll na razmatranje da li je radnja podnosioca predstavke, iako krivično djelo prema domaćem zakonu, opravdavala neprekidna i rastuća miješanja u njegovu slobodu izražavanja prema članu 10 stav 2 Konvencije, zaključujem da Vlada nije pokazala postojanje hitne društvene potrebe u tu svrhu odmah nakon što je policija upoznata da je podnosilac predstavke novinar. Primijećujem da nije ni najmanje uvjerljivo što većina pokušava da ograniči svoje zaključke na „posebne okolnosti ovog predmeta” (vidjeti stav 114 presude). Naprotiv, sasvim je jasno da će obrazloženje većine, nažalost, omogućiti državama ugovornicama značajnu slobodu u izricanju intruzivnih mjera u odnosu na novinarsku aktivnost u javnim okruženjima u kojima službenici organa za sprovođenje zakona primjenjuju silu.

IV.

Današnja presuda Velikog vijeća je propuštena prilika za Sud da ojača, u skladu sa svojom dosljednom sudskom praksom, posebnu prirodu i značaj novinara u obezbjeđivanju transparentnosti i odgovornosti za vršenje javnih ovlašćenja, podržavanjem prava novinara da stvarno i nesmetano posmatraju javne demonstracije ili druge aktivnosti iz člana 11, pod uslovom da neposredno i aktivno ne učestvuju u sukobima. Nedavni događaji u mnogim evropskim zemljama pokazuju, više nego ikada, neophodnost očuvanja fundamentalne uloge novinara u prikupljanju i širenju informacija javnosti o svim aspektima državnih aktivnosti. To je, u krajnjoj liniji, jedan od ključnih elemenata demokratskog ideala štićenog Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.

________________________________________________
Prevod presude preuzet je iz publikacije "Odabarne presude Evropskog suda za ljudska prava u vezi sa članom 10 EKLJP", Centar za obuku u sudstvu i državnom tužilaštvu, Crna Gora

GRAND CHAMBER

CASE OF PENTIKÄINEN v. FINLAND

(Application no. 11882/10)

JUDGMENT

STRASBOURG

20 October 2015

This judgment is final.

In the case of Pentikäinen v. Finland, The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Dean Spielmann, President,
Guido Raimondi,
Mark Villiger,
Boštjan M. Zupančič,
Khanlar Hajiyev,
Päivi Hirvelä,
Kristina Pardalos,
Angelika Nußberger,
Linos-Alexandre Sicilianos,
André Potocki,
Paul Lemmens,
Aleš Pejchal,
Johannes Silvis,
Dmitry Dedov,
Egidijus Kūris,
Robert Spano,
Iulia Motoc, judges,
and Lawrence Early, Jurisconsult,

Having deliberated in private on 17 December 2014 and 3 September 2015,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 11882/10) against the Republic of Finland lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Finnish national, Mr Markus Veikko Pentikäinen (“the applicant”), on 19 February 2010.

2. The applicant was represented by Mr J. Salokangas, a lawyer practising in Helsinki. The Finnish Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr A. Kosonen, of the Ministry of Foreign Affairs.

3. The applicant alleged that there had been an interference with his right to freedom of expression under Article 10 of the Convention because the police had asked him to leave the scene of a demonstration, he had been unable to transmit information during his detention of seventeen and a half hours, and due to the fact that he had been suspected, charged and convicted of a crime, which constituted a “chilling effect” on his rights and work.

4. The application was allocated to the Fourth Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). On 4 February 2014 a Chamber composed of Ineta Ziemele, President, Päivi Hirvelä, George Nicolaou, Ledi Bianku, Vincent A. De Gaetano, Paul Mahoney, Faris Vehabović, judges, and Françoise Elens-Passos, Section Registrar, delivered its judgment. It decided unanimously to declare the application admissible and held, by five votes to two, that there had been no violation of Article 10 of the Convention. The joint dissenting opinion of Judges Nicolaou and De Gaetano was annexed to the judgment. On 30 April 2014 the applicant requested that the case be referred to the Grand Chamber in accordance with Article 43 of the Convention and a panel of the Grand Chamber accepted that request on 2 June 2014.

5. The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 26 §§ 4 and 5 of the Convention and Rule 24. At the final deliberations, Mark Villiger continued to sit in the case following the expiry of his term of office but Isabelle Berro was replaced by Paul Lemmens, substitute judge (Article 23 § 3 of the Convention and Rule 24 § 4). Josep Casadevall and Elisabeth Steiner were unable to take part in the final deliberations of the case and were replaced by Khanlar Hajiyev and Angelika Nußberger, substitute judges.

6. The applicant and the Government each filed further observations (Rule 59 § 1) on the merits.

7. On 15 December 2014 the Grand Chamber viewed DVD material provided by the parties.

8. A hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 17 December 2014 (Rule 59 § 3).

There appeared before the Court:

(a) for the Government
MrA. Kosonen, Director, Ministry of Foreign Affairs,Agent,
MsS. Heikinheimo, Police Director, Ministry of the Interior,
MsT. Majuri, Senior Adviser, Ministry of Justice,
MsM. Spolander, Legal Officer, Ministry of Foreign
Affairs,
MrP. Kotiaho, Legal Officer, Ministry of Foreign
Affairs,Advisers;

(b) for the applicant
MrJ. Salokangas,
MrV. Matilainen,Counsel.

The applicant was also present.

The Court heard addresses by Mr Kosonen, Mr Salokangas and Mr Matilainen as well as their replies and those of Ms Majuri and Mr Pentikäinen to questions put by Judges Hirvelä, Potocki, Silvis, Motoc, Sicilianos, Spano, Kūris and Dedov.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

9. The applicant was born in 1980 and lives in Helsinki.

10. He is a photographer and journalist who is employed by the weekly magazine Suomen Kuvalehti. On 9 September 2006 he was sent by his employer to take photographs of the demonstration which was being held in protest against the ongoing Asia‑Europe Meeting (ASEM) in Helsinki. The demonstration was an exceptionally large one in the Finnish context and all the media were following it closely. The applicant was to conduct an extensive report on the demonstration for the paper version of the magazine and also to publish it online immediately, once the demonstration had ended.

11. The following account of the circumstances of the case is based on the parties’ submissions, including the DVD material covering the Smash ASEM event (see paragraph 7 above) as well as the Helsinki District Court judgment (see paragraph 37 below).

A. The Smash ASEM demonstration

12. On 30 August 2006, before the demonstration took place, the Finnish Security Intelligence carried out an assessment of the risk levels inherent in the upcoming Smash ASEM demonstration and alerted the Helsinki Police Department that the demonstration would be a hostile one and would not aim to highlight any clear political message. At that time the Police Department did not manage, despite all efforts, to establish contact with the organisers of the demonstration. The police based their subsequent actions, inter alia, on these grounds.

13. A similar risk assessment had also been carried out in the context of two earlier demonstrations which had taken place in Helsinki during the same year, both of which had turned violent. The first one was the EuroMayDay demonstration of 30 April 2006, when a march of approximately 1,500 persons evolved into a riot with projectiles being thrown and property damaged. Consequently, the District Court found eight persons guilty of violent rioting and resisting the police by violence and imposed suspended prison sentences. A similar incident took place during the Helsinki Night of the Arts on 24 August 2006 which also resulted in the destruction of property and violence and led to the detention of fifty-six persons.

14. On 8 September 2006 the so-called Dongzhou Coalition notified the police of the Smash ASEM demonstration. According to the report of the Deputy Parliamentary Ombudsman (see paragraph 34 below), the police did not have any information on the Dongzhou Coalition and it was thus unclear to them who the organiser was in reality. It appears from public sources that the said “coalition” was an informal group open to anyone who agreed with the idea behind the Smash ASEM demonstration and who undertook not to bring any party emblems to the demonstration site.

15. The demonstrators announced that they were planning to march on 9 September 2006 between 5.45 p.m. and 9 p.m. from the Kiasma Museum of Contemporary Art – an area of dense traffic – to the Helsinki Exhibition and Convention Centre where the ASEM Summit was to be held, a distance of 4.9 kilometres. The announced march route was as follows: Mannerheimintie – Kaivokatu – Siltasaarenkatu – Agricolankatu – Kaarlenkatu – Helsinginkatu – Läntinen Brahenkatu – Sturenkatu – Aleksis Kivenkatu – Ratapihantie – Asemapäällikönkatu – Ratamestarinkatu – Rautatieläistenkatu, ending at the park next to the velodrome which is close to the Summit venue. The theme of the demonstration was opposition to the ASEM Summit, with some focus on human rights issues. In posters inviting people to take part in the demonstration, the demonstrators were asked to wear black clothing. The posters also portrayed a demonstrator throwing a Molotov cocktail and they encouraged would-be participants, inter alia, to “bring even a little bit of mayhem to the streets of Helsinki” (“tuoda edes hieman sekasortoa myös Helsingin kaduille”, “att få även en liten bit av kaos också på gatorna i Helsingfors”).

16. According to the Government, the police were able to make telephone contact with one of the organisers named as the contact person for the event. However, that person, acting on behalf of the organisers, refused to discuss matters relating, inter alia, to the conditions in which the demonstrators would be able to march from the site of the demonstration to the vicinity of the exhibition centre where the ASEM Summit was being held. This refusal extended also to police efforts to establish contact with the organisers at the site of the demonstration itself.

17. According to the Government, there was a separate area reserved by the police for media representatives to cover the event. It was located at Paasikivi Square, opposite the Kiasma Museum of Contemporary Art, on the other side of Mannerheimintie. The police, as was standard procedure, had notified major Finnish media organisations of the Smash ASEM event and included the contact details of the police’s public-relations unit, which was available to discuss any questions the media might have about covering the event, including information on an area reserved for the media’s convenience. Furthermore, the Helsinki District Police public-relations unit had charged a senior officer to be present at that very same area to answer any questions media representatives might have, as well as to give interviews on the events that unfolded during the day.

18. The demonstration was to start at 6 p.m. on 9 September 2006. Some 500 bystanders, a core group of about fifty demonstrators and some fifty journalists congregated at the starting-point of the march. The police had made security preparations for the event by deploying 480 police and border-guard officers. By Finnish standards, the scale of the police preparations was exceptional.

19. At the start of the demonstration, bottles, stones and jars filled with paint were thrown at the public and police officers. Some demonstrators kicked and hit police officers. Apparently, at around 6.05 p.m., police officers surrounded the area of the demonstration. At this point people were free to pass through the line of officers. The police announced several times over loudspeakers that a peaceful demonstration was allowed to take place on the spot but that the crowd was not allowed to demonstrate by marching.

20. After the escalation of violence, the police considered at 6.30 p.m. that the event had turned into a riot. From 6.30 p.m. to 7.17 p.m. the police sealed off the area in an effort to contain the rioting. The crowd tried to break through the police cordon. However, during this time, the police did allow families with children, and representatives of the media, to pass through. This passage was, at times, subject to bottles and other projectiles being thrown at the spot where people were leaving.

21. The police announced over loudspeakers that they were stopping the demonstration and that the crowd should leave the scene. This announcement was repeated several times. Hundreds of people then left voluntarily via several exit routes established by the police. When leaving, they were asked to show their identity cards and their belongings were checked.

22. The applicant claimed that the line of policemen surrounding the cordon was extremely tight and multi-layered. The visibility from outside the cordon to inside was practically non-existent. The police minibuses and detention buses also impeded visibility. At 7.15 p.m. the police started to set up a second, wider cordon and fenced off the whole immediate downtown area. It was not possible to see the Kiasma area from nearby streets.

23. Some demonstrators were apprehended within the cordoned-off area by force. The apprehensions by the police were effected using the “paint-chain” method, part of which includes the opening up of the police cordon to allow detaining officers to act, followed by that cordon’s immediate closure after the detained person has been secured.

24. The police announced repeatedly that the crowd should disperse. The applicant claimed that he heard the police order that the area be cleared for the first time at 8.30 p.m. The applicant called his employer and they had a conversation about whether the applicant should leave the area. The applicant noted that on the basis of, inter alia, this conversation he came to the conclusion that his presence inside the cordon was necessary.

25. Towards the end of the demonstration, the applicant maintained that he had placed himself between the police and the demonstrators. The police continued to order the crowd to disperse, stating that any person who did not leave would be apprehended. At about 9 p.m. a police officer told the applicant personally that he had one last chance to leave the scene. The applicant told the police officer that he was reporting for Suomen Kuvalehti and that he was going to follow the event to its end, after which the police officer had left him alone. The applicant thought that the police would not interfere with his work after he had given them this explanation.

26. By 9 p.m., about 500 people had left the scene via the police checkpoints. According to the applicant, about twenty demonstrators were still sitting on the ground in the middle of the first cordoned-off area, closely encircled by the police. The demonstrators held on to one another and were holding each other’s arms. The situation inside the cordon had already been peaceful for an hour at this point. After this, the police broke up the crowd of demonstrators and apprehended the protesters.

27. The applicant claimed that, before he was apprehended, he heard a police officer shout: “Get the photographer!” The applicant was standing next to a former member of parliament and taking photographs when he was apprehended. He told the apprehending officer that he was a journalist, which the police officer later confirmed. The apprehending officer stated during the pre-trial investigation that the applicant did not resist the apprehension and that he had asked to make a telephone call, which he had been allowed to do. The applicant called his colleague at the magazine, explaining that the police had detained him and that he did not know what was going to happen next. He thought that he would be released soon. The applicant had also told the apprehending police officer that he had cameras in his bag, which information was taken into account by the police officer: the applicant was allowed to put his camera equipment away in his camera bag. When the apprehending police officer had asked for identification, the applicant had presented his press card. Another police officer present during the applicant’s apprehension stated during the pre-trial investigation that the applicant did not resist apprehension but that he had not heard the applicant identify himself as a journalist. The apprehending officer also testified that he had filled in the apprehension document, giving the reasons for the applicant’s apprehension and recording his personal information. According to the pre-trial investigation report, the basis for the applicant’s apprehension was contumacy towards the police.

28. The applicant was then taken to a bus for detainees. In the bus, he allegedly explained to the police again that he was a magazine photographer. The applicant was taken to the police station where he asked to speak with the chief constable. He allegedly explained again that he was a journalist but his requests were ignored. He claimed that he “held up” his press card and started to wear it visibly on his chest thereafter. The applicant also claimed that the receiving police officer at the police station had to remove his press card which was hanging around his neck. According to the applicant, the receiving police officer at the police station was therefore aware that he was a journalist. While in the custody cell, the applicant allegedly shouted also to passing police officers that they had apprehended a journalist, but he was ignored.

29. The applicant claimed that his camera equipment and memory cards had been confiscated. However, the Government maintained that, as soon as the police had found out that the applicant was a member of the press, his camera, memory cards and other equipment were immediately treated as journalistic sources and were not confiscated. He had been able to retain the photographs and no restrictions on the use of the photographs had been imposed on him by any authority at any stage. According to the report of the Deputy Parliamentary Ombudsman (see paragraph 34 below), the police had checked the content of the detainees’ mobile telephones. However, it is not clear whether the applicant’s mobile telephone was checked or whether his memory cards were inspected.

30. The police kept the applicant in detention from 9 September at 9.26 p.m. until 10 September at 3.05 p.m., that is, for seventeen and a half hours. He was interrogated by the police on 10 September between 1.32 p.m. and 1.57 p.m.

31. The applicant’s employer, the editor-in-chief of the magazine, apparently learned about the applicant’s apprehension and that he was being held in police custody. It would appear that he telephoned the police station but was given no information concerning the applicant’s apprehension. According to the applicant, it was only when the editor-in-chief called a senior official (whose name the applicant did not mention in his submissions) at the Ministry of the Interior the following day that preparations were made for the applicant’s release.

32. The police apprehended 128 persons altogether at the demonstration site. The police released minors (sixteen individuals) after a few hours’ apprehension. The majority of those who were apprehended were released on 11 September 2006. The applicant was the seventh detainee to be interrogated and the sixth to be released after minors. The last suspect was released on 12 September 2006 at 11.07 a.m.

B. Subsequent developments

33. Both domestic and international media reported the event and the police measures widely. The matter was also the subject of a wide-ranging investigation by the Deputy Parliamentary Ombudsman in 2006 and 2007. However, due to procedural rules, the Deputy Parliamentary Ombudsman could not investigate the applicant’s case because the criminal proceedings were pending against him at that time.

34. It appears from the report of the Deputy Parliamentary Ombudsman of 9 September 2006, inter alia, that the police did not have any information on the Dongzhou Coalition and that it was thus unclear to them who the organiser of the demonstration was in reality. It also appears that the police checked the content of the detainees’ mobile telephones. Moreover, the Deputy Parliamentary Ombudsman criticised, inter alia, the fact that there had been an insufficient number of checkpoints in relation to the number of people, and that the three-hour duration of holding people within the cordoned-off area was unnecessarily long. The Deputy Parliamentary Ombudsman also questioned the legality of the security checks.

35. On 5 February 2007 the police informed thirty-seven suspects that, for their part, the preliminary investigation was discontinued and that their cases would not be referred to the public prosecutor for the consideration of charges. The public prosecutor brought charges against eighty-six persons altogether.

C. The criminal proceedings against the applicant

36. On 23 May 2007 the public prosecutor brought charges against the applicant for contumacy towards the police (niskoittelu poliisia vastaan, tredska mot polis) under Chapter 16, section 4(1), of the Penal Code (rikoslaki, strafflagen).

37. On 17 December 2007 the Helsinki District Court (käräjäoikeus, tingsrätten) found the applicant guilty of contumacy towards the police under Chapter 16, section 4(1), of the Penal Code but did not impose any penalty on him.

The applicant stated before the District Court that he had heard the orders to disperse at around 8.30 p.m. but had understood them as applying only to the demonstrators. The court found it established that the police actions had been legal and that the applicant had been aware of the orders of the police to leave the scene but had decided to ignore them. It appeared from the witness statements given before the court that the applicant had not said or indicated to a police officer standing nearby at the time of the apprehension that he was a journalist. According to this police officer, this fact only became known to him when the magazine relating the events at the demonstration came out. It appeared also from the witness statement of another journalist that he and a third photographer, who had been in the sealed-off area, had been able to leave the scene without consequences just before the applicant was apprehended. This last remaining journalist stated that he had taken his last photograph at 9.15 p.m. and left the area just two to three minutes before the applicant’s apprehension took place. The District Court found it further established that the police orders had been clear and that they had manifestly applied to everyone in the crowd, which consisted of demonstrators as well as bystanders and other members of the public.

Moreover, the District Court examined the justification of the interference of the applicant’s right under Article 10 of the Convention in the following manner.

“...

It is disputed whether Mr Pentikäinen had, as a journalist and on the basis of his freedom of expression, the right not to obey the orders given to him by the police. He had intended to use his freedom of expression as a photographer. The police orders to disperse therefore restricted his freedom of expression. The question is whether there was a justification for this restriction.

Pursuant to Article 12 of the Constitution and Article 10 of the European Convention on Human Rights, everyone has the right to freedom of expression. It includes a right to publish and distribute information without interference by the authorities. Pursuant to the Constitution, more detailed provisions on the exercise of freedom of expression are laid down by an Act. In accordance with Article 10 § 2 of the European Convention on Human Rights, the exercise of freedom of expression may be subject to formalities, conditions, restrictions or penalties which are prescribed by law. Pursuant to the said Article and the case-law of the European Court of Human Rights, three requirements must be taken into account when assessing the restrictions: (1) the restriction must be prescribed by law; (2) it must have an acceptable reason; and (3) it must be necessary in a democratic society.

First of all, the District Court notes that the police have the power, in accordance with sections 18 and 19 of the Police Act, to cordon off an area and to disperse a crowd. On the strength of this power, the police gave an order to disperse to the persons remaining in the Kiasma-Postitalo area, which order Mr Pentikäinen also refused to follow. The restriction was thus prescribed by law.

Secondly, the District Court considers that the powers stipulated in sections 18 and 19 of the Police Act relate to the maintenance of public order and security and to the prevention of disorder or crime, and that in this case the order to disperse given to, among others, Mr Pentikäinen relates to the prevention of disorder. The restriction therefore has an acceptable reason.

Thirdly, it must be examined whether the order to disperse given to Mr Pentikäinen and the obligation to follow it was necessary in a democratic society. The District Court finds that it was necessary to put an end to the situation in the Kiasma area by ordering the crowd to disperse and by asking the persons to leave the area.

The District Court concludes that, in the case at hand, the conditions for restricting Mr Pentikäinen’s freedom of expression by ordering him to disperse along with the remaining crowd were fulfilled. The District Court has taken a stand on the elements having an effect on the punishability of Mr Pentikäinen’s act below.

The case referred to by Mr Pentikäinen (Dammann v. Switzerland, [no. 77551/01,] 25 April 2006) concerned a situation in which a journalist had been convicted in Switzerland of incitement to breach official secrecy because he had asked for and received information from an administrative assistant in the public prosecutor’s office about some registry entries. The [European] Court found that the applicant’s conviction could prevent journalists from participating in public discussions on questions of general interest. The conviction was not proportionate to the aims sought and Article 10 of the Convention had thus been violated. The District Court finds that the cited case is not similar to the case at hand.

...”

However, relying on Chapter 6, section 12, of the Penal Code, no penalty was imposed on the applicant as the offence was comparable to “an excusable act” (anteeksiannettavaan tekoon rinnastettava, jämförbar med en ursäktlig gärning). The District Court found:

“...

The punishment of Mr Pentikäinen is waived in accordance with Chapter 6, section 12(3), of the Penal Code because the offence, due to special reasons related to the act, can be deemed comparable to an excusable act. As a journalist, Mr Pentikäinen was forced to adapt his behaviour towards the situation due to the conflicting expectations expressed by the police, on the one hand, and by his profession and employer, on the other hand.

...”

38. By a letter dated 23 January 2008, the applicant appealed to the Helsinki Court of Appeal (hovioikeus, hovrätten), claiming that the District Court should have dismissed the charges against him. He argued that his apprehension and the fact that he was found guilty were contrary to the Constitution and Article 10 of the Convention. The applicant was a journalist and he had not participated in the demonstration or caused any disorder. The District Court had not given reasons as to why his apprehension and conviction were “necessary in a democratic society” and had thereby failed to justify the interference.

39. On 30 April 2009 the Court of Appeal dismissed the applicant’s appeal without giving any further reasons.

40. By a letter dated 24 June 2009, the applicant further appealed to the Supreme Court (korkein oikeus, högsta domstolen), reiterating the grounds of appeal already presented before the Court of Appeal.

41. On 1 September 2009 the Supreme Court refused the applicant leave to appeal.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. The Police Act

42. Under section 14 of the Police Act (poliisilaki, polislagen; Law no. 493/1995, as in force at the relevant time), at the request of the occupant of domestic or public premises or his or her representative, police officers had the right to remove anyone who unlawfully intruded, entered in secret or by diversion, or concealed himself or herself therein or neglected an order to leave. Police officers had the right to remove anyone with permission to be in an area or place referred to above if he or she disturbed the domestic or public peace of other persons or caused considerable disturbance in other ways and there were reasonable grounds for suspecting that the disturbance would recur. If it was likely that removal would not prevent the disturbance from recurring, police officers had the right to apprehend the person causing the disturbance and keep him or her in custody. The apprehended person could be kept in custody only for as long as the disturbance was likely to recur, but no longer than twelve hours after being apprehended.

43. Pursuant to section 18(1) of the Police Act, police officers had the right to cordon off, close or clear a place or area in public use, or to prohibit or restrict movement there, if this was necessary to maintain public order and security, to secure an investigation, or to protect measures taken at the scene of an accident, the privacy of persons subjected to those measures and any endangered property.

44. Section 19 of the Police Act provided that police officers had the right to order a crowd to disperse or move if the gathering threatened public order and security or obstructed traffic. If an order to disperse or move was not obeyed, police officers had the right to use force to disperse the crowd and to apprehend non-compliant persons. Apprehended persons had to be released as soon as the purpose of the measure had been served, but no later than twelve hours after being apprehended.

45. A new Police Act (poliisilaki, polislagen; Law no. 872/2011) came into force on 1 January 2014. Chapter 2, sections 5, 8 and 9, of the new Act contain the same regulations, including that an apprehended person may be kept in custody only for as long as the disturbance is likely to recur, but no longer than twelve hours after being apprehended.

B. The Coercive Measures Act

46. Chapter 1, section 2, second paragraph, of the Coercive Measures Act (pakkokeinolaki, tvångsmedelslagen; Law no. 450/1987, as in force at the relevant time) provided that, if the prerequisites existed for arrest, a police officer could apprehend a person suspected of an offence even without an arrest warrant if the arrest could otherwise be endangered. The police officer had, without delay, to notify an official with the power of arrest of this apprehension. Said official had to decide, within twenty-four hours of the apprehension, whether the apprehended person was to be released or arrested.

47. A new Coercive Measures Act (pakkokeinolaki, tvångsmedelslagen; Law no. 806/2011) came into force on 1 January 2014. Chapter 2, section 1, of the new Act provides as follows.

“A police officer may, for the purpose of clarifying an offence, apprehend a person suspected of an offence who is caught in the act or trying to escape.

A police officer may also apprehend a suspect whose arrest or remand has been ordered. In addition, a police officer may, during the main hearing of a court or during the consideration of the decision, apprehend a defendant whose remand has been requested in connection with the judgment, if the remand is necessary in order to prevent him or her from leaving.

If the prerequisites exist for arrest, a police officer may apprehend a suspect even without an arrest warrant if the arrest may otherwise be endangered. The police officer shall notify without delay an official with the power of arrest of this apprehension. Said official with the power of arrest shall decide, within twenty-four hours of the apprehension, whether the apprehended person is to be released or arrested. Prolonging the apprehension for more than twelve hours requires the existence of the prerequisites for arrest.”

C. The Criminal Investigation Act

48. According to section 21 of the Criminal Investigation Act (esitutkintalaki, förundersökningslagen; Law no. 449/1987, as in force at the relevant time), a suspect who had not been arrested or remanded could not be detained as part of the criminal investigation for longer than twelve hours at a time or, if the prerequisites for arrest under the Coercive Measures Act were fulfilled, for longer than twenty-four hours.

49. Pursuant to section 24, second paragraph, of the same Act, questioning could be conducted between 10 p.m. and 7 a.m. only if,

“1. the person being questioned requests this;

2. the matter is under simplified investigation for which the person being questioned is required to stay or to arrive immediately; or

3. there is some other pressing reason for it.”

50. The same rules are included in Chapter 6, section 5, subsection 2 and Chapter 7, section 5, second paragraph, of the new Criminal Investigation Act (esitutkintalaki, förundersökningslagen; Law no. 805/2011) which came into force on 1 January 2014.

D. The Penal Code

51. Chapter 16, section 4 of the Penal Code (rikoslaki, strafflagen; Law no. 39/1889, as amended by Law no. 563/1998) provides as follows.

“A person who

(1) fails to obey an order or prohibition issued by a police officer, within his or her competence, for the maintenance of public order or security or the performance of a duty;

(2) refuses to provide a police officer with the identifying information referred to in section 10, subsection 1, of the Police Act;

(3) fails to obey a police officer’s clearly visible signal or order for stopping or moving a vehicle, as referred to in section 21 of the Police Act;

(4) neglects the duty to provide assistance, as referred to in section 45 of the Police Act; or

(5) alerts the police without reason or, by providing false information, hinders police operations;

shall be sentenced, unless a more severe penalty for the act has been provided elsewhere in the law, for contumacy towards the police to a fine or to imprisonment of at most three months.”

52. Chapter 6, section 12, of the same Code provides the following.

“A court may waive punishment if

(1) the offence, when assessed as a whole, taking into account its harmfulness or the culpability of the perpetrator, is to be deemed of minor significance;

(2) the perpetrator was under the age of 18 when the offence was committed and the act is deemed to be the result of lack of understanding or of imprudence;

(3) due to special reasons related to the act or the perpetrator the act is deemed to be an excusable act;

(4) punishment is deemed to be unreasonable or pointless in particular taking into account the factors referred to above in section 6, paragraph 3, and section 7, or action taken by the social security and health authorities; or

(5) the offence would not have an essential effect on the total sentence due to the provisions on sentencing to a joint punishment.”

E. The Criminal Records Act

53. Section 2, first and second paragraphs, of the Criminal Records Act (rikosrekisterilaki, straffregisterlagen; Law no. 770/1993) provide as follows.

“On the basis of notices by courts of law, data shall be entered in the criminal records on decisions whereby a person in Finland has been sentenced to unsuspended imprisonment; community service; suspended imprisonment; suspended imprisonment supplemented with a fine, community service or supervision; juvenile punishment; a fine instead of juvenile punishment; dismissal from office; or whereby sentencing has been waived under Chapter 3, section 4, of the Penal Code (no. 39/1889). However, no entries shall be made in the criminal records on the conversion of fines into imprisonment, nor on imprisonment imposed under the Civilian Service Act (no. 1723/1991). Data on fines imposed on the basis of the provisions governing corporate criminal liability shall also be entered in the criminal records.

Furthermore, entries shall be made in the criminal records, as provided by Decree, on court decisions whereby a Finnish citizen or a foreigner permanently resident in Finland has been sentenced abroad to a penalty equivalent to one mentioned in paragraph 1.”

III. INTERNATIONAL AND EUROPEAN STANDARDS

54. In the information available to the Court concerning international and European standards, specific references to the conduct of journalists during demonstrations were scarce. However, some regulations or recommendations existed regulating the conduct of the police towards journalists covering demonstrations or similar events while also imposing a duty on journalists to refrain from hampering the police in maintaining public order and safety.

55. For instance, the Guidelines drawn up by the Office for Democratic Institutions and Human Rights (ODIHR) of the Organization for Co-operation and Security in Europe (OSCE) and the European Commission for Democracy through Law (Venice Commission)[1] provide as follows.

“168. If dispersal is deemed necessary, the assembly organiser and participants should be clearly and audibly informed prior to any intervention by law -enforcement personnel. Participants should also be given reasonable time to disperse voluntarily. Only if participants then fail to disperse may law enforcement officials intervene further. Third parties (such as monitors, journalists, and photographers) may also be asked to disperse, but they should not be prevented from observing and recording the policing operation ...

169. Photography and video recording (by both law enforcement personnel and participants) should not be restricted, but data retention may breach the right to private life: During public assemblies the photographing or video recording of participants by the law enforcement personnel is permissible. However, while monitoring individuals in a public place for identification purposes does not necessarily give rise to an interference with their right to private life, the recording of such data and the systematic processing or permanent nature of the record kept may give rise to violations of privacy. Moreover, photographing or videoing assemblies for the purpose of gathering intelligence can discourage individuals from enjoying the freedom [to assemble] and should therefore not be done routinely. Photographing or video recording the policing operation by participants and other third parties should not be prevented, and any requirement to surrender film or digitally recorded images or footage to the law enforcement agencies should be subject to prior judicial scrutiny. Law enforcement agencies should develop and publish a policy relating to their use of overt filming/photography at public assemblies.”

56. The European and international regulations, standards, recommendations or public announcements concerning the conduct of journalists are predominantly silent as to the coverage of demonstrations or similar events. The same holds true for the self-regulating codes of conduct or professional ethics of journalists.

IV. COMPARATIVE LAW

57. From the information available to the Court, including a comparative-law survey of thirty-four Council of Europe member States (Austria, Azerbaijan, Belgium, Bosnia and Herzegovina, Bulgaria, Cyprus, the Czech Republic, Estonia, France, Georgia, Germany, Greece, Hungary, Ireland, Italy, Latvia, Liechtenstein, Lithuania, Luxembourg, the Republic of Moldova, the Netherlands, Poland, Portugal, Romania, Russia, Serbia, Slovakia, Slovenia, Spain, Sweden, Switzerland, the former Yugoslav Republic of Macedonia, Ukraine and the United Kingdom), it appeared that all of the surveyed States applied general criminal-law provisions to journalists covering demonstrations. No special status regarding the arrest, detention and conviction of journalists emerged. Members of the media therefore remained liable for offences committed by them during demonstrations in the same way as participants in demonstrations. While case-law similar to the present case was found in five of the surveyed States – Austria, Hungary, Spain, Sweden and the former Yugoslav Republic of Macedonia – it did not allow for the drawing of any general conclusions.

58. Concerning police powers, the vast majority of surveyed States did not regulate the specific issue of news-gathering during violent demonstrations. General guidelines or regulations governing police and media relations were found in twelve member States (Belgium, Bulgaria, Germany, Greece, Hungary, Luxembourg, the Republic of Moldova, the Netherlands, Russia, Spain, Sweden and the United Kingdom) whereby, as a general rule, members of the media covering events were encouraged to identify themselves as such in order to be distinguished from participants. However, while this singling out of members of the media was aimed at enabling and facilitating journalistic activity, it did not have the effect of conferring any sort of immunity on journalists when they failed to comply with police orders to leave the scene of a demonstration. Only a limited number of member States (Georgia, the Republic of Moldova, Russia and Serbia) dealt with the issue of news-gathering during demonstrations by way of specific regulations. In these member States, journalists were either granted protected areas from which they could cover ongoing demonstrations or were informed of the safest area in which to carry out their activities. Nonetheless, the overall balance of interests appeared to be struck in favour of preserving public order and safety by following police instructions.

59. While a large majority of the surveyed member States had professional codes of conduct or codes of ethics for journalists, they did not contain specific provisions relating to the relationship between journalists and the police during demonstrations. These codes rather focused on investigative techniques and journalistic sources as well as protecting third-party privacy.

THE LAW

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

60. The applicant complained under Article 10 of the Convention that his freedom of expression had been violated. Article 10 of the Convention reads as follows:

“1. Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2. The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

A. The Chamber judgment

61. The Chamber considered that, since the applicant’s apprehension and conviction had been the consequence of his conduct as a newspaper photographer and journalist when disobeying the police, the presumption was that there had been an interference with his right to freedom of expression. The Chamber further found that the parties agreed that the impugned measures had a basis in Finnish law, in particular in Chapter 16, section 4, of the Penal Code. The interference was thus “prescribed by law” and it pursued several legitimate aims, namely the protection of public safety as well as the prevention of disorder and crime.

62. As to its necessity in a democratic society, the Chamber noted that the applicant had waived his right to use the separate, secure area for the press when he had decided to stay with the demonstrators even after the orders to disperse. It was established that the applicant had been aware of the orders of the police to leave the scene but had decided to ignore them. The applicant could have left the scene and moved to the secure press area without any consequences at any time during the cordon. By not doing so, the applicant had knowingly taken the risk of being apprehended for contumacy.

63. For the Chamber it was not entirely clear at what stage the police had learned that the applicant was a journalist. It appeared that the applicant had failed to make clear efforts to identify himself as a journalist. Moreover, it did not appear that the applicant had in any way been prevented from taking photographs of the demonstration. Nor had his camera or other equipment been confiscated and he had been allowed to keep all the photographs he had taken and to use them unrestrictedly.

64. The Chamber considered that the demonstration had been a matter of legitimate public interest, having regard in particular to its nature. The District Court had analysed the matter from the Article 10 point of view, balancing the different interests against each other, and had found that there had been a pressing social need to take the impugned measures against the applicant. The Chamber also attached weight to the fact that no penalty was imposed on the applicant as his act had been considered “excusable” by the domestic courts. Having regard to all the factors, the Chamber considered that the domestic courts had struck a fair balance between the competing interests at stake. Accordingly, there had been no violation of Article 10 of the Convention.

B. The parties’ submissions

1. The applicant

65. The applicant submitted that there had been an interference with his right to freedom of expression because the police had asked him to leave the area where the demonstration was taking place, he had been apprehended and had been unable during his detention of seventeen and a half hours to transmit information, and because he had been suspected, charged and convicted of a crime which constituted a “chilling effect” on his rights and work.

66. As to whether the interference had been prescribed by law, the applicant claimed that the police had exceeded their statutory powers or abused their discretionary powers at several different stages. First of all, the disproportionality of the police’s categorical order for the crowd to disperse showed that it was not in accordance with Finnish law. The police decision to treat the demonstration as a riot was also questionable as the extent of aggressive behaviour was relatively limited, involving only a few individuals.

Secondly, the applicant’s detention had been illegal as it had been overnight and had lasted for about seventeen and a half hours. Apprehended persons should be released as soon as possible but no later than twelve hours after being apprehended. The police would have been able to detain him for longer than twelve hours only if he had been suspected of rioting. The police had first apprehended the applicant for contumacy towards the police, but later, according to the applicant, the reason for his apprehension had been changed to rioting. As the applicant had clearly not even participated in the demonstration, his conduct could not fulfil the definition of rioting. The police had not therefore had sufficient reason to apprehend him and he should have been released immediately or at the latest within twelve hours. Moreover, the applicant should have been interrogated or interviewed without delay as interrogations could be conducted even between 10 p.m. and 7 a.m. if the suspect so requested or if there was another pressing reason.

67. The applicant also considered that the actual criminal conviction was not based on the law as he had not been aware that he might be found guilty of an offence by continuing to take photographs in the cordoned-off area. As the domestic courts had failed to give reasons in their judgments, the legality issues were not assessed by them. Therefore, the applicant maintained that the interference by the police, the prosecutor and the domestic courts had had no basis in Finnish law.

68. The applicant was prepared to accept that the interference might have pursued a legitimate aim.

69. As to the necessity, the applicant pointed out that his task had been to impart information within a reasonable time about the demonstration. He had been working both on an in‑depth story on the conduct of each side during the demonstration and on publishing online information about the demonstration immediately after its termination. The applicant claimed that there had been no separate and secure press area for journalists at the site of the demonstration. He had contacted all the main media organisations and found out that none of the journalists present had been instructed to go to a secure area and no one had in fact seen such an area. The view from outside into the cordoned-off area had been blocked by a dense, several rows deep, line of police officers, police minibuses and police buses. At 7.15 p.m. the police had cordoned off an even larger area, which had made it even more difficult to follow the events. There could not have been a secured area for journalists because originally the demonstration was to be a march and therefore a static press area would not have served any purpose. Even if there were such an area, its use should have been optional as it was not up to the State authorities to decide from which angle journalists should cover the event.

70. The applicant further maintained that the allegation that he had not identified himself as a journalist was contrary to common sense. He had had a press badge around his neck, which fact had been testified by a witness before the District Court. He had been carrying two cameras of a sort which, in 2006, were only used by professional journalists, and a camera bag. From the pre-trial investigation report it appeared that the applicant had identified himself as a journalist to the apprehending officer. At the end of the demonstration the applicant had stood between the demonstrators and the police line, and had thus clearly been separated from the former. At this time the situation had been calm and under police control. After detaining the demonstrators, a police officer had shouted “Get the photographer!” and the applicant had been apprehended while taking photographs. While in the police custody cell, he had actively shouted to passing police officers that he was a journalist.

71. The applicant argued that his detention of seventeen and a half hours had been disproportionate. The police could have released him at the scene or at the latest within twelve hours. The footage the applicant had gathered during the demonstration was already “old” by the time he had been released. The police had released minors after a few hours of detention, and the applicant could also have been released then. The police could also have discontinued the pre-trial investigation in his case and the prosecutor could have dropped the charges against him. However, the State considered it important that the applicant be prosecuted and possibly convicted of contumacy. The State had convicted him for carrying out his work even though he had already suffered the consequences of the police’s concrete actions. The District Court judgment and the duration of his detention would have a clear “chilling effect” on the work of journalists. The domestic courts had not assessed whether the interference had had a “pressing social need”. The District Court had not balanced the competing interests properly but had merely stated that the termination of the demonstration by ordering the crowd to disperse had been necessary. It had not assessed the nature of the “pressing social need” to remove the applicant from the scene. It had also failed to take into account the case-law of the Court according to which such a judgment would have a “chilling effect” on journalists.

2. The Government

72. The Government agreed with the Chamber’s conclusion to the effect that there had been no violation of Article 10 of the Convention in the present case.

73. In the Government’s view, there had not been an interference with the applicant’s right to freedom of expression. They noted that the police had not prevented the applicant from covering the event. The reason for the applicant’s apprehension had not been the fact that he was a photographer but the fact that he had repeatedly failed to obey consistent and clear police orders to leave the site of the demonstration. The police orders had concerned everyone at the scene. Evidence also showed that the applicant had been ordered personally by a police officer to leave the scene, after which he had consulted his superior on whether he should stay despite the police orders or not. The applicant had not been ordered to stop taking photographs at any time, even at very close range, up to his apprehension. As soon as the police had found out that the applicant was a member of the press, his camera, memory cards and other equipment had been immediately treated as journalistic sources and were not confiscated. He had been able to keep the photographs and no restrictions on the use of the photographs had been imposed on him by any authority at any stage. The applicant had been the seventh detainee to be interrogated and the sixth to be released of the eighty-one detainees interrogated on the following day. After releasing the minors, the police had turned their attention to the applicant as soon as possible.

74. The Government further pointed out that none of the domestic proceedings concerning the applicant, nor the current proceedings before the Court, concerned the applicant’s actions as a photographer. The matter at stake rather concerned his actions as part of a crowd which had systematically – after being advised, urged and finally ordered to disperse – refused to obey the police. It was for this reason that the domestic courts had found the applicant guilty of contumacy towards the police. Furthermore, the District Court had decided not to impose any sanction on the applicant as, in its opinion, the applicant had found himself in a conflictual situation. He had to choose to abide, on the one hand, by the expectations imposed on him by the law and the police and, on the other hand, by the expectations imposed on him by his employer who had sent him to cover the event and who had advised him to stay at the scene after he had personally been ordered to leave. Given this understandable difficulty, the District Court had deemed the applicant’s refusal to obey the police to be comparable to “an excusable act”.

75. In the alternative, should the Court find that there had been an interference with the applicant’s right to freedom of expression, the Government argued that the interference was “prescribed by law”. The interference had also had several legitimate aims, namely the protection of public safety as well as the prevention of disorder and crime, as found by the Chamber.

76. As to the necessity of the interference in a democratic society, the Government agreed with the Chamber’s finding that the domestic courts had struck a fair balance between the competing interests at stake. They noted that members of the media had been able to report on and photograph the event freely until its end, even at extremely close range to the police. There had also been a separate area for media representatives. However, the escalation of violence at the site of the Smash ASEM demonstration had resulted in the police arriving in numerous vehicles, some of which may have blocked visibility from the secure area to parts of the site. It was uncontested that the applicant had personally heard the police orders to disperse by 8.30 p.m. and that he had seen people heading towards the exits. At around 9 p.m., when the police had given the final orders to disperse, there had been two other photographers at the demonstration site but they had left the scene at around 9.15 p.m. No measures had been imposed on them at any stage. The police orders had been given in order to calm the situation, to restore public order and, in particular, to ensure public safety. When at 9.15 p.m. the police had ordered the applicant to leave he had refused to do so, stating that, as a photographer, the order did not apply to him. At that time those members of the crowd who had shown resistance had been detained and the event had come to an end. Some minutes later the police had apprehended the applicant as it had been clear that he was determined to disobey the police. As the applicant had consulted his superior by telephone asking for advice on whether to stay or leave, he had clearly understood that the police orders applied to him as well. The District Court had also found it established that the police orders had clearly applied to everybody, thus the applicant’s apprehension could not have come as a surprise to him.

77. The Government noted that the purpose of the applicant’s apprehension had not been to hinder his freedom of expression but to investigate the offence he was suspected of having committed. He had been able to use all the photographs he had taken at the event. The applicant’s apprehension and detention had thus been justifiable, necessary and proportionate as the police had been reacting to a violent demonstration for which there had existed a risk of further violence and disruption. The alleged interference was thus necessary in a democratic society.

78. The Government stressed the importance of equal treatment and equality before the law, as guaranteed by the Constitution of Finland and Article 14 of the Convention. They maintained that the applicant was not entitled to preferential or different treatment in comparison to other members of the crowd present at the demonstration. The police orders had been given without discrimination as to status or profession and had not been aimed at preventing the applicant’s professional activity. The aim of the police had been to calm the situation and to restore public order. Moreover, the District Court had established that the applicant had not shown his press badge to the apprehending officer or the receiving police officer at the police station. He had only shown his badge on the bus taking him to the police station. The applicant himself had written in the article about the event that he had started to wear his badge visibly only after he had been detained. Therefore, the margin of appreciation afforded to the State in assessing the proportionality of measures allegedly infringing the applicant’s right to freedom of expression had not been affected as the applicant had failed to make clear efforts to identify himself as a journalist.

79. Finally, the Government argued that no “chilling effect” could be connected to the present case. The applicant had not been detained and convicted for his activities as a journalist but for systematically disobeying clear police orders. Several other journalists present at the event had chosen not to disobey the police. No sanctions had been imposed on the applicant as the District Court had deemed his actions to be comparable to “an excusable act”. Nor had he been ordered to pay any legal costs.

C. The Court’s assessment

1. Scope of the case before the Grand Chamber

80. In his written submissions to the Grand Chamber, the applicant claimed that his detention had been illegal as it had lasted overnight and for about eighteen hours. He claimed that, as the police did not have sufficient prerequisites for his arrest, he should have been released at the latest within twelve hours after the apprehension. For this reason his detention exceeding twelve hours was not “prescribed by law” (see paragraph 66 above). The Government did not comment on this complaint.

81. According to the Court’s constant case-law, the “case” referred to the Grand Chamber is the application as it has been declared admissible by the Chamber (see, among other authorities, K. and T. v. Finland [GC], no. 25702/94, § 141, ECHR 2001‑VII). The applicant lodged the complaint that his detention had been illegal in so far as it exceeded twelve hours for the first time in his submissions to the Grand Chamber. The Chamber, when examining the necessity of the interference with the applicant’s right under Article 10, had regard to the Government’s argument that the duration of the applicant’s detention of about eighteen hours was explained by the fact that he was detained late at night and that domestic law prohibited interrogations between 10 p.m. and 7 a.m. (see paragraph 48 of the Chamber judgment). However, the applicant had not complained before the Chamber that his detention for a duration exceeding twelve hours was unlawful. This complaint did not form part of the application which was declared admissible by the Chamber, and therefore falls outside the scope of the examination by the Grand Chamber. The Court will therefore limit its examination to the applicant’s complaint as declared admissible by the Chamber, namely that his apprehension, detention and conviction entailed an unjustified interference with his right to freedom of expression as guaranteed by Article 10 of the Convention.

2. Whether there was an interference

82. The Government primarily claimed that there had been no interference with the applicant’s right to freedom of expression in the instant case.

83. The applicant was apprehended by the police in the context of a demonstration, detained for about eighteen hours, and was later charged and found guilty by the domestic courts of disobeying the police. However, no penalty was imposed on him since the offence was considered as “an excusable act”. Even if the impugned measures were not aimed at the applicant as a journalist but were the consequence of his failure to comply with police orders to disperse, addressed to all those present in the cordoned-off area, the exercise of his journalistic functions had been adversely affected as he was present at the demonstration as a newspaper photographer in order to report on the events (see, mutatis mutandis, Gsell v. Switzerland, no. 12675/05, § 49, 8 October 2009). The Court therefore accepts that there was an interference with his right to freedom of expression.

3. Whether the interference was prescribed by law

84. The Court notes that the expression “prescribed by law” within the meaning of Article 10 § 2 of the Convention not only requires that the impugned measure should have a legal basis in domestic law, but also refers to the quality of the law in question, which should be accessible to the person concerned and foreseeable as to its effects (see, among other authorities, Centro Europa 7 S.r.l. and Di Stefano v. Italy [GC], no. 38433/09, § 140, ECHR 2012, and Rotaru v. Romania [GC], no. 28341/95, § 52, ECHR 2000-V).

85. The parties disagree as to whether or not the interference was “prescribed by law”. The Court notes that the applicant’s main argument concerns the alleged illegality of his detention as far as it exceeded twelve hours, which issue falls outside the scope of the case before the Grand Chamber (see paragraph 81 above). For the rest, it appears from the applicant’s submissions that he does not, as such, argue that his apprehension, detention and conviction had no legal basis in Finnish law but rather complains of how the relevant provisions of domestic law were applied by the national authorities and courts in his case. However, it is primarily for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law (see Kopp v. Switzerland, 25 March 1998, § 59, Reports of Judgments and Decisions 1998-II, and Kruslin v. France, 24 April 1990, § 29, Series A no. 176-A). None of the applicant’s arguments discloses any indication that the domestic authorities applied the law in an arbitrary manner. The Court is therefore satisfied that the interference complained of, encompassing the applicant’s apprehension, detention and conviction, had a legal basis in Finnish law, namely in section 19 of the Police Act, in Chapter 1, section 2, second paragraph, of the Coercive Measures Act and in Chapter 16, section 4, of the Penal Code. The Court therefore concludes that the interference was “prescribed by law”.

4. Whether the interference pursued a legitimate aim

86. It has not been disputed that the interference pursued several legitimate aims within the meaning of Article 10 § 2 of the Convention, namely the protection of public safety and the prevention of disorder and crime.

5. Whether the interference was necessary in a democratic society

(a) General principles

87. The general principles concerning the necessity of an interference with freedom of expression were summarised in Stoll v. Switzerland ([GC], no. 69698/01, § 101, ECHR 2007‑V) and were reiterated more recently in Animal Defenders International v. the United Kingdom ([GC], no. 48876/08, § 100, ECHR 2013) and Morice v. France ([GC], no. 29369/10, § 124, ECHR 2015):

“(i) Freedom of expression constitutes one of the essential foundations of a democratic society and one of the basic conditions for its progress and for each individual’s self-fulfilment. Subject to paragraph 2 of Article 10, it is applicable not only to ‘information’ or ‘ideas’ that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb. Such are the demands of pluralism, tolerance and broadmindedness without which there is no ‘democratic society’. As set forth in Article 10, this freedom is subject to exceptions, which ... must, however, be construed strictly, and the need for any restrictions must be established convincingly ...

(ii) The adjective ‘necessary’, within the meaning of Article 10 § 2, implies the existence of a ‘pressing social need’. The Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing whether such a need exists, but it goes hand in hand with European supervision, embracing both the legislation and the decisions applying it, even those given by an independent court. The Court is therefore empowered to give the final ruling on whether a ‘restriction’ is reconcilable with freedom of expression as protected by Article 10.

(iii) The Court’s task, in exercising its supervisory jurisdiction, is not to take the place of the competent national authorities but rather to review under Article 10 the decisions they delivered pursuant to their power of appreciation. This does not mean that the supervision is limited to ascertaining whether the respondent State exercised its discretion reasonably, carefully and in good faith; what the Court has to do is to look at the interference complained of in the light of the case as a whole and determine whether it was ‘proportionate to the legitimate aim pursued’ and whether the reasons adduced by the national authorities to justify it are ‘relevant and sufficient’... In doing so, the Court has to satisfy itself that the national authorities applied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 and, moreover, that they relied on an acceptable assessment of the relevant facts ...”

This protection of Article 10 extends not only to the substance of the ideas and information expressed but also to the form in which they are conveyed (see Jersild v. Denmark, 23 September 1994, § 31, Series A no. 298).

88. The Court further emphasises the essential function the media fulfil in a democratic society. Although they must not overstep certain bounds, their duty is nevertheless to impart – in a manner consistent with their obligations and responsibilities – information and ideas on all matters of public interest (see Bladet Tromsø and Stensaas v. Norway [GC], no. 21980/93, § 59, ECHR 1999-III; De Haes and Gijsels v. Belgium, 24 February 1997, § 37, Reports 1997‑I; and Jersild, cited above, § 31). Not only do the media have the task of imparting such information and ideas, the public also has a right to receive them (see The Sunday Times v. the United Kingdom (no. 1), 26 April 1979, § 65, Series A no. 30).

89. In this connection, and with reference to the facts of the instant case, the crucial role of the media in providing information on the authorities’ handling of public demonstrations and the containment of disorder must be emphasised. The “watchdog” role of the media assumes particular importance in such contexts since their presence is a guarantee that the authorities can be held to account for their conduct vis-à-vis the demonstrators and the public at large when it comes to the policing of large gatherings, including the methods used to control or disperse protesters or to preserve public order. Any attempt to remove journalists from the scene of demonstrations must therefore be subject to strict scrutiny.

90. The Court also reiterates that the protection afforded by Article 10 of the Convention to journalists is subject to the proviso that they act in good faith in order to provide accurate and reliable information in accordance with the tenets of responsible journalism (see, mutatis mutandis, Bladet Tromsø and Stensaas, cited above, § 65; Fressoz and Roire v. France [GC], no. 29183/95, § 54, ECHR 1999‑I; Kasabova v. Bulgaria, no. 22385/03, §§ 61 and 63-68, 19 April 2011; and Times Newspapers Ltd v. the United Kingdom (nos. 1 and 2), nos. 3002/03 and 23676/03, § 42, ECHR 2009). In the Court’s case-law, the concept of responsible journalism has so far focused mainly on issues relating to the contents of a publication or an oral statement (see, for example, Bladet Tromsø and Stensaas, cited above, §§ 65-67; Fressoz and Roire, cited above, §§ 52-55; Krone Verlag GmbH v. Austria, no. 27306/07, §§ 46-47, 19 June 2012; Novaya Gazeta and Borodyanskiy v. Russia, no. 14087/08, § 37, 28 March 2013; Perna v. Italy [GC], no. 48898/99, § 47, ECHR 2003‑V; Times Newspapers Ltd, cited above, § 45; Ungváry and Irodalom Kft v. Hungary, no. 64520/10, § 42, 3 December 2013; and Yordanova and Toshev v. Bulgaria, no. 5126/05, §§ 53 and 55, 2 October 2012) rather than on the public conduct of a journalist.

However, the concept of responsible journalism, as a professional activity which enjoys the protection of Article 10 of the Convention, is not confined to the content of information which is collected and/or disseminated by journalistic means. That concept also embraces, inter alia, the lawfulness of the conduct of a journalist, including, and of relevance to the instant case, his or her public interaction with the authorities when exercising journalistic functions. The fact that a journalist has breached the law in that connection is a most relevant, albeit not decisive, consideration when determining whether he or she has acted responsibly.

91. The Court reiterates in this context that journalists who exercise their freedom of expression undertake “duties and responsibilities” (see Stoll, cited above, § 102, and Handyside v. the United Kingdom, 7 December 1976, § 49 in fine, Series A no. 24). It is to be noted in this connection that paragraph 2 of Article 10 does not guarantee a wholly unrestricted freedom of expression even with respect to media coverage of matters of serious public concern. In particular, and notwithstanding the vital role played by the media in a democratic society, journalists cannot, in principle, be released from their duty to obey the ordinary criminal law on the basis that, as journalists, Article 10 affords them a cast-iron defence (see, among other authorities and mutatis mutandis, Stoll, cited above, § 102; Bladet Tromsø and Stensaas, cited above, § 65; and Monnat v. Switzerland, no. 73604/01, § 66, ECHR 2006-X). In other words, a journalist cannot claim an exclusive immunity from criminal liability for the sole reason that, unlike other individuals exercising the right to freedom of expression, the offence in question was committed during the performance of his or her journalistic functions.

(b) Application of the general principles to the applicant’s case

92. The Court notes that the applicant was apprehended, detained, charged and found guilty of having disobeyed the police. His apprehension took place in the context of the Smash ASEM demonstration in which he had participated as a photographer and journalist for the weekly magazine Suomen Kuvalehti. It is not in dispute that the demonstration attracted considerable media attention.

93. In contrast to many other cases brought by journalists under Article 10 of the Convention, including Stoll and further cases referred to in paragraphs 87 to 91 above, the present case does not concern the prohibition of a publication (public disclosure of certain information) or any sanctions imposed in respect of a publication. What is at stake in the present case are measures taken against a journalist who failed to comply with police orders while taking photos in order to report on a demonstration that had turned violent.

94. When assessing whether the measures taken against the applicant by the Finnish authorities were necessary, the Court will bear in mind that the interests to be weighed in the instant case, namely, the interest of the police in maintaining public order in the context of a violent demonstration and the interest of the public to receive information on an issue of general interest, are both public in nature (see, mutatis mutandis, Stoll, cited above, §§ 115‑16). It will examine the applicant’s apprehension, detention and conviction in turn, in order to determine whether the impugned interference, seen as a whole, was supported by relevant and sufficient reasons and was proportionate to the legitimate aims pursued.

(i) Applicant’s apprehension

95. Regarding the applicant’s apprehension, the Court will have regard to whether the police orders were based on a reasonable assessment of the facts and whether the applicant was able to report on the demonstration. It will also have regard to the applicant’s conduct, including whether he identified himself as a journalist.

96. When the demonstration started, a core group of about fifty demonstrators, some 500 bystanders and some fifty journalists, including the applicant, had congregated at the starting-point of the march. As the demonstration turned violent, the police first prevented the crowd from marching but allowed a peaceful demonstration to be held on the spot. Later on the police sealed off the area around the demonstration and ordered the crowd to disperse. The police had made security preparations for the event by deploying 480 police and border-guard officers. The police had good reason to expect, on the basis of the risk assessment made by the Finnish Security Intelligence and their previous experience of riots which had taken place the same year, as well as in view of the tone of the posters inviting members of the public to “bring even a little bit of mayhem to the streets of Helsinki” and the anonymity of the organiser of the demonstration (see paragraphs 12-16 above), that the demonstration might turn violent. Subsequently the District Court found that the police actions had been legal and that the police had had justifiable reasons to give the orders to disperse (see paragraph 37 above). The Court therefore sees no reason to doubt that the police orders were based on a reasonable assessment of the facts. Moreover, in the Court’s view, the preventive measures against the likelihood of the events turning violent, including police orders to leave the scene of the demonstration, were justified. The measures were directed not only at the “abstract” protection of public order – the protection of public safety as well as the prevention of disorder and crime – but also at the safety of individuals at or in the vicinity of the demonstration, including members of the media and thus also the applicant himself.

97. The Court will now examine whether the applicant was in any way prevented from doing his job as a journalist at any time during the Smash ASEM demonstration. The parties disagreed on whether a secure press area existed. It appears, however, that most journalists, about fifty of them at the beginning of the demonstration, remained in the area of the demonstration. They were not, as was the applicant not, asked by the authorities, at any point during the events, to use a separate area reserved for the press. Furthermore, the demonstration was of such a character – initially foreseen as a march along the route – that the violent events could and actually did take place in an “unpredicted” area. In such a situation there was no possibility whatsoever for the authorities to secure in advance an area close to such events. Consequently, for the Court it is not decisive whether such a secure area existed as all journalists seem to have been in the area of the demonstration and could work freely there. It cannot therefore be said that the applicant was as such prevented from reporting on the event. On the contrary, he was able to take photographs during the entire demonstration until the very moment he was apprehended. This is clearly seen, for example, from the DVD-recordings made of the demonstration as well as from the fact that the last photograph taken by the applicant was of his apprehending police officer.

98. Turning now to the applicant’s conduct, the Court notes that he was apprehended within the cordoned-off area where he was with the core group of demonstrators who were holding onto each other’s arms. It appears from the DVD-recordings that the applicant was dressed in dark clothing, which corresponded to the required “dress code” for the demonstrators. He was not wearing any distinctive clothing or other signs capable of identifying him as a journalist. He was not wearing, for example, a yellow waistcoat or jacket as were some of his journalist colleagues. Nor was there apparently any indication, for example on the camera the applicant used, that he worked for Suomen Kuvalehti. Nor was his press badge visible in the DVD-recordings or in any of the photographs in which the applicant appears. The applicant’s appearance did not therefore seem to allow him to be clearly distinguishable from the protesters. It is thus likely that, on the basis of his presence within the cordoned-off area, as well as of his appearance, he was not readily identifiable as a journalist prior to his apprehension.

99. It also remains unclear from the District Court’s judgment and the other material in the case file to which police officers the applicant identified himself as a journalist. It appears from the pre-trial investigation report that he did so to his apprehending officer, who stated during the pre-trial investigation that the applicant did not resist the apprehension and that he had asked to make a telephone call, which he had been allowed to do. When the apprehending police officer had asked for identification, the applicant had presented his press card (see paragraph 27 above). From this it can be deduced that the applicant was not wearing his press badge, or at least was not wearing it visibly so that he could be immediately identified as a journalist. Another police officer present during the applicant’s apprehension stated during the pre-trial investigation that the applicant did not resist the apprehension but that he did not hear the applicant identify himself as a journalist (ibid.). It has also not been established whether the applicant identified himself as a journalist when he was taken to the bus taking him to custody. Nevertheless, the Court considers that the police must have learned of his status as a journalist at the latest at the police station when the receiving police officer removed the applicant’s press card which, according to the applicant’s own submissions, he had “held up” and started to wear visibly on his chest only a while earlier (see paragraph 28 above). On the basis of this information, the Court considers that, had the applicant wished to be acknowledged as a journalist by the police, he should have made sufficiently clear efforts to identify himself as such either by wearing distinguishable clothing or keeping his press badge visible at all times, or by any other appropriate means. He failed to do so. The applicant’s situation was thus different from that of the journalist in Najafli v. Azerbaijan who was wearing a journalist’s badge on his chest and also had specifically told the police officers that he was a journalist (see Najafli v. Azerbaijan, no. 2594/07, § 67, 2 October 2012; see also, mutatis mutandis, Gsell, cited above, § 49).

100. Moreover, the applicant claimed that he was not aware of the police orders to disperse. The Court observes that the District Court found it established that the applicant had been aware of the orders of the police to leave the scene but had decided to ignore them (see paragraph 37 above). The applicant himself admitted before the District Court and in his submissions to this Court that he had heard the orders at around 8.30 p.m. (see paragraphs 24 and 37 above). This is also confirmed by the fact that the applicant then called his employer to discuss whether he should leave the area or not (see paragraph 24 above). For the Court, this fact shows that the applicant understood, or at least contemplated, that the order applied to him as well. In addition, the applicant conceded in his submissions to this Court that, about half an hour later, he was personally told to disperse by a police officer, but he replied to the police officer that he had decided to stay (see paragraph 25 above). This admission is in manifest contradiction with the applicant’s claim that he was not aware of the police orders to disperse. The applicant thus clearly knew what he was doing and it cannot therefore be accepted that he was unaware of the police orders. Moreover, as a journalist reporting on police actions, he had to be aware of the legal consequences disobeying police orders may entail. Therefore, the Court cannot but conclude that, by not obeying the orders given by the police, the applicant knowingly took the risk of being apprehended for contumacy towards the police.

101. The Court also finds it relevant that all other journalists except the applicant obeyed the police orders. Even the last one of them left the area after hearing the final warning which clearly indicated that if the persons present still did not disperse, they would be apprehended. As witnessed by this last remaining journalist during the District Court proceedings, he had taken his last photograph at 9.15 p.m. and left the area just two to three minutes before the applicant’s apprehension took place. No measures were imposed on these journalists at any point (see paragraph 37 above). The applicant could also have left the scene and moved outside the police cordon without any consequences at any time during it. Moreover, nothing in the case file suggests that the applicant, had he obeyed the order given by the police to leave the cordoned-off area, could not have continued to exercise his professional assignment even in the immediate vicinity of the cordoned-off area where, as it later developed, the police broke up the crowd of demonstrators and apprehended the protesters.

(ii) Applicant’s detention

102. The applicant was held in police detention for seventeen and a half hours. As already found by the Court, the issue of the alleged unlawfulness of the applicant’s detention exceeding twelve hours falls outside the scope of examination by the Grand Chamber (see paragraph 81 above). In addition, the applicant claimed that he should have been interrogated and released expeditiously.

103. The Government maintained that the length of the applicant’s detention was mainly explained by the fact that he had been detained late at night and that the domestic law prohibited interrogations between 10 p.m. and 7 a.m. The domestic law provided exceptions to this rule in section 24, second paragraph, of the Criminal Investigations Act (see paragraph 49 above). The Court observes that there is no information in the case file as to whether the applicant asked to be interrogated promptly during the night. The applicant has not even alleged that he did so. In addition, 128 persons altogether were apprehended and detained due to the demonstration and this fact may also have delayed the applicant’s release. However, the next day the applicant was one of the first to be interrogated and released due to his status as a journalist: he was the seventh detainee to be interrogated and the sixth to be released after the release of the minors (see paragraph 32 above). This fact clearly demonstrates that the police authorities displayed a rather favourable attitude towards the applicant as a representative of the media.

104. The Court notes that it is uncertain whether the applicant’s mobile telephone, camera equipment and memory cards were inspected by the police. The applicant claimed that this was the case. According to the report of the Deputy Parliamentary Ombudsman (see paragraph 34 above), the police had checked the content of the detainees’ mobile telephones. On the basis of the case file it is not clear whether the applicant’s mobile telephone was also checked and whether his memory cards were inspected. The Government, however, claimed that as soon as the police had found out that the applicant was a member of the press, his camera, memory cards and other equipment had immediately been treated as journalistic sources and were not confiscated (see paragraph 29 above). The applicant did not object to this assertion of the Government.

105. Although it is not entirely clear how the applicant’s camera equipment and memory cards were treated after his apprehension, the Court notes that it has not been claimed by the applicant that his camera equipment or the photographic materials he had acquired were not returned to him in their entirety or unaltered. For the Court, it does not appear that the applicant’s equipment was confiscated at any point but rather only set aside for the duration of his apprehension, in accordance with normal practice. Moreover, the applicant was allowed to keep all the photographs he had taken. No restriction on the use of the photographs was imposed on him by any authority at any stage.

(iii) Applicant’s conviction

106. Finally, regarding the applicant’s conviction, the Court notes that the District Court found the applicant guilty of contumacy towards the police but did not impose any penalty on him as the offence was regarded as “excusable”. This conviction was later upheld by the Court of Appeal which did not give any additional reasons in its judgment. Finally, the Supreme Court refused the applicant leave to appeal.

107. The Court considers that the demonstration was a matter of legitimate public interest, having regard in particular to its nature. The media therefore had the task to impart information on the event and the public had the right to receive such information. This was also acknowledged by the authorities and therefore they had made preparations to accommodate the needs of the media. The event attracted a lot of media attention and was closely followed. The Court notes, however, that of the fifty or so journalists present at the demonstration, the applicant was the only one to claim that his freedom of expression was violated in the context of the demonstration.

108. Moreover, any interference with the exercise of his journalistic freedom was of limited extent, given the opportunities made available to him to cover the event adequately. The Court emphasises once more that the conduct sanctioned by the criminal conviction was not the applicant’s journalistic activity as such, that is, any publication made by him. While the phase prior to publication also falls within the scope of the Court’s review under Article 10 of the Convention (see The Sunday Times v. the United Kingdom (no. 2), 26 November 1991, § 51, Series A no. 217), the present case does not concern a sanction imposed on the applicant for carrying out journalistic research or for obtaining information as such (contrast Dammann v. Switzerland, no. 77551/01, § 52, 25 April 2006, concerning the imposition of a fine on a journalist for obtaining information which was subject to official secrecy). The applicant’s conviction concerns only his refusal to comply with a police order at the very end of the demonstration, which had been judged by the police to have become a riot.

109. The District Court subsequently found that the police had had justifiable reasons to give these orders (see paragraph 37 above). It considered that it had been necessary to disperse the crowd because of the riot and the threat to public safety, and to order people to leave. Since these lawful orders were not obeyed, the police were entitled to apprehend and detain the disobedient demonstrators. As the Government pointed out, the fact that the applicant was a journalist did not entitle him to preferential or different treatment in comparison to the other people left at the scene (see paragraph 78 above). This approach is also supported by the information available to the Court, according to which the legislation of the majority of the Council of Europe member States does not have the effect of conferring any special status on journalists when they fail to comply with police orders to leave the scene of a demonstration (see paragraph 57 above).

110. It appears from the case file that charges were brought against eighty-six defendants altogether who were accused of several types of offences. The applicant argued that the prosecutor could and should have dropped the charges against him as he was only carrying out his work as a journalist. According to the Court’s case-law, the principle of discretionary prosecution leaves States considerable room for manoeuvre in deciding whether or not to institute proceedings against someone thought to have committed an offence (see, mutatis mutandis, Stoll, cited above, § 159). Furthermore, the Court reiterates that journalists cannot be exempted from their duty to obey the ordinary criminal law solely on the basis that Article 10 affords them protection (ibid., § 102). Nonetheless, the Court accepts that journalists may sometimes face a conflict between the general duty to abide by ordinary criminal law, of which journalists are not absolved, and their professional duty to obtain and disseminate information thus enabling the media to carry out their essential role as a public watchdog. Against the background of this conflict of interests, it has to be emphasised that the concept of responsible journalism requires that whenever a journalist – as well as his or her employer – has to make a choice between the two duties and if he or she makes this choice to the detriment of the duty to abide by ordinary criminal law, such journalist has to be aware that he or she runs the risk of being subject to legal sanctions, including those of a criminal character, by not obeying the lawful orders of, inter alia, the police.

111. The District Court raised the question whether the applicant as a journalist had the right not to obey the orders given to him by the police. It found that, in the circumstances of the case, the conditions for restricting the applicant’s right to freedom of expression were fulfilled. In reaching that conclusion the District Court referred to the judgment in Dammann (cited above), arguing that the applicant’s case had to be distinguished from it. The reasons given by the District Court for the applicant’s conviction for contumacy towards the police are succinct. However, having regard to the particular nature of the interference with the applicant’s right to freedom of expression at stake in the present case (see paragraph 108 above), the Court is satisfied that they are relevant and sufficient. Moreover, the District Court had regard to the conflict of interests faced by the applicant when it decided not to impose any penalty on him.

112. In that context the Court reiterates that the nature and severity of the penalty imposed are further factors to be taken into account when assessing the proportionality of the interference (see Stoll, cited above, § 153, with further references). In the present case, the District Court refrained from imposing any penalty on the applicant as his act was considered “excusable”. In coming to that conclusion it took into account that the applicant, as a journalist, had been confronted with contradictory expectations, arising from obligations imposed on him by the police, on the one hand, and by his employer, on the other hand.

113. In some cases, the fact of a person’s conviction may be more important than the minor nature of the penalty imposed (see Stoll, cited above, § 154, with further references). In the present case, however, the Court attaches weight to the fact that the applicant’s conviction had no adverse material consequences for him: as no sanction was imposed, the conviction was not, in accordance with the domestic law, even entered in his criminal record (see paragraph 53 above). The applicant’s conviction amounted only to a formal finding of the offence committed by him and as such could hardly, if at all, have any “chilling effect” on persons taking part in protests (compare and contrast, mutatis mutandis, Taranenko v. Russia, no. 19554/05, § 95, 15 May 2014) or on the work of journalists at large (compare and contrast Cumpănă and Mazăre v. Romania [GC], no. 33348/96, § 116, ECHR 2004‑XI). In sum, it can be said that the applicant’s conviction was proportionate to the legitimate aims pursued.

6. Overall conclusion

114. Having regard to all the foregoing factors and taking into account the margin of appreciation afforded to the State, the Court concludes that, in the present case, the domestic authorities based their decisions on relevant and sufficient reasons and struck a fair balance between the competing interests at stake. It clearly transpires from the case file that the authorities did not deliberately prevent or hinder the media from covering the demonstration in an attempt to conceal from the public gaze the actions of the police with respect to the demonstration in general or to individual protesters (see paragraph 89 in fine above). Indeed, the applicant was not prevented from carrying out his work as a journalist either during or after the demonstration. The Court therefore concludes that the interference with the applicant’s right to freedom of expression can be said to have been “necessary in a democratic society” within the meaning of Article 10 of the Convention. The Court would stress that this conclusion must be seen on the basis of the particular circumstances of the instant case, due regard being had to the need to avoid any impairment of the media’s “watchdog” role (see paragraph 89 above).

115. Accordingly, there has been no violation of Article 10 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT

Holds, by thirteen votes to four, that there has been no violation of Article 10 of the Convention.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 20 October 2015.

Lawrence EarlyDean Spielmann
JurisconsultPresident

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a) concurring opinion of Judge Motoc;

(b) dissenting opinion of Judge Spano joined by Judges Spielmann, Lemmens and Dedov.

D.S.
T.L.E.

CONCURRING OPINION OF JUDGE MOTOC

(Translation)

I think that the judgment delivered in the present case represents an important decision because of the complexity and subtlety of the reasoning behind it.

In my view, the judgment has advanced our understanding of the concept of responsible journalism. I would like to dwell on three different aspects in this opinion, namely the origin of the concept of independent journalism in the Court’s case-law, proportionality and the State’s margin of appreciation.

Responsible journalism is no new concept in the Court’s case-law. I take the view that the Court has explicitly or implicitly followed the principles of journalism ethics set out in the Munich Declaration of the Duties and Rights of Journalists (1971). Although the rights of journalists are well known, their duties are less so, which is why it could be useful to list them:

“Declaration of duties

The essential duties of the journalist in gathering, reporting on and commenting on events consist in:

1) Respecting the truth no matter what consequences it may bring about to him, and this is because the right of the public is to know the truth.

2) Defending the freedom of information, of commentaries and of criticism.

3) Publishing only such pieces of information the origin of which is known or – in the opposite case – accompanying them with due reservations; not suppressing essential information and not altering texts and documents.

4) Not making use of disloyal methods to get information, photographs and documents.

5) Feeling obliged to respect the private life of people.

6) Correcting any published information which has proved to be inaccurate.

7) Observing the professional secrecy and not divulging the source of information obtained confidentially.

8) Abstaining from plagiarism, slander, defamation and unfounded accusations as well as from receiving any advantage owing to the publication or suppression of information.

9) Never confusing the profession of journalist with that of advertiser or propagandist and not accepting any consideration, direct or not, from advertisers.

10) Refusing any pressure and accepting editorial directives only from the leading persons in charge in the editorial office. Every journalist worthy of this name feels honoured to observe the above-mentioned principles; while recognising the law in force in each country, he does accept only the jurisdiction of his colleagues in professional matters, free from governmental or other interventions.”

These principles have been acknowledged in several Court judgments, particularly Bladet Tromsø and Stensaas v. Norway ([GC], no. 21980/93, ECHR 1999-III), Fressoz and Roire v. France ([GC], no. 29183/95, ECHR 1999‑I), Kasabova v. Bulgaria (no. 22385/03, 19 April 2011), and Times Newspapers Ltd v. the United Kingdom (nos. 1 and 2) (nos. 3002/03 and 23676/03, ECHR 2009). In those judgments the Court pointed out the other principles relating to responsible journalism, especially as regards publication content.

The main achievement of this judgment is that the principle of responsible journalism has been brought to the fore with regard to the public conduct of journalists.

In the present judgment the Court clarifies the journalists’ duty to comply with the applicable domestic law in a context in which their professional honour is not at stake (this corresponds to the end of the Munich Declaration). The point in issue here is the public conduct of journalists. The judgment points out the two corollaries of that principle, that is to say, firstly, the fact that journalists cannot claim any kind of immunity from the application of criminal law on the basis of their profession, and secondly, the obligation on journalists who have failed to comply with the law to carefully weigh up the consequences of their conduct.

The principle of responsible journalism has also been addressed by other courts, particularly the US Supreme Court in its landmark case in New York Times v. Sullivan, 376 US 254 (1964), in the wake of which that Court laid down the regulations which transformed libel legislation. A public official can only win a libel suit if and when a court rules that the libellous statement concerning him or her was made with “‘actual malice’ – that the statement was made with knowledge of its falsity or with reckless disregard of whether it was true or false.” Provided that the press show “no malice”, public officials cannot claim damages for the publication of false statements concerning them.

In separate concurring opinions, Mr Justice Hugo L. Black and Mr Justice William O. Douglas disagreed with Mr Justice Brennan on whether the press should never be held responsible for libelling officials. They considered that the First Amendment laid down absolute immunity for criticism of the way public officials do their public duty. Anything less than absolute immunity would encourage a “deadly danger” to the free press under State libel legislation harassing, punishing and ultimately destroying criticism. The findings set out in that judgment have not been followed by the other Supreme Courts.

In Grant v. Torstar Corp., [2009] 3 SCR 640, the Canadian Supreme Court found that two conditions had to be fulfilled for the defence of responsible communication to be established:

(1) the case had to involve a matter of public interest;

(2) the defendant had to demonstrate that he had acted responsibly and been diligent in trying to verify the allegation(s), having regard to all the relevant circumstances.

The Supreme Court stated that in order to assess whether the defendant had acted responsibly, the court had to consider

(1) the seriousness of the allegation;

(2) the public importance of the matter;

(3) the urgency of the matter;

(4) the status and reliability of the source;

(5) whether the plaintiff’s side of the story was sought and accurately reported;

(6) whether the inclusion of the defamatory statement was justifiable;

(7) whether the defamatory statement’s public interest lay in the fact that it was made rather than in its truth.

The Supreme Court noted that the list was not exhaustive and that it should only serve as guidance. The courts were free to consider other factors. Moreover, the factors listed should not all carry the same weight.

There are a number of decisions from European Constitutional and Supreme Courts on the conduct of journalists. For instance, the Austrian Constitutional Court held that the fact of punishing a journalist for refusing to leave a public demonstration was not contrary to the relevant journalists’ rights (see VGH, judgment of 20 September 2012). The same reasoning is to be found in a judgment delivered by the Macedonian Constitutional Court in 2014: the Court held that the removal of journalists from a parliamentary session did not infringe their rights. Again, in a 2004 judgment the Swedish Supreme Court ruled that the fact of being a journalist could not prevent a person from being convicted of unlawful conduct while covering a demonstration in a limited-access nuclear zone.

I fully agree with the majority’s conclusion that a distinction must be drawn between the present case and Stoll v. Switzerland ([GC], no. 69698/01, ECHR 2007-V). Even if both cases involved the concept of public order, the publication of secret documents in Stoll has nothing to do with the failure to comply with an order during a demonstration which is central to the instant case. Stoll concerned a publication, not public conduct.

Another major question remains to be addressed in this case, as in all those involving the rights set out in Articles 8 and 11 of the Convention, namely proportionality. The application of the proportionality principle has also given rise to most debates concerning Court case-law. Originally, it was often considered that the Court applied the principle of giving “priority to rights”, to the effect that it is incumbent on the Government to demonstrate the proportionality of the impugned interference. Several examples of grounds of interference in a Convention right have been set out: interference must be “relevant and sufficient” (see, among other authorities, Nikula v. Finland, no. 31611/96, ECHR 2002-II); the need for a restriction must be “convincingly established” (see Société Colas Est and Others v. France, no. 37971/97, ECHR 2002-III) or it must be justified by “convincing and compelling reasons” (see Refah Partisi (the Welfare Party) and Others v. Turkey [GC], nos. 41340/98 and 3 others, ECHR 2003-II); the interference must be justified by an “overriding social need” (see Observer and Guardian v. the United Kingdom, 26 November 1991, Series A no. 216); and public policies must be pursued “in the least onerous way as regards human rights” (see Hatton and Others v. the United Kingdom, no. 36022/97, 2 October 2001). Nevertheless, confusion has been created by other decisions which have opted for a “fair balance” between the Convention rights and the “general interests of the community”, without providing any particular reasons[2].

Although it is broadly considered that the Court uses the triadic structure to assess proportionality, albeit often in a rather obscure manner, other approaches to the proportionality issue have been proposed in terms of moral values, drawing on the stance adopted by Jeremy Waldron, who notes the lack of a common system to “balance” incommensurability but allows the relevant values to be taken into account[3].

I consider that this judgment implicitly combines both approaches, as do many of the Court’s judgments. It analyses the objective, the aims and the question whether the measure helps pursue those aims, and at the same time it highlights the question of the competing moral values. Ultimately, it leaves adequate room for the State’s margin of appreciation.

DISSENTING OPINION OF JUDGE SPANO JOINED BY JUDGES SPIELMANN, LEMMENS AND DEDOV

1. An interference under Article 10 of the Convention with the fundamental role of the press in imparting information to the public in a democratic society can develop in several stages. The Contracting State bears the burden of demonstrating that a pressing social need justifying the interference remains present throughout all the stages during which the press is impeded in fulfilling its vital role under the Convention as the public’s “watchdog”.

2. In the present case, I accept that the police were initially justified in apprehending the applicant at the end of the demonstration because, it is important to note, he did not take the necessary precautions to display his press card visibly and wear distinguishing clothing. However, once the police were informed that the applicant was a journalist, the social need justifying the continued interference with his Article 10 rights became gradually less pressing and ultimately ceased to exist, as it is undisputed that the applicant did not take any part in the demonstration itself or present a clear and concrete risk to public order through any hostile or violent behaviour on his part. His role was simply that of an impartial bystander observing as a journalist, on behalf of the public at large, the unfolding of a very important societal event in Finland.

3. I would emphasise that I do not contest the majority’s findings as regards the lawfulness of the interference or the legitimate aim it pursued. However, as I will explain in more detail below, the Government have not demonstrated, in the light of the respondent State’s narrow margin of appreciation in this case, that the applicant’s subsequent seventeen and a half hour period of detention – during which his professional equipment was obviously also seized, thus preventing him from reporting on the important societal events of the day – and his ensuing criminal conviction were necessary and proportionate under Article 10 § 2 of the Convention. Thus, I respectfully dissent from the Court’s finding that there has been no violation of Article 10 in the present case.

II.

4. It is a consistent and crucial theme in the Court’s Article 10 case-law that the press has a vital role to play in safeguarding the proper functioning of a democratic society. Of course, as the Court held in its Grand Chamber judgment in Stoll v. Switzerland ([GC], no. 69698/01, § 102, ECHR 2007‑V)

“all persons, including journalists, who exercise their freedom of expression undertake ‘duties and responsibilities’, the scope of which depends on their situation and the technical means they use ... Thus, notwithstanding the vital role played by the press in a democratic society, journalists cannot, in principle, be released from their duty to obey the ordinary criminal law on the basis that Article 10 affords them protection. Paragraph 2 of Article 10 does not, moreover, guarantee a wholly unrestricted freedom of expression even with respect to press coverage of matters of serious public concern ...”

5. However, as was also recognised in Stoll, although it may be undisputed that a journalist has violated the criminal law – for example, as in Stoll, by publishing information that was confidential – the mere fact that a journalist has acted in breach of a criminal-law provision is not the end of the matter for the purposes of the necessity and proportionality assessment which must be carried out under Article 10 § 2 of the Convention. Otherwise, Contracting States would be free to subject journalists to criminal sanctions whenever they came close to uncovering activities that cast those in power in an unfavourable light, and would thereby subvert the vital role of the press in the functioning of a democratic society.

6. The majority recognise that “a journalist cannot claim an exclusive immunity from criminal liability for the sole reason that ... the offence in question was committed during the performance of his or her journalistic functions” (see paragraph 91 of the present judgment). However, the assessment of whether there was a pressing social need to interfere with a journalist’s right under Article 10 is materially different from cases where other individuals exercise the right to freedom of expression. Hence in Stoll the Court considered it necessary to examine whether the conviction of the journalist, for disclosing confidential information in breach of the criminal law, was nonetheless necessary, and in that regard adopted the following criteria: the interests at stake, the review of the measure by the domestic courts, the conduct of the applicant and whether the penalty imposed was proportionate (see Stoll, cited above, § 112).

7. The majority have not applied the Stoll criteria in the present case in their analysis of the necessity of the interference with the applicant’s freedom of expression and also, crucially, have failed to consider cumulatively the impugned measures that interfered with the applicant’s rights under Article 10. Rather, they proceed by examining the applicant’s apprehension, detention and conviction, in turn, in order to determine whether the impugned interference, seen as a whole, was supported by relevant and sufficient reasons and was proportionate to the legitimate aim pursued (see paragraph 94 of the present judgment). In my view, that approach is incorrect. Although the facts of the present case concern the criminal conduct of a journalist whilst obtaining information during a public demonstration, rather than the disclosure of confidential information, the same criteria as developed in Stoll are applicable for assessment under Article 10 § 2 in this case, although they of course have to be adapted accordingly to the facts as they are presented here.

By dividing up the necessity assessment into an independent examination of the various measures complained of, viewed in isolation from one another, the Court fails to require the Government to answer the two most crucial questions in this case.

Firstly, why was it considered necessary to continue to interfere with the applicant’s right to freedom of expression when it became clear, immediately upon his apprehension, that he was a journalist, bearing in mind that no allegation was made that he posed a threat to public order on account of violent behaviour or was taking any active part in the demonstration?

Secondly, what pressing social need justified detaining the applicant for seventeen and a half hours and seizing his professional equipment – thus depriving him of the opportunity to report on the event as it unfolded – and then prosecuting and convicting him, for an act deemed by the domestic courts to be “excusable” under Finnish law owing to his journalistic status?

If the majority had applied the Stoll criteria to the facts of the present case, the answers to these questions would have demonstrated that the findings in today’s judgment are not warranted, as I will now explain.

III.

8. Turning to the first of the Stoll criteria, the interests at stake, it is undisputed that the Smash ASEM demonstration was an event of significant general interest in Finnish society as well as internationally, as is evidenced by the wide media exposure it attracted (see paragraph 33 of the present judgment). It goes without saying that the way in which the police dealt with the situation justified intrusive journalistic scrutiny. It is important to highlight that the applicant was apprehended when the police engaged with the last remaining protesters within the cordoned-off area, after the dispersal order had been issued. It was exactly at that moment that it became crucial for the purposes of Article 10 of the Convention for the press to be able to observe the operational choices made by the police in arresting and dispersing the remaining participants so as to secure transparency and accountability. I would refer here to the Venice Commission’s Guidelines on Freedom of Peaceful Assembly: Second Edition, adopted in 2010, drawn up by the Office for Democratic Institutions and Human Rights of the Organization for Co-operation and Security in Europe (see paragraph 55 of the present judgment), which state that third parties (such as monitors, journalists, and photographers) may also be asked to disperse, “but they should not be prevented from observing and recording the policing operation” (§§ 168-69). Also, “[p]hotographing or video recording the policing operation by participants and other third parties should not be prevented, and any requirement to surrender film or digitally recorded images or footage to the law enforcement agencies should be subject to prior judicial scrutiny”.

9. It is unquestionable that the applicant was justified, on the basis of his freedom to impart information to the public, in taking a searching and aggressive approach to his work as a journalist, even questioning whether his Article 10 rights outweighed his duty to follow the police orders directed at the demonstrators. In fact, this was exactly the view adopted by the Helsinki District Court, when it concluded that the applicant’s act was “excusable” under Chapter 6, section 12(3), of the Penal Code. The District Court correctly acknowledged (see paragraph 37 of the present judgment) that, as a journalist, the applicant was “forced to adapt his behaviour in the situation due to the conflicting expectations expressed by the police, on the one hand, and by his profession and employer, on the other hand”. Thus, the interests at stake were such that the applicant, as a journalist, should have been given ample latitude by the police to pursue his journalistic activity, taking due account of Article 10 of the Convention. It follows that applying the first of the Stoll criteria, and thus having proper regard not just for the applicant’s own rights but for the important societal interests which were also at stake, the margin of appreciation afforded to the respondent State is very limited. On that basis alone, it is already doubtful that there was a pressing social need justifying the intrusive interferences with the applicant’s Convention rights, given that they involved not only his initial arrest but also his detention and the seizure of his professional equipment, his prosecution and ultimately his criminal conviction for contumacy towards the police.

10. As regards the second of the Stoll criteria, the review of the measure by the domestic courts, the Court’s role under Article 10 of the Convention is limited to assessing whether the grounds relied on by the domestic authorities were relevant and sufficient. I note at the outset that the domestic courts’ role in this case was limited to assessing whether the conditions for convicting the applicant of contumacy towards the police under Chapter 16, section 4(1), of the Finnish Penal Code were fulfilled. In the Helsinki District Court’s judgment (see paragraph 37 of the present judgment), no examination was carried out to determine whether there was a pressing social need for convicting the applicant, taking into account all the measures to which he had been subjected. There was no analysis of the necessity of his detention or the seizure of his journalistic equipment. Furthermore, I disagree with the majority that the reasoning of the Helsinki District Court shows that it struck a fair balance between the conflicting interests at stake, as required by the case-law of the Court. The District Court gave a very laconic assessment of the necessity of convicting the applicant, finding simply that “it was necessary to stop the situation at Kiasma by ordering the crowd to disperse and asking the persons to leave the area”. On that basis alone, the District Court concluded that the “conditions for restricting Pentikäinen’s freedom of expression by ordering him to disperse along with the remaining crowd were fulfilled”. The District Court’s subsequent reasoning, distinguishing the applicant’s case from Dammann v. Switzerland (no. 77551/01, 25 April 2006), is also summed up in a single sentence, in which it proclaimed that “the cited case is not similar to the case at hand”.

These are abstract general statements, and not reasoning that conveys the way in which the balancing of interests was performed. Furthermore, in the latter part of its judgment the District Court nevertheless concluded, as I mentioned above, that the applicant’s act was “excusable” under Chapter 6, section 12(3), of the Penal Code. In this sense, the District Court’s judgment is internally inconsistent for the purposes of the necessity assessment required under Article 10 § 2 of the Convention: on the one hand, it was necessary to apprehend the applicant for disobeying the police, but, on the other, it was nonetheless excusable for him to act in that way! It clearly follows that the Helsinki District Court’s reasoning, although perhaps relevant, cannot be considered sufficient under Article 10 § 2 of the Convention.

11. Turning to the third of the Stoll criteria, the conduct of the journalist, it is worth recalling the pertinent facts in this case. Firstly, it is undisputed that the applicant took no direct or active part in the demonstration. He was apprehended for not obeying police orders to disperse when the police decided to engage with the last remaining participants in the cordoned-off area, and not for rioting or other violent behaviour. Secondly, as the majority correctly conclude (see paragraph 98 of the present judgment), the applicant was not readily identifiable as a journalist prior to his apprehension. Thirdly, it nevertheless appears from the pre-trial investigation, as acknowledged in the Court’s judgment (see paragraph 99), that the applicant identified himself to the apprehending officer. When the police officer asked for his identification, the applicant presented his press card.

12. As I mentioned at the outset, I accept that the police were initially justified in apprehending the applicant at the end of the demonstration as he was not displaying his press card visibly and was wearing clothing that did not distinguish him from the protesters. However, the duty of the Government to demonstrate the existence of a pressing social need for interfering with the applicant’s Article 10 rights does not stop there, as the applicant was subsequently subjected to other restrictive measures, even though the police were well aware that the applicant was a journalist, as the apprehending officer’s testimony confirmed. It is in that context that the correct characterisation of the applicant’s conduct during the demonstration becomes decisive. In that respect it is noteworthy that the majority seem to assess a number of important facts – relating to the events, the applicant’s conduct and his state of mind – to his disadvantage, although other justifiable explanations for the applicant’s actions are equally plausible (see, for example, paragraphs 100-01, 103 and 107 of the present judgment). I stress that it is clear that if a journalist violates the criminal law by directly and actively taking part in a hostile or violent demonstration, Article 10 will, in principle, not provide a safe haven from measures such as detention and possible prosecution. However, that was clearly not the case here. The applicant made a judgment call in the middle of a tense and developing situation, to the effect that his freedom to impart information to the public should outweigh his duty to follow the dispersal order. Thus, the Helsinki District Court correctly characterised the applicant’s act as excusable. It is true, as the majority note, that a journalist has of course to be aware of the fact that he or she assumes the risk of being subject to legal sanctions by not obeying the police (see paragraph 110). However, the majority overlook the crucial importance of recognising at the same time that a journalist can justifiably consider that his actions are protected on the basis of his freedom of expression. In the light of the applicant’s conduct, the Government have therefore in no way demonstrated that, once the police were informed of his journalistic status and shown his press card, there remained a pressing social need which justified subjecting him to a seventeen-and-a-half-hour period of detention, taking away his journalistic equipment, and prosecuting and convicting him for contumacy towards the police.

Lastly, as regards the fourth of the Stoll criteria, whether the penalty imposed was proportionate, the majority limit their findings by observing that the “applicant’s conviction amounted to a formal finding of the offence committed by him and, as such could hardly, if at all, have any ‘chilling effect’ ... on the work of journalists at large” (see paragraph 113 of the present judgment). With all due respect, to suggest that the decision to prosecute and convict a journalist for a criminal offence does not, in a case such as the present one, have, by itself, a chilling effect on journalistic activity is overly simplistic and unconvincing. On the contrary, it is in my view not unreasonable to consider that today’s decision, accepting as permissible under Article 10 § 2 of the Convention the prosecution of the applicant and his conviction for a criminal offence, will have a significant deterrent effect on journalistic activity in similar situations occurring regularly all over Europe.

13. To sum up, applying the Stoll criteria to the examination of whether the applicant’s act, although criminal according to domestic law, justified the continued and developing interferences with his freedom of expression under Article 10 § 2 of the Convention, I conclude that the Government have not demonstrated that a pressing social need existed for that purpose immediately after the police were made aware of the applicant’s journalistic status. I note that it is not in the least convincing for the majority to attempt to limit their findings to the “particular circumstances of the instant case” (see paragraph 114 of the present judgment). On the contrary, it is quite clear that the reasoning of the majority will unfortunately allow Contracting States considerable latitude in imposing intrusive measures on journalistic activity in public settings where force is used by law-enforcement officials.

IV.

14. Today’s Grand Chamber judgment is a missed opportunity for the Court to reinforce, in line with its consistent case-law, the special nature and importance of the press in providing transparency and accountability for the exercise of governmental power by upholding the rights of journalists to observe public demonstrations or other Article 11 activities effectively and unimpeded, so long as they do not take a direct and active part in hostilities. Recent events in many European countries demonstrate, more than ever, the necessity of safeguarding the fundamental role of the press in obtaining and disseminating to the public information on all aspects of governmental activity. That is, after all, one of the crucial elements of the democratic ideal protected by the European Convention on Human Rights.

[1]. See the OSCE/ODIHR/Venice Commission Guidelines on Freedom of Peaceful Assembly: Second Edition), prepared by the OSCE/ODIHR Panel of Experts on the Freedom of Assembly and by the Venice Commission, adopted by the Venice Commission at its 83rd Plenary Session (Venice, 4 June 2010).

[2]. See S. Greer, “The interpretation of the European Convention on Human Rights: Universal Principle or Margin of Appreciation?”, UCL Human Rights Review, vol. 3, 2010.

[3]. See J. Waldron, “Fake Incommensurability: A Response to Professor Schauer”, 45 Hastings L.J. 813, 817 (1994), and S. Tsakyrakis, “Proportionality: An assault on human rights?”, International Journal of Constitutional Law, vol. 7, issue 3, 2009.

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine

Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije

Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije

Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije

Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde

Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore

Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije