AGOSI protiv Ujedinjenog Kraljevstva

Država na koju se presuda odnosi
Ujedinjeno Kraljevstvo
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
9118/80
Stepen važnosti
1
Jezik
Srpski
Datum
24.10.1986
Članovi
6
6-1
P1-1
P1-1-1
P1-1-2
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
P1-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6-1) Optužba
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Opšta načela međunarodnog prava
(P1-1-1) Mešanje
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
(P1-1-1) Pod uslovima predviđenim zakonom
(P1-1-2) Regulisanje korišćenja imovine
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Ovaj predmet je Sudu uputila Evropska komisija za ljudska prava, a predmet proističe iz predstavke protiv Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Severne Irske koju je podnela Gold-und Silbersheideanstalt AG (kompanija AGOSI).

Postavilo se pitanje da li je tužena Država prekršila svoje obaveze po osnovu člana 1 Protokola br.1.

Kompanija podnosilac predstavke je akcionarsko društvo, koje je osnovano i koje ima registrovano sedište u Saveznoj Republici Nemačkoj. Glavna delatnost ove kompanije su poslovi vezani za topljenje metala, a u predmetno vreme bavila se i poslovima u vezi sa zlatnicima i srebrnjacima. Godine 1974. kompanija je započela poslovanje sa britanskim državljaninom X. Kupila je određeni broj britanskih kovanih novčića koji su sadržali veliki procenat srebra. Izgleda da su novčići bili ilegalno izvezeni iz UK, a da kompaniji to nije bilo poznato. Zatim su X i još jedan, navodno poslovni čovek, kupili od kompanije zlatne novčiće koje su pokušali ilegalno da uvezu u UK. Zlatnici su otkriveni u rezervnoj gumi automobila i zaplenjeni od strane carinskih vlasti. Kompanija je od Uprave carina zatražila povraćaj zlatnika, na osnovu činjenice da je kompanija njihov zakoniti vlasnik i tvrdeći da je ona nevina žrtva prevare. S obzirom na to da po okončanju prvostepenog postupka protiv X i Y predstavnici Uprave carine nisu izvršili povraćaj zlatnika, kompanija AGOSI je podnela tužbu Višem sudu. Pošto nije postigla uspeh, kompanija je podnela žalbu Apelacionom sudu. Žalba je bila odbijena.

NAVODNA POVREDA ČLANA 1 PROTOKOLA BR.1
- Pravo na neometano uživanje imovine.
Zabrana uvoza zlatnika u UK očigledno je predstavljala kontrolu korišćenja imovine. Drugi stav čl.1 Protokola br.1 priznaje pravo Države da sprovodi one zakone koje smatra potrebnim za kontrolu korišćenja imovine, u skladu sa opštim interesima. Komisija i podnosilac predstavke su smatrali da mora postojati veza između ponašanja vlasnika krijumčarene robe i kršenja zakona, da bi se opravdalo trajno oduzimanje robe. Podnosilac je smatrao da u ovakvom slučaju nije dovoljan upravni postupak već da se predmet mora sudski preispitati, što nisu uradili ni Viši ni Apelacioni sud. Sud smatra da je pod datim okolnostima delokrug sudskog preispitivanja shodno zakonima UK dovoljan da zadovolji uslove iz drugog stava člana 1 Protokola br.1. Dakle, nije došlo do povrede člana 1 Protokola br.1 (sa 6 glasova za naprema 1 glas protiv).

NAVODNA POVREDA ČLANA 6 KONVENCIJE
- Pravo na pravičnu raspravu pred nezavisnim i nepristrasnim sudom.
- Pretpostavka nevinosti.
Podnosilac predstavke se nije pozvao na član 6 u onom delu u kome se on odnosi na građanska prava i obaveze pa Sud smatra da nije neophodno da razmatra ovo pitanje na sopstvenu inicijativu (5:2).
- Izdvojena mišljenja

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

(VEĆE)

PREDMET AGOSI protiv UJEDINJENOG KRALJEVSTVA

(Predstavka br. 9118/80)

PRESUDA

STRAZBUR

24. oktobar 1986. godine

U predmetu AGOSI*, Evropski sud za ljudska prava, zasedajući, u skladu sa članom 43 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: „Konvencija”) i relevantnim odredbama Poslovnika Suda, u Veću u čijem sastavu su bili:

g. G. VIARDA (WIARDA), Predsednik,
g. R. RISDAL (RYSSDAL),     
g. Tor VILJAMSON (Thór VILHJÁLMSSON),     
g. M. MATŠER (MATSCHER),     
g. J. PINEIRO FARINA (PINHEIRO FARINHA),     
g. L.-E. PETITI (PETTITI),
Ser Vinsent EVANS (Sir Vincent EVANS),
kao i g. M.-A. AJZEN (EISSEN), Sekretar i g. H. PECOLD (PETZOLD), Zamenik Sekretara,

Posle razmatranja predmeta na sednicama zatvorenim za javnost 23. januara i 22. septembra 1986. godine, Izriče sledeću presudu koja je usvojena poslednjeg gore navedenog datuma:

POSTUPAK

  1. Predmet je 19. decembra 1984. godine Sudu uputila Evropska komisija za ljudska prava (u daljem tekstu: „Komisija”), u okviru roka od tri meseca predviđenog stavom 1 člana 32 i članom 47 Konvencije. Predmet proističe iz predstavke (br. 9118/80) protiv Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Severne Irske koju je Komisiji podnela Gold-und Silberscheideanstalt AG (u daljem tekstu: „kompanija AGOSI”).
  2. Komisija se u svom zahtevu pozvala na članove 44 i 48 i na deklaraciju kojom je Ujedinjeno Kraljevstvo priznalo obaveznu nadležnost Suda (član 46). Svrha njenog zahteva jeste dobijanje odluke o tome da li predmetne činjenice ukazuju na to da je tužena Država prekršila svoje obaveze po osnovu člana 1 Protokola br. 1 Konvencije.
  3. U odgovoru na upit, postavljen shodno stavu 3 (d) pravila 33 Poslovnika Suda, podnosilac predstavke je izjavio da želi da uzme učešće u postupku pred Sudom i u tu svrhu imenovao advokata koji će ga zastupati (pravilo 30).
  4. Članovi sudskog veća po službenoj dužnosti bili su i Ser Vinsent Evans, izabrani britanski sudija (član 43 Konvencije), i g. G. Viarda, tadašnji Predsednik Suda (pravilo 21 stav 3 (b) Poslovnik Suda). Predsednik je 23. januara 1985. godine, u prisustvu Sekretara, žrebom odredio imena preostale petorice sudija, i to: g. R. Risdal, g. Tor Vilijamson, g. F. Matšer, g. J. Pineiro Farina i g. L.-E. Petiti (član 43 in fine Konvencije i stav 4 pravila 24).
  5. Kao Predsednik Sudskog veća (pravilo 21 stav 5), g. Viarda je, preko Sekretara, konsultovao zastupnika Države Ujedinjenog Kraljevstva (u daljem tekstu: „Država”), delegata Komisije i advokata kompanije, podnosioca pred- stavke o potrebi za vođenjem postupka u pisanoj formi (stav 1. člana 37). Zatim su, shodno nalogu i uputstvima Predsednika Veća, Sekretarijatu podneta sledeća dokumenta:
  • 26. aprila 1985. godine podnesak podnosioca predstavke; 
  • 6. maja podnesak Države;
  • 18. i 19. jula zahtevi kompanije podnosioca predstavke, shodno članu 50 Konvencije;
  • 30. decembra primedbe Države na te zahteve u pisanom obliku, zajedno s presudom domaćeg suda; 
  • 10. januara 1986. godine različiti dokumenti koje je zatražila Komisija.
  1. Predsednik Suda je 22. oktobra 1985. godine, preko Sekretara Suda, nakon konsultacija sa zastupnikom Države, delegatom Komisije i advokatom kompanije podnosioca predstavke, naložio da usmeni postupak započne 20. januara 1986. godine (pravilo 38).
  2. Javna rasprava je održana zakazanog dana u Sudu u Strazburu. Neposredno pred početak rasprave Sud je održao pripremnu sednicu.

Pred Sudom su nastupali:

(a) u ime Države      
g. M. Iton (EATON), pravni savetnik, u svojstvu zastupnika, Ministarstvo inostranih poslova i Komonvelta,
g. D. Latam (LATHAM), Q.C.1, u svojstvu advokata,
g. Foterbi (FOTHERBY), Uprava carina,     
g. Alen (ALLEN), Uprava carina,     
g. Robinson (ROBINSON), Uprava carina, u svojstvu savetnika;

(b) u ime Komisije      
g. J. A. Frovin (FROWEIN), u svojstvu delegata;

(c) u ime kompanije podnosioca predstavke      
g. R. Graupner (GRAUPNER), pravni savetnik, u svojstvu advokata,   
g. G. Dajmond (DYAMOND), pravni savetnik, u svojstvu savetnika.

  1. Sudu su se obratili g. Iton i g. Latam u ime Države, g. Frovin u ime Komisije i g. Graupner u ime kompanije podnosioca predstavke, i dati su odgovori na pitanja koja su postavili Sud i nekoliko sudija.
  2. U periodu između 15. januara i 7. marta 1986. godine, Država i podnosilac predstavke su, prema prilici, Sekretarijatu podneli niz dokumenata, bilo na zahtev Predsednika Suda ili na sopstvenu inicijativu.
  3. Pismom koje je primljeno 21. marta 1986. godine podnosilac predstavke zatražio je odobrenje da podnese dodatni podnesak. Predsednik je, međutim, 28. juna 1986. godine takav zahtev odbio.

ČINJENICE

 I. POSEBNE OKOLNOSTI OVOG SLUČAJA

  1. Kompanija podnosilac predstavke, AGOSI, je akcionarsko društvo (Aktiengesellschaft) koje je osnovano i koje ima registrovano sedište u Saveznoj Republici Nemačkoj. Glavna delatnost ove kompanije jesu poslovi vezani za topljenje metala, ali se ona u dato vreme takođe bavila poslovima u vezi sa zlatnicima i srebrnjacima.

A.  Zaplena zlatnika

  1. Kompanija AGOSI je 1974. godine započela poslovanje s britanskim državljaninom X. Tokom njihovih poslovnih aktivnosti u periodu između avgusta 1974. godine i maja 1975. godine kompanija AGOSI je od X kupila veliku količinu britanskih kovanih novčića, koji datiraju pre 1947. godine i koji sadrže visok procenat srebra. Međutim, čini se da su ti kovani novčići bili ilegalno izvezeni iz Ujedinjenog Kraljevstva, a da to kompaniji nije bilo poznato.
  2. U subotu 2. avgusta 1975. godine, posle završetka radnog vremena, X je posetio fabriku kompanije AGOSI u pratnji lica Y, koga je predstavio kao bogatog poslovnog čoveka. Oni su zatražili da odmah kupe 1.500 krugeranda, zlatnih novčića kovanih u Južnoj Africi, gde predstavljaju i zakonsko sredstvo plaćanja, u vrednosti od GBP 120.000. Kupovina je dogovorena i zlatnici su utovareni u automobil s registarskim tablicama Ujedinjenog Kraljevstva. U vezi s načinom plaćanja, izdat je ček bez garancije jedne engleske banke. Ček nije imao oznaku da je odobren za potrebe kontrole bankarskog obračuna. U ponedeljak, 4. avgusta, ček je predat banci kompanije AGOSI na naplatu. Međutim, 11. avgusta banka je obavestila kompaniju AGOSI da je odbijena naplata čeka. U ugovoru o prodaji postoji odredba shodno kojoj kompanija AGOSI ostaje vlasnik zlatnika sve dok ne primi uplatu u visini pune ugovorene vrednosti.
  3. U međuvremenu, 2. avgusta, kupci su pokušali kolima da prokrijumčare zlatnike u Ujedinjeno Kraljevstvo. Međutim, zlatnici su otkriveni u rezervnoj gumi automobila i zaplenjeni od strane carinskih vlasti u Doveru.
  4. Amandmanom od 5. jula 1973. godine ministar za trgovinu i industriju je na otvorenu opštu dozvolu za uvoz, 16. aprila 1975. godine, zabranio unošenje zlatnika. Ta zabrana je povučena 16. juna 1979. godine.
  5. Dana 14. avgusta 1975. godine u Ujedinjenom Kraljevstvu pokrenut je krivični postupak protiv X i Y. Оni su, između ostalog, optuženi i za nezakonito kršenje zabrane uvozа zlatnika, protivno članu 304 (b) Zakona o carini i akcizama iz 1952. godine (u daljem tekstu: „Zakon iz 1952. godine”).
  6. Kompanija AGOSI je najpre 18. a zatim ponovo 28. avgusta zatražila od Uprave carina povraćaj zlatnika, na osnovu činjenice da je kompanija njihov zakoniti vlasnik, i tvrdeći stoga da je ona nevina žrtva prevare.
  7. Službena lica Uprave carina 20. avgusta su posetila fabriku kompanije AGOSI u Nemačkoj da bi se raspitali o okolnostima pod kojima je prodaja obavljena. Kompanija AGOSI je nastavila da sarađuje s Upravom carina tokom čitave krivične istrage.
  8. Kompanija AGOSI je 1. oktobra dala izjavu o poništaju ugovora o prodaji, čime je prodaja zlatnika prema nemačkom zakonu postala nevažeća ab initio.
  9. Advokati kompanije AGOSI su 13. oktobra 1975. godine uputili dopis predstavnicima Uprave carina, koji su bili zaduženi za taj slučaj, zahtevajući da službena lica Uprave carina iskoriste svoje diskreciono pravo odlučivanja, shodno članu 288. Zakona iz 1952. godine (vidi dole navedeni stav 35) i vrate zlatnike kompaniji, budući da ovi ne predstavljaju robu koja može biti predmet trajnog oduzimanja, u skladu sa Zakonom iz 1952. godine, ako se navedeno tumači u svetlu Ugovora o osnivanju Evropske ekonomske zajednice (Rimski ugovor), opštih načela međunarodnog javnog prava i Konvencije, naročito člana 1. Protokola br.1.
  10. U svom pisanom odgovoru od 29. decembra 1975. godine službena lica Uprave carina ispitivala su da li kompanija AGOSI osporava to da je uputila validan podnesak, tvrdeći da zlatnici ne podležu oduzimanju. Predstavnici Uprave carina naveli su da bi u tom slučaju – da bi mogli pristupiti oduzimanju zlatnika – morali da pokrenu postupak za oduzimanje pred Višim sudom2, shodno članu 6 Dodatka VII Zakonu iz 1952. godine. U pogledu tvrdnji kompanije da zlatnici ne mogu biti trajno oduzeti (vidi gore navedeni stav 20), službena lica Uprave carina su primetila da, između ostalog, „[sudovi] [nisu imali] diskreciono pravo odlučivanja da odbiju potvrđivanje [zlatnika kao oduzetih] zbog štete koju je pretrpeo savestan vlasnik”. Zlatnici nisu bili vraćeni.

B.   Krivični postupak protiv lica X i Y

  1. Prilikom trećeg suđenja u januaru 1977. godine, na kome je u korist tužioca svedočio direktor kompanije AGOSI, dr Roze (ROSE), X i Y su tvrdili da zabrana uvoza zlatnika predstavlja kršenje člana 30. Rimskog ugovora, kojim se garantuje slobodno kretanje dobara i da su, shodno tome, krivične optužbe koje su protiv njih podnete neosnovane.
  2. Sudija u prvostepenom postupku nije prihvatio ovaj argument; u presudi od 31. januara 1977. godine on je zaključio da zabrana potpada pod odredbu o „javnoj politici” iz člana 36. Ugovora i da zlatnici predstavljaju kapital a ne robu u smislu člana 67.
  3. X i Y su se žalili Apelacionom sudu, koji je 15. decembra 1977. godine podneo ovo pitanje Sudu pravde Evropskih zajednica, u skladu sa članom 177. Ugovora.
  4. Sud pravde Evropskih zajednica je u presudi od 23. novembra 1978. godine potvrdio da južnoafrički zlatnici predstavljaju kapital a ne robu (predmet 7/78, [1978] European Court Reports 2247). Shodno tome, žalba koju su X i Y podneli nije bila prihvaćena, te su oni osuđeni i kažnjeni novčanom kaznom.

C.   Građanski postupak kompanije AGOSI za povraćaj zlatnika

  1. S obzirom na to da po okončanju prvostepenog krivičnog postupka predstavnici Uprave carina nisu izvršili povraćaj zlatnika, kompanija AGOSI je 14. aprila 1977. godine podnela tužbu Višem sudu. U relevantnom delu podneska kaže se:

„7. … odredbe člana 44 i člana 275 Zakona o carini i akcizama iz 1952. godine i Dodatka VII pomenutog Zakona treba tumačiti u svetlu i prema opštem načelu međunarodnog javnog prava koje zabranjuje neopravdano oduzimanje imovine koja pripada „prijateljskim strancima“.3

8. Dalje, ili kao druga mogućnost, odredbe člana 44 i člana 275 Zakona o carinama i akcizama iz 1952. godine i Dodatak VII pomenutog Zakonu treba tumačiti u skladu sa članom 1 [Protokola br. 1] Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

9. U smislu prethodno spomenutog u stavovima 7 i 8 ovog podneska, … zlatnici ne podležu oduzimanju.

10. Alternativno stavu 9, ako pomenuti zlatnici mogu biti oduzeti, onda u onome što je prethodno pomenuto u stavovima 7 i/ili 8 tuženi mora koristiti svoje ovlašćenje u skladu sa članom 288 Zakona o carinama i akcizama i/ili stavom 16 Dodatka VII pomenutog Zakona, kako bi izvršio povraćaj zlatnika tužiocu bez nametanja bilo kakvih uslova.

Podnosilac tužbe zahteva:

 (i) odluku o tome da … su zlatnici vlasništvo [kompanije AGOSI];

 (ii) odluku o tome da … zlatnici ne mogu da budu oduzeti …;

 (iii) odluku o tome da [kompanija AGOSI] ima pravo na povraćaj zlatnika bez nametanja bilo kakvih uslova za povraćaj … ” 

Službena lica Uprave carina podnela su protivtužbu i tražila da zlatnici budu proglašeni oduzetim zato što podležu konfiskaciji, između ostalog, shodno članu 44 (b) i članu 44 (f) Zakona iz 1952. godine (vidi dole navedeni stav 33).

  1. Kompanija AGOSI je 2. februara 1978. godine takođe podnela zahtev da Viši sud utvrdi usklađenost zabrane uvoza južnoafričkih zlatnika u Ujedinjeno Kraljevstvo s Rimskim ugovorom i slučaja njihove konfiskacije bez obeštećenja. Predmet je razmatran 20. februara i kompanija AGOSI je zatražila da se ova pitanja upute Sudu pravde Evropskih zajednica na odlučivanje.
  2. Sudija Višeg suda g. Donaldson odbacio je ovaj zahtev istoga dana i dao na znanje da bi on isto tako odbio i tužbu protiv sudskog naloga da mu je podneta na odlučivanje (gore navedeni stav 26). Podnosilac predstavke je i pored toga ostao kod predmetne tužbe. Sudija Višeg suda g. Donaldson je 10. marta 1978. godine odbio ovu tužbu i, shodno protivtužbi predstavnika Uprave carina, naložio oduzimanje zlatnika kao robe koja podleže oduzimanju u skladu sa članom 44(f) Zakona iz 1952. godine (vidi dole navedeni stav 33).
  3. Kompanija AGOSI je podnela žalbu Apelacionom sudu tvrdeći da se član 44(f) ne može primenjivati, budući da je Sud pravde Evropskih zajednica u međuvremenu zaključio da zlatnici ne predstavljaju robu (vidi gore navedeni stav 25), i ponovila svoje tvrdnje u smislu člana 1 Protokola br. 1 i opštih načela međunarodnog prava.
  4. Apelacioni sud doneo je presudu 10. decembra 1979. godine ([1980] 2 All England Law Reports 138-144). Glavnu presudu je izrekao Lord Dening, s kojim su ostala dvojica sudija, sudija Bridž i Ser Dejvid Kerens, bila saglasna.

U vezi s tvrdnjom kompanije AGOSI da imaju pravo na povraćaj južnoafričkih zlatnika u svetlu njihove navodne nevinosti, Lord Dening je najpre izneo sledeća zapažanja:

„Pre nego što krenemo dalje mogu reći da carinski organi imaju diskreciono pravo odlučivanja po ovom pitanju. Dešava se ponekad da roba bude trajno oduzeta, a zatim se pojavi pravi vlasnik robe i kaže da je prevarom bio lišen te robe. Ako se carinske vlasti uvere u istinitost njegovih tvrdnji, mogu da ponište oduzimanje i da mu tu robu predaju. Shodno članu 288 Zakona iz 1952. godine, predstavnicima Uprave carina dato je veoma široko diskreciono pravo odlučivanja, shodno kome mogu da oduzmu neku robu ili da je vrate ili plate obeštećenje itd. To se može javiti kasnije. Nemačka kompanija, međutim, kaže da u ovom slučaju organi carine nisu uopšte imali pravo da trajno oduzmu robu. Ako se uzme u obzir vrednost samog zlata, nemačkoj kompaniji bi mnogo više odgovaralo da im se ti zlatnici vrate nego da im se plati obeštećenje za zlatnike, obračunato shodno ceni zlata iz 1975. godine.”

Lord Dening se zatim bavio različitim primedbama koje je kompanija AGOSI iznela protiv tvrdnje predstavnika Uprave carina da južnoafrički zlatnici podležu trajnom oduzimanju. Lord Dening je smatrao da je definicija robe prema Rimskom ugovoru, u svrhu tumačenja člana 44 (f), irelevantna, i da ni u članu 1 Protokola br. 1, kao ni u opštem međunarodnom pravu, ne postoji ništa što zabranjuje trajno oduzimanje u ovom slučaju. On je zaključio:

„Čini mi se da su carinske vlasti u pravu. Država može trajno oduzeti ove južnoafričke zlatnike… Uprava carina ima u potpunosti diskreciono pravo da odluči da li je zahtev nemačke kompanije toliko čvrst i opravdan da bi trebalo da im te zlatnike vrati ili da ih zadrži i kompaniji isplati neko obeštećenje. To je diskreciono pravo Uprave carina.”

Sudija Vrhovnog suda g. Bridž je tome dodao:

„Da sam u potpunosti uveren, a nisam, da u međunarodnom pravu postoji takvo jedno načelo kao što [advokat nemačke kompanije] tvrdi, i dalje me ne bi mogao ubediti da bi trebalo da u Zakon o carini i akcizama iz 1952. godine unesemo opširne amandmane koje bi bilo neophodno doneti kako bi to načelo moglo da se primenjuje i da se napravi izuzetak od podleganja trajnom oduzimanju, tamo gde je bio jasan slučaj, shodno jeziku zakonske odredbe koji omogućava trajno oduzimanje, u korist stranog vlasnika robe koji može da dokaže da nije učestvovao u činu koji za sobom povlači oduzimanje imovine.”

Ser Dejvid Kerens primećuje:

„Ako je [strani vlasnik] nevin i ni na koji način nije bio saučesnik u krivičnom delu krijumčarenja, prikladno bi bilo da on ima mogućnost da zatraži da se diskreciono pravo odlučivanja upotrebi u njegovu korist. Ne vidim, međutim, da je moguće tumačiti Zakon na takav način koji bi robu koja pripada tom [strancu] isključivao iz odredbe koja predviđa trajno oduzimanje.”

Žalba je bila odbijena.

  1. Apelacioni sud nije dao odobrenje za podnošenje žalbe Domu Lordova. Kompanija AGOSI je 27. marta 1980. godine Domu Lordova podnela molbu za podnošenje žalbe, ali je ona odbijena.
  2. Pravni savetnici kompanije AGOSI su 1. aprila 1980. godine ponovo uputili dopis predstavnicima Uprave carina tražeći povraćaj zlatnika. Pravni savetnik predstavnika Uprave carina je 1. maja 1980. godine odbio taj zahtev, bez obrazloženja.

II.    RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

 A. Postupak za oduzimanje

  1. Shodno članu 275 Zakona iz 1952. godine, roba koja podleže oduzimanju u skladu, između ostalog, i sa članom 44 Zakona, može biti zaplenjena ili zadržana od strane carinskih organa.

Član 44 u relevantnom delu glasi:

„U slučajevima kada:

 ...

(b) se neka roba uveze, unese ili istovari suprotno bilo kojoj zabrani ili ograničenju koje je u datom trenutku na snazi u tom smislu shodno nekom aktu ili pomoću njega; ili

(f) je neka uvezena roba sakrivena ili spakovana na način da se čini da je namera bila da se službeno lice prevari,

Ta roba može biti trajno oduzeta…”

  1. Postupak koji treba da sledi posle zaplene dat je u Dodatku VII Zakona. Shodno stavu 1, predstavnici Uprave carina obaveštavaju o zapleni svako lice koje je u vreme zaplene po njihovim saznanjima bilo vlasnik zaplenjene robe. Svako lice koje tvrdi da data roba ne podleže trajnom oduzimanju mora, u skladu sa stavovima 3 i 4, dostaviti službenim licima Uprave carina pisani zahtev u roku od mesec dana od dana izdavanja obaveštenja o zapleni, ili, ako mu takvo obaveštenje nije uručeno, u roku od mesec dana od zaplene. Stav 6 predviđa da ako je obaveštenje o zahtevu valjano uručeno, predstavnici Uprave carina će pokrenuti postupak za trajno oduzimanje robe pred sudom. Ovaj stav dalje navodi da „ako sud zaključi da su [predmeti] podobni za trajno oduzimanje, sud će [ih] proglasiti trajno oduzetim.” Shodno ustaljenoj sudskoj praksi, sudovi razmatraju samo pitanje da li zaplenjena roba potpada pod bilo koju kategoriju robe pomenutu u Zakonu koja podleže trajnom oduzimanju; sudovi ne razmatraju pitanje da li je vlasnik kriv ili je nedužan. Postupak trajnog oduzimanja se smatrati građanskim postupkom, shodno stavu 8. Ako predstavnicima Uprave carina nije uručen zahtev, shodno stavovima 3 i 4, tada se smatra da je zaplenjena roba, shodno stavu 5, valjano proglašena trajno oduzetom.
  2. Prema članu 288 Zakona iz 1952. godine:

„Predstavnici carine mogu, ako smatraju da treba,

 (a) …

 (b) da izvrše povraćaj svega onoga što je, shodno pomenutom zakonu, trajno oduzeto ili zaplenjeno, pod onim uslovima, ako ih uopšte bude, koje oni smatraju za odgovarajuće…”

B.   Sudsko preispitivanje odluka organa uprave

  1. Pre 11. januara 1978. godine, sudsko preispitivanje određenih odluka organa uprave se moglo zatražiti i dobiti podnošenjem zahteva za vanredno preispitivanje tih odluka (mandamus, certiorari i prohibition), u skladu sa članom 10 Zakona o uređenju pravosuđa iz 1938. godine i Odredbom 53 tadašnjeg Poslovnika Vrhovnog suda. Povrh toga, parnične strane su imale pravo da pokrenu sudski postupak za izdavanje izjave, zabrane ili naknadu štete u odgovarajućim slučajevima. Prema rečima Države, „smatralo se da postojanje mnoštva pravnih lekova, od kojih svaki ima svoju procesnu idiosinkretičnost, predstavlja nepovoljnost po parničare i prepreku sposobnosti sudova da razviju jedan koherentan korpus prava u ovoj oblasti.” Naročito, zahtev za sudsko preispitivanje ne bi bio delotvoran ako osporena presuda nije sadržala razloge na kojima je zasnovana, budući da zakon ne dozvoljava prikupljanje dokaza o činjenicama ili o nekim drugim stvarima koje se ne pojavljuju u zapisniku / evidenciji o presudi (vidi „Izveštaj o pravnim lekovima u upravnom pravu” (Law Commission) br. 73, Cmd. 6407 (1976)).
  2. Poslovnik Vrhovnog suda izmenjen je i dopunjen 1977. godine, zakonskim instrumentom, da bi predvideo postupak koji je danas poznat pod zvaničnim nazivom „sudsko preispitivanje”, namenjen svim strankama koje traže pravni lek u stvarima u vezi s javnim pravom. Amandmani su stupili na snagu 11. januara 1978. godine i stoga su bili primenjivi onda kada su službena lica Uprave carina donela svoju odluku, 1. maja 1980. godine (vidi gore navedeni stav 32).
  3. Shodno praksi Vrhovnog suda, nova Odredba 53 je, između ostalog, uvela i sledeće promene:

„- Nastao je nov postupak pod nazivom ‘zahtev za sudsko preispitivanje’ i ovakvim jednim zahtevom podnosilac predstavke može zatražiti bilo koji od pojedinačnih oblika preispitivanja, bilo zajedno ili pojedinačno, a da pri tome ne mora da odabere bilo koju određenu nadležnost preispitivanja koja je primerena njegovom slučaju.

-  Mehanizam zahteva za izricanje privremene mere, kao što su javno iznošenje dokumenata, ispitivanje i nalog da optuženi prisustvuje unakrsnom ispitivanju, uveden je u zahteve za sudsko preispitivanje i takve zahteve može da razmatra sudija ili sudija Odeljenja Vrhovnog suda.

 - Ako je podnet zahtev za vanredni pravni lek u vidu certiorari naloga, osim što odluku može da poništi, sud predmet može da prosledi datom organu uprave, uz uputstvo da ga ponovo razmotri i donese odluku u skladu sa zaključcima suda, tako da sud može da funkcioniše ne samo kao ’Kasacioni sud’ već i kao sud pune jurisdikcije u odnosu na predmet.” (Poslovnik Vrhovnog suda, RSC, 1985, tom. 1, Odredba 53, strane 757-758 stav 53/1 – 14/6).

  1. Tokom reforme nije se menjao postupak u kome je zahtev za sudsko preispitivanje morao da bude podnet u dve faze. Prvo je potrebno dobiti odobrenje suda i shodno praksi Vrhovnog suda, „samo u slučaju da se takvo odobrenje dobije i u meri u kojoj je ono predviđeno, sud će razmatrati ključni zahtev za sudskim preispitivanjem.” „Odobrenje treba dati, ako sud na osnovu dostupnog materijala proceni, a da pri tom ne zalazi u suštinu stvari, da postoji osnovan razlog za odobravanje pravnog leka koji podnosilac predstavke traži” (RSC, loc. cit., str. 757, stavovi 53/1 – 14/23).
  2. Razlozi na osnovu kojih se shodno novoj Odredbi 53 može odobriti sudsko preispitivanje jesu isti oni koji su se smatrali prihvatljivim u ranijim zahtevima za sudsko preispitivanje. Na osnovu prakse Vrhovnog suda mogu se razvrstati u sledeće grupe:

„1. Nedostatak ili višak nadležnosti ...

2. Tamo gde je došlo do greške u primeni prava na prvi ..

3. Nepoštovanje pravila osnovnih pravnih načela ... U širokom smislu, pravila osnovnih pravnih načela sadrže dužnost pravičnog postupanja ... Pravila osnovnih pravnih načela obično se primenjuju u onim slučajevima kada data odluka utiče na prava nekog lica, na primer prilikom eksproprijacije njegove imovine... Pravila osnovnih pravnih načela takođe se primenjuju onda kada podnosilac zahteva za sudsko preispitivanje nema pravo, na primer kada podnosi zahtev za izdavanje zakonom predviđene neophodne dozvole: u takvim slučajevima, iako dato lice nema pravo na dozvolu ako i dok mu ona ne bude izdata, postoji obaveza poštovanja prava osnovnih pravnih načela i pravičnog postupanja, zato što se koristi zakonsko ovlašćenje koje utiče na njegove interese ...”

4. Venzberijev princip – odluka organa vlasti može biti poništena ili na drugi način rešena odgovarajućim nalogom u postupku sudskog preispitivanja u slučaju kada sud zaključi da je odluka takva da ni jedan organ vlasti koji se valjano rukovodio relevantnim pravom i celishodno postupao, nije mogao doneti takvu odluku ...”

  1. U nekoliko predmeta koji su razmatrani pred engleskim sudovima objašnjavano je zašto se organi uprave moraju valjano rukovoditi relevantnim pravom i celishodno postupati (vidi takođe „Upravno pravo”, W.R. Wade, 5th edition (1980), strane 348-349 i 354-355). Tako u predmetu Breen v. Amalgamated Engineering Union [1971] 2 Queen’s Bench Division, str. 190, Lord Dening navodi:

„Diskreciono pravo odlučivanja nekog zakonom ustanovljenog tela nikada nije neograničeno. To je diskreciono pravo koje se mora koristiti u skladu sa zakonom. To znači u najmanju ruku ovo: zakonom predviđeno telo mora da se rukovodi relevantnim a ne irelevantnim razlozima. Ako nebitni razlozi, koje nije trebalo ni uzeti u obzir, utiču na njegovu odluku, odluka nije održiva. Bez obzira na to što je zakonom predviđeno telo postupalo u dobroj veri, ta odluka mora biti poništena.”

Dužna pažnja se mora pokloniti, između ostalog i obimu i predmetu zakona kojim se ovlašćenje daje. Prema mišljenju Lorda Rida u  predmetu Padfield v. Minister of Agriculture, Fisheries and Food [1968] Žalbe, str. 997:

„Parlament bi trebalo da je dao diskreciono pravo, s namerom da se ono koristi u cilju unapređivanja politike i predmeta Zakona.”

  1. Država je priznala da, osim u presudi koju je 17. jula 1985. godine izrekao Viši sud (u predmetu v. Commissioners of Customs and Excise, ex parte Leonard Haworth), nije bilo slučajeva u kojima su se na korišćenje diskrecionog prava od strane predstavnika Uprave za naplatu carina i akciza u pogledu povraćaja trajno oduzete robe primenjivali gore pomenuti principi. U predmetu Haworth radilo se o zapleni jedne jahte od strane predstavnika Uprave carina, koja je korišćena pri pokušaju krijumčarenja droge, kao i o korišćenju diskrecionog prava od strane predstavnika Uprave carina, shodno članu 152 Zakona o upravljanju naplatom carina i akciza iz 1979. godine. Shodno ovoj odredbi, čija jezička formulacija je skoro identična jezičkoj formulaciji člana 288 Zakona iz 1952. godine, „Predstavnici Uprave carina mogu po slobodnom nahođenju, ... izvršiti povraćaj trajno oduzete ili zaplenjene stvari, pod određenim uslovima (ako ih uopšte ima) za koje oni smatraju da su odgovarajući.” Vlasnik jahte, koji je tvrdio da nije bio kriv za pokušaj krijumčarenja ni po kom osnovu, podneo je zahtev za sudsko preispitivanje odluke, pozivajući se na to da službena lica Uprave carina nisu iskoristila ili su odbila da iskoriste svoje zakonom predviđeno diskreciono pravo odlučivanja da bi izvršila povraćaj jahte. Viši sud (sudija Višeg suda g. Forbs) je smatrao da je korišćenje diskrecionog prava od strane predstavnika Uprave carina, shodno članu 152, obuhvatalo i razmatranje krivice vlasnika i smatrao je da predstavnici Uprave carina nisu valjano koristili svoje diskreciono pravo, shodno članu 152, u slučaju koji je prethodno postojao, budući da vlasniku nisu pružili potrebne informacije u vezi s njegovom navodnom odgovornošću i nisu mu dali mogućnost da na njih odgovori.

POSTUPAK PRED KOMISIJOM

  1. U predstavci od 17. septembra 1980. godine upućenoj Komisiji (br. 9118/80), kompanija AGOSI se žalila da trajno oduzimanje zlatnika predstavlja kršenje člana 6 st 2 Konvencije i člana 1 Protokola br.1.
  2. Komisija je predstavku proglasila prihvatljivom 9. marta 1983. godine. U izveštaju od 11. oktobra 1984. godine (član 31) Komisija je izrazila svoje mišljenje, s devet glasova za i dva glasa protiv, da je došlo do kršenja člana 1 Protokola br. 1. Celovit tekst mišljenja Komisije, kao i dva izdvojena mišljenja sadržana u izveštaju, dati su kao aneks ovoj presudi.

KONAČNI PODNESCI SUDU

  1. Na raspravi održanoj 20. januara 1986. godine Država je iznela tvrdnju da član 6 nije primenjiv u ovom predmetu i potvrdila je po suštini završne tvrdnje koja je izneta u njihovom podnesku kojim su zatražili od Suda da „odluči i ustanovi da nije došlo do kršenja prava kompanije podnosioca predstavke, shodno članu 1 Protokola br. 1 Konvencije ”.
  2. Podnosilac predstavke je, sa svoje strane, na raspravi ponovio, u suštini, završne tvrdnje koje su iznete u njihovom podnesku kojim je od Suda zatraženo „da zaključi da je Država izvršila povredu člana 1 Protokola br. 1… i člana 6 Konvencije… ”.

PRAVO

 I. ČLAN 1 PROTOKOLA BR. 1

  1. Podnosilac predstavke nije se žalio na prvobitnu zaplenu južnoafričkih zlatnika od strane carinskih vlasti. Njihova pritužba se odnosi na trajno oduzimanje zlatnika i kasnije odbijanje predstavnika Uprave carina da izvrše njihov povraćaj. Podnosilac predstavke je tvrdio da su ove odluke bile u suprotnosti sa članom 1 Protokola br. 1 Konvencije, koji glasi:

„Svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni.”

Kompanija AGOSI je tvrdila da konfiskacija zlatnika nije bila opravdana shodno ovom članu, budući da je ona zakoniti vlasnik zlatnika i ne snosi bilo kakvu krivicu, te da joj nije data prilika da, shodno relevantnim odredbama zakona Ujedinjenog Kraljevstva, dokaže svoju nevinost pred sudom.

A.   Opšta razmatranja

  1. Član 1 Protokola br. 1 u suštini garantuje pravo na imovinu (vidi presudu u predmetu Marckx od 13. juna 1979. godine, Series A br. 31, strane 27- 28, stav 63). On sadrži „tri jasno razgraničena pravila”: prvo pravilo, koje je dato u prvoj rečenici prvog stava, jeste opšte prirode i naglašava načelo neometanog uživanja imovine; drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici prvog stava, bavi se lišavanjem imovine i postavlja izvesne uslove u tom pogledu; treće pravilo, navedeno u drugom stavu, priznaje da Države ugovornice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu s opštim interesom (vidi, inter alia, presudu u predmetu Sporrong and Lönnroth od 23. septembra 1982. godine, Series A br. 52, strana 24, stav 61). Međutim, ta tri pravila nisu „jasno razgraničena” u smislu da nisu uopšte međusobno povezana: drugo i treće pravilo se bave određenim slučajevima mešanja u pravo na neometano uživanje imovine, pa bi stoga trebalo da budu tumačena u svetlu opšteg načela koje je naglašeno u prvom pravilu (vidi: presudu u predmetu Lithgrow and Others od 8. jula 1986. godine, Series A br. 102, str. 46, stav 106).
  2. Trajno oduzimanje krijumčarenih južnoafričkih zlatnika predstavljalo je mešanje u pravo kompanije podnosioca predstavke na neometano uživanje njihove imovine koje je zaštićeno članom 1 Protokola br. 1. Ovo nije bilo sporno.
  3. Sud najpre mora da utvrdi da li je glavna odredba u ovom predmetu druga rečenica prvog stava ili drugog stava.
  4. Zabrana uvoza zlatnika u Ujedinjeno Kraljevstvo očigledno je predstavljala kontrolu korišćenja imovine.

Zaplena i trajno oduzimanje južnoafričkih zlatnika predstavljali su mere koje su preduzete zarad sprovođenja zabrane. Tačno je da je Viši sud doneo presudu da južnoafričke zlatnike proglasi trajno oduzetim na osnovu tačke (f) člana 44 Zakona iz 1952. godine, smatrajući da su ti zlatnici predstavljali robu koja je bila sakrivena na takav način da se sticao utisak da je to urađeno da bi se obmanuli carinski službenici. Međutim, protivtužba predstavnika Uprave carina u vezi s trajnim oduzimanjem zlatnika takođe se oslanjala, između ostalog, na tačku (b) istog člana, koja je predviđala trajno oduzimanje robe koja je uvezena u suprotnosti sa zabranom uvoza (vidi gore navedene stavove 26 i 33). Ne čini se da je u ovom kontekstu od presudnog značaja to što je Viši sud odlučio da se pozove na jednu od ovih tačaka a ne i na drugu.

U trajno oduzimanje zlatnika je, naravno, spadalo i lišavanje imovine, ali je u datim okolnostima trajno oduzimanje predstavljalo sastavni element postupka za kontrolu korišćenja zlatnika, poput južnoafričkih zlatnika, u Ujedinjenom Kraljevstvu. Stoga je drugi stav člana 1 Protokola br. 1 taj koji je primenjiv u ovom predmetu (vidi, mutatis mutandis, presuda u predmetu Handyside of 7. decembra 1976. godine, Series A br. 24, str. 30, stav 63).

B.   Poštovanje uslova iz drugog stava

  1. Drugi stav člana 1 Protokola br. 1 priznaje pravo Države „da sprovodi one zakone koje smatra potrebnim za kontrolu korišćenja imovine … u skladu s opštim interesima”. Nesumnjivo je da je zabrana uvoza južnoafričkih zlatnika u Ujedinjeno Kraljevstvo sama po sebi bila usklađena s uslovima iz pomenute odredbe. Budući da drugi stav treba tumačiti u svetlu opšteg načela koje je naglašeno u uvodnoj rečenici člana 1 Protokola br. 1 (vidi gore navedeni stav 48 in fine), u pogledu sprovođenja ove zabrane mora ipak postojati razuman odnos srazmernosti između sredstava koja su korišćena i cilja kome se teži. Drugim rečima, Sud mora da utvrdi da li je postignuta pravična ravnoteža između zahteva opštih interesa u ovom pogledu, te interesa datog pojedinca ili pojedinaca (vidi gore pomenutu presudu u predmetu Sporrong and Lönnroth, strana 26, stav 69 i str. 28, stav 73, kao i presudu u predmetu James and Others od 21. februara 1986. godine, Series A br. 98, str. 34, stav 50). Prilikom utvrđivanja da li je postignuta prava ravnoteža Sud priznaje da Država uživa široko polje slobodne procene u pogledu odabira načina sprovođenja i utvrđivanja da li su posledice sprovođenja opravdane u opštem interesu, u cilju postizanja svrhe datog zakona.
  2. Kao što je Komisija istakla, prema opštim pravnim načelima koje priznaju sve Države ugovornice, krijumčarena roba može po pravilu biti predmet trajnog oduzimanja. Međutim, Komisija i podnosilac predstavke su smatrali da mora postojati veza između ponašanja vlasnika krijumčarene robe i kršenja zakona da bi se opravdalo trajno oduzimanje, tako da ako je vlasnik „nevin”, on bi trebalo da bude u mogućnosti da povrati oduzetu robu. Država je smatrala da takvo pravo ne daje ni Konvencija ni Protokol br. 1. Tvrdili su da ako se svrha mešanja u vlasnikovo pravo na neometano uživanje imovine može opravdati u smislu člana 1 Protokola br. 1, onda se i trajno oduzimanje može opravdati, pod uslovom da se za dato trajno oduzimanje s pravom može reći da služi toj svrsi. Međutim, priznali su da u praktičnom smislu, u slučajevima u kojima osoba nije ni na koji način kriva za nešto što bi moglo na bilo koji način biti povezano sa svrhom zakona, vrlo je verovatno da trajno oduzimanje te imovine, ako se zakon tumači na iole razuman način, ne bi moglo da potpomogne ostvarenje zadatog cilja.
  3. Prvo se mora primetiti da iako postoji trend u praksi Država ugovornica da se ponašanje vlasnika robe, a posebno njegov oprez i pažnja, uzima u obzir prilikom odlučivanja o tome da li treba vratiti krijumčarenu robu ili ne – pod pretpostavkom da ova nije opasna – primenjuju se različiti standardi i ne bi se moglo reći da postoji neka ujednačena praksa. Da bi se trajno oduzimanje moglo opravdati, shodno uslovima drugog stava člana 1 Protokola br. 1, dovoljno je da budu ispunjeni eksplicitni zahtevi iz ovog stava i da je Država postigla odgovarajuću ravnotežu između javnog interesa i interesa pojedinca (vidi gore navedeni stav 52). Uspostavljanje odgovarajuće ravnoteže zavisi od mnogo faktora, a ponašanje vlasnika imovine, uključujući i stepen krivice kao i stepen brige i opreza koji je pokazao, jesu elementi sveukupnih okolnosti koje bi trebalo uzeti u obzir.
  4. Shodno tome, iako drugi stav člana 1 Protokola br. 1 ne sadrži izričite procesne zahteve, Sud mora da razmotri da li su primenjeni postupci u datom predmetu bili takvi da su mogli, između ostalog, da omoguće i to da se stepen krivice ili opreza kompanije podnosioca predstavke uzmu u obzir, ili u najmanju ruku, da se u obzir uzme odnos između ponašanja kompanije i kršenja zakona, što se nesumnjivo dogodilo; a isto tako, da li su dati postupci pružili kompaniji podnosiocu predstavke dovoljno mogućnosti da svoj predmet iznese nadležnim organima vlasti. Prilikom utvrđivanja da li su ovi uslovi zadovoljeni, moraju se u obzir uzeti i postupci koji se mogu primeniti (vidi između ostalih izvora, mutatis mutandis, presudu u predmetu X v. the United Kingdom od 5. novembra 1981. godine, Series A br. 46, str. 26, stav 60).
  5. U ovom predmetu, pitanje trajnog oduzimanja je tretirano u okviru dve odvojene faze: postupkom za trajno oduzimanje pred sudovima i kasnijim utvrđivanjem od strane predstavnika Uprave carina, shodno članu 288 Zakona iz 1952. godine, da li bi trebalo ili ne da iskoriste svoje diskreciono pravo odlučivanja i podnosiocima predstavke izvrše povraćaj južnoafričkih zlatnika. Neosporno je da je pitanje ponašanja kompanije AGOSI tokom postupka pred Višim sudom, shodno članu 44 Zakona, bilo irelevantno za proglašenje zaplenjenih južnoafričkih zlatnika trajno oduzetim. Međutim, pitanje ponašanja kompanije je implicitno pokrenuto u njihovom zahtevu za povraćaj južnoafričkih zlatnika, shodno članu 288 (vidi gore navedene stavove 32 i 35), koji je podnet predstavnicima Uprave carina 1. aprila 1980. godine, tj. pošto su sudovi i formalno potvrdili trajno oduzimanje zlatnika. U skladu s pravilima domaćeg prava, službena lica Uprave carina trebalo je da se rukovode relevantnim razlozima (vidi gore navedene stavove 40 i 41). U ovom predmetu, u relevantne razloge svakako spadaju navodna nevinost i sve mere opreza koje su preduzete od strane vlasnika oduzetih zlatnika, kao i odnos između ponašanja vlasnika i akta kršenja zakona o uvozu.
  6. Podnosilac predstavke je tvrdio da je sam upravni postupak, u svrhu tumačenja drugog stava člana 1 Protokola br. 1, nedovoljan: potreban je sudski pravni lek da bi se zaštitio vlasnik koji nije kriv. Država je na taj argument odgovorila tvrdnjom da ako Sud prihvati  ovakvo osporavanje, pravo Ujedinjenog Kraljevstva nudi odgovarajuću kontrolu omogućavanjem sudskog preispitivanja odluke predstavnika Uprave carina, shodno članu 288. Podnosilac predstavke je, međutim, osporavao da je sudsko preispitivanje omogućeno u pogledu ovih odluka, i alternativno, da i ako bi se prihvatilo da je takvo preispitivanje bilo dostupno, da delokrug tog sredstva nije dovoljno sveobuhvatan da bi predstavljao delotvoran pravni lek.
  7. Podnosilac predstavke je tvrdio da se nedostatak sudskog preispitivanja u njihovom predmetu uočava i u presudama Višeg suda kao i Apelacionog suda, uzimajući naročito u obzir tačku 10 izjave o tužbi u nalogu za poziv na sud koji je kompanija uložila 14. aprila 1977. godine (vidi gore navedeni stav 26). Država je osporavala tumačenje ovih presuda od strane kompanije AGOSI. Prema tvrdnji Države, ove presude samo pokazuju da je zahtev kompanije da se proglasi da južnoafrički zlatnici treba da joj budu vraćeni preuranjen, i da on ne može biti razmatran pre nego što se zlatnici ne proglase trajno oduzetim i dok predstavnici Uprave carina ne odbiju da iskoriste svoje diskreciono pravo, shodno odeljku 288. Čitanjem presuda potvrđuje se tumačenje Države (vidi naročito navedene delove iz presude Lorda Deninga u Apelacionom sudu u stavu 30 gore). Procesne teškoće prema engleskom pravu, naročito činjenica da službena lica Uprave carina nisu ni na koji način obrazložila svoje odluke, mogle su svakako, pre reforme koja je sprovedena 1977/78. godine, da opravdaju zaključak da postupak koji je kompaniji podnosiocu predstavke bio dostupan, nije dozvolio da na delotvoran način traži pravni lek koji sudsko preispitivanje nudi (vidi gore navedeni stav 36- 38). Međutim, kada su 1. maja 1980. godine predstavnici Uprave carina doneli svoju odluku, shodno članu 288, reforma sudskog preispitivanja je već stupila na snagu, tako da su ove prepreke otklonjene.
  8. Podnosilac predstavke takođe je, međutim, tvrdio da pravni lek u vidu sudskog preispitivanja ne bi bio od koristi, usled činjenice da je diskreciono pravo predstavnika Uprave carine, shodno članu 288, toliko široko postavljeno da se ne može podvrgnuti preispitivanju. Država je ovo osporavala tvrdeći da je sudsko preispitivanje korišćenja diskrecionog prava organa uprave uvek moguće. Sud primećuje da je dostupnost pravnog leka u okolnostima sličnim okolnostima slučaja podnosioca predstavke nedavno pokazana presudom od 17. jula 1985. godine, u predmetu R. v. H.M. Customs and Excise, ex parte Leonard Haworth (vidi gore navedeni stav 42). U tom predmetu Viši sud je sproveo postupak sudskog preispitivanja diskrecione ocene predstavnika Uprave carina, shodno članu 152 Zakona o upravljanju naplatom carina i akciza iz 1979. godine, čiji član carinskim službenicima daje isto široko diskreciono pravo kao i član 288 Zakona iz 1952. godine (vidi gore navedeni stav 35). Iako je ta presuda doneta nakon ovog predmeta, nema indicija da je ona predstavljala novi pravac u tumačenju zakona. U ovim okolnostima, tvrdnje kompanije AGOSI po ovoj tački čine se neosnovanim.
  9. Alternativno, kompanija je tvrdila da, iako je takav pravni lek možda i bio dostupan, njegov delokrug je bio nedovoljan u svrhu tumačenja drugog stava člana 1 Protokola br.1. Po mišljenju Suda, ovaj argument takođe ne stoji. Jedan od razloga za osporavanje odluke organa uprave, kao što su službena lica Uprave carina, jeste – i po ovom pitanju sporenja nije bilo – da je „odluka bila takva da svaki organ uprave, koji se na pravi način rukovodi relevantnim pravom i postupa celishodno, nije mogao da je donese” (takozvani „Venzberijev” princip), na primer, usled toga što organ uprave koji koristi diskreciono pravo odlučivanja nije uzeo u obzir relevantne razloge (vidi gore navedeni stav 41). Štaviše, priroda i delotvornost pravnog leka putem podnošenja zahteva za sudsko preispitivanje u kontekstu zaplene i trajnog oduzimanja robe od strane carinskih organa, ilustrovani su nedavnom presudom u predmetu Haworth (vidi gore navedene stavove 42 i 59). U tom predmetu, Viši sud je smatrao da su, prilikom korišćenja svog diskrecionog prava u okolnostima koje su slične okolnostima ovog predmeta, predstavnici Uprave carina postupali necelishodno, u smislu da vlasniku robe koja je zaplenjena prilikom pokušaja krijumčarenja nisu pružili potrebne informacije o tome za šta se on tereti niti dali priliku da odgovori ili dokaže da nije saučesnik u bilo čemu što je kriminalno ili neodgovorno postupanje. Sud smatra da je pod datim okolnostima delokrug sudskog preispitivanja shodno zakonu Ujedinjenog Kraljevstva dovoljan da zadovolji uslove iz drugog stava člana 1 Protokola br. 1.
  10. Kompanija AGOSI je dalje tvrdila da ona nije morala da iskoristi ovaj pravni lek, budući da pravu Ujedinjenog Kraljevstva nedostaje potrebna izvesnost po tom pitanju. Međutim, kao što se vidi iz gore navedenih stavova 58 i 60, ova tvrdnja nema uporište u pruženim dokazima.

C.   Zaključak

  1. Sud stoga zaključuje da postupak koji je bio dostupan podnosiocu predstavke protiv odbijanja predstavnika Uprave carina da izvrše povraćaj južnoafričkih zlatnika, ne može biti odbačen kao neadekvatan u svrhu tumačenja drugog stava člana 1 Protokola br. 1. Posebno, nije ustanovljeno da britanski sistem nije uspeo bilo da uzme u obzir ponašanje podnosioca predstavke, bilo da podnosiocu predstavke pruži razumnu mogućnost da predstavi svoj slučaj. Činjenica da je podnosilac predstavke, iz njemu poznatih razloga, odlučio da ne zatraži sudsko preispitivanje odluke predstavnika Uprave carina iz maja 1980. godine i samim tim ne iskoristi sve prednosti zaštitnih mehanizama koji su na raspolaganju vlasnicima koji tvrde da su nevini i da nisu nemarno postupali, ne može opovrgnuti ovaj zaključak. Shodno tome, nije došlo do povrede člana 1 Protokola br. 1.

II.   ČLAN 6 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke tvrdio je, takođe, da je došlo do povrede sledećih odredbi člana 6 Konvencije:

„1. Svako, tokom odlučivanja… o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu… raspravu… pred nezavisnim i nepristrasnim sudom…

2. Svako ko je optužen za krivično delo smatraće se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona.”

…”

Kompanija AGOSI se žalila da odluka koju su doneli engleski sudovi tokom postupka trajnog oduzimanja kao i odluka predstavnika Uprave carina po zahtevu za povraćaj južnoafričkih zlatnika, predstavljaju odlučivanje o krivičnoj optužbi, u smislu člana 6, protiv nje. Njena pritužba se uglavnom odnosila na to da pravo da se neko ima smatrati nevinim dok se ne dokaže suprotno tokom prvog kruga postupaka nije poštovano, a da u drugom krugu postupaka nije poštovano njeno pravo da se po krivičnoj optužbi protiv nje odlučuje pred sudom.

  1. Mora se najpre utvrditi mogu li postupci na koje se podnosilac predstavke žali biti posmatrani, bilo odvojeno ili zajedno, kao postupci u kojima se odlučuje po krivičnoj optužbi protiv kompanije AGOSI, što je tvrdnja koju su i Država i delegat Komisije osporavali.
  2. Sud po ovom pitanju deli mišljenje Države i delegata. Trajno oduzimanje južnoafričkih zlatnika od strane sudova i kasnije odbijanje predstavnika Uprave carina da izvrše njihov povraćaj, predstavljaju mere koje proizilaze iz čina krijumčarenja koji su počinila lica X i Y (vidi gore navedene stavove 28 i 32). Krivične optužbe u vezi s tim aktom podignute su, shodno domaćem pravu, protiv krijumčara ali ne i protiv kompanije AGOSI (vidi gore navedene stavove 22 – 25). Činjenica da su preduzete mere, koje proizilaze iz nekog čina za koji je treća strana krivično gonjena, imale negativan uticaj na imovinska prava kompanije AGOSI, ne može sama po sebi da dovede do zaključka da je tokom postupaka na koje se podnosilac predstavke žali došlo do podizanja „krivične optužbe”, u smislu člana 6, protiv kompanije koja je podnosilac predstavke.
  3. Usklađenost posledičnih mera s pravima podnosioca predstavke koja su garantovana Konvencijom, ispitana je u ovoj presudi na osnovu člana 1 Protokola br.1. Ni jedan od postupaka na koje se podnosilac predstavke žali ne može se smatrati postupkom koji se bavio „odlučivanjem po krivičnoj optužbi” koja je podignuta protiv kompanije podnosioca predstavke; shodno tome, član 6 Konvencije se ne primenjuje u ovom smislu.
  4. Podnosilac predstavke se nije pozivao na član 6 u onom delu u kome se odnosi na „građanska prava i obaveze”, pa Sud ne smatra da je neophodno da razmatra ovo pitanje na sopstvenu inicijativu.

 

IZ OVIH RAZLOGA, SUD

  1. Utvrđuje, sa šest glasova za i jednim glasom protiv, da nije došlo do povrede člana 1 Protokola br. 1;

  2. Utvrđuje, sa šest glasova za i jednim glasom protiv, da se član 6 Konvencije ne može primeniti u ovom predmetu u onom delu koji se odnosi na odlučivanje o krivičnoj optužbi;

  3. Utvrđuje, sa pet glasova za i dva glasa protiv da nije potrebno uzeti u obzir član 6 u onom delu koji se odnosi na odlučivanje o građanskim pravima i obavezama.

Sačinjeno na engleskom i francuskom jeziku i izrečeno na javnoj raspravi u zgradi Suda u Strazburu, 24. oktobra 1986. godine.

Mark-Andre AJZEN                                                               Žerar VIARDA

Sekretar                                                                              Predsednik

 ______________________________

* Napomena Sekretarijata Suda: Broj predmeta je 14/1984/86/133. Drugi broj označava godinu kada je predmet upućen Sudu na razmatranje a prvi broj označava poziciju ovog predmeta na spisku predmeta koji su Sudu upućeni u relevantnoj godini; poslednja dva broja označavaju položaj predstavke na spisku predmeta, podnetih Sudu od osnivanja i na spisku odgovarajućih podnesaka upućenih Komisiji

 1 Q. C. (Queen's Council) – savetnik Krune je počasna titula koja se u Velikoj Britaniji dodeljuje istaknutim predstavnicima advokatske profesije (prim. urednika). 

2 High court – uz Crown court i Court of Appeal predstavlja sudsku instancu koja postupa u krivičnim predmetima najvećeg značaja i težine. U njemu postoje tri sudska odeljenja i najčešće postupa sudija pojedinac, osim u odeljenju „Kraljičinog veća”, gde predmete razmatra veće sastavljeno od dvojice ili više sudija, prim. prev. 

3 Termin se koristi u dva značenja – da osoba / pravno lice potiče iz države koja nije u ratu s UK i/ ili da je lice zakonito na teritoriji UK, prim.prev. 

 

Shodno stavu 2 člana 51 Konvencije i stavu 2 pravila 52 Poslovnika Suda, izdvojena mišljenja sudije Tora Vilijamsona i sudije Petitija nalaze se u prilogu ovoj presudi.

G. V.

M.-A. A.

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE TORA VILIJAMSONA

Ne mogu, na žalost, da se složim s većinom članova Veća u ovom predmetu. Smatram da je došlo do povrede stava 1 člana 6 u građanskopravnom smislu, ali da nije došlo do povrede u krivičnopravnom smislu. Po mom mišljenju, pitanje da li je došlo do povrede člana 1 Protokola br. 1 utopljeno je u pitanje koje je pokrenuto shodno članu 6. Ovi zaključci su me naterali da se pridružim većini u svemu osim po poslednjem pitanju u vezi s izrekom presude.

Slažem se s većinom kada, u stavu 55 presude, kaže da je po ishod predmeta od odlučujućeg značaja to da li su podnosiocu predstavke, shodno domaćem pravu, date dovoljne procesne garancije. Ali, kao što je već rečeno, ne slažem se s većinom kada svoj argument bazira na tome da bi nedostatak procesnih garancija značio povredu člana 1 Protokola br. 1. Smatram da bi to predstavljalo povredu stava 1 člana 6 u vezi s odlučivanjem o „građanskim pravima” podnosioca predstavke. Nebitno je da li je ova odredba navedena u argumentima podnosioca predstavke, bilo u građanskopravnom ili krivičnopravnom smislu ili u oba. Glavni razlog koji me je naterao na primenu člana 6 a ne člana 1 Protokola br. 1 jeste taj da član 6 naglašava jasno formulisano pravilo o pravu na pravično suđenje. Takvo pravilo nije izričito utvrđeno članom na koji se većina poziva, i većina smatra da je ono implicitno sadržano u toj odredbi. Po mom mišljenju, takvo tumačenje Konvencije nije potrebno i donekle je nategnuto.

Došavši do zaključka da je član 6 ključna odredba, sledeće pitanje na koje bi trebalo dati odgovor je da li je građansko pravo podnosioca predstavke bilo dovedeno u pitanje. Ne bi bilo primereno da pokušam da u ovom izdvojenom mišljenu formulišem jedno opšte pravilo u vezi s linijom razdvajanja između građanskih prava i prava u vezi s javnim pravom u oblasti carina i akciza. Dovoljno je reći da me donekle specifične okolnosti ovog predmeta teraju da bez oklevanja klasifikujem zahtev kompanije AGOSI za povraćaj zlatnika kao potvrdu „građanskog prava”, u svrhu tumačenja stava 1 člana 6 Konvencije.

Ostaje, zatim, da se utvrdi da li postupak koji je korišćen ili koji je bio na raspolaganju zadovoljava zahteve iz stava 1 člana 6. Ova odredba zahteva, između ostalog, pravično suđenje pred sudom. A to znači da se moraju razmotriti sledeća tri pitanja, kao što to većina i čini u stavovima 58, 59 i 60 ove presude, tačnije:

 - da li je sudsko preispitivanje kao pravni lek bilo dostupno?

- da li je diskreciono pravo predstavnika Uprave carina bilo toliko široko da ga nije bilo moguće podvrgnuti preispitivanju? 

- da li je delokrug takvog sudskog preispitivanja, koje je možda bilo dostupno, bio dovoljno širok?

Strogo govoreći, tačno je da je sudsko preispitivanje, kao što je u stavu 58 većina i zaključila, bilo dostupno na osnovu zakona i da je odluku koju je osporavao podnosilac predstavke, kao što je i navedeno u stavu 59 i kao što se  vidi iz predmeta Haworth iz 1985. godine, teoretski bilo moguće preispitati. Smatram da je jasno da je, prema pozitivnom pravu Ujedinjenog Kraljevstva, ovo jedan pravni lek koji se može koristiti, doduše veoma retko. Ovo je vrlo važno budući da okolnosti u kojima se sudsko preispitivanje može tražiti nisu retke. Štaviše, razlozi zbog kojih se preispitivanje može odobriti su ograničeni po obimu. Ti razlozi su dati u stavu 40 presude, gde se citira deo prakse Vrhovnog suda (1985) koji se odnosi na takozvanu Odredbu 53.

Imajući u vidu sadržaj stava 40 presude, nisam uveren da je podnosiocu predstavke, u skladu s engleskim pravom, bilo dostupno sudsko sredstvo zadovoljavajućeg delokruga, u svrhu tumačenja stava 1 člana 6 Konvencije, putem koga bi se moglo odlučivati o građanskom pravu koje se tražilo.

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE PETITIJA

(Prevod)

Ja se ne slažem s većinom u ovom predmetu, budući da smatram da je stvarno došlo do kršenja Protokola br. 1 i člana 6 Konvencije.

Tačno je da je delokrug presude u vezi s pravilima koja se mogu primeniti na carinske organe ograničen. Sud je zaključio da nije došlo do povrede Protokola br. 1 a da se član 6 ne može primeniti. Dakle, Sud smatra da je podnosiocu predstavke bio dostupan postupak koji omogućava adekvatno sudsko preispitivanje odluke iz maja 1980. godine, koju su doneli predstavnici Uprave carina.

U vezi s članom 1 Protokola br. 1

U vezi sa drugim stavom člana 1 Protokola br. 1, Sud navodi da je trajno oduzimanje robe dozvoljeno samo ako se poštuju eksplicitni zahtevi ovog člana i ako Država postigne pravu ravnotežu između svojih sopstvenih interesa i interesa zainteresovane strane (stavovi 52 i 54).

Prema mišljenju Suda, nije ustanovljeno da britanski sistem nije uspeo da obezbedi da se ponašanje podnosioca predstavke uzme u obzir, pa se stoga ova kompanija može smatrati odgovornom za to što nije tražila sudsko preispitivanje odluke predstavnika Uprave carina, donete u maju 1980. godine, što bi joj omogućilo da iskoristi sve prednosti koje pružaju zaštitne mere koje bi trebalo da budu dostupne vlasnicima imovine koji nisu počinili carinski prekršaj.

Smatram, međutim, da je podnosilac predstavke bio sprečen da iskoristi one zaštitne mere na koje je imao pravo.

Kompanija AGOSI je pokušala da iskoristi sva opšte poznata pravna sredstva. Po izricanju presude prvostepenog suda, kojom se nalagalo oduzimanje zlatnika shodno članu 44(b) Zakona o carinama iz 1952. godine, kompanija je  svoj predmet podnela Apelacionom sudu, koji je žalbu odbio, nakon što je razmotrio pravnu definiciju robe ili kapitala koju pruža Rimski ugovor.

Apelacioni sud nije dozvolio podnošenje žalbe Domu Lordova. Kompanija AGOSI je 27. marta 1980. godine neuspešno pokušala da dobije dozvolu od samog Doma Lordova, da mu podnese žalbu.

Ser Dejvid Kerens je, međutim, u Apelacionom sudu primetio:

„Bez obzira na delokrug načela međunarodnog prava u vezi s trajnim oduzimanjem robe koja pripada stranim državljanima, po mom mišljenju jasno je da se to načelo ne može primeniti na trajno oduzimanje krijumčarene robe. Ako stranac može da dokaže da bi to trajno oduzimanje značilo da on bude lišen svoje imovine i da nije ni na koji način učestvovao u krijumčarenju, primereno bi bilo da on ima mogućnost da zatraži da diskreciono pravo odlučivanja bude upotrebljeno njemu u korist, ali ne vidim da je moguće Zakon tumačiti na takav način koji bi robu koja pripada tom [strancu] isključivao iz odredbe koja predviđa oduzimanje.” ([1980] All England Law Reports).

Sledeći događaji su prethodili ovom postupku pred Apelacionim sudom.

Kompanija AGOSI je uputila zahtev carinskim vlastima za povraćaj zlatnika 18. i 28. avgusta 1975. godine. Službena lica Uprave carina došla su fabrici kompanije AGOSI u inspekciju i nisu našla bilo kakve dokaze da je izvršeno neko krivično delo. Sledeći zahtev, upućen carinskim vlastima 13. oktobra 1975. godine, takođe nije urodio plodom. Uprkos tome, kompanija AGOSI je sarađivala sa carinskim vlastima u krivičnom postupku koji je vođen protiv lica X i Y. Građanski postupak za povraćaj zlatnika bio je pokrenut protiv predstavnika Uprave carina i akciza 14. aprila 1977. godine, pred Višim sudom, ali je i on odbijen.

Postupak za oduzimanje imovine je u englesko pravo prvi put uveden Zakonom o konsolidaciji carina iz 1853. godine, ali ovaj zakon nije ukinuo diskreciono ovlašćenje carinskih organa da izvrše povraćaj trajno oduzete imovine.

U periodu između 1836. (predmet R. v. Commissioners of Customs and Another) i 1985. godine (predmet Haworth) očigledno nije bilo predmeta u kome je došlo do sudskog preispitivanja korišćenja diskrecionog ovlašćenja od strane carinskih organa da izvrše povraćaj trajno oduzete imovine.

Presuda u predmetu Haworth se ne može navesti kao presedan protiv predmeta AGOSI, budući da je ona doneta posle odluke Višeg suda u predmetu AGOSI. Kompanija AGOSI je tvrdila da bi reč „može” u Zakonu o konsolidaciji carina iz 1876. godine morala da se tumači kao davanje diskrecionog ovlašćenja sudovima u pogledu povraćaja zaplenjene imovine. Dom Lordova bi možda  doneo korisnu odluku o ovoj vrlo važnoj stvari, da je podnosiocu predstavke omogućio da im podnese žalbu.

Čini mi se da postupak koji je primenjen nije napravio jasne razlike između krivičnog i upravnog prava, između konfiskacije u engleskom smislu „oduzimanja” i konačnog oduzimanja, s prenosom vlasništva na Državu – razlika koja je potrebna da bi se zaštitila prava zakonitih vlasnika koji nisu počinili bilo kakav krivični ili carinski prekršaj. U ovom predmetu i uzimajući u obzir robu koja je trajno oduzeta, nije postojao interes Države koji je zahtevao da se ostane pri odluci o trajnom oduzimanju. Sporni zlatnici zaista potpadaju pod značenje člana 1 Protokola br. 1. Po mom mišljenju, ovaj član ukazuje na to da vlasnik koji ni za šta nije kriv i koji postupa u dobroj veri, mora da bude u mogućnosti da povrati svoju imovinu.

Čak i ako se Državi dozvoli diskreciono pravo u pogledu njenih upravnih propisa, postupak i delovanje protiv kompanije AGOSI predstavlja povredu prava na neometano uživanje imovine i nesrazmerni su i u pogledu cilja i u pogledu posledica koje imaju.

Na suđenju, delegat Komisije je tvrdio da sudsko preispitivanje nije predstavljalo zadovoljavajuće pravno sredstvo, u svrhu tumačenja člana 1 Protokola br. 1, koje bi kompaniji AGOSI omogućilo da ostvari svoja prava kao vlasnik imovine koji ni za šta nije kriv; pa se čini da bi ova analiza ovde bila relevantna. Prvo, Vlada Ujedinjenog Kraljevstva nije pred Komisijom zapravo pokrenula pitanje sudskog preispitivanja u vezi s iscrpljivanjem domaćih pravnih lekova. Drugo, korišćenje ovog argumenta u fazi utvrđivanja merituma a da prethodno nije upotrebljen u vezi sa članom 26 u fazi pred Komisijom, čini se kontradiktornim, čak i ako je Država zadržala pravo da se vrati na ovo pitanje prilikom razmatranja merituma. Ako je pravni lek bio toliko očigledan, zar nije izvesno da je činjenica da nije upotrebljen trebalo da bude iskorišćena kao argument?

Složenost britanskog procesnog sistema u ovoj oblasti bila je očigledna i pred Komisijom i pred Sudom. Ona se ne može uporediti s pravnim sistemima kontinentalne Evrope, koji omogućavaju sudsku kontrolu upravnih postupaka u pojedinačnim predmetima putem primene upravnog spora. Tačno je da se postupak sudskog preispitivanja u Ujedinjenom Kraljevstvu kreće u dobrom smeru, ali je on i dalje zbunjujući čak i za najiskusnije britanske advokate, a pouzdan znak toga jeste vrlo mali broj presuda koje su donete u ovoj oblasti.

Delegat Komisije je takođe primetio da Država tvrdi da načelo prema kome se trajno oduzeta roba mora vratiti vlasniku koji je potpuno nevin, ne može biti izveden iz člana 1 Protokola br. 1. On je smatrao da to nije u skladu s tvrdnjom Države da se postupak sudskog preispitivanja može smatrati dovoljnim.

U odluci o prihvatljivosti predstavke (izveštaj, strana 44), Komisija je sažela stav Države na sledeći način:

„Tužena Država je osporavala to da podnosilac predstavke nije iscrpeo sva dostupna i delotvorna pravna sredstva u smislu člana 26 Konvencije u tom smislu što nije pokrenuo postupak protiv lica X i Y, bilo zbog čeka koji su izdali bilo zbog ugovora. Tužena Država prihvata, za potrebe prihvatljivosti, da je mogućnost da ospore, putem pokretanja postupka sudskog preispitivanja, odbijanje predstavnika Uprave carina da upotrebe svoje diskreciono pravo odlučivanja, shodno članu 288 Zakona o carinama i akcizama iz 1952. godine, nije onaj pravni lek koji član 26 Konvencije zahteva od podnosioca predstavke da traži.

Tužena Država je tvrdila da se zahtev iz člana 26 sastoji u tome da pravni lek mora biti u stanju da pruži pravno zadovoljenje po pritužbi podnosioca predstavke, bez obzira da li se to pravno sredstvo odnosi na navodno kršenje Konvencije ili ne. Stoga, građanski postupak protiv lica X i Y bi podnosiocu predstavke pružio finansijsko zadovoljenje, ugovorenu cenu, na koju ima pravo shodno ugovoru o kupoprodaji. Uz to, ovo pravno sredstvo odražava prirodu živog interesovanja za zlatnike posle njihove „prodaje” X i Y, što predstavlja pravo ove kompanije na osnovu ugovora u vezi s njihovim povraćajem ili isplatom ugovorenog iznosa.”

Takav postupak, da je pokrenut, bio bi sporedan, jer bi njegov rezultat bila samo moguća odšteta. Glavni građanski postupak je i dalje bio onaj koji je pokrenut protiv organa vlasti koji su zadržali zlatnike, u cilju obezbeđivanja njihovog povraćaja.

Jezička formulacija člana 288 Zakona iz 1952. godine pokazuje da je diskreciono ovlašćenje predstavnika Uprave carina izuzetno široko. U predmetu kompanije AGOSI, organi vlasti ni u jednom trenutku nisu bili spremni da izvrše povraćaj zlatnika.

Međutim, vladavina prava ukazuje da „mešanje organa vlasti u prava pojedinca treba da podleže delotvornoj kontroli... To je naročito slučaj kada... zakon daje izvršnim organima vlasti široka diskreciona ovlašćenja” (presuda u predmetu Silver and Others od 25. marta 1983. godine, Series A br. 61, str. 34, stav 90).

Iz sudske prakse ne proizilazi jasno da je sudsko preispitivanje moglo da bude korisno upotrebljeno, čak i kada bi sudovi u poslednjoj instanci imali nadležnost u ovom pogledu. Odredba 53 prakse Vrhovnog suda jasno ukazuje na teškoće prilikom podnošenja zahteva za sudsko preispitivanje. Predstavnici Uprave carina su 1. maja 1980. godine odgovorili da nisu spremni da upotrebe svoje ovlašćenje da vrate zlatnike, shodno članu 288 Zakona iz 1952. godine, iako se kompanija AGOSI pozivala na opšta načela britanskog prava, kada je zatražila da im se zlatnici vrate, i ponovo se bezuspešno obratila Višem sudu da bi im ti zlatnici bili vraćeni.

Zaštita koju pruža prvi stav člana 1 Protokola br. 1 ne odnosi se na lica koja su kriva za prevaru, ali se odnosi na vlasnike imovine koji nisu krivi za prevaru.

Dakle, po mom mišljenju, definitivno jeste došlo do kršenja člana 1 Protokola br. 1.

U vezi sa stavom 1 člana 6 Konvencije.

Osim pitanja člana 1 Protokola br. 1, postavlja se i pitanje povrede člana 6 Konvencije. Pošto je zaključila da je došlo do povrede Protokola br. 1, Komisija nije razmatrala ovu stavku.

Krivični postupak je pokrenut protiv lica koja su pokušala da unesu zlatnike u zemlju. Pravni zastupnik kompanije AGOSI nije krivično gonjen – naprotiv, on je pozvan da svedoči. Zahtev kompanije AGOSI nije podnet u okviru krivičnog postupka, u kome, u procesnom smislu, kompanija nije bila stranka. Naprotiv, njen zahtev da se utvrdi vlasništvo i obezbedi povraćaj zlatnika čiji je kompanija bila zakoniti vlasnik, i shodno prvobitnom ugovoru i shodno domaćem pravu, očigledno se bavio „građanskim pravima i obavezama”, u smislu stava 1 člana 6.

To je značilo da su pravila u vezi s „pravičnim suđenjem” morala da budu primenjena. Pa ipak, pre svega, kompanija AGOSI nije mogla delotvorno da potvrdi svoja prava ni u građanskom ni u upravnom sporu, što bi omogućilo valjano učešće strana u sporu (procès contradictoire) i odluke po njenom zahtevu. Drugo, pravni lek koji bi omogućio sudsko preispitivanje odluke carinskih organa nije bio tako lako dostupan; u svakom slučaju, sudsko preispitivanje koje je stajalo na raspolaganju nije bilo dovoljno široko u svom delokrugu i nije zadovoljavalo zahteve pravne izvesnosti.

U fazi ispitivanja prihvatljivosti, Država se pozvala na to da je kompanija AGOSI imala mogućnosti da pokrene postupak protiv lica X i Y, iako bi bilo koji takav postupak naišao na nepremostive prepreke, od kojih je nesolventnost lica X i Y bila najmanji problem. Štaviše, odgovarajući građanski postupak očigledno jeste bio onaj postupak koji je pokrenut protiv carinskih vlasti za povraćaj zlatnika.

Da su carinski organi pokrenule postupak protiv direktora kompanije AGOSI za navodno saučesništvo, njemu bi bilo omogućeno pravično suđenje. Budući da carinski organi nisu pokrenuli postupak protiv kompanije AGOSI, nije pravično onemogućiti ih da iskoriste pravna sredstva, ili prenebregnuti pravila zacrtana u članu 6 u vezi s „građanskim pravima i obavezama”, jer su u ovom postupku nesumnjivo u pitanju takva prava. Krajnji rezultat ovde jeste zadržavanje upravne sankcije koju su izrekli organi carinske uprave, a koja se ne zasniva na krivici kompanije AGOSI. Stav 1 člana 6 definitivno kaže da se ne može, pod izgovorom promene nadležnosti/ih organa i pravne klasifikacije, biti lišen zaštitnih mera koje su uobičajene u postupcima u vezi s tim stvarima. Ovo je poštovano u presudi Evropskog suda u predmetu Öztürk. Država koja krivično nije gonila osobu shodno krivičnom pravu, ne može zbog svog unutrašnjeg strukturnog uređenja pravosuđa neko lice lišiti garancija koje pruža član 6, zato što nije bilo krivičnog postupka, a da ga u isto vreme onemogući u pokretanju građanskog postupka. Stoga je kompanija AGOSI bila onemogućena da dokaže svoju nevinost tokom krivičnog postupka i da potvrdi svoja prava u građanskom postupku. Kompanija AGOSI je imala lošiji tretman u postupku koji je sama pokrenula nego što su to imali stvarni počinioci krivičnog dela.

Imajući u vidu kako su stvari po pitanju prava i precedentnih  odluka stajale pre 1985. godine, sudsko preispitivanje je predstavljalo redak pravni lek, i neuspeh kompanije AGOSI da iskoristi taj pravni lek, ne može, po mom mišljenju, biti razlog da smatramo da ona ne uživa zaštitne mere koje pruža Konvencija. Shodno tome, smatram da je došlo do kršenja stava 1 člana 6.

____________________________

 Presuda prevedena na srpski jezik u okviru zajedničkog projekta Evropske unije i Saveta Evrope „Oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim delom u Srbiji

 

 

COURT (CHAMBER)

CASE OF AGOSI v. THE UNITED KINGDOM

(Application no. 9118/80)

JUDGMENT

STRASBOURG 

24 October 1986

In the AGOSI case[*]The European Court of Human Rights, sitting, in accordance with Article 43 (art. 43) of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms ("the Convention") and the relevant provisions of the Rules of Court, as a chamber composed of the following judges:

Mr. G. Wiarda, President,
Mr. R. Ryssdal,
Mr. Thór Vilhjálmsson,
Mr. F. Matscher,
Mr. J. Pinheiro Farinha,
Mr. L.-E. Pettiti,
Sir Vincent Evans,
and also of Mr. M.-A. Eissen, Registrar, and Mr. H. Petzold, Deputy Registrar,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.   The present case was referred to the Court by the European Commission of Human Rights ("the Commission") on 19 December 1984, within the three-month period laid down by Article 32 § 1 and Article 47 (art. 32-1, art. 47) of the Convention. The case originated in an application (no. 9118/80) against the United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland lodged with the Commission on Gold- und Silberscheideanstalt AG ("AGOSI").

2.   The Commission’s request referred to Articles 44 and 48 (art. 44, art. 48) and to the declaration whereby the United Kingdom recognised the compulsory jurisdiction of the Court (Article 46) (art. 46). The purpose of the request was to obtain a decision from the Court as to whether the facts of the case disclosed any violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention (P1-1).

3.   In response to the inquiry made in accordance with Rule 33 § 3 (d) of the Rules of Court, the applicant company stated that it wished to take part in the proceedings pending before the Court and designated the lawyer who would represent it (Rule 30).

4.   The Chamber of seven judges to be constituted included, as ex officio members, Sir Vincent Evans, the elected judge of British nationality (Article 43 of the Convention) (art. 43), and Mr. G. Wiarda, the then President of the Court (Rule 21 § 3 (b) of the Rules of Court). On 23 January 1985, the President drew by lot, in the presence of the Registrar, the names of the five other members, namely Mr. R. Ryssdal, Mr. Thór Vilhjálmsson, Mr. F. Matscher, Mr. J. Pinheiro Farinha and Mr. L.-E. Pettiti (Article 43 in fine of the Convention and Rule 21 § 4) (art. 43).

5.   Mr. Wiarda assumed the office of President of the Chamber (Rule 21 § 5). He ascertained, through the Registrar, the views of the Agent of the Government of the United Kingdom ("the Government"), the Delegate of the Commission and the lawyer for the applicant company regarding the need for a written procedure (Rule 37 § 1). Thereafter, in accordance with the Orders and directions of the President of the Chamber, the following documents were lodged at the registry:

- on 26 April 1985, the memorial of the applicant;

- on 6 May, the memorial of the Government;

- on 18 and 19 July, the applicant company’s claims under Article 50  (art. 50) of the Convention;

- on 30 December, the Government’s written observations on these claims, together with a domestic judgment;

- on 10 January 1986, various documents requested from the Commission.

6.   On 22 October 1985, after consulting, through the Registrar, the Agent of the Government, the Delegate of the Commission and the lawyer for the applicant company, the President directed that the oral proceedings should open on 20 January 1986 (Rule 38).

7.   The hearings were held in public at the Human Rights Building, Strasbourg, on the appointed day. Immediately before they opened, the Court held a preparatory meeting.

There appeared before the Court:

- for the Government

Mr. M. Eaton, Legal Counsellor,

Foreign and Commonwealth Office, Agent,

Mr. D. Latham, Q.C., Counsel,

Mr. Fotherby, Customs and Excise,

Mr. Allen, Customs and Excise,

Mr. Robinson, Customs and Excise, Advisers;

- for the Commission

Mr. J.A. FroweinDelegate;

- for the applicant company

Mr. R. Graupner, Solicitor, Counsel,

Mrs. G. Dymond, Solicitor, Adviser.

8.   The Court heard addresses by Mr. Eaton and Mr. Latham for the Government, by Mr. Frowein for the Commission and by Mr. Graupner for the applicant company, as well as their replies to questions put by the Court and several judges.

9.   On various dates between 15 January and 7 March 1986, the Government and the applicant company, as the case may be, lodged a number of documents with the registry, either at the request of the President or of their own motion.

10.   By letter received on 21 March 1986, the applicant sought leave to file a further memorial. Such leave was however refused by the President on 28 June 1986.

AS TO THE FACTS

I.   THE PARTICULAR CIRCUMSTANCES OF THE CASE

11.   The applicant company, AGOSI, is a joint stock company (Aktiengesellschaft) incorporated and having its registered office in the Federal Republic of Germany. Its principal business is metal smelting, but at the relevant time it also dealt in gold and silver coins.

A. The seizure of the coins

12.   In 1974, AGOSI began doing business with a British citizen, X. In the course of this business, between August 1974 and May 1975, AGOSI bought from X a large quantity of pre-1947 British coinage which had a high content of silver. However, it appears that unbeknown to the company the coins had been illegally exported from the United Kingdom.

13.   On Saturday, 2 August 1975, after normal business hours, X visited AGOSI’s factory with Y, whom he introduced as a wealthy businessman. Together they asked to make an immediate purchase of 1,500 Kruegerrands, gold coins minted in South Africa, where they are also legal tender, having a value of some £120,000. The sale was agreed and the coins were loaded into a car bearing United Kingdom number plates. Payment was accepted in the form of an unguaranteed cheque drawn on an English bank. The cheque bore no sign of having been cleared for exchange control purposes. On Monday, 4 August, the cheque was handed to AGOSI’s bank for collection. However, on 11 August, the bank notified AGOSI that the cheque had been dishonoured. The contract of sale contained a provision according to which ownership of the coins remained with AGOSI until full payment for them had been received by it.

14.   Meanwhile, on 2 August, the buyers attempted to smuggle the gold coins by car into the United Kingdom. The coins were, however, discovered hidden in a spare tyre and were seized by the customs authorities in Dover.

15.   On 16 April 1975, the importation of gold coins had been prohibited by the Secretary of State for Trade and Industry, by an amendment to the Open General Import License of 5 July 1973. The prohibition was withdrawn on 16 June 1979.

16.   On 14 August 1975, criminal proceedings were instituted in the United Kingdom against X and Y; they were charged, inter alia, with fraudulent evasion of the prohibition on importation of gold coins, contrary to section 304 (b) of the Customs and Excise Act 1952 ("the 1952 Act").

17.   On 18 and again on 28 August, AGOSI requested the Customs and Excise to return the coins on the basis that the company was their rightful owner and had been the innocent victim of fraud.

18.   On 20 August, officers of the Customs and Excise visited AGOSI’s factory in Germany to inquire into the circumstances of the sale. AGOSI continued to co-operate with the Customs and Excise throughout the criminal investigation.

19.   On 1 October, AGOSI made a declaration of avoidance of the contract of sale by virtue of which the sale of the coins became void ab initio under German law.

20.   On 13 October 1975, AGOSI’s lawyers wrote to the Commissioners of Customs and Excise, who had taken over responsibility for the case, requesting that the Commissioners exercise their discretion under section 288 of the 1952 Act (see paragraph 35 below) and return the coins to the company, as they did not constitute goods liable to forfeiture under the 1952 Act interpreted in the light of the Treaty establishing the European Economic Community (the Treaty of Rome), general principles of public international law and the Convention, especially Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1).

21.   In their written reply of 29 December 1975, the Commissioners inquired whether it was contended by AGOSI that it had made a valid claim that the coins were not liable to forfeiture. The Commissioners stated that, if so, they would be required to institute condemnation proceedings before the High Court under paragraph 6 of the Seventh Schedule to the 1952 Act in order to have the coins forfeited. With regard to the company’s contention that the coins were not liable to forfeiture (see paragraph 20 above), the Commissioners observed, inter alia, that "there [was] no discretion [vested in the courts] to refuse condemnation [of the coins as forfeited] on the ground of hardship to an innocent owner". The coins were not restored.

 

B. The criminal proceedings against X and Y

22.   At their trial in January 1977, at which AGOSI’s director Dr. Rose testified for the prosecution, X and Y argued that the prohibition on importation of gold coins was in breach of Article 30 of the Treaty of Rome, which guarantees the free movement of goods, and that accordingly the criminal charges brought against them were void.

23.   The judge at first instance did not accept this argument; in his judgment of 31 January 1977, he held that the prohibition fell within the "public policy" provision of Article 36 of the Treaty and that the coins were capital rather than goods within the terms of Article 67.

24.   X and Y appealed to the Court of Appeal which, on 15 December 1977, referred the question to the Court of Justice of the European Communities in accordance with Article 177 of the Treaty.

25.   The Court of Justice of the European Communities confirmed in its judgment of 23 November 1978 that the Kruegerrands were capital rather than goods (case 7/78, [1978] European Court Reports 2247). Accordingly, X and Y’s appeal failed and they were convicted and fined.

C. AGOSI’s civil proceedings for recovery of the coins

26.   When, at the close of the criminal proceedings at first instance, the Commissioners of Customs and Excise did not return the coins, AGOSI, on 14 April 1977, issued a writ against them in the High Court. The statement of claim, in so far as relevant, read:

"7. ... the provisions of section 44 and section 275 of the Customs and Excise Act 1952, and the Seventh Schedule to the said Act, are to be construed in the light of and subject to the general principle of public international law which prohibits the unjustified confiscation of property belonging to friendly aliens.

8. Further or in the alternative the provisions of section 44 and section 275 of the Customs and Excise Act 1952 and the Seventh Schedule to the said Act are to be construed in accordance with Article 1 [of Protocol No. 1] of the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (P1-1).

9. In the premises mentioned in paragraphs 7 and 8 herein, the ... coins are not liable to forfeiture.

10. Alternatively to paragraph 9, if the said coins are liable to forfeiture, then in the premises mentioned in paragraphs 7 and/or 8 herein the Defendant is bound to exercise his powers under section 288 of the Customs and Excise Act 1952 and/or paragraph 16 of the Seventh Schedule to the said Act to restore without imposition of any condition the said coins to the plaintiffs.

And the plaintiffs claim:

(i)  a declaration that the ... coins are [AGOSI’s] property;

(ii) a declaration that the ... coins are not liable to forfeiture ...;

(iii) a declaration that [AGOSI is] entitled without imposition of any condition to the return of the ... coins".

The Commissioners counterclaimed that the coins should be condemned as forfeited as they were liable to forfeiture, inter alia, under section 44 (b) and section 44 (f) of the 1952 Act (see paragraph 33 below).

27.   On 2 February 1978, AGOSI also issued an originating summons requesting the High Court to determine the compatibility with the Treaty of Rome of the prohibition on the importation of Kruegerrands into the United Kingdom and of their confiscation without compensation. The case was heard on 20 February and AGOSI sought to have these questions referred to the Court of Justice of the European Communities for decision.

28.   Mr. Justice Donaldson dismissed the originating summons on the same day and indicated that he would also have dismissed the action on the writ had it been brought before him for determination (paragraph 26 above). The applicant company nonetheless pursued the latter action. On 10 March 1978, Mr. Justice Donaldson dismissed the action on the writ and ordered, in accordance with the Commissioners’ counterclaim, that the coins be forfeited as constituting goods liable to forfeiture under section 44(f) of the 1952 Act (see paragraph 33 below).

29.   AGOSI appealed to the Court of Appeal arguing that, as the European Court of Justice had in the meantime found that the coins were not goods (see paragraph 25 above), section 44 (f) could not be applied, and reiterated its submissions as to Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1) and general principles of international law.

30.   The Court of Appeal gave its ruling on 10 December 1979 ([1980] 2 All England Law Reports 138-144). The main judgment was delivered by Lord Denning, with whom the other two judges, Lord Justice Bridge and Sir David Cairns, concurred.

With regard to AGOSI’s claim that it was entitled to the restoration of the Kruegerrands in view of its alleged innocence, Lord Denning first made the following observations:

"Before going further, I may say that in any event the customs authorities have a discretion in the matter. It happens sometimes that goods are forfeited and then afterwards the true owner comes up and says that he was defrauded of them. If the customs authorities are satisfied of his claim, they may waive the forfeiture and hand them to him. There is a very wide discretion given to the commissioners under s 288 of the 1952 Act under which they can forfeit the goods or release them, or pay compensation and so forth. That may arise at a later time. But the German company says that in this case the customs authorities had no right to forfeit the goods at all. It would suit the German company much better to have the actual Kruegerrands returned to them, when you consider the value of gold itself, instead of compensation at 1975 figures."

Lord Denning thereafter went on to deal with the different objections advanced by AGOSI against the Commissioners’ contention that the Kruegerrands were liable to forfeiture. Lord Denning held that the definition of goods in the Treaty of Rome was irrelevant for the purposes of section 44 (f) and that there was nothing in Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1) or general international law prohibiting forfeiture in the instant case. He concluded:

"It seems to me that the customs authorities are right. These Kruegerrands are forfeitable to the Crown ... It is entirely a matter for the discretion of the Customs and Excise to consider whether the claim of the German company is so good that they should see fit in this case to release them to the German company or retain them and pay them some compensation. That is within the discretion of the Customs and Excise."

Lord Justice Bridge added:

"If I were satisfied, which I am not, that there is such a principle in international law as that for which the [German company’s counsel] contends, I should still be wholly unconvinced that it would be open to us to write into the Customs and Excise Act 1952 the extensive amendments which it would be necessary to introduce in order to give effect to that principle and to make an exception from liability to forfeiture, where there had been a plain case under the language of the statute giving rise to forfeiture, in favour of a foreign owner of goods who could show he had not been a party to the act out of which the liability to forfeiture arose."

Sir David Cairns remarked:

"If [a foreign owner] is innocent of any complicity in the smuggling, it is appropriate that there should be an opportunity for him to apply for the exercise of discretion in his favour, but I cannot see that it would be possible so to construe the Act as to exclude from the forfeiture provision any goods belonging to such a [foreigner]."

The appeal was dismissed.

31.   The Court of Appeal did not grant leave to appeal to the House of Lords. On 27 March 1980, AGOSI petitioned the House of Lords for leave to appeal, but such leave was refused.

32.   On 1 April 1980, AGOSI’s solicitors again wrote to the Commissioners of Customs and Excise requesting the return of the goods. The solicitor for the Commissioners replied in the negative on 1 May 1980, without giving any reasons.

II.   THE RELEVANT LEGISLATION

A. The condemnation proceedings

33.   Under section 275 of the 1952 Act, goods being liable for forfeiture under, inter alia, section 44 of the Act may be seized or detained by the customs authorities.

Section 44 reads in relevant parts:

"Where:

...

(b) any goods are imported, landed or unloaded contrary to any prohibition or restriction for the time being in force with respect thereto under or by virtue of any enactment; or

...

(f) any imported goods are concealed or packed in any manner appearing to be intended to deceive an officer,

those goods shall be liable to forfeiture ..."

34.   The procedure to be followed after seizure is set out in the Seventh Schedule to the Act.

According to paragraph 1, the Commissioners of Customs and Excise shall give notice of seizure to any person who to their knowledge was at the time of the seizure the owner of the seized goods.

Any person wishing to claim that the goods are not liable to forfeiture must, in accordance with paragraphs 3 and 4, give the Commissioners notice of his claim in writing within one month of the date of notice of seizure or, if no such notice has been served on him, within one month of the date of seizure.

Paragraph 6 provides that if notice of a claim is duly served, the Commissioners shall take proceedings for the condemnation of the seized goods by the courts. This paragraph further specifies that "if the court finds that the [items were] at the time liable to forfeiture the court shall condemn [them] as forfeited." According to established case-law, the courts will only examine whether the seized goods fall into any of the categories of goods mentioned in the law as liable to forfeiture; they will not examine the question of the owner’s innocence. Condemnation proceedings are, according to paragraph 8, to be considered as civil proceedings.

If no notice of claim has been given to the Commissioners in accordance with paragraphs 3 and 4, then the goods seized are deemed, in accordance with paragraph 5, to have been duly condemned as forfeited.

35.   Under section 288 of the 1952 Act:

"The Commissioners may, as they see fit,

(a) ...

(b) restore, subject to such conditions, if any, as they think proper, any thing forfeited or seized under the said Act ..."

B. Judicial review of administrative decisions

36.   Prior to 11 January 1978, judicial review of certain decisions by administrative authorities could be obtained by application for a prerogative order (mandamus, certiorari or prohibition) in accordance with section 10 of the Administration of Justice Act 1938 and Order 53 of the then Rules of the Supreme Court. In addition, litigants were entitled to bring ordinary actions for declarations, injunctions or damages in appropriate cases.

In the words of the Government, "the multiplicity of remedies, each with their own procedural idiosyncracies, was considered to be a real disadvantage to litigants, and an inhibition on the ability of the courts to develop a coherent corpus of law in this area". In particular, an application for a prerogative order might not have been effective if the challenged decision did not contain the reasons on which it was based, since the law did not permit the obtaining of evidence on facts or other matters not appearing on the record of the decision (see Report on Remedies in Administrative Law, Law Commission no. 73, Cmnd. 6407 (1976)).

37.   The Rules of the Supreme Court were amended in 1977 by Statutory Instrument so as to provide for one specific procedure, now known formally as judicial review, for all litigants seeking relief in matters relating to public law. The amendments came into force on 11 January 1978 and were thus applicable when the Commissioners took their decision on 1 May 1980 (see paragraph 32 above).

38.   According to the Supreme Court Practice, the new Order 53 introduced inter alia, the following changes:

"- It created a new procedure called ‘application for judicial’ review and in this single application, the applicant may apply for any of the prerogative orders, either jointly or in the alternative, without having to select any particular one appropriate to his case.

- The machinery of interlocutory applications such as discovery of documents and interrogatories and orders for the respondent of an affidavit to attend for cross-examination has been introduced into applications for judicial review and such applications may be heard by a Judge or by a Master of the Queen’s Bench Division.

- If the claim for relief is an order of certiorari, the Court is empowered, in addition to quashing the decision, to remit the matter to the authority concerned with a direction to reconsider it and reach a decision in accordance with the findings of the Court so that the Court may operate not only as a ‘Court of Cassation’ but also as a Court of review." (Rules of the Supreme Court, RSC, 1985, Vol. 1, Order 53, pp. 757-758 para. 53/1 - 14/6).

39.   The procedure whereby an application for judicial review had to be made in two stages was left unchanged by the reform. It is first necessary to obtain leave of the Court, and, according to the Supreme Court Practice, "only if and to the extent that such leave is granted will the Court proceed to hear the substantive application for judicial review". "Leave should be granted, if on the material then available the Court thinks, without going into the matter in depth, that there is an arguable case for granting the relief claimed by the applicant" (RSC, loc. cit., p. 757, para. 53/1 - 14/23).

40.   The grounds on which judicial review under the new Order 53 can be granted are the same as those held valid for the earlier applications for prerogative orders. They are stated by the Supreme Court Practice to fall under the following main headings:

"1. Want or excess of jurisdiction ...

2. Where there is an error of law on the face of the record ...

3. Failure to comply with the rules of natural justice ... Broadly the rules of natural justice embody a duty to act fairly ... The rules of natural justice will normally apply where the decision concerned affects a person’s rights, for example where his property is taken by compulsory purchase ... The rules of natural justice can also apply where the applicant for judicial review does not have a right, for example where he is applying for some requisite statutory licence: in such cases, although he has no right to a licence unless and until it is granted, there is a duty to comply with the rules of natural justice and to act fairly because a legal power which affects his interests is being exercised. ...

4. The Wednesbury principle - A decision of a public authority will be liable to be quashed or otherwise dealt with by an appropriate order in judicial review proceedings where the Court concludes that the decision is such that no authority properly directing itself on the relevant law and acting reasonably could have reached it ...."

41.   The requirement that administrative authorities direct themselves properly on the relevant law and act reasonably has been expounded upon in several cases before English courts (see also "Administrative Law", H.W.R. Wade, 5th edition (1980), pp. 348-349 and 354-355). Thus in Breen v. Amalgamated Engineering Union [1971] 2 Queen’s Bench Division, p. 190, Lord Denning stated:

"The discretion of a statutory body is never unfettered. It is a discretion which is to be exercised according to law. That means at least this: the statutory body must be guided by relevant considerations and not by irrelevant. If its decision is influenced by extraneous considerations which it ought not to have taken into account, then the decision cannot stand. No matter that the statutory body may have acted in good faith; nevertheless the decision will be set aside."

Due regard must be had, inter alia, to the scope and object of the enactment conferring the power. According to Lord Reid in Padfield v. Minister of Agriculture, Fisheries and Food [1968] Appeal Cases p. 997: "Parliament must have conferred the discretion with the intention that it should be used to promote the policy and objects of the Act".

42.   The Government have conceded that, except for a decision by the High Court of 17 July 1985 (R v. Commissioners of Customs and Excise, ex parte Leonard Haworth), there have been no cases applying the above-mentioned principles to the exercise of discretion by the Commissioners with regard to restoration of forfeited goods.

The Haworth case concerned the seizure by the customs authorities of a yacht involved in a drug smuggling attempt and the Commissioners’ exercise of discretion under section 152 of the Customs and Excise Management Act 1979. Under this provision, the wording of of which is almost identical to that of section 288 of the 1952 Act, "the Commissioners may as they see fit, ... restore subject to such conditions (if any) as they think proper, any thing forfeited or seized". The owner of the yacht, who claimed to be innocent of any smuggling attempt, made an application for judicial review of the Commissioners’ failure or refusal to exercise their statutory discretion to restore the yacht. The High Court (Mr. Justice Forbes) found that the exercise of the Commissioners’ discretion under section 152 involved a consideration of the culpability of the owner and held that the Commissioners had not properly exercised their discretion under section 152 in the case before it, as they had not provided the owner with the necessary information regarding the matters held against him and had not given him the opportunity to reply thereto.

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

43.   In its application of 17 September 1980 to the Commission (no. 9118/80), AGOSI complained that the forfeiture of the coins constituted a breach of Article 6 § 2 of the Convention and of Article 1 of Protocol No. 1 (art. 6-2, P1-1).

44.   The application was declared admissible by the Commission on 9 March 1983. In its report of 11 October 1984 (Article 31) (art. 31), the Commission expressed the opinion, by nine votes to two, that there had been a breach of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1). The full text of the Commission’s opinion and of the two dissenting opinions contained in the report is reproduced as an annex to the present judgment.

FINAL SUBMISSIONS TO THE COURT

45.   At the hearing on 20 January 1986, the Government submitted that Article 6 (art. 6) was not applicable in the present case and they confirmed in substance the final submission set out in their memorial whereby they requested the Court "to decide and declare that there has been no breach of the rights of the applicant company under Article 1 of the First Protocol to the Convention (P1-1)".

46.   The applicant company likewise reiterated in substance at the hearing the final submissions made in its memorial whereby it asked the Court "to find that the Government has violated Article 1 of the First Protocol ... and Article 6 of the Convention ... (P1-1, art. 6)".

AS TO THE LAW

I.   ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1 (P1-1)

47.   The applicant company did not complain of the original seizure of the Kruegerrands by the customs authorities. Its grievance is directed at the forfeiture of the coins and the subsequent refusal of the Commissioners of Customs and Excise to restore them. It alleged that these decisions were contrary to Article 1 of Protocol No. 1 of the Convention (P1-1), which reads:

"Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties."

AGOSI contended that the confiscation of the coins was not justified in accordance with this Article (P1-1), since it was the lawful owner of the coins and innocent of any wrongdoing, and that it was not given the opportunity under the relevant provisions of English law to establish its innocence before a court.

A. General considerations

48.   Article 1 (P1-1) in substance guarantees the right of property (see the Marckx judgment of 13 June 1979, Series A no. 31, pp. 27-28, para. 63). It comprises "three distinct rules": the first rule, set out in the first sentence of the first paragraph, is of a general nature and enunciates the principle of the peaceful enjoyment of property; the second rule, contained in the second sentence of the first paragraph, covers deprivation of possessions and subjects it to certain conditions; the third rule, stated in the second paragraph, recognises that the Contracting States are entitled, amongst other things, to control the use of property in accordance with the general interest (see, inter alia, the Sporrong and Lönnroth judgment of 23 September 1982, Series A no. 52, p. 24, para. 61). However, the three rules are not "distinct" in the sense of being unconnected: the second and third rules are concerned with particular instances of interference with the right to peaceful enjoyment of property and should therefore be construed in the light of the general principle enunciated in the first rule (see the Lithgow and Others judgment of 8 July 1986, Series A no. 102, p. 46, para. 106).

49.   The forfeiture of the smuggled Kruegerrands amounted to an interference with the applicant company’s right to peaceful enjoyment of their possessions as protected by the first sentence of Article 1 (P1-1). This point has not been in dispute.

50.   The Court must first determine whether the material provision in the present case is the second sentence of the first paragraph or the second paragraph.

51.   The prohibition on the importation of gold coins into the United Kingdom clearly constituted a control of the use of property.

The seizure and forfeiture of the Kruegerrands were measures taken for the enforcement of that prohibition. It is true that the High Court based its decision to declare the Kruegerrands forfeited on sub-paragraph (f) of section 44 of the 1952 Act, holding that they had been goods concealed in a manner appearing to be intended to deceive an officer. However, the Commissioners’ counterclaim for forfeiture also relied on, inter alia, sub-paragraph (b) of the same section, which provided for the forfeiture of goods imported in contravention of an importation prohibition (see paragraphs 26 and 33 above). It does not appear material in this context that the High Court chose to rely on one of these sub-paragraphs rather than the other.

The forfeiture of the coins did, of course, involve a deprivation of property, but in the circumstances the deprivation formed a constituent element of the procedure for the control of the use in the United Kingdom of gold coins such as Kruegerrands. It is therefore the second paragraph of Article 1 (P1-1) which is applicable in the present case (see, mutatis mutandis, the Handyside judgment of 7 December 1976, Series A no. 24, p. 30, para. 63).

B. Compliance with the requirements of the second paragraph

52.   The second paragraph of Article 1 (P1-1) recognises the right of a State "to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property ... in accordance with the general interest".

Undoubtedly the prohibition on the importation of Kruegerrands into the United Kingdom was in itself compatible with the terms of this provision. Nevertheless, as the second paragraph is to be construed in the light of the general principle enunciated in the opening sentence of Article 1 (P1-1) (see paragraph 48 in fine above), there must, in respect of enforcement of this prohibition, also exist a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised; in other words, the Court must determine whether a fair balance has been struck between the demands of the general interest in this respect and the interest of the individual or individuals concerned (see the above-mentioned Sporrong and Lönnroth judgment, p. 26, paragraph 69 and p. 28, paragraph 73, and the James and Others judgment of 21 February 1986, Series A no. 98, p. 34, paragraph 50). In determining whether a fair balance exists, the Court recognises that the State enjoys a wide margin of appreciation with regard both to choosing the means of enforcement and to ascertaining whether the consequences of enforcement are justified in the general interest for the purpose of achieving the object of the law in question.

53.   As the Commission pointed out, under the general principles of law recognised in all Contracting States, smuggled goods may, as a rule, be the object of confiscation. However, the Commission and the applicant company took the view that, to justify confiscation, a link must necessarily exist between the behaviour of the owner of the smuggled goods and the breach of the law, so that if the owner is "innocent" he should be entitled as of right to recover the forfeited goods.

The Government contended that no such right is given by the Convention or Protocol No. 1 (P1). They submitted that if the purpose of the interference with the owner’s peaceful enjoyment of his possessions is justifiable in the terms of Article 1 (P1-1), then, provided the forfeiture in question can properly be said to further that purpose, the forfeiture is justifiable. However, they conceded that as a practical matter, where a person is free of any fault which could relate in any way to the purpose of the legislation, it is likely that the forfeiture of that property could not on any sensible construction of the legislation further the object thereof.

54.   It is first to be observed that although there is a trend in the practice of the Contracting States that the behaviour of the owner of the goods and in particular the use of due care on his part should be taken into account in deciding whether or not to restore smuggled goods - assuming that the goods are not dangerous - different standards are applied and no common practice can be said to exist. For forfeiture to be justified under the terms of the second paragraph of Article 1 (P1-1), it is enough that the explicit requirements of this paragraph are met and that the State has struck a fair balance between the interests of the State and those of the individual (see paragraph 52 above). The striking of a fair balance depends on many factors and the behaviour of the owner of the property, including the degree of fault or care which he has displayed, is one element of the entirety of circumstances which should be taken into account.

55.   Accordingly, although the second paragraph of Article 1 (P1-1) contains no explicit procedural requirements, the Court must consider whether the applicable procedures in the present case were such as to enable, amongst other things, reasonable account to be taken of the degree of fault or care of the applicant company or, at least, of the relationship between the company’s conduct and the breach of the law which undoubtedly occurred; and also whether the procedures in question afforded the applicant company a reasonable opportunity of putting its case to the responsible authorities. In ascertaining whether these conditions were satisfied, a comprehensive view must be taken of the applicable procedures (see among other authorities, mutatis mutandis, the X v. United Kingdom judgment of 5 November 1981, Series A no. 46, p. 26, para. 60).

56.   In the present case, the question of forfeiture was dealt with in two distinct stages: the condemnation proceedings before the courts and the subsequent determination by the Commissioners under section 288 of the 1952 Act whether or not to exercise their discretion to restore the Kruegerrands to the applicants. It is uncontested that the question of AGOSI’s behaviour was irrelevant in the proceedings before the High Court under section 44 of the Act for the condemnation of the Kruegerrands as forfeit. The question of the company’s behaviour was, however, implicitly raised in its application to the Commissioners on 1 April 1980, that is after the coins had been formally forfeited by the courts, for the restoration of the Kruegerrands under section 288 (see paragraphs 32 and 35 above). In accordance with the rules of English law, the Commissioners were bound to be guided by relevant considerations (see paragraphs 40 and 41 above). In the present case, the relevant considerations certainly included the alleged innocence and diligence of the owner of the forfeited coins and the relationship between the behaviour of the owner and the breach of the import laws.

57.   The applicant company submitted that a purely administrative procedure is insufficient for the purposes of the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1): a judicial remedy is required to protect the innocent owner.

The Government argued in reply that, should the Court accept that contention, English law does ensure adequate control by providing for judicial review of the Commissioners’ decisions under section 288. The applicant, however, disputed that judicial review was available in regard to these decisions, and alternatively that, even if such review was available, it was of sufficient scope to provide an effective remedy.

58.   The applicant company contended that the unavailability of judicial review is evidenced from the judgments of the High Court and the Court of Appeal in its case, having regard in particular to sub-paragraph 10 of the statement of claim in the writ of summons issued by the company on 14 April 1977 (see paragraph 26 above).

The Government contested AGOSI’s interpretation of these judgments. In the Government’s submission, these judgments only show that the company’s request for a declaration that the Kruegerrands should be restored to it was premature and could not be dealt with until the coins had been condemned as forfeited and the Commissioners had refused to exercise their discretion under section 288.

A reading of the judgments confirms the Government’s interpretation (see in particular the quotations from Lord Denning’s judgment in the Court of Appeal in paragraph 30 above). Admittedly, the procedural difficulties under English law, notably the fact that the Commissioners did not give any reasons for their decision, might, before the reform of 1977/78, have justified the conclusion that the procedure available to the applicant company did not allow it to pursue the remedy of judicial review effectively (see paragraphs 36-38 above). However, by the time the Commissioners took their decision of 1 May 1980 under section 288, the reform of judicial review had come into effect, so that these difficulties had been removed.

59.   The applicant company, however, also argued that a remedy by way of judicial review would have been of no avail because the Commissioners’ discretion under section 288 is so wide as to be unreviewable. The Government contested this and submitted that judicial review of the exercise of administrative discretion is always possible.

The Court notes that the availability of the remedy in circumstances comparable to those of the applicant’s case was recently demonstrated by the judgment of 17 July 1985 in R. v. H.M. Customs and Excise, ex parte Leonard Haworth (see paragraph 42 above). In this case, the High Court carried out a judicial review of the Commissioners’ exercise of discretion under section 152 of the Customs and Excise Management Act 1979, which section confers on the Commissioners the same wide discretion as section 288 of the 1952 Act (see paragraph 35 above). Whilst this judgment was delivered subsequent to the facts of the present case, there is no indication that it marked a new departure in the law.

In these circumstances AGOSI’s submission on this point appears unfounded.

60.   In the alternative, the company argued that such judicial review as may have been available was of insufficient scope for the purposes of the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1).

In the Court’s view, this submission also fails. One of the grounds for challenging the decision of an administrative authority such as the Commissioners is - and on this point there was no dispute - that "the decision was one which a public authority properly directing itself on the relevant law and acting reasonably could not have reached" (the so-called "Wednesbury" principle), for example because the administrative authority exercising discretion had failed to take into account relevant considerations (see paragraph 41 above). More particularly, the nature and effectiveness of the remedy by way of application for judicial review in the context of seizure and forfeiture of goods by the customs authorities are illustrated by the recent judgment in the Haworth case (see paragraphs 42 and 59 above). In that case, the High Court held that, in exercising their discretion in circumstances comparable to the present case, the Commissioners had acted unreasonably, in that they had not given the owner of the goods seized in a smuggling attempt the necessary information about what matters were held against him and no opportunity to reply thereto or to establish his lack of complicity in anything either criminal or irresponsible.

The Court considers that in the circumstances the scope of judicial review under English law is sufficient to satisfy the requirements of the second paragraph of Article 1 (P1-1).

61.   AGOSI further contended that it was not required to pursue this remedy since English law lacked the requisite certainty in the matter. However, as appears from paragraphs 58 to 60 above, this submission is not supported by the evidence adduced.

C. Conclusion

62.   The Court finds therefore that the procedure available to the applicant company against the Commissioner’s refusal to restore the Kruegerrands cannot be dismissed as an inadequate one for the purposes of the requirements of the second paragraph of Article 1 (P1-1). In particular, it has not been established that the British system failed either to ensure that reasonable account be taken of the behaviour of the applicant company or to afford the applicant company a reasonable opportunity to put its case.

The fact that the applicant, for reasons of its own, chose not to seek judicial review of the Commissioners’ decision of May 1980 and hence did not receive full advantage of the safeguards available to owners asserting their innocence and lack of negligence cannot invalidate this conclusion. Accordingly there has been no breach of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1).

II.   ARTICLE 6 (art. 6) OF THE CONVENTION

63.   The applicant company also alleged a breach of the following provisions of Article 6 (art. 6) of the Convention:

"1. In the determination ... of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by an independent and impartial tribunal ...

2.  Everyone charged with a criminal offence shall be presumed innocent until proved guilty according to law.

..."

AGOSI complained that the decisions taken by the English courts in the condemnation proceedings and by the Commissioners of Customs and Excise on the request for restoration of the Kruegerrands amounted to a determination of a criminal charge, within the meaning of Article 6 (art. 6), against it. Its complaint was mainly that its right to be presumed innocent had not been observed in the first set of proceedings and that its right to have the determination of a criminal charge made by a court had not been respected in the second set of proceedings.

64.   It must first be determined whether or not the procedures complained of can be seen, separately or jointly, as involving the determination of a criminal charge against AGOSI, something which both the Government and the Commission’s Delegate have contested.

65.   On this point, the Court shares the opinion of the Government and the Delegate.

The forfeiture of the Krügerrands by the courts and the subsequent refusal of the Commissioner of Customs and Excise to restore them were measures consequential upon the act of smuggling committed by X and Y (see paragraphs 28 and 32 above). Criminal charges under domestic law were brought against the smugglers but not against AGOSI in respect of that act (see paragraphs 22-25 above).

The fact that measures consequential upon an act for which third parties were prosecuted affected in an adverse manner the property rights of AGOSI cannot of itself lead to the conclusion that, during the course of the procedures complained of, any "criminal charge", for the purposes of Article 6 (art. 6), could be considered as having been brought against the applicant company.

66.   The compatibility of the consequential measures with the applicant’s Convention rights has been examined in the present judgment on the basis of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1).

None of the proceedings complained of can be considered to have been concerned with "the determination of [a] criminal charge" against the applicant company; accordingly, Article 6 (art. 6) of the Convention did not apply in this respect.

67.   The applicant company has not invoked Article 6 (art. 6) in so far as it relates to "civil rights and obligations" and the Court does not find it necessary to examine this issue of its own motion.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Holds by six votes to one, that there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1);

2. Holds by six votes to one, that Article 6 (art. 6) of the Convention did not apply in the present case in so far as it relates to the determination of a criminal charge

3. Holds by five votes to two that it is not necessary to take into account Article 6 (art. 6) in so far as it relates to the determination of civil rights and obligations.

Done in English and French, and delivered at a public hearing at the Human Rights Building, Strasbourg, on 24 October 1986.

Gérard WIARDA , President

Marc-André EISSEN, Registrar

 

In accordance with Article 51 § 2 (art. 51-2) of the Convention and Rule 52 § 2 of the Rules of Court, the dissenting opinions of Judges Thór Vilhjálmsson and Pettiti are annexed to the present judgment.

G. W.

M.-A. E.


DISSENTING OPINION OF JUDGE THÓR VILHJÁLMSSON

To my regret, I am not able to agree with the majority of the Chamber in this case. I think that there was a violation of Article 6 § 1 (art. 6-1) under its civil head, but no violation under its criminal head. To my mind, the question whether there was a violation of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1) is absorbed by the issue raised under Article 6 (art. 6). These finding prompted me to join the majority in all but the last vote on the operative part of the judgment.

I concur with the majority when, in paragraph 55 of the judgment, it states that what is decisive for the outcome of the case is whether or not sufficient procedural guarantees were given in English law to the applicant company. But, as already indicated, I part ways with the majority when it reasons on the basis that an insufficiency of procedural guarantees would entail a violation of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1). In my opinion, this would entail a violation of Article 6 § 1 (art. 6-1) in relation to a determination of the applicant company’s "civil rights". It is immaterial whether or not this provision was cited in argument by the applicant company, be it under the civil or criminal head or under both. My main reason for applying Article 6 (art. 6) and not Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1) is that Article 6 (art. 6) enunciates a clearly stated rule on the right to a fair trial. Such a rule is not expressly set out in the Article relied on by the majority, which finds that it is implied in the provision. Such an interpretation of the Convention is in my opinion not necessary in the present case and somewhat strained.

Having come to the conclusion that Article 6 (art. 6) is the material provision, the next question to be answered is whether or not a civil right of the applicant company was at stake. It would be out of place to try to formulate, in this dissenting opinion, a general rule on the dividing line between civil rights and public-law rights in the field of customs and excise. It suffices to say that the rather special circumstances of the present case lead me without hesitation to classify AGOSI’s claim for recovery of the gold coins as an assertion of a "civil right" for the purposes of Article 6 § 1 (art. 6-1) of the Convention.

It then remains to determine whether or not the procedure used or available satisfied the requirements of Article 6 § 1 (art. 6-1). This provision requires, inter alia, a fair hearing before a tribunal. This means that one has to examine the following three questions, as the majority does in paragraphs 58, 59 and 60 of the judgment, namely

- was the remedy of judicial review available?

- was the Commissioners’ discretion in the present case so wide as to be unreviewable?

- was such judicial review as may have been available of sufficient scope?

It is strictly speaking correct, as found by the majority in paragraph 58 of the judgment, that judicial review was available according to the law and, as stated in paragraph 59 and shown by the Haworth case in 1985, the decision challenged by the applicant company was in theory reviewable. It is clear, in my opinion, that, under English law as it stands, this is an extraordinary remedy which can be exercised only very rarely. This is of importance especially since circumstances where a judicial remedy could be sought cannot be infrequent. Moreover, the grounds on which review can be granted are limited in scope. They are set out in paragraph 40 of the judgment which cites an extract from the part of the Supreme Court Practice (1985) relating to the so-called Order 53.

Having regard to the content of paragraph 40 of the judgment, I am not satisfied that the applicant company had available to it under English law a judicial remedy of sufficient scope, for the purposes of Article 6 § 1 (art. 6-1) of the Convention, in which the civil right it asserted could be determined.

 


DISSENTING OPINION OF JUDGE PETTITI

(Translation)

I disagree with the majority in this case, since I consider that there has indeed been a breach of Protocol No. 1 and of Article 6 of the Convention (P1, art. 6).

It is true that the scope of the judgment in relation to rules applicable to customs authorities is limited. The Court has held that Protocol No. 1 (P1) has not been violated and that Article 6 (art. 6) does not apply. Essentially, it takes the view that the applicant company had available to it a procedure allowing adequate judicial review of the decision of May 1980 by the Commissioners of Customs and Excise.

Concerning Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1)

With regard to the second paragraph of Article 1 of the Protocol (P1-1), the Court states that forfeiture of goods is permissible only if the explicit requirements of this Article (P1-1) are respected and if the State strikes a fair balance between its own interests and those of the individual concerned (paragraphs 52 and 54).

In the Court’s opinion, it has not been established that the British system failed to ensure that reasonable account was taken of the conduct of the applicant company, and the latter must be held responsible for its failure to seek judicial review of the Commissioners’ decision of May 1980 and thereby to receive full advantage of the safeguards which ought to be available to property owners who have committed no customs offence.

In my view, however, the applicant company was effectively prevented from availing itself of the safeguards to which it was legitimately entitled.

AGOSI attempted to use all the generally known remedies. Following the decision of the court of first instance, ordering forfeiture of the coins under section 44(b) of the Customs Act 1952, the company took the matter to the Court of Appeal, which rejected the appeal, having considered the legal definition of goods or capital in the Treaty of Rome.

The Court of Appeal refused leave to appeal to the House of Lords. On 27 March 1980, AGOSI unsuccessfully sought leave to appeal from the House of Lords itself.

In the Court of Appeal, however, Sir David Cairns observed:

"Whatever may be the extent of the principle of international law about the confiscation of goods belonging to aliens, that principle in my view clearly cannot apply to the forfeiture of smuggled goods. If an alien can show that such forfeiture would involve depriving him of his property and that he is innocent of any complicity in the smuggling, it is appropriate that there should be an opportunity for him to apply for the exercise of discretion in his favour, but I cannot see that it would be possible so to construe the 1952 Act as to exclude from any forfeiture provision any goods belonging to such an alien" ([1980] All England Law Reports 144).

The following events had pre-dated these proceedings before the Court of Appeal.

AGOSI first applied to the customs authorities for return of the coins on 18 and 28 August 1975. Customs officials inspected AGOSI’s factory and found no evidence that an offence had been committed. A further request to the customs authorities on 13 October 1975 was unsuccessful. However, AGOSI co-operated with the customs authorities in the criminal proceedings against X and Y. The civil proceedings for return of the coins were instituted against the Commissioners of Customs and Excise in the High Court on 14 April 1977. This action was dismissed.

A procedure for forfeiture was first introduced in English law by the Customs Consolidation Act 1853, but this Act did not abolish the authorities’ discretionary power to restore confiscated property.

Between 1836 (case of R. v. Commissioners of Customs and Another) and 1985 (Haworth case), there was apparently no case involving judicial review of the exercise of the customs authorities’ discretionary power to restore seized property.

The judgment in the Haworth case cannot be cited as a precedent against AGOSI, since it came after the High Court’s decision in the AGOSI case. AGOSI argued that the word "may" in the Customs Consolidation Act 1876 had to be interpreted as conferring on the courts discretionary power with regard to restoration of seized property. The House of Lords might have given a useful ruling on this important point if it had granted the applicant company leave to appeal.

It seems to me that the procedure followed did not sufficiently distinguish between criminal and administrative law, between confiscation in the English sense of "forfeiture" and final confiscation, with transfer of ownership to the State - a distinction needed to protect the rights of lawful owners innocent of any criminal or customs offence. In the present case and having regard to the goods confiscated, there was no State interest making it necessary to maintain the confiscation. The gold coins in dispute were indeed within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1). In my view, this Article (P1-1) implies that an innocent owner, acting in good faith, must be able to recover his property.

Even if the State is allowed a margin of discretion in respect of its administrative regulations, the action taken and maintained against AGOSI violated its right to enjoyment of its possessions and was disproportionate both in its aims and its effects.

At the hearing, the Commission’s Delegate argued that judicial review had not been a remedy sufficient, for the purposes of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1), to allow AGOSI to vindicate its rights as an innocent property-owner; this analysis would seem relevant here. Firstly, the United Kingdom Government did not in fact raise the question of judicial review in connection with the exhaustion of domestic remedies before the Commission. Secondly, to use this argument at the merits stage when it had not earlier been used in connection with Article 26 (art. 26) at the Commission stage would seem contradictory, even if the Government reserved the right to return to this point when the merits were being considered. If the remedy was so obvious, surely failure to use it should have been taken as an argument?

The complexity of the English procedural system in this area was evident both before the Commission and before the Court. It cannot be compared with the continental legal systems which allow judicial control of administrative action in individual cases through administrative dispute procedures. It is true that the judicial review procedure in the United Kingdom is moving in the right direction, but it can still puzzle even experienced British lawyers, the scarcity of decisions in this area being a sign of this.

The Commission’s Delegate also noted that the British Government had argued that the principle that confiscated goods must be restored to an innocent owner could not be deduced from Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1). He thought this inconsistent with the same Government’s claim that the judicial review procedure could be regarded as sufficient.

In its decision on the admissibility of the application (report, page 44), the Commission summed up the Government’s position as follows:

"The respondent Government contend that the applicant has failed to exhaust available and effective domestic remedies within the meaning of Article 26 (art. 26) of the Convention in that it has failed to take proceedings against X and Y either on the cheque which they issued or on the contract. The respondent Government accept for the purposes of admissibility that the possibility to challenge the refusal by the Commissioners of Customs and Excise to exercise their discretion under section 288 of the Customs and Excise Act 1952 by way of judicial review was not a remedy which Article 26 (art. 26) of the Convention required the applicant to pursue.

The respondent Government contend that the requirement of Article 26 (art. 26) is that a remedy should be capable of providing redress for the applicant’s complaint, whether or not the remedy relates to the alleged breach of the Convention. Thus a civil action against X and Y would have provided the applicant with the financial remedy, the contract price, to which it was entitled under the contract of sale. Furthermore, this remedy reflects the nature of the applicant’s subsisting interest in the coins after their ‘sale’ to X and Y, which was a contractual right to their return or to payment for them."

Such an action, had it been brought, would have been a subsidiary one, leading only to a possible award of damages. The main civil action was still that brought against the authorities holding the coins, in order to secure their return.

The wording of section 288 of the 1952 Act shows that the discretionary powers of the Commissioners of Customs and Excise are exceedingly wide. In the case of AGOSI, the authorities were not prepared, at any point, to return the coins.

However, the rule of law implies "that an interference by the authorities with an individual’s rights should be subject to effective control .... This is especially so where ... the law bestows on the executive wide discretionary powers" (Silver and Others judgment of 25 March 1983, Series A no. 61, p. 34, para. 90).

It does not emerge clearly from the decided authorities that judicial review could have been usefully exercised, even supposing the courts of last instance had jurisdiction in this respect. Order 53 of the Supreme Court Practice spells out the difficulty of applying for judicial review. On 1 May 1980, the Commissioners of Customs and Excise replied that they were not prepared to use their power of returning the coins under section 288 of the 1952 Act, even though AGOSI had also relied on the general principles of English law in asking to have them returned and had again applied unsuccessfully to the High Court to have them returned.

The protection of the first paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1) does not extend to persons guilty of fraud, but it does extend to property owners who are not guilty of fraud.

There was thus, in my view, a definite breach of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1).

Concerning Article 6 para. 1 (art. 6-1) of the Convention

Apart from the question of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1), the issue of violation of Article 6 (art. 6) of the Convention also arises. Having decided that Protocol No. 1 (P1) had been violated, the Commission did not consider this point.

The criminal proceedings were brought against the importers. AGOSI’s legal representative was not prosecuted - indeed, he was called as a witness. AGOSI’s claim was not made within the framework of the criminal proceedings, to which it was not a "party" in the procedural sense. On the contrary, its applications to establish title and secure restitution of the gold coins of which it was the lawful owner both under the original contract and in domestic law were clearly concerned with "civil rights and obligations" within the meaning of Article 6 para. 1 (art. 6-1).

This meant that the rules concerning a "fair trial" had to be applied. Yet, in the first place, AGOSI was not able effectively to assert its rights in a civil or administrative procedure allowing proper participation of the contending parties (procès contradictoire) and leading to a decision on its claim. Secondly, a remedy enabling judicial review of the customs authorities’ decisions was not effectively available; in any event, such judicial review as was possible was not wide enough in scope and did not satisfy the demands of legal certainty.

The Government had referred, at the admissibility stage, to the possibility of AGOSI’s bringing an action against X and Y, but any such action would have encountered insurmountable obstacles, quite apart from the insolvency of X and Y. Moreover, the appropriate civil action was clearly the action brought against the customs authorities for return of the coins.

If the customs authorities had brought criminal proceedings against the director of AGOSI for alleged complicity, the latter would have received a fair trial. But since the customs authorities brought no charges against AGOSI, it is unfair to bar them from civil remedies or to disregard the rules embodied in Article 6 (art. 6) concerning "civil rights and obligations", such rights and obligations undoubtedly being at issue in the present proceedings. The end result here is maintenance of an administrative sanction imposed by the customs authorities and not justified by any guilt on AGOSI’s part. Article 6 para. 1 (art. 6-1) definitely implies that one cannot, on the pretext of changing the jurisdictional field and legal classification, deprive a litigant of the safeguards customary in proceedings in connection with such matters. This is the line followed in the European Court’s judgment in the Öztürk case. A State which, because of the way in which it has structured its administration of justice, has not prosecuted a person under the criminal law may not deprive him of the guarantees provided by Article 6 (art. 6) on the ground that there have been no criminal proceedings, and yet at the same time prevent the bringing of civil proceedings. Thus, AGOSI was denied the opportunity both of proving its innocence in criminal proceedings and of asserting its rights in civil proceedings. It was treated less well in its case than were the actual offenders.

As the law and the precedents stood prior to 1985, judicial review was an extraordinary remedy and AGOSI’s own failure to have recourse to it cannot, in my view, be taken as the reason for considering that it had not received the benefit of the safeguards required by the Convention. In my opinion, there was accordingly a breach of Article 6 para. 1 (art. 6-1).

 


[*] Note by the Registrar: The case is numbered 14/1984/86/133.  The second figure indicates the year in which the case was referred to the Court and the first figure its place on the list of cases referred in that year; the last two figures indicate, respectively, the case's order on the list of cases and originating applications (to the Commission) referred to the Court since its creation.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.