Ramirez Sančez protiv Francuske

Država na koju se presuda odnosi
Francuska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
59450/00
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
04.07.2006
Članovi
3
13
41
Kršenje
13
Nekršenje
3
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 3 / CAT-16) Nečovečno postupanje
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je formiran predstavkom protiv Republike Francuske koju je Sudu podneo državljanin Venecuele, g.Ramirez Sančez (podnosilac predstavke), krajem jula 2000.godine. Podnosilac je naročito tvrdio da je bio držan u samici suprotno članu 3 Konvencije i da mu na raspolaganju nije bio nikakav pravni lek kojim bi osporio tu meru. Nakon što je Veće izreklo presudu, podnosilac je uputio zahtev Sudu da se predmet uputi Velikom veću. Podnosilac predstavke je rođen 1949. Godine i trenutno je u zatvoru. Klervo. On tvrdi da je revolucionar po profesiji, a pritvoren je sredinom avgusta 1994.godine. Optužen je za niz terorističkih dela i osuđen na kaznu doživotnog zatvora. Držan je u samici od avgusta 1994.godine do sredine oktobra 2002.godine. Prema rečima njegovog advokata, nalazio se u izrazito nehumanim uslovima. Angažovani lekari su smatrali da je produžavanjem boravka u samici ugroženo fizičko i psihičko zdravlja podnosioca.
Veće je smatralo da nije bilo povrede člana 3 Konvencije. Utvrdilo je da podnosilac predstavke nije bio u potpunoj čulnoj izolaciji, niti u potpunoj socijalnoj izolaciji.

NAVODNA POVREDA ČLANA 3 KONVENCIJE
- Zabrana mučenja ili nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
Sud prvo mora da utvrdi period pritvora koji treba uzeti u obzir prilikom ispitivanja žalbe na osnovu člana 3. Boravak podnosioca u samici je prekinut sredinom oktobra 2002.godine i on je bio u redovnim zatvorskim uslovima do sredine marta 2004.godine. Zatim je opet držan u samici, a onda su od početka januara 2006.godine ponovo uspostavljeni redovni uslovi. Ovaj član sadrži jednu od najosnovnijih vrednosti demokratskih društava. Čak i u najtežim okolnostima, kao što je borba protiv terorizma ili kriminala. Zlostavljanje mora da dostigne minimalni stepen težine da bi potpalo pod član 3 Konvencije. Da bi kažnjavanje ili sa njim povezano postupanje bilo „nečovečno“ ili „ponižavajuće“, patnja ili poniženje moraju u svakom slučaju da prevazilaze neobilazan element patnje ili poniženja povezan sa datim oblikom legitimnog postupanja ili kažnjavanja.
Sud smatra da što se tiče fizičkih uslova u kojima je držan podnosilac nije došlo do povrede čl.3Konvencije. Prostorija je imala dovoljno prostora, krevet, sto, stolicu, prirodno svetlo, sanitarni čvor, podnosiocu je bilo obezbeđeno dva sata dnevno boravka u dvorištu i pristup prostoriji za kardio trening- jedan sat dnevno. Njegova izolaciji je bila relativna. Zaključak, nije bilo povrede čl.3 (12:5).

NAVODNA POVREDA ČLANA 13 KONVENCIJE
- Pravo na delotvoran pravni lek.
Veće je zaključilo da je došlo do povrede čl.13 Konvencije. Navelo je da zatvorenici upućeni u samicu nisu pre presude Državnog saveta od jula 2003.g. imali na raspolaganju nijedan pravni lek za osporavanje mere ili njenog produženja.
Sud smatra da u ovom predmetu jeste došlo do povrede čl.13 Konvencije iz razloga nepostojanja pravnog leka u domaćem pravu po datom pitanju (jednoglasno).

PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravo na pravičnno zadovoljenje oštećenoj stranci.
Podnosilac predstavke nije podneo zahtev za naknadu štete. Dosuđen mu je određeni iznos na ime naknade sudskih i drugih troškova

Preuzmite presudu u pdf formatu


EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VEĆE

PREDMET RAMIREZ SANČEZ protiv FRANCUSKE

(Predstavka br. 59450/00)

PRESUDA

Strazbur

4. jul 2006.

Ova presuda je konačna ali može biti predmet redakcijskih izmena.

U predmetu Ramirez Sančez protiv Francuske, Evropski sud za ljudska prava, zasedajući u Velikom veću koje čine:

g. L. VILDHABER (WILDHABER), predsednik,
g. C. L. ROZAKIS (ROZAKIS),
g. J.–P. KOSTA (COSTA),
Ser NIKOLAS BRACA (NICOLAS BRATZA),
g. B. M. ZUPANČIČ,
g. V. BUTKEVIČ (BUTKEVYCH),
g. H. KASADEVAL (CASADEVALL),
g. J. HEDIGAN (HEDIGAN),
gđa M. CACA-NIKOLOVSKA (TSATSA-NIKOLOVSKA),
g. K. TRAHA (TRAJA),
g. L. GARLICKI,
g. H. BOREGO BOREGO (BORREGO BORREGO),
gđa E. FIRA-SANDSTROM (FURA-SANDSTRÖM),
gđa A. ĐULUMJAN (GYULUMYAN),
gđa R. JEGER (JAEGER),
gđa D. JOČIENE (JOČIENÉ),
g. D. POPOVIĆ, sudije,
i g. T. L. ERLI (EARLY), sekretar Odeljenja,

nakon većanja bez prisustva javnosti, 25. januara i 31. maja 2006. godine, izriče sledeću presudu koja je usvojena poslednjeg pomenutog datuma:

POSTUPAK

  1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 59450/00) protiv Republike Francuske koju je Sudu na osnovu člana 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) podneo državljanin Venecuele, g. Iljič Ramirez Sančez (Ilich Ramirez Sanchez, u daljem tekstu: podnosilac predstavke), 20. jula 2000.
  2. Podnosilac predstavke je tvrdio, naročito, da je bio držan u samici suprotno članu 3 Konvencije, i da mu na raspolaganju nije bio nikakav pravni lek kojim bi osporio tu meru.
  3. Predstavka je dodeljena Prvom odeljenju Suda (pravilo 52 st. 1 Poslovnika Suda). Proglašena je prihvatljivom 19. februara 2004. od strane veća tog odeljenja u sastavu g. H. L. Rozakis, g. P. Lorenzen (Lorenzen), g. Ž.– P. Kosta, gđa F. Tulkens, gđa N. Vajić, g. E. Levits, gđa S. Botučarova (Botoucharova), sudije, i g. S. Nilsen (Nielsen), sekretar Odeljenja.
  4. Veće istog odeljenja, u sastavu g. H. L. Rozakis, g. L. Lukaides (Loucaides), g. Ž.-P. Kosta, gđa F. Tulkens, g. P. Lorenzen, gđa. N. Vajić, gđa S. Botučarova, sudije, i g. S. Nilsen, sekretar Odeljenja, 27. januara 2005. izreklo je presudu. Sa četiri glasa protiv tri veće je zaključilo da nije bilo povrede člana 3 Konvencije zbog zatvaranja podnosioca predstavke u samicu i jednoglasno da je došlo do povrede člana 13 zbog nepostojanja pravnog leka koji bi omogućio podnosiocu predstavke da ospori ovu meru. Izdvojeno mišljenje g. Rozakisa, g. Lukaidesa i gđe Tulkens je priloženo uz presudu.
  5. Podnosilac predstavke je 21. aprila 2005. uputio zahtev, na osnovu člana 43 Konvencije i pravila 73, da se predmet uputi Velikom veću. Kolegijum Velikog veća je 6. juna 2005. odlučio da predmet iznese pred Veliko veće.
  6. Sastav Velikog veća je određen u skladu s odredbama članova 27, stavovi 2 i 3 Konvencije i pravila 24.
  7. Podnosilac predstavke, ali ne i Država, podneo je svoje komentare u vezi s meritumom predmeta (pravilo 59 st. 1).
  8. Javna rasprava je održana u zgradi Suda u Strazburu 25. januara 2006. (pravilo 59 st. 3).

Pred Sudom su se pojavili:

(a) u ime Države
Gđa E. Belijar (Belliard), direktorka Direkcije za pravne poslove, Ministarstvo spoljnih poslova, zastupnik,
gđa A.– F. Tisije (Tissier), šef Odeljenja za ljudska prava, Direkcija za pravne poslove, Ministarstvo spoljnih poslova,
g. K. Kefle (Keuflet), član, Kancelarija za pravne poslove i pravo o zatvorima,
g. P. Obliži (Obligis), pomoćnik direktora, šef Odeljenja za bezbednost u zatvorima, Ministarstvo pravde, advokati;

(b) za podnosioca predstavke
gđa I. Kutan Per (Coutant Peyre), član advokatske komore Pariza,
g. F. Vuilmen (Vuillemin), član advokatske komore Pariza, advokati.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI SLUČAJA     

       9. Podnosilac predstavke je rođen 1949. godine i trenutno je u zatvoru Klervo (Clairvaux).

A. Upućivanje podnosioca predstavke u samicu

  1. Podnosilac predstavke, koji tvrdi da je revolucionar po profesiji, je pritvoren 15. avgusta 1994. Nad njim je sproveden istražni postupak u vezi s nizom terorističkih napada u Francuskoj i osuđen je na kaznu doživotnog zatvora 25. decembra 1997. zbog ubistva dva policajca i jednog poznanika 27. juna 1975.
  2. Držan je u samici od trenutka kada je prvi put pritvoren sredinom avgusta 1994. do 17. oktobra 2002. pretežno u zatvoru La Sante (La Santé) u Parizu.
  3. Prema njegovom advokatu, podnosilac predstavke je držan u ćeliji od 6,84 kvadratna metra koja je bila u lošem stanju i loše izolovana, s prostorom za toalet bez pregrade. Bio mu je zabranjen svaki kontakt s drugim zatvorenicima, čak i sa zatvorskim čuvarima, a mogao je da napusti svoju ćeliju samo onda kad se drugi zatvorenici vrate u svoje. Jedina aktivnost koja mu je bila dozvoljena van ćelije bila je šetnja u trajanju od dva sata u prostoru oblika trougla dužine 15 metara i širine 7,5 metara u osnovi koja se sužavala na širinu od 1 metra na vrhu. Ovaj prostor je bio ograđen zidom i pokriven žičanom mrežom. Njegova jedina rekreacija bila je čitanje novina ili gledanje televizije na iznajmljenom aparatu. Jedine posete koje je primao bile su posete njegovih advokata i, jednom mesečno, sveštenika. Zatvorske vlasti su ignorisale njegove zahteve da mu se dozvole posete bilo koga drugog. Pošta koja je bila namenjena podnosiocu predstavke je nestajala, iako nije bila zvanično oduzeta, a sve do 16. februara 2000. nije dobio zimsku jaknu koja je za njega doneta u zatvor u oktobru 1999.
  4. Država nije osporila ove činjenice. Navela je da je ćelija imala prirodno osvetljenje, svetlo na plafonu i lampu za čitanje. Nijedan član porodice podnosioca predstavke nikad nije podneo molbu da mu se dozvoli poseta. Odbijena su samo dva zahteva za posete, oba upućena od strane novinara.
  5. Dokumenta u spisu predmeta pokazuju da je podnosilac predstavke primao posete 58 različitih advokata tokom boravka u zatvoru. Njegova sadašnja zastupnica, koja je u isto vreme i njegova supruga po šerijetskom pravu, posetila ga je više od 640 puta u periodu od 27. juna 1997. do 29. aprila 2002.
  6. Stranke su Sudu podnele na uvid niz odluka u kojima se zahteva da podnosilac predstavke bude držan u samici u uzastopnim periodima od po tri meseca.
  7. Prva je doneta kada je podnosilac predstavke pritvoren prvi put (15. avgusta 1994). Ona se sastoji od obrasca na kome su označena sledeća polja: „potrebno sprečiti komunikaciju s jednim ili više drugih zatvorenika“ i „remeti red i disciplinu u zatvoru“. Nije bilo nikakvih komentara podnosioca predstavke. Istog dana lekar je izdao potvrdu o zdravstvenom stanju u kojoj je navedeno:

„Zdravlje [podnosioca predstavke] dopušta boravak u samici. Međutim, on mora, ukoliko je to moguće, da ima kompletan odmor u trajanju od osam dana.“

  1. Odluku donetu 3. novembra 1994. da se boravak podnosioca predstavke u samici produži od 15. novembra 1994. do 15. februara 1995. odobrila je Kancelarija regionalnog direktora za izvršenje zavodskih sankcija. Navedeni razlozi su bili isti, ali je podnosilac predstavke dao sledeću primedbu:

„Smatram da ove mere upućivanja u samicu, naročito uznemiravanje noću, ukazuju na želju da se šikanira politički zatvorenik.“

U potvrdi o zdravstvenom stanju izdatoj istog dana, lekar:

„potvrđuje da zdravstveno stanje [podnosioca predstavke] dopušta njegov dalji boravak u samici.“

  1. U odluci od 20. januara 1995. koja je bila u primeni od 15. februara do 15. maja 1995, navode se isti razlozi i tu odluku je odobrila Kancelarija regionalnog direktora. Podnosilac predstavke je odbio da potpiše obaveštenje kojim je informisan o odluci. U potvrdi o zdravstvenom stanju izdatoj istog dana, lekar:

„potvrđuje da zdravstveno stanje [podnosioca predstavke] dopušta njegov dalji boravak u samici iz administrativnih razloga“.

  1. U odluci od 25. aprila 1995. koju je odobrila Kancelarija regionalnog direktora i koja je bila u primeni od 15. maja do 15. avgusta 1995. govori se o „potrebi sprečavanja komunikacije s jednim ili više drugih zatvorenika“ i „meri bezbednosti“. Podnosilac predstavke je tog dana premešten u zatvor Frene (Fresnes).
  2. U predlogu za produženje mere od 26. jula 1995. navodi se „potreba za sprečavanjem komunikacije s jednim ili više drugih zatvorenika“. Lekar iz zatvora Frene je 27. jula 1995. izdao potvrdu u kojoj se navodi:

„... zdravstveno stanje u ovom trenutku dopušta dalji boravak u samici“.

  1. Ova mera je produžena 11. avgusta 1995. za period od tri meseca počev od 15. avgusta 1995.
  2. Lekar iz zatvora Frene je 10. novembra 1995. izdao potvrdu o zdravstvenom stanju u kojoj se navodi da je zdravlje podnosioca predstavke zadovoljavajuće i da dopušta boravak u samici. Dalji predlog za produženje ove mere datiran istog dana pozivao se na: „remećenje reda ili discipline u zatvoru“.
  3. Ova mera je produžena 20. novembra 1995. za još tri meseca počev od 15. novembra 1995.
  4. Predlog od 24. januara 1996. za dalje produženje poziva se na: „potrebu da se spreči komunikacija s jednim ili više drugih zatvorenika“. Lekar iz zatvora Frene izdao je 25. januara 1996. potvrdu u kojoj se navodi da je zdravstveno stanje podnosioca predstavke zadovoljavajuće.
  5. Ova mera je produžena za tri meseca 4. marta 1996. počev od 15. februara 1996.
  6. Doktor iz zatvora Frene izdao je 19. aprila 1996. potvrdu u kojoj se navodi da zdravstveno stanje podnosioca predstavke dopušta njegovo zatvaranje u jedinicu za izdvajanje. Mera je produžena 7. maja 1996. za još tri meseca počev od 15. maja 1996. U predlogu od 17. aprila 1996. pominje se „mera predostrožnosti ili bezbednosti neophodna iz jednog ili više sledećih razloga: potreba da se spreči komunikacija s jednim ili više drugih zatvorenika“.
  7. Podnosilac predstavke do 31. oktobra 1996. nije bio obavešten o meri koja je bila u primeni od 15. maja do 15. avgusta 1996. Dao je sledeću primedbu:

„ne smatram da je ispravno da se od mene traži da potpišem posle više od pet meseci zakašnjenja.“

  1. Podnosilac predstavke je 15. jula 1996. obavešten o meri koja se pozivala na „potrebu da se spreči komunikacija s jednim ili više drugih zatvorenika“ i na „međunarodni terorizam“.
  2. Lekar iz zatvora Frene je 22. oktobra 1996. izdao potvrdu u kojoj se navodi da zdravstveno stanje podnosioca predstavke dopušta njegovo zatvaranje u samicu.
  3. Odluka od 31. oktobra 1996, koja je bila u primeni od 15. novembra 1996. do 15. februara 1997. pozivala se samo na „potrebu da se spreči komunikacija s jednim ili više drugih zatvorenika“. Podnosilac predstavke je dao sledeće primedbe na obrascu za obaveštavanje:

„Napominjem da je g....., direktor, već odgovorio na moje primedbe čak i pre nego što sam ih dao; u nastavku se navodi: 07.11.1996. godine pred odborom za izvršenje kazne u zatvoru. Shodno tome, primedbe koje se od mene traže postale su izlišne. Ipak, moje zatvaranje u samicu je oblik mučenja.“

Ovu meru, kao i one koje su usledile, odobrio je direktor Uprave za izvršenje zavodskih sankcija u Ministarstvu pravde 14. novembra 1996.

  1. Lekar iz pariske Regionalne službe za zaštitu zdravlja 17. januara 1997. je potvrdio da je pregledao podnosioca predstavke i zaključio da njegovo zdravlje dopušta boravak u samici.
  2. Predlog od 20. januara 1997. pozivao se na „potrebu da se zaštite od ostatka zatvorske populacije“ i na „potrebu da se spreči komunikacija s jednim ili više drugih zatvorenika“. Podnosilac predstavke je dao sledeće primedbe:

„Napominjem da sam sve više podvrgnut ovom podlom šikaniranju i da sam izdvojen kao politički zatvorenik. Odbacujem razloge navedene za moje držanje u samici.“

  1. Lekar iz pariske Regionalne službe za zaštitu zdravlja je 23. aprila 1997. potvrdio da boravak u samici nije kontraindikovan za podnosioca predstavke.
  2. Sledeći razlozi su navedeni u prilog predlogu za dalje produženje od 25. aprila 1997:

„mera predostrožnosti ili bezbednosti iz jednog ili više sledećih razloga:     

(i) potreba da vam se pruži zaštita od ostatka zatvorske populacije;   

(ii) potreba da se spreči komunikacija s jednim ili više drugih zatvorenika.“Podnosilac predstavke je dao sledeće primedbe:

„Mene nisu pregledali, izmerili mi težinu ili mi izmerili krvni pritisak, itd.... Napominjem da je donji deo upitnika već bio popunjen, čime se izvrgavaju ruglu primedbe koje sam zamoljen da dam. Molim da se nadamnom obavi kompletan lekarski pregled.“

  1. Odluka od 21. jula 1997. se dodatno pozivala na: „remećenje reda i discipline u zatvoru“ i „potencijalnu opasnost u vezi s aktima terorizma“. Podnosilac predstavke je dao sledeći komentar:

„Nisam dobio potvrdu o zdravstvenom stanju posle lekarskog pregleda a vi koristite falsifikovana dokumenta koja se čak ne usuđujete ni da mi pokažete. Zahtevam razgovor s upravnikom bez odlaganja.“

  1. U odluci od 13. avgusta 1997. ponovo se navodi „potreba da se spreči komunikacija s jednim ili više drugih zatvorenika“.
  2. Lekar u zatvoru Frene je 14. oktobra 1997. izdao potvrdu u kojoj se potvrđuje da je zdravstveno stanje podnosioca predstavke zadovoljavajuće. Predlozi od 21. oktobra 1997. i 23. januara 1998. bili su isto formulisani kao i odluka od 13. avgusta 1997. Prilikom potpisivanja predloga od 21. oktobra, podnosilac predstavke je izjavio:

„Potpisujem uz protest protiv nepravedne represivne mere (odluke) protiv političkog zatvorenika koga Država Francuska drži kao taoca.“

  1. Lekar iz zatvora Frene je 23. januara 1998. izdao potvrdu kojom se utvrđuje da je zdravstveno stanje podnosioca predstavke zadovoljavajuće.
  2. Posle nje je usledila sledeća potvrda od 22. aprila 1998. u kojoj se navodi da je podnosilac predstavke dovoljno sposoban da ostane u samici i potvrda od 23. jula u kojoj se navodi da boravak u samici nije kontraindikovan. U narednoj potvrdi sačinjenoj 21. oktobra 1998. navodi se da je podnosilac predstavke zadovoljavajućeg zdravstvenog stanja i da je dovoljno sposoban da ostane u samici.
  3. Predlozi sačinjeni 22. aprila, 23. jula i 19. oktobra 1998. navode potrebu za „merama predostrožnosti i bezbednosti s obzirom na karakter i dosije zatvorenika“. Podnosilac predstavke je na sledeći način prokomentarisao predlog od 22. aprila 1998:

„potvrđujem prijem obaveštenja ali protestujem protiv produženja ove nepravedne mere podle političke represije koja mi je nametnuta. Molim vas da mi dostavite kopiju.“

Na meru od 19. oktobra 1998. dao je sledeću primedbu:

„Potpis na ovom obaveštenju od strane podmuklog zamenika direktora g. V. dalje potvrđuje nepravednost represivnih mera uvedenih od strane zatvorske službe koja postupa nezakonito protiv političkih zatvorenika kao što sam ja.“

  1. Mera od 19. oktobra 1998. pozivala se na „mere predostrožnosti i bezbednosti s obzirom na karakter i dosije zatvorenika“.
  2. Lekar iz zatvora La Sante izdao je 15. januara 1999. potvrdu o zdravstvenom stanju u kojoj je naveo:

„zdravstveno stanje podnosioca predstavke u ovom trenutku dopušta dalje držanje u samici pod uslovom da dobije psihijatrijsko lečenje.“

U predlozima sačinjenim 14. januara i 8. aprila 1999. navodi se:

„Zatvorenik mora da ostane pod administrativnom merom upućivanja u samicu iz razloga reda i bezbednosti, s obzirom na njegov karakter i dosije i prirodu sudskih postupaka protiv njega.“

  1. Ministarstvo pravde je u svojim odlukama od 20. januara i 20. aprila 1999. navelo:

„Karakter ovog zatvorenika, koji je ZVR [zatvorenik visokog rizika] i objektivno opasan, naročito zbog prirode i dužine kazne koja mu je izrečena, opravdava nastavak boravka u samici iz razloga reda i bezbednosti.“

  1. Viši lekar u zatvoru La Sante izdao je 9. aprila 1999. potvrdu koja glasi:

„U cirkularnom dopisu iz decembra 1998. o meri upućivanja u samicu navodi se da će se mišljenje lekara zatražiti tek posle godinu dana izolacije. Poslednja potvrda izdata je [nečitko]. Stoga, ovom obaveštenju ne moram da priložim potvrdu u vezi s produženjem.“

  1. Drugi zatvorski lekar je 23. aprila 1999. potvrdio da zdravstveno stanje podnosioca predstavke dopušta boravak ili produžetak boravka u samici.
  2. U narednoj potvrdi od 20. jula 1999. utvrđeno je da zdravstveno stanje podnosioca predstavke dopušta dalje zadržavanje u samici.
  3. U odluci od 22. jula 1999. navode se sledeći razlozi:

„Morate ostati u samici u narednom periodu od tri meseca iz razloga reda i bezbednosti, imajući u vidu vaš karakter, vašu klasifikaciju kao ZVR, i prirodu vaših osuda i predmeta u toku.“

  1. Odluka od 25. oktobra 1999. godine koja je stupila na snagu 15. novembra 1999. glasi:

„Neophodno je produžiti vaš boravak u samici za naredna tri meseca da bi se očuvao red i bezbednost u zatvoru s obzirom na opasnost koju predstavljate, vašu sposobnost da utičete na druge zatvorenike i rizik od vašeg bekstva s obzirom na značajnu pomoć koja vam potencijalno stoji na raspolaganju.“ Podnosilac predstavke je dao sledeće primedbe:

„Napominjem da se nastavlja ta sramna maskarada od strane militantnog cioniste Elizabet Gigu (Elisabeth Guigou), koja vodi francusko Ministarstvo pravde za račun imperijalističkih sila koje nastoje da svedu Francusku na nivo feuda Sjedinjenih Država. Dođavola i ljudska prava i samo pravo. ALAH JE NAJVEĆI.“

  1. Uprava se 1. februara 2000. pozvala na:

„razloge reda i bezbednosti, imajući u vidu vaš karakter, vašu klasifikaciju kao ZVR i krivična dela za koja ste osuđeni na kaznu zatvora“.

  1. Odluke od 27. aprila, 20. jula i 20. oktobra 2000. bile su identično formulisane kao i odluka od 25. oktobra 1999, osim što kraj rečenice glasi: „s obzirom na vaš pristup pomoći spolja“.
  2. Viši lekar u zatvoru La Sante izdao je 13. jula 2000. potvrdu o zdravstvenom stanju koja glasi:

„Ja, dole potpisani, ... izjavljujem da je [podnosilac predstavke] u zaista zapanjujućem fizičkom i mentalnom stanju posle šest godina u samici.

Međutim, nije primereno da se zahteva od pacijentovog lekara da izda potvrdu koja bi trebalo da bude predmet mišljenja stručnjaka. Veoma je teško da lekar odobri meru upućivanja u samicu više iz administrativnih, nego medicinskih razloga.“

  1. Jedan drugi lekar je 3. oktobra 2000. izdao potvrdu sa sledećom formulacijom:

„Ja, dole potpisani ... potvrđujem da sam danas pregledao [podnosioca predstavke].

Klinički pregled nije obavljen. Ipak, s obzirom na njegovo trenutno mentalno stanje, nisam u mogućnosti da dam lekarsko mišljenje o tome da li je sposoban da ostane u samici.“

  1. Ministarstvo pravde je 5. januara i 23. januara 2001. odobrilo odluke upravnika zatvora Fleri-Meroži (Fleury-Mérogis) i La Sante od 30. decembra 2000. i 22. januara 2001. da se podnosilac predstavke smesti u samicu pošto je prethodnim nalozima automatski prestala važnost po njegovom premeštaju.
  2. U odluci od 22. januara 2001. navedeni su sledeći razlozi:

„U obzir je uzeta vaša ličnost, vaša klasifikacija kao ZVR [zatvorenik visokog rizika], dužina vaše kazne (KDZ [kazna doživotnog zatvora]), priroda dela i vaše učešće u međunarodnoj terorističkoj mreži. Svi ovi objektivni pokazatelji opasnosti čine vaš dalji boravak u samici neophodnim iz razloga bezbednosti.“

  1. Lekarka iz zatvora La Sante je 20. marta 2001. potvrdila da je videla podnosioca predstavke ali da nije mogla da obavi fizikalni pregled. Dodala je:

„Međutim, imajući u vidu njegovo trenutno mentalno stanje, nisam u stanju da dam lekarsko mišljenje o tome da li je on sposoban da ostane u samici.“

Podnosilac predstavke je 28. marta 2001. ovo prokomentarisao na sledeći način:

„Ponovo sam popunio ovaj obrazac, pošto sam to već uradio 19. marta... Osuđujem, belu torturu’ konstantnim držanjem u samici, koja je posle, ozbiljne provokacije od 28. decembra 2000. pogoršana začepljenjem prozorčića nad vratima koji se sada otvara samo do ugla od 30o (7,5 cm), što sprečava ulazak svežeg vazduha. To je dodato zabrani primanja poseta ili časova francuskog, suprotno garantijama. Vi vršite zločin ‘lese-humanity’ (protiv čovečnosti).“

  1. Lekar iz bolnice Košen (Cochin) koji je obavljao praksu u zatvoru La Sante izdao je 28. marta 2001. sledeću potvrdu:

„Ja dole potpisani, ... izjavljujem da lekari iz zdravstvene službe zatvora La Sante u Parizu nisu kvalifikovani da donesu sud o tome da li fizičko ili mentalno stanje zatvorenika Iljiča Ramireza Sančeza, koji je trenutno zatvoren u La Sante, dopušta njegovo neprekidno držanje u samici.“

  1. Odlučeno je da se mera upućivanja u samicu produži 22. aprila 2001:

„da bi se očuvao red i bezbednost u zatvoru imajući u vidu opasnost koju predstavljate, vašu sposobnost da utičete na druge zatvorenike i rizik od vašeg bekstva s obzirom na pristup koji imate pomoći spolja.“

Isti razlozi su navedeni i u daljem produženju mere od 18. juna 2001. a odluka iz septembra 2001. je formulisana skoro identično.

  1. Lekar koji je zadužen za Jedinicu za ambulantno savetovanje i lečenje pisao je 23. maja 2001. upravniku zatvora La Sante ovim rečima:

„Video sam g. Iljiča Ramireza Sančeza, ..., s obzirom da sam zamoljen za mišljenje o tome da li postoje bilo kakve kontraindikacije daljem boravku ovog pacijenta u samici.

Iako je g. Ramirez Sančez u prihvatljivom fizičkom i duševnom stanju, strogo usamljenje u trajanju od više od šest godina i devet meseci na kraju će sigurno dovesti do psihološkog oštećenja.

Moja dužnost kao lekara je da vas upozorim na ove potencijalne posledice da biste mogli da donesete odluku zasnovanu na informacijama.

...“

  1. Lekar, koji je izdao potvrdu od 20. marta 2001, izdao je drugu, slično formulisanu, potvrdu 20. juna 2001.
  2. U odluci koja je bila u primeni od 22. jula 2001. navedeni su sledeći razlozi:

„...da bi se očuvali red i bezbednost u zatvoru imajući u vidu opasnost koju predstavljate, vašu sposobnost da utičete na druge zatvorenike i rizik od vašeg bekstva s obzirom na pristup koji imate pomoći spolja.“

  1. Lekar, koji je zadužen za Jedinicu za ambulantno savetovanje i lečenje, izdao je 20. septembra 2001. potvrdu o zdravstvenom stanju posle pregleda podnosioca predstavke „radi davanja lekarskog mišljenja potrebnog za dalji boravak u samici“. Naveo je da je podnosilac predstavke prikazan sa:

„Fizičkim i mentalnim stanjem koje je bilo u potpunosti prihvatljivo posle sedam godina provedenih u samici... Ovo mišljenje ne predstavlja stručno mišljenje, koje nisam kvalifikovan da dam.“

  1. Sledeći razlozi su navedeni za produženje boravka u samici u odluci od 4. oktobra 2001:

„neophodno je produžiti vaš boravak u samici da bi se očuvali red i bezbednost u zatvoru i da bi se izbeglo da vršite uticaj na druge zatvorenike ili da pokušate bekstvo“.

U svojim primedbama, podnosilac predstavke je napomenuo naročito:

„Više od sedam godina stroge samice, zabrana primanja poseta ili časova francuskog i stalno smanjenje količine svežeg vazduha u ćeliji za izolaciju iz koje je čak i stara drvena školska klupa uklonjena svedoče o nepravednosti represivnih mera koje su preduzete protiv revolucionarnog političkog lidera koji odbija da se slomi“.

  1. Ova mera je produžena 20. decembra 2001. za dodatna tri meseca iz sledećih razloga:

„Uzimajući u obzir vaš karakter, vašu klasifikaciju kao ZVR, dužinu vaše kazne (KDZ), prirodu dela i vaše angažovanje u međunarodnoj terorističkoj mreži. Svi ovi objektivni pokazatelji opasnosti koju predstavljate čine neophodnim vaš dalji boravak u samici iz razloga bezbednosti.“

  1. Odluke od 10. januara, 25. marta i 8. jula 2002. glase:

„Neophodno je da i dalje ostanete u samici da bi se očuvali red i bezbednost u zatvoru i da bi se izbeglo da vršite uticaj na druge zatvorenike ili da pokušate bekstvo. Činjenica da ste osuđeni na kaznu doživotnog zatvora, vaša klasifikacija kao zatvorenika visokog rizika i priroda dela za koja vam je suđeno idu u prilog vašem daljem boravku u samici.“

  1. Pomoćnik lekara iz Jedinice za ambulatno savetovanje i lečenje u zatvoru La Sante izdao je 13. juna 2002. potvrdu o zdravstvenom stanju koja je glasila:

„Ja, dole potpisani, doktor ..., pomoćnik lekara iz Ambulante zatvora La Sante u Parizu potvrđujem da sam pregledao g. Ramirez Sančez Iljiča, rođenog 12.10.49, u vezi sa zahtevom da on i dalje ostane u samici.

S medicinskog stanovišta, problem koji predstavlja dugotrajni boravak u samici u periodu od nekoliko godina je da to može uticati na fizičko i mentalno zdravlje zatvorenika.“

  1. Lekar zadužen za Jedinicu za ambulatno savetovanje i lečenje u zatvoru La Sante dostavio je 29. jula 2002. Ministarstvu zdravlja sledeći kratak pregled medicinske nege koju je dobijao podnosilac predstavke:

„Ovaj pacijent, koji je, kako vam je poznato, u jedinici za izdvajanje, prima dve obavezne lekarske posete člana lekarskog tima JASL svake nedelje, kako je propisano Krivičnim zakonikom Francuske.

Njegovo telesno zdravlje je u ovom trenutku izvrsno. Nisam kvalifikovan da dam mišljenje o njegovom mentalnom zdravlju.

Osim toga, g. Ramirez Sančez se može, na zahtev, konsultovati sa članovima tima JASL nezavisno od obaveznih lekarskih poseta jedinici za izdvajanje.

On je stoga mogao da se obrati oftalmologu... i prepisane su mu korektivne naočare.

Takođe se obratio i lekaru opšte prakse nezavisno od obaveznih poseta jedinici za izdvajanje dana...

Biološka ispitivanja su redovno obavljana. ...

Tretman koji je imao g. Ramirez-Sančez može se smatrati odgovarajućim tretmanom: ...

Treba napomenuti da je g. Ramirez Sančez odbio bilo kakvu psihološku pomoć od RMPS [Regionalne medicinske i psihološke službe].

...“

  1. Septembra 2002. doneta je još jedna odluka da se mera upućivanja u samicu produži „da bi se očuvali bezbednost i red, koji su pod ozbiljnom pretnjom zbog umešanosti podnosioca predstavke u terorističke mreže, zbog opasnosti koju predstavlja i rizika od njegovog bekstva“.
  2. Podnosilac predstavke je 17. oktobra 2002. prebačen u zatvor Sen-Mor (Saint-Maur) (Departman Endr (Indre)), gde je okončan njegov boravak u samici. Podneo je novu predstavku Sudu 13. maja 2003., u kojoj se žalio na nove uslove u kojima ga drže a, naročito, na udaljenost od Pariza.
  3. Juna 2003. knjiga koju je napisao podnosilac predstavke uz pomoć jednog novinara objavljena je pod naslovom L’islam révolutionnaire (Revolucionarni Islam).
  4. Zdravstveni inspektor Endra 27. avgusta 2003. napisao je sledeće pismo Ministarstvu zdravlja:

„G. Ramirez Sančez je obavio fizički i psihijatrijski lekarski pregled po dolasku u zatvor 17. oktobra 2002.

Ni u kom trenutku nije bio smešten u samicu u zatvoru Sen-Mor.

Što se tiče njegovog telesnog zdravlja, g. Ramirez Sančez prima zakonom propisanu negu i može se obratiti JASL na zahtev.

Što se tiče njegovog mentalnog zdravlja, pregledao ga je psihijatar Regionalne medicinske i psihološke službe (RMPS) kao deo standardne procedure prijema. U tom trenutku nije bila prepisana nikakva kontrola, a pacijent od tada nije tražio da vidi psihijatra. Ponuđen mu je pregled koji je obavljen 26. avgusta 2003. RMPS nije preporučio nikakvu kontrolu posle tog pregleda.“

  1. Podnosilac predstavke je 18. marta 2004. prebačen u zatvor Frene u oblasti Pariza i ponovo je smešten u samicu. To se dogodilo posle televizijske emisije u kojoj je, tokom telefonskog intervjua s novinarem, podnosilac predstavke odbio između ostalog da izrazi kajanje zbog svojih zločina prema žrtvama iz razloga što „nema nevinih žrtvi“.
  2. Lekar iz zatvora Frene je 6. avgusta 2004. izdao potvrdu o zdravstvenom stanju koja je formulisana na sledeći način:

„Ja, dole potpisani, ..., potvrđujem da dugotrajni boravak u samici kome je podvrgnut g. Iljič Ramirez Sančez, rođen 12. oktobra 1949, škodi njegovom mentalnom zdravlju.

Okončanje boravka u samici bi mnogo doprinelo olakšanom praćenju hroničnog somatskog patološkog stanja od kog je pacijent nedavno počeo da boluje, a koje zahteva lekarski nadzor i redovna biološka ispitivanja.“

  1. Drugi lekar je 20. decembra 2005. izdao potvrdu o zdravstvenom stanju koja glasi:

„Ja, dole potpisani ..., redovno posećujem g. Iljiča Ramireza Sančeza, zatvorenika u jedinici za izdvajanje.

Njegov dugotrajan boravak u samici je štetan po njegovo zdravlje; ono traje već nekoliko godina i sa lekarskog stanovišta bi bilo poželjno da se okonča.“

  1. Podnosilac predstavke je 24. januara 2005. prebačen u zatvor Fleri-Meroži, a 24. novembra 2005. godine u zatvor La Sante. U obe institucije je držan u samici i ta mera je periodično produžavana, uključujući i dana 17. februara 2005. (vidi u nastavku).
  2. Viši lekar u Jedinici za ambulantno savetovanje i lečenje u zatvoru Fleri-Meroži izdao je 30. juna i 5. oktobra 2005. dve potvrde o zdravstvenom stanju s potpuno istom formulacijom:

„Ja dole potpisani..., potvrđujem da je g. Ramirez Sančez Iljič, rođen 12. oktobra 1949, pod mojim nadzorom od dolaska u ovaj zatvor.

Problemi koje je g. Ramirez Sančez imao s fizičkim zdravljem sada su se stabilizovali.

Ramirez Sančez se i dalje žali na teškoće boravka u potpunom usamljenju.

S obzirom da ne želi da ga leči Regionalna medicinska i psihološka služba zatvora Fleri-Meroži a da ja nisam kvalifikovan da utvrdim uticaj uslova u kojima je pritvoren na njegovo mentalno zdravlje, bila bi poželjna lekarska i psihološka procena.

Potvrda se izdaje na zahtev uprave zatvora i dostavlja lično i može služiti u bilo koje zakonske svrhe.“

  1. Podnosilac predstavke je 5. januara 2006. prebačen u zatvor Klervo, gde se drži pod redovnim zatvorskim režimom.

B. Zahtevi podnosioca predstavke za sudskim preispitivanjem odluke

  1. Podnosilac predstavke je 14. septembra 1996. podneo zahtev za sudsko preispitivanje odluke Upravnom sudu u Parizu, tvrdeći da odluka od 11. jula 1996. o njegovom upućivanju u samicu treba da se ukine.
  2. Presudom od 25. novembra 1998. koja je uručena podnosiocu predstavke 26. januara 1999, Upravni sud u Parizu je odbacio zahtev, smatrajući da je osporena odluka interna administrativna mera koju upravni sud nema ovlašćenje da ukine.
  3. Podnosilac predstavke je podneo zahtev za izdavanje naloga za ukidanje, na osnovu formalne ništavosti, odluke od 17. februara 2005. za njegovo držanje u samici. U presudi od 15. decembra 2005, Upravni sud u Parizu je izneo sledeći zaključak:

„Iako državni organi tvrde u svojoj odbrani da je sudija zadužen za izvršenje kazne doneo usmenu odluku 4. februara 2005. u korist produženja mere usamljenja g. Ramireza Sančeza, u spisima predmeta nema dokaza koji pokazuje da je regionalni direktor pribavio mišljenje odbora za izvršenje kazne pre nego što je dostavio obrazloženi izveštaj ministru pravde, iako je, u skladu s napred pomenutim odredbama člana D. 283–1 Zakonika o krivičnom postupku, odbor jedino telo ovlašćeno da odluči da li mera usamljenja treba da se produži duže od godinu dana. Sledi da je osnovan argument g. Ramireza Sančeza da je odluka od 17. februara 2005. da se njegov boravak u samici produži manjkava i da se mora ukinuti.

Što se tiče podneska vezanog za naknadu štete.

Iako formalna ništavost mere upućivanja u samicu predstavlja grešku koja može povlačiti odgovornost Države, takva greška ne može dati pravo licu koje je podvrgnuto toj meri pravo na naknadu njenog ili njegovog gubitka ukoliko su okolnosti predmeta bile takve da zakonski opravdavaju odluku da se zatvorenik uputi u samicu pošto se ne može smatrati da je navodni gubitak posledica manjkavosti rešenja.

Istraga pokazuje da je g. Ramirez Sančez osuđen na kaznu doživotnog zatvora za ubistvo pripadnika policije. Protiv njega je pokrenuta istraga u vezi s raznim slučajevima terorizma, između ostalog i za ubistvo s umišljajem i korišćenje eksplozivne naprave za uništenje pokretne imovine. Podnosilac predstavke je mogao da koristi komunikaciju u zatvoru Fleri-Meroži ili izvan njega da bi ponovo uspostavio kontakte sa članovima svoje terorističke ćelije ili da nastoji da preobrati druge zatvorenike i možda pripremi bekstvo. S obzirom na to, okolnosti tadašnjih slučajeva bile su takve da zakonski opravdavaju donetu odluku o produženju mere upućivanja u samicu za period od tri meseca. Šteta koju navodi g. Ramirez Sančez, koja je obuhvatala gubitak kontakta s drugim zatvorenicima, ne može se, stoga, smatrati posledicom proceduralne manjkavosti odluke od 17. februara 2005, te je neosnovan njegov zahtev za izdavanje naloga kojim bi se od Države zahtevalo da mu nadoknadi štetu koju tvrdi da je pretrpeo. ...“

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

80. 1. Zakonik o krivičnom postupku

Član D. 270

„Osim u okolnostima navedenim u članovima D. 136 do D. 147, zatvorsko osoblje mora u svakom trenutku da bude u mogućnosti da potvrdi prisustvo zatvorenika.

Noću mora biti omogućeno da se ćelije osvetle kada je to neophodno. U ćelije treba ulaziti samo kada za to postoji dobar razlog ili u slučaju neposredne opasnosti. U svakom slučaju intervenciju moraju da vrše najmanje dva člana osoblja i službenik, ako je na noćnom dežurstvu.“

Član D. 272

„Pošto se svetla ugase, kao i tokom noći, vrše se obilasci u utvrđeno vreme koje dnevno menja viši pritvorski službenik, po ovlašćenju upravnika zatvora.“

Član D. 283–1

[Reči štampane masnim slovima su dodate ili izmenjene uredbama iz 1996. i 1998: Uredba br. 96–287 od 2. aprila 1996, član 4, Službeni glasnik od 5. aprila 1996; i Uredba br. 98–1099 od 8. decembra 1998, članovi 65 i 190, Službeni glasnik od 9. decembra 1998.]

Svaki zatvorenik u zajedničkom objektu ili jedinici može se uputiti u samicu na njegov ili njen zahtev ili kao mera predostrožnosti ili bezbednosti.

Rešenje za upućivanje zatvorenika u samicu donosi upravnik zatvora, koji bez odlaganja obaveštava regionalnog direktora i sudiju zaduženog za izvršenje kazne. Upravnik zatvora takođe podnosi izveštaj odboru za izvršenje kazne na prvom narednom sastanku po upućivanju zatvorenika u samicu ili po prigovoru na zahtev za njegovo ili njeno upućivanje u samicu.

Zatvorenik može, bilo lično ili preko advokata, poslati svaki komentar koji ima na odluku sudije zaduženog za izvršenje kazne.

Lekarskom timu se svakog dana daje spisak zatvorenika u samici. Zatvorenici u samici će biti lekarski pregledani u skladu sa članom D. 381. Ako lekar smatra da je s obzirom na zdravlje zatvorenika to primereno, on ili ona će dati svoje mišljenje o tome da li mera zatvaranja u samicu treba da se prekine.

Upućivanje u samicu može biti duže od tri meseca ukoliko se sačini nov izveštaj odboru za izvršenje kazne i ukoliko tako odluči regionalni direktor.

Boravak u samici može trajati duže od jedne godine od trenutka prvobitne odluke ako ministar pravde tako odluči na osnovu obrazloženog izveštaja regionalnog direktora, a pošto je regionalni direktor pribavio mišljenje odbora za izvršenje kazne i zatvorskog lekara.

Upravnik zatvora vodi evidenciju o merama upućivanja u samicu radi uvida upravnih i pravosudnih organa prilikom nadzornih poseta i inspekcija.“

Član D. 283–2

[Uredba br. 96–287 od 2. aprila 1996, član 4, Službeni glasnik od 5. aprila 1996; i Uredba br. 98–1099 od 8. decembra 1998, član 190, Službeni glasnik od 9. decembra 1998.]

„Upućivanje u samicu ne sme biti disciplinska mera.

Zatvorenici u samici podležu redovnom zatvorskom režimu.“

81. 2. Cirkularni dopisi

Izvodi iz Cirkularnog dopisa od 8. decembra 1998. o primeni uredbe o izmenama i dopunama Zakonika o krivičnom postupku

„4. Upućivanje u samicu kao mera predostrožnosti i bezbednosti

Naloge za upućivanje u samicu kao meru predostrožnosti i bezbednosti izdaje upravnik zatvora na zahtev zatvorenika ili na svoju sopstvenu inicijativu. S obzirom da upravnik ima isključivo ovlašćenje da naloži upućivanje u samicu, on ili ona će morati da posebnu pažnju posvete obrazloženju ove mere.

4.1. Potreba da se navedu razlozi

Od presude Državnog saveta u predmetu Marie od 17. februara 1995. upravni sudovi su preuzeli nadležnost za preispitivanje zakonitosti disciplinskih odluka ‘koje su bile povod za žalbu’.

Sudsko preispitivanje još nije prošireno na odluke da se zatvorenik uputi u samicu, koje nastavljaju da se u najnovijim odlukama smatraju ‘internim administrativnim merama’ koje ne podležu preispitivanju.

Sudovi smatraju na osnovu člana D. 283–2 da ‘upućivanje u samicu ne pogoršava uslove pritvora i da ne može da utiče na pravni položaj lica koje u njoj boravi’ (Državni savet, 28. februar 1996, presuda u predmetu Fauqueux; i Državni savet, 22. septembar 1997, presuda u predmetu Trébutien).

4.2. Karakter obrazloženja

Nije dovoljno samo ponoviti sažetu formulu, kao mera predostrožnosti ili bezbednosti’ koja se koristi u članu D. 283–1.

...Nalozi za upućivanje u samicu kao mera predostrožnosti ili bezbednosti moraju se zasnivati na stvarnim razlozima i na objektivnim i saglasnim dokazima o postojanju rizika da zatvorenik prouzrokuje ili da bude izložen ozbiljnoj opasnosti.

U obrazloženju se mora navesti da li je ta mera doneta da bi se izbegao rizik od bekstva, nasilja ili prinude, zajedničke akcije koja može izazvati poremećaje unutar zatvorske zajednice, tajnog dogovaranja ili zavere, ili radi zaštite života ili fizičkog integriteta pojedinačnih zatvorenika ili lica u samici.

4.3. Ništavi razlozi

Nalog za upućivanje u samicu ne može se izdati isključivo zbog sledećih razloga.

4.3.1. Priroda dela

Težina dela za koje je lice u pitanju zatvoreno i priroda dela za koje je ono optuženo ne mogu sami za sebe opravdati upućivanje u samicu.

...     

II. PROCEDURA PRILIKOM UPUĆIVANJA U SAMICU

...

1.4. Sadržaj odluke

Odluka mora biti u formi datoj na odštampanom listu priloženom uz ovo uputstvo i o njoj se mora poslati obaveštenje posle saslušanja. List sadrži dva odeljka, jedan za obrazloženje i drugi za komentare zatvorenika. Odluci se mogu priložiti dodatne primedbe na običnom listu hartije i sva dokumenta koja mogu biti od pomoći u objašnjenju razloga.

...

2.2. Kopije dokumenata za državne organe

...

3. Ukidanje mere

Nije namera da mera upućivanja u samicu traje neograničeno vreme, s obzirom da mora biti opravdana činjeničnim i zakonskim razlozima, koji se mogu promeniti ili prestati da važe.

Imajući u vidu štetan uticaj dugotrajnog boravka u samici, upravnik zatvora i regionalni direktor moraju pomno pratiti dužinu trajanja ove mere.

Ova mera će automatski isteći u okolnostima predviđenim u Poglavlju 3. Nakon isteka perioda na koji se mera redovno produžava treba takođe razmotriti prestanak ove mere.

Zatvorenik mora biti obavešten o odluci o ukidanju ove mere. Ukoliko je zatvorenik tražio da bude smešten u samicu, mora se pribaviti njegov ili njen komentar (ako postoji).

Član D. 283–1, tačka 2, Zakonika o krivičnom postupku zahteva od upravnika zatvora da bez odlaganja obavesti regionalnog direktora i sudiju zaduženog za izvršenje kazne o svojoj odluci.

Kopija odluke da se pritvorenik uputi u samicu takođe mora biti poslata i istražnom sudiji.

4. Produženje mere

Osim ukoliko je po isteku tri meseca doneta odluka o produženju mere, ona će isteći automatski. ...

4.1. Predlozi za produženje mere

Postupak produženja mora se pokrenuti tri nedelje pre isteka tromesečnog perioda.

Zatvorenici u samici moraju biti obavešteni o nameri da se predloži produženje ove mere i, ako žele, mogu dobiti jedan sat da pripreme svoje primedbe, koje mogu podneti na saslušanju koje se u tu svrhu održava. Oni se onda obaveštavaju o predlogu.

Ne može se predložiti produženje mere bez prethodne procene situacije zatvorenika načinjene uz pomoć, između ostalog, i evidencije o nadgledanju zatvorenika u samici.

Ukoliko upravnik zatvora smatra da je neophodno produžiti meru, on ili ona moraju sačiniti predmet koji sadrži:   

(i) Odštampani obrazac predloga koji sadrži obrazloženje, koje mora biti ažurno u trenutku kada se podnosi zahtev. Obrazac će sadržati potvrdu da je zatvorenik obavešten o predlogu, datum kada je odboru za izvršenje kazne podnet usmen izveštaj i datum dostavljanja regionalnom direktoru.   

(ii) Obrazac za vezu s drugim organima.     

(iii) Izveštaj o ponašanju zatvorenika u samici, zasnovan naročito na evidenciji o nadgledanju.

Svaki izveštaj medicinskog tima ili mišljenje lekara će se priložiti uz spise predloga.

4.2. Ispitivanje koje vrši regionalni direktor

Predmet treba poslati u kancelariju regionalnog direktora najkasnije petnaest dana pre isteka perioda od tri meseca. Kancelarija regionalnog direktora će ispitati predmet i, ako je neophodno, zatražiti dodatna dokumenta ili informacije. Ona mora da se uveri da ima potpuno ažurno obrazloženje predloga za produženje mere.

Regionalni direktor mora da odluči da li će se boravak u samici produžiti ili ne, kao i da pošalje odluku u zatvor radi obaveštavanja zatvorenika pre isteka tromesečnog perioda u svim slučajevima. Odluka mora biti obrazložena.

Ukoliko se donese odluka da se ova mera ne produži, ona će smesta isteći i zatvorenik će biti vraćen na redovan režim.

Zatvoreniku će biti data kopija odluke o produženju mere kada o njoj bude obavešten.

Za čuvanje dokaza i dostavljanje kopija državnim organima važe ista pravila kao i kod prvobitne odluke.

Isti postupak će se sprovesti ako se učini da je produženje mere neophodno po isteku dodatnog perioda od tri meseca. Regionalni direktori s posebnom pažnjom moraju razmatrati razloge za dalje produženje. Naročito, moraju ispitati da li su uzete u obzir druge vrste mera i uveriti se da nijedna takva mera ne bi bila izvodljiva.

Kada je regionalni direktor doneo odluku da se produži mera upućivanja u samicu, onda, osim ukoliko ona automatski ne istekne prema Poglavlju 3, mera može biti ukinuta tokom zakonskog perioda jedino odlukom istog organa. U tim slučajevima, upravnik zatvora će dostaviti regionalnom direktoru obrazloženi predlog za ukidanje mere uz koji je priložen, ukoliko je podesno, i izveštaj u prilog tom predlogu. Upravnik zatvora će takođe regionalnom direktoru bez odlaganja poslati i sve potvrde o zdravstvenom stanju koje je lekar mogao izdati zajedno sa svojim mišljenjem o tome da li je potrebno nešto preduzeti.

5. Produženje posle godinu dana

Mera upućivanja u samicu treba da se produži posle godinu dana samo u izuzetnim slučajevima. Ministar pravde jedini ima ovlašćenje da donese odluku, u skladu sa članom D. 283–1, tačka 6.

5.1. Predlog za produženje mere upućivanja u samicu

Upravnik zatvora mora poslati predlog za produženje mere upućivanja u samicu regionalnom direktoru pre isteka desetog meseca da bi ostavio kancelariji regionalnog direktora i centralnim organima dovoljno vremena da ga detaljno ispitaju.

Mišljenje lekara mora se zatražiti ako se predlaže produženje mere upućivanja u samicu posle perioda od godinu dana. Ako lekar da mišljenje, ono mora biti u pisanoj formi i dostavljeno s predlogom. Ako lekar ne da mišljenje, treba da stavi paraf bar na obrazac s predlogom.

Upravnik zatvora će podneti odboru za izvršenje kazne predlog na mišljenje, koje će odbor navesti na obrascu predloga.

Upravnik zatvora treba da obavesti zatvorenika o svojoj nameri da predloži produženje mere upućivanja u samicu i posle isteka godinu dana. Ako zatvorenik tako želi, može mu (joj) se dati najmanje sat vremena da pripremi svoje primedbe koje će dati na saslušanju posle određenog vremena. Zatvorenik zatim biva obavešten o predlogu.

Upravnik zatvora mora priložiti uz predlog kratak izveštaj o ponašanju zatvorenika od trenutka donošenja prvobitne odluke.

Na kraju, evidencija za vezu sa drugim organima (III.3) se prosleđuje s predlogom tako da organ koji donosi odluku ima sve pojedinosti o hronologiji te mere.

5.2. Izveštaj regionalnog direktora

Regionalni direktor treba da sačini izveštaj na osnovu predloga upravnika zatvora i da dostavi obrazloženo mišljenje o tome da li ovu meru treba produžiti i posle isteka godinu dana.

Pre nego što to učini, regionalni direktor može ukinuti meru ako smatra da ona nije više opravdana ili je može zameniti nekom drugom merom u okviru svojih ovlašćenja.

On ili ona može takođe predložiti druge mere, kao što je premeštaj.

Predmet koji sadrži predlog da se mera upućivanja u samicu produži mora se poslati centrali uprave za izvršenje zavodskih sankcija najkasnije mesec dana pre nego što istekne važnost prethodnoj meri. Centralnom organu mora biti ostavljeno vreme da ispita predmet i da razmotri alternative.

5.3. Odluka Ministra pravde

Centralni organ će poslati odluku Ministarstva pravde (koju obično donosi direktor uprave za izvršenje zavodskih sankcija po delegiranom ovlašćenju) kancelariji regionalnog direktora najkasnije nedelju dana pre nego što istekne prethodni period boravka u samici tako da zatvor može biti obavešten na vreme.

Zatvoreniku treba dostaviti kopiju odluke a original treba odložiti u spise predmeta.

Usmeni izveštaj o konačnoj odluci treba dati odboru za izvršenje kazne.

Centrala uprave za izvršenje zavodskih sankcija će zadržati ovlašćenje da odluči o daljim kvartalnim produženjima posle perioda od godinu dana. Predmet će se uputiti opet centalnom organu u skladu s postupkom opisanim u ovom stavu najkasnije mesec dana pre nego što treba da istekne novi period boravka u samici.

Pored slučajeva automatskog isteka važnosti navedenih u Poglavlju 3, ovlašćenje da ukine meru posle godinu dana je takođe povereno centralnom organu.

...     

IV. REŽIM BORAVKA U SAMICI

1. Evropske i nacionalne preporuke

Posle posete Francuskoj od 6. do 18. oktobra 1996. Evropski komitet za sprečavanje mučenja i nečovečnih ili ponižavajućih kazni ili postupaka preporučio je da se ‘[uspostavi] ravnoteža između zahteva predmeta i primene režima tipa samice’, imajući u vidu štetne posledice koje bi takav režim mogao da ima na zatvorenika. On je predložio organizovanje jedinice za izdvajanje na način koji bi zatvorenicima omogućio stalni pristup boljim prostorima za vežbu i aktivnostima, uključujući i aktivnosti napolju.

Ove preporuke su povezane s nalazima radnih grupa koje su osnovane od strane ili na zahtev uprave za izvršenje zavodskih sankcija.

2. Sprovođenje redovnog zatvorskog režima

U skladu sa članom D. 283–2 Zakonika o krivičnom postupku, zatvorenici u samici podležu redovnom zatvorskom režimu.

1o Zatvorenicima mora biti dozvoljeno da u potpunosti koriste svoja prava na odbranu, koja su zaštićena instrumentima ustavnog ili međunarodnog ranga, u skladu s procedurom predviđenom Zakonikom o krivičnom postupku i razlikom koju on pravi između osuđenih lica i lica u pritvoru. Zabrana komunikacije iz člana 145–4 ne može se primenjivati na komunikaciju s advokatima.

2o Pravo na odnose sa članovima porodice i drugima se ostvaruje putem poseta zatvoru. Zavisno od aranžmana za pojedinačni pristup prostoriji za posete, ne sme biti nikakvih ograničenja poseta zatvoru osim ukoliko sud nije naložio upućivanje u samicu.

Ne sme biti nikakvih ograničenja prava zatvorenika u samici da šalje i prima prepisku. Međutim, strožije praćenje prepiske može biti opravdano nalozima suda, klasifikacijom zatvorenika u kategoriju visokog bezbednosnog rizika u skladu sa članom D. 276–1 Zakonika o krivičnom postupku, ili preporukom da se zatvorenik stavi pod pojačani nadzor zbog opasnosti od samoubistva.

Slično tome, prava zatvorenika na telefonske razgovore kaznenim zavodima u skladu sa članom D. 417 Zakonika o krivičnom postupku ne suspenduju se upućivanjem u samicu.

3o Ne postoje opšta ograničenja prava zatvorenika u samici u vezi s pristupom vestima, sem uobičajenog nadzora nad zatvorenicima tokom trajanja zatvorske kazne. Zatvorenici u samici zadržavaju pravo da kupuju novine po izboru, ili da koriste radio ili televizor pod uobičajenim uslovima.

Ukoliko biblioteka radi po sistemu direktnog pristupa, mora odrediti posebno radno vreme za zatvorenike u samici ili držati poseban fond za jedinicu za izdvajanje.

4o Ispovedanje vere.

Ispovedanje vere u jedinici za izdvajanje odvija se u skladu s pravilima predviđenim članovima D. 437 do D. 439 Zakonika o krivičnom postupku. S obzirom na to da zatvorenici u samici ne mogu da prisustvuju službi koja je uobičajeno otvorena za sve zatvorenike, može im biti dozvoljeno da prate posebnu službu organizovanu u dogovoru sa sveštenikom.

5o Zdravlje.

Zdravlje zatvorenika u samici zavisi od toga da li su zatvoreni u uslovima koji im omogućavaju zdrav stil života:   

(i) Ćelije moraju da dobijaju prirodno svetlo kroz prozor koji omogućava i adekvatnu ventilaciju, kako je propisano članom D. 350 Zakonika o krivičnom postupku.   

(ii) Dvorište za vežbu mora omogućiti pristup svežem vazduhu. Naročita pažnja se mora posvetiti tome da se zatvorenicima u samici odredi posebno vreme za vežbu u otvorenom dvorištu. Vreme za vežbu mora biti istog trajanja kao i za zatvorenike pod redovnim režimom. 

(iii) Sportske aktivnosti moraju se staviti na raspolaganje u jedinici za izdvajanje, na primer, obezbeđenjem trenažnog bicikla, podloge za vežbe ili stola za stoni tenis.

2.6. Aktivnosti u jedinici za izdvajanje

Iako je pristup zajedničkim aktivnostima, obezbeđenim za zatvorenike u redovnom režimu, privremeno ukinut tokom boravka u samici, zatvorenici u samici ostaju u redovnom režimu i posebno se s jedinicom za izdvajanje mora organizovati da se većina aktivnosti nastavi, omogućavajući zatvorenicima da se povremeno okupljaju u manjim grupama.

Tako, kad god je to moguće, upravnik zatvora mora dozvoliti zatvorenicima u samici da se okupljaju u grupama od dvoje ili troje radi vežbi ili aktivnosti. Za ove svrhe treba izdvojiti prostoriju koja može biti višenamenska (sport, čitanje). Na upravniku zatvora je da proceni kako i kada se takve grupe mogu organizovati, kao i da prilagodi ovu meru pojedincu u svetlu razloga držanja zatvorenika u samici, cilja kome se teži i karaktera i ponašanja zatvorenika u pitanju.

Pojedinačne obrazovne programe ili nastave na daljinu koju nude nastavnici ili instruktori ne treba obeshrabrivati, pošto oni obezbeđuju da se aktivnosti takođe usmeravaju u pravcu obuke.

4. Praćenje i dijalog sa zatvorenicima u samici

4.1. Praćenje

Evidencija o posmatranju mora se prikupljati za sve zatvorenike u samici; ona će se dopunjavati svim relevantnim komentarima osoblja na dužnosti ili lica zaduženih za jedinicu za ponašanje zatvorenika u samici.

Evidencija o posmatranju predstavlja sistem ranog upozorenja ukoliko se učini da boravak u samici ima štetne posledice po zatvorenika.

Zaposleni treba redovno da je konsultuju, a uvek u slučaju da postoji namera da se predloži produženje mere.

Kratak pregled evidencije o posmatranju poslaće se regionalnom direktoru i centralnom organu s predlogom produžetka mere ili u slučaju interne žalbe zatvorenika protiv prvobitne odluke ili odluke o produžetku mere.

Svi zatvori su odgovorni za formiranje evidencije o posmatranju koja ispunjava navedeni cilj ili, ukoliko ona već postoji, za njeno unapređenje.

4.2. Dijalog

Da bi se izbegla preterana socijalna izolacija, veoma je važno da se održava kontakt i podstiče razmena između zaposlenih i zatvorenika u samici. To ne samo da smanjuje stepen izolovanosti, naročito za zatvorenike koji ne primaju posete, već takođe pomaže u praćenju karaktera zatvorenika.

Iz istih razloga, viši zatvorski službenici i socijalno-vaspitno osoblje treba da nastoje da se sastaju sa zatvorenicima u samici najmanje isto onoliko redovno koliko i s običnim zatvorenicima.“

82. 3. Sudska praksa Državnog saveta

U presudi od 30. jula 2003. Državni savet je odstupio od svoje prethodne prakse kada je zaključio:

„Gore navedene odredbe i dokazi o činjenicama izneti pred sudom pokazuju da je u samoj prirodi boravka u samici da se lica njemu podvrgnuta liše pristupa sportskim, kulturnim, nastavnim i obrazovnim aktivnostima i plaćenom radu koji su na raspolaganju ostalim zatvorenicima kolektivno. Takva mera se može izreći za period do tri meseca i može se produžiti. U ovim okolnostima, iako član D. 283–2 Zakonika o krivičnom postupku navodi da boravak u samici ne sme biti disciplinska mera, s obzirom na to da zatvorenici u pitanju podležu redovnom zatvorskom režimu, odluka da se zatvorenik drži u samici protiv svoje želje će, u smislu efekta koji ima na uslove lišenja slobode, biti podložno sudskom preispitivanju. Shodno tome, tvrdnja ministra pravde da je Upravni apelacioni sud pogrešno primenio pravo kada je proglasio prihvatljivom predstavku g. X za sudsko preispitivanje odluke upravnika zatvora Bua d’Arsi (Bois d’Arcy) da ga uputi u samicu je neosnovana.

Upravni apelacioni sud nije pogrešno primenio pravo kada je smatrao da je odluka da se zatvorenik uputi u samicu jedna od odluka za koje prvi odeljak Zakona od 11. jula 1979. zahteva obrazloženje. Našavši da je u osporenoj odluci navedeno nedovoljno obrazloženje, Upravni apelacioni sud u Parizu je doneo odluku po svojoj slobodnoj proceni koja, u odsustvu bilo kakvih iskrivljenih činjenica, ne može biti osporena pred ovim sudom.

Iz navedenog sledi da ministar pravde nema pravo da izda nalog za ukidanje pobijane presude.

Primereno je okolnostima ovog predmeta da se izda nalog kojim bi se od Države tražilo da g. X plati iznos od 2.300 evra koji je potraživao prema članu L.

761–1 Zakonika o upravnim sudovima.“

III. MEĐUNARODNI DOKUMENTI

83. IZVODI IZ IZVEŠTAJA EVROPSKOG KOMITETA ZA SPREČAVANJE MUČENJA I NEČOVEČNIH ILI PONIŽAVAJUĆIH KAZNI ILI POSTUPAKA (CPT) I ODGOVORI VLADE REPUBLIKE FRANCUSKE

IZVEŠTAJ O POSETI OD 6. DO 18. OKTOBRA 1996.

„158. CPT obraća naročitu pažnju na zatvorenike koji se drže pod uslovima sličnim zatvaranju u samicu. Komitet ponavlja da princip proporcionalnosti zahteva da se uspostavi ravnoteža između onoga što iziskuje pojedini slučaj i primene režima tipa samice, koja predstavlja korak koji može imati veoma štetne posledice po osobu u pitanju. Zatvaranje u samicu može, pod izvesnim okolnostima, predstavljati nečovečno i ponižavajuće postupanje. U svakom slučaju treba da traje što je kraće moguće.

159. Delegacija je posetila jedinice za izdvajanje u ... i u pritvorskoj jedinici u zatvoru Pariz-La Sante.... Delegacija se sastala s jednim brojem zatvorenika koji su držani u samici u dugom, a u nekim slučajevima, i veoma dugom vremenskom periodu.

... Osim toga, samice u zatvoru Pariz-La Sante bi se mogle opisati kao prihvatljive (uporedi sa stavovima 100 i 101).

Što se tiče zatvorskog režima, koji je prema Zakoniku o krivičnom postupku redovni režim, delegacija je našla da su aktivnosti ostale ograničene (čitanje, televizija, i u nekim slučajevima, obrazovne aktivnosti ili obuka u ćelijama). ... Tamo je stalno bilo malo kontakta s ljudima i to u formi bilo kakvih poseta bliske rodbine ili drugih ovlašćenih lica (kao što su sveštena lica) i nekih svakodnevnih kontakata sa zatvorskim stražarima.

Što se tiče vežbanja na otvorenom, zatvorske vlasti su rekle da je svakodnevno dozvoljena šetnja u trajanju od jednog do tri sata, premda su uslovi bili manje nego zadovoljavajući.

160. Komitet za sprečavanje mučenja je u svom izveštaju o prvoj poseti istakao da se naročita pažnja morala obratiti mentalnom i fizičkom stanju zatvorenika u samici. U stavu 380 svog preliminarnog izveštaja, francuske vlasti su naznačile da lekari dva puta nedeljno obavljaju pregled zatvorenika u samici i da se lekar poziva kadgod to zahteva stanje zatvorenika u samici. Od lekara se tražilo da pismeno obaveste upravnika zatvora ako smatraju da je fizičko ili mentalno zdravlje zatvorenika ugroženo.

S tim u vezi, francuske vlasti su obavestile delegaciju da se nacrtom uredbe (koja treba da stupi na snagu 1. decembra 1996) uspostavljaju nova pravila za obezbeđenje pristupa lekaru i ocenu stanja zatvorenika.

161. Što se ostalih zaštitnih mera tiče, delegaciji se čini, iz pregleda relevantnih spisa, da je postupak za produženje mere upućivanja u samicu prilično skraćen. Takođe, izgleda da se način na koji se on sprovodi razlikuje od regiona do regiona. ... U zatvoru Pariz-La Sante, delegacija je čula navode zatvorenika u samici da to više nije slučaj. Ti su navodi bili uverljivi, pošto, za razliku od Marseja (Marseille), delegacija nije našla nikakvu napomenu ili rubriku koje bi ukazivale na to da su zatvorenici bili obavešteni o predlogu za produženje mere njihovog boravka u samici. Delegacija praktično nije našla nikakav dokaz u spisima koje je pregledala o slanju izveštaja komisiji zaduženoj za izvršenje kazni ili o tome da je komisija izdala mišljenja kako je propisano relevantnim odredbama Zakonika o krivičnom postupku. Osim toga, jedine potvrde o zdravstvenom stanju u vezi s postupkom produženja mere koje je delegacija videla bila su stereotipne i izuzetno kratke.

U svetlu gore pomenutog, CPT predlaže francuskim vlastima: 

(i) da preispitaju organizaciju boravka u samici sa ciljem da se zatvorenicima obezbedi širi izbor aktivnosti i odgovarajući kontakt s ljudima;

(ii) da obezbede što kraće trajanje boravka u samici; s tim u vezi, kvartalno preispitivanje potrebe za samicom treba da obuhvata kompletnu ocenu zasnovanu, ukoliko je prikladno, na izveštaju lekara i socijalnog radnika; 

(iii) da se postaraju da svi zatvorenici kojima se boravak u samici produžava budu pismeno obavešteni o razlozima za takvu meru (s tim da se podrazumeva da nema obaveze saopštavanja podataka koje bi bilo opravdano isključiti iz obaveštenja iz razloga bezbednosti).

CPT bi takođe želeo da sazna da li je uredba koju su najavile francuske vlasti stupila na snagu i, ako jeste, da dobije primerak.“

ODGOVORI REPUBLIKE FRANCUSKE NA IZVEŠTAJ IZ 1996. KOMENTARI (PRELIMINARNI IZVEŠTAJ)

„(i) ,da preispitaju organizaciju boravka u samici sa ciljem da se zatvorenicima obezbedi širi izbor aktivnosti i odgovarajući kontakt s ljudima’ (tačka 162)

Pravila koja regulišu boravak u samici se preispituju. Treba dopuniti članove D. 283–1 i D. 283–2 Zakonika o krivičnom postupku i cirkularni dopis od 12. jula 1981. koji su trenutno na snazi, kako bi se poboljšao postupak i ograničilo trajanje ove mere.

Shodno tome, u nacrtu člana D. 283–1 posebno se naglašava potreba za lekarskim nadzorom nad zatvorenicima u jedinici za izdvajanje. Ovim članom se takođe zadužuje direktor uprave za izvršenje zavodskih sankcija da odluči da li da se produži boravak u samici koji traje duže od godinu dana.

Odloženo je stupanje na snagu ovog člana, koji će biti uključen u jednu širu uredbu koja menja i dopunjuje više od 300 članova Zakonika o krivičnom postupku, pošto je ova uredba deo vladinog programa državne reforme.

Namera je da se izda nacrt cirkularnog dopisa kada uredba stupi na snagu. Time će se naglasiti da zatvorenici u samici podležu redovnom zatvorskom režimu i daće se uputstva za stalni dijalog između zaposlenih i zatvorenika u samici, naročito kroz organizovanje programa individualne nastave i obuke.

(ii) ,da obezbede što kraće trajanje boravka u samici; s tim u vezi, kvartalno preispitivanje potrebe za samicom treba da obuhvata kompletnu ocenu zasnovanu, ukoliko je prikladno, na izveštaju lekara i socijalnog radnika’ (st. 162) Nacrt cirkularnog dopisa je u pripremi.

(iii) ,da se postaraju da svi zatvorenici kojima se boravak u samici produžava budu pismeno obavešteni o razlozima za takvu meru (s tim da se podrazumeva da nema obaveze saopštavanja podataka koje bi bilo opravdano isključiti iz obaveštenja iz razloga bezbednosti).’ (tačka 162).

Nacrt cirkularnog dopisa je u pripremi.“

KONTROLNI IZVEŠTAJ

„(i) ,da preispitaju organizaciju boravka u samici sa ciljem da se zatvorenicima obezbedi širi izbor aktivnosti i odgovarajući kontakt s ljudima’ (tačka 162).

Nacrt uredbe pomenut u preliminarnom izveštaju, kojim se usaglašava regulatorni deo Zakonika o krivičnom postupku s jednim brojem zakona koji su već na snazi, trenutno je u postupku donošenja.

Njom će se, između ostalog, izmeniti i dopuniti član D. 283–1 Zakonika o krivičnom postupku tako što će direktor uprave za izvršenje zavodskih sankcija biti zadužen za odlučivanje o tome da li da se produži zatvaranje u samicu koje traje duže od godinu dana. Njom će se težište lekarskog nadzora preusmeriti na njegovu isključivu ulogu pružanja zdravstvene zaštite zatvorenicima.

Shodno ovoj odredbi, nacrt cirkularnog dopisa je sačinjen i potvrđuje da su zatvorenici u samici podvrgnuti redovnom zatvorskom režimu, koji, između ostalog, zahteva sledeće:   

(a) potpuno poštovanje uobičajenih prava zatvorenika na odnose sa svojim porodicama, zastupnicima i drugim licima;     

(b) stalni dijalog između osoblja i zatvorenika u samici kroz redovne sastanke;   

(c) organizovanje, u granicama mogućnosti, posebnih aktivnosti u jedinici za izdvajanje i programa individualne nastave i obuke.

Ovaj nacrt je pripremljen posle obimnih konsultacija decentralizovanih službi. Stoga je već pokrenut postupak obaveštavanja i razmene mišljenja o tom pitanju i nastaviće se distribucijom cirkularnog dopisa koji bi mogao da bude na raspolaganju odmah posle objavljivanja gore pomenute uredbe.   

(ii) ,da obezbede što kraće trajanje boravka u samici; s tim u vezi, kvartalno preispitivanje potrebe za samicom treba da obuhvata kompletnu ocenu zasnovanu, ukoliko je prikladno, na izveštaju lekara i socijalnog radnika’ (st. 162)

Nacrtom cirkularnog dopisa se uspostavlja mehanizam za kontrolu trajanja boravka u samici: pre nego što može da se donese odluka o produženju mere posle perioda od tri meseca, regionalni direktor mora da ispita izveštaj upravnika zatvora o posmatranju koji je zasnovan, naročito, na njegovom poznavanju zatvorenika u pitanju i informacijama koje su obezbedila različita odeljenja zatvora na osnovu lične evidencije o posmatranju.

Svaki događaj s odložnim dejstvom koji ili zahteva puštanje ili je na period preko petnaest dana dovešće do isteka mere upućivanja u samicu i povratka zatvorenika u redovan pritvor.   

(iii) ,da se postaraju da svi zatvorenici kojima se boravak u samici produžava budu pismeno obavešteni o razlozima za takvu meru (s tim da se podrazumeva da nema obaveze saopštavanja podataka koje bi bilo opravdano isključiti iz obaveštenja iz razloga bezbednosti).’ (stav 162)

Nacrtom cirkularnog dopisa se uvodi poboljšan sistem za davanje obrazloženja i pismenog obaveštenja o odlukama da se zatvorenik uputi u samicu. Međutim, od upravnika zatvora se neće zahtevati da zatvoreniku otkrije informacije koje mogu da izlože ljude ili zatvor riziku; CPT je ovo prihvatio.“

IZVEŠTAJ O POSETI OD 14. DO 26. MAJA 2000.

„111. U svojim izveštajima kako iz 1991. tako i iz 1996, CPT je naglasio da princip proporcionalnosti zahteva da se uspostavi ravnoteža između onoga što iziskuje pojedini slučaj i primene režima tipa samice, koja predstavlja korak koji može imati veoma štetne posledice po osobu u pitanju. Zatvaranje u samicu može, pod izvesnim okolnostima, predstavljati nečovečno i ponižavajuće postupanje. U svakom slučaju treba da traje što je kraće moguće. Posle obavljenih poseta, CPT je izneo svoju zabrinutost u pogledu različitih aspekata zatvaranja u samicu u Francuskoj (uporedi stavove 140 et seq., i 158 do 163 izveštaja). Naknadno, u cirkularnom dopisu od 14. decembra 1998, ministar pravde je izdao uputstva koja se, između ostalog, tiču osnova po kojima zatvorenici mogu da se zatvore u samicu, postupka koji treba poštovati i režima za zatvorenike u samici. Ova uputstva bave se nekim aspektima u vezi s kojima je CPT izrazio zabrinutost u svojim izveštajima o prethodnim posetama.

Bez obzira na gore navedeno, delegacija CPT je tokom svojih poseta otkrila ozbiljne nedostatke u načinu na koji su ranije preporuke CPT i ministarska uputstva primenjena u praksi.

CPT ima ozbiljne rezerve u vezi sa situacijom jednog broja zatvorenika koji su u samici iz administrativnih razloga, a s kojima se delegacija sastala tokom svoje posete. Ove rezerve tiču se kako trajanja usamljenja (koje je u nekim slučajevima iznosilo više godina neprekidno) tako i visoko restriktivnog režima kom su takvi zatvorenici podvrgnuti (potpuni nedostatak strukturiranih ili zajedničkih aktivnosti).

112. Fizički uslovi zatvaranja u samicu iz administrativnih razloga su generalno bili prihvatljivi. Međutim, ćelije u kojima su takvi zatvorenici boravili u zatvoru Pariz-La Sante imale su samo ograničen pristup prirodnom svetlu. Osim toga, u četiri institucije koje su posećene, dvorišta za vežbu – koja su takođe često koristili zatvorenici upućeni u samicu iz disciplinskih razloga – bila su neprivlačna.

113. U ministarskim uputstvima stoji: ,Osnovne odlike redovnog zatvorskog režima moraju se zadržati na jedinici za izdvajanje koliko god je to moguće i zavisno od praktičnih ograničenja’ (tačka 4.1). Dalje se, između ostalog, navodi: ‘ne sme biti ograničenja zatvorskih poseta’ (tačka 4.2.2) i ‘... zatvorenici u samici ostaju pod redovnim režimom i u jedinici za izdvajanje treba napraviti posebnu organizaciju kako bi se nastavila većina aktivnosti koje bi omogućile zatvorenicima da se povremeno okupljaju u manjim grupama’, a da ‘je na upravniku zatvora da proceni kako i kada se takve grupe mogu organizovati’ i da ‘ne treba obeshrabrivati individualne edukativne programe i nastavu na daljinu koje nude nastavnici ili instruktori’ (tačka 4.2.6). Uputstvima se dalje zahteva pojačani nadzor zatvorenika i navodi: ‘Da bi se izbegla prekomerna socijalna izolacija od suštinskog je značaja da se održavaju kontakti i ohrabruje razmena između zaposlenih i zatvorenika u samici’ (tačka 4.4.2).

Iz informacija dobijenih od delegacije, čini se da se, uz poneki izuzetak (na primer u pogledu kontakta sa spoljnim svetom), velika većina gorepomenutih zahteva ne poštuje. Na primer, jedini objekat u kom je zatvorenicima upućenim u samicu iz administrativnih razloga dozvoljeno da se druže bio je zatvor Lion-Sen Paul (Lyon-Saint Paul), a čak i tamo je druženje bilo ograničeno (na vežbanje napolju i u sali za vežbanje).

CPT preporučuje vlastima da se bez odlaganja preduzmu mere kako bi se dalo puno dejstvo uputstvima ministra pravde od 14. decembra 1998. u pogledu mere zatvaranja u samicu iz administrativnih razloga – naročito po tačkama 4.2.6, 4.2.7 i 4.4.2.

114. CPT takođe ima rezerve po pitanju delotvornosti proceduralnih mera zaštite u vezi sa zatvaranjem u samicu iz administrativnih razloga. Spisi koji su ispitani pokazuju da se to ponekad koristi kao alternativa za meru upućivanja u samicu kao disciplinske mere (na primer, u jednom slučaju, mera je izrečena zbog: ,ozbiljne štete po imovinu koja pripada zatvoru a koja je dovela u rizik bezbednost zatvora’) ili da se produži takva mera i da su razlozi izneti za smeštanje zatvorenika u samicu često bili stereotipni (,da se održi red u zatvoru’ ili ,rizik od bekstva’). U jednom slučaju, zatvorenik je bio držan u samici od 1997. ‘zbog prirode dela za koja je bio osuđen’.

Ukratko, izgleda da se ministarsko uputstvo koje glasi ‘Nalozi za upućivanje u samicu kao mera predostrožnosti ili bezbednosti moraju se zasnivati na stvarnim razlozima i na objektivnim i saglasnim dokazima o postojanju rizika da zatvorenik prouzrokuje ili da bude izložen ozbiljnoj opasnosti’, ne poštuje uvek u potpunosti (uporedi s tačkom 1.4.2).

CPT preporučuje francuskim vlastima da se u svakom pojedinačnom slučaju preispita usaglašenost s uputstvima izdatim 1998. godine u pogledu zatvaranja u samicu iz administrativnih razloga.

115. Na kraju, CPT razume da pitanje prirode i obima dostupnih pravnih lekova još nije rešeno (uporedi sa stavom 146 izveštaja o poseti iz 1991). U praksi to znači da zatvorenici u samici trenutno nemaju stvarne načine da pred nezavisnim organom osporavaju odluke o njihovom upućivanju u samicu ili odluke da se takva mera produži.

CPT preporučuje da se ojačaju mere zaštite obezbeđene za zatvorenike u samici kako bi se obezbedilo da imaju delotvoran pravni lek pred nezavisnim organom, po mogućstvu sudijom. U stvari, to je u duhu različitih predloga koje sada razmatraju francuske vlasti (na primer, izveštaj Canivet i izveštaj o istrazi koju je sproveo Senat).“

ODGOVOR VLADE REPUBLIKE FRANCUSKE

„(i) ,da se bez odlaganja preduzmu mere kako bi se dalo puno dejstvo uputstvima ministra pravde od 14. decembra 1998. u pogledu mere zatvaranja u samicu iz administrativnih razloga – naročito po tačkama 4.2.6, 4.2.7 i 4.4.2.’ (st. 113)

(ii) ’da se u svakom pojedinačnom slučaju preispita usaglašenost s uputstvima izdatim 1998. godine u pogledu zatvaranja u samicu iz administrativnih razloga’ (st. 114)

Ovlašćenje za donošenje odluka o zatvaranju u samicu je dato ministru pravde, ako takvo usamljenje traje duže od godinu dana.

Trenutno ima 77 zatvorenika koju su u samici više od godinu dana. Od toga je 23 njih u zavodima za osuđena lica i 54 u zavodima za pritvorena lica.

Većina ovih zatvorenika upućena je u samicu na sopstveni zahtev, bilo zbog dela za koje su osuđeni na kaznu zatvora, ili zbog njihovog zanimanja pre kazne zatvora.

U jedinicama za izdvajanje je došlo do poboljšanja u cilju usaglašavanja sa cirkularnim dopisom od 14. decembra 1998. Zatvori koji će se izgraditi u okviru ‘Programa 4,000’ biće opremljeni jedinicama za izdvajanje u kojima će zatvorenicima biti omogućeno da uživaju sve prednosti iznete u gore pomenutom cirkularnom dopisu.

Osim toga, u skladu sa cirkularnim dopisom od 14. decembra 1998. o meri upućivanja u samicu, regionalni direktor zatvorske službe ili centralni organ su ti koji su zaduženi za preispitivanje razloga koje je upravnik zatvora naveo za upućivanje zatvorenika u samicu. Osim toga, služba zatvorske inspekcije proverava poštovanje ovih obaveza prilikom obilaska zatvora.

(iii) ‘da se ojačaju mere zaštite obezbeđene za zatvorenike u samici kako bi se obezbedilo da imaju delotvoran pravni lek pred nezavisnim organom, po mogućstvu sudijom’ (st. 115)

Upućivanje u samicu je jedno od pitanja koja se razmatraju u vezi s predloženom zakonskom regulativom o zatvorima.“

84. IZVODI IZ ‘SMERNICA O LJUDSKIM PRAVIMA I BORBI PROTIV TERORIZMA’ USVOJENIH OD STRANE KOMITETA MINISTARA SAVETA EVROPE 11. JULA 2002.

„III Zakonitost antiterorističkih mera

1. Sve mere koje države preduzimaju u borbi protiv terorizma moraju biti zakonite.

2. Kada neka mera ograničava ljudska prava, ta ograničenja moraju biti definisana što preciznije moguće, i moraju biti nužna i srazmerna cilju koji se želi postići.

IV Apsolutna zabrana mučenja

Upotreba mučenja ili nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja je apsolutno zabranjena, u bilo kojim okolnostima, a pogotovo tokom hapšenja, ispitivanja ili zatvaranja osobe osumnjičene ili osuđene za terorističko delovanje, bez obzira na prirodu dela za koja je ta osoba osumnjičena ili osuđena.

XI Pritvor

1. Sa osobom koja je lišena slobode zbog njenog terorističkog delovanja mora se u svim okolnostima ophoditi uz dužno poštovanje prema njenom ljudskom dostojanstvu.

2. Imperativi borbe protiv terorizma ipak mogu zahtevati da osoba lišena slobode zbog terorističkog delovanja bude podvrgnuta strožim ograničenjima nego što je slučaj kod drugih zatvorenika, pogotovo po pitanju: 

(i) propisa u vezi sa komuniciranjemi praćenjem prepiske, uključujući i onu između pravnog zastupnika i njegovog/njenog klijenta;

(ii) smeštaj osoba koje su lišene slobode zbog terorističkog delovanja u posebno obezbeđene delove pritvorskih jedinica;

(iii) razdvajanje takvih osoba u okviru istog ili različitih zatvora,pod uslovom da je mera koja se preduzima srazmerna cilju koji se želi postići.“

  1. 1. IZVODI IZ PREPORUKA Rec(2006)2 KOMITETA MINISTARA DRŽAVAMA ČLANICAMA U VEZI SA EVROPSKIM ZATVORSKIM PRAVILIMA USVOJENIM 11. JANUARA 2006.

„Komitet ministara, u skladu s odredbama člana 15.b Statuta Saveta Evrope,

Imajući u vidu Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i sudsku praksu

Evropskog suda za ljudska prava;

Imajući u vidu takođe rad Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja i nečovečnog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, a naročito standarde koje je usvojio u svojim opštim izveštajima;

Još jednom ističući da se niko ne može lišiti slobode, izuzev kada je to krajnja mera i u skladu sa procedurom predviđenom zakonom;

Naglašavajući da izvršenje zatvorskih kazni i postupanje sa zatvorenicima nalaže da se uzmu u obzir zahtevi bezbednosti, sigurnosti i discipline s tim da se prethodno osiguraju zatvorski uslovi koji ne ugrožavaju ljudsko dostojanstvo i koji nude mogućnost obavljanja korisnih zanimanja i programe tretmana zatvorenika koji služe njihovoj pripremi za reintegraciju u zajednicu;

...

Preporučuje vladama država članica:

- da se u donošenju zakona, definisanju politike i u praksi rukovode pravilima sadržanim u dodatku ovoj preporuci, koja zamenjuje Preporuku Rec (87) 3 Komiteta ministara o evropskim zatvorskim pravilima:

...

Dodatak Preporuci Rec(2006)2

...

Osnovni principi

1. Prema svim licima lišenim slobode postupa se uz poštovanje njihovih ljudskih prava.

2. Lica lišena slobode zadržavaju sva prava koja im nisu zakonito oduzeta odlukom kojom se osuđuju ili kojom se zadržavaju u pritvoru.

3. Ograničenja za lica lišena slobode treba da budu minimalno neophodna i srazmerna legitimnom cilju zbog kog su nametnuta.

...

18.2 U svim objektima u kojima zatvorenici žive, rade ili se okupljaju: 

a. prozori moraju biti dovoljno veliki da omoguće čitanje i rad uz prirodno svetlo u normalnim uslovima i omoguće dotok svežeg vazduha, osim ukoliko ne postoji odgovarajući sistem za ventilaciju;   

b. veštačko osvetljenje mora da ispunjava priznate tehničke standarde; ...

...

23.2 Zatvorenici mogu da se konsultuju o bilo kom pravnom pitanju sa advokatom po sopstvenom izboru i o sopstvenom trošku.

...

23.4 Konsultacije i druga vrsta komunikacije, uključujući prepisku između zatvorenika i pravnog savetnika biće poverljivi.

...     

24.1 Zatvorenici imaju pravo da komuniciraju bez ograničenja, pismima, telefonom ili na drugi način, sa svojim porodicama, drugim licima i predstavnicima spoljašnjih organizacija i da primaju njihove posete.   

24.2  Komunikacija i posete mogu da podležu ograničenjima i nadzoru ako to nalažu zahtevi nastavka krivične istrage, održavanja reda, sigurnosti i bezbednosti, sprečavanja krivičnih dela i zaštita žrtava, ali takva ograničenja, uključujući konkretna ograničenja koja naloži sudski organ, moraju omogućavati minimalni nivo kontakta.

...

24.4 Uslovi za obavljanje posete treba da su takvi da omogućavaju zatvorenicima održavanje i razvijanje porodičnih odnosa na što normalniji način.

...

24.10 Zatvorenici moraju imati mogućnost da se redovno informišu o javnim događajima čitanjem štampe i drugih publikacija na koje su se pretplatili, kao i praćenjem radio i TV programa, osim ukoliko u pojedinačnom slučaju i za određeni period ne postoji posebna zabrana sudskog organa.

...   

25.1 Zatvorski režim mora predvideti izbalansiran program aktivnosti za sve zatvorenike.   

25.2 Ovaj režim treba da omogući svim zatvorenicima da provode van ćelija onoliko vremena koliko je potrebno za adekvatan nivo ljudske i socijalne interakcije.   

25.3 Zatvorski režim takođe treba da pruži zatvorenicima socijalnu pomoć.

...   

27.1 Svaki zatvorenik treba da ima mogućnost da svakog dana vežba najmanje jedan sat na svežem vazduhu, ukoliko to dozvoljavaju vremenske prilike. 

27.2 Kada je vreme nepovoljno, zatvorenicima se obezbeđuju drugi uslovi za vežbanje.   

27.3 Odgovarajuće aktivnosti čiji je cilj razvijanje fizičke spremnosti i mogućnost za odgovarajuću fizičku aktivnost i rekreaciju predstavljaju sastavni deo zatvorskog režima.   

27.4 Zatvorska uprava dužna je da omogući takve aktivnosti obezbeđujući odgovarajuća sredstva i opremu.   

27.5 Zatvorska uprava dužna je da obezbedi specijalne aktivnosti za one zatvorenike kojima je to potrebno.   

27.6 Mogućnosti za rekreaciju, uključujući sport, igre, kulturne aktivnosti, hobije i druge aktivnosti u slobodno vreme, moraju biti obezbeđene, a koliko god je moguće, zatvorenicima se mora dozvoliti da ih organizuju. 

27.7 Zatvorenicima se dozvoljava da se druže za vreme fizičkih aktivnosti i u cilju učešća u rekreativnim aktivnostima.

...

29.2 Zatvorski režim treba da bude organizovan tako da omogući zatvorenicima da ispovedaju veru ili slede svoja verska uverenja, da prisustvuju službama ili skupovima koje vode odobreni predstavnici njihove vere ili uverenja, da primaju posete od strane odobrenih predstavnika njihove vere ili uverenja, i da poseduju knjige ili literaturu vezanu za njihovu veru ili uverenja.

...

37.1 Zatvorenici koji su strani državljani bez odlaganja se obaveštavaju o njihovom pravu da zahtevaju kontakt i da im se omogući komunikacija sa diplomatskim ili konzularnim predstavnikom svoje države.

...

39. Zatvorska uprava vodi računa o zdravlju svih zatvorenika pod njenim nadzorom.

...

40.1 Zdravstvena služba u zatvoru organizuje se u tesnoj vezi s opštom zdravstvenom službom zajednice ili države.

...

40.4 Zdravstvena služba u zatvoru mora nastojati da otkrije i leči fizičke ili psihičke bolesti ili nedostatke od kojih zatvorenik boluje.

40.5 Sve neophodne medicinske, hirurške i psihijatrijske usluge koje u svrhu lečenja postoje u zajednici moraju biti na raspolaganju i zatvorenicima u svrhu lečenja.

...

43.2 Lekar ili kvalifikovani medicinski tehničar koji je odgovoran tom lekaru, poklanja posebnu pažnju zdravlju zatvorenika koji su u samici, vrši dnevne vizite takvim zatvorenicima i na njihov zahtev ili zahtev zatvorskog osoblja pruža pomoć i lečenje bez odlaganja.

43.3 Lekar je dužan da izveštava upravnika zatvora uvek kada smatra da je fizičko ili mentalno zdravlje zatvorenika izloženo ozbiljnom riziku usled daljeg izdržavanja kazne zatvora ili bilo kojih drugih uslova izdržavanja kazne zatvora, uključujući i usamljenje.

...

51.1 Mere bezbednosti koje se primenjuju na pojedine zatvorenike biće na nivou minimuma neophodnog da se obezbedi njegovo čuvanje.

51.2 Bezbednost se osigurava fizičkim preprekama i drugim tehničkim sredstvima, a dopunjuje se dinamičkom bezbednošću koju sprovodi osoblje spremno da reaguje i koje poznaje zatvorenike pod njihovom kontrolom.

51.3 Procena zatvorenika izvrišiće se što je pre moguće nakon prijema radi utvrđivanja:   

a. rizika koji mogu predstavljati za zajednicu ukoliko pobegnu;   

b. rizika od bekstva koje bi pokušali sami ili uz spoljnu pomoć.   

51.4 Nakon toga, svakom zatvoreniku određuju se bezbednosni uslovi čuvanja koji odgovaraju ovim stepenima rizika.   

51.5 Stepen potrebne bezbednosti razmatraće se u redovnim intervalima tokom izdržavanja kazne.

Sigurnost   

52.1 Procena zatvorenika izvršiće se što je pre moguće nakon prijema radi utvrđivanja da li oni predstavljaju sigurnosni rizik u odnosu na druge zatvorenike, zaposlene u zatvoru ili druga lica koja rade u ili posećuju zatvor i da li postoji verovatnoća da će pokušati da se samopovrede. 

52.2 Utvrdiće se postupci u cilju obezbeđivanja sigurnosti zatvorenika, zatvorskog osoblja i svih posetilaca kao i radi smanjenja rizika od nasilja i drugih događaja koji mogu ugroziti sigurnost.

...   

53.1 Posebne mere visokog stepena bezbednosti ili sigurnosti primenjuju se samo u izuzetnim okolnostima. 

53.2 Propisaće se jasni postupci koji se primenjuju kada se takve mere primenjuju na bilo kog zatvorenika.   

53.3 Vrsta ovih mera, njihovo trajanje i osnov za njihovu primenu utvđuju se domaćim zakonodavstvom.   

53.4 Nadležni organ mora da odobri primenu mera u svakom pojedinačnom slučaju i za određeni vremenski period. 

53.5 Ukoliko postoji potreba da se produži trajanje utvrđenih mera, nadležni organ će o tome doneti novu odluku. 

53.6 Ove mere se primenjuju na pojedince a ne na grupe zatvorenika.   

53.7 Svaki zatvorenik prema kome su primenjene ove mere ima pravo žalbe shodno uslovima utvrđenim u pravilu 70.

...

70.1 Zatvorenici, pojedinačno ili kao grupa, imaće dovoljno mogućnosti da podnesu zahteve ili pritužbe upravniku zatvora ili drugom nadležnom organu.

...

70.3 Ukoliko se zahtev ne usvoji ili pritužba odbije, zatvoreniku će se navesti razlozi za to, a zatvorenik ima pravo da se žali nezavisnom organu.

...“

2. IZVODI IZ IZVEŠTAJA ALVARA HIL-ROBLESA (Alvaro Gil-Robles), KOMESARA ZA LJUDSKA PRAVA SAVETA EVROPE, O EFEKTIVNOM POŠTOVANJU LJUDSKIH PRAVA U FRANCUSKOJ NAKON NJEGOVE POSETE OD 5. DO 21. SEPTEMBRA 2005. (objavljen 15. februara 2006)

„123. ... U isto vreme, jedan drugi administrativni postupak, za koji je u potpunosti odgovorna uprava zatvora, je potpuno netransparentan i zahteva brzu akciju zakonodavne vlasti. To je postupak upućivanja zatvorenika u samicu.

124. Prilikom obilaska zatvora, tačnije blokova za sprovođenje disciplinskih mera, obično se u blizini mogu videti blokovi sa samicama. Svaki ih zatvor ima. Prema zakonu, svaki zatvorenik se može uputiti u samicu bilo na svoj zahtev ili kao mera predostrožnosti ili bezbednosti. U nekim se slučajevima ovakav režim primenjuje da bi se sklonili zatvorenici koji su problematični, koju su pod sumnjom ili su kolovođe drugih zatvorenika a da nisu izvršili disciplinski prekršaj.

125. Prema trenutno važećim zakonskim propisima, samica ne predstavlja disciplinsku meru. Zatvorenici u samici moraju podlegati redovnom zatvorskom režimu. Međutim, oni ne smeju kontaktirati s drugim zatvorenicima, osim po izričitoj odluci upravnika zatvora, da bi učestvovali u povremenim aktivnostima s drugim zatvorenicima u samici. Kretanje zatvorenika koji se nalaze u samici je tako organizovano da oni tom prilikom nikoga ne sretnu. U nekoliko ustanova se zatvorenici u samici mogu baviti plaćenim poslom koji obavljaju u svojim ćelijama. Međutim, oni obično nemaju pristup bilo kojoj plaćenoj aktivnosti i u potpunosti zavise od onih sredstava koja im se mogu slati spolja. Ipak, svi zatvorenici u samici mogu normalno primati posete i voditi prepisku.

126. Postoji takođe i stroži režim samica za zatvorenike koji se smatraju posebno opasnim „zbog [svog] učešća u organizovanom kriminalu ili u terorističkom pokretu ili [svoje] sudske i kriminalne prošlosti“. O tome koji zatvorenici iz samica spadaju u ovu kategoriju odlučuje upravnik zatvora. Oni podležu posebnim merama bezbednosti. Neki se redovno premeštaju iz jednog zatvora u drugi, otprilike svakih šest meseci. Stalno su u samici i nikad se ne mešaju s drugim zatvorenicima.

127. Naloge za upućivanje u samicu obično donosi upravnik zatvora. Nalog može izdati i istražni sudija tokom istrage. Ovde bih se zadržao na administrativnom postupku za koji je odgovoran upravnik zatvora, jer smatram da pokreće jedan broj pitanja koja mogu da naruše poštovanje osnovnih prava lica zatvorenih u samici.

128. Iz većine razgovora koje sam vodio sa zatvorenicima, advokatima, predstavnicima uprave zatvora i dobrovoljnim organizacijama proističe da postupak upućivanja zatvorenika u samicu u celosti zavisi od administrativne odluke upravnika zatvora. Ne postoje zakonske odredbe ili propisi kojima se reguliše taj postupak, a kojima se garantuju prava onih koji mu podležu, posebno onih da im se obezbedi da budu saslušani i da dobiju pomoć advokata.

129. U principu, postoje opšti propisi koji bi trebalo da regulišu takvu situaciju. To je član 24 Zakona od 12. aprila 2000. o pravima građana u njihovim poslovima s državnom upravom. Prema ovoj odredbi, predstavnici državnih organa koji nameravaju da donesu administrativnu odluku protiv pojedinačnog građanina u principu moraju pismeno da obaveste lice u pitanju dovoljno unapred, navodeći razloge za takav postupak. Lice u pitanju mora dobiti priliku da dostavi pismene primedbe ili, ako to želi, usmene primedbe i ima pravo na pomoć advokata ili predstavnika (odobrenog ili ne). Takođe može imati pristup spisima svog predmeta.

130. Jasno je da bi ovime obično bila pokrivena odluka o upućivanju zatvorenika u samicu. Međutim, rekli su nam da je ovaj propis ostao bez dejstva kada su u pitanju samice. Prema tome, trenutno, upravnik zatvora zadržava isključivu diskreciju po pitanju samica.

131. Prema onome što smo čuli u ovim razgovorima, trenutno se zatvorenici kojih se to tiče obaveštavaju neposredno pre saslušanja o nameri da budu upućeni u samicu. Obično imaju samo jedan sat da pripreme svoje primedbe, bez ikakve pravne pomoći, pre saslušanja kod upravnika zatvora. Smatram da se, prema onome kako stvari stoje, ovaj postupak mora označiti kao suprotan preporukama Komiteta za sprečavanje mučenja (CPT). Zatim, čisto administrativna i neakuzatorska priroda ovog postupka u velikoj meri povećava rizik zloupotrebe prava zatvorenika. Prema tome, smatram da trenutno postoji stvarna potreba da se uvedu zakoni ili propisi koje bi ovaj postupak uskladili s evropskim standardima.

132. Osim toga, posebno uznemirava činjenica da se mera upućivanja u samicu može odrediti na neodređeni period uprkos njenim često štetnim posledicama koje ima na mentalno stanje lica koja se u njima nalaze. Početni period boravka u samici, koji odredi upravnik zatvora, ne može da iznosi više od tri meseca. Može se produžiti i preko tog perioda jedino nakon dostavljanja izveštaja odboru za izvršenje kazni i nakon odluke regionalnog direktora uprave za izvršenje zavodskih sankcija. U izuzetnim slučajevima, boravak u samici se može produžiti na period od preko jedne godine nakon prvobitne odluke ministra pravde. U takvim slučajevima, upravnik zatvora priprema dokumentaciju koja, između ostalog, sadrži mišljenje zatvorskog lekara i odbora za izvršenje kazni. Ministar je nadležan za naknadna produženja, od po tri meseca, u skladu s istim postupkom.

133. Kao što se može videti, ovaj postupak je u potpunosti administrativan. Trenutno, sud tu uopšte nije uključen. Ipak to je naročito ozbiljna mera, jer, mada se ne priznaje kao kazna, režim samice uvodi značajna, bitna ograničenja prava zatvorenika, da ne pominjemo njen psihološki uticaj. Za vreme posete sam imao priliku da razgovaram s osobama koje su boravile u samici. Neke su se žalile na teške uslove života. Prema njihovim rečima, teško je podneti nemogućnost komuniciranja s bilo kim u toku dužeg perioda, ponekad i više od godinu dana. Zatvorenici u samici nemaju na raspolaganju delotvorni upravni pravni lek i mnogi od njih sa kojima sam razgovarao smatraju samicu prikrivenom disciplinskom kaznom. Za vreme posete sam sreo ljude koji su, sve ukupno, u samici proveli nekoliko godina.

134. Teško je ne složiti se s njima kada vidite neka od ograničenja koja se nameću zatvorenicima u samici. S obzirom na činjenicu da je jedan od uslova režima samice da ti zatvorenici ne treba da imaju kontakt s drugim zatvorenicima, veoma je teško da im se omogući da ostvaruju prava data svim zatvorenicima koji ne podležu disciplinskoj kazni, što očito treba da bude slučaj za one koji borave u samici. Na primer, da bi im se omogućilo da koriste biblioteku ili sportsku salu, moralo bi se voditi računa da u isto vreme niko ne ulazi u te prostorije. Kao što znamo, zbog prenatrpanosti zatvora, već je isuviše teško omogućiti pristup običnih zatvorenika ovim uslugama. Većina onih sa kojima sam razgovarao su se, stoga, žalili na nemogućnost ostvarivanja svojih prava koja bi inače trebalo da imaju. Isto se odnosi i na mogućnost angažovanja na plaćenom poslu. Teorijski, zatvorenici u samici na to imaju pravo, ali u praksi mogu da ga obavljanju samo u svojoj ćeliji, što je dosta problematično s obzirom na generalni manjak prilika za posao.

135. Najzad, prostori za vežbe, koji stoje na raspolaganju ovoj kategoriji zatvorenika, su obično isti oni koje koriste zatvorenici u disciplinskom bloku. Mi smo obišli jedan takav prostor u Fleri-Meroži zatvoru za odsluženje kraćih kazni. On se nalazi na krovu jedne od zatvorskih zgrada, sa svih strana je okružen betonskim zidovima i pokriven žičanom mrežom. Toliko je mali da više liči na sobu na otvorenom nego na išta drugo.

136. Trebalo bi da naglasim da ovde govorimo o ljudima koji nisu pod disciplinskom merom. Zatim, činjenica da je osoba lišena prava garantovanih svakom zatvoreniku je isključivo rezultat administrativne odluke protiv koje je teško uložiti žalbu. Ja zato molim francuske vlasti da hitno preduzmu mere da se pitanje upućivanja u samicu uskladi s evropskim standardima, posebno s onima koje zagovara CPT. Smatram da su potrebne zakonske odredbe ili propisi za regulisanje postupka upućivanja u samicu. Akuzatorski sistem, već uveden za disciplinske kazne, trebalo bi da se primenjuje na postupak za upućivanje u samicu. Konačno, smatram da bi u duhu principa pravne sigurnosti bilo da se ubuduće sudskom organu, na primer sudiji zaduženom za izvršenje kazne, omogući da učestvuje u postupku.

137. Zatim, ne čekajući reformu zakonodavstva, vlasti moraju nešto učiniti da bi obezbedili da zatvorenici u samici mogu da učestvuju u organizovanim aktivnostima, posebno radnim, kulturnim i sportskim. Njihove šetnje i sportske aktivnosti na otvorenom treba što pre organizovati na odgovarajućim mestima namenjenim zatvorskoj populaciji u celini, a ne zatvorenicima koji se drže u ćelijama za sprovođenje disciplinskih mera. Isključivanje zatvorenika iz ovih aktivnosti je ravno prerušenom kažnjavanju. Takve promene bi olakšale ionako već tešku atmosferu koju sam zatekao u zavodima koje sam posetio. ...“

PRAVO   

I. NAVODNA POVREDA ČLANA 3 KONVENCIJE  

86. Podnosilac predstavke se žalio, prvo, da njegovo dugotrajno držanje u samici od 15. avgusta 1994. do 17. oktobra 2002. i od 18. marta 2004. do 6. januara 2006. predstavlja nečovečno i ponižavajuće postupanje i da, shodno tome, čini povredu člana 3 Konvencije. u članu 3 se navodi:

„Niko ne sme biti podvrgnut mučenju, ili nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju“

A. Presuda veća

  1. Veće je smatralo da nije bilo povrede člana 3 Konvencije. Utvrdilo je da podnosilac predstavke nije bio u potpunoj čulnoj izolaciji niti u potpunoj socijalnoj izolaciji. Imajući u vidu naročito karakter podnosioca predstavke i izuzetnu opasnost koju predstavlja, dalje je zaključilo da uslovi u kojima je držan i period proveden u samici nisu dostigli minimalni stepen strogosti koji je neophodan da bi predstavljao nečovečno postupanje u smislu člana 3 Konvencije.

B. Podnesci stranaka

1. Podnosilac predstavke

  1. Podnosilac predstavke je osporio zaključak veća. On je smatrao da veće nije bilo u pravu kad je prihvatilo, bez ikakvog prima facie dokaza, tvrdnju Države da je postojala opasnost da će se upustiti u prozelitizam ili planirati bekstvo. Po njegovoj izjavi, ne bi se moglo tvrditi da je samica takvo ponašanje onemogućila, kao što je bilo i nemoguće izvući bilo kakav zaključak iz perioda u kojem nije više boravio u samici.
  2. On je takođe smatrao da veće nije trebalo da se poziva na njegov „karakter“ ili „izuzetnu opasnost“ u odsustvu bilo kakvog konkretnog dokaza od strane Države kojim bi se podržao „apstraktni“ profil, sistematski korišćen kao razlog u svim odlukama za njegovo držanje u samici. Isto tako, pozivanje na eventualni uticaj na druge zatvorenike pokazuje da su razlozi na osnovu kojih je držan u samici fiktivni.
  3. Prema njegovom mišljenju, sistematsko obnavljanje njegove samice rezultiralo je njenim nastavkom u periodu koji nije bio u skladu sa preporukama CPT-a ili obavezama koje je vlada dala nakon posete CPT-a 1996. godine. Zatim, on nikad nije bio osuđen za krivično delo terorizma i imao je pravo da se na osnovu toga pozove na pretpostavku nevinosti u skladu sa članom 6, stav 2 Konvencije. 
  4. Što se tiče uslova u kojima je bio zatvoren, izjavio je da je striktna zabrana komuniciranja s drugim licima, uključujući i zatvorske čuvare, dovela do njegove totalne socijalne izolacije. Odbijen mu je zahtev da pohađa časove francuskog jezika, čak i individualno, i niko iz njegove porodice nije zvanično obavešten o njegovoj zatvorskoj kazni ili o tome gde se nalazi. Tvrdio je da se iz istražnog dosijea vidi namera francuskih vlasti da uhapsi bilo kog člana njegove porodice koji se uputi u Francusku. Što se tiče posete sveštenika, podnosilac predstavke je izjavio da mu je u početku samo povremeno bio dozvoljen dolazak; međutim, nakon toga posete su mu bile dozvoljene otprilike jednom mesečno. On je istakao da je imao zakonsko pravo na posete diplomatskih predstavnika i da venecuelanske vlasti nisu bile obaveštene o njegovoj situaciji do odmakle faze. Što se tiče sanitarnih uslova, podnosilac predstavke je izjavio da se tuširao u isto vreme kad i ostali zatvorenici i da nije zahtevao poseban režim. Bio je prisiljen da prekine odlazak na kardio trening nakon što je bio provociran i napadnut, mada nije identifikovao odgovorne za napad.
  5. Posete njegovih advokata nisu društvene posete već neotuđivo sredstvo ostvarenja njegovog prava na odbranu. Izjavio je da veće nije bilo u pravu kad je uvažilo da su posete smanjile njegovu izolaciju i dodao da je bilo brojnih primera odlaganja davanja dozvole njegovim advokatima za posetu. Ukazujući na to da je davanje na uvid liste poseta samo jednog od njegovih advokata od strane Države pogrešno prikazivalo stanje, on je podneo listu svih pedeset osam advokata i više od 860 njihovih poseta u periodu od 16. avgusta 1994. do 29. aprila 2002. Njegovi advokati su ga češće posećivali samo tokom njegovog boravka u zatvoru La Sante u Parizu. Po njegovom premeštaju u druge zatvore, takve posete su postale mnogo ređe zbog udaljenosti. Od oktobra 2002. primao je posete nedeljno.
  6. Podnosilac predstavke je dalje istakao da, iako se cirkularnim dopisom od 8. decembra 1998, na koji se veće poziva u svojoj presudi, predviđa da pre svakog produženja treba obezbediti mišljenje lekara, Država nije pružila dokaz kojim bi pokazala da je potreban lekarski pregled obavljen.
  7. On je dodao da je Država izjavom da su uslovi u kojima je držan u zatvoru bili diktirani rasporedom prostorija u zatvoru La Sante, pokušala da sugeriše da bi bilo prikladnije da se on drži u zatvoru s maksimalnim obezbeđenjem, mada se svi oni nalaze na izvesnoj udaljenosti od Pariza.
  8. Podnosilac predstavke je dodao da za njegovo savršeno mentalno i fizičko zdravlje može zahvaliti snazi svog karaktera i naporima da ostane mentalno aktivan i da održi mentalnu ravnotežu. Međutim, štetni fizički efekti su se ispoljili u formi poremećaja ciklusa spavanja jer su ga bučno, na svaki sat stražari budili počev od ponoći do 6 sati ujutro tokom čitavog njegovog boravka u samici. Takođe je patio od recidivirajućih respiratornih i kožnih alergija koje su bile rezultat uslova u zatvoru.
  9. Njegova zastupnica je istakla da je u januaru 2004. otkriveno da pati od dijabetesa, od čega prethodno nije bolovao. Ona je takođe rekla da je u periodu od marta do decembra 2004. izgubio 20 kilograma.

2. Država

  1. Država je pozvala Veliko veće da potvrdi zaključak veća da držanje podnosioca predstavke u samici nije u suprotnosti sa članom 3.
  2. Prvo, zatvorski režim podnosioca predstavke je u celosti bio izuzetan i diktiran činjenicom da je postojala opasnost da bi on, kao jedinstvena osoba poznata u svetu po terorističkim delima, prouzrokovao ozbiljno remećenje zatvorske populacije prozelitizmom ili čak planiranjem bekstva.
  3. U svakom slučaju, režim za zatvorenike u samici u zatvoru La Sante je bio strogo u skladu s pravilima koja su važila za obične zatvorenike, uz jedina ograničenja da zatvorenici u jedinici za izdvajanje nisu mogli da se sastaju niti da borave zajedno u istoj prostoriji.
  4. Što se tiče utvrđenih činjenica (vidi gore navedene stavove 11 i 12), Država je izjavila da su fizički uslovi u kojima je podnosilac predstavke bio zatvoren u skladu sa članom 3 Konvencije.
  5. U pogledu poseta, Država je objasnila da je podnosilac predstavke bio pritvorenik do 30. januara 2000. tako da mu je, u smislu člana D. 64 Zakonika o krivičnom postupku, posete mogao jedino odobriti nadležni istražni sudija. Nakon što je presuda postala pravosnažna 30. januara 2000, pravo na odobravanje poseta je preneto na upravnika zatvora.
  6. Porodica podnosioca predstavke, koja nije imala prebivalište u Francuskoj, nikada nije stupila u kontakt. Takođe, podnosiocu predstavke su bile dozvoljene posete sveštenika – zavisno od toga da li je neko od njih bio na raspolaganju – kadgod je to želeo i primao je redovne posete konzularnih organa, posebno predstavnika ambasadora Venecuele.
  7. Država je dodala da je podnosilac predstavke imao veoma česte susrete sa svojom zastupnicom, koja je postala njegova verenica, a kasnije i žena po šerijetskom pravu, jer ga je posetila preko 640 puta u četiri godine i deset meseci (vidi gore stav 14). Država je dodala da su se posete advokata održavale u posebnim prostorijama za sastanke bez ikakvih barijera između zatvorenika i njegovog ili njenog advokata. I, na kraju, mada je podnosiocu predstavke odbijen pristup zajedničkim časovima za učenje francuskog, ponuđeni su mu individualni časovi, što je on odbio.
  8. Država je istakla da je, na osnovu Zakona od 18. januara 1994, odgovornost za organizaciju i obezbeđenje zdravstvene zaštite zatvorenika preneta na javnu zdravstvenu službu, a socijalna zaštita je postala dostupna svim zatvorenicima.
  9. Pored bilo kakvih konsultacija koje je zahtevao zatvorenik ili zaposleni u zatvoru, medicinska nega je obuhvatala obavezne lekarske preglede (za novopridošle ili za zatvorenike u disciplinskoj jedinici). Zatvorenike u samici je sistematski posećivao lekar dva puta nedeljno. Odnosi između zatvorenika i lekara spadaju u lekarsku tajnu. Shodno tome, medicinski podaci koje je Država dostavila su bili podaci koji nisu bili poverljivi i koje je lekarski tim odgovoran za zdravlje podnosioca predstavke dostavio francuskim vlastima.
  10. Što se tiče isključivo telesnog zdravlja, podnosilac predstavke je odlazio u Jedinicu za ambulatno savetovanje i lečenje (JASL) radi specijalističkog stomatološkog i oftalmološkog lečenja. Nikada se nije žalio na pogoršanje vida zbog boravka u samici. Što se tiče psihičkog zdravlja, medicinski tim nije nikada, u toku osam godina koliko je zatvorenik proveo u samici, pomenuo nikakav poremećaj, dok je podnosilac predstavke izjavio da je savršenog mentalnog zdravlja.
  11. Bilo je jasno iz potvrda o zdravstvenom stanju koje su se redovno izdavale prilikom svakog produženja samice da lekari nisu nikada otkrili bilo kakvu kontraindikaciju za tu meru.
  12. U velikoj većini potvrda izdatih od avgusta 1994. do jula 2000. izričito se navodi da zdravlje podnosioca predstavke dopušta dalji boravak u samici. U mnogim slučajevima potvrde su potpisivali različiti lekari koji bi pri pregledu, neizbežno, podnosioca predstavke posmatrali novim očima. I, konačno, u potvrdi od 13. jula 2000. čak je i dodato da je podnosilac predstavke „u zaista zapanjujućem fizičkom i mentalnom stanju posle šest godina u samici“.
  13. Što se tiče perioda od jula 2000. do septembra 2002, Država nije porekla da su neke potvrde ukazivale na problem mogućih fizičkih i psihičkih posledica dugotrajnog boravka u samici. Međutim, u potvrdama se ne navodi da je podnosilac predstavke pretrpeo ikakvu određenu, stvarnu povredu usled boravka u samici. U potvrdi od 20. septembra 2001. navodi se da je fizičko i mentalno zdravlje podnosioca predstavke sasvim prihvatljivo posle sedam godina u samici, a u kasnijoj potvrdi od 29. jula 2002. isti lekar je naveo da je telesno zdravlje podnosioca predstavke izvrsno. On je takođe rekao da je podnosilac predstavke odbio bilo koju vrstu psihološkog savetovanja od strane Regionalne medicinske i psihološke službe, što po mišljenju Države ukazuje na to da nije osećao nikakvu potrebu za savetovanjem.
  14. Država je, dalje, porekla da su podnosioca predstavke stražari budili svakih sat vremena tokom cele noći, kao što je on naveo. Ona se pozvala na članove D. 270 i D. 272 Zakonika o krivičnom postupku kojima se regulišu noćni obilasci u zatvoru i izjavila da je podnosilac predstavke bio podvrgnut istom nadzoru i kontroli kao i ostali zatvorenici u samici, pošto za njegov slučaj nisu bila data nikakva posebna uputstva. Konkretno, prilikom noćnog obilaska, čuvari nemaju ovlašćenje da otvaraju ćelije osim u slučaju opravdanog razloga ili neposredne opasnosti. Prema tome, podnosilac predstavke nije mogao da tvrdi da su ga redovno, na svakih sat vremena čuvari bučno budili tokom čitave noći. U najgorem slučaju, moguće je da su oni na kratko upirali svetlo u njegovu ćeliju da provere da li je tamo i šta radi. Zatim, podnosilac predstavke se nikada nije žalio domaćim organima na noćni nadzor, dok se u razdoblju boravka u samici nekoliko puta žalio na uslove u kojima je boravio.
  15. Na osnovu svih ovih faktora, Država je zaključila da boravak u samici, kako izgleda, nije uticao na zdravlje podnosioca predstavke i da uslovi u kojima je držan nisu dostigli minimalni stepen strogosti koji je neophodan da bi predstavljao povredu člana 3 Konvencije uprkos nalazu CPT da opšti uslovi u kojima se zatvorenici drže u samici u Francuskoj nisu u potpunosti zadovoljavajući.

C. Ocena suda

  1. Sud prvo mora da utvrdi period pritvora koji treba uzeti u obzir pri ispitivanju žalbe na osnovu člana 3. On ističe da „predmet“ iznet pred Veliko veće u principu obuhvata sve aspekte predstavke koju je prethodno ispitalo veće u svojoj presudi, gde je obim njegove nadležnosti nad „predmetom“ ograničen samo odlukom veća o prihvatljivosti (vidi, mutatis mutandis, predmet K. and T.Finland [GC], br.25702/94, st. 139–141, ECHR 2001-VII; predmet Kingsley v. the United Kingdom [GC],br. 35605/97, st. 34, ECHR 2002-IV; predmet Göç v. Turkey [GC], br. 36590/97, st. 35–37, ECHR 2002-V; Refah Partisi (the Welfare Party) and Others v. Turkey [GC], br. 41340/98, 41342/98, 41343/98 i 41344/98, ECHR 2003-II; i predmet Öcalan v. Turkey [GC], br. 46221/99, ECHR 2005-...). Konkretnije, u prostoru omeđenom samo odlukom o prihvatljivosti odluke, Sud može da rešava bilo koje činjenično ili pravno pitanje koje se pred njim pojavi u toku postupka (vidi, među mnogim drugim izvorima, predmet Guerra and Others v. Italy, presuda od 19. februara 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-I, str. 223, st. 44; predmet Chahal v. the United Kingdom, presuda od 15. novembra 1996, Reports 1996-V, str. 1856, st. 86; i Ahmed v. Austria, presuda od 17. decembra 1996, Reports 1996-VI, str. 2207, st. 43).
  2. U ovom predmetu, boravak podnosioca predstavke u samici je bio prekinut od 17. oktobra 2002. do 18. marta 2004. kada se nalazio u zatvoru SenMor u blizini Šatoroa (Châteauroux), u redovnim zatvorskim uslovima. Nakon toga je neprekidno držan u samici u zatvorima Frene, Fleri-Meroži i La Sante. Od 6. januara 2006. nalazio se u zatvoru Klervo, gde su ponovo uspostavljeni redovni uslovi. Stranke nisu dostavile nikakve informacije o uslovima pod kojima je podnosilac predstavke boravio u samici u raznim zatvorima u koje je premeštan u periodu od marta 2004. do januara 2006. niti je podnosilac predstavke ikada osporavao osnovanost svog boravka u samici od kad je to postalo moguće 30. jula 2003. (vidi gore stav 82). Konkretno, on nije iskoristio nijedan pravni lek povodom merituma tokom ovog poslednjeg perioda (od marta 2004. do januara 2006) mada je to mogao da učini od momenta kada se vratio u samicu. Sud će se vratiti na ovo pitanje kada bude ispitivao žalbu po članu 13.
  3. U ovim konkretnim okolnostima, Veliko veće, kao i veće, smatra primerenim da ograniči ispitivanje na uslove u kojima je podnosilac predstavke držan od 15. avgusta 1994. do 17. oktobra 2002. (uporedi Öcalan [GC], gore navedena presuda, st. 190).

1. Opšti principi

  1. Član 3 Konvencije sadrži jednu od najosnovnijih vrednosti demokratskih društava. Čak i u najtežim okolnostima, kao što je borba protiv terorizma ili kriminala, Konvencijom se apsolutno zabranjuje mučenje ili nečovečno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje.
  2. U modernom svetu, Države se suočavaju s veoma realnim teškoćama u zaštiti svog stanovništva od terorističkog nasilja. Međutim, za razliku od većine materijalnih odredbi Konvencije i Protokola br. 1 i 4, članom 3 se ne predviđaju nikakvi izuzeci, i nikakvo odstupanje od njega nije dozvoljeno po članu 15, stav 2, čak ni u slučaju javne opasnosti koja preti opstanku nacije (vidi predmet Labita v. Italy [GC], br. 26772/95, st. 119, ECHR 2000-IV; predmet Selmouni v. France [GC], br. 25803/94, st. 95, ECHR 1999 V; i predmet Assenov and Others v. Bulgaria, presuda od 28. oktobra 1998, Reports 1998-VIII, str. 3288, st. 93). Konvencijom se apsolutno zabranjuju mučenje i nečovečno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, bez obzira na ponašanje datog lica (vidi predmet Chahal v. the United Kingdom, gore navedena presuda, st. 79). Priroda dela koje je podnosilac predstavke navodno počinio je stoga irelevantna sa stanovišta člana 3 (predmet Indelicato v. Italy,br. 31143/96, st. 30, 18. oktobar 2001.).
  3. Zlostavljanje mora da dostigne minimalni stepen težine da bi potpalo pod okvir člana 3. Procena ovog minimalnog stepena zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su: trajanje takvog postupanja, njegovi fizički i mentalni efekti i, u nekim slučajevima, pol, starost i zdravstveno stanje žrtve (vidi, na primer, predmet Ireland v. the United Kingdom, 18. januar 1978, Serija A, br. 25, str. 65, st. 162). U proceni dokaza na kom će biti zasnovana odluka da li je došlo do povrede člana 3, Sud usvaja standard dokaza „van razumne sumnje“. Međutim, takav dokaz može slediti iz koegzistencije dovoljno jakih, jasnih i saglasnih indicija ili sličnih nepobitnih činjeničnih pretpostavki.
  4. Sud je smatrao da je postupanje „nečovečno“ zato što je, između ostalog, bilo smišljeno, primenjivano je satima u kontinuitetu i prouzrokovalo je konkretnu telesnu povredu ili intenzivnu fizičku ili duševnu patnju. Sud smatra da je postupanje „ponižavajuće“ zato što je bilo takvo da je u žrtvama pobudilo osećanja straha, patnje i inferiornosti koja su mogla da ih omalovaže i ponize (vidi, između ostalih izvora, predmet Kudła v. Poland [GC], br. 30210/96, st. 92, ECHR 2000-XI). Prilikom razmatranja da li je kažnjavanje ili postupanje „ponižavajuće“ u smislu člana 3, Sud će uzeti u obzir da li je njihov cilj da se lice ponizi i omalovaži i da li je, bar što se tiče posledica, to štetno uticalo na njegovu ili njenu ličnost na način nespojiv sa članom 3 (vidi, između ostalih izvora, predmet Raninen v. Finland, presuda od 16. decembra 1997, Reports 1997-VIII, str. 2821–2822, st. 55). Međutim, nepostojanje takvog cilja ne može definitivno da isključi zaključak o kršenju člana 3 (vidi, između ostalih izvora, predmet Peers v. Greece, br. 28524/95, st. 74, ECHR 2001-III).
  5. Da bi kažnjavanje ili s njim povezano postupanje bilo „nečovečno“ ili „ponižavajuće“, patnja ili poniženje moraju u svakom slučaju da prevazilaze nezaobilazan element patnje ili poniženja povezan s datim oblikom legitimnog postupanja ili kažnjavanja (vidi, između ostalih izvora, predmet v. the United Kingdom [GC], br. 24888/94, st. 71, ECHR 1999-IX; gore naveden predmet Indelicato, st. 32; predmet Ilaşcu and Others v. Moldova and Russia [GC], br. 48787/99, st. 428, ECHR 2004-VII; i predmet Lorsé and Others v. the Netherlands,br. 52750/99, st. 62, 4. februar 2003). S tim u vezi, Sud napominje da mere kojima se lice lišava slobode mogu često da uključuju takav element. Pa ipak, član 3 zahteva od države da obezbedi da se zatvorenici lišavaju slobode u uslovima koji su u skladu s njihovim ljudskim dostojanstvom, da ih način i metod izvršenja te mere ne podvrgava bolu ili muci intenziteta koji prevazilazi nezaobilazan nivo patnje svojstvene lišavanju slobode i da se na adekvatan način obezbedi njihovo zdravlje i dobrobit, s obzirom na praktične zahteve kazne zatvora (vidi predmet Kudła v. Poland, gore navedena presuda, st. 94; i predmet Kalashnikov v. Russia, br. 47095/99, st. 95, ECHR 2001-XI). Sud bi dodao da preduzete mere moraju takođe da budu neophodne za ostvarenje legitimnog cilja koji se želi postići. Dalje, kada se ocenjuju uslovi pritvora, treba voditi računa o kumulativnim efektima takvih uslova, kao i o konkretnim navodima koje iznosi podnosilac predstavke (predmet Dougoz v. Greece, br. 40907/98, st. 46, ECHR 2001-II).
  6. Navodi podnosioca predstavke u ovom slučaju konkretno se tiču dužine vremena provedenog u samici. Evropska komisija za ljudska prava je iznela sledeće mišljenje o ovom konkretnom aspektu pritvora u odluci od 8. jula 1978. o predstavkama iz predmeta Ensslin, Baader and Raspe v. Germany (br. 7572/76, 7586/76 i 7587/76, DR 14 str. 64):

„Komisija se već suočila s mnogim takvim slučajevima izolacije (uporedi odluke o predstavkama br. 1392/62 protiv SR Nemačke, Zb.17, str.1; br. 5006/71 protiv Velike Britanije, Zb. 39, str. 91; br. 2749/66 protiv Velike Britanije, Godišnjak X, str. 382; br. 6038/73 protiv SR Nemačke, Zb. 44, str. 155; br. 4448/70 „Drugi grčki predmet“ Zb. 34, str. 70). Izneto je da je dugotrajno držanje u samici nepoželjno, naročito kad je lice u pritvoru (uporedi Odluka o predstavci br. 6038/73 protiv SR Nemačke, Zb. 44, str. 151). Međutim, prilikom ocenjivanja da li takva mera može da potpada pod član 3 Konvencije u datom predmetu, mora se obratiti pažnja na konkretne uslove, strogost mere, njeno trajanje, cilj koji se želi postići i njegove efekte na dato lice. Kompletna čulna izolacija zajedno s potpunom socijalnom izolacijom može nesumnjivo na kraju da uništi ličnost; stoga ona predstavlja oblik nečovečnog postupanja koje se ne može opravdati zahtevima bezbednosti, budući da je zabrana mučenja i nečovečnog postupanja iz člana 3 po prirodi apsolutna (uporedi Izveštaj Komisije o predstavci br. 5310/71, Ireland v. the United Kingdom; Mišljenje, str. 379).“

  1. U izveštaju od 16. decembra 1982. u predmetu Kröcher-Möller v. Switzerland (predstavka br. 8463/78, DR 34, str. 24), Komisija je takođe razmatrala dužinu boravka u samici koja je iznosila oko deset i po meseci. Tu je iznela sledeće zapažanje:

„U pogledu trajanja njihovog pritvora i pritvora s pojačanim merama bezbednosti, Komisija nalazi da je svaki od ovih perioda bio prilično kratak s obzirom na okolnosti predmeta. Što se tiče posebnih mera izolacije kojima su podnosioci predstavke bili podvrgnuti, ni trajanje ni stepen njihove težine nisu premašili legitimne zahteve bezbednosti. U svakom slučaju, isključenje podnosioca predstavke iz zatvorske zajednice nije bilo prekomerno produženo.“

  1. Komisija je ponovila u jednom kasnijem predmetu da je produženo zatvaranje u samicu nepoželjno (predmet Natoli v. Italy [odluka], br. 26161/95).
  2. Slično tome, Sud je sa svoje strane utvrdio okolnosti pod kojima će upućivanje čak i opasnog zatvorenika u samicu predstavljati nečovečno ili ponižavajuće postupanje (ili čak mučenje u određenim slučajevima). Sud tako napominje:

„... kompletna čulna izolacija zajedno s potpunom socijalnom izolacijom može da uništi ličnost i predstavlja oblik nečovečnog postupanja koji se ne može opravdati zahtevima bezbednosti ili bilo kojim drugim razlogom. S druge strane, zabrana kontakta s ostalim zatvorenicima iz bezbednosnih, disciplinskih ili zaštitnih razloga sama po sebi ne predstavlja nečovečno postupanje ili kažnjavanje.“ (vidi predmet Messina (no. 2) v. Italy, (dec.) br. 25498/94, ECHR 1999-V; predmet Öcalan [GC], st. 191; i predmet Ilaşcu and Others, st. 432, gore navedeno)

     124. Slično tome, u slučaju Ilaşcu and Others, Sud je naveo:

„U pogledu uslova pritvora podnosioca predstavke do izvršenja smrtne kazne, Sud napominje da je g. Ilaşcu bio pritvoren 8 godina, u veoma strogoj izolaciji, od 1993. dok nije pušten u maju 2001: nije imao kontakta s ostalim zatvorenicima, bio je bez vesti iz spoljnjeg sveta – pošto mu nije bilo dopušteno da šalje i prima poštu – i bez prava na kontakt s advokatom ili prijem redovnih poseta svoje porodice. U njegovoj ćeliji nije bilo grejanja, čak ni u oštrim zimskim uslovima, ona nije imala izvor prirodnog svetla niti ventilaciju. Dokazi pokazuju da je g. Ilaşcu takođe bio lišavan hrane za kaznu i da u svakom slučaju, s obzirom na ograničenje prijema paketa, čak i hrana koju je primao spolja često nije bila pogodna za konzumiranje. Podnosilac predstavke je mogao da se tušira samo veoma retko, često je morao da čeka po nekoliko meseci između dva tuširanja. O ovom predmetu Sud upućuje na zaključke u izveštaju koji je izradio CPT posle posete ovom zatvoreniku u Pridnestrovlju (Transdniestria) 2000. godine ..., u kom je CPT opisao takvu dugogodišnju izolaciju kao neodbranjivu.

Uslovi pritvora podnosioca predstavke su imali štetne posledice po njegovo zdravlje, koje se pogoršalo tokom mnogih godina provedenih u zatvoru. On tako nije primao odgovarajuću negu, bio je lišen redovnih lekarskih pregleda i lečenja ... kao i odgovarajuće ishrane. Osim toga, zbog ograničenja prijema paketa, nisu mogli da mu se šalju lekovi i hrana kako bi poboljšao svoje zdravlje.“ 

(Ilaşcu and Others, gore navedena presuda,st. 438; uporedi Rohde v. Denmark, br. 69332/01, st. 97, 21. jul 2005)

2. Primena načela na ovaj predmet

  1. Što se ovog predmeta tiče, Sud prihvata da je pritvor podnosioca predstavke postavio ozbiljne probleme pred francuske vlasti. Podnosilac predstavke, koji je bio umešan u razne terorističke napade koji su se odigrali 1970-ih, smatrao se u to vreme jednim od najopasnijih terorista na svetu. Treba napomenuti da se u mnogim prilikama koje je od tada imao za izražavanje svojih stavova (u svojoj knjizi, novinskim člancima i intervjuima) nikada nije odrekao svojih dela niti zbog njih pokajao. Samim tim, shvatljivo je da su vlasti smatrale da je neophodno kombinovati njegov pritvor s vanrednim merama bezbednosti.

a) Uslovi u kojima je držan podnosilac predstavke

i. Fizički uslovi

  1. Fizički uslovi u kojima je podnosilac predstavke držan moraju se uzeti u obzir kada se ispituju priroda i trajanje njegovog boravka u samici.
  2. Sud napominje da je ćelija u kojoj je podnosilac predstavke boravio u samici u zatvoru La Sante bila dovoljno velika da se u nju smesti zatvorenik, da je bila opremljena krevetom, stolom i stolicom, i da je imala sanitarne uređaje i prozor odakle je dolazilo prirodno svetlo.
  3. Osim toga, podnosilac predstavke je imao na raspolaganju knjige, novine, svetlo za čitanje i televizor. Imao je pristup dvorištu za vežbu dva sata dnevno, kao i prostoriji za kardio trening jedan sat dnevno.
  4. Ovi uslovi pritvora odudaraju od onih koje je Sud ispitivao u predmetu Mathew, gde je utvrdio povredu člana 3. Podnosilac predstavke u tom predmetu bio je pritvoren u uslovima sličnim samici više od dve godine u ćeliji na poslednjem (drugom) spratu zatvora. Tokom sedam ili osam meseci kiša je u ćeliju upadala kroz veliku rupu u krovu. Osim toga, pošto se ćelija nalazila direktno ispod krova, podnosilac predstavke je bio izložen i tropskoj vrućini. Konačno, pošto je imao teškoće prilikom penjanja i spuštanja niz stepenice, bio je često sprečen da ide u dvorište za vežbu ili čak i napolje (vidi predmet Mathew v. the Netherlands, br. 24919/03, ECHR 2005).
  5. U ovom predmetu, Sud je utvrdio da su fizički uslovi u kojima je podnosilac predstavke bio zatvoren bili odgovarajući i u skladu s Evropskim zatvorskim pravilima koja je usvojio Komitet ministara 16. januara 2006. CPT je ove uslove takođe smatrao „generalno prihvatljivim“ (vidi njihov Izveštaj o poseti od 14. do 26. maja 2000. citiran gore u stavu 83). Shodno tome, ne može se zaključiti da je bilo povrede člana 3 po ovom osnovu.

ii. Priroda boravka podnosioca predstavke u samici

  1. U ovom predmetu, podnosilac predstavke je primao posete lekara dva puta nedeljno, sveštenika jednom mesečno i veoma česte posete jednog ili više od ukupno 58 svojih advokata, uključujući i više od 640 poseta u toku perioda od četiri godine i deset meseci svoje zastupnice u postupku pred Sudom, a sada supruge po šerijetskom pravu, kao i više od 860 poseta u sedam godina i osam meseci ostalih svojih advokata (vidi gore stavove 14 i 92). Osim toga, porodica podnosioca predstavke, koja nije podlegala nikakvom ograničenju prava na posetu, nikada nije zatražila dozvolu za posetu, a jedina dva zahteva koja su bila odbijena uputili su novinari. Podnosilac predstavke takođe nije pružio bilo kakav dokaz da potkrepi svoje navode da su članovi njegove porodice rizikovali da budu uhapšeni ako nogom kroče u Francusku. Što se tiče navoda da njegova porodica nikada nije zvanično obaveštena o kazni zatvora ili mestu pritvora podnosioca predstavke, Sud napominje da nije sigurno da li su francuske vlasti imale imena i adrese članova porodice i smatra da su konzularne vlasti, sam podnosilac predstavke i njegovi advokati bili u svakom slučaju savršeno sposobni da ih sami informišu.
  2. Sud napominje da uslovi boravka u samici u kojima je podnosilac predstavke boravio nisu bili onoliko teški kao oni koje je Sud imao priliku da ispita u vezi s drugim predstavkama, kao što je to bilo u predmetima Messina (no. 2) i Argenti, u kojima su podnosioci predstavke, koji su bili u samici četiri i po, odnosno dvanaest godina, bili pod zabranom komunikacije s trećim licima, ograničenjem primanja poseta – iza staklene pregrade – članova svojih porodica (uz najviše jednu jednočasovnu posetu mesečno), zabranom prijema ili slanja novca preko određenog iznosa, prijema paketa spolja koji sadrže bilo šta drugo osim veša, kupovine namirnica za koje je neophodno kuvanje i provođenja više od dva sata napolju (vidi predmet Messina (no. 2), gore naveden; i predmet Argenti v. Italy, br. 56317/00, st. 7, 10. novembar 2005).
  3. Slično tome, u predmetu Öcalan, u kom je izolacija bila stroža, Sud je primetio da podnosilac predstavke, koji je bio jedini zatvorenik jednog ostrvskog zatvora tokom šest godina kada je presuda doneta, nije imao pristup televiziji i da su njegovi advokati, kojima je jedino bilo dozvoljeno da ga posećuju jednom nedeljno, često bili sprečeni u tome nepovoljnim vremenskim uslovima zbog kojih brod nije mogao da pređe do ostrva. Sud je utvrdio da u okolnostima tog predmeta, uslovi pritvora nisu bili u skladu sa članom 3 Konvencije (predmet Öcalan [GC], gore naveden, naročito st. 190–196).
  4. Sud smatra da su uslovi podnosioca predstavke bliži onima koje je Sud ispitivao u vezi s predstavkom u predmetu Rohde gde je utvrdio da nije bilo kršenja člana 3 Konvencije. U tom predmetu, podnosilac predstavke je boravio u samici jedanaest i po meseci. Imao je pristup televiziji i novinama, bio je isključen iz aktivnosti s ostalim zatvorenicima, imao je časove jezika, mogao je da se viđa sa zatvorskim sveštenikom i jednom nedeljno prima posete advokata i nekih članova svoje porodice (predmet Rohde v. Denmark, gore naveden, st. 97).
  5. Sud, shodno tome, zaključuje da se ne može smatrati da je podnosilac predstavke bio u kompletnoj čulnoj izolaciji ili potpunoj socijalnoj izolaciji. Njegova izolacija je bila delimična i relativna.

b) Trajanje boravka u samici

  1. Tačno je da je situacija podnosioca predstavke bila veoma daleko od situacije podnosilaca predstavki u gore pomenutom predmetu Ilaşcu and Others i da on nije bio podvrgnut kompletnoj čulnoj izolaciji ili potpunoj socijalnoj izolaciji, već relativnoj socijalnoj izolaciji (vidi takođe o ovome Messina (no. 2), gore naveden). Međutim, Sud mora da napomene sa zabrinutošću da je u ovom predmetu podnosilac predstavke držan u samici od 15. avgusta 1994. do 17. oktobra 2002, odnosno osam godina i dva meseca. U pogledu dužine tog perioda, Sud zahteva rigorozno ispitivanje kako bi se utvrdilo da li je to bilo opravdano, da li su preduzete mere bile neophodne i srazmerne dostupnim alternativama, koje mere zaštite su obezbeđene za podnosioca predstavke i koje mere su vlasti preduzele kako bi se obezbedilo da fizičko i duševno stanje podnosioca predstavke bude u skladu s njegovim dugotrajnim boravkom u samici.
  2. Razlozi za držanje zatvorenika u samici bili su potrebni prema cirkularnom dopisu od 8. decembra 1998. koji upućuje na „stvarne razloge“ i „u skladu s tim objektivne i saglasne dokaze o postojanju rizika da zatvorenik prouzrokuje... ozbiljnu opasnost“. U ovom predmetu, razlozi davani za produženje ove mere svaka tri meseca bili su opasnost koju on predstavlja, potreba da se očuvaju red i bezbednost u zatvoru i rizik od njegovog bekstva iz zatvora u kom su mere opšte bezbednosti bile manje opsežne nego u zatvorima s posebnim obezbeđenjem. U tom cirkularnom dopisu se takođe navodi da upućivanje u samicu treba da traje više od godinu dana samo u izuzetnim slučajevima. Međutim, nažalost gornja granica za dužinu boravka u samici ne postoji.
  3. Tačno je da izdvajanje zatvorenika iz zatvorske zajednice samo po sebi ne predstavlja nečovečno postupanje. U mnogim državama potpisnicama Konvencije postoje strože mere bezbednosti za opasne zatvorenike. Ovakve mere, koje imaju za cilj da se spreči rizik od bekstva, napada ili remećenja zatvorske zajednice zasnovane su na izdvajanju iz zatvorske zajednice zajedno s merama strože kontrole (vidi gore pomenuti izveštaj o predmetu Kröcher-Möller, str. 53, st. 60).
  4. Međutim, kako bi se izbegao svaki rizik proizvoljnosti, kada se produžava već dugotrajan boravak u samici moraju se izneti materijalni razlozi. Stoga odluka treba da omogući da se utvrdi da li su vlasti izvršile ponovnu procenu kojom se uzimaju u obzir sve promene u okolnostima, situaciji ili ponašanju zatvorenika. Obrazloženje treba da bude sve detaljnije i ubedljivije kako vreme prolazi. Osim toga, takvim merama, koje predstavljaju vid „zatvora unutar zatvora“, treba pribegavati samo u izuzetnim slučajevima i pošto se preduzmu sve mere predostrožnosti, kao što je navedeno u stavu 53.1 Zatvorskih pravila koje je Komitet ministara usvojio 11. januara 2006. Takođe, treba uspostaviti sistem redovnog praćenja fizičkog i duševnog stanja zatvorenika kako bi se osiguralo da ono dopušta dugotrajan boravak u samici.
  5. Sud napominje da je podnosilac predstavke veoma redovno primao posete lekara, u skladu s uputstvima definisanim u cirkularnom dopisu od 8. decembra 1998.
  6. Premda je istina da posle 13. jula 2000. lekari nisu više odobravali njegovo držanje u samici, ni u jednoj potvrdi o zdravstvenom stanju izdatoj u trenutku produženja mere upućivanja podnosioca predstavke u samicu do oktobra 2002. nije izričito navedeno da je njegovo fizičko ili mentalno zdravlje ugroženo niti se izričito zahtevao izveštaj psihijatra.
  7. Takođe, 29. jula 2002. lekar zadužen za Jedinicu za ambulantno savetovanje i lečenje zatvora La Sante je u svom izveštaju o medicinskoj nezi koju je podnosilac predstavke dobijao, naveo da je podnosilac predstavke odbio „da primi pomoć psihologa iz RMPS“.
  8. Slično tome, u svojim nalazima posle pregleda podnosioca predstavke 17. oktobra 2002, po njegovom dolasku u zatvor Sen-Mor, zdravstveni inspektor Endra izjavio je povodom psihičkog zdravlja podnosioca predstavke da ga je pregledao psihijatar iz Regionalne medicinske i psihološke službe u okviru standardne procedure prijema. U to vreme nije prepisana dalja terapija i od tada podnosilac predstavke nije tražio da vidi psihijatra. Podnosilac predstavke je pregledan 26. avgusta 2003, ali posle tog pregleda nije bila preporučena kontrola.
  9. Sud napominje s tim u vezi da je podnosilac predstavke odbio psihološko savetovanje koje mu je ponuđeno (vidi gore stav 70) i da nije tvrdio da je terapija koju je primio za dijabetes neadekvatna. Osim toga, podnosilac predstavke nije pokazao da je dugotrajan boravak u samici doveo do bilo kakvog pogoršanja njegovog zdravlja, bilo fizičkog ili duševnog. Dalje, podnosilac predstavke je sam naveo u svojim primedbama u odgovoru da je savršenog duševnog i fizičkog zdravlja (vidi gore stav 95).
  10. Sud ipak želi da naglasi da mera upućivanja u samicu, čak i u slučajevima kada to povlači samo relativnu izolaciju, ne može da se odredi zatvoreniku na neodređeni vremenski period. Osim toga, bitno je da se zatvoreniku omogući da jedan nezavisan sudski organ preispita osnovanost i razloge za produženu meru njegovog upućivanja u samicu. U ovom predmetu, to je postalo moguće tek u julu 2003. Sud će se vratiti na ovu tačku prilikom ispitivanja žalbe po članu 13. Sud takođe s tim u vezi upućuje na zaključke CPT i Komesara za ljudska prava Saveta Evrope (vidi gore stavove 83 i 85).
  11. Bilo bi takođe poželjno da se alternative upućivanja u samicu traže za lica koja se smatraju opasnim i za koja se pritvor u redovnom zatvoru pod redovnim režimom smatra neprikladnim.
  12. Sud primećuje s interesovanjem za ovo pitanje da su vlasti dva puta premestile podnosioca predstavke u zatvore u kojima je držan u redovnim uslovima. Iz onoga što je Država rekla proizilazi da je podnosilac predstavke vraćen u samicu u drugom zatvoru zbog intervjua koji je dao preko telefona za jedan televizijski program u kom je odbio, između ostalog, da izrazi bilo kakvo kajanje prema žrtvama svojih zločina (izneo je da je broj mrtvih između 1.500 i 2.000). Stoga izgleda da vlasti nisu pokušale da ga ponize ili omalovaže sistematskim produžavanjem njegovog boravka u samici, već su tražile rešenje primereno njegovom karakteru i opasnosti koju predstavlja. 
  13. Sud navodi da je, u vreme kada je podnosilac predstavke bio zatvoren u redovnim uslovima u zatvoru Sen-Mor, njegova zastupnica poslala dopis Pisarnici Suda u kom se žalila na „opasno društvo, naročito narkomane, alkoholičare i seksualne prestupnike koji nisu u stanju da kontrolišu svoje ponašanje“ i tvrdila da dolazi do kršenja ljudskih prava. Osim toga, podnosilac predstavke se tokom tog perioda žalio na to da je predaleko od Pariza, što, kako on kaže, posete njegovih advokata otežava, proređuje i poskupljuje, te neminovno prouzrokuje drugi vid usamljenja.
  14. Na kraju, takođe je uzeta u obzir i zabrinutost Države da podnosilac predstavke može da koristi komunikacije bilo unutar zatvora ili izvan njega kako bi ponovo uspostavio kontakt sa članovima svoje terorističke ćelije, da traži način da preobrati ostale zatvorenike i pripremi bekstvo. Za ovu zabrinutost se ne može reći da je bila bez osnova ili neopravdana (vidi, o ovome, gore navedenu odluku Messina(no. 2), u kojoj je Sud, pre nego što je žalbe o uslovima pritvora proglasio neprihvatljivim, naveo: „podnosilac predstavke je stavljen pod poseban režim zbog veoma ozbiljnih dela za koja je [bio] osuđen“, što je podjednako primenjivo i u ovom predmetu; vidi takođe odluku u predmetu Gallico, takođe navedena gore).
  15. Sud deli zabrinutost CPT u vezi s mogućim dugoročnim efektima izolacije podnosioca predstavke. On ipak smatra da, imajući u vidu fizičke uslove u kojima je podnosilac predstavke pritvoren, činjenicu da je njegova izolacija „relativna“, spremnost vlasti da ga drži pod redovnim režimom, njegov karakter i opasnost koju predstavlja, uslovi u kojima je bio zatvoren tokom perioda koji se razmatra nisu dostigli minimalni stepen ozbiljnosti potreban da bi to predstavljalo nečovečno ili ponižavajuće postupanje u smislu člana 3 Konvencije. Uprkos veoma posebnim okolnostima koje preovlađuju u ovom predmetu, Sud je zabrinut zbog naročito dugog perioda koji je podnosilac predstavke proveo u samici i pravilno primećuje da se on od 5. januara 2006. nalazio pod redovnim zatvorskim režimom (vidi gore stav 76), što predstavlja situaciju koja, prema mišljenju Suda, ne bi trebalo, u principu, da se menja u budućnosti. Sve u svemu, imajući u vidu sva gore navedena razmatranja, Sud zaključuje da nije bilo povrede člana 3 Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANA 13 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke se žalio da nije imao na raspolaganju pravni lek da ospori svoj kontinuirani boravak u samici. Pozvao se na član 13, koji predviđa:

„Svako kome su povređena prava i slobode predviđeni u ovoj Konvenciji ima pravo na delotvoran pravni lek pred nacionalnim vlastima, bez obzira na to da li su povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu.“

A. Presuda veća

  1. Veće je zaključilo da je došlo do povrede člana 13 Konvencije. Ono je posebno navelo da zatvorenici upućeni u samicu nisu imali pre presude Državnog saveta od 30. jula 2003. na raspolaganju nijedan pravni lek za osporavanje prvobitne mere ili njenog produženja.

B. Podnesci stranaka

  1. Podnosilac predstavke je pozvao Veliko veće da potvrdi zaključak veća o povredi. Takođe je naveo da vlasti nisu poštovale proceduru predviđenu članom D. 283–1 Zakonika o krivičnom postupku za produženi pritvor u samici. Dodao je da je u mnogim prilikama bio prinuđen da se žali zato što mu nije obezbeđen neophodan lekarski pregled pre donošenja odluke o produženju njegovog boravka u samici. Na kraju, rekao je da su predlozi i odluke da se ta mera produži bili skoro sistematski zasnovani na prirodi dela zbog kojih je bio u zatvoru i da vlasti nisu bile u mogućnosti da pruže stvarne osnove ili dokaze o objektivnim i saglasnim događajima koji su potrebni prema važećim odredbama.
  2. Država je navela da je u presudi od 30. jula 2003. Državni savet utvrdio da odluka o upućivanju zatvorenika u samicu može da bude predmet sudskog preispitivanja zbog efekta koje takve odluke imaju na uslove pritvora. Ta presuda je bila deo stalnog procesa u kom se obim internih administrativnih mera sve više sužavao.
  3. Država je dodala da je podnosilac predstavke do tog dana osporavao samo jedan nalog za produženje njegovog boravka u samici, odnosno odluku od 17. februara 2006. Čak i tada je osporavao samo formalnu valjanost mere, a ne i razloge na kojima se ona zasnivala. Samim tim, on nikada nije nastojao da ospori osnovanost ove mere pred upravnim sudovima s tvrdnjom da se njome krši član 3 Konvencije. Upravni sud u Parizu je presudu od 15. decembra 2005, doneo na osnovu toga što je regionalni direktor Uprave za izvršenje zavodskih sankcija propustio da pribavi mišljenje odbora za izvršenje kazne, što je morao da učini po članu D. 283–1 Zakonika o krivičnom postupku, pre podnošenja izveštaja ministru pravde.
  4. Država je rekla u zaključku da ostavlja Sudu da po diskrecionom pravu odluči da li je pre odluke Državnog saveta od 30. jula 2003 delotvoran pravni lek postojao ili ne.

C. Ocena Suda

  1. Kako je Sud zaključio u mnogim prilikama, članom 13 Konvencije se garantuje raspoloživost pravnog leka na nacionalnom nivou za sprovođenje suštine prava i sloboda po Konvenciji u kom god vidu ona bila zajemčena u domaćem pravnom poretku. Stoga je efekat člana 13 u zahtevu za obezbeđenje domaćeg pravnog leka kako bi se rešila suština „dokazive žalbe“ po Konvenciji i pružila odgovarajuća zaštita (vidi, među mnogim drugim izvorima, presudu u predmetu Kudła, gore navedena, st. 157).
  2. Obim obaveza država ugovornica po članu 13 varira zavisno od prirode žalbe podnosioca predstavke. Međutim, pravni lek mora da bude „delotvoran“ u praksi kao i po zakonu (vidi, između ostalih izvora, Ýlhan v. Turkey [GC], br.22277/93, st. 97, ECHR 2000-VII).
  3. „Delotvornost“ nekog „pravnog leka“ u smislu člana 13 ne zavisi od izvesnosti povoljnog ishoda za podnosioca predstavke. Takođe, „vlasti“ iz te odredbe ne moraju neminovno da budu sudske vlasti; ali ako nisu, njihova ovlašćenja i garantije koje pružaju relevantne su za utvrđivanje da li je pravni lek o kome odlučuju delotvoran. Osim toga, čak i kada jedan pravni lek sam po sebi ne ispunjava u potpunosti uslove iz člana 13, ukupno svi pravni lekovi predviđeni domaćim pravom to mogu (vidi, među mnogim drugim izvorima, predmet Silver and Others v. the United Kingdom, presuda od 25. marta 1983, Serija A br. 61, str. 42, st. 113; i predmet Chahal,gore navedena presuda, st. 145).
  4. Sud sada mora da utvrdi da li je prema francuskom pravu bilo moguće da se podnosilac predstavke žali na odluke o produženju njegovog upućivanja u samicu i na sve proceduralne nepravilnosti i da li su pravni lekovi bili „delotvorni“ u smislu da su mogli da spreče nastanak ili nastavak navodnog kršenja ili da su mogli da omoguće podnosiocu predstavke odgovarajuće pravno zadovoljenje za bilo koju povredu do koje je već došlo.
  5. Država je prihvatila da su, po utvrđenoj sudskoj praksi Državnog saveta od pre 30. jula 2003, odluke da se zatvorenik uputi u samicu bile izjednačene s internim administrativnim merama na koje žalba upravnom sudu nije bila moguća.
  6. Podnosilac predstavke je podneo žalbu upravnom sudu 14. septembra 1996. Međutim, ona je odbačena presudom od 25. novembra 1998. na osnovu toga što je u pitanju interna mera koja se ne može preispitivati pred upravnim sudovima.
  7. Sud u ovoj tački napominje da je odluka bila dosledna utvrđenoj sudskoj praksi Državnog saveta u predmetno vreme koje je Država sama navela.
  8. Tek 30. jula 2003. Državni savet je promenio svoju praksu i utvrdio da zahtev za sudsko preispitivanje odluke može da se podnese povodom odluka koje se tiču upućivanja u samicu, kao i da se odluka može ukinuti, ukoliko je potrebno.
  9. Sud napominje da je podnosilac predstavke, počev od te promene u sudskoj praksi, podneo samo jedan zahtev upravnom sudu. Premda je on osporavao samo zakonitost mere uvedene 17. februara 2005, Sud je mišljenja da je delotvoran pravni lek pred sudskim organom od suštinskog značaja, imajući u vidu ozbiljne reperkusije koje upućivanje u samicu ima na uslove pritvora. Gore pomenuta promena u sudskoj praksi koja zaslužuje da na nju široj javnosti bude skrenuta pažnja, nije ni u kom slučaju imala retroaktivno dejstvo i nije mogla da ima bilo kakav uticaj na položaj podnosioca predstavke.
  10. Sud, shodno tome, smatra da je u ovom predmetu došlo do povrede člana 13 Konvencije po osnovu nepostojanja pravnog leka u domaćem pravu kojim bi se omogućilo podnosiocu predstavke da osporava odluke o produženju njegovog boravka u samici koje su donošene između 15. avgusta 1994. i 17. oktobra 2002.

III. PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Članom 41 Konvencije predviđeno je:

„Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.“

A. Šteta

    168. Podnosilac predstavke nije podneo zahtev za naknadu štete.

B. Sudski i drugi troškovi

  1. Advokat podnosioca predstavke podneo je fakturu za ukupne troškove poseta podnosiocu predstavke između juna 1997. i oktobra 2002. Ona je obuhvatala satnicu za posete, putne troškove i troškove postupka. Račun je dostigao ukupni iznos od 426.852,40 evra (EUR). 

Drugi advokat koji je zastupao podnosioca predstavke na raspravi dao je izjavu u kojoj su prikazani troškovi poseta podnosiocu predstavke između 22. maja 1998. i 7. oktobra 2002. u ukupnom iznosu od 87.308 EUR, od čega je 69.846,40 EUR za same posete, a 17.461,60 EUR za putne i troškove raznih formalnosti.

Prvi advokat je izrazio žaljenje što je veće odbilo taj zahtev ne uzevši u obzir fiksne režijske troškove advokata i zatražilo od Suda da ga odobri.

  1. Račun za sudske i druge troškove nastale tokom izlaganja predstavke pred Sudom iznosio je 27.508 EUR, na šta je trebalo dodati 1.860 EUR za put i smeštaj dva advokata radi rasprave u Strazburu.
  2. Država je tvrdila da su zahtevi podnosioca predstavke neopravdani i da se odnose na njihove prethodne podneske.
  3. Država je prvo istakla da podnosilac predstavke nije pružio dokaze kako bi pokazao da je stvarno podneo te sudske i druge troškove.
  4. Dodala je da je traženi iznos na ime poseta bio obračunat za period od 1997. do 2002. godine, premda je predstavka podneta tek 20. jula 2000. Samim tim nije bilo uzročno-posledične veze između rada na predstavci i poseta koje su obavljene pre tog datuma.
  5. Država je takođe istakla da u pogledu značajnog broja sati (1.830) za koje se tvrdilo da su provedeni u posetama bez davanja bilo kakvih pojedinosti, nije bilo moguće napraviti razliku između poseta gđe Kutan Per u njenom svojstvu advokata i onih koje je obavila lično kao partner podnosioca predstavke. Država je zaključila da je taj zahtev morao biti odbijen.
  6. Što se tiče zahteva za sudske i druge troškove, Država je izjavila da on mora neizostavno da obuhvata troškove poseta načinjenih u profesionalnom svojstvu. Uz napomenu da ni ovaj zahtev nije bio zasnovan na proverljivoj računici, Država je izjavila da saglasno tome nije mogao da bude odobren. U zaključku, Država je predložila isplatu u iznosu od 6.000 EUR podnosiocu predstavke za njegove sudske i druge troškove u slučaju da Sud utvrdi da je došlo do povrede prava u datom predmetu.
  7. Sud ponavlja da ako utvrdi da je došlo do kršenja Konvencije, može da odobri podnosiocu predstavke ne samo sudske i druge troškove nastale pre kršenja, već i one koji su nastali pred domaćim sudovima radi sprečavanja povrede ili pravnog zadovoljenja u vezi s njom (vidi, između ostalih izvora, predmet Hertel v. Switzerland, presuda od 25. avgusta 1998, Reports 1998-VI; i predmet Yvon v. France,br. 44962/98, ECHR 2003-V), pod uslovom da je bilo neophodno da im podnosilac predstavke bude izložen, da se podnesu potrebne potvrde i da su troškovi opravdani u pogledu visine (vidi, između ostalih izvora, predmet Kress v. France [GC], br. 39594/98, ECHR 2001-VI).
  8. Sud napominje da u ovom slučaju nije dato ni obrazloženje niti dokaz kako bi se potkrepio zahtev za naknadu troškova poseta. Samim tim, on ne može da dosudi troškove po tom osnovu.
  9. Sud napominje da nisu navedene ni pojedinosti niti su date bilo kakve potvrde koje bi potkrepile zahtev za troškove i izdatke do kojih je došlo u izlaganju predstavke Sudu. Međutim, imajući u vidu složenost pitanja pokrenutih predstavkom i odlučujući u skladu s načelom pravičnosti, Sud smatra da je prihvatljivo dosuditi podnosiocu predstavke 10.000 EUR na ime svih troškova koje je imao u postupku pred Sudom.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primerenim da se zatezna kamata zasniva na marginalnoj stopi na kredite Evropske centralne banke, na koju treba dodati tri procentna poena.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD

  1. Zaključuje,s dvanaest glasova prema pet, da nije bilo povrede člana 3 Konvencije;

  2. Zaključuje, jednoglasno, da je došlo do povrede člana 13 Konvencije; 

  3. Zaključuje, jednoglasno,
    1. da tužena Država treba da plati podnosiocu predstavke, u roku od tri meseca od datuma pravosnažnosti presude u skladu sa članom 44, stav 2 Konvencije, iznos od 10.000 EUR (deset hiljada evra) za sudske i druge troškove uvećan za sve poreze koji se eventualno zaračunavaju;
    2. da se od isteka gore pomenutog roka od tri meseca do izmirenja plaća redovna kamata na gore navedeni iznos po stopi jednakoj marginalnoj stopi na kredite Evropske centralne banke za period docnje uvećanoj za tri procentna poena;
  1. Odbija,sa dvanaest prema pet glasova, preostali deo zahteva za pravično zadovoljenje.

Sačinjeno na engleskom i francuskom jeziku i izrečeno na javnoj raspravi u zgradi Suda u Strazburu, 4. jula 2006. godine.

                        Lucijus Vildhaber                                   T. L. Erli

                             Predsednik                                 Sekretar Odeljenja

U skladu sa članom 45, stav 2 Konvencije i pravilom 74 stav 2 Poslovnika suda, izdvojeno mišljenje g. Kasadevala, kome se pridružuju g. Rozakis, gđa CacaNikolovska, gđa Fira-Sandstrom i g. Popović, dato je u prilogu ove presude.

L. W.

T.L. E.

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE KASADEVAL, KOME SE PRIDRUŽUJU SUDIJE ROZAKIS, CACA-NIKOLOVSKA, FIRA-SANDSTROM I POPOVIĆ

(Prevod)

Za razliku od većine, smatramo da je podnosilac predstavke bio podvrgnut postupanju zabranjenom članom 3 Konvencije time što je bio upućen u samicu na dug period od osam godina i dva meseca, i da je tako dug period boravka u samici dostigao minimalni stepen težine koji je neophodan da bi imao obeležja nečovečnog postupanja. Naši razlozi za takav zaključak su navedeni u nastavku.

  1. Želimo pre primedbi da iznesemo da delimo zabrinutost koju nacionalne vlasti generalno imaju u suočavanju s problemima koje nameću borba protiv terorizma i organizovanog kriminala. Međutim, u skladu sa sudskom praksom institucija Konvencije, mere koje Države moraju da preduzmu da bi zaštitile demokratiju od ovog zla moraju biti u skladu s osnovnim vrednostima demokratije – čiji je glavni primer poštovanje ljudskih prava – i moraju da izbegnu dovođenje u pitanje tih vrednosti u ime njihove zaštite. Konkretnije govoreći, prepoznajemo da opasnost koju predstavlja neko s karakterom podnosioca predstavke može da dovede do komplikovanih problema za zatvorske vlasti i da eventualno nema druge alternative već da se pribegne zatvorima s posebnim obezbeđenjem i posebnim zatvorskim režimima za određene kategorije pritvorenih i osuđenih lica. Međutim, mora se imati u vidu da su garancije predviđene članom 3 apsolutne i da ne dopuštaju izuzetke, te da priroda navodnog dela nije relevantna prema toj odredbi.
  2. Režim samice. Osnova za zatvorski režim kom je podnosilac predstavke bio podvrgnut nalazi se u relevatnim odredbama zakona i ostalih propisa, naročito Uredbi br. 98–1099 i pratećem cirkularnom dopisu od 8. decembra 1998, kojim se reguliše upućivanje zatvorenika u samicu „kao mera predostrožnosti i bezbednosti“. U smislu ovih odredbi (videti stavove 80 i 81 presude):
  1. upućivanje u samicu može biti duže od tri meseca samo ukoliko se sačini novi izveštaj odboru za izvršenje kazni;
  2. boravak u samici može trajati duže od jedne godine samo ako ministar tako odluči na osnovu obrazloženog izveštaja regionalnog direktora, a pošto je regionalni direktor pribavio mišljenje odbora za izvršenje kazni i zatvorskog lekara;
  3. upućivanje u samicu ne sme biti disciplinska mera“ i „težina dela za koje je lice u pitanju zatvoreno i priroda dela za koje je ono optuženo ne mogu sami za sebe opravdati upućivanje u samicu.“

Ovo je ratio legis koji potkrepljuje francuski režim upućivanja u samicu: upućivanje u samicu predstavlja izuzetnu meru koja je opravdana iz razloga predostrožnosti ili bezbednosti i koju, kad već traje godinu dana, samo ministar ima ovlašćenje da preduzme, na osnovu poslednjeg izveštaja i mišljenja lekara. Po samoj svojoj prirodi, to nije mera za koju se planira neograničeno trajanje. Upravo suprotno, njeno trajanje mora biti što kraće.

  1. Fizički uslovi. Nije sporno da su fizički uslovi u kojima je podnosilac predstavke bio držan u samici na mnogo načina bili manjkavi: ćelija je bila oronula i loše izolovana, imala je prostor za toalet bez pregrade, podnosiocu predstavke nije bio omogućen bilo kakav kontakt i jedina aktivnost koja mu je van ćelije dozvoljena bila je svakodnevna dvočasovna šetnja u ozidanom trouglastom prostoru manjem od bazena (vidi stav 12 presude). Uprkos tome, možemo da se složimo sa CPT-om i većinom da su uslovi bili „generalno prihvatljivi“. Bez obzira na to, nesporno je da su fizički uslovi blisko povezani s dužinom trajanja pritvora i da će uslovi koje čovek može da podnese na nekoliko meseci postajati sve suroviji i nepodnošljiviji kako godine prolaze i patnja se povećava.
  2. Priroda boravka podnosioca predstavke u samici. Pošto je uporedila ovaj predmet s prethodnim predmetima koje je Sud ispitivao, većina je zaključila da je situacija koja najbliže podseća na činjenice iz ovog predmeta ona koju je Sud ispitao u predstavci predmeta Rhode, u kome je utvrdio da nije došlo do povrede prava. Možemo da se složimo s tom ocenom. Međutim, bitno je uporediti slično sa sličnim. Kako se u presudi ispravno navodi (vidi stav 134), u predmetu Rhode podnosilac predstavke je bio u pritvoru u samici jedanaest i po meseci (manje od jednogodišnjeg perioda za koji je prema francuskom pravu potrebno preispitivanje od strane ministra), dok je g. Ramirez Sančez bio pritvoren pod istim režimom osam godina i dva meseca, drugim rečima, u periodu osam puta dužem od gore pomenutog.

Većina podupire svoje mišljenje sledećom činjenicom: „Ne može se smatrati da je podnosilac predstavke bio u kompletnoj čulnoj izolaciji ili potpunoj socijalnoj izolaciji“ (vidi stav 135). Može se lako zamisliti da u slučaju da je bio, zaključak o povredi Konvencije ne bi bio sporan, pošto takvi režimi predstavljaju najteže i najneprihvatljivije vidove režima koji se mogu naći u demokratskim društvima. U ovom slučaju, Sud je opisao izolaciju podnosioca predstavke kao „delimičnu i relativnu“, kao da je skala težine takvog zatvorskog režima bila utvrđena. Međutim, takva skala ne postoji. U francuskom zakonodavstvu ne postoje bilo kakve odrednice, već se prosto upućuje na: „samicu“ (mise à l’isolement), „meru upućivanja u samicu“ (mesure d’isolement) i „zatvaranje u samicu“ (placement à l’isolement). Isto važi i za izveštaje CPT, Smernice koje je usvojio Komitet ministara Saveta Evrope, Preporuku Komiteta ministara o Evropskim zatvorskim pravilima i Izveštaj Komesara za ljudska prava (vidi stavove od 80 do 86).

Kako smo već pomenuli, u srcu problema, iznad i izvan pitanja fizičkih uslova, nalazi se pitanje dužine boravka u samici podnosioca predstavke. Čak i da je takvo usamljenje samo delimično ili relativno, situacija je postajala sve ozbiljnija s protekom vremena. Zaista, uprkos previdu zakonodavca da utvrdi maksimalni period (a upravo je to možda izvor ove proizvoljnosti), implicitno proizilazi iz detaljnih zakonskih propisa o upućivanju u samicu da je produženje ove mere preko godinu dana samo po sebi opasno i da treba da se primenjuje samo u izuzetnim okolnostima.

  1. Trajanje boravka u samici. Uslovi cirkularnog dopisa od 8. decembra 1998. su jasni. Nalozi za upućivanje u samicu kao meru predostrožnosti ili bezbednosti moraju da budu zasnovani na stvarnom osnovu i objektivnom dokazu o postojanju rizika od ozbiljnog incidenta, a u obrazloženju se moraju navesti rizici koji se ovom merom nastoje izbeći (spisak obuhvata rizik od bekstva, nasilja, remećenja reda ili tajnog dogovaranja i opasnost po fizički integritet). U ovom predmetu, u nalozima kojima se uzastopno produžavao boravak podnosioca predstavke u samici nisu navedeni bilo kakvi stvarni razlozi. To su uopštene izjave koje se često prepisuju iz jednog dokumenta u drugi i u kojima nema stvarnih razloga i objektivnog dokaza kako je predviđeno zakonodavstvom. Osim toga, te izjave su u kontradikciji sa stvarnim činjenicama, pošto je podnosilac predstavke bio držan pod redovnim zatvorskim režimom godinu i po dana (između oktobra 2002. i marta 2004) i opet od januara 2006. nadalje bez prijave bilo kakvih incidenata.

Primenom analogije može se smatrati da u sličnim situacijama treba da se primeni praksa Suda koja se tiče pravila primenjivih po članu 5, stav 3 Konvencije o držanju optuženog lica u pritvoru do suđenja duže od izvesnog vremenskog perioda. Period duži od osam godina ne može da izdrži bilo kakav objektivni test. Kakvi god da su fizički uslovi, tako dug period neizostavno produbljuje bol i patnju zatvorenika i povećava rizike po njegovo ili njeno fizičko i duševno zdravlje koji su inherentni svakom lišenju slobode.

Većina napominje uz zabrinutost dužinu boravka u samici, smatra da je u pogledu dužine te izolacije potrebno rigorozno ispitivanje kako bi se utvrdilo da li je to bilo opravdano, žali što gornja granica nije predviđena (vidi stavove 136 i 137), deli zabrinutost CPT o mogućim dugoročnim efektima izolacije podnosioca predstavke i ponavlja svoju zabrinutost zbog naročito dugog perioda koji je podnosilac predstavke proveo u samici. Međutim, oni ne izvode logične zaključke iz svojih nalaza, i umesto toga radije napominju da se od 5. januara 2006. zatvorenik drži redovnim zatvorskim uslovima (vidi stav 150). Mi se ne možemo složiti s takvim pristupom.

  1. Zatvaranje u samicu i zdravlje podnosioca predstavke. U stavu 141 presude većina pokušava da umanji značaj mišljenja lekara o zdravlju podnosioca predstavke praveći razliku između perioda pre oktobra 2002. i perioda posle toga. Međutim, već 23. maja 2001, doktor zadužen za Jedinicu za ambulatno savetovanje i lečenje pisao je upravniku zatvora La Sante kako bi mu saopštio da, premda je podnosilac predstavke u prihvatljivom fizičkom i duševnom stanju, „strogo usamljenje u trajanju od više od šest godina i devet meseci na kraju će sigurno dovesti do psihološkog oštećenja“ i da je njegova dužnost kao lekara da opomene upravnika „na ove potencijalne posledice“ (vidi stav 58 presude). Pomoćnik lekara iz zatvorske ambulante zatvora La Sante izjavio je 13. juna 2002. da s medicinske tačke gledišta: „[P]roblem koji predstavlja dugotrajni boravak u samici u periodu od nekoliko godina je da to može uticati na fizičko i mentalno zdravlje zatvorenika“ (vidi stav 65). Isti lekar je 29. jula 2002. rekao: „Nisam kvalifikovan da dam mišljenje o njegovom mentalnom zdravlju“ (vidi stav 66).

Podnosilac predstavke je potom premešten u zatvor Sen-Mor gde je bio zatvoren pod redovnim zatvorskim režimom od oktobra 2002. do marta 2004. Premešten je u Frene na području Pariza 18. marta 2004, očigledno (iz onoga što je Sudu rečeno tokom rasprave) da bi se olakšala istraga istražnom sudiji, i bio ponovo upućen u samicu. Od tog dana nadalje i uprkos izvesnim nejasnoćama, sve potvrde o zdravstvenom stanju dosledno govore o rizicima po zdravlje podnosioca predstavke (vidi stavove 72 do 75). Ni njegova fizička snaga, niti jačina njegovog duha, ne mogu da učine prihvatljivim period boravka u samici duži od osam godina.

 

____________________________________________
Prevod presude preuzet iz zbirke presuda "Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude III"

 

 

GRAND CHAMBER 

CASE OF RAMIREZ SANCHEZ v. FRANCE

(Application no. 59450/00) 

JUDGMENT

STRASBOURG 

4 July 2006 

In the case of Ramirez Sanchez v. France, The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Luzius Wildhaber, President,
Christos Rozakis,
Jean-Paul Costa,
Nicolas Bratza,
Boštjan M. Zupančič,
Volodymyr Butkevych,
Josep Casadevall,
John Hedigan,
Margarita Tsatsa-Nikolovska,
Kristaq Traja,
Lech Garlicki,
Javier Borrego Borrego,
Elisabet Fura-Sandström,
Alvina Gyulumyan,
Renate Jaeger,
Danutė Jočienė,
Dragoljub Popović, judges,
and Lawrence Early, Section Registrar,

Having deliberated in private on 25 January and 31 May 2006, Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 59450/00) against the French Republic lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Venezuelan national, Mr Ilich Ramirez Sanchez (“the applicant”), on 20 July 2000.

2. The applicant alleged, in particular, that he had been held in solitary confinement in breach of Article 3 of the Convention, and that no remedy had been available to him to challenge the measure.

3. The application was allocated to the First Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). On 19 February 2004 it was declared admissible by a Chamber of that Section, composed of Christos Rozakis, Peer Lorenzen, Jean-Paul Costa, Françoise Tulkens, Nina Vajić, Egils Levits, Snejana Botoucharova, judges, and Søren Nielsen, Section Registrar.

4. On 27 January 2005 a Chamber from the same Section, composed of Christos Rozakis, President, Loukis Loucaides, Jean-Paul Costa, Françoise Tulkens, Peer Lorenzen, Nina Vajić, Snejana Botoucharova, judges, and Santiago Quesada, Section Registrar, delivered a judgment. It held by four votes to three that there had been no violation of Article 3 of the Convention on account of the applicant’s solitary confinement and unanimously that there had been a violation of Article 13 on account of the lack of a remedy enabling the applicant to challenge that measure. A dissenting opinion by Judges Rozakis, Loucaides and Tulkens was annexed to the judgment.

5. On 21 April 2005 the applicant requested, pursuant to Article 43 of the Convention and Rule 73, that the case be referred to the Grand Chamber.

On 6 June 2005 a panel of the Grand Chamber decided to refer the case to the Grand Chamber.

6. The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 27 §§ 2 and 3 of the Convention and Rule 24.

7. The applicant, but not the Government, filed observations on the merits (Rule 59 § 1).

8. A hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 25 January 2006 (Rule 59 § 3).

There appeared before the Court:

(a) for the Government
MsE. Belliard, Director of Legal Affairs,
Ministry of Foreign Affairs,Agent,
MsA.-F. Tissier, Head of the Human Rights Section,
Department of Legal Affairs, Ministry of Foreign Affairs,
MsK. Keuflet, member, Legal Action and Prison Law Office,
MrP. Obligis, Assistant Director, Head of Prison Security,
Ministry of Justice,Counsel;

(b) for the applicant
MsI. Coutant Peyre, member of the Paris Bar,
MrF. Vuillemin, member of the Paris Bar,Counsel.

The Court heard addresses by Ms Coutant Peyre, Mr Vuillemin and Ms Belliard.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

9. The applicant was born in 1949 and is currently in Clairvaux Prison.

A. The applicant’s solitary confinement

10. The applicant, who claims to be a revolutionary by profession, was taken into custody on 15 August 1994. He was placed under judicial investigation in connection with a series of terrorist attacks in France and was given a life sentence on 25 December 1997 for the murder of two police officers and an acquaintance on 27 June 1975.

11. He was held in solitary confinement from the moment he was first taken into custody in mid-August 1994 until 17 October 2002, notably in La Santé Prison (Paris).

12. According to his lawyer, this entailed his being held in a 6.84 square metre cell that was run-down and poorly insulated, with an open toilet area. The applicant was prohibited all contact with other prisoners and even prison warders and was only allowed to leave his cell once his fellow inmates had returned to theirs. His sole permitted activity outside his cell was a two-hour daily walk in a triangular area that was 15 metres long and 7.5 metres wide at the base, receding to 1 metre at the vertex. This area was walled in and covered with wire mesh. His only recreational activity was reading the newspapers or watching television on a rented set. The only visits he received were from his lawyers and, once a month, a priest. The prison authorities ignored his requests to be allowed visits from anyone else. Mail intended for the applicant had gone missing, although it had not been officially confiscated, and he had not received a winter jacket that had been brought to the prison for him in October 1999 until 16 February 2000.

13. The Government did not dispute these facts. They said that the cell was lit by natural light, a ceiling light and a reading lamp. None of the members of the applicant’s family had ever applied for permission to visit. Only two requests to visit had been turned down, both from journalists.

14. The documents in the case file show that the applicant has received visits from 58 different lawyers during his time in prison.

His current representative, who is also his wife under Islamic law, visited him more than 640 times between 27 June 1997 and 29 April 2002.

15. The parties have produced a series of decisions requiring the applicant to be held in solitary confinement for successive three-month periods.

16. The first was taken when the applicant was first detained (15 August 1994). It consists of a form on which the following boxes were ticked: “Need to prevent communication with one or more other prisoners” and “Undermining of order and discipline in the prison”. There were no observations by the applicant. The same day, a doctor issued a medical certificate stating:

“[The applicant’s] health is compatible with solitary confinement. However, he must, if possible, have complete rest for eight days.”

17. A decision dated 3 November 1994 to prolong the applicant’s solitary confinement from 15 November 1994 to 15 February 1995 was approved by the Regional Director’s Office of the Prison Service. The reasons stated were the same, but the applicant made the following observations:

“I consider that these solitary-confinement measures, especially the disturbances at night, indicate a desire to harass a political prisoner.”

In a medical certificate issued the same day, a doctor

“certif[ied] that [the applicant’s] health [was] compatible with his continued solitary confinement”.

18. A decision of 20 January 1995, which was applicable from 15 February to 15 May 1995, cited the same reasons and was approved by the Regional Director’s Office. The applicant refused to sign the notice informing him of the decision. In a medical certificate issued the same day, a doctor

“certif[ied] that [the applicant’s] health [was] compatible with his continued solitary confinement for administrative reasons”.

19. A decision dated 25 April 1995, which was approved by the Regional Director’s Office and was applicable from 15 May to 15 August 1995, spoke of the “need to prevent communication with one or more other prisoners” and a “security measure”. The applicant was transferred that day to Fresnes Prison.

20. A proposal to prolong the measure dated 26 July 1995 cited the “need to prevent communication with one or more other prisoners”.

On 27 July 1995 a doctor from Fresnes Prison issued a certificate stating:

“Health currently compatible with continued solitary confinement.”

21. On 11 August 1995 the measure was prolonged for a period of three months starting on 15 August 1995.

22. On 10 November 1995 a doctor from Fresnes Prison issued a medical certificate stating that the applicant’s health was satisfactory and compatible with solitary confinement.

A further proposal to prolong the measure dated the same day referred to “the undermining of order or discipline in the prison”.

23. On 20 November 1995 the measure was prolonged for a period of three months starting on 15 November 1995.

24. A proposal of 24 January 1996 for a further extension referred to “the need to prevent communication with one or more other prisoners”.

On 25 January 1996 a doctor from Fresnes Prison issued a certificate stating that the applicant’s health was satisfactory.

25. On 4 March 1996 the measure was prolonged for a period of three months starting on 15 February 1996.

26. On 19 April 1996 a doctor from Fresnes Prison issued a certificate stating that the applicant’s health was compatible with his detention in the segregation unit.

On 7 May 1996 the measure was extended for a period of three months commencing on 15 May 1996. A proposal dated 17 April 1996 mentioned a “precautionary or security measure required for one or more of the following reasons: need to prevent communication with one or more other prisoners”.

27. It was not until 31 October 1996 that the applicant was notified of the measure applicable for the period from 15 May to 15 August 1996. He made the following observation:

“I do not think it right that I should be asked to sign more than five months late.”

28. On 15 July 1996 the applicant was notified of a measure which referred to the “need to prevent communication with one or more other prisoners” and to “international terrorism”.

29. On 22 October 1996 a doctor from Fresnes Prison issued a certificate stating that the applicant’s health was compatible with his detention in solitary confinement.

30. A decision dated 31 October 1996, which was applicable from 15 November 1996 to 15 February 1997, referred only to the “need to prevent communication with one or more other prisoners”. The applicant made the following observations on the notification slip:

“I note that Mr ..., the director, has already replied to these observations, even before I have made them, it is stated below: 07.11.1996 before the Sentence Enforcement Board in the prison. Consequently, the remarks I am required to make have become superfluous. Even so, my solitary confinement is a form of torture.”

This measure was authorised by the head of the Prison Service at the Ministry of Justice on 14 November 1996, as were those that followed.

31. On 17 January 1997 a doctor from the Paris Regional Health Authority certified that he had examined the applicant and found his health to be compatible with solitary confinement.

32. A proposal made on 20 January 1997 referred to the “need to protect [the applicant] from the rest of the prison population” and the “need to prevent communication with one or more other prisoners”. The applicant made the following remarks:

“I note that I am increasingly subject to this base harassment and am being singled out as a political prisoner. I reject the reasons given for keeping me in solitary confinement.”

33. On 23 April 1997 a doctor from the Paris Regional Health Authority certified that solitary confinement was not contraindicated for the applicant.

34. The following reasons were given for a proposal for a further extension dated 25 April 1997:

“Precautionary or security measure for one or more of the following reasons:

(i) need to protect you from the rest of the prison population;

(ii) need to prevent communication with one or more other prisoners.”

The applicant made the following comments:

“I have not had a check-up, been weighed or had my blood pressure taken, etc. ... I note that the lower section of the questionnaire has already been filled in, thus making a mockery of the observations which I have been asked to make. Please give me a further complete medical check-up.”

35. A decision of 21 July 1997 referred in addition to “the undermining of order and discipline in the prison” and “potential dangerousness linked to acts of terrorism”. The applicant made the following comments:

“I have not had a medical certificate following a medical examination and you are using forged documents which you do not even dare to show me. I request an immediate interview with the governor.”

36. A decision of 13 August 1997 again cited the “need to prevent communication with one or more other prisoners”.

37. On 14 October 1997 a doctor at Fresnes Prison issued a certificate certifying that the applicant’s health was satisfactory.

Proposals of 21 October 1997 and 23 January 1998 were in the same terms as the decision of 13 August 1997. On signing the proposal of 21 October, the applicant stated:

“I sign under protest against an unjust repressive measure (decision) against a political prisoner held hostage by the French State.”

38. On 23 January 1998 a Fresnes Prison doctor issued a certificate certifying that the applicant’s health was satisfactory.

39. It was followed by a further certificate on 22 April 1998 stating that the applicant was fit enough to remain in solitary confinement and a certificate of 23 July 1998 stating that solitary confinement was not contraindicated. A further certificate drawn up on 21 October 1998 stated that the applicant was in satisfactory health and fit enough to remain in solitary confinement.

40. Proposals made on 22 April, 23 July and 19 October 1998 cited the need for “precautionary and security measures in view of the prisoner’s character and record”.

The applicant commented as follows on the proposal of 22 April 1998:

“I acknowledge receipt of notice but protest against the renewal of this unjustified measure of vile political repression that has been imposed on me. Please provide me with a copy.”

On the proposal of 19 October 1998, he noted:

“The signature on this notice by the disloyal deputy director Mr V. further attests to the unfairness of repressive measures imposed by a prison service that acts unlawfully against political inmates such as me.”

41. The measure dated 19 October 1998 referred to “precautionary and security measures in view of the prisoner’s character and record”.

42. On 15 January 1999 a doctor from La Santé Prison issued a medical certificate in which he stated:

“The applicant’s health is currently compatible with his continued detention in solitary confinement subject to his receiving psychiatric treatment.”

Proposals made on 14 January and 8 April 1999 stated:

“The prisoner must remain in administrative solitary confinement on order and security grounds, in view of his character and record and the nature of his court cases.”

43. The Ministry of Justice stated in decisions of 20 January and 20 April 1999:

“The character of this prisoner, who is an HSP [high-security prisoner] and objectively dangerous, in particular because of the nature and length of the sentence he faces, justifies his continued solitary confinement on order and security grounds.”

44. On 9 April 1999 the senior doctor at La Santé Prison issued a certificate which read:

“The circular of December 1998 on solitary confinement states that the opinion of a doctor will only be sought after a year’s confinement. Last certificate issued on (illegible). I do not, therefore, need to append a certificate regarding prolongation to this note.”

45. On 23 April 1999 another prison doctor certified that the applicant’s health was compatible with his detention or continued detention in solitary confinement.

46. A further certificate dated 20 July 1999 confirmed that the applicant’s health was compatible with his continued detention in solitary confinement.

47. A decision of 22 July 1999 cited the following reasons:

“You must remain in solitary confinement for a further period of three months on order and security grounds, in view of your character, your classification as an HSP, and the nature of your convictions and of the cases currently pending.”

48. A decision of 25 October 1999, which took effect on 15 November 1999, read as follows:

“It is necessary to prolong your solitary confinement for a further period of three months in order to preserve order and security in the prison in view of your dangerousness, your ability to influence fellow inmates and the risk of your escaping given the substantial aid potentially at your disposal.”

The applicant made the following observations:

“I note that the infamous masquerade by the Zionist militant Elisabeth Guigou, who runs the French Ministry of Justice on behalf of the imperialist forces that are seeking to reduce France to the level of a suzerain of the United States, continues. To heck with Human Rights and with Law itself. ALLOUHA AKBAR.”

49. On 1 February 2000 the authorities relied on

“order and security grounds, in view of your character, your classification as an HSP and the offences for which you have been imprisoned”.

50. The decisions of 27 April, 20 July and 20 October 2000 were couched in identical terms to the decision of 25 October 1999, save that the end of the sentence read “given your access to outside help”.

51. On 13 July 2000 the senior doctor at La Santé Prison issued a medical certificate which read:

“I, the undersigned, ... declare that [the applicant] is in quite astounding physical and mental condition after six years in solitary confinement.

However, it is not proper for a patient’s doctor to be required to issue a certificate that ought to be a matter for expert opinion. It is very difficult for a doctor to sanction solitary confinement on administrative, rather than medical, grounds.”

52. On 3 October 2000 another doctor issued a certificate in the following terms:

“I, the undersigned, ... certify that I have today examined [the applicant].

No clinical examination was carried out. However, in view of his current mental condition, I am unable to give a medical opinion on whether he is fit to remain in solitary confinement.”

53. On 5 January and 23 January 2001 the Ministry of Justice ratified decisions by the governors of Fleury-Mérogis and La Santé Prisons, dated 30 December 2000 and 22 January 2001 respectively, to place the applicant in solitary confinement after previous orders had automatically lapsed following his transfer.

54. The following reasons were stated in the decision of 22 January 2001:

“Regard has been had to your personality, your classification as an HSP, the length of your sentence (LI [life imprisonment]), the nature of the offences and your involvement in an international terrorist network. All these objective indicators of dangerousness make your continued solitary confinement necessary on security grounds.”

55. On 20 March 2001 a doctor from La Santé Prison certified that she had seen the applicant but had not been able to carry out a physical examination. She added:

“However, in view of his current mental state, I am unable to give a medical opinion on whether he is fit to remain in solitary confinement.”

On 28 March 2001 the applicant commented as follows:

“I have once again filled in this form, having already done so on 19 March ... I denounce ‘the white torture’ of perpetual solitary confinement which, following the ‘serious provocation of 28 December 2000’, has been aggravated by the obstruction of the fanlight, which now only opens to an angle of 30o (7.5 cm), preventing fresh air getting in. This is on top of the ban on my receiving visits or French lessons, in breach of the undertakings. You are committing a crime of ‘lese-humanity’.”

56. On 28 March 2001 a doctor from the Cochin Hospital practising in La Santé Prison issued the following certificate:

“I, the undersigned, ... state that the doctors from the medical service at Paris La Santé Prison are not qualified to judge whether the physical and mental condition of the prisoner Ilich Ramirez Sanchez, who is currently being held in La Santé, is compatible with his continued solitary confinement.”

57. On 22 April 2001 it was decided to prolong the solitary confinement

“in order to preserve order and security in the prison in view of your dangerousness, your ability to influence fellow inmates and the risk of your escaping given your access to outside help”.

The same reasons were cited in a further extension of 18 June 2001, while a decision of September 2001 was worded in almost identical terms.

58. On 23 May 2001 the doctor in charge of the Outpatient Consultation and Treatment Unit (“the OCTU”) wrote to the governor of La Santé Prison in these terms:

“I have met Mr Ilich Ramirez Sanchez ... as I was asked for an opinion on whether there is any contraindication to this patient’s remaining in solitary confinement.

Even though Mr Ramirez Sanchez is in reasonable physical and mental condition, strict solitary confinement for more than six years and nine months is ultimately bound to cause psychological harm.

It is my duty as a doctor to alert you to these potential consequences so that you may take an informed decision.

...”

59. On 20 June 2001 the doctor who issued the certificate of 20 March 2001 issued a second certificate in similar terms.

60. The following reasons were stated in a decision that was applicable from 22 July 2001:

“... in order to preserve order and security in the prison in view of your dangerousness, your ability to influence fellow inmates and the risk of your escaping given your access to outside help.”

61. On 20 September 2001 the doctor in charge of the OCTU issued a medical certificate after examining the applicant “for the purposes of the medical opinion required for continued solitary confinement”. He stated that the applicant presented

“a physical and mental condition that was entirely reasonable after seven years in solitary confinement”,

adding, however, that

this opinion does not constitute an expert opinion, which I am not qualified to give”.

62. The following reasons were given for prolonging the solitary confinement in a decision of 4 October 2001:

“It is necessary to prolong your solitary confinement in order to preserve order and security in the prison and to avoid your exerting an influence over your fellow inmates or attempting to escape.”

In his observations, the applicant noted in particular:

“More than seven years of strict solitary confinement, a ban on receiving visits or French lessons and a steady reduction in the amount of fresh air in the isolation cell from which even the old wooden school desk has been removed all serve to demonstrate the unfairness of the repressive measures that have been taken against a revolutionary political leader who will not be broken.”

63. On 20 December 2001 the measure was renewed for a further three months on the following grounds:

“Regard has been had to your character, your classification as an HSP, the length of your sentence (LI), the nature of the offences and your involvement in an international terrorist network. All these objective indicators of dangerousness make your continued solitary confinement necessary on security grounds.”

64. Decisions of 10 January, 25 March and 8 July 2002 read as follows:

“It is necessary for you to remain in solitary confinement in order to preserve order and security in the prison and to avoid your exerting an influence over your fellow inmates or attempting to escape. The fact that you have received a life sentence, your classification as a high-security prisoner and the nature of the offences for which you have been prosecuted militate in favour of your remaining in solitary confinement.”

65. On 13 June 2002 an assistant doctor from the OCTU at La Santé Prison issued a medical certificate in the following terms:

“I, the undersigned, Doctor ..., an assistant doctor from the OCTU at La Santé Prison in Paris, certify that I have examined Mr Ramirez Sanchez Ilich, who was born on 12/10/49, in connection with a request for him to remain in solitary confinement.

From the medical standpoint, the problem posed by prolonged solitary confinement over a number of years is that it may affect the prisoner’s physical and mental health.”

66. On 29 July 2002 the doctor in charge of the OCTU at La Santé Prison provided the Ministry of Health with the following summary of the medical care the applicant was receiving:

“This patient, who, as you are aware, is in the segregation unit, receives two mandatory medical visits from a member of the OCTU medical team every week, as required by the French Criminal Code.

He is currently in excellent somatic health. I am not qualified to express an opinion on his mental health.

In addition, Mr Ramirez Sanchez may on request consult members of the OCTU team independently of the mandatory medical visits to the segregation unit.

He has thus been able to consult an ophthalmologist ... and has been prescribed corrective glasses.

He has consulted a general practitioner several times independently of mandatory visits to the segregation unit on ...

Biological tests are performed regularly. ...

The treatment Mr Ramirez Sanchez has been receiving can be equated to comfort treatment: ...

It should be noted that Mr Ramirez Sanchez has refused any psychological help from the RMPS [Regional Medical and Psychological Service].

...”

67. In September 2002 a further decision to prolong the solitary confinement was taken “in order to preserve security and order, which are under serious threat owing to the applicant’s implication in terrorist networks, his dangerousness and the risk of his escaping”.

68. On 17 October 2002 the applicant was transferred to Saint-Maur Prison (département of Indre), where his solitary confinement ended. On 13 May 2003 he lodged a fresh application with the Court, in which he complained of the new conditions in which he was being held and, in particular, of the distance from Paris.

69. In June 2003 a book that had been written by the applicant with the help of a journalist was published under the title L’islam révolutionnaire (“Revolutionary Islam”).

70. On 27 August 2003 the Indre Health Inspector wrote the following letter to the Ministry of Health:

“Mr Ramirez Sanchez received a somatic and psychiatric medical examination on his arrival at the prison on 17 October 2002.

He has at no stage been placed in solitary confinement in Saint-Maur Prison.

As regards his somatic health, Mr Ramirez Sanchez receives the statutory care and may consult the OCTU on request.

As to his mental health, he was seen by an RMPS psychiatrist as part of the standard induction procedure. No follow-up was prescribed at the time and the patient has not asked to see a psychiatrist since. He was offered an examination and this took place on 26 August 2003. The RMPS have not recommended any follow-up to that appointment.”

71. On 18 March 2004 the applicant was transferred to Fresnes Prison in the Paris area where he was again placed in solitary confinement. This followed a television programme in which, in the course of a telephone interview with a journalist, the applicant refused among other things to express any remorse for his crimes to the victims on the grounds that there were “no innocent victims”.

72. On 6 August 2004 a doctor at Fresnes Prison issued a medical certificate in the following terms:

“I, the undersigned, ... certify that the prolonged period of solitary confinement to which Mr Ilich Ramirez Sanchez, who was born on 12 October 1949, is subject is detrimental to his mental health.

Bringing the solitary confinement to an end would go a long way to facilitating the monitoring of a chronic somatic pathology from which the patient has recently started to suffer which requires medical supervision and regular biological tests.”

73. On 20 December 2005 another doctor issued a medical certificate which read:

“I, the undersigned, ... regularly see Mr Ilich Ramirez Sanchez, a prisoner in the segregation unit.

His continued solitary confinement is damaging his health; it has now lasted for several years and it would appear desirable from the medical standpoint for it to cease.”

74. On 24 January 2005 the applicant was transferred to Fleury-Mérogis Prison and on 24 November 2005 to La Santé Prison. In both institutions he was kept in solitary confinement with the measure being periodically renewed, including on 17 February 2005 (see below).

75. On 30 June and 5 October 2005 the senior doctor at the OCTU at Fleury-Mérogis Prison issued two medical certificates in exactly the same terms:

“I, the undersigned, ... certify that Mr Ramirez Sanchez Ilich, who was born on 12 October 1949, has been in my care since his arrival at the prison.

The problems which Mr Ramirez Sanchez has had with his physical health are now stable.

Mr Ramirez Sanchez continues to make the same complaints about the difficulties of being held in full solitary confinement.

Since he does not wish to be treated by the Regional Medical and Psychological Service at Fleury-Mérogis Prison and I am not qualified to determine the impact of the conditions in which he is detained on his mental state, a medical and psychological assessment would be desirable.

Certificate issued at the request of the prison authorities and delivered by hand for whatever purpose it may serve in law.”

76. On 5 January 2006 the applicant was transferred to Clairvaux Prison, where he is held under the ordinary prison regime.

B. The applicant’s requests for judicial review

77. On 14 September 1996 the applicant lodged an application for judicial review with the Paris Administrative Court, arguing that the decision of 11 July 1996 to place him in solitary confinement should be set aside.

78. In a judgment of 25 November 1998, which was served on the applicant on 26 January 1999, the Paris Administrative Court rejected the application, holding that the impugned decision was an internal administrative measure which the administrative courts had no power to set aside.

79. The applicant lodged an application for an order setting aside, on the grounds of formal invalidity, the decision of 17 February 2005 to keep him in solitary confinement. In a judgment of 15 December 2005, the Paris Administrative Court held as follows.

“Although the authorities argue in their defence that the judge responsible for the execution of sentences gave an oral decision on 4 February 2005 in favour of prolonging Mr Ramirez Sanchez’s solitary confinement, there is no evidence in the file to show that the regional director obtained the opinion of the Sentence Enforcement Board before delivering his reasoned report to the Minister of Justice, even though, by virtue of the aforementioned provisions of Article D. 283-1 of the Code of Criminal Procedure, the Board is the only body empowered to decide whether solitary confinement should continue beyond a year. It follows that Mr Ramirez Sanchez’s argument that the decision of 17 February 2005 to prolong his solitary confinement was defective and must be set aside is well-founded.

As regards the submissions on the issue of compensation.

Although the formal invalidity of a solitary-confinement measure constitutes a fault capable of engaging the State’s responsibility, such a fault cannot entitle the person subjected to the measure to compensation for his or her loss if the circumstances of the case were such as to justify in law the decision to place the prisoner in solitary confinement as the alleged loss cannot be considered to have been a consequence of the defect in the decision.

The investigation shows that Mr Ramirez Sanchez has been sentenced to life imprisonment for the murder of police officers. He has been placed under investigation in connection with various terrorist cases, inter alia, for voluntary homicide and using an explosive device to destroy movable property. The applicant might use communications in Fleury-Mérogis Prison or on the outside to re-establish contact with the members of his terrorist cell or seek to proselytize other prisoners and possibly prepare an escape. That being so, the circumstances of the instant case were such as to justify in law the decision taken to prolong the solitary confinement for a period of three months. The damage alleged by Mr Ramirez Sanchez, which included the loss of contact with other prisoners, cannot, therefore, be considered to have been a consequence of the procedural defect in the decision of 17 February 2005, so that his request for an order requiring the State to compensate him for the damage he claims to have sustained is unfounded. ...”

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

801. Code of Criminal Procedure

Article D. 270

“Save in the circumstances set out in Articles D. 136 to D. 147, prison staff must at all times be able to verify a prisoner’s presence.

At night it must be possible to light cells when necessary. Cells should be entered only for good reason or in the event of imminent danger. In all cases, intervention must be by at least two staff members and an officer, if one is on night duty.”

Article D. 272

“Rounds shall be made after lights out and during the night at set times to be changed daily by the senior custody officer, under the authority of the prison governor.”

Article D. 283-1

[The words in italic were added or amended by the decrees of 1996 and 1998: Decree no. 96-287 of 2 April 1996, Article 4, Official Gazette of 5 April 1996, and Decree no. 98-1099 of 8 December 1998, Articles 65 and 190, Official Gazette of 9 December 1998.]

“Any prisoner in a communal establishment or unit may be placed in solitary confinement at his or her request or as a precautionary or security measure.

Orders for prisoners to be placed in solitary confinement shall be made by the prison governor, who shall inform the regional director and the judge responsible for the execution of sentences without delay. The prison governor shall also report to the Sentence Enforcement Board at the first meeting following the prisoner’s confinement or objection to a request for his or her confinement.

The prisoner may, either personally or through counsel, send any observations he or she has on the decision to the judge responsible for the execution of sentences.

The medical team shall be given a list of the prisoners in solitary confinement every day. Prisoners in solitary confinement will receive a medical examination in accordance with Article D. 381. If the doctor considers it appropriate in view of the prisoner’s health, he or she shall give an opinion on whether solitary confinement should cease.

Solitary confinement may only exceed three months if a new report has been made to the Sentence Enforcement Board and the regional director so decides.

Solitary confinement may only exceed one year from the date of the initial decision if the Minister of Justice so decides on the basis of a reasoned report by the regional director after the regional director has obtained the opinions of the Sentence Enforcement Board and the prison doctor.

The prison governor shall keep a solitary-confinement register for consultation by the administrative and judicial authorities on supervisory visits and inspections.”

Article D. 283-2

[Decree no. 96-287 of 2 April 1996, Article 4, Official Gazette of 5 April 1996, and Decree no. 98-1099 of 8 December 1998, Article 190, Official Gazette of 9 December 1998]

“Solitary confinement shall not constitute a disciplinary measure.

Prisoners in solitary confinement shall be subject to the ordinary prison regime.”

812. Circulars

Extracts from the Circular of 8 December 1998 implementing the decree amending the Code of Criminal Procedure

“4. Solitary confinement as a precautionary or security measure

Orders for solitary confinement as a precautionary or security measure are made by the prison governor at the prisoner’s request or on the governor’s own initiative. Since the governor has sole power to order solitary confinement, he or she will need to take particular care in setting out the reasons.

4.1. The need to state reasons

Since the Conseil d’Etat’s Marie judgment of 17 February 1995, the administrative courts have assumed jurisdiction to review the lawfulness of disciplinary decisions ‘giving cause for complaint’.

Judicial review has not yet been extended to decisions to place a prisoner in solitary confinement, which continue to be regarded in the most recent decisions as ‘internal administrative measures’ that are not amenable to review.

The courts consider on the basis of Article D. 283-2 that ‘solitary confinement does not make conditions of detention worse and is not liable to affect the legal position of the person so held’ (Conseil d’Etat, 28 February 1996, Fauqueux, and Conseil d’Etat, 22 September 1997, Trébutien).

4.2. Nature of the reasons

It is not sufficient simply to repeat the succinct ‘as a precautionary or security measure’ formula used in Article D. 283-1.

... Orders for solitary confinement as a precautionary or security measure must be based on genuine grounds and objective concordant evidence of a risk of the prisoner causing or being exposed to serious harm.

The reasons must state whether the measure has been taken to avoid the risk of an escape, violence or coercion, concerted action liable to disrupt the prison community, connivance or conspiracy, or to protect the life or physical integrity of individual prisoners or of the person in solitary confinement.

4.3. Invalid reasons

An order for solitary confinement cannot be made solely for the following reasons.

4.3.1. Nature of the offence

The seriousness of the offence for which the person concerned is being held and the nature of the offence of which he or she is accused cannot by themselves justify solitary confinement.

...

II. PROCEDURE IN SOLITARY CONFINEMENT CASES

...

1.4. Content of the decision

The decision shall be in the form set out on the printed sheet annexed hereto and shall be notified after the hearing. The sheet contains two sections, one for the reasons and the other for the prisoner’s observations. Additional observations on an ordinary sheet of paper and any documents that may assist in explaining the reasons may be attached to the decision.

...

2.2. Copies of documents for the authorities

Article D. 283-1, sub-paragraph 2, of the Code of Criminal Procedure requires the prison governor to inform the regional director and the judge responsible for the execution of sentences of his decision without delay.

A copy of a decision to place a remand prisoner in solitary confinement must also be sent to the judge in charge of the investigation.

3. Lifting of the measure

Solitary confinement is not intended to continue indefinitely, as it must be justified by factual and legal considerations, which may change or cease to apply.

In view of the harmful effects of prolonged solitary confinement, the prison governor and regional director must closely monitor the length of the measure.

The measure will automatically lapse in the circumstances set out in Chapter 3. Consideration should also be given on the ordinary renewal dates to lifting the measure.

The prisoner must be notified of a decision to lift the measure. If the prisoner has asked to be placed in solitary confinement, his or her observations (if any) must be obtained.

4. Prolongation of the measure

Unless a decision to prolong the measure is made at the end of three months, it will automatically lapse. ...

4.1. Proposals to prolong the measure

The prolongation procedure must be set in motion three weeks before the three-month period expires.

Prisoners in solitary confinement must be informed if it is intended to propose prolongation of the measure and, if they so wish, be given an hour in which to prepare their observations, which they may submit at a hearing held for that purpose. They are then notified of the proposal.

No prolongation may be proposed without a prior assessment of the prisoner’s situation made with the aid, inter alia, of the record of observation of the prisoner in solitary confinement.

If the prison governor considers it necessary to prolong the measure, he or she must compile a file containing:

(i) The printed proposal form containing a statement of reasons, which must be up to date when the request is made. The form will contain confirmation that the prisoner has been notified of the proposal, the date of the verbal report to the Sentence Enforcement Board and the date of transmission to the regional director.

(ii) The liaison form.

(iii) The report on the prisoner’s behaviour in solitary confinement based, in particular, on the record of observation.

Any report by the medical team or opinion by the doctor will be appended to the proposal file.

4.2. The regional director’s investigation

The file should be sent to the Regional Director’s Office at least fifteen days before the three-month period expires. The Regional Director’s Office will examine the file and, if necessary, request additional documents or information. It should make sure it has a fully up-to-date statement of reasons for the proposal to prolong the measure.

The regional director must decide whether or not to prolong the solitary confinement and send the decision to the prison for notification to the prisoner before the expiry of the three-month period in all cases. The decision shall be reasoned.

If it is decided not to prolong the measure, it will immediately lapse and the prisoner will be returned to the ordinary regime.

The prisoner will be given a copy of the decision to prolong the measure on being notified of it.

The same rules shall apply to the preservation of evidence and the forwarding of copies to the authorities as for the initial decision.

The same procedure shall be followed if prolongation appears necessary at the end of a further three-month period. Regional directors shall consider the reasons for a further extension with particular care. In particular, they must examine whether other types of measure have been considered and satisfy themselves that no such measure would be feasible.

When a decision to prolong solitary confinement has already been taken by a regional director, the measure may be lifted during the statutory periods only by a decision of the same authority, unless it automatically lapses under Chapter 3. In such cases, the prison governor will forward to the regional director a reasoned proposal to lift the measure accompanied, if applicable, by a supporting report. The prison governor will also send the regional director without delay any medical certificates the doctor may have issued together with his opinion on whether any action is called for.

5. Prolongation after a year

Solitary confinement should be prolonged after a year only in exceptional cases. The Minister of Justice has sole decision-making power, in accordance with Article D. 283-1, sub-paragraph 6.

5.1. Proposals to prolong solitary confinement

The prison governor must send the proposal to prolong solitary confinement to the regional director before the end of the tenth month to allow the Regional Director’s Office and the central authority time to examine it thoroughly.

A doctor’s opinion must be sought if it is proposed to prolong solitary confinement beyond a year. If the doctor gives an opinion, it must be set out in writing and forwarded with the proposal. If the doctor does not give an opinion, he or she should initial at least the form containing the proposal.

The prison governor will submit the proposal to the Sentence Enforcement Board for an opinion, which the latter will indicate on the proposal form.

The prison governor should advise the prisoner of his or her intention to propose prolonging the solitary confinement beyond a year. If the prisoner so wishes, he or she may be given at least an hour in which to prepare observations to be made at a hearing at the end of the allotted time. The prisoner is then notified of the proposal.

The prison governor must append to the proposal a summary report on the prisoner’s behaviour since the initial decision was made.

Lastly, the liaison record (III.3) shall be forwarded with the proposal so that the authority that will take the decision has full details of the chronology of the measure.

5.2. The regional director’s report

The regional director should draw up a report on the basis of the prison governor’s proposal and give a reasoned opinion on whether the measure should be prolonged beyond a year.

Before doing so, the regional director may lift the measure if he or she considers that it is no longer warranted or substitute another measure within his or her powers.

He or she may also recommend other measures, such as a transfer.

The file containing the proposal to prolong solitary confinement must be sent to the head office of the Prison Service at least one month before the preceding measure expires. The central authority must be given time to examine the file and to seek alternatives.

5.3. The decision of the Minister of Justice

The central authority will send the Minister of Justice’s decision (which will normally be taken by the director of the Prison Service under delegated authority) to the Regional Director’s Office at least one week before the preceding period of solitary confinement expires so that the prison can be informed in time.

The prisoner should be provided with a copy of the decision and an original should be placed in the file.

A verbal report on the final decision should be made to the Sentence Enforcement Board.

The head office of the Prison Service will retain the power to decide on further quarterly extensions beyond a year. The matter will be referred back to the central authority in accordance with the procedure described in this paragraph at least one month before the new period of solitary confinement is due to end.

Apart from the cases of automatic lapse set out in Chapter 3, power to lift the measure after a year is also vested in the central authority.

..

IV. THE SOLITARY CONFINEMENT REGIME

1. European and national recommendations

Following its visit to France of 6 to 18 October 1996, the European Committee for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment recommended that ‘a balance [be struck] between the requirements of the case and the application of a solitary confinement type regime’, in view of the harmful consequences that that regime could have on the prisoner. It proposed organising the segregation unit in a way that would give prisoners continued access to better exercise areas and to activities, including outdoor activities.

These recommendations tie in with the findings of the working groups that have been set up by or at the request of the Prison Service.

2. Implementation of the ordinary prison regime

In accordance with Article D. 283-2 of the Code of Criminal Procedure, prisoners in solitary confinement are subject to the ordinary prison regime.

1o Prisoners must be permitted to make full use of their rights of defence, which are protected by instruments of constitutional or international rank, in accordance with the procedure set out in the Code of Criminal Procedure and the distinction it makes between convicted and remand prisoners. The prohibition on communication referred to in Article 145-4 cannot apply to communication with lawyers.

2o The right to relations with members of one’s family and others are exercised through prison visits. Subject to the arrangements for individual access to the visiting room, there shall be no restrictions on prison visits unless a court has ordered solitary confinement.

There must be no restrictions on the right of prisoners in solitary confinement to send or receive correspondence. However, stricter monitoring of correspondence may be justified by court-imposed imperatives, the prisoner’s classification as a high-security risk in accordance with Article D. 276-1 of the Code of Criminal Procedure, or a recommendation for the prisoner to be placed on suicide watch.

Similarly, prisoners’ rights to make telephone calls in penal establishments in accordance with Article D. 417 of the Code of Criminal Procedure are not suspended by solitary confinement.

3o There is no general restriction on the right of prisoners in solitary confinement to access to news, subject to the normal supervision prisoners receive throughout their term in prison. Prisoners in solitary confinement retain the right to buy newspapers of their choice, or to use a radio or television subject to the usual conditions.

If the library operates a direct-access system, it must arrange special opening hours for prisoners in solitary confinement or keep a separate stock for the segregation unit

4o Religious observance.

Religious observance in the segregation unit shall take place in accordance with the rules set out in Articles D. 437 to D. 439 of the Code of Criminal Procedure. Since prisoners in solitary confinement are unable to attend the services habitually open to all prisoners, they may be authorised to attend special services arranged in agreement with the chaplain.

5o Health.

The health of prisoners in solitary confinement is dependent on their being detained in conditions that allow them a healthy lifestyle:

(i) Cells must receive natural light through a window which also affords adequate ventilation, as required by Article D. 350 of the Code of Criminal Procedure.

(ii) The exercise yard must provide access to the open air. Consideration must be given to allocating specific times for prisoners in solitary confinement to exercise in an open yard. Exercise periods should be for the same length as for ordinary-regime prisoners.

(iii) Sporting activities should be made available in the segregation unit, for example by the provision of an exercise bike, gym mat or table-tennis table.

2.6. Activities in the segregation unit

Although access to communal activities provided for ordinary-regime prisoners is suspended during solitary confinement, prisoners in solitary confinement remain under the ordinary regime and special arrangements should be made within the segregation unit for most activities to continue, allowing prisoners to assemble in small groups at times.

Thus, whenever possible, the prison governor must permit prisoners in solitary confinement to assemble in groups of two or three for exercise or activities. A room, which may be multipurpose (sport, reading) should be set aside for this purpose. It is for the prison governor to assess how and when such groups may be organised and to tailor the measure to individuals in the light of the reason for the prisoner’s placement in solitary confinement, the aim pursued and the character and conduct of the prisoner or prisoners concerned.

Individual educational programmes or distance teaching offered by teachers or instructors should not be discouraged, as they ensure that activities are also directed towards training.

...

4. Monitoring of and dialogue with prisoners in solitary confinement

4.1. Monitoring

A record of observation must be compiled for all prisoners in solitary confinement; it will be supplemented by any relevant comments by duty staff or the persons in charge of the unit on the prisoner’s behaviour in solitary confinement.

The record of observation acts as an early warning system if it appears that solitary confinement is having harmful effects on the prisoner.

Staff should consult it regularly and in any event if it is intended to propose prolonging the measure.

A summary of the record of observation will be sent to the regional director and the central authority with the proposal to prolong the measure or in the event of an internal appeal by the prisoner against the original decision or a decision to prolong the measure.

All prisons shall be responsible for creating a record of observation meeting the stated objective or, if one already exists, improving it.

4.2. Dialogue

In order to avoid excessive social isolation, it is essential to maintain contact and encourage exchanges between staff and prisoners in solitary confinement. Not only does this reduce the degree of isolation, especially for prisoners who do not receive visits, it also assists in monitoring the prisoner’s character.

For the same reasons, senior prison officers and socio-educational staff should seek to meet prisoners in solitary confinement at least as regularly as they do ordinary prisoners.”

82. 3. Case-law of the Conseil d’Etat

In a judgment of 30 July 2003, the Conseil d’Etat departed from its previous case-law when it held:

“The aforementioned provisions and the evidence before the tribunal of fact show that it is in the very nature of solitary confinement to deprive persons subjected to it of access to the sporting, cultural, teaching and training activities and paid work that are available to other prisoners collectively. Such a measure may be imposed for a period of up to three months and may be prolonged. In these circumstances, even though Article D. 283-2 of the Code of Criminal Procedure states that solitary confinement is not a disciplinary measure, as the prisoners concerned are subject to the ordinary prison regime, a decision to place a prisoner in solitary confinement against his or her wishes will, in view of the effects it has on the conditions of detention, be amenable to judicial review. Accordingly, the Minister of Justice’s submission that the Administrative Court of Appeal erred in law in declaring admissible an application by Mr X for judicial review of a decision by the governor of Bois d’Arcy Prison to place him in solitary confinement is unfounded.

The Administrative Court of Appeal did not err in law when it held that a decision to place a prisoner in solitary confinement was one of the decisions for which the first section of the Act of 11 July 1979 requires reasons to be stated. In finding that insufficient reasons had been stated in the impugned decision, the Paris Administrative Court of Appeal reached a decision in its unfettered discretion which, in the absence of any distortion of the facts, cannot be challenged in this Court.

It follows from the foregoing that the Minister of Justice is not entitled to make an order setting aside the impugned judgment.

It is appropriate in the circumstances of this case to make an order requiring the State to pay Mr X the sum of 2,300 euros he claimed under Article L. 761-1 of the Administrative Courts Code.”

III. INTERNATIONAL MATERIALS

83. Extracts from the reports of the European Committee for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment (CPT) and the responses of the government of the French Republic (unofficial translation)

Report on the visit of 6 to 18 October 1996

“158. The CPT pays particular attention to prisoners held under conditions akin to solitary confinement. It reiterates that the principle of proportionality requires a balance be struck between the requirements of the case and the application of a solitary-confinement regime, which is a step that can have very harmful consequences for the person concerned. Solitary confinement can, in certain circumstances, amount to inhuman and degrading treatment. In any event, it should be as short as possible.

159. The delegation visited the segregation units in ... and in the remand prisons of Paris-La Santé ... It met a number of prisoners who had been held in solitary confinement for long, and in some instances very long, periods.

... Furthermore, the solitary-confinement cells in Paris-La Santé Prison could be described as reasonable (cf. paragraphs 100 and 101).

As regards the prison regime, which according to the Code of Criminal Procedure is an ordinary regime, the delegation found that the activities remained limited (reading, television, and in some instances in-cell educational or training activities). ... There continued to be little human contact and this took the form of any visits from close relatives or other authorised persons (such as religious representatives) and some daily contact with warders.

As regards outdoor exercise, the prison authorities said that a one to three hour walk was authorised every day, although conditions were less than satisfactory.

160. The CPT pointed out in its report on its first visit that particular attention had to be paid to the mental and physical condition of prisoners in solitary confinement. In paragraph 380 of their interim report, the French authorities indicated that prisoners in solitary confinement were examined twice a week by doctors and that a doctor was called out whenever the condition of a prisoner in solitary confinement demanded. Doctors were required to inform the prison governor in writing if they considered the prisoner’s physical or mental health to be at risk.

In that connection, the French authorities informed the delegation that a draft decree (which is due to come into force on 1 December 1996) would establish new rules for gaining access to a doctor and assessing a prisoner’s condition.

161. As to the other safeguards, it seemed to the delegation from an examination of the relevant files that the procedure for prolonging solitary confinement was rather summary. The manner of its implementation also appears to vary from one region to another. ... At Paris-La Santé Prison, the delegation heard allegations by prisoners in solitary confinement that this was no longer the case. These were credible allegations, since, unlike in Marseille, the delegation found no trace of annotations or headings indicating that prisoners had been informed of the proposal to prolong their solitary confinement. The delegation found virtually no evidence in the files it examined of reports being sent to the commission responsible for the execution of sentences or of the commission issuing opinions as required by the relevant provisions of the Code of Criminal Procedure. Furthermore, the only medical certificates relating to the renewal procedure seen by the delegation were stereotyped and extremely brief.

162. In the light of the foregoing, the CPT recommends that the French authorities:

(i) review the arrangements for solitary confinement with a view to providing prisoners with a wider range of activities and ensuring appropriate human contact;

(ii) ensure that solitary confinement is as short as possible; in that connection, the quarterly review of the need for solitary confinement should entail a full assessment based, if appropriate, on a medical and social report;

(iii) ensure that all prisoners whose solitary confinement is prolonged are informed in writing of the reasons for the measure (it being understood that there is no obligation to communicate data which it would be reasonable to exclude on security grounds).

The CPT would also like to know whether the decree announced by the French authorities has come into force and to receive a copy if it has.”

Responses of the government of the French Republic to the 1996 report

Observations (interim report)

“(i) review the arrangements for solitary confinement with a view to providing prisoners with a wider range of activities and ensuring appropriate human contact (paragraph 162)

The rules governing solitary confinement are being revised. Articles D. 283-1 and D. 283-2 of the Code of Criminal Procedure and the circular of 12 July 1981, which are currently in force, need supplementing in order to improve the procedure and to limit the duration of the measure.

Draft Article D. 283-1 accordingly places particular emphasis on the need for the medical supervision of prisoners in the segregation unit. It also makes the director of the Prison Service responsible for deciding whether to prolong solitary confinement that has exceeded a year.

The entry into force of this Article, which will be included in a vast decree amending more than 300 Articles of the Code of Criminal Procedure, has been delayed, as the decree is part of a governmental programme of State reform.

It is intended that a draft circular will be issued when the decree comes into force. It will emphasise that prisoners in solitary confinement are subject to the ordinary prison regime and will give instructions for continued dialogue between staff and prisoners in solitary confinement, in particular through the organisation of regular meetings. The provision of individual teaching or training programmes will also be recommended.

(ii) ensure that solitary confinement is as short as possible; in that connection, the quarterly review of the need for solitary confinement should entail a full assessment based, if appropriate, on a medical and social report (paragraph 162)

A draft circular is being prepared.

(iii) ensure that all prisoners whose solitary confinement is renewed are informed in writing of the reasons for the measure (it being understood that there is no obligation to communicate data which it would be reasonable to exclude on security grounds) (paragraph 162)

A draft circular is being prepared.”

Follow-up report

“(i) review the arrangements for solitary confinement with a view to providing prisoners with a wider range of activities and ensuring appropriate human contact (paragraph 162)

The draft decree referred to in the interim report, which brings the regulatory section of the Code of Criminal Procedure into line with a number of statutes that are already in force, is in the process of promulgation.

It will amend, inter alia, Article D. 283-1 of the Code of Criminal Procedure by making the director of the Prison Service responsible for deciding whether to prolong solitary confinement that has exceeded a year. It will redirect the focus of medical supervision to its exclusive role of providing prisoner health care.

Pursuant to this provision, a draft circular has been drawn up confirming that prisoners in solitary confinement are subject to the ordinary prison regime, which entails, inter alia:

(a) full compliance with prisoners’ ordinary rights to relations with their family, representatives and others;

(b) continued dialogue between staff and the prisoner in solitary confinement through regular meetings;

(c) the organisation, to the extent possible, of special activities in the segregation unit and of individual teaching and training programmes.

This draft was prepared after wide consultation of decentralised services. An information and exchange procedure on the issue has thus already been set in motion and will continue with the distribution of the circular, which could be available immediately after publication of the aforementioned decree.

(ii) ensure that solitary confinement is as short as possible; in that connection, the quarterly review of the need for solitary confinement should entail a full assessment based, if appropriate, on a medical and social report (paragraph 162)

The draft circular establishes a mechanism for controlling the length of solitary-confinement measures: before a decision to prolong the measure beyond three months can be taken, the regional director must examine an observation report from the prison governor based, in particular, on his knowledge of the prisoner concerned and the information provided by the various prison departments on the basis of the personal record of observation.

Any event with suspensive effect that either entails release or is for a period exceeding fifteen days will result in the lapse of the solitary-confinement measure and the prisoner’s return to ordinary detention.

(iii) ensure that all prisoners whose solitary confinement is renewed are informed in writing of the reasons for the measure (it being understood that there is no obligation to communicate data which it would be reasonable to exclude on security grounds) (paragraph 162)

The draft circular introduces an improved system for the provision of reasons and written notification of decisions to place a prisoner in solitary confinement. The prison governor will not, however, be required to disclose information to a prisoner that may put people or the prison at risk; this has been accepted by the CPT.”

report on the visit from 14 to 26 may 2000

“111. In its reports of both 1991 and 1996 the CPT stressed that the principle of proportionality required that a balance be struck between the requirements of the case and the application of a solitary confinement type regime, which is a step that can have very harmful consequences for the person concerned. Solitary confinement can, in certain circumstances, amount to inhuman and degrading treatment. In any event, it should be as short as possible. Following its visits, the CPT advised of its concerns regarding various aspects of solitary confinement in France (cf. paragraphs 140 et seq., and 158-63 of the reports). Subsequently, in a circular dated 14 December 1998, the Minister of Justice issued instructions concerning, inter alia, the grounds on which prisoners could be placed in solitary confinement, the procedure to be followed and the regime for prisoners in solitary confinement. These instructions address some of the concerns expressed by the CPT in its reports on previous visits.

Nevertheless, during its visits the CPT delegation found serious shortcomings in the manner in which the earlier recommendations of the CPT and the ministerial instructions had been implemented in practice.

The CPT has serious reservations about the situation of a number of prisoners in solitary confinement for administrative reasons that the delegation met during its visit. Its reservations concern both the length of the confinement (which in some instances had been for years on end) and the highly restrictive regime to which such prisoners are subject (total lack of structured or communal activities).

112. The physical conditions of detention of prisoners placed in solitary confinement for administrative reasons were globally acceptable. However, the cells accommodating such prisoners at the Paris-La Santé Prison had only limited access to natural light. In addition, in the four institutions visited, the exercise yards – which were often also used by prisoners in solitary confinement for disciplinary reasons – were uninviting.

113. The ministerial instructions state: ‘The essential features of the ordinary prison regime must, so far as possible and subject to practical constraints, be retained in the segregation unit’ (point 4.1). They further state, inter alia: ‘there shall be no restrictions on prison visits’ (point 4.2.2) and ‘prisoners in solitary confinement remain under the ordinary regime and special arrangements should be made within the segregation unit for most activities to continue, allowing prisoners to assemble in small groups at times’, that ‘it is for the prison governor to assess how and when such groups may be organised’ and ‘individual educational programmes or distance teaching offered by teachers or instructors should not be discouraged’ (point 4.2.6). The instructions further require increased surveillance of prisoners and specify: ‘in order to avoid excessive social isolation, it is essential to maintain contact and encourage exchanges between staff and prisoners in solitary confinement’ (point 4.4.2).

From the information obtained by the delegation, it would seem that, with the odd exception (for instance as regards contact with the outside world), the vast majority of the aforementioned requirements have not been complied with. For example, the only establishment which allowed prisoners in solitary confinement for administrative reasons to associate was Lyon-Saint Paul Prison and even there association was restricted (to exercise outdoors and in the fitness room).

The CPT recommends that the authorities take measures without delay to give full effect to the Minister of Justice’s instructions of 14 December 1998 concerning solitary confinement for administrative reasons – under paragraphs 4.2.6, 4.2.7 and 4.4.2 in particular.

114. The CPT also has reservations about the effectiveness of the procedural safeguards on solitary confinement for administrative reasons. The files that have been examined show that it is sometimes used as an alternative to solitary confinement as a disciplinary measure (for instance, in one case, the measure was imposed for: ‘serious damage to property belonging to the prison that put prison security at risk’) or to prolong such a measure and that the reasons stated for putting a prisoner in solitary confinement were often stereotyped (‘to maintain order in the prison’ or ‘risk of escape’). In one case the prisoner had been held in solitary confinement since 1997 ‘because of the nature of the offences of which he had been convicted’.

In summary, it would appear that the ministerial instructions, namely ‘Orders for solitary confinement as a precautionary or security measure must be based on genuine grounds and objective concordant evidence of a risk of the prisoner causing or being exposed to serious harm’, are not always fully complied with (cf. point 1.4.2).

The CPT recommends that the French authorities carry out a case-by-case review of compliance with the instructions issued in 1998 with regard to solitary confinement for administrative reasons.

115. Lastly, the CPT understands that the issue of the nature and extent of available remedies has not yet been resolved (cf. paragraph 146 of the report on the 1991 visit). In practice this means that prisoners in solitary confinement currently have no real means of challenging decisions to place them in solitary confinement or to renew such a measure before an independent authority.

The CPT recommends the reinforcement of the safeguards provided for prisoners in solitary confinement in order to ensure they have an effective remedy before an independent authority, preferably a judge. Indeed, that is the spirit of the various proposals that are currently pending before the French authorities (for instance, the Canivet report and the report of the Senate investigation).”

Response of the government of the French Republic

“(i) take measures without delay to give full effect to the Minister of Justice’s instructions of 14 December 1998 concerning solitary confinement for administrative reasons – under paragraphs 4.2.6, 4.2.7 and 4.4.2 in particular (paragraph 113)

(ii) carry out a case-by-case review of compliance with the instructions issued in 1998 with regard to solitary confinement for administrative reasons (paragraph 114)

Power to take decisions on solitary confinement is vested in the Minister of Justice if the confinement has exceeded one year.

There are currently 77 prisoners who have been in solitary confinement for more than a year. Of these, 23 are in prisons for convicted prisoners and 54 in prisons for remand prisoners.

The majority of these prisoners were placed in solitary confinement at their own request, either on account of the offence for which they were imprisoned, or of their occupation before they were imprisoned.

Improvements are being made to the segregation units to make them compliant with the circular of 14 December 1998. The prisons to be built as part of the ‘4000 programme’ will be equipped with segregation units that allow prisoners to enjoy all the advantages set out in the aforementioned circular.

Furthermore, in accordance with the circular of 14 December 1998 on solitary confinement, it is the regional director of the Prison Service or the central authority who is responsible for reviewing the reasons given by the prison governor for placing a prisoner in solitary confinement. In addition, the prison inspectorate verifies compliance with these obligations when carrying out prison visits.

(iii) reinforce the safeguards provided for prisoners in solitary confinement to ensure they have an effective remedy before an independent authority, preferably a judge (paragraph 115)

Solitary confinement is one of the issues being considered in connection with the proposed legislation on prisons.”

84. Extracts from the Guidelines on human rights and the fight against terrorism, adopted by the Committee of Ministers of the Council of Europe on 11 July 2002

“III. Lawfulness of anti-terrorist measures

1. All measures taken by States to combat terrorism must be lawful.

2. When a measure restricts human rights, restrictions must be defined as precisely as possible and be necessary and proportionate to the aim pursued.

IV. Absolute prohibition of torture

The use of torture or of inhuman or degrading treatment or punishment is absolutely prohibited, in all circumstances, and in particular during the arrest, questioning and detention of a person suspected of or convicted of terrorist activities, irrespective of the nature of the acts that the person is suspected of or for which he/she was convicted.

...

XI. Detention

1. A person deprived of his/her liberty for terrorist activities must in all circumstances be treated with due respect for human dignity.

2. The imperatives of the fight against terrorism may nevertheless require that a person deprived of his/her liberty for terrorist activities be submitted to more severe restrictions than those applied to other prisoners, in particular with regard to:

(i) the regulations concerning communications and surveillance of correspondence, including that between counsel and his/her client;

(ii) placing persons deprived of their liberty for terrorist activities in specially secured quarters;

(iii) the separation of such persons within a prison or among different prisons,

on condition that the measure taken is proportionate to the aim to be achieved.”


85. 1. Extracts from Recommendation Rec(2006)2 of the Committee of Ministers to member States on the European Prison Rules adopted on 11 January 2006

“The Committee of Ministers, under the terms of Article 15.b of the Statute of the Council of Europe,

Having regard to the European Convention on Human Rights and the case-law of the European Court of Human Rights;

Having regard also to the work carried out by the European Committee for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment and in particular the standards it has developed in its general reports;

Reiterating that no one shall be deprived of liberty save as a measure of last resort and in accordance with a procedure prescribed by law;

Stressing that the enforcement of custodial sentences and the treatment of prisoners necessitate taking account of the requirements of safety, security and discipline while also ensuring prison conditions which do not infringe human dignity and which offer meaningful occupational activities and treatment programmes to inmates, thus preparing them for their reintegration into society;

...

Recommends that governments of member States:

– be guided in their legislation, policies and practice by the rules contained in the appendix to this recommendation, which replaces Recommendation No. R (87) 3 of the Committee of Ministers on the European Prison Rules:

...

Appendix to Recommendation Rec(2006)2

...

Basic principles

1. All persons deprived of their liberty shall be treated with respect for their human rights.

2. Persons deprived of their liberty retain all rights that are not lawfully taken away by the decision sentencing them or remanding them in custody.

3. Restrictions placed on persons deprived of their liberty shall be the minimum necessary and proportionate to the legitimate objective for which they are imposed.

...

18.2 In all buildings where prisoners are required to live, work or congregate:

a. the windows shall be large enough to enable the prisoners to read or work by natural light in normal conditions and shall allow the entrance of fresh air except where there is an adequate air conditioning system;

b. artificial light shall satisfy recognised technical standards; ...

...

23.2 Prisoners may consult on any legal matter with a legal adviser of their own choice and at their own expense.

...

23.4 Consultations and other communications including correspondence about legal matters between prisoners and their legal advisers shall be confidential.

...

24.1 Prisoners shall be allowed to communicate as often as possible by letter, telephone or other forms of communication with their families, other persons and representatives of outside organisations and to receive visits from these persons.

24.2 Communication and visits may be subject to restrictions and monitoring necessary for the requirements of continuing criminal investigations, maintenance of good order, safety and security, prevention of criminal offences and protection of victims of crime, but such restrictions, including specific restrictions ordered by a judicial authority, shall nevertheless allow an acceptable minimum level of contact.

...

24.4 The arrangements for visits shall be such as to allow prisoners to maintain and develop family relationships in as normal a manner as possible.

...

24.10 Prisoners shall be allowed to keep themselves informed regularly of public affairs by subscribing to and reading newspapers, periodicals and other publications and by listening to radio or television transmissions unless there is a specific prohibition for a specified period by a judicial authority in an individual case.

...

25.1 The regime provided for all prisoners shall offer a balanced programme of activities.

25.2 This regime shall allow all prisoners to spend as many hours a day outside their cells as are necessary for an adequate level of human and social interaction.

25.3 This regime shall also provide for the welfare needs of prisoners.

...

27.1 Every prisoner shall be provided with the opportunity of at least one hour of exercise every day in the open air, if the weather permits.

27.2 When the weather is inclement alternative arrangements shall be made to allow prisoners to exercise.

27.3 Properly organised activities to promote physical fitness and provide for adequate exercise and recreational opportunities shall form an integral part of prison regimes.

27.4 Prison authorities shall facilitate such activities by providing appropriate installations and equipment.

27.5 Prison authorities shall make arrangements to organise special activities for those prisoners who need them.

27.6 Recreational opportunities, which include sport, games, cultural activities, hobbies and other leisure pursuits, shall be provided and, as far as possible, prisoners shall be allowed to organise them.

27.7 Prisoners shall be allowed to associate with each other during exercise and in order to take part in recreational activities.

...

29.2 The prison regime shall be organised so far as is practicable to allow prisoners to practise their religion and follow their beliefs, to attend services or meetings led by approved representatives of such religion or beliefs, to receive visits in private from such representatives of their religion or beliefs and to have in their possession books or literature relating to their religion or beliefs.

...

37.1 Prisoners who are foreign nationals shall be informed, without delay, of their right to request contact and be allowed reasonable facilities to communicate with the diplomatic or consular representative of their State.

...

39. Prison authorities shall safeguard the health of all prisoners in their care.

...

40.1 Medical services in prison shall be organised in close relation with the general health administration of the community or nation.

...

40.4 Medical services in prison shall seek to detect and treat physical or mental illnesses or defects from which prisoners may suffer.

40.5 All necessary medical, surgical and psychiatric services including those available in the community shall be provided to the prisoner for that purpose.

...

43.2 The medical practitioner or a qualified nurse reporting to such a medical practitioner shall pay particular attention to the health of prisoners held under conditions of solitary confinement, shall visit such prisoners daily, and shall provide them with prompt medical assistance and treatment at the request of such prisoners or the prison staff.

43.3 The medical practitioner shall report to the director whenever it is considered that a prisoner’s physical or mental health is being put seriously at risk by continued imprisonment or by any condition of imprisonment, including conditions of solitary confinement.

...

51.1 The security measures applied to individual prisoners shall be the minimum necessary to achieve their secure custody.

51.2 The security which is provided by physical barriers and other technical means shall be complemented by the dynamic security provided by an alert staff who know the prisoners who are under their control.

51.3 As soon as possible after admission, prisoners shall be assessed to determine:

a. the risk that they would present to the community if they were to escape;

b. the risk that they will try to escape either on their own or with external assistance.

51.4 Each prisoner shall then be held in security conditions appropriate to these levels of risk.

51.5 The level of security necessary shall be reviewed at regular intervals throughout a person’s imprisonment.

Safety

52.1 As soon as possible after admission, prisoners shall be assessed to determine whether they pose a safety risk to other prisoners, prison staff or other persons working in or visiting prison or whether they are likely to harm themselves.

52.2 Procedures shall be in place to ensure the safety of prisoners, prison staff and all visitors and to reduce to a minimum the risk of violence and other events that might threaten safety.

...

53.1 Special high security or safety measures shall only be applied in exceptional circumstances.

53.2 There shall be clear procedures to be followed when such measures are to be applied to any prisoner.

53.3 The nature of any such measures, their duration and the grounds on which they may be applied shall be determined by national law.

53.4 The application of the measures in each case shall be approved by the competent authority for a specified period of time.

53.5 Any decision to extend the approved period of time shall be subject to a new approval by the competent authority.

53.6 Such measures shall be applied to individuals and not to groups of prisoners.

53.7 Any prisoner subjected to such measures shall have a right of complaint in the terms set out in Rule 70.

...

70.1 Prisoners, individually or as a group, shall have ample opportunity to make requests or complaints to the director of the prison or to any other competent authority.

...

70.3 If a request is denied or a complaint is rejected, reasons shall be provided to the prisoner and the prisoner shall have the right to appeal to an independent authority.

...”

 

2. Extracts from the report by Mr Alvaro Gil-Robles, Commissioner for Human Rights of the Council of Europe, on the effective respect for human rights in France following his visit from 5 to 21 September 2005 (published on 15 February 2006)

“123. ... At the same time, another administrative procedure, which comes fully under the responsibility of the prison administration, is totally lacking in transparency and calls for rapid action on the part of the legislature. This is the procedure for placing prisoners in solitary confinement.

124. When one visits prisons, and more specifically the disciplinary blocks, one can usually see the solitary confinement blocks close by. Every prison has them. Under the law, any prisoner may be placed in solitary confinement either at his/her own request or as a precautionary or security measure[1]. In some cases, this regime is used to remove prisoners who are troublesome, under suspicion or ringleaders from the other inmates without their having committed a disciplinary offence.

125. According to the legislation currently in force, solitary confinement is not a disciplinary measure[2]. Prisoners in solitary confinement must be subject to the ordinary prison regime. However, they must not have contact with other prisoners, except by express decision of the prison director, to take part in one-off activities with other solitary confinement prisoners. The movements of solitary confinement prisoners within the prison are organised in such a way that they do not meet anyone on their way. In a few establishments, solitary confinement prisoners may engage in a gainful occupation by doing work in their cells. Usually, however, they do not have access to any gainful activity and are entirely dependent on any funds which may be sent to them from outside. All solitary confinement prisoners may, however, receive visits and exchange correspondence in the normal way.

126. There is also a stricter solitary confinement regime for prisoners regarded as particularly dangerous ‘because of [their] involvement in organised crime or in a terrorist movement or [their] legal and criminal background’. It is for the prison director to determine which solitary confinement prisoners fall within this category. They are subject to particular security measures. Some are regularly transferred from one prison to another, roughly every six months. They remain constantly in solitary confinement and never mix with other prisoners.

127. Solitary confinement is usually ordered by the prison director. It may also be ordered by an investigating judge in the course of an investigation. Here I should like to dwell on the administrative procedure for which the prison director is responsible, because I feel that it raises a number of issues likely to undermine respect for the fundamental rights of persons placed in solitary confinement.

128. It emerged from most of my discussions with prisoners, lawyers, representatives of the prison administration and voluntary organisations that the procedure for placing prisoners in solitary confinement depends entirely on an administrative decision by the prison director. There are no legislative provisions or regulations governing this procedure which guarantee the rights of those subject to it, particularly by ensuring that they are given a hearing and the assistance of a lawyer.

129. In principle, there is general legislation which should govern this situation. This is Article 24 of the Law of 12 April 2000 on the rights of citizens in their dealings with the public administration. Under this provision, representatives of government bodies who intend to take an administrative decision against an individual citizen must in principle notify the person concerned in writing with sufficient advance notice, specifying the reasons for the procedure. The person in question must have the opportunity to submit written observations or, if he/she so wishes, oral observations and has the right to be assisted by a lawyer or a representative (approved or not). He/she may also have access to his/her file.

130. Clearly, the decision to place a prisoner in solitary confinement would normally be covered by this. However, we were told that this legislation has remained inoperative where solitary confinement is concerned. At present, therefore, the prison director retains sole discretion where solitary confinement is concerned.

131. According to what we heard in the course of our discussions, at present the prisoners concerned are usually informed immediately before the hearing of the intention to place them in solitary confinement. They usually only have an hour in which to prepare their observations before being given a hearing, without any legal assistance, by the prison director. I believe that, as things stand, this procedure must be described as being contrary to the recommendations of the Committee for the Prevention of Torture (CPT). Furthermore, the purely administrative and non-adversarial nature of this procedure greatly increase the risk of abuses of prisoners’ rights. I therefore feel that there is currently a real need to introduce legislation or regulations bringing this procedure into line with European standards.

132. Furthermore, it is particularly disturbing to see that solitary confinement may be ordered for an indefinite period, despite its frequently harmful effects on the mental state of the persons subjected to it. The initial period of solitary confinement ordered by the prison director may not exceed three months. It may be extended beyond that period only after a report to the Sentence Enforcement Board and following a decision by the regional director of prisons. In exceptional cases, solitary confinement may be extended beyond one year following an initial decision by the Minister for Justice. In such cases, the prison director compiles a file including, among other things, the opinion of the prison doctor and of the Sentence Enforcement Board. The minister is responsible for subsequent extensions, for three months at a time, in accordance with the same procedure.

133. As may be seen, this procedure is entirely administrative. At present, there is no judicial involvement whatsoever. Yet it is a particularly serious measure, because, although it is not recognised as punishment, the solitary confinement regime imposes significant material restrictions on prisoners’ rights, not to mention its psychological impact. During the visit, I had the opportunity to talk with persons placed in solitary confinement. Some complained about the harshness of their living conditions. According to them, being unable to communicate with anyone for long periods, sometimes well in excess of a year, is hard to bear. Prisoners placed in solitary confinement have no effective administrative remedy at their disposal, and most of those I spoke to regard solitary confinement as a disguised disciplinary punishment. In the course of the visit I met people who had been in total solitary confinement for several years.

134. It is difficult not to agree with them when you see some of the restrictions placed on solitary confinement prisoners. In view of the fact that one of the requirements of the solitary confinement regime is that the prisoners concerned should have no contact with other prisoners, it is very difficult to allow them to exercise the rights vested in all prisoners not subject to a disciplinary punishment, which should clearly be the case for those in solitary confinement. For example, to allow them to use the library or a sports hall, care must be taken to ensure that no one else enters these premises at the same time. As we know, owing to prison overcrowding, it is already quite difficult to ensure access for ordinary prisoners to these services. Most of those I spoke to therefore complained that it was impossible for them to exercise the rights to which they should normally be entitled. The same applies to the possibility of engaging in a gainful occupation. In theory, prisoners in solitary confinement are entitled to that, but in practice they may only do so inside their own cell, which is highly problematical in view of the scarcity of work opportunities in general.

135. Lastly, the exercise areas available to this category of prisoners are usually the same as those used by the prisoners in the disciplinary block. We visited one such area at Fleury-Mérogis short-stay prison. It is located on the roof of one of the prison buildings, closed in by concrete walls on all sides and covered by wire netting. It is so small that it is more a room in the open air than anything else.

136. I should like to stress that we are talking here about people who are not subject to a disciplinary measure. Furthermore, the fact that a person is left deprived of the rights secured to every prisoner is purely the result of an administrative decision against which it is difficult to appeal. I therefore call on the French authorities to take rapid action to bring solitary confinement into line with European standards, in particular those upheld by the CPT. I think there is a need for legislative provisions or regulations to govern the solitary-confinement procedure. The adversarial system already introduced for disciplinary punishments should apply to the solitary-confinement procedure. Lastly, I think it would be in keeping with the spirit of the principle of legal certainty if a judicial body were henceforth able to participate in the procedure, for example the judge responsible for sentence enforcement.

137. Furthermore, without waiting for legislative reform, the authorities should act to ensure that prisoners in solitary confinement are able to participate in organised activities, particularly as regards work, culture and sports. Their walks and outdoor sports activities should be organised as soon as possible in appropriate places intended for the prison population as a whole, and not for prisoners being held in disciplinary cells. Excluding prisoners from these activities amounts to a disguised punishment. Such changes are bound to lighten the already quite heavy atmosphere which I found in the places of detention visited.

...”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

86. The applicant complained, firstly, that his prolonged solitary confinement from 15 August 1994 to 17 October 2002 and from 18 March 2004 to 6 January 2006 constituted inhuman and degrading treatment and had therefore violated Article 3 of the Convention.

Article 3 provides:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

A. The Chamber judgment

87. The Chamber held that there had been no violation of Article 3 of the Convention. It found that the applicant had not been kept in complete sensory isolation or total social isolation. Having regard in particular to the applicant’s character and the exceptional danger he posed, it further found that the conditions in which he was being held and the length of time he had spent in solitary confinement had not reached the minimum level of severity necessary to constitute inhuman treatment within the meaning of Article 3 of the Convention.

B. The parties’ submissions

1. The applicant

88. The applicant contested the conclusion that had been reached by the Chamber.

He submitted that the Chamber had been wrong to accept, without any prima facie evidence, the Government’s claim that there was a danger he would engage in proselytism or plan an escape. In his submission, it could not be maintained that solitary confinement had made such conduct impossible, just as it was impossible to draw any conclusion from the period in which he had ceased to be in solitary confinement.

89. He also considered that the Chamber should not have referred to his “character” or “exceptional dangerousness” in the absence of any concrete evidence from the Government to back up the “abstract” profile that had systematically been relied on in all the decisions to keep him in solitary confinement. Likewise, the reference to a possible ascendancy over the other prisoners showed that the reasons that had been given for keeping him in solitary confinement were fictitious.

90. In his submission, the systematic renewal of his solitary confinement had resulted in its continuation for a period that did not conform with the CPT’s recommendations or the undertakings that had been given by the Government after the CPT’s visit in 1996.

Furthermore, he had never been convicted of a terrorist offence and was entitled to the presumption of innocence on that point, in accordance with Article 6 § 2 of the Convention.

91. As regards the conditions in which he was detained, he said that the strict ban on his communicating with other people, including prison warders, had resulted in his total social isolation. He had been refused permission to have French lessons, even on an individual basis, and none of his family had been officially informed of his imprisonment or his whereabouts. He alleged that the investigating file showed that it was the French authorities’ intention to arrest any member of his family who travelled to France.

As to the visits from the clergyman, the applicant said that initially they had been allowed only occasionally; subsequently, however, he had been permitted visits approximately once a month. He pointed out that visits by diplomatic representatives were a legal entitlement and that the Venezuelan authorities had not been informed of his situation until a late stage.

With regard to sanitary conditions, the applicant said that he took showers at the same intervals as other prisoners and had not requested a special regime. He had been forced to stop going to the cardio-training room after being provoked and assaulted, although he did not identify those responsible.

92. The visits he had received from his lawyers were not social visits, but an indefeasible means of exercising his defence rights. He said that the Chamber had been wrong to accept that the visits had reduced his isolation and added that there had been numerous instances of delay in his lawyers’ being granted permission to visit him. Arguing that the Government’s production of the list of visits of just one of his lawyers was misrepresentative, he furnished a list of all 58 lawyers and of the more than 860 visits they had made between 16 August 1994 and 29 April 2002.

The visits from his lawyers had only been made with any frequency during his stay in La Santé Prison in Paris. On his transfer to the other prisons, such visits had become far less frequent because of the distance involved. Since October 2002, he had been receiving visits on a weekly basis.

93. The applicant further pointed out that, although the circular of 8 December 1998 to which the Chamber had referred in its judgment provided that a doctor’s opinion should be obtained prior to each extension, the Government had not produced evidence to show that the necessary medical examination had taken place.

94. He added that, in saying that the conditions in which he was detained were dictated by the layout of La Santé, the Government had sought to suggest that it would have been more appropriate to hold him in a maximum security prison, although these were all at some distance from Paris.

95. The applicant added that his excellent mental and physical health was due to his strength of character and the efforts he had made to keep his mind active and to retain mental balance. The adverse physical effects had, however, taken the form of broken sleep cycles as a result of his being noisily awoken by warders at hourly intervals from midnight to 6 a.m. throughout his stay in solitary confinement. He had also suffered from recurring respiratory and skin allergies as a result of the prison conditions.

96. His lawyer pointed out that it had been discovered in January 2004 that he was suffering from diabetes, a condition he had not previously had. She also said that he had lost 20 kilograms between March and December 2004.

2. The Government

97. The Government invited the Grand Chamber to endorse the Chamber’s finding that keeping the applicant in solitary confinement did not contravene Article 3.

98. Firstly, the applicant’s prison regime was wholly exceptional and dictated by the fact that, as a unique figure known internationally for acts of terrorism, there was a danger he would cause serious disruption within the prison population by engaging in proselytism, or even planning an escape.

99. In any event, the regime for prisoners in solitary confinement at La Santé Prison was strictly aligned to the rules applicable to ordinary prisoners, the only restrictions being those entailed by the fact that prisoners in the segregation unit had no possibility of meeting one another or of being in the same room together.

100. Referring to the facts as established (see paragraphs 11 and 12 above), the Government submitted that the physical conditions of the applicant’s detention complied with Article 3 of the Convention.

101. With regard to visits, the Government explained that the applicant had been a remand prisoner until 30 January 2000 and that by virtue of Article D. 64 of the Code of Criminal Procedure visits could only be authorised by the judge in charge of the investigation. Once the applicant’s conviction became final on 30 January 2000 the power to authorise visits had been transferred to the prison governor.

102. The applicant’s family, who did not reside in France, had never made contact.

Furthermore, the applicant was allowed to see a priest – subject to one being available – whenever he wished, and received regular visits from consular authorities, in particular the Venezuelan Ambassador’s representative.

103. The Government added that the applicant had had very frequent meetings with his lawyer, who had become his fiancée and later his wife under Islamic law, as she had visited him more than 640 times in four years and ten months (see paragraph 14 above). They added that visits from lawyers took place in special conference rooms without any barrier between the prisoner and his or her lawyer.

Lastly, although the applicant had been refused access to a communal class to learn French, he had been offered individual lessons, which he had declined.

104. The Government pointed out that by virtue of the Law of 18 January 1994 responsibility for the organisation and provision of health care for prisoners had been transferred to the public health service and social welfare protection had been made available to all prisoners.

105. In addition to any consultations requested by the prisoner or prison staff, medical care included mandatory check-ups (for new arrivals in a prison or for prisoners in the disciplinary unit). Prisoners in solitary confinement were systematically seen by a doctor twice a week.

Relations between prisoners and doctors were covered by medical confidentiality. Accordingly, the medical information the Government had supplied was non-confidential information which the medical team responsible for the applicant’s health had communicated to the French authorities.

106. From the strictly somatic standpoint, the applicant had attended the Outpatient Consultation and Treatment Unit (“the OCTU”) for specialist dental and ophthalmologic care. He had never complained of impaired eyesight as a result of his solitary confinement.

From the psychiatric standpoint, the medical team had at no stage during the eight years the applicant had been held in solitary confinement mentioned any disorder, while the applicant had said that he was perfectly sane.

107. It was clear from the medical certificates that were issued regularly on each renewal of the solitary confinement that the doctors had at no stage found any contraindication to the measure.

108. The vast majority of the certificates drawn up between August 1994 and July 2000 had expressly stated that the applicant’s health was compatible with his continued confinement. In many instances, the certificates had been signed by different doctors who would necessarily have examined the applicant with a fresh pair of eyes. Lastly, the certificate of 13 July 2000 had even added that the applicant “is in quite astounding physical and mental condition after six years in solitary confinement”.

109. With regard to the period from July 2000 to September 2002, the Government did not deny that some of the certificates had referred to the problem of the possible physical and mental consequences of prolonged solitary confinement. However, the certificates did not state that the applicant had suffered any definite, actual harm as a result of his solitary confinement. The certificate of 20 September 2001 said that the applicant’s physical and mental condition was entirely reasonable after seven years in solitary confinement and in a later certificate dated 29 July 2002 the same practitioner stated that the applicant was in excellent somatic health. He also said that the applicant had refused any psychological counselling from the Regional Medical and Psychological Service (“the RMPS”), which in the Government’s submission showed that he had not felt the need for any counselling.

110. The Government further denied that the applicant had been woken at hourly intervals throughout the night, as he alleged. They referred to Articles D. 270 and D. 272 of the Code of Criminal Procedure, which governed prison rounds at night, and said that the applicant had been subjected to the same surveillance and checks as other prisoners in solitary confinement, as no special instructions had been issued in his case. In particular, when performing their night rounds, warders were not authorised to open cells unless there was good reason or imminent danger. The applicant could not, therefore, assert that he had been noisily woken at hourly intervals throughout the night on a regular basis. At most, it was possible that warders had shone a light into his cell briefly to check that he was there and what he was doing. Further, the applicant had never complained to a domestic authority about night-time surveillance, whereas he had complained on a number of occasions during his spell in solitary confinement about the conditions in which he was being held.

111. The Government concluded from all these factors that the applicant’s health did not appear to have been affected by solitary confinement and that the conditions in which the applicant was being held had not attained the minimum level of severity required to fall foul of Article 3 of the Convention, despite the CPT’s finding that the general conditions in which prisoners in solitary confinement were held in France were not entirely satisfactory.

C. The Court’s assessment

112. The Court must first determine the period of detention to be taken into consideration when examining the complaint under Article 3. It points out that the “case” referred to the Grand Chamber embraces in principle all aspects of the application previously examined by the Chamber in its judgment, the scope of its jurisdiction in the “case” being limited only by the Chamber’s decision on admissibility (see, mutatis mutandis, K. and T. v. Finland [GC], no. 25702/94, §§ 139-41, ECHR 2001-VII; Kingsley v. the United Kingdom [GC], no. 35605/97, § 34, ECHR 2002-IV; Göç v. Turkey [GC], no. 36590/97, §§ 35-37, ECHR 2002-V; Refah Partisi (the Welfare Party) and Others v. Turkey [GC], nos. 41340/9841342/9841343/98 and 41344/98, ECHR 2003-II; and Öcalan v. Turkey [GC], no. 46221/99, ECHR 2005‑IV). More specifically, within the compass thus delimited by the decision on the admissibility of the decision, the Court may deal with any issue of fact or law that arises during the proceedings before it (see, among many other authorities, Guerra and Others v. Italy, 19 February 1998, § 44, Reports of Judgments and Decisions 1998‑I; Chahal v. the United Kingdom, 15 November 1996, § 86, Reports 1996‑V; and Ahmed v. Austria, 17 December 1996, § 43, Reports 1996‑VI).

113. In the present case, the applicant’s solitary confinement was interrupted between 17 October 2002 and 18 March 2004 when he was detained in Saint-Maur Prison, near Châteauroux, under normal prison conditions. He was then held in solitary confinement successively in Fresnes, Fleury-Mérogis and La Santé. Since 6 January 2006 he has been in Clairvaux Prison, where normal conditions have been restored.

The parties have not provided any information on the conditions in which the applicant was kept in solitary confinement in the various prisons to which he was transferred during the period from March 2004 to January 2006. Nor has the applicant ever challenged his solitary confinement on the merits since that became possible on 30 July 2003 (see paragraph 82 above). In particular, he did not make use of any remedy on the merits during this latter period (March 2004 to January 2006) although he could have done so from the moment he returned to solitary confinement. The Court will return to this point when it examines the complaint under Article 13.

114. In these specific circumstances, the Grand Chamber, like the Chamber, considers it appropriate to restrict its examination to the conditions in which the applicant was held from 15 August 1994 to 17 October 2002 (contrast Öcalan, cited above, § 190).

1. General principles

115. Article 3 of the Convention enshrines one of the most fundamental values of democratic societies. Even in the most difficult of circumstances, such as the fight against terrorism or crime, the Convention prohibits in absolute terms torture or inhuman or degrading treatment or punishment.

116. In the modern world, States face very real difficulties in protecting their populations from terrorist violence. However, unlike most of the substantive clauses of the Convention and of Protocols Nos. 1 and 4, Article 3 makes no provision for exceptions and no derogation from it is permissible under Article 15 § 2 even in the event of a public emergency threatening the life of the nation (see Labita v. Italy [GC], no. 26772/95, § 119, ECHR 2000-IV; Selmouni v. France [GC], no. 25803/94, § 95, ECHR 1999-V; and Assenov and Others v. Bulgaria, 28 October 1998, § 93, Reports 1998-VIII). The Convention prohibits in absolute terms torture and inhuman or degrading treatment or punishment, irrespective of the conduct of the person concerned (see Chahal, cited above, § 79). The nature of the offence allegedly committed by the applicant is therefore irrelevant for the purposes of Article 3 (see Indelicato v. Italy, no. 31143/96, § 30, 18 October 2001).

117. Ill-treatment must attain a minimum level of severity if it is to fall within the scope of Article 3. The assessment of this minimum depends on all the circumstances of the case, such as the duration of the treatment, its physical or mental effects and, in some cases, the sex, age and state of health of the victim (see, for instance, Ireland v. the United Kingdom, 18 January 1978, § 162, Series A no. 25). In assessing the evidence on which to base the decision whether there has been a violation of Article 3, the Court adopts the standard of proof “beyond reasonable doubt”. However, such proof may follow from the coexistence of sufficiently strong, clear and concordant inferences or of similar unrebutted presumptions of fact.

118. The Court has considered treatment to be “inhuman” because, inter alia, it was premeditated, was applied for hours at a stretch and caused either actual bodily injury or intense physical or mental suffering. It has deemed treatment to be “degrading” because it was such as to arouse in the victims feelings of fear, anguish and inferiority capable of humiliating and debasing them (see, among other authorities, Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, § 92, ECHR 2000‑XI). In considering whether a punishment or treatment is “degrading” within the meaning of Article 3, the Court will have regard to whether its object is to humiliate and debase the person concerned and whether, as far as the consequences are concerned, it adversely affected his or her personality in a manner incompatible with Article 3 (see, among other authorities, Raninen v. Finland, 16 December 1997, § 55, Reports 1997-VIII). However, the absence of any such purpose cannot conclusively rule out a finding of a violation of Article 3 (see, among other authorities, Peers v. Greece, no. 28524/95, § 74, ECHR 2001‑III).

119. In order for a punishment or treatment associated with it to be “inhuman” or “degrading”, the suffering or humiliation involved must in any event go beyond that inevitable element of suffering or humiliation connected with a given form of legitimate treatment or punishment (see, among other authorities, V. v. the United Kingdom [GC], no. 24888/94, § 71, ECHR 1999-IX; Indelicato, cited above, § 32; Ilaşcu and Others v. Moldova and Russia [GC], no. 48787/99, § 428, ECHR 2004‑VII; and Lorsé and Others v. the Netherlands, no. 52750/99, § 62, 4 February 2003).

In that connection, the Court notes that measures depriving a person of his liberty may often involve such an element. Nevertheless, Article 3 requires the State to ensure that prisoners are detained in conditions that are compatible with respect for their human dignity, that the manner and method of the execution of the measure do not subject them to distress or hardship of an intensity exceeding the unavoidable level of suffering inherent in detention and that, given the practical demands of imprisonment, their health and well-being are adequately secured (see Kudła, cited above, §§ 92-94, and Kalashnikov v. Russia, no. 47095/99, § 95, ECHR 2002-VI). The Court would add that the measures taken must also be necessary to attain the legitimate aim pursued.

Further, when assessing conditions of detention, account has to be taken of the cumulative effects of those conditions, as well as the specific allegations made by the applicant (see Dougoz v. Greece, no. 40907/98, § 46, ECHR 2001-II).

120. The applicant’s allegations in the present case specifically concern the length of time spent in solitary confinement.

The European Commission of Human Rights expressed the following opinion on this particular aspect of detention in Ensslin, Baader and Raspe v. Germany (nos. 7572/767586/76 and 7587/76, Commission decision of 8 July 1978, Decisions and Reports (DR) 14, p. 64):

“The Commission has already been confronted with a number of such cases of isolation (cf. Decisions on Applications No. 1392/62 v. FRG, Coll. 17, p. 1; No. 5006/71 v. UK, Coll. 39, p. 91; No. 2749/66 v. UK, Yearbook X, p. 382; No. 6038/73 v. FRG, Coll. 44, p. 155; No. 4448/70 “Second Greek Case” Coll. 34, p. 70). It has stated that prolonged solitary confinement is undesirable, especially where the person is detained on remand (cf. Decision on Application No. 6038/73 v. FRG, Coll. 44, p. 151). However, in assessing whether such a measure may fall within the ambit of Article 3 of the Convention in a given case, regard must be had to the particular conditions, the stringency of the measure, its duration, the objective pursued and its effects on the person concerned. Complete sensory isolation coupled with complete social isolation can no doubt ultimately destroy the personality; thus it constitutes a form of inhuman treatment which cannot be justified by the requirements of security, the prohibition on torture and inhuman treatment contained in Article 3 being absolute in character (cf. the Report of the Commission on Application No. 5310/71Ireland v. the United Kingdom; Opinion, p. 379).”

121. In Kröcher and Möller v. Switzerland (no. 8463/78, Commission’s report of 16 December 1982, DR 34, p. 24), the Commission also considered the length of the solitary confinement, which lasted for approximately ten and a half months. It observed:

“With regard to the duration of their detention on remand and detention under security conditions, the Commission finds that each of these periods was fairly brief considering the circumstances of the case. As to the special isolation measures to which the applicants were subjected, neither the duration nor the severity of these exceeded the legitimate requirements of security. In any case, the applicants’ exclusion from the prison community was not prolonged excessively.”

122. The Commission reiterated in a later case that prolonged solitary confinement was undesirable (see Natoli v. Italy, no. 26161/95, Commission decision of 18 May 1998, unreported).

123. Similarly, the Court has for its part established the circumstances in which the solitary confinement of even a dangerous prisoner will constitute inhuman or degrading treatment (or even torture in certain instances).

It has thus observed:

“... complete sensory isolation, coupled with total social isolation can destroy the personality and constitutes a form of inhuman treatment which cannot be justified by the requirements of security or any other reason. On the other hand, the prohibition of contacts with other prisoners for security, disciplinary or protective reasons does not in itself amount to inhuman treatment or punishment.” (see Messina v. Italy (no. 2) (dec.), no. 25498/94, ECHR 1999-V; Öcalan, cited above, § 191; and Ilaşcu and Others, cited above, § 432)

124. Similarly, in Ilaşcu and Others, the Court stated:

“As regards the applicant’s conditions of detention while on death row, the Court notes that Mr Ilaşcu was detained for eight years, from 1993 until his release in May 2001, in very strict isolation: he had no contact with other prisoners, no news from the outside – since he was not permitted to send or receive mail – and no right to contact his lawyer or receive regular visits from his family. His cell was unheated, even in severe winter conditions, and had no natural light source or ventilation. The evidence shows that Mr Ilaşcu was also deprived of food as a punishment and that in any event, given the restrictions on receiving parcels, even the food he received from outside was often unfit for consumption. The applicant could take showers only very rarely, often having to wait several months between one and the next. On this subject the Court refers to the conclusions in the report produced by the CPT following its visit to Transdniestria in 2000 ..., in which it described isolation for so many years as indefensible.

The applicant’s conditions of detention had deleterious effects on his health, which deteriorated in the course of the many years he spent in prison. Thus, he did not receive proper care, having been deprived of regular medical examinations and treatment ... and dietetically appropriate meals. In addition, owing to the restrictions on receiving parcels, he could not be sent medicines and food to improve his health.” (see Ilaşcu and Others, cited above, § 438; contrast Rohde v. Denmark, no. 69332/01, § 97, 21 July 2005)

2. Application of the principles to the present case

125. As to the present case, the Court accepts that the applicant’s detention posed serious problems for the French authorities. The applicant, who was implicated in various terrorist attacks that took place in the 1970s, was at the time considered one of the world’s most dangerous terrorists. It is to be noted on this point that on the many occasions he has since had to state his views (in his book, newspaper articles and interviews) he has never disowned or expressed remorse for his acts. Accordingly, it is understandable that the authorities should have considered it necessary to combine his detention with extraordinary security measures.

(a) Conditions in which the applicant was held

(i) Physical conditions

126. The physical conditions in which the applicant was held must be taken into account when examining the nature and duration of his solitary confinement.

127. The Court notes that the cell which the applicant occupied when in solitary confinement at La Santé Prison was large enough to accommodate a prisoner, was furnished with a bed, table and chair, and had sanitary facilities and a window giving natural light.

128. In addition, the applicant had books, newspapers, a reading light and a television set at his disposal. He had access to the exercise yard two hours a day and to a cardio-training room one hour a day.

129. These conditions of detention contrast with those that were examined by the Court in the case of Mathew, in which the Court found a violation of Article 3. The applicant in that case had been detained in conditions similar to solitary confinement for more than two years in a cell on the last (second) floor of the prison. For seven or eight months, a large hole in the ceiling allowed rain to enter. In addition, the fact that the cell was directly under the roof exposed the applicant to the tropical heat. Lastly, since he had difficulty going up or down stairs, he was frequently prevented from going to the exercise yard or even outside (see Mathew v. the Netherlands, no. 24919/03, ECHR 2005-IX).

130. In the present case, the Court finds that the physical conditions in which the applicant was detained were proper and complied with the European Prison Rules adopted by the Committee of Ministers on 11 January 2006. These conditions were also considered to be “globally acceptable” by the CPT (see its report on the visit from 14 to 26 May 2000, cited at paragraph 83 above). Accordingly, no violation of Article 3 can be found on this account.

(ii) Nature of the applicant’s solitary confinement

131. In the present case, the applicant received twice-weekly visits from a doctor, a once-monthly visit from a priest and very frequent visits from one or more of his 58 lawyers, including more than 640 visits over a period of four years and ten months from his representative in the proceedings before the Court, now his wife under Islamic law, and more than 860 visits in seven years and eight months from his other lawyers (see paragraphs 14 and 92 above).

Furthermore, the applicant’s family, who are not subject to any restrictions on visiting rights, have never requested permission to visit and the only two requests which have been refused came from journalists. Nor has the applicant provided any evidence in support of his allegations that members of his family risk arrest if they set foot in France. As to the allegation that the family has never been officially informed of the applicant’s imprisonment or place of detention, the Court notes that it is not certain that the French authorities had the names and addresses of his family members and it considers that the consular authorities, the applicant himself and his lawyers were in any event perfectly capable of informing them themselves.

132. The Court notes that the conditions of solitary confinement in which the applicant was held were not as harsh as those it has had occasion to examine in connection with other applications, such as in the cases of Messina (no. 2) and Argenti, in which the applicants, who had been in solitary confinement for four and a half years and twelve years respectively, were subject to a ban on communicating with third parties, a restriction on receiving visits – behind a glass screen – from members of their families (with a maximum of a one-hour visit per month), and bans on receiving or sending money over a certain amount, on receiving parcels from outside containing anything other than linen, on buying groceries that required cooking and on spending more than two hours outdoors (see Messina (no. 2), cited above, and Argenti v. Italy, no. 56317/00, § 7, 10 November 2005).

133. Likewise, in the case of Öcalan, in which the isolation was stricter, the Court noted that the applicant, who had been the sole inmate of an island prison for six years when the judgment was adopted, had no access to a television and that his lawyers, who were only allowed to visit him once a week, had often been prevented from doing so by adverse weather conditions that meant that the boat was unable to make the crossing. It found that in the circumstances of the case the conditions of detention were not incompatible with Article 3 of the Convention (see Öcalan, cited above, in particular §§ 190-96).

134. The Court considers that the applicant’s conditions are closer to those it examined in Rohde in which it held that there had been no violation of Article 3 of the Convention. The applicant in that case was held in solitary confinement for eleven and a half months. He had access to television and newspapers, was excluded from activities with other prisoners, had language lessons, was able to meet the prison chaplain and received a visit once a week from his lawyer and some members of his family (Rohde, cited above, § 97).

135. The Court accordingly concludes that the applicant cannot be considered to have been in complete sensory isolation or total social isolation. His isolation was partial and relative.

(b) Duration of the solitary confinement

136. It is true that the applicant’s situation was far removed from that of the applicants in the aforementioned case of Ilaşcu and Others and that he was not subjected to complete sensory isolation or to total social isolation, but to relative social isolation (see also on this point, Messina (no. 2), cited above).

However, the Court cannot but note with concern that in the present case he was held in solitary confinement from 15 August 1994 to 17 October 2002, a period of eight years and two months.

In view of the length of that period, a rigorous examination is called for by the Court to determine whether it was justified, whether the measures taken were necessary and proportionate compared to the available alternatives, what safeguards were afforded the applicant and what measures were taken by the authorities to ensure that the applicant’s physical and mental condition was compatible with his continued solitary confinement.

137. Reasons for keeping a prisoner in solitary confinement are required by the circular of 8 December 1998 which refers to “genuine grounds” and “objective concordant evidence of a risk of the prisoner causing ... serious harm”. In the instant case, the reasons given for renewing the measure every three months were his dangerousness, the need to preserve order and security in the prison and the risk of his escaping from a prison in which general security measures were less extensive than in a high-security prison.

The circular also provides that solitary confinement should only continue for more than a year in exceptional circumstances. However, regrettably there is no upper limit on the duration of solitary confinement.

138. It is true that a prisoner’s segregation from the prison community does not in itself amount to inhuman treatment. In many States Parties to the Convention more stringent security measures exist for dangerous prisoners. These arrangements, which are intended to prevent the risk of escape, attack or disturbance of the prison community, are based on separation of the prison community together with tighter controls (see Kröcher and Möller, cited above).

139. However, in order to avoid any risk of arbitrariness, substantive reasons must be given when a protracted period of solitary confinement is extended. The decision should thus make it possible to establish that the authorities have carried out a reassessment that takes into account any changes in the prisoner’s circumstances, situation or behaviour. The statement of reasons will need to be increasingly detailed and compelling the more time goes by.

Furthermore, such measures, which are a form of “imprisonment within the prison”, should be resorted to only exceptionally and after every precaution has been taken, as specified in paragraph 53.1 of the Prison Rules adopted by the Committee of Ministers on 11 January 2006. A system of regular monitoring of the prisoner’s physical and mental condition should also be set up in order to ensure its compatibility with continued solitary confinement.

140. The Court notes that the applicant has received very regular visits from doctors, in accordance with the instructions set out in the circular of 8 December 1998.

141. While it is true that, after 13 July 2000 the doctors no longer sanctioned his solitary confinement, none of the medical certificates issued on the renewals of the applicant’s solitary confinement up to October 2002 expressly stated that his physical or mental health had been affected, or expressly requested a psychiatric report.

142. In addition, on 29 July 2002 the doctor in charge of the OCTU at La Santé Prison noted in his report on the treatment the applicant had been receiving that the applicant had refused “any psychological help from the RMPS”.

143. Likewise, in his findings following an examination of the applicant on 17 October 2002 on his arrival at Saint-Maur Prison, the Indre Health Inspector said that, from the psychiatric standpoint, the applicant had been seen by a psychiatrist from the RMPS as part of the standard induction procedure. No follow-up treatment had been prescribed at the time and the applicant had not asked to see a psychiatrist since. The applicant had been examined on 26 August 2003, but no follow-up to that appointment had been recommended.

144. The Court notes in this connection that the applicant refused the psychological counselling he was offered (see paragraph 70 above) and has not alleged that the treatment he received for his diabetes was inappropriate. Nor has he shown that his prolonged solitary confinement has led to any deterioration in his health, whether physical or mental.

Furthermore, the applicant himself stated in his observations in reply that he was in excellent mental and physical health (see paragraph 95 above).

145. The Court nevertheless wishes to emphasise that solitary confinement, even in cases entailing only relative isolation, cannot be imposed on a prisoner indefinitely. Moreover, it is essential that the prisoner should be able to have an independent judicial authority review the merits of and reasons for a prolonged measure of solitary confinement. In the instant case, that only became possible in July 2003. The Court will return to this point when it examines the complaint made under Article 13. It also refers in this connection to the conclusions of the CPT and of the Human Rights Commissioner of the Council of Europe (see paragraphs 83 and 85 above).

146. It would also be desirable for alternative solutions to solitary confinement to be sought for persons considered dangerous and for whom detention in an ordinary prison under the ordinary regime is considered inappropriate.

147. The Court notes with interest on this point that the authorities twice transferred the applicant to prisons in which he was held in normal conditions. It emerges from what the Government have said that it was as a result of an interview which the applicant gave over the telephone to a television programme in which he refused among other things to express any remorse to the victims of his crimes (he put the number of dead at between 1,500 and 2,000), that he was returned to solitary confinement in a different prison. The authorities do not, therefore, appear to have sought to humiliate or debase him by systematically prolonging his solitary confinement, but to have been looking for a solution adapted to his character and the danger he posed.

148. The Court notes that when the applicant was being held in normal conditions in Saint-Maur Prison, his lawyer sent a letter to the Registry of the Court in which she complained of “dangerous company, particularly in the form of drug addicts, alcoholics, and sexual offenders who are unable to control their behaviour” and alleged a violation of human rights.

Furthermore, the applicant complained during that period of being too far away from Paris, which, he said, made visits from his lawyers more difficult, less frequent and more costly and inevitably caused another form of isolation.

149. Lastly, the Government’s concerns that the applicant might use communications either inside the prison or on the outside to re-establish contact with members of his terrorist cell, to seek to proselytise other prisoners or to prepare an escape also have to be taken into account. These concerns cannot be said to have been without basis or unreasonable (see on this point, Messina (no. 2), in which the Court noted, before declaring the complaints about the conditions of detention inadmissible, “the applicant was placed under the special regime because of the very serious offences of which he [was] convicted”, a statement that is equally applicable to the applicant in the present case; see also Gallico v. Italy, no. 53723/00, 28 June 2005).

150. The Court shares the CPT’s concerns about the possible long-term effects of the applicant’s isolation. It nevertheless considers that, having regard to the physical conditions of the applicant’s detention, the fact that his isolation is “relative”, the authorities’ willingness to hold him under the ordinary regime, his character and the danger he poses, the conditions in which the applicant was being held during the period under consideration have not reached the minimum level of severity necessary to constitute inhuman treatment within the meaning of Article 3 of the Convention. Despite the very special circumstances obtaining in the present case, the Court is concerned by the particularly lengthy period the applicant has spent in solitary confinement and has duly noted that since 5 January 2006 he has been held under the ordinary prison regime (see paragraph 76 above), a situation which, in the Court’s view, should not in principle be changed in the future. Overall, having regard to all the foregoing considerations, it finds that there has been no violation of Article 3 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

151. The applicant complained that he had not had a remedy available to challenge his continued solitary confinement. He relied on Article 13, which provides:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in th[e] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

A. The Chamber judgment

152. The Chamber found a violation of Article 13 of the Convention. It noted in particular that prior to the Conseil d’Etat’s judgment of 30 July 2003, prisoners in solitary confinement did not have any remedy available to challenge the original measure or any renewal of it.

B. The parties’ submissions

153. The applicant invited the Grand Chamber to endorse the Chamber’s finding of a violation. He also alleged that the authorities had not followed the procedure laid down by Article D. 283-1 of the Code of Criminal Procedure for prolonging solitary confinement. He added that on a number of occasions he had been forced to complain because he not been given the requisite medical check-up before the decision to prolong his solitary confinement was taken. Lastly, he said that the proposals and decisions to prolong the measure were almost systematically based on the nature of the offences for which he was in prison and that the authorities had been unable to provide the genuine grounds or evidence of objective and concordant incidents required by the applicable provisions.

154. The Government noted that in a judgment of 30 July 2003 the Conseil d’Etat had ruled that a decision to place a prisoner in solitary confinement could be the subject of judicial review owing to the effect such decisions had on the conditions of detention. That judgment was part of a continuing process which had seen the scope of internal administrative measures increasingly circumscribed.

155. They added that the applicant had to date challenged only one order renewing his solitary confinement, that being the decision of 17 February 2006. Even then he had only contested the formal validity of the measure, not the underlying reasons. Consequently, he had never sought to challenge the measure in the administrative courts on the merits by arguing that it violated Article 3 of the Convention.

The Paris Administrative Court, which gave its judgment on 15 December 2005, had set the decision aside on the ground that the regional director of the Prison Service had omitted to obtain the opinion of the Sentence Enforcement Board, as he was required to do by Article D. 283‑1 of the Code of Criminal Procedure, before lodging his report with the Minister of Justice.

156. The Government said in conclusion that it left it to the Court’s discretion to decide whether or not an effective remedy had existed prior to the Conseil d’Etat’s decision of 30 July 2003 .

C. The Court’s assessment

157. As the Court has held on many occasions, Article 13 of the Convention guarantees the availability at national level of a remedy to enforce the substance of the Convention rights and freedoms in whatever form they may happen to be secured in the domestic legal order. The effect of Article 13 is thus to require the provision of a domestic remedy to deal with the substance of an “arguable complaint” under the Convention and to grant appropriate relief (see, among many other authorities, Kudła, cited above, § 157).

158. The scope of the Contracting States’ obligations under Article 13 varies depending on the nature of the applicant’s complaint. However, the remedy must be “effective” in practice as well as in law (see, among other authorities, İlhan v. Turkey [GC], no. 22277/93, § 97, ECHR 2000-VII).

159. The “effectiveness” of a “remedy” within the meaning of Article 13 does not depend on the certainty of a favourable outcome for the applicant. Nor does the “authority” referred to in that provision necessarily have to be a judicial authority; but if it is not, its powers and the guarantees it affords are relevant in determining whether the remedy before it is effective. Also, even if a single remedy does not by itself entirely satisfy the requirements of Article 13, the aggregate of remedies provided for under domestic law may do so (see, among many other authorities, Silver and Others v. the United Kingdom, 25 March 1983, § 113, Series A no. 61, and Chahal, cited above, § 145).

160. The Court must now determine whether it was possible under French law for the applicant to complain about the decisions to prolong his solitary confinement and about any procedural irregularities, and whether the remedies were “effective” in the sense that they could have prevented the alleged violation occurring or continuing or could have afforded the applicant appropriate redress for any violation that had already occurred.

161. The Government accepted that, under the settled case-law of the Conseil d’Etat prior to 30 July 2003, decisions to place a prisoner in solitary confinement were equated to internal administrative measures in respect of which no appeal lay to the administrative courts.

162. The applicant lodged an appeal with the Administrative Court on 14 September 1996. However, this was dismissed in a judgment of 25 November 1998 on the ground that it was an internal measure that could not be referred to the administrative courts.

163. The Court notes on this point that the decision was consistent with the settled case-law of the Conseil d’Etat at the material time which the Government have themselves cited.

164. It was not until 30 July 2003 that the Conseil d’Etat changed its jurisprudence and ruled that an application for judicial review could be made in respect of decisions concerning solitary confinement and the decision quashed if appropriate.

165. The Court notes that the applicant has made only one application to the Administrative Court since the change in the case-law. Although he only challenged the lawfulness of the measure imposed on him on 17 February 2005, it is of the view that, having regard to the serious repercussions which solitary confinement has on the conditions of detention, an effective remedy before a judicial body is essential. The aforementioned change in the case-law, which would warrant being brought to the attention of a wider audience, did not in any event have retrospective effect and could not have any bearing on the applicant’s position.

166. The Court accordingly considers that in this case there has been a violation of Article 13 of the Convention on account of the lack of a remedy in domestic law that would have allowed the applicant to challenge the decisions to prolong his solitary confinement taken between 15 August 1994 and 17 October 2002.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

167. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

168. The applicant made no claim for compensation.

B. Costs and expenses

169. The applicant’s lawyer submitted an invoice for the total cost of visiting the applicant between June 1997 and October 2002. This included the hourly rates for the visits, travel expenses and procedural disbursements. The invoice came to a total of 426,852.40 euros (EUR).

The second lawyer who represented the applicant at the hearing produced a statement showing the cost of visits made to the applicant between 22 May 1998 and 7 October 2002 in the amount of EUR 87,308, comprising EUR 69,846.40 for the visits themselves and EUR 17,461.60 for travel and the costs of formalities.

The first lawyer expressed regret that the Chamber should have refused that request without taking into account lawyers’ fixed overheads and asked the Court to grant it.

170. The account for costs and expenses incurred in presenting the application to the Court came to EUR 41,860, to which were to be added EUR 800 for travel and accommodation for the two lawyers for the hearing in Strasbourg.

171. The Government submitted that the applicant’s claims were unreasonable and referred to their previous submissions.

172. They pointed out, firstly, that he had provided no evidence to show that he had actually paid the costs and expenses.

173. They added that the amount sought in respect of the visits had been calculated for the period from 1997 to 2002, although the application had not been lodged until 20 July 2000. There was consequently no causal link between the work done on the application and the visits that had been made prior to that date.

174. The Government also pointed out that, in view of the considerable number of hours (1,830) that had been claimed for visits without any breakdown, it was impossible to distinguish between visits by Ms Coutant Peyre in her capacity as a lawyer and those she had made personally as the applicant’s partner. They concluded that that claim had to be dismissed.

175. As to the claim for costs and expenses, the Government submitted that it must necessarily include the costs of visits made in a professional capacity. Noting that this claim was not based on a verifiable calculation either, they said that accordingly it could not be upheld.

In conclusion, the Government proposed a payment of EUR 6,000 to the applicant for his costs and expenses in the event of the Court finding a violation in the case.

176. The Court reiterates that if it finds that there has been a violation of the Convention, it may award the applicant not only the costs and expenses incurred before it, but also those incurred before the national courts for the prevention or redress of the violation (see, among other authorities, Hertel v. Switzerland, 25 August 1998, Reports 1998-VI, and Yvon v. France, no. 44962/98, ECHR 2003‑V), provided they have been necessarily incurred, the requisite vouchers have been produced and they are reasonable as to quantum (see, among other authorities, Kress v. France [GC], no. 39594/98, ECHR 2001‑VI).

177. The Court notes that no explanation or evidence has been provided in the present case in support of the claim for reimbursement of the costs of the visits. Accordingly, it cannot make any award under this head.

178. The Court notes that no details or vouchers whatsoever have been provided in support of the claim for the costs and expenses incurred in presenting the application to it.

However, having regard to the complexity of the questions raised by the application and ruling on an equitable basis, it considers it reasonable to award the applicant EUR 10,000 in respect of all his costs incurred in the proceedings before the Court.

C. Default interest

179. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Holds by twelve votes to five that there has been no violation of Article 3 of the Convention;

2. Holds unanimously that there has been a violation of Article 13 of the Convention;

3. Holds unanimously

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, EUR 10,000 (ten thousand euros) for costs and expenses plus any tax that may be chargeable;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses by twelve votes to five the remainder of the claim for just satisfaction.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 4 July 2006.

Lawrence Early                       Luzius Wildhaber
  Registrar                                President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the dissenting opinion of Judge Casadevall joined by Judges Rozakis, Tsatsa-Nikolovska, Fura-Sandström and Popović is annexed to this judgment.

L.W.
T.L.E.

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE CASADEVALL JOINED BY JUDGES ROZAKIS, TSATSA-NIKOLOVSKA, FURA-SANDSTRÖM AND POPOVIĆ

(Translation)

Unlike the majority, we consider that the applicant was subjected to treatment proscribed by Article 3 of the Convention in that he was held in solitary confinement for the lengthy period of eight years and two months and that such a long period of solitary confinement attained the minimum level of severity required to constitute inhuman treatment. Our reasons for so finding are as follows.

1. We wish to preface our remarks by saying that we share the concerns which national authorities in general may have in confronting the problems posed by the fight against terrorism and organised crime. However, in accordance with the case-law of the Convention institutions, the measures the States are forced to take to protect democracy against this scourge must be consistent with the essential values of democracy – of which respect for human rights is the prime example – and must avoid undermining those values in the name of protecting them. More specifically, we recognise that the danger posed by someone of the applicant’s character can give rise to complicated problems for the prison authorities and that there may be no alternative but to resort to high-security prisons and special prison regimes for certain categories of remand and convicted prisoners. However, it must nevertheless be borne in mind that the guarantees provided by Article 3 are absolute and allow of no exception, and that the nature of the alleged offence is of no relevance under that provision.

2. The solitary confinement regime. The basis for the prison regime to which the applicant was subjected is to be found in the relevant statutory and regulatory provisions, in particular Decree no. 98-1099 and its associated circular of 8 December 1998, which regulate the solitary confinement of prisoners “as a precautionary or security measure”. By virtue of these provisions (see paragraphs 80-81 of the judgment):

(i) solitary confinement may exceed three months only if a new report has been made to the Sentence Enforcement Board;

(ii) solitary confinement may exceed one year only if the minister so decides on the basis of a recent report by the regional director after the regional director has obtained the opinions of the Sentence Enforcement Board and the prison doctor;

(iii) “solitary confinement shall not constitute a disciplinary measure” and “the seriousness of the offence for which the person concerned is being held and the nature of the offence of which he or she is accused cannot by themselves justify solitary confinement”.

This is the ratio legis underpinning the French solitary-confinement regime: it constitutes an exceptional measure that is justified on precautionary or security grounds and which, once it has been in place for a year, only the minister is empowered to take, on the basis of a recent report and a medical opinion. By its very nature, it is not a measure that is intended to last indefinitely. On the contrary, its duration must be as short as possible.

3. Physical conditions. It is not disputed that the physical conditions in which the applicant was held in solitary confinement left much to be desired: the cell was run-down and poorly insulated and had an open toilet area, the applicant was not allowed any contact and his sole permitted out-of-cell activity was a two-hour daily walk in a walled-in triangular area smaller than a swimming pool (see paragraph 12 of the judgment). Despite this, we are able to agree with the CPT and the majority that the conditions were “globally acceptable”. Nonetheless, it is undeniable that physical conditions are closely related to the length of detention and that conditions which it may be humanly possible to bear for several months will inevitably become increasingly harsh and unbearable as the years go by and the level of suffering grows.

4. Nature of the applicant’s solitary confinement. After comparing the present case to previous cases the Court has examined, the majority found that the situation that most closely resembled the facts of the present case was the one it had examined in the Rohde case, in which it held that there had been no violation. We agree with that assessment. However, it is important to compare like with like. As the judgment rightly states (see paragraph 134), in the Rohde case the applicant was held in solitary confinement for eleven and a half months (less than the one-year period for which ministerial review is required under French law), whereas Mr Ramirez Sanchez was held under the same regime for eight years and two months, in other words for a period eight times as long.

The majority is comforted in its view by the fact that “the applicant cannot be considered to have been in complete sensory isolation or total social isolation” (see paragraph 135). One might readily imagine that if he had been, the finding of a violation would not have been in doubt, as such regimes represent the gravest and most unacceptable form of regime to be found in democratic societies. In the present case, the Court described the applicant’s isolation as “partial and relative”, as if a scale of the seriousness of such a prison regime had been established. However, no such scale exists. The French legislation does not contain any qualifiers, but simply refers to “solitary confinement” (mise à l’isolement), “solitary-confinement measure” (mesure d’isolement) and “placement in solitary confinement” (placement à l’isolement). The same is true of the CPT reports, the Guidelines adopted by the Committee of Ministers of the Council of Europe, the Recommendation of the Committee of Ministers on the European Prison Rules and the report of the Commissioner for Human Rights (see paragraphs 80-86).

As we have already mentioned, at the heart of the problem, over and above the question of physical conditions, is the issue of the length of the applicant’s solitary confinement. Even if his isolation was only partial or relative, the situation became increasingly serious with the passage of time. Indeed, despite the legislature’s oversight in not setting a maximum period (and it is this that is perhaps the source of the arbitrariness), it is implicit in the detailed statutory regulations on solitary confinement that extending the measure beyond a year is inherently dangerous and should only be done in exceptional circumstances.

5. Duration of the solitary confinement. The terms of the circular of 8 December 1998 are clear. Orders for solitary confinement as a precautionary or security measure must be based on genuine grounds and objective evidence of a risk of serious incident, and the statement of reasons must identify the risks the measure seeks to avoid (the list includes the risk of escape, violence, disruption or connivance and danger to physical integrity). In the present case, the orders successively prolonging the applicant’s solitary confinement did not set out any real reasons. They are statements in general terms that are often reproduced from one document to the next and which are devoid of the genuine reasons and objective evidence required by the legislation. In addition, they are contradicted by the factual reality, as the applicant was held under the ordinary prison regime for a year and a half (between October 2002 and March 2004) and again from January 2006 onwards without any incidents being reported.

By analogy, one may consider that in similar situations the Court’s case-law concerning the rules applicable under Article 5 § 3 of the Convention for keeping an accused in detention pending trial beyond a certain time should apply. A period of more than eight years cannot stand up to any objective examination. Whatever the physical conditions, such a lengthy period is bound to aggravate the prisoner’s distress and suffering and the risks to his or her physical and mental health that are inherent in any deprivation of liberty.

The majority note with concern the length of the solitary confinement, consider that in view of its length a rigorous examination is called for to determine whether it was justified, regret that no upper limit has been provided for (see paragraphs 136 and 137), share the CPT’s concerns about the possible long-term effects of the applicant’s isolation and repeat their concern about the particularly lengthy period the applicant spent in solitary confinement. However, they fail to draw the logical conclusions from their findings, preferring instead to note that since 5 January 2006 the prisoner has been held in normal prison conditions (see paragraph 150). We cannot agree with that approach.

6. Solitary confinement and the applicant’s health. In paragraph 141 of the judgment the majority attempt to minimise the significance of the medical opinions on the applicant’s health by drawing a distinction between the period prior to October 2002 and the period thereafter. However, as far back as 23 May 2001, the doctor in charge of the Outpatient Consultation and Treatment Unit wrote to the governor of La Santé Prison to say that even though the applicant was in reasonable physical and mental condition “strict solitary confinement for more than six years and nine months is ultimately bound to cause psychological harm” and that it was his duty as a doctor to alert the governor “to these potential consequences” (see paragraph 58 of the judgment). On 13 June 2002 an assistant doctor from the Outpatient Consultation and Treatment Unit at La Santé Prison stated that, from the medical standpoint, “the problem posed by prolonged solitary confinement over a number of years is that it may affect the prisoner’s physical and mental health” (see paragraph 65). On 29 July 2002 the same doctor stated: “I am not qualified to express an opinion on his mental health” (see paragraph 66).

The applicant was subsequently transferred to Saint-Maur Prison where he was held under the ordinary prison regime from October 2002 to March 2004. On 18 March 2004 he was transferred to Fresnes in the Paris area, apparently (from what the Court was told at the hearing) in order to facilitate the investigating judge’s investigations, and was again placed in solitary confinement. From that date on and despite some ambiguity, all the medical certificates consistently speak of risks to the applicant’s health (see paragraphs 72-75). Neither his physical robustness nor his mental stamina can make a period of solitary confinement in excess of eight years acceptable.


[1]. See Article D. 283-1 of the Code of Criminal Procedure.

[2]. Ibid., Article D. 283-2.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde