Vujnović protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
32349/16
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
11.06.2020
Članovi
6
6-1
35
35-1
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
6
6-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Pristup sudu
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1) Rok od četiri meseca (ranije rok od šest meseci)
Srazmernost
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovome predmetu pokrenut je na osnovu predstavke br. 32349/16 koju je protiv Republike Hrvatske podneo hrvatski državljanin g. Dušan Vujnović

Podnosilac predstavke je podneo zahtev Evropskom sudu, tvrdeći da je povređeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo pristupa sudu zbog odluke Vrhovnog suda kojom je odbijen njegov zahtev za naknadu štete usled smrti njegovih roditelja u operaciji vojne policije. Predmetnom odlukom, Vrhovni sud je utvrdio da je zastara istekla, računajući rok zastarelosti od dana kada je podnosilac predstavke mogao saznati ili nije mogao biti nesvestan da su mu roditelji ubijeni. Podnosilac predstavke je tvrdio da je pristup koji je Vrhovni sud primenio u njegovom slučaju bio u suprotnosti sa prethodnom praksom tog suda u sličnim slučajevima, što je dovelo do kršenja njegovih prava iz Konvencije, pozivajući se na suprotnu praksu Vrhovnog suda.

Evropski sud je sa četiri glasa za i tri protiv presudio da u ovom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili kršenja prava na pristup sudu. Ocenio je da se praksa Vrhovnog suda koju je podnosilac predstavke citirao u svojim podnescima odnosila na situacije u kojima su rođaci tužilaca nestali tokom rata i da je zastarevanje u ovim predmetima različito izračunavano u skladu sa praksom Vrhovnog suda. Sud je istakao da je podnosilac predstavke bio upoznat sa sudbinom svojih roditelja i da je ovo bila presudna činjenica zbog koje u njegovom slučaju nije primenjena praksa Vrhovnog suda na koju se podnosilac predstavke pozivao. Pored toga, praksa koju je Vrhovni sud primenio u njegovom slučaju ne može se smatrati nerazumnom, niti predstavlja nesrazmerno veliko opterećenje za pravo podnosioca predstavke na pristup sudu.

Evropski sud je odbacio kao neprihvatljiv deo zahteva podnosioca predstavke koji se odnosi na navodno nepoštovanje pozitivnih obaveza od strane Republike Hrvatske i vođenje efikasne istrage o žrtvama tokom akcije Medački džep, usled istek roka od šest meseci.

Troje sudija istaklo je svoje izdvojeno mišljenje.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL SUDA

PREDMET VUJNOVIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 32349/16)

PRESUDA 

STRASBOURG

11. lipnja 2020.

Ova presuda postaje konačna pod okolnostima navedenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Vujnović protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Krzysztof Wojtyczek, predsjednik,
Ksenija Turković,
Aleš Pejchal,
Pere Pastor Vilanova,
Pauliine Koskelo,
Tim Eicke,
Jovan Ilievski, suci,
i Abel Campos, tajnik Odjela, 

nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 5. svibnja 2020. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 32349/16) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Dušan Vujnović („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) dana 2. lipnja 2016. godine.
  2. Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa S. Čanković, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Podnositelj zahtjeva naveo je da nije poštovana postupovna obveza iz članka 2. Konvencije; nadalje je naveo da je, u suprotnosti s člankom 6. stavkom 1. Konvencije, praksa Vrhovnog suda u pogledu načina računanja roka zastare za podnošenje zahtjeva za naknadu štete bila nedosljedna i da mu je zbog načina na koji je primijenjena u njegovu predmetu bilo uskraćeno pravo na pristup sudu.
  4. Dana 15. rujna 2016. Vlada je primila obavijest o prigovorima na temelju članka 2. i članka 6. stavka 1. Konvencije, a ostatak zahtjeva proglašen je nedopuštenim sukladno pravilu 54. stavku 3. Poslovnika Suda. Dana 11. veljače 2020. stranke su pozvane da podnesu dodatna očitovanja sukladno pravilu 54. stavku 2. točki (c) Poslovnika Suda.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1963. godine i živi u Zagrebu.

A. Pozadina predmeta

  1. U lipnju 1991. godine Hrvatska je proglasila neovisnost od bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (dalje u tekstu: „SFRJ“) i prekinula svoje veze s tim entitetom u listopadu 1991. godine. Iste je godine započeo rat u Hrvatskoj.
  2. Tijekom 1991. i 1992. godine srpske paravojne postrojbe preuzele su kontrolu nad otprilike trećinom teritorija Hrvatske i proglasile Srpsku autonomnu oblast Krajinu, a kasnije Republiku Srpsku Krajinu (dalje u tekstu: Krajina). Područje južno od grada Gospića zvano Medački džep postalo je dijelom Krajine.
  3. U rujnu 1993. godine Hrvatska vojska provela je vojnu operaciju s ciljem povratka kontrole nad Medačkim džepom. Operacija pod kodnim imenom „Džep-93“ započela je rano ujutro 9. rujna 1993. godine i trajala je dva dana. Kao rezultat, Hrvatska vojska u potpunosti je uspostavila kontrolu nad Medačkim džepom.
  4. Nakon vojne operacije, pedeset i jedno tijelo osoba ubijenih tijekom operacije pronađeno je i predano forenzičkom odjelu Zavoda za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta Rijeka. Dana 15. i 16. rujna 1993. tri su liječnika izvršila vanjski pregled tijela, fotografirala su ih i utvrdila vjerojatne uzroke smrti. U pisanom zapisniku o pregledu, tijela su označena brojevima i nisu navedeni nikakvi identifikacijski podaci.
  5. Dana 15. rujna 1993. potpisan je sporazum o primirju između sukobljenih strana, a Medački džep postao je demilitarizirana zona pod nadzorom snaga Ujedinjenih naroda (UNPROFOR).
  6. Hrvatska vojska povukla se iz Medačkog džepa 17. rujna 1993. godine u 18.00 sati. Istoga dana, hrvatske vlasti predale su srpskim vlastima pedeset i jedno mrtvo tijelo pronađeno na području Medačkog džepa, zajedno s popratnom dokumentacijom.

B.  Istraga zločina počinjenih tijekom operacije Džep-93

  1. Dana 11. listopada 2002. osnovana je radna skupina u kojoj su sudjelovali policijski službenici iz različitih policijskih uprava u svrhu istraživanja događaja koji su se dogodili u Medačkom džepu tijekom i nakon operacije Džep-93. Nakon toga, krajem 2002. i početkom 2003. godine, obavljeni su obavijesni razgovori s brojnim osobama, među ostalim s bivšim i sadašnjim pripadnicima Hrvatske vojske i policije, bivšim pripadnicima srpskih postrojbi, liječnicima koji su pregledali tijela pronađena u Medačkom džepu te civilima koji su bili prisutni u Medačkom džepu tijekom operacije. Prikupljena je vojna, medicinska i obavještajna dokumentacija povezana s operacijom, uključujući izvješće o vanjskom pregledu tijela pronađenih u Medačkom džepu (vidi stavak 9. ove presude). Pribavljena je optužnica tužiteljice Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (dalje u tekstu: „tužiteljica MKSJ-a“) od 23. kolovoza 2002. godine protiv generala Hrvatske vojske J.B.-a, zajedno s popisom dvadeset i devetero civila ubijenih tijekom operacije Džep-93. Na popisu, označenom oznakom „strogo povjerljivo“, bili su navedeni A.V. (majka podnositelja zahtjeva) pod br. 17 i M.V. (otac podnositelja zahtjeva) pod br. 21.
  2. Tijekom istrage krajem 2002. i početkom 2003. godine, pribavljen je i spis Okružnog suda u Kninu – suda Republike Srpske Krajine (vidi stavak 7. ove presude). Spis je, inter alia, sadržavao zapisnike o vanjskom pregledu i identifikaciji tijela ubijenih tijekom operacije Džep-93, kao i fotoelaborate. U zapisniku od 27. rujna 1993. godine navedeno je da su tijelo br. 4 članovi obitelji identificirali kao ženu po imenu S.R. (kasnije je utvrđeno da je tijelo br. 4 zapravo bila majka podnositelja zahtjeva A. V., vidi stavak 23. ove presude). U zapisniku je dalje navedeno da su tijelo br. 11 članovi obitelji identificirali kao M.V.-a (oca podnositelja zahtjeva).
  3. Osim toga, pribavljen je dokument koji je izdala Vlada Republike Srpske Krajine 29. prosinca 1993. godine pod nazivom „Popis identificiranih vojnika i civila ubijenih na području Divosela, Čitluka, Počitelja, Gračaca, Donjeg Lapca, Otočca i Medaka – rujan 1993.“. Na tom se popisu pod br. 26 nalazilo ime oca podnositelja zahtjeva (M.V.), s napomenom da je bio vojnik.

C.  Kazneni postupak protiv generala R.A.-a i M.N.-a zbog ratnih zločina počinjenih tijekom operacije Džep-93

  1. Dana 21. svibnja 2001. tužiteljica MKSJ-a podnijela je optužnicu tom međunarodnom sudu protiv generala Hrvatske vojske R.A.-a, optužujući ga za zločine protiv čovječnosti i povrede ratnih zakona i običaja rata počinjene tijekom operacije Džep-93. U optužnici je, inter alia, navedeno da je R.A. znao ili je imao razloga znati da su njegovi podređeni sudjelovali u protupravnom ubijanju srpskih civila koji su živjeli u Medačkom džepu i srpskih vojnika koji su bili zarobljeni i/ili ranjeni, te da nije poduzeo mjere da spriječi ta djela ili kazni počinitelje. Uz optužnicu je priložena tablica u kojoj su navedene žrtve operacije Džep-93, uključujući A.V. (majku podnositelja zahtjeva) pod br. 17. Dana 26. studenog 2001. optužnica je izmijenjena i u tablici u kojoj se navode žrtve naveden je i M.V. (otac podnositelja zahtjeva) pod br. 21.
  2. Dana 20. svibnja 2004. tužiteljica MKSJ-a podnijela je optužnicu tom međunarodnom sudu protiv još jednog generala Hrvatske vojske M.N.-a, također zbog zločina počinjenih tijekom operacije Džep-93.
  3. Dana 1. studenog 2005. MKSJ je prenio predmet protiv generala R.A.a i M.N.-a u nadležnost Republike Hrvatske u svrhu vođenja kaznenog postupka protiv njih, te je proslijedio popratni materijal i relevantne dokaze koje je tijekom istrage prikupila tužiteljica MKSJ-a.
  4. Na temelju tih dokumenata, kao i temeljem rezultata istrage koju su provele hrvatske vlasti, dana 22. studenog 2006. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podnijelo je Županijskom sudu u Zagrebu optužnicu protiv generala R.A.-a i M.N.-a zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika počinjenog u Medačkom džepu tijekom rujna 1993. godine.
  5. A. je optužen, inter alia, da kao odgovorni zapovjednik Hrvatske vojske nije poduzeo odgovarajuće mjere radi sprječavanja, suzbijanja i kažnjavanja ubijanja, okrutnog zlostavljanja i masakra civila srpske etničke pripadnosti. U činjeničnom opisu u optužnici navedeno je da su nepoznati pripadnici vojnih postrojbi podređenih R.A.-u 9. rujna 1993. godine na području Rajčevića ubili A.V. (majku podnositelja zahtjeva) i istog dana u Divoselu M.V.-a (oca podnositelja zahtjeva).
  6. Tijekom postupka raspravni je sud saslušao velik broj svjedoka te je ispitao iskaze takozvanih „ugroženih svjedoka“, koje su prikupili istražitelji MKSJ-a. Ispitao je i dokumentaciju prikupljenu tijekom istrage te je odredio forenzičko vještačenje radi utvrđivanja uzroka smrti osoba koje su u optužnici navedene kao žrtve ratnih zločina.
  7. Dana 29. svibnja 2008. Županijski sud u Zagrebu donio je, a 30. svibnja 2008. godine je objavio presudu kojom je R.A. u cijelosti oslobođen optužbi. M.N. je oslobođen optužbi u vezi s ubijanjem civilnog i necivilnog stanovništva 9. rujna 1993. godine, ali je proglašen krivim za ratne zločine u odnosu na razdoblje od 10. do 17. rujna 1993. godine.
  8. U presudi je Županijski sud u Zagrebu analizirao izvedene dokaze te je utvrdio sudbinu svake osobe čija je smrt uključena u optužnicu. U pogledu oca podnositelja zahtjeva (M.V.-a), sud je utvrdio kako slijedi:

„U pogledu stradavanja N.V., M.V. [oca podnositelja zahtjeva], Lj.J. i M.M., sud je utvrdio da su ubijeni dok su pokušavali pobjeći automobilom 9. rujna 1993. godine. Iz iskaza ugroženog svjedoka br. 3 proizlazi da je naoružana bila samo osoba koja je izašla iz automobila, konkretno D.V., a da su M.V., N.V. i M.M. bili civili kojima je lokalna zajednica dala puške kako bi zaštitili svoje domove. Na temelju iskaza ugroženog svjedoka br. 3 proizlazi da je D.V. izašao iz vozila jer je zaboravio nešto u svojoj kući. Zatim su pristigli hrvatski vojnici, a N.V., Lj.J., M.V. i D.V. pokušali su pobjeći, ali su ih pristigli hrvatski vojnici ubili. ... sud je, na temelju dostavljene dokumentacije i nalaza i mišljenja forenzičkih vještaka, utvrdio da su uzrok smrti M.V.-a rane na lijevom bedru i desnoj cjevanici uzrokovane eksplozivom ...“

  1. U pogledu majke podnositelja zahtjeva (A.V.), Županijski sud u Zagrebu utvrdio je kako slijedi:

„Za A.V. sud je prihvatio iskaze ugroženih svjedoka br. 1, 11, 19 i 24, koji znaju da je A.V. ubijena u predmetnoj operaciji. Iz iskaza ugroženog svjedoka br. 1 i svjedoka Ž.M. proizlazi da je A.V. prvo bila pogrešno identificirana kao S.R., a ta je pogreška ispravljena kad je pronađeno tijelo S.R. Na temelju iskaza svjedoka M., B. i M., utvrđeno je da je A.V. bila užetom svezana oko prsa ... iz nalaza i mišljenja forenzičkog vještaka i pregledane fotografije proizlazi ... da je ozljeda njezine lijeve šake uzrokovana eksplozivnom napravom, a ne mehaničkom napravom (rezanjem).

Međutim, te su okolnosti nebitne jer nije osporeno da je A.V. bila civil i da je ubijena 9. rujna 1993. godine na području Rajčevića. Pribavljeni dokazi ne dovode u sumnju mjesto i vrijeme stradavanja A.V.“

  1. Dana 18. studenog 2009. Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio je presudu Županijskog suda u Zagrebu, izuzev dijela koji se odnosi na kaznu zatvora izrečenu M.N.-u, koji je izmijenio.

D.  Kazneni postupak zbog zločina počinjenih tijekom operacije Džep-93 nakon što je donesena presuda protiv R.A.-a i M.N.-a

  1. Nakon što je donesena presuda protiv R.A.-a i M.N.-a, a na temelju dokaza pribavljenih tijekom suđenja protiv njih, pokrenuti su kazneni postupci protiv različitih osoba zbog ratnih zločina počinjenih tijekom operacije Džep-93. Nijedan od tih postupaka nije se odnosio na stradavanje roditelja podnositelja zahtjeva (M.V.-a i A.V.).

E.  Kaznena prijava koju su D.P., Đ.P. i V.M. podnijeli 29. rujna 2015. godine

  1. Dana 29. rujna 2015. D.P., Đ.P. i V.M. podnijeli su kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „Državno odvjetništvo“) protiv bivših i sadašnjih časnika Hrvatske vojske D.D.-L., M.M., Ž.S., Z.B. i G.B., u vezi s njihovom zapovjednom odgovornošću za zločine koji su se dogodili u rujnu 1993. godine tijekom operacije Džep-93.
  2. U kaznenoj prijavi navedene su sve osobe za koje se zna da su ubijene tijekom te operacije, prema presudi Županijskog suda u Zagrebu u kaznenom predmetu protiv R.A.-a i M.N.-a, uključujući i roditelje podnositelja zahtjeva (M.V.-a i A.V.).
  3. Državno odvjetništvo trenutačno provodi istragu u vezi s tom kaznenom prijavom.

Parnični postupak za naknadu štete

  1. Dana 6. prosinca 2007. podnositelj zahtjeva obratio se Državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora. Nakon što je primio negativan odgovor, dana 6. ožujka 2008. podnio je tužbu protiv države pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, navodeći da su tijekom operacije Džep-93 pripadnici Hrvatske vojske ubili njegove roditelje. Naveo je da su tijekom te operacije hrvatski vojnici ubijali civile, uključujući njegove roditelje, zbog čega je MKSJ podigao optužnicu protiv generala Hrvatske vojske, uključujući R.A.-a, i da je Županijski sud u Zagrebu vodio kazneni postupak protiv tih zapovjednika. Potraživao je naknadu štete u iznosu od 520.000,00 hrvatskih kuna (HRK).
  2. Dana 7. travnja 2009. Općinski građanski sud u Zagrebu obustavio je parnični postupak dok kazneni postupak protiv R.A.-a i M.N.-a pred Županijskim sudom u Zagrebu ne bude pravomoćno okončan. Parnični postupak nastavljen je 12. svibnja 2010. godine.
  3. Dana 29. rujna 2011. podnositelj zahtjeva pozvan je da dostavi svoje tvrdnje u vezi s prigovorom države da je smrt njegovih roditelja predstavljala ratnu štetu i da je u odnosu na njegov zahtjev nastupila zastara.
  4. Dana 3. studenog 2011. podnositelj zahtjeva tvrdio je da je stradavanje njegovih roditelja predstavljalo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a ne ratnu štetu. Nadalje je tvrdio da je saznao za stradavanje svojih roditelja kad je kazneni postupak protiv generala R.A.-a pokrenut pred Županijskim sudom u Zagrebu 2006. godine. Tada je prvi put saznao da su njegovi roditelji bili navedeni kao žrtve ratnih zločina u optužnici pred MKSJ-om. Tijekom rata služio je u Hrvatskoj vojsci i nije mogao stupiti u kontakt s preživjelim civilima iz Medačkog džepa. Isto tako, od vojnika koji su sudjelovali u operaciji Džep-93 nije primio nikakvu obavijest o stradavanju svojih roditelja. Smrt njegovih roditelja nije bila upisana ni u matičnu evidenciju. Nakon što je njihova sudbina razjašnjena u kaznenom postupku protiv generala R.A.-a i M.N.-a, u siječnju 2011. godine pokrenuo je postupak da ih se proglasi umrlima. Podnio je zahtjev za mirno rješenje spora godinu dana nakon što je saznao da su njegovi roditelji protupravno ubijeni i da je general R.A. bio optužen za taj zločin.
  5. Na ročištu održanom 6. veljače 2012. godine podnositelj zahtjeva ponovio je da je za stradavanje svojih roditelja i način na koji su ubijeni saznao 2006. godine putem medija, nakon što je pokrenut kazneni postupak zbog zločina počinjenih u Medačkom džepu. Prije toga je donio određene pretpostavke o njihovoj smrti, ali nije se usudio postavljati nikakva pitanja i nije imao nikakva konkretna saznanja. Nije ranije pokrenuo postupak za proglašenje njegovih roditelja umrlima jer je čekao službenu obavijest u tom pogledu. Prije pokretanja kaznenog postupka protiv generala R.A.-a, obavijestio je Crveni križ o nestanku roditelja, ali nije dobio nikakav odgovor. Nakon rata nije mogao nikoga pitati o sudbini svojih roditelja jer su osobe koje su mogle imati nekakva saznanja ili bile ubijene ili su otišle u Srbiju, u kojoj nije imao rodbine.
  6. Dana 21. veljače 2012. Općinski građanski sud u Zagrebu donio je presudu kojom je prihvaćen podnositeljev zahtjev za naknadu štete zbog stradavanja njegove majke, a odbijen je u pogledu stradavanja njegova oca. Utvrdio je da je u kaznenoj presudi protiv generala R.A.-a i M.N.-a (vidi stavke 21. - 23. ove presude) utvrđeno da je majka podnositelja zahtjeva bila nenaoružani civil i da su ju ubili pripadnici Hrvatske vojske. Zaključio je da je njezino stradavanje predstavljalo ratni zločin, a ne ratnu štetu. Prema tome, utvrdio je da, budući da kazneni progon ratnog zločina ne zastarijeva, ne može nastupiti zastara ni u odnosu na podnošenje zahtjeva za naknadu štete. Odbio je zahtjev podnositelja zahtjeva za naknadu štete zbog stradavanja njegova oca, utvrdivši da je u kaznenoj presudi utvrđeno da je umro kao naoružani civil. Stoga se nije moglo nedvojbeno utvrditi da je njegovo stradavanje bilo protupravno.
  7. Podnositelj zahtjeva uložio je žalbu protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev, tvrdeći da je u kaznenoj presudi utvrđeno da je njegov otac bio civil, da nije sudjelovao u borbi i da je ubijen na kućnom pragu pokušavajući pobjeći od hrvatskih vojnika.
  8. Država je uložila žalbu protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je podnositelju zahtjeva dosuđena naknada štete, tvrdeći da su generali R.A. i M.N. oslobođeni optužbe za kazneno djelo protiv roditelja podnositelja zahtjeva i da je stoga u ovom predmetu bio primjenjiv rok zastare iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima za podnošenje zahtjeva za naknadu štete. Budući da se štetni događaj dogodio 1993. godine, u odnosu na zahtjev podnositelja zahtjeva nastupila je zastara. Podredno, država je tvrdila da je smrt roditelja podnositelja zahtjeva predstavljala ratnu štetu.
  9. Podnositelj zahtjeva odgovorio je na žalbu države, tvrdeći da je stradavanje njegovih roditelja predstavljalo ratni zločin i da sve dok nije pokrenut kazneni postupak protiv generala R.A.-a i M.N.-a 2006. godine nije znao kako su mu umrli roditelji.
  10. Dana 3. srpnja 2012. Županijski sud u Zagrebu preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio je podnositeljev zahtjev u cijelosti. Presudio je da je njegov zahtjev za naknadu štete podnesen izvan roka zastare iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (vidi stavak 46. ove presude). Konkretno, utvrdio je da je šteta nastala 1993. godine kada su ubijeni roditelji podnositelja zahtjeva. Stoga je objektivni petogodišnji rok zastare za podnošenje zahtjeva za naknadu štete – koji je počeo teći kad je nastala šteta – istekao 1998. godine, a podnositelj zahtjeva svoj je zahtjev za naknadu štete podnio 2008. godine. Dulji rok zastare iz članka 377. Zakona o obveznim odnosima nije se mogao primijeniti jer još uvijek nisu bili poznati počinitelji kaznenog djela počinjenog na štetu roditelja podnositelja zahtjeva.
  11. U reviziji je podnositelj zahtjeva tvrdio da se rok zastare za podnošenje zahtjeva za naknadu štete u njegovu predmetu trebao računati od trenutka kad je saznao za štetu 2006. godine. Ponovio je da su postojali objektivni razlozi zašto prije 2006. godine nije mogao saznati jesu li i kako njegovi roditelji bili ubijeni.
  12. Dana 24. ožujka 2015. Vrhovni sud odbio je podnositeljevu reviziju kao neosnovanu. Mjerodavni dio presude glasi kako slijedi:

„Obzirom na rezultate provedenog postupka, te činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, a prema kojima proizlazi:

- da su roditelji tužitelja usmrćeni [9. rujna 1993.] ... od strane nepoznatih osoba kao pripadnika Hrvatske vojske za vrijeme vojno redarstvene akcije ‘Džep 93’ ..., 

- da je protiv R. A. (uz M. N.) vođen kazneni postupak pred Županijskim sudom u Zagrebu ... zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, u kojem postupku je pravomoćnom presudom R. A. u cijelosti oslobođen optužbe, uključujući i onu da ‘premda je znao da se na akcijom zauzetim područjima, dijelovi njemu podređenih postrojba, ubijaju i okrutno zlostavljaju civile srpske nacionalnosti, nije poduzeo ništa da se takvo nedopušteno postupanje spriječe, suzbiju i kazne … tako da su nepoznati pripadnici njemu podređenih postrojba na terenu lišili života između ostalih [9. rujna 1993.] godine A. V. ... i M. V. ...’,

- da je tužitelj tužbu za naknadu štete vezano za smrt roditelja podnio 6. ožujka 2008., a polazeći od odredbi Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (Narodne novine, broj: 17/03 – dalje: Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske [vidi stavak 48. ove presude]) i baš odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 6. tog Zakona, te odredbe čl. 376. Zakona o obveznim odnosima ... pravilno je drugostupanjski sud ... odbio tužbeni zahtjev ocijenivši da je zahtjev tužitelja obuhvaćen zastarom.

Naime, obzirom na okolnosti pod kojima je došlo do stradavanja roditelja tužitelja, zaključiti je kako se utužena šteta ne može podvesti pod ratnu štetu, zbog čega za ovu štetu, a u smislu odredbe čl. 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske, Republika Hrvatska odgovara prema općim pravilima o odgovornosti za štetu, dakle po odredbama ZOO-a, što uključuje i odredbe kojima je regulirano pitanje zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

U situaciji kao što je ova, a kada su roditelji tužitelja usmrćeni od počinitelja koji je do danas ostao nepoznat, a zbog čega protiv takve nepoznate osobe nije vođen kazneni postupak, nema u ovom slučaju mogućnosti primjene dužeg zastarnog roka iz odredbe čl. 377. st. 1. ZOO-a. Naime, kada je počinitelj kaznenog djela nepoznat, parnični sud nije ovlašten raspravljati kao prethodno pitanje je li šteta uzrokovana kaznenim djelom. Zato se pitanje zastare u konkretnom slučaju ima procjenjivati primjenom odredbe čl. 376. ZOO-a, a kojom je ... predviđen trogodišnji subjektivni zastarni rok a koji teče od kada je oštećeni saznao za štetu i osobu koja je štetu počinila, odnosno ... petogodišnji objektivni zastarni rok, a koji teče od kada je šteta nastala.

Štetni događaj vezano uz koji tužitelj potražuje naknadu štete se zbio [9. rujna 1993]., a vezano za koji događaj je 26. studenoga 2001. podignuta optužnica Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju protiv R. A., sastavni dio koje optužnice je i dodatak optužnici u kojem je popis osoba protupravno lišenih života, među ostalima i roditelji tužitelja, pa je izvjesno da je tužitelj već tada objektivno bio u mogućnosti saznati za sudbinu svojih roditelja, odnosno da je već tada za njega nastala šteta, od kada je i počeo teći petogodišnji objektivni zastarni rok.

Tužitelj se zahtjevom za mirno rješenje spora obratio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske 6. prosinca 2007., a tužbu protiv tužene podnio sudu 6. ožujka 2008., što znači izvan zastarnog roka od pet godina. U takvoj situaciji, a kada je dakle zahtjev za naknadu štete obuhvaćen objektivnim zastarnim rokom, nema pretpostavki za primjenu subjektivnog zastarnog roka, a početak kojeg se vezuje uz štetu i počinitelja (to bi u ovom slučaju bilo tek 2006. po kazivanju tužitelja!), a koji zastarni rok bi istjecao izvan petogodišnjeg objektivnog zastarnog roka.“

  1. Dana 20. kolovoza 2015. podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Naveo je povredu članka 2. Konvencije i odgovarajućeg članka 21. Ustava Republike Hrvatske, tvrdeći da nije provedena djelotvorna istraga o stradavanju njegovih roditelja. Naveo je i povredu članka 6. Konvencije i odgovarajućeg članka 29. Ustava Republike Hrvatske u pogledu načina na koji su građanski sudovi primijenili pravila za izračun roka zastare za podnošenje zahtjeva za naknadu štete.
  2. Dana 18. studenog 2015. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva. Utvrdio je da podnositelj u svojoj ustavnoj tužbi „nije pokazao da Vrhovni sud nije poštovao odredbe Ustava i Konvencije, odnosno da je primijenio mjerodavno pravo na proizvoljan način“ te da stoga „ovaj predmet nije otvorio ustavnopravno pitanje“. Odluka je dostavljena punomoćniku podnositelja zahtjeva 7. prosinca 2015. godine.

G.  Postupak za proglašenje roditelja podnositelja zahtjeva umrlima

  1. U siječnju 2011. godine podnositelj zahtjeva podnio je zahtjev Općinskom građanskom sudu u Zagrebu u svrhu proglašenja njegovih roditelja umrlima, ustvrdivši da su ubijeni u operaciji Džep-93 u rujnu 1993. godine.
  2. Nakon ispitivanja dokumenata koje je dostavio podnositelj zahtjeva, dana 16. prosinca 2011. Općinski građanski sud u Zagrebu utvrdio je da je otac podnositelja zahtjeva umro 10. rujna 1993. godine. To je rješenje postalo pravomoćno 17. srpnja 2012. godine.
  3. Dana 18. prosinca 2012. Općinski građanski sud u Zagrebu utvrdio je da je majka podnositelja zahtjeva umrla 9. rujna 1993. godine. To je rješenje postalo pravomoćno 5. ožujka 2013. godine.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Mjerodavno domaće pravo

  1.  Mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima (Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije br. 29/1978, 39/1985, 46/1985 i 57/1989, i Narodne novine Republike Hrvatske br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999 i 88/2001) glase kako slijedi:

Članak 376.

„(1) Tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

(2) U svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala.

...“

Članak 377.

„(1) Kad je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona.

(2) Prekid zastare kaznenog progona povlači za sobom i prekid zastare zahtjeva za naknadu štete.

...“

  1. Člankom 184a. Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 112/1999 – dalje u tekstu: „Zakon o dopunama Zakona o obveznim odnosima“) predviđeno je da se prekidaju svi postupci koji se vode protiv države radi naknade štete koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. godine. Tim je Zakonom uvedena i obveza Vlade da posebne zakone kojima će se urediti odgovornost za tako nastalu štetu podnese Saboru radi donošenja najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog Zakona.
  2. Zakonom o odgovornosti Republike Hrvatske (vidi stavak 40. ove presude), koji je na snazi od 31. srpnja 2003. godine, uređuju se okolnosti u kojima je država odgovorna za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. godine uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga.

B.  Mjerodavna domaća praksa

1. Odnos između subjektivnog i objektivnog roka zastare iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima

  1. Vrhovni sud presudio je da nakon isteka objektivnog roka zastare od pet godina za podnošenje zahtjeva za naknadu štete, oštećenik više ne može tražiti naknadu štete, iako subjektivni rok od tri godine još nije istekao ili još nije ni počeo teći. Mjerodavni dio presude Vrhovnog suda br. Rev 84/07-2 od 12. ožujka 2008. godine donesene u predmetu u kojem su tužitelji zahtijevali naknadu štete zbog stradavanja njihova supruga i oca koje je 1991. godine počinio pripadnik Hrvatske vojske glasi kako slijedi:

„Prema odredbi čl. 376. st. 1. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a prema odredbi st. 2. istog članka u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Početak računanja subjektivnog roka zavisi od oštećenikovog saznanja za štetu i počinitelja štete, koje činjenicu su relevantne za stjecanje mogućnosti oštećenika zahtijevati naknadu štete.

Taj rok je kombiniran s objektivnim rokom nakon čijeg isteka oštećenik ne može zahtijevati ispunjenje te obveze iako subjektivni rok još nije protekao ili nije još ni počeo teći.“

Isti je pristup ponovljen u presudi Vrhovnog suda br. Rev 1794/12-2 od 11. listopada 2016. godine, čiji mjerodavni dio glasi:

„... objektivni rok zastare potraživanja naknade štete od pet godina nakon nastanka štete primjenjuje [se] kad subjektivni rok od tri godine nakon [datuma] saznanja [oštećenika] za štetu i počinitelja istječe izvan [objektivnog] petogodišnjeg roka.“

2. Tijek roka zastare u predmetima u kojima su oštećenici tek naknadno saznali za smrt članova obitelji

  1. Presuda br. Rev 287/08-2 od 6. svibnja 2009. godine donesena je u predmetu u kojem su tužitelji od države zahtijevali naknadu štete zbog stradavanja njihova supruga, oca i sina 1992. godine. Vrhovni sud presudio je da su tužitelji saznali za stradavanje njihova srodnika 15. rujna 1993. godine, kad su srpske i hrvatske vlasti razmijenile njegove posmrtne ostatke, pa je taj dan počeo teći objektivni rok zastare od pet godina iz članka 376. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima za podnošenje zahtjeva za naknadu štete.

 Presuda br. Rev 812/09-2 od 16. veljače 2011. godine donesena je u predmetu u kojem je tužiteljica od države zahtijevala naknadu štete zbog stradavanja njezina supruga 1991. godine. Vrhovni sud presudio je da je šteta na temelju članka 376. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima nastala za tužiteljicu na datum kad je saznala za smrt svog supruga, što je nedvojbeno bilo kad je izvršena obdukcija njegova tijela.

Presuda br. Rev 1449/11-2 od 25. veljače 2014. godine donesena je u predmetu u kojem su tužitelji zahtijevali naknadu štete zbog stradavanja njihove majke i sestre 1995. godine. Vrhovni sud presudio je da je šteta na temelju članka 376. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima nastala za tužitelje na datum kad su saznali za smrt svoje majke i sestre, što je bilo kad su vlasti obavile očevid na licu mjesta krajem kolovoza 1995. godine.

Presuda br. Rev 2617/11-3 od 11. ožujka 2014. godine donesena je u predmetu u kojem su tužitelji zahtijevali naknadu štete zbog stradavanja njihova supruga i oca 1995. godine. Mjerodavni dio presude glasi:

„Prvostupanjski i drugostupanjski sud zaključuju da je u konkretnom slučaju objektivni petogodišnji zastarni rok iz čl. 376. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ... počeo teći 10. rujna 1995. (kada je pronađeno tijelo pokojnog D. P.), ali ... ne daju razloge takovom zaključku. ...

Po prirodi stvari obveza na naknadu štete ne može nastati prije nego što nastane šteta. Šteta u vidu duševne boli zbog smrti bliske osobe ne može nastati prije nego što oštećeni sazna za smrt bliske osobe, jer tek nakon saznanja za tu činjenicu po prirodi stvari može trpjeti duševnu bol.

U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi ... ne daju razloge o tome kada su I. do III. tužitelji saznali za smrt pokojnog D. P. ... Niti iz rezultata dosadašnjeg postupka niti iz obrazloženja nižestupanjskih presuda ne proizlazi da bi upravo I. do III. tužitelji dana 10. rujna 1995. pronašli tijelo pokojnog D. P., odnosno da bi istoga dana saznali za njegovu smrt.“

Presuda br. Rev-x 398/14-2 od 9. rujna 2014. godine donesena je u predmetu u kojem su tužitelji od države zahtijevali naknadu štete zbog stradavanja njihova supruga i oca 1995. godine. Vrhovni sud presudio je da objektivni rok zastare od pet godina počinje teći na datum nastanka štete, a ne na datum samog štetnog događaja. Ponovio je načelo da se, kada tužitelji tek naknadno saznaju za smrt srodnika, smatra da im je šteta nastala na datum kad su saznali za smrt srodnika.

Presuda br. Rev 1917/13-3 od 12. siječnja 2016. godine donesena je u predmetu u kojem su tužitelji od države zahtijevali naknadu štete zbog stradavanja njihova sina i brata 1991. godine. Vrhovni sud presudio je da objektivni rok zastare od pet godina počinje teći na datum nastanka štete, odnosno na dan kad su tužitelji saznali za smrt njihova srodnika.

3. Tijek roka zastare u predmetima koji se odnose na nestale osobe proglašene umrlima rješenjem domaćeg tijela

  1. Presuda br. Rev 471/06-2 od 27. rujna 2006. godine donesena je u predmetu u kojem je tužiteljica od države zahtijevala naknadu štete zbog nestanka njezinih sinova koji su odvedeni iz kuće od strane naoružanih osoba 7. studenog 1991. godine. Više nikada nisu viđeni niti je bilo ikakvih saznanja o njihovoj sudbini. Mjerodavni dio presude glasi:

„Zahtjev za naknadu štete tužiteljica temelji na činjenici nestanka njezinih sinova (a nakon što su bili nasilno odvedeni 7. studenog 1991.), što je rezultiralo njihovim proglašenjem za umrle. Kao datum njihove smrti pravomoćno je određen 7. studenog 1996. Iz toga slijedi da tek proglašenjem tužiteljičinih sinova za umrle i utvrđenjem dana njihove smrti se oni smatraju umrlim osobama, od kada je tužiteljica tek i stekla pravo potraživati naknadu štete vezano za njihovu smrt. ... Zato se i ne može govoriti o početku tijeka zastare tužiteljičinog zahtjeva, a prije određivanja dana smrti njezinih sinova, niti se početak tijeka zastare može vezivati za dan odvođenja tužiteljičinih sinova, a kako to čine nižestupanjski sudovi.“

Presuda br. Rev 270/06-2 od 10. listopada 2007. godine donesena je u predmetu u kojem su tužitelji od države zahtijevali naknadu štete zbog nestanka njihova supruga i oca. O njemu je izgubljen svaki trag nakon što su ga policijski službenici uhitili 3. studenog 1991. godine. Mjerodavni dio presude glasi:

„Naime, zahtjev za naknadu štete tužitelji temelje na činjenici nestanka njihova supruga i oca ... (nakon njegova odvođenja 3. studenoga 1991. po djelatnicima Policijske postaje ...), a što je u konačnici rezultiralo njegovim proglašenjem za umrlog. Stoga se o početku tijeka zastarnog roka može se govoriti tek od pravomoćnosti rješenja ... od 26 ožujka 1998. kojim je M. S. proglašen umrlim, ... budući da su od tog trenutka tužitelji stekli pravo potraživati naknadu štete vezano uz njegov nestanak, odnosno smrt.“

Presuda br. Rev-1518/10-2 od 7. prosinca 2011. godine donesena je u predmetu u kojem je tužiteljica od države zahtijevala naknadu štete zbog nestanka njezina supruga koji je odveden iz njihove kuće 4. srpnja 1992. godine od strane nepoznatih osoba koje su bile odjevene u odore Vojne policije. Proglašen je umrlim 2000. godine, a naknadno su članovi njegove obitelji 2003. godine identificirali njegove posmrtne ostatke. Mjerodavni dio presude glasi:

„... zastara zahtijeva za naknadu štete koja je posljedica nasilnog, neovlaštenog i protupravnog odvođenja neke osobe iz njenog doma od strane naoružanih osoba te njenog nestanka ne može početi teći prije nego što je nestala osoba proglašena umrlom.

...

Suprug tužiteljice je proglašen umrlim rješenjem ... od 22. svibnja 2000., a koje je postalo pravomoćno 22. lipnja 2000. te je tek od tada tužiteljica ... bila ovlaštena zahtijevati ispunjenje obveze, a ne od dana poslije dana utvrđene smrti njenog supruga

...“

Presuda br. Rev 1668/10-2 od 14. srpnja 2015. godine donesena je u predmetu u kojem je tužiteljica od države zahtijevala naknadu štete zbog nestanka njezina oca 1991. godine, nakon kojeg nije bilo nikakvih saznanja o njegovoj sudbini. Mjerodavni dio glasi kako slijedi:

„Revizijski sud je u svezi pitanja računanja roka zastare u istim okolnostima (u slučaju kada je smrt prednika oštećene osobe utvrđena pravomoćnim rješenjem o njegovom proglašenju umrlim) svoje pravno shvaćanje izrazio u više svojih odluka, pa tako i u odlukama posl. br. Rev-471/06 od 27. rujna 2006., broj Rev-270/06-2 od 10. listopada 2007. i broj Rev-1518/10-2 od 7. prosinca 2011[. Prema] tome (već zauzetom) shvaćanju revizijskog suda, u slučaju proglašenja nestale osobe umrlom zastara potraživanja naknade štete zbog smrti te osobe počinje teći od pravomoćnosti rješenje kojim je onda proglašena umrlom (obzirom da je oštećena osoba tek s tim danom došla u mogućnost potraživati naknadu štete s tog osnova), a ne od dana smrti utvrđenog tim rješenjem.“

IV. DRUGI RELEVANTNI MATERIJALI

  1. Vlada je dostavila isječak iz 27. izdanja Biltena – biltena kojeg je u rujnu 2001. godine u Srbiji izdao Dokumentaciono informacioni centar „Veritas“. Na stranicama 6. – 9. biltena citirana je optužnica podnesena MKSJ-u protiv generala R.A.-a 21. svibnja 2001. godine, kao i popis žrtava operacije „Džep-93“ priložen optužnici, na kojem je majka podnositelja zahtjeva A.V. navedena kao jedna od žrtava. U isječku je navedeno da je optužnica preuzeta s internetskih stranica MKSJ-a. Nema podataka o tome je li taj bilten bio dostupan u Hrvatskoj.
  2. Vlada je nadalje dostavila izjavu objavljenu na internetu 25. rujna 2002. godine, u kojoj je bivši predsjednik Republike Hrvatske govorio o značenju optužnice MKSJ-a podignute protiv generala J.B.-a. Dostavila je i dva članka objavljena 13. studenog 2002. odnosno 2. srpnja 2003. godine u Nacionalu – političkom tjedniku u Hrvatskoj. U člancima se raspravljalo o optužnicama MKSJ-a za zločine počinjene u Medačkom džepu. Ni u izjavi ni u dvama člancima nisu bila navedena imena žrtava operacije Džep-93.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 2. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da nije provedena djelotvorna istraga o stradavanju njegovih roditelja kako bi se utvrdio identitet izravnih počinitelja, kako je predviđeno člankom 2. Konvencije, koji glasi:

„1. Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. ...“

A.  Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je ustvrdila da je odlukom br. U-III-2166/2016 od 2. studenog 2016. godine Ustavni sud utvrdio novu sudsku praksu za prigovore u odnosu na proceduralni aspekt članka 2. Konvencije. Konkretno, tvrdila je da je tom odlukom Ustavni sud uveo ustavnu tužbu kao novo dostupno domaće pravno sredstvo za prigovore o nedjelotvornoj istrazi smrti.
  2. Vlada je dalje ustvrdila da je podnositeljev prigovor podnesen izvan šestomjesečnog roka. Njegovi su roditelji ubijeni 1993. godine i stoga je prošlo više od dvadeset godina prije nego što je podnio svoj zahtjev Sudu. Tijekom cijelog tog razdoblja nikada se nije raspitivao o tome je li uopće provedena bilo kakva istraga. Nije kontaktirao policiju ili Državno odvjetništvo u vezi s nestankom roditelja osim u kontekstu parničnog postupka za naknadu štete. Isto tako, nije podnio zahtjev Uredu za nestale osobe Ministarstva branitelja za pokretanje postupka traženja roditelja. Čak i nakon što je navodno saznao za stradavanje svojih roditelja 2006. godine, nije se raspitivao o istrazi.
  3. Vlada je tvrdila da od 29. svibnja 2008. godine, kad je donesena prvostupanjska kaznena presuda protiv R.A.-a, Državno odvjetništvo nije smatralo roditelje podnositelja zahtjeva žrtvama kaznenog djela jer je na suđenju utvrđeno da su oboje bili ubijeni tijekom borbe prvog dana operacije Džep-93. Prema tome, od 29. svibnja 2008. godine ni policija ni Državno odvjetništvo nisu proveli posebnu istragu smrti podnositeljevih roditelja. Da je podnositelj zahtjeva kontaktirao Državno odvjetništvo, mogao je saznati za njegov zaključak i mnogo ranije podnijeti svoj zahtjev Sudu.
  4. Vlada je dodala da je Državno odvjetništvo nastavilo istraživati zločine koji su počinjeni u Medačkom džepu. Međutim, nakon suđenja protiv R.A.-a i M.N.-a, nije primilo nikakve informacije koje bi ukazivale na to da su roditelji podnositelja zahtjeva bili žrtve kaznenog djela. Nije bilo nikakvih informacija bilo koje vrste koje bi bacile novo svjetlo na okolnosti njihove smrti i koje bi dovele do nove obveze provođenja istrage. Stoga se šestomjesečni rok ne može povezati ni s kaznenom istragom zločina počinjenih u Medačkom džepu koja je u tijeku ni s podnositeljevim parničnim postupkom za naknadu štete.
  5. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da nikada nije pokrenuta nikakva istraga u vezi s izravnim počiniteljima i da se ne može smatrati da je njegov prigovor podnesen nepravovremeno.

B.  Ocjena suda

  1. Sud ne mora odgovoriti na sve prigovore Vlade jer je prigovor u ovom predmetu u svakom slučaju nedopušten iz sljedećih razloga.
  2. Mjerodavna opća načela u pogledu šestomjesečnog roka izložena su u predmetu Mocanu i drugi protiv Rumunjske ([VV], br. 10865/09 i dva druga predmeta, stavci 258. - 269., ECHR 2014 (izvadci); vidi i Dudayeva protiv Rusije, br. 67437/09, stavci 65. - 68., 8. prosinca 2015., i Milić protiv Hrvatske, br. 38766/15, stavci 25. - 30., 25. siječnja 2018.). Iz te sudske prakse proizlazi i da tužba radi naknade u cilju ostvarivanja zadovoljštine zbog smrti bliske osobe, bez zaključaka kaznene istrage, ne daje mogućnost utvrđivanja identiteta počinitelja, a još manje utvrđivanja njihove odgovornosti. Prema tome, mjerodavno domaće pravno sredstvo za prigovor podnositelja, koje je potencijalno moglo ponuditi odgovarajuću zadovoljštinu, bila je kaznena istraga (usporedi s predmetom Narin protiv Turske, br. 18907/02, stavak 49., 15. prosinca 2009.; vidi i predmete Bogdanović protiv Hrvatske (odl.), br. 72254/11, stavak 39., 18. ožujka 2014., i Jelić protiv Hrvatske, br. 57856/11, stavak 64., 12. lipnja 2014.).
  3. Sud napominje da su roditelji podnositelja zahtjeva ubijeni u rujnu 1993. godine tijekom operacije Džep-93. Prvi istražni koraci hrvatskih vlasti u vezi sa zločinima počinjenim tijekom te operacije poduzeti su krajem 2002. godine (vidi stavak 12. ove presude). U studenom 2006. godine general R.A. optužen je zbog zapovjedne odgovornosti za ratne zločine, a u optužnici su roditelji podnositelja zahtjeva navedeni kao žrtve tog kaznenog djela (vidi stavak 19. ove presude). Dana 29. svibnja 2008. general R.A. oslobođen je optužbi, a 18. studenog 2009. godine njegova oslobađajuća presuda postala je pravomoćna (vidi stavke 21. i 24. ove presude).
  4. Sud nadalje napominje da su, na temelju dokaza pribavljenih tijekom suđenja protiv R.A.-a, pokrenuti kazneni postupci protiv različitih osoba zbog ratnih zločina počinjenih tijekom operacije „Džep-93“. Međutim, nijedan od tih postupaka nije se odnosio na stradavanje roditelja podnositelja zahtjeva (vidi stavak 25. ove presude). Zapravo, Vlada je tvrdila da, iako je Državno odvjetništvo nastavilo istraživati zločine koji su se dogodili tijekom operacije „Džep-93“, od svibnja 2008. godine roditelji podnositelja zahtjeva ne smatraju se žrtvama kaznenog djela i do danas nisu primljene nikakve informacije koje bi dovele u pitanje taj zaključak (vidi stavak 58. ove presude).
  5. Sud napominje da u spisu nema nikakvih dokaza da je podnositelj zahtjeva ikada pokušao zatražiti informacije o istrazi tijekom cijelog razdoblja prije podnošenja zahtjeva Sudu 2. lipnja 2016. godine. Budući da je podnositelj zahtjeva sin žrtava povrede koju navodi, od njega se moglo očekivati da pokaže potrebnu revnost i preuzme potrebnu inicijativu kako bi se informirao o napretku istrage o smrti njegovih roditelja. Izostanak bilo kakvih novosti od istražitelja, osobito nakon što je kazneni postupak protiv R.A.-a i M.N.-a pravomoćno okončan u studenom 2009. godine, trebao ga je potaknuti na odgovarajuće zaključke (vidi, primjerice, Açış protiv Turske, br. 7050/05, stavak 42., 1. veljače 2011.). Prema tome, podnositelj zahtjeva trebao je Sudu podnijeti prigovor da je istraga bila nedjelotvorna mnogo prije nego što je 2. lipnja 2016. godine podnio ovaj zahtjev, a sigurno prije više od šest mjeseci.
  6. Sud napominje da su u rujnu 2015. godine tri osobe, ali ne i podnositelj zahtjeva, podnijele kaznenu prijavu protiv bivših i sadašnjih časnika Hrvatske vojske u vezi s njihovom zapovjednom odgovornošću za zločine koji su se dogodili tijekom operacije „Džep-93“. U kaznenoj prijavi navedene su sve osobe za koje se zna da su ubijene tijekom te operacije, uključujući i roditelje podnositelja zahtjeva (vidi stavke 26. - 27. ove presude).
  7. S tim u vezi, Sud ponavlja da ako informacije koje navodno na novi način prikazuju okolnosti smrti dođu u javnu domenu, može doći do obveze provedbe nove istrage o smrti (vidi Hackett protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 34698/04, 10. svibnja 2005.; Brecknell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 32457/04, stavci 66. - 67., 27. studenog 2007.; Williams protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka), br. 32567/06, 17. veljače 2009.; i Gasyak i drugi protiv Turske, br. 27872/03, stavak 60., 13. listopada 2009.). Međutim, ne može bilo koji navod ili tvrdnja izazvati novu obvezu provedbe istrage na temelju članka 2. Konvencije. Bez obzira na to, s obzirom na temeljnu važnost ove odredbe, državne vlasti moraju biti osjetljive na sve informacije ili materijal koji potencijalno može ili izazvati sumnju u zaključke ranije istrage ili omogućiti nastavak prethodne istrage u kojoj nije bilo moguće izvesti zaključke (vidi gore citirani predmet Brecknell, stavak 70.)
  8. U ovom predmetu Sud napominje da tijekom istrage u odnosu na kaznenu prijavu podnesenu u rujnu 2015. godine Državno odvjetništvo do sada nije pribavilo nikakve informacije koje bi bacile novo svjetlo na okolnosti smrti roditelja podnositelja zahtjeva i njegov zaključak da smrt roditelja podnositelja zahtjeva nije bila posljedica kaznenog djela (vidi stavak 58. ove presude i usporedi s predmetima Nasirkayeva protiv Rusije (odl.), br. 1721/07, 31. svibnja 2011., i Opačić i Godić protiv Hrvatske (odl.), 38882/13, stavak 31., 26. siječnja 2016.).
  9. U skladu s tim, Sud smatra da se ovaj dio zahtjeva mora odbaciti zbog nepoštovanja šestomjesečnog roka utvrđenog u članku 35. stavku 1. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je, u odnosu na parnični postupak za naknadu štete, da je praksa Vrhovnog suda u pogledu načina računanja roka zastare za podnošenje zahtjeva za naknadu štete bila nedosljedna i da mu je zbog načina na koji je primijenjena u njegovu predmetu bilo uskraćeno pravo na pristup sudu. Pozvao se na članak 6. stavak 1. Konvencije, čiji mjerodavni dio glasi kako slijedi:

„... u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da ... sud pravično ... ispita njegov slučaj.“

A.  Dopuštenost

  1. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Dalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B.  Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a)  Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva ustvrdio je da je prve pouzdane informacije o stradavanju svojih roditelja dobio u prosincu 2006. godine, kad je protiv generala R.A.-a i M.N.-a pred Županijskim sudom u Zagrebu podignuta optužnica za ratne zločine. Prije toga, informacije o žrtvama operacije Džep93 nisu bile dostupne hrvatskoj javnosti. Od 1991. do 1995. godine sudjelovao je u ratu kao pripadnik Hrvatske vojske i većinu vremena proveo je na raznim bojišnicama. Nikada nije bio obaviješten o istrazi ili optužnici protiv generala Hrvatske vojske na MKSJ-u. Država nije pokrenula nikakav kazneni postupak u pogledu stradavanja njegovih roditelja do 2006. godine. Stoga nije mogao dobiti nikakvu službenu informaciju u vezi sa sudbinom svojih roditelja.
  2. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da se rok zastare za podnošenje zahtjeva za naknadu štete u njegovu predmetu trebao računati od datuma kad je saznao za štetu. Vrhovni sud nikada nije odgovorio na njegove tvrdnje u tom pogledu, već je samo potvrdio stajalište nižih sudova da je rok zastare počeo teći 1993. godine, kad su mu roditelji ubijeni. U tim okolnostima, bilo je potpuno nerealno od njega zahtijevati da podnese zahtjev za naknadu štete prije datuma kad ga je stvarno podnio.
  3. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je u presudama br. Rev-471/06 od 27. rujna 2006., Rev-270/06-2 od 10. listopada 2007., Rev-1518/10-2 od 7. prosinca 2011. i Rev 1668/10-2 od 14. srpnja 2015. (vidi stavak 51. ove presude) Vrhovni sud presudio da rok zastare za podnošenje zahtjeva za naknadu štete u predmetima u kojima je nestala osoba sudskim rješenjem proglašena umrlom počinje teći od datuma pravomoćnosti tog rješenja, a ne od datuma stvarne smrti. Taj pristup nije primijenjen u njegovu predmetu, u kojem je smrt njegovih roditelja utvrđena rješenjima koja su postala pravomoćna 2012. i 2013. godine. Stoga je došlo do nedosljednosti u sudskoj praksi.

(b)  Vlada

  1. Vlada je ustvrdila da je, u predmetima u kojima tužitelji traže naknadu nematerijalne štete u vezi sa smrću članova obitelji, praksa Vrhovnog suda da se rok zastare za podnošenje zahtjeva za naknadu štete računa od trenutka kad su tužitelji saznali za smrt članova obitelji. Taj je trenutak tako postao pravna činjenica koju sudovi utvrđuju u svakom konkretnom predmetu.
  2. Prema praksi Vrhovnog suda, trenutak kad su tužitelji stvarno saznali za smrt članova obitelji isti je kao i trenutak kad su imali objektivnu mogućnost za nju saznati. Drugačije stajalište dovelo bi do proizvoljnosti u računanju polazišta za tijek roka zastare i do pravne nesigurnosti. Vlada je tvrdila da je odluka Vrhovnog suda u predmetu podnositelja zahtjeva bila u skladu s tom praksom.
  3. Vlada je tvrdila da je podnositelj zahtjeva pogrešno protumačio presudu Vrhovnog suda u njegovu predmetu. Taj sud nije računao rok zastare od 1993. godine, kako on pogrešno tvrdi, već od 2001. godine. Smatrao je da je podnositelj zahtjeva 2001. godine mogao objektivno saznati za činjenicu da su njegovi roditelji ubijeni u operaciji Džep-93 jer su u optužnici protiv generala R.A.-a podnesenoj MKSJ-u 26. studenog 2001. godine njegovi roditelji bili navedeni kao žrtve te operacije. Stoga se u tom trenutku moglo smatrati da je pretrpio štetu te je počeo teći objektivni rok zastare od pet godina iz članka 376. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.
  4. Tvrdnja podnositelja zahtjeva da nikada nije bio obaviješten o postupku pred MKSJ-om nije utjecala na njegova prava iz članka 6. Konvencije. Važno je da je imao stvarnu mogućnost saznati za sudbinu svojih roditelja 2001. godine i pokrenuti parnični postupak za naknadu štete.
  5. Vlada je tvrdila da su optužnica podnesena MKSJ-u protiv generala R.A.-a 21. svibnja 2001. godine i izmijenjena optužnica protiv tog generala od 26. studenog 2001. godine bile objavljene na internetskim stranicama MKSJ-a već u svibnju i studenom 2001. godine, zajedno s popisom žrtava operacije Džep-93. Nakon objavljivanja, optužnica je izazvala velika društvena i politička previranja u Hrvatskoj i susjednim zemljama. Mediji su opširno izvještavali i o postupku pred MKSJ-om i o naknadnom kaznenom postupku u Hrvatskoj. Vlada se pozvala na jedan članak objavljen Srbiji u rujnu 2001. godine i nekoliko članaka objavljenih u Hrvatskoj 2002. i 2003. godine (vidi stavke 52. i 53. ove presude). Prema njezinu mišljenju, ta je činjenica potvrdila stav Vrhovnog suda da je podnositelj zahtjeva već imao stvarnu mogućnost dobiti informacije o smrti svojih roditelja 2001. godine.
  6. Vlada je ustvrdila da su se presude Vrhovnog suda br. Rev-471/06 od 27.rujna 2006., Rev-270/06-2 od 10. listopada 2007., Rev-1518/10-2 od 7. prosinca 2011. i Rev 1668/10-2 od 14. srpnja 2015., na koje se poziva podnositelj zahtjeva (vidi stavak 51. ove presude) odnosile na predmete u kojima su tužitelji zahtijevali naknadu štete zbog nestanka članova obitelji čija je sudbina nakon određenog datuma i dalje bila potpuno nepoznata i nije bilo poznato ni jesu li umrli. Sudbina roditelja podnositelja zahtjeva postala je poznata 2001. godine, dakle prije nego što je podnositelj zahtjeva podnio zahtjev za naknadu štete 2008. godine, a svakako prije pravomoćnosti rješenja kojima je utvrđena njihova smrt (2012. i 2013. godine). Točno je da su domaće vlasti još uvijek roditelje podnositelja zahtjeva smatrale „nestalim osobama“. Međutim, to stoga što je mjesto njihova pokopa bilo nepoznato, dok je njihova sudbina postala poznata 2001. godine.

2. Ocjena Suda

(a)  Pravna sigurnost

  1. Sud će prvo riješiti pitanje je li, uzimajući u obzir presude Vrhovnog suda br. Rev-471/06 od 27. rujna 2006., Rev-270/06-2 od 10. listopada 2007., Rev-1518/10-2 od 7. prosinca 2011. i Rev 1668/10-2 od 14. srpnja 2015. (vidi stavak 51. ove presude), činjenica da se u predmetu podnositelja zahtjeva rok zastare za podnošenje zahtjeva za naknadu štete nije računao od datuma pravomoćnosti rješenja kojima su proglašeni umrlima, već od ranijeg datuma, dovela do povrede načela pravne sigurnosti.
  2. Sud ponavlja da je prihvaćeno da se ne može smatrati da različito postupanje u dvama sporovima dovodi do suprotne sudske prakse kada je opravdano razlikom u činjeničnom stanju u predmetima (vidi, mutatis mutandis, Hayati Çelebi i drugi protiv Turske, br. 582/05, stavak 52., 9. veljače 2016.; i, Ferreira Santos Pardal protiv Portugala, br. 30123/10, stavak 42., 30. srpnja 2015.).
  3. Sud napominje da se u ovom predmetu rok zastare za podnošenje zahtjeva za naknadu štete računao tako da je počeo teći 26. studenog 2001. godine, kad je protiv generala R.A.-a podnesena optužnica MKSJ-u. Konkretno, Vrhovni sud presudio je da je na taj dan podnositelj zahtjeva imao objektivnu mogućnost saznati za smrt svojih roditelja pa je taj dan počeo teći objektivni rok zastare od pet godina iz članka 376. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.
  4. Tvrdeći da je sudska praksa Vrhovnog suda o tom pitanju nedosljedna, podnositelj zahtjeva pozvao se na presude u kojima je taj sud rok zastare za podnošenje zahtjeva za naknadu štete računao od datuma kad su rješenja kojima su članovi obitelji tužitelja proglašeni umrlima postala pravomoćna (vidi stavak 51. ove presude). Rješenja kojima su roditelji podnositelja zahtjeva proglašeni umrlima postala su pravomoćna 2012. i 2013. godine (vidi stavke 44. i 45. ove presude).
  5. Sud napominje da su se presude Vrhovnog suda na koje se poziva podnositelj zahtjeva odnosile na nestanak članova obitelji tužitelja čija je sudbina, nakon što su ih uhitili predstavnici države, bila nepoznata – odnosno, nikada nije bilo nikakvih saznanja o tome kako i kada su umrli (vidi stavak 51.ove presude). Sud primjećuje da su informacije o sudbini roditelja podnositelja zahtjeva – da su bili ubijeni u rujnu 1993. godine tijekom operacije „Džep-93“ – postale poznate prije nego što je 2008. godine pokrenuo postupak za naknadu štete protiv države, a zasigurno i prije nego što je pokrenuo postupak da ih se proglasi umrlima 2011. godine. Doista, podnositelj zahtjeva priznao je da je saznao za sudbinu svojih roditelja 2006.godine, kad je optužnica protiv generala R.A.-a i M.N.-a podnesena hrvatskim kaznenim sudovima (vidi stavke 33., 37. i 39. ove presude). Sud napominje da je sudbina roditelja podnositelja zahtjeva nedvojbeno utvrđena presudom kaznenog suda, koja je postala pravomoćna 2009. godine (vidi stavke 21. i 24. ove presude).
  6. U skladu s tim, prema mišljenju Suda, postoji dovoljno elemenata da smatra da se predmet podnositelja zahtjeva odnosio na različite činjenične okolnosti od predmeta u kojima je Vrhovni sud donio presude na koje se poziva podnositelj, te da se ne može smatrati da je zbog činjenice da domaći sudovi u predmetu podnositelja zahtjeva nisu računali rok zastare za podnošenje zahtjeva za naknadu štete od datuma pravomoćnosti rješenja kojima su njegovi roditelji proglašeni umrlima došlo do suprotne sudske prakse.
  7. Prema tome nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. s te osnove.

(b)  Pristup sudu

(i)  Opća načela

  1. Sud ponavlja da članak 6. stavak 1. Konvencije svima osigurava pravo da sudu podnesu zahtjev u vezi sa svojim pravima i obvezama građanske naravi (vidi Grkokatolička župa Lupeni i drugi protiv Rumunjske [VV], br. 76943/11, stavak 84., 29. studenog 2016. i Zubac protiv Hrvatske [VV], br. 40160/12, stavak 76., 5. travnja 2018.).
  2. Pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može biti podvrgnuto ograničenjima; takva se ograničenja dopuštaju implicitno budući da pravo na pristup sudu po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države, a takva regulacija može se razlikovati u smislu vremena i mjesta ovisno o potrebama i sredstvima zajednice i pojedinaca (vidi gore citirani predmet Grkokatolička župa Lupeni i drugi, stavak 89., gore citirani predmet Zubac, stavak 78., i Stanev protiv Bugarske [VV], br. 36760/06, stavak 230., ECHR 2012). Prilikom određivanja te regulacije, države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene. Iako konačna odluka o pitanju poštovanja zahtjeva iz Konvencije počiva na Sudu, nije uloga Suda da zamijeni domaće vlasti u procjenjivanju onoga što je najbolja politika u ovom području (vidi gore citirani predmet Zubac, stavak 78.).
  3. Međutim, primijenjena ograničenja ne smiju ograničiti ili umanjiti pristup koji se pojedincu nalazi na raspolaganju na takav način ili u opsegu koji umanjuje samu bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti spojivo s člankom 6. stavkom 1. ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (vidi gore citirani predmet Grkokatolička župa Lupeni i drugi, stavak 89., i gore citirani predmet Zubac, stavak 78.).

(ii)  Primjena tih načela na ovaj predmet

(α)  Je li postojalo ograničenje podnositeljeva prava na pristup sudu

  1. U ovom je predmetu podnositelj zahtjeva podnio zahtjev protiv države tražeći naknadu štete zbog stradavanja njegovih roditelja u rujnu 1993. godine od strane hrvatskih vojnika (vidi stavak 29. ove presude). Prvostupanjski sud prihvatio je podnositeljev zahtjev zbog stradavanja njegove majke, a odbio ga je u pogledu stradavanja njegova oca (vidi stavak 34. ove presude). Drugostupanjski sud preinačio je prvostupanjsku presudu te je u cijelosti odbio podnositeljev zahtjev, presudivši da je objektivni rok zastare od pet godina za podnošenje zahtjeva za naknadu štete počeo teći 1993. godine (vidi stavak 38. ove presude). Vrhovni sud presudio je da se objektivni rok zastare trebao računati od 26. studenog 2001. godine, kad je podnositelj zahtjeva imao objektivnu mogućnost saznati za sudbinu svojih roditelja (vidi stavak 40. ove presude).
  2. Prema tome, objektivni rok zastare za podnošenje zahtjeva za naknadu štete, kako ga je u ovom predmetu računao Vrhovni sud, može se smatrati ograničenjem prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu. Sud stoga mora ispitati je li to pravo bilo neopravdano ograničeno.

(β)  Je li ograničenje težilo legitimnom cilju

  1. Sud je ranije presudio da rokovi zastare imaju više važnih svrha, a to je osigurati pravnu sigurnost i konačnost, zaštititi moguće tuženike od zastarjelih potraživanja koja bi možda bilo teško osporiti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi možda postali nepouzdanima i nepotpunima zbog proteka vremena (vidi predmete Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 22. listopada 1996., stavak 51., Izvješća o presudama i odlukama 1996-IV, i Nijemčević protiv Hrvatske (odl.), br. 51519/12, stavak 40., 11. rujna 2018.). Stoga parnične stranke trebaju očekivati primjenu tih pravila.

(γ)  Je li ograničenje bilo razmjerno legitimnom cilju kojemu se teži

  1. Kao što je razvidno iz naprijed navedenih razmatranja, postojanje roka zastare nije samo po sebi nespojivo s Konvencijom. Ono što Sud treba utvrditi u određenom predmetu jest je li način na koji se on primjenjuje u skladu s Konvencijom (vidi Vrbica protiv Hrvatske, br. 32540/05, stavak 66., 1. travnja 2010.). Prema tome, da bi se mogao uvjeriti da nije narušena sama bit podnositeljevog „prava na sud“, Sud mora ispitati je li zbog načina na koji je Vrhovni sud računao objektivni rok zastare za podnošenje zahtjeva za naknadu štete povrijeđeno načelo razmjernosti (vidi gore citirani predmet Vrbica, stavak 71. i predmet Osu protiv Italije, br. 36534/97, stavak 35., 11. srpnja 2002.).
  2. Sud napominje da, prema odredbi članka 376. Zakona o obveznim odnosima, potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (subjektivni rok zastare), a u svakom slučaju potraživanje zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala (objektivni rok zastare, vidi stavak 46. ove presude). Stoga, kako je potvrđeno u praksi Vrhovnog suda, nakon isteka objektivnog roka zastare od pet godina, oštećenik više ne može zahtijevati naknadu štete, iako subjektivni rok od tri godine još nije istekao ili još nije ni počeo teći (vidi stavak 49. ove presude).
  3. Sud primjećuje da je, u predmetima u kojima tužitelji traže naknadu štete u vezi sa smrću članova obitelji za koju su tek naknadno saznali, praksa Vrhovnog suda da se objektivni rok zastare od pet godina za podnošenje zahtjeva za naknadu štete računa od datuma kad su tužitelji saznali za smrt članova obitelji (vidi stavak 50. ove presude).
  4. Međutim, Sud ne smatra nerazumnim da se, u okolnostima kada se točan dan kad su tužitelji saznali za smrt članova obitelji ne može utvrditi, domaći sudovi pozivaju na trenutak kad su imali objektivnu mogućnost za nju saznati.
  5. Središnje pitanje koje je još potrebno ispitati jest je li zaključak Vrhovnog suda da je podnositelj zahtjeva imao objektivnu mogućnost saznati za smrt svojih roditelja već u studenom 2001. godine predstavljao nerazmjerno ograničenje njegova prava na pristup sudu.
  6. Sud ponavlja kako njegova zadaća nije ispravljati činjenične i zakonske pogreške koje je nacionalni sud navodno počinio osim ako i u onoj mjeri u kojoj su izazvale povredu prava i sloboda zaštićenih Konvencijom. Obično nije na Sudu da preispituje pitanja kao što je važnost koju domaći sudovi pridaju nekim dokazima ili zaključcima ili ocjenama u nekom pitanju koje razmatraju. Sud ne treba djelovati kao sud četvrtog stupnja te stoga neće ispitivati presudu domaćih sudova na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije, osim ako su njihova utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna (vidi Bochan protiv Ukrajine (br. 2) [VV], br. 22251/08, stavak 61., ECHR 2015, i gore citirani predmet Zubac, stavak 79.).
  7. U ovom predmetu, Vrhovni sud smatrao je da je podnositelj zahtjeva imao objektivnu mogućnost saznati za smrt svojih roditelja već 26. studenog 2001. godine jer su tada u optužnici protiv generala R.S.-a na MKSJ-u njegovi roditelji navedeni među protupravno ubijenim osobama (vidi stavak 40. ove presude).
  8. Sud je ranije presudio, u kontekstu ispitivanja rokova za prigovore na temelju proceduralnog aspekta članka 2. Konvencije o nedjelotvornosti istraga smrti podnositeljevih članova obitelji, da se od podnositelja čiji su članovi obitelji ubijeni može očekivati da pokažu određenu revnost i inicijativu u informiranju o napretku istrage (vidi Varnava i drugi protiv Turske [VV], br. 16064/90 i osam drugih predmeta, stavak 158., ECHR 2009, gore citirani predmet Narin, stavak 45., i gore citirani predmet Bogdanović, stavak 42.). To je primjenjivo bez obzira na pravnu kvalifikaciju kaznenog djela kao ubojstva ili ratnog zločina.
  9. S tim u vezi, Sud napominje da je optužnica od 21. svibnja 2001. godine protiv generala R.A.-a, u kojoj je majka podnositelja zahtjeva navedena kao jedna od žrtava, bila objavljena na internetskim stranicama MKSJ-a u nekom trenutku između 21. svibnja i rujna 2001. godine. Doista, popis žrtava priložen toj optužnici, koji uključuje majku podnositelja zahtjeva, citiran je u biltenu objavljenom u Srbiji u rujnu 2001. godine. U biltenu je navedeno da je popis preuzet s internetskih stranica MKSJ-a (vidi stavak 52. ove presude).
  10. Sud također prihvaća da su optužnice podnesene MKSJ-u protiv generala hrvatske vojske za zločine počinjene u Medačkom džepu u rujnu 1993. godine izazvale veliku pažnju medija u Hrvatskoj. Vlada je dostavila članke objavljene u Hrvatskoj u tom pogledu iz 2002. i 2003. godine (vidi stavak 53. ove presude). Podnositelj zahtjeva, koji je znao da su njegovi roditelji nestali tijekom vojne operacije u Medačkom džepu u rujnu 1993. godine, nije mogao ne saznati za te publikacije. Zapravo, od sina osoba koje su nestale tijekom vojne operacije moglo se očekivati da pokaže dužnu revnost i da se obrati hrvatskim vlastima i zatraži informacije o njihovoj sudbini (vidi stavak 100. ove presude). Da je to učinio u bilo kojem trenutku nakon studenog 2001. godine, kad je protiv generala R.A.-a podignuta optužnica na MKSJ-u, a osobito nakon kraja 2002. i/ili početka 2003. godine, kad su hrvatske vlasti započele istragu zločina počinjenih u Medačkom džepu (vidi stavke 12. - 14. ove presude), mogao je saznati za štetu (smrt svojih roditelja), kao i počinitelje (vojnici hrvatske vojske). Drugim riječima, mogao je dobiti sve informacije potrebne za zahtijevanje naknade štete od države pa bi počeo teći i subjektivni rok zastare od tri godine za podnošenje zahtjeva za naknadu štete (vidi gore citirani predmet Nijemčević, stavak 46.). Zaista, podnositelj zahtjeva nije trebao čekati ishod kaznenog postupka protiv generala hrvatske vojske zbog zločina počinjenih u Medačkom džepu jer je država ex lege bila odgovorna za štetu koju su njezini vojnici uzrokovali trećim osobama (ibid., stavci 24. i 47.).
  11. Međutim, kako je prethodno navedeno, podnositelj zahtjeva nije kontaktirao policiju ili Državno odvjetništvo u vezi s nestankom roditelja osim u kontekstu parničnog postupka za naknadu štete 2007. godine. Nije ni pokrenuo postupak da se proglase umrlima do 2011. godine, što je bilo nekih osamnaest godina nakon njihova nestanka (vidi stavak 43. ove presude).
  12. Imajući u vidu gore navedena razmatranja, Sud smatra da način na koji je Vrhovni sud računao objektivni rok zastare od pet godina za podnošenje zahtjeva za naknadu štete u predmetu podnositelja zahtjeva nije predstavljao nerazmjerno ograničenje njegova prava na pristup sudu.
  13. Prema tome nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije ni s te osnove.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD

  1. Utvrđuje, jednoglasno, da su prigovori na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije dopušteni, dok je ostatak zahtjeva nedopušten;

  2. Presuđuje, s četiri glasa prema tri, da nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 11. lipnja 2020. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Abel Campos                                                                   Krzysztof Wojtyczek

 Tajnik                                                                                Predsjednik

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2.Poslovnika Suda, ovoj se presudi dodaje izdvojeno mišljenje sutkinje Turković i sudaca Pejchala i Ilievskog.

K.W.O.

A.C.

 

ZAJEDNIČKO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUTKINJE TURKOVIĆ I SUDACA PEJCHALA I ILIEVSKOG

  1. Nažalost, ne možemo se složiti s većinom da u ovom predmetu nije narušena sama bit prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu.
  2. Spor u ovom predmetu odnosio se na jedno složeno pitanje, i to utvrđivanje početka tijeka objektivnog roka zastare od pet godina prema hrvatskom pravu za zahtjeve za naknadu štete koje su podnijeli pojedinci čiji su srodnici ubijeni tijekom rata, ali za čije su smrti saznali tek naknadno. Kako je navedeno u presudi, u tim je situacijama dobro utvrđena praksa Vrhovnog suda da se objektivni rok zastare od pet godina za podnošenje zahtjeva za naknadu štete računa od datuma kad su tužitelji saznali za smrt članova obitelji jer tek nakon saznanja za tu okolnost oštećenik može trpjeti duševnu bol (vidi stavke 40. i 50. presude).
  3. Slažemo se s većinom da ne bi bilo nerazumno da se, u okolnostima kada se točan datum kad su tužitelji saznali za smrt članova obitelji ne može utvrditi, domaći sudovi pozivaju na trenutak kad su imali objektivnu mogućnost za nju saznati. Međutim, smatramo da je većina pogriješila što je nekritički prihvatila primjenu takve iznimke od strane Vrhovnog suda u ovom predmetu iz sljedećih razloga.
  4. Suprotno praksi Vrhovnog suda o tom pitanju, u ovom predmetu prvostupanjski i drugostupanjski sudovi nisu utvrdili kada je podnositelj zahtjeva saznao za smrt svojih roditelja. Umjesto toga, prvostupanjski sud pogrešno je presudio da u odnosu na zahtjev podnositelja zahtjeva za naknadu štete ne može nastupiti zastara (vidi stavak 34. presude), dok je drugostupanjski sud pogrešno izračunao objektivni rok zastare od pet godina za podnošenje zahtjeva za naknadu štete od trenutka kad se dogodio štetni događaj (vidi stavak 38. presude). Vrhovni je sud stoga morao ispraviti odluke nižih sudova o tijeku roka zastare podnositeljevog zahtjeva za naknadu štete. Nakon što je odlučio da neće predmet vratiti nižim sudovima, Vrhovni sud našao se u situaciji u kojoj je taj sud bio prvi pozvan utvrditi početak tijeka objektivnog roka zastare. Budući da nije mogao sam izvoditi dokaze i utvrđivati relevantne činjenice, Vrhovni sud odlučio je računati objektivni rok zastare od trenutka kad se pojavila objektivna mogućnost da podnositelj zahtjeva sazna za smrt svojih roditelja, a ne, kako to zahtijeva dobro utvrđena praksa domaćih sudova, od datuma kad je podnositelj zahtjeva stvarno saznao za njihovu smrt.
  5. Suprotno navodu Vlade (vidi stavak 75. presude), iz sudske prakse Vrhovnog suda ne proizlazi da je saznanje za smrt člana obitelji isto što i objektivna mogućnost tog saznanja. Doista, ni u jednoj presudi Vrhovnog suda o toj temi, osim u predmetu podnositelja zahtjeva, ne spominje se objektivna mogućnost saznanja za smrt člana obitelji (vidi stavak 50. presude). Primjerice, u presudi br. Rev 2617/11-3 od 11. ožujka 2014., Vrhovni sud objasnio je da „nematerijalna [š]teta u vidu duševne boli zbog smrti bliske osobe ne može nastati prije nego što oštećeni sazna za smrt bliske osobe, jer tek nakon saznanja za tu činjenicu po prirodi stvari može trpjeti duševnu bol“ (ibid.). Tom je presudom Vrhovni sud ukinuo presude nižih sudova u kojima se početak roka zastare računao od 10. rujna 1995. godine, kad je nađeno tijelo člana obitelji tužitelja, smatrajući da nije utvrđeno „da bi upravo ... tužitelji dana 10. rujna 1995. pronašli [njegovo] tijelo..., odnosno da bi istoga dana saznali za njegovu smrt“ (ibid.).
  6. Računajući objektivni rok zastare, iznimno, od trenutka kad se pojavila objektivna mogućnost da podnositelj zahtjeva sazna za smrt svojih roditelja, Vrhovni sud stavio je podnositelja zahtjeva u nepovoljniji položaj u odnosu na tužitelje kojima se objektivni rok zastare računao od datuma kad su stvarno saznali za smrt srodnika. To je posebno problematično u ovom predmetu jer je Vrhovni sud donio zaključak, a da podnositelju zahtjeva nije nikada pružio stvarnu priliku da podnese tvrdnje o tome kada je stvarno saznao za smrt svojih roditelja. Nadalje, ni niži sudovi ni Vrhovni sud nikada nisu odgovorili na prilično detaljne tvrdnje koje je podnositelj zahtjeva u tom pogledu iznio pred nižim sudovima, a zapravo nikada nije izveden nikakav obrazložen zaključak o tome da je u ovom predmetu nemoguće utvrditi kad je podnositelj zahtjeva stvarno saznao za smrt svojih roditelja.
  7. Nadalje, Vrhovni sud nekritički je zaključio da je podnositelj zahtjeva imao objektivnu mogućnost saznati za stradavanje svojih roditelja već 26. studenog 2001. godine jer je taj dan protiv generala R.S.-a podnesena optužnica MKSJ-u, a roditelji podnositelja zahtjeva navedeni su među protupravno ubijenim osobama (vidi stavak 40. presude). Ni u jednom trenutku Sud nije podnositelju zahtjeva dao priliku da pobije taj zaključak.
  8. U tom pogledu, smatramo da je važno istaknuti sljedeće. Činjenica da su roditelji podnositelja zahtjeva navedeni kao žrtve operacije Džep-93 u optužnici MKSJ-a od 26. studenog 2001. godine nije značila da je njihova sudbina u tom trenutku već nedvojbeno bila utvrđena, što bi podnositelju zahtjeva omogućilo da uspješno potražuje naknadu štete za njihovu smrt. Doista, njihova tijela do danas nisu pronađena (vidi stavak 80. presude) i tek je u postupku vođenom pred hrvatskim kaznenim sudovima, koji je pravomoćno okončan 2009. godine, na temelju iskaza svjedoka utvrđeno kada i kako su zapravo umrli (vidi stavke 21. - 24. presude).
  9. Čak i ako se zanemari potonja tvrdnja, u ovom predmetu Vrhovni sud nije pružio nikakvo obrazloženje za svoj zaključak. Nije razjasnio je li podnositelj zahtjeva imao ili je razumno mogao imati pristup informacijama navedenim na popisu žrtava priloženom optužnici istog dana kad je optužnica podnesena MKSJ-u ili na koji je drugi način mogao saznati za smrt roditelja do trenutka kad je optužnica podnesena MKSJ-u. Kao što smo već istaknuli, budući da je Vrhovni sud bio prvi sud u postupku koji je donio takav zaključak, podnositelj zahtjeva nije imao mogućnost pobijati ga.
  10. Tek je u postupku pred ovim Sudom Vlada pokušala razjasniti je li optužnica podnesena MKSJ-u protiv R.A.-a, zajedno s popisom žrtava, bila objavljena u svibnju ili studenom 2001. godine i je li bila dostupna hrvatskoj javnosti u to vrijeme.
  11. Zapravo, Vlada nije dostavila nikakve materijalne dokaze u vezi s objavljivanjem izmijenjene optužnice od 26. studenog 2001. godine na koju se pozvao Vrhovni sud i u kojoj su oba roditelja podnositelja zahtjeva navedena kao žrtve. Vlada također nije dostavila dokaze ni o kakvim medijskim izvještajima u Hrvatskoj iz 2001. godine u kojima se spominje optužnica protiv generala R.A.-a ili žrtve operacije Džep-93. Dostavila je izjavu bivšeg predsjednika Republike Hrvatske, objavljenu na internetu 2002. godine, i dva članka objavljena u političkom tjedniku, jedan 2002., a drugi 2003. godine, ali ni u izjavi ni u dvama člancima nisu navedena imena žrtava (vidi stavak 53. presude). Nema naznaka da je sam podnositelj zahtjeva ikada bio obaviješten o istrazi ili optužnicama na MKSJ-u.
  12. Nadalje, čini se da identifikacijski podaci koji se odnose na žrtve operacije Džep-93 nisu bili dostupni hrvatskim vlastima sve do kraja 2002.ili početka 2003. godine (vidi stavke 12. i 13. presude). Država nije poduzela nikakve istražne korake u vezi sa zločinima počinjenim tijekom operacije Džep-93 prije listopada 2002. godine (vidi stavak 12. presude). Prema tome, da je podnositelj zahtjeva kontaktirao nacionalne vlasti i zatražio informacije o sudbini svojih roditelja, ne bi ih mogao dobiti barem prije kraja 2002. ili početka 2003. godine. Stoga bi objektivni petogodišnji rok zastare za podnošenje zahtjeva za naknadu štete istekao najranije 2007. godine. Napominjemo da se podnositelj zahtjeva 6. prosinca 2007. godine obratio Državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, čime je prekinuo tijek roka zastare za podnošenje zahtjeva za naknadu štete (vidi Momčilović protiv Hrvatske, br. 11239/11, stavak 24., 26. ožujka 2015.) (vidi stavak 29. presude).
  13. Nadalje, rješenje koje je predložila većina odnosi se na ispitivanje od strane Suda na vlastitu inicijativu je li podnositelj zahtjeva mogao stvarno saznati za smrt svojih roditelja i počinitelje unutar subjektivnog roka zastare od tri godine – što domaći sudovi nikada nisu učinili u ovom predmetu. Čak i ako to samo po sebi ne bi bilo problematično, prema našem mišljenju većina je podnositelju zahtjeva nametnula prekomjeran teret zahtijevajući od njega da je stupio u kontakt s domaćim vlastima i prije nego što su vlasti dobile bilo kakve podatke o žrtvama operacije Džep-93 (to je bilo najranije krajem 2002. ili početkom 2003. godine).
  14. Konačno, ne slažemo se s većinom da se sudska praksa o računanju pravovremenosti prigovora podnesenih Sudu na temelju proceduralnog aspekta članka 2. Konvencije treba primijeniti pri ocjenjivanju pravovremenosti zahtjeva za naknadu štete podnesenog domaćim sudovima (vidi stavke 100. i 102. - 03. presude).
  15. U skladu s tim, prema našem mišljenju, zbog činjenice da je Vrhovni sud u ovom predmetu računao objektivni rok zastare za podnošenje zahtjeva za naknadu štete od 26. studenog 2001. godine podnositelju zahtjeva nametnuto je nerazmjerno ograničenje prava na pristup sudu. Prema našem mišljenju, stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u ovom predmetu.

 

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF VUJNOVIĆ v. CROATIA

(Application no. 32349/16)

JUDGMENT

STRASBOURG

11 June 2020

FINAL

11/09/2020

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Vujnović v. CroatiaThe European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Krzysztof Wojtyczek, President,
Ksenija Turković,
Aleš Pejchal,
Pere Pastor Vilanova,
Pauliine Koskelo,
Tim Eicke,
Jovan Ilievski, judges,
and Abel CamposSection Registrar,

Having deliberated in private on 5 May 2020,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 32349/16) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Dušan Vujnović (“the applicant”), on 2 June 2016.

2.  The applicant was represented by Ms S. Čanković, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3.  The applicant alleged that the procedural obligation under Article 2 of the Convention had not been complied with; he further alleged that contrary to Article 6 § 1 of the Convention, the practice of the Supreme Court as to the manner of calculating the statutory limitation period for lodging a civil claim for damages had been inconsistent, and that the manner in which it had been applied in his case had deprived him of his right of access to a court.

4.  On 15 September 2016 notice of the complaints under Articles 2 and 6 § 1 of the Convention were given to the Government and the remainder of the application was declared inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court. On 11 February 2020 the parties were invited to submit additional observations pursuant to Rule 54 § 2 (c) of the Rules of Court.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5.  The applicant was born in 1963 and lives in Zagreb.

A.  Background to the case

6.  In June 1991 Croatia declared its independence from the former Socialist Federal Republic of Yugoslavia (Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija – hereinafter “the SFRY”) and severed its ties with that entity in October 1991. In the same year war began in Croatia.

7.  During 1991 and 1992 Serbian paramilitary forces gained control of about a third of the territory of Croatia and proclaimed the “Serbian Autonomous Region of Krajina” (Srpska autonomna oblast Krajina) and, later on, the “Republic of Serbian Krajina” (Republika Srpska Krajina, hereinafter: Krajina). Territory south of the city of Gospić referred to as the “Medak Pocket” (Medački džep) became part of Krajina.

8.  In September 1993 the Croatian Army conducted a military operation with the aim of regaining control over the Medak Pocket. The operation, codenamed “Pocket-93” (Džep-93), commenced in the early morning of 9 September 1993 and lasted for two days. As a result the Medak Pocket was fully brought under the control of the Croatian Army.

9.  After the military operation, fifty-one bodies of persons killed during the operation were recovered and handed over to the forensic department of the Rijeka Faculty of Medicine (Zavod za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta Rijeka). On 15 and 16 September 1993 three medics externally examined the bodies, photographed them and established the probable causes of death. The written record of examination referred to the bodies by numbers and did not contain any identification information.

10.  On 15 September 1993 a ceasefire agreement was signed between the parties to the conflict, and the Medak Pocket became a demilitarised zone supervised by the United Nations forces (UNPROFOR).

11.  The Croatian Army withdrew from the Medak Pocket at 6 p.m. on 17 September 1993. On the same date the Croatian authorities handed over the fifty-one dead bodies recovered from the Medak Pocket to the Serbian authorities, together with accompanying documentation.

B.  Investigation of crimes committed in the course of Operation Pocket-93

12.  On 11 October 2002 a working group consisted of police officers from different police departments was formed for the purpose of enquiring into the events which had occurred in the Medak Pocket during and after Operation Pocket-93. Thereafter, in late 2002 and beginning of 2003, numerous persons were interviewed, including former and current members of the Croatian Army and the police, former members of the Serb units, the medics who had examined the bodies recovered from the Medak Pocket, as well as civilians who had been present in the Medak Pocket during the operation. Military, medical and intelligence documentation regarding the operation was collected, including the report on the external examination of the bodies recovered from the Medak Pocket (see paragraph 9 above). An indictment by the Prosecutor of the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (hereinafter “the ICTY Prosecutor”) of 23 August 2002 against a general of the Croatian Army, J.B., was obtained, together with a list of twenty-nine civilians killed during Operation Pocket-93. The list, marked as “Top Secret”, included A.V. (the applicants mother) under no. 17 and M.V. (the applicants father) under no. 21.

13.  During the investigation of late 2002 and beginning of 2003 a case file of the Knin District Court (Okružni sud u Kninu) – a court of the Republic of Serbian Krajina (see paragraph 7 above) – was also obtained. The case file contained, inter alia, records on the external examination and identification of the bodies of those killed during Operation Pocket-93, as well as photographic studies. The record of 27 September 1993 stated that corpse no. 4 had been identified by family members as a woman named S.R. (later on it was established that corpse no. 4 was in fact the applicants mother, A.V., see paragraph 23 below). The record further stated that corpse no. 11 had been identified by family members as M.V. (the applicants father).

14.  In addition, a document issued by the government of Krajina (Vlada Republike Srpska Krajina) on 29 December 1993, headed “List of identified soldiers and civilians killed in the area of DivoseloČitlukPočiteljGračacDonji LapacOtočac and Medak – September 1993”, was obtained. That list contained, under no. 26, the name of the applicants father (M.V.), with a note that he had been a soldier.

C.  Criminal proceedings against generals R.A. and M.N. for war crimes committed in the course of Operation Pocket-93

15.  On 21 May 2001 the ICTY Prosecutor filed an indictment with that international court against a general of the Croatian Army, R.A., charging him with crimes against humanity and violations of the laws and customs of war perpetrated in the course of Operation Pocket-93. The indictment stated, inter alia, that R.A. had known or had had reason to know that his subordinates were engaged in the unlawful killing of Serb civilians living in the Medak Pocket and Serb soldiers who had been captured and/or wounded, and that he had failed to take measures to prevent such acts or punish the perpetrators. A table indicating the victims of Operation Pocket93 was enclosed with the indictment, listing A.V. (the applicants mother) under no. 17. On 26 November 2001 the indictment was amended and the table indicating the victims also listed M.V. (the applicants father), under no. 21.

16.  On 20 May 2004 the ICTY Prosecutor filed an indictment before that international court against another general of the Croatian Army, M.N., also for crimes perpetrated in the course of Operation Pocket-93.

17.  On 1 November 2005 the ICTY transferred the case against generals R.A. and M.N. to the Republic of Croatia for the purpose of conducting criminal proceedings against them, and forwarded the accompanying material and relevant evidence collected in the course of the investigation by the ICTY Prosecutor.

18.  On the basis of those documents, as well as the results of the investigation performed by the Croatian authorities, on 22 November 2006 the Zagreb County State Attorneys Office (Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu) filed an indictment against generals R.A. and M.N. with the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) for the criminal offence of war crimes against a civilian population and prisoners of war committed in the Medak Pocket in September 1993.

19.  R.A. was charged with, inter alia, failing to take appropriate action as a responsible commanding officer of the Croatian Army to prevent, curb and punish killing, cruel abuse and massacring of civilians of Serbian ethnicity. The factual description in the indictment specified that unknown members of the military units subordinated to R.A. on 9 September 1993 in the area of Rajčević killed A.V. (the applicants mother), and on the same day, in Divoselo, M.V. (the applicants father).

20.  In the course of the proceedings the trial court heard a large number of witnesses and examined statements by the so-called “endangered witnesses” collected by the ICTYs investigators. It also inspected documentation collected in the course of the investigation and obtained a forensic expert report to establish the cause of death of the persons specified in the indictment as war-crime victims.

21.  On 29 May 2008 the Zagreb County Court adopted, and on 30 May 2008 proclaimed, a judgment whereby R.A. was entirely acquitted of the charges. M.N. was acquitted of the charges regarding the killing of civilians and non-civilians on 9 September 1993, but found guilty of war crimes concerning the period between 10 and 17 September 1993.

22.  In the judgment the Zagreb County Court analysed the presented evidence and established the fate of each person whose death was included in the indictment. As regards the applicants father (M.V.), the court found as follows:

“As regards the killing of N.V., M.V. [the applicants father], Lj.J. and M.M., the court has established that they were killed while trying to escape by car on 9 September 1993. It arises from the statement of endangered witness no. 3 that only the person who stepped out of the car, specifically D.V., was armed, and that M.V., N.V. and M.M. were civilians who had been provided with rifles by the local community to protect their homes. On the basis of the statement of endangered witness no. 3 it arises that D.V. stepped out of the vehicle because he had forgotten something in his house. Then the Croatian soldiers arrived and N.V., Lj.J., M.V. and D.V. tried to escape but were killed by the Croatian soldiers who had arrived. ... the court has established, on the basis of the presented documentation and the findings and opinions of forensic experts, that the cause of M.V.s death was explosives wounds to the left thigh and the right shin ...”

23.  As regards the applicants mother (A.V.), the Zagreb County Court found as follows:

“For A.V., the court accepted the statements of endangered witnesses nos. 1, 11, 19 and 24, who know that A.V. was killed in the operation in question. From the statement of endangered witness no. 1 and witness Ž.M. it follows that A.V. was first wrongly identified as S.R., which mistake was corrected once the body of S.R. had been found. On the basis of the statements of witnesses N., B. and M. it is established that A.V. had been tied by a rope around her chest. ... it arises from the finding and opinion of the forensic experts and the inspected photograph ... that the injury to her left fist was inflicted by an explosive device and not by a mechanical device (by cutting). However, those circumstances are irrelevant since the circumstance that A.V. was a civilian and that she was killed on 9 September 1993 in the area of Rajčević was not contested. The evidence obtained raises no doubts regarding the place and time of A.V.s killing.”

24.  On 18 November 2009 the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) upheld the Zagreb County Courts judgment, except in the part concerning M.N.s prison sentence, which it amended.

D.  Criminal proceedings regarding crimes committed in the course of Operation Pocket-93 after the judgment against R.A. and M.N. had been rendered

25.  After the judgment against R.A. and M.N. had been rendered, and on the basis of evidence obtained in the course of the trial against them, criminal proceedings were instituted against different persons for war crimes committed in the course of Operation Pocket-93. None of those criminal proceedings concerned the killing of the applicants parents (M.V. and A.V.).

E.  Criminal complaint submitted by D.P., Đ.P. and V.M. on 29 September 2015

26.  On 29 September 2015 D.P., Đ.P. and V.M. lodged a criminal complaint with the State Attorneys Office of the Republic of Croatia (Državno odvjetništvo Republike Hrvatske – hereinafter “the State Attorneys Office”) against former and current officers of the Croatian Army, D.D.-L., M.M., Ž.S., Z.B. and G.B., in relation to their command responsibility for crimes which had occurred in September 1993 in the course of Operation Pocket-93.

27.  The criminal complaint listed all the persons who were known to have been killed during that operation, according to the Zagreb County Courts judgment rendered in the criminal case against R.A. and M.N., including the applicants parents (M.V. and A.V.).

28.  The State Attorneys Office is currently conducting an investigation in relation to that criminal complaint.

F.  Civil proceedings for damages

29.  On 6 December 2007 the applicant contacted the State Attorneys Office with a request for friendly settlement of the dispute. After receiving a negative reply, on 6 March 2008 he brought a civil action against the State before the Zagreb Municipal Civil Court (Općinski građanski sud u Zagrebu), alleging that during Operation Pocket-93, members of the Croatian Army had killed his parents. He stated that during that operation, Croatian soldiers had killed civilians, including his parents, as a result of which the ICTY had indicted generals of the Croatian Army, including R.A., and that the Zagreb County Court had been conducting criminal proceedings against those commanding officers. He claimed damages in the amount of 520,000 Croatian kunas (HRK).

30.  On 7 April 2009 the Zagreb Municipal Civil Court suspended the civil proceedings until the criminal proceedings against R.A. and M.N. before the Zagreb County Court became final. The civil proceedings were resumed on 12 May 2010.

31.  On 29 September 2011 the applicant was invited to submit his arguments regarding an objection lodged by the State that the death of his parents amounted to war damage and that his claim was statute-barred.

32.  On 3 November 2011 the applicant submitted that the killing of his parents amounted to a war crime against a civilian population, and not war damage. He further submitted that he had learned about his parents killing when the criminal proceedings against general R.A. had been instituted before the Zagreb County Court in 2006. This had been the first time he had learned that his parents had been listed as war-crime victims in the indictment before the ICTY. During the war he had served in the Croatian Army and could not have contacted the surviving civilians from the Medak Pocket. He had not received any information concerning his parents killing from the soldiers participating in Operation Pocket-93 either. His parents death had not even been recorded in the civil register. After their fate had been clarified in the criminal proceedings against generals R.A. and M.N., in January 2011 he had instituted proceedings with a view to declaring them dead. He had lodged a request for friendly settlement of the dispute one year after learning that his parents had been unlawfully killed and that general R.A. had been charged with that crime.

33.  At a hearing held on 6 February 2012 the applicant reiterated that he had learned about his parents killing and the way they had been killed in 2006, via the media, after the criminal proceedings for crimes perpetrated in the Medak Pocket had been instituted. Prior to that, he had made certain assumptions about their death, but had not felt free to ask any questions and had not had any concrete information. He had not instituted proceedings with a view to declaring his parents dead earlier because he had been waiting for official information in that regard. Prior to the institution of the criminal proceedings against general R.A., he had informed the Red Cross about his parents disappearance, but had not received any answer. After the war he had been unable to ask anyone about the fate of his parents, since those who might have known something had either been killed or had gone to Serbia, where he had not had any relatives.

34.  On 21 February 2012 the Zagreb Municipal Civil Court rendered a judgment granting the applicants claim for damages regarding the killing of his mother, and dismissing it regarding the killing of his father. It found that the criminal judgment against generals R.A. and M.N. (see paragraphs 21-23 above) had established that the applicants mother had been an unarmed civilian killed by members of the Croatian Army. It concluded that her killing had amounted to a war crime and not to war damage. It accordingly found that since prosecuting a war crime could not become time-barred, lodging a related civil claim for damages could not become time-barred either. It dismissed the applicants claim for damages regarding the killing of his father, finding that the criminal judgment had established that he had died as an armed civilian. It could not therefore have been established beyond doubt that his killing had been unlawful.

35.  The applicant appealed against the first-instance judgment in the part dismissing his claim, arguing that the criminal judgment had established that his father had been a civilian, had not participated in combat, and had been killed on his doorstep trying to escape from the Croatian soldiers.

36.  The State appealed against the first-instance judgment in the part awarding the applicant damages, arguing that generals R.A. and M.N. had been acquitted of the criminal offence against the applicants parents and that therefore the statutory limitation period under section 376 of the Civil Obligations Act for lodging the civil claim had been applicable in the case. As the damaging event had occurred in 1993, the applicants claim had been statute-barred. Alternatively, the State argued that the applicants parents death had amounted to war damage.

37.  The applicant replied to the appeal by the State, arguing that his parents killing had amounted to a war crime and that until the criminal proceedings against generals R.A. and M.N. had been instituted in 2006, he had not known how his parents had died.

38.  On 3 July 2012 the Zagreb County Court reversed the first-instance judgment and dismissed the applicants claim in its entirety. It held that his civil claim had been lodged outside the statutory limitation period under section 376 of the Civil Obligations Act (Zakon o obveznim odnosimasee paragraph 46 below). In particular, it found that the damage had occurred in 1993 when the applicants parents had been killed. Thus, the objective five-year statutory limitation period for lodging a civil claim for damages – which started to run when the damage occurred – had expired in 1998, whereas the applicant had lodged his civil claim in 2008. The longer statutory limitation period set out under section 377 of the Civil Obligations Act could not apply, as the perpetrators of the criminal offence against the applicants parents had remained unknown.

39.  In an appeal on points of law, the applicant argued that the statutory limitation period for lodging a civil claim for damages in his case should have been calculated from the time he had learned of the damage in 2006. He reiterated that there had been objective reasons why he could not have learned, before 2006, whether and how his parents had been killed.

40.  On 24 March 2015 the Supreme Court dismissed the applicants appeal on points of law as unfounded. The relevant part of the judgment reads as follows:

“Considering the results of the conducted proceedings and the factual findings of the lower courts, from which it follows:

that the plaintiffs parents were killed on 9 September 1993 ... by unknown members of the Croatian Army during Operation Pocket-93 ...,

- that there were criminal proceedings against R.A. (as well against M.N.) before the Zagreb County Court for the criminal offence of war crime against a civilian population, in which R.A. was finally acquitted of the charges, including the charge that even though he knew that parts of units subordinated to him were killing and cruelly abusing ethnic Serb civilians in the territory captured in the military action, he did nothing to prevent, curb and punish such prohibited conduct ... thus unknown members of the units subordinated to him killed, among others, on 9 September 1993, A.V. ... and M.V. ...,

that the plaintiff brought the civil action for damages regarding the death of his parents on 6 March 2008,

and having regard to the provisions of the Act on the liability of the Republic of Croatia for damage caused by members of the Croatian Army and police in the performance of their duties during the Homeland War (Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, Official Gazette, no. 117/2003, hereinafter the Liability Act [see paragraph 48 below], and in particular sections 1, 2 and 6 of that Act, as well as the provisions of section 376 of the Civil Obligations Act, the second-instance court correctly dismissed the civil claim on the grounds that it was statute-barred.

Namely, considering the circumstances in which the plaintiffs parents were killed, the damage referred to in the civil action does not amount to war damage and therefore the State is liable for it under section 2 of the Liability Act. The general rules on liability for damage apply, that is the Civil Obligations Act, including the provisions of that Act regulating the running of the statutory limitation period for lodging a civil claim for damages.

In a situation such as this one, where the plaintiffs parents were killed by a perpetrator who remained unknown until the present day and therefore no criminal proceedings were conducted against such unknown person, there is no possibility to apply the longer statutory limitation period referred to in section 377(1) of the Civil Obligations Act. Namely, when the perpetrator of a criminal offence is unknown, the civil court is not authorised to examine, as a preliminary question, whether damage was caused by a criminal offence.

Therefore, the issue of the statutory limitation period in the case in question must be examined under section 376 of the Civil Obligations Act, under which the subjective three-year period runs from the time the injured party learned of the damage and the person who caused it, and the objective five-year statutory limitation period runs from the time when the damage occurred.

The damaging event in relation to which the plaintiff claims damages occurred on 9 September 1993, and in relation to that event on 26 November 2001 an indictment was filed against R.A. before the ICTY. An integral part of that indictment was an enclosure which contained a list of persons who had been unlawfully killed, including the plaintiffs parents. Therefore it is clear that already at that time the plaintiff had an objective possibility to learn about the fate of his parents, that is, the plaintiff had already incurred damage at that time, and the objective five-year statutory limitation period had started to run.

The plaintiff contacted the State Attorneys Office with a request for friendly settlement of the dispute on 6 December 2007 and lodged his civil action against the State on 6 March 2008, that is, outside the five-year statutory limitation period.

In such circumstances, where the claim for damages was lodged outside the objective statutory limitation period, the subjective statutory limitation period whose commencement is related to the damage and the perpetrator (which, according to the plaintiff, would only be in 2006!) does not apply, since this statutory limitation period would extend beyond the objective five-year statutory limitation period.”

41.  On 20 August 2015 the applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske). He alleged a violation of Article 2 of the Convention and the corresponding Article 21 of the Croatian Constitution (Ustav Republike Hrvatske), arguing that there had not been an effective investigation into his parents killing. He also alleged a violation of Article 6 of the Convention and the corresponding Article 29 of the Croatian Constitution as regards the manner in which the civil courts had applied the rules on calculating the statutory limitation period for lodging a civil claim for damages.

42.  On 18 November 2015 the Constitutional Court dismissed the applicants constitutional complaint. It held that the applicant in his constitutional complaint “[had] not demonstrate[d] that the Supreme Court had failed to respect the provisions of the Constitution and the Convention, namely that it had applied the relevant law in an arbitrary manner” and that therefore “the present case did not raise a constitutional issue.” The decision was served on the applicants representative on 7 December 2015.

G.  Proceedings for declaring the applicants parents dead

43.  In January 2011 the applicant applied to the Zagreb Municipal Civil Court with a view to declaring his parents dead, submitting that they had been killed in Operation Pocket-93 in September 1993.

44.  After examining the documents submitted by the applicant, on 16 December 2011 the Zagreb Municipal Civil Court established that the applicants father had died on 10 September 1993. That decision became final on 17 July 2012.

45.  On 18 December 2012 the Zagreb Municipal Civil Court established that the applicants mother had died on 9 September 1993. That decision became final on 5 March 2013.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.  Relevant domestic law

46.  The relevant provisions of the Civil Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 29/1978, 39/1985, 46/1985 and 57/1989, and Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999 and 88/2001), read as follows:

Section 376

“(1) A claim for damages shall become statute-barred three years after the injured party learned of the damage and the person who caused it.

(2) In any event that claim shall become statute-barred five years after the damage occurred.

...”

Section 377

“(1) Where the damage was the result of a criminal offence and the statutory limitation period for criminal prosecution is longer, the claim for damages against the person responsible becomes statute-barred at the same time as the criminal prosecution.

(2) The interruption of the statutory limitation period in respect of criminal prosecution entails the interruption of the statutory limitation period in respect of a claim for damages.

...”

47.  Section 184(a) of the Act introducing changes to the Civil Obligations Act (Zakon o dopunama Zakona o obveznim odnosima, Official Gazette no. 112/1999 – hereinafter “the Civil Obligations (Amendment) Act”) provided that all proceedings instituted against the State in respect of damage caused by members of the Croatian Army and police in the performance of their duties during the Homeland War in Croatia from 17 August 1990 to 30 June 1996 were to be stayed. The Act also imposed an obligation on the Government to submit to parliament special legislation regulating liability for such damage within six months of the Acts entry into force.

48.  The Liability Act (see paragraph 40 above), in force as from 31 July 2003, regulates the circumstances in which the State is liable for damage caused by members of the Croatian Army and police during the Homeland War from 17 August 1990 to 30 June 1996.

B.  Relevant domestic practice

1.  Relationship between the subjective and the objective statutory limitation period set out in section 376 of the Civil Obligations Act

49.  The Supreme Court held that after the expiry of the objective fiveyear statutory limitation period for lodging a civil claim for damages, the injured party could no longer seek damages, even if the subjective threeyear period had not yet expired or had not even started to run.

The relevant part of the Supreme Courts judgment no. Rev 84/07-2 of 12 March 2008 rendered in a case in which the plaintiffs had sought damages in connection with the murder of their husband and father in 1991 by a member of the Croatian Army, reads as follows:

“Under section 376(1) of the Civil Obligations Act, a claim for damages shall become statute-barred three years after the injured party learned of the damage and the person who caused it, and under section 376(2) that claim shall in any event become statute-barred five years after the damage occurred.

 

The start of the subjective statutory limitation period depends on when the injured partys learned of the damage and its perpetrator; those facts are relevant for the injured party to be able to claim damages.

This period is combined with the objective period after the expiry of which the injured party can no longer seek fulfilment of the obligation, even if the subjective period has not yet expired or has not even started to run.”

The same approach was reiterated in the Supreme Courts judgment no. Rev 1794/12-2 of 11 October 2016, the relevant part of which reads:

“... the objective statutory limitation period for lodging a civil claim for damages [which expires] five years after the damage occurred, applies in a situation where the subjective three-year period from [the date on which the injured party] learned of the damage and its perpetrator expires after the [objective] five-year period.”

2.  Running of the statutory limitation period in cases in which injured parties learned about the death of their family members only subsequently

50.  Judgment no. Rev 287/08-2 of 6 May 2009 was rendered in a case in which the plaintiffs had sought damages from the State in connection with the death of their husband, father and son in 1992. The Supreme Court held that the plaintiffs had learned about the killing of their relative on 15 September 1993, when his body had been exchanged between the Serbian and Croatian authorities, and that on that day the objective five-year statutory limitation period under section 376(2) of the Civil Obligations Act for lodging the civil claim for damages had started to run.

 Judgment no. Rev 812/09-2 of 16 February 2011 was rendered in a case in which the plaintiff had sought damages from the State in connection with the death of her husband in 1991. The Supreme Court held that the damage under section 376(2) of the Civil Obligations Act had occurred to the plaintiff on the date on which she had learned about her husbands death, which had undoubtedly been when an autopsy of his body had been performed.

Judgment no. Rev 1449/11-3 of 25 February 2014 was rendered in a case in which the plaintiffs had sought damages against the State in connection with the death of their mother and sister in 1995. The Supreme Court held that the damage under section 376(2) of the Civil Obligations Act had occurred to the plaintiffs on the date on which they had learned about the death of their mother and sister, which had been when the authorities had conducted an on-site inspection at the end of August 1995.

Judgment no. Rev 2617/11-3 of 11 March 2014 was rendered in a case in which the plaintiffs had sought damages in connection with the death of their husband and father in 1995. The relevant part of the judgment reads:

“The first and second-instance courts concluded that in the particular case the objective five-year statutory limitation period under section 376(2) of the Civil Obligations Act had started to run on 10 September 1995 (when D.P.s body was found), but ... they did not provide any reasons for such a conclusion. ...

Owing to the nature of the matter, the obligation to compensate for damage cannot occur before the damage occurs. The non-pecuniary damage on account of the emotional pain related to the death of a close person cannot occur before the injured party actually learns about the death of the close person, because owing to the nature of the matter it is only after learning about that circumstance that the injured party can suffer emotional pain.

In the particular case the lower courts did not give reasons as to when the plaintiffs had learned about the death of D.P. ... Neither the results of the proceedings thus far nor the lower courts judgments indicate that it was the plaintiffs who had found D.P.s body on 10 September 1995, that is, that on that day they had learned about his death.”

Judgment no. Rev-x 398/14-2 of 9 September 2014 was rendered in a case in which the plaintiffs had sought damages from the State in connection with the death of their husband and father in 1995. The Supreme Court held that the objective five-year statutory limitation period had started to run on the date on which the damage had been incurred, and not on the date of the damaging event. It reiterated its principle that where plaintiffs have learned about the death of their relatives only subsequently, then the damage is considered to have been incurred by them on the date on which they learned about their relatives death.

Judgment no. Rev 1917/13-3 of 12 January 2016 was rendered in a case in which the plaintiffs had sought damages from the State in connection with the death of their son and brother in 1991. The Supreme Court held that the objective five-year statutory limitation period had started to run on the date on which the damage had been incurred, which was when the plaintiffs had learned about the death of their relative.

3.  Running of the statutory limitation period in cases concerning missing persons who have been declared dead by decision of a domestic authority

51.  Judgment no. Rev 471/06-2 of 27 September 2006 was rendered in a case in which the plaintiff had sought damages from the State in relation to the disappearance of her sons, who had been taken from their home by armed persons on 7 November 1991. They had never been seen again, nor had there ever been any information regarding their fate. The relevant part of the judgment reads:

“The plaintiffs claim for damages is based on the fact of her sons disappearance (after they had been violently taken away on 7 November 1991), which resulted in their being declared dead. The date of their death was finally set at 8 November 1996. It thus follows that only once the plaintiffs sons had been declared dead and the date of their death established were they considered to be dead, and at that point the plaintiff became entitled to seek damages related to their death. ... Therefore, before establishing the date of the plaintiffs sons death, the statutory limitation period could not have started to run. Nor could it have started to run on the date on which they had been taken away, as incorrectly held by the lower courts.”

Judgment no. Rev 270/06-2 of 10 October 2007 was rendered in a case in which the plaintiffs had sought damages from the State in relation to the disappearance of their husband and father. Having been arrested by police officers on 3 November 1991, there had never been any trace of him. The relevant part of the judgment reads:

“Namely, the plaintiffs claim for damages is based on the disappearance of their husband and father (after he had been taken away on 3 November 1991 by police officers ...), which finally resulted in his being declared dead. It thus follows that the statutory limitation period could only have started to run on the date on which the decision ... of 26 March 1998 by which M.S. had been declared dead became final ... since at that point the plaintiffs became entitled to seek damages related to his disappearance, that is, his death.”

Judgment no. Rev-1518/10-2 of 7 December 2011 was rendered in a case in which the plaintiff had sought damages from the State in relation to the disappearance of her husband, who had been taken away from their home on 4 July 1992 by unidentified persons dressed in military police uniforms. He had been declared dead in 2000, and his body had eventually been identified by his family in 2003. The relevant part of the judgment reads:

“... the statutory limitation period for lodging a civil claim for damages related to the violent, unauthorised and unlawful taking away of a person from his or her home by armed persons and his or her disappearance cannot start running before the missing person has been declared dead ...

The plaintiffs husband was declared dead by a decision ... of 22 May 2000, which became final on 22 June 2000, and only then did the plaintiff become entitled to seek damages ... and not from the date which was established as the date of her husbands death ...”

Judgment no. Rev 1668/10-2 of 14 July 2015 was rendered in a case in which the plaintiff had sought damages from the State related to the disappearance of her father in 1991, after which there had been no information regarding his fate. The relevant part reads as follows:

“On the subject of calculating the statutory limitation period in the same circumstances (when the death of the injured partys predecessor had been established by a final decision declaring him or her dead), the Supreme Court has expressed its point of view in several of its decisions, for example, Rev-471/06 of 27 September 2006, Rev-270/06-2 of 10 October 2007 and Rev-1518/10-2 of 7 December 2011[. According] to that (already established) point of view of the Supreme Court, when a missing person has been declared dead, the statutory limitation period for lodging a civil claim for damages related to the death of that person starts to run on the date on which the decision on declaring that person dead became final (because the injured party was able to seek damages on that ground only on that date), and not from the date established by the decision as the date on which that person had died.”

III.  OTHER RELEVANT MATERIAL

52.  The Government submitted an excerpt from the 27th edition of Bilten – a bulletin issued in Serbia in September 2001 by the Centre for Documentation and Information “Veritas”. On pages 6-9 of the bulletin the indictment filed against general R.A. before the ICTY on 21 May 2001 was cited, as was the list of victims of Operation Pocket-93 attached to the indictment, mentioning the applicants mother, A.V., as one of the victims. In the excerpt it is stated that the indictment was taken from the ICTY website. There is no information as to whether that bulletin was accessible in Croatia.

53.  The Government further submitted a statement published on the Internet on 25 September 2002, in which the former president of Croatia had spoken about the meaning of the ICTY indictment filed against general J.B. They also submitted two articles published on 13 November 2002 and 2 July 2003 respectively in Nacional – a political magazine published weekly in Croatia. The articles discussed the ICTY indictments for crimes committed in the Medak Pocket. Neither the statement nor the two articles mentioned the names of victims of Operation Pocket-93.

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 2 OF THE CONVENTION

54.  The applicant complained that there had been no effective investigation into the death of his parents in order to identify the direct perpetrators, as provided for in Article 2 of the Convention, which reads:

“1. Everyones right to life shall be protected by law. ...”

A.  The parties arguments

55.  The Government submitted that by its decision no. U-III-2166/2016 of 2 November 2016, the Constitutional Court had established new case-law for complaints concerning the procedural aspect of Article 2 of the Convention. In particular, they contended that by that decision the Constitutional Court had introduced the constitutional complaint as the new available domestic remedy for complaints concerning lack of an effective investigation into deaths.

56.  The Government further submitted that the applicants complaint had been submitted outside the six-month time-limit. His parents had been killed in 1993, thus more than twenty years before he had lodged his application with the Court. During that entire period he had never enquired as to whether there had been any investigation. He had not contacted the police or the State Attorneys Office in relation to the disappearance of his parents, except in the context of the civil proceedings for damages. Nor had he applied to the Missing Persons Office of the Ministry of the Homeland War Veterans (Ured za nestale osobe Ministarstva branitelja) to initiate a procedure to find his parents. Even after he had allegedly learned about his parents killing in 2006, he had not enquired about the investigation.

57.  The Government contended that as of 29 May 2008, when the firstinstance criminal judgment was issued against R.A., the State Attorneys Office did not consider the applicants parents as victims of a criminal offence, since in the trial it had been established that both of them had been killed during combat on the first day of Operation Pocket-93. Thus, as of 29 May 2008, neither the police nor the State Attorneys Office had conducted a separate investigation into the death of the applicants parents. Had the applicant contacted the State Attorneys Office, he could have learned about their conclusion and submitted his application to the Court much earlier.

58.  The Government added that the State Attorneys Office continued to investigate crimes perpetrated in the Medak Pocket. However, after the trial against R.A. and M.N., it had obtained no information which would indicate that the applicants parents had been victims of a criminal offence. There was no information of any kind which would cast a new light on the circumstances of their death and which would thus generate a new obligation to investigate. The six-month period could therefore not be linked either to the ongoing criminal investigation into the crimes committed in the Medak Pocket, or to the applicants civil proceedings for damages.

59.  The applicant contended that there had never been any investigation regarding direct perpetrators and that his complaint could not be considered as having been lodged out of time.

B.  The Courts assessment

60.  The Court does not have to address all the objections raised by the Government because the complaint is in any event inadmissible for the following reasons.

61.  The relevant general principles concerning the six-month time-limit are set out in the case of Mocanu and Others v. Romania ([GC], nos. 10865/09 and 2 others, §§ 258-269, ECHR 2014 (extracts); see also Dudayeva v. Russia, no. 67437/09, §§ 65-68, 8 December 2015, and Milić v. Croatia, no. 38766/15, §§ 25-30, 25 January 2018). This case-law also shows that an action for damages to provide redress for the death was not capable, without the benefit of the conclusions of a criminal investigation, of establishing the identity of the perpetrators and less still of establishing their responsibility. Therefore, the relevant domestic remedy for the applicants complaint, which would have had the potential to offer adequate redress, was a criminal investigation (compare to Narin v. Turkey, no. 18907/02, § 49, 15 December 2009; see also Bogdanović v. Croatia (dec.), no. 72254/11, § 39, 18 March 2014, and Jelić v. Croatia, no. 57856/11, § 64, 12 June 2014).

62.  The Court notes that the applicants parents were killed in September 1993 during Operation Pocket-93. The first investigative steps by the Croatian authorities into crimes committed in the course of that operation were taken in late 2002 (see paragraph 12 above). In November 2006 general R.A. was indicted for command responsibility for war crimes and the indictment listed the applicants parents as victims of that criminal offence (see paragraph 19 above). On 29 May 2008 general R.A. was acquitted of the charges and on 18 November 2009 his acquittal became final (see paragraphs 21 and 24 above).

63.  The Court further notes that on the basis of evidence obtained in the course of the trial against R.A., criminal proceedings were instituted against different persons for war crimes committed during Operation Pocket-93. However, none of those criminal proceedings concerned the killing of the applicants parents (see paragraph 25 above). In fact, the Government submitted that although the State Attorneys Office had continued to investigate crimes which had occurred in the course of Operation Pocket-93, as of May 2008 the applicants parents were not considered to be victims of a criminal offence and that to date no information had been obtained which would undermine such a conclusion (see paragraph 58 above).

64.  The Court notes that there is no evidence in the case file that the applicant ever attempted to request information about the investigation during the entire period before lodging his application with the Court on 2 June 2016. Since the applicant is the son of the victims of the violation claimed, he may be expected to have displayed due diligence and to have taken the requisite initiative to inform himself about the progress being made in the investigation into his parents death. The absence of any news from the investigators, in particular after the criminal proceedings against R.A. and M.N. had finally ended in November 2009, should have prompted him to draw appropriate conclusions (see, for example, Açış v. Turkey, no. 7050/05, § 42, 1 February 2011). Accordingly, the applicant ought to have turned to the Court with his complaint that the investigation had been ineffective long before introducing the present application on 2 June 2016, and certainly more than six months before.

65.  The Court notes that in September 2015 three persons, but not the applicant, lodged a criminal complaint against former and current officers of the Croatian Army in relation to their command responsibility for crimes which had occurred in the course of Operation Pocket-93. The criminal complaint listed all those who were known to have been killed during that operation, including the applicants parents (see paragraphs 26-27 above).

66.  In this connection, the Court reiterates that where information purportedly casting new light on the circumstances of a death comes into the public domain, a new obligation to investigate the death may arise (see Hackett v. the United Kingdom (dec.), no. 34698/04, 10 May 2005; Brecknell v. the United Kingdom, no. 32457/04, §§ 66-67, 27 November 2007; Williams v. the United Kingdom (dec.), no. 32567/06, 17 February 2009; and Gasyak and Others v. Turkey, no. 27872/03, § 60, 13 October 2009). It cannot be the case, however, that any assertion or allegation can trigger a fresh investigative obligation under Article 2 of the Convention. Nonetheless, given the fundamental importance of this provision, the State authorities must be sensitive to any information or material which has the potential either to undermine the conclusions of an earlier investigation or to allow an earlier inconclusive investigation to be pursued further (see Brecknell, cited above, § 70).

67.  In the present case the Court notes that in the course of the investigation in relation to the criminal complaint lodged in September 2015, the State Attorneys Office has thus far not obtained any information which would cast a new light on the circumstances of the death of the applicants parents and their conclusion that the death of the applicants parents had not been a consequence of a criminal offence (see paragraph 58 above, and compare to Nasirkayeva v Russia (dec.), no. 1721/07, 31 May 2011, and Opačić and Godić v. Croatia (dec.), 38882/13, § 31, 26 January 2016).

68.  Accordingly, the Court finds that this part of the application must be rejected for failure to comply with the six-month time-limit set out in Article 35 §§ 1 of the Convention.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

69.  The applicant complained, in respect of the civil proceedings for damages, that the practice of the Supreme Court as to the manner of calculating the statutory limitation period had been inconsistent, and that the manner in which it had been applied in his case had deprived him of his right of access to a court. He relied on Article 6 § 1 of the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

A.  Admissibility

70.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties arguments

(a)  The applicant

71.  The applicant submitted that he had received the first reliable information about his parents killing in December 2006, when generals R.A. and M.N. had been indicted before the Zagreb County Court for war crimes. Before then, information about the victims of Operation Pocket-93 had not been available to the Croatian public. From 1991 to 1995 he had participated in the war as a member of the Croatian Army and had spent most of his time in various places of combat. He had never been informed about the investigation or the indictment against the Croatian Army generals before the ICTY. The State had not instituted any criminal proceedings regarding his parents killing until 2006. He could therefore not have obtained any official information regarding the fate of his parents.

72.  The applicant contended that the statutory limitation period for lodging a civil claim for damages in his case ought to have been calculated from the date on which he had learned of the damage. The Supreme Court had never addressed his arguments in that respect, but had simply endorsed the lower courts point of view that the statutory limitation period had started to run in 1993, when his parents had been killed. In the circumstances, requiring him to lodge a civil claim before the date on which he had actually lodged it had been entirely unrealistic.

73.  The applicant submitted that in its judgments nos. Rev-471/06 of 27 September 2006, Rev-270/06-2 of 10 October 2007, Rev-1518/10-2 of 7 December 2011 and Rev 1668/10-2 of 14 July 2015 (see paragraph 51 above), the Supreme Court had held that the statutory limitation period for lodging a civil claim for damages in cases where a missing person had been declared dead by a court decision, started to run on the date on which such a decision became final, and not from the date of the actual death. This approach had not been applied in his case, where the death of his parents had been established by decisions which had become final in 2012 and 2013. There had therefore been case-law inconsistency.

(b)  The Government

74.  The Government submitted that in cases in which plaintiffs sought compensation for non-pecuniary damage in relation to the death of their family members, the Supreme Courts practice was to calculate the statutory limitation period for lodging the civil claim from the moment the plaintiffs had learned about the death of their family members. That point in time then became a legal fact which was established by the courts in each particular case.

75.  Under the Supreme Courts practice, the moment the plaintiffs actually learned about the death of their family members was the same as the moment they had had an objective possibility to learn about it. To hold otherwise would lead to arbitrariness in calculating the starting point for the running of the statutory limitation period and legal uncertainty. The Government contended that the Supreme Courts decision in the applicants case had been in line with that practice.

76.  The Government submitted that the applicant had misinterpreted the Supreme Courts judgment in his case. That court had calculated the statutory limitation period not from 1993, as incorrectly claimed by him, but from 2001. It had considered that in 2001 the applicant could objectively have become aware of the fact that his parents had been killed in Operation Pocket-93, since the indictment against general R.A. filed on 26 November 2001 before the ICTY had listed his parents as victims of the operation. Thus it was at that point in time that he could be considered to have suffered damage, and the objective five-year statutory limitation period under section 376(2) of the Civil Obligations Act had started to run.

77.  The applicants argument that he had never been informed of the proceedings before the ICTY had no bearing on his rights under Article 6 of the Convention. What was important was that he had had a real possibility of learning about the fate of his parents in 2001, and of instituting civil proceedings for damages.

78.  The Government contended that the indictment filed against general R.A. before the ICTY on 21 May 2001 and the amended indictment against that general of 26 November 2001 had been published on the ICTY website as early as May and November 2001, together with the list of victims of Operation Pocket-93. Following its publication, the indictment had caused great social and political upheaval in Croatia and its neighbouring countries. Both the proceedings before the ICTY and the subsequent criminal proceedings in Croatia had been extensively covered by the media. The Government relied on one article published in Serbia in September 2001, and several articles published in Croatia in 2002 and 2003 (see paragraphs 52 and 53 above). In their view, that fact corroborated the Supreme Courts view that the applicant had already had a real possibility to obtain information about the death of his parents in 2001.

79.  The Government submitted that the Supreme Courts judgments nos. Rev-471/06 of 27 September 2006, Rev-270/06-2 of 10 October 2007, Rev1518/10-2 of 7 December 2011 and Rev 1668/10-2 of 14 July 2015 relied on by the applicant (see paragraph 51 above) had concerned cases in which plaintiffs had sought damages in relation to the disappearance of their family members, whose fate after a certain date had remained entirely unknown, including whether they had died. The fate of the applicants parents had become known in 2001, therefore before the applicant had lodged his civil claim for damages in 2008, and certainly before the decisions establishing their death had become final (2012 and 2013). It was true that the domestic authorities had still considered the applicants parents as “missing persons”. However, that was because the place of their burial remained unknown, whereas their fate had become known in 2001.

2.  The Courts assessment

(a)  Legal certainty

80.  The Court will first address the question whether, having regard to the Supreme Courts judgments nos. Rev-471/06 of 27 September 2006, Rev- 270/06-2 of 10 October 2007, Rev-1518/10-2 of 7 December 2011 and Rev-1668/10-2 of 14 July 2015 (see paragraph 51 above), the fact that in the applicants case the statutory limitation period for lodging a civil claim for damages was calculated not from the date on which the decisions declaring his parents dead had become final, but rather from an earlier date, violated the principle of legal certainty.

81.  The Court reiterates that it has been accepted that giving two disputes different treatment cannot be considered to give rise to conflicting case-law when this is justified by a difference in the factual situations at issue (see, mutatis mutandisHayati Çelebi and Others v. Turkey, no. 582/05, § 52, 9 February 2016, and Ferreira Santos Pardal v. Portugal, no. 30123/10, § 42, 30 July 2015).

82.  The Court notes that in the present case the statutory limitation period for lodging the civil claim for damages was calculated as starting to run on 26 November 2001, when general R.A. was indicted before the ICTY. In particular, the Supreme Court held that on that day the applicant had had an objective possibility to learn about the death of his parents, and the objective five-year statutory limitation period under section 376(2) of the Civil Obligations Act had thus started to run.

83.  In arguing that the Supreme Courts case-law on the matter was inconsistent, the applicant relied on judgments in which that court had calculated the statutory limitation period for lodging a civil claim for damages from the date on which the decisions declaring the plaintiffs family members dead had become final (see paragraph 51 above). The decisions declaring the applicantparents dead became final in 2012 and 2013 (see paragraphs 44 and 45 above).

84.  The Court notes that the Supreme Courts judgments relied on by the applicant concerned disappearances of the plaintiffs family members whose fate after they had been apprehended by State agents had remained unknown – that is, there was never any information as to how and when they had died (see paragraph 51 above). The Court observes that information on the fate of the applicants parents – that they had been killed in September 1993 in the course of Operation Pocket-93 – became known before he instituted civil proceedings for damages against the State in 2008, and certainly before he instituted proceedings seeking to have them declared dead in 2011. Indeed, the applicant admitted that he had learned about his parents fate in 2006, when the indictment against generals R.A. and M.N. had been brought before the Croatian criminal courts (see paragraphs 33, 37 and 39 above). The Court notes that the fate of the applicants parents was undoubtedly established by the criminal courts judgment, which became final in 2009 (see paragraphs 21 and 24 above).

85.  Accordingly, the Court is of the view that there are sufficient elements to hold that the applicants case concerned different factual circumstances than the cases in which the Supreme Court had rendered the judgments relied on by the applicant, and that the fact that the domestic courts in the applicants case did not calculate the statutory limitation period for lodging the civil claim for damages from the date on which the decisions declaring his parents dead had become final cannot be considered to give rise to conflicting case-law.

86.  There has accordingly been no violation of Article 6 § 1 on that account.

(b)  Access to a court

(i)  General principles

87.  The Court reiterates that Article 6 § 1 of the Convention secures to everyone the right to have a claim relating to his civil rights and obligations brought before a court (see Lupeni Greek Catholic Parish and Others v. Romania [GC], no. 76943/11, § 84, 29 November 2016 and Zubac v. Croatia [GC], no. 40160/12, § 76, 5 April 2018).

88.  The right of access to a court is not absolute, but may be subject to limitations; these are permitted by implication since the right of access by its very nature calls for regulation by the State, regulation which may vary in time and in place according to the needs and resources of the community and of individuals (see Lupeni Greek Catholic Parish and Others, cited above, § 89, Zubac, cited above, § 78, and Stanev v. Bulgaria [GC], no. 36760/06, § 230, ECHR 2012). In laying down such regulation, the Contracting States enjoy a certain margin of appreciation. Whilst the final decision as to observance of the Conventions requirements rests with the Court, it is no part of the Courts function to substitute for the assessment of the national authorities any other assessment of what might be the best policy in this field (see Zubac, cited above, § 78).

89.  Nonetheless, the limitations applied must not restrict the access left to the individual in such a way or to such an extent that the very essence of the right is impaired. Furthermore, a limitation will not be compatible with Article 6 § 1 if it does not pursue a legitimate aim and if there is not a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be achieved (see Lupeni Greek Catholic Parish and Others, cited above, § 89, and Zubac, cited above, § 78).

(ii)  Application of those principles to the present case

(α)  As to whether there was a restriction of the applicants right to a court

90.  In the present case the applicant brought a civil claim against the State seeking damages for the killing of his parents in September 1993 by Croatian soldiers (see paragraph 29 above). The first-instance court granted the applicants claim regarding the killing of his mother and dismissed it regarding the killing of his father (see paragraph 34 above). The secondinstance court reversed the first-instance judgment and dismissed the applicants claim in its entirety holding that the objective five-year statutory limitation period for lodging the civil claim for damages had started to run in 1993 (see paragraph 38 above). The Supreme Court held that the objective five-year statutory limitation period should have been calculated from 26 November 2001 when the applicant had had an objective possibility to learn about the fate of his parents (see paragraph 40 above).

91.  Consequently, the objective statutory limitation period for lodging the civil claim for damages, as calculated by the Supreme Court in the present case, may be regarded as imposing a restriction on the applicants right of access to a court. The Court must therefore examine whether that right was unduly restricted.

(β)  As to whether the restriction pursued a legitimate aim

92.  The Court has already held that statutory limitation periods serve several important purposes, namely to ensure legal certainty and finality, protect potential respondents from stale claims which might be difficult to counter and prevent the injustice which might arise if courts were required to decide upon events which had taken place in the distant past on the basis of evidence which might have become unreliable and incomplete because of the passage of time (see Stubbings and Others v. the United Kingdom, 22 October 1996, § 51, Reports of Judgments and Decisions 1996IV, and Nijemčević v. Croatia (dec.), no. 51519/12, § 40, 11 September 2018). Therefore, litigants should expect those rules to be applied.

(γ)  As to whether the restriction was proportionate to the legitimate aim pursued

93.  As the above considerations show, the existence of a limitation period per se is not incompatible with the Convention. What the Court needs to ascertain in a given case is whether the manner in which it was applied is compatible with the Convention (see Vrbica v. Croatia, no. 32540/05, § 66, 1 April 2010). Accordingly, in order to satisfy itself that the very essence of the applicants right of access to a court was not impaired, the Court must examine whether the manner in which the Supreme Court calculated the running of the objective statutory limitation period for lodging his civil claim for damages infringed the proportionality principle (see Vrbica, cited above, § 71, and Osu v. Italy, no. 36534/97, § 35, 11 July 2002).

94.  The Court notes that under section 376 of the Civil Obligations Act, a claim for damages becomes statute-barred three years after the injured party learned of the damage and the person who caused it (subjective statutory limitation period), and that in any event it becomes statute-barred five years after the damage occurred (objective statutory limitation period, see paragraph 46 above). Thus, as confirmed by the Supreme Courts caselaw, after the expiry of the objective five-year statutory limitation period, the injured party can no longer claim damages, even if the subjective three-year period has not yet expired or has not even started to run (see paragraph 49 above).

95.  The Court observes that in cases in which the plaintiffs had sought damages from the State in connection with the death of their family members of which they had learned only subsequently, the Supreme Courts practice is to calculate the objective five-year statutory limitation period for lodging the civil claim from the date on which the plaintiffs had learned about the death of their family members (see paragraph 50 above).

96.  However, the Court does not find it unreasonable that in circumstances where the exact day on which the plaintiffs had learned about the death of their family members could not be established, the domestic courts would rely on the time at which they had had an objective opportunity to learn about it.

97.  The central issue that remains to be examined in is whether the Supreme Courts conclusion that the applicant had had an objective possibility to learn about the death of his parents already in November 2001 constituted a disproportionate limitation of his right of access to a court.

98.  The Court reiterates that it is not its function to deal with errors of fact or law allegedly made by a national court, unless and in so far as they may have infringed rights and freedoms protected by the Convention. Normally, issues such as the weight attached by the national courts to given items of evidence or to findings or assessments in issue before them for consideration are not for the Court to review. The Court should not act as a fourth instance and will not therefore question under Article 6 § 1 the judgment of the national courts, unless their findings can be regarded as arbitrary or manifestly unreasonable (see Bochan v. Ukraine (no. 2) [GC], no. 22251/08, § 61, ECHR 2015, and Zubac, cited above, § 79).

99.  In the present case, the Supreme Court deemed that the applicant had had an objective possibility to learn about the death of his parents already on 26 November 2001 because that was when the indictment against general R.A. before the ICTY had listed both of his parents among the unlawfully killed persons (see paragraph 40 above).

100.  The Court has already held, in the context of examining the timelines of complaints under the procedural aspect of Article 2 of the Convention alleging that the investigation into the death of the applicants family members had not been effective, that applicants whose close relatives had been killed could be expected to display due diligence and take the requisite initiative in informing themselves about the progress made in the investigation (see Varnava and Others v. Turkey [GC], nos. 16064/90 and 8 others, § 158, ECHR 2009, Narin, cited above, § 45, and Bogdanović, cited above, § 42). This applies irrespective of whether the offence is legally classified as a murder or a war crime.

101.  The Court notes in this connection that the indictment of 21 May 2001 against general R.A., mentioning the applicants mother as one of the victims, was published on the ICTY website at some point between 21 May and September 2001. Indeed, the list of victims attached to that indictment, including the applicants mother, was cited in a bulletin published in Serbia in September 2001. The bulletin stated that the list had been taken from the ICTY website (see paragraph 52 above).

102.  The Court also accepts that the indictments filed against Croatian army generals before the ICTY for crimes committed in the Medak Pocket in September 1993 aroused great media attention in Croatia. The Government submitted articles published in Croatia in that respect, dating from 2002 and 2003 (see paragraph 53 above). The applicant, knowing that his parents had disappeared in the course of the military operation in the Medak Pocket in September 1993, could not have remained unaware of those publications. In fact, as the son of persons who had gone missing during the military operation, he could have been expected to show due diligence and to turn to the Croatian authorities for information regarding their fate (see paragraph 100 above). Had he done so at any point after November 2001 when the ICTY indictment was filed against general R.A., and especially after late 2002 and/or beginning of 2003 when the Croatian authorities started investigating the crimes committed in the Medak Pocket (see paragraphs 12-14 above), he could have learned about the damage (the death of his parents), as well as about the perpetrators (the Croatian army soldiers). In other words, he could have obtained all the information necessary in order to seek damages from the State, and therefore even the subjective three-year statutory limitation period for lodging the civil claim for damages would have started to run (see Nijemčević, cited above, § 46). Indeed, the applicant need not have waited for the outcome of the criminal proceedings against the Croatian army generals for the crimes committed in the Medak Pocket because the State was ex lege liable for the damage perpetrated by its soldiers to third persons (ibid., §§ 24 and 47).

103.  However, as noted above, the applicant did not contact the police or the State Attorneys Office in relation to the disappearance of his parents, except in the context of the civil proceedings for damages in 2007. Nor did he institute proceedings with a view to having them declared dead until 2011, which was some eighteen years after their disappearance (see paragraph 43 above).

104.  Having regard to the above observations, the Court is of the view that the manner in which the Supreme Court calculated the objective fiveyear statutory limitation period for lodging the civil claim for damages in the applicants case did not constitute a disproportionate restriction on his right of access to a court.

105.  There has accordingly been no violation of Article 6 § 1 of the Convention on that account either.

FOR THESE REASONS, THE COURT,

1.  Declares, unanimously, the complaints under Article 6 § 1 of the Convention admissible and the remainder of the application inadmissible;

2.  Holds, by four votes to three, that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 11 June 2020, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Abel Campos          Krzysztof Wojtyczek
Registrar                   President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judges Turković, Pejchal and Ilievski is annexed to this judgment.

K.W.O.
A.C.
 

JOINT DISSENTING OPINION OF JUDGES TURKOVIĆ, PEJCHAL AND ILIEVSKI

1.  To our regret we cannot agree with the majority that in the present case the very essence of the applicants right of access to a court was not impaired.

2.  The dispute in the present case concerned a complex issue, namely the fixing of the starting-point of the objective five-year limitation period under Croatian law in relation to claims for damages lodged by individuals whose relatives had been killed during the war but of whose death they had learned only subsequently. As noted in the judgment, in such situations the Supreme Courts well-established practice is to calculate the objective five-year statutory limitation period for lodging a civil claim from the date on which the plaintiffs learned about the death of their family members, because it is only after learning about that circumstance that the injured party can suffer emotional pain (see paragraphs 40 and 50 of the judgment).

3.  We agree with the majority that in circumstances where the exact date on which the plaintiffs learned about the death of their family members cannot be established, it would not be unreasonable to rely on the point in time at which they had an objective opportunity to learn about it. However, we believe that the majority were wrong in uncritically accepting the Supreme Courts application of such an exception in the present case, for the following reasons.

4.  Contrary to the Supreme Courts practice in the matter, in the present case the first and second-instance courts failed to establish when the applicant had learned about the death of his parents. Instead, the firstinstance court wrongly held that the applicants civil claim could not become statute-barred (see paragraph 34 of the judgment), whereas the second-instance court wrongly calculated the objective five-year statutory limitation period for lodging the civil claim from the time at which the damaging event had occurred (see paragraph 38 of the judgment). The Supreme Court therefore had to rectify the lower courts decisions as to the running of the statutory limitation period for the applicants civil claim for damages. Once it had decided not to refer the case back to the lower courts, the Supreme Court found itself in a situation in which it was the first court called upon to fix the starting-point of the objective five-year limitation period. Not being able itself to take evidence and determine the relevant facts, the Supreme Court decided to calculate the objective statutory limitation period from the time at which an objective opportunity had arisen for the applicant to learn about the death of his parents and not, as required by the well-established practice of the domestic courts, from the date on which the applicant had actually learned about their death.

5.  Contrary to the Governments suggestion (see paragraph 75 of the judgment), it does not follow from the Supreme Courts case-law that learning about the death of a family member is the same as having an objective possibility to learn about it. Indeed, none of the Supreme Courts judgments on the subject, save for that in the applicants case, mentions an objective possibility to learn about the death of a family member (see paragraph 50 of the judgment). For example, in its judgment no. Rev 2617/11-3 of 11 March 2014, the Supreme Court explained that “[t]he nonpecuniary damage on account of the emotional pain related to the death of a close person cannot occur before the injured party actually learns about the death of the close person, because owing to the nature of the matter it is only after learning about that circumstance that the injured party can suffer emotional pain” (ibid.). By that judgment the Supreme Court quashed the lower courts judgments calculating the statutory limitation period as running from 10 September 1995, when the corpse of the plaintiffs family member had been found, deeming that it had not been established in the proceedings “that it was the plaintiffs who had found [his] body on 10 September 1995, that is, that on that day they had learned about his death” (ibid.).

6.  By calculating the objective statutory limitation period, exceptionally, from the time at which the applicant had an objective opportunity to learn about the death of his parents, the Supreme Court has put the applicant in a less favourable position compared with claimants for whom the objective statutory limitation period is calculated from the date on which they actually learned about the death of their relatives. This is especially problematic in the present case, since the Supreme Court drew its conclusion without ever giving the applicant a real opportunity to submit arguments as to when he had actually learned about the death of his parents. Furthermore, neither the lower courts nor the Supreme Court ever addressed the fairly detailed arguments which the applicant raised in that regard before the lower courts, and in fact no reasoned finding was ever made to the effect that it was impossible in the present case to establish when the applicant had actually learned about the death of his parents.

7.  Furthermore, the Supreme Court concluded uncritically that the applicant had had an objective possibility to learn about his parents killing as early as 26 November 2001, because on that day General R.A. had been indicted before the ICTY and the applicants parents had been listed among the unlawfully killed persons (see paragraph 40 of the judgment). At no point did the court give the applicant an opportunity to rebut that conclusion.

8.  In this regard we find it important to point out the following. The fact that the applicants parents had been listed as victims of Operation Pocket93 in the ICTY indictment of 26 November 2001 did not mean that their fate had already been established beyond doubt at that point, enabling the applicant to successfully claim damages for their deaths. Indeed, their bodies have not been found to date (see paragraph 80 of the judgment), and it was only in the proceedings conducted before the Croatian criminal courts, which finally ended in 2009, that it was established by means of witness testimony when and how they had actually died (see paragraphs 2124 of the judgment).

9.  Even disregarding the latter argument, in the present case the Supreme Court did not provide any reasons for its conclusion. It did not clarify whether the applicant had or could reasonably have had access to the information contained in the list of victims attached to the indictment on the same day that it was filed before the ICTY, or by what other means he could have learned about the death of his parents by the time the indictment was filed before the ICTY. As we have already pointed out, since the Supreme Court was the first court in the proceedings to adopt such a conclusion, the applicant had no opportunity to rebut it.

10.  It was only in the proceedings before this Court that the Government attempted to clarify whether the indictment filed against R.A. before the ICTY, together with the attached list of victims, had been published in May and November 2001, and whether it had become available to the Croatian public at that time.

11.  In fact, the Government did not submit any material evidence regarding the publication of the amended indictment of 26 November 2001, relied on by the Supreme Court and listing both of the applicants parents as victims. Nor did the Government submit evidence of any media coverage in Croatia dating from 2001 and mentioning the indictment against General R.A. or the victims of Operation Pocket-93. They submitted a statement by the former President of Croatia published on the Internet in 2002 and two articles published in a political weekly magazine, one in 2002 and the other in 2003, but neither the statement nor the two articles mentioned the names of victims (see paragraph 53 of the judgment). There is no indication that the applicant himself was ever informed of the ICTY investigation or indictments.

12.  Moreover, the identification information concerning the victims of Operation Pocket-93 does not appear to have become available to the Croatian authorities until late 2002 or early 2003 (see paragraphs 12 and 13 of the judgment). The State did not undertake any investigative steps regarding crimes committed in the course of Operation Pocket-93 before October 2002 (see paragraph 12 of the judgment). Accordingly, had the applicant contacted the national authorities for information regarding his parents fate, he would not have been able to obtain it before the end of 2002 or the beginning of 2003 at the earliest. The objective five-year statutory limitation period for lodging a civil claim for damages would thus have expired in late 2007 at the earliest. We note that the applicant contacted the State Attorneys Office with a request for a friendly settlement of the dispute, thereby interrupting the running of the statutory limitation period for lodging his civil claim for damages (see Momčilović v. Croatia, no. 11239/11, § 24, 26 March 2015) on 6 December 2007 (see paragraph 29 of the judgment).

13.  Furthermore, the solution proposed by the majority revolves around the Court examining on its own initiative whether the applicant could have actually acquired knowledge of the death of his parents and the perpetrators within the subjective three-year statutory limitation period – something which the domestic courts never did in this case. Even if this would not have been problematic on its own, in our view the majority placed an excessive burden on the applicant by requiring him to have contacted the domestic authorities even before they had obtained any data on the victims of Operation Pocket-93 (this was at the end of 2002 or the beginning of 2003 at the earliest).

14.  Finally, we disagree with the majority that the case-law on calculating the timeliness of complaints submitted to the Court under the procedural aspect of Article 2 of the Convention should be applied when assessing the timeliness of a civil claim for damages submitted to the domestic courts (see paragraphs 100 and 102-03 of the judgment).

15.  Accordingly, in our view, the fact that in the present case the Supreme Court calculated the objective statutory limitation period for lodging the civil claim for damages from 26 November 2001 imposed a disproportionate limitation on the applicants right of access to a court. In our view, there has therefore been a violation of Article 6 § 1 of the Convention in the present case.

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde