Centro Europa 7 S.r.l. i Di Stefano protiv Italije

Država na koju se presuda odnosi
Italija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
38433/09
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Bosanski
Datum
07.06.2012
Članovi
10
10-1
10-2
35
35-1
35-3
41
P1-1
P1-1-1
P1-1-2
Kršenje
10
10-1
P1-1
P1-1-1
P1-1-2
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Mešanje
(Čl. 10-2) Propisano zakonom
(Čl. 10-2) Predvidljivost
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1) Rok od četiri meseca (ranije rok od šest meseci)
(Čl. 35-3-a) Ratione personae
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Mešanje
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
(P1-1-2) Regulisanje korišćenja imovine
Pozitivne obaveze
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Predstavku su podneli jedno preduzeće i njegov zakoniti zastupnik. U julu 1999. italijanski organi vlasti dodelili su preduzeću koje je podnosilac predstavke dozvolu za nacionalno emitovanje televizijskog programa, ovlastivši ga da postavi analognu televizijsku mrežu koja će obuhvatiti 80 procenata državne teritorije i da tom mrežom upravlja. Kada je reč o dodeli frekvencije, izdavaoci dozvole su se pozvali na plan dodele nacionalnih frekvencija iz 1998, ističući da preduzeće koje je podnosilac predstavke treba da uskladi svoju aparaturu sa zahtevima postavljenim u „planu dodele” u roku od 24 meseca, kao i da treba da se povinuje „programu prilagođavanja” koji je sačinilo regulatorno telo za komunikacije. Od 2000. godine preduzeće koje je podnosilac predstavke u nekoliko navrata se obraćalo upravnim sudovima, žaleći se zbog toga što mu još nije dodeljena nijedna frekvencija za emitovanje programa. U maju 2008. godine Državni savet (Consiglio di Stato) naložio je vladi da reši zahtev za dodelu frekvencija. U januaru 2009. godine Državni savet je takođe naložio nadležnom ministarstvu da preduzeću koje je podnelo predstavku isplati oko milion evra na ime naknade, izračunate na osnovu legitimnih očekivanja od frekvencija koje je trebalo da mu budu dodeljene.

Pravo – Član 10. Konvencije: Usled toga što mu organi vlasti nisu dodelili frekvenciju, preduzeće koje je podnelo predstavku nije ni na koji praktičan način moglo da iskoristi dozvolu koja mu je izdata zato što je svaki vid aktivnosti za koji je ono formalno bilo ovlašćeno de facto bilo nemoguće sprovesti tokom gotovo deset godina. Usled toga, tu se radilo o mešanju u pravo preduzeća koje je podnelo predstavku da saopštava informacije i ideje. Pored toga, pošto mu je bila dodeljena dozvola za emitovanje programa, preduzeće je moglo razumno da očekuje da će vlast, u roku od 24 meseca, usvojiti instrumente potrebne za uređenje tih aktivnosti, pod uslovom da samo preduzeće poboljša i osavremeni svoju tehničku opremu. Međutim, plan za dodelu frekvencija nije sproveden u delo sve do decembra 2008. i preduzeće koje je podnelo predstavku dobilo je samo jedan kanal za emitovanje svog programa, i to tako da je ta dozvola stupila na snagu tek krajem juna 2009. U međuvremenu je nekoliko operatera nastavilo da na privremenoj osnovi koristi različite frekvencije koje je, prema nacionalnom planu, trebalo da budu dodeljene novim operaterima. Državni savet (Consiglio di Stato) je zaključio da je takvo stanje stvari bilo posledica dejstva suštinski zakonodavnih činilaca.

Postojao je čitav niz zakona koji su jedan za drugim produžavali period tokom koga su televizijski kanali koji su funkcionisali „preko planiranih kvota, kao višak” mogli i dalje da emituju program kako na nacionalnom, tako i na lokalnom nivou.

Zato su ostali operateri bili sprečeni da učestvuju u ranim fazama digitalne televizije. Pored toga, pomenuti zakoni koji su bili formulisani prilično neodređeno odložili su istek prelaznog plana pozivajući se na događaje koji se nisu mogli predvideti. Pored toga, Sud pravde Evropske unije primetio je da su te mere unutrašnjeg zakonodavstva prouzrokovale uzastopnu primenu prelaznih aranžmana koji su bili strukturisani tako da odgovaraju postojećim mrežama, zbog čega su operateri kojima nisu bile dodeljene frekvencije bili sprečeni da stupe na tržište emitovanja televizijskog programa iako su posedovali odgovarajuću dozvolu. Sve to znači da domaći zakonodavni okvir nije bio u dovoljnoj meri jasan i precizan i da nije omogućio preduzeću koje je podnelo predstavku da s dovoljnim stepenom pouzdanosti predvidi kada će mu biti dodeljena frekvencija da bi moglo da počne da emituje program. Sve to ukazuje na činjenicu da zakoni o kojima je reč nisu zadovoljili zahtev predvidljivosti. Konačno, vlast nije poštovala rokove koje je sama propisala prilikom izdavanja dozvole, čime je izneverila očekivanja preduzeća koje je podnelo predstavku. Država nije dokazala da je preduzeće imalo na raspolaganju delotvorna sredstva kojima bi moglo da primora organe vlasti da poštuju zakon i presude Ustavnog suda. Iz toga proizlazi da preduzeće koje je podnelo predstavku nije dobilo dovoljna jemstva kao zaštitu od proizvoljnog postupanja. Zbog toga se, između ostalog, smanjila konkurencija u audiovizuelnom sektoru. Sa svih tih razloga, očigledno je da država nije ispunila svoju pozitivnu obavezu i nije postavila odgovarajući zakonodavni i upravni okvir koji bi bio odgovarajuće jemstvo delotvornog medijskog pluralizma.
Zaključak: kršenje prava po Konvenciji (odluka doneta sa šesnaest glasova prema jednome).

Sud je takođe zaključio, većinom od četrnaest glasova prema tri, da je prekršen i član 1. Protokola br. 1, zaključujući da su legitimna očekivanja preduzeća koje je podnelo predstavku – funkcionisanja analogne televizijske mreže na osnovu izdate dozvole – bila u dovoljnoj meri osnovana da su predstavljala „imovinu”. S obzirom na to da je Sud već, na osnovu člana 10. Konvencije, zaključio da mešanje u prava preduzeća koje je podnelo predstavku nije imalo dovoljno predvidljivu pravnu osnovu u smislu sudske prakse Evropskog suda, bilo je mogućno doneti samo istovetan zaključak u odnosu na član 1. Protokola br. 1.

Član 41.Konvencije: Preduzeću koje je podnelo predstavku dosuđen je iznos od 10.000.000 evra na ime materijalne i nematerijalne štete.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VIJEĆE

PREDMET CENTRO EUROPA 7 S.R.L. I DI STEFANO protiv ITALIJE

(Predstavka br. 38433/09)

PRESUDA

STRAZBURG

7. juna 2012.

Ova presuda je konačna ali može biti predmetom redakcijskih izmjena.

U predmetu Centro Europa 7 S.r.l. i Di Stefano protiv ItalijeEvropski sud za ljudska prava, zasjedajući u Velikom vijeću u sastavu:

Françoise Tulkens, predsjednik,
Jean-Paul Costa,
Josep Casadevall,
Nina Vajić,
Dean Spielmann,
Corneliu Bîrsan,
Elisabeth Steiner,       
Elisabet Fura,   
Ljiljana Mijović,
David Thór Björgvinsson,
Dragoljub Popović,
András Sajó,
Nona Tsotsoria,
Işıl Karakaş,
Kristina Pardalos,
Guido Raimondi,
Linos-Alexandre Sicilianos, sudije,
i Vincent Berger, pravnik,

nakon vijećanja zatvorenih za javnost, održanih 12. oktobra 2011. i 11. aprila 2012., donijelo je sljedeću presudu, koja je usvojena posljednjeg navedenog datuma:

PROCEDURA

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu predstavke (br. 38433/09) protiv Republike Italije koju su Sudu podnijeli jedno talijansko društvo ograničene odgovornosti, Centro Europa 7 S.r.l. i jedan talijanski državljanin, gospodin Francescantonio Di Stefano („podnositelji predstavke“), 16. jula 2009. godine temeljem člana 34 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (“Konvencija”).
  2. Podnositelje predstavke zastupali su g-din A. Pace, g-din R. Mastroianni, g-din O. Grandinetti i g-din F. Ferraro, advokati iz Rima. Talijansku vladu (“Vlada”) zastupao je njezin agent, gđa E. Spatafora.
  3. Podnositelji predstavke su se žalili da njihovom društvu nisu dodijeljene neophodne frekvencije za emitiranje televizijskog programa, čime je povrijeđeno njihovo pravo na slobodu izražavanja i širenja informacija i ideja. Žalili su se, također, na povredu člana 14 i člana 6.1 Konvencije i člana 1 Prvog protokola.
  4. Predstavka je dodijeljena Drugom odjelu Suda (pravilo 52, stav 1 Poslovnika Suda). Dana 10. novembra 2009. godine Drugi odjel je odlučio obavijestiti Vladu o podnesenoj predstavci. Kao što je predviđao raniji član 29.3 Konvencije (sadašnji član 29.1) i pravilo 54A, Odjel je odlučio istovremeno ispitati osnovanost i prihvatljivost predstavke. Dana 30. novembra 2010. godine vijeće ovog Odjela, u čijem sastavu su sjedili Françoise Tulkens, Danute Jočienė, Dragoljub Popović, András Sajó, Nona Tsotsoria, Kristina Pardalos, Guido Raimondi, sudije, i Françoise Elens-Passos, zamjenik registrara Odjela, ustupili su nadležnost u ovom predmetu Velikom vijeću, čemu se nije protivila nijedna strana u postupku (član 30 Konvencije i pravilo 72).
  5. Sastav Velikog vijeća određen je u skladu sa odredbama člana 26. 4 i 26.5 Konvencije i pravila 24. Dana 3. novembra 2011. godine mandat predsjednika Suda, gospodina Jean-Paula Coste je istekao, a na toj poziciji ga je zamijenio Françoise Tulkens, predsjedavajući u ovom predmetu od navedenog datuma (pravilo 9.2). Gospodin Jean-Paul Costa ostao je u vijeću i nakon isteka svog mandata, u skladu sa članom 23.3 Konvencije i pravilom 24.4.
  6. Podnositelji predstavke i Vlada dostavili su svoja opažanja (pravilo 59. 1). Osim toga zaprimljeni su i komentari treće strane, Udruženja Open Society Justice Initiative [Institut otvoreno društvo – pravna inicijativa], kojoj je predsjednik dozvolio da intervenira u pisanom obliku (član 36.2 Konvencije i pravilo 44.2).
  7. Održana je javna rasprava u Zgradi ljudskih prava u Strazburu 12. oktobra 2011. godine (pravilo 59.3).

Pred Sudom su se pojavili:

(a) u ime Vlade
G-din M. REMUS, savjetnik,
G-din P. GENTILI, advokat;

(b) u ime podnositelja predstavke
G-din R. MASTROIANNI,
G-din O. GRANDINETTI,
G-din F. FERRARO, advokat.

Sud je saslušao obraćanje g-dina Remusa, g-dina Gentilija, g-dina Mastroiannija i g-dina Grandinettija, kao i njihove odgovore na pitanja koja su postavili njegovi članovi.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. Prvi podnositelj predstavke, Centro Europa 7 S.r.l. (“društvo podnositelj predstavke”), društvo je ograničene odgovornosti koje djeluje u sektoru televizijskog emitiranja, sa registriranim uredom u Rimu. Drugi podnositelj predstavke je gospodin Francescantonio Di Stefano, državljanin Italije, rođen 1953. godine koji živi u Rimu. On je zakonski predstavnik društva podnositelja predstavke.
  2. Ministarskom odlukom od 28. jula 1999. godine, nadležno tijelo dodijelilo je društvu Centro Europa 7 S.r.l. licencu za zemaljsko emitiranje televizijskog programa u državi, u skladu sa Zakonom br. 249/1997 (vidi stavove 56-61 u nastavku), čime ga je ovlastio da instalira i koristi analognu televizijsku mrežu. Ova licenca precizira da društvo podnositelj predstavke ima pravo na tri frekvencije koje pokrivaju 80% teritorija države. Što se tiče dodjele frekvencija, licenca se poziva na nacionalni plan za dodjelu frekvencija, koji je usvojen 30. oktobra 1998. godine. Specificira da se instalacije moraju uskladiti sa uvjetima „plana za dodjelu“ (piano di assegnazione) u roku od 4 mjeseca i da mjere poduzete u tom smislu moraju biti u skladu sa programom prilagodbe (programma di adeguamento) koji je izradilo Regulatorno tijelo za komunikacije (Autorità per le garanzie nelle comunicazioni – u daljnjem tekstu “AGCOM”) u saradnji sa Ministarstvom komunikacija (“Ministarstvo”). Iz odluke Državnog vijeća (Consiglio di Stato) br. 2624 od 31. maja 2008. godine proizilazi (vidi stav 14 ispod) da je, pod uvjetima licence, dodjela frekvencija odložena dok nadležne vlasti ne usvoje program prilagodbe prema kojem bi društvo podnositelj predstavke trebalo prilagoditi svoje instalacije. Program prilagodbe bi trebao, zauzvrat, u obzir uzeti uvjete nacionalnog plana za dodjelu frekvencija. Međutim, taj plan nije proveden. Na državnoj razini primjenjivan je niz prelaznih šema, koje su išle u korist postojećim kanalima, što je rezultiralo situacijom da, iako je imalo dozvolu, društvo podnositelj predstavke nije bilo u mogućnosti emitirati svoj program do juna 2009. godine jer mu nisu dodijeljene frekvencije.
  3. Društvo podnositelj predstavke je, putem svog zakonskog predstavnika, podnijelo niz zahtjeva upravnim sudovima.

A.  Prvi dio upravnog postupka

  1. U novembru 1999. godine društvo podnositelj predstavke podnijelo je formalni zahtjev Ministarstvu za dodjelu frekvencija. Odlukom od 22. decembra 1999. godine Ministarstvo je odbilo njihov zahtjev.

1. Postupak o osnovanosti

  1. Godine 2000. društvo podnositelj predstavke podnijelo je pritužbu Regionalnom upravnom sudu u Laciju protiv Ministarstva i RTI (mreža talijanskih televizijskih kanala pod kontrolom Mediaset grupe), žaleći se da mu nadležne vlasti nisu dodijelile frekvencije za emitiranje. Pritužba se također odnosila na RTI, jer je ista kanalu Retequattro dozvolila da emitira na frekvencijama koje su trebale biti dodijeljene podnositelju predstavke.
  2. Dana 16. septembra 2004. godine Regionalni upravni sud presudio je u korist društva podnositelja predstavke, smatrajući da su vlasti bile dužne ili dodijeliti frekvencije ili ukinuti dozvolu. Shodno tome, Sud je odluku od 22. decembra 1999. proglasio nevažećom.
  3. RTI se žalio Državnom vijeću (Consiglio di Stato). Presudom br. 2624 od 31. maja 2008. godine Consiglio di Stato odbacio je žalbu i podržao odluku Regionalnog upravnog suda. Opazio je da u licenci nije naznačen nikakav rok u okviru kojeg nadležne vlasti moraju usvojiti program prilagodbe, koji treba izraditi AGCOM u saradnji sa Ministarstvom, ali da je društvu podnositelju predstavke dato 24 mjeseca da unaprijedi svoje instalacije. Shodno tome, Consiglio di Stato je smatrao da je program prilagodbe trebao biti hitno odobren. Državno vijeće [Consiglio di Stato] je dodalo da je Ministarstvo moralo donijeti odluku o zahtjevu podnositelja predstavke za dodjelom frekvencija u skladu sa presudom koju je u međuvremenu donio Sud pravde Evropske unije[1] (“CJEU” – vidi stavove 33-36 u nastavku).

2. Postupak izvršenja

  1. Dana 23. oktobra 2008. godine društvo podnositelj predstavke, koje još uvijek nije dobilo frekvencije, pokrenulo je postupak protiv Ministarstva pred Državnim vijećem, žaleći se kako presuda od 31. maja 2008. godine nije izvršena.
  2. Dana 11. decembra 2008. godine Ministarstvo je produžilo važenje licence, koja je dodijeljena 1999. godine, do datuma gašenja analognog signala i dodijelilo društvu Centro Europa 7 S.r.l. jedan kanal, koji na snagu stupa od 30. juna 2009. godine.
  3. Consiglio di Stato je, stoga, u svojoj presudi br. 243/09 od 20. januara 2009. godine držalo da je Ministarstvo valjano izvršilo njegovu presudu od 31. maja 2008. godine.
  4. Dana 18. februara 2009. društvo podnositelj predstavke podnijelo je još jednu pritužbu Regionalnom upravnom sudu, tvrdeći da odluka od 11. decembra 2008. godine, kojom su mu dodijeljene frekvencije, nije dovoljna jer se, suprotno uvjetima licence, odnosi samo na jedan kanal koji ne pokriva 80% teritorija države. U svom zahtjevu, društvo je tražilo poništenje odluke i dosuđivanje odštete.
  5. Dana 9. februara 2010. godine društvo podnositelj predstavke potpisalo je sporazum sa Ministarstvom za ekonomski razvoj (ranije Ministarstvo komunikacija), koje se obavezalo da će mu dodijeliti dodatne frekvencije u skladu sa uvjetima iz licence.
  6. Dana 11. februara 2010. godine, u skladu sa jednom od odredbi tog sporazuma, društvo je zatražilo da se postupak, koji je čekao na razmatranje pred Regionalnim upravnim sudom, obustavi.
  7. Dana 8. marta 2011. godine društvo podnositelj predstavke je tražilo da Regionalni upravni sud ponovo stavi predmet na raspored. Zatražilo je poništenje odluke od 11. decembra 2008. kojom su mu dodijeljene frekvencije i odšteta. Tvrdilo je da upravni organi nisu u cjelosti ispoštovali svoju obavezu da mu dodijele dodatne frekvencije niti su ispoštovali sporazum od 9. februara 2010. ni odluku od 11. decembra 2008. godine.
  8. U stavu 6 spomenutog sporazuma stoji sljedeće:

“Centro Europa 7 S.r.l. se obavezuje da će do 11. februara 2010. godine tražiti brisanje tužbe br. 1313/09 koja je podnesena Regionalnom upravnom sudu u Laciju, kako bi se omogućilo isticanje zakonskog roka za podnošenje novog zahtjeva za zakazivanje ročišta, i da će se, do istog datuma, odreći odštete koju potražuje u tužbi pod uvjetom da, do datuma kada predmet bude izbrisan, ovaj sporazum, odluka o dodjeli dodatnih frekvencija i odluka od 11. decembra 2008. godine nisu u međuvremenu postali nevažeći.

Uprava se, sa svoje strane, obavezuje da će u potpunosti ispoštovati svoju obavezu i dodijeliti dodatne frekvencije, te da će ispoštovati ovaj sporazum i odluku od 11. decembra 2008. godine. U suprotnom, društvo Centro Europa 7 i suprotstavljene strane u potpunosti vraćaju svoje proceduralne prerogative. U slučaju da dodijeljene dodatne frekvencije budu proglašene nevažećim, precizirano je da društvo Centro Europa 7 S.r.l. može ponovo aktivirati tužbu br. 1313/09, samo ako bi takva situacija onemogućila rad jedne ili više instalacija spomenutih u Tehničkom dodatku A.”

  1. Postupak koji je trenutno u toku pred Regionalnim upravnim sudom.

B.  Drugi dio upravnog postupka

1. Postupak pred Regionalnim upravnim sudom

  1. U međuvremenu, dana 27. novembra 2003. godine, dok je prvobitna tužba još uvijek bila pred Regionalnim upravnim sudom, društvo podnositelj predstavke je podnijelo još jednu tužbu istom sudu, tražeći, naročito, priznavanje svog prava na dodjelu frekvencija i naknadu za pretrpljenu štetu.
  2. Presudom od 16. septembra 2004. Regionalni upravni sud odbacio je ovu tužbu, smatrajući, naročito, da društvo podnositelj predstavke ima samo legitimni interes (interesse legittimo), odnosno, pojedinačni položaj koji je indirektno zaštićen sve dok je konzistentan sa javnim interesom, ali ne lično pravo (diritto soggettivo) na dodjelu frekvencija za analogno zemaljsko televizijsko emitiranje.

2. Žalba Državnom vijeću (Consiglio di Stato)

  1. Društvo se žalilo Državnom vijeću (Consiglio di Stato), tvrdeći da, obzirom da mu je dodijeljena licenca, zapravo ima lično pravo na frekvencije. Konkretno, žalilo se da zakonodavna uredba br. 352/2003 i Zakon br. 112/2004 nisu u skladu sa zakonodavstvom Zajednice (vidi stavove 65-67 u nastavku).
  2. Dana 19. aprila 2005. godine Consiglio di Stato odlučilo je da svoje ispitivanje ograniči samo na zahtjev za naknadu štete, a da u toj fazi ne razmatra zahtjev za dodjelu frekvencija.
  3. Ipak, uočilo je da je došlo do propuštanja dodjele frekvencija društvu Centro Europa 7 S.r.l. zbog suštinski zakonodavnih faktora.
  4. Navelo je da je dio 3(2) Zakona br. 249/1997 (vidi stav 58 u nastavku) omogućio “de facto posjedniku” radio frekvencija, koji je ovlašten da djeluje u prethodnom sistemu, da nastavi sa emitiranjem dok se ne dodijele licence, odnosno dok se ne odbiju zahtjevi za nove licence, u svakom slučaju ne kasnije od 30. aprila 1998. godine.
  5. Dalje je navelo da dio 3(7) Zakona br. 249/1997 (vidi stav o61 u nastavku) autorizira nastavak emitiranja time što zadužuje AGCOM da utvrdi rok, pod jedinim uvjetom da se programi moraju emitirati istovremeno na zemaljskim frekvencijama i putem satelita i kablovske. Naglasilo je da je, u slučaju da AGCOM ne utvrdi rok, Ustavni sud utvrdio da je 31. decembar 2003. godine datum do kojeg se programi koji se emitiraju putem “kanala preko kvote” (odnosno, postojećih kanala nacionalne televizije koji prelaze ograničenje koncentracije koje je nametnuto dijelom 2(6) Zakona br. 249/1997), trebaju emitirati isključivo satelitski ili kablovski, što bi dovelo do oslobađanja frekvencija koje se trebaju dodijeliti nositeljima licence poput društva podnositelja predstavke. Consiglio di Stato je navelo, međutim, da nije ispoštovan rok nakon intervencije nacionalnog zakonodavstva: dio 1 zakonodavne Uredbe br. 352/2003, koja je naknadno postala Zakon br. 43 od 24. februara 2004. godine (vidi stav o65 u nastavku), prolongirao je aktivnosti kanala preko kvote u očekivanju okončanja istrage AGCOM-a u vezi sa razvojem kanala digitalne televizije. Dodalo je da je dio 23(5) Zakona br. 112/2004 (vidi stav 67 u nastavku), naknadno, putem općeg mehanizma autorizacije, produžio mogućnost kanala preko kvote da nastave sa emitiranje na zemaljskim frekvencijama do provedbe nacionalnog plana za dodjelu frekvencija za digitalnu televiziju, sa rezultatom da se od tih kanala nije zahtijevalo oslobađanje frekvencija koje su namijenjene za dodjelu nositeljima licenci, poput društva podnositelja predstavke.
  6. Zakon br. 112/2004 je stoga imao, prema Consiglio di Stato, efekat blokiranja frekvencija namijenjenih za dodjelu nositeljima analognih licenci i sprečavanja novih operatera da učestvuju u probama digitalne televizije.
  7. Na osnovu gore navedenog, Consiglio di Stato je odlučilo da zaustavi postupak i zatražilo je od CJEU-a preliminarnu odluku o tumačenju odredbi Ugovora o slobodi pružanja usluga i konkurenciji, Direktivi 2002/21/EC (“Okvirna direktiva”), Direktivi 2002/20/EC (“Direktiva o autorizaciji”), Direktivi 2002/77/EC (“Direktiva o konkurenciji”) i članu 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima, do one mjere do koje se član 6 Ugovora o Evropskoj uniji na njega odnosi.

3. Presuda CJEU

  1. Dana 31. januara 2008. godine CJEU je donio presudu. Dva pitanja je proglasio neprihvatljivim, navodeći da nema dovoljno informacija da donese presudu u vezi sa njima.
  2. U odnosu na pitanje u vezi sa članom 10 Konvencije, CJEU je zaključio kako slijedi:

“Svojim prvim pitanjem nacionalni sud traži od Suda da, u suštini, utvrdi da li odredbe člana 10 ECHR, u mjeri u kojoj se na njih odnosi član 6 EU, isključuju, po pitanjima televizijskog emitiranja, nacionalno zakonodavstvo čija primjena onemogućuje operateru nositelju prava, kao što je Centro Europa 7, da emitira bez dodjele radio frekvencija za emitiranje.

...

Tim pitanjima, nacionalni sud, stoga, traži da se utvrdi da li postoje kršenja prava Zajednice u svrhu presude o primjeni naknade štete za gubitke koji su iz tih kršenja proistekli.

... Član 49 EC i, od datuma od kojih su postali primjenjivi, član 9(1) Okvirne direktive, drugi podstav člana 5(2) i člana 7(3) Direktive o autorizaciji i član 4 Direktive o konkurenciji moraju se tumačiti na način da isključuju, po pitanjima televizijskog emitiranja, nacionalno zakonodavstvo čija primjena onemogućuje operateru nositelju prava da emitira ukoliko nema radio frekvencije za emitiranje koje se dodjeljuju temeljem objektivnih, transparentnih, nediskriminatornih i srazmjernih kriterija.

Ovaj odgovor, sam po sebi, omogućuje nacionalnom sudu da presudi o predstavci društva Centro Europa 7 po naknadi štete za pretrpljene gubitke.

Posljedično, uzimajući u obzir odgovor Suda na drugo, četvrto i peto pitanje, nije neophodno donositi odluku po prvom i trećem pitanju.”

  1. Po pitanju osnovanosti, CJEU je naveo da su postojeći kanali dobili ovlaštenje da nastave sa aktivnostima emitiranja kao rezultat niza mjera nacionalnog zakonodavstva donesenih na štetu novih emitera koji, su unatoč tome, imali licence za zemaljsko televizijsko emitiranje. Naveo je da su te mjere dovele do sukcesivne primjene prelaznih aranžmana koji su strukturirani u korist postojećih mreža, te da je to imalo učinak sprečavanja pristupa operaterima bez frekvencija za emitiranje, poput društva podnositelja predstavke, tržištu televizijskog emitiranja, iako imaju licencu (dodijeljenu 1999. godine u slučaju podnositelja predstavke). CJEU smatra:

“... Zakon br. 112/2004 ... ne samo da dodjeljuje postojećim operaterima prioritetno pravo da dobiju radio frekvencije, već im ekskluzivno rezervira to pravo, bez ograničavanja tog privilegiranog položaja koji je vremenom dodijeljen tim operaterima i bez propisivanja bilo kakve obaveze ustupanja radio frekvencija koje krše dato ograničenje, nakon prelaska na digitalno televizijsko emitiranje.”

  1. CJEU je dodao da primjena prelaznih šema nije u skladu sa novim zajedničkim regulatornim okvirom (NCRF), koji provodi odredbe Ugovora, naročito one koje se odnose na slobodu pružanja usluga u oblasti elektronskih telekomunikacijskih mreža i usluga. Uočio je da, s tim u vezi, brojne odredbe NCRF predviđaju da dodjela i raspodjela frekvencija mora biti utemeljena na objektivnim, transparentnim, nediskriminatornim i srazmjernim kriterijima. Prema mišljenju CJEU, takvi kriteriji nisu primijenjeni u ovom slučaju jer status postojećih kanala nije izmijenjen prema prelaznim šemama, te su oni nastavili sa aktivnostima emitiranja na štetu operatera poput društva podnositelja predstavke, koji, kako im nisu dodijeljene frekvencije za emitiranje, nisu mogli realizirati svoja prava i iskoristiti svoju licencu.

CJEU je stoga donio sljedeće zaključke:

“... mora se navesti da, u oblasti televizijskog emitiranje, sloboda pružanja usluga, kako je propisana članom 49 EC i u ovoj oblasti provedena putem NCRF-a, zahtijeva ne samo dodjelu ovlaštenja za emitiranje, već i dodjelu radio frekvencija za emitiranje. Operater ne može djelotvorno realizirati svoja prava, koja proističu iz prava Zajednice, u smislu pristupa tržištu televizijskog emitiranja bez radio frekvencija za emitiranje.

...

Član 49 EC i, od datuma njihove primjene, član 9(1) Direktive 2002/21/EC Evropskog parlamenta i Vijeća od 7. marta 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektronske komunikacijske mreže i usluge (Okvirna direktiva), član 5(1), drugi podstav člana 5(2) i član 7(3) Direktive 2002/20/EC Evropskog parlamenta i Vijeća od 7. marta 2002. o autorizaciji elektronskih komunikacijskih mreža i usluga (Direktiva o autorizaciji) i član 4 Direktive Komisije 2002/77/EC od 16. septembra 2002. godine o konkurenciji na tržištima elektronskih komunikacijskih mreža i usluga, moraju su tumačiti na način da isključuju, po pitanjima televizijskog emitiranja, nacionalno zakonodavstvo čija primjena onemogućuje operateru, koji je nositelj prava, da emitira ukoliko nema radio frekvencije za emitiranje koje se dodjeljuju temeljem objektivnih, transparentnih, nediskriminatornih i srazmjernih kriterija.

4. Nastavak postupka pred Consiglio di Stato

  1. U odluci br. 2622/08 od 31. maja 2008. godine Consiglio di Stato je zaključilo da ono ne može dodjeljivati frekvencije umjesto Vlade niti može Vladu primorati da to učini. Naložilo je Vladi da riješi zahtjev društva podnositelja predstavke kojim se traže frekvencije na način konzistentan kriterijima koje je postavio CJEU. Naročito je navelo sljedeće:

“Specifična mjera, koju su vlasti usvojile, više se odnosi na pitanje izvršenja i provedbe, nego na pitanje naknade štete: u predmetima koji uključuju nezakonito odbijanje poduzimanja administrativne mjere koja se zahtijeva, usvajanje mjere ne predstavlja naknadu, već prije izvršenje obaveze koja leži na vlastima, osim u slučaju kada je dato privatno lice pretrpjelo štetu.”

  1. U odnosu na zahtjev za dodjelu frekvencija, Consiglio di Stato zaključuje:

“Međutim, kada su u pitanju legitimni interesi, nije moguće predvidjeti specifičan način naknade jer propuštanje djelovanja, kašnjenje ili nezakonito odbijanje će uvijek imati učinka na situaciju koja jeste ili nastavlja biti nezadovoljavajuća, sa rezultatom da ne postoji ništa što se može nadoknaditi; pitanje u vezi sa takvim interesima odnosi se na praktičnu primjenu bilo koje odluke koja po strani stavi mjeru na koju se žalilo.

...

Primjenjujući ova načela na dati predmet, Consiglio zaključuje da je zahtjev podnositelja žalbe da se izda naredba kojom se od vlasti zahtijeva dodjela mreže ili frekvencija neprihvatljiv.”

5. Odluka o zahtjevu društva podnositelja predstavke za naknadu štete

  1. Consiglio di Stato je odgađalo do 16. decembra 2008. godine svoju konačnu odluku o plaćanju naknade štete društvu podnositelju predstavke, smatrajući da je neophodno sačekati da Vlada donese relevantne propise prije donošenja ocjene o iznosu.
  2. Consiglio di Stato je zahtijevalo od obje strane da poštuju sljedeće zahtjeve do 16. decembra 2008. godine. Ministarstvo je trebalo, prvo, da specificira koje su frekvencije postale dostupne nakon postupka javne nabavke 1999. godine i zbog čega nisu dodijeljene društvu podnositelju predstavke, te drugo, da opravda svoju tvrdnju da je licenca dodijeljena društvu podnositelju predstavke istekla 2005. godine.
  3. Consiglio di Stato je od društva podnositelja predstavke zatražilo da, u svom dijelu, dostavi izvještaj o svojim aktivnostima od 1999. do 2008. godine te da objasni zbog čega nije sudjelovalo u postupku javne nabavke za dodjelu frekvencija 2007. godine.
  4. Consiglio di Stato je, također, od AGCOM-a zatražilo da objasni zbog čega nikada nije proveden nacionalni plan za dodjelu frekvencija za zemaljsko emitiranje. Na kraju, odbacilo je zahtjev društva podnositelja predstavke da se suspendira privremena autorizacija za korištenje frekvencije koja je data kanalu iz Mediaset grupe (Retequattro).
  5. U svom odgovoru, AGCOM je objasnio Državnom vijeću [Consiglio di Stato] da je nacionalni plan za dodjelu frekvencija proveden tek 13. novembra 2008. godine. Prema AGCOM-u, kašnjenje je uzrokovao nizom faktora. Prvo, pravna situacija je bila komplicirana jer je bilo teško identificirati dostupne frekvencije za emitiranje, što je rezultat sudskih odluka, kojima je kanalima preko kvote dozvoljen nastavak emitiranja. Pored toga, prelazni aranžmani uvedeni Zakonom br. 66/2001 (vidi stavove 63-64 u nastavku), koji su datim kanalima dozvolili nastavak emitiranja u analognom obliku, spriječili su provedbu plana po osnovi nekompatibilnosti među interesima kanala kojima će vjerovatno biti dozvoljeno emitiranje prema planu i interesima kanala kojima je pravno omogućen nastavak postojećeg poslovanja.
  6. Društvo podnositelj predstavke dostavilo je stručnu procjenu komercijalne banke Unipol kojom se pretrpljena šteta procjenjuje na 2.175.213.345,00 eura (EUR). Procjena se temelji na dobiti koju je ostvario Retequattro, kanal preko kvote koji je trebao ustupiti frekvencije koje su dodijeljene društvu podnositelju predstavke.
  7. U presudi od 20. januara 2009. godine, Consiglio di Stato, temeljem člana 2043 Krivičnog zakona (vidi stav 69 u nastavku), naredilo je Ministarstvu da društvu podnositelju predstavke plati iznos od EUR 1.041.418 kao naknadu štete. Uočilo je da je tokom perioda od deset godina, Ministarstvo nemarno djelovalo time što je društvu Centro Europa 7 S.r.l. dodijelilo licencu bez dodjele ijedne frekvencije za emitiranje.
  8. Consiglio di Stato je utvrdilo da postoji uzročno-posljedična veza između ponašanja upravnih vlasti i navodne štete, te da dodjelom licence društvu Centro Europa 7 S.r.l. nije preneseno i neposredno pravo na obavljanje odgovarajuće ekonomske djelatnosti; u skladu s tim, naknada se treba izračunavati na temelju legitimnog očekivanja da će nadležne vlasti dodijeliti te frekvencije.
  9. Prema mišljenju Consiglio di Stato, činjenica da frekvencije nisu dodijeljene do 11. decembra 2008. može se pripisati vlastima. Time je pretrpljena šteta, koja je rezultat nezakonitog djela za koje su vlasti preuzele neugovornu odgovornost, a odnosi se i na kršenje legitimnih očekivanja i kašnjenje u dodjeli frekvencija. Činjenica da su vlasti pokrenule postupak javne nabavke frekvencija 1999. godine, iako situacija u sektoru emitiranja nije bila razjašnjena i postojala su neriješena tehnička pitanja, bila je “riskantna”. Consiglio di Stato je smatralo da pitanje naknade štete koju je društvo podnositelj predstavke pretrpjelo treba uzeti u obzir ovaj kontekst. Ponašanje vlasti nije karakterizirala “značajna ozbiljnost” (notevole gravità) te se stoga nezakonita radnja pripisuje njihovom “nemarnom”, a ne namjernom ponašanju.
  10. Consiglio di Stato je dodalo da se novčana šteta treba ocjenjivati počevši od 1. januara 2004. godine, jer je Ustavni sud presudio da je “prelazni period” nakon kojeg se mora donijeti zakonodavstvo kojim se dozvoljava nositeljima licenci da počnu emitirati istekao 31. decembra 2003. godine (vidi stav 62 u nastavku). Kada su u pitanju kriteriji za utvrđivanje naknade štete koja se treba dodijeliti, Consiglio di Stato je naglasilo da je, u odnosu na pretrpljene gubitke, društvo podnositelj predstavke bilo potpuno svjesno, u vrijeme obavještenja o nabavci, o okolnostima slučaja i uvjetima kojima podliježe licenca. Nadalje, niz događaja koji su spriječili dodjelu frekvencija bio je u velikoj mjeri predvidljiv. U skladu s tim, društvo podnositelj predstavke je trebalo znati da je malo vjerovatno da će dobiti frekvencije, makar u kratkom roku. Pored toga, moglo je kupiti frekvencije prema dijelu 1 Zakona br. 66 od 20. marta 2001. godine (vidi stav 64 u nastavku). Imajući na umu gore navedene okolnosti, Consiglio di Stato, bez naloga za stručnu procjenu, odlučilo je dodijeliti društvu podnositelju predstavke EUR 391.418 za pretrpljene gubitke. Kada je u pitanju gubitak prihoda, utvrdilo je da je, od 1. januara 2004. godine, društvo podnositelj predstavke moglo ostvariti dobit, ali nije bilo u mogućnosti da to ostvari zbog kašnjenja u dodjeli frekvencija; iznos bi se mogao procijeniti na EUR 650.000. Odbilo je da uzme u obzir stručnu procjenu koju je društvo podnositelj predstavke dostavilo i smatralo je da je malo vjerovatno da bi društvo kupilo dionice na tržištu, čak i u slučaju da su kanali preko kvote ustupili svoje frekvencije. Prema mišljenju Consiglio di Stato, nije opravdana usporedba društva podnositelja predstavke sa dva vodeća operatera (Mediaset i RAI), naročito zbog toga što nije uzet u obzir drugi nacionalno prisutni operater (La 7), koji, iako ima veću ekonomsku moć od društva podnositelja predstavke, ipak posluje sa gubitkom.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Presuda Ustavnog suda br. 225/1974

  1. U presudi br. 225/1974 Ustavni sud je, temeljem člana 43 Ustava, potvrdio princip monopola koji ima državna televizijska korporacija RAI po osnovama javnog interesa. Smatrao je da tehnička ograničenja broja frekvencija opravdavaju monopol te je utemeljio zahtjev objektivnosti i nepristranosti u emitiranju javnog servisa.

B.  Zakon br. 103/1975

  1. Zakon br. 103 od 14. aprila 1975. godine (Nuove norme in materia di diffusione radiofonica e televisiva) prenio je kontrolu emitiranja javnog servisa sa izvršne na zakonodavnu vlast. Uspostavljena je dvodomna parlamentarna komisija sa zaduženjem općeg upravljanja radijskog i televizijskog servisa i njihov nadzor. Tada je Parlament imenovao rukovodeći odbor RAI-a. Treći kanal RAI mreže pokrenut je 1979. godine, sa posebnim naglaskom na regionalne programe.

C.  Presuda Ustavnog suda br. 202/1976

  1. U presudi br. 202 od 15. jula 1976. godine, Ustavni sud je proglasio neustavnim odredbe Zakona br. 103/1975 kojim se uspostavlja monopol ili oligopol nad lokalnim emitiranjem. U svjetlu te odluke, komercijalnim operaterima je data autorizacija da vode lokalne televizijske kanale.
  2. Dodjela i dobrovoljna redistribucija lokalnih frekvencija potom je potakla razvoj velikih regionalnih ili nacionalnih operatera, uključujući i Mediaset grupe. Prvi kanal ove grupe bio je Canale 5, koji je počeo sa emitiranjem širom zemlje 1980. godine; do 1984. godine, do kada je preuzeo dva druga kanala (Italia Uno i Retequattro), Mediaset je uspio, zajedno sa kanalom RAI, uspostaviti “duopol” javnog i privatnog operatera.

D.  Zakon br. 223/1990

  1. Zakon br. 223 od 6. augusta 1990. godine, pod nazivom “Odredbe kojima se rukovodi sistem javnog i privatnog emitiranja” (Disciplina del sistema radiotelevisivo pubblico e privato), prenio je ovlasti imenovanja članova odbora kanala RAI sa parlamentarne komisije na predsjedavajuće Zastupničkog doma i Senata.

E.  Presuda Ustavnog suda br. 420/1994

  1. U presudi br. 420 od 5. decembra 1994. godine, Ustavni sud je proglasio neustavnim odredbe kojima se dozvoljava da tri kanala u kontroli Mediaset grupe (Canale 5, Italia Uno i Retequattro) zauzimaju dominantni položaj. Smatrao je da odredba, prema kojoj isti operater može imati više licenci za televizijsko emitiranje pod uvjetom da taj broj ne prelazi 25% od ukupnog broja nacionalnih kanala – odnosno, ukupno tri kanala – nije dovoljna da se spriječi koncentriranje televizijskih kanala, kršeći time član 21 Ustava u smislu da se ne omogućuje garantiranje pluralnosti izvora informacija. Ustavni sud je smatrao da postojanje zakonodavstva, kojim se sprečava uspostavljanje dominantnog položaja, predstavlja ključni zahtjev kojim bi država opravdala svoje ustupanje monopola nad emitiranjem. Stvaranje takvih dominantnih položaja u ovom sektoru ne samo da bi imalo učinak promjene pravila o konkurenciji, već bi dovelo do nastajanja oligopola, kršeći time temeljni princip pluraliteta izvora informacija. Ustavni sud je stoga smatrao da samo postojanje kompanije u državnom vlasništvu i privatnih kompanija (miješani sistem) u sektoru emitiranje nije dovoljno da se osigura poštivanje prava na dobijanje informacija iz više konkurentnih izvora. Kako je i ranije naveo u odluci br. 826/1988, ponovo je potvrdio da kompanija u vlasništvu države ne bi mogla sama osigurati balans kojim bi se spriječilo stvaranje dominantnog položaja u privatnom sektoru.
  2. Dana 11. juna 1995. godine, na referendumu, talijansko biračko tijelo je većinski odbilo (57%) prijedlog da se izmijeni postojeće zakonodavstvo tako što će se zabraniti privatnim poduzetnicima da kontroliraju više od jednog televizijskog kanala.

F.  Zakon br. 249/1997

  1. Zakon br. 249 od 31. jula 1997. godine, koji je stupio na snagu 1. augusta 1998. godine, uspostavio je AGCOM (Autorità per le garanzie nelle comunicazioni). Dio 2(6) Zakona nametnuo je ograničenja za koncentraciju u sektoru televizijskog emitiranja, zabranjujući jednom operateru posjedovanje licenci za emitiranje u cijeloj državi ukoliko se radi o više od 20% televizijskih kanala koji djeluju na zemaljskim frekvencijama.
  2. Dio 3(1) predvidio je da operateri koji su ovlašteni da emitiraju prema prethodnom pravnom okviru mogu nastaviti sa transmisijom svojih programa na nacionalnom i lokalnom nivou dok se ne dodjele nove licence, odnosni odbiju zahtjevi za nove licence, ali u svakom slučaju ne nakon 30. aprila 1998. godine.
  3. Dio 3(2) je predviđao da AGCOM treba usvojiti do 31. januara 1998. godine, nacionalni plan za dodjelu frekvencija za televizijsko emitiranje, temeljem kojeg su se trebale dodjeljivati nove licence najkasnije do 30. aprila 1998. godine.
  4. U odluci br. 68 od 30. oktobra 1998. godine, AGCOM je usvojio nacionalni plan za dodjelu frekvencija; potom je u odluci br. 78 od 1. decembra 1998., usvojio propise o uvjetima i proceduri za dodjelu licenci za analogno zemaljsko televizijsko emitiranje.
  5. Dio 3(6) Zakona br. 249/1997 uveo je prelaznu šemu prema kojoj postojeći nacionalni televizijski kanali, koji prelaze ograničenja po pitanju koncentracije koja su nametnuta dijelom 2(6) (poznati kao “kanali preko kvote”), mogu nastaviti sa emitiranjem na privremenoj osnovi na zemaljskim frekvencijama i nakon 30. aprila 19998. godine, pod uvjetom da poštuju obaveze koje su nametnute kanalima nositeljima licence te da se njihovi programi emitiraju istovremeno satelitski ili kablovski.
  6. Dio 3(7) istog zakona je povjerio AGCOM-u zadatak utvrđivanja datuma do kojeg, u smislu stvarnog i značajnog povećanja gledateljstva kablovske ili satelitske televizije, kanali preko kvote trebaju biti emitirani isključivo satelitski ili kablovski, time ustupajući zemaljske frekvencije.

G.  Presuda Ustavnog suda br. 466/2002

  1. Dana 20. novembra 2002. godine, Ustavni sud je donio presudu koja se odnosi na dio 3(7) Zakona br. 249/1997. Smatrao je da je prelazni period utvrđen tom odredbom prihvatljiv, uzimajući u obzir da se u vrijeme kada je donesen zakon alternativni načini transmisije u Italiji nisu mogli smatrati konkurentnim tradicionalnom analognom emitiranju, odatle dolazi potreba uvođenja prelaznog perioda da se ohrabri razvoj digitalnog emitiranja. Međutim, Ustavni sud je proglasio neustavnim propuštanje utvrđivanja fiksnog roka za istek prelaznog perioda. Pozivajući se na tehničke zaključke iznesene u odluci AGCOM-a br. 346/2001, koji su rezultat studije broja gledatelja kablovske i satelitske televizije u Italiji, presudio je da je 31. decembar 2003. godine razuman datum za istek prelaznog perioda.

Ustavni sud je naročito naveo:

“... trenutni talijanski sistem privatne televizije, koji djeluje na nacionalnom nivou analogno, prerastao je situacije jednostavnog de facto zauzimanja frekvencija

(funkcioniranje instalacija bez licenci i ovlaštenja), i ne može se povezati sa bilo kakvom željom za većim pluralizmom u distribuciji frekvencija i adekvatnim planiranjem zemaljskog emitiranja ... Ova de facto situacija stoga ne garantira

poštivanje eksternog pluralizma informacija, što predstavlja “ključni zahtjev” utvrđen relevantnom ustavnom sudskom praksom ... U ovom kontekstu, imajući na umu upornost (i pogoršanje) situacije koja je proglašena nezakonitom u presudi br. 420/1994 te nastavak funkcioniranja kanala koji se smatraju ‘kanalima preko kvote’ u zakonodavstvu iz 1997. godine, mora se utvrditi rok koji je siguran, konačan i time obavezujući, da bi se osigurala kompatibilnost sa ustavnim pravilima ...”

H.  Zakon br. 66/2001

  1. Zakonodavna uredba br. 5 od 23. januara 2001. godine koja je, izmjenama i dopunama, postala Zakon br. 66 od 20. marta 2001. godine, ovlastila je operatere koji se zakonito bave televizijskim emitiranjem na zemaljskim frekvencijama da nastave sa emitiranjem dok se ne provede nacionalni plan za dodjelu frekvencija za digitalnu televiziju.
  2. Dio 1 predviđa da operateri, koji trenutno ne emitiraju ali im je dodijeljena licenca, mogu kupiti instalacije i konekcije za emitiranje koje su bile u zakonitoj upotrebi na dan kada je Zakonodavna uredba stupila na snagu.

Dio 2 bis glasi:

“Da bi se osiguralo otvaranje tržišta digitalne zemaljske televizije, operateri koji su se zakonito bavili emitiranjem digitalne televizije, putem satelita ili kablovski, mogu vršiti probe putem istovremenih ponavljanja programa koji su ranije već emitirani na analognim frekvencijama.”

I. Zakon br. 43 od 24. februara 2004. i Zakon br. 112 od 3. maja 2004.

  1. Dio 1 Zakonodavne uredbe br. 352 od 24. decembra 2003. godine, koja je izmjenama i dopunama postala Zakon br. 43 od 24. februara 2004. godine, ovlastila je ‘kanale preko kvote’ da nastave emitirati na analognim i digitalnim televizijskim mrežama dok se čeka završetak istrage o razvoju digitalnih televizijskih kanala.
  2. Zakon br. 112 od 3. maja 2004. (poznat kao “Gasparri zakon”) utvrdio je različite faze za pokretanje digitalnog emitiranja za zemaljske frekvencije.
  3. Dio 23 Zakona glasi:

“1.  Dok se čeka provedba nacionalnog plana za dodjelu frekvencija za digitalnu televiziju, operateri koji se bave djelatnostima televizijskog emitiranja po bilo kojem osnovu na nacionalom ili lokalnom nivou, a koji ispunjavaju potrebne uvjete da dobiju ovlaštenje za probe digitalnog zemaljskog emitiranja, u skladu sa ... Zakonodavnom uredbom br. 5 [od 23. januara 2001.], koja je izmjenama i dopunama postala Zakon br. 66 [od 20. marta 2001.], mogu obavljati takve probe, uključujući i istovremena ponavljanja programa koji su već ranije emitirani na analognim frekvencijama, do okončanja konverzije mreža, te mogu podnositi zahtjeve, od datuma stupanja na snagu ovog Zakona, za neophodne licence i autorizacije za digitalno zemaljsko emitiranje.

2. Probe digitalnog emitiranja mogu se vršiti koristeći instalacije kojim se zakonito emitira na analognim frekvencijama na datum stupanja na snagu ovog Zakona.

3. Da bi se dozvolila uspostava digitalnim mreža, autorizira se prenos instalacija ili podružnica poduzeća između operatera koji se zakonski bave televizijskim emitiranjem na nacionalnom ili lokalnom nivou, pod uvjetom da je nabavka namijenjena digitalnom emitiranju na nacionalnom ili lokalnom nivou.

...

5. Počevši s danom stupanja na snagu ovog Zakona, licenca za djelovanje televizijskog kanala će biti dodijeljena, na zahtjev, osobama koje se zakonito bave televizijskim emitiranjem putem licence ili opće autorizacije iz pod-dijela (1) ranije u tekstu, u slučaju da mogu dokazati da su postigli pokrivenost od najmanje 50% stanovništva ili lokalnog područja zahvata.

...

9. Da bi se olakšala konverzija analognog u digitalni sistem, emitiranje televizijskih programa će se vršiti putem instalacija koje zakonito djeluju na datum stupanja na snagu ovog Zakona ...”

  1. AGCOM je 12. novembra 2003. godine odobrio plan “na prvom nivou” za dodjelu frekvencija za nacionalne i regionalne kanale, a 29. januara 2003. godine i “integrirani plan”, koji nadopunjuje “plan na prvom nivou” “planom na drugom nivou” (dodjela frekvencija lokalnim kanalima).

J.  Član 2043 Građanskog zakonika

  1. Ova odredba glasi:

“Svaka nezakonita radnja koja prouzrokuje štetu drugom licu povlači odgovornost počinitelja za tu štetu prema građanskom pravu.”

III.  RELEVANTNI MEĐUNARODNI DOKUMENTI

A.  Dokumenti Vijeća Evrope

1. Preporuka br. R (99) 1 Komiteta ministara zemljama članicama o mjerama za unapređenje medijskog pluralizma

  1. U relevantnim dijelovima ove preporuke, koju je Komitet ministara donio 19. januara 1999. godine na 656. sastanku zamjenika ministara, stoji sljedeće:

“Komitet ministara, na osnovu člana 15.b Statuta Vijeća Evrope,

...

Naglašavajući, također, da mediji, a naročito javni radiodifuzni servis, treba da omoguće različitim grupama i interesima koji postoje u društvu – uključujući tu jezičke, socijalne, ekonomske, kulturne ili političke manjine – da se izraze;

Napominjući da postojanje mnoštva samostalnih i neovisnih medija na nacionalnom, regionalnom i lokalnom nivou općenito osnažuju pluralizam i demokratiju;

Podsjećajući da je politička i kulturna raznovrsnost vrsta medija i njihovog sadržaja od ključnog značaja za medijski pluralizam;

Naglašavajući da države trebaju promovirati politički i kulturni pluralizam razvijajući svoju medijsku politiku u skladu s članom 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava, koja jamči slobodu izražavanja i informiranja, i poštujući načelo neovisnosti medija;

...

Primjećujući da već postoje “uska grla” u oblasti novih komunikacijskih tehnologija i servisa, kao što je kontrola nad sistemima uvjetovanog pristupa digitalnoj televiziji;

Primjećujući, također, da se stvaranje dominantnih položaja i koncentracija medija mogu pospješiti tehnološkim udruživanjem radiodifuznog, telekomunikacijskog i informatičkog sektora;

...

Uvjereni da transparentnost u pogledu kontrole nad medijskim preduzećima, uključujući tu i ona koji pružaju usluge i sadržaj kao i nove komunikacijske servise, može doprinijeti postojanju pluralističkog medijskog okruženja;

...

Podsjećajući, također, na odredbe o medijskom pluralizmu sadržane u Protokolu o izmjenama i dopunama Evropske konvencije o prekograničnoj televiziji;

Imajući na umu posao obavljen u okviru Evropske unije i drugih međunarodnih organizacija u oblasti medijske koncentracije i pluralizma,

Preporučuje da vlade država članica:

i. Ispitaju mjere sadržane u aneksu ove Preporuke i razmotre mogućnost njihovog uključivanja u svoje domaće pravo i praksu, tamo gdje je to primjereno, a sve u cilju unapređenja medijskog pluralizma;

ii. Redovno ocjenjuju djelotvornost postojećih mjera koje primjenjuju za unapređenje pluralizma i/ili mehanizama za borbu protiv medijske koncentracije i razmotre eventualnu potrebu za revidiranjem tih mjera u svjetlu ekonomskog i tehnološkog razvoja u oblasti medija.”

2. Preporuka Rec(2003)9 Komiteta ministara zemljama članicama o mjerama unapređenja demokratskog i društvenog doprinosa digitalnom emitiranju

  1. Relevantni dijelovi ove preporuke, koju je Komitet ministara usvojio 28. maja 2003. na 840. sastanku zamjenika ministara glase:

“...

Podsjećajući da je postojanje široke raznovrsnosti nezavisnih i autonomnih medija, koji omogućavaju odraz raznolikosti ideja i mišljenja, kao što je navedeno u Deklaraciji o slobodi izražavanja i informiranja od 29. aprila 1982., važno za demokratska društva;

Imajući na umu Rezoluciju br.1 o budućnosti javnog radiodifuznog servisa, koja je usvojena na 4. evropskoj ministarskoj konferenciji o politici masovnih medija (Prag,7-8. decembar 1994.), i podsjećajući na svoju Preporuku br. R (96) 10 o jamstvu nezavisnosti javnih radiodifuznih servisa;

Naglašavajući posebnu ulogu radiodifuznih medija, a posebice javnih radiodifuznih servisa u modernim demokratskim društvima, u smislu podržavanja vrijednosti na kojima se temelje političke, pravne i društvene strukture demokratskih društava, a naročito poštivanje ljudskih prava, kulture i političkog pluralizma;

...

Primjećujući da se paralelno sa umnožavanjem broja kanala u digitalnom okruženju još više ubrzava koncentracija u medijskom sektoru, naročito u kontekstu globalizacije, i podsjećajući države članice na načela artikulirana u Preporuci br. R (99) 1 o mjerama za unapređenje medijskog pluralizma, a posebno onih koji se tiču pravila vlasništva nad medijima, pristupa platformama i raznolikosti medijskog sadržaja;

...

Preporučuje da vlade država članica, uzimajući u obzir načela iznijeta u dodatku:

a. stvore adekvatne pravne i ekonomske uvjete za razvoj digitalnog emitiranja koje jamči pluralizam radiodifuznih servisa i pristup javnosti proširenom izboru i raznolikosti kvalitetnih programa, uključujući i održavanje, a gdje je moguće i proširenje dostupnosti prekograničnih usluga;

b. zaštite i, ako je potrebno, poduzmu pozitivne mjere za očuvanje i unapređenje medijskog pluralizma kao protutežu sve većoj koncentraciji u ovom sektoru;

...”

3. Preporuka KM/Rec(2007)2 Komiteta ministara zemljama članicama o medijskom pluralizmu i raznovrsnosti medijskog sadržaja

  1. Relevantni dijelovi ove preporuke, koju je Komitet ministara usvojio 31. januara 2007. godine na 985. sastanku zamjenika ministara, navode sljedeće:

“...

Pozivajući se na član 10 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (ETS br. 5), koji jamči slobodu izražavanja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice;

Podsjećajući na svoju Deklaraciju o slobodi izražavanja i informiranja, koja je usvojena 29. aprila 1982., u kojoj se ističe da slobodan pritok i široka cirkulacija informacija svih vrsta diljem granica veoma predstavljaju veoma važan faktor za međunarodno razumijevanje, približavanje ljudi i uzajamno obogaćivanje kultura;

Podsjećajući na svoju Preporuku Rec (2000) 23 o nezavisnosti i funkcijama regulatornih tijela u sektoru emitiranja i svoje Obrazloženje, u kojima se naglašava važnost političke, financijske i operativne nezavisnosti regulatora u oblasti emitiranja;

Pozivajući se na mogućnosti koje pružaju digitalne tehnologije, kao i na potencijalne rizike vezane uz njih u modernom društvu, kao što je navedeno u Preporuci Rec (2003)9 o mjerama za unapređenje demokratskog i društvenog doprinosa digitalnog emitiranja;

Podsjećajući na svoju Preporuku R (99)1 o mjerama za promicanje medijskog pluralizma i svoju Preporuku R (94)13 o mjerama za promicanje medijske transparentnosti, čije se odredbe trebaju zajedno primjenjivati na sve medije;

Primjećujući da je, od donošenja Preporuka broj R (99)1 i R (94)13, došlo do važnih tehnoloških razvoja, koji pozivaju na reviziju ovih tekstova radi prilagođavanja istih trenutnoj situaciji u medijskom sektoru u Evropi;

...

Potvrđujući da su medijski pluralizam i raznolikost medijskih sadržaja neophodni za funkcioniranje demokratskog društva i da su posljedica temeljnog prava na slobodu izražavanja i informiranja, kao što je zajamčeno članom 10 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda;

Smatrajući da će zahtjevi koje proizlaze iz člana 10 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda biti u potpunosti ispoštovani samo ako je svakoj osobi data mogućnost da formira vlastito mišljenje iz različitih izvora informacija;

Priznajući ključni doprinos medija u njegovanju javne rasprave, političkog pluralizma i svijesti o različitim mišljenjima, ponajprije pružajući različitim skupinama u društvu - kulturnim, jezičkim, etničkim, vjerskim ili drugim manjinama - priliku za primanje i priopćavanje informacija, kako bi se izražavati i razmjenjivali ideje;

...

Potvrđujući da, u cilju zaštite i aktivnog promicanja pluralističkog izražavanja ideja i mišljenja, kao i kulturne raznolikosti, države članice trebaju prilagoditi postojeće regulatorne okvire, osobito s obzirom na vlasništva nad medijima, i usvojiti sve neophodne regulatorne i financijske mjere kako bi zajamčile medijsku transparentnost i strukturni pluralizam, kao i raznovrsnost distribuiranih sadržaja;

...

Imajući u vidu da nacionalna medijska politika može biti usmjerena na očuvanje konkurentnosti domaćih medijskih kuća u kontekstu globalizacije tržišta i da su transnacionalne medijske koncentracije pojave koje mogu imati negativan utjecaj na raznolikost sadržaja,

Preporučuje da vlade država članica:

i. razmotre uključivanje sljedećih mjera u svoje domaće zakonodavstvo ili praksu;

ii. ocijeniti na nacionalnoj razini, na redovnoj osnovi, učinkovitost postojećih mjera za promicanje medijskog pluralizma i raznolikosti sadržaja, te ispitati moguću potrebu za revidiranjem istih u svjetlu ekonomskih, tehnoloških i društvenih zbivanja u medijskom sektoru;

iii.  razmjena informacija o strukturi medija, domaćem zakonodavstvu i studijama o medijskoj koncentraciji i raznovrsnosti.

Preporučene mjere

I.  Mjere za unapređenje strukturalnog pluralizma medija

1. Opći principi

1.1. Države članice trebale bi nastojati osigurati da je javnosti dostupan dovoljna raznolikost medijskih kanala različitih vlasnika, kako privatnih tako i javnih, vodeći računa o karakteristikama medijskog tržišta, naročito određenim komercijalnim i konkurentskim aspektima.

1.2. Tamo gdje primjena općih pravila tržišnog natjecanja u medijskom sektoru i pristup propisima nisu dovoljni da zajamče poštivanje zahtjeva vezanih za kulturnu raznolikost i pluralističko izražavanje ideja i mišljenja, države članice trebaju usvojiti konkretne mjere.

...

1.4. Kod prilagođavanja svojih regulatornih okvira, države članice trebaju obratiti posebnu pažnju na potrebu za učinkovitom i očiglednim razdvajanjem vršenja političke vlasti ili utjecaja i kontrole medija, odnosno donošenja odluka o medijskom sadržaju.

...

4. Drugi mediji koji doprinose pluralizmu i raznovrsnosti

Države članice trebale bi poticati razvoj drugih medija koji mogu dati doprinos pluralizmu i raznovrsnosti i pružiti prostora za dijalog. Ti mediji bi, na primjer, mogli biti mediji zajednice, lokalni mediji, manjinski mediji ili socijalni mediji. ...

II.  Mjere za unapređenje raznovrsnosti sadržaja

...

3. Dodjela licenci za emitiranje i must carry/must offer pravila [pravila obaveznog emitiranja i obavezne ponude]

3.1. Države članice trebale bi razmotriti uvođenje mjere za promicanje i praćenje proizvodnje i pružanja različitih sadržaja putem medijskih organizacija. U pogledu sektora emitiranja, takve mjere bi mogle zahtijevati da se licencama za emitiranje propiše određeni volumen originalnih programa, naročito vijesti i aktualnih reportaža, koji emiteri moraju proizvesti ili naručiti.

3.2. Države članice trebale bi razmotriti uvođenje pravila usmjerenih na očuvanje pluralističkog okruženja lokalnih medija, osiguravajući posebno da udruživanje, pod kojim se podrazumijeva centralizirano pružanje programa i povezanih usluga, ne ugrožava pluralizam.

3.3. Države članice trebaju predvidjeti, gdje je to potrebno, usvajanje pravila obaveznog emitiranja za druga sredstva distribucije i platforme isporuke osim kablovskih mreža. Štaviše, u svjetlu procesa digitalizacije – a posebno sve većeg kapaciteta mreže i proliferaciju različitih mreža – države članice trebaju periodično preispitati svoja pravila obaveznog emitiranja kako bi se osiguralo da i dalje ispunjavaju dobro definirane ciljeve od općeg interesa. Države članice bi trebale istražiti relevantnost obaveza u pogledu nužne ponude paralelno sa pravilima nužnog emitiranja kako bi potaknule javne medijske servise i glavne komercijalne medijske kuće da svoje kanale učine dostupnim mreži operatera koji ih žele emitirati. Sve mjere koje iz toka proisteknu moraju u obzir uzeti i obaveze iz domene autorskih prava.”

4. Rezolucija Parlamentarne skupštine 1387 (2004) o monopolizaciji elektronskih medija i mogućoj zloupotrebi moći u Italiji

  1. Ova rezolucija, koju je Parlamentarna skupština usvojila 24. juna 2004. godine, glasi:

“1.  Italija je jedna od zemalja osnivača Vijeća Evrope i snažno podržava njegove ideale. Parlamentarna skupština stoga izražava zabrinutost zbog koncentracije političke, komercijalne i medijske moći koja se nalazi u rukama jedne osobe, premijera Silvia Berlusconija.

2. Parlamentarna skupština ne može prihvatiti minimiziranje ove anomalije po osnovu da ona predstavlja samo potencijalni problem. O demokratiji se ne sudi samo prema svakodnevnom funkcioniranju, već prema načelima koje zemlja zagovara u odnosu na svoje građane, ali i na međunarodnom nivou. Skupština podsjeća da, u skladu sa članom 10 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava, zemlje imaju dužnost da štite i, kada je to potrebno, poduzimaju pozitivne mjere da zaštite i promoviraju medijski pluralizam.

3. Skupština žali zbog činjenice da niz uzastopnih vlada od 1994. godine nisu uspjele da riješe ovaj problem sukoba interesa te da Parlament još uvijek nije usvojio adekvatno zakonodavstvo. Ne slaže se da vodeće načelo Frattini zakona, koji se trenutno razmatra – da se na odgovornost pozivaju samo menadžeri, a ne vlasnici – predstavlja istinsko i sveobuhvatno rješenje za sukob interesa u odnosi na g-dina Berlusconija.

4. Sa Mediasetom, talijanskom glavnom grupom za komercijalne komunikacije i emitiranje, jednom od najvećih u svijetu, g-din Berlusconi posjeduje gotovo polovinu emitiranja u zemlji. Njegova uloga na čelu vlade ga također stavlja u poziciju da neposredno utječe na javnog emitera RAI, koji predstavlja glavnog konkurenta Mediasetu. Kako Mediaset i RAI zajednički imaju oko 90% televizijskog gledateljstva i preko tri četvrtine resursa u ovom sektoru, g-din Berlusconi vrši kontrolu bez presedana nad najmoćnijim medijima u Italiji.

5. Ovaj duopol na televizijskom tržištu je sam po sebi anomalija iz protutrustovske perspektive. Zadržava se status quo iako su pravne odredbe koje utječu na medijski pluralizam u dva navrata proglašene protuustavnim, a nadležni organi su utvrdili dominantne položaje RAI kanala i tri televizijska kanala Mediaset grupe. Primjer ovakve situacije vidimo i u nedavnoj uredbi premijera, koju je parlament usvojio, a kojom se dozvoljava trećem RAI kanalu i Mediaset Retequattro kanalu da nastave sa svojim poslovanjem do usvajanja novog zakonodavstva, iako krše postojeća protutrustovska ograničenja. Konkurenciju u sektoru medija nadalje narušava činjenica da kompanija za oglašavanje Mediaseta, Publitalia ’80, zauzima dominantan položaj u televizijskom oglašavanju. Skupština žali zbog kontinuiranog isključivanja potencijalnog nacionalnog emitera, Europa 7, koji je 1999. dobio vladin tender da emitira na frekvencijama koje zauzima Mediaset kanal, Retequattro.

6. Skupština smatra da novousvojeni ‘Gasparri zakon’ o reformi sektora emitiranja možda neće efikasno zajamčiti pluralizam putem jednostavnog multipliciranja televizijskih kanala tokom digitalizacije. U isto vrijeme, njime se jasno dozvoljava Mediasetu da se i dalje širi, jer igračima na tržištu daje mogućnost monopola u datom sektoru bez da mogu dostići protutrustovsko ograničenje u sveukupnom integriranom sistemu komunikacija (SIC). Skupština navodi da su ova razmatranja utjecala na predsjednika Republike da se usprotivi prethodnoj verziji tog zakona.

7. Skupština je naročito zabrinuta zbog situacije u kojoj se RAI nalazi, koja je suprotna načelima utvrđenim u Preporuci Skupštine 1641 (2004) o emitiranju javnog servisa. RAI je uvijek bio odraz političkog sistema zemlje i njegov je interni pluralizam prešao sa razmjerne zastupljenosti dominantnih političkih ideologija, koju je imao u prošlosti, na stav ‘pobjedniku sve’ koji odražava trenutni politički sistem. Skupština zabrinuto podsjeća na ostavke predsjednika RAI i jednog od najpopularnijih novinara u zemlji, koje su uslijedile kao protest protiv nedostatka uravnotežene političke zastupljenosti u Vijeću uprave i protiv političkog utjecaja na kreiranje programa RAI.

8. Iako u Italiji štampani mediji tradicionalno pružaju veći pluralizam i političku uravnoteženost od sektora emitiranja, većina Talijana vijesti saznaje putem televizije. Visoka cijena novinskog u odnosu na televizijsko oglašavanje ima štetni učinak po talijanske štampane medije. Međutim, Skupština želi izraziti svoje odobravanje vladinih mjera kojima se pomaže malim i srednjim novinskim poduzećima i drugih mjera kojima se potiče čitateljstvo novina.

9. Skupština je izrazito zabrinuta da negativni imidž, koji Italija bilježi na međunarodnom nivou zbog sukoba interesa koji se odnosi na g-dina Berlusconija, može narušiti napore Vijeća Evrope usmjerene na promoviranje nezavisnih i nepristranih medija u novim demokratijama. Smatra da Italija, kao jedna od zemalja da najvećim doprinosom funkcioniranju Organizacije, ima naročitu odgovornost u ovom smislu.

10. Skupština naglašava da su brojna međunarodna tijela, poput predstavnika OSCE-a za slobodu medija i, nedavno, Evropskog parlamenta, izrazila zabrinutosti slične ovim. Pozdravljamo mjere za zaštitu medijskog pluralizma koje su predložene u rezoluciji Evropskog parlamenta o rizicima kršenja slobode izražavanja i informiranja, u Evropskoj uniji, a naročito u Italiji, (član 11 (2) Povelje i temeljnim pravima) od 22. aprila 2004. godine, koje kao prioritet stavljaju zaštitu medijske raznolikosti u propisima o konkurenciji Evropske unije.

11. Skupština stoga poziva Parlament Italije:

i. da donese, po hitnom postupku, zakon kojim će se riješiti sukob interesa između vlasništva i kontrole nad kompanijama i razrješenja sa javne dužnosti, i koji će predvidjeti kazne za slučajeve sukoba interesa uz razrješenje s javne dužnosti na najvišem nivou;

ii. da osigura da zakonodavstvo i druge regulatorne mjere okončaju dugoročnu praksu političkog utjecanja na medije, uzimajući u obzir naročito Deklaraciju Komiteta ministara o slobodi političke debate u medijima, koja je usvojena 12, februara 2004. godine;

iii.  da izmjeni i dopuni Gasparri zakon u skladu sa načelima utvrđenim u Preporuci Komiteta ministara br. R (99) 1 o mjerama za promoviranje medijskog pluralizma, naročito putem:

a.izbjegavanja nastajanja dominantnih položaja na relevantnim tržištima unutar SIC-a;

b. uključivanja specifičnih mjera za okončanje trenutnog duopola RAI-Mediaset;

c. uključivanja specifičnih mjera da se osigura da će digitalizacija garantirati  pluralizam sadržaja.

12. Skupština poziva Vladu Italije:

i. da pokrene mjere za usklađivanje poslovanja RAI sa preporukom Skupštine 1641 (2004) o emitiranju javnog servisa, deklaracijom Četvrte ministarske konferencije o politici sredstava javnog informiranja iz Praga i Preporukama Komiteta ministara br. R (96) 10 o garantiranju nezavisnosti emitiranja javnog servisa i Rec(2003)9 o mjerama promoviranja demokratskog i društvenog doprinosa digitalnom emitiranju;

ii. da pruži pozitivan međunarodni primjer predlaganjem i podržavanjem inicijativa u Vijeću Evrope i Evropskoj uniji sa ciljem promoviranja većeg medijskog pluralizma na evropskom nivou.

13. Skupština poziva Venecijansku komisiju da dostavi svoje mišljenje o kompatibilnosti Gasparri zakona i Frattini zakona sa standardima Vijeća Evrope u oblasti slobode izražavanja i medijskog pluralizma, naročito u smislu sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava.”

5. Mišljenje Venecijanske komisije o kompatibilnosti talijanskih “Gasparri” i “Frattini” zakona sa standardima Vijeća Evrope u oblastima slobode izražavanja i pluralizma medija

  1. Mišljenje Venecijanske komisije, usvojeno na 63. plenarnoj sjednici (10-11. juni 2005.), glasi, u dijelu relevantnom za ovaj slučaj:

“Parlamentarna skupština Vijeća Evrope zatražila je od Venecijanske komisije da dostavi svoje mišljenje o tome da li su ili ne dva talijanska zakona o sistemu emitiranja (‘Gasparri zakon’) i o sukobu interesa (‘Frattini zakon’) u skladu sa standardima Vijeća Evrope u oblastima slobode izražavanja i pluralizma medija.

...

Iako sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava ne pruža specifične smjernice o ovom pitanju, moguće je ipak izvući određena relevantna načela iz te sudske prakse: in primis da sloboda izražavanja ima temeljnu ulogu u demokratskom društvu, naročito tamo gdje, putem štampe, služi da prenosi informacije i ideje od općeg interesa, koje povrh toga javnost ima pravo da dobije te da je država osnovi jamac pluralizma, posebice u odnosu na audiovizualne medije čiji se programi često emitiraju za veoma brojno gledateljstvo.

...

Medijski pluralizam se postiže kada postoji mnoštvo autonomnih i nezavisnih medija na nacionalnom, regionalnom i lokalnom nivou, koji osiguravaju raznolikost medijskog sadržaja koji odražava različita politička i kulturna stajališta. Prema mišljenju Komisije, interni pluralizam se mora postići u svakom medijskom sektoru istovremeno: ne bi bilo prihvatljivo, na primjer, da je zagarantiran pluralizam u sektoru štampanih medija, a nije u televizijskom sektoru. Pluralitet medija ne znači samo, prema mišljenju Komisije, postojanje pluraliteta aktera i sadržaja, znači također postojanje širokog raspona medija, odnosno različitih vrsta medija.

Instrumenti Vijeća Evrope utvrđuju određena sredstva za promoviranje medijskog pluralizma, koja uključuju:

- zakonodavni okvir kojim se utvrđuju ograničenja medijske koncentracije; instrumenti za postizanje ovoga uključuju dopuštene pragove (koji se mjere na temelju jednog elementa ili kombinacije elemenata poput udjela gledanosti ili udjela kapitala ili ograničenja prihoda) za kontrolu jedne medijske kuće na jednom ili više relevantnih tržišta;

- specifični regulatorni organi za medije sa ovlastima da djeluju protiv koncentracije;

- specifične mjere protiv vertikalne integracije (kontrola jedne kompanije ili grupe nad ključnim elementima proizvodnje, emitiranja, distribucije i srodnih aktivnosti);

- nezavisnost regulatornih organa;

- transparentnost medija;

- proaktivne mjere za promoviranje proizvodnje i emitiranja različitih sadržaja;

- dodjela, na osnovu objektivnih i nestranačkih kriterija, unutar okvira transparentnih procedura i pod nezavisnom kontrolom, neposredne i posredne finansijske podrške za povećavanje pluralizma;

- samoregulatorni instrumenti poput uredničkih smjernica i statuta kojima se utvrđuje urednička nezavisnost.

Po pitanju odredbi Gasparri zakona koje imaju cilj da zaštite medijski pluralizam, Komisija od samog početka smatra da puko povećanje broja kanala do kojeg će dovesti digitalna televizija nije samo po sebi dovoljno da garantira medijski pluralizam. Novi dostupni kanali mogu imati vrlo malo gledateljstvo, ali sličnu količinu sadržaja. Konačno, veće kompanije imaju veću kupovnu moć u nizu aktivnosti, poput nabavke programa, i time će imati i značajno veće prednosti nad drugim nacionalnim pružateljima sadržaja.

Komisija smatra stoga da prag od 20% kanala ne predstavlja jasan pokazatelj udjela na tržištu. Može se kombinirati, na primjer, sa pokazateljem udjela gledanosti.

Po pitanju drugog praga utvrđenog u Gasparri zakonu, odnosno 20% prihoda u Integriranim sistemima komunikacija (SIC), Komisija smatra da SIC u svakom slučaju odražava moderan trend, ali se ne bi trebao koristiti, makar u ovoj vrlo širokoj definiciji, već u ovoj fazi umjesto kriterija ‘relevantnog tržišta’, jer mu je učinak da razvodni djelotvornost instrumenata koji imaju cilj da štite pluralizam. Doista, može dozvoliti pojedinačnoj kompaniji da ima izuzetno visoke nivoe udjela prihoda na pojedinačnim tržištima, dok u isto vrijeme ostaju ispod praga od 20% u odnosu na cijeli sektor.

Svakako, Komisija uočava da je kombinirani učinak novog okvira utvrđenog u Gasparri zakonu olabavio prethodna protu-koncentracijska pravila čije su maksimalne nivoe Mediaset i RAI prešli. Retequattro je u skladu s tim imao dozvolu da nastavi zauzimati analogne frekvencije.

Komisija stoga smatra da se SIC kriterij treba zamijeniti prethodno korištenim kriterijem ‘relevantnog tržišta’, kao što je slučaj u ostalim zemljama Evropske unije.

...

U odnosu na odredbe o prelazu radio i televizijskih emitera sa analognih na digitalne frekvencije, Komisija je stekla utisak da je Gasparri zakon preuzeo pristup pokušaja da se uzdrži od pronalaska stvarnog rješenja za problem medijske koncentracije na televizijskom tržištu do nekog trenutka u budućnosti i značajno se oslanja na trenutak u kojem će doći do potpune digitalizacije. Prema mišljenju Komisije, ovaj pristup nije zadovoljavajući jer, ukoliko se zadrži status quo, vjerovatno je da će Mediaset i RAI i dalje biti dominantni akteri talijanske televizije. U ovom smislu, Komisija podsjeća da iako su opće protutrustovske odredbe protiv zloupotrebe dominantnih položaja, dominantni položaji u medijskom sektoru su kao takvi zabranjeni.

...

U odnosu na privatizaciju RAI, koja bi trebala dovesti do manjeg stepena politizacije tog javnog emitera, Komisija smatra da bi promjene u RAI dovele do vladine kontrole nad javnih emiterom u nepredvidivom trajanju. Sve dok postoji ovaj sastav vlade, pored kontroliranja vlastita tri nacionalna televizijska kanala, Premijer će imati određenu kontrolu i nad tri javna nacionalna televizijska kanala. Komisija izražava zabrinutost zbog rizika da bi ova netipična situacija mogla čak i ojačati prijetnju monopolizacije, koja može predstavljati, u smislu sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, neopravdano miješanje u slobodu izražavanja.

...”

6. Dokument za diskusiju Komesara za ljudska prava o “Pluralizmu medija i ljudskim pravima”

  1. Dokument za diskusiju Komesara za ljudska prava od 6. decembra 2011. godine, u dijelu koji je relevantan za ovaj slučaj, glasi:

“3.2  Slučaj Italije

Historijat takozvane ‘talijanske anomalije’ predstavlja primjer načina na koji monopolizacija emitiranja (putem prekomjerne konsolidacije i super-udruživanja) može predstavljati akutnu opasnost čak i u starijim demokratijama.

Sloboda izražavanja i sloboda štampe su u zdravom stanju u Italiji. Međutim, tržište televizijskog emitiranja se redovno naziva ‘talijanskom anomalijom’.

U posljednja dva desetljeća, nijedna treća sila nije uspjela narušiti takozvani duopol: dominacija privatnog vlasnika, Mediaset grupe i javnog vlasnika Radiotelevisione Italiana, RAI nad tržištem televizijskih kanala emitiranih širom zemlje. Duopol prati praktični monopol koji ima Mediaset u sektoru komercijalne televizije i na tržištu oglašavanja. Prije digitalizacije, udjel gledanosti ovog duopola bio je oko 90% (oba su imala po tri kanala). Kombinirani prihodi i tržište oglašavanja također predstavljaju dokaze duopola.

Italija također bilježi kontinuiranu kontrolu političkih stranaka i vlada nad javnim televizijskim servisima. Kako je premijer Silvio Berlusconi suvlasnik Mediaseta, uobičajene bojazni od vladine kontrole nad RAI pojačane su zabrinutošću oko vladine široko rasprostranjene kontrole nad najvažnijim izvorom informiranja u zemlji, televizijom.

Takozvani Gasparri i Frattini zakoni iz 2004. godine trebali su osigurati garanciju budućeg pluralizma medija i nakon toga staviti van snage sve ‘dvotračne’ situacije. Međutim, ni univerzalna digitalizacija ni ravnopravna konkurencijska pravila sami po sebi ne mogu garantirati kulturnu raznolikost i politički pluralizam medija, naročito ukoliko već postojeću medijsku koncentraciju zakon praktično održava ili čak i potiče. Pravila Gasparri zakona o prelazu sa analognih na digitalne frekvencije, usprkos inovativnosti, dozvoljavaju duopolu da koristi svoju stečenu ekonomsku silu da se proširi na nova digitalna tržišta.

Evropski standardi zabranjuju neprilično političko ili stranačko vlasništvo ili kontrolu nad privatnim emiterima da bi se izbjeglo vladino ili političko miješanje. Njemačka i UK nameću ograničenja na direktno vlasništvo ili kontrolu političkih aktera nad medijskim emiterima; EU zemlje također zahtijevaju od emitera da održavaju nezavisnost od političkih partija i političara. Italija, usprkos Frattini zakonu, ne čini ništa od ovoga.”

B. Evropski parlament

  1.  Rezolucija Evropskog parlamenta o rizicima kršenja slobode izražavanja i informiranja, u Evropskoj uniji, a naročito u Italiji (član 11(2) Povelje o ljudskim pravima (2003/2237(INI)) glasi, u dijelu koji je relevantan za ovaj slučaj:

“Situacija u Italiji

... Navodi da je nivo koncentracije televizijskog tržišta u Italiji trenutno najviši u Evropi i da, iako talijanska televizija nudi dvanaest nacionalnih kanala i deset do petnaest regionalnih i lokalnih kanala, tržište karakterizira duopol između RAI i MEDIASET gdje zajednički ova dva operatera imaju gotovo 90% udjela u ukupnoj gledanosti i ubiru 96,8% resursa za oglašavanje, u odnosu na Njemačku 88%, Ujedinjeno Kraljevstvo 82%, Francusku 77% i Španiju 58%;

Navodi da je Mediaset grupa najveća privatna televizijska i komunikacijska grupa u Italiji i jedna od najvećih u svijetu te da kontrolira (inter alia) televizijske mreže (RTI S.p.A.) i nositelje franšiza oglašavanja (Publitalia ’80), za koje je Regulatorni organ za komunikacije (odlukom 226/03) formalno utvrdio da zauzimaju dominantni položaj čime se krši nacionalni zakon (zakon br. 247/97);

Navodi da je jedan od sektora u kojima je sukob interesa najuočljiviji oglašavanje, uzimajući u obzir da je 2001. godine Mediaset grupa primala dvije trećine od ukupnih resursa za televizijsko oglašavanje, što ukupno iznosi EUR 2.500 miliona, te da su glavne talijanske kompanije prenijele značajan dio svojih ulaganja u oglašavanje sa iz štampanih medija na Mediaset mreže i sa RAI na Mediaset;

Navodi da Predsjedavajući Vijeća ministara Italije nije riješio svoje sukobe interesa na što se izričito obavezao, već je suprotno tome povećao svoj kontrolni udio u Mediaset kompaniji (sa 48,639% na 51,023%), time drastično smanjujući svoj vlastiti neto dug putem značajnog povećanja u prihodima oglašavanja na štetu prihoda (i rejtinga) konkurenata te, prije svega, po štetu finansiranja štampanih medija iz oglašavanja;

Žali zbog opetovanih i dokumentiranih vladinih miješanja, pritisaka i cenzure u odnosu na korporativne strukture i programe (čak i satirične programe) javnog televizijskog servisa RAI, počevši od otpuštanja tri poznata profesionalca na senzacionalni javni zahtjev Predsjedavajućeg Vijeća ministara Italije iz aprila 2002. godine – u kontekstu u kojem apsolutna većina članova odbora rukovodilaca RAI i relevantnog parlamentarnog kontrolnog tijela jesu članovi vladajućih stranaka, te u kojem se ovakav pritisak vrši i na druge medije koji nisu u njegovom vlasništvu, što je dovelo do, inter alia, ostavke urednika Corriere della Sera u maju 2003. godine; Navodi, stoga, da talijanski sistem predstavlja anomaliju koja je nastala iz specifične kombinacije ekonomske, političke i medijske moći u rukama jednog čovjeka – trenutnog Predsjedavajućeg Vijeća ministara Italije – i iz činjenice da talijanska Vlada, posredno ili neposredno, kontrolira sve nacionalne televizijske kanale;

Navodi da sistem emitiranja u Italiji funkcionira desetljećima u vanzakonskim okolnostima, kako je Ustavni sud kontinuirano potvrđivao, i u odnosu na koji su se napori redovnog zakonodavca i nadležnih institucija pokazali nedjelotvornim u uspostavljanju pravnog režima; RAI i Mediaset nastavljaju kontrolirati tri zemaljska analogna televizijska emitera, usprkos činjenici da je Ustavni sud u svojoj presudi br. 420 iz 1994. godine presudio da je nedopustivo da jedno tijelo emitira preko 20% televizijskih programa koji se prenose na domaćem nivou zemaljskim frekvencijama (odnosno više od dva programa) te je utvrdio da je regulatorni režim prema Zakonu br. 223/90 suprotan Ustavu Italije, usprkos tome što je ‘prelazni režim’; ni Zakon br. 249/97 (kojim se uspostavljaju garantno tijelo za komunikacije i pravila za telekomunikacijski i radio i televizijski sistem) ne poštuje naloge Ustavnog suda koji je, u svojoj presudi 466/02, proglasio neustavnim nezakonitost člana 3(7), ‘ukoliko ne omogući utvrđivanje striktnog i brzog roka, koji u svakom slučaju ne smije biti nakon 31. decembra 2003. godine, do kada se programi koje prenose emiteri koji prekoračuju ograničenje iz stava 6, člana 3, moraju emitirati isključivo satelitski ili kablovski’;

Navodi da je Ustavni sud Italije utvrdio u novembru 2002. godine (predmet 466/2002) da je trenutni talijanski sistem privatne televizije koji djeluje na nacionalnom nivou i analogno prerastao situacije jednostavnog de facto zauzimanja frekvencija (funkcioniranje instalacija bez koncesija i autorizacija) i ne može se povezati sa bilo kakvom željom za većim pluralizmom u distribuciji frekvencija i adekvatnim planiranjem emitiranja... Ova de facto situacija stoga ne garantira poštivanje eksternog pluralizma informacija, koji predstavlja ključni zahtjev utvrđen u relevantnoj ustavnoj sudskoj praksi ... U ovom kontekstu, imajući na umu kontinuirano postojanje (i pogoršanje) situacije koje je proglašena nezakonitom u Presudi br. 420 iz 1994. godine i mreža koje se prema zakonodavstvu iz 1997. godine smatraju ‘viškom’, mora se postaviti konačni rok koji je apsolutno siguran, definitivan i time apsolutno obavezujući da bi se osigurala kompatibilnost sa ustavnim pravilima; navodi da, ipak, nije ispoštovan rok za reformu audiovizualnog sektora te da je zakon o reformi audiovizualnog sektora Predsjednik republike vratio Parlamentu na novo razmatranje zbog nepoštivanja načela utvrđenih na Ustavnom sudu.

...

Izražava nadu da zakonodavna definicija koja je sadržana u nacrtu zakona o reformi audiovizualnog sektora (član 2, tačka G Gasparri zakona) o ‘integriranom sistemu komunikacija’ kao jedinom relevantnom tržištu, nije u suprotnosti sa pravilima o konkurenciji Zajednice u smislu značenja člana 82 Ugovora EC ili sa brojnim presudama Suda pravde, te da ne onemogućava jasnu i postojanu definiciju referentnog tržišta;

Izražava nadu također da ‘sistem za dodjelu frekvencija’ predviđen nacrtom Gasparri zakona ne predstavlja puku legitimizaciju de facto situacije te da nije u suprotnosti sa, naročito, Direktivom 2002/21/EC, članom 7 Direktive 2002/20/EC ili Direktivom 2002/77/EC, koje specificiraju, inter alia, da dodjela radio frekvencija za elektronske komunikacijske sisteme mora biti zasnovana na objektivnim, transparentnim, nediskriminatornim i razmjernim kriterijima;

Naglašava duboku zabrinutost zbog neprimjenjivanja zakona i neprovođenja presuda Ustavnog suda, čime se krši načelo zakonitosti i vladavine prava te zbog nemogućnosti reformiranja audiovizualnog sektora, što rezultira decenijskim značajnim slabljenjem prava građana na pluralističke informacije; pravo koje prepoznaje i Povelja o temeljnim pravima;

Izražava zabrinutost da do situacije kao što je u Italiji može doći i u drugim zemljama članicama i zemljama pristupnicama ukoliko medijski magnat odluči da se počne baviti politikom;

Izražava žaljenje zbog činjenice da talijanski Parlament još uvijek nije usvojio propis kojim se rješava sukob interesa Predsjedavajućeg Vijeća ministara Italije, a bilo je obećano da će se usvajanje izvršiti tokom prvih sto dana mandata vlade;

Smatra da se usvajanje opće reforme audiovizualnog sektora može olakšati ukoliko bude sadržavala specifične i adekvatne zaštitne mjere za sprečavanje trenutnih i budućih sukoba interesa u djelovanju lokalnih, regionalnih ili nacionalnih članova izvršne vlasti koji imaju značajan interes u privatnom audiovizualnom sektoru; Izražava nadu, povrh svega, da se nacrt Frattini zakona o sukobu interesa neće zaustaviti na de facto priznavanju sukoba interesa premijera, već će pružiti adekvatne mehanizme da se spriječi nastavak ovakve situacije;

Izražava žaljenje jer se trenutna situacija u Italiji možda mogla izbjeći da su se obaveze zemalja članica da osiguraju pluralizam u medijima definirale nakon Zelene knjige o pluralizmu iz 1992. godine;

...

Poziva Parlament Italije:

- da ubrza rad na reformi audiovizualnog sektora u skladu sa preporukama Ustavnog suda Italije i Predsjednika Republike, uzimajući u obzir odredbe Gasparri zakona koje su nekompatibilne za pravom Zajednice, kako su utvrdili gore navedeni organi,

- da pronađe istinsko i adekvatno rješenje za problem sukoba interesa Predsjedavajućeg Vijeća ministara koji također neposredno kontrolira glavnog pružatelja privatne i, posredno, javne televizije, glavnog nositelja franšize za oglašavanje i mnoge druge aktivnosti koje su povezane sa audiovizualnim i medijskim sektorom,

- da poduzme mjere da osigura nezavisnost emitera javnog servisa.”

PRAVO

I. PRELIMINARNA ZAPAŽANJA

  1. Na ročištu 12. oktobra 2011. godine, podnositelji predstavke su pojasnili vremenski opseg predmeta koji je pred Sudom. Naročito su specificirali da se njihova pritužba odnosi samo na period od 28. jula 1999. godine, od datuma ministarske uredbe kojom je društvu Centro Europa 7 S.r.l. dodijeljena licenca za televizijsko emitiranje širom zemlje (vidi stav 9 iznad), do 30. juna 2009. godine, do datuma od kojeg je bilo autorizirano da koristi jedan kanal i od kojeg je moglo početi sa emitiranjem (vidi stav 16 iznad). Sud se stoga ograničava na ispitivanje da li je došlo do kršenja temeljnih prava podnositelja predstavke tokom navedenog perioda te neće razmatrati bilo kakva slična kršenja do kojih je možda došlo prije 28. jula 1999. godine ili nakon 30. juna 2009. godine.

II. PRELIMINARNI PRIGOVORI VLADE

A.  Status žrtve društva podnositelja predstavke

  1. Vlada je navela da su društvu podnositelju predstavke dodijeljene frekvencije putem ministarske uredbe od 11. decembra 2008. godine (vidi stav 16 iznad) i tvrdila da su svi sporovi po ovom pitanju riješeni sporazumom od 9. februara 2010. godine (vidi stav 19 iznad). Nadalje, dana 20. januara 2009. godine, Consiglio di Stato je dosudio društvu podnositelju predstavke 1.041.418 eura kao naknadu (vidi stav 45 iznad). Vlada je tvrdila da, imajući na umu ove mjere u cjelini, Centro Europa 7 S.r.l. nije moglo tvrditi da je žrtva radnji na koje se žalilo (citirajući, mutatis mutandis, Scordino protiv Italije (br. 1) [GC], br. 36813/97, stav 179, ECHR 2006-V). 79.
  2. Društvo podnositelj predstavke je navelo da, iako su frekvencije dodijeljene sada, gotovo deset godina nakon što je dodijeljena licenca, i dalje može tvrditi da je žrtva navodnih kršenja jer je naknada koju je dodijelilo Consiglio di Stato bila nedovoljna u odnosu na pretrpljenu štetu i nije odražavala njen stvarni učinak. Po pitanju sporazuma od 9. februara 2010. godine, on se odnosio na dodjelu dodatnih frekvencija onim koje su dodijeljene uredbom iz decembra 2008. godine i stoga ne ulazi u opseg ove predstavke.
  3. Sud ponavlja da prvo nacionalni organi razmatraju naknadu za svako kršenje Konvencije. U tom smislu, pitanje da li podnositelj predstavke može tvrditi da je žrtva navodnog kršenja relevantno je u svim fazama postupke prema Konvenciji (vidi Burdov protiv Rusije, br. 59498/00, stav 30, ECHR 2002-III).
  4. Sud nadalje ponavlja da odluka ili mjera u korist podnositelja predstavke nije u suštini dovoljna da mu se uskrati status “žrtve” osim ukoliko su nacionalne vlasti priznale, bilo izričito ili suštinski, i nakon toga pružile obeštećenje za kršenje Konvencije (vidi Eckle protiv Njemačke, 15. juli 1982., stavovi 69 et seq., serija A br. 51; Amuur protiv Francuske, 25.juni 1996., stav 36, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-III; Dalban protiv Rumunije v [GC], br. 28114/95, stav 44, ECHR 1999-VI; i Jensen protiv Danske (odl.), br. 48470/99, ECHR 2001-X).
  5. Pitanje da li lice i dalje može tvrditi da je žrtva navodnog kršenja Konvencije u suštini povlači na strani Suda ex post facto ispitivanje situacije tog lica (vidi Scordino (br. 1), citirano iznad, stav 181).
  6. U ovom predmetu, društvu podnositelju predstavke su dodijeljene frekvencije u decembru 2008. godine i bilo je u mogućnosti emitirati od 30. juna 2009. godine (vidi stav 16 iznad). Dodjela frekvencija je okončala situaciju na koju se društvo podnositelj predstavke žalilo u svojoj predstavci. Međutim, prema mišljenju Suda, ovo nije predstavljalo ni implicitno priznavanje kršenja Konvencije ni pravno zadovoljenje za period tokom kojem je društvo Centro Europa 7 S.r.l. bilo spriječeno da emitira.
  7. Sud dalje smatra da nije došlo do priznavanja, bilo izričito ili suštinski, kršenja člana 10 Konvencije i člana 1 Protokola br. 1 u kontekstu domaćeg postupka. Navodi da je s ovim u vezi da je 2005. godine Consiglio di Stato odlučilo zaustaviti ispitivanje žalbe društva podnositelja predstavke i zatražilo od CJEU da donese preliminarnu presudu o tumačenju odredbi Ugovora o slobodi pružanja usluga i konkurenciji, Direktive 2002/21/EC (“Okvirna direktiva”), Direktive 2002/20/EC (“Direktive o autorizaciji”), Direktive 2002/77/EC (“Direktive o konkurenciji”) i člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima, u onoj mjeri u kojoj se član 6 Ugovora o Evropskoj uniji na njega odnosi (vidi stav 32 iznad). CJEU smatra da nije neophodno presuđivati o pitanju članu 10 Konvencije jer je njegov odgovor u vezi sa članom 49 EC i, od dana kad su postali primjenjivi, članom 9(1) Okvirne direktive, članom 5(1), drugim podstavom člana 5(2) i članom 7(3) Direktive o autorizaciji i članom 4 Direktive o konkurenciji, omogućio nacionalnom sudu da presudi po predstavci društva podnositelja predstavke (vidi stav 34 iznad).
  8. U svojoj odluci od 31. maja 2008. i 20. januara 2009. godine, Consiglio di Stato je smatralo da je nedodjeljivanje frekvencija društvu podnositelju predstavke uzrokovano suštinski zakonodavnim faktorima te da je došlo do nemarnog ponašanja vlasti. U skladu s tim, dosudio je naknadu društvu podnositelju predstavke u skladu sa članom 2043 Krivičnog zakona (vidi stavove 37-38 i 45-48 iznad).
  9. Prema mišljenju Suda, Consiglio di Stato se ograničilo u tim odlukama na utvrđivanje da su vlasti preuzele neugovornu odgovornost prema općoj odredbi Građanskog zakonika (vidi stav 69 iznad) prema kojem namjerno ili nemarno ponašanje koje uzrokuje nepriličnu štetu podrazumijeva odgovornost počinitelja za tu štetu. U predmetnim odlukama nema indicije da je, pored uzrokovanja štete, ponašanje vlasti bilo u suprotnosti sa načelima koje je utvrdio Sud u odnosu na slobodu izražavanja ili pravo na neometano uživanje svoje imovine, ili oboje. Treba napomenuti s ovim u vezi da se Consiglio di Stato nije pozvalo na ova načela.
  10. Na kraju, Vlada pred Sudom nije potvrdila da je došlo do bilo kakvog kršenja Konvencije. U tim okolnostima i u nedostatku takve potvrde, Sud smatra da društvo podnositelj predstavke i dalje može tvrditi da je žrtva navodnih kršenja.
  11. Čak i pretpostavljajući da je naknada koju je Consiglio di Stato dodijelilo bila dovoljna i adekvatna, Sud smatra da ona ne može nadoknaditi nedostatak potvrde navodnih kršenja.
  12. Stoga sud odbacuje prigovor Vlade.

B.  Status žrtve drugog podnositelja predstavke

  1. Vlada je smatrala da se ne može smatrati da drugi podnositelj predstavke, g-din Francescantonio Di Stefano, ima locus standi pred Sudom. Nije objasnio koja je njegova uloga u društvu Centro Europa 7 S.r.l. ili na koji način se on može kvalificirati kao žrtva. Vlada je dalje navela da on nije jedini dioničar u datoj kompaniji te da su sve upravne odluke donesene u odnosu na samu kompaniju.
  2. Podnositelji predstavke su naveli da se, u skladu sa sudskom praksom Suda (pozivajući se na Glas Nadezhda EOOD i Anatoliy Elenkov protiv Bugarske, br. 14134/02, stav 41, 11. oktobar 2007., i Groppera Radio AG i drugi protiv Švicarske, 28. mart 1990., stav 49, serija A br. 173), jedini dioničar i zakonski zastupnik kompanije također mogu smatrati žrtvom zabrane emitiranja.
  3. Sud ponavlja da pojam “žrtva” koji se koristi u članu 34 Konvencije označava osobu na koju direktno utječe data radnja ili propust (vidi, među ostalim predmetima, Vatan protiv Rusije, 47978/99, stav 48, 7. oktobar 2004). Dalje ponavlja da se lice ne može žaliti na kršenje svog prava u postupku u kojem to lice nije strana, čak i kada je lice dioničar i/ili direktor kompanije koja je strana u postupku (vidi, među ostalim predmetima, F. Santos, Lda. i Fachadas protiv Portugala (odl.), br. 49020/99, ECHR 2000X, i Nosov protiv Rusije (odl.), br. 30877/02, 20. oktobar 2005). Nadalje, dok u određenim okolnostima jedini vlasnik kompanije može tvrditi da je “žrtva” u značenju člana 34 Konvencije gdje su osporene mjere poduzete u odnosu na njegovu kompaniju (vidi, među ostalim predmetima, Ankarcrona protiv Švedske (odl.), br. 35178/97, ECHR 2000-VI, i Glas Nadezhda EOOD i Anatoliy Elenkov, citirano iznad, stav 40), kada to nije slučaj, zanemarivanje pravne osobnosti kompanije može biti opravdano samo u izuzetnim okolnostima, naročito kada je jasno utvrđeno da je nemoguće da kompanija podnosi predstavke institucijama Konvencije putem organa koji su utvrđeni prema ugovoru o osnivanju poduzeća ili, u slučaju likvidacije, putem svojih likvidatora (vidi Meltex Ltd i Movsesyan protiv Armenije, br. 32283/04, stav 66, 17. juni 2008.; vidi također Agrotexim i drugi protiv Grčke, 24. oktobar 1995., stav 66, serija A br. 330-A; CDI Holding Aktiengesellschaft i drugi protiv Slovačke (odl.), br. 37398/97, 18. oktobar 2001.; i Amat-G Ltd i Mebaghishvili protiv Gruzije, br. 2507/03, stav 33, ECHR 2005-VIII).
  4. Sud od samog početka uviđa da nisu bile uspostavljene takve izuzetne okolnosti u ovom predmetu (usporedi sa J. protiv Luksemburga, br. 21156/93, stav 24, 26. oktobar 2000). Nadalje navodi da drugi podnositelj predstavke nije predstavio dokaze kojim bi pokazao da je jedini dioničar društva Centro Europa 7 S.r.l. Svi materijali u posjedu Suda ukazuju na to da je društvo podnositelj predstavke samo, kao pravno lice, učestvovalo u pozivu na tender i da se njemu dodijelila licenca za televizijsko emitiranje; nadalje, sve odluke talijanskih sudova tokom domaćeg postupka odnosile su se samo na društvo podnositelja predstavke (vidi Meltex Ltd i Movsesyan, citirano iznad, stav 67). Sud time donosi zaključak da su odbijanje dodjele frekvencija i sudski postupak koji je uslijedio imali učinka samo po interese društva podnositelja predstavke. U skladu s tim, ne može smatrati drugog podnositelja predstavke “žrtvom” radnji na koje se žalio, u značenju člana 34 Konvencije.
  5. Imajući na umu gore navedeno, Sud zaključuje da je predstavka, u onoj mjeri u kojoj je uložio drugi podnositelj predstavke, nekompatibilna ratione personae sa odredbama Konvencije u značenju člana 35 stav 3 (a) te se mora odbaciti u skladu sa članom 35 stav 4.
  6. Sud će se stoga ograničiti na ispitivanje pritužbi koje su podnesene u ime društva podnositelja predstavke.

C. Zloupotreba prava na pojedinačnu predstavku

  1. Vlada je navela da je društvo podnositelj predstavke zloupotrijebilo pravo na pojedinačnu predstavku. Tvrdili su da društvo nije informiralo Sud o izvršnom postupku koji se odnosi na dodjelu frekvencija, a koji je doveo do brisanja predmeta zbog sporazuma između Centro Europa 7 S.r.l. i Vlade (vidi stavove 19-20 iznad). Društvo podnositelj predstavke je time zanemarilo da informira Sud o elementima u svom vlasništvu koji su suštinski za ispitivanje predmeta (Kerechashvili protiv Gruzije (odl.), br. 5667/02, ECHR 2006-V).
  2. Sud ponavlja da predstavka može biti odbijena kao zloupotreba prava na predstavku ukoliko je svjesno zasnovana na neistinitim činjenicama sa namjerom obmanjivanja Suda (vidi Varbanov protiv Bugarske, br. 31365/96, stav 36, ECHR 2000-X). Isto se primjenjuje i kada dođe do novih, značajnih razvoja tokom postupka pred Sudom i kada – usprkos izričitom zahtjevu Pravila 47 stav 6 Pravila suda – podnositelj predstavke ne otkrije te informacije Sudu, time ga sprečavajući da presudi u predmetu sa punim znanjem činjenica (vidi Hadrabová i drugi protiv Češke Republika (odl.), br. 42165/02 i 466/03, 25. septembar 2007., i Predescu protiv Rumunije, br. 21447/03, stavovi 25-27, 2. decembar 2008). Međutim, čak i u takvim slučajevima, uvijek se mora sa dovoljnom sigurnošću utvrditi namjera podnositelja predstavke da obmani Sud (vidi, mutatis mutandis, Melnik protiv Ukrajine, br. 72286/01, stavovi 58-60, 28. mart 2006., i Nold protiv Njemačke, br. 27250/02, stav 87, 29. juni 2006).
  3. U ovom predmetu Sud navodi da se pritužbe društva podnositelja predstavke odnose na njegovu nemogućnost da emitira tokom perioda od 28. jula 1999. godine do 30. juna 2009. godine (vidi stav 77 iznad) te da je u obrascu za predstavku društvo navelo da je dobilo frekvencije 2008. godine i da joj je dozvoljeno da emitira od juna 2009.
  4. U tim okolnostima, ne može se zaključiti da je društvo podnositelj predstavke zanemarilo da informira Sud o početku postupka po jednom ili više suštinskih elemenata za ispitivanje predmeta. Također treba navesti da su sporazum sa Ministarstvom i podnesak da se premet vrati na spisak predmeta Regionalnog upravnog suda događaji koji su se desili 9. februara 2010. godine i 8. marta 2011. godine (vidi stavove 19-22 iznad), poprilično nakon perioda na koji se odnosi podnesak u ovom predmetu. U skladu s tim, nema osnova za utvrđivanje da je društvo podnositelj predstavke zloupotrijebilo svoje pravo na pojedinačnu predstavku u ovom predmetu. 100.
  5. Stoga se Vladin prigovor ne može podržati.

D. Zakašnjelo podnošenje predstavke

  1. Na ročištu 12. oktobra 2011. godine, Vlada je podnijela prigovor da nije ispoštovano šestomjesečno pravilo utvrđeno u članu 35 stav 1 Konvencije po osnovu da je konačna domaća odluka bila odluka Consiglio di Stato br. 2622, koja je deponirana u registar 31. maja 2008. Tvrdili su da je u toj odluci Consiglio di Stato, podržavajući presudu Regionalnog upravnog suda, proglasilo nedopustivim, sa konačnim djelovanjem, zahtjev za dodjelu frekvencija. Stoga predstavka od 20. jula 2009. godine nije uložena na vrijeme.
  2. Sud ponavlja da se šestomjesečno pravilo ne može tumačiti na način da od podnositelja predstavke zahtijeva da Sudu podnose pritužbe prije nego se konačno utvrdi njihov položaj u vezi sa stvari na domaćem nivou (vidi Varnava i drugi protiv Turske [GC], br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90, stav 157, ECHR 2009). Ukoliko se podnositelj predstavke žali na kontinuiranu situaciju, šestomjesečno pravilo počinje da teče u trenutku kada se takva situacija okonča (vidi, među mnogim drugim predmetima, Ortolani protiv Italije (odl.), br. 46283/99, 31. maj 2001., i Pianese protiv Italije i Holandije (odl.), br. 14929/08, stav 59, 27. septembar 2011).
  3. U ovom predmetu, u svojoj odluci od 31. maja 2008. godine, Consiglio di Stato je odbilo zahtjev društva podnositelja predstavke za dodjelu frekvencija, smatrajući da sudovi nemaju ovlasti da poduzimaju tražene mjere umjesto upravnih organa. Presudilo je da Ministarstvo mora donijeti odluku po zahtjevu društva podnositelja predstavke za frekvencije, primjenjujući presudu koju je u međuvremenu dostavio CJEU, te obustavio odlučivanje o naknadi koja se društvu treba dodijeliti (vidi stavove 37-39 iznad).
  4. Slijedi da je čak i nakon odluke Consiglio di Stato 2622 od 31. maja 2008. godine, društvo podnositelj predstavke i dalje čekalo odgovor vlasti na svoj zahtjev za dodjelu frekvencija. Kako ta odluka nije bila konačna, nije riješila sve zahtjeve društva podnositelja predstavke. Posebice, ostala su otvorena pitanja da li je društvo pretrpjelo štetu, da li je ta šteta pripisiva vlastima te da li ima pravo na naknadu. Consiglio di Stato ih je utvrdilo tek u svojoj presudi od 20. januara 2009. godine, u kojoj je naložilo Ministarstvu da plati društvu podnositelju predstavke iznos od EUR 1.041.418 kao naknadu. Tek je u kasnijoj presudi Consiglio di Stato potvrdilo da je ponašanje Ministarstva bilo nemarno u tome što je, prvo, dodijelilo društvu Centro Europa 7 S.r.l. licencu bez dodjeljivanja ijedne frekvencije za emitiranje, i drugo, da postoji uzročno-posljedična veza između ponašanja vlasti i navodne štete (vidi stavove 45-48 iznad). Pored toga, Sud je naveo da se situacija na koju se žalilo društvo podnositelj predstavke, naime nemogućnost emitiranja televizijskih programa, nije okončana do 30. juna 2009. godine (vidi stav 16 iznad ), već samo dvadeset dana prije podnošenja predstavke.
  5. Pod tim okolnostima, ne može se podržati prigovor Vlade da predstavka nije podnesena na vrijeme.

E.  Neiscrpljivanje domaćih pravnih lijekova

  1. Prema Vladinom podnesku, društvo podnositelj predstavke nije iscrpilo sve domaće pravne lijekove jer nije podnijelo, “makar suštinski”, svoju pritužbu prema članu 10 Konvencije u svojoj predstavci od 18. februara 2009. godine Regionalnom upravnom sudu kojom se osporava uredba od 11. decembra 2008. (vidi stav 18 iznad).
  2. Društvo podnositelj predstavke osporilo je Vladin argument i tvrdilo da se predmet koji je uložen Regionalnom upravnom sudu odnosio na period van opsega ove predstavke Sudu.
  3. Opća načela iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova utvrđena su u predmetu Sejdovic protiv Italije ([GC], br. 56581/00, stavovi 43-46, ECHR 2006-II). Sud navodi da se postupci na koje se poziva Vlada, koji i dalje traju na domaćim sudovima (vidi stav 23 iznad), odnose na uredbu od 11. decembra 2008. godine kojom su dodijeljene frekvencije. Datom uredbom okončana je situacija na koju se društvo podnositelj predstavke žalilo pred Sudom, jer je stvorena pravna osnova koja omogućava emitiranje od 30. juna 2009. godine (vidi stav 16 iznad). Slijedi da, u kontekstu ove predstavke, društvo podnositelj predstavke ne može biti obavezano da čeka na ishod tih postupaka prije nego Sud razmotri meritornost pritužbi.
  4. U skladu s tim, mora se odbaciti Vladin preliminarni prigovor da se nisu iskoristili domaći pravni lijekovi.

III.  NAVODNA POVREDA ČLANA 10 KONVENCIJE

  1. Društvo podnositelj predstavke je navelo da je došlo do povrede njegovog prava na slobodu izražavanja, a naročito slobode prenošenja informacija i ideja. Žalilo se, naročito, da Vlada gotovo 10 godina nije dodijelila nijednu frekvenciju za analogno zemaljsko televizijsko emitiranje. Tvrdilo je da je uslijed propuštanja primjene Zakona br. 249/1997 (vidi stav 56 gore), neizvršenja presuda Ustavnog suda br. 420/1994 i 466/2002 (vidi stavove 54 i 62 gore) i postojećeg duopola na talijanskom televizijskom tržištu došlo do povrede člana 10 Konvencije, koji propisuje:

“1.  Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posjedovanja vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad televizijskih, radio i bioskopskih preduzeća.

2. Pošto korištenje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja otkrivanja obavještenja dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.”

  1. Vlada je osporila ovaj argument.

A.  Prihvatljivost

  1. Sud navodi da ova tužba nije očito neosnovana, u značenju člana 35 stava 3 (a) Konvencije. Nadalje navodi da nije neprihvatljiva po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti prihvatljivom.

B.  Osnovanost

1. Izjašnjenja strana i intervencija treće strane

(a)  Društvo podnositelj predstavke

  1. Društvo podnositelj predstavke se izjasnilo da nije bilo u mogućnosti emitirati televizijske programe usprkos licenci koja mu je u tu svrhu dodijeljena postupkom javne nabavke. Ovo kršenje njegovih prava rezultiralo je iz niza zakonodavnih, administrativnih i sudskih mjera države Italije, koja je djelovala kroz različita tijela i instrumente. Miješanje u slobodu izražavanja nije opravdano ni neophodno u demokratskom društvu.
  2. U izjašnjenju društva podnositelja predstavke, donošenje niza prelaznih zakona održalo je privremenu praksu koja je favorizirala postojeće operatere, sprečavajući društvo da djelotvorno realizira svoja prava. Pozvalo se na nalaz Suda u predmetu Meltex Ltd i Movsesyan (citiran iznad) i navelo da, za razliku od tog slučaja, kršenje u ovom slučaju nije jednostavno došlo zbog uskraćivanja prava u jednokratnoj odluci, već zbog odbijanja, u trajanju od više od deset godina, da se koristi licenca koja je dodijeljena u postupku javne nabavke.
  3. Društvo podnositelj predstavke smatra da odbijanje da mu se dodijeli ijedna frekvencija za emitiranje predstavlja miješanje u realizaciju njegovih prava prema članu 10 stav 1 Konvencije (Meltex Ltd i Movsesyan, citiran iznad, i Glas Nadezhda EOOD i Anatoliy Elenkov, citiran iznad). Miješanje nije propisano zakonom, kako to zahtijeva Konvencija, zbog nepredvidljivosti prelaznog zakonodavstva koje je usvojio nacionalni parlament. Društvo podnositelj predstavke je nadalje navelo da su talijanski sudovi primijenili dato zakonodavstvo i utvrdili da se naknada treba računati počevši od 1. decembra 2004. godine, suprotno onome što je CJEU utvrdio u svojoj presudi.

(b)  Vlada

  1. Vlada je navela da je društvu podnositelju predstavke dodijeljena licenca 1999. godine, koja nije ipso facto prenijela i pravo na dodijeljene frekvencije. U skladu sa Zakonodavnom uredbom br. 5 od 23. januara 2001. godine, kako je izmijenjena Zakonom br. 66 od 20. marta 2001. godine (vidi stavove 63-64 iznad), društvo podnositelj predstavke moglo je kupiti potrebne frekvencije za prenos programa. Međutim, nije iskoristilo tu opciju i nije učestvovalo u novom pozivu za dostavljanje ponuda iz 2007. godine.
  2. Prema izjašnjenju Vlade, društvu podnositelju predstavke nisu dodijeljene frekvencije zbog opće reorganizacije nacionalnih i lokalnih analognih frekvencija u kontekstu ograničene dostupnosti, te zbog toga što su mnoga društva koja su dostavila neuspješne ponude 1999. godine podnijela žalbe nacionalnim sudovima, a dozvoljeno im je da nastave sa emitiranjem bez licence na osnovu prethodno važećih pravila.
  3. Vlada je navela da je svrha poziva na dostavljanje ponuda iz 1999. godine bila da se izvrši odabir operatera koji će biti uključeni u AGCOM plan. U skladu s tim, cilj nije bio da se neposredno dodjeljuju frekvencije jer još uvijek nije bio izrađen program prilagodbe instalacija. S tim u vezi, ukazali su na to da Ministarstvo nije dodijelilo bilo kakve druge licence pod tim istim uvjetima iz 1999. godine.
  4. Vlada je objasnila da je, nakon neuspjeha kablovske televizije u Italiji, Zakon br. 66/2001 predvidio prelaz na digitalnu zemaljsku televiziju najkasnije 2006. godine. Potom su Zakonodavna uredba br. 352/2003 i Zakon. 112/2004 (vidjeti stavove 65-67 iznad) utvrdili da će se prestati primjenjivati prelazne odredbe kada digitalna pokrivenost pređe 50% svih korisnika, nivo koji je postignut 27. maja 2004. godine.
  5. Vlada dalje navodi da je CJEU utvrdio da nije bilo potrebno ispitivati da li je došlo do kršenja člana 10 Konvencije. Nadalje, u presudama br. 242 i 243/2009, Consiglio di Stato je utvrdilo da nacionalna televizija nije prekogranični servis i da društvo podnositelj predstavke, kao nositelj licence, ima pravo da učestvuje u konkurentnim, nediskriminatornim postupcima za dodjelu frekvencija od 1. januara 2008. godine. Ovaj rezultat je postignut ministarskom uredbom od 11. decembra 2008. godine (vidi stav 16 iznad), prema kojoj je društvu podnositelju predstavke dodijeljen kanal 8 na VHF III frekvencijskom opsegu, a koji je postao dostupan zbog prelaska na digitalno emitiranje.
  6. Vlada je ukazala na to da je Italija morala postepeno usklađivati nacionalne i lokalne kanale te da je to bilo neophodno da bi se pomirila neotuđiva prava postojećih operatera i, iznad svega, izbjegao svaki rizik od upadanja u situaciju monopola, odnosno obratno, haosa. Prelaz je naročito dozvolio postojećim operaterima da nastave sa emitiranjem i novim nositeljima licence da razviju mrežu kupovinom frekvencija.
  7. Vlada je navela da je, u skladu sa sudskom praksom Suda, reguliranje aktivnosti televizijskih kompanija u skladu sa članom 10 Konvencije, koji državama ne brani ispitivanje tehničkih aspekata, prava i potreba specifičnog gledateljstva, karakteristika i ciljeva kanala, njihovog potencijalnog gledateljstva na nacionalnom i lokalnom nivou, i obaveza koje proističu iz međunarodnih angažmana (Informationsverein Lentia i drugi protiv Austrije, novembar 1993. godine, serija A br. 276).
  8. Vlada je objasnila da je licenca dodijeljena društvu podnositelju predstavke značila da ima pravno zaštićen položaj te da može kupovati frekvencije, koristiti kapacitete za digitalnu transmisiju drugih operatera i prednost “su lokacije dva operatera RAI i [Mediaset]”.
  9. Vlada je navela da društvo podnositelj predstavke trenutno korisnicima nudi niz kanala koji emitiraju različite sadržaje, uključujući i horor filmove i filmove za odrasle. Praktično govoreći, rukovodi ograničenim sistemom, jer se njegovi programi mogu gledati samo korištenjem dekodera koje pruža svojim korisnicima. Ovim se ilustrira način i opseg prednosti koju društvo podnositelj predstavke koristi u odnosu na svoju slobodu prenošenja informacija i ideja u demokratskom društvu.
  10. Na kraju, Vlada se izjasnila da okolnosti slučaja nisu ni na jedan način usporedive sa onim u predmetu Meltex Ltd i Movsesyan (citiran iznad).

(c)  Intervencija treće strane

  1. Institut otvoreno društvo – pravna inicijativa počeo je predstavljanjem “Osnovnih načela pluralizma emiterskih medija”. Potom se pozvao na zakone i prakse evropskih zemalja slične veličine kao Italija (Francuska, Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo), prije razmatranja evropskih standarda, koji prepoznaju da dužnost osiguravanja pluralizma podrazumijeva neophodnost ograničenja u smislu vlasništva nad medijima, posebice u oblasti emitiranja.
  2. Također je ispitao političku kontrolu nad emiterima i naveo da su mnoge evropske zemlje usvojile pravne sisteme koji specifično zabranjuju i/ili ograničavaju mogućnost da vodeći političari ili političke stranke kontroliraju emitere i njihove programe.
  3. U izjašnjenju treće strane, okolnosti ovog slučaja se trebaju posmatrati u kontekstu veće i starije boljke talijanskog sektora emitiranja i informiranja. Institut otvoreno društvo – pravna inicijativa izjasnio se da, ukoliko Sud utvrdi kršenje člana 10 u ovom predmetu, treba razmotriti naredbu državi Italiji da provede opće i sistemske mjere sa ciljem garantiranja pluralizma svog emiterskog sistema.

2. Ocjena Suda

(a)  Opća načela koja se odnose na pluralizam audiovizualnih medija

  1. Sud smatra da je adekvatno u samom početku rekapitulirati opća načela utvrđena u sudskoj praksi koja se odnose na pluralizam u audiovizualnim medijima. Kako je često navođeno, ne može postojati demokratija bez pluralizma. Demokratija se razvija na slobodi izražavanja. Od suštinskog je značaja da demokratija dozvoljava predlaganje različitih političkih programa i debatu o njima, čak i kada su u pitanju oni koji u pitanje dovode način na koji je država trenutno organizirana, pod uvjetom da ne štete samoj demokratiji (vidi Manole i drugi protiv Moldavije, br. 13936/02, stav 95, ECHR 2009 (izvaci), i Socijalistička stranka i drugi protiv Turske, 25. maj 1998., stavovi 41, 45 i 47, Izvještaji 1998-III).
  2. S tim u vezi, Sud navodi da nije dovoljno, da bi se osigurao istinski pluralizam u audiovizualnom sektoru u demokratskom društvu, da se omogući postojanje više kanala ili teoretska mogućnost potencijalnih operatera da pristupe audiovizualnom tržištu. Neophodno je, pored toga, dozvoliti djelotvoran pristup tržištu na način da garantira različitost sveukupnog programskog sadržaja, odražavajući, do one mjere do koje je moguće, različitost mišljenja koja se sreću u društvu na koje programi ciljaju.
  3. Sloboda izražavanja, kako je osigurana članom 10, stavom 1, predstavlja jedan od suštinskih temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak (vidi Lingens protiv Austrije, 8. juli 1986., stav 41, serija A br. 103). Sloboda štampe i drugih medija pruža javnosti jedan od najboljih načina otkrivanja i formiranja mišljenja o idejama i stavovima političkih vođa. Štampa ima zadatak da prenosi informacije i ideje o političkim pitanjima i drugim temama od javnog interesa. Ne samo da štampa ima zadatak da prenosi te informacije i ideje: javnost također ima pravo da ih dobija (vidi, na primjer, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 7. decembar 1976., stav 49, serija A br. 24, i Lingens, citiran iznad, stavovi 41-42).
  4. Audiovizualni mediji, poput radija i televizije, imaju naročito značajnu ulogu u ovom smislu. Zbog svoje moći da prenose poruke putem zvuka i slike, takvi mediji imaju neposredniji i moćniji učinak od štampe (vidi Jersild protiv Danske, 23. septembar 1994., stav 31, serija A br. 298, i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske [GC], br. 49017/99, stav 79, ECHR 2004-XI). Funkcija televizije i radija kao uobičajenih izvora zabave u domu slušatelja ili gledatelja nadalje pojačava ovaj učinak (vidi Murphy protiv Irske, br. 44179/98, stav 74, ECHR 2003-IX).
  5. Situacija u kojoj bi bilo dozvoljeno moćnoj ekonomskoj ili političkoj grupi u društvu da zauzme položaj dominacije u audiovizualnim medijima, i time vrši pritisak na emitere i eventualno umanjuje njihove uredničke slobode, podriva temeljnu ulogu slobode izražavanja u demokratskom društvu koja je utvrđena u članu 10 Konvencije, naročito kada služi za prenos informacija i ideje od općeg interesa, na čije dobijanje, povrh toga, javnost ima pravo (vidi VgT Verein gegen Tierfabriken protiv Švicarske, br. 24699/94, stavovi 73 i 75, ECHR 2001-VI; vidi također De Geillustreerde protiv Holandije, br. 5178/71, odluku Komisije od 6. jula 1976., stav 86, Odluke i izvještaji 8, str. 13). Ovo je tačno i kada položaj dominacije ima država ili javni emiter. Stoga Sud smatra da, zbog svoje restriktivne naravi, režim licenci koji dozvoljava monopol javnom emiteru nad dostupnim frekvencijama ne može biti opravdan osim ukoliko se dokaže da je postojala neodložna potreba za njim (vidi Informationsverein Lentia i drugi, citiran iznad, stav 39).
  6. Sud navodi da u tako osjetljivom sektoru kakav su audiovizualni mediji, pored negativne dužnosti nemiješanja, država ima pozitivnu obavezu da uspostavi adekvatno zakonodavstvo i administrativni okvir koji garantiraju djelotvoran pluralizam (vidi stav 130 iznad). Ovo je naročito poželjno kada nacionalni audiovizualni sistem odlikuje duopol, kao što je slučaj u ovom predmetu. Imajući to na umu, potrebno je navesti da je u Preporuci CM/Rec(2007)2 o medijskom pluralizmu i raznovrsnosti medijskog sadržaja (vidi stav 72 iznad) Komitet ministara potvrdio da “s ciljem zaštite i aktivnog promoviranja pluralističkih ideja i mišljenja, kao i kulturne raznolikosti, zemlje članice trebaju prilagoditi postojeće regulatorne okvire, naročito u odnosu na vlasništvo medija, te usvojiti potrebne regulatorne i finansijske mjere da bi se zajamčila transparentnost medija i strukturalni pluralizam, kao i raznovrsnost distribuiranog sadržaja”.
  7. Pitanje koje se postavlja u ovom predmetu je da li je došlo do miješanja javnih vlasti u pravo društva podnositelja predstavke da “prenosi informacije i ideje” i, ukoliko jeste, da li je miješanje “propisano zakonom”, da li ima jedan ili više legitimnih ciljeva i da li je “nužno u demokratskom društvu” u svrhu njihovog postizanja (vidi RTBF protiv Belgije, br. 50084/06, stav 117, ECHR 2011 (izvaci)).

(b)  Da li je došlo do miješanja

  1. Sud smatra da odbijanje dodjele licence za emitiranje predstavlja miješanje u ostvarivanje prava garantiranih članom 10, stavom 1 Konvencije (vidi, među ostalim predmetima, Informationsverein Lentia i drugi, citiran iznad, stav 27; Radio ABC protiv Austrije, 20. oktobar 1997., stav 27, Izvještaji 1997-VI; Leveque protiv Francuske (odl.), br. 35591/97, 23. novembar 1999.; United Christian Broadcasters Ltd protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 44802/98, 7. novembar 2000.; Demuth protiv Švicarske, br. 38743/97, stav 30, ECHR 2002-IX; i Glas Nadezhda EOOD i Anatoliy Elenkov, citiran iznad, stav 42). Malo je važno da li je licenca odbijena po pojedinačnom zahtjevu ili po osnovu učešća u tenderskom postupku (vidi Meltex Ltd i Movsesyan, citiran iznad, stav 74).
  2. Sud navodi da se ovaj predmet razlikuje od predmeta citiranih u prethodnom stavu po tome što se ne odnosi na odbijanje dodjele licence. Nasuprot tome, nakon tenderske procedure, licenca je dodijeljena društvu podnositelju predstavke 28. jula 1999. godine za analogno zemaljsko televizijsko emitiranje (vidi stav 9 iznad). Međutim, kako mu nisu dodijeljene frekvencije za emitiranje, nije bilo u mogućnosti prenositi programe do 30. juna 2009. godine.
  3. Sud ponavlja da Konvencija ima namjeru garantirati ne teoretska i iluzorna prava, već prava koja su praktična i djelotvorna (vidi Artico protiv Italije, 13. maj 1980., stav 33, serija A br. 37). Nedodjeljivanjem frekvencija društvu podnositelju predstavke uskraćena je svaka praktična svrha licence jer je djelatnost koju ona autorizira bilo de facto nemoguće provesti gotovo deset godina. Ovo je predstavljalo značajnu prepreku, a time i miješanje, u odnosu ostvarivanje prava društva podnositelja predstavke da prenosi informacije i ideje.

(c)  Da li je miješanje bilo “popisano zakonom”

(i)  Opća načela

  1. Treća rečenica člana 10, stava 1 državama omogućava da putem sistema licenciranja reguliraju način na koji se emitiranje organizira na njihovim teritorijima, naročito njegove tehničke aspekte. Dodjela licence se također može uvjetovati drugim razmatranjima, kao što su priroda i ciljevi predloženog kanala, potencijalno gledateljstvo na nacionalnom, regionalnom ili lokalnom nivou, prava i potrebe specifičnog gledateljstva i obaveze koje proističu iz međunarodnih pravnih instrumenata (vidi United Christian Broadcasters Ltd, citiran iznad, i Demuth, citiran iznad, stavovi 33-35). Takvo reguliranje mora imati osnovu u “zakonu”.
  2. Izraz “propisano zakonom” u drugom stavu člana 10 ne zahtijeva samo da sporna mjera ima pravnu osnovu u domaćem pravu, već se odnosi i na kvalitet datog zakona, koji treba biti dostupan predmetnim osobama i predvidljiv u smislu svojih učinaka (vidi, među ostalim predmetima, VgT Verein gegen Tierfabriken, citiran iznad, stav 52; Rotaru protiv Rumunije [GC], br. 28341/95, stav 52, ECHR 2000-V; Gawęda protiv Poljske, br. 26229/95, stav 39, ECHR 2002-II; i Maestri protiv Italije [GC], br. 39748/98, stav 30, ECHR 2004-I). Međutim, zadatak je prvenstveno nacionalnih organa, osobito sudova, da tumače i primjenjuju domaće pravo (vidi Kruslin protiv Francuske, 24. april 1990., stav 29, serija A br. 176-A, i Kopp protiv Švicarske, 25. mart 1998., stav 59, Izvještaji 1998-II).
  3. Jedan od zahtjeva koji proističe iz izraza “propisano zakonom” je predvidljivost. Time se norma ne može smatrati “zakonom” ukoliko nije formulirana dovoljno precizno da građanima omogući da reguliraju svoje ponašanje; moraju biti u mogućnosti, ukoliko je potrebno uz adekvatan savjet, da predvide, do mjere koja je razumna u okolnostima, posljedice koje data radnja može za sobom povući. Takve posljedice ne moraju biti predvidljive sa apsolutnom sigurnošću: iskustvo je pokazalo da to ovo nedostižno. Ipak, iako se sigurnost uveliko preporučuje, može dovesti do pretjerane rigidnosti, a zakon mora držati korak sa promjenjivim okolnostima. U sladu s tim, mnogi zakoni neminovno sadrže termine koji su, u većoj ili manjoj mjeri, nejasni i čije tumačenje i primjena predstavljaju stvar prakse (vidi Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 1), 26. april 1979., stav 49, serija A br. 30; Kokkinakis protiv Grčke, 25. maj 1993., stav 40, serija A br. 260-A; i Rekvényi protiv Mađarske [GC], br. 25390/94, stav 34, ECHR 1999-III).
  4. Nivo preciznosti koji se zahtijeva od domaćeg zakonodavstva, koji u svakom slučaju ne može pokriti sve mogućnosti, zavisi u značajnoj mjeri od sadržaja datog zakona, oblasti koju će pokrivati i broja i statusa onih kojima je namijenjen (vidi RTBF protiv Belgije, citiran iznad, stav 104; Rekvényi, citiran iznad, stav 34; i Vogt protiv Njemačke, 26. septembar 1995., stav 48, serija A br. 323).
  5. Naročito, pravilo je “predvidljivo” kada pruža mjeru zaštite protiv proizvoljnog miješanja javnih vlasti (vidi Tourancheau i July protiv Francuske, br. 53886/00, stav 54, 24. novembar 2005.) i protiv široke primjene ograničenja po štetu bilo koje strane (vidi, mutatis mutandis, Başkaya i Okçuoğlu protiv Turske [GC], br. 23536/94 i 24408/94, stav 36, ECHR 1999-IV).

(ii)  Primjena gore navedenih načela u ovom predmetu

  1. U ovom predmetu, Sud mora utvrditi da li je talijansko zakonodavstvo sa dovoljnom preciznošću utvrdilo uvjete i proceduru kojima su se društvu podnositelju predstavke mogle dodijeliti frekvencije za emitiranje u skladu sa dodijeljenom mu licencom. Ovo je naročito važno u slučaju kao što je ovaj, u kojem se relevantno zakonodavstvo odnosilo na uvjete pristupa audiovizualnom tržištu.
  2. Sud navodi da su odgovarajuće vlasti 28. jula 1999. godine dodijelile licencu društvu podnositelju predstavke za zemaljsko televizijsko emitiranje širom zemlje, u skladu sa Zakonom br. 249/1997, dajući mu autorizaciju da instalira i vodi analognu televizijsku mrežu. U odnosu na dodjelu frekvencija, licenca se pozivala na nacionalni plan za dodjelu frekvencija, koji je usvojen 30. oktobra 1998., i davala je društvu podnositelju predstavke dvadeset i četiri mjeseca da svoje instalacije uskladi sa relevantnim zahtjevima (vidi stav 9 iznad). Međutim, kako se vidi iz odluka domaćih sudova (vidi stav 14 iznad), društvo podnositelj predstavke nije moglo ispuniti tu obavezu sve dok vlasti nisu usvojile program prilagodbe i provele plan za dodjelu frekvencija. Sud smatra da je u takvim okolnostima društvo podnositelj predstavke moglo razumno očekivati da će vlasti usvojiti instrumente potrebne za reguliranje zemaljskih aktivnosti emitiranja najkasnije u roku od dvadeset i četiri mjeseca od 28. jula 1999. godine. Pod uvjetom da je ažurirao svoje instalacije kako je zahtijevano, društvo podnositelj predstavke je time trebalo imati pravo na prenos televizijskih programa.
  3. Međutim, plan za dodjelu frekvencija nije proveden do decembra 2008. godine, a društvu podnositelju predstavke je dodijeljen kanal za emitiranje njegovih programa počevši tek od 30. juna 2009. godine (vidi stav 16 iznad). U međuvremenu, mnogobrojni kanali su, na privremenoj osnovi, nastavili da koriste razne frekvencije koje su prema planu trebale biti dodijeljene. Consiglio di Stato je utvrdilo (vidi stav 28 iznad) da je ovakvo stanje stvari uzrokovano suštinski zakonodavnim faktorima. Sud će ukratko razmotriti te faktore.
  4. Prvo navodi da je dio 3(1) Zakona br. 249/1997 omogućio kanalima “preko kvote” (vidi stav 60 iznad) da nastave sa emitiranjem na nacionalnom i lokalnom nivou dok se ne dodijele nove licence, odnosno dok se ne odbiju zahtjevi za nove licence, ali, u svakom slučaju, na nakon 30. aprila 1998. godine (vidi stav 57 iznad). Međutim, dio 3(6) istog zakona utvrđuje prelaznu shemu prema kojoj kanali preko kvote mogu nastaviti emitirati na zemaljskim frekvencijama na privremenoj osnovi i nakon 30.aprila 1998, godine, pod uvjetom da poštuju obaveze nametnute kanalima nositeljima licenci i da se njihovi programi emitiraju istovremeno satelitski ili kablovski (vidi stav 60 iznad).
  5. Društvo podnositelj predstavke je moglo zaključiti, iz gore spomenutog zakonodavnog okvira primjenjivog u vrijeme dodjele licence, da mogućnost nastavka emitiranja kanala preko kvote nakon 30. aprila 1998. godine neće utjecati na prava novih nositelja licenci. Međutim, ovaj okvir je izmijenjen Zakonom br. 66 od 20. marta 2001. godine, koji je propisao prelaz sa analogne na digitalnu televiziju i, još jedanput, ovlastio kanale preko kvote da nastave emitirati na zemaljskim frekvencijama dok se ne provede nacionalni plan za dodjelu frekvencija za digitalnu televiziju (vidi stav 63 iznad).
  6. Dana 20. novembra 2002. godine, do kojeg plan još uvijek nije bio proveden, Ustavni sud je utvrdio da prelaz kanala preko kvote sa zemaljskih frekvencija na kablovsko ili satelitsko emitiranje treba da se okonča najkasnije do 31. decembra 2003. godine, bez obzira na postignutu fazu razvoja digitalne televizije (vidi stav 62 iznad). U svjetlu te presude, društvo podnositelj predstavke je očekivalo da će se do početka 2004. godine osloboditi frekvencije koje su mu trebale biti dodijeljene. Međutim, naloženo je dodatno produženje nacionalnim zakonodavstvom.
  7. Dio 1 Zakonodavne uredbe br. 352/2003 dozvolio je kanalima preko kvote da nastave sa svojom djelatnošću do okončanja AGCOM istrage o razvoju kanala digitalne televizije. Potom je Zakon br. 112/2004 (dio 23(5)), općim autorizacijskim mehanizmom produžio mogućnost kanalima preko kvote nastavka emitiranja na zemaljskim frekvencijama dok se ne provede nacionalni plan za dodjelu frekvencija za digitalnu televiziju (vidi stavove 65-67 iznad), što je imalo za rezultat da se više nije zahtijevalo od tih kanala da oslobode frekvencije koje su trebale biti prenesene operaterima nositeljima licenci, poput društva podnositelja predstavke.
  8. Sud je naveo da je naknadna primjena ovih zakona imala učinak blokiranja frekvencija i sprečavanja operatera koji nisu kanali preko kvote da učestvuju u ranim fazama digitalne televizije. Posebice su dati zakoni odgodili istek prelazne sheme do okončanja istrage AGCOM-a o razvoju digitalnih televizijskih kanala i do provedbe nacionalnog plana za dodjelu frekvencija, odnosno, pozvali su se na datume koje je bilo nemoguće predvidjeti. S ovim u vezi, Sud se slaže sa nalazom CJEU u sljedećem:

“... Zakon br. 112/2004 ne samo da postojećim operaterima dodjeljuje prioritetno pravo na radio frekvencije, već im to pravo ekskluzivno rezervira, bez vremenskog ograničavanja privilegiranih položaja koji su tim operaterima pripisani i bez propisivanja ikakve obaveze da ustupe radio frekvencije kojima se krši prag nakon prelaza na digitalno televizijsko emitiranje.”

  1. Sud stoga smatra da dati zakoni sadrže nejasne termine koji ne definiraju dovoljno precizno i jasno opseg i trajanje prelazne sheme.
  2. Pored toga, CJEU, kojem je Consiglio di Stato uputilo ovu stvar, naveo je da su ove mjere nacionalnog zakonodavstva za sobom povukle naknadnu primjenu prelaznih aranžmana koji su strukturirani u korist postojećih mreža te da je to imalo učinak sprečavanja pristupa operaterima bez frekvencija za emitiranje, poput društva Centro Europa 7 S.r.l., tržištu televizijskog emitiranja iako su imali licencu (u slučaju društva podnositelja predstavke, od 1999. godine – vidi stav 35 iznad).
  3. Imajući na umu gore navedeno, Sud smatra da su domaćem zakonodavnom okviru nedostajale jasnost i preciznost te da nije omogućio društvu podnositelju predstavke da predvidi, uz dovoljnu sigurnost, trenutak u kojem bi mu se mogle dodijeliti frekvencije i u kojem bi moglo početi obavljati djelatnost za koju mu je dodijeljena licenca, neovisno o naknadnim nalazima Ustavnog suda i CJEU. Slijedi da dati zakoni nisu zadovoljili zahtjev predvidljivosti koji je Sud utvrdio u svojoj sudskoj praksi.
  4. Sud dalje navodi da vlasti nisu ispoštovale rokove koji su licencom postavljeni, prema Zakonu br. 249/1997 i presudama Ustavnog suda, čime su osujećena očekivanja društva podnositelja predstavke. Vlada nije predočila da je društvo imalo na raspolaganju učinkovita sredstva da prisili vlasti da ispoštuju zakon i presude Ustavnog suda. U skladu s tim, nije mu pružena dostatna garancija da neće doći do proizvoljnosti.

(d)  Zaključak

  1. U zaključku, Sud smatra da zakonodavni okvir, kako je primijenjen na društvo podnositelja predstavke, koje nije bilo u mogućnosti da djeluje u sektoru televizijskog emitiranja više od deset godina, iako mu je dodijeljena licenca u postupku javne nabavke, nije zadovoljio zahtjev predvidljivosti prema Konvenciji i uskratio je društvu mjeru zaštite od proizvoljnosti koja se zahtijeva vladavinom prava u demokratskom društvu. Ovaj nedostatak je rezultirao, između ostalog, smanjenom konkurencijom u audiovizualnom sektoru. Stoga predstavlja nepoštivanje pozitivne obaveze države da uspostavi adekvatan zakonodavni i administrativni okvir kojim se garantira učinkovit medijski pluralizam (vidi stav 134 iznad).
  2. Ovi nalazi su dovoljni da se zaključi da je došlo do kršenja člana 10 Konvencije u ovom predmetu.
  3. Gore navedeni zaključak oslobađa Sud ispitivanja da li su drugi zahtjevi stava 2 člana 10 Konvencije ispoštovani u ovom predmetu, odnosno da li su zakoni kojima se produžila prelazna shema slijedili legitimni cilj i bili nužni u demokratskom društvu za postizanje tog cilja.

IV. NAVODNA POVREDA ČLANA 14 U VEZI SA ČLANOM 10 KONVENCIJE

  1. Društvo-podnositelj predstavke je tvrdilo da je bilo diskriminirano u odnosu na Mediaset grupu u pogledu uživanja svojih prava na slobodu izražavanja. Pozivalo se na član 14 Konvencije, koji propisuje:

“Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbijeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”

  1. Prema izjašnjenju društva podnositelja predstavke, talijanski sistem je dodijelio preferencijalni tretman Mediaset grupi, koja je iskoristila diskriminatorno zakonodavstvo i administrativne mjere usvojene u okolnostima koje su uključivale sukob interesa. Također je navelo da je pretrpjelo diskriminaciju u odnosu na druge operatere te da je time spriječeno da uđe na tržište.
  2. Vlada je navela da treba izbjeći političko pristupanje ovom predmetu. Ponovila je razloge navedene u svojim razmatranjima prema članu 10, u vezi da nemogućnošću društva podnositelja predstavke da dobije frekvencije, negirala da postoji bilo kakva veza između situacije društva Centro Europa 7 S.r.l. i situacije Mediaset grupe, i navela da nije bilo preferencijalnog tretiranja bilo kojeg kanala u odnosu na društvo podnositelja predstavke u ovom predmetu.
  3. Sud je naveo da je ovaj navod usko povezan sa navodom prema članu 10 Konvencije i da se također mora proglasiti dopustivim. Imajući na umu svoje zaključke prema članu 10 (vidi stav 156 iznad), Sud ne smatra da je potrebno odvojeno ispitivati navod prema članu 14 Konvencije.

V. NAVODNA POVREDA ČLANA 1 PROTOKOLA BR. 1

  1. Društvo-podnositelj predstavke se žalilo na povredu prava na mirno uživanje imovine, koje je zajamčeno članom 1 Protokola br. 1, koji propisuje:

“Svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih dadžbina ili kazni.”

  1. Društvo podnositelj predstavke je tvrdilo, da je gotovo deset godina bilo spriječeno da ostvari svoja prava koja proizilaze iz licence koja mu je dodijeljena za zemljano televizijsko emitiranje, i da kompenzacija koju mu je dodijelio domaći sud nije odražavala punu vrijednost njegove “imovine”.
  2. Vlada je osporavala ovaj argument.

A. Prihvatljivost

  1. Sud mora prvo utvrditi da li je društvo podnositelj predstavke imalo “imovinu” u značenju člana 1, Protokola br. 1 te da li je taj član stoga primjenjiv u ovom predmetu.

1. Izjašnjenja strana

(a)  Vlada

  1. U svom glavnom izjašnjenju, Vlada je osporila da se radilo o “imovini” i ukazalo da to da licenca dodijeljena društvu podnositelju predstavke nije ipso facto prenijela pravo na frekvencije koje je dodjeljivalo Ministarstvo; u skladu s tim, nije postojalo legitimno očekivanje da će se frekvencije dodijeliti. Pored toga, domaći sudovi su proglasili nedopustivim zahtjev društva podnositelja predstavke za dodjelu frekvencija.
  2. Vlada je nadalje navela da Konvencija ne štiti nepostojeća prava koja nemaju nikakvu pravnu osnovu. Prema sudskoj praksi Suda, ni “stvaran spor” ni “uvjerljiva tvrdnja” ne zadovoljavaju zahtjev “imovine” u značenju Konvencije. Nije proisteklo “legitimnog očekivanje” koje Konvencija štiti tamo gdje je postojao spor o ispravnom tumačenju i primjeni domaćeg prava i u slučajevima u kojima su zahtjevi podnositelja predstavke odbijeni na nacionalnim sudovima (Kopecký protiv Slovačke [GC], br. 44912/98, stav 50, ECHR 2004-IX).
  3. Pored toga, društvo podnositelj predstavke je moglo kupiti frekvencije na tržište prema dijelu 1 Zakona br. 66 od 20. marta 2001. godine (vidi stav 63 iznad). Prema izjašnjenju Vlade, predmet predstavke nije bila dodjela frekvencija već navodno nedovoljan iznos naknade štete dodijeljene na nacionalnom nivou. Na kraju, Vlada je navela da licenca nikada nije povučena ili ukinuta.

(b)  Društvo podnositelj predstavke

  1. Društvo podnositelj predstavke je osporilo Vladine argumente i izjasnilo se da pravo na frekvencije za emitiranje i njihovo korištenje, kojim se dozvoljava ostvarivanje slobode izražavanja i obavljanje ekonomske djelatnosti, predstavlja sredstvo i time potpada pod opseg pojma “imovine” u značenju člana 1 Protokola br. 1.

2. Ocjena Suda

(a)  Opća načela

  1. Sud ponavlja da koncept “imovine” iz prvog stava člana 1 Protokola br. 1 ima autonomno značenje koje nije ograničeno na vlasništvo nad materijalnim dobrima i nezavisno je od bilo kakve formalne klasifikacije u domaćem pravu. Na isti način kao i materijalna dobra, određena druga prava i interesi predstavljaju sredstva koja se mogu smatrati “imovinskim pravom” te time i “imovinom” u svrhu ove odredbe. U svakom predmetu je potrebno razmotriti pitanje da li okolnosti predmeta, posmatrane u cjelini, prenose na podnositelja predstavke značajan interes koji štiti član 1 Protokola br. 1 (vidi Iatridis protiv Grčke [GC], br. 31107/96, stav 54, ECHR 1999-II; Beyeler protiv Italije [GC], br. 33202/96, stav 100, ECHR 2000-I; i Broniowski protiv Poljske [GC], br. 31443/96, stav 129, ECHR 2004-V).
  2. Član 1 Protokola br. 1 primjenjuje se na postojeću imovinu osobe. Stoga se budući prihod ne može smatrati “imovinom” osim ukoliko nije već stečen ili je definitivno plativ. Nadalje, nadanje da će se davno nestalo imovinsko pravo obnoviti ne može se smatrati “imovinom”; niti se njom može smatrati uvjetni zahtjev koji je zastario zbog neispunjavanja uvjeta (vidi Gratzinger i Gratzingerova protiv Češke Republike (odl.) [GC], br. 39794/98, stav 69, ECHR 2002-VII).
  3. Međutim, u određenim okolnostima, “legitimno očekivanje” da će se određeno sredstvo dobiti može ostvariti zaštitu člana 1 Protokola br. 1. Tako da se u slučajevima kada imovinski interes ima prirodu prava može smatrati da lice kojem je to pravo dato ima “legitimno očekivanje”, ukoliko u domaćem pravu postoji dovoljna osnova za takav interes, na primjer kada postoji riješena sudska praksa domaćih sudova koja potvrđuje njeno postojanje. Međutim, ne može se reći da je nastalo “legitimno očekivanje” ukoliko postoji spor o ispravnom tumačenju ili primjeni domaćeg prava i ukoliko su nacionalni sudovi naknadno odbili zahtjeve podnositelja predstavke (vidi Kopecký, citiran iznad, stav 50).

(b)  Primjena gore navedenih načela u ovom predmetu

  1. Sud u samom početku navodi da je društvo podnositelj predstavke imalo licencu za zemljasko televizijsko emitiranje širom zemlje. Licenca ga je ovlastila da instalira i vodi analognu televizijsku mrežu (vidi stav 9 iznad). Talijanski upravni sudovi su utvrdili da to nije označavalo prenos na društvo podnositelja predstavke ličnog prava (diritto soggettivo) za dodjelu frekvencija za emitiranje, već samo legitimnog interesa (interesse legittimo), odnosno pojedinačnog položaja koji je posredno zaštićen do mjere do koje je konzistentan sa javnim interesom. U skladu s tim, jedino pravo društva podnositelja predstavke bilo je da Vlada riješi njegov zahtjev za dodjelu frekvencija na način koji je usklađen sa kriterijima utvrđenim u domaćem pravu i na CJEU (vidi presudu Regionalnog upravnog suda od 16. septembra 2004. godine, stav 25 iznad, i odluku Consiglio di Stato 2622/08 od 31. maja 2008. godine, stav 37 iznad).
  2. Kako je Sud naveo u vezi sa članom 10 Konvencije, u pogledu uvjeta licence i uspostavljenog zakonodavnog okvira u to vrijeme, društvo podnositelj predstavke je moglo razumno očekivati da će vlasti, u roku od dvadeset i četiri mjeseca nakon 28. jula 1999. godine, poduzeti neophodne pravne mjere da reguliraju svoje zemaljske emiterske aktivnosti. Pod uvjetom da je ažuriralo svoje instalacije kako se zahtijevalo, društvo podnositelj predstavke je time trebalo imati pravo na prenos televiyijskih programa (vidi stav 145 iznad). Stoga je, u tom smislu, imalo “legitimno očekivanje”. Istina je, kako je Vlada navela, da su upravni sudovi odbili zahtjeve društva podnositelja predstavke za dodjelu frekvencija. Međutim, ta odluka nije za sobom povukla odbijanje zahtjeva društva podnositelja predstavke po osnovanosti, već je uslijedila iz talijanskog zakona zbog kojeg upravni sudovi ne mogu donositi određene mjere umjesto upravnih organa (vidjeti stav 37 iznad).
  3. Nadalje, u svojoj presudi od 31. januara 2008. godine, CJEU smatra kako slijedi:

“... Po toj tački, mora se navesti da, u oblasti televizijskog emitiranja, sloboda pružanja usluga, zajamčena članom 49 EC, koju u ovoj oblasti provodi NCRF, zahtijeva ne samo dodjelu autorizacija za emitiranje, već i dodjelu radio frekvencija za emitiranje. Stoga operater ne može djelotvorno ostvarivati prava koja proističu iz prava Zajednice, u smislu tržišta televizijskog emitiranja, bez radio frekvencija za emitiranje.”

  1. Sud se slaže sa ovom analizom. Dalje smatra da, kako je i ranije naveo, povlačenje licence za obavljanje poslovne djelatnosti predstavlja miješanje u pravo na nesmetano uživanje imovine zajamčeno članom 1 Protokola br. 1 Konvencije (vidi Tre Traktörer AB protiv Švedske, 7. juli 1989., stav 53, serija A br. 159; Capital Bank AD protiv Bugarske, br. 49429/99, stav 130, ECHR 2005-XII; Rosenzweig i Bonded skladišta Ltd protiv Poljske, br. 51728/99, stav 49, 28. juli 2005.; i Bimer S.A. protiv Moldavije, br. 15084/03, stav 49, 10. juli 2007). Iako licenca u ovom predmetu nije povučena, Sud smatra da joj je osporen sadržaj bez dodjele frekvencija za emitiranje.
  2. Sud stoga smatra da interesi povezani sa korištenjem licence predstavljaju imovinske interese koji povlače zaštitu člana 1 Protokola br. 1 (vidi, mutatis mutandis, Tre Traktörer AB, citiran iznad, stav 53).
  3. Stoga nalazi da je legitimno očekivanje društva podnositelja predstavke, koje je povezano sa imovinskim interesima, poput rukovođenja analognom televizijskom mrežom po osnovi licence, sadržavalo dovoljnu osnovu da predstavlja značajan interes i time “imovinu” u značenju pravila utvrđenog u prvoj rečenici člana 1 Protokola br. 1, koji je time primjenjiv u ovom predmetu (vidi, mutatis mutandis, Stretch protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 44277/98, stavovi 32-35, 24. juni 2003., i Bozcaada Kimisis Teodoku Rum Ortodoks Kilisesi Vakfı protiv Turske (br. 2), br. 7646/03, 37665/03, 37992/03, 37993/03, 37996/03, 37998/03, 37999/03 i 38000/03, stav 50, 6. oktobar 2009).
  4. Sud navodi da ovaj navod nije neosnovan u značenju člana 35 stava 3 (a) Konvencije. Nadalje navodi da nije nedopustiv po bilo kojoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopustivim.

B.  Osnovanost

1. Izjašnjenja strana

(a)  Društvo podnositelj predstavke

  1. Društvo podnositelj predstavke se izjasnilo da je ponašanje Vlade predstavljalo oduzimanje imovine u svrhu člana 1 Protokola br. 1, do mjere do koje Vlada ne samo da je neopravdano propustila da dodijeli frekvencije, već je i odbila da primijeni licencu koja je dodijeljena u zakonitom postupku javne nabavke.
  2. Društvo podnositelj predstavke tvrdilo je da oduzimanje nema veze sa javnim interesom, već je služilo privatnim interesima Mediaset grupe, koja je koristila frekvencije koje je trebala ustupiti u korist legitimnog nositelja licence. Nadalje, oduzimanje nije bilo “podložno uvjetima propisanim zakonom”. U skladu sa Zakonom br. 249/1997, relevantne frekvencije su se trebale ustupiti u korist uspješnog ponuđača u tenderskom postupku, odnosno društvu Centro Europa 7 S.r.l. Međutim, niz prelaznih zakonodavnih mjera spriječio je pristup društva tim frekvencijama.
  3. Društvo podnositelj predstavke je dalje navelo da naknada dodijeljena na nacionalnom nivou ne odražava vrijednost oduzete imovine. Da bi utvrdio gubitak prihoda zbog propuštenih prilika, Sud u obzir treba uzeti ne samo kašnjenje u dodjeli frekvencija, već i činjenicu da je bilo nemoguće takmičiti se sa drugim kompanijama 1999. godine, u vrijeme kada je tržište bilo ograničenije nego danas. Društvo podnositelj predstavke je dalje navelo da je Consiglio di Stato, pozivajući se na nalaz Ustavnog suda prema kojem je 31. decembar 2003. godine razuman datum za istek prelaznog perioda, uzelo u obzir štetu pretrpljenu nakon 2004. godine, time zanemarujući pet godina kršenja. Na kraju je društvo podnositelj predstavke navelo da, u skladu sa nalazom Consiglio di Stato, dodjela licence nije prenijela i neposredno pravo obavljanja odgovarajuće ekonomske djelatnosti te da je naknada stoga trebala biti izračunata na osnovu legitimnog očekivanja da će relevantne vlasti dodijeliti frekvencije.

(b)  Vlada

  1. Vlada je osporila argumente društva podnositelja predstavke i prigovorila zbog “finansijske” prirode predstavke.

2. Ocjena Suda

  1. Član 1 Protokola br. 1, koji garantira pravo na zaštitu imovine, sadrži tri odvojena pravila: “prvo pravilo, dato u prvoj rečenici prvog stava, općenito je i izriče načelo nesmetanog uživanja imovine; drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici prvog stava, pokriva lišavanje imovine i postavlja u tom smislu određene uvjete; treće pravilo, navedeno u drugom stavu, prepoznaje da zemlje ugovornice imaju pravo na, između ostalog, kontroliranje upotrebe imovine u skladu sa općim interesom ... Ta tri pravila nisu ipak ‘odvojena’ u smislu da nisu povezana. Drugo i treće pravilo se odnose na specifične slučajeve miješanja u pravo na nesmetano uživanje imovine i stoga se trebaju tumačiti u svjetlu općeg načela datog u prvom pravilu” (vidi, među ostalim predmetima, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 21. februar 1986., stav 37, serija A br. 98, i Beyeler, citiran iznad, stav 98).
  2. Društvo podnositelj predstavke je navelo da je u ovom predmetu “lišeno svoje imovine”. Međutim, Sud ne može prihvatiti taj argument. Nije došlo do oduzimanja značajnog interesa društva podnositelja predstavke u rukovođenju analognom televizijskom mežom, što pokazuje činjenica da trenutno može emitirati televizijske programe. Ipak, niz mjera je imalo utjecaja na mogućnost bavljenja djelatnošću u skladu sa licencom, a, u suštini, su imale cilj odgađanja datog datuma početka; prema mišljenju Suda, ovo predstavlja način kontroliranja korištenja imovine, koji treba ispitati u smislu drugog stava člana 1 Protokola br. 1.
  3. Prvi i najvažniji zahtjev člana 1 Protokola br. 1 je da svako miješanje javne vlasti u nesmetano uživanje imovine treba biti zakonito (vidi Iatridis, citiran iznad, stav 58, i Beyeler, citiran iznad, stav 108). Posebice drugi stav prepoznaje pravo zemalja da kontroliraju korištenje imovine, pod uvjetom da ovo pravo ostvaruju primjenom “zakona”. Načelo zakonitosti također predviđa da su relevantne odredbe domaćeg zakona dostatno pristupačne, precizne i predvidljive u svojoj primjeni (vidi, mutatis mutandis, Broniowski, citiran iznad, stav 147).
  4. Međutim, Sud je već naveo da, prema članu 10 Konvencije, miješanje u prava društva podnositelja predstavke nije imalo dovoljno predvidljivu pravnu osnovu u značenju njegove sudske prakse (vidi stav 156 iznad). Može jedino doći do istog nalaza u odnosu na član 1 Protokola br. 1 te je ovo dovoljno da zaključi da je došlo do kršenja tog člana.
  5. Gore navedeni zaključak oslobađa Sud od razmatranja da li su ostali zahtjevi prema članu 1 Protokola br. 1 zadovoljeni u ovom predmetu, naročito da li je kontrola korištenja “imovine” društva podnositelja predstavke bila “u skladu sa općim interesom”.

VI. NAVODNA POVREDA ČLANA 6.1 KONVENCIJE

  1. Društvo-podnositelj predstavke je navelo da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje. Pozvalo se na član 6.1 Konvencije, čiji relevantni dio propisuje:

“Tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ..., svako lice ima pravo na pravično ... suđenje ... pred neovisnim i nepristrasnim sudom ...”

A.  Izjašnjenja strana

1. Vlada

  1. Vlada je tvrdila da je ovaj navod očito neosnovan jer nije zadatak Suda da se bavi greškama u činjenicama ili zakonu koje je navodno počinio domaći sud, jer se prvenstveno domaće vlasti, odnosno sudovi, trebaju baviti rješavanjem problema tumačenja domaćeg zakonodavstva.
  2. Naročito, Regionalni upravni sud nije uzeo u obzir zakone br. 43/2004 i 112/2004, a Consiglio di Stato se pozvalo na te zakone u nalazu da društvo podnositelj predstavke ima pravo na naknadu štete. Presuda Consiglio di Stato kojom se dodijelila materijalna naknada dokazala je, ipak, da je Država nezavisna i da je presuda CJEU uzeta u obzir. Vlada je nadalje navela da je u sudskom postupku moguće da strane sa zajedničkim interesima dostave razmatranja sudu koja su izrađena na djelimično sličan način, a pravnikova priprema tehničkih izjašnjenja ne podrazumijeva odobravanje Vlade.
  3. Na kraju je Vlada navela da je Consiglio di Stato odbio zahtjev društva podnositelja predstavke kojim se tražila stručna procjena, smatrajući da je teret dokazivanja na društvu te da naložena ocjena sudskog vještaka ne može nadoknaditi nepredočavanje dokaza.

2. Društvo podnositelj predstavke

  1. Društvo podnositelj predstavke je tvrdilo da su različite zakonodavne izmjene u toku postupka prekršile njegovo pravo na pravično suđenje; dodalo je da zakon nije ispravno primijenjen te da nisu izvršene presude Ustavnog suda. Nadalje, u postupku pred Consiglio di Stato, Vlada je favorizirala Mediaset grupu, time pokazujući nedostatak nezavisnosti Države. U izjašnjenju društva podnositelja predstavke, ovo je pokazano činjenicom da je Vladin podnesak bio zasnovan na onom koji je izdala Mediaset grupa.
  2. Društvo podnositelj predstavke tvrdilo je da država Italija nije uspostavila jasan i sveobuhvatan regulatorni okvir, time kršeći načela zakonitosti, transparentnosti, nediskriminacije, slobodne konkurencije, nepristranosti i vladavine prava. Na kraju, Consiglio di Stato nije nadoknadilo štetu koje je društvo zaista pretrpjelo i nije naložilo procjenu vještaka u vezi sa iznosom naknade.

B. Ocjena Suda

  1. Sud smatra da je dio navoda društva podnositelja predstavke (naročito onih u vezi sa nepostojanjem jasnog regulatornog okvira, zakonodavnim izmjenama i neizvršenjem presuda Ustavnog suda) u velikoj mjeri pokriva isti osnov kao i navod prema članu 10 Konvencije. Stoga ih nije potrebno odvojeno ispitivati prema članu 6.
  2. U odnosu na specifične navode koji se odnose na postupak pred Consiglio di Stato, Sud ponavlja da je njegova dužnost osiguravanje poštivanja obaveza koje su zemlje ugovornice Konvencije preuzele. Naročito se slaže sa Vladom da nije njegova funkcija da se bavi greškama u činjenicama ili zakonima koje je navodno počinio nacionalni sud, osim u slučaju i u mjeri do koje su se time prekršila prava i slobode koje Konvencija štiti (vidi, među mnogim drugim predmetima, García Ruiz protiv Španije [GC], br. 30544/96, stav 28, ECHR 1999-I). Posebice, Sud ne može ocjenjivati činjenice koje su dovele do toga da nacionalni sud usvoji jednu odluku, a ne drugu; u suprotnom, djelovao bi kao četverostepeni sud i zanemario bi ograničenja koja su mu postavljena (vidi, mutatis mutandis, Kemmache protiv Francuske (br. 3), 24. novembar 1994., stav 44, serija A br. 296-C). Jedini zadatak Suda u vezi sa članom 6 Konvencije je da ispita predstavke koje navode da domaći sudovi nisu ispoštovali specifične proceduralne zaštitne mjere koje su tim članom propisane ili da tok postupka u cjelini nije podnositelju predstavke zagarantirao pravično suđenje (vidi, među mnogim drugim predmetima, Donadze protiv Gruzije, br. 74644/01, stavovi 30-31, 7. mart 2006).
  3. U ovom predmetu, Sud ne nalazi dokaze koji bi sugerirali da postupci pred Consiglio di Stato nisu provedeni u skladu sa zahtjevima pravičnog suđenja. Nadalje ponavlja da se zahtjevi nezavisnosti i nepristranosti iz člana 6 Konvencije odnose na sudsko utvrđivanje osnovanosti predmeta, a ne na strane u postupku (vidi Forcellini protiv San Marina (odl.), br. 34657/97, 28. maj 2002., i Previti protiv Italije (odl.), br. 45291/06, stav 255, 8. decembar 2009.), te je zadatak nacionalnih sudova da ocjene relevantnost predočenih dokaza (vidi, mutatis mutandis i u odnosu na krivične postupke, Previti, citiran iznad, stav 221, i Bracci protiv Italije, br. 36822/02, stav 65, 13. oktobar 2005).
  4. Slijedi da se ovaj navod mora odbiti kao očito neosnovan, u skladu sa članom 35 stavovima 3 (a) i 4 Konvencije.

VII.  PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. U članu 41 Konvencija kaže:

 “Ako Sud nađe da je odluka ili mjera koju je donijela ili preduzela sudska ili bilo koja druga vlast neke Visoke strane ugovornice u cjelini ili djelimično protivna obavezama koje proističu iz ove Konvencije i ako unutrašnje pravo te strane ugovornice omogućava samo djelimičnu odštetu za posljedice ove odluke ili mjere, odlukom Suda, ako je to potrebno, daće se pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.”

A.  Izjašnjenja strana

1. Materijalna šteta

(a)  Društvo podnositelj predstavke

  1. Društvo podnositelj predstavke navelo je da je naknada štete koja mu je dodijeljena nedovoljna. Navelo je da je Consiglio di Stato utvrdilo da je naknada plativa u odnosu na veoma ograničen dio ogromne pretrpljene štete, zanemarilo je predočene stručne dokaze i nije imenovalo nezavisne vještake. Stoga je Consiglio di Stato odbacilo većinu zahtjeva za naknadu štete, zaključujući da se ne mogu nadoknaditi ni pravni troškovi ni troškovi započinjanja djelatnosti.
  2. Po pitanju troškova započinjanja djelatnosti, društvo podnositelj predstavke je, nakon što mu je dodijeljena licenca za emitiranje, brzo uspostavilo efikasnu i djelotvornu strukturu da bi postalo ozbiljan igrač na tržištu komercijalnog emitiranja. Specifično, uzelo je u zakup više od 20.000 kvadratnih metara televizijskih studija, opremljenih najsavremenijom tehnologijom, koja je unaprijed kupljena da bi se ažurno počelo sa emitiranjem. Pokrilo je i troškove uspostavljanja audiovizualne biblioteke kreiranjem vlastitih programa, kako se zahtijevalo propisima o licenciranju.
  3. Po pitanju gubitka prihoda, jasna je neadekvatnost odštete koju je dodijelilo Consiglio di Stato u samoj usporedbi tog iznosa sa dobiti koju je ostvario Retequattro, kanal preko kvote koji je trebao ustupiti frekvencije za emitiranje društvu podnositelju predstavke. U procjeni gubitaka prihoda, Sud također treba uzeti u obzir činjenicu da je društvo Centro Europa 7 S.r.l. tek nedavno ušlo na tržište komercijalnog emitiranja, u vrijeme kada je analogno emitiranje trebalo biti u potpunosti zamijenjeno digitalnom zemaljskom televizijom i drugim tehnikama emitiranja. Potrebno je stoga uzeti u obzir promjene na tržištu od 1999. godine. Društvo podnositelj predstavke je tvrdilo da ga se nezakonito držalo van tržišta komercijalnog emitiranja, što je narušilo i njegove izglede za promoviranje brenda i ugled, kao i sticanje ekspertize, audiovizualnog sadržaja i drugih prednosti koje se vežu za analogno emitiranje.
  4. U svjetlu gore navedenog i na osnovu dokumentiranih dokaza, društvo podnositelj predstavke je tražilo 2.174.130.492,55 eura (EUR 129.957.485,60 za pretrpljene gubitke i EUR 2.045.214.475,00 za gubitak prihoda) – iznos koji je tražen u nacionalnom postupku, umanjen za iznos koji mu je dodijelilo Consiglio di Stato, odnosno drugačiji iznos koji bi se utvrdio na pravičnoj osnovi. Zakonska kamata bi trebala biti plativa na naknadu.

(b)  Vlada

  1. Vlada se usprotivila zahtjevu društva podnositelja predstavke, kojeg smatra pretjeranim. Naveli su da je naknadu dodijelilo Consiglio di Stato. Nadalje, zahtjevi su stvar špekulacije i nemaju uzročno-posljedičnu vezu sa navodnim povredama Konvencije (Informationsverein Lentia i drugi, citiran iznad, stav 46; Radio ABC, citiran iznad, stav 41; i Meltex Ltd i Movsesyan, citiran iznad, stav 102).
  2. Vlada dalje navodi da društvo podnositelj predstavke nije uspostavljalo nikakve instalacije za emitiranje digitalne televizije u periodu od decembra 2008. do januara 2009. godine. Relevantna oprema je kupljena tek nakon 2009. godine.

2. Nematerijalna šteta

(a)  Društvo podnositelj predstavke

  1. Društvo podnositelj predstavke je tražilo 10.000.000 eura na ime nematerijalne štete.
  2. Sudu je predočilo da treba naročito razmotriti sljedeće faktore: (a) protekao je značajan vremenski period; (b) činjenica da je društvo podnositelj predstavke moglo razumno očekivati od talijanske Vlade da primijeni licencu za televizijsko emitiranje u okviru razumnih rokova; (c) frustracija i anksioznost koje proističu iz nemoćnog posmatranja razvoja tržišta televizijskog emitiranja bez mogućnosti učestvovanja u njemu te gubitak niza profitabilnih prilika; (d) značajne finansijske implikacije; (e) šteta po ugled društva u smislu položaja uključenih osoba; (f) ozbiljna zabrinutost društva u smislu nemogućnosti stizanja konkurenata, koji su svoje položaje konsolidirali na analognim emiterskim i srodnim tržištima; (g) uvjeti nesigurnosti u kojem je društvo podnositelj predstavke moralo donositi strateške odluke; (h) prepreke i smetnje koje su rukovodioci morali prevazići; i (i) frustracija zbog opetovanog i očitog Vladinog zanemarivanja presuda Ustavnog suda i CJEU i zahtjeva evropskih institucija.

(b)  Vlada

  1. Vlada se usprotivila navodima društva podnositelja predstavke, smatrajući ih pretjeranim.

3. Sudski i drugi troškovi

(a)  Društvo podnositelj predstavke

  1. Predočavanjem dokumentiranih dokaza, društvo podnositelj predstavke tražilo je naknadu sudskih troškova nastalih i na nacionalnom i na evropskom nivou, u traženje primjenjivosti licence i sposobnosti adekvatnog angažiranja u ekonomskoj djelatnosti tržišta televizijskog emitiranja.
  2. Naglasilo je da se moralo preko deset godina boriti ne samo sa dominantnim komercijalnim emiterom u Italiji, već i sa samom talijanskom Vladom, jer je tokom tog perioda vlasnik Mediaseta, emiterske grupe kojoj je kanal preko kvote Retequattro pripadao, također u više mandata bio i premijer.
  3. U skladu s tim, društvo podnositelj predstavke traži 1.023.706,35 eura za troškove na nacionalnom nivou i 200.000 eura za one nastale pred ovim Sudom.

(b)  Vlada

  1. Vlada se usprotivila zahtjevima društva podnositelja predstavke.

B.  Ocjena Suda

1. Materijalna i nematerijalna šteta

  1. Sud navodi da je utvrdio dva kršenja u ovom predmetu. Prvo, miješanje u ostvarivanje prava društva podnositelja predstavke da prenosi informacije i ideje u značenju člana 10 Konvencije rezultat je zakonodavnih mjera koje ne zadovoljavaju ni zahtjev predvidljivost ni obavezu države da garantira učinkovit pluralizam (vidi stav 156 iznad). Drugo, društvo podnositelj predstavke je legitimno moglo očekivati od vlasti da, u roku od dvadeset i četiri mjeseca, poduzmu neophodne pravne mjere da reguliraju svoje aktivnosti televizijskog emitiranja, time mu omogućujući da prenosi programe (vidi stav 175 iznad). U svrhu člana 1 Protokola br. 1, to očekivanje predstavlja “imovinu” (vidi stav 178 iznad), čiju su upotrebu kontrolirali isti zakoni za koje se utvrdilo da nisu dovoljno predvidljivi u odnosu na član 10 (vidi stav 188 iznad). Međutim, Sud nije ispitivao da li su dati propisi “u skladu sa općim interesom” (vidi stav 189 iznad) te da li je miješanje u pravo društva podnositelja predstavke da prenosi informacije i ideje slijedilo legitiman cilj i bilo nužno u demokratskom društvu za postizanje tog cilja (vidi stav 158 iznad).
  2. U ovom predmetu, Sud nije u mogućnosti da utvrdi tačnu mjeru do koje su utvrđena kršenja utjecala na imovinska prava društva podnositelja predstavke, posebice imajući na umu specifične odlike talijanskog audiovizualnog tržišta i nedostatak usporedive komercijalne situacije na predmetnom tržištu.
  3. Sud nadalje navodi da je društvo podnositelj predstavke pretrpjelo štetu zbog produžene nesigurnosti koja je nastala iz nedostatka preciznosti u domaćem pravnom okviru u odnosu na datum dodjele frekvencija na osnovu koji može početi djelovati na tržištu komercijalnog televizijskog emitiranja. Društvo podnositelj predstavke je ipak ulagalo po osnovu te licence. Sud smatra da se naknada koju je dodijelilo Consiglio di Stato, a koja se odnosima samo na period od 2004. do 2009. godine, ne može smatrati dovoljnom, naročito kako nije naloženo vještačenje da bi domaći sudovi mogli kvantificirati gubitke koji su pretrpljeni i gubitke prihoda.
  4. Sud navodi da je Vlada jednostavno osporila zahtjeve društva podnositelja predstavke, opisujući ih kao pretjerane.
  5. Po pitanu pretrpljenih gubitaka, Sud navodi da društvo podnositelj predstavke nije pokazalo da su sva ulaganja koja je izvršilo bila neophodna za djelovanje pod licencom koja mu je dodijeljena. U odnosu na navodni gubitak prihoda, Sud nalazi da je društvo podnositelj predstavke zaista pretrpjelo gubitak ove vrste zbog nemogućnosti da stiče bilo kakvu dobit po osnovu licence tokom mnogobrojnih godina. Ipak smatra da se okolnosti slučaja ne uklapaju u preciznu procjenu materijalne štete, jer ova vrsta štete uključuje mnoge nesigurne faktore i onemogućuje izračunavanje tačnih iznosa kojima se dodjeljuje pravična naknada.
  6. Bez špekuliranja o dobiti koje je društvo podnositelj predstavke moglo ostvariti da nije došlo do kršenja Konvencije i da je bilo u mogućnosti da emitira od 2001. godine, Sud smatra da je društvo podnositelj predstavke pretrpjelo stvaran gubitak prilika (vidi, mutatis mutandis, Gawęda, citiran iznad, stav 54). Također je potrebno navesti da je društvo podnositelj predstavke namjeravalo pokrenuti potpuno novo komercijalno poslovanje, čiji bi potencijalni uspjeh zavisio od niza faktora čija ocjena ne spada u nadležnost ovog Suda. Navodi s ovim u vezi da tamo gdje se radi o navodnom gubitku prihoda (lucrum cessans), on se mora konačno utvrditi i ne smije biti zasnovan na pukom nagađanju ili vjerovatnoći.
  7. U tim okolnostima, Sud smatra adekvatnom dodjelu paušalnog iznosa naknade za pretrpljene gubitke i gubitak prihoda do kojih je došlo zbog nemogućnosti korištenja licence. Mora se uzeti u obzir i činjenica da je društvu podnositelju predstavke na domaćem nivou dodijeljena naknada koja se odnosi na dio predmetnog perioda (vidi stav 48 iznad).
  8. Pored toga, Sud smatra da su kršenja koja je utvrdio u odnosu na član 10 Konvencije i član 1 Protokola br. 1 u ovom predmetu sigurno uzrokovala produženu nesigurnost društva podnositelja predstavke po pitanju obavljanja svoje djelatnosti i osjećaja bespomoćnosti i frustracije (vidi, mutatis mutandis, Rock Ruby Hotels Ltd protiv Turske (pravično zadovoljenje), br. 46159/99, stav 36, 26. oktobar 2010). U vezi sa ovim, ponavlja da može dodijeliti materijalnu odštetu za nematerijalnu štetu komercijalnoj kompaniji. Nematerijalna šteta koju pretrpe takve kompanije može uključivati aspekte koji su, u većoj ili manjoj mjeri, “objektivni” ili “subjektivni”. Aspekti koji se mogu uzeti u obzir uključuju ugled društva, nesigurnost u donošenju odluke, prekidi u upravljanju društvom (za koje ne postoji precizan metod izračunavanja posljedica) i na kraju, iako u manjoj mjeri, anksioznost i neprijatnost uzrokovana članovima rukovodećeg tima (vidi Comingersoll S.A. protiv Portugala, [GC], br. 35382/97, stav 35, ECHR 2000-IV).
  9. Imajući na umu sve gore navedene faktore, i donoseći svoju ocjenu na pravičnoj osnovi, Sud smatra razumnim dodjelu društvu podnositelju predstavke ukupnog iznosa od EUR 10.000.000, koji pokriva sve vrste štete, kao i moguće poreze koji su plativi na ovaj iznos.

2. Sudski i drugi troškovi

  1. Sud ponavlja da su prema članu 41 Konvencije plativi samo oni sudski i drugi troškovi za koje je utvrđeno da su stvarno i neophodno nastali, te koji su razumni u smislu iznosa (vidi Nikolova protiv Bugarske [GC], br. 31195/96, stav 79, ECHR 1999-II).
  2. U odnosu na troškove koji su nastali u toku domaćih postupaka, Sud smatra da je prije podnošenja predstavki institucijama Konvencije, društvo podnositelj predstavke iskoristilo sve domaće pravne lijekove dostupne prema talijanskom pravu, jer je započelo dva niza postupaka pred upravnim sudovima, čija se složenost i trajanje moraju naglasiti. Sud je stoga prihvatio da je društvo podnositelj predstavke imalo troškove u traženju naknade za kršenja Konvencije putem domaćeg pravnog sistema (vidi, mutatis mutandis, Rojas Morales protiv Italije, br. 39676/98, stav 42, 16. novembar 2000).
  3. Po pitanju troškova koji se odnose na postupak pred ovim Sudom, Sud smatra da je ovaj predmet poprilično složen jer je zahtijevao ispitavanje Velikog vijeća, niz razmatranja i saslušanje. Također su se otvorila značajna pravna pitanja.
  4. Imajući na umu materijal u svom posjedu i svoju relevantnu praksu, Sud smatra da je razumno dodijeliti društvu podnositelju predstavke ukupni iznos od EUR 100.000 za sve sudske i druge troškove.

3. Zatezna kamata

  1. Sud smatra da je primjereno da zatezna kamata bude zasnovana na graničnoj mogućnosti posuđivanja Evropske centralne banke, kojoj treba dodati tri procentna poena.

IZ OVIH RAZLOGA, SUD

  1. Potvrđuje, jednoglasno, preliminarni prigovor Vlade da je predstavka ratione personae nekompatibilna sa odredbama Konvencije jer je istu podnio g-din Di Stefano i shodno tome proglašava ovaj dio predstavke neprihvatljivom;

  2. Odbija, većinom glasova, preliminarni prigovor Vlade da je predstavka zastarjela;

  3. Odbija, većinom glasova druge preliminarne prigovore Vlade;

  4. Proglašava, većinom glasova, da je predstavka društva podnositelja predstavke, koja se odnosi na prigovore na osnovu članova 10 i 14 Konvencije prihvatljiva;

  5. Proglašava, većinom glasova, da je predstavka društva podnositelja predstavke, koja se odnosi na žalbu prema članu 1 Protokola br. 1 prihvatljiva;

  6. Proglašava, jednoglasno, ostatak predstavke društva podnositelja predstavke neprihvatljivom;

  7. Utvrđuje, sa šesnaest glasova za i jednim glasom protiv, da je došlo do povrede člana 10 Konvencije;

  8. Utvrđuje, jednoglasno, da nije neophodno zasebno preispitivati prigovor na osnovu člana 14 Konvencije u vezi sa članom 10;

  9. Utvrđuje, sa četrnaest glasova za i tri glasa protiv, da je došlo do povrede člana 1 Protokola br. 1;

  10. Utvrđuje, sa devet glasova za i osam glasova protiv, da je tužena država dužna platiti društvu podnositelju predstavke u roku od tri mjeseca 10,000,000 eura (desetmiliona eura), plus sve poreze koji bi mu mogli biti zaračunati na ime materijalne i nematerijalne štete;

  11. Utvrđuje, jednoglasno, da je tužena država dužna platiti društvupodnositelju predstavke u roku od tri mjeseca 100,000 eura (stohiljada eura), plus sve poreze koji bi mu mogli biti zaračunati na ime sudskih i drugih troškova;

  12. Utvrđuje, jednoglasno, da će se po isteku prethodno pomenuta tri mjeseca pa do dana isplate naznačenih iznosa, za period kašnjenja isplate obračunati fiksna kamata po stopi po kojoj Evropska centralna banka posuđuje novac institucijama, uvećanoj za tri procentna poena;

  13. Odbija, jednoglasno, preostali dio zahtjeva društva podnositelja predstavke za pravično zadovoljenje.

 

Presuda, napisana na engleskom i francuskom jeziku, donesena je na javnom saslušanju u Zgradi ljudskih prava u Strazburu, 7. Junu 2012. godine.

 Vincent Berger                     Françoise Tulkens

Pravnik                                Predsjednik

 

U skladu sa članom 45, stav 2 Konvencije i pravilom 74, stav 2 Pravila Suda, u prilogu ove presude dostavljaju se sljedeća izdvojena mišljenja:

(a)  Saglasno mišljenje sudije Vajića;

(b) Zajedničko djelomično izdvojeno mišljenje sudija Sajó, Karakaş, i Tsotsoria, kojem se djelomično pridružio sudac Steiner;

(c) Zajedničko djelomično izdvojeno mišljenje sudija Popović i Mijović;

(d) Izdvojeno mišljenje sudije Steinera.

F.T.

V.B.

****

[1] U to vrijeme, Sud pravde Evropskih zajednica.

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

Ovaj prevod je finansiran uz podršku Human Rights Trust-Vijeća Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund.).

 

 

 

 

GRAND CHAMBER

CASE OF CENTRO EUROPA 7 S.R.L. AND DI STEFANO v. ITALY

(Application no. 38433/09)

JUDGMENT

STRASBOURG

7 June 2012

In the case of Centro Europa 7 S.r.l. and Di Stefano v. ItalyThe European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Françoise Tulkens, President,
Jean-Paul Costa,
Josep Casadevall,
Nina Vajić,
Dean Spielmann,
Corneliu Bîrsan,
Elisabeth Steiner,
Elisabet Fura,
Ljiljana Mijović,
Davíd Thór Björgvinsson,
Dragoljub Popović,
András Sajó,
Nona Tsotsoria,
Işıl Karakaş,
Kristina Pardalos,
Guido Raimondi,
Linos-Alexandre Sicilianos, judges,
and Vincent Berger, Jurisconsult,

Having deliberated in private on 12 October 2011 and 11 April 2012, Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 38433/09) against the Italian Republic lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by an Italian limited liability company, Centro Europa 7 S.r.l., and an Italian national, Mr Francescantonio Di Stefano (“the applicants”), on 16 July 2009.

2. The applicants were represented by Mr A. Pace, Mr R. Mastroianni, Mr O. Grandinetti and Mr F. Ferraro, lawyers practising in Rome. The Italian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms E. Spatafora.

3. The applicants alleged that the failure to allocate the applicant company the necessary frequencies for television broadcasting had infringed their right to freedom of expression, and especially their freedom to impart information and ideas. They also complained of a violation of Article 14 and Article 6 § 1 of the Convention and of Article 1 of Protocol No. 1.

4. The application was allocated to the Second Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). On 10 November 2009 the Second Section decided to give notice of the application to the Government. As provided for by former Article 29 § 3 of the Convention (now Article 29 § 1) and Rule 54A, it decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility. On 30 November 2010 a Chamber of that Section, composed of Françoise Tulkens, Danute Jočienė, Dragoljub Popović, András Sajó, Nona Tsotsoria, Kristina Pardalos and Guido Raimondi, judges, and Françoise Elens-Passos, Deputy Section Registrar, relinquished jurisdiction in favour of the Grand Chamber, none of the parties having objected to relinquishment (Article 30 of the Convention and Rule 72).

5. The composition of the Grand Chamber was determined in accordance with the provisions of Article 26 §§ 4 and 5 of the Convention and Rule 24. On 3 November 2011 Jean-Paul Costa’s term as President of the Court came to an end. Françoise Tulkens took over the presidency of the Grand Chamber in the present case from that date (Rule 9 § 2). Jean-Paul Costa continued to sit following the expiry of his term of office, in accordance with Article 23 § 3 of the Convention and Rule 24 § 4.

6. The applicants and the Government each filed further observations (Rule 59 § 1). In addition, third-party comments were received from the association Open Society Justice Initiative, which had been given leave by the President to intervene in the written procedure (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 2).

7. A hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 12 October 2011 (Rule 59 § 3).

There appeared before the Court:

(a) for the Government
MrM. Remus,Adviser,
MrP. Gentili,State Counsel;

(b) for the applicants
MrR. Mastroianni,
MrO. Grandinetti,
MrF. Ferraro,Counsel.

The Court heard addresses by Mr Remus, Mr Gentili, Mr Mastroianni and Mr Grandinetti, and also their replies to questions put by its members.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

8. The first applicant, Centro Europa 7 S.r.l. (“the applicant company”), is a limited liability company operating in the television-broadcasting sector, with its registered office in Rome. The second applicant, Mr Francescantonio Di Stefano, is an Italian national who was born in 1953 and lives in Rome. He is the statutory representative of the applicant company.

9. By a ministerial decree of 28 July 1999, the appropriate authorities granted Centro Europa 7 S.r.l. a licence for nationwide terrestrial television broadcasting in accordance with Law no. 249/1997 (see paragraphs 56-61 below), authorising it to install and operate an analogue television network. The licence specified that the applicant company was entitled to three frequencies covering 80% of national territory. As regards the allocation of the frequencies, the licence referred to the national frequency-allocation plan, adopted on 30 October 1998. It indicated that the installations should be brought into line with the requirements of the “assignment plan” (piano di assegnazione) within twenty-four months and that the measures taken to that end should conform to the adjustment programme (programma di adeguamento) drawn up by the Communications Regulatory Authority (Autorità per le garanzie nelle comunicazioni – AGCOM) in conjunction with the Ministry of Communications (“the Ministry”). It appears from the Consiglio di Stato’s judgment no. 2624 of 31 May 2008 (see paragraph 14 below) that, under the terms of the licence, the allocation of frequencies was deferred until such time as the authorities had adopted the adjustment programme, on the basis of which the applicant company should have upgraded its own installations. The adjustment programme should, in turn, have taken into account the requirements of the national frequency-allocation plan. However, the plan was not implemented. A succession of transitional schemes that benefited existing channels were applied at national level, with the result that, even though it had a licence, the applicant company was unable to broadcast until June 2009 as it had not been allocated any frequencies.

10. The applicant company, through its statutory representative, made a number of applications to the administrative courts.

A. First set of administrative proceedings

11. In November 1999 the applicant company served formal notice on the Ministry to allocate frequencies to it. In a note of 22 December 1999, the Ministry refused its request.

1. Proceedings on the merits

12. In 2000 the applicant company lodged an application with the Lazio Regional Administrative Court against the Ministry and RTI (a network of Italian television channels controlled by the Mediaset group), complaining that the authorities had not allocated it any broadcasting frequencies. The application was also directed against RTI because the Retequattro channel had been authorised to broadcast on frequencies that should have been transferred to the applicant company.

13. On 16 September 2004 the Regional Administrative Court found in favour of the applicant company, holding that the authorities were required either to allocate the frequencies or to revoke the licence. Accordingly, it declared the note of 22 December 1999 void.

14. RTI appealed to the Consiglio di Stato. In judgment no. 2624 of 31 May 2008, the Consiglio di Stato dismissed the appeal and upheld the Regional Administrative Court’s judgment. It noted that no deadline had been set in the licence for the authorities to adopt the adjustment programme drawn up by AGCOM in conjunction with the Ministry, but that the applicant company had been given twenty-four months to make improvements to its installations. Accordingly, the Consiglio di Stato found that the adjustment programme should have been approved promptly.

The Consiglio di Stato added that the Ministry had to give a decision on the applicant company’s request to be allocated frequencies, in accordance with a judgment delivered in the meantime by the European Court of Justice (ECJ – see paragraphs 33-36 below).

2. Enforcement proceedings

15. On 23 October 2008 the applicant company, because it had still not obtained the frequencies, brought proceedings against the Ministry in the Consiglio di Stato, complaining that the judgment of 31 May 2008 had not been executed.

16. On 11 December 2008 the Ministry extended the validity of the licence granted in 1999 until the analogue switch-off date and allocated Centro Europa 7 S.r.l. a single channel with effect from 30 June 2009.

17. The Consiglio di Stato consequently held in judgment no. 243/09 of 20 January 2009 that the Ministry had properly executed its judgment of 31 May 2008.

18. On 18 February 2009 the applicant company brought a further application in the Regional Administrative Court, arguing that the decree of 11 December 2008 by which the frequencies had been allocated was insufficient in that, contrary to the terms of the licence, it concerned a single channel that did not cover 80% of national territory. In its application the company sought the annulment of the decree and an award of damages.

19. On 9 February 2010 the applicant company signed an agreement with the Ministry of Economic Development (the former Ministry of Communications), which undertook to assign to it additional frequencies in accordance with the terms of the licence.

20. On 11 February 2010, pursuant to one of the clauses of that agreement, the applicant company asked for the proceedings pending before the Regional Administrative Court to be struck out.

21. On 8 March 2011 the applicant company applied to the Regional Administrative Court to restore the case to its list. It sought the annulment of the decree of 11 December 2008 by which the frequencies had been allocated, and an award of damages. It argued that the administrative authorities had not complied fully with their obligation to allocate additional frequencies and had failed to observe the agreement of 9 February 2010 and the decision of 11 December 2008.

22. Paragraph 6 of the agreement in question stated:

“Centro Europa 7 S.r.l. undertakes to request, by 11 February 2010, the striking out of application no. 1313/09 pending before the Lazio Regional Administrative Court, to allow it to lapse for failure to submit a fresh application to schedule a hearing within the statutory time-limit and, by the same date, to waive the claims for compensation brought in that application, provided that, by the date on which the case lapses, this agreement, the decision allocating the additional frequencies and the decision of 11 December 2008 have not in the meantime become invalid.

The Administration, for its part, undertakes to comply fully with its obligation to allocate additional frequencies, and with this agreement and the decision of 11 December 2008. Should it fail to do so, Centro Europa 7 and the opposing authorities shall regain full possession of their respective procedural prerogatives. In the event that the assignment of the additional frequencies becomes invalid, it is specified that Centro Europa 7 S.r.l. may reactivate application no. 1313/09 only if it would be impossible in this situation for Europa Way S.r.l. to operate one or more of the installations mentioned in Technical Attachment A.”

23. The proceedings are currently pending before the Regional Administrative Court.

B. Second set of administrative proceedings

1. Proceedings before the Regional Administrative Court

24. In the meantime, on 27 November 2003, while its initial application was still pending before the Regional Administrative Court, the applicant company had lodged a further application with the same court, seeking in particular an acknowledgment of its entitlement to have the frequencies allocated and compensation for the damage sustained.

25. In a judgment of 16 September 2004, the Regional Administrative Court dismissed the application, holding in particular that the applicant company had only a legitimate interest (interesse legittimo), that is, an individual position indirectly protected as far as was consistent with the public interest, and not a personal right (diritto soggettivo) to be allocated frequencies for analogue terrestrial television broadcasting.

2. Appeal to the Consiglio di Stato

26. The applicant company appealed to the Consiglio di Stato, arguing that, since it had been granted a licence by the appropriate authorities, it did in fact have a personal right. In particular, it contended that Legislative Decree no. 352/2003 and Law no. 112/2004 did not comply with Community legislation (see paragraphs 65-67 below).

27. On 19 April 2005 the Consiglio di Stato decided to restrict its examination to the applicant company’s claim for damages and not to rule at that stage on the request for allocation of frequencies.

28. It nevertheless observed that the failure to allocate frequencies to Centro Europa 7 S.r.l. had been due to essentially legislative factors.

29. It noted that section 3(2) of Law no. 249/1997 (see paragraph 58 below) enabled the “de facto occupants” of radio frequencies authorised to operate under the previous system to continue broadcasting until new licences were awarded or applications for new licences were rejected, and in any event not after 30 April 1998.

30. It further noted that section 3(7) of Law no. 249/1997 (see paragraph 61 below) authorised the continuation of such broadcasts by entrusting AGCOM with the task of setting a deadline, on the sole condition that programmes were to be broadcast simultaneously on terrestrial frequencies and by satellite or cable. It pointed out that, in the event of failure by AGCOM to set a deadline, the Constitutional Court had set 31 December 2003 as the date by which programmes broadcast by the “over-quota channels” (that is, existing national television channels exceeding the concentration restrictions imposed by section 2(6) of Law no. 249/1997) were to be broadcast by satellite or cable only, with the result that the frequencies to be allocated to licence holders such as the applicant company would have been freed up. The Consiglio di Stato observed, however, that the deadline had not been complied with following the intervention of the national legislature: section 1 of Legislative Decree no. 352/2003, which had subsequently become Law no. 43/2004 (see paragraph 65 below), had prolonged the activities of the over-quota channels pending the completion of an AGCOM investigation into the development of digital television channels. It added that section 23(5) of Law no. 112/2004 (see paragraph 67 below) had subsequently, by a general authorisation mechanism, extended the possibility for over-quota channels to continue broadcasting on terrestrial frequencies until the national frequency-allocation plan for digital television was implemented, with the result that those channels had not been required to free up the frequencies intended for allocation to licence holders, such as the applicant company.

31. Law no. 112/2004 had therefore had the effect, according to the Consiglio di Stato, of blocking the frequencies intended for allocation to holders of analogue licences and of preventing new operators from participating in digital television trials.

32. That being so, the Consiglio di Stato decided to stay the proceedings and requested the ECJ to give a preliminary ruling on the interpretation of the provisions, in the EC Treaty, on freedom to provide services and competition, Directive 2002/21/EC (“the Framework Directive”), Directive 2002/20/EC (“the Authorisation Directive”), Directive 2002/77/EC (“the Competition Directive”) and Article 10 of the European Convention on Human Rights, in so far as Article 6 of the Treaty on European Union referred to it.

3. Judgment of the ECJ

33. On 31 January 2008 the ECJ gave judgment. It declared two questions inadmissible, holding that it did not have sufficient information to give a ruling on them.

34. With regard to the question concerning Article 10 of the Convention, the ECJ concluded as follows:

“By its first question, the national court asks the Court, essentially, to state whether the provisions of Article 10 of the [Convention], in so far as Article 6 EU refers thereto, preclude, in television-broadcasting matters, national legislation the application of which makes it impossible for an operator holding rights, such as Centro Europa 7, to broadcast without the grant of broadcasting radio frequencies.

...

By those questions, the national court is thus seeking to determine whether there are infringements of Community law for the purpose of ruling on an application for compensation for the losses flowing from such infringements.

... Article 49 EC and, from the date on which they became applicable, Article 9 § 1 of the Framework Directive, Article 5 § 1, the second sub-paragraph of Article 5 § 2 and Article 7 § 3 of the Authorisation Directive and Article 4 of the Competition Directive must be interpreted as precluding, in television-broadcasting matters, national legislation the application of which makes it impossible for an operator holding rights to broadcast in the absence of broadcasting radio frequencies granted on the basis of objective, transparent, non-discriminatory and proportionate criteria.

That answer, by itself, thus enables the national court to rule on the application made by Centro Europa 7 for compensation for the losses suffered.

Consequently, regard being had to the Court’s answer to the second, fourth and fifth questions, it is not necessary to rule on the first and third questions.”

35. As to the merits, the ECJ observed that the existing channels had been authorised to pursue their broadcasting activities as a result of a series of measures by the national legislature, to the detriment of new broadcasters which nevertheless held licences for terrestrial television broadcasting. It noted that these measures had entailed the successive application of transitional arrangements structured in favour of the incumbent networks, and that this had had the effect of preventing operators without broadcasting frequencies, such as the applicant company, from accessing the television-broadcasting market even though they had a licence (granted, in the applicant company’s case, in 1999). The ECJ held:

“... Law no. 112/2004 ... does not merely allocate to the incumbent operators a priority right to obtain radio frequencies, but reserves them that right exclusively, without restricting in time the privileged position assigned to those operators and without providing for any obligation to relinquish the radio frequencies in breach of the threshold after the transfer to digital television broadcasting.”

36. The ECJ added that the application of the transitional schemes was not in accordance with the new common regulatory framework (NCRF), which implemented provisions of the EC Treaty, in particular those on freedom to provide services in the area of electronic communications networks and services. It observed in that connection that several provisions of the NCRF stated that the allocation and assignment of frequencies had to be based on objective, transparent, non-discriminatory and proportionate criteria. In the ECJ’s view, such criteria had not been applied in the present case, since the status of the existing channels had not been amended under the transitional schemes and they had continued their broadcasting activities to the detriment of operators such as the applicant company, which, because it had not been allocated any broadcasting frequencies, had been unable to exercise its rights and make use of its licence.

The ECJ therefore reached the following conclusions:

“... it must be stated that, in the area of television broadcasting, freedom to provide services, as enshrined in Article 49 EC and implemented in this area by the NCRF, requires not only the grant of broadcasting authorisations, but also the grant of broadcasting radio frequencies.

An operator cannot exercise effectively the rights which it derives from Community law in terms of access to the television-broadcasting market without broadcasting radio frequencies.

...

Article 49 EC and, from the date on which they became applicable, Article 9 § 1 of Directive 2002/21/EC of the European Parliament and of the Council of 7 March 2002 on a common regulatory framework for electronic communications networks and services (Framework Directive), Article 5 § 1, the second subparagraph of Article 5 § 2 and Article 7 § 3 of Directive 2002/20/EC of the European Parliament and of the Council of 7 March 2002 on the authorisation of electronic communications networks and services (Authorisation Directive), and Article 4 of Commission Directive 2002/77/EC of 16 September 2002 on competition in the markets for electronic communications networks and services must be interpreted as precluding, in television-broadcasting matters, national legislation the application of which makes it impossible for an operator holding rights to broadcast in the absence of broadcasting radio frequencies granted on the basis of objective, transparent, non-discriminatory and proportionate criteria.”

4. Resumption of proceedings in the Consiglio di Stato

37. In decision no. 2622/08 of 31 May 2008, the Consiglio di Stato concluded that it could not allocate frequencies in the government’s place or compel the government to do so. It ordered the government to deal with the applicant company’s request for frequencies in a manner consistent with the criteria laid down by the ECJ. It made the following observations in particular:

“The adoption by the authorities of a specific measure relates more to issues of performance and implementation than to damages: in cases involving an unlawful refusal to take an administrative measure that has been requested, the adoption of the measure does not amount to compensation, but rather to the performance of an obligation incumbent upon the authorities, unless the private party concerned has sustained any damage.”

38. With regard to the request for the allocation of frequencies, the Consiglio di Stato observed:

“Where legitimate interests are at stake, however, it is not possible to envisage a specific means of redress because inaction, a delay or an unlawful refusal will always have an impact on a situation that was or remains unsatisfactory, with the result that there is nothing to restore; the issue in relation to such interests concerns the practical implementation of any ruling setting aside the measure complained of.

...

Applying these principles to the present case, the Consiglio finds that the appellant’s request for an order requiring the authorities to allocate the network or frequencies is inadmissible.”

5. Decision on the applicant company’s claim for compensation

39. The Consiglio di Stato deferred until 16 December 2008 its final decision on the payment of compensation to the applicant company, holding that it was necessary to wait for the relevant regulations to be passed by the government before assessing the amount.

40. The Consiglio di Stato requested both parties to comply with the following requirements by 16 December 2008. The Ministry was, firstly, to specify what frequencies had been available following the public tendering procedures in 1999 and why they had not been allocated to the applicant company and, secondly, to justify its assertion that the licence granted to the applicant company had expired in 2005.

41. The applicant company, for its part, was asked by the Consiglio di Stato to submit a report on its activities between 1999 and 2008, and also to explain why it had not taken part in the 2007 public tendering procedure for the allocation of frequencies.

42. The Consiglio di Stato also asked AGCOM to explain why the national frequency-allocation plan for terrestrial television broadcasting had never been implemented. Lastly, it dismissed the applicant company’s request for the suspension of the provisional authorisation granted to a channel belonging to the Mediaset group (Retequattro) for the use of the frequencies.

43. In its reply, AGCOM explained to the Consiglio di Stato that the national frequency-allocation plan had been implemented only on 13 November 2008. According to AGCOM, this delay was due to several factors. Firstly, the legal situation was complicated because it was difficult to identify the available broadcasting frequencies as a result of the court decisions in which the over-quota channels had been allowed to continue broadcasting. In addition, the transitional arrangements introduced by Law no. 66/2001 (see paragraphs 63-64 below), which had allowed the channels in question to continue broadcasting in analogue mode, had prevented the plan from being implemented on account of the incompatibility between the interests of the channels likely to be allowed to broadcast under the plan and the interests of the channels that were legally entitled to continue their existing operations.

44. The applicant company submitted an expert valuation by the commercial bank Unipol assessing the damage sustained at 2,175,213,345.00 euros (EUR). The valuation was based on the profits achieved by Retequattro, the over-quota channel which should have relinquished the frequencies allocated to the applicant company.

45. In a judgment of 20 January 2009, the Consiglio di Stato, on the basis of Article 2043 of the Civil Code (see paragraph 69 below), ordered the Ministry to pay the applicant company the sum of EUR 1,041,418 in compensation. It observed that, over a period of ten years, the Ministry had acted negligently by having granted Centro Europa 7 S.r.l. a licence without assigning it any broadcasting frequencies.

46. The Consiglio di Stato found that there was a causal link between the conduct of the administrative authorities and the damage alleged, and that the award of the licence to Centro Europa 7 S.r.l. had not conferred on it the immediate right to pursue the corresponding economic activity; accordingly, the compensation should be calculated on the basis of the legitimate expectation of being allocated the frequencies by the appropriate authorities.

47. In the opinion of the Consiglio di Stato, the fact that the frequencies had not been allocated until 11 December 2008 was attributable to the authorities. Damage had thus been sustained as a result of an unlawful act for which the authorities incurred non-contractual liability, concerning both the breach of legitimate expectations and the delay in allocating the frequencies. The fact that the authorities had launched a public tendering procedure for the frequencies in 1999, although the situation in the broadcasting sector had not been clarified and there were outstanding technical issues, had been “risky”. The Consiglio di Stato considered that the question of redress for the damage sustained by the applicant company should take this context into account. The authorities’ conduct had not been characterised by “significant gravity” (notevole gravità) and the unlawful act was thus attributable to “negligent” and not intentional conduct on their part.

48. The Consiglio di Stato added that the pecuniary damage should be assessed with effect from 1 January 2004, since the Constitutional Court had ruled that the “transition period” after which legislation would have to be passed to allow licence holders to start broadcasting had expired on 31 December 2003 (see paragraph 62 below). As to the criteria for determining the damages to be awarded, the Consiglio di Stato pointed out that, as regards the losses sustained, the applicant company had been fully aware, at the time of the call for tenders, of the circumstances of the case and the conditions to which the licence was subject. Furthermore, the sequence of events that had prevented the frequencies from being allocated had been largely foreseeable. Accordingly, the applicant company should have known that it was unlikely to obtain the frequencies, at least in the short term. In addition, it could have purchased the frequencies under section 1 of Law no. 66/2001 (see paragraph 64 below).

Having regard to the above considerations, the Consiglio di Stato, without ordering an expert valuation, decided to award the applicant company EUR 391,418 for the losses sustained. As regards loss of earnings, it found that, from 1 January 2004, the applicant company could have achieved profits but had been unable to do so because of the delay in allocating the frequencies; the amount could be assessed at EUR 650,000. It refused to take into account the expert valuation submitted by the applicant company and held that it was unlikely that the company would have purchased shares in the market, even in the event that the over-quota channels had relinquished the frequencies. In the Consiglio di Stato’s view, the comparison between the applicant company and the two leading operators (Mediaset and RAI) was unjustified, especially as it did not take into account the other nationwide operator (La 7), which, although it had greater economic power than the applicant company, was nevertheless operating at a loss.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Constitutional Court judgment no. 225/1974

49. In judgment no. 225/1974 the Constitutional Court, on the basis of Article 43 of the Constitution, reaffirmed the principle of the monopoly enjoyed by the State television corporation RAI on public-interest grounds. It held that the technical limitations on the number of frequencies justified the monopoly, and also laid down the requirement of objectivity and impartiality in public-service broadcasting.

B. Law no. 103/1975

50. Law no. 103 of 14 April 1975 (Nuove norme in materia di diffusione radiofonica e televisiva) transferred control of public-service broadcasting from the executive to the legislature. A bicameral parliamentary committee was set up with responsibility for the general management and supervision of radio and television services. RAI’s board of management was then appointed by Parliament. A third channel of the RAI network was launched in 1979, with particular emphasis on regional programmes.

C. Constitutional Court judgment no. 202/1976

51. In judgment no. 202 of 15 July 1976, the Constitutional Court declared unconstitutional the provisions of Law no. 103/1975 establishing a monopoly or oligopoly on local broadcasting. In the light of that decision, commercial operators were authorised to run local television channels.

52. The allocation and voluntary redistribution of local frequencies subsequently encouraged the development of large regional or national operators, including the Mediaset group. The group’s first channel was Canale 5, which started broadcasting nationwide in 1980; by 1984, having taken over two other channels (Italia Uno and Retequattro), Mediaset had managed, together with RAI, to establish a “duopoly” of public and private operators.

D. Law no. 223/1990

53. Law no. 223 of 6 August 1990, entitled “Provisions governing the public and private broadcasting system” (Disciplina del sistema radiotelevisivo pubblico e privato), transferred the power to appoint members of RAI’s board from the parliamentary committee to the Speakers of the Chamber of Deputies and the Senate.

E. Constitutional Court judgment no. 420/1994

54. In judgment no. 420 of 5 December 1994, the Constitutional Court declared unconstitutional the provisions allowing the three channels controlled by the Mediaset group (Canale 5, Italia Uno and Retequattro) to occupy a dominant position. It held that the provision whereby the same operator could hold several television-broadcasting licences on condition that it did not exceed 25% of the total number of national channels – that is, three channels in all – was not sufficient to prevent concentration of television channels, and was accordingly in breach of Article 21 of the Constitution in that it did not make it possible to guarantee the plurality of information sources. The Constitutional Court considered that the existence of legislation to prevent dominant positions from being established was an essential requirement to justify the State’s relinquishment of its monopoly on broadcasting. The creation of such dominant positions in this sector would not only have had the effect of changing the rules on competition but would also have led to the emergence of an oligopoly and would have breached the fundamental principle of plurality of information sources. The Constitutional Court thus held that the mere coexistence of a State-owned company and private companies (a mixed system) within the broadcasting sector was not sufficient to secure respect for the right to receive information from several competing sources. As it had previously stated in decision no. 826/1988, it reaffirmed that a State-owned company could not by itself ensure a balance precluding the establishment of a dominant position in the private sector.

55. On 11 June 1995, in a referendum, the Italian electorate rejected by a majority (57%) a proposal to amend existing legislation by prohibiting a private entrepreneur from controlling more than one television channel.

F. Law no. 249/1997

56. Law no. 249 of 31 July 1997, which came into force on 1 August 1998, established AGCOM. Section 2(6) of the Law imposed concentration restrictions in the television-broadcasting sector, prohibiting the same operator from holding licences to broadcast nationwide on more than 20% of the television channels operating on terrestrial frequencies.

57. Section 3(1) provided that operators authorised to broadcast under the previous legal framework could continue to transmit their programmes at national and local level until new licences were awarded or applications for new licences were rejected, but in any event not after 30 April 1998.

58. Section 3(2) provided that AGCOM was to adopt, by 31 January 1998 at the latest, a national frequency-allocation plan for television broadcasting, on the basis of which new licences were to be awarded by 30 April 1998 at the latest.

59. In decision no. 68 of 30 October 1998, AGCOM adopted the national frequency-allocation plan; subsequently, in decision no. 78 of 1 December 1998, it adopted regulations on the conditions and procedure for awarding licences for analogue terrestrial television broadcasting.

60. Section 3(6) of Law no. 249/1997 introduced a transitional scheme whereby existing national television channels exceeding the concentration restrictions imposed by section 2(6) (known as “over-quota channels”) could continue broadcasting on a temporary basis on terrestrial frequencies after 30 April 1998, provided that they complied with the obligations imposed on channels holding licences and that their programmes were broadcast simultaneously on satellite or cable.

61. Section 3(7) of the same Law entrusted AGCOM with the task of determining the date by which, in view of the real and significant increase in viewers of cable or satellite television, the over-quota channels were to broadcast by satellite or cable only, thus relinquishing terrestrial frequencies.

G. Constitutional Court judgment no. 466/2002

62. On 20 November 2002 the Constitutional Court delivered a judgment concerning section 3(7) of Law no. 249/1997. It held that the transition period laid down in that provision was acceptable, given that at the time the law was passed the alternative means of transmission in Italy could not be said to have been competitive in relation to traditional analogue broadcasting, hence the need to introduce a transition period to encourage the development of digital broadcasting. However, the Constitutional Court declared unconstitutional the failure to specify a fixed deadline for the expiry of the transition period. Referring to the technical conclusions set out in AGCOM’s decision no. 346/2001, resulting from a study of the number of cable and satellite television viewers in Italy, it ruled that 31 December 2003 was a reasonable date for the expiry of the transition period.

The Constitutional Court held, in particular:

“... the present Italian private television system operating at national level in analogue mode has grown out of situations of simple de facto occupation of frequencies (operation of installations without licences and authorisations), and not in relation to any desire for greater pluralism in the distribution of frequencies and for proper planning of terrestrial broadcasting ... This de facto situation does not therefore guarantee respect for external pluralism of information, which is an ‘essential requirement’ laid down by the relevant constitutional case-law ... In this context, given the persistence (and aggravation) of a situation which was ruled illegal in judgment no. 420/1994 and the continued operation of channels considered ‘over quota’ by the legislature in 1997, a deadline must be set that is absolutely certain, definitive and hence binding, in order to ensure compatibility with constitutional rules ...”

H. Law no. 66/2001

63. Legislative Decree no. 5 of 23 January 2001, which, as amended, became Law no. 66 of 20 March 2001, authorised operators lawfully engaged in television broadcasting on terrestrial frequencies to continue broadcasting until the national frequency-allocation plan for digital television was implemented.

64. Section 1 provided that operators which were not currently broadcasting but had been awarded a licence could purchase broadcasting installations and connections that were in lawful use on the date on which the Legislative Decree came into force.

Section 2 bis provides:

“In order to ensure the opening of the digital terrestrial television market, operators that are lawfully engaged in digital television broadcasting, via satellite or cable, may conduct trials by means of simultaneous repeats of programmes that have already been broadcast on analogue frequencies.”

I. Laws nos. 43/2004 and 112/2004

65. Section 1 of Legislative Decree no. 352 of 24 December 2003, which, as amended, became Law no. 43 of 24 February 2004, authorised the over-quota channels to continue broadcasting on analogue and digital television networks pending the completion of an investigation into the development of digital television channels.

66. Law no. 112 of 3 May 2004 (known as the “Gasparri Law”) specified the different stages for the launch of digital broadcasting on terrestrial frequencies.

67. Section 23 of the Law provides:

“(1) Pending the implementation of the national frequency-allocation plan for digital television, operators engaged in television-broadcasting activities on any basis at national or local level which fulfil the conditions necessary to obtain authorisation for digital terrestrial broadcasting trials, in accordance with ... Legislative Decree no. 5 [of 23 January 2001], which, as amended, has become Law no. 66 [of 20 March 2001], may conduct such trials, including by simultaneous repeats of programmes already broadcast on analogue frequencies, until the conversion of the networks has been completed, and may apply, from the date of entry into force of this Law, ... for the licences and authorisations necessary for digital terrestrial broadcasting.

(2) Digital broadcasting trials may be conducted using installations lawfully broadcasting on analogue frequencies on the date of entry into force of this Law.

(3) In order to allow digital networks to be set up, transfers of installations or branches of undertakings between operators lawfully engaged in television broadcasting at national or local level shall be authorised, on condition that the acquisitions are intended for digital broadcasting.

...

(5) With effect from the date of entry into force of this Law, a licence to operate a television channel shall be granted, upon request, to persons lawfully engaged in television broadcasting by virtue of a licence or the general authorisation provided for in subsection (1) above, where they can show that they have attained coverage of at least 50% of the population or of the local catchment area.

...

(9) In order to facilitate the conversion of the analogue system to the digital system, the broadcasting of television programmes shall be carried on through installations lawfully operating on the date of entry into force of this Law ...”

68. AGCOM approved a “first level” frequency-allocation plan for national and regional channels on 29 January 2003, and the “integrated plan” – supplementing the “first-level plan” with a “second-level plan” (allocation of frequencies to local channels) – on 12 November 2003.

J. Article 2043 of the Civil Code

69. This provision reads as follows:

“Any unlawful act which causes damage to another shall render the perpetrator liable in damages under civil law.”

III. RELEVANT INTERNATIONAL MATERIAL

A. Council of Europe documents

1. Recommendation No. R (99) 1 of the Committee of Ministers to member States on measures to promote media pluralism

70. The relevant parts of this Recommendation, adopted by the Committee of Ministers on 19 January 1999 at the 656th meeting of the Ministers’ Deputies, read as follows.

“The Committee of Ministers, under the terms of Article 15.b of the Statute of the Council of Europe,

...

Stressing also that the media, and in particular the public-service broadcasting sector, should enable different groups and interests in society – including linguistic, social, economic, cultural or political minorities – to express themselves;

Noting that the existence of a multiplicity of autonomous and independent media outlets at the national, regional and local levels generally enhances pluralism and democracy;

Recalling that the political and cultural diversity of media types and contents is central to media pluralism;

Stressing that States should promote political and cultural pluralism by developing their media policy in line with Article 10 of the European Convention on Human Rights, which guarantees freedom of expression and information, and with due respect for the principle of independence of the media;

...

Noting that there are already some cases of bottlenecks in the area of the new communications technologies and services, such as control over conditional access systems for digital television services;

Noting also that the establishment of dominant positions and the development of media concentrations might be furthered by the technological convergence between the broadcasting, telecommunications and computer sectors;

...

Convinced that transparency as regards the control of media enterprises, including content and service providers of the new communications services, can contribute to the existence of a pluralistic media landscape;

...

Recalling also the provisions on media pluralism contained in the Amending Protocol to the European Convention on Transfrontier Television;

Bearing in mind the work conducted within the framework of the European Union and other international organisations in the area of media concentrations and pluralism,

Recommends that the governments of the member States:

i. examine the measures contained in the appendix to this Recommendation and consider the inclusion of these in their domestic law or practice where appropriate, with a view to promoting media pluralism;

ii. evaluate on a regular basis the effectiveness of their existing measures to promote pluralism and/or anti-concentration mechanisms and examine the possible need to revise them in the light of economic and technological developments in the media field.”

2. Recommendation Rec(2003)9 of the Committee of Ministers to member States on measures to promote the democratic and social contribution of digital broadcasting

71. The relevant parts of this Recommendation, adopted by the Committee of Ministers on 28 May 2003 at the 840th meeting of the Ministers’ Deputies, read as follows.

“...

Recalling that the existence of a wide variety of independent and autonomous media, permitting the reflection of diversity of ideas and opinions, as stated in its Declaration on the freedom of expression and information of 29 April 1982, is important for democratic societies;

Bearing in mind Resolution no. 1 on the future of public-service broadcasting adopted at the 4th European Ministerial Conference on Mass Media Policy (Prague, 7‑8 December 1994), and recalling its Recommendation No R (96) 10 on the guarantee of the independence of public-service broadcasting;

Stressing the specific role of the broadcasting media, and in particular of public-service broadcasting, in modern democratic societies, which is to support the values underlying the political, legal and social structures of democratic societies, and in particular respect for human rights, culture and political pluralism;

...

Noting that in parallel with the multiplication of the number of channels in the digital environment, concentration in the media sector is still accelerating, notably in the context of globalisation, and recalling to the member States the principles enunciated in Recommendation no. R (99) 1 on measures to promote media pluralism, in particular those concerning media ownership rules, access to platforms and diversity of media content;

...

Recommends that the governments of the member States, taking account of the principles set out in the appendix:

a. create adequate legal and economic conditions for the development of digital broadcasting that guarantee the pluralism of broadcasting services and public access to an enlarged choice and variety of quality programmes, including the maintenance and, where possible, extension of the availability of transfrontier services;

b. protect and, if necessary, take positive measures to safeguard and promote media pluralism, in order to counterbalance the increasing concentration in this sector;

...”

3. Recommendation CM/Rec(2007)2 of the Committee of Ministers to member States on media pluralism and diversity of media content

72. The relevant parts of this Recommendation, adopted by the Committee of Ministers on 31 January 2007 at the 985th meeting of the Ministers’ Deputies, read as follows.

“...

Recalling Article 10 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (ETS No. 5), which guarantees freedom of expression and freedom to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers;

Recalling its Declaration on the freedom of expression and information, adopted on 29 April 1982, which stresses that a free flow and wide circulation of information of all kinds across frontiers is an important factor for international understanding, for bringing peoples together and for the mutual enrichment of cultures;

Recalling its Recommendation Rec(2000)23 on the independence and functions of regulatory authorities for the broadcasting sector and its Explanatory Memorandum, which stress the importance of the political, financial and operational independence of broadcasting regulators;

Recalling the opportunities provided by digital technologies as well as the potential risks related to them in modern society as stated in its Recommendation Rec(2003)9 on measures to promote the democratic and social contribution of digital broadcasting;

Recalling its Recommendation No. R (99) 1 on measures to promote media pluralism and its Recommendation No. R (94) 13 on measures to promote media transparency, the provisions of which should jointly apply to all media;

Noting that, since the adoption of Recommendations No. R (99) 1 and No. R (94) 13, important technological developments have taken place, which make a revision of these texts necessary in order to adapt them to the current situation of the media sector in Europe;

...

Reaffirming that media pluralism and diversity of media content are essential for the functioning of a democratic society and are the corollaries of the fundamental right to freedom of expression and information as guaranteed by Article 10 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms;

Considering that the demands which result from Article 10 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms will be fully satisfied only if each person is given the possibility to form his or her own opinion from diverse sources of information;

Recognising the crucial contribution of the media in fostering public debate, political pluralism and awareness of diverse opinions, notably by providing different groups in society – including cultural, linguistic, ethnic, religious or other minorities – with an opportunity to receive and impart information, to express themselves and to exchange ideas;

...

Reaffirming that, in order to protect and actively promote the pluralistic expressions of ideas and opinions as well as cultural diversity, member States should adapt the existing regulatory frameworks, particularly with regard to media ownership, and adopt any regulatory and financial measures called for in order to guarantee media transparency and structural pluralism as well as diversity of the content distributed;

...

Bearing in mind that national media policy may also be oriented to preserve the competitiveness of domestic media companies in the context of the globalisation of markets and that the transnational media concentration phenomena can have a negative impact on diversity of content,

Recommends that governments of member States:

i. consider including in national law or practice the measures set out below;

ii. evaluate at national level, on a regular basis, the effectiveness of existing measures to promote media pluralism and content diversity, and examine the possible need to revise them in the light of economic, technological and social developments on the media;

iii. exchange information about the structure of media, domestic law and studies regarding concentration and media diversity.

Recommended measures

I. Measures promoting structural pluralism of the media

1. General principle

1.1. Member States should seek to ensure that a sufficient variety of media outlets provided by a range of different owners, both private and public, is available to the public, taking into account the characteristics of the media market, notably the specific commercial and competition aspects.

1.2. Where the application of general competition rules in the media sector and access regulation are not sufficient to guarantee the observance of the demands concerning cultural diversity and the pluralistic expressions of ideas and opinions, member States should adopt specific measures.

...

1.4. When adapting their regulatory framework, member States should pay particular attention to the need for effective and manifest separation between the exercise of political authority or influence and control of the media or decision-making as regards media content.

...

4. Other media contributing to pluralism and diversity

Member States should encourage the development of other media capable of making a contribution to pluralism and diversity and providing a space for dialogue. These media could, for example, take the form of community, local, minority or social media. ...

...

II. Measures promoting content diversity

...

3. Allocation of broadcasting licences and must carry/must offer rules

3.1. Member States should consider introducing measures to promote and to monitor the production and provision of diverse content by media organisations. In respect of the broadcasting sector, such measures could be to require in broadcasting licences that a certain volume of original programmes, in particular as regards news and current affairs, is produced or commissioned by broadcasters.

3.2. Member States should consider the introduction of rules aimed at preserving a pluralistic local media landscape, ensuring in particular that syndication, understood as the centralised provision of programmes and related services, does not endanger pluralism.

3.3. Member States should envisage, where necessary, adopting must-carry rules for other distribution means and delivery platforms than cable networks. Moreover, in the light of the digitisation process – especially the increased capacity of networks and proliferation of different networks – member States should periodically review their must-carry rules in order to ensure that they continue to meet well-defined general interest objectives. Member States should explore the relevance of a must-offer obligation in parallel to the must-carry rules so as to encourage public-service media and principal commercial media companies to make their channels available to network operators that wish to carry them. Any resulting measures should take into account copyright obligations.”

4. Parliamentary Assembly Resolution 1387 (2004) on monopolisation of the electronic media and possible abuse of power in Italy

73. This resolution, adopted by the Parliamentary Assembly on 24 June 2004, reads as follows.

“1. Italy is a founding member of the Council of Europe and strongly supports the ideals for which it stands. The Parliamentary Assembly is therefore concerned by the concentration of political, commercial and media power in the hands of one person, Prime Minister Silvio Berlusconi.

2. The Parliamentary Assembly cannot accept that this anomaly be minimised on the grounds that it only poses a potential problem. A democracy is judged not only by its day-to-day operations but by the principles the country upholds with regard to its own citizens and internationally. The Assembly recalls that, in accordance with Article 10 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms and the case-law of the European Court of Human Rights, States have a duty to protect and, when necessary, take positive measures to safeguard and promote media pluralism.

3. The Assembly deplores the fact that several consecutive Italian governments since 1994 have failed to resolve the problem of conflict of interest and that appropriate legislation has not yet been adopted by the present Parliament. It disagrees that the leading principle of the Frattini Bill currently under consideration – that only managers, not owners, should be held responsible – provides a genuine and comprehensive solution to the conflict of interest concerning Mr Berlusconi.

4. Through Mediaset, Italy’s main commercial communications and broadcasting group, and one of the largest in the world, Mr Berlusconi owns approximately half of the nationwide broadcasting in the country. His role as head of government also puts him in a position to influence indirectly the public broadcasting organisation, RAI, which is Mediaset’s main competitor. As Mediaset and RAI command together about 90% of the television audience and over three quarters of the resources in this sector, Mr Berlusconi exercises unprecedented control over the most powerful media in Italy.

5. This duopoly in the television market is in itself an anomaly from an antitrust perspective. The status quo has been preserved even though legal provisions affecting media pluralism have twice been declared anti-constitutional and the competent authorities have established the dominant positions of RAI and the three television channels of Mediaset. An illustration of this situation was a recent decree of the Prime Minister, approved by Parliament, which allowed the third channel of RAI and Mediaset’s Retequattro to continue their operations in violation of the existing antitrust limits until the adoption of new legislation. Competition in the media sector is further distorted by the fact that the advertising company of Mediaset, Publitalia ’80, has a dominant position in television advertising. The Assembly deplores the continued exclusion of a potential national broadcaster, Europa 7, winner of a 1999 government tender to broadcast on frequencies occupied by Mediaset’s channel, Retequattro.

6. The Assembly believes that the newly-adopted ‘Gasparri Law’ on the reform of the broadcasting sector may not effectively guarantee greater pluralism simply through the multiplication of television channels in the course of digitalisation. At the same time, it manifestly allows Mediaset to expand even further, as it gives the market players the possibility to have a monopoly in a given sector without ever reaching the antitrust limit in the overall integrated system of communications (SIC). The Assembly notes that these concerns led the President of the Republic to oppose the previous version of the law.

7. The Assembly is particularly concerned by the situation of RAI, which is contrary to the principles of independence laid down in Assembly Recommendation 1641 (2004) on public-service broadcasting. RAI has always been a mirror of the political system of the country and its internal pluralism has moved from the proportionate representation of the dominant political ideologies in the past to the winner-takes-all attitude reflecting the present political system. The Assembly notes with concern the resignations of the President of RAI and of one of the most popular journalists in the country in protest against the lack of balanced political representation in the Council of Administration and against the political influence over RAI’s programming.

8. While the printed media in Italy has traditionally provided greater pluralism and political balance than the broadcasting sector, most Italians receive their news through the medium of television. The high cost of newspaper compared to television advertising is having a damaging effect on the Italian printed media. However, the Assembly wishes to record its approval of government measures to help small- and medium-sized newspapers and other measures to boost newspaper readership.

9. The Assembly is extremely concerned that the negative image that Italy is portraying internationally because of the conflict of interest concerning Mr Berlusconi, could hamper the efforts of the Council of Europe aimed at promoting independent and unbiased media in the new democracies. It considers that Italy, as one of the strongest contributors to the functioning of the Organisation, has a particular responsibility in this respect.

10. The Assembly points out that several international bodies, such as the OSCE representative on Freedom of the Media and, most recently, the European Parliament, have expressed concerns similar to its own. It welcomes the measures for safeguarding media pluralism proposed in the European Parliament resolution on the risks of violation, in the European Union and especially in Italy, of freedom of expression and information (Article 11 § 2 of the Charter of Fundamental Rights) of 22 April 2004, namely that the protection of media diversity should become a priority of European Union competition law.

11. The Assembly therefore calls on the Italian Parliament:

i. to pass as a matter of urgency a law resolving the conflict of interest between ownership and control of companies and discharge of public office, and incorporating penalties for cases where there is a conflict of interest with the discharge of public office at the highest level;

ii. to ensure that legislation and other regulatory measures put an end to the long-standing practice of political interference in the media, taking into account in particular the Committee of Ministers’ Declaration on freedom of political debate in the media, adopted on 12 February 2004;

iii. to amend the Gasparri Law in line with the principles set out in Committee of Ministers’ Recommendation No. R (99) 1 on measures to promote media pluralism, in particular:

a. by avoiding the emergence of dominant positions in the relevant markets within the SIC;

b. by including specific measures to bring an end to the current RAI-Mediaset duopoly;

c. by including specific measures to ensure that digitalisation will guarantee pluralism of content.

12. The Assembly calls on the Italian Government:

i. to initiate measures to bring the functioning of RAI into line with Assembly Recommendation 1641 (2004) on public-service broadcasting, with the declaration of the 4th European Ministerial Conference on Mass Media Policy in Prague and with Committee of Ministers’ Recommendations No. R (96) 10 on the guarantee of the independence of public-service broadcasting and Rec(2003)9 on measures to promote the democratic and social contribution of digital broadcasting;

ii. to give a positive international example by proposing and supporting initiatives within the Council of Europe and the European Union aimed at promoting greater media pluralism at European level.

13. The Assembly asks the Venice Commission to give an opinion on the compatibility of the Gasparri Law and the Frattini Bill with the standards of the Council of Europe in the field of freedom of expression and media pluralism, especially in the light of the case-law of the European Court of Human Rights.”

5. Opinion of the Venice Commission on the compatibility of the “Gasparri” and “Frattini” laws of Italy with the Council of Europe standards in the field of freedom of expression and pluralism of the media

74. The Venice Commission’s opinion, adopted at its 63rd Plenary Session (10-11 June 2005), reads in its relevant parts as follows.

“The Parliamentary Assembly of the Council of Europe has requested the Venice Commission to give an opinion on whether or not the two Italian laws on the broadcasting system (‘the Gasparri Law’) and on the conflict of interest (‘the Frattini Law’) are in conformity with the Council of Europe standards in the fields of freedom of expression and pluralism of the media.

...

While the case-law of the European Court on Human Rights does not offer specific guidance on the matter, certain pertinent principles may nonetheless be derived from that case-law: in primis that freedom of expression has a fundamental role in a democratic society, in particular where, through the press, it serves to impart information and ideas of general interest, which the public is moreover entitled to receive, and that the State is the ultimate guarantor of pluralism, especially in relation to audio-visual media, whose programmes are often broadcast very widely.

...

Media pluralism is achieved when there is a multiplicity of autonomous and independent media at the national, regional and local levels, ensuring a variety of media content reflecting different political and cultural views. In the Commission’s opinion, internal pluralism must be achieved in each media sector at the same time: it would not be acceptable, for example, if pluralism were guaranteed in the print-media sector, but not in the television one. Plurality of the media does not only mean, in the Commission’s view, the existence of a plurality of actors and outlets, it also means the existence of a wide range of media, that is to say different kinds of media.

The Council of Europe instruments set out certain tools for promoting media pluralism, which include:

– a legislative framework establishing limits for media concentration; the instruments for achieving this include permissible thresholds (to be measured on the basis of one or of a combination of elements such as the audience share or the capital share or revenue limits) which a single media company is allowed to control in one or more relevant markets;

– specific media regulatory authorities with powers to act against concentration;

– specific measures against vertical integration (control of key elements of production, broadcasting, distribution and related activities by a single company or group);

– independence of regulatory authorities;

– transparency of the media;

– pro-active measures to promote the production and broadcasting of diverse content;

– granting, on the basis of objective and non-partisan criteria, within the framework of transparent procedures and subject to independent control, direct or indirect financial support to increase pluralism;

– self-regulatory instruments such as editorial guidelines and statutes setting out editorial independence.

In respect of the provisions in the Gasparri Law aiming at protecting media pluralism, the Commission considers at the outset that the mere increase in the number of channels which will be brought about by digital television is not sufficient in itself to guarantee media pluralism. Newly available channels may have very small audiences but with similar amounts of output. Finally, larger companies will enjoy greater purchasing power in a wide range of activities such as programme acquisitions, and will thus enjoy significant advantages over other national content providers.

The Commission considers therefore that the threshold of 20% of the channels is not a clear indicator of market share. It should be combined, for instance, with an audience share indicator.

As regards the second threshold set out in the Gasparri Law, that is 20% of the revenue in the Integrated Communications Systems (SIC), the Commission considers that SIC certainly reflects a modern trend but should not, at least in this very broad definition, be used already at this stage instead of the ‘relevant market’ criterion, as its effect is to dilute the effectiveness of the instruments aimed at protecting pluralism. Indeed, it may allow an individual company to enjoy extremely high degrees of revenue shares in individual markets, whilst at the same time remaining below the 20% threshold for the whole sector.

Indeed, the Commission notes that the combined effect of the new framework set out in the Gasparri Law has relaxed the previous anti-concentration rules whose maximum permissible levels had been exceeded by Mediaset and RAI. Retequattro has accordingly been allowed to continue to occupy analogue frequencies.

The Commission considers therefore that the SIC criterion should be replaced by the previously used ‘relevant market’ criterion, as is the case in the other European countries.

...

As regards the provisions on migration of radio and television broadcasters from analogue to digital frequencies, the Commission has the impression that the Gasparri Law has taken the approach of attempting to hold back on finding a real solution to the problem of media concentration in the television market until some future point in time and it relies heavily on the point when digitalisation will come into full effect. In the Commission’s view, this approach is not satisfactory, as, if the status quo is maintained, it is likely that Mediaset and RAI will remain the dominant actors in Italian television. In this respect, the Commission recalls that while general anti-trust measures [are aimed] against the abuse of dominant positions, in the media sector dominant positions are forbidden as such.

...

In respect of the privatisation of RAI, which should lead to a lesser degree of politicisation of the public broadcaster, the Commission notes that change at RAI will allow for government control over the public broadcaster for an unforeseeable period of time. For as long as the present government stays in office, this will mean that, in addition to being in control of its own three national television channels, the Prime Minister will have some control of the three public national television channels. The Commission expresses concern over the risk that this atypical situation may even strengthen the threat of monopolisation, which might constitute, in terms of the case-law of the European Court of Human Rights, an unjustified interference with freedom of expression.

...”

6. Issue Discussion Paper by the Commissioner for Human Rights on media pluralism and human rights

75. The discussion paper of 6 December 2011 by the Commissioner for Human Rights reads in its relevant part as follows.

3.2 The case of Italy

The history of the so-called ‘Italian anomaly’ is illustrative of how broadcast monopolisation (through over-consolidation and super-mergers) can pose an acute danger even in older democracies.

Freedom of expression and press freedoms are in a healthy state in Italy. However, the television-broadcasting market is regularly referred to as the ‘Italian anomaly’.

In the last two decades, no third force has been able to constrain the so-called duopoly: domination of the nationwide television channel market by the private owner, Mediaset, and the public owner Radiotelevisione Italiana, RAI. The duopoly was accompanied by a practical monopoly by Mediaset in the commercial television sector and the advertisement market. Before digitalisation, the duopoly’s audience share was around 90% (both owned three channels). Combined revenues and the advertisement market also provided evidence of the duopoly.

Italy also has an ongoing record of control over public-service television by political parties and governments. As its Prime Minister Silvio Berlusconi co-owns Mediaset, the usual fears of governmental control of RAI are aggravated by worries of widespread governmental control of the nation’s most important source of information, television.

The so-called Gasparri and Frattini Laws of 2004 were supposed to provide guarantees for future pluralism of the media, and outlaw ‘two­hat’ situations, respectively. However, neither universal digitalisation nor equal competition rules alone can guarantee cultural diversity and political pluralism in the media, especially if the already existing media concentration is practically maintained or even enhanced by the law. The Gasparri Law’s rules of transition from analogue to digital, despite their innovative force, allow the duopoly to use its acquired economic might to expand into new digital markets.

European standards prohibit undue political or partisan ownership or control of private broadcasters in order to avoid government or political interference. Germany and the UK impose restrictions on direct ownership or control of broadcast media by political actors; EU countries also require broadcasters to maintain independence from political parties and politicians. Italy, despite its Frattini Law, does neither.”

B. European Parliament

76. The European Parliament’s resolution on the risks of violation, in the European Union and especially in Italy, of freedom of expression and information (Article 11 § 2 of the Charter of Fundamental Rights of the European Union (2003/2237(INI)) reads in its relevant parts as follows.

“... Situation in Italy

Notes that the level of concentration of the television market in Italy is currently the highest within Europe and that while Italian television offers twelve national channels and ten to fifteen regional and local channels, the market is characterised by the duopoly between RAI and MEDIASET where both operators together account for almost 90% of the total audience share and collect 96.8% of advertising resources, as against 88% for Germany, 82% for the United Kingdom, 77% for France and 58% for Spain;

Notes that the Mediaset group is the largest private television and communications group in Italy and one of the largest in the world and controls (inter alia) television networks (RTI S.p.A.) and advertising franchise holders (Publitalia ’80), both of which have been formally found to hold a dominant position in breach of national law (Law no. [249/97]) by the Communications Regulatory Authority (decision 226/03);

Notes that one of the sectors in which the conflict of interests is most obvious is advertising, given that in 2001 the Mediaset group was in receipt of two thirds of television advertising resources, amounting to a total of EUR 2,500 million, and that the main Italian companies have transferred much of their investment in advertising from printed matter to the Mediaset networks and from RAI to Mediaset;

Notes that the President of the Italian Council of Ministers has not resolved his conflict of interests as he had explicitly pledged, but on the contrary has increased his controlling shareholding in the company Mediaset (from 48.639% to 51.023%), thereby drastically reducing his own net debt through a marked increase in advertising revenue to the detriment of competitors’ revenues (and ratings) and, above all, of advertising funding for the written press;

Regrets the repeated and documented instances of governmental interference, pressure and censorship in respect of the corporate structure and schedules (even as regards satirical programmes) of the RAI public television service, starting with the dismissal of three well-known professionals at the sensational public request of the President of the Italian Council of Ministers in April 2002 – in a context in which an absolute majority of the members of the RAI board of governors and the respective parliamentary control body are members of the governing parties, with this pressure then being extended to other media not under his ownership, leading inter alia to the resignation of the editor of Corriere della Sera in May 2003;

Notes, therefore, that the Italian system presents an anomaly owing to a unique combination of economic, political and media power in the hands of one man – the current President of the Italian Council of Ministers – and to the fact that the Italian Government is, directly or indirectly, in control of all national television channels;

Notes that in Italy the broadcasting system has been operating in extralegal circumstances for decades, as repeatedly recognised by the Constitutional Court, and in the face of which the efforts of the ordinary legislator and the competent institutions have proved ineffective in re-establishing a legal regime; RAI and Mediaset each continue to control three terrestrial analogue television broadcasters, despite the fact that the Constitutional Court in its judgment no. 420 of 1994 has ruled it impermissible for one and the same entity to broadcast over 20% of the television programmes transmitted domestically on terrestrial frequencies (i.e. more than two programmes) and has found the regulatory regime under Law no. 223/90 to be contrary to the Italian Constitution, despite being a ‘transitional regime’; nor did Law no. 249/97 (establishing the Communications Guarantee Authority and rules on telecommunication and radio and television systems) abide by the prescriptions of the Constitutional Court which, in its judgment 466/02, declared the constitutional illegitimacy of Article 3 § 7 thereof, ‘in so far as it does not provide for the establishing of a hard-and-fast deadline, in any event not exceeding 31 December 2003, by which the programmes transmitted by broadcasters exceeding the limits referred to in paragraph 6 of Article 3 must be broadcast exclusively via satellite or via cable’;

Notes that the Italian Constitutional Court declared in November 2002 (Case 466/2002) that the present Italian private television system operating at national level and in analogue mode has grown out of situations of simple de facto occupation of frequencies (operation of installations without concessions and authorisations), and not in relation to any desire for greater pluralism in the distribution of frequencies and proper planning of broadcasting ... This de facto situation does not therefore guarantee respect for external pluralism of information, which is an essential requirement laid down by the relevant constitutional case-law ... In this context, given the continued existence (and aggravation) of the situation which was ruled illegal by Judgment no. 420 in 1994 and of networks considered ‘surplus’ by the 1997 legislature, a final deadline must be set that is absolutely certain, definitive and hence absolutely binding in order to ensure compatibility with constitutional rules; notes that, nonetheless, the deadline for the reform of the audio-visual sector has not been respected and that the law for the reform of the audio-visual sector has been sent back by the President of the Republic for a new examination by the Parliament due to the non-respect of the principles declared by the Constitutional Court;

...

Hopes that the legislative definition contained in the draft act for reform of the audio-visual sector (Article 2, point G of the Gasparri law) of the ‘integrated system of communications’ as the only relevant market does not conflict with Community competition rules within the meaning of Article 82 of the EC Treaty or with numerous judgments of the Court of Justice, and does not render impossible a clear and firm definition of the reference market;

Hopes also that the ‘system for assigning frequencies’ provided for in the draft Gasparri law does not constitute mere legitimisation of the de facto situation and does not conflict, in particular, with Directive 2002/21/EC, Article 7 of 2002/20/EC or Directive 2002/77/EC, which specify, inter alia, that the assigning of radio frequencies for electronic communication services must be based on objective, transparent, non-discriminatory and proportionate criteria;

Highlights its deep concern in relation to the non-application of the law and the non-implementation of the judgments of the Constitutional Court, in violation of the principle of legality and of the rule of law, and at the incapacity to reform the audio-visual sector, as a result of which the right of its citizens to pluralist information has been considerably weakened for decades; a right which is also recognised in the Charter of Fundamental Rights;

Is concerned that the situation in Italy could arise in other member States and the accession countries if a media magnate chose to enter into politics;

Regrets that the Italian Parliament has yet to adopt a regulation resolving the conflict of interests of the President of the Italian Council of Ministers, which, it was promised, would take place within the first hundred days of his government;

Considers that the adoption of a general reform of the audio-visual sector could be facilitated if it were to contain specific and adequate safeguards to prevent actual or future conflicts of interest in the activities of local, regional or national executive members who have substantial interests in the private audio-visual sector;

Hopes, moreover, that the draft Frattini law on conflict of interests will not stop at de facto recognition of the Premier’s conflict of interests, but will provide for adequate mechanisms to prevent this situation from continuing;

Regrets that, if the obligations of the member States to ensure pluralism in the media had been defined after the 1992 Green Paper on pluralism, the current situation in Italy could possibly have been avoided;

...

Invites the Italian Parliament:

– to accelerate its work on the reform of the audio-visual sector in accordance with the recommendations of the Italian Constitutional Court and the President of the Republic, taking account of the provisions in the Gasparri Bill which are incompatible with Community law, as noted by those authorities;

– to find a genuine and appropriate solution to the problem of a conflict of interest of the President of the Italian Council of Ministers who also directly controls the principal provider of private and, indirectly, public television, the main advertising franchise holder and many other activities connected with the audio-visual and media sector,

– to take measures to ensure the independence of the public-service broadcaster.”

THE LAW

I. PRELIMINARY OBSERVATION

77. At the hearing on 12 October 2011, the applicants clarified the temporal scope of the case brought before the Court. In particular, they specified that their complaints related only to the period from 28 July 1999, the date of the ministerial decree in which Centro Europa 7 S.r.l. was granted a licence for nationwide television broadcasting (see paragraph 9 above), to 30 June 2009, the date from which it was authorised to use a single channel and was able to begin broadcasting (see paragraph 16 above). The Court will therefore confine itself to examining whether the applicants’ fundamental rights were infringed during the above-mentioned period, and will not consider any similar infringements that might have occurred before 28 July 1999 or after 30 June 2009.

II. THE GOVERNMENT’S PRELIMINARY OBJECTIONS

A. The applicant company’s victim status

78. The Government observed that the applicant company had been allocated the frequencies by virtue of a ministerial decree of 11 December 2008 (see paragraph 16 above) and contended that any disputes on this subject had been settled by the agreement of 9 February 2010 (see paragraph 19 above). Moreover, on 20 January 2009 the Consiglio di Stato had awarded the applicant company 1,041,418 euros (EUR) in compensation (see paragraph 45 above). The Government argued that, having regard to those measures as a whole, Centro Europa 7 S.r.l. could not claim to be the victim of the acts of which it complained (citing, mutatis mutandis, Scordino v. Italy (no. 1) [GC], no. 36813/97, § 179, ECHR 2006‑V).

79. The applicant company submitted that although the frequencies had now been allocated almost ten years after the licence had been granted, it could still claim to be the victim of the alleged violations because the compensation awarded by the Consiglio di Stato was insufficient in relation to the damage sustained and did not reflect its real impact. As regards the agreement of 9 February 2010, it related to the assignment of additional frequencies to those allocated in the decree of December 2008 and therefore did not come within the scope of the present application.

80. The Court reiterates that it falls first to the national authorities to redress any alleged violation of the Convention. In this regard, the question whether an applicant can claim to be a victim of the violation alleged is relevant at all stages of the proceedings under the Convention (see Burdov v. Russia, no. 59498/00, § 30, ECHR 2002-III).

81. The Court further reiterates that a decision or measure favourable to the applicant is not in principle sufficient to deprive him or her of “victim” status unless the national authorities have acknowledged, either expressly or in substance, and then afforded redress for, the breach of the Convention (see Eckle v. Germany, 15 July 1982, §§ 69 et seq., Series A no. 51; Amuur v. France, 25 June 1996, § 36, Reports of Judgments and Decisions 1996‑III; Dalban v. Romania [GC], no. 28114/95, § 44, ECHR 1999-VI; and Jensen v. Denmark (dec.), no. 48470/99, ECHR 2001-X).

82. The issue as to whether a person may still claim to be the victim of an alleged violation of the Convention essentially entails on the part of the Court an ex post facto examination of his or her situation (see Scordino, cited above, § 181).

83. In the instant case the applicant company was allocated the broadcasting frequencies in December 2008 and was able to broadcast from 30 June 2009 (see paragraph 16 above). The allocation of the frequencies put an end to the situation complained of by the applicant company in its application. However, in the Court’s view this did not constitute either an implicit acknowledgment of a breach of the Convention, or redress for the period during which Centro Europa 7 S.r.l. was prevented from broadcasting.

84. The Court further considers that there was no acknowledgment, either explicitly or in substance, of a violation of Article 10 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 in the context of the domestic proceedings. It notes in this connection that in 2005 the Consiglio di Stato decided to suspend its examination of the applicant company’s appeal and asked the ECJ to give a preliminary ruling on the interpretation of the provisions of the Treaty on freedom to provide services and competition, Directive 2002/21/EC (“the Framework Directive”), Directive 2002/20/EC (“the Authorisation Directive”), Directive 2002/77/EC (“the Competition Directive”) and Article 10 of the European Convention on Human Rights, in so far as Article 6 of the Treaty on European Union referred to it (see paragraph 32 above). The ECJ held that it was not necessary to rule on the question of Article 10 of the Convention since its answer concerning Article 49 EC and, from the date on which they had become applicable, Article 9 § 1 of the Framework Directive, Article 5 § 1, the second subparagraph of Article 5 § 2 and Article 7 § 3 of the Authorisation Directive and Article 4 of the Competition Directive enabled the national court to rule on the application made by the applicant company (see paragraph 34 above).

85. In its decisions of 31 May 2008 and 20 January 2009, the Consiglio di Stato held that the failure to allocate frequencies to the applicant company had been due to essentially legislative factors and that there had been negligent conduct on the authorities’ part. Accordingly, it awarded compensation to the applicant company under Article 2043 of the Civil Code (see paragraphs 37-38 and 45-48 above).

86. In the Court’s opinion, the Consiglio di Stato confined itself in those decisions to finding that the authorities had incurred non-contractual liability under the general provision of the Civil Code (see paragraph 69 above) to the effect that any intentional or negligent conduct which caused undue damage rendered the perpetrator liable in damages. There is no indication in the decisions in question that, as well as having caused damage, the authorities’ conduct contravened the principles established by the Court in relation to freedom of expression or the right to peaceful enjoyment of possessions, or both. It should be noted in this connection that the Consiglio di Stato made no reference to those principles.

87. Lastly, before the Court the Government did not acknowledge that there had been any violation of the Convention. In those circumstances, and in the absence of any such acknowledgment, the Court considers that the applicant company can still claim to be the victim of the violations alleged.

88. Even assuming that the compensation awarded by the Consiglio di Stato was sufficient and appropriate, the Court considers that this cannot remedy the lack of acknowledgment of the alleged violations.

89. The Court therefore dismisses the Government’s objection.

B. The second applicant’s victim status

90. The Government argued that the second applicant, Mr Di Stefano, could not be regarded as having locus standi before the Court. He had not explained what his role was in Centro Europa 7 S.r.l. or how he qualified as a victim. The Government further observed that he was not the sole shareholder of the company in question and that all the administrative decisions had been given in respect of the company alone.

91. The applicants submitted that, in accordance with the Court’s case-law (referring to Glas Nadezhda EOOD and Anatoliy Elenkov v. Bulgaria, no. 14134/02, § 41, 11 October 2007, and Groppera Radio AG and Others v. Switzerland, 28 March 1990, § 49, Series A no. 173), the sole shareholder and statutory representative of a company could also be regarded as a victim of a prohibition on broadcasting.

92. The Court reiterates that the term “victim” used in Article 34 of the Convention denotes the person directly affected by the act or omission which is in issue (see, among other authorities, Vatan v. Russia, no. 47978/99, § 48, 7 October 2004). It further reiterates that a person cannot complain of a violation of his or her rights in proceedings to which he or she was not a party, even if he or she was a shareholder and/or director of a company which was party to the proceedings (see, among other authorities, F. Santos, Lda. and Fachadas v. Portugal (dec.), no. 49020/99, ECHR 2000-X, and Nosov v. Russia (dec.), no. 30877/02, 20 October 2005). Furthermore, while in certain circumstances the sole owner of a company can claim to be a “victim” within the meaning of Article 34 of the Convention where the impugned measures were taken in respect of his or her company (see, among other authorities, Ankarcrona v. Sweden (dec.), no. 35178/97, ECHR 2000-VI, and Glas Nadezhda EOOD and Anatoliy Elenkov, cited above, § 40), when that is not the case the disregarding of a company’s legal personality can be justified only in exceptional circumstances, in particular where it is clearly established that it is impossible for the company to apply to the Convention institutions through the organs set up under its articles of incorporation or – in the event of liquidation – through its liquidators (see Meltex Ltd and Movsesyan v. Armenia, no. 32283/04, § 66, 17 June 2008; see also Agrotexim and Others v. Greece, 24 October 1995, § 66, Series A no. 330-A; CDI Holding Aktiengesellschaft and Others v. Slovakia (dec.), no. 37398/97, 18 October 2001; and Amat-G Ltd and Mebaghishvili v. Georgia, no. 2507/03, § 33, ECHR 2005‑VIII).

93. The Court observes at the outset that no such exceptional circumstances have been established in the instant case (see, by contrast, G.J. v. Luxembourg, no. 21156/93, § 24, 26 October 2000). It further notes that the second applicant did not produce any evidence to show that he was in fact the sole shareholder of Centro Europa 7 S.r.l. All the material in the Court’s possession indicates that it was the applicant company alone, as a legal entity, which took part in the call for tenders and was granted a television-broadcasting licence; furthermore, all the decisions of the Italian courts during the domestic proceedings concerned the applicant company alone (see Meltex Ltd and Movsesyan, cited above, § 67). The Court thus infers that the refusal to allocate the frequencies and the ensuing court proceedings affected only the interests of the applicant company. Accordingly, it cannot regard the second applicant as a “victim”, within the meaning of Article 34 of the Convention, of the acts of which he complained.

94. Having regard to the foregoing, the Court concludes that the application, in so far as it was lodged by the second applicant, is incompatible ratione personae with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3 (a) and must be rejected in accordance with Article 35 § 4.

95. The Court will therefore confine itself to examining the complaints brought on behalf of the applicant company.

C. Abuse of the right of individual petition

96. The Government submitted that the applicant company had abused its right of individual petition. They argued that the company had not informed the Court of the enforcement proceedings concerning the allocation of frequencies, which had led to the case being struck out as a result of the agreement between Centro Europa 7 S.r.l. and the Government (see paragraphs 19-20 above). The applicant company had thus neglected to inform the Court of elements in its possession that were essential for the examination of the case (see Kerechashvili v. Georgia (dec.), no. 5667/02, ECHR 2006-V).

97. The Court reiterates that an application may be rejected as an abuse of the right of application if it was knowingly based on untrue facts with the intention of misleading the Court (see Varbanov v. Bulgaria, no. 31365/96, § 36, ECHR 2000-X). The same applies where new, significant developments occur during the proceedings before the Court and where – despite being expressly required to do so by Rule 47 § 6 of the Rules of Court – the applicant fails to disclose that information to the Court, thereby preventing it from ruling on the case in full knowledge of the facts (see Hadrabová and Others v. the Czech Republic (dec.), nos. 42165/02 and 466/03, 25 September 2007, and Predescu v. Romania, no. 21447/03, §§ 25‑27, 2 December 2008). However, even in such cases, the applicant’s intention to mislead the Court must always be established with sufficient certainty (see, mutatis mutandisMelnik v. Ukraine, no. 72286/01, §§ 58-60, 28 March 2006, and Nold v. Germany, no. 27250/02, § 87, 29 June 2006).

98. In the present case the Court notes that the applicant company’s complaints concern its inability to broadcast during the period from 28 July 1999 to 30 June 2009 (see paragraph 77 above) and that, in the application form, the company stated that it had obtained the frequencies in 2008 and had been allowed to broadcast from June 2009.

99. In those circumstances, it cannot be concluded that the applicant company neglected to inform the Court from the start of the proceedings of one or more essential elements for the examination of the case. It should also be noted that the agreement with the Ministry and the application for the case to be restored to the Regional Administrative Court’s list are events which occurred on 9 February 2010 and 8 March 2011 respectively (see paragraphs 19-22 above), well after the end of the period to which the application in the present case relates. Accordingly, there is no basis for finding that the applicant company abused its right of individual petition in the present case.

100. The Government’s objection cannot therefore be upheld.

D. Late submission of the application

101. At the hearing on 12 October 2011, the Government objected that the six-month rule laid down in Article 35 § 1 of the Convention had not been complied with on the ground that the final domestic decision was the Consiglio di Stato’s decision no. 2622, deposited with its registry on 31 May 2008. They argued that in that decision the Consiglio di Stato, upholding the Regional Administrative Court’s judgment, had declared inadmissible, with final effect, the request for the allocation of frequencies. The application of 20 July 2009 had therefore been lodged out of time.

102. The Court reiterates that the six-month rule cannot be interpreted as requiring applicants to lodge a complaint with the Court before their position in connection with the matter has been finally settled at the domestic level (see Varnava and Others v. Turkey [GC], nos. 16064/9016065/9016066/9016068/9016069/9016070/9016071/9016072/90 and 16073/90, § 157, ECHR 2009). If the applicant complains of a continuing situation, the six-month period begins to run once that situation ends (see, among many other authorities, Ortolani v. Italy (dec.), no. 46283/99, 31 May 2001, and Pianese v. Italy and the Netherlands (dec.), no. 14929/08, § 59, 27 September 2011).

103. In the instant case, in its decision of 31 May 2008 the Consiglio di Stato refused the applicant company’s request for the allocation of frequencies, holding that the courts were not empowered to take the measure requested in place of the administrative authorities. It ruled that the Ministry had to give a decision on the applicant company’s request for the frequencies by applying the judgment delivered in the meantime by the ECJ, and deferred its decision on the compensation to be awarded to the company (see paragraphs 37-39 above).

104. It follows that, even after the Consiglio di Stato’s decision no. 2622 of 31 May 2008, the applicant company was still awaiting an answer from the authorities to its request for the allocation of frequencies. Since that decision was not final, it did not settle all the applicant company’s claims. In particular, the issues of whether the company had sustained damage, whether such damage was attributable to the authorities and whether it was entitled to compensation remained open. The Consiglio di Stato determined them only in its judgment of 20 January 2009, in which it ordered the Ministry to pay the applicant company the sum of EUR 1,041,418 in compensation. Only in the latter judgment did the Consiglio di Stato acknowledge that the Ministry’s conduct had been negligent in that, firstly, it had granted Centro Europa 7 S.r.l. a licence without allocating it any broadcasting frequencies and, secondly, there was a causal link between the authorities’ conduct and the alleged damage (see paragraph 45-48 above).

In addition, the Court notes that the situation of which the applicant company complained before it, namely its inability to broadcast television programmes, did not end until 30 June 2009 (see paragraph 16 above), just twenty days before the application was lodged.

105. In those circumstances, the Government’s objection that the application was out of time cannot be upheld.

E. Failure to exhaust domestic remedies

106. In the Government’s submission, the applicant company had not exhausted domestic remedies since it had not raised, “at least in substance”, its complaint under Article 10 of the Convention in its application of 18 February 2009 to the Regional Administrative Court challenging the decree of 11 December 2008 by which the frequencies had been allocated (see paragraph 18 above).

107. The applicant company disputed the Government’s argument and asserted that the case it had brought in the Regional Administrative Court concerned a period outside the scope of its application to the Court.

108. The general principles on exhaustion of domestic remedies are set out in Sejdovic v. Italy ([GC], no. 56581/00, §§ 43-46, ECHR 2006-II). The Court notes that the proceedings to which the Government referred, which are still pending in the domestic courts (see paragraph 23 above), concern the decree of 11 December 2008 by which the frequencies were allocated. The decree in question put an end to the situation complained of by the applicant company before the Court, since it formed the legal basis on which it was able to broadcast from 30 June 2009 (see paragraph 16 above). It follows that, in the context of the present application, the applicant company cannot be obliged to await the outcome of those proceedings before the merits of its complaints are considered by the Court.

109. Accordingly, the Government’s preliminary objection of failure to exhaust domestic remedies must be dismissed.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

110. The applicant company alleged a violation of its right to freedom of expression, and especially its freedom to impart information and ideas. It complained in particular that for a period of almost ten years the Government had not allocated it any frequencies for analogue terrestrial television broadcasting. It submitted that the failure to apply Law no. 249/1997 (see paragraphs 56-61 above), the failure to enforce the Constitutional Court’s judgments nos. 420/1994 and 466/2002 (see paragraphs 54-55 and 62 above) and the duopoly existing in the Italian television market were in breach of Article 10 of the Convention, which provides:

“1. Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2. The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

111. The Government contested that argument.

A. Admissibility

112. The Court observes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. Submissions of the parties and the third-party intervener

(a) The applicant company

113. The applicant company submitted that it had been unable to broadcast television programmes despite having been granted a licence to do so following a public tendering procedure. This infringement of its rights resulted from various legislative, administrative and judicial measures by the Italian State, acting through different bodies and instruments. The interferences with its right to freedom of expression had been neither justified nor necessary in a democratic society.

114. In the applicant company’s submission, the enactment of a series of transitional laws had endorsed a provisional practice that favoured existing operators, preventing it from effectively asserting its rights. It referred to the Court’s finding in Meltex Ltd and Movsesyan (cited above) and noted that, unlike in that case, the violation in its own case did not stem simply from the denial of a right in a one-off decision but from the refusal, for more than ten years, to give effect to a licence awarded as a result of a public tendering procedure.

115. The applicant company submitted that the refusal to allocate it any broadcasting frequencies amounted to interference with the exercise of its rights under Article 10 § 1 of the Convention (Meltex Ltd and Movsesyan, cited above, and Glas Nadezhda EOOD and Anatoliy Elenkov, cited above). The interference had not been prescribed by law, as required by the Convention, on account of the unforeseeability of the transitional legislation passed by the national parliament. The applicant company further pointed out that the Italian courts had applied the legislation in question and had found that compensation should be calculated with effect from 1 December 2004, contrary to what the ECJ had held in its judgment.

(b) The Government

116. The Government observed that in 1999 the applicant company had been awarded a licence which had not ipso facto conferred the right to be allocated frequencies. In accordance with Legislative Decree no. 5 of 23 January 2001, as amended by Law no. 66/2001 (see paragraphs 63-64 above), the applicant company could have purchased the necessary frequencies to transmit programmes. However, it had not availed itself of that option and had not taken part in the fresh call for tenders issued in 2007.

117. In the Government’s submission, the applicant company had not been allocated frequencies because of the general reorganisation of national and local analogue frequencies in a context of limited availability, and because several companies that had submitted unsuccessful bids in 1999 had appealed to the national courts and been allowed to continue broadcasting without a licence on the basis of the former rules.

118. The Government stated that the purpose of the 1999 call for tenders had been to select the operators to be included in the AGCOM plan. Accordingly, the aim had not been to allocate frequencies directly since the installation-adjustment programme had yet to be drawn up. In that connection, they pointed out that the Ministry had not awarded any other licences under the same conditions in 1999.

119. The Government explained that, following the failure of cable television in Italy, Law no. 66/2001 had envisaged that the transition to digital terrestrial television would take place by 2006 at the latest. Subsequently, Legislative Decree no. 352/2003 and Law no. 112/2004 (see paragraphs 65-67 above) had specified that the transitional provisions would cease to apply once digital coverage had exceeded 50% of all users, a level attained on 27 May 2004.

120. The Government further noted that the ECJ had held that it was not necessary to examine whether there had been a violation of Article 10 of the Convention. Furthermore, in judgments nos. 242/2009 and 243/2009 the Consiglio di Stato had held that national television was not a transfrontier service and that the applicant company, as a licence holder, was entitled to take part in competitive, non-discriminatory procedures for the allocation of frequencies from 1 January 2008. This result had been achieved with the ministerial decree of 11 December 2008 (see paragraph 16 above), in which the applicant company had been allocated channel 8 on the VHF III frequency band, which had become available as a result of the transition to digital broadcasting.

121. The Government pointed out that Italy had gradually had to bring national and local channels into line and that it had been essential to reconcile the vested rights of existing operators with the interests of new operators and, above all, to avoid any risk of sliding towards a monopoly or, conversely, into chaos. The transition had, in particular, allowed the existing operators to continue broadcasting and the new licence holders to develop a network by purchasing frequencies.

122. The Government pointed out that, according to the Court’s case-law, regulation of the activities of television companies was compatible with Article 10 of the Convention, which did not prevent States from examining the technical aspects, the rights and needs of a specific audience, the nature and objectives of channels, their potential audience at national and local level, and the obligations deriving from international undertakings (see Informationsverein Lentia and Others v. Austria, 24 November 1993, Series A no. 276).

123. The Government explained that the licence granted to the applicant company meant that it was in a legally protected position and could purchase frequencies, use other operators’ digital transmission capacity and benefit from “the co-location of the two operators RAI and [Mediaset]”.

124. The Government observed that the applicant company currently offered its customers a series of channels broadcasting varied content, including horror films and adult films. In practical terms, it operated a limited system, since its programmes could be viewed only by using a decoder which it supplied to its customers. This served to illustrate the manner and scope of the benefit drawn by the applicant company from its freedom to impart information and ideas in a democratic society.

125. Lastly, the Government submitted that the circumstances of the case were in no way comparable to those of Meltex Ltd and Movsesyan (cited above).

(c) The third-party intervener

126. Open Society Justice Initiative began by giving an overview of the “Guiding Principles on Broadcast Media Pluralism”. It then referred to the laws and practices of three European countries of a similar size to Italy (France, Germany and the United Kingdom), before discussing European standards, which recognised that the duty to ensure pluralism necessitated limits on media ownership, especially in broadcasting.

127. It also examined political control of broadcasters and noted that many European countries had adopted legal systems that specifically banned and/or restricted the ability of leading politicians and political parties to control broadcasting entities and their programming.

128. In the third party’s submission, the circumstances of the present case were to be seen in the context of a greater and older malaise in the Italian broadcasting and information sector. Open Society Justice Initiative submitted that, should the Court find an Article 10 violation in this case, it should consider ordering the Italian State to implement measures of a general and systemic nature with a view to guaranteeing the pluralism of its broadcasting system.

2. The Court’s assessment

(a) General principles concerning pluralism in the audio-visual media

129. The Court considers it appropriate at the outset to recapitulate the general principles established in its case-law concerning pluralism in the audio-visual media. As it has often noted, there can be no democracy without pluralism. Democracy thrives on freedom of expression. It is of the essence of democracy to allow diverse political programmes to be proposed and debated, even those that call into question the way a State is currently organised, provided that they do not harm democracy itself (see Manole and Others v. Moldova, no. 13936/02, § 95, ECHR 2009, and Socialist Party and Others v. Turkey, 25 May 1998, §§ 41, 45 and 47, Reports 1998‑III).

130. In this connection, the Court observes that to ensure true pluralism in the audio-visual sector in a democratic society, it is not sufficient to provide for the existence of several channels or the theoretical possibility for potential operators to access the audio-visual market. It is necessary in addition to allow effective access to the market so as to guarantee diversity of overall programme content, reflecting as far as possible the variety of opinions encountered in the society at which the programmes are aimed.

131. Freedom of expression, as secured in Article 10 § 1, constitutes one of the essential foundations of a democratic society and one of the basic conditions for its progress (see Lingens v. Austria, 8 July 1986, § 41, Series A no. 103). Freedom of the press and other news media affords the public one of the best means of discovering and forming an opinion of the ideas and attitudes of political leaders. It is incumbent on the press to impart information and ideas on political issues and on other subjects of public interest. Not only does the press have the task of imparting such information and ideas: the public also has a right to receive them (see, for example, Handyside v. the United Kingdom, 7 December 1976, § 49, Series A no. 24, and Lingens, cited above, §§ 41-42).

132. The audio-visual media, such as radio and television, have a particularly important role in this respect. Because of their power to convey messages through sound and images, such media have a more immediate and powerful effect than print (see Jersild v. Denmark, 23 September 1994, § 31, Series A no. 298, and Pedersen and Baadsgaard v. Denmark [GC], no. 49017/99, § 79, ECHR 2004-XI). The function of television and radio as familiar sources of entertainment in the intimacy of the listener’s or viewer’s home further reinforces their impact (see Murphy v. Ireland, no. 44179/98, § 74, ECHR 2003-IX).

133. A situation whereby a powerful economic or political group in society is permitted to obtain a position of dominance over the audio-visual media and thereby exercise pressure on broadcasters and eventually curtail their editorial freedom undermines the fundamental role of freedom of expression in a democratic society as enshrined in Article 10 of the Convention, in particular where it serves to impart information and ideas of general interest, which the public is moreover entitled to receive (see VgT Verein gegen Tierfabriken v. Switzerland, no. 24699/94, §§ 73 and 75, ECHR 2001-VI; see also De Geillustreerde Pers N.V. v. the Netherlands, no. 5178/71, Commission’s report of 6 July 1976, Decisions and Reports 8, p. 13, § 86). This is true also where the position of dominance is held by a State or public broadcaster. Thus, the Court has held that, because of its restrictive nature, a licensing regime which allows the public broadcaster a monopoly over the available frequencies cannot be justified unless it can be demonstrated that there is a pressing need for it (see Informationsverein Lentia and Others, cited above, § 39).

134. The Court observes that in such a sensitive sector as the audio-visual media, in addition to its negative duty of non-interference the State has a positive obligation to put in place an appropriate legislative and administrative framework to guarantee effective pluralism (see paragraph 130 above). This is especially desirable when, as in the present case, the national audio-visual system is characterised by a duopoly.

With this in mind, it should be noted that in Recommendation CM/Rec(2007)2 on media pluralism and diversity of media content (see paragraph 72 above) the Committee of Ministers reaffirmed that “in order to protect and actively promote the pluralistic expressions of ideas and opinions as well as cultural diversity, member States should adapt the existing regulatory frameworks, particularly with regard to media ownership, and adopt any regulatory and financial measures called for in order to guarantee media transparency and structural pluralism as well as diversity of the content distributed”.

135. The question arising in the instant case is whether there has been interference by the public authorities with the applicant company’s right to “impart information and ideas” and, if so, whether the interference was “prescribed by law”, pursued one or more legitimate aims and was “necessary in a democratic society” for achieving them (see RTBF v. Belgium, no. 50084/06, § 117, ECHR 2011).

(b) Whether there was interference

136. The Court has held that the refusal to grant a broadcasting licence constitutes interference with the exercise of the rights guaranteed by Article 10 § 1 of the Convention (see, among other authorities, Informationsverein Lentia and Others, cited above, § 27; Radio ABC v. Austria, 20 October 1997, § 27, Reports 1997-VI; Leveque v. France (dec.), no. 35591/97, 23 November 1999; United Christian Broadcasters Ltd v. the United Kingdom (dec.), no. 44802/98, 7 November 2000; Demuth v. Switzerland, no. 38743/97, § 30, ECHR 2002-IX; and Glas Nadezhda EOOD and Anatoliy Elenkov, cited above, § 42). It is of little consequence whether the licence is refused following an individual application or participation in a call for tenders (see Meltex Ltd and Movsesyan, cited above, § 74).

137. The Court observes that the present case differs from those cited in the preceding paragraph in that it does not concern a refusal to grant a licence. On the contrary, following a call for tenders, the applicant company was granted a licence on 28 July 1999 for analogue terrestrial television broadcasting (see paragraph 9 above). However, since it was not allocated any broadcasting frequencies, it was unable to transmit programmes until 30 June 2009.

138. The Court reiterates that the Convention is intended to guarantee not rights that are theoretical or illusory but rights that are practical and effective (see Artico v. Italy, 13 May 1980, § 33, Series A no. 37). The failure to allocate frequencies to the applicant company deprived the licence of all practical purpose since the activity it authorised was de facto impossible to carry out for nearly ten years. This accordingly constituted a substantial obstacle to, and hence an interference with, the applicant company’s exercise of its right to impart information and ideas.

(c) Whether the interference was “prescribed by law”

(i) General principles

139. The third sentence of Article 10 § 1 entitles States to regulate by means of a licensing system the way in which broadcasting is organised in their territories, particularly in its technical aspects. The granting of a licence may also be made conditional on other considerations, such as the nature and objectives of a proposed channel, its potential audience at national, regional or local level, the rights and needs of a specific audience and the obligations deriving from international legal instruments (see United Christian Broadcasters Ltd, cited above, and Demuth, cited above, §§ 33‑35). Such regulation must have a basis in “law”.

140. The expression “prescribed by law” in the second paragraph of Article 10 not only requires that the impugned measure should have a legal basis in domestic law, but also refers to the quality of the law in question, which should be accessible to the person concerned and foreseeable as to its effects (see, among other authorities, VgT Verein gegen Tierfabriken, cited above, § 52; Rotaru v. Romania [GC], no. 28341/95, § 52, ECHR 2000-V; Gawęda v. Poland, no. 26229/95, § 39, ECHR 2002-II; and Maestri v. Italy [GC], no. 39748/98, § 30, ECHR 2004-I). However, it is primarily for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law (see Kruslin v. France, 24 April 1990, § 29, Series A no. 176-A, and Kopp v. Switzerland, 25 March 1998, § 59, Reports 1998-II).

141. One of the requirements flowing from the expression “prescribed by law” is foreseeability. Thus, a norm cannot be regarded as a “law” unless it is formulated with sufficient precision to enable citizens to regulate their conduct; they must be able – if need be with appropriate advice – to foresee, to a degree that is reasonable in the circumstances, the consequences which a given action may entail. Such consequences need not be foreseeable with absolute certainty: experience shows this to be unattainable. Again, whilst certainty is highly desirable, it may bring in its train excessive rigidity, and the law must be able to keep pace with changing circumstances. Accordingly, many laws are inevitably couched in terms which, to a greater or lesser extent, are vague and whose interpretation and application are questions of practice (see The Sunday Times v. the United Kingdom (no. 1), 26 April 1979, § 49, Series A no. 30; Kokkinakis v. Greece, 25 May 1993, § 40, Series A no. 260-A; and Rekvényi v. Hungary [GC], no. 25390/94, § 34, ECHR 1999-III).

142. The level of precision required of domestic legislation – which cannot in any case provide for every eventuality – depends to a considerable degree on the content of the law in question, the field it is designed to cover and the number and status of those to whom it is addressed (see RTBF, cited above, § 104; Rekvényi, cited above, § 34; and Vogt v. Germany, 26 September 1995, § 48, Series A no. 323).

143. In particular, a rule is “foreseeable” when it affords a measure of protection against arbitrary interferences by the public authorities (see Tourancheau and July v. France, no. 53886/00, § 54, 24 November 2005), and against the extensive application of a restriction to any party’s detriment (see, mutatis mutandisBaşkaya and Okçuoğlu v. Turkey [GC], nos. 23536/94 and 24408/94, § 36, ECHR 1999-IV).

(ii) Application of the above principles in the instant case

144. In the instant case, therefore, the Court must determine whether Italian legislation laid down with sufficient precision the conditions and procedure whereby the applicant company could have been allocated broadcasting frequencies in accordance with the licence it had been granted. This is especially important in a case such as the present one, in which the relevant legislation concerned the conditions of access to the audio-visual market.

145. The Court notes that on 28 July 1999 the appropriate authorities granted the applicant company a licence for nationwide terrestrial television broadcasting in accordance with Law no. 249/1997, authorising it to install and operate an analogue television network. As regards the allocation of frequencies, the licence referred to the national frequency-allocation plan, adopted on 30 October 1998, and gave the applicant company twenty-four months to bring its installations into line with the relevant requirements (see paragraph 9 above). However, as is clear from the decisions of the domestic courts (see paragraph 14 above), that obligation could not be satisfied by the applicant company until such time as the authorities had adopted the adjustment programme and implemented the frequency-allocation plan. The Court considers that in such circumstances the applicant company could reasonably have expected the authorities to adopt, within the twenty-four months following 28 July 1999 at the latest, the instruments needed to regulate its terrestrial broadcasting activities. Provided that it upgraded its installations as it was required to do, the applicant company should then have been entitled to transmit television programmes.

146. However, the frequency-allocation plan was not implemented until December 2008 and the applicant company was allocated a channel to broadcast its programmes with effect from 30 June 2009 only (see paragraph 16 above). In the meantime, several channels had continued on a provisional basis to use various frequencies that were supposed to have been allocated under the plan. The Consiglio di Stato held (see paragraph 28 above) that this state of affairs was due to essentially legislative factors. The Court will briefly examine those factors.

147. It notes firstly that section 3(1) of Law no. 249/1997 provided that the over-quota channels (see paragraph 60 above) could continue to broadcast at both national and local level until new licences were awarded or applications for new licences were rejected but, in any event, not after 30 April 1998 (see paragraph 57 above). However, section 3(6) of the same Law established a transitional scheme whereby the over-quota channels could continue broadcasting on terrestrial frequencies on a temporary basis after 30 April 1998, provided that they complied with the obligations imposed on channels holding licences and that their programmes were broadcast simultaneously on satellite or cable (see paragraph 60 above).

148. The applicant company could have inferred from the above-mentioned legislative framework applicable at the time the licence was granted that from 30 April 1998 the possibility for the over-quota channels to continue broadcasting would not affect the rights of new licence holders. However, this framework was amended by Law no. 66/2001, which regulated the transition from analogue to digital television and, once again, authorised over-quota channels to continue broadcasting on terrestrial frequencies pending the implementation of the national frequency-allocation plan for digital television (see paragraph 63 above).

149. On 20 November 2002, by which time the plan had still not been implemented, the Constitutional Court held that the transition from terrestrial frequencies to cable or satellite broadcasting for over-quota channels should be completed by 31 December 2003 at the latest, irrespective of the stage reached in the development of digital television (see paragraph 62 above). In the light of that judgment, the applicant company could have expected that the frequencies which should have been allocated to it would be freed up by the start of 2004. However, a further extension was ordered as a result of national legislation.

150. Section 1 of Legislative Decree no. 352/2003 allowed the over-quota channels to continue operating pending the completion of an AGCOM investigation into the development of digital television channels. Subsequently, Law no. 112/2004 (section 23(5)), by a general authorisation mechanism, extended the possibility for over-quota channels to continue broadcasting on terrestrial frequencies until the national frequency-allocation plan for digital television was implemented (see paragraphs 65-67 above), with the result that those channels were no longer required to free up the frequencies that should have been transferred to operators holding licences, such as the applicant company.

151. The Court observes that the successive application of these laws had the effect of blocking the frequencies and preventing operators other than the over-quota channels from participating in the early stages of digital television. In particular, the laws in question postponed the expiry of the transitional scheme until the completion of an AGCOM investigation into the development of digital television channels and until the implementation of the national frequency-allocation plan, that is to say, with reference to events occurring on dates which were impossible to foresee. In this connection, the Court agrees with the ECJ’s finding to the effect that:

“... Law no. 112/2004 ... does not merely allocate to the incumbent operators a priority right to obtain radio frequencies, but reserves them that right exclusively, without restricting in time the privileged position assigned to those operators and without providing for any obligation to relinquish the radio frequencies in breach of the threshold after the transfer to digital television broadcasting.”

152. The Court therefore considers that the laws in question were couched in vague terms which did not define with sufficient precision and clarity the scope and duration of the transitional scheme.

153. In addition, the ECJ, to which the matter had been referred by the Consiglio di Stato, noted that these measures by the national legislature had entailed the successive application of transitional arrangements structured in favour of the incumbent networks, and that this had had the effect of preventing operators without broadcasting frequencies, such as Centro Europa 7 S.r.l., from accessing the television-broadcasting market even though they had a licence (granted, in the applicant company’s case, in 1999 – see paragraph 35 above).

154. Having regard to the foregoing, the Court considers that the domestic legislative framework lacked clarity and precision and did not enable the applicant company to foresee, with sufficient certainty, the point at which it might be allocated the frequencies and be able to start performing the activity for which it had been granted a licence, this notwithstanding the successive findings of the Constitutional Court and the ECJ. It follows that the laws in question did not satisfy the foreseeability requirements established by the Court in its case-law.

155. The Court further notes that the authorities did not observe the deadlines set in the licence, as resulting from Law no. 249/1997 and the judgments of the Constitutional Court, thereby frustrating the applicant company’s expectations. The Government have not shown that the applicant company had effective means at its disposal to compel the authorities to abide by the law and the Constitutional Court’s judgments. Accordingly, it was not afforded sufficient guarantees against arbitrariness.

(d) Conclusion

156. In conclusion, the Court considers that the legislative framework, as applied to the applicant company, which was unable to operate in the television-broadcasting sector for more than ten years despite having been granted a licence in a public tendering procedure, did not satisfy the foreseeability requirement under the Convention and deprived the company of the measure of protection against arbitrariness required by the rule of law in a democratic society. This shortcoming resulted, among other things, in reduced competition in the audio-visual sector. It therefore amounted to a failure by the State to comply with its positive obligation to put in place an appropriate legislative and administrative framework to guarantee effective media pluralism (see paragraph 134 above).

157. These findings are sufficient to conclude that there has been a violation of Article 10 of the Convention in the instant case.

158. The above conclusion dispenses the Court from examining whether the other requirements of paragraph 2 of Article 10 of the Convention were complied with in the instant case, namely whether the laws prolonging the transitional scheme pursued a legitimate aim and were necessary in a democratic society for achieving that aim.

IV. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION TAKEN IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 10

159. The applicant company asserted that it had been discriminated against in relation to the Mediaset group in the enjoyment of its right to freedom of expression.

It relied on Article 14 of the Convention, which provides:

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

160. In the applicant company’s submission, the Italian system had afforded preferential treatment to the Mediaset group, which had benefited from discriminatory legislative and administrative measures adopted in circumstances involving a conflict of interests. It also alleged that it had suffered discrimination in relation to other operators and had been prevented as a result from entering the market.

161. The Government submitted that a political approach to the case should be avoided. They reiterated the reasons set out in their observations under Article 10 as to why the applicant company had been unable to obtain the frequencies, denied that there was any link between the situations of Centro Europa 7 S.r.l. and Mediaset, and submitted that there had been no preferential treatment of any particular channel over the applicant company in the present case.

162. The Court observes that this complaint is closely linked to the complaint under Article 10 of the Convention and must likewise be declared admissible. Having regard to its conclusions under Article 10 (see paragraph 156 above), the Court does not consider it necessary to examine separately the complaint under Article 14 of the Convention.

V. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1

163. The applicant company complained of an infringement of its right to the peaceful enjoyment of its possessions as enshrined in Article 1 of Protocol No. 1, which provides:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

164. The applicant company submitted that, for nearly ten years, it had been unable to exercise its rights under the licence it had been granted for nationwide television broadcasting, and that the compensation awarded to it by the domestic courts did not reflect the full value of its “possession”.

165. The Government contested that argument.

A. Admissibility

166. The Court must first determine whether the applicant company had a “possession” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 and whether that Article is consequently applicable in the instant case.

1. The parties’ submissions

(a) The Government

167. As their main submission, the Government disputed that there had been a “possession” and pointed out that the licence awarded in 1999 to the applicant company had not ipso facto conferred an entitlement to have frequencies allocated by the Ministry; accordingly, the applicant company had not had a legitimate expectation of obtaining any frequencies. In addition, the domestic courts had declared inadmissible the applicant company’s request for the allocation of the frequencies.

168. The Government further noted that the Convention did not protect non-existent rights lacking any legal basis. According to the Court’s case‑law, neither a “genuine dispute” nor an “arguable claim” satisfied the requirements of a “possession” within the meaning of the Convention. No “legitimate expectation” protected by the Convention arose where there had been a dispute as to the correct interpretation and application of domestic law and where the applicants’ submissions had been rejected by the national courts (see Kopecký v. Slovakia [GC], no. 44912/98, § 50, ECHR 2004-IX).

169. In addition, the applicant company could have purchased the frequencies on the market under section 1 of Law no. 66/2001 (see paragraph 63 above). In the Government’s submission, the subject of the application was not the allocation of the frequencies but the allegedly insufficient amount of compensation awarded at national level. Lastly, the Government noted that the licence had never been withdrawn or revoked.

(b) The applicant company

170. The applicant company contested the Government’s arguments and submitted that the right of access to and use of broadcasting frequencies, allowing the exercise of freedom of expression and the pursuit of an economic activity, constituted an asset and thus fell within the scope of a “possession” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

171. The Court reiterates that the concept of “possessions” in the first paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 has an autonomous meaning which is not limited to the ownership of material goods and is independent from the formal classification in domestic law. In the same way as material goods, certain other rights and interests constituting assets can also be regarded as “property rights”, and thus as “possessions” for the purposes of this provision. In each case the issue that needs to be examined is whether the circumstances of the case, considered as a whole, conferred on the applicant title to a substantive interest protected by Article 1 of Protocol No. 1 (see Iatridis v. Greece [GC], no. 31107/96, § 54, ECHR 1999-II; Beyeler v. Italy [GC], no. 33202/96, § 100, ECHR 2000-I; and Broniowski v. Poland [GC], no. 31443/96, § 129, ECHR 2004-V).

172. Article 1 of Protocol No. 1 applies only to a person’s existing possessions. Thus, future income cannot be considered to constitute “possessions” unless it has already been earned or is definitely payable. Further, the hope that a long-extinguished property right may be revived cannot be regarded as a “possession”; nor can a conditional claim which has lapsed as a result of a failure to fulfil the condition (see Gratzinger and Gratzingerova v. the Czech Republic (dec.) [GC], no. 39794/98, § 69, ECHR 2002-VII).

173. However, in certain circumstances, a “legitimate expectation” of obtaining an asset may also enjoy the protection of Article 1 of Protocol No. 1. Thus, where a proprietary interest is in the nature of a claim, the person in whom it is vested may be regarded as having a “legitimate expectation” if there is a sufficient basis for the interest in national law, for example where there is settled case-law of the domestic courts confirming its existence. However, no “legitimate expectation” can be said to arise where there is a dispute as to the correct interpretation and application of domestic law and the applicant’s submissions are subsequently rejected by the national courts (see Kopecký, cited above, § 50).

(b) Application of the above principles in the instant case

174. The Court observes at the outset that from 28 July 1999 the applicant company held a licence for nationwide terrestrial television broadcasting. The licence authorised it to install and operate an analogue television network (see paragraph 9 above). The Italian administrative courts found that this did not confer on the applicant company a personal right (diritto soggettivo) to be allocated broadcasting frequencies but only a legitimate interest (interesse legittimo), that is, an individual position indirectly protected as far as was consistent with the public interest. Accordingly, the applicant company’s sole entitlement was to have its request for frequencies dealt with by the Government in a manner consistent with the criteria laid down by domestic law and the ECJ (see the Regional Administrative Court’s judgment of 16 September 2004, paragraph 25 above, and the Consiglio di Stato’s decision no. 2622/08 of 31 May 2008, paragraph 37 above).

175. As the Court has noted in relation to Article 10 of the Convention, in view of the terms of the licence and the legislative framework in place at the time, the applicant company could reasonably have expected the authorities, within the twenty-four months following 28 July 1999, to take the necessary legal measures to regulate its terrestrial broadcasting activities. Provided that it upgraded its installations as it was required to do, the applicant company should then have been entitled to transmit television programmes (see paragraph 145 above). It therefore had a “legitimate expectation” in that regard. It is true that, as the Government noted, the administrative courts refused the applicant company’s requests to be allocated frequencies. However, that decision did not entail a rejection of the applicant company’s request on the merits but resulted from the general rule in Italian law to the effect that the administrative courts cannot take certain measures in place of the administrative authorities (see paragraph 37 above).

176. Furthermore, in its judgment of 31 January 2008 the ECJ held as follows:

“... On that point, it must be stated that, in the area of television broadcasting, freedom to provide services, as enshrined in Article 49 EC and implemented in this area by the NCRF, requires not only the grant of broadcasting authorisations, but also the grant of broadcasting radio frequencies.

An operator cannot exercise effectively the rights which it derives from Community law in terms of access to the television-broadcasting market without broadcasting radio frequencies.”

177. The Court agrees with this analysis. It further notes that, as it has previously held, the withdrawal of a licence to carry on business activities amounts to interference with the right to peaceful enjoyment of possessions as enshrined in Article 1 of Protocol No. 1 (see Tre Traktörer AB v. Sweden, 7 July 1989, § 53, Series A no. 159; Capital Bank AD v. Bulgaria, no. 49429/99, § 130, 24 November 2005; Rosenzweig and Bonded Warehouses Ltd v. Poland, no. 51728/99, § 49, 28 July 2005; and Bimer S.A. v. Moldova, no. 15084/03, § 49, 10 July 2007). Although the licence was not in fact withdrawn in the instant case, the Court considers that, without the allocation of broadcasting frequencies, it was deprived of its substance.

178. The Court thus considers that the interests associated with exploiting the licence constituted property interests attracting the protection of Article 1 of Protocol No. 1 (see, mutatis mutandisTre Traktörer AB, cited above, § 53).

179. It therefore finds that the applicant company’s legitimate expectation, which was linked to property interests such as the operation of an analogue television network by virtue of the licence, had a sufficient basis to constitute a substantive interest and hence a “possession” within the meaning of the rule laid down in the first sentence of Article 1 of Protocol No. 1, which is therefore applicable in the present case (see, mutatis mutandisStretch v. the United Kingdom, no. 44277/98, §§ 32-35, 24 June 2003, and Bozcaada Kimisis Teodoku Rum Ortodoks Kilisesi Vakfı v. Turkey (no. 2), nos. 37646/0337665/0337992/0337993/0337996/0337998/0337999/03 and 38000/03, § 50, 6 October 2009).

180. The Court observes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

(a) The applicant company

181. The applicant company submitted that the Government’s conduct amounted to an expropriation of possessions for the purposes of Article 1 of Protocol No. 1, in so far as the Government had not only unjustifiably failed to allocate the frequencies but had also refused to give effect to the licence awarded following a lawful public tendering procedure.

182. The applicant company contended that the expropriation had no connection with the public interest but had served Mediaset’s private interests by using frequencies that should have been relinquished in its favour as the legitimate licence holder. Moreover, the expropriation had not been “subject to the conditions provided for by law”. Pursuant to Law no. 249/1997, the relevant frequencies should have been relinquished in favour of the successful bidder in the tendering procedure, namely Centro Europa 7 S.r.l. However, a number of transitional legislative measures had prevented the company from having access to the frequencies.

183. The applicant company further submitted that the compensation awarded at national level did not reflect the value of the expropriated property. To determine the loss of earnings resulting from lost opportunities, the Court should consider not only the delay in allocating the frequencies, but also the fact that it had been impossible to compete with other companies in 1999, at a time when the market had been more limited than today. The applicant company further noted that the Consiglio di Stato, referring to the Constitutional Court’s finding that 31 December 2003 constituted a reasonable date for the expiry of the transition period, had taken into account only the damage sustained after 2004, thereby disregarding five years of the violation. Lastly, the applicant company noted that, according to the Consiglio di Stato’s finding, the award of the licence had not conferred the immediate right to engage in the corresponding economic activity, and that the compensation should therefore have been calculated on the basis of the legitimate expectation of being allocated frequencies by the appropriate authorities.

(b) The Government

184. The Government contested the applicant company’s arguments and objected to the “financial” nature of the application.

2. The Court’s assessment

185. Article 1 of Protocol No. 1, which guarantees the right to the protection of property, contains three distinct rules (see, among other authorities, James and Others v. the United Kingdom, 21 February 1986, § 37, Series A no. 98, and Beyeler, cited above, § 98):

“the first rule, set out in the first sentence of the first paragraph, is of a general nature and enunciates the principle of the peaceful enjoyment of property; the second rule, contained in the second sentence of the first paragraph, covers deprivation of possessions and subjects it to certain conditions; the third rule, stated in the second paragraph, recognises that the Contracting States are entitled, amongst other things, to control the use of property in accordance with the general interest ... The three rules are not, however, ‘distinct’ in the sense of being unconnected. The second and third rules are concerned with particular instances of interference with the right to peaceful enjoyment of property and should therefore be construed in the light of the general principle enunciated in the first rule.”

186. The applicant company submitted that it had been “deprived of its possessions” in the present case. However, the Court cannot accept that argument. There has been no expropriation of the applicant company’s substantive interest in operating an analogue television network, as is shown by the fact that it is now able to broadcast television programmes. Nevertheless, the possibility of engaging in the activity corresponding to the licence was affected by several measures which, in essence, were aimed at delaying the start-up date; this, in the Court’s view, represents a means of controlling the use of property, to be examined from the standpoint of the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1.

187. The first and most important requirement of Article 1 of Protocol No. 1 is that any interference by a public authority with the peaceful enjoyment of possessions should be lawful (see Iatridis, cited above, § 58, and Beyeler, cited above, § 108). In particular, the second paragraph recognises that States have the right to control the use of property, provided that they exercise this right by enforcing “laws”. The principle of lawfulness also presupposes that the relevant provisions of domestic law are sufficiently accessible, precise and foreseeable in their application (see, mutatis mutandisBroniowski, cited above, § 147).

188. However, the Court has already held under Article 10 of the Convention that the interference with the applicant company’s rights did not have a sufficiently foreseeable legal basis within the meaning of its case-law (see paragraph 156 above). It can only reach the same finding in relation to Article 1 of Protocol No. 1, and this is sufficient to conclude that there has been a violation of that Article.

189. The above conclusion dispenses the Court from reviewing whether the other requirements of Article 1 of Protocol No. 1 were satisfied in the present case, in particular whether the control of the use of the applicant company’s “property” was “in accordance with the general interest”.

VI. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

190. The applicant company alleged a violation of its right to a fair hearing. It relied on Article 6 § 1 of the Convention, the relevant parts of which provide:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a fair ... hearing ... by an independent and impartial tribunal ...”

A. The parties’ submissions

1. The Government

191. The Government asserted that this complaint was manifestly ill‑founded, since it was not the Court’s task to deal with errors of fact or law allegedly committed by a domestic court and it was primarily for the national authorities, notably the courts, to resolve problems of interpretation of domestic legislation.

192. In particular, Laws nos. 43/2004 and 112/2004 had not been taken into account by the Regional Administrative Court, and the Consiglio di Stato had referred to those laws in finding that the applicant company was entitled to compensation. The Consiglio di Stato’s judgment awarding it financial compensation proved, moreover, that the State was independent and that the judgment of the ECJ had been taken into account. The Government further noted that in judicial proceedings it was possible for parties with common interests to submit observations to the court drafted in partly similar terms, and the drafting of technical submissions by a lawyer did not mean that they were approved by the Government.

193. Lastly, the Government observed that the Consiglio di Stato had refused the applicant company’s request for an expert valuation, holding that the burden of proof rested with the company and that a court-ordered expert assessment could not compensate for a failure to adduce evidence.

2. The applicant company

194. The applicant company asserted that the various legislative amendments in the course of the proceedings had infringed its right to a fair hearing; it added that the law had not been correctly applied and that the Constitutional Court’s judgments had not been enforced. Furthermore, in the proceedings before the Consiglio di Stato the government had favoured the Mediaset group, thus demonstrating the State’s lack of independence. In the applicant company’s submission, this was illustrated by the fact that the government’s memorial had been based on the one produced by the Mediaset group.

195. The applicant company submitted that the Italian State had failed to set up a clear and comprehensive regulatory framework, thereby infringing the principles of lawfulness, transparency, non-discrimination, free competition, impartiality and the rule of law. Lastly, the Consiglio di Stato had failed to compensate it for the damage it had actually sustained and to order an expert assessment of the amount it was due.

B. The Court’s assessment

196. The Court considers that part of the applicant company’s grievances (in particular, those concerning the lack of a clear regulatory framework, the legislative amendments and the failure to enforce the Constitutional Court’s judgments) cover largely the same ground as the complaint under Article 10 of the Convention. It is therefore unnecessary to examine them separately under Article 6.

197. With regard to the specific complaints concerning the proceedings in the Consiglio di Stato, the Court reiterates that its duty is to ensure the observance of the engagements undertaken by the Contracting Parties to the Convention. In particular, it agrees with the Government that it is not its function to deal with errors of fact or law allegedly made by a national court, unless and in so far as they may have infringed rights and freedoms protected by the Convention (see, among many other authorities, García Ruiz v. Spain [GC], no. 30544/96, § 28, ECHR 1999-I). In particular, the Court cannot itself assess the facts which have led a national court to adopt one decision rather than another; otherwise, it would be acting as a court of fourth instance and would disregard the limits imposed on its action (see, mutatis mutandisKemmache v. France (no. 3), 24 November 1994, § 44, Series A no. 296-C). The Court’s sole task in connection with Article 6 of the Convention is to examine applications alleging that the domestic courts have failed to observe specific procedural safeguards laid down in that Article or that the conduct of the proceedings as a whole did not guarantee the applicant a fair hearing (see, among many other authorities, Donadze v. Georgia, no. 74644/01, §§ 30-31, 7 March 2006).

198. In the instant case, the Court can see no evidence to suggest the proceedings in the Consiglio di Stato were not conducted in accordance with the requirements of a fair hearing. It further reiterates that the requirements of independence and impartiality in Article 6 of the Convention concern the court determining the merits of the case and not the parties to the proceedings (see Forcellini v. San Marino (dec.), no. 34657/97, 28 May 2002, and Previti v. Italy (dec.), no. 45291/06, § 255, 8 December 2009), and that it is for the national courts to assess the relevance of proposed evidence (see, mutatis mutandis and in relation to criminal proceedings, Previti, cited above, § 221, and Bracci v. Italy, no. 36822/02, § 65, 13 October 2005).

199. It follows that this complaint must be rejected as manifestly ill‑founded, pursuant to Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

VII. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

200. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. The parties’ submissions

1. Pecuniary damage

(a) The applicant company

201. The applicant company submitted that the damages awarded to it were insufficient. It noted that the Consiglio di Stato had found that compensation was payable in respect of a very limited part of the immense damage suffered, had disregarded expert evidence adduced by it and had failed to appoint independent experts. Thus, the Consiglio di Stato had dismissed almost the entire claim for compensation, declaring that neither legal costs nor start-up expenses could be reimbursed.

202. As regards start-up expenses, the applicant company observed that, after being awarded the broadcasting licence, it had quickly set up an efficient and effective structure in order to become a serious player in the commercial broadcasting market. In particular, it had leased more than 20,000 square metres of television studios, equipped with cutting-edge technology, which had been purchased in advance so that it could start broadcasting promptly. It had also borne the costs of setting up an audio-visual library by producing its own programmes, as required by the licensing regulations.

203. As regards loss of earnings, the inadequacy of the damages awarded by the Consiglio di Stato was clear from a comparison of that amount with the profits achieved by Retequattro, the over-quota channel which should have relinquished the broadcasting frequencies allocated to the applicant company. In assessing loss of earnings, the Court should also take into account the fact that Centro Europa 7 S.r.l. had only recently entered the commercial broadcasting market, at a time when analogue broadcasting was about to be entirely superseded by digital terrestrial television and other broadcasting techniques. Changes in the market since 1999 should therefore be taken into consideration. The applicant company argued that it had been illegally kept out of the commercial broadcasting market for a considerable time, which had also harmed its prospects of promoting its brand and reputation and acquiring expertise, audio-visual content and other advantages associated with analogue broadcasting.

204. In the light of the foregoing, and on the basis of documentary evidence, the applicant company claimed 2,175,171,960.60 euros (EUR) (EUR 129,957,485.60 for losses sustained and EUR 2,045,214,475.00 for loss of earnings) – the sum it had sought in the national proceedings – less the amount awarded by the Consiglio di Stato, or a different amount, to be determined on an equitable basis. Statutory interest should be payable on the compensation.

(b) The Government

205. The Government objected to the applicant company’s claims, which they considered excessive. They pointed out that the Consiglio di Stato had awarded it compensation. Moreover, the claims were a matter of speculation and had no causal link with the alleged violations of the Convention (Informationsverein Lentia and Others v. Austria, 24 November 1993, § 46, Series A no. 276; Radio ABC v. Austria, 20 October 1997, § 41, Reports of Judgments and Decisions 1997-VI; and Meltex Ltd and Movsesyan v. Armenia, no. 32283/04, § 102, 17 June 2008).

206. The Government further submitted that the applicant company had not set up any installations for digital television broadcasting in the period from December 2008 to January 2009. The relevant equipment had not been purchased until after 2009.

2. Non-pecuniary damage

(a) The applicant company

207. The applicant company claimed EUR 10,000,000 in respect of non-pecuniary damage.

208. It submitted that the Court should consider the following factors in particular: (a) the considerable time that had elapsed; (b) the fact that the applicant company could reasonably have expected the Italian Government to give effect to the television-broadcasting licence within the relevant time-limits; (c) the frustration and anxiety arising from being a powerless witness to the development of the television-broadcasting market without being able to be a stakeholder in it, and the loss of a number of profitable opportunities; (d) the substantial financial implications; (e) the harm to the company’s reputation on account of the position of the persons involved; (f) the company’s serious concerns at being unable to catch up with its competitors, which had consolidated their position in the analogue broadcasting and related markets; (g) the conditions of uncertainty in which the applicant company had had to take strategic decisions; (h) the obstacles and hurdles that its manager had had to overcome; and (i) the frustration arising from the Government’s repeated and blatant disregard of the judgments of the Constitutional Court and the ECJ and of the demands of the European institutions.

(b) The Government

209. The Government objected to the applicant company’s claims, which they considered excessive.

3. Costs and expenses

(a) The applicant company

210. Submitting documentary evidence, the applicant company sought the reimbursement of the legal costs incurred at both national and European level in seeking to give effect to the licence and to be able to engage properly in economic activities in the television-broadcasting market.

211. It pointed out that it had had to contend not only with the dominant commercial broadcaster in Italy, but also with the Italian government itself for over ten years, since during that period the owner of Mediaset – the broadcasting group to which the over-quota channel Retequattro belonged – had also served several terms as Prime Minister.

212. Accordingly, the applicant company claimed EUR 1,023,706.35 for the costs incurred at national level and EUR 200,000 for those incurred before the Court.

(b) The Government

213. The Government objected to the applicant company’s claims.

B. The Court’s assessment

1. Pecuniary and non-pecuniary damage

214. The Court observes that it has found two violations in the present case. Firstly, the interference with the applicant company’s exercise of its right to impart information and ideas within the meaning of Article 10 of the Convention resulting from legislative measures which did not satisfy either the foreseeability requirement or the State’s obligation to guarantee effective pluralism (see paragraph 156 above). Secondly, the applicant company could legitimately have expected the authorities, within the twenty-four months following 28 July 1999, to take the necessary legal measures to regulate its television-broadcasting activities, thereby enabling it to transmit programmes (see paragraph 175 above). For the purposes of Article 1 of Protocol No. 1, that expectation constituted a “possession” (see paragraph 179 above), the use of which was controlled by the same laws found to have been insufficiently foreseeable in relation to Article 10 (see paragraph 188 above). However, the Court has not examined whether the regulations in issue were “in accordance with the general interest” (see paragraph 189 above) and whether the interference with the applicant company’s right to impart information and ideas pursued a legitimate aim and was necessary in a democratic society for achieving that aim (see paragraph 158 above).

215. In the instant case, the Court is unable to establish the precise extent to which the violations it has found affected the applicant company’s property rights, having regard, in particular, to the specific features of the Italian audio-visual market and the absence of a comparable commercial situation in the market in question.

216. The Court further notes that the applicant company sustained damage on account of the prolonged uncertainty, resulting from the lack of precision of the domestic legal framework, as to the date on which it could be allocated the frequencies and, as a result, start operating on the commercial television-broadcasting market. The applicant company nevertheless made certain investments on the basis of the licence. The Court considers that the compensation awarded by the Consiglio di Stato, covering solely the period from 2004 to 2009, cannot be regarded as sufficient, especially as no expert valuation was ordered by the domestic courts to quantify the losses sustained and the loss of earnings.

217. The Court observes that the Government simply contested the applicant company’s claims by describing them as excessive.

218. With regard to the losses sustained, the Court notes that the applicant company has not shown that all the investments it made were necessary to operate under the licence it had been granted. As to the alleged loss of earnings, the Court finds that the applicant company did indeed suffer a loss of this nature as a result of its inability to derive any profit whatsoever from the licence over a period of many years. It considers, however, that the circumstances of the case do not lend themselves to a precise assessment of pecuniary damage, since this type of damage involves many uncertain factors, making it impossible to calculate the exact amounts capable of affording fair compensation.

219. Without speculating on the profits which the applicant company would have achieved if the violations of the Convention had not occurred and if it had been able to broadcast from 2001, the Court observes that the company suffered a real loss of opportunities (see, mutatis mutandisGawęda v. Poland, no. 26229/95, § 54, ECHR 2002-II). It should also be noted that the applicant company intended to embark on an entirely new commercial venture, the potential success of which was dependent on a variety of factors whose assessment falls outside the Court’s jurisdiction. It notes in this connection that where a loss of earnings (lucrum cessans) is alleged, it must be conclusively established and must not be based on mere conjecture or probability.

220. In those circumstances, the Court considers it appropriate to award a lump sum in compensation for the losses sustained and the loss of earnings resulting from the impossibility of making use of the licence. It must also take into account the fact that the applicant company was awarded compensation at the domestic level in respect of part of the period concerned (see paragraph 48 above).

221. In addition, the Court considers that the violations it has found of Article 10 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 in the instant case must have caused the applicant company prolonged uncertainty in the conduct of its business and feelings of helplessness and frustration (see, mutatis mutandisRock Ruby Hotels Ltd v. Turkey (just satisfaction), no. 46159/99, § 36, 26 October 2010). In this connection, it reiterates that it may award pecuniary compensation for non-pecuniary damage to a commercial company. Non-pecuniary damage suffered by such companies may include aspects that are to a greater or lesser extent “objective” or “subjective”. Aspects that may be taken into account include the company’s reputation, uncertainty in decision-planning, disruption in the management of the company (for which there is no precise method of calculating the consequences) and lastly, albeit to a lesser degree, the anxiety and inconvenience caused to the members of the management team (see Comingersoll S.A. v. Portugal [GC], no. 35382/97, § 35, ECHR 2000‑IV).

222. Having regard to all the above factors, and making its assessment on an equitable basis, the Court considers it reasonable to award the applicant company an aggregate sum of EUR 10,000,000, covering all heads of damage, plus any tax that may be chargeable on that amount.

2. Costs and expenses

223. The Court reiterates that only legal costs and expenses found to have been actually and necessarily incurred and to be reasonable as to quantum are recoverable under Article 41 of the Convention (see Nikolova v. Bulgaria [GC], no. 31195/96, § 79, ECHR 1999-II).

224. With regard to the costs incurred in the domestic proceedings, the Court observes that, before applying to the Convention institutions, the applicant company exhausted the domestic remedies available to it under Italian law, since it instituted two sets of proceedings in the administrative courts, the complexity and length of which must be emphasised. The Court therefore accepts that the applicant company incurred expenses in seeking redress for the violations of the Convention through the domestic legal system (see, mutatis mutandisRojas Morales v. Italy, no. 39676/98, § 42, 16 November 2000).

225. With regard to the expenses relating to the proceedings before it, the Court notes that the present case is of some complexity, since it required examination by the Grand Chamber, several sets of observations and a hearing. It also raises important legal issues.

226. Having regard to the material in its possession and its relevant practice, the Court considers it reasonable to award the applicant company an aggregate sum of EUR 100,000 in respect of all costs and expenses.

3. Default interest

227. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Upholds unanimously the Government’s preliminary objection that the application is incompatible ratione personae with the provisions of the Convention in so far as it was lodged by Mr Di Stefano and accordingly declares this part of the application inadmissible;

2. Dismisses by a majority the Government’s preliminary objection that the application was out of time;

3. Dismisses by a majority the Government’s other preliminary objections;

4. Declares by a majority the application by the applicant company admissible as regards the complaints under Articles 10 and 14 of the Convention;

5. Declares by a majority the application by the applicant company admissible as regards the complaint under Article 1 of Protocol No. 1;

6. Declares unanimously the remainder of the application by the applicant company inadmissible;

7. Holds by sixteen votes to one that there has been a violation of Article 10 of the Convention;

8. Holds unanimously that it is not necessary to examine separately the complaint under Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 10;

9. Holds by fourteen votes to three that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1;

10. Holds by nine votes to eight that the respondent State is to pay the applicant company, within three months, EUR 10,000,000 (ten million euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary and non-pecuniary damage;

11. Holds unanimously that the respondent State is to pay the applicant company, within three months, EUR 100,000 (one hundred thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant company, in respect of costs and expenses;

12. Holds unanimously that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

13. Dismisses unanimously the remainder of the applicant company’s claim for just satisfaction.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 7 June 2012.

Vincent Berger                  Françoise Tulkens
Jurisconsult                     President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a) concurring opinion of Judge Vajić;

(b) joint partly dissenting opinion of Judges Sajó, Karakaş and Tsotsoria, joined in part by Judge Steiner;

(c) joint partly dissenting opinion of Judges Popović and Mijović;

(d) dissenting opinion of Judge Steiner.

F.T.
V.B.

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE VAJIĆ

I have voted with the majority in favour of finding a violation of Article 1 of Protocol No. 1. However, I do not agree with the interpretation of “legitimate expectation” as set out in the judgment, in particular in paragraph 173. With all due respect, I think that the following passage taken from paragraph 173 is misleading (see Kopecký v. Slovakia [GC], no. 44912/98, ECHR 2004‑IX):

“However, in certain circumstances, a ‘legitimate expectation’ of obtaining an asset may also enjoy the protection of Article 1 of Protocol No. 1. Thus, where a proprietary interest is in the nature of a claim, the person in whom it is vested may be regarded as having a ‘legitimate expectation’ if there is a sufficient basis for the interest in national law, for example where there is settled case-law of the domestic courts confirming its existence.”

According to the established case-law, if a person has a proprietary interest in the nature of a claim which has a sufficient basis in national law, he or she has an asset capable of attracting the protection of Article 1 of Protocol No. 1 (see Kopecký, cited above, § 42). It is therefore unnecessary to introduce the notion of legitimate expectation, which, on the basis of Pine Valley Developments Ltd and Others v. Ireland (29 November 1991, Series A no. 222) and Stretch v. the United Kingdom (no. 44277/98, 24 June 2003), applies in a far more limited set of circumstances.

Moreover, the judgment actually states at paragraph 178:

“The Court thus considers that the interests associated with exploiting the licence constituted property interests attracting the protection of Article 1 of Protocol No. 1 (see, mutatis mutandisTre Traktörer AB, ... § 53).”

Therefore, I do not see the need to refer in addition to a legitimate expectation.

 


JOINT PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGES SAJÓ, KARAKAŞ AND TSOTSORIA, JOINED IN PART BY JUDGE STEINER

We are in full agreement with the present judgment except as to the award of just satisfaction. We do not think that the award is excessive, nor do we find it insufficient. Instead, we consider that the question of the application of Article 41 is not ready for decision.

While the Consiglio di Stato found that there was a causal link between the conduct of the administrative authorities and the damage alleged by the applicant company, it considered that the compensation should be calculated on the basis of the legitimate expectation of being allocated the broadcasting frequencies by the appropriate authorities. For this reason, in determining the losses sustained the Consiglio di Stato considered that the applicant company should have known that it was unlikely to obtain the frequencies in question and it did not order an expert valuation. This approach was rejected by the Court (see paragraph 175 of the judgment). The Court found that the licence granted to the applicant company had been deprived of its substance. Furthermore, the Court itself found the refusal to order an expert valuation to be unacceptable (see paragraph 216 in fine).

The applicant company indicated that it had incurred expenses including the renting of studios and the equipment needed to pursue the corresponding economic activity, and it submitted an expert assessment of its loss of profits based on the profits achieved by Retequattro, the over-quota channel which should have relinquished the frequencies allocated to the applicant company.

In the absence of an expert opinion which would have shed at least some light on the necessity and pertinence of the alleged expenses and the expected loss of profit, we find it impossible to determine the damage sustained by the applicant company. Such an expert opinion, subject to an appropriate possibility for the parties to challenge it, would have enabled us to calculate at least the approximate amounts capable of redressing the damage. Moreover, this procedure would have opened the way for a friendly settlement which would have satisfied the requirements of fair compensation.

 


JOINT PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGES POPOVIĆ AND MIJOVIĆ

We respectfully disagree with the majority on two major points. Firstly, we consider that the first applicant in this case, the limited liability company Centro Europa 7 S.r.l., did not have victim status. Secondly, the applicant company was on no account entitled to bring a case before the Court for the sole purpose of rectifying the amount it had been awarded at domestic level. Our reasons are the following.

The majority of our colleagues stated in paragraph 45 of the judgment that in a judgment of 20 January 2009 the Consiglio di Stato awarded the applicant company the amount of 1,041,418 euros in compensation. This clearly proves that the loss sustained by the applicant company has been compensated. There were therefore no grounds for applying to the Court, which the applicant company did on 16 July 2009. The applicant company lost its victim status because it had been afforded compensation at the national level. Its application lodged with the Court had the goal of rectifying the amount awarded by the national court.

The Court laid down the rule concerning the amount of compensation as early as in 1986, in Lithgow and Others v. the United Kingdom (8 July 1986, § 102, Series A no. 102). The rule says that the amount of compensation falls within the margin of appreciation of the member State, unless the amount in question may be considered “grossly inadequate”.

In its subsequent case-law the Court clarified the rule, stating that even a sum which was grossly inadequate (and might in extreme cases amount to zero!) could be found acceptable where there were exceptional circumstances (see Jahn and Others v. Germany [GC], nos. 46720/9972203/01 and 72552/01, § 94, ECHR 2005-VI).

In the present case the applicant company’s intention was to counter the general rule set forth in Lithgow and Others by referring to the rule laid down in Scordino v. Italy (no. 1) ([GC], no. 36813/97, § 103, ECHR 2006‑V), Cocchiarella v. Italy ([GC], no. 64886/01, ECHR 2006‑V) and Musci v. Italy ([GC], no. 64699/01, ECHR 2006‑V). The latter rule, however, falls within the scope of the main rule stemming from Lithgow and Others, for the Court held in Scordino (cited above, § 103) that the compensation awarded “was inadequate”. It is therefore clear that the rule in Scordino merely followed the previous case-law, that is, the rule in Lithgow and Others, which in our view applies to the present case.

The assessment of the facts in Scordino was different from the assessment in Lithgow and Others, but the rule remained unaltered. In other words, the term “inadequate” in the Scordino judgment (cited above, § 103) can only be understood in the light of the Lithgow and Others rule, that is, attaining the standard of “grossly inadequate” in respect of proportionality. The Court basically took the same stance in paragraph 98 of Scordino, where it referred, inter alia, to Lithgow and Others, invoking the general rule on the proportionality of compensation.

Besides, there is no reason whatsoever to find that the compensation in the present case was inadequate. In our view, the present case can be distinguished from Scordino. The latter case concerned the expropriation of land, whereas the case at hand is about a broadcasting licence for television programmes. The fluctuations of market prices for the two goods mentioned may be comparable, but they are not identical and the domestic judiciary is better placed than an international court to assess the amount due in compensation. The applicants in Scordino (cited above, § 85) relied on the fact that the flats built on the expropriated land could subsequently be sold and therefore bring a profit to private individuals. However, in the present case there is not enough reason to hold that the sum awarded in compensation to the applicant company at domestic level was inadequate.

We would also underline the fact that the amount of money awarded in compensation to the applicant company at domestic level was indeed considerable. It could by no means be labelled as “grossly inadequate”. The Court cannot speculate on the applicant company’s potential success in business, the fact on which the sum awarded in compensation could allegedly have depended. The applicant company’s position was properly assessed by the national court of law, which found in its favour. What is more, the majority did not base their ruling on an expert valuation of the loss allegedly sustained by the applicant company, but merely awarded it a lump sum. Therefore, even if the applicant company could have been considered to have preserved its victim status – a position which we do not find to be justified – we believe that the Court should have observed the margin of appreciation of a member State.

 


DISSENTING OPINION OF JUDGE STEINER

(Translation)

I am unable to share the opinion of the majority on the two fundamental aspects of this case: the alleged violations of Article 10 and of Article 1 of Protocol No. 1.

The factual situations underlying the applicant company’s complaints are, in my view, clearly distinct.

As regards the first of these situations, relating to the alleged inability to broadcast on the basis of the 1999 decision of principle, it falls outside the Court’s jurisdiction since it does not comply with the six-month rule.

According to the Government, in its decision of 31 May 2008 the Consiglio di Stato settled with final effect the issue arising from the failure to allocate frequencies on the basis of the 1999 decision.

A careful reading of the reasoning and, above all, the operative provisions of the Consiglio di Stato’s decision appears to support that argument. Furthermore, the judgment of January 2009 confirms this approach to the issue, since it deals only with the residual aspect of the applicant company’s claim in relation to Article 1 of Protocol No. 1.

On this point, the Grand Chamber’s judgment (see paragraphs 100-04) does not appear to reflect the reality of the legal situation.

Firstly, in my view we are not dealing with a continuing situation since, as I have mentioned, the situation in issue had been clarified by the decision of 31 May 2008. From that date it had become obvious that the applicant company was no longer lawfully entitled to contest the merits of the non-allocation of the frequencies envisaged by the 1999 decision.

It was accordingly required to lodge its application in relation to this issue within the six-month time-limit.

I would point out that there is consistent and long-established case-law on the subject.

Thus, not only does the six-month rule result from a special provision and constitute an element of legal stability, it is also a matter of public policy and cannot be disregarded by States on their own initiative.

The six-month rule is, according to our case-law, a question which is linked to observance of the European public order and which can be raised by the Court of its own motion at any stage of the proceedings.

The subsidiarity principle, which is constantly mentioned as the guiding principle of the supervisory system, requires the national courts to be given precedence in the interpretation of domestic law.

I would emphasise in this connection that the Court’s “jurisdiction to verify that domestic law has been correctly interpreted and applied is limited” and that “it is not its function to take the place of the national courts, its role being rather to ensure that the decisions of those courts are not flawed by arbitrariness or otherwise manifestly unreasonable” (see Anheuser-Busch Inc. v. Portugal [GC], no. 73049/01, § 83, ECHR 2007-I).

What holds true for the assessment of compliance with domestic law also applies to the determination of what was the final domestic decision in respect of a particular complaint, unless the decision of the Consiglio di Stato in the present case is found to have been arbitrary or manifestly unreasonable.

Next, I consider that the judgment wrongly mixes up two distinct aspects.

The assessment of the amount to be awarded to the applicant company in damages concerned the quantification of the damage suffered and not the allocation of frequencies, that issue having been res judicata since 31 May 2008.

As regards the second factual situation, relating to respect for the right of property, the question seems clear to me. The reasons given by the Consiglio di Stato in its judgment of 20 January 2009 are convincing and reasonable.

The Consiglio di Stato found the State liable for the lengthy delay in allocating the frequencies. It awarded damages on that account for the “losses sustained”. It took care to draw attention to the conduct of the applicant company, which should have taken the context into account and been cautious in its investments pending the allocation of the frequencies.

As to the damage corresponding to “loss of earnings”, the Consiglio di Stato observed that there was not the slightest evidence to support the assumptions and hypotheses put forward by the applicant company. Nevertheless, it made an award to the company under this head, determined on an equitable basis.

I consider that, more than in any other circumstances, the State should be afforded a wide margin of appreciation in determining the damage resulting from an “unlawful act”, in accordance with the principles governing non-contractual liability.

As regards the question of the application of Article 41, I join the partly dissenting opinion of Judges Sajó, Karakaş, and Tsotsoria.

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.