Magyar Jeti Zrt protiv Mađarske

Država na koju se presuda odnosi
Mađarska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
11257/16
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Crnogorski
Datum
04.12.2018
Članovi
8
8-1
10
10-1
10-2
41
Kršenje
10
10-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Zaštita ugleda drugih
(Čl. 10-2) Zaštita prava drugih
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Materijalna šteta
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je pokrenut predstavkom (br. 11257/16) koju je protiv Mađarske, na osnovu člana 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda Sudu podnelo privatno društvo sa ograničenom odgovornošću registrovano na osnovu zakona Mađarske, Magyar Jeti Zrt, koje vodi poznati novinski online portal pod nazivom 444.hu, koga dnevno poseti oko 250.000 pojedinačnih korisnika. Portal ima dvadeset četiri zaposlena, a svakodnevno objavljuje više od 70 tekstova iz različitih oblasti – politike, tehnologije,sporta, kulture...

U septembru 2013. godine grupa fudbalskih navijača, na putu od Mađarske ka Rumuniji, zaustavila se kod jedne osnovne škole u Mađarskoj čiji učenici su bili uglavnom Romi. Fudbalski navijači su uzvikivali rasističke parole, mahali zastavama, a jedan od njih je navodno urinirao po zgradi. Šef lokalne romske samouprave dao je video intervju romskom mediju istog dana dovodeći u vezu fudbalske navijače sa mađarskom političkom strankom Jobbik, koja je, sama, često bila povezivana sa anti-romskim predrasudama. Narednog dana, novinar je objavio članak o događaju na vebsajtu www.444.hu sa linkom za video intervju na Jutjubu. Nakon toga, Jobbik je tužila vlasnika vebsajta zbog nanošenja štete njenoj reputaciji postavljajući video za koji je Jobbik tvrdila da sadrži klevetničke tvrdnje, s obzirom da Jobbik nije bila uključena u incident. Jobbik je dobila spor, na šta se vlasnik vebsajta neuspešno žalio sve do Vrhovnog suda Mađarske.

Vlasnik vebsajta se žalio na odluku Evropskom sudu za ljudska prava navodeći da je, time što je nađen odgovornim za elektronski link, povređen čl. 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (sloboda izražavanja)

U svojoj presudi, Sud je našao da je povređena sloboda izražavanja, navodeći da, u vreme kada je novinar dodao hiperlink u članku, taj novinar nije mogao jasno videti da je izjava u video jasno nezakonita.

Mađarski zakon nije dozvoljavao mađarskim sudovima da uspostavljaju ravnotežu između dva suprotstavljena prava. Po mađarskom zakonu, novinar je, bez obzira na bilo šta drugo, odgovoran za postavljanje onoga što se kasnije ispostavi kao klevetnička izjava. Ta vrsta automatske odgovornosti ima za posledicu odvraćajući efekat na novinare što je nespojivo sa Konvencijom.

Odlučujući po ovom pitanju, Sud je identifikovao sledeće aspekte kao relevantne za svoju analizu odgovornosti podnosioca predstavke – kompanije kao lica koje je objavilo link: (1) da li je novinar odobrio sporni sadržaj; (2) da li je novinar ponavljao sporni sadržaj (bez odobravanja sadržaja); (3) da li je novinar samo postavio link ka spornom sadržaju (bez odobravanja ili ponavljanja sadržaja); (4) da li je novinar znao ili razumno mogao znati da je sporni sadržaj bio klevetnički ili nezakonit na drugi način; (5) da li je novinar postupao sa dobrom namerom, poštovao novinarsku etiku i delovao sa dužnom marljivošću koja se očekuje u odgovornom novinarstvu? U konkretnom predmetu Sud primećuje da je u konkretnom tekstu samo pomenuto da intervju sa J.Gy može da se pronađe na Youtube kanalu i predstavljao je sredstvo za pristup sadržaju putem linka, bez daljih komentara o njemu, ili ponavljanja čak i delova samog sadržaja povezanog linkom. Takođe, uopšte nije pomenuta politička partija - nigde u tekstu autor nije aludirao, na bilo koji način, da su izjave koje su dostupne putem linka istinite. Sud smatra da je novinar u konkretnoj predstavci mogao razumno pretpostaviti da sadržaji, kojima je omogućio pristup, iako su možda kontroverzni, ostaju u okviru dozvoljene kritike političkih partija, i, kao takvi, ne bi bili nezakoniti.

Iako se na kraju utvrdilo da su izjave J.Gy. bile klevetničke jer su upućivale, bez zakonskog osnova, da su lica udružena sa Jobbik partijom počinila dela rasisičke prirode, Sud je uveren da takve izjave ne mogu biti posmatrane kao čisto nezakonite od samog početka.

Dalje, mora se primetiti da je relevantno mađarsko pravo, kako je tumačeno od strane nadležnih domaćih sudova, isključivalo svaku razumnu procenu prava na slobodu izražavanja podnosioca predstavke – kompanije na osnovu člana 10 Konvencije, u situaciji kada bi ograničenja zahtevala krajnju kontrolu, s obzirom da je bilo reči o pitanju od javnog interesa. Zaista, sudovi su utvrdili da je postavljanje linka dovelo do diseminacije informacija i na osnovu toga nametnuli objektivnu odgovornost – tok radnje koja efektivno isključuje svako uspostavljanje uravnoteženosti između konkurentskih prava, odnosno, prava na ugled političke partije i prava na slobodu izražavanja podnosioca predstavke – kompanije. Za Sud, takva objektivna odgovornost može imati predvidive negativne posledice na protok informacija na internetu, prisiljavajući autore tekstova i izdavače da se svi skupa uzdrže od postavljanja linkova prema materijalima nad čijim promenljivim sadržajem nemaju kontrolu. Ovo može imati, direktno ili indirektno, zastrašujući efekat na slobodu izražavanja na internetu.

Na osnovu gore navedenog, Sud je utvrdio da nametanje objektivne odgovornosti od strane domaćih sudova na podnosioca predstavke – kompaniju nije bilo zasnovano na relevantnim i dovoljnim osnovama. Stoga, ova mera je predstavljala neproporcionalno ograničenje njegovog prava na slobodu izražavanja. Na osnovu toga, bilo je povrede člana 10 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu


EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ČETVRTO ODELJENJE

MAGYAR JETI ZRT PROTIV MAĐARSKE

(Predstavka br. 11257/16)

PRESUDA

STRAZBUR

4. decembar 2018. godine

Ova presuda će postati pravosnažna pod okolnostima predviđenim članom 44 stav 2 Konvencije. Može biti predmet redakcijske izmjene.

U predmetu Magyar Jeti Zrt protiv Mađarske, Evropski sud za ljudska prava (Četvrto odjeljenje), na zasijedanju Vijeća u sastavu:

Ganna Yudkivska, predsjednik,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Faris Vehabović,
Egidijus Kūris,
Carlo Ranzoni,
Marko Bošnjak,
Péter Paczolay, sudije,          
i Andrea Tamietti, zamjenik sekretara Odjeljenja,

Na sjednici zatvorenoj za javnost održanoj 4. septembra 2018. godine, Donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog dana:

POSTUPAK

  1. Predmet je pokrenut predstavkom (br. 11257/16) koju je protiv Mađarske, na osnovu člana 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: „Konvencija”), Sudu podnijelo privatno društvo sa ograničenom odgovornošću registrovano na osnovu zakona Mađarske, Magyar Jeti Zrt (u daljem tekstu: „podnosilac predstavke – kompanija”), 23. februara 2016. godine.
  2. Podnosioca predstavke - kompaniju je zastupala gđa V. Vermeer, advokat iz Londona.Vladu Mađarske (u daljem tekstu: „Vlada”) je zastupao gdin Z. Tallódi Zastupnik, Ministarstvo pravde.
  3. Podnosilac predstavke – kompanija se žalio na osnovu člana 10 Konvencije da su, proglašavajući ga odgovornim za postavljanje linka na svojoj veb stranici koji je upućivao na sadržaj sa elementima klevete, domaći sudovi neopravdano ograničili njegovu slobodu izražavanja.
  4. Dana 26. maja 2016. godine, Vlada je obaviještena o predstavci.
  5. Dana 1. jula 2016. godine na osnovu člana 36 stav 2 Konvencije i Pravila 44 stav 3 Poslovnika Suda, potpredsjednik Odjeljenja je Evropskom savjetu izdavača, Centru za istraživanje zakona o medijima, Novinarskom udruženju Amerike, Buzzfeed-u, Fondaciji elektronskih granica, Indeksu o cenzuri, profesoru Lorna Woods, dr. Richard Danbury i dr. Nicole Stremlau, skupa; Evropskom institutu za informaciono društvo; Članu 19; Evropskom centru za prava Roma; Mozzila Fondaciji i Mozzila Korporaciji; i Access Now, Saradnji sa međunarodnom policijom za informacione i komunikacione tehnologije u istočnoj i južnoj Africi i Evropskim digitalnim pravima, skupa, odobrio da se kao treća strana umiješaju u postupak.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnosilac predstavke – kompanija vodi poznati online novinski portal u Mađarskoj pod nazivom 444.hu, koji posjeti oko 250.000 pojedinačnih korisnika tokom dana. Online novinski portal ima dvadeset i četiri zaposlena i objavljuje oko sedamdeset pet tekstova svakog dana o širokom spektru tema, uključujući politiku, tehnologiju, sport i popularnu kulturu.
  2. Dana 5. septembra 2013. godine, grupa očigledno opijenih fudbalskih navijača se zaustavila ispred osnovne škole u selu Konyár u Mađarskoj, dok su autobusom putovali na fudbalsku utakmicu. Učenici u toj školi su većinom bili Romi. Navijači su izašli iz autobusa i počeli da pjevaju, skandiraju i uzvikuju rasističke uzvike i da prijete učenicima koji su bili napolju na igralištu. Navijači su takođe mahali zastavama i bacali boce piva a jedan od njih je navodno urinirao ispred zgrade škole. Kako bi zaštitili djecu, nastavnici su pozvali policiju, uveli djecu unutra i sakrili ih ispod stolova i u kupatilu. Fudbalski navijači su ušli u autobus i napustili mjesto tek nakon što je došla policija.
  3. Dana 5. septembra 2013. godine, J.Gy. vođa Romske manjine u lokalnoj upravi u Konyár-u je dao intervju, u društvu učenika ove osnovne škole i njegove majke, za romski Produkciós Iroda Alapítvány, medijski centar sa fokusom na pitanja koja se tiču Roma. Dok je opisivao događaje, i osvrćući se na dolazak fudbalskih navijača, J.Gy. je izjavio: „Jobbik je došao[1]” (Bejött a Jobbik). Dodao je: „Napali su školu, „Jobbik” je napao” i „članovi „Jobbik”-a, dodajem, oni su bili članovi „Jobbik”-a, zasigurno”. Istog dana, taj medij je postavio video snimak sa intervjuom na Youtube kanalu.
  4. Dana 6. decembra 2013. godine, podnosilac predstavke – kompanija je objavila tekst o događaju u Konyár-u na 444.hu pod naslovom „Navijači na putu za Rumuniju su se zaustavili da bi prijetili učenicima Romske populacije”. Tekst je napisao B.H. novinar internet novinskog portala. Tekst je sadržao sljedeće pasuse:

„Na osnovu svih indikacija, autobus pun fudbalskih navijača iz Mađarske na putu za utakmicu Rumunija - Mađarska, skrenuli su sa autoputa kako bi prijetili učenicima uglavnom ciganske nacionalnosti u osnovnoj školi u Konyár-u, selu u blizini Rumunske granice.

Na osnovu naših informacija i izjava svjedoka, autobus je stigao u selo u čevrtak ujutro. Navijači su bili opijeni i počeli su da vrijeđaju Rome i da prijete učenicima. Nastavnici koji su radili u zgradi su zaključali vrata i uputili najmanju djecu da se sakriju ispod stolova. Gdin J.Gy, predsjednik lokalne romske opštine nam je govorio o incidentu. Telefonski razgovor sa gdinom J.Gy. i jednim roditeljem je već postavljen na Youtube kanal.”

Riječi „postavljen na Youtube” su se pojavile zelenom bojom, što je ukazivalo da služe kao vezani tekst za link za Youtube video snimak. Klikom na zeleni tekst, čitaoci su mogli da otvore novu veb stranicu koja je upućivala na video snimak postavljen na Youtube.com.

  1. Nakon toga, tekst je ažuriran tri puta – 6. i 12. septembra i 1. oktobra 2016. godine – kako bi se prikazale nove dostupne informacije, uključujući zvaničan odgovor policije.
  2. Link sa Youtube video snimkom je dalje reprodukovan na tri druga vebsajta, kojima upravljaju drugi medijski operateri.
  3. Dana 13. oktobra 2013. godine, politička partija Jobbik je pokrenula postupak za klevetu na osnovu člana 78 Građanskog zakonika pred Višim sudom u Debrecenu protiv osam tuženih, uključujući J.Gy., Romsku produkciju Produkciós Iroda Alapítvány, podnosioca predstavke – kompaniju i druge medije koji su omogućili link sa spornim video snimkom. Navedeno je da su korišćenjem termina „Jobbik” za opisivanje fudbalskih navijača i objavljivanjem linka za Youtube video snimak, tuženi povrijedili njihovo pravo na ugled.
  4. Dana 30. marta 2014. godine, Viši sud je potvrdio tužbu tužitelja, nalazeći da je izjavama J.Gy. lažno prenijet utisak da je partija Jobbik bila uključena u incident u Konyár-u. Takođe je utvrdio da je podnosilac predstavke – kompanija imao objektivnu odgovornost za širenje klevetničkih izjava i povrijedila pravo partije na ugled, naređujući da objave djelove presude na 444.hu vebsajta i da uklone link sa Youtube video snimkom iz svog online teksta.
  5. Presuda Višeg suda sadrži sljedeće relevantne pasuse:

„...

Sud je utvrdio da je prvi okrivljeni J.Gy povrijedio osnovno pravo tužioca Jobbik Magyarorszagért Mozgalom na zaštitu od klevete lažnim tvrdnjama u svojim izjavama koje je dao drugom okrivljenom 5. septembra 2013. godine i njihovim postavljanjem na kanal Youtube.com, i šestom okrivljenom 7. septembra 2013. godine i postavljanjem na haon.hu, da su događaji od 5. septembra 2013. godine, ispred osnovne škole u Konyár-u izvršeni od strane partije tužioca, i da su lica koja su učestvovala u tom događaju bili pojedinci udruženi sa partijom tužiocem. Sud je utvrdio da su drugi okrivljeni, Roma Produkcios Iroda Alapitvany; četvrti okrivljeni I.V., peti okrivljeni Magyar Jeti, šesti okrivljeni , Inform Média Kft; i osmi okrivljeni HVG Kiadó Zrt. takođe povrijedili osnovno pravo tužioca da bude zaštićen od klevete jer je drugi okrivljeni postavio lažnu izjavu prvog okrivljenog na kanal youtube.com, a četvrti okrivljeni je učinio dostupnom i širio je putem kanala romaclub.hu, peti okrivljeni na 444.hu, a šesti okrivljeni na haon.hu i osmi okrivljeni na hvgdinhu.

...

Sud obavezuje prvog i drugog okrivljenog da učine prvi i drugi stav ove presude dostupnim javnosti u roku od 15 dana, na period od 30 dana na kanalu youtube.com, o sopstvenom trošku, četvrti okrivljeni da ih učini dostupnim javnosti na romaclub.hu, peti okrivljeni na 444.hu, šesti okrivljeni na haon.hu a osmi okrivljeni na hvgdinhu.

Takođe obavezuje petog okrivljenog da obriše link sa izjavom prvog okrivljenog koja je postavljena na kanal Youtube.com u svom tekstu „Navijači na putu za Rumuniju su se zaustavili da bi prijetili učenicima romske populacije” koji je objavljen 6. septembra 2013. godine, u roku od 15 dana.

Kleveta se može ostvariti ne samo izjavljivanjem neistina, već i objavljivanjem i širenjem neistina koje se odnose na druga lica (vidjeti član 78 stav 2 Građanskog zakonika). Kada se utvrđuje postojanje povrede, nije važno da li su osobe na koje se ispitivanje odnosi djelovale sa dobrom ili lošom namjerom [već] da li im se povreda može pripisati ili ne.

U odnosu na gore navedeno, sud je utvrdio da su drugi, četvrti i peti okrivljeni [podnosilac predstavke – kompanija], šesti i osmi okrivljeni takođe povrijedili osnovno pravo tužioca da bude žaštićen od klevete objavljivanjem i javnim širenjem izjava sa elementima klevete prvog okrivljenog.

...

Objektivne kazne za povredu osnovnih prava:

Na osnovu stava 1 člana 84 Građanskog zakonika, osoba čija su osnovna prava povrijeđena ima sljedeće mogućnosti na osnovu građanskog prava, zavisno od okolnosti predmeta:

a) da zahtijeva da se Sud izjasni o postojanju povrede;

c) da zahtijeva da počinilac učini povraćaj u pređašnje stanje putem izjave ili drugog odgovarajućeg sredstva i, ukoliko je neophodno, da počinilac, o svom trošku, na odgovarajući način javno objavi povraćaj u pređašnje stanje;

d) da zahtijeva obustavljanje situacije koja je dovela do povrede i vraćanje u pređašnje stanje od strane počinioca, o njegovom trošku i dalje, da se ponište efekti povrede ili da bude lišen njihove uvrijedljive prirode.

Gore navedene kazne [član 84 stav 1 Građanskog zakonika] za povredu osnovog prava su objektivne prirode [i] stoga su nezavisne od pripisivosti počiniocu ili njenog nedostatka. Povreda sama po sebi čini osnov za primjenu adekvatnih objektivnih kazni. U odnosu na gore navedeno, Sud je utvrdio da su okrivljeni povrijedili osnovna prava tužioca, na osnovu stava 1 a) člana 84 Građanskog zakonika.

U odnosu na ograničenja u skladu sa stavom 1 c) člana 84 Građanskog zakonika, Sud određuje okrivljenima – u odnosu na povrede do kojih su doveli svojim postupcima – da javno objave na navedenim veb-sajtovima prvi i drugi stav presude koji sadrže utvrđivanje povrede i istovremeno utiču na tužioca i da izjave neistinitost izjave koja je bila javno dostupna. Na isti način kao što su to uradili sa izjavom prvog okrivljenog koja je sadržala netačne izjave. S obzirom da šteta počinjena tužiocu može biti ispravljena nizom objektivnih sankcija sa datim odredbama, Sud odbacuje dio zahtjeva tužioca koji se odnosi na javnu diseminaciju izjave sa različitim sadržajem.

Na osnovu stava 1 d) člana 84 Građanskog zakonika, Sud određuje petom okrivljenom da liši svoj odnosni izvještaj uvrijedljive prirode, ali odbacuje isti zahtjev koji je tužilac podnio protiv osmog okrivljenog, s obzirom da se iz činjenica predmeta može utvrditi da izvještaj osmog okrivljenog, dostupan na hvgdinhu, samo postavlja vezu sa izvještajem koji se pojavio na veb-sajtu 444.hu kojim upravlja peti okrivljeni, pa stoga lišavanje uvrijedljive prirode posljednjeg posljedično lišava uvrijedljive prirode izvještaj na hvgdinhu.

Subjektivne sankcije zbog povrede osnovnih prava:

Na osnovu stava 1 e) člana 84 Građanskog zakonika, osoba kojoj su povrijeđena osnovna prava podnijeće tužbu za kaznenu odštetu u skladu sa kaznenim odredbama na osnovu građanskog zakona.

Na osnovu stava 1 člana 339 Građanskog zakonika, lice koje je prouzrokovalo štetu drugom licu povredom prava biće odgovorno za takvu štetu. Biće oslobođeno odgovornosti ukoliko može da dokaže da je postupalo na način koji se uopšteno mogao očekivati u datoj situaciji. Na osnovu stavova 1 i 4 člana 355 Građanskog zakonika, lice koje je odgovorno za štetu će nadoknaditi štetu oštećenoj strani na osnovu nematerijalne štete. Četiri povezana uslova nadoknade nematerijalne štete su: 1) povreda zakona povredom osnovnih prava; 2) pripisivost; 3) nematerijalni nedostaci; 4) uzročna veza između povrede osnovnih prava i nematerijalnog nedostatka.

U odnosu na pravna lica, nematerijalna šteta je nematerijalni nedostatak ili gubitak prikazan u procjeni pravnog lica, i u nepovoljnim preokretima u poslovanju, u njegovom učešću u drugim odnosima i u situaciji i kvalitetu postojanja i funkcionisanja.

Postojanje nedostatka se može utvrditi ne samo na osnovu dokaza već takođe i na osnovu javno poznatih činjenica, na osnovu stava 3 člana 163 Zakonika o parničnom postupku (BH.2001.178.).

U konkretnom predmetu, Sud je utvrdio kao javno poznatu činjenicu da je izjava prvog okrivljenog, kojom je stranka – tužilac predstavljena kao takva da je počinila agresivan, prijeteći i rasistički incident, a koja je kasnije javno proširena od strane drugih okrivljenih, proizvela nematerijalnu štetu po ocjeni tužioca – političke partije. Ova okolnost je odbačena i posmatrana sa omalovažavanjem od strane širokog sloja društva, i primorala pravna lica „povezana” sa takvim događajima da objasne i razjasne svoju ulogu (ili u ovom slučaju, nedostatak svoje uloge). U slučaju političke partije sa predstavnicima u Parlamentu, ovakva vrsta nematerijalne štete može biti posebno prouzrokovana takvom povredom osnovnih prava koja su počinjena oko šest mjeseci prije parlamentarnih izbora.

U odnosu na prvog okrivljenog, Sud je utvrdio činjenicu pripisivosti iz uslova za nadoknadu nematerijalne štete....

U slučaju ostalih okrivljenih, Sud nije utvrdio pripisivost u odnosu na povredu zakona, i posljedično, Sud je odbacio zahtjev tužioca za nadoknadu nematerijalne štete protiv ostalih okrivljenih, kako slijedi:

Na njihovim online novinskim portalima kojim upravljaju peti [podnosilac predstavke – kompanija], šesti i osmi okrivljeni, ovi okrivljeni su objavili izvještaje u kojima je predstavljen događaj od 5. septembra na najrealističniji način, i koristili su dostupne kanale informisanja i oblike kontrole na očekivani način. Predstavili su kontradiktorne informacije i mišljenja na objektivan način, ostali vjerni informacijama i datim mišljenjima. Činjenica da su okrivljeni takođe uključili [izjavu gdina J.Gy.] ne predstavlja povredu postupka koji je očekivan od zaposlenih u medijima u takvoj situaciji i ne posmatra se kao namjerno lažno objavljivanje, pa stoga nije potrebno utvrđivati da li su zaposleni kod ovih okrivljenih propustili da ispitaju tačnost podataka, i sa tim u vezi, propustili da postupe sa preciznošću potrebnom za odgovarajuće izvršavanje ustavnog prava na slobodu izražavanja. Suprotno navedenom, eksplicitno se može utvrditi na osnovu sadržaja izjava i podnijetih izvještaja da su zaposleni kod ovih okrivljenih postupali sa preciznošću neophodnom za odgovarajuće izvršavanje njihovog posla [:] da su ispitali, izložili i predstavili tačnost činjenica [;] stoga su oni postupali na način koji se uopšteno mogao od njih očekivati u datoj situaciji.

...”

  1. Podnosilac predstavke – kompanija je uložio žalbu navodeći da je mišljenje javnosti, asociralo pojam „Jobbik”, ne toliko na političku partiju koliko na anti-romsku ideologiju i ime je postalo zbirna imenica za anti-romske organizacije. Na osnovu izjave podnosioca predstavke – kompanije, izjava nije bila uvrijedljivog sadržaja u odnosu na političku partiju, s obzirom da je bilo opšte poznato da je Jobbik partija bila uključena u aktivnosti podstrijekavanja mržnje. Podnosilac predstavke – kompanija je takođe naglasio da time što su učinili intervju sa prvim okrivljenim dostupnim u obliku linka, ali bez povezivanja podnosioca predstavke – kompanije sa video sadržajem, nijesu ponovili izjave i nijesu proširivali neistine.
  2. Dana 25. septembra 2014. godine Apelacioni sud u Debrecenu je potvrdio prvostepenu odluku. Utvrdio je da je izjava J. Gy. kvalifikovana kao izjava o činjenicama jer je kod prosječne publike stvarala utisak da su fudbalski navijači bili organizaciono povezani sa političkom partijom. Sud je utvrdio da je izjava bila uvrijedljiva za političku partiju jer ih je dovela u vezu sa društveno osuđujućim ponašanjem. Kada je u pitanju konkretno podnosilac predstavke – kompanija, utvrdio je:

„...U odnosu na navode petog okrivljenog [podnosioca predstavke- kompanije] u njihovoj žalbi, prvostepeni Sud je pravilno utvrdio da omogućavanje da neistinite izjave budu dostupne putem linka, čak iako se sa njima ne poistovjećuje, jeste kvalifikovano kao širenje činjenica.

Diseminacija (ili cirkulacija) je dijeljenje dijela novosti kao sadržaja misli, i na taj način se čine dostupne drugima. Suprotno mišljenju petog okrivljenog izjavljenog u njegovoj žalbi, povreda zakona zbog diseminacije nastaje čak i ako se onaj koji vrši diseminaciju ne poistovjećuje sa izjavama i čak iako je njegovo povjerenje u tačnost informacija neutemeljeno. Omogućavanje da zakonit sadržaj bude dostupan u bilo kojem obliku je kvalifikovan kao diseminacija; i onaj koji vrši diseminaciju snosi objektivnu odgovornost za dijeljenje nezakonitih izjava drugih lica zbog postojanja dijeljenja.

Na osnovu gramatičkog i taksonomskog tumačenja diseminacije definisanog u članu 78 stav 2 Građanskog zakonika, ona nastaje dijeljenjem informacija koje čini dati sadržaj dostupan svima. Suština diseminacije je dijeljenje informacija, i zbog objektivnih pravnih posljedica, nije važno koji je bio cilj dijeljenja informacija, da li je onaj koji je vršio diseminaciju postupao sa dobrom ili lošom namjerom, niti da li obim javnosti ili težina povrede imaju značaja.

...”

  1. Podnosilac predstavke – kompanija je uložio ustavnu žalbu na osnovu Zakona br. CLI iz 2011. godine o Ustavnom sudu („Zakon o Ustavnom sudu”) 1. decembra 2014. godine, žaleći se, u suštini, da na osnovu Građanskog zakonika, mediji imaju objektivnu odgovornost za diseminaciju netačnih informacija, što bi na osnovu sudske prakse značilo da su mediji odgovorni za tačnost izjava koje su jasno proizašle od trećih strana. Stoga, čak iako je medijski organ pripremio uravnotežen i nepristrasan tekst o pitanjima od javnog interesa, ipak se može utvrditi da je povrijedio zakon. Ovo bi imalo za rezultat neprimjeren teret za izdavače, s obzirom da oni mogu samo objavljivati informacije čiju su istinitost provjerili van svake sumnje, što čini nemogućim izvještavanje o kontroverznim pitanjima. Tvrdili su se da je sudska praksa bila neustavna jer se nije ispitivalo da li je ponašanje izdavača bilo u skladu sa etičkim i profesionalnim pravilima novinarstva, već samo da li je izvršena diseminacija netačnih izjava. U oblasti interneta gdje je vrijednost novosti veoma kratka, jednostavno nema vremena da se provjerava istinitost svake izjave.
  2. Dvojica okrivljenih su takođe uložili zahtjev za reviziju pred Vrhovnim sudom (Kúria). Podnosilac predstavke – kompanija je tvrdio da je drugostepena presuda ograničila slobodu štampe na neproporcionalan način, jer su oni samo izvještavali o značajnim pitanjima od javnog interesa, u skladu sa svojim novinarskim zadacima. Naglasili su da, kako su to utvrdili niži sudovi, njihovo izvještavanje o ovom pitanju je bilo uravnoteženo. Dalje su tvrdili da je izjava J. Gy. okvalifikovana kao mišljenje a ne kao činjenica. U svakom slučaju, nijesu bili uključeni u diseminaciju već su samo ispunjavali novinarsku obavezu izvještavanja.
  3. Vrhovni sud je potvrdio drugostepenu presudu 10. juna 2015. godine (koja presuda je uručena podnosiocu predstavke – kompaniji 4. septembra 2015. godine), ponavljajući da je izjava J.Gy. bila izjava o činjenicama i da tuženi nijesu dokazali njenu istinitost. Iako je termin jobbikos korišten u kolokvijalnom jeziku, u konkretnom predmetu J.Gy. je eksplicitno pominjao političku partiju i njenu ulogu u incidentu. Što se tiče pitanja da li su aktivnosti podnosioca predstavke – kompanije predstavljale diseminaciju informacija, Vrhovni sud je utvrdio:

„I u krivičnom pravu i drugim slučajevima građanskog prava, Kúria je zauzela pravni stav... da se diseminacija vrši dijeljenjem ili činjenjem javnim bilo koje informacije, što za rezultat ima da bilo ko ima pristup datom sadržaju. Internet je jedina moguća alternativa za objavljivanje, to je forum diseminacije, što znači da su informacije i činjenice podijeljene putem kompjuterske mreže. Internet link koji vodi do nečije publikacije služi kao prilog; postaje dostupan i moguć za čitanje samo jednim klikom. Građanski zakonik određuje objektivnu odgovornost za diseminaciju, bez obzira na dobru ili lošu namjeru onoga koji vrši diseminaciju. Na osnovu mišljenja Vrhovnog suda zahtjev da mediji ne čine uvrijedljive izjave mogućim ne predstavlja ograničavanje prava medija na slobodu izražavanja, niti je bila njihova obaveza koju u praksi nijesu mogli ispuniti.”

  1. Dana 19. decembra 2017. godine, Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu. Naglasio je nalaženje drugostepenog suda da je obezbjeđivanje linka koji vodi do određenog sadržaja okvalifikovano kao diseminacija činjenica. Dalje, diseminacija je bila nezakonita čak iako se onaj koji vrši diseminaciju ne identifikuje sa sadržajem izjave treće strane i čak iako je pogrešno vjerovao u istinitost izjave.
  2. Ustavni sud je takođe ponovio svoju prethodnu praksu koja se odnosi na izvještavanje o pres konferencijama javnih ličnosti, navodeći da takvo ponašanje nije kvalifikovano kao diseminacija ukoliko je izvještavanje bilo nepristrasno i objektivno, ako su se izjave odnosile na pitanja od javnog interesa, ako je izdavač obezbijedio izvor izjava i dao licima na koje se odnose potencijalno uvrijedljive izjave mogućnost da reaguju. U takvim predmetima, na osnovu mišljenja Ustavnog suda, novinari nijesu davali ni svoje izjave niti su namjeravali da utiču na mišljenje javnosti svojim mišljenjem. Stoga, odgovornost medija za neistinitosti mora biti razdvojena od situacija kada je medijski sadržaj definisan samo izborima i odlukama urednika i novinara. Konkretno, u ovakvim situacijama cilj objavljivanja nije bio niti da se obogati niti da se utiče na javnu debatu argumentima novinara, već da se obezbijedi ažuriran i vjerodostojan izvještaj o izjavama trećih lica koja učestvuju u javnoj debati. Interes javne debate zahtijeva tačno izvještavanje o konferencijama za štampu.
  3. Kada je u pitanju konkretan predmet, Ustavni sud je utvrdio da se diseminacija neistinitih podataka nije odnosila na izjave date na konferenciji za štampu. Predmetna izjava se odnosila na medijski izvještaj o događaju koji su mediji prezentovali na osnovu sopstvene procjene. Medijski izvještaj je predstavljao pregled informacija koje se odnose na događaj od javnog interesa. Medijski izvještaj spada van definicije diseminacije samo ukoliko je cilj objavljivanja da se obezbijedi vjerodostojna i ažurirana prezentacija izjava trećih lica u javnoj debati. Ipak, u konkretnom predmetu, Vrhovni sud je utvrdio da cilj objavljivanja nije bila prezentacija izjava J.Gy, već prezentacija kontradikornih informacija koje se tiču događaja. Stoga, medijski izvještaj je okvalifikovan kao diseminacija.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

  1. Relevantne odredbe Osnovnog zakona glase kako slijedi:

Član VI

„(1)  Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog života, doma, prepiske i ugleda.

...”

Član IX

„(1)  Svako ima pravo da slobodno izražava svoje mišljenje.

(2)  Mađarska će prepoznati i zaštititi slobodu i pluralizam štampe, i obezbijediti uslove za slobodu informisanja neophodnu za formiranje demokratskog javnog mišljenja.”

  1. Zakonom o Ustavnom sudu predviđeno je sljedeće:

Član 27

„Svaki pojedinac ili organizacija uključeni u predmet mogu uložiti ustavnu žalbu Ustavnom sudu protiv sudske odluke koja je u suprotnosti sa Osnovnim zakonom u smislu člana 24 stav 2 (d) Osnovnog zakona, ukoliko je odlučivanjem o osnovanosti ili drugom odlukom kojom je prekinut sudski postupak

1. povrijeđeno pravo podnosioca žalbe sadržano u Osnovnom zakonu, i

2. ako je podnosilac žalbe već iscrpio dostupne domaće pravne ljekove ili nije bilo dostupnih pravnih ljekova.

...”

Član 29

„Ustavni sud će prihvatiti ustavnu žalbu ukoliko neusaglašenost sa Osnovnim zakonom značajno utiče na sudsku odluku, ili u slučaju kada se predmetom pokreće pitanje iz ustavnog prava od suštinskog značaja.

...”

17.Pravne posljedice Odluka Ustavnog suda Član 39

„(1)  Odluke Ustavnog suda su obavezujuće za sve, osim ako je drugačije propisano ovim Zakonom.

(2)  Ne postoji pravni lijek protiv odluke Ustavnog suda.

(3)  Ustavni sud će utvrditi pravno primjenjive posljedice u okviru Osnovnog zakona i ovog Zakona.”

Član 43

„(1)  Ukoliko Ustavni sud u toku postupka navedenog u članu 27 i na osnovu ustavne žalbe, izjavi da je sudska odluka u suprotnosti sa Osnovnim zakonom, poništiće tu odluku.

(2) Za proceduralne pravne posljedice odluka Ustavnog suda kojima se poništavaju sudske odluke, primjenjivaće se odredbe koda o sudskom postupku.

(3) U sudskom postupku koji uslijedi nakon što Ustavni sud poništi sudsku odluku, odluka Ustavnog suda će biti obavezujuća u vezi sa pitanjem ustavnosti.

(4) Ustavni sud, prilikom poništavanja sudske odluke, može takođe poništiti sudsku odluku ili odluku drugog organa koje su ispitivane u datoj odluci.

...”

  1. Zakon br. IV iz 1959. godine o Građanskom zakoniku, koji je bio na snazi u relevantnom period, predviđa:

Član 75

„(1)  Svako će poštovati prava ličnosti. Prava ličnosti su zaštićena ovim Zakonom.

(2) Pravila koja uređuju zaštitu prava ličnosti su takođe primjenjiva na pravna lica, osim u slučajevima kada takva zaštita može, zbog svog karaktera, biti primjenjiva samo na privatna lica.

(3) Prava ličnosti se neće povrijediti ponašanjem na koje je nosilac prava dao saglasnost, osim ako je davanjem takve saglasnosti ugrožen interes društva. U svim drugim slučajevima ugovor ili jednostrana deklaracija kojom su ograničena prava ličnosti će biti ništava.”

Član 78

„(1)  Zaštita prava ličnosti takođe uključuje zaštitu ugleda.

(2)  Konkretno, izjava ili diseminacija uvrijedljivih neistina koje se odnose na drugo lice, ili predstavljanje sa neistinitim implikacijama o tačnim činjenicama, predstavljaće klevetu.”

III.  RELEVANTNO MEĐUNARODNO PRAVO I PRAKSA

  1. Preporuka CM/Rec(2007)16 Komiteta ministara državama članicama o mjerama za promovisanje vrijednosti interneta kao javnog servisa predviđa:

„29.  Na 1010 sastanku održanom 7. novembra 2007. godine, zamjenici ministara su razmotrili suštinske aspekte upotrebe novih informacionih i komunikacionih tehnologija i usluga, konkretno interneta, u kontekstu zaštite i promocije ljudskih prava i osnovnih sloboda. Oni su potvrdili sve značajniju ulogu koju internet igra u pružanju različitih izvora informacija javnosti i značajno oslanjanje na internet kao na sredstvo komunikacije.

30. Ipak, primijećeno je da internet može, sa jedne strane, da značajno pojača postojanje ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao što je pravo na slobodu izražavanja, dok, sa druge strane, internet može, suprotno tome, da utiče na druga prava, slobode i vrijednosti, kao što su poštovanje privatnog života i tajnost prepiske kao i dostojanstva ličnosti.

31. Zamjenici ministara su usvojili Preporuke za države članice Savjeta Evrope u odnosu na upravljanje internetom. One uključuju preporuku da se izradi jasan zakonodavni okvir kojim se određuju granice uloga i odgovornosti svih ključnih nosilaca na polju novih informacionih i komunikacionih tehnologija i da ohrabre privatni sektor da razvije otvorenu i transparentnu samo-regulaciju i koregulaciju na osnovu koje se ključni činioci na ovom polju mogu smatrati odgovornim.”

  1. Preporuka CM/Rec (2011) 7 Komiteta ministara državama članicama o novom pojmu medija (usvojena 21. septembra 2011. godine) glasi kako slijedi:

„...

Komitet ministara, na osnovu uslova iz člana 15. b Statuta Savjeta Evrope, preporučuje državama članicama:

- da usvoje novi, širi pojam medija koji obuhvata sve činioce uključene u produkciju i diseminaciju sadržaja, potencijalno velikom broju ljudi (na primjer informacija, analiza, komentara, mišljenja, obrazovanja, kulture, umjetnosti i zabave u tekstualnom, audio, vizuelnom i audiovizuelnom obliku) i aplikacija koje su dizajnirane da olakšaju interaktivnu masovnu komunikaciju (na primjer društvene mreže) ili drugih interaktivnih iskustava zasnovanih na velikoj skali sadržaja (na primjer online igre), uz zadržavanje (u svim ovm slučajevima) uredničke kontrole ili pregleda sadržaja;

- da pregledaju regulatorne potrebe u odnosu na sve činioce koji pružaju usluge ili proizvode u medijskom ekosistemu kako bi se zagarantovalo pravo pojedinaca da traže, primaju i pružaju informacije u skladu sa članom 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima, i da prošire na ove činioce relevantna obezbjeđenja protiv miješanja koja u drugom slučaju mogu imati suprotan efekat na prava zagarantovana članom 10, uključujući i ona koja se tiču situacija kod kojih rizik vodi do neprikladnog samo-ograničenja ili samo-cenzure;

- da primijene kriterijume navedene u prilogu ovog dokumenta prilikom razmatranja stepenovanog i diferenciranog odgovora za činioce koji potpadaju pod novi pojam medija na osnovu standarda Savjeta Evrope koji se odnose na medije, imajući na umu njihovu specifičnu funkciju u medijskim procesima i njihov mogući uticaj i značaj u obezbjeđivanju ili pojačavanju dobrog upravljanja u demokratskom društvu;

...

Prilog uz Preporuku CM/Rec(2011)7

Kriteriji za identifikovanje medija i vodič za stepenovani i diferencirani odgovor

Uvod

7. Diferenciran i stepenovan pristup zahtijeva da svaki činilac čije su usluge identifikovane kao medijske ili posredničke ili pomoćne usluge ima koristi i od odgovarajućeg oblika (diferenciranost) i od odgovarajućeg nivoa (stepenovanost) zaštite, kao i da odgovornost takođe bude ograničena u skladu sa članom 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima i drugim relevantnim standardima koje je razvio Savjet Evrope.

...”

  1. U zajedničkoj Deklaraciji Specijalnog izvjestioca UN-a o slobodi misli i izražavanja, Zastupnika OEBS-a za slobodu medija i Specijalnog izvjestioca OAS-a za slobodu izražavanja, koja je usvojena 21. decembra 2005. godine, navedeno je kako slijedi:

„Niko neće biti odgovoran za sadržaj na internetu čiji nije autor, osim ukoliko usvoji taj sadržaj kao svoj ili odbije da izvrši sudski nalog da ukloni taj sadržaj.”

  1. U predmetu C-160/15 GS Media BV protiv Sanoma Media Holandija BV, Playboy Entreprises International Inc., Britt Geertruida Dekker Evropski sud pravde (u daljem tekstu: „SPEU”) ustanovio je kada, i pod kojim okolnostima, postavljanje linka na veb-sajtu koji vodi do zaštićenih sadržaja, koji su već javno dostupni na drugom veb-sajtu bez pristanka nosioca autorskog prava predstavlja „saopštenje za javnost” u smislu člana 3 stav 1 Direktive 2001/29/EC o usaglašavanju određenih aspekata autorskih prava i odnosnih prava u informacionom društvu. SPEU je utvrdio da:

„45.  U tom smislu, treba primijetiti da je internet zapravo od suštinskog značaja za slobodu izražavanja i informisanja, koja je zaštićena članom 11 Povelje, i da linkovi doprinose njegovom jakom funkcionisanju kao i razmjeni mišljenja i informacija na toj mreži koju karakteriše dostupnost velikog broja informacija.

...

47. U svrhu individualizovane procjene postojanja „saopštenja za javnost” u smislu člana 3(1) Direktive 2001/29, shodno tome je neophodno, kada se postavlja link koji upućuje na djelo koje je lako dostupno na drugom veb-sajtu od strane lica koje, time, ne ostvaruje profit, da se vodi računa o činjenici da to lice ne zna, niti razumno može znati, da je to djelo objavljeno na internetu bez pristanka nosioca autorskog prava.

48. Zaista, to lice, čineći to djelo dostupnim internet korisnicima na osnovu direktnog pristupa (vidjeti, u tom smislu, presudu od 13. februara 2014. godine, Svensson i drugi, C-466/12, EU:C:2014:76, stavovi 18 do 23) po opštem pravilu ne predstavlja miješanje u puno poznavanje posljedica njegovog ponašanja kako bi korisnicima dao pristup djelu nezakonito postavljenom na internetu. Dodatno, kada je predmetno djelo već bilo dostupno bez ograničenog pristupa na veb-sajtu ka kojem link omogućava pristup, svi internet korisnici bi, u suštini, mogli već imati pristup djelu čak i da nije bilo miješanja.

49. Suprotno tome, kada se utvrdi da je lice znalo ili moralo znati da link koji je postavio predstavlja pristup djelu koje je nezakonito postavljeno na internetu, na primjer zbog činjenice da je o tome obaviješten od strane nosioca autorskog prava, neophodno je razmotriti da omogućavanje takvog linka predstavlja „saopštenje za javnost” u smislu člana 3(1) Direktive 2001/29.”

  1. U presudi br. 1 BvR 1248/11 od 15. decembra 2011. godine, Savezni ustavni sud Njemačke je istakao da je postavljanje linka na online tekstu bilo zaštićeno na osnovu Osnovnog zakona Njemačke. Proces diskusije neophodan za formiranje mišljenja, koji je zaštićen na osnovu Osnovnog zakona Njemačke, uključuje privatne i javne informacije o izjavama trećih lica, i takođe stoga čisto tehničku distribuciju takvih izjava, bez obzira na bilo koje zajedničko izražavanje mišljenja od strane samog distributera informacija. Naglasio je da postavljanjem linka koji vodi do drugog vebsajta, lice ili organizacija koji to čine ne čine automatski sadržaj svojim mišljenjem. Konačno, istakao je da je Njemački Savezni sud ispravno postigao uravnoteženost između sukoba prava kada je utvrdio da postavljanje linka ne predstavlja dalje zadiranje u prava drugih (odnosno autorskih prava podnosioca tužbe) jer vebsajt sa nezakonitim sadržajem može veoma lako biti pronađen putem internet pretraživanja u svakom slučaju.
  2. U predmetu Crookes protiv Newton (2011, SCC 47, [2011] 3.S.C.R. 269) Vrhovni sud Kanade je razmatrao pitanje da li stvaranje linka koji vodi ka materijalu sa elementima klevete predstavlja objavljivanje klevetničkih izjava. Utvrdio je da lice ne može oklevetati nekoga samim objavlivanjem linka ka veb-sajtu treće strane, ili ka dokumentu koji sadrži klevetnički materijal. Navedeno je, konkretno, da:

„Linkovi su u suštini upućivanja, koja se u suštini razlikuju od drugih načina „publikacije”. I linkovi i druge reference upućuju da nešto postoji, ali sami po sebi ne komuniciraju taj sadržaj. 

...

Link, sam po sebi, nikada ne treba da bude posmatran kao „objavljivanje” sadržaja na koji se odnosi. ... Samo kada lice ili organizacija koja objavljuje link predstavlja sadržaj iz materijala na koji link upućuje na način da zapravo ponavlja klevetnički sadržaj, takav sadržaj se treba posmatrati kao da ga je „objavilo” to lice ili organizacija.”

  1. Dana 26. jula 2012. godine, Apelacioni sud Sjedinjenih Američkih Država je utvrdio u predmetu Philadelphia Newspapers, LLC (No. 11-3257, 2012 U.S. App. LEXIS 15419 (3d Cir. (26. jul 2012. godine)) (precedentno) „da omogućavanje linka na veb-sajtu za navodno klevetnički tekst nije [bilo] ponovljeno objavljivanje u svrhu pravila pojedinačnog objavljivanja ili zastare.” Svakako, Sud je utvrdio da principi tradicionalnog objavljivanja, na osnovu kojih sama veza sa tekstom nije ponovno objavljivanje materijala, sve dok nema ponavljanja klevetničkih izjava, su takođe bili primjenjivi na internet publikacije. Utvrdio je da „uzeto skupa, iako link i veze mogu skrenuti pažnju čitalaca na postojanje teksta, oni nijesu ponovo objavili taj tekst”.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANA 10 KONVENCIJE

  1. Kompanija podnosilac predstavke se žalila da su odluke sudova Mađarske u kojima je ustanovljena objektivna odgovornost njihovog internet novinskog portala zbog sadržaja na koji se odnosio putem linka, predstavljale povredu njihove slobode izražavanja koje pravo je predviđeno članom 10 Konvencije, a koji glasi kako slijedi:

„1.  Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne spriječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uslovima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, spriječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, spriječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.”

A. Prihvatljivost

  1. Vlada je tvrdila da podnosilac predstavke – kompanija nije iscrpio domaće pravne ljekove jer nije osporio konačnu presudu pred Ustavnim sudom.
  2. Podnosilac predstavke – kompanija je tvrdio da je iscrpio sve dostupne domaće pravne ljekove.
  3. Sud je primijetio da mu je 15. januara 2018. godine zastupnik podnosioca predstavke – kompanije dostavio odluku Ustavnog suda od 19. decembra 2017. godine (br. 3002/2018.(I.10.)AB) (vidjeti gornji stav 20). Stoga, Sud je ubijeđen da je podnosilac predstavke – kompanija zapravo pokazao da je iskoristio pravni lijek na koji se pozvala Vlada.
  4. Na osnovu toga, Sud je zaključio da je podnosilac predstavke – kompanija postupio u skladu sa obavezom iscrpljivanja domaćih pravnih ljekova, i da primjedbe Vlade moraju biti odbijene. Takođe primijećuje da predstavka nije očigledno neosnovana u smislu člana 35 stav 3 (a) Konvencije. Dalje primijećuje da nije neprihvatljiva ni po bilo kom drugom osnovu. Na osnovu toga, mora biti proglašena prihvatljivom.

B. Osnovanost

1. Podnesci stranaka

(a)  Podnosilac predstavke – kompanija

  1. Podnosilac predstavke – kompanija je naveo da miješanje u njegovu slobodu izražavanja nije bilo propisano zakonom. Izjavio je da iako je članom 78 stav 2 Građanskog zakonika utvrđena odgovornost za diseminaciju uvrijedljivih neistina, nije bilo zakonodavstva niti sudske prakse u kojima je navedeno da se link smatra diseminacijom informacija.
  2. Po mišljenju podnosioca predstavke – kompanije, odluke sudova Mađarske nijesu uspjele da navedu određene specifičnosti linkova i na njihov predmet su primijenjivali standardne ili tradicionalnije oblike dijeljenja konkretnog sadržaja, što razumno nije bilo predvidivo. Objasnio je da postavljanje linka samo po sebi ne prenosi ili saopštava bilo koju informaciju već samo upućuje na njeno postojanje. Dalje, standard koji su primijenjivali domaći sudovi bi zahtijevao njihovu odgovornost čak i da su vlasnici vebsajta na koji je link upućivao modifikovali veb stranicu da uključe klevetnički sadržaj, koji prvobitno nije bio prisutan.
  3. Podnosilac predstavke – kompanija je osporio da zaštita ugleda političke partije može služiti kao legitiman cilj za miješanje. Pozivajući se na praksu Suda, tvrdio je da su prihvatljive granice javnog nadzora šire u odnosu na političare koji moraju imati veći stepen tolerancije na kritiku.
  4. Na osnovu tvrdnji podnosioca prerdstavke – kompanije, miješanje nije bilo neophodno u demokratskom društvu. Tvrdio je da je standard objektivne odgovornosti kako je primijenjen od strane domaćih sudova isključivao svako uspostavljanje uravnoteženosti između dvije zaštićene vrijednosti. Između ostalih radnji, primjenom pravila objektivne odgovornosti, domaći sudovi nijesu bili u mogućnosti da razmotre da li je podnosilac predstavke – kompanija postupala sa dobrom ili lošom namjerom ili koja je bila svrha diseminacije. U svakom slučaju, standardi objektivne odgovornosti nijesu bili usklađeni sa praksom Suda.
  5. Podnosilac predstavke – kompanija je tvrdio da u slučaju da su domaći sudovi preduzeli odgovarajuće postizanje uravnoteženosti, zaključili bi da njegovo pravo na slobodu izražavanja ima prednost u odnosu na pravo na reputaciju Jobbik-a.
  6. Prvo, link se pojavio u uravnoteženom novinskom izvještaju o pitanju od javnog intertesa. Po njihovom mišljenju, uključivanje linka u sporni tekst je bilo tehnika izvještavanja koji mediji treba da budu slobodni da koriste. Štaviše, domaći sudovi su utvrdili da je novinar koji je napisao tekst koji je uključivao link, postupao u skladu sa profesionalnim obavezama, između ostalog, provjeravajući informacije dostupne na Youtube kanalu. Podnosilac predstavke – kompanija je takođe istakao da je Jobbik partija imala mogućnost podnošenja tužbe protiv autora komentara. Konačno, dok omogućavanje pristupa Youtube video snimku putem linka nije imalo značajnog uticaja na ugled partije Jobbik, nalaz domaćih sudova u presudi da je podnosilac predstavke – kompanija odgovoran za izjave trećih lica je imao dugoročne implikacije za medije kada produkuju online novinarski sadržaj. Kada je u pitanju posljednji aspekt, podnosilac predstavke – kompanija je tvrdio da s obzirom na efekat zastrašivanja prouzrokovan automatskom odgovornošću za klevetu na osnovu upotrebe linka, novinari i online novinski portali bi se uzdržavali od uključivanja linkova u svoje publikacije, ograničavajući referentnu strukturu interneta i pristupa korisnika informacijama.

(b)  Vlada

  1. Vlada je priznala da je bilo miješanja u pravo podnosioca predstavke – kompanije na slobodu izražavanja, iako je bilo propisano zakonom i težilo je legitimnom cilju zaštite prava drugih. Po mišljenju Vlade, organi vlasti su postupali u skladu sa njihovim poljem slobodne procjene.
  2. Prvo, na osnovu člana 75 stav 1 i člana 78 stavovi 1 i 2 Građanskog zakonika, izjava ili diseminacija uvrijedljivih neistina u vezi sa drugom osobom, ili prezentacija sa netačnim implikacijama ili činjenicama koje se odnose na drugu osobu predstavljaju klevetu. Dalje, zaštita prava ličnosti drugih, odnosno njihovog prava na ugled, predstavlja ograničavanje prava na slobodu izražavanja.
  3. Vlada je bila mišljenja da su se sudske presude protiv podnosioca predstavke – kompanije mogle izbjeći da je podnosilac predstavke – kompanija postupao sa dužnom marljivošću i da nije postavio link ka video zapisu. Izjava J.Gy. je bila izražena jasnim terminima i ne može se posmatrati kao izražavanje mišljenja već prije kao izjava o činjenicama. Ona ne prikazuje objektivnu realnost i mogla je imati negativan uticaj na mišljenje društva o tužiocu, i bez obzira na dobru ili lošu namjeru podnosioca predstavke, njihovo objavljivanje predstavlja povredu prava na ugled političke partije.
  4. Vlada je tvrdila da su oni koji su objavljivali snimke trebali da predvide da će se utvrditi njihova odgovornost za sadržaj čiju tačnost nijesu provjerili. Inače, ozbiljne povrede ljudskih prava bi mogle biti počinjene bez ikakvih sankcija. Po njihovom shvatanju, distribucija informacija je značila prenošenje ili komunikaciju informacija kao misli koje mogu da povrijede prava drugih čak iako se izdavač nije složio sa sadržajem izjave trećeg lica ili ako se pogrešno oslonio na tačnost izjave. Ponavljajući argumente domaćih sudova, Vlada je naglasila da činjenje nezakonitog materijala dostupnim na bilo koji način predstavlja distribuciju informacija, za koju distributer treba da snosi objektivnu odgovornost, bez obzira na njegovu dobru ili lošu namjeru ili na ozbiljnost povreda prava drugih. Dalje, ovaj standard nije sadržao ograničavanje slobode izražavanja i nije predstavljao dodatni teret za izdavače.
  5. Vlada je takođe istakla da je podnosilac predstavke – kompanija profesionalni profitabilni internet portal koji je lako mogao da predvidi pravne posljedice o dostupnosti predmetnog video materijala. Razumno bi se moglo očekivati da postupa sa dužnom marljivošću i mogao je otkloniti link bez bilo kakvih poteškoća.
  6. Stoga, po mišljenju Vlade, domaći sudovi su postigli pravičnu uravnoteženost između konkurentnih interesa podnosioca predstavke – kompanije i interesa političke partije, posebno imajući na umu neznačajne posljedice konačne presude po podnosioca predstavke – kompaniju, to jest plaćanje sudskih troškova i objavljivanje relevantnih djelova presude.

(c)  Treće strane

  1. Član 19 je tvrdio da postoji suštinska razlika između upotrebe linka koji vodi ka drugoj veb stranici i objavljivanja sadržaja na stranici ka kojoj vodi link, s obzirom da linkovi samo upućuju čitaoce na sadržaj koji je već objavljen na drugom mjestu. Bez linkova, većinu informacija na internetu bi bilo teško ili nemoguće pronaći i dostupnost informacija na internetu bi bila smanjena. Član 19 se pozvao na materijal uporednog prava koji se odnosi na sudske odluke u Kanadi, Ujedinjenom Kraljevstvu, Australiji i Sjedinjenim Američkim Državama, konkretno pokazujući da linkovi sami po sebi ne predstavljaju objavljivanje već samo referentni alat, isto kao fusnote, kojim se čitaocu nudi mogućnost da traži dalje čitanjem referentnih publikacija. Drugi razlog, po mišljenju umiješača, da se isključi odgovornost za postavljanje linkova je bio taj da je sadržaj na koji se linkom upućuje bio podložan izmjenama tokom vremena a da lice koje koristi link nije toga ni bilo svjesno. Dalje, po mišljenju Člana 19, ne može se nametnuti odgovornost osim ako je lice koje je koristilo link bilo svjesno činjenice da je sadržaj nezakonit i kada je link predstavljen na takav način da izričito podržavaju povezani sadržaj. Konačno, umiješač je naglasio da bi utvrđivanje da je neko ko koristi link odgovoran za sadržaj trećih lica, imalo dalekosežne posljedice tako da bi širok spektar grupa mogao biti kažnjen zbog sadržaja vebsajta nad kojim nemaju kontrolu, što bi rezultiralo zastrašujućim efektom, ograničavajući tako pristup informacijama za korisnike interneta.
  2. Savjet izdavača Evrope, Centar za medijsko pravo, Novinarsko udruženje Amerike, Buzzfeed, Fondacija elektronskih granica, Indeks censure, professor Lorna Woods, Dr Richard Danbry i Dr Nicole Streamly su skupa tvrdili da postavljanje linkova ima veliki broj benefita od javnog interesa, uključujući olakšavanje novinarskog procesa omogućavajući da sadržaj bude brže dostavljen i olakšavajući novinarima prilikom izvještavanja na koncizniji i za čitaoce dostupniji način, omogućavajući čitaocima da sami za sebe provjere originalne izvore novinarskog sadržaja i na taj način da provjere tačnost publikacije. Postavljanje linkova takođe promoviše različitost u okviru medija i olakšava informisanu javnu debatu omogućavajući da informacije i mišljenja budu slobodnije izraženi i primljeni. Na osnovu umješača, određivanje striktne odgovornosti za postavljanje linka ima zatrašujući efekat s obzirom da novinari nijesu bili u poziciji da sami provjere zakonitost sadržaja na bilo kojoj strani povezanoj linkom i, posljedično, rađe bi se uzdržali od tehnike izvještavanja u korist tradicionalnijeg pristupa. Takođe su istakli da u praksi postavljanje linkova, samo po sebi, može biti izmijenjeno tako da prestane da bude zakonito od tijela koje kontroliše relevantnu veb stranicu, za što bi bilo nerazumno utvrditi odgovornost novinara. Nametanje striktne odgovornosti ne ispunjava hitnu društvenu potrebu jer svako lice na čija se prava štetno uticalo postavljanjem nezakonitog sadržaja online ima mogućnost da traži adekvatnu zaštitu na način što bi tužilo osobu koja je postavila nezakoniti sadržaj online i tražilo da uvrijedljivi sadržaj bude uklonjen. Umješači su prihvatili da mogu postojati situacije kada postoji odgovornost novinara ili novinarskog udruženja, na primjer kada objave određeni nezakoniti sadržaj kao istinit ili kada odbiju da uklone link sa veb stranicom za koju je sudskom presudom utvrđeno da sadži puno nezakonitog sadržaja.
  3. Access Now, Saradnja sa međunarodnom policijom za informacione i komunikacione tehnologije u istočnoj i južnoj Africi i udruženje Evropska digitalna prava u svom zajedničkom izjašnjenju su tvrdili da je dizajn interneta zasnovan na ideji slobodnog povezivanja informacija. Oni su tvrdili da linkovi sami po sebi nijesu namijenjeni da predstavljaju uredničke izjave i ne upućuju neophodno, konkretno, da jedna publikacija podrazumijeva drugu. Linkovi samo upućuju na druge stranice ili veb izvore, čiji sadržaj, suprotno, može biti izmijenjen nakon postavljanja prvog linka. Na osnovu umješača, nametanje standarda objektivne odgovornosti je bilo neizvodljivo, time bi se zahtijevalo od pojedinačnih korisnika da pretpostave da bilo koji link koji su postavili predstavlja sadržaj čiju su tačnost mogli provjeriti.
  4. Mozilla Fondacija i Mozilla Korporacija (skupa Mozilla) su tvrdile da je sama svrha linkova da omogući čitaocima upućivanje do i od informacija. Linkovi su tehnička i automatska sredstva koja korisnicima omogućavaju pristup informacijama koje se nalaze na drugom mjestu i ne može se smatrati kao objavljivanje tih informacija. Ograničavanje upotrebe linkova bi podrivalo samu svrhu veba širom svijeta da učini informacije dostupnim povezivanjem jedne sa drugom. Umješač je izrazio sumnje kako bi ljudi bili u mogućnosti da prenose informacije širom neograničenog broja veb stranica koje danas postoje, ukoliko bi se mogla nametnuti odgovornost za postavljanje linkova. Bez linkova, izdavači bi morali da obezbijede alternativne instrukcije za čitaoce da pronađu više informacija.
  5. Evropski Institut za informaciono društvo je tvrdio da su linkovi primarno oruđe digitalne navigacije: omogućavaju automatski pristup drugim tekstovima, za razliku od tradicionalnih citata. Takođe imaju uticaj na društvenu interakciju koja se lako može potisnuti ograničenjem njihove upotrebe. Linkovi su doprinijeli razvoju novih medija obezbijeđujući više a) interakcije između novinara i čitalaca, b) vjerodostojnosti, davanjem konteksta, činjenica i izvora kao podrške informacijama, c) transparentnosti kojom se omogućava čitaocima da prate proces izvještavanja i sakupljanja novosti i d) kritičkog čitanja kojim se omogućava novinarima i čitaocima da uporede suprotne izvore. Linkovi omogućavaju neuređivački decentralizovani govor koji nadopunjuje ulogu čuvara tradicionalno udruženu sa mainstream medijima. Primjenjivanje pravila striktne odgovornosti za postavljanje linkova bi neizbježno vodilo do samo-cenzure.
  6. Evropski centar za prava Roma je tvrdio da kada su manjine meta zločina iz mržnje ili govora mržnje skupa sa djelovanjem političara ili političkih partija, uključuju se izrazi za koje je članom 10 predviđen visok nivo zaštite. Na osnovu umiješane NVO, postojalo je grubo miješanje u prava Roma, naročito imajući na umu dugoročno isključenje sa kojim su se suočavali, zabrane izražavanja veze između rasističkih govora i djela političara ili političkih partija koja su doživjeli kao promovisanje rasne mržnje. Korišćenje zakona o kleveti da se zaštiti romska manjina od rasno motivisanih govora političkih partija bi samo zaštitilo one političke partije koje su protiv manjinskih grupa. Umješač je takođe tvrdio da bi izlaganje online izdavača odgovornosti zbog sadržaja povezanog materijala imalo zastrašujući efekat i prekomjerno opteretilo rad građanskog društva i manjina protiv rasizma.

2. Procjena Suda

(a)  Da li je bilo miješanja

  1. Sud je primijetio da nije bilo sporno između strana da je odlukama domaćih sudova došlo do miješanja u slobodu izražavanja podnosioca predstavke – kompanije, koje pravo je zagarantovano članom 10 Konvencije. Sud ne nalazi razloge da utvrdi drugačije.
  2. Takvo miješanje u pravo na slobodu izražavanja podnosioca predstavke – kompanije mora biti „propisano zakonom”, imati jedan ili više legitimnih ciljeva u smislu stava 2 člana 10, i biti „neophodno u demokratskom društvu”.

(b)  Zakonitost

  1. U konkretnom predmetu, mišljenje strana se razlikovalo po pitanju da li je miješanje u slobodu izražavanja podnosioca predstavke – kompanije bilo „propisano zakonom”. Podnosilac predstavke – kompanija je tvrdio da nije bilo predvidivo na osnovu domaćih zakona da će se postavljanje linka okvalifikovati kao diseminacija netačnih i klevetničkih informacija. Vlada se pozvala na član 75 stav 1 i član 78 stavovi 1 i 2 Građanskog zakonika i tvrdio da je podnosilac predstavke – kompanija bio odgovoran za objavljivanje i diseminaciju privatnih mišljenja koja izražavaju treće strane.
  2. Sud je ponovio da izraz „propisan zakonom” u drugom stavu člana 10 ne zahtijeva samo da osporene mjere treba da imaju zakonskog osnova u domaćem pravu, već se takođe odnosi na kvalitet predmetnog zakona, koji treba da bude dostupan licu na koje se odnosi a njegovi efekti da budi predvidivi. Nivo preciznosti koji se zahtijeva domaćim zakonodavstvom – koji se ne može predvidjeti za svaku mogućnost – u značajnoj mjeri zavisi od sadržaja predmetnog zakona, polja za koje je namijenjen da obuhvati i broja i statusa onih na koje se odnosi. Sud je utvrdio da se od osoba koje obavljaju profesionalnu aktivnost, koji su navikli da postupaju sa visokim stepenom opreza prilikom obavljanja svoje profesionalne aktivnost, može u ovom smislu očekivati da posebno vode računa o procjeni rizika koje takva aktivnost nosi (vidjeti Karácsony i drugi protiv Mađarske [VV], br. 42461/13 i 44357/13, stavovi 123125, ESLJP 2016 (izvodi), i predmeti tamo citirani).
  3. Sud primijećuje da su domaći sudovi utvrdili da je postavljanje linka dovelo do diseminacije klevetničkih izjava i izabrao da primijeni stav 78 Građanskog zakonika. Takođe primijećuje da nije bilo ni eksplicitne pravne regulative niti sudske prakse o prihvatljivosti i ograničenjima linkova.
  4. Ipak, s obzirom na zaključak dolje naveden o neophodnosti u demokratskom društvu (vidjeti donji stav 84), Sud smatra da nije neophodno odlučiti da li je primjena relevantnih odredbi Građanskog zakonika u situaciji podnosioca predstavke – kompanije bila predvidiva u svrhu člana 10 stav 2 Konvencije.

(c)  Legitimni cilj

  1. Vlada je tvrdila da je miješanje težilo legitimnom cilju zaštite prava drugih. Sud je ovo prihvatio.

(d)  Neophodnost u demokratskom društvu

(i)  Opšti principi

  1. Osnovni principi koji se tiču pitanja da li je miješanje u slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu” su dobro ustanovljeni u praksi Suda (vidjeti Delfi AS protiv Estonije [VV], br. 64569/09, stav 131, ESLJP 2015, i predmeti tamo citirani).
  2. Sud ponavlja da obezbjeđenje novinara zagarantovano članom 10 u odnosu na izvještavanje o temama od opšteg interesa podliježe uslovu da postupaju sa dobrom namjerom i na tačnim činjeničnim osnovama i da obezbijede „pouzdane i precizne” informacije u skladu sa novinarskom etikom (vidjeti Bédat protiv Švajcarske [VV], br. 56925/08, stav 58, ESLJP 2016). U svijetu u kojem je pojedinac suočen sa ogromnom količinom informacija koje cirkulišu putem tradicionalnih i elektronskih medija i uključuju stalno rastući broj učesnika, nadgledanje usaglašenosti sa novinarskom etikom zauzima značajno mjesto (vidjeti Stoll protiv Švajcarske [VV], br. 69698/01, stav 104, ESLJP 2007V).
  3. Prilikom ispitivanja da li postoji potreba za miješanjem u slobodu izražavanja u demokratskom društvu u interesu „zaštite reputacije i prava drugih”, od Suda se može zahtijevati da procijeni da li su domaći organi postigli pravičnu uravnoteženost prilikom zaštite dvije vrijednosti zaštićene Konvencijom koje mogu doći u sukob jedna sa drugom u određenim slučajevima, naime, sa jedne strane sloboda izražavanja zaštićena članom 10, i sa druge strane pravo na poštovanje privatnog života, sadržano u članu 8 (vidjeti Axel Springer AG protiv Njemačke [VV], br. 39954/08, stav 84, 7. februar 2012. godine, i Von Hannover protiv Njemačke (br. 2) [VV], br. 40660/08 i 60641/08, stav106, ESLJP 2012, i predmeti tamo citirani).
  4. Kada je u pitanju značaj Internet sajtova u ostvarivanju slobode izražavanja, Sud je utvrdio da u svijetlu prihvatljivosti i mogućnosti da čuva i komunicira ogromnu količinu informacija, internet igra značajnu ulogu u jačanju pristupa javnosti vijestima i olakšavanju diseminacije informacija uopšte (vidjeti Ahmet Yıldırım protiv Turske, br. 3111/10, stav 48, ESLJP 2012). Istovremeno, rizik od štete koju nameće sadržaj i komuniciranje na internetu za ostvarivanje i uživanje ljudskih prava i sloboda, konkretno prava na poštovanje privatnog života, je sigurno veći od onog koji nameće štampa (vidjeti Egill Einarsson protiv Islanda, br. 24703/15, stav 46, 7. novembar 2017. godine). Zbog specifične prirode interneta, „dužnosti i odgovornosti” internet novinskih portala u svrhu člana 10 se u nekoj mjeri mogu razlikovati od onih tradicionalnih izdavača, kada je u pitanju sadržaj trećih lica (vidjeti Delfi, gore citirana, stav 113). Iako internet novinski portali nijesu izdavači komentara trećih lica u tradicionalnom smislu, oni mogu pretpostaviti odgovornost pod određenim uslovima za sadržaj koji mijenja korisnik (vidjeti Magyar Tartalomszolgáltatók Egyesülete i Index.hu Zrt protiv Mađarske, br. 22947/13, stav 62, 2. februar 2016. godine).
  5. Kada su u pitanju pružaoci usluga informacionog društva („ISSP”) koji čuvaju informacije koje dostavljaju korisnici njihovih usluga, Sud je naveo da, kada su u pitanju žalbe u smislu člana 8, u skladu sa standardima međunarodnog prava, pružaoci usluga informacionog društva ne treba da snose odgovornost za sadržaj koji proizilazi od trećih lica, osim ako ne postupe brzo da uklone ili onemoguće pristup tim sadržajima kada postanu svjesni njegove nezakonitosti (vidjeti Tamiz protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 3877/14, 19. septembar 2017. godine).
  6. Konačno, Sud je utvrdio da se politike koje upravljaju reprodukcijom materijala u štampanim medijima i na internetu mogu razlikovati. Posljednje nedvosmisleno mora da bude prilagođeno specifičnostima tehnologije kako bi se obezbijedila zaštita i promocija prava i sloboda koje su u pitanju (vidjeti Editorial Board of Pravoye Delo i Shtekel protiv Ukrajine, br. 33014/05, stav 63, ESLJP 2011 (izvodi)). Odsustvo dovoljnog zakonskog okvira na domaćem nivou omogućava novinarima da koriste informacije sakupljene na internetu bez straha od nastanka sankcija koje bi značajno ometale obavljanje vitalnih funkcija štampe kao „javnog čuvara” (ibid., stav 64).

(ii)  Primjena ovih principa na konkretan predmet

  1. Sud smatra da se predmet tiče „dužnosti i odgovornosti” internet novinskog portal u svrhu člana 10 Konvencije u konkretnoj situaciji kada online tekst uključuje link koji upućuje na sadržaje koji su dostupni na internetu, a za koje se kasnije utvrdi da sadrže elemente klevete. Domaći sudovi su utvrdili da je postavljanje takvog linka automatski okvalifikovano kao objavljivanje klevetničke izjave, koji nalaz je sadržao objektivnu odgovornost novinara i novinskog portala kojim upravlja podnosilac predstavke – kompanija. Stoga, pitanje koje se postavlja pred Sudom je da li je miješanje u prava podnosioca predstavke – kompanije na osnovu člana 10 bilo, u konkretnim okolnostima, zasnovano na relevantnim i dovoljnim razlozima i na osnovu toga neophodno u demokratskom društvu.
  2. Sud primijećuje da se konkretnim internet novinskim portalom profesionalno upravlja, da se na njemu objavljuje oko 75 tekstova o širokom spektru tema svakog dana, i da privlači oko 250. 000 čitalaca dnevno.
  3. Sud primijećuje da praksa domaćih sudova izuzima izdavače od građanske odgovornosti za reprodukciju materijala objavljenog na konferenciji za novinare, pod pretpostavkom da su izvještavali o pitanjima od javnog interesa na nepristrasan i objektivan način, izdvajajući se od izvora izjava i da su dali mogućnost licima na koja se odnosi da komentarišu izjave (vidjeti gornji stav 21). Ipak, toliki imunitet nije postojao za diseminaciju lažnih informacija ili informacija koje sadrže elemente klevete koje spadaju van obima pres konferencija, kada se primijenjuje standardna ili objektivna odgovornost, bez obzira na pitanje da li su autori ili izdavači postupali sa dobrom ili lošom namjerom i u skladu sa njihovim novinarskim dužnostima i obavezama.
  4. Sud ponavlja da je prethodno naveo, uz odobrenje da je različitost kada je u pitanju sadržaj treće strane između internet operatera novinskog portala i tradicionalnog izdavača bila u skladu sa međunarodnim instrumentima na ovom polju, koji prikazuju određen razvoj u korist različitosti između pravnih principa koji regulišu aktivnosti tradicionalne štampe i audiovizuelnih medija sa jedne strane i medija čiji rad se zasniva na internetu sa druge strane. (vidjeti Delfi, gore citirana, stavovi 112-113).
  5. Dalje, imajući na umu ulogu interneta u jačanju pristupa javnosti novostima i informacijama, Sud ističe da je sama svrha postavljanja linkova da, upućivanjem na druge stranice i veb izvore, omogući korisnicima interneta da budu upućeni do i od materijala na mreži koje karakteriše dostupnost ogromnog broja informacija. Linkovi doprinose dobrom funkcionisanju interneta činjenjem informacija dostupnih povezivanjem jedne sa drugom.
  6. Linkovi, kao tehnika izvještavanja, su suštinski različiti od tradicionalnih načina objavljivanja tako da, na osnovu opšteg pravila, oni tek upućuju korisnike na sadržaj koji je dostupan na drugom mjestu na internetu. Oni ne predstavljaju povezane izjave korisnicima niti komuniciraju njihov sadržaj već samo služe da skrenu pažnju čitalaca na postojanje materijala na drugom veb-sajtu.
  7. Sljedeća različitost linkova, u poređenju sa radnjom diseminacije informacija, jeste da lica koja se pozivaju na informacije putem linka ne vrše kontrolu sadržaja vebsajta ka kojem link omogućava pristup, i koji se može promijeniti nakon postavljanja linka – prirodni izuzetak je ako link upućuje na sadržaje koje kontroliše isto lice. Dodatno, sadržaj na koji link upućuje je već dostupan od strane inicijalnog izdavača na veb stranici na koju link upućuje, i na taj način omogućava neograničen pristup javnosti.
  8. Posljedično, s obzirom na posebnosti linkova, Sud se ne može složiti sa pristupom domaćih sudova koji čine izjednačavanje samog postavljanja linka sa diseminacijom klevetničkih informacija, automatski namećući odgovornost za sami sadržaj. Radije razmatra pitanje da li postavljanje linka, opravdano sa aspekta člana 10, može pokrenuti takvu odgovornost, da zahtijeva individualnu procjenu u svakom predmetu, pri čemu se u obzir uzima broj elemenata.
  9. Konkretno, Sud identifikuje sljedeće aspekte kao relevantne za svoju analizu odgovornosti podnosioca predstavke – kompanije kao lica koje je objavilo link: (i) da li je novinar odobrio sporni sadržaj; (ii) da li je novinar ponavljao sporni sadržaj (bez odobravanja sadržaja); (iii) da li je novinar samo postavio link ka spornom sadržaju (bez odobravanja ili ponavljanja sadržaja); (iv) da li je novinar znao ili razumno mogao znati da je sporni sadržaj bio klevetnički ili nezakonit na drugi način; (v) da li je novinar postupao sa dobrom namjerom, poštovao novinarsku etiku i djelovao sa dužnom marljivošću koja se očekuje u odgovornom novinarstvu?
  10. U konkretnom predmetu Sud primijećuje da je u konkretnom tekstu samo pomenuto da intervju sa J.Gy može da se pronađe na Youtube kanalu i predstavljao je sredstvo za pristup sadržaju putem linka, bez daljih komentara o njemu, ili ponavljanja čak i djelova samog sadržaja povezanog linkom. Takođe, uopšte nije pomenuta politička partija.
  11. Sud primijećuje da nigdje u tekstu autor nije aludirao, na bilo koji način, da su izjave koje su dostupne putem linka istinite niti da odobrava materijal na koji link upućuje ili prihvata odgovornost za njega. Nije ni koristio link u kontekstu da, sam po sebi, prenosi klevetničko značenje. Stoga se može zaključiti da sporni tekst nije vodio do odobravanja inkriminisanog sadržaja.
  12. U vezi sa pitanjem ponavljanja, Sud ponavlja da „kažnjavanje novinara za pomoć u diseminaciji izjava datih od strane drugih lica u intervjuu bi značajno ometalo doprinos štampe diskusiji o pitanjima od javnog interesa i ne treba biti predviđeno ukoliko ne postoje naročito jaki razlozi za to” (vidjeti Jersild protiv Danske, 23. septembar 1994. godine, stav 35, Serija A br. 298; Thoma protiv Luksemburga, br. 38432/97, stav 62, ESLJP 2001III stav 62; i Novaya Gazetai Milashina protiv Rusije, br. 45083/06, stav 71, 3. oktobar 2017. godine). Opšti zahtjev da se novinari sistematski i formalno distanciraju od citiranog sadržaja koji može uvrijediti ili provocirati druge ili nanijeti štetu njihovom ugledu nije pomirljiv sa ulogom medija da pružaju informacije o trenutnim događajima, mišljenjima i idejama (vidjeti Thoma, gore citirana, stav 64). Imajući ove principe na umu, Sud ne bi isključio da se, u određenoj konstalaciji elemenata, čak i kod samog ponavljanja izjave, na primjer kao dodatak linku, može potencijalno uključiti pitanje odgovornosti. Takva situacija može biti kada novinar ne postupa sa dobrom namjerom u skladu sa novinarskom etikom i sa marljivošću koja se očekuje u odgovornom novinarstvu koje se bavi pitanjima od javnog interesa (vidjeti u ovom smislu, na primjer, Novaya Gazetai Milashina, gore citirana, stav 72). Ipak, ovo nije bio slučaj u konkretnoj predstavci gdje, kako je gore navedeno, u predmetnom tekstu nije ponovljena niti jedna klevetnička izjava; i objavljivanje je zaista bilo ograničeno postavljanjem linka.
  13. Što se tiče pitanja da li su novinar i podnosilac predstavke – kompanija znali ili razumno mogli znati da link obezbijeđuje pristup kleveti ili drugim nezakonitim sadržajima, Sud primijećuje na početku da domaći sudovi, sa izuzetkom prvostepenog suda, nijesu našli da je ovaj aspekt relevantan, pa ga shodno tome nijesu ni ispitivali. Sud takođe smatra da pitanje mora biti određeno u svijetlu situacije kako je predstavljena autoru u konkretnom vremenu, prije nego uvidom u iskustva na osnovu nalaza iz presuda domaćih sudova. S tim u vezi, Sud ponavlja da napad na ugled i čast ličnosti mora dostići određeni nivo ozbiljnosti i mora biti izvršen na način da izaziva štetu ostvarivanju ličnog prava na poštovanje privatnog života (vidjeti Delfi, gore citirana, stav 137, i Axel Springer AG, gore citirana, stav 83). Dalje, ograničenja prihvatljive kritike su šira kada su u pitanju političar - ili politička partija – nego kada su u pitanju privatna lica. Za razliku od posljednjeg, prethodni neibježno i svjesno izlažu sebe bliskom ispitivanju svake njegove ili njene riječi i djela od strane i novinara i javnosti, i on ili ona moraju posljedično prikazati značajniji stepen tolerancije (vidjeti Lindon, OtchakovskyLaurens i July protiv Francuske [VV], br. 21279/02 i 36448/02, stav 46, ECHR 2007IV).
  14. Pozivajući se na ove principe, Sud smatra da je novinar u konkretnoj predstavci mogao razumno pretpostaviti da sadržaji, kojima je omogućio pristup, iako su možda kontroverzni, ostaju u okviru dozvoljene kritike političkih partija, i, kao takvi, ne bi bili nezakoniti. Iako se na kraju utvrdilo da su izjave J.Gy. bile klevetničke jer su upućivale, bez zakonskog osnova, da su lica udružena sa Jobbik partijom počinila djela rasisičke prirode, Sud je uvjeren da takve izjave ne mogu biti posmatrane kao čisto nezakonite od samog početka (vidjeti, a contrario, Delfi, gore citirana, stavovi 136 i 140).
  15. Dalje, mora se primijetiti da je relevantno mađarsko pravo, kako je tumačeno od strane nadležnih domaćih sudova, isključivalo svaku razumnu procjenu prava na slobodu izražavanja podnosioca predstavke – kompanije na osnovu člana 10 Konvencije, u situaciji kada bi ograničenja zahtijevala krajnju kontrolu, s obzirom da je bilo riječi o pitanju od javnog interesa. Zaista, sudovi su utvrdili da je postavljanje linka dovelo do diseminacije informacija i na osnovu toga nametnuli objektivnu odgovornost – tok radnje koja efektivno isključuje svako uspostavljanje uravnoteženosti između konkurentskih prava, odnosno, prava na ugled političke partije i prava na slobodu izražavanja podnosioca predstavke – kompanije (vidjeti mutatis mutandis, Magyar Tartalomszolgáltatók Egyesülete i Index.hu Zrt, gore citirana, stav 89). Za Sud, takva objektivna odgovornost može imati predvidive negativne posljedice na protok informacija na internetu, prisiljavajući autore tekstova i izdavače da se svi skupa uzdrže od postavljanja linkova prema materijalima nad čijim promjenljivim sadržajem nemaju kontrolu. Ovo može imati, direktno ili indirektno, zastrašujući efekat na slobodu izražavanja na internetu.
  16. Na osnovu gore navedenog, Sud je utvrdio da nametanje objektivne odgovornosti od strane domaćih sudova na podnosioca predstavke – kompaniju nije bilo zasnovano na relevantnim i dovoljnim osnovama. Stoga, ova mjera je predstavljala neproporcionalno ograničenje njegovog prava na slobodu izražavanja.
  17. Na osnovu toga, bilo je povrede člana 10 Konvencije.

II. PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Članom 41 je predviđeno:

„Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani.”

A. Šteta

  1. Podnosilac predstavke – kompanija nije podnio zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Ipak, tražio je 597,04 EUR na ime materijalne štete. Ovaj iznos odgovara iznosu koji je bio naložen podnosiocu predstavke – kompaniji da plati na ime sudskih troškova, i tužiocu političkoj partiji na ime njihovih troškova u domaćem postupku.
  2. Vlada je osporila ovaj zahtjev.
  3. Sud prihvata da postoji uzročna veza između utvrđene povrede i navedene materijalne štete, stoga traženi iznos dodjeljuje u cjelosti.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnosilac predstavke – kompanija je takođe tražio 1.792,20 EUR za troškove i izdatke nastale pred domaćim sudovima, koji uključuju 1.451,91 za troškove advokata za 100 sati, na osnovu satnice od po 16 američkih dolara (USD) i 340,29 EUR za naknadu advokatima za petnaest sati po tarifi od 25 američkih dolara po satu. Podnosilac predstavke – kompanija je takođe tražio 2.357,19 EUR za troškove i izdatke nastale pred Sudom, koji uključuju 2.060 EUR za troškove prevoda i 297,19 EUR za organizacione troškove. Ukupan zahtjev podnosioca predstavke – kompanije je iznosio 4.149,39 EUR.
  2. Vlada je osporila ove zahtjeve.
  3. U skladu sa praksom Suda, podnosilac predstavke ima pravo na nadoknadu troškova i izdataka samo u onoj mjeri u kojoj je dokazano da su oni nužno i stvarno nastali, te da su s obzirom na visinu razumni. U konkretnom predmetu razmatrajući dokumenta u koja je imao uvid i gore navedene kriterijume, Sud smatra razumnim da dodijeli iznos od 4.149,39 EUR kao nadoknadu za sve troškove.

C. Kamata

  1. Sud smatra da je primjereno da kamatna stopa bude zasnovana na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procenta poena.

 

SA OVIH RAZLOGA, SUD, JEDNOGLASNO,

  1. Proglašava predstavku prihvatljivom;

  2. Utvrđuje da je bilo povrede člana 10 Konvencije;

  3. Utvrđuje

(a)  da tužena država treba da plati podnosiocu predstavke – kompaniji, u roku od tri mjeseca od dana kada ova presuda postane pravosnažna u skladu sa članom 44 stav 2 Konvencije, sljedeće iznose, koji će biti konvertovani u valutu tužene države po stopi primjenjivoj na dan isplate:

  1. 597,04 EUR (pet stotina devedeset sedam eura i četiri centa), uvećano za bilo koje poreze koji se mogu naplatiti, na ime materijalne štete;
  2. 4.149,39 EUR (četiri hiljade stotinu četrdeset devet eura i trideset devet centi), uvećano za bilo koje poreze koji se mogu naplatiti podnosiocu predstavke – kompaniji, na ime troškova i izdataka;

(b)  da će se od dana isteka gore pomenuta tri mjeseca do dana isplate obračunavati kamata koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procenta poena.

Sačinjeno na engleskom jeziku, u pismenoj formi, dana 4. decembra 2018. godine, na osnovu Pravila 77 stavovi 2 i 3 Pravilnika Suda.

Andrea Tamietti                       Ganna Yudkivska

zamjenik sekretara               predsjednik

 

U skladu sa članom 45 stav 2 Konvencije i Pravila 74 stav 2 Poslovnika Suda, izdvojeno mišljenje sudije Pinto de Albuquerque je dato u prilogu ove presude.

GdinY A.N.T.

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE PINTO DE ALBUQUERQUE

  1. Evropsko pravo u oblasti ljudskih prava se snažno razvilo u korist uključivanja interneta u okvire međunarodno zaštićenih ljudskih prava, naročito prava slobode izražavanja i slobode medija, i naročito navodi da nametanje odgovornosti zbog sadržaja trećih strana koji su objavljeni na internetu može značajno uticati na zaštićena prava. Novo pravno pitanje koje se postavlja ovim predmetom jeste da li je standard objektivne odgovornosti za postavljanje linka u skladu sa ovim pravima. Ishod ovog postupka ima implikacije na svakodnevno funkcionisanje interneta, s obzirom na značaj linka. Značaj ovog predmeta ne mora da bude dalje pojačavan. Ovo je razlog zbog kojeg, iako se u potpunosti slažem sa utvrđenom povredom člana 10 Konvencije, želim da detaljno razjasnim obrazloženje Suda, kako bih naglasio principe koji se tiču odgovornosti za upotrebu linkova.

„Karakteristike različitosti” linkova

  1. Stav Suda je bio da se „politike koje upravljaju reprodukcijom materijala u štampanim medijima i na internetu mogu razlikovati. Posljednji nedvosmisleno mora da bude prilagođen specifičnostima tehnologije kako bi se obezbijedila zaštita i promocija prava i sloboda koje su u pitanju”[2].Ovom presudom je potvrđen ovaj princip[3]. Ali Sud ide korak dalje u karakterizaciji „karakteristika različitosti”[4] linkova navodeći da „linkovi, kao tehnika izvještavanja, su suštinski različiti od tradicionalnih načina objavljivanja ...”[5]. Tri ubjedljiva razloga su nametnula ovakav zaključak.
  2. Prvo, postavljanjem linkova se ne prenose „izjave na koje link upućuje korisnicima niti komuniciraju njihov sadržaj”[6]. Umjesto toga, njima se samo komunicira postojanje takve informacije. Ovo je takođe stav Njemačkog Saveznog Ustavnog suda, Vrhovnog suda Kanade, u predmetu Crookes protiv Newton, i Apelacionog suda Sjedinjenih Američkih Država za treći Okrug, u predmetu Philadelphia Newspapers, LLC, čiju jurisprudenciju Sud citira i prihvata[7]. Na osnovu toga, upućivanje putem linka „samo po sebi je neutralnog sadržaja - ne izražava mišljenje...”[8].
  3. Kreiranje interneta sa evolucijom World Wide Web-a je zasnovano na ideji slobodnog povezivanja informacija. Zaista, kao što je Tim Berners-Lee ranije naveo:

„Namjera kreiranja veba je da normalni linkovi samo budu upućivanja, bez impliciranog mišljenja. Normalni tekst sa linkom ne upućuje neophodno da jedan dokument odobrava drugi; ili da je jedan dokument kreiran od strane istog lica kao drugi, ili da se jedan dokument može smatrati kao sastavni dio drugog.”[9]

Dva principa sistema uređivanja su suštinski za strukturu veba i način njegovog rada, koji omogućavaju slobodu izražavanja:

„Primarni princip koji čini suštinu korisnosti ds i njegov rast je univerzalnost. Kada stvorite link, možete uputiti na bilo što. To znači da ljudima mora biti omogućeno da bilo što postave na veb, bez obzira na to koji kompjuter imaju, koji softver koriste ili kojim ljudskim jezikom govore i bez obzira da li imaju žičanu ili bežičnu internet konekciju ... Decentralizacija je još jedan značajan dio karakteristike. Ne morate dobiti odobrenje od bilo kojeg centralnog organa da dodate stranicu ili da napravite link. Sve što morate da uradite jeste korišćenje tri jednostavna, standardna protokola: napisati stranicu u HTML formatu, imenovati je sa URL konvencijom imenovanja, i postaviti je na internet korišćenjem HTT. Decentralizacija je omogućila široke inovacije i nastaviće da to radi u budućnosti.”[10]

Procjena Suda treba da se upravlja komentarima Bernarda Lee-a o značaju potrebe za obimnim, univerzalnim povezivanjem informacija: 

„Veb je kreiran tako da bude uviverzalni prostor za informacije, tako da kada je obilježen tekst se linkom, treba da možete da se povežete sa apsolutno bilo kojim mjestom sa informacijama kojemu se može pristupiti putem mreža. Univerzalnost je suštinska za veb: gubi svoju moć ukoliko postoje određeni tipovi stvari sa kojim se ne možete povezati putem linka...”[11].

Linkovi su lijepak koji održava veb skupa jer omogućava ljudima da jednostavno i brzo upravljaju ka drugim stranicama da vrate, pogledaju, pristupe i podijele informacije. Bez linkova, izdavači bi morali da obezbijede alternativna uputstva za čitaoce da pronađu više informacija. Za najobičnije ljude bi bilo teško, ako ne i nemoguće, da ovo obave bez jake tehničke podrške.

  1. Gore navedeni principi univerzalnosti i decentralizacije koji su naročito značajni za polje novinarstva, učvršćeni su stavom Suda da domaći zakoni treba da omoguće „novinarima da koriste informacije sakupljene sa interneta bez bojazni od nastalih sankcija”[12]. Kao tehnika izvještavanja, postavljanje linkova olakšava i poboljšava novinarski proces omogućavajući da sadržaj bude lakše dostavljen korisnicima i omogućavajući novinarima da prenesu informaciju koja je lakše dostupna i prihvatljiva. Takođe promoviše različitost i pluralizam u medijima koji su suštinski u javnom interesu, jer povezivanjem putem linka velike i male medijske organizacije imaju mogućnost da rade skupa na način koji je od međusobne koristi kako bi se omogućio obogaćen sadržaj za korisnike. Tipično, novinari i novinske organizacije nijesu u poziciji da ubijede sebe u legalnost sadržaja bilo koje strane na koju link upućuje. Čak iako se pretpostavi zbog argumenata da veće medijske organizacije mogu u određenoj mjeri da se izlože pravnim rizicima od postavljanja linkova, očito je slučaj da manje novinarske organizacije, sa značajno ograničenijim izvorima, ne bi imale izbora osim da prekinu sa postavljanjem linkova.
  2. Drugo, kako je takođe naglasio Vrhovni sud Kanade, postavljanje linkova autoru „ne daje kontrolu nad sadržajem u drugom tekstu sa kojim je povezan linkom”[13]. Sadržaj odredišta se može mijenjati, čak i radikalno, od momenta kada je link prvi put postavljen, a da onaj ko je postavio link nema nikakvu kontrolu nad njm[14]. Ovaj argument je naveden u obrazloženju Suda, koji ipak uvodi upozorenje: „prirodni je izuzetak ako link upućuje na sadržaje koje kontroliše isto lice”[15]. U tom slučaju, ipak, odgovornost nije subsidijarna[16]. Dalje, postavljanje linka može često uključivati ograničene ili čak uredničke radnje koje ne uključuju radnje čovjeka, jer moderni servisi veb publikacija, sistemi upravljanja sadržajima i aplikacije za društvene mreže uključuju alate koji omogućavaju automatsko ili drugačije postavljanje linkova uz pomoć aparata.
  3. Treće, Sud dodaje da „sadržaj koji se nalazi iza linka je već bio dostupan putem inicijalnog izdavača na veb-sajtu na koji link upućuje, omogućavajući neograničen pristup javnosti”[17]. Sve dok je link samo upućivanje na već postojeći sadržaj, on ne predstavlja novi sadržaj. S obzirom da je link normalno udaljen od stvarnog sadržaja, korisnik koji koristi link je slobodan da odluči da li će ili neće preći na sljedeći vebsajt[18]. Ukoliko korisnik ne napravi nezavistan izbor da prati link, sadržaj mu se nikada neće prikazati. Ova sloboda izbora je suštinska za korisnike medija. Povezivanje putem linkova omogućava korisnicima da spremnije pristupe i za sebe provjere originalne izvore novinarskog sadržaja i da imaju u značajnoj mjeri kontrolu nad tim kako koriste sadržaj: oni mogu ili da ne idu dalje od novinarskog sadržaja koji im je ponuđen ili mogu selektivno posmatrati taj sadržaj kako im odgovara. Stoga, povezivanje putem linkova daje ovlašćenja korisniku na način koji značajno služi javnom interesu.

Kriterijumi Suda za procjenu odgovornosti za upotrebu linkova

  1. U smislu ovih različitih karakteristika, Sud se poziva, generalno, na relevantne kriterijume za procjenu odgovornosti privatnih i pravnih lica za upotrebu linkova. Ovi kriterijumi su slideći:

(i) da li je novinar odobrio sporni sadržaj; (ii) da li je novinar ponavljao sporni sadržaj (bez odobravanja sadržaja); (iii) da li je novinar samo postavio link ka spornom sadržaju (bez odobravanja ili ponavljanja sadržaja); (iv) da li je novinar znao il mogao razumno znati da je sporni sadržaj bio klevetnički ili nezakonit na drugi način; (v) da li je novinar postupao sa dobrom namjerom, poštovao novinarsku etiku i djelovao sa dužnom marljivošću koja se očekuje u odgovornom novinarstvu?”[19]

  1. Prva stvar koju treba primijetiti je da Sud iscrpno opisuje objektivne i subjektivne kriterijume za procjenu svih mogućih scenarija, uklučujući upotrebu linkova od strane novinara. Iako Sud smatra da su linkovi „suštinski različiti od tradicionalnih načina objavljivanja,”[20], poziva se na kriterijume primjenjive u tradicionalnom načinu objavljivanja, kao što su štampani mediji, kako bi se takođe bavio onim scenarijima u kojima su linkovi izjednačeni sa objavljivanjem[21].
  2. Zapravo, Sud identifikuje tri tipa ponašanja (actus reus) kod novinara koji koriste linkove: linkovi uz odobravanja sadržaja ka kojem link upućuje, linkovi sa ponavljanjem sadržaja na koji upućuju, i samo postavljanje linkova bez ikakvog odobravanja ili ponavljanja povezanog sadržaja. Ove različite činjenične situacije zahtijevaju različite principe odgovornosti.
  3. Dodatno, Sud se osvrće na tri tipa subjektivnih standarda (mens rea)[22]: dobra namjera, saznanje da je sadržaj na koji se link odnosi klevetnički ili na drugi način nezakonit, i konstruktivno znanje da može biti tako. Značajno je podvući da je za Sud, kao pitanje principa, odgovornost za upotrebu linkova uvijek subjektivna, čak i u slučaju zajedničke odgovornosti. Štaviše, mens rea novinara mora biti određen „u svijetlu situacije kako je predstavljena autoru u konkretnom vremenu, prije nego uvidom u iskustva na osnovu nalaza iz presuda domaćih sudova”[23]. Ovo znači da znanje novinara o klevetničkoj ili drugoj nezakonitoj prirodi sadržaja na koje link upućuje ne može biti procijenjeno na osnovu nalaza domaćih sudova koji su donijeti u konkretnom vremenu. U daljem tekstu ću se ponovo osvrnuti na ovo pitanje.
  4. Kako bi se nametnula odgovornost na novinara koji koristi linkove nije dovoljno dokazati pozitivno i aktuelno znanje („Da li je novinar znao ...?”)[24] o nezakonitosti sadržaja na koji link upućuje; mora biti dokazana loša namjera novinara. Navođenje od strane Suda generalne klauze „dobra namjera” („da li je novinar postupao sa dobrom namjerom ...?”)[25] sadrži dodatni osnov za oslobađanje od krivice u odnosu na poštovanje etike novinarstva i izvršavanje dužne marljivosti koja se očekuje u odgovornom novinarstvu. Kao subjektivan zahtjev za odgovornost, loša namjera je suprotna oslobađajućoj klauzuli „dobra namjera”.
  5. U smislu gore navedenog, ni sama upotreba linka niti ponavljanje njegovog sadržaja se ne mogu razumjeti kao prećutno izražavanje odobravanja, prihvatanja, potvrđivanja, promovisanja ili brisanje sadržaja na koji upućuje[26]. Kako bi se nametnula odgovornost, bilo građanska ili krivična, moraju postojati konkretni dokazi potvrđivanja od strane novinara, koji je svjesno prisvajao nezakoniti sadržaj kao svoj koristeći eksplicitni i nedvosmisleni jezik. Ovakvo odobravanje odgovara objavljivanju ili diseminaciji klevetničkog ili drugog nezakonitog sadržaja, koji je jednak tradicionalnim načinima objavljivanja. Kada je takvo podržavanje izraz loše namjere novinara, upotreba linka sadrži njegovu ili njenu odgovornost, kao i odgovornost njegove ili njene kompanije[27].
  6. Ako novinar ponavlja klevetnički ili drugi nezakoniti sadržaj, skupa sa postavljanjem linka koji upućuje na izvor sadržaja, to je takođe izjednačeno sa tradicionalnim načinom izvještavanja. Kada je novinar postupao sa dobrom namjerom i u skladu sa profesionalnom etikom i dužnom marljivošću koja se očekuje u odgovornom novinarstvu, takvo ponavljanje ga ne čini odgovornim za taj sadržaj[28]. Suprotno tome, kada je novinar postupao sa lošom namjerom, prekršio profesionalnu etiku i kada nije postupao u skladu sa gore pomenutom dužnom marljivošću, on ili ona je odgovoran/ na za klevetnički ili drugi nezakoniti sadržaj. Ovo znači da su obaveze novinara koji postavlja link obavezujuće sredstvima a ne rezultatom.
  7. Sve odbrane koje su dostupne primarnim izdavačima[29] treba da budu dostupne onima koji stvaraju link ukoliko su izloženi odgovornosti za sadržaj na koji link upućuje. Logičko naglašavanje jednakog tretmana je da, kako navodi Savjet Ujedinjenih Nacija za ljudska prava, „ista prava koji ljudi imaju offline moraju takođe biti zaštićena online”[30].
  8. U slučajevima kada novinar ponavlja sadržaj na koji link upućuje, Sud ne nameće obavezu za novinara da se formalno distancira od tog sadržaja. Isto se primijenjuje a fortiori kada novinar jednostavno stvara link bez odobravanja ili ponavljanja sadržaja na koji link upućuje.
  9. Jednostavna upotreba linka, bez odobravanja ili čak ponavljanja nezakonitog sadržaja na koji upućuje, nije izjednačen sa tradicionalnim oblicima izvještavanja. Postavljanje linkova u ovom slučaju ne čini novinara odgovrnim za sadržaj, osim u veoma izuzetnim okolnostima neusaglašavanja sa obavezujućom sudskom odlukom[31]. U ovoj konkretnoj situaciji, nepostupanje u skladu sa domaćom sudskom odlukom kojom se takav sadržaj proglašava nezakonitim i kojom se zabranjuje njegova upotreba, može se reći da je novinar namjerno prekršio etiku odgovornog novinarstva i postupao sa lošom namjerom[32].
  10. Sud prihvata da u izuzetnim slučajevima može postojati odgovornost u situacijama konstruktivnog znanja („je razumno mogao znati”)[33]. Za procjenu konstruktivnog znanja, Sud koristi obaveze dužne marljivosti u odgovornom novinarstvu koje su zasnovane na obavezama novinarske etike[34]. Može se reći da novinar može razumno znati za klevetnički ili drugi nezakoniti sadržaj poruke na koju link upućuje gdje on ili ona nije poštovao novinarsku etiku i nije postupao u skladu sa obavezama dužne marljivosti odgovornog novinarstva. Svaki niži subjektivni standard odgovornosti bi neizbježno vodio do samo-cenzure.
  11. Konačno, odgovornost mora biti procijenjena u odnosu na konkretne činjenice predmeta prije nego na striktne, druge osnove. Svaki režim objektivne ili striktne odgovornosti za upotrebu linkova je per se suprotan gore navedenim konvencijskim principima[35]. Može za rezultat imati beskonačno smanjivanje odgovornosti gdje autori mogu biti smatrani odgovornim za sadržaj na veb-sajtu koji može biti procijenjen kroz niz linkova koji počinju na veb-sajtu autora. Ovo nije samo hipotetički scenario, kako pokazuje ovaj predmet.

Principi Suda u odnosu na odgovornost za upotrebu linkova

  1. Na osnovu gore navedenih objektivnih i subjektivnih kriterijuma, principi Suda koji se tiču odgovornosti za upotrebu linkova mogu biti sumirani kako slijedi:

Princip 1: Kada novinar potvrđuje, korišćenjem eksplicitnog ili nedvosmislenog jezika, ili ponavlja klevetnički ili drugi nezakoniti sadržaj na koji link upućuje, upotreba linka je izjednačena sa tradicionalnim oblicima objavljivanja.

Princip 2: Odgovornost se treba nametnuti samo kada novinar zna (aktuelno pozitivno znanje) da je sadržaj na koji link upoćuje nezakonit, i postupa sa lošom namjerom. Izuzetno, odgovornost se takođe može nametnuti kada je novinar razumno mogao znati (konstruktivno znanje) da je sadržaj bio nezakonit, u svijetlu profesionalne etike i obaveza dužne marljivosti odgovornog novinarstva. 

Princip 3: Kada novinar koristi link i ne potvrđuje ili ne ponavlja klevetnički ili drugi nezakoniti sadržaj na koji upućuje, upotreba linka nije izjednačena sa tradicionalnim oblicima objavljivanja i ne zahtijeva odgovornost, osim u slučajevima neusaglašenosti sa sudskom naredbom kojom se određuje da je takav sadržaj nezakonit i zabranjuje se njegova upotreba.

Princip 4: Sve raspoložive odbrane ka primarnim izdavačima treba da budu dostupne novinaru ukoliko je on ili ona izložen odgovornosti zbog sadržaja na koji link upućuje. Novinar nema obavezu da se distancira od klevetničkog ili drugog nezakonitog sadržaja na koji link upućuje.

Princip 5: Gore navedeni konvencijski principi zahtijevaju individualnu procjenu u svakom predmetu, u svijetlu situacije kako je prezentovana autoru u konkretnom vremenu, prije nego uvidom u iskustva na osnovu nalaza iz presuda domaćih sudova. 

Princip 6: Svaki režim objektivne ili striktne odgovornosti za upotrebu linkova je per se u suprotnosti sa gore navedenim konvencijskim principima.

Princip 7: Ovi princip se primjenjuju i na fizička lica (novinari) i pravna lica (medijske kompanije).

Primjena principa Suda na predmetni slučaj

  1. Sudovi u Mađarskoj su utvrdili da je podnosilac predstavke – kompanija odgovorna za klevetu zbog „diseminacije” lažnih izjava u vezi sa partijom Jobbik na osnovu člana 78(2) Građanskog zakonika. Članom 78(2) kleveta je definisana kao „izjava ili diseminacija uvrijedljivih ili netačnih činjenica koje se tiču drugog lica, ili predstavljanje tačnih činjenica sa netačnim implikacijama, koje se odnose na druga lica”. Domaći sudovi nijesu utvrdili odgovornost podnosioca predstavke – kompanije u vezi sa tekstom o incidentu u mjestu Konyár, već konkretno zbog činjenice da je novinar gdin Horváth upotrijebio tehniku korištenja linka koji upućuje na video snimak koji je već bio dostupan online. Začudo, rješenjem domaćih sudova je određeno uklanjanje spornog linka, ali ne i drugih referenci na postojanje video materijala u tekstu.
  2. Podnosilac predstavke – kompanija je tvrdio da nije mogao da predvidi da će mađarski sudovi smatrati da će postavljanje linka predstavljati diseminaciju. U skladu sa tim, podnosilac predstavke – kompanija nije mogao da predvidi da će se, uključivanjem linka u tekst, utvrditi njegova odgovornost za klevetu i da će biti određeno uklanjane linka, objavljivanje izvoda presude i plaćanje zakonskih troškova. Vlada se složila da je bilo miješanja u slobodu izražavanja podnosioca predstavke – kompanije, ali je tvrdila da je ovo miješanje bilo zakonito i proporcionalno u svijetlu preovlađajuće doktrine objektivne odgovornosti na ovom polju prava u Mađarskoj.
  3. Izjednačavanjem postavljanja linkova sa „diseminacijom” na četiri uzastopne instance[36], mađarski sudovi su zanemarili suštinsku razliku između sadržaja i komuniciranja postojanja sadržaja (postavljanja linka). Nametanje objektivne odgovornosti za bilo koji oblik postavljanja linka isključivao je uspostavljanje uravnoteženosti između interesa koji su zahtijevani praksom Suda i individualnom procjenom situacije podnosioca predstavke – kompanije, i rezultirali su zaista suštinskim miješanjem u prava podnosioca predstavke – kompanije koja su zaštićena članom 10. Kritika sudova Mađarske nije nova. U drugom slučaju, već je utvrđeno da primjena objektivne odgovornosti mađarskih sudova tumačenjem člana 78 Građanskog zakonika nije u skladu sa Konvencijom[37]. U konkretnom predmetu, Sud je ponovio ove nalaze u odnosu na linkove.
  4. Kada je u pitanju pravo, domaći sudovi nijesu razmotrili da je novinar jednostavno postavio link koji upućuje na ovaj tekst, bez podržavanja ili čak ponavljanja sadržaja na koji link upućuje, i da sadržaj na koji se odnosi (naime, komentar gdina Gyöngyösi o incidentu u mjestu Konyár) nije proglašen nezakonitim i da li je njegova upotreba bila zabranjena bilo kojom sudskom odlukom prije stvaranja linka. Dalje, domaći sudovi takođe nijesu razmotrili činjenicu da se predmetni sadržaj pojavljivao u kontekstu izvještaja o novostima o pitanju od javnog interesa, jer se odnosio na prijetnju protiv učenika romske populacije, i mogao se posmatrati kao izjave date u okviru „dozvoljene kritike političkih partija”[38].
  5. Još gore, ovaj predmet naglašava kako objektivna odgovornost za postavljanje linkova moža da vodi do neograničenog smanjivanja odgovornosti. Zapravo, domaći sudovi su utvrdili da je vebsajt (hvgdinhu) odgovoran za postavljanje linkova koji upućuju na tekst a koji se nalazi na veb-sajtu podnosioca predstavke – kompanije jer je tekst sam po sebi uključivao link ka navodno klevetničkom video snimku.

Zaključak

  1. Konačno, veb nije namijenjen, kao tehnologija, da funkcioniše na način na koji navodi tužena Vlada, gdje je širenje informacija putem linka uvijek „sadržaj misli”[39]. Ovim pristupom se postavlja pitanje kako ljudi prenose informacije na procijenjenih preko trilion veb stranica koje danas postoje i bezbroj stranica koje će postojati u budućnosti ako će takav način rada dovoditi do odgovornosti. Previše je opterećujuće, i u mnogim slučajevima nemoguće, da ljudi izvrše legalno određivanje da li je svaki sadržaj na koji je linkom upućeno klevetnički ili nezakonit na drugi način. Ukoliko takav teret treba automatski da bude nametnut na novinare, režimom objektivne odgovornosti, gušila bi se sloboda štampe. Da parafraziram riječi Berners-Lee-a, linkovi su od suštinskog značaja ne samo za digitalnu revoluciju već i za naš kontinuirani prosperitet – i čak našu slobodu. Kao i samoj demokratiji, potrebna im je odbrana[40]. Zaista je vrijedno pažnje da je, utvrđivanjem povrede člana 10 Konvencije, konkretna presuda uradila baš to.

 

[1] Jobbik je dešnjački orjentisana politička partija, u relevantom vremenu treća po zastupljenosti u Parlamentu Mađarske.

[2] Editorial Board of Pravoye Delo i Shtekel protiv Ukrajine, br. 33014/05, stav 63, ESLJP 2011.

[3] Stav 72 ove presude.

[4] Izraz „karakteristike različitosti” se koristi u stavu 75 presude dok se izraz „posebnosti” koristi u sljedećem stavu.

[5] Stav 74 ove presude.

[6] Stav 74 ove presude. Mišljenje je takođe dato u mom izdvojenom mišljenju u presudi u predmetu Mouvement raëlien suisse protiv Švajcarske [VV], br. 16354/06, ESLJP 2012, u dijelu „Forma govora”, kao i u dijelu III zajedničkog izdvojenog mišljenja sudija Sajó, Lazarova Trajkovska i Vučinić u istom predmetu.

[7] Stavovi 30, 31 i 32 ove presude.

[8] Crookes protiv Newton, [2011] 3 R.C.S. 269, 286.Dakle, link nije vrsta publikacije jer „iako link i fusnota mogu skrenuti pažnju čitalaca na postojanje teksta, oni ne predstavljaju ponovno objavljivanje tog teksta”. Philadelphia Newspapers, LLC, 690 F.3d 161, 174-75 (3d Cir. 2012).

[9]  Tim Berners-Lee, Komentari o veb arhitekturi: linkovi i pravo, april 1997. godine.

[10]  Tim Berners-Lee, Long Live the Veb (2010), Scientific American.

[11]  Tim Berners-Lee, Weaving the Veb: The original design and Ultimate Destiny of the world Wide Veb by its Inventor, 1999, kao što je citirano kod Marka Sablemana „Obnavljanje prava linka: pravo postavljanja linka za pet godina” (2001) 16 Berkeley Technology Law Journal 1273, 1275.

[12] Editorial Board of Pravoye Delo i Shtekel, gore citirana, stav 64.

[13] Crookes protiv Newton, [2011] 3 R.C.S. 269, 285.Vidjeti upućivanje na ovaj argument u oba moja izdvojena mišljenja i zajedničkom izdvojenom mišljenju sudija Sajó, Lazarova Trajkovska i Vučinić u predmetu Mouvement raëlien suisse, gore citirana.

[14]  Sud pravde Evropske unije se takođe pozvao na ovaj argument u presudi u predmetu GS Media BV protiv Sanoma Media Netherlands BV i drugi, predmet C-160/15, stavovi 45-46.

[15] Stav 75 ove presude.

[16] Argument je takođe iznijet u dijelu III zajedničkog izdvojenog mišljenja sudija Sajó, Lazarova Trajkovska i Vučinić u predmetu Mouvement raëlien suisse, gore citirana.

[17] Stav 75 ove presude.

[18] Argument se takođe pojavljuje u izdvojenom mišljenju sudija Sajó, Lazarova Trajkovska i Vučinić u presudi u predmetu Mouvement raëlien suisse, gore citirana.

[19] Sud se poziva na „broj elemenata” u stavu 76 i na „sljedeće aspekte kao relevantne za svoju analizu” u stavu 77.

[20] Stav 74 ove presude.

[21] Na primjer, stav 80 ove presude, kada je u pitanju odgovornost lica koje postavlja link, se odnosi eksplicitno na kriterijum odgovornosti naveden za tradicionalne štampane medije u Novaya Gazeta i Milashina protiv Rusije, br. 45083/06, stav 72, 3. oktobar 2017. godine.

[22] Ovaj subjektivni zahtjev slijedi iz sugestije date u mom izdvojnom mišljenju u presudi u predmetu Mouvement raëlien suisse, gore citirana. 

[23] Stav 81 ove presude.

[24] Stav 77 ove presude.

[25] Ibid.

[26] Vidjeti moje izdvojeno mišljenje u presudi u predmetu Mouvement raëlien suisse, gore citirana, pod naslovom „Oblik govora”.

[27] Stavovi 28 i 30 ove presude. Njemački Savezni sud je takođe utvrdio da je „generalno dozvoljeno izvještavati o izjavama koje na nezakonit način štete ličnim pravima trećih lica, uprkos produženju ili pojačanju prvobitne povrede diseminacijom, ukoliko postoji predominantan interes u informaciji i onaj koji vrši diseminaciju ne opredjeljuje izvještaj o izjavi kao svoju sopstvenu izjavu” (Njemački Savezni sud, I ZR 191/08, 14. oktobar 2010. godine). To je takođe bio moj stav u izdvojenom mišljenju koje se nalazi u prilogu presude Mouvement raëlien suisse, gore citirana.

[28] Stav 80 ove presude.

[29] Vidjeti, na primjer, član 19, Definisanje Klevete: Principi slobode izražavanja i zaštite ugleda, drugo, revidirano izdanje, 2017. godine.

[30] Savjet Ujedinjenih Nacija za ljudska prava „Promocija, zaštita i uživanje ljudskih prava na internet”, 27. jun 2016. godine, A/ HRC/32/L20.

[31] Stavovi 28 i 81 ove presude. Može doći do delikatne situacije u slučaju nezakonite upotrebe zaštićenih autorskih prava u muzici, filmu i kompjuterskim igrama upotrebom linkova ili materijala zaštićenih autorskim pravima. U presudi u predmetu Neij i Sunde Kolmisoppi protiv Švedske (odl.), br. 40397/12, 19. februar 2013. godine, Sud je utvrdio da su postojali značajni razlozi za ograničenje slobode izražavanja podnosioca predstavke, jer su postupanja podnosioca predstavke u komercijanom vođenju vebsajta „The Pirate Bay” („Piratski zaliv”) dovela do krivičnog ponašanja koje je zahtijevalo odgovarajuću kaznu. Gore navedeni vebsajt je omogućavao korisnicima da dođu u kontakt jedan sa drugim kroz „torrent” fajlove, koji u principu funkcionišu kao internet linkovi. Sud je uzeo u obzir nalaze domaćih sudova da podnosilac predstavke nije preduzeo sve radnje da ukloni sporne „torrent” fajlove uprkos tome što je pozvan da to uradi. Ovo nije nesporan stav. Vrhovni sud Koreje, u svojoj presudi od 12. marta 2015. godine je odlučio da „čak iako su korisnici klikom na link preusmjereni na takvu stranicu, npr. koja može povrijediti prava nosioca autorskih prava na reprodukciju ili javnu transmisiju postavljanjem materijala zaštićenih autorskim pravima ili transmisiju materijala zaštićenih autorskim pravima korisnicima interneta bez pribavljene licence ili dozvole od vlasnika autorskih prava, povezivanje ne može samo po sebi olakšati čin povrede. Kao takvo, neće se smatrati kao pružanje pomoći i podsticanja povrede autorskih prava” (Odluka 2012 2012 DO13748).                                                                               

http://engdinscourt.go.kr/eng/supreme/decisions/NewDecisionsView.work?seq=934&pageIndex=1&mode=6&searchWord=).

[32] Stav 28 ove presude. Ovaj standard je takođe ustanovljen od strane Vrhovnog suda Indije u presudi u predmetu Shreya Singhal protiv Savezne Indije, gdje je sud odlučio da se od internet posrednika ne zahtijeva da izvršavaju njihove presude o tome da li je sadržaj bio nezakonit i da je „stvarno poznavanje” standarda odgovornosti može samo biti izazvano nakon što strana dobije saznanje putem medija o sudskom rješenju ili obavještenje putem odgovarajuće Vladine agencije koja postupa na osnovu zakona ((2015) 5 SCC 1, u stavovima 138-140, 180, 181).

[33] Stav 77 ove presude. Izuzetan karakter subjektivnog osnova za odgovornost je pojašnjen u obrazloženju Suda, gdje je u stavu 80 navedeno da „Sud ne isključuje da, u određenoj konkretnoj konstalaciji elemenata...”

[34] Ovo je takođe slučaj u tradicionalnim štampanim i audiovizuelnim medijima, dok Sud potvrđuje da novinari treba da budu zaštićeni čak i u slučaju kada objavljuju informacije za koje se kasnije otkrije da su netačne, sve dok su oni uložili dovoljne napore da potvrde tačnost informacija u tom vremenu (vidjeti Polanco Torres i Movilla Polanco Španije, br. 34147/06, stavovi 49-52, 21. septembar 2010. godine).

[35] Stav 84 ove presude.

[36] Stavovi 14, 16, 19 and 20 ove presude.

[37] Magyar Tartalomszolgáltatók Egyesülete i Index.hu Zrt v. Hungary, br. 22947/13, stav 89, 2. februar 2016. godine.

[38] Stav 83 ove presude.

[39]  Izjašnjenje tužene Vlade, stav 20.

[40]  Tim Berners-Lee, Weaving the Veb, gore citirano: „Veb je od suštinskog značaja ne samo za digitalnu revoluciju već i za naš kontinuirani prosperitet – i čak našu slobodu. Kao i samoj demokratiji, potrebna mu je odbrana”.

________________________________________________
Prevod presude preuzet je iz publikacije "Odabarne presude Evropskog suda za ljudska prava u vezi sa članom 10 EKLJP", Centar za obuku u sudstvu i državnom tužilaštvu, Crna Gora

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF MAGYAR JETI ZRT v. HUNGARY

 (Application no. 11257/16)

 

JUDGMENT

STRASBOURG

4 December 2018

FINAL

04/03/2019

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Magyar Jeti Zrt v. Hungary, The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Ganna Yudkivska, President,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Faris Vehabović,
Egidijus Kūris,
Carlo Ranzoni,
Marko Bošnjak,
Péter Paczolay, judges,
and Andrea Tamietti, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 4 September 2018,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 11257/16) against Hungary lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a private limited company registered under Hungarian law, Magyar Jeti Zrt (“the applicant company”), on 23 February 2016.

2.  The applicant company was represented by Ms V. Vermeer, a lawyer practising in London. The Hungarian Government (“the Government”) were represented by Mr Z. Tallódi, Agent, Ministry of Justice.

3.  The applicant company complained under Article 10 of the Convention that, by finding it liable for the posting of a hyperlink leading to defamatory content on its website, the domestic courts had unduly restricted its freedom of expression.

4.  On 26 May 2016 the Government were given notice of the application.

5.  On 1 July 2016, under Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 3 of the Rules of Court, the Vice-President of the Section granted the European Publishers Council, the Media Law Resource Center Inc., the Newspaper Association of America, BuzzFeed, Electronic Frontier Foundation, Index on Censorship, Professor Lorna Woods, Dr Richard Danbury and Dr Nicole Stremlau, jointly; European Information Society Institute; Article 19; the European Roma Rights Centre; the Mozilla Foundation and Mozilla Corporation; and Access Now, the Collaboration on International ICT Policy in East and Southern Africa and European Digital Rights, jointly, leave to intervene as third parties in the proceedings.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6.  The applicant company operates a popular online news portal in Hungary called 444.hu, which averages approximately 250,000 unique users per day. The online news portal has a staff of twenty-four and publishes approximately seventy-five articles per day on a wide range of topics, including politics, technology, sport and popular culture.

7.  On 5 September 2013 a group of apparently intoxicated football supporters stopped at an elementary school in the village of Konyár, Hungary, while travelling by bus to a football match. The students at the school were predominantly Roma. The supporters disembarked from the bus, and proceeded to sing, chant and shout racist remarks and make threats against the students who were outside in the playground. The supporters also waved flags and threw beer bottles, and one of them reportedly urinated in front of the school building. To protect the children, the teachers called the police, took the children inside and made them hide under tables and in the bathroom. The football supporters boarded the bus and left the area only after the police arrived.

8.  On 5 September 2013 J.Gy., the leader of the Roma minority local government in Konyár, gave an interview, in the company of a pupil of the elementary school and his mother, to Roma Produkciós Iroda Alapítvány, a media outlet with a focus on Roma issues. While describing the events, and referring to the arrival of the football supporters in Konyár, J.Gy. stated that “Jobbik came in[1]” (Bejött a Jobbik). He added: “They attacked the school, Jobbik attacked it”, and “Members of Jobbik, I would add, they were members of Jobbik, they were members of Jobbik for sure.” On the same day the media outlet uploaded the video of the interview to YouTube.

9.  On 6 September 2013 the applicant company published an article on the incident in Konyár on the 444.hu website with the title “Football supporters heading to Romania stopped to threaten Gypsy pupils”, written by B.H., a journalist for the Internet news portal. The article contained the following passages:

“By all indications, a bus full of Hungarian football supporters heading to a Romania-Hungary game left a highway in order to threaten mostly Gypsy pupils at a primary school in Konyár, a village close to the Romanian border.

According to our information and witnesses statements, the bus arrived in the village on Thursday morning. The supporters were inebriated and started insulting Gypsies and threatening the pupils. Teachers working in the building locked the doors and instructed the smallest children to hide under the tables. Mr J.Gy., president of the local Gypsy [cigány] municipality, talked to us about the incident. A phone conversation with Mr Gy. and a parent has already been uploaded to YouTube.”

The words “uploaded to YouTube” appeared in green, indicating that they served as anchor text to a hyperlink to the YouTube video. By clicking on the green text, readers could open a new web page leading to the video hosted on the youtube.com website.

10.  The article was subsequently updated three times – on 6 and 12 September and 1 October 2016 – to reflect newly available information, including an official response from the police.

11.  The hyperlink to the YouTube video was further reproduced on three other websites, operated by other media outlets.

12.  On 13 October 2013 the political party Jobbik brought defamation proceedings under Article 78 of the Civil Code before the Debrecen High Court against eight defendants, including J.Gy., Roma Produkciós Iroda Alapítvány, the applicant company, and other media outlets which had provided links to the impugned video. It argued that by using the term “Jobbik” to describe the football supporters and by publishing a hyperlink to the YouTube video, the defendants had infringed its right to reputation.

13.  On 30 March 2014 the High Court upheld the plaintiffs claim, finding that J.Gy.s statements falsely conveyed the impression that Jobbik had been involved in the incident in Konyár. It also found it established that the applicant company was objectively liable for disseminating defamatory statements and had infringed the political partys right to reputation, ordering it to publish excerpts of the judgment on the 444.hu website and to remove the hyperlink to the YouTube video from the online article.

14.  The judgment of the High Court contains the following relevant passages:

“...

The Court has established that the first defendant, J.Gy., violated the plaintiff Jobbik Magyarorszagért Mozgaloms inherent right to protection against defamation by falsely claiming in his statements given to the second defendant on 5 September 2013 and uploaded to youtube.com, and to the sixth defendant on 7 September and uploaded to haon.hu, that the events that had taken place on 5 September 2013 in front of the primary school in Konyár had been carried out by the plaintiff party, and that the people who had taken part in them were individuals associated with the plaintiff party. The Court has established that the second defendant, Roma Produkciós Iroda Alapítvány; the fourth defendant, I.V.; the fifth defendant, Magyar Jeti; the sixth defendant, Inform Média Kft; and the eighth defendant HVG Kiadó Zrt. also violated the plaintiffs inherent right to be protected against defamation as the second defendant uploaded the first defendants false statement to youtube.com, and the fourth defendant made it available and disseminated it on romaclub.hu, the fifth defendant on 444.hu, the sixth defendant on haon.hu and the eighth defendant on hvg.hu.

...

The Court obliges the first and second defendants to make the first and second paragraphs of this judgment publicly available within 15 days and for a period of 30 days on youtube.com at their own expense, and for the fourth defendant to make them publicly available on romaclub.hu, the fifth defendant on 444.hu, the sixth defendant on haon.hu, and the eighth defendant on hvg.hu.

It also obliges the fifth defendant to delete the link to the first defendants statement uploaded to youtube.com in its article Football supporters heading to Romania stopped to threaten Gypsy pupils, published on 6 September 2013, within 15 days.

Defamation can be constituted not only by the stating of a falsehood but also by the publication and dissemination of a falsehood that pertains to another person (see Article 78 § 2 of the Civil Code). When establishing the occurrence of a violation, it does not matter whether the persons concerned acted in good or bad faith, [but] whether the violation can be imputable to them or not.

With regard to the foregoing, the Court has established that the second, fourth, fifth [the applicant company], sixth and eighth defendants also violated the plaintiffs inherent right to be protected against defamation by publishing and publicly disseminating the first defendants defamatory statement.

...

The objective sanctions for the violation of inherent rights:

Pursuant to paragraph 1 of Article 84 of the Civil Code, a person whose inherent rights have been violated has the following options under civil law, depending on the circumstances of the case:

(a) demand a court declaration of the occurrence of the violation;

(c) demand that the perpetrator make restitution in a statement or by some other suitable means and, if necessary, that the perpetrator, at his own expense, make an appropriate public disclosure by way of restitution;

(d) demand the termination of the injurious situation and the restoration of the previous state of affairs by and at the expense of the perpetrator and, furthermore, to have the effects of the violation nullified or deprived of their injurious nature.

The above-mentioned sanctions [Article 84 § 1 of the Civil Code] for the violation of inherent rights are objective in nature, [and] therefore are independent from the imputability of fault to the perpetrator or the lack thereof. The violation itself forms the basis for the application of an adequate objective sanction. With regard to the foregoing, the Court has established that the defendants violated the plaintiffs inherent rights, on the basis of paragraph 1 (a) of Article 84 of the Civil Code.

With regard to restitution in accordance with paragraph 1 (c) of Article 84 of the Civil Code, the Court has ordered the defendants – with reference to the violation they have caused through their actions – to make public on the websites concerned the first and second paragraphs of the judgment that contain the establishment of the violation and at the same time concern the plaintiff, and to declare the falseness of the statement that was made publicly available, just as with the first defendants declaration that contained untrue statements. Since the harm caused to the plaintiff can be repaired within the framework of objective sanctions under the provision in question, the Court has rejected the part of the plaintiffs claim that referred to the public dissemination of a declaration with a different content.

On the basis of paragraph 1 (d) of Article 84 of the Civil Code, the Court has ordered the fifth defendant to deprive its related report of its injurious nature, but it has rejected the same claim submitted by the plaintiff against the eighth defendant, since it can be established from the facts of the case that the eighth defendants report available on hvg.hu merely links to the report that appeared on the website 444.hu maintained by the fifth defendant; therefore, depriving the latter of its injurious nature effectively results in depriving the report on hvg.hu of its injurious nature.

The subjective sanctions for a violation of inherent rights:

In accordance with paragraph 1 (e) of Article 84 of the Civil Code, a person whose inherent rights have been violated should bring an action for punitive damages in accordance with the liability regulations under civil law.

Pursuant to paragraph 1 of Article 339 of the Civil Code, a person who causes damage to another person in violation of the law is liable for such damage. He is to be relieved of liability if he is able to prove that he has acted in a manner that can generally be expected in the given situation. Pursuant to paragraphs 1 and 4 of Article 355 of the Civil Code, the person responsible for the damage must compensate the aggrieved party for any non-pecuniary damage. The four conjunctive conditions for compensation for non-pecuniary damage are: (1) the breach of the law through the violation of inherent rights; (2) imputability of fault; (3) non-pecuniary disadvantage; (4) a causal link between the violation of inherent rights and the non-pecuniary disadvantage.

With regard to legal entities, non-pecuniary damage is any non-pecuniary disadvantage or loss manifested in the assessment of the legal entity, and in adverse changes in its business turnover, in its participation in other relations and in the situation and quality of its existence and operations.

The occurrence of the disadvantage can be established not just on the basis of evidence but by publicly known facts as well, in accordance with paragraph 3 of Article 163 of the Code of Civil Procedure (BH.2001.178.)

In the case in question, the Court has established it as a publicly known fact that the first defendants statement, which presented the plaintiff political party as having caused an aggressive, threatening and racist event, and which was later publicly disseminated by the other defendants, caused non-pecuniary damage in the assessment of the plaintiff political party. Such events are rejected and regarded with disdain by a wide layer of society, and force the legal entity associated with the events to explain and clarify its role (or in this case, its lack of role). In the case of a political party with parliamentary representation, this kind of non-pecuniary damage can especially be caused by such a violation of inherent rights committed nearly six months prior to the parliamentary elections.

With regard to the first defendant, the Court has established the fact of imputability out of the conditions for compensation for non-pecuniary damage ...

In the case of the other defendants, the Court did not establish any fault with regard to the breach of the law, and consequently the Court has rejected the plaintiffs claim for compensation for non-pecuniary damage against the other defendants, in the following manner:

In their own online news websites maintained by the fifth [the applicant company], sixth and eight defendants, the defendants in question published reports that presented the events of 5 September in the most realistic way, and they used the available information channels and forms of control in the expected manner. They presented contradictory information and opinions in an objective manner, remaining true to the information and the given opinions. The fact that the defendants also included [Mr J.Gy.s statements] does not infringe the procedure expected of the staff of press outlets in such a situation, [is] not regarded as a deliberately false publication, and therefore does not call for the establishment of whether the employees of the defendants in question failed to examine the veracity of the facts, and in relation to this, failed to act with the precision necessary for the responsible exercise of the constitutional right to freedom of expression. In contrast with this, it can explicitly be established from the content of the testimonies and the reports submitted that the employees of the defendants concerned acted with the precision necessary for the responsible performance of their work[:] they examined, exposed and presented the veracity of the facts[;] therefore they acted in a manner that would generally be expected of them in the given situation.

...

15.  The applicant company appealed, arguing that public opinion associated the notion of “Jobbik” not so much with the political party but with anti-Roma ideology, and the name had become a collective noun for anti-Roma organisations. According to the applicant company, the content of the statement had not been offensive towards the political party, since it was publicly known that Jobbik had been engaged in hatred-inciting activities. The applicant company also emphasised that by making the interview with the first defendant available in the form of a link but not associating the applicant company with the videos content, it had not repeated the statements and had not disseminated falsehoods.

16.  On 25 September 2014 the Debrecen Court of Appeal upheld the first-instance decision. It held that the statement by J.Gy. had qualified as a statement of fact because it had given the impression to the average audience that the football supporters had been organisationally linked to the political party. The court found that the statement had been injurious to the political party since it had associated the latter with socially reprehensible conduct. As regards the applicant company in particular, it held:

“... With regard to the fifth defendants [the applicant companys] reference in its appeal, the court of first-instance correctly established that making a false statement available through a link, even without identifying with it, qualified as dissemination of facts.

Dissemination (or circulation) is the sharing of a piece of news as thought-based content and making it available for others. Contrary to the fifth defendants viewpoint as expressed in its appeal, an infringement of the law by dissemination occurs even if the disseminator does not identify with the statement, and even if the disseminators trust in the veracity of the statement is ungrounded. Making lawful content available in any form qualifies as dissemination; and the disseminator bears objective responsibility for sharing another persons unlawful statement owing to the occurrence of the sharing.

Based on the grammatical and taxonomical interpretation of dissemination as defined in Article 78 § 2 of the Civil Code, it occurs by means of the sharing of information, which makes the content in question accessible to anyone. The essence of dissemination is the sharing of information, and owing to the objective legal consequence, it does not matter what the goal of the sharing was, or whether the disseminator acted in good or bad faith; nor do the scope of publicity or the gravity of the infringement have any relevance.

...”

17.  On 1 December 2014 the applicant company lodged a constitutional complaint under Act no. CLI of 2011 on the Constitutional Court (“the Constitutional Court Act”), arguing in essence that under the Civil Code, media outlets assumed objective liability for dissemination of false information, which according to judicial practice meant that media outlets were held liable for the veracity of statements that clearly emanated from third parties. Thus, even if a media organ prepared a balanced and unbiased article on a matter of public interest, it could still be found to be in violation of the law. This would result in an undue burden for publishers, since they could only publish information whose veracity they had established beyond any doubt, making reporting on controversial matters impossible. The applicant company argued that the judicial practice was unconstitutional since it did not examine whether a publishers conduct had been in compliance with the ethical and professional rules of journalism, but only whether it had disseminated an untrue statement. In the area of the Internet, where the news value of information was very short-lived, there was simply no time to verify the truthfulness of every statement.

18.   Two of the defendants also lodged a petition for review with the Kúria. The applicant company argued that the second-instance judgment restricted the freedom of the press in a disproportionate manner, as the company had only reported on an important issue of public concern, in compliance with its journalistic duties. It emphasised that, as established by the lower-level courts, its report on the issue had been balanced. It further maintained that the statement of J.Gy. qualified as an opinion rather than a fact. In any event, the company had not been engaged in dissemination but had merely fulfilled its journalistic obligation of reporting.

19.  The Kúria upheld the second-instance judgment in a judgment of 10 June 2015 (served on the applicant company on 4 September 2015), reiterating that J.Gy.s statements were statements of fact and that the defendants had failed to prove their veracity. Although the term jobbikos was used in colloquial language, in the case at issue J.Gy. had explicitly referred to the political party and its role in the incident. As regards the question of whether the applicant companys activity constituted dissemination of information, the Kúria found:

“Both in criminal law and other cases of civil law, the Kúria has taken the legal standpoint ... that dissemination is carried out by sharing or making public any information, as a result of which anyone can have access to the given content. The Internet is only one possible alternative for publishing; it is a forum for dissemination, meaning that information and facts are shared through a computer network. An Internet link to ones own publication serves as an appendix; it becomes accessible and readable with a single click. The Civil Code has established objective liability for dissemination, irrespective of the good or bad faith of the disseminator. In the Kúrias view, requiring media outlets not to make injurious statements accessible does not constitute a restriction of freedom of the press or freedom of expression; nor is it an obligation on them which in practice cannot be satisfied.”

20.  On 19 December 2017 the Constitutional Court dismissed the applicant companys constitutional complaint. It emphasised the second-instance courts finding that providing a hyperlink to content qualified as dissemination of facts. Furthermore, dissemination was unlawful even if the disseminator had not identified itself with the content of the third partys statement and even if it had wrongly trusted the truthfulness of the statement.

21.  The Constitutional Court also reiterated its previous case-law concerning reporting about public figures press conferences, stating that such conduct did not qualify as dissemination if the report was unbiased and objective, the statement concerned a matter of public interest, and the publisher provided the source of the statement and gave the person concerned by the potentially injurious statement the opportunity to react. In such cases, according to the Constitutional Court, journalists neither made their own statements, nor did they intend to influence public opinion with their own thoughts. Therefore, the liability of the press for falsehoods was to be distinguished from situations where media content was merely defined by the editors and journalists own choices and decisions. Specifically, in these situations the aim of a publication was neither to enrich nor to influence public debate with the journalists own arguments, but to provide an up-to-date and credible report on the statements of third parties participating in public debates. The interest in a public debate required accurate reporting about press conferences.

22.  Concerning the present case, the Constitutional Court found that the dissemination of a falsehood did not concern a statement expressed at a press conference. The statement in question had related to a media report about an event which the press had presented according to its own assessment. The press report had summarised information concerning an event of public interest. A press report fell outside the definition of dissemination only if the aim of the publication was to provide a credible and up-to-date presentation of statements by third parties in a public debate. However, in the present case the Kúria found that the aim of the publication had not been to present J.Gy.s statements, but to present contradictory information concerning the event. Thus, the press report qualified as dissemination.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

23.  The relevant provisions of the Fundamental Law read as follows:

Article VI

“(1)  Everyone has the right to have his or her private and family life, home, communications and reputation respected.

...”

Article IX

“(1)  Everyone shall have the right to freely express his or her opinion.

(2)  Hungary shall recognise and protect the freedom and pluralism of the press, and ensure the conditions for freedom of information necessary for the formation of democratic public opinion.”

24.  The Constitutional Court Act provides as follows:

Section 27

“Any individual or organisation involved in a case may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court against a court decision which is contrary to the Fundamental Law within the meaning of Article 24 § 2 (d) of the Fundamental Law, if the ruling on the merits or another decision terminating the court proceedings

(a) violates the complainants rights enshrined in the Fundamental Law, and

(b) the complainant has already exhausted the available legal remedies or no legal remedy is available.

...”

Section 29

“The Constitutional Court shall admit constitutional complaints if a conflict with the Fundamental Law significantly affects the judicial decision, or the case raises constitutional law issues of fundamental importance.

...”

17.  Legal consequences of the decisions of the Constitutional Court
Section 39

“(1)  Unless provided for otherwise by this Act, the decisions of the Constitutional Court are binding on everyone.

(2)  There shall be no remedy against the decisions of the Constitutional Court.

(3)  The Constitutional Court shall itself establish the applicable legal consequences within the framework of the Fundamental Law and of this Act.”

Section 43

“(1)  If the Constitutional Court, in the course of proceedings before it as specified in section 27 and on the basis of a constitutional complaint, declares that a judicial decision is contrary to the Fundamental Law, it shall annul the decision.

(2)  For the procedural legal consequences of the Constitutional Courts decision annulling a judicial decision, the provisions of the codes on court procedures shall be applicable.

(3)  In court proceedings following the annulment of a judicial decision by the Constitutional Court, the decision of the Constitutional Court shall be binding as regards the issue of constitutionality.

(4)  The Constitutional Court, when annulling a judicial decision, may also annul judicial decisions or the decisions of other authorities which were reviewed by the decision in question.

...”

25.  Act no. IV of 1959 on the Civil Code, as in force at the material time, provides:

Article 75

“(1)  Personality rights shall be respected by everyone. Personality rights are protected under this Act.

(2)  The rules governing the protection of personality rights are also applicable to legal personalities, except in cases where such protection can, owing to its character, only apply to private individuals.

(3)  Personality rights shall not be violated by conduct to which the holder of rights has given consent, unless such consent violates or endangers an interest of society. In any other case a contract or unilateral declaration restricting personality rights shall be null and void.”

Article 78

“(1)  The protection of personality rights shall also include the protection of reputation.

(2)  In particular, the statement or dissemination of an injurious falsehood concerning another person, or the presentation with untrue implications of a true fact relating to another person, shall constitute defamation.”

III.  RELEVANT INTERNATIONAL LAW AND PRACTICE

26.  Recommendation CM/Rec(2007)16 of the Committee of Ministers to member states on measures to promote the public service value of the Internet was summarised as follows in Editorial Board of Pravoye Delo and Shtekel v. Ukraine (no. 33014/05, ECHR 2011 (extracts)):

“29.  At their 1010th meeting on 7 November 2007 the Ministers Deputies considered essential aspects of the use of new information and communication technologies and services, in particular the Internet, in the context of protection and promotion of human rights and fundamental freedoms. They acknowledged the increasingly important role the Internet was playing in providing diverse sources of information to the public and peoples significant reliance on the Internet as a tool for communication.

30.  It was noted however that the Internet could, on the one hand, significantly enhance the exercise of human rights and fundamental freedoms, such as the right to freedom of expression, while, on the other hand, the Internet might adversely affect other rights, freedoms and values, such as the respect for private life and secrecy of correspondence and for the dignity of human beings.

31.  The Ministers Deputies adopted recommendations to the Council of Europes member states with regard to the governance of the Internet. These included a recommendation to elaborate a clear legal framework delineating the boundaries of the roles and responsibilities of all key stakeholders in the field of new information and communication technologies and to encourage the private sector to develop open and transparent self- and co-regulation on the basis of which key actors in this field could be held accountable.”

27.  Recommendation CM/Rec(2011)7 of the Committee of Ministers to member States on a new notion of media (adopted on 21 September 2011) reads as follows:

“...

The Committee of Ministers, under the terms of Article 15. b of the Statute of the Council of Europe recommends that member states:

– adopt a new, broad notion of media which encompasses all actors involved in the production and dissemination, to potentially large numbers of people, of content (for example information, analysis, comment, opinion, education, culture, art and entertainment in text, audio, visual, audiovisual or other form) and applications which are designed to facilitate interactive mass communication (for example social networks) or other content-based large-scale interactive experiences (for example online games), while retaining (in all these cases) editorial control or oversight of the contents;

– review regulatory needs in respect of all actors delivering services or products in the media ecosystem so as to guarantee peoples right to seek, receive and impart information in accordance with Article 10 of the European Convention on Human Rights, and to extend to those actors relevant safeguards against interference that might otherwise have an adverse effect on Article 10 rights, including as regards situations which risk leading to undue self-restraint or self-censorship;

– apply the criteria set out in the appendix hereto when considering a graduated and differentiated response for actors falling within the new notion of media based on relevant Council of Europe media-related standards, having regard to their specific functions in the media process and their potential impact and significance in ensuring or enhancing good governance in a democratic society;

...

Appendix to Recommendation CM/Rec(2011)7

Criteria for identifying media and guidance for a graduated and differentiated response

Introduction

7.  A differentiated and graduated approach requires that each actor whose services are identified as media or as an intermediary or auxiliary activity benefit from both the appropriate form (differentiated) and the appropriate level (graduated) of protection and that responsibility also be delimited in conformity with Article 10 of the European Convention on Human Rights and other relevant standards developed by the Council of Europe.

...”

28.  The Joint Declaration by the UN Special Rapporteur on Freedom of Opinion and Expression, the OSCE Representative on Freedom of the Media and the OAS Special Rapporteur on Freedom of Expression, adopted on 21 December 2005, states the following:

“No one should be liable for content on the Internet of which they were not the author, unless they had either adopted that content as their own or refused to obey a court order to remove that content.”

29.  In Case C-160/15 GS Media BV v. Sanoma Media Netherlands BV, Playboy Entreprises International Inc., Britt Geertruida Dekker the Court of Justice of the European Union (“the CJEU”) considered whether, and in what circumstances, posting on a website a hyperlink to protected works, which were freely available on another website without the consent of the copyright holder, constituted a “communication to the public” within the meaning of Article 3 § 1 of Directive 2001/29/EC on the harmonisation of certain aspects of copyright and related rights in the information society. The CJEU found:

“45.  In that regard, it should be noted that the internet is in fact of particular importance to freedom of expression and of information, safeguarded by Article 11 of the Charter, and that hyperlinks contribute to its sound operation as well as to the exchange of opinions and information in that network characterised by the availability of immense amounts of information.

...

47.  For the purposes of the individualised assessment of the existence of a communication to the public within the meaning of Article 3(1) of Directive 2001/29, it is accordingly necessary, when the posting of a hyperlink to a work freely available on another website is carried out by a person who, in so doing, does not pursue a profit, to take account of the fact that that person does not know and cannot reasonably know, that that work had been published on the internet without the consent of the copyright holder.

48.  Indeed, such a person, by making that work available to the public by providing other internet users with direct access to it (see, to that effect, judgment of 13 February 2014, Svensson and Others, C466/12, EU:C:2014:76, paragraphs 18 to 23) does not, as a general rule, intervene in full knowledge of the consequences of his conduct in order to give customers access to a work illegally posted on the internet. In addition, where the work in question was already available with unrestricted access on the website to which the hyperlink provides access, all internet users could, in principle, already have access to it even the absence of that intervention.

49.  In contrast, where it is established that such a person knew or ought to have known that the hyperlink he posted provides access to a work illegally placed on the internet, for example owing to the fact that he was notified thereof by the copyright holders, it is necessary to consider that the provision of that link constitutes a communication to the public within the meaning of Article 3(1) of Directive 2001/29.”

30.  In judgment no. 1 BvR 1248/11 of 15 December 2011 the German Federal Constitutional Court pointed out that the provision of a link in an online article was protected under the German Basic Law. The discussion process necessary for the formation of opinion, protected by the Basic Law, included private and public information about third-party statements, and also therefore the purely technical distribution of such statements, regardless of any associated expression of opinion by the distributor itself. The Federal Constitutional Court stressed that by placing a hyperlink leading to another website, the person or organisation doing so did not automatically make the content of the website its own opinion. Lastly, it pointed out that the German Federal Court had correctly balanced the conflicting rights when it had found that the placing of the link did not further encroach on the rights of others (that is to say the claimants copyright) since a website with the unlawful content could very easily be found via an Internet search engine anyway.

31.  In Crookes v. Newton (2011, SCC 47, [2011] 3.S.C.R. 269) the Supreme Court of Canada considered the issue of whether creating a hyperlink to defamatory material constituted publication of the defamatory statements. It held that a person could not defame someone merely by publishing a hyperlink to a third-party website or document containing defamatory material. It stated, in particular:

“Hyperlinks are in essence references, which are fundamentally different from other acts of publication. Hyperlinks and references both communicate that something exists, but do not themselves communicate its content.

...

A hyperlink, by itself should never be seen as publication of the content to which it refers. ... Only when the person or organisation doing so presents content from the hyperlinked material in a way that actually repeats the defamatory content, should that content be considered to be published by that person or organisation.”

32.  On 26 July 2012 the United States Court of Appeals for the Third Circuit held in Philadelphia Newspapers, LLC (No. 11-3257, 2012 U.S. App. LEXIS 15419 (3d Cir. July 26, 2012) (precedential)) “that providing a link on a website to an allegedly defamatory article [was] not republication for purposes of the single publication rule or the statute of limitations”. Rather, the court found that the principles of traditional publication, according to which a mere reference to an article did not republish the material, as long as it did not restate the defamatory statement, were also applicable to Internet publication. It held that “[t]aken together, though a link and reference m[ight] bring readers attention to the existence of an article, they d[id] not republish the article”.

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

33.  The applicant company complained that the rulings of the Hungarian courts establishing objective liability on the part of its Internet news portal for the content it had referred to via a hyperlink had amounted to an infringement of freedom of expression as provided in Article 10 of the Convention, which reads as follows:

“1.  Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2.  The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

A.  Admissibility

34.  The Government argued that the applicant company had failed to exhaust domestic remedies since it had not challenged the final judgment before the Constitutional Court.

35.  The applicant company argued that it had exhausted all available remedies.

36.  The Court notes that on 15 January 2018 the applicant companys representative submitted to it the Constitutional Courts decision of 19 December 2017 (no. 3002/2018.(I.10.)AB) (see paragraph 20 above). The Court is therefore satisfied that the applicant company has in fact demonstrated that it availed itself of the remedy alluded to by the Government.

37.  The Court accordingly concludes that the applicant company has complied with the obligation to exhaust domestic remedies and that the Governments objection must be dismissed. It also notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties submissions

(a)  The applicant company

38.  The applicant company argued that the interference with its freedom of expression had not been prescribed by law. It submitted that although Article 78 § 2 of the Civil Code had established liability for dissemination of injurious falsehoods, there had been no legislation or case-law stating that hyperlinking was to be considered dissemination of information.

39.  In its view, the Hungarian courts decisions had failed to account for the specific features of hyperlinks and had applied to its case the standards of more traditional forms of sharing actual content, which had not been reasonably foreseeable. It explained that hyperlinking in itself did not convey or communicate any information but merely pointed to its existence. Furthermore, the standard applied by the domestic courts would have entailed its liability even if the owner of the hyperlinked website had modified the web page to include defamatory material that had originally not been present.

40.  The applicant company disputed that the protection of the reputation of a political party could serve as a legitimate aim for the interference. Relying on the Courts case-law, it maintained that the limits of acceptable public scrutiny were wider in relation to politicians, who had to have a greater degree of tolerance to criticism.

41.  In the applicant companys submission, the interference had not been necessary in a democratic society. It argued that the objective liability standard as applied by the domestic courts had excluded any balancing between the two protected values. Amongst other actions, by the application of the objective liability rule, the domestic courts had not been able to consider whether the applicant company had acted in good or bad faith or what the purpose of the dissemination had been. In any event, the objective liability standard was incompatible with the Courts case-law.

42.  The applicant company argued that had the domestic courts undertaken a proper balancing exercise, they would have concluded that its right to freedom of expression should have prevailed over Jobbiks right to reputation.

43.  Firstly, the hyperlink had appeared in a balanced news report on a matter of public interest. In its view, including the hyperlink in the article in question had been a technique of reporting that the press should remain free to opt for. Moreover, it had been established by the domestic courts that the journalist who had written the article including the hyperlink had acted in accordance with his professional obligations, among other things, by verifying the information available on YouTube. The applicant company also pointed out that Jobbik had had the option of bringing a claim against the author of the comments. Lastly, while providing access to the YouTube video through a hyperlink had not had a significant impact on Jobbiks reputation, the domestic court judgment finding the applicant company liable for third-party statements had had far-reaching implications for the press when producing online journalistic content. Concerning this latter aspect, the applicant company noted that given the chilling effect caused by automatic liability for defamation based on the use of hyperlinks, journalists and online news portals would refrain from including hyperlinks in their publications, restricting the cross-referential structure of the Internet and users access to information.

(b)  The Government

44.  The Government conceded that there had been an interference with the applicant companys right to freedom of expression, albeit one prescribed by law and pursuing the legitimate aim of the protection of the rights of others. In their view, the authorities had also acted within their margin of appreciation.

45.  Firstly, under Article 75 § 1 and Article 78 §§ 1 and 2 of the Civil Code, the statement or dissemination of an injurious falsehood concerning another person, or the presentation with untrue implications of a fact relating to another person, constituted defamation. Furthermore, the protection of the personality rights of others, that is to say the right to reputation, constituted a limit to the right to freedom of expression.

46.  The Government were of the opinion that the court judgments against the applicant company could have been avoided had the applicant company acted with due care and had it not published the hyperlink leading to the video recording. The statement by J.Gy. had been expressed in definite terms and could not be viewed as an expression of an opinion but rather as a statement of fact. It had not reflected objective reality and had been capable of negatively affecting societys opinion of the defendant, and irrespective of the applicant companys good or bad faith, the dissemination of the statement had infringed the political partys right to reputation.

47.  The Government asserted that publishers of recordings should foresee that they would be held liable for content which they had failed to verify. Otherwise, serious human-rights violations could be committed without any sanctions. In their understanding, distribution of information meant transmitting or communicating information as thought which could infringe the rights of others even if the distributor did not agree with the content of the third-party statement or if he or she wrongfully relied on the veracity of the statement. Reiterating the arguments of the domestic courts, the Government emphasised that making unlawful content accessible in any way constituted distribution of information, for which the distributor should bear objective liability, irrespective of his or her good or bad faith or the seriousness of the infringement of others rights. Furthermore, this standard did not entail a limitation of freedom of expression and did not impose an undue burden on publishers.

48.  The Government also pointed out that the applicant company was a professionally operated for-profit Internet portal, which could easily have foreseen the legal consequences of making accessible the video-recording in question. It could reasonably have been expected to act with due care and could have removed the hyperlink without any difficulty.

49.  Thus, in the Governments opinion the domestic courts had struck a fair balance between the competing interests of the applicant company and the political party, regard being had in particular to the insignificant consequences of the final judgment for the applicant company in terms of paying the court fees and publishing the relevant parts of the judgment.

(c)  The third parties

50.  Article 19 argued that there was a fundamental difference between the use of a hyperlink to another web page and the publication of the content on the linked web page, since hyperlinks only referred readers to content that had already been published elsewhere. Without hyperlinks, most of the information on the Internet would be difficult or impossible to find and accessibility of information on the Internet would be reduced. Article 19 referred to comparative-law material concerning judicial decisions in Canada, the United Kingdom, Australia and the United States, in particular, showing that hyperlinks alone did not constitute publication but were merely reference tools, similar to footnotes, offering readers the possibility of pursuing further reading of separate publications. Another reason, in the interveners opinion, to exclude liability for hyperlinking was that the linked content was liable to change over time without the person who used the hyperlink being made aware of it. Furthermore, in Article 19s submission, no liability should be imposed unless the person who used the hyperlink was aware that the linked content was unlawful and where the hyperlink was presented in such a way as to expressly endorse the linked content. Lastly the intervener emphasised that holding someone who used a hyperlink liable for third-party content would have the farreaching consequence that a wide range of groups could be penalised for the content of websites over which they had no control, resulting in a chilling effect limiting Internet users access to information.

51.  The European Publishers Council, the Media Law Resource Center Inc., the Newspaper Association of America, BuzzFeed, Electronic Frontier Foundation, Index on Censorship, Professor Lorna Woods, Dr Richard Danbury and Dr Nicole Stremlau jointly submitted that hyperlinking had a number of public-interest benefits, including facilitating the journalistic process by enabling content to be delivered more swiftly and assisting journalists in reporting in a more concise and readily accessible manner, enabling readers to check for themselves the original sources of the journalistic content and thereby to verify the veracity of the publication. Hyperlinking also promoted diversity within the media and facilitated an informed public debate by allowing information and opinions to be more freely expressed and accessed. In the interveners submission, the imposition of strict liability for hyperlinking had a chilling effect, since journalists were not in a position themselves to verify the legality of the content on any linked pages and as a consequence would rather refrain from this reporting technique in favour of a more traditional approach. They also pointed out that in practice hyperlinked content could itself be changed so that it ceased to be lawful by the entity which controlled the relevant web page, for which it would be unreasonable to hold the journalist responsible. The imposition of strict liability did not meet a pressing social need because anyone whose rights had been adversely affected by the placing of unlawful content online would be able to seek adequate protection by suing the person who had placed the unlawful content online and requesting that the injurious content be removed. The interveners accepted that there could be situations where a journalists or journalistic organisations liability arose, for example when they proclaimed specific unlawful content to be true or when they refused to remove a hyperlink to a web page which had been found by a court judgment to contain a substantial amount of illegal content.

52.  Access Now, the Collaboration on International ICT Policy in East and Southern Africa and European Digital Rights in their joint observations submitted that the design of the Internet was premised on the idea of free linking of information. They argued that hyperlinks were not in themselves intended to constitute editorial statements and did not necessarily imply, in particular, that one publication endorsed the other. Hyperlinks merely pointed to other pages or web resources, whose content, conversely, could change after the first hyperlink had been posted. In the interveners submission, the imposition of an objective-liability standard was unworkable, requiring individual users to assume that any hyperlink they posted pointed to content they could verify.

53.  The Mozilla Foundation and Mozilla Corporation (collectively “Mozilla”) argued that the sole purpose of hyperlinks was to allow readers to navigate to and from information. Hyperlinks were technical and automatic means for users to access information located elsewhere and could not be considered to amount to publication of that information. A restriction on the use of hyperlinks would undermine the very purpose of the World Wide Web to make items of information accessible by linking them to each other. The intervener expressed doubts as to how people would be able to convey information across the countless number of web pages in existence today if hyperlinking could give rise to liability. Without hyperlinks, publishers would have to provide alternative instructions for readers to find more information.

54.  The European Information Society Institute submitted that hyperlinks were a primary tool of digital navigation: they allowed immediate access to other texts, unlike traditional citation. They also had an impact on social interactions, which could easily be repressed by restrictions on their use. Hyperlinks contributed to the development of new media, providing greater (a)  interactivity between journalists and readers; (b)  credibility, by giving context, facts and sources to support the information; (c)  transparency, by allowing readers to trace back the reporting and news gathering process; and (d)  critical reading, by allowing journalists and readers to compare contrasting sources. Hyperlinks allowed non-editorial decentralised speech that supplemented the watchdog role traditionally associated with the mainstream media. Applying strict liability rules for hyperlinking would inevitably lead to self-censorship.

55.  The European Roma Rights Centre maintained that when minorities targeted by hate crimes or hate speech associated those acts with politicians or political parties, they engaged in expression for which Article 10 of the Convention provided a high level of protection. In the intervening NGOs submission, it was a severe interference with the rights of Roma, especially having regard to the long-term exclusion faced by them, to be prohibited from expressing the link between racist speech and acts and the politicians or political parties they perceived as promoting an environment of racial hatred. Using defamation laws to prevent the Roma minority from articulating the racially motivated practices of political parties would only protect those political parties against the minority group. The intervener also argued that exposing online publishers to liability for the content of linked material would have a chilling effect and unduly burden civil societys and minorities work against racism.

2.  The Courts assessment

(a)  Whether there has been an interference

56.  The Court notes that it was not in dispute between the parties that the applicant companys freedom of expression guaranteed under Article 10 of the Convention had been interfered with by the domestic courts decisions. The Court sees no reason to hold otherwise.

57.  Such an interference with the applicant companys right to freedom of expression must be “prescribed by law”, have one or more legitimate aims within the meaning of paragraph 2 of Article 10, and be “necessary in a democratic society”.

(b)  Lawfulness

58.  In the present case the parties opinion differed as to whether the interference with the applicant companys freedom of expression had been “prescribed by law”. The applicant company argued that it had not been foreseeable under domestic law that the posting of a hyperlink would qualify as dissemination of untrue or defamatory information. The Government referred to Article 75 § 1 and Article 78 §§ 1 and 2 of the Civil Code and argued that the applicant company had been liable for imparting and disseminating private opinions expressed by third parties.

59.  The Court reiterates that the expression “prescribed by law” in the second paragraph of Article 10 not only requires that the impugned measure should have a legal basis in domestic law, but also refers to the quality of the law in question, which should be accessible to the person concerned and foreseeable as to its effects. The level of precision required of domestic legislation  which cannot provide for every eventuality  depends to a considerable degree on the content of the law in question, the field it is designed to cover and the number and status of those to whom it is addressed. The Court has found that persons carrying on a professional activity, who are used to having to proceed with a high degree of caution when pursuing their occupation, can on this account be expected to take special care in assessing the risks that such activity entails (see Karácsony and Others v. Hungary [GC], nos. 42461/13 and 44357/13, §§ 12325, ECHR 2016 (extracts), and the cases cited therein).

60.  The Court observes that the domestic courts found that the posting of a hyperlink had amounted to the dissemination of defamatory statements and chose to apply Article 78 of the Civil Code. It also notes that there was neither explicit legal regulation nor case-law on the admissibility and limitations of hyperlinks.

61.  However, given its conclusion below about the necessity of the interference (see paragraph 84 below), it considers that it is not necessary to decide on the question whether the application of the relevant provisions of the Civil Code to the applicant companys situation was foreseeable for the purposes of Article 10 § 2 of the Convention.

(c)  Legitimate aim

62.  The Government submitted that the interference had pursued the legitimate aim of protecting the rights of others. The Court accepts this.

(d)  Necessary in a democratic society

(i)  General principles

63.  The fundamental principles concerning the question of whether an interference with freedom of expression is “necessary in a democratic society” are well established in the Courts case-law (see Delfi AS v. Estonia [GC], no. 64569/09, § 131, ECHR 2015, and the cases cited therein).

64.  The Court reiterates that the safeguard afforded by Article 10 to journalists in relation to reporting on issues of general interest is subject to the proviso that they are acting in good faith and on an accurate factual basis and provide “reliable and precise” information in accordance with the ethics of journalism (see Bédat v. Switzerland [GC], no. 56925/08, § 58, ECHR 2016). In a world in which the individual is confronted with vast quantities of information circulated via traditional and electronic media and involving an ever-growing number of players, monitoring compliance with journalistic ethics takes on added importance (see Stoll v. Switzerland [GC], no. 69698/01, § 104, ECHR 2007V).

65.  When examining whether there is a need for an interference with freedom of expression in a democratic society in the interests of the “protection of the reputation or rights of others”, the Court may be required to ascertain whether the domestic authorities have struck a fair balance when protecting two values guaranteed by the Convention which may come into conflict with each other in certain cases, namely on the one hand freedom of expression protected by Article 10, and on the other the right to respect for private life enshrined in Article 8 (see Axel Springer AG v. Germany [GC], no. 39954/08, § 84, 7 February 2012, and Von Hannover v. Germany (no. 2) [GC], nos. 40660/08 and 60641/08, § 106, ECHR 2012, and the cases cited therein).

66.  As regards the importance of Internet sites in the exercise of freedom of expression, the Court has found that in the light of its accessibility and its capacity to store and communicate vast amounts of information, the Internet has played an important role in enhancing the publics access to news and facilitating the dissemination of information in general (see Ahmet Yıldırım v. Turkey, no. 3111/10, § 48, ECHR 2012). At the same time, the risk of harm posed by content and communications on the Internet to the exercise and enjoyment of human rights and freedoms, particularly the right to respect for private life, is certainly higher than that posed by the press (see Egill Einarsson v. Iceland, no. 24703/15§ 46, 7 November 2017). Because of the particular nature of the Internet, the “duties and responsibilities” of Internet news portals for the purposes of Article 10 may differ to some degree from those of a traditional publisher, as regards third-party content (see Delfi AS, cited above, § 113). Although Internet news portals are not publishers of third-party comments in the traditional sense, they can assume responsibility under certain circumstances for user-generated content (see Magyar Tartalomszolgáltatók Egyesülete and Index.hu Zrt v. Hungary, no. 22947/13, § 62, 2 February 2016).

67.  Concerning information society service providers (“ISSPs”) which store information provided by a recipient of their services, the Court has indicated in respect of an Article 8 complaint that in line with the standards on international law, ISSPs should not be held responsible for content emanating from third parties unless they failed to act expeditiously in removing or disabling access to it once they became aware of its illegality (see Tamiz v. the United Kingdom (dec.), no. 3877/14, 19 September 2017).

68.  Lastly, the Court has held that the policies governing reproduction of material from the printed media and the Internet may differ. The latter undeniably have to be adjusted according to technologys specific features in order to secure the protection and promotion of the rights and freedoms concerned (see Editorial Board of Pravoye Delo and Shtekel v. Ukraine, no. 33014/05, § 63, ECHR 2011 (extracts)). The absence of a sufficient legal framework at the domestic level allowing journalists to use information obtained from the Internet without fear of incurring sanctions seriously hinders the exercise of the vital function of the press as a “public watchdog” (ibid., § 64).

(ii)  Application of those principles to the present case

69.  The Court considers that the present case concerns the “duties and responsibilities” of an Internet news portal, for the purposes of Article 10 of the Convention, in the particular situation where in an online article it included a hyperlink leading to content, available on the Internet, which was later held to be defamatory. The domestic courts found that the posting of such a hyperlink automatically qualified as the publication of the defamatory statement, which finding entailed the objective liability of the journalist and the news portal run by the applicant company. The question before the Court is therefore whether the ensuing interference with the applicant companys rights under Article 10 of the Convention was, in the particular circumstances, based on relevant and sufficient reasons and consequently necessary in a democratic society.

70.  The Court observes that the Internet news portal in question is professionally run, publishes some seventy-five articles on a wide range of topics every day, and attracts a daily readership of about 250,000.

71.  The Court notes that the practice of the domestic courts exempted publishers from civil liability for reproduction of statements made at press conferences, provided that they reported on a matter of public interest in an unbiased and objective manner, distinguished themselves from the source of the statement and gave an opportunity to the person concerned to comment on the statement (see paragraph 21 above). However, no such immunity existed for the dissemination of false or defamatory information falling outside the scope of press conferences, where the standard of objective liability applied, irrespective of the question of whether the author or publisher acted in good or bad faith and in compliance with their journalistic duties and obligations.

72.  The Court reiterates that it has previously noted with approval that the differentiation as regards thirdparty content between an Internet news portal operator and a traditional publisher was in line with the international instruments in this field, which manifested a certain development in favour of distinguishing between the legal principles regulating the activities of the traditional print and audiovisual media on the one hand and Internetbased media operations on the other (see Delfi AS, cited above, §§ 112-13).

73.  Furthermore, bearing in mind the role of the Internet in enhancing the publics access to news and information, the Court points out that the very purpose of hyperlinks is, by directing to other pages and web resources, to allow Internet users to navigate to and from material in a network characterised by the availability of an immense amount of information. Hyperlinks contribute to the smooth operation of the Internet by making information accessible through linking it to each other.

74.  Hyperlinks, as a technique of reporting, are essentially different from traditional acts of publication in that, as a general rule, they merely direct users to content available elsewhere on the Internet. They do not present the linked statements to the audience or communicate its content, but only serve to call readers attention to the existence of material on another website.

75.  A further distinguishing feature of hyperlinks, compared to acts of dissemination of information, is that the person referring to information through a hyperlink does not exercise control over the content of the website to which a hyperlink enables access, and which might be changed after the creation of the link – a natural exception being if the hyperlink points to content controlled by the same person. Additionally, the content behind the hyperlink has already been made available by the initial publisher on the website to which it leads, providing unrestricted access to the public.

76.  Consequently, given the particularities of hyperlinks, the Court cannot agree with the domestic courts approach equating the mere posting of a hyperlink with the dissemination of defamatory information, automatically entailing liability for the content itself. Instead, it considers that the issue of whether the posting of a hyperlink may justifiably, from the perspective of Article 10, give rise to such liability requires an individual assessment in each case, regard being had to a number of elements.

77.  The Court identifies in particular the following aspects as relevant for its analysis of the liability of the applicant company as publisher of a hyperlink: (i) did the journalist endorse the impugned content; (ii) did the journalist repeat the impugned content (without endorsing it); (iii) did the journalist merely include a hyperlink to the impugned content (without endorsing or repeating it); (iv) did the journalist know or could he or she reasonably have known that the impugned content was defamatory or otherwise unlawful; (v) did the journalist act in good faith, respect the ethics of journalism and perform the due diligence expected in responsible journalism?

78.  In the present case the Court notes that the article in question simply mentioned that an interview conducted with J.Gy. was to be found on YouTube and provided a means to access it through a hyperlink, without further comments on, or repetition even of parts of, the linked interview itself. No mention was made of the political party at all.

79.  The Court observes that nowhere in the article did the author imply in any way that the statements accessible through the hyperlink were true or that he approved of the hyperlinked material or accepted responsibility for it. Neither did he use the hyperlink in a context that, in itself, conveyed a defamatory meaning. It can thus be concluded that the impugned article did not amount to an endorsement of the impugned content.

80.  In connection with the question of repetition, the Court reiterates that “punishment of a journalist for assisting in the dissemination of statements made by another person in an interview would seriously hamper the contribution of the press to discussion of matters of public interest and should not be envisaged unless there are particularly strong reasons for doing so” (see Jersild v. Denmark, 23 September 1994, § 35, Series A no. 298Thoma v. Luxembourg, no. 38432/97, § 62, ECHR 2001III § 62; and Novaya Gazeta and Milashina v. Russia, no. 45083/06§ 71, 3 October 2017). A general requirement for journalists systematically and formally to distance themselves from the content of a quotation that might insult or provoke others or damage their reputation is not reconcilable with the presss role of providing information on current events, opinions and ideas (see Thoma, cited above § 64). With these principles in mind, the Court would not rule out the possibility that, in certain particular constellations of circumstances, even the mere repetition of a statement, for example in addition to a hyperlink, may potentially engage the question of liability. This could include situations where a journalist does not act in good faith in accordance with the ethics of journalism and with the diligence expected in responsible journalism dealing with a matter of public interest (see in this respect, for example, Novaya Gazeta and Milashina, cited above, § 72). However, this was not the case in the present application, where, as observed above, the article in question repeated none of the defamatory statements, and the publication was indeed limited to posting the hyperlink.

81.  As to whether the journalist and the applicant company knew or could reasonably have known that the hyperlink provided access to defamatory or otherwise unlawful content, the Court notes at the outset that the domestic courts, with the exception of the first-instance court, did not find this aspect relevant, and therefore did not examine it. The Court also considers that this issue must be determined in the light of the situation as it presented itself to the author at the material time, rather than with the benefit of hindsight on the basis of the findings of the domestic courts judgments. At this juncture, the Court reiterates that an attack on personal honour and reputation must attain a certain level of seriousness and must have been carried out in a manner causing prejudice to the personal enjoyment of the right to respect for private life (see Delfi AS, cited above, § 137, and Axel Springer AG, cited above, § 83). Furthermore, the limits of acceptable criticism are wider as regards a politician – or a political party – as such than as regards a private individual. Unlike private individuals, politicians and political parties inevitably and knowingly lay themselves open to close scrutiny of their every word and deed by both journalists and the public at large, and must consequently display a greater degree of tolerance (see Lindon, Otchakovsky-Laurens and July v. France [GC], nos. 21279/02 and 36448/02, § 46, ECHR 2007IV).

82.  Relying on these principles, the Court considers that the journalist in the present case could reasonably have assumed that the content to which he provided access, although perhaps controversial, would remain within the realm of permissible criticism of political parties and, as such, would not be unlawful. Although the statements by J.Gy. were ultimately found to be defamatory because they implied, without a factual basis, that persons associated with Jobbik had committed acts of a racist nature, the Court is satisfied that such utterances could not be seen as clearly unlawful from the outset (contrast Delfi AS, cited above, §§ 136 and 140).

83.  Furthermore, it must be noted that the relevant Hungarian law, as interpreted by the competent domestic courts, excluded any meaningful assessment of the applicant companys freedom-of-expression rights under Article 10 of the Convention, in a situation where restrictions would have required the utmost scrutiny, given the debate on a matter of general interest. Indeed, the courts held that the hyperlinking amounted to dissemination of information and imposed objective liability – a course of action that effectively precluded any balancing between the competing rights, that is to say, the right to reputation of the political party and the right to freedom of expression of the applicant company (see, mutatis mutandisMagyar Tartalomszolgáltatók Egyesülete and Index.hu Zrt, cited above, § 89). In the Courts view, such objective liability may have foreseeable negative consequences on the flow of information on the Internet, impelling article authors and publishers to refrain altogether from hyperlinking to material over whose changeable content they have no control. This may have, directly or indirectly, a chilling effect on freedom of expression on the Internet.

84.  Based on the above, the Court finds that the domestic courts imposition of objective liability on the applicant company was not based on relevant and sufficient grounds. Therefore, the measure constituted a disproportionate restriction on its right to freedom of expression.

85.  Accordingly, there has been a violation of Article 10 of the Convention.

II.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

86.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

87.  The applicant company did not submit any claim in respect of non-pecuniary damage. However, it claimed 597.04 euros (EUR) in respect of pecuniary damage. This sum corresponded to the amount which the applicant company had been ordered to pay in respect of court fees and to the plaintiff political party in respect of the latters legal costs in the domestic proceedings.

88.  The Government contested this claim.

89.  The Court accepts that there is a causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged; it therefore awards the sum claimed in full.

B.  Costs and expenses

90.  The applicant company also claimed EUR 1,792.20 for the costs and expenses incurred before the domestic courts, which comprised EUR 1,451.91 for lawyers fees amounting to 100 hours at an hourly rate of 16 United States dollars (USD), and EUR 340.29 for lawyers fees amounting to fifteen hours at an hourly rate of USD 25. The applicant company also claimed EUR 2,357.19 for costs and expenses incurred before the Court, which comprised EUR 2,060 for translation costs and EUR 297.19 for organisational costs.

The applicant companys total claim for costs and expenses came to EUR 4,149.39.

91.  The Government contested these claims.

92.  According to the Courts case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 4,149.39 covering costs under all heads.

C.  Default interest

93.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1.  Declares the application admissible;

2.  Holds that there has been a violation of Article 10 of the Convention;

3.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant company, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i)  EUR 597.04 (five hundred and ninety-seven euros and four cents), plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage;

(ii)  EUR 4,149.39 (four thousand one hundred and forty-nine euros and thirty-nine cents), plus any tax that may be chargeable to the applicant company, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points.

Done in English, and notified in writing on 4 December 2018, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Andrea Tamietti                                  Ganna Yudkivska
Deputy Registrar                                President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Pinto de Albuquerque is annexed to this judgment.

G.Y
A.N.T.

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE PINTO DE ALBUQUERQUE

1.  European human rights law has developed strongly in favour of including the Internet within the ambit of internationally protected human rights, particularly the rights to free expression and a free press, and has specifically indicated that imposing liability for third-party content published on the Internet can seriously affect these protected rights. The new legal question posed by this case is whether a standard of objective liability for posting hyperlinks is compatible with these rights. The outcome of the present proceedings has implications for the everyday functioning of the Internet, given the importance of hyperlinks. The relevance of this case does not need to be further enhanced. This is the reason why, although in full agreement with the finding of a violation of Article 10 of the Convention, I would like to elaborate on the reasoning of the Court, in order to highlight its underlying principles as regards liability for the use of hyperlinks.

The “distinguishing features” of hyperlinks

2.  It has been the position of the Court that “the policies governing reproduction of material from the printed media and the Internet may differ. The latter undeniably have to be adjusted according to the technologys specific features in order to secure the protection and promotion of the rights and freedoms concerned”[2]. The present judgment reaffirms this principle[3]. But the Court goes a step further in the characterisation of the “distinguishing features”[4] of hyperlinks, stating that “[h]yperlinks, as a technique of reporting, are essentially different from traditional acts of publication ...”[5]. Three convincing reasons are invoked for this conclusion.

3.  Firstly, hyperlinking does not convey “the linked statements to the audience or communicate its content”[6]. Instead, it merely communicates the existence of such information. This is also the position of the German Federal Constitutional Court, the Canadian Supreme Court, in Crookes v. Newton, and the United States Court of Appeals for the Third Circuit, in Philadelphia Newspapers, LLC, whose jurisprudence the Court cites and adopts[7]. Accordingly, referencing via hyperlink “by itself, is content-neutral – it expresses no opinion ...”[8].

4.  The design of the Internet with the evolution of the World Wide Web was premised on the idea of the free linking of information. Indeed, as Tim Berners-Lee indicated early on:

“The intention in the design of the web was that normal links should simply be references, with no implied meaning. A normal hypertext link does not necessarily imply that one document endorses the other; or that one document is created by the same person as the other, or that one document is to be considered part of another.”[9]

Two system design principles are fundamental to the Webs structure and operational mode, which make freedom of expression possible:

“The primary principle underlying the Webs usefulness and growth is universality. When you make a link, you can link to anything. That means people must be able to put anything on the web, no matter what computer they have, software they use or human language they speak and regardless of whether they have a wired or wireless Internet connection ... Decentralisation is another important design feature. You do not have to get approval from any central authority to add a page or make a link. All you have to do is use three simple, standard protocols: write a page in the HTML format, name it with the URL naming convention, and serve it up on the Internet using HTT. Decentralisation has made widespread innovation possible and will continue to do so in the future.”[10]

Berners-Lees comments on the importance of the need for prolific, universal linking of information should guide the Courts assessment:

“The Web was designed to be a universal space of information, so when you make a bookmark or hypertext link, you should be able to make that link to absolutely any place of information that can be accessed using networks. The universality is essential to the Web: it loses its power if there are certain types of things to which you cant link ...”[11].

Hyperlinks are the glue that holds the Web together in so far as they enable people to easily and quickly navigate to other web pages to retrieve, view, access and re-share information. Without hyperlinks, publishers would have to provide alternative instructions for readers to find more information. For most ordinary people, this would be difficult, if not impossible, to execute without a strong technological background.

5.  The above-mentioned principles of universality and decentralisation, which are especially important to the field of journalism, are bolstered by the Courts view that domestic laws should allow “journalists to use information obtained from the Internet without fear of incurring sanctions”[12]. As a technique of reporting, hyperlinking facilitates and improves the journalistic process by enabling content to be delivered more swiftly to users and enabling journalists to convey information that is more readily accessible and digestible. It also promotes diversity and pluralism in the media, which is substantively in the public interest, since through hyperlinking large and small media organisations are able to work together in a mutually beneficial manner to provide enriched content to users. Typically, journalists and journalistic organisations are not in a position to reassure themselves as to the legality of the content on any linked pages. Even if it were assumed for the sake of argument that larger media organisations may to a certain extent be able to weather the legal risks attendant on hyperlinking, it is plainly the case that smaller journalistic organisations, with far more limited resources, would have no choice but to abandon hyperlinking.

6.  Secondly, as also stressed by the Canadian Supreme Court, inserting a hyperlink gives the author “no control over the content in the secondary article to which he or she has linked”[13]. The content of the destination can change, even radically so, from the point in time when the hyperlink is first posted, without the hyperlinker having any control over it[14]. This line of argument is shared by the Courts reasoning, which nevertheless introduces a caveat: the “natural exception being if the hyperlink points to content controlled by the same person”[15]. In that case, however, liability is not vicarious[16]. Furthermore, hyperlinking can often involve limited or no human editorial action, since most modern Web publication services, content management systems and social media applications include tools which enable automated or otherwise machine-assisted hyperlinking.

7.  Thirdly, the Court adds that “the content behind the hyperlink has already been made available by the initial publisher on the website to which it leads, providing unrestricted access to the public”[17]. In so far as a hyperlink is a mere reference to already existing content, it does not create new content. Since the hyperlink is normally far removed from the actual content, a user facing a hyperlink is free to decide whether or not to move to the next website[18]. If the user does not make the independent choice to follow the link, the content will never be displayed to him or her. This freedom of choice is crucial for media users. Hyperlinking enables users more readily to access and check for themselves the original sources of the journalistic content and to have a large measure of control over how they consume the content: they can either go no further than the journalistic content proffered to them or they can selectively look behind that content as they see fit. Hence, hyperlinking empowers the user in a manner that strongly serves the public interest.

The Courts criteria for assessing liability for the use of hyperlinks

8.  In view of these distinguishing features, the Court refers, in general terms, to the relevant criteria for assessing the liability of natural and legal persons for the use of hyperlinks. The criteria are the following:

“(i) did the journalist endorse the impugned content; (ii) did the journalist repeat the impugned content (without endorsing it); (iii) did the journalist merely include a hyperlink to the impugned content (without endorsing or repeating it); (iv) did the journalist know or could he or she reasonably have known that the impugned content was defamatory or otherwise unlawful; (v) did the journalist act in good faith, respect the ethics of journalism and perform the due diligence expected in responsible journalism?” [19]

9.  The first thing to be noted is that the Court sets out to describe exhaustively the objective and subjective criteria for assessing all possible scenarios involving the use of hyperlinks by journalists. Although the Court considers hyperlinks “essentially different from traditional acts of publication”[20], it refers to criteria applicable to traditional acts of publication, like the print media, in order to deal also with those scenarios in which the use of hyperlinks equates to acts of publication[21].

10.  As a matter of fact, the Court identifies three types of conduct (actus reus) on the part of journalists using hyperlinks: hyperlinks with endorsement of the content to which they lead, hyperlinks with repetition of the content to which they lead, and mere hyperlinking without any endorsement or repetition of the linked content. These different factual situations call for different liability principles.

11.  In addition, the Court refers to three types of subjective standard (mens rea)[22]: good faith, knowledge that the content to which the hyperlink makes reference is defamatory or otherwise unlawful, and constructive knowledge that it could be so. It is important to underscore that for the Court, as a matter of principle, liability for the use of hyperlinks is always subjective, even in the case of corporate liability. Moreover, the mens rea of the journalist must be determined “in the light of the situation as it presented itself to the author at the material time, rather than with the benefit of hindsight on the basis of the findings of the domestic courts judgments”[23]. This means that the journalists knowledge of the defamatory or otherwise unlawful nature of the content to which the hyperlink leads cannot be assessed according to the findings of the domestic courts delivered after the material time. I will return to this point below.

12.  In order to impute liability to a journalist who uses hyperlinks it does not suffice to prove positive and actual knowledge (“Did the journalist know ...?”)[24] of the unlawfulness of the content to which the hyperlink leads; there must be proof of bad faith on the part of the journalist. The Courts mentioning of the general clause of “good faith” (“Did the journalist act in good faith ...?”)[25] encapsulates an additional ground for exculpation with regard to respect for the ethics of journalism and the performance of the due diligence expected in responsible journalism. As a subjective requirement for liability, bad faith is the obverse of the exculpatory clause of “good faith”.

13.  In view of the above, neither the mere use of a hyperlink nor the repetition of its content can be understood as a tacit expression of approval, adoption, ratification, promotion or condoning of the content to which it leads[26]. In order to impute liability, be it civil or criminal, there must be concrete evidence of endorsement by the journalist, who knowingly assumed the unlawful content as his or her own by means of explicit and unequivocal language. This endorsement corresponds to the publication or dissemination of the defamatory or otherwise unlawful content, which is equated to traditional forms of publication. When such endorsement is the expression of bad faith on the part of the journalist, the use of the hyperlink entails his or her liability, as well as that of his or her media company[27].

14.  The repetition by a journalist of defamatory or otherwise unlawful content, accompanied by a hyperlink to the source of the content, is also equated to traditional forms of publication. Where the journalist acted in good faith and in accordance with professional ethics and the due diligence expected in responsible journalism, such repetition does not make him or her liable for that content[28]. By contrast, where the journalist acted in bad faith, breached professional ethics and did not perform the aforementioned due diligence, he or she is liable for the defamatory or otherwise unlawful content. This means that the obligations incumbent on a journalist who posts the hyperlink are obligations of means and not of result.

15.  All defences available to primary publishers[29] should be available to the creators of the hyperlink if they are subject to liability in respect of linked content. The logic underlying equal treatment is that, as the United Nations Human Rights Council states, “the same rights that people have offline must also be protected online”[30].

16.  In cases where the journalist repeats the content to which the hyperlink leads, the Court does not impose an obligation for the journalist to distance him or herself formally from that content. The same applies a fortiori where the journalist simply creates the hyperlink without endorsing or repeating the content to which it leads.

17.  The simple use of a hyperlink, without endorsing or even repeating the unlawful content to which it leads, is not equated to traditional forms of publication. Hyperlinking in this case does not make the journalist liable for that content, save in the very exceptional circumstance of non-compliance with a binding judicial decision[31]. In this specific situation of noncompliance with a domestic court order declaring such content unlawful and prohibiting its use, the journalist can be said to have deliberately contravened the ethics of responsible journalism and acted in bad faith[32].

18.  The Court accepts that in exceptional cases there may also be liability in a situation of constructive knowledge (“could reasonably have known”)[33]. For the assessment of constructive knowledge, the Court uses the due diligence obligations of responsible journalism which are based on the rules of ethics of journalism[34]. It can be said that a journalist could reasonably have known of the defamatory or otherwise unlawful content of the hyperlinked message where he or she did not respect the ethics of journalism and did not comply with the due diligence obligations of responsible journalism. Any lower subjective standard for liability would inevitably lead to self-censorship.

19.  Finally, liability must be assessed by reference to the specific facts of the case rather than on a strict, blanket basis. Any regime of objective or strict liability for the use of hyperlinks is per se contrary to the abovementioned Convention principles[35]. It could result in an infinite regress of liability whereby authors could be held liable for content on websites that may be accessed through a sequence of hyperlinks beginning with the authors website. This is not a merely hypothetical scenario, as this case shows.


The Courts principles as regards liability for the use of hyperlinks

20.  On the basis of the above-mentioned objective and subjective criteria, the Courts principles regarding liability for the use of hyperlinks can be summed up as follows:

Principle 1: Where a journalist endorses, by means of explicit and unequivocal language, or repeats defamatory or otherwise unlawful content to which the hyperlink leads, the use of the hyperlink is equated to traditional forms of publication.

Principle 2: Liability should be imposed only where a journalist knows (actual and positive knowledge) that the content to which the hyperlink leads is unlawful, and acts with bad faith. Exceptionally, liability may also be imposed where the journalist could reasonably have known (constructive knowledge) that the content was unlawful, in the light of professional ethics and the due diligence obligations of responsible journalism.

Principle 3: Where a journalist uses a hyperlink and does not endorse or repeat the defamatory or otherwise unlawful content to which it leads, the use of the hyperlink is not equated to traditional forms of publication and does not entail liability, save in the case of non-compliance with a court order declaring such content unlawful and prohibiting its use.

Principle 4: All defences available to primary publishers should be available to the journalist if he or she is subject to liability in respect of linked content. The journalist does not have an obligation to distance him or herself from the defamatory or otherwise unlawful content to which the hyperlink leads.

Principle 5: The above-mentioned Convention principles require an individual assessment in each case, in the light of the situation as it presented itself to the author at the material time, rather than with the benefit of hindsight on the basis of the findings of the domestic courts judgments.

Principle 6: Any regime of objective or strict liability for the use of hyperlinks is per se contrary to the above-mentioned Convention principles.

Principle 7: These principles apply both to natural persons (the journalists) and legal persons (the media companies).

Application of the Courts principles to the case at hand

21.  The Hungarian courts held the applicant company liable for defamation for “dissemination” of false statements regarding Jobbik under Article 78 § 2 of the Civil Code. Article 78 § 2 defines defamation as “the statement or dissemination of an injurious and untrue fact concerning another person, or the presentation with untrue implications of a true fact relating to another person”. The domestic courts did not find the applicant company liable for the article on the Konyár incident, but specifically for the fact that the journalist Mr Horváth had used a technique of hyperlinking to a video already available online. Oddly enough, the domestic courts removal order targeted the hyperlink, but not the other references to the existence of the video in the article.

22.  The applicant company claimed that it could not have foreseen that the Hungarian courts would consider hyperlinking to constitute dissemination. Accordingly, the applicant company could not have foreseen that, by including the hyperlink in the article, it would be found liable for defamation and ordered to remove the hyperlink, publish excerpts of the judgment and pay legal costs. The Government conceded that there had been interference with the applicant companys freedom of expression, but argued that this interference had been lawful and proportionate in the light of the prevailing doctrine of objective liability in this field of law in Hungary.

23.  By equating hyperlinking to “dissemination” in four consecutive instances[36], the Hungarian courts disregarded the fundamental distinction between content and communicating the existence of content (hyperlinking). The application of objective liability to any form of hyperlinking precluded the balancing of interests required under the Courts case-law and the individual assessment of the applicant companys situation, and resulted in truly draconian interference with the applicant companys Article 10 rights. This criticism of the Hungarian courts is not new. In another case, the Hungarian courts application of an objective liability interpretation of Article 78 of the Civil Code was already found to be incompatible with the Convention[37]. In the present case, the Court reiterates this finding with regard to hyperlinks.

24.  As a matter of law, the domestic courts failed to consider that the journalist simply posted the link in his article, without endorsing or even repeating the content to which the hyperlink led, and that the content referred to (namely Mr Gyöngyösis comments on the Konyár incident) had not been declared unlawful and had its use prohibited by any court decision prior to the creation of the link. Furthermore, the domestic courts also disregarded the fact that the content in question appeared in the context of a news report on a matter of public interest, as it related to threats against Roma schoolchildren and could be perceived as statements made within the “permissible criticism of political parties”[38].

25.  Worse still, this case highlights how objective liability for hyperlinking may lead to an infinite regress of liability. In fact, the domestic courts held a website (hvg.hu) liable for hyperlinking to the article on the applicant companys website because that article itself included a hyperlink to the allegedly defamatory video.

Conclusion

26.  In sum, the Web is not intended, as a technology, to function in the way the respondent Government states, where spreading information via a hyperlink is itself always a “thought-content”[39]. This approach begs the question of how people are to convey information across the estimated trillions of web pages in existence today and countless future pages if doing so can give rise to liability. It is too burdensome, and in many cases impossible, for people to make a legal determination as to whether each and every hyperlinked content is defamatory or otherwise unlawful. If such a burden were to be imposed automatically on journalists, by way of an objective liability regime, it would stifle the freedom of the press. To paraphrase the words of Berners-Lee, hyperlinks are critical not merely to the digital revolution but to our continued prosperity – and even our liberty. Like democracy itself, they need defending[40]. It is indeed remarkable that, by finding a violation of Article 10 of the Convention, the present judgment has done just that.

 _______

[1].  Jobbik is a right-wing political party which at the material time had the third largest representation in the Hungarian Parliament.

[2] Editorial Board of Pravoye Delo and Shtekel v. Ukraineno. 33014/05, § 63, ECHR 2011.

[3] Paragraph 72 of the judgment.

[4] The expression “distinguishing feature” is used in paragraph 75 of the judgment while the word “particularities” is used in the following paragraph.

[5] Paragraph 74 of the judgment.

[6] Paragraph 74 of the judgment. The point was also made in my dissenting opinion in Mouvement raëlien suisse v. Switzerland [GC], no. 16354/06ECHR 2012, under the heading “The form of the speech”, as well as in point III of the joint dissenting opinion of Judges Sajó, Lazarova Trajkovska and Vučinić in the same case.

[7] Paragraphs 30, 31 and 32 of the judgment.

[8] Crookes v. Newton, [2011] 3 R.C.S. 269, 286. Hence, a hyperlink is not akin to a publication because though a link and reference may bring readers attention to the existence of an article, they do not republish the article”. In re Philadelphia Newspapers, LLC, 690 F.3d 161, 174-75 (3d Cir. 2012).

[9] Tim Berners-Lee, Commentary on Web Architecture: Links and Law, April 1997.

[10] Tim Berners-Lee, Long Live the Web (2010), Scientific American.

[11] Tim Berners-Lee, Weaving the Web: The Original Design and Ultimate Destiny of the World Wide Web by its Inventor, 1999, as quoted in Mark Sableman, “Link Law Revisited: Internet Linking Law at Five Years” (2001) 16 Berkeley Technology Law Journal 1273, 1275.

[12] Editorial Board of Pravoye Delo and Shtekel, cited above, § 64.

[13] Crookes v. Newton, [2011] 3 R.C.S. 269, 285. See the references to this argument in both my dissenting  opinion and the joint dissenting opinion of Judges Sajó, Lazarova Trajkovska and Vučinić in the case of Mouvement raëlien suisse, cited above.

[14] The Court of Justice of the European Union also addressed this argument in GS Media BV v. Sanoma Media Netherlands BV and Others, Case C-160/15, paragraphs 45-46.

[15] Paragraph 75 of the judgment.

[16] The argument was also made in point III of the joint dissenting opinion of Judges Sajó, Lazarova Trajkovska and Vučinić in the case of Mouvement raëlien suisse, cited above.

[17] Paragraph 75 of the judgment.

[18] The argument comes up also in the joint dissenting opinion of Judges Sajó, Lazarova Trajkovska and Vučinić in the case of Mouvement raëlien suisse, cited above.

[19] The Court refers to “a number of elements” in paragraph 76 and to the “following aspects as relevant for its analysis” in paragraph 77.

[20] Paragraph 74 of the judgment.

[21] For example, paragraph 80 of the judgment, while referring to the liability of the hyperlinker, refers explicitly to the liability criteria set out for the traditional print media in Novaya Gazeta and Milashina v. Russia, no. 45083/06, § 72, 3 October 2017.

[22] This subjective requirement follows the suggestion made in my dissenting opinion in Mouvement raëlien suisse, cited above. 

[23] Paragraph 81 of the judgment.

[24] Paragraph 77 of the judgment.

[25] Ibid.

[26] See my separate opinion in Mouvement raëlien suisse, cited above, under the heading “The form of the speech”.

[27] Paragraphs 28 and 30 of the judgment. The German Federal Court also held that “it is generally permitted to report on statements that illegally impair third parties’ rights of personality, despite the perpetuation or even amplification of the initial violation by means of the dissemination, if there is a predominant interest in the information and the disseminator does not appropriate the reported statements as his/her own” (German Federal Court, I ZR 191/08, 14 October 2010). That was also my point in the dissenting opinion annexed to Mouvement raëlien suisse, cited above.

[28] Paragraph 80 of the judgment.

[29] See, for example, Article 19, Defining Defamation: Principles on freedom of expression and prevention of reputationSecond, revised edition, 2017.

[30] United Nations Human Rights Council, “The promotion, protection and enjoyment of human rights on the Internet”, 27 June 2016, A/HRC/32/L20.

[31] Paragraphs 28 and 81 of the judgment. A delicate situation may obtain in the case of illegal use of copyright-protected music, films and computer games by means of links to the copyrighted materials. In Neij and Sunde Kolmisoppi v. Sweden (dec.), no. 40397/1219 February 2013, the Court held that there were weighty reasons for the restriction of the applicants’ freedom of expression, because the applicants’ activities within the commercially run website “The Pirate Bay” amounted to criminal conduct requiring appropriate punishment.  The aforesaid website made it possible for users to come into contact with each other through torrent files, which in practice function as Internet links. The Court had regard to the domestic courts’ finding that the applicants had not taken any action to remove the torrent files in question, despite having been urged to do so. This is not an undisputed view. The Supreme Court of Korea, in its judgment of 12 March 2015, decided that “even if users clicking on the link are forwarded to such web pages, etc., which may infringe a copyright holder’s right to reproduction or public transmission by posting copyrighted materials or transmitting copyrighted materials to Internet users without having obtained any license or permission of the copyright holders, the act of linking cannot by itself facilitate commission of infringement. As such, it shall not be deemed as aiding and abetting an act of copyright infringement” (Decision 2012 DO13748).

http://eng.scourt.go.kr/eng/supreme/decisions/NewDecisionsView.work?seq=934&pageIndex=1&mode=6&searchWord=).

[32] Paragraph 28 of the judgment. This standard was also established by the Supreme Court of India in the landmark judgment of Shreya Singhal v. Union of India, where the court ruled that Internet intermediaries should not be required to exercise their own judgment as to whether content was unlawful and that the “actual knowledge” standard of liability could only be triggered after a party received knowledge through the medium of a court order or a notification from the appropriate government agency acting under the law ((2015) 5 SCC 1, at paragraphs 138-140, 180, 181).

[33] Paragraph 77 of the judgment. The exceptional character of this subjective ground for liability is made clear in the Court’s reasoning, when paragraph 80 states that “[t]he Court would not rule out the possibility that, in certain particular constellations of circumstances, …”.

[34] This is also the case in the traditional print and audiovisual media, since the Court acknowledges that journalists should be protected even in cases where they publish information that is subsequently revealed to be inaccurate, so long as they have made sufficient efforts to confirm the veracity of the information at the time (see Polanco Torres and Movilla Polanco v. Spain, no. 34147/06, §§ 49-52, 21 September 2010).

[35] Paragraph 84 of the judgment.

[36] Paragraphs 14, 16, 19 and 20 of the judgment. 

[37] Magyar Tartalomszolgáltatók Egyesülete and Index.hu Zrt v. Hungaryno. 22947/13, § 89, 2 February 2016.

[38] Paragraph 83 of the judgment.

[39] Observations of the respondent Government, paragraph 20.

[40] Tim Berners-Lee, Weaving the Web, cited above: “The Web is critical not merely to the digital revolution but to our continued prosperity – and even our liberty. Like democracy itself, it needs defending”.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde