Sitaropulos i Đakumopulos protiv Grčke

Država na koju se presuda odnosi
Grčka
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
42202/07
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
15.03.2012
Članovi
P1-3
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
P1-3
Ključne reči po HUDOC/UN
(P1-3) Pravo na slobodne izbore - opšte
(P1-3) Sloboda izražavanja mišljenja naroda
(P1-3) Glasanje
Unutrašnje polje slobodne procene
Srazmernost
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Podnositelji predstavke su dva grčka državljana koja su trajno nastanjena u Strazburu (Francuska). U pismu od 10. septembra 2007. grčkom ambasadoru u Francuskoj izrazili su želju da glasaju iz države prebivališta na parlamentarnim izborima koji su se održavali u Grčkoj 16. septembra 2007. Dva dana kasnije, ambasador im je odgovorio da ne može udovoljiti njihovom zahtevu iz razloga što nisu postojala pravila koja bi uređivala uslove za postupak glasanja grčkih birača koji su se nalazili izvan države. Opšti izbori su održani, a podnosioci predstavke, koji nisu otputovali u Grčku tom prilikom, nisu iskoristili svoje pravo glasa.

U presudi od 8. julaa 2010. Veće Suda je zaključilo da je došlo do povrede člana 3. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
Oktobra 2010. godine, Vlada Grčke se obartila Velikom veću za izjašnjenje po ovom pitanju. Panel Velikog veća prihvatio ovaj zahtev u novembru 2010. godine.

Pravo – Članak 3. Protokola br. 1: Podnosioci predstavke su se žalili na činjenicu da grčko zakonodavstvo nije omogućavalo državljanima koji žive izvan zemlje da glasaju na parlamentarnim izborima iz svog mesta prebivališta. Iako Ustav već trideset i pet godina sadrži odredbu da se treba obezbediti pravo glasa za dijasporu, nije usvojena nikakva mera koja bi dovela do toga da se ovo pravo može iskoristiti. Sud je stoga trebalo da razmotri da li je izborni sistem, uprkos propustu usvajanja zakonodavstva koji se tiču uslova za ostvarivanje prava glasa, dozvolilo “slobodno izražavanje mišljenja naroda” te da li je sačuvao “samu bit prava glasa”, i uopšte, da li član 3. Protokola 1 nameće državama obavezu da uvedu sistem koji omogućava pravo glasa dijaspore.

Kao prvo, ni merodavni međunarodni ni regionalni sporazumi kao ni njihova interpretacija od strane nadležnih međunarodnih tela ne sadrže temelj za zaključak da bi država imala obavezu da omogući svojim državljanima koji privremeno ili trajno borave u inostranstvu, ostvarivanje prava glasa. Istina je da su tela Saveta Evrope u nekoliko navrata pozvala države članice da omoguće svojim državljanima koji žive u inostranstvu da učestvuju u najvećoj mogućoj meri u izbornom postupku. Međutim, kao što je naglasila Venecijanska komisija, olakšavanje prava glasa dijaspore, iako poželjno, nije bilo i obavezno za države već je samo predstavljalo mogućnost koje je zakonodavac svake zemlje imao razmotriti.
Kao drugo, komparativno-pravnim poređenjem zakonodavstva država članica Saveta Evrope ustanovljeno je da se prema važećim odredbama nije moglo zaključiti da su države imale obavezu omogućavanja prava glasa svojim državljanima koji žive u inostranstvu. Iako je velika većina država ugovornica dopuštala svojim državljanima pravo glasanja u inostranstvu, neke to nisu učinile. Što se tiče uslova za ostvarivanje tog prava, oni su se trenutno znatno razlikovali, što je impliciralo da su države ugovornice imale široku slobodu procene po ovom pitanju.
Kao treće, iako je grčki Ustav sadržao odredbu koja je dopuštala zakonodavcu da uredi pravo glasanja dijaspore iz njihovog mesta prebivališta, ona ga nije i obavezivala na to, budući da je sadržaj te odredbe bio prepušten izboru. Dakle, nije bio zadatak Suda da ukaže nacionalnim vlastima kada i kako sprovesti tu odredbu. Dalje, iako je jasno da su grčke vlasti u nekoliko navrata pokušale usvojiti zakonodavstvo koje bi omogućilo da se ova odreba i sprovede, oko tih se pokušaja nije mogla stvoriti politička volja.

Najzad, uprkos činjenici da su podnosioci imali pravo da učestvuju na izborima i tako odlučuju o pitanjima u zemlji, to nije bilo dovoljno da dovede u pitanje pravnu situaciju u Grčkoj. U svakom slučaju, nadležne vlasti nisu mogle uzeti u obzir slučaj svakog pojedinca po pitanju uređivanja prava glasa, već su morali utvrditi opšte pravilo. Što se tiče remećenja finansijskog, porodičnog i profesionalnog života podnositelja predstavke koje bi bilo prouzrokovano činjenicom da su morali otputovati u Grčku kako bi glasali, to takođe nije bilo nesrazmerno do mere da bi povredilo prava na koja su se pozivali.

Zaključak: nema povrede (jednoglasno).

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

VELIKO VEĆE

SITAROPULOS I ĐAKUMOPULOS PROTIV GRČKE

(SITAROPOULOS AND GIAKOUMOPOULOS v. GREECE)

(Predstavka br. 42202/07)

PRESUDA

STRAZBUR

15. mart 2012.

U predmetu Sitaropulos i Đakumopulos protiv Grčke, Evropski sud za ljudska prava, zasedajući u Velikom veću u sastavu:

Nikolas Braca (Nicolas Bratza), predsednik,
Žan-Pol Kosta (Jean-Paul Costa),
Fransoaz Tulken (Françoise Tulkens),
Josep Kasadeval (Casadevall),
Boštjan M. Zupančič,
Leh Garlicki (Lech Garlicki),
Egbert Mujer (Egbert Myjer),
David Tor Bjorgvinson (David Thór Björgvinsson),
Jan Šikuta (Ján Šikuta),
Ineta Ziemele,
Luis Lopez Guera (Luis López Guerra),
Nona Cocoria (Nona Tsotsoria),
En Pauer (Ann Power),
Zdravka Kalajđijeva (Zdravka Kalaydjieva),
Vinsent A. de Gaetano (Vincent A. de Gaetano)
Angelika Nusberger (Angelika Nußberger), sudije,
Spiridon Flogaitis (Spyridon Flogaitis), sudija ad hoc,
i Johan Kalevaert (Johan Callewaert), zamenik sekretara Velikog veća,

Nakon većanja zatvorenog za javnost 4. maja 2011. i 18. januara 2012. godine, Izriče sledeću presudu, usvojenu 18. januara 2012. godine:

POSTUPAK

  1. Ovaj predmet je pokrenut na osnovu predstavke (br. 42202/07) koju su trojica grčkih Vladljana, Nikolaos Sitaropulos (Nikolaos Sitaropoulos), Stefanos Stavros (Stephanos Stavros) i Kristos Đakumopulos (Christos Giakoumopoulous) (u daljem tekstu: podnosioci predstavke) podnela 20. septembra 2007. protiv Republike Grčke Evropskom sudu za ljudska prava (u daljem tekstu: Sud) shodno članu 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija). 
  2. Podnosioce predstavke je predstavljao J. Ktistakis, član Advokatske komore Atine. Grčku Vladu (u daljem tekstu: Vlada) su predstavljale predstavnice njenog zastupnika, K. Paraskevopulu (Paraskevopoulou), savetnica pri Državnom pravnom savetu i Z. Hacipavlu (Hatzipavlou), pravni pomoćnik pri Državnom pravnom savetu.
  3. Podnosioci predstavke su tvrdili da nemogućnost da glasaju u svom mestu stanovanja predstavlja nesrazmerno mešanje u njihovo pravo da glasaju na parlamentarnim izborima, zajemčeno članom 3 Protokola br. 1.
  4. Predstavka je dodeljena Prvom odeljenju Suda (u skladu sa pravilom 52, stav 1 Poslovnika Suda). Kristos Rozakis (Christos Rozakis), sudija izabran sa spiska kandidata Grčke, povukao se iz razmatranja ovog predmeta. Vlada je stoga za sudiju ad hoc imenovala Spiridona Flogaitisa (u skladu sa nekadašnjim članom 27, stav 2 Konvencije i pravilom 29, stav 1).
  5. Veće ovog Odeljenja, u sastavu Nina Vajić, predsednica, Anatolij Kovler (Anatoly Kovler), Elizabet Štajner (Elisabeth Steiner), Hanlar Hadžijev (Khanlar Hajiyev), Din Špilmen (Dean Spielmann), Svere Erik Jebens (Sverre Erik Jebens), sudije, i Spiridon Flogaitis, sudija ad hoc, i Seren Nilsen (Søren Nielsen), sekretar Odeljenja, donelo je 8. jula 2010. godine presudu kojom je odlučilo da izbriše predstavku sa spiska predmeta u pogledu drugog podnosioca predstavke. Veće je sa pet glasova za i dva protiv utvrdilo da je predstavka prihvatljiva u pogledu prvog i trećeg podnosioca predstavke i da je došlo do povrede člana 3 Protokola br. 1 uz Konvenciju.
  6. Na dan 22. novembra 2010, nakon zahteva Vlade podnetog 7. oktobra 2010, kolegijum Velikog veća je odlučio da predmet bude iznet pred Veliko veće shodno članu 43 Konvencije.
  7. Sastav Velikog veća utvrđen je na osnovu odredbi člana 26, st. 4 i 5 Konvencije i pravila 24 Poslovnika Suda.
  8. I podnosioci predstavke i Vlada su podneli pisana zapažanja (u skladu sa pravilom 59, stav 1), a to je učinila i Helenska liga za zaštitu ljudskih prava, kojoj je predsednik dozvolio da podnese pisana zapažanja (u skladu sa članom 36, stav 2 Konvencije i pravilom 44, stav 3).
  9. Javna rasprava je održana u zgradi Suda u Strazburu 4. maja 2011. godine (u skladu sa pravilom 59, stav 3).

Pred Sudom su se pojavili:

(a) u ime tužene Vlade
K. Paraskevopulu, savetnica, Državni pravni savet
Z. Hacipavlu, pravni pomoćnik, Državni pravni savet, predstavnice zastupnika;

(b) u ime podnosilaca predstavke
J. Ktistakis, advokat, pravni zastupnik
A. Terzis, advokat, savetnica.

Sudu su se obratili Ktistakis i Hacipavlu.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. Podnosioci predstavke rođeni su 1967. odnosno 1958. godine i žive u Strazburu. Oni su službenici Saveta Evrope.
  2. Predsedničkom uredbom br. 154/2007 donetom 18. avgusta 2007. raspušten je grčki parlament i raspisani su izbori za 16. septembar 2007.
  3. Podnosioci predstavke, koji su stalno nastanjeni u Francuskoj, su u svom pismu poslatom faksom grčkom ambasadoru u Francuskoj 10. septembra 2007. izrazili želju da u Francuskoj ostvare pravo glasa na izborima zakazanim za 16. septembar 2007.
  4. U skladu sa uputstvima i informacijama dobijenim od Ministarstva spoljnih poslova, ambasador im je 12. septembra 2007. poslao sledeći odgovor:

“[Grčka Vlada] potvrđuje svoju želju – koju je često izražavala na institucionalnom nivou – da omogući grčkim državljanima koji žive u inostranstvu da glasaju u svom mestu stanovanja. Ovo, međutim, očigledno iziskuje zakonske odredbe kakve trenutno ne postoje. Ovakva pravila se zapravo ne mogu uvesti jednostavnom upravnom odlukom, jer su potrebne posebne mere za otvaranje birališta u ambasadama i konzulatima... U svetlu gorenavedenog i uprkos želji koju je Vlada izrazila, iz objektivnih razloga je nemoguće udovoljiti Vašem zahtevu u pogledu predstojećih izbora.”

  1. Parlamentarni izbori su održani 16. septembra 2007. Podnosioci predstavke, koji nisu otputovali u Grčku, nisu ostvarili svoje pravo da glasaju.

II. RELEVANTNO DOMAĆE I MEĐUNARODNO PRAVO I PRAKSA

A.  Domaće pravo i praksa

1. Grčki Ustav iz 1975. godine 

  1. Relevantne odredbe Ustava propisuju:

Član 1

“ ...

2. Upravljanje zemljom se temelji na suverenitetu naroda.

3. Sva ovlašćenja pripadaju narodu i postoje zbog naroda i nacije; ona se vrše na način propisan Ustavom.”

Član 51 (pre revizije Ustava 2001)

“1.  Broj članova Parlamenta utvrđuje se zakonom. Njihov broj ne može biti manji od dve stotine ni veći od tri stotine.

2. Članovi Parlamenta predstavljaju naciju.

3. Članovi Parlamenta se biraju na neposrednim opštim izborima, tajnim glasanjem građana koji imaju pravo glasa na način propisan zakonom. Pravo glasa građana neće biti ograničeno zakonom osim u slučaju onih koji nisu dosegli zakonsku minimalnu starosnu granicu, onih koji nisu poslovno sposobni ili pravosnažno osuđenih za određena krivična dela.

4. Parlamentarni izbori održavaju se istovremeno u celoj zemlji. Uslovi pod kojima lica izvan zemlje mogu da ostvaruju pravo glasa mogu se utvrditi zakonom.

5. Ostvarivanje prava glasa je obavezno. Izuzeci i krivične sankcije za svaki pojedinačni slučaj određuju se zakonom.”

Član 54

“1.  Izborni sistem i izborne jedinice se utvrđuju zakonom koji se primenjuje na izbore koji će uslediti neposredno nakon predstojećih izbora osim ako izričitom odredbom, usvojenom dvotrećinskom većinom ukupnog broja članova Parlamenta, nije propisana njegova primena počev od predstojećih izbora

2. Broj članova Parlamenta koji se biraju u svakoj izbornoj jedinici određuje se predsedničkom uredbom na osnovu broja stanovnika jedinice u zakonske svrhe i izračunava se u skladu sa poslednjim popisom, a na osnovu broja lica upisanih u relevantne opštinske biračke spiskove u skladu sa zakonom. Rezultati popisa u ovu svrhu su oni objavljeni na osnovu podataka nadležnog odeljenja godinu dana nakon poslednjeg dana popisa.

3. Deo Parlamenta, koji ne čini više od jedne dvadesetine ukupnog broja njegovih članova, može biti izabran na osnovu ukupnog broja glasova koje je svaka stranka dobila u celoj zemlji, na način utvrđen zakonom. ”

Član 108

“1.  Vlada mora da vodi računa o grčkim emigrantima i njihovom održavanju veza sa domovinom. Vlada se takođe stara o obrazovanju i društvenom i profesionalnom unapređenju Grka koji rade van Vlade.

2. Zakonom se uređuju aranžmani vezani za organizaciju, rad i nadležnosti Svetskog saveta Grka u inostranstvu, čija je misija da omogućuje potpuno izražavanje helenizma širom sveta..”

Član 108 je dopunjen drugim stavom tokom revizije Ustava 2001. godine.

  1. Član 52, stav 4 je 2001. godine dopunjen na sledeći način:

“4.  Parlamentarni izbori se održavaju istovremeno u celoj zemlji. Uslovi pod kojima lica koja žive izvan zemlje mogu da glasaju mogu se propisati zakonom koji usvoji dvotrećinska većina ukupnog broja članova Parlamenta. U pogledu ovih lica, načelo istovremenog održavanja izbora ne isključuje mogućnost da oni glasaju putem pošte ili na drugi odgovarajući način, pod uslovom da se brojanje glasova i proglašavanje rezultata vrše istovremeno kad i u samoj zemlji.”

2.  Izborno zakonodavstvo koje je bilo na snazi u relevantno vreme

  1. U vreme parlamentarnih izbora o kojima je reč, Predsedničkom uredbom br. 96/2007, koja je predstavljala izborno zakonodavstvo koje je tada bilo na snazi, propisano je sledeće:

Član 4 – Pravo glasa

„1.  Pravo glasa ima svaki grčki državljanin starosti od 18 ili više godina. ...“

Član 5 – Lišavanje prava glasa

„Sledeća lica gube pravo glasa:

(a) lica koja su stavljena pod starateljstvo, u skladu sa odredbama Građanskog zakonika;

(b) lica pravosnažno osuđena za jedno od dela iz Krivičnog zakonika ili Vojnog krivičnog zakonika čija je osuda praćena merom zabrane glasanja tokom služenja kazne.“

Član 6 – Ostvarivanje prava glasa

„1. Pravo glasa u izbornoj jedinici imaju isključivo lica upisana u birački spisak opštine ili jedinice lokalne samouprave u okviru te izborne jedinice.

2. Ostvarivanje prava glasa je obavezno.„

3. Predlog zakona pod nazivom „Ostvarivanje prava glasa na parlamentarnim izborima grčkih birača koji žive u inostranstvu“

  1. U izveštaju o ovom Predlogu zakona koji su ministri unutrašnjih poslova, pravde i ekonomije podneli Parlamentu na usvajanje 19. februara 2009. ukazuje se da je cilj Predloga zakona da ispuni „jednu od značajnih istorijskih obaveza Vlade, obaveze koja nesumnjivo osnažuje veze grčkih iseljenika sa domovinom“. U izveštaju je navedeno da glasačka prava grčkih državljana koji žive u inostranstvu proističu kako iz člana 108 tako i iz člana 51, stav 4 Ustava. U njemu se naročito ističe da član 108 „grčkim iseljenicima daje ‘društveno pravo’. Ova odredba obavezuje grčku Vladu da preduzima sve neophodne mere kako bi održavala veze grčkih iseljenika sa Grčkom, da im obezbedi pristup grčkom obrazovanju i nameće Vladi dužnost da omogućava društveni i profesionalni napredak Grka koji rade izvan Grčke. Uređivanje uslova pod kojim grčki iseljenici mogu ostvarivati svoje pravo glasa na grčkim parlamentarnim izborima će nesumnjivo doprineti stvaranju stvarnih veza između grčkih iseljenika i njihove domovine“. Osvrćući se na ustavnu odredbu o ovoj konkretnoj temi, konkretno na član 51, stav 4, autori izveštaja su okarakterisali zakon koji se u tom članu pominje kao zakon kojim se sprovodi Ustav. U izveštaju se na kraju navodi da „u ova vremena globalizacije, grčki iseljenici bi očigledno trebalo da imaju odlučujuću reč u razvoju svoje zemlje“.
  2. Naučno veće (Επιστημονικό Συμβούλιο) Parlamenta predstavlja savetodavno telo koje odgovara predsedniku Parlamenta. Njega čini deset članova, uključujući profesore prava, političkih nauka, ekonomije, statistike i informacionih tehnologija i jednog stručnjaka za međunarodne odnose. Veće je 31. marta 2009. podnelo izveštaj o gorenavedenom Predlogu zakona. U izveštaju je primetilo da su u prošlosti neki pravni stručnjaci tvrdili da član 51, stav 4 Ustava nameće zakonodavnom telu obavezu da grčkim iseljenicima dozvoli da ostvaruju pravo glasa izvan Grčke. Međutim, u izveštaju se pominju i drugi pravni autoriteti i pripremni rad na članu 51, stav 4 Ustava i tvrdi se da dozvoljavanje ostvarivanja prava glasa u inostranstvu za zakonodavca predstavlja mogućnost, a ne dužnost. Naučno veće je takođe zauzelo stav da ustavna revizija iz 2001. nije uticala na opcioni karakter višepomenute odredbe Ustava.
  3. Parlament je 7. aprila 2009. odbio Predlog zakona pošto on nije zadobio podršku dvotrećinske većine ukupnog broja članova Parlamenta propisane u članu 51, stav 4 Ustava. Članovi Parlamenta, posebno oni iz redova opozicije, naročito su ukazivali na broj grčkih državljana koji žive u inostranstvu u poređenju sa brojem onih koji su nastanjeni u Grčkoj i na implikacije koje bi taj zakon imao na sastav zakonodavnog tela.

B.  Međunarodno pravo i praksa

1. Tekstovi koje je usvojila Parlamentarna skupština Saveta Evrope

  1. Relevantni tekstovi Parlamentarne skupštine Saveta Evrope predviđaju sledeće:

(a)  Rezolucija br. 1459 (2005) Parlamentarne skupštine Saveta Evrope

„ ...

2. U skladu sa mišljenjem Evropske komisije za demokratiju putem prava (Venecijanske komisije) usvojenim decembra 2004. godine, [Parlamentarna skupština] ... poziva zemlje članice i zemlje sa statusom posmatrača Organizacije da razmotre sva postojeća ograničenja biračkih prava i ukinu sva ona koja više nisu neophodna i srazmerna za postizanje legitimnog cilja.

3. Skupština smatra da po pravilu treba dati prioritet garantovanju delotvornih, slobodnih i jednakih biračkih prava najvećem mogućem broju građana, bez obzira na njihovo etničko poreklo, zdravstveno stanje, status pripadnika oružanih snaga ili krivični dosije. Treba pridati dužnu pažnju biračkim pravima građana koji žive u inostranstvu.

...

7. S obzirom na značaj prava glasa u demokratskom društvu, zemlje članice Saveta Evrope treba da omoguće svojim građanima koji žive u inostranstvu da glasaju na nacionalnim izborima, imajući u vidu složenost različitih izbornih sistema. One bi trebalo da preduzmu odgovarajuće mere da bi u najvećoj mogućoj meri olakšale ostvarivanje takvih biračkih prava, a naročito da razmotre mogućnost glasanja u odsustvu (putem pošte), u konzulatima ili elektronskim putem, u skladu sa Preporukom Rec(2004)11 Komiteta ministara Vladama članicama o pravnim, operativnim i tehničkim standardima elektronskog glasanja. Vlade članice bi trebalo da međusobno sarađuju u tom cilju i suzdržavaju se od nametanja bespotrebnih prepreka delotvornom ostvarivanju biračkih prava stranih državljana koji žive na njihovoj teritoriji.

...

11. Skupština stoga poziva:

i. Vlade članice i Vlade sa statusom posmatrača Saveta Evrope o kojima je reč da:

...

b. svim svojim građanima (državljanima) garantuju biračka prava bez nametanja uslova vezanih za mesto stanovanja;

c. omoguće iseljenicima da ostvaruju svoja biračka prava tako što će obezbediti postupak glasanja u odsustvu (putem pošte ili u konzulatima) i razmotriti mogućnost uvođenja elektronskog glasanja u skladu sa Preporukom Rec(2004)11 Komiteta ministara, kao i da međusobno sarađuju u tom cilju;

 ...“

(b)  Preporuka br. 1714 (2005) Parlamentarne skupštine Saveta Evrope – Ukidanje ograničenja prava glasa

“1. Pozivajući se na svoju Rezoluciju br. 1459 (2005) o ukidanju ograničenja prava glasa, Parlamentarna skupština poziva Komitet ministara da:

i. apeluje na Vlade članice i Vlade sa statusom posmatrača da:

a. potpišu i ratifikuju Konvenciju Saveta Evrope o učešću stranaca u javnom životu na lokalnom nivou iz 1992. godine (ETS br. 144) i da svim licima koja zakonito borave na njihovoj teritoriji garantuju aktivno i pasivno biračko pravo na lokalnim izborima; i

b. razmotre postojeća ograničenja biračkih prava zatvorenika i pripadnika oružanih snaga u cilju ukidanja svih onih koja više nisu neophodna i srazmerna za postizanje legitimnog cilja;

ii. pozove nadležne službe Saveta Evrope, naročito Evropsku komisiju za demokratiju putem zakona (Venecijansku komisiju) i njen Savet za demokratske izbore, da razvijaju aktivnosti usmerene ka poboljšanju uslova za delotvorno ostvarivanje biračkih prava grupa koje se suočavaju sa posebnim teškoćama, kao što su iseljenici, zatvorenici, lica osuđena za krivična dela, lica koja žive u ustanovama socijalne zaštite, vojnici ili nomadske grupe;

iii. preispita postojeće instrumente kako bi ocenio da li postoji potreba za donošenjem konvencije Saveta Evrope u cilju poboljšanja međunarodne saradnje radi omogućavanja ostvarivanja biračkih prava iseljenika.“

2.  Tekstovi koje je usvojila Evropska komisija za demokratiju putem zakona (Venecijanska komisija)

(a)  Kodeks dobre prakse u izbornim pitanjima (Mišljenje br. 190/2002)

  1. U Kodeksu se navodi da „državljani koji žive u inostranstvu mogu dobiti pravo da biraju i budu birani“ (tačka I.1.1.c.v.). U tom pogledu je u obrazloženju navedeno sledeće:

„... pravo lica da bira i/ili da bude birano može biti uslovljeno mestom stanovanja, koje u ovom slučaju podrazumeva stalno prebivalište... S druge strane, priličan broj Vlada daje svojim državljanima koji žive u inostranstvu pravo glasa, pa čak i pravo da budu birani. Ova praksa može dovesti do zloupotreba u nekim, posebnim situacijama, npr. tamo gde se državljanstvo dodeljuje na osnovu etničke pripadnosti.“

  1. Ostali relevantni delovi Kodeksa predviđaju:

“ ...

3.2 Sloboda birača da izraze svoje želje i aktivnosti usmerene na sprečavanje izborne krađe

i. Postupci glasanja moraju biti jednostavni;

ii. Birači uvek treba da imaju mogućnost da glasaju na biračkom mestu. Ostali načini glasanja su prihvatljivi pod sledećim uslovima:

iii. Glasanje putem pošte treba dozvoliti samo ukoliko je poštanska služba sigurna i pouzdana; pravo glasanja putem pošte može se ograničiti na lica koja se nalaze u bolnici ili zatvoru ili na lica smanjene mogućnosti kretanja ili na birače koji žive u inostranstvu; ne sme postojati mogućnost izborne krađe i zastrašivanja;

iv. Elektronsko glasanje treba primenjivati samo ako je sigurno i pouzdano; birači naročito moraju biti u mogućnosti da dobiju potvrdu svog glasa i da ga po potrebi koriguju uz poštovanje tajnosti glasanja; ovaj sistem mora biti transparentan;

v. Pravila koja se odnose na glasanje preko punomoćnika moraju biti veoma stroga; broj punomoćnika koje jedan birač može da ima mora biti ograničen;

 ...“

 (b)  Izveštaj o izbornom zakonodavstvu i izbornoj administraciji u Evropi iz 2006. godine (Studija br. 352/2005)

  1. U ovom izveštaju se, između ostalog, ukazuje na sledeće:

„Biračka prava građana u inostranstvu

57. Eksterna biračka prava, tj. davanje prava glasa državljanima koji žive u inostranstvu, predstavljaju relativno novu pojavu. Čak i državljani zemalja sa dugom demokratskom tradicijom koji su živeli u inostranstvu nisu imali biračka prava sve do osamdesetih godina 20. veka (npr. državljani Savezne republike Nemačke, Velike Britanije) ili devedesetih godina 20. veka (npr. državljani Kanade, Japana). U međuvremenu su, međutim, mnoge nastajuće demokratije ili nove demokratske Vlade u Evropi uvele zakonske odredbe o eksternom glasanju (glasanju u inostranstvu, glasanju izvan zemlje). Premda eksterna biračka prava još nisu uobičajena u Evropi, zemlje koje ih još nisu uvele bi mogle da razmotre tu mogućnost. Moraju se međutim sprovoditi zaštitne mere kako bi se obezbedio integritet glasa... .

...

152. Glasanje putem pošte dozvoljeno je u nekoliko zemalja Zapadne Evrope sa dugom demokratskom tradicijom, npr. u Irskoj, Nemačkoj, Španiji, Švajcarskoj... Takođe je, na primer, korišćeno u Bosni i Hercegovini i na Kosovu kako bi se obezbedila najveća moguća pokrivenost izbornog procesa (CG/BUR (11) 74). Tu vrstu glasanja, međutim, treba dozvoliti samo ako je poštanska služba sigurna i pouzdana. U svakom pojedinačnom slučaju treba proceniti da li postoji mogućnost izborne krađe ili manipulacija tokom glasanja putem pošte.

...“

(c)  Izveštaj o glasanju izvan zemlje iz 2010. godine (Studija br. 580/2010)

  1. U izveštaju su formulisani sledeći zaključci:

“91. Praksa evropskih Vlada u pogledu prava njihovih državljana koji žive u inostranstvu da glasaju i ostvarenja tog prava daleko je od ujednačene.

92. Međutim, razvoj zakonodavstva, kao i presuda koju je u predmetu protiv Grčke nedavno izrekao Evropski sud za ljudska prava a koja još nije pravosnažna, ukazuju na povoljan trend u pogledu glasanja izvan zemlje, bar na parlamentarnim izborima, državljana koji su održali veze sa svojom zemljom porekla.

93. To se odnosi bar na lica koja se privremeno nalaze izvan zemlje. Međutim, definicije privremene prirode boravka u inostranstvu veoma se razlikuju i, bude li ovaj kriterijum usvojen, on treba da bude razjašnjen.

94. Takođe treba napraviti razlike i u pogledu vrste izbora. Lakše je omogućiti državljanima koji borave u inostranstvu da učestvuju na nacionalnim izborima sa jednom izbornom jedinicom; s druge strane, oni obično nemaju prava da učestvuju na lokalnim izborima, naročito zbog svoje slabe veze sa lokalnom politikom.

95. Pored toga, mogu postojati velike razlike između zemalja u pogledu udela njihovih državljana koji žive u inostranstvu. Tamo gde je broj takvih državljana veliki, oni mogu imati odlučujući uticaj na ishod izbora, što može opravdati sprovođenje posebnih mera.

96. U potpunosti je legitimno zahtevati od birača koji žive u inostranstvu da se registruju kako bi mogli da glasaju, čak i u zemljama koje automatski evidentiraju državljane koji u njima žive.

97. Obaveza glasanja u ambasadi ili konzulatu može u praksi u velikoj meri da ograničava pravo glasa državljana koji žive u inostranstvu. Ovo ograničenje može biti opravdano ukoliko ostali vidovi glasanja (glasanje putem pošte, glasanje preko punomoćnika, elektronsko glasanje) nisu uvek pouzdani.

98. Ukratko, premda uskraćivanje prava glasa državljanima koji žive u inostranstvu ili uvođenje ograničenja na to pravo predstavlja ograničavanje načela opšteg prava glasa, komisija u ovoj fazi ne smatra da načela evropskog izbornog nasleđa iziskuju uvođenje takvog prava.

99. Premda načela evropskog izbornog nasleđa ne iziskuju uvođenje prava glasa za državljane koji žive u inostranstvu, Evropska komisija za demokratiju putem zakona predlaže da Vlade usvoje pozitivan pristup prema pravu glasa državljana koji žive u inostranstvu, s obzirom na pokretljivost državljana u Evropi, a u skladu sa konkretnom situacijom u određenim Vladama, jer ovo pravo podstiče razvoj nacionalnog i evropskog državljanstva.“

3.  Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima

  1. Pravo glasa zajemčeno je članom 25 Pakta, čiji relevantni delovi glase:

„Svaki građanin ima pravo i mogućnost, bez ikakve diskriminacije pomenute u članu 2 i bez neosnovanih ograničenja:

...

b) da bira i da bude biran na povremenim istinskim, opštim, jednakim i tajnim izborima, koji obezbeđuju slobodno izražavanje volje birača;

...“

Tokom rada na Opštem komentaru o članu 25 PGP, koji je Komitet za ljudska prava (KLJP) objavio 12. jula 1996, dat je predlog kojim se Vlade pozivaju da omoguće svojim državljanima koji borave u inostranstvu da iskoriste sisteme za glasanje u odsustvu putem pošte u zemljama u kojima takvi sistemi postoje. Međutim, s obzirom na to da KLJP nije mogao da se usaglasi u pogledu ovog predloga, on nije unet u Opšti komentar.

4.  Američka konvencija o ljudskim pravima

  1. Prema članu 23 Američke konvencije o ljudskim pravima:

“1. Svaki građanin uživa sledeća prava i mogućnosti:

a. da učestvuje u vršenju javnih poslova, neposredno ili preko slobodno izabranih predstavnika;

b. da bira i bude biran na povremenim ispravno održanim izborima, uz jednako i opšte biračko pravo, sprovedenim tajnim glasanjem, kojim se obezbeđuje slobodno izražavanje volje birača; i

c. da pod opštim uslovima ravnopravnosti ima pristup javnim službama svoje zemlje.

2. Ostvarivanje prava i mogućnosti iz prethodnog stava se može urediti zakonom samo na osnovu uzrasta, državljanstva, prebivališta, jezika, obrazovanja, građanske i mentalne sposobnosti, ili presude nadležnog suda u krivičnom postupku.“

  1. Pravo glasa iz člana 23 nije apsolutno i može biti podvrgnuto ograničenjima po osnovama izričito navedenim u drugom stavu, a koje obuhvataju i „prebivalište“. Međutim, nije svako ograničenje prava glasa po osnovu prebivališta opravdano.
  2. U predmetu Komitet solidarnosti protiv SAD (Statehood Solidarity Committee v. the United States) (Predmet br. 11.204, Izveštaj br. 98/03 od 29. decembra 2003), Međuamerička komisija za ljudska prava je zaključila da je pristup tumačenju i primeni prava zajemčenog članom 23 Američke konvencije u saglasnosti sa sudskom praksom drugih međunarodnih sistema za zaštitu ljudskih prava čiji ugovori pružaju slične garantije. S tim u vezi, ona se pozvala na sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava i praksu Komiteta za ljudska prava UN:

„93. ... Kao i Evropski sud i ova komisija, i Komitet za ljudska prava UN je priznao da prava zaštićena članom 25 PGP nisu apsolutna, ali da svi uslovi koji se odnose na pravo na političko učešće zaštićeno članom 25 treba da budu zasnovani na ‘objektivnim i razumnim kriterijumima’. Komitet je takođe zaključio da veća ograničenja političkih prava iziskuju određeno opravdanje u svetlu osnovnog načela srazmernosti.

...“

5.  Sistem zaštite ljudskih prava zasnovan na Afričkoj povelji

  1. Član 13, stav 1 Afričke povelje o pravima ljudi i naroda je formulisan na sledeći način:

“1. Svaki građanin ima pravo da slobodno učestvuje u upravljanju svojom zemljom, bilo neposredno ili preko slobodno izabranih predstavnika u skladu sa odredbama zakona.“

  1. Zauzevši stav da je ova odredba po svojoj sadržini slična članu 25 PGP, Afrička komisija za prava ljudi i naroda je tumačila član 13 Afričke povelje u svetlu Opšteg komentara o članu 25 Komiteta za ljudska prava. Stoga je zaključila da svi uslovi koji se odnose na ostvarivanje prava iz člana 25 treba da budu zasnovani na objektivnim i razumnim kriterijumima utvrđenim zakonom (vidi predmet Purohit i Mur protiv Gambije (Purohit and Moore v. The Gambia), Predstavka br. 241/2001, stav 76).

C.  Uporedno pravo

  1. Prema uporednopravnim materijalima o zakonodavstvu Vlada članica Saveta Evrope u vezi sa pravom glasanja u inostranstvu dostupnim Sudu, većina ovih zemalja dozvoljava i sprovodi postupke kojima omogućava svojim državljanima koji žive u inostranstvu da glasaju na parlamentarnim izborima. Situacija se, međutim, razlikuje od jedne zemlje do druge u velikoj meri te nije moguće klasifikovati različita scenarija u uredne kategorije. Ipak, moguće je napraviti razliku između dve široke kategorije: jednu čine one Vlade članice koje dozvoljavaju svojim građanima da glasaju u inostranstvu na osnovu različitih aranžmana, a drugu one koje to, opšte uzev, ne dozvoljavaju. Konačno, većina Vlada članica koje omogućavaju glasanje u inostranstvu propisuje upravne postupke za upis iseljenika u birački spisak.

1. Aranžmani za glasanje u inostranstvu zemalja koje to u načelu dozvoljavaju

  1. Trideset sedam Vlada članica potpada pod ovu kategoriju: Austrija, Belgija, Bivša jugoslovenska republika Makedonija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Gruzija, Holandija, Hrvatska, Island, Italija, Letonija, Lihtenštajn, Litvanija, Luksemburg, Mađarska, Moldavija, Monako, Nemačka, Norveška, Poljska, Portugal, Republika Češka, Rumunija, Rusija, Slovačka, Srbija, Španija, Švajcarska, Švedska, Turska, Ukrajina i Velika Britanija. 
  2. Gorenavedene zemlje dozvoljavaju ili glasanje na biračkim mestima u inostranstvu ili glasanje poštom, ili, pak, obe vrste glasanja. Sledećih sedamnaest zemalja dozvoljava glasanje u ambasadama ili konzulatima ili na biračkim mestima otvorenim na drugim mestima: Bivša jugoslovenska republika Makedonija, Bugarska, Danska, Finska, Francuska, Gruzija, Hrvatska, Island, Mađarska, Moldavija, Norveška, Poljska, Republika Češka, Rumunija, Rusija, Srbija i Ukrajina.

Osam zemalja (Austrija, Holandija, Italija, Lihtenštajn, Luksemburg, Nemačka, Portugal i Slovačka) dozvoljava svojim građanima koji žive u inostranstvu da glasaju samo poštom, bilo preko ambasade ili konzulata, ili neposrednim obraćanjem nadležnom nacionalnom organu. Mogućnost glasanja bilo u ambasadi (ili konzulatu) ili putem pošte dozvoljavaju Belgija, Bosna i Hercegovina, Estonija, Letonija, Litvanija, Slovenija, Španija i Švedska. Mali broj zemalja – Belgija, Francuska, Holandija, Švajcarska i Velika Britanija – takođe dozvoljavaju i glasanje preko punomoćnika. Glasanje preko punomoćnika je jedini način na koji državljani Monaka mogu da glasaju u inostranstvu.

Nekoliko Vlada (Holandija i Švajcarska) dozvoljavaju glasanje preko interneta. Ova vrsta glasanja je već zajemčena zakonom i sprovodi se u Estoniji, dok se mogućnost njenog uvođenja razmatra i u Španiji.

  1. U pet Vlada članica (Bivšoj jugoslovenskoj republici Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Danskoj, Lihtenštajnu i Mađarskoj) samo lica koja privremeno borave van zemlje imaju pravo da glasaju u inostranstvu. Zakon BJRM izričito pominje lica koja privremeno žive i rade u inostranstvu. Iseljenici iz nekih zemalja gube pravo glasa nakon određenog vremenskog perioda (petnaest godina u Velikoj Britaniji i dvadeset i pet godina u Nemačkoj).
  2. Određene zemlje, kao što su Austrija, Mađarska, Slovenija i Ukrajina, dozvoljavaju glasanje izvan zemlje samo uz dozvolu zemlje domaćina.
  3. U četiri zemlje – Hrvatskoj, Francuskoj, Italiji i Portugalu – građani koji žive u inostranstvu mogu da izaberu sopstvene predstavnike u nacionalnom parlamentu u izbornim jedinicama uspostavljenim izvan zemlje. U Portugalu se u svakoj od dve jedinice bira po jedan član Parlamenta. Francuski državljani koji žive u inostranstvu učestvuju u izboru dvanaest članova Senata preko Skupštine francuskih iseljenika koju čini 150 poslanika. Oni će od 2012. godine takođe biti u mogućnosti da biraju jedanaest članova Narodne skupštine. Broj mesta u parlamentima Hrvatske i Italije koji se dodeljuje izbornim jedinicama iseljenika zavisi od broja birača koji su glasali.

2.  Zemlje koje ne dozvoljavaju glasanje u inostranstvu ili u značajnoj meri ograničavaju to pravo

  1. Osam Vlada članica – Albanija, Andora, Azerbejdžan, Crna Gora, Jermenija, Kipar, Malta i San Marino – ne dozvoljava glasanje na parlamentarnim izborima u inostranstvu. Konkretno, izborni zakon na snazi u Albaniji ne sadrži nijednu odredbu u vezi sa glasanjem u inostranstvu. U Irskoj su propisana stroga pravila a glasanje poštom državljana u inostranstvu ograničeno je na pripadnike policije i oružanih snaga i na irske diplomate i njihove supružnike. Ovo pravo je stoga ograničeno na konkretnu, veoma malu grupu pojedinaca. Prema zakonima Crne Gore i San Marina, državljani koji borave u inostranstvu mogu da glasaju samo u sopstvenoj zemlji.

3.  Upravni postupci za upis iseljenika u birački spisak

  1. U barem dvadeset i dve Vlade članice koje dozvoljavaju glasanje u inostranstvu, lica koja žele da iskoriste ovu mogućnost moraju da se prijave do određenog roka za upis u birački spisak, bilo organima svoje zemlje porekla ili diplomatskom ili konzularnom predstavništvu u inostranstvu.
  2. U Bosni i Hercegovini, prijava za upis mora biti podneta centralnoj izbornoj komisiji ove zemlje pre svakih izbora. U Danskoj, lica sa pravom glasa moraju da podnesu prijavu poslednjoj opštini u kojoj su živela. U Mađarskoj, birači mogu zahtevati upis u diplomatskom ili konzularnom predstavništvu, popunjavanjem prijave lokalnoj izbornoj kancelariji u određenom vremenskom roku. U Luksemburgu i Nemačkoj takav zahtev mora da bude podnet lokalnim vlastima. U Slovačkoj, birači koji žive u inostranstvu moraju da zatraže upis u poseban birački spisak koji vode opštinske vlasti Bratislave-Petržalke. U Sloveniji, lica koja glasaju u inostranstvu moraju o tome da obaveste državnu izbornu komisiju, dok u Srbiji moraju zahtevati upis u posebnu evidenciju birača u inostranstvu. Španski birači moraju da se prijave pokrajinskom ogranku izborne kancelarije radi upisa u poseban spisak odsutnih birača. U Velikoj Britaniji, birači u inostranstvu moraju svake godine da se prijavljuju svojoj lokalnoj kancelariji za evidentiranje birača.
  3. Zahtev se u nekim zemljama mora slati diplomatskom predstavništvu ili konzulatu, koji ili sam sastavlja spisak birača ili prosleđuje zahteve nadležnim organima u zemlji porekla. Građani Belgije obuhvaćeni evidencijom državljana koju vodi diplomatsko predstavništvo ili konzulat moraju da popune formular u kojem naznačuju u kojoj opštini žele da budu upisani i na koji će način da glasaju. Formular se zatim šalje navedenoj opštini, a ime osobe se dodaje spisku birača iseljenika.
  4. U Bugarskoj, Poljskoj, Republici Češkoj, i Rusiji, spisak birača u inostranstvu sastavlja diplomatsko ili konzularno predstavništvo na osnovu zahteva birača. Hrvatski građani koji žele da glasaju u inostranstvu moraju se registrovati pri hrvatskoj ambasadi ili konzulatu. Letonski birači koji žele da glasaju poštom moraju da se prijave svom diplomatskom ili konzularnom predstavništvu, gde se upisuju u poseban spisak. U Holandiji, iseljenici koji imaju pravo i žele da glasaju moraju zahtevati upis u birački spisak holandskih državljana koji žive u inostranstvu prijavom šefu konzularnog predstavništva, koji njihove zahteve prosleđuje Hagu. U Portugalu, glasanje u inostranstvu podrazumeva prethodni upis u konzularni spisak birača. Švajcarski državljani koji žive u inostranstvu moraju da se prijave diplomatskom ili konzularnom predstavništvu u kojem su evidentirani. Prijava se zatim prosleđuje opštini u kojoj je dotično lice redovno glasalo i ono se upisuje u birački spisak te opštine. U Bivšoj jugoslovenskoj republici Makedoniji, birači u inostranstvu se upisuju u birački spisak zemlje nakon što se prijave diplomatskom predstavništvu ili konzulatu. U Turskoj, birači u inostranstvu moraju da se upišu u poseban birački spisak podnošenjem potvrde o prebivalištu najbližem konzulatu.
  5. U drugim zemljama, birači koji žive u inostranstvu ne moraju da ispune nikakve formalnosti kako bi se upisali, jer ih vlasti automatski upisuju na osnovu postojećih spiskova birača. To je slučaj u Estoniji, Finskoj, Francuskoj, Gruziji, Islandu, Italiji, Litvaniji, Moldaviji, Norveškoj, Rumuniji, Švedskoj i Ukrajini. Birači koji se ne nalaze na biračkom spisku mogu da se registruju na osnovu zahteva (na primer, u Francuskoj, Gruziji, Italiji i Ukrajini).
  6. Na Islandu, birači moraju ponovo da se upisuju u nacionalni birački spisak nakon osmogodišnjeg boravka u inostranstvu; ovaj rok iznosi deset godina u Norveškoj i Švedskoj.
  7. U nekim zemljama sa automatskim upisom, iseljenici moraju da ispune određene formalnosti kako bi glasali u svojoj zemlji porekla. Na primer, italijanski birači koji borave u inostranstvu a žele da glasaju u Italiji moraju o tome da obaveste nadležni konzularni organ pisanim putem. Francuski iseljenici moraju zahtevati upis u birački spisak u Francuskoj ako žele tamo da glasaju.

ZAKON

NAVODNA POVREDA ČLANA 3 PROTOKOLA BR. 1

  1. Podnosioci predstavke su tvrdili da onemogućavanje njihovog glasanja u mestu stanovanja predstavlja nesrazmerno mešanje u njihovo pravo da glasaju na parlamentarnim izborima 2007. godine čime je prekršen član 3 Protokola br. 1, po kojem:

„Visoke ugovorne strane se obavezuju da u primerenim vremenskim razmacima održavaju slobodne izbore s tajnim glasanjem, pod uslovima koji obezbeđuju slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih tela.“

A.  Presuda Veća

  1. Veće je u svojoj presudi od 8. jula 2010. utvrdilo da je prekršen član 3 Protokola br. 1 uz Konvenciju. Zauzelo je stav da se ovaj predmet ne odnosi na priznavanje prava glasa podnosilaca predstavke kao takvo, koje je već priznato grčkim Ustavom, već da se odnosi na uslove koji uređuju ostvarivanje tog prava od strane grčkih državljana koji žive u inostranstvu. Veće je u vezi sa tim pitanjem ukazalo na to da je članom 51, stav 4 grčkog Ustava, koji je usvojen 1975. godine i razjašnjen tokom ustavne revizije 2001. godine, zakonodavno telo ovlašćeno da navede uslove o kojima je reč. Premda su podnosioci predstavke i dalje imali mogućnost da otputuju u Grčku kako bi glasali, ovo je u praksi značajno komplikovalo ostvarivanje tog prava, s obzirom na to da je podrazumevalo troškove i remećenje njihovog profesionalnog i porodičnog života.
  2. Veće je potvrdilo da član 3 Protokola br. 1 uz Konvenciju ne nameće nikakvu obavezu obezbeđivanja prava glasa biračima koji žive u inostranstvu na parlamentarnim izborima. Međutim, dotična ustavna odredba (član 51, stav 4) nije mogla beskonačno biti neprimenjiva, pošto bi time njen sadržaj i namera njenih autora bili lišeni svake normativne vrednosti. Premda je (u vreme donošenja presude) prošlo 35 godina od usvajanja stava 4 člana 51, grčko zakonodavno telo još uvek nije učinilo sadržaj ove norme primenjivom.
  3. Veće je takođe bilo mišljenja da neusvajanje zakona koji bi biračka prava iseljenika učinio primenjivom u praksi verovatno predstavlja nepravedno postupanje prema grčkim državljanima koji žive u inostranstvu – naročito onima koji žive na značajnoj udaljenosti – u poređenju sa onima koji žive u Grčkoj, uprkos činjenici da je Savet Evrope pozivao Vlade članice da omoguće svojim građanima koji žive u inostranstvu da učestvuju u izbornom procesu u najvećoj mogućoj meri. Na osnovu uporedne studije nacionalnih zakona trideset i tri Vlade članice Saveta Evrope, Veće je primetilo da je velika većina tih zemalja sprovela procedure u tom cilju i zaključilo da Grčka u tom pogledu nije dostigla nivo koji su dostigle Vlade članice.

B.  Podnesci stranaka

1.  Podnosioci predstavke

  1. Podnosioci predstavke su u podnesku izneli da je pravo grčkih građana da glasaju u inostranstvu prvi put priznato 1862. godine na izborima poslanika Druge narodne skupštine, kada su grčki državljani imali mogućnost da glasaju u svom mestu stanovanja u inostranstvu. Veliki broj akademskih stručnjaka za grčko ustavno zakonodavstvo, kao i grčki sudovi, smatraju da ustavna odredba koja jemči tako značajno pravo kao što je pravo glasa ne može biti beskonačno neprimenjiva. Podnosioci predstavke su naročito istakli da je Vrhovni upravni sud na plenarnoj sednici na kojoj je razmatrao isto pitanje, u vezi sa članom 24, stav 6 Ustava, kojim se propisuje donošenje zakona o merama kojima se ograničavaju imovinska prava radi zaštite kulturne baštine i o načinu obeštećenja vlasnika, utvrdio da s obzirom na to da zakonodavno telo nije usvojilo takav zakon, „vlasti imaju obavezu, koja proističe neposredno iz Ustava, da obezbede stalnu zaštitu spomenika i da istovremeno obeštete vlasnika pogođenog merama preduzetim u tom cilju “. Po mišljenju podnosilaca predstavke, zahtev da grčko zakonodavno telo usvoji zakone u skladu sa članovima 108 i 51, stav 4 Ustava je obavezujući i nije opcioni. Tvrdili su da tridesetšestogodišnje kašnjenje, koje se može pripisati grčkoj Vladi, u omogućavanju primene određene odredbe Ustava i omogućavanju ostvarivanja prava iseljenika da glasaju, predstavlja povredu člana 3 Protokola br. 1.
  2. Po mišljenju podnosilaca predstavke, stav koji je Sud zauzeo u predmetu Hilbe protiv Lihtenštajna (Hilbe v. Lichtenstein) (odluka), br. 31981/96, ECHR 1999-VI) nije relevantan u ovom predmetu. Za razliku od podnosioca predstavke u tom predmetu, oni su već upisani u birački spisak i njihovo pravo glasa je već eksplicitno priznato domaćim pravom. Stoga se ne žale zbog ograničenja njihovog prava kao takvog, već zbog neusvajanja mera potrebnih da bi to pravo bilo ostvarivo.
  3. Podnosioci predstavke su izjavili da prate politička dešavanja u svojoj zemlji porekla sa posebnim interesovanjem i da žele da održavaju bliske veze sa Grčkom. Naročito su istakli da su upisani u birački spisak u Grčkoj, da imaju važeće grčke pasoše, poseduju nekretnine u Grčkoj za koje plaćaju porez na prihod i da su i dalje ovlašćeni da se bave advokaturom u Grčkoj. Tvrdili su da nemogućnost glasanja na grčkim parlamentarnim izborima iz Vlade u kojoj žive predstavlja mešanje u njihovo pravo glasa, suprotno kako grčkom Ustavu tako i Konvenciji. Ovo mešanje proističe iz činjenice da bi morali da otputuju u Grčku kako bi ostvarili svoje pravo glasa. Podnosioci predstavke su priznali da su mogli da za parlamentarne izbore odlete do Samosa ili Soluna, svojih rodnih gradova. Ta mogućnost, međutim, ne menja suštinu njihove tvrdnje, naime, da bi im to nanelo značajne troškove i da bi njihov profesionalni i porodični život bio poremećen jer bi morali da odsustvuju sa posla i da budu odvojeni od svojih porodica nekoliko dana.
  4. Po mišljenju podnosilaca predstavke, instrumenti Saveta Evrope, naročito Rezolucije br. 1459 (2005) i Preporuke br. 1714 (2005) Parlamentarne skupštine i Kodeks dobre prakse u izbornim pitanjima Venecijanske komisije jasno ukazuju na obavezu Vlada članica da učine pravo glasa delotvornim. Primetili su da je prema studiji na koju se Veće pozvalo u svojoj presudi od 8. jula 2010, bar dvadeset i devet Vlada članica Saveta Evrope u praksi jemčilo pravo iseljenika da glasaju na parlamentarnim izborima u inostranstvu.

2.  Vlada

  1. Vlada je izjavila da Ustavom priznata mogućnost donošenja zakona kojim se uređuje ostvarivanje prava glasa birača koji žive izvan Grčke ne može da predstavlja odlučujući činilac prilikom utvrđivanja da li je došlo do povrede člana 3 Protokola br. 1 u ovom slučaju. Naročito je naglasila da je član 51, stav 4 po svojoj prirodi opcioni, daleko od toga da zakonodavnom telu nameće bilo kakvu obavezu. Štaviše, sudska praksa Suda vezana za član 3 Protokola br. 1 priznaje da države ugovornice imaju široko polje slobodne procene u pogledu načina na koji organizuju svoje izborne sisteme. Vlada je dodala da u skladu sa članom 51, stav 4 Ustava, način glasanja grčkih državljana izvan Grčke mora da odobri dvotrećinska većina u Parlamentu, što potvrđuje potrebu za obezbeđivanjem veoma širokog političkog konsenzusa o ovoj temi u Grčkoj. Pored toga, grčka Vlada je već pokušala 2009. godine da usvoji zakon o biračkim pravima grčkih iseljenika a ta činjenica dokazuje da postoji politička volja da se pronađe rešenje za ovaj problem. Po mišljenju Vlade, određivanje načina glasanja predstavlja veoma složeno i delikatno političko pitanje. Opšte priznavanje prava iseljenika da glasaju na parlamentarnim izborima u svom mestu stanovanja bi moglo da izazove značajne političke i ekonomske probleme, ne samo u Grčkoj već i u drugim Vladama članicama Saveta Evrope.
  2. Vlada se pozvala na sudsku praksu Suda i nekadašnje Evropske komisije za ljudska prava u pogledu usklađenosti mera kojima se biračko pravo uslovljava mestom stanovanja sa članom 3 Protokola br. 1. Tvrdila je da je, prema toj sudskoj praksi, postavljanje takvog zahteva opravdano. Pozvala se na legitimni interes zakonodavnog tela da ograniči uticaj građana koji žive u inostranstvu na parlamentarne izbore, koji se prvenstveno odnose na pitanja koja pogađaju građane koji žive u zemlji. Po mišljenju Vlade, iseljenici ne mogu legitimno da tvrde da su oni pogođeni odlukama političkih institucija u većoj meri nego grčki građani koji žive u Grčkoj.
  3. Pozivajući se naročito na doprinos Parlamenta reviziji Ustava 2001, Vlada je zapazila da je zakonodavstvo koje se pominje u članu 51, stav 4 Ustava i dalje opciono. Premda se glasanje putem pošte prvi put pominje u članu 51, stav 4, ta vrsta glasanja je isključivo opciona. Štaviše, glasanje putem pošte mora biti u skladu sa ustavnim načelom o istovremenom sprovođenju parlamentarnih izbora. Vlada je takođe ponovila razloge zbog kojih je potrebna veća, dvotrećinska većina za usvajanje zakonodavstva koje se pominje u članu 51, stav 4 Ustava, konkretno potrebu za političkim konsenzusom s obzirom na značajan broj grčkih građana koji žive u inostranstvu (oko 3.700.000 osoba u poređenju sa stanovništvom od 11.000.000 koje živi u Grčkoj). Na primer, oko 1.850.000 Grka živi u SAD, dok oko 558.000 Grka živi u Australiji. Stoga je, po mišljenju Vlade, potreban najširi mogući konsenzus političkih stranaka kako bi se sprečile političke napetosti koje bi izazvalo de facto povećanje biračkog tela.
  4. Vlada je tvrdila da su grčki državljani sa stalnim boravkom u inostranstvu razvili društvene, ekonomske, političke i kulturne veze u svojim zemljama boravka i da se u njima nalazi osnovni centar njihovih interesa. Pored toga, svako poređenje Grčke i drugih zemalja koje su svojim iseljenicima dale pravo glasa u mestu stanovanja treba da uzima u obzir specifične odlike svakog slučaja, naročito broj građana koji živi izvan svoje zemlje porekla, društveno-politički kontekst u svakoj zemlji i izborni sistem na snazi.
  5. Vlada je zatim tvrdila da učešće grčkih iseljenika na parlamentarnim izborima ne može da se poredi sa ostvarivanjem prava glasa na izborima za Evropski parlament. U potonjem slučaju je u pitanju samo davanje biračkih prava delu grčkih iseljenika, konkretno onima koji borave u Vladama članicama Evropske unije, a ta obaveza neposredno proizlazi iz prava Evropske unije i posebno je propisana domaćim zakonodavstvom.
  6. Ukratko, Vlada je istakla da podnosioci predstavke zadovoljavaju uslove utvrđene u izbornom zakonodavstvu za ostvarivanje prava glasa u Grčkoj. Pitanje davanja prava iseljenicima da glasaju u mestu stanovanja potpada pod polje slobodne procene domaćih vlasti, koje mogu da odluče kako će i kada odobriti to pravo.

3.  Intervencija trećeg lica

  1. Helenska liga za zaštitu ljudskih prava, osnovana 1953. godine, predstavlja najstariju nevladinu organizaciju u Grčkoj i članica je Međunarodne federacije za ljudska prava (International Federation for Human Rights). Ona je ukazala na paradoksalnu situaciju u pogledu biračkih prava iseljenika da glasaju u mestu stanovanja. Iako pravo iseljenika da učestvuju u političkim odlukama „otadžbine“ nije osporavano, čini se da ovo načelo, koje je postalo i ustavno načelo, nije delotvorno: premda je prošlo deset godina od revizije Ustava 2001. godine, Ustavom propisana obaveza uvođenja „glasanja putem pošte“ za grčke državljane koji žive u inostranstvu još nije izvršena.
  2. Rasprava o političkim pravima iseljenika počiva na dve suprotstavljene ideje a većina stavova i praksi Vlada, u svojim različitim oblicima i nijansama, nalazi se u jednoj od te dve krajnosti. Prva je ideja o političkoj zajednici zasnovanoj isključivo na teritoriji, dok je druga ideja o zajednici koja prevazilazi teritoriju i koja je stvorena zahvaljujući vezama solidarnosti koje ujedinjuju naciju. Liga je citirala J. Habermasa, koji je izjavio da pojam demokratskog samoodređenja zajednice „iziskuje da oni koji potpadaju pod dejstvo zakona i oni na koje se zakon odnosi treba sebe da smatraju tvorcima tog zakona.“ Ovaj citat odražava pojam statusa građanina koji prvenstveno smatra da je boravak na nekoj teritoriji odlučujući kriterijum, ali objektivno uzima u obzir činjenicu da nije apsolutno neophodno da pojedinci žive na teritoriji neke Vlade da bi osećali da imaju suštinske veze sa tom Vladom. Sve više preovlađuje shvatanje „da je moguće živeti kod kuće a daleko od kuće“. Ovaj transnacionalni pristup državljanstvu čini prevaziđenom raspravu o pravu glasa državljana koji žive u inostranstvu zasnovanu isključivo na teritorijalnom shvatanju državljanstva. Činjenica da se predizborne kampanje sada uglavnom vode preko kompjuterskih društvenih mreža (kao što su Fejsbuk i Tviter) dokazuje da argument o „razdaljini“ između iseljenika i njegove zemlje porekla nije više toliko značajan kao što je bio pre nekoliko godina.
  3. Po mišljenju trećeg lica, na dilemu o tome da li iseljenicima treba dati politička prava se ne može odgovoriti na način „sve ili ništa“. Potrebno je definisati objektivni kriterijum po kojem će se procenjivati da li iseljenici imaju značajne veze za grčkom Vladom i na osnovu njega odlučivati da li oni treba da budu uključeni u biračko telo. Liga je zapazila da većina Vlada članica Evropske unije koja iseljenicima daje biračka prava obično postavlja preduslov: da se oni upišu u birački spisak te Vlade u ambasadi ili konzulatu u regionu u pitanju. Shodno tome, čini se da postojanje ili nepostojanje biračkih spiskova u konzulatu u inostranstvu predstavlja jedini objektivno pouzdan kriterijum za odobravanje ili neodobravanje mogućnosti „glasanja putem pošte ili na drugi odgovarajući način“. Odgovor na zahteve grčke dijaspore da učestvuje u grčkim izborima treba da bude postavljen tako da na srazmeran i uravnotežen način uzima u obzir način na koji demokratski proces u zemlji porekla utiče na živote iseljenika.

C. Ocena Suda

1.  Opšta načela

  1. Sud ponavlja da član 3 Protokola br. 1 jemči karakteristično načelo delotvorne političke demokratije i da je shodno tome od osnovnog značaja u sistemu stvorenom Konvencijom (vidi presudu u predmetu Matju-Moin i Klerfe protiv Belgije (Mathieu-Mohin and Clerfayt v. Belgium) marta 1987, stav 47, Serija A br. 113). Na prvi pogled se čini da se ovaj član razlikuje od ostalih odredbi Konvencije i Protokola uz nju, s obzirom na to da je formulisan kao obaveza Visokih ugovornih strana da održavaju izbore pod uslovima koji će obezbediti slobodno izražavanje mišljenja naroda, a ne kao određeno pravo ili sloboda. Međutim, imajući u vidu pripremne radove na članu 3 Protokola br. 1 i tumačenje ove odredbe u kontekstu Konvencije u celini, Sud je zaključio da on takođe podrazumeva i pojedinačna prava, uključujući i pravo lica da bira i pravo da bude biran (vidi gorenavedeni predmet Matju-Moin i Klerfe protiv Belgije, stav 51). Takođe je zaključio da se standardi koje treba primenjivati radi postizanja usaglašenosti sa članom 3 Protokola br. 1 moraju smatrati manje strogim od onih koji se primenjuju shodno članovima 8-11 Konvencije (vidi predmet Ždanoka protiv Letonije (Ždanoka v. Latvia) [GC], br. 58278/00, stav 115, ECHR 2006-IV).
  2. Pojam „inherentnih ograničenja“ u članu 3 Protokola br. 1 je od ogromnog značaja pri utvrđivanju relevantnosti ciljeva kojima se teži ograničavanjem prava koje ova odredba jemči (vidi gorenavedeni predmet Matju-Moin i Klerfe protiv Belgije, stav 52). S obzirom na to da član 3 Protokola br. 1 nije ograničen konkretnim spiskom „legitimnih ciljeva“ kao što su oni nabrojani u članovima 8-11 Konvencije, države ugovornice su slobodne da se oslone na neki cilj koji nije naveden u takvom spisku kako bi opravdale neko ograničenje, pod uslovom da dokažu saglasnost tog cilja sa načelom vladavine prava i opštim ciljevima Konvencije u konkretnim okolnostima određenog slučaja (vidi predmet Ždanoka, cit.). Ipak, na Sudu je da u krajnjem slučaju utvrdi da li su zahtevi iz člana 3 Protokola br. 1 ispoštovani; on mora da se uveri da uslovi koji se postavljaju za pravo pojedinca da bira i bude biran ne ograničavaju ta prava u toj meri da zadiru u njihovu samu suštinu i da ih lišavaju delotvornosti; da ispunjavaju zahteve zakonitosti; da su uvedeni u cilju postizanja legitimnog cilja: i da primenjena sredstva nisu nesrazmerna (vidi predmet Tinase protiv Moldavije (Tănase v. Moldova) [GC], br. 7/08, stav 162, ECHR 2010 (izvodi), i gorenavedeni predmet Matju-Moin i Klerfe protiv Belgije, stav 52).
  3. U pogledu, konkretno, odabira izbornog sistema, Sud ponavlja da države ugovornice uživaju široko polje slobodne procene u ovoj oblasti. Član 3 Protokola br. 1 u tom pogledu ne ide dalje od propisivanja „slobodnih“ izbora koji će se održavati u „primerenim vremenskim razmacima“ „s tajnim glasanjem“ i „pod uslovima koji obezbeđuju slobodno izražavanje mišljenja naroda“. Uz tu ogradu, on ne stvara nikakvu „obavezu uvođenja nekog konkretnog sistema“ kao što je sistem proporcionalnog predstavljanja ili većinski izborni sistem sa jednim ili dva kruga glasanja (vidi gorenavedeni predmet Matju-Moin i Klerfe protiv Belgije, stav 54).
  4. Postoji mnogo načina da se organizuju i vode izborni sistemi a postoje i mnoge razlike, između ostalog, u pogledu istorijskog razvoja, kulturne raznolikosti i političke misli u okviru Evrope i na svakoj od država ugovornica je da to uobliče u sopstvenu demokratsku viziju (vidi predmet Herst protiv Ujedinjenog kraljevstva (Hirst v. the United Kingdom) (br. 2) [GC], br. 74025/01, stav 61, ECHR 2005-IX). U cilju primene člana 3 Protokola, svako izborno zakonodavstvo mora biti ocenjeno u svetlu političke evolucije zemlje o kojoj je reč, tako da odlike koje bi bile neprihvatljive u kontekstu jednog sistema mogu biti opravdane u kontekstu nekog drugog sistema, barem dok god odabrani sistem propisuje uslove koji će obezbediti „slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih tela“ (vidi predmet Jumak i Sadak protiv Turske (Yumak and Sadak v. Turkey) [GC], br. 10226/03, stav 111, 8. juli 2008). Pored toga, s obzirom na to da Konvencija prvenstveno predstavlja sistem za zaštitu ljudskih prava, Sud mora da uzima u obzir promene okolnosti u tuženoj državi i u državama ugovornicama uopšte, i da odgovara, na primer, na svaki konsenzus koji se postiže u pogledu standarda koje treba ostvariti. U tom pogledu, postojanje ili nepostojanje dodirnih tačaka između zakona država ugovornica može predstavljati jedan od relevantnih činilaca prilikom utvrđivanja opsega polja slobodne procene vlasti (vidi predmet Glor protiv Švajcarske (Glor v. Switzerland), br. 13444/04, stav 75, ECHR 2009-...).
  5. Takođe treba napomenuti da u kontekstu člana 3 Protokola br. 1 primarna obaveza države nije da se suzdržava ili ne meša, kao što je to slučaj sa većinom građanskih i političkih prava, već da usvaja pozitivne mere za „održavanje“ demokratskih izbora (vidi gorenavedeni predmet Matju-Moin i Klerfe, stav 50). Sud u tom pogledu takođe uzima u obzir činjenicu da pravo glasa, „aktivni“ element prava iz člana 3 Protokola br. 1 ne predstavlja privilegiju. U dvadeset i prvom veku, pretpostavka u demokratskoj Vladi mora biti u korist inkluzije (vidi gorenavedeni predmet Herst ( 2), stav 59).
  6. Shodno tome, isključivanje bilo koje grupe ili kategorije opšteg stanovništva iz prava glasa mora da bude u skladu sa osnovnim ciljevima člana 3 Protokola br. 1 (vidi gorenavedeni predmet Ždanoka, stav 105). Sud je, između ostalog, smatrao da je domaće zakonodavstvo koje uslovljava pravo glasa donjom starosnom granicom ili mestom stanovanja u načelu u skladu sa članom 3 Protokola br. 1 (vidi gorenavedeni predmet Herst (br. 2), stav 62, i predmet Hilbe protiv Lihtenštajna, (odluka), br. 31981/96, ECHR 1999-VI). Priznao je da svako opšte, automatsko i nediskriminatorno odstupanje od načela opšteg prava glasa preti da podrije demokratski legitimitet zakonodavnog tela koje je izabrano na taj način i zakona koje ono donosi (vidi predmet Herst (br. 2), loc. cit.).
  7. U pogledu ograničenja biračkih prava iseljenika na osnovu kriterijuma mesta stanovanja, institucije Konvencije su u prošlosti prihvatale da nekoliko činilaca može da opravdava takva ograničenja: prvo, pretpostavka da su državljani koji ne žive u zemlji porekla manje neposredno ili manje postojano zainteresovani za svakodnevne probleme svoje zemlje i da su manje upoznati sa njima; drugo, činjenica da državljani koji ne žive u zemlji porekla imaju manje uticaja na izbor kandidata ili formulisanje njihovih predizbornih programa; treće, povezanost između prava glasa nekog lica na parlamentarnim izborima i činjenice da na njega neposredno utiču postupci izabranih političkih tela; i, četvrto, mogući legitimni interes zakonodavnog tela da ograniči uticaj građana koji žive u inostranstvu na izborima o pitanjima koja, iako po opštem priznanju fundamentalna, prvenstveno pogađaju lica koja žive u zemlji (vidi gorenavedeni predmet Hilbe; vidi takođe predmet X i Udruženje Y protiv Italije (X and Association Y. v. Italy), predstavka br. 8987/80, odluka Komisije od 6. maja 1981, Odluke i izveštaji (Decisions and Reports) (DR) 24, str. 192, i predmet Polako i Garofalo protiv Italije (Polacco and Garofalo v. Italy), br. 23450/94, odluka Komisije od 15. septembra 1997, DR 90-A, str. 5). Sud je u bližoj prošlosti zauzeo stav da obaveza zadovoljavanja zahteva o prebivalištu ili njegove dužine radi dobijanja ili ostvarivanja prava glasa na izborima u načelu ne predstavlja proizvoljno ograničavanje prava glasa i da stoga nije protivno članu 3 Protokola br. 1 (vidi predmet Dojl protiv Ujedinjenog kraljevstva (Doyle v. the United Kingdom) (odluka), br. 30158/06, 6. februar 2007).

2.  Primena ovih načela na ovaj slučaj

  1. Sud na početku primećuje da su se podnosioci predstavke žalili da grčki zakonodavni organ do sada nije uveo neophodne mere kojima bi se grčkim državljanima u inostranstvu omogućilo glasanje na parlamentarnim izborima u trenutnom mestu stanovanja. Shodno tome, žalba se ne odnosi na priznavanje prava glasa iseljenika kao takvo, koje je kao načelo već priznato u članu 51, stav 4 grčkog Ustava, zajedno sa članom 4 Predsedničke uredbe br. 96/2007, već na uslove kojima se uređuje ostvarivanje tog prava. Kao i Veće, i Veliko veće je stoga mišljenja da je njegov zadatak da razmotri da li je uprkos nedonošenju zakona o uslovima za ostvarivanje prava glasa grčki izborni sistem u ovom slučaju ipak omogućio „slobodno izražavanje mišljenja naroda“ i zadržao „samu suštinu... prava glasa“, kao što član 3 Protokola br. 1 nalaže (vidi predmet Metjuz protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Matthews v. the United Kingdom) [GC], br. 24833/94, stav 65, ECHR 1999-I). Sud će ovo pitanje razmotriti u svetlu šireg pitanja: da li su Vlade obavezane članom 3 Protokola br. 1 da uvedu sistem koji omogućava državljanima koji žive u inostranstvu da ostvaruju svoja prava glasa u inostranstvu.
  2. Opšte uzev, član 3 Protokola br. 1 ne propisuje državama ugovornicama da sprovode mere koje omogućavaju iseljenicima da ostvaruju pravo glasa u svom mestu stanovanja. Ipak, s obzirom na to da pretpostavka u demokratskoj Vladi mora biti u korist inkluzije (vidi gorenavedeni predmet Herst (br. 2), stav 59), takve su mere u skladu sa tom odredbom. Pitanje je, međutim, da li član 3 Protokola br. 1 ide toliko daleko da zahteva njihovo preduzimanje. Kako bi se odgovorilo na to pitanje, član 3 treba tumačiti oslanjanjem na relevantno međunarodno i uporedno pravo (vidi gorenavedeni predmet Jumak i Sadak, stav 127, i predmet Demir i Bajkara protiv Turske (Demir and Baykara v. Turkey) [GC], br. 34503/97, st. 76 i 85, 12. novembar 2008) kao i na zakonodavstvo zemlje o kojoj je reč.
  3. Prvo, u pogledu međunarodnog prava, Sud primećuje da ni relevantni međunarodni i regionalni ugovori – kao što su Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Američka konvencija o ljudskim pravima i Afrička povelja o ljudskim pravim i pravima naroda – kao ni njihovo tumačenje od strane nadležnih međunarodnih tela ne daju osnov za zaključak da prava glasa lica koja su privremeno ili trajno odsutna iz Vlade čiji su državljani idu toliko daleko da zahtevaju od Vlade u pitanju da uspostavi mehanizme za njihovo ostvarivanje u inostranstvu (vidi stavove 26-31 gore).
  4. Istina je da su u cilju boljeg ostvarivanja prava glasa na parlamentarnim izborima institucije Saveta Evrope, između ostalog, pozvale Vlade članice da omoguće svojim državljanima koji žive u inostranstvu da učestvuju u izbornom procesu u najvećoj mogućoj meri. Stoga se u Rezoluciji br. 1459 (2005) Parlamentarne skupštine Saveta Evrope (vidi stav 21 gore) navodi da Vlade članice treba da preduzmu odgovarajuće mere kako bi omogućile ostvarivanje prava glasa u najvećoj mogućoj meri, naročito posredstvom glasanja putem pošte. Pored toga, Parlamentarna skupština je u Preporuci br. 1714 (2005) pozvala Savet Evrope da razvija aktivnosti usmerene na poboljšanje uslova za delotvorno ostvarivanje biračkih prava grupa koje se suočavaju sa posebnim teškoćama, uključujući i iseljenike. Venecijanska komisija je, pak, primetila da je od osamdesetih godina 20. veka priznavanje eksternih biračkih prava postalo rasprostranjeno u Evropi. Premda je takođe preporučila da Vlade članice omoguće ostvarenje prava glasa iseljenika, Komisija nije smatrala da su one obavezne da to učine. Naprotiv, taj potez je videla kao mogućnost koju treba da razmotri zakonodavno telo u svakoj zemlji a koje treba da ostvari ravnotežu između načela opšteg prava glasa, s jedne, i potrebe za sigurnošću glasova i uređenju drugih praktičnih pitanja, s druge strane (vidi, naročito, stav 25 gore u tekstu).
  5. Pored toga, uporedno istraživanje zakonodavstva Vlada članica Saveta Evrope u ovoj oblasti pokazuje da, iako velika većina njih omogućava svojim državljanima da glasaju u inostranstvu, neke to ne dozvoljavaju (vidi stav 38 gore). Međutim, podrobnije razmatranje zakona onih Vlada koje omogućavaju glasanje u inostranstvu pokazuje da ne postoje ujednačeni mehanizmi za ostvarivanje prava glasa iseljenika, već da oni imaju raznovrsne oblike. Na primer, neke zemlje dozvoljavaju glasanje na biračkim mestima otvorenim u inostranstvu i/ili glasanje putem pošte, glasanje preko punomoćnika i elektronsko glasanje (vidi stav 34 gore). Dužina boravka u inostranstvu je još jedan faktor koji Vlade članice uzimaju u obzir. Neke daju pravo glasa samo državljanima koji privremeno borave van zemlje, dok iseljenici iz drugih zemalja gube pravo glasa posle određenog perioda vremena (vidi stav 35 gore). Pored toga, neke države ugovornice omogućavaju iseljenicima da biraju sopstvene predstavnike u nacionalnom parlamentu, u izbornim jedinicama formiranim izvan zemlje (vidi stav 37 gore). Na kraju, u većini Vlada članica koje dozvoljavaju glasanje u inostranstvu, lica koja žele da iskoriste ovu mogućnost moraju da se do određenog roka upišu u birački spisak kod vlasti svoje zemlje porekla ili pri njenim diplomatskim ili konzularnim organima u inostranstvu (vidi stavove 39-45 gore).
  6. Ukratko, nijedan od više razmotrenih pravnih instrumenata ne daje osnov za zaključak da prema sadašnjem pravu Vlade imaju obavezu da omoguće svojim državljanima koji žive u inostranstvu da ostvaruju svoje pravo glasa. Trenutno postoje veoma raznovrsni pristupi u pogledu mehanizama za ostvarivanje tog prava koje su uvele Vlade članice Saveta Evrope koje omogućavaju glasanje u inostranstvu.
  7. Drugo, u pogledu domaćeg zakonodavstva o kojem je reč u ovom slučaju, Sud zapaža da prema članu 51, stav 4 Ustava „[u]slovi pod kojima lica koja žive izvan zemlje mogu da glasaju mogu se propisati zakonom...“. Naučno veće Parlamenta je, pak, u svom izveštaju od 31. marta 2009. o Predlogu zakona o ostvarivanju prava glasa na parlamentarnim izborima grčkih birača koji žive u inostranstvu navelo da zakonodavno telo ima mogućnost, ali ne i dužnost da omogući ostvarivanje prava glasa u inostranstvu, naglasivši da među pravnim stručnjacima ne postoji jedinstven stav po ovom pitanju (vidi stav 19 gore). Da zaključimo, čini se da član 51, stav 4 Ustava dozvoljava zakonodavnom telu da omogući ostvarivanje prava glasa grčkim iseljenicima u njihovom mestu stanovanja, ali ga na to ne obavezuje. Shodno tome, a imajući u vidu gore izložene razloge (vidi stav 75), Sud je stava da njegov zadatak nije da ukazuje grčkim vlastima kada i na koji način treba da učine član 51, stav 4 Ustava primenjivim.
  8. Pored toga, grčke vlasti su od 2000. nekoliko puta pokušale da učine član 51, stav 4 primenjivim. Tokom revizije Ustava 2001. je, na primer, razjašnjen sadržaj ovih odredbi i navedeno je da načelo istovremenog glasanja ne isključuje ostvarivanje prava glasa putem glasanja poštom ili na neki drugi odgovarajući način, pod uslovom da se brojanje glasova i objavljivanje rezultata sprovode istovremeno kad i u samoj zemlji (vidi stav 16 više).
  9. Takođe treba pomenuti inicijativu pokrenutu 2009. godine u cilju donošenja zakona predviđenog članom 51, stav 4 Ustava u obliku Predloga zakona koji su Parlamentu 19. februara 2009. podneli ministri unutrašnjih poslova, pravde i ekonomije, a koji je propisivao mehanizme za ostvarivanje prava glasa na parlamentarnim izborima grčkih birača koji žive u inostranstvu. Zakon nije usvojen jer nije zadobio podršku dve trećine ukupnog broja članova Parlamenta kao što je propisano stavom 4 kojim je dopunjen član 51 Ustava revizijom iz 2001.
  10. Konačno, u pogledu konkretne situacije podnosilaca predstavke, Sud nema nikakvih razloga da sumnja u njihovu tvrdnju da održavaju bliske i stalne veze sa Grčkom i da pažljivo prate politička, ekonomska i društvena zbivanja u zemlji kako bi igrali aktivnu ulogu u poslovima svoje zemlje. Pretpostavka da su državljani koji ne žive u zemlji manje neposredno ili manje postojano zainteresovani za svakodnevne probleme zemlje i da su u manjoj meri upoznati sa njima (vidi stav 69 gore u tekstu) se stoga ne odnosi na ovaj slučaj. Ipak, po mišljenju Suda, to nije dovoljno da se dovede u pitanje ova pravna situacija u Grčkoj. U svakom slučaju, nadležne vlasti ne mogu uzimati u obzir svaki pojedinačni slučaj prilikom uređivanja ostvarivanja prava glasa, već moraju propisati opšte pravilo (vidi gorenavedeni predmet Hilbe).
  11. U pogledu remećenja finansijskog, porodičnog i profesionalnog života podnosilaca predstavka koje bi prouzrokovalo njihovo putovanje u Grčku kako bi ostvarili svoje pravo glasa na parlamentarnim izborima 2007. godine, Sud nije uveren da bi ono bilo u tolikoj meri nesrazmerno da bi zadiralo u samu suštinu prava glasa u pitanju.

3.  Zaključak

  1. Imajući u vidu gorenavedene razloge, ne može se reći da je u ovom predmetu došlo do zadiranja u samu suštinu biračkih prava podnosilaca predstavke zajemčenih članom 3 Protokola br. 1. Shodno tome, nije došlo do povrede te odredbe.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

Zaključuje da nije došlo do povrede člana 3 Protokola br. 1 uz Konvenciju.

 

Sačinjeno na engleskom i francuskom jeziku i izrečeno na javnoj raspravi u zgradi Suda u Strazburu 15. marta 2012. godine u skladu sa pravilom 77, st. 2 i 3 Poslovnika Suda.

Johan Kalevaert                  Nikolas Braca

zamenik Sekretara              predsednik

 

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 Ovaj prevod je realizovan uz podršku Fondacije za ljudska prava Saveta Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund).

 

 

GRAND CHAMBER

CASE OF SITAROPOULOS AND GIAKOUMOPOULOS v. GREECE

(Application no. 42202/07) 

JUDGMENT

STRASBOURG 

15 March 2012

In the case of Sitaropoulos and Giakoumopoulos v. Greece, The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Nicolas Bratza, President,
Jean-Paul Costa,
Françoise Tulkens,
Josep Casadevall,
Boštjan M. Zupančič,
Lech Garlicki,
Egbert Myjer,
Davíd Thór Björgvinsson,
Ján Šikuta,
Ineta Ziemele,
Luis López Guerra,
Nona Tsotsoria,
Ann Power-Forde,
Zdravka Kalaydjieva,
Vincent A. De Gaetano,
Angelika Nußberger, judges,
Spyridon Flogaitis, ad hoc judge,
and Johan Callewaert, Deputy Grand Chamber Registrar,

Having deliberated in private on 4 May 2011 and 18 January 2012, Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 42202/07) against the Hellenic Republic lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by three Greek nationals, Mr Nikolaos Sitaropoulos, Mr Stephanos Stavros and Mr Christos Giakoumopoulos (“the applicants”), on 20 September 2007.

2. The applicants were represented by Mr I. Ktistakis, a member of the Athens Bar. The Greek Government (“the Government”) were represented by their Agent’s delegates, Ms K. Paraskevopoulou, Adviser at the State Legal Council, and Ms Z. Hatzipavlou, Legal Assistant at the State Legal Council.

3. The applicants alleged that their inability to vote from their place of residence amounted to disproportionate interference with the exercise of their right to vote in parliamentary elections enshrined in Article 3 of Protocol No. 1.

4. The application was allocated to the First Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). Christos Rozakis, the judge elected in respect of Greece, withdrew from sitting in the case. The Government accordingly appointed Spyridon Flogaitis to sit as an ad hoc judge (former Article 27 § 2 of the Convention, and Rule 29 § 1).

5. On 8 July 2010 a Chamber of that Section, composed of Nina Vajić, President, Anatoly Kovler, Elisabeth Steiner, Khanlar Hajiyev, Dean Spielmann and Sverre Erik Jebens, judges, and Spyridon Flogaitis, ad hoc judge, and Søren Nielsen, Section Registrar, delivered a judgment in which it decided to strike the application out of the list of cases in respect of the second applicant. The Chamber held, by five votes to two, that the application was admissible in respect of the first and third applicants and that there had been a violation of Article 3 of Protocol No. 1.

6. On 22 November 2010, following a request from the Government of 7 October 2010, a panel of the Grand Chamber decided to refer the case to the Grand Chamber under Article 43 of the Convention.

7. The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 26 §§ 4 and 5 of the Convention and Rule 24.

8. The applicants and the Government each filed observations (Rule 59 § 1), as did the Hellenic League for Human Rights, which had been given leave by the President to intervene in the written procedure (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 3).

9. A hearing was held in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 4 May 2011 (Rule 59 § 3).

 

There appeared before the Court:

(a) for the Government
MsK. Paraskevopoulou, Adviser, State Legal Council,
MsZ. Hatzipavlou, Legal Assistant,
State Legal Council,Agent’s Delegates;

(b) for the applicants
MrI. Ktistakis, lawyer,Counsel;
MsA. Terzis, lawyer,Adviser.

 

The Court heard addresses by Mr Ktistakis and Ms Hatzipavlou.

 

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

10. The applicants were born in 1967 and 1958 respectively and live in Strasbourg. They are officials of the Council of Europe.

11. By Presidential Decree no. 154/2007 of 18 August 2007, the Greek Parliament was dissolved and a general election was called for 16 September 2007.

12. In a faxed letter of 10 September 2007 to the Greek ambassador in France, the applicants, who are permanently resident in France, expressed the wish to exercise their voting rights in France in the elections to be held on 16 September 2007.

13. On 12 September 2007 the ambassador, relying on the instructions and information provided by the Ministry of the Interior, replied as follows.

“[The Greek State] confirms its wish – frequently expressed at the institutional level – to enable Greek citizens resident abroad to vote from their place of residence. However, it is clear that this necessitates statutory rules which do not currently exist. In fact, such rules cannot be introduced by a simple administrative decision, as special measures are required for the setting-up of polling stations in embassies and consulates ... In the light of the above and despite the wish expressed by the State, your request concerning the forthcoming elections cannot be granted for objective reasons.”

14. The general election took place on 16 September 2007. The applicants, who did not travel to Greece, did not exercise their right to vote.

II. RELEVANT DOMESTIC AND INTERNATIONAL LAW AND PRACTICE

A. Domestic law and practice

1. The Greek Constitution of 1975

15. The relevant provisions of the Constitution read as follows.

Article 1

“ ...

2. Popular sovereignty shall be the foundation of government.

3. All powers shall derive from the people and exist for the people and the nation; they shall be exercised as specified by the Constitution.”

Article 51 (before the 2001 revision of the Constitution)

“1. The number of members of parliament shall be defined by law. It shall not be below two hundred or above three hundred.

2. The members of parliament shall represent the nation.

3. The members of parliament shall be elected through direct universal suffrage and by secret ballot, by those citizens who have the right to vote, as specified by law. The law shall not curtail citizens’ right to vote except in cases where the statutory minimum age has not been attained, in cases of legal incapacity or in connection with a final criminal conviction for certain offences.

4. Parliamentary elections shall be held simultaneously throughout the country.
The conditions governing the exercise of the right to vote by persons outside the country may be specified by statute.

5. The exercise of the right to vote shall be mandatory. Exceptions and criminal sanctions shall be specified in each case by law.”

Article 54

“1. The electoral system and constituencies shall be specified by a law which will apply to the elections immediately following the forthcoming elections unless an explicit provision, adopted by a majority of two-thirds of the total number of members of parliament, stipulates that it is to apply as of the forthcoming elections.

2. The number of members of parliament elected in each constituency shall be specified by presidential decree on the basis of the population of the constituency for legal purposes, derived, according to the latest census, from the number of persons registered on the relevant municipal rolls, as provided for by law. The results of the census for this purpose shall be those published on the basis of the data held by the relevant department one year after the last day of the census.

3. Part of the Parliament, comprising not more than one-twentieth of the total number of its members, may be elected on a uniform nationwide basis in proportion to the total votes won by each party throughout the country, as specified by law.”

Article 108

“1. The State must be attentive to the situation of emigrant Greeks and to the maintenance of their ties with the homeland. The State shall also attend to the education and the social and professional advancement of Greeks working outside the State.

2. The law shall lay down arrangements relating to the organisation, operation and competences of the World Council of Hellenes Abroad, whose mission is to allow the full expression of Hellenism worldwide.”

The second paragraph of Article 108 was added during the 2001 revision of the Constitution.

16. In 2001, Article 51 § 4 was amended as follows:

“Parliamentary elections shall be held simultaneously throughout the country. The conditions governing the exercise of the right to vote by persons living outside the country may be specified by statute, adopted by a majority of two-thirds of the total number of members of parliament. Concerning such persons, the principle of holding elections simultaneously does not rule out the exercise of their right to vote by postal vote or other appropriate means, provided that the counting of votes and the announcement of the results are carried out at the same time as within the country.”

2. The electoral legislation in force at the material time

17. At the time of the parliamentary elections in issue, Presidential Decree no. 96/2007, which was the electoral legislation then in force, provided as follows.

Article 4 – Right to vote

“1. Any Greek national aged 18 or over shall be entitled to vote. ...”

Article 5 – Forfeiture of the right

“The following persons shall lose the right to vote:

(a) persons who have been placed under guardianship, in accordance with the provisions of the Civil Code;

(b) persons whose final conviction for one of the offences provided for in the Criminal Code or the Military Criminal Code is accompanied by a measure disqualifying them from voting for the duration of their sentence.”

Article 6 – Exercise of the right

“1. The right to vote in a constituency shall be reserved to those persons registered on the electoral roll of a municipality or local authority area within that constituency.

2. The exercise of the right to vote shall be mandatory.”

3. Bill entitled “Exercise of the right to vote in parliamentary elections by Greek voters living abroad”

18. The report on this bill placed before Parliament by the Ministers of the Interior, Justice and the Economy on 19 February 2009 indicated that the purpose of the bill was to fulfil “one of the government’s major historical obligations, one which undeniably reinforces Greek expatriates’ ties with the homeland”. The report stated that voting rights for Greek nationals living abroad arose out of both Article 108 and Article 51 § 4 of the Constitution. It pointed out in particular that Article 108 “affords Greek expatriates a ‘social right’. This provision obliges the Greek State to take all necessary measures to maintain Greek expatriates’ ties with Greece, to ensure that they have access to Greek education and to make provision, as a matter of State duty, for the social and professional advancement of Greeks working outside Greece. Regulating the conditions for the exercise by Greek expatriates of their right to vote in Greek parliamentary elections will undeniably contribute to real ties being forged between Greek expatriates and their homeland.” Moving on to the constitutional provision on this specific subject, namely Article 51 § 4, the report characterised the statute to which that Article referred as a law implementing the Constitution. Lastly, the report considered that “in these times of globalisation, it is self-evident that Greek expatriates should have a decisive say in the development of their own country”.

19. The Scientific Council (Επιστημονικό Συμβούλιο) of Parliament is a consultative body reporting to the Speaker of Parliament. It comprises ten members, including professors of law, political science, economics, statistics and information technology, and an expert in international relations. It produced a report dated 31 March 2009 on the above-mentioned bill. The report noted that, in the past, some legal authorities had argued that Article 51 § 4 of the Constitution imposed upon the legislature an obligation to permit expatriate Greeks to exercise the right to vote from outside Greece. However, referring to other legal authorities and to the preparatory work for Article 51 § 4 of the Constitution, it asserted that it was an option rather than a duty for the legislature to permit the exercise of voting rights from abroad. It also took the view that the optional nature of the above-mentioned provision of the Constitution had not been affected by the 2001 constitutional revision.

20. On 7 April 2009 the bill was rejected by Parliament since it failed to secure the majority of two-thirds of the total number of members of parliament required under Article 51 § 4 of the Constitution. The members of parliament, especially those on the opposition benches, referred in particular to the number of Greek citizens living abroad compared with the numbers resident in Greece, and to the implications this would have for the composition of the legislature.

B. International law and practice

1. Texts adopted by the Parliamentary Assembly of the Council of Europe

21. The relevant texts adopted by the Parliamentary Assembly of the Council of Europe read as follows.

(a) Resolution 1459 (2005) of the Parliamentary Assembly of the Council of Europe – Abolition of restrictions on the right to vote

“...

2. In accordance with the opinion of the European Commission for Democracy through Law (Venice Commission) adopted in December 2004, [the Parliamentary Assembly] ... invites the member and observer States of the Organisation to reconsider all existing restrictions to electoral rights and to abolish all those that are no longer necessary and proportionate in pursuit of a legitimate aim.

3. The Assembly considers that, as a rule, priority should be given to granting effective, free and equal electoral rights to the highest possible number of citizens, without regard to their ethnic origin, health, status as members of the military or criminal record. Due regard should be given to the voting rights of citizens living abroad.

...

7. Given the importance of the right to vote in a democratic society, the member countries of the Council of Europe should enable their citizens living abroad to vote during national elections bearing in mind the complexity of different electoral systems. They should take appropriate measures to facilitate the exercise of such voting rights as much as possible, in particular by considering absentee (postal), consular or e-voting, consistent with Recommendation Rec(2004)11 of the Committee of Ministers to member States on legal, operational and technical standards for e‑voting. Member States should cooperate with one another for this purpose and refrain from placing unnecessary obstacles in the path of the effective exercise of the voting rights of foreign nationals residing on their territories.

...

11. The Assembly therefore invites:

i. the Council of Europe member and observer States concerned to:

...

b. grant electoral rights to all their citizens (nationals), without imposing residency requirements;

c. facilitate the exercise of expatriates’ electoral rights by providing for absentee voting procedures (postal and/or consular voting) and considering the introduction of e-voting consistent with Recommendation Rec(2004)11 of the Committee of Ministers and to cooperate with one another to this end;

...”

(b) Recommendation 1714 (2005) of the Parliamentary Assembly of the Council of Europe – Abolition of restrictions on the right to vote

“1. Referring to its Resolution 1459 (2005) on the abolition of restrictions on the right to vote, the Parliamentary Assembly calls upon the Committee of Ministers to:

i. appeal to member and observer States to:

a. sign and ratify the 1992 Council of Europe Convention on the Participation of Foreigners in Public Life at Local Level (ETS No. 144) and to grant active and passive electoral rights in local elections to all legal residents; and

b. reconsider existing restrictions on electoral rights of prisoners and members of the military, with a view to abolishing all those that are no longer necessary and proportionate in pursuit of a legitimate aim;

ii. invite the competent services of the Council of Europe, in particular the European Commission for Democracy through Law (Venice Commission) and its Council for Democratic Elections, to develop their activities aimed at improving the conditions for the effective exercise of election rights by groups facing special difficulties, such as expatriates, prison inmates, persons who have been convicted of a criminal offence, residents of nursing homes, soldiers or nomadic groups;

iii. review existing instruments with a view to assessing the possible need for a Council of Europe convention to improve international cooperation with a view to facilitating the exercise of electoral rights of expatriates.”

2. Texts adopted by the European Commission for Democracy through Law (the Venice Commission)

(a) Code of Good Practice in Electoral Matters (Opinion no. 190/2002)

22. The Code states that “the right to vote and to be elected may be accorded to citizens residing abroad” (point I.1.1.c.v.). The explanatory report makes the following indication in this regard:

“... the right to vote and/or the right to stand for election may be subject to residence requirements, residence in this case meaning habitual residence. ... Conversely, quite a few States grant their nationals living abroad the right to vote, and even to be elected. This practice can lead to abuse in some special cases, e.g. where nationality is granted on an ethnic basis.”

23. The other relevant parts of the Code provide:

“...

3.2 Freedom of voters to express their wishes and action to combat electoral fraud

i. voting procedures must be simple;

ii. voters should always have the possibility of voting in a polling station. Other means of voting are acceptable under the following conditions:

iii. postal voting should be allowed only where the postal service is safe and reliable; the right to vote using postal votes may be confined to people who are in hospital or imprisoned or to persons with reduced mobility or to electors residing abroad; fraud and intimidation must not be possible;

iv. electronic voting should be used only if it is safe and reliable; in particular, voters should be able to obtain a confirmation of their votes and to correct them, if necessary, respecting secret suffrage; the system must be transparent;

v. very strict rules must apply to voting by proxy; the number of proxies a single voter may hold must be limited;

...”

(b) 2006 report on electoral law and electoral administration in Europe (Study no. 352/2005)

24. The report notes, among other things, the following:

Voting rights for citizens abroad

57. External voting rights, e.g. granting nationals living abroad the right to vote, are a relatively new phenomenon. Even in long-established democracies, citizens living in foreign countries were not given voting rights until the 1980s (e.g. Federal Republic of Germany, United Kingdom) or the 1990s (e.g., Canada, Japan). In the meantime, however, many emerging or new democracies in Europe have introduced legal provisions for external voting (out-of-country voting, overseas voting). Although it is yet not common in Europe, the introduction of external voting rights might be considered, if not yet present. However, safeguards must be implemented to ensure the integrity of the vote ...

...

152. Postal voting is permitted in several established democracies in western Europe, e.g. Germany, Ireland, Spain, Switzerland ... It was also used, for example, in Bosnia and Herzegovina and the Kosovo in order to ensure maximum inclusiveness of the election process (CG/BUR (11) 74). However, it should be allowed only if the postal service is secure and reliable. Each individual case must be assessed as to whether fraud and manipulation are likely to occur with postal voting.

...”

(c) 2011 report on out-of-country voting (Study no. 580/2010)

25. The conclusions of this report read as follows.

“91. National practices regarding the right to vote of citizens living abroad and its exercise are far from uniform in Europe.

92. However, developments in legislation, such as the judgment delivered recently by the European Court of Human Rights in a case concerning Greece, which is not yet final, point to a favourable trend in out-of-country voting, in national elections at least, as regards citizens who have maintained ties with their country of origin.

93. That is true at least of persons who are temporarily out of the country. But definitions of the temporary nature of a stay abroad vary greatly and if this criterion is adopted, it should be clarified.

94. Distinctions should also be drawn according to the type of elections. National, single-constituency elections are easier to open up to citizens resident abroad, while local elections are generally closed to them, particularly on account of their tenuous link with local politics.

95. The proportions of citizens living out of the country may also vary greatly from one country to another. When there are a large number of them, they may have a decisive impact on the outcome of the election, which may justify the implementation of specific measures.

96. It is perfectly legitimate to require voters living abroad to register to be able to vote, even if registration is automatic for residents.

97. The obligation to vote in an embassy or consulate may in practice severely restrict the right to vote of citizens living abroad. This restriction may be justified on the grounds that the other means of voting (postal vote, proxy voting, e-voting) are not always reliable.

98. To sum up, while the denial of the right to vote to citizens living abroad or the placing of limits on that right constitutes a restriction of the principle of universal suffrage, the Commission does not consider at this stage that the principles of the European electoral heritage require the introduction of such a right.

99. Although the introduction of the right to vote for citizens who live abroad is not required by the principles of the European electoral heritage, the European Commission for Democracy through Law suggests that States, in view of citizens’ European mobility, and in accordance with the particular situation of certain States, adopt a positive approach to the right to vote of citizens living abroad, since this right fosters the development of national and European citizenship.”

3. International Covenant on Civil and Political Rights

26. The right to vote is enshrined in Article 25 of the Covenant, the relevant parts of which read as follows:

“Every citizen shall have the right and the opportunity, without any of the distinctions mentioned in Article 2 and without unreasonable restrictions:

...

(b) To vote and to be elected at genuine periodic elections which shall be by universal and equal suffrage and shall be held by secret ballot, guaranteeing the free expression of the will of the electors;

...”

During the drafting of the General Comment on Article 25 of the Covenant, which was published on 12 July 1996 by the Human Rights Committee, a proposal was made calling on States to enable their nationals residing overseas to make use of absentee postal-voting systems where such systems were available. However, as the Human Rights Committee could not agree on the proposal, it was not included in the General Comment.

4. American Convention on Human Rights

27. Article 23 of the said Convention provides as follows:

“1. Every citizen shall enjoy the following rights and opportunities:

a. to take part in the conduct of public affairs, directly or through freely chosen representatives;

b. to vote and to be elected in genuine periodic elections, which shall be by universal and equal suffrage and by secret ballot that guarantees the free expression of the will of the voters; and

c. to have access, under general conditions of equality, to the public service of his country.

2. The law may regulate the exercise of the rights and opportunities referred to in the preceding paragraph only on the basis of age, nationality, residence, language, education, civil and mental capacity, or sentencing by a competent court in criminal proceedings.”

28. The right to vote under Article 23 is not absolute and may be subject to restrictions on the grounds expressly laid down in the second paragraph, which include “residence”. However, not every restriction of the right to vote based on residence is justified.

29. In the case of Statehood Solidarity Committee v. United States (Case 11.204, Report no. 98/03 of 29 December 2003), the Inter-American Commission on Human Rights held that the approach to the interpretation and application of the right guaranteed under Article 23 of the American Convention was consistent with the case-law of the other international systems of human rights protection whose treaties provided similar guarantees. It referred in that regard to the case-law of the European Court of Human Rights and the United Nations Human Rights Committee:

“93. ... Like the European Court and this Commission, the UN Human Rights Committee has recognized that the rights protected under Article 25 of the ICCPR [International Covenant on Civil and Political Rights] are not absolute, but that any conditions that apply to the right to political participation protected by Article 25 should be based on ‘objective and reasonable criteria’. The Committee has also found that in light of the fundamental principle of proportionality, greater restrictions on political rights require a specific justification.

...”

5. Human rights protection system based on the African Charter on Human and Peoples’ Rights

30. Article 13 § 1 of this Charter is worded as follows:

“Every citizen shall have the right to participate freely in the government of his country, either directly or through freely chosen representatives in accordance with the provisions of the law.”

31. Taking the view that this provision was similar in substance to Article 25 of the International Covenant, the African Commission on Human and Peoples’ Rights interpreted Article 13 of the Charter in the light of the Human Rights Committee’s General Comment on Article 25. It therefore held that any conditions applicable to the exercise of Article 25 rights should be based on objective and reasonable criteria established by law (see Purohit and Moore v. The Gambia, Communication no. 241/2001, § 76).

C. Comparative law

32. According to the comparative-law materials available to the Court on the legislation of member States of the Council of Europe concerning the right to vote from abroad, the majority of the countries concerned authorise and have implemented procedures to allow their nationals resident abroad to vote in parliamentary elections. However, the situation varies greatly and the different scenarios do not lend themselves to classification into neat categories. A distinction can nevertheless be made between two broad categories: those member States which permit their citizens to vote from abroad, on the basis of a variety of arrangements; and those which, as a general rule, do not. Lastly, most of the member States which allow voting from abroad lay down administrative procedures for the registration of expatriates on the electoral roll.

1. Arrangements for voting from abroad in the countries which authorise it in principle

33. Thirty-seven member States fall into this category: Austria, Belgium, Bosnia and Herzegovina, Bulgaria, Croatia, the Czech Republic, Denmark, Estonia, Finland, France, Georgia, Germany, Hungary, Iceland, Italy, Latvia, Liechtenstein, Lithuania, Luxembourg, the Republic of Moldova, Monaco, the Netherlands, Norway, Poland, Portugal, Romania, Russia, Serbia, Slovakia, Slovenia, Spain, Sweden, Switzerland, “the former Yugoslav Republic of Macedonia”, Turkey, Ukraine and the United Kingdom.

34. The above-mentioned countries provide either for voting in polling stations abroad or postal voting, or both. The following seventeen countries allow voting in embassies or consulates or in polling stations set up elsewhere: Bulgaria, Croatia, the Czech Republic, Denmark, Finland, France, Georgia, Hungary, Iceland, the Republic of Moldova, Norway, Poland, Romania, Russia, Serbia, “the former Yugoslav Republic of Macedonia” and Ukraine.

Eight countries (Austria, Germany, Italy, Liechtenstein, Luxembourg, the Netherlands, Portugal and Slovakia) allow their citizens living abroad to vote by post only, either through an embassy or consulate or by writing directly to the competent national authority. The possibility of voting either at an embassy (or consulate) or by post is provided for in Belgium, Bosnia and Herzegovina, Estonia, Latvia, Lithuania, Slovenia, Spain and Sweden. A handful of countries – Belgium, France, the Netherlands, Switzerland and the United Kingdom – also allow voting by proxy. In Monaco, proxy voting is the sole means by which nationals of that country can vote from abroad.

A few States (the Netherlands and Switzerland) allow Internet voting. This type of voting is already enshrined in law and in operation in Estonia, while it is under consideration in Spain.

35. In five member States (Bosnia and Herzegovina, Denmark, Hungary, Liechtenstein and “the former Yugoslav Republic of Macedonia”), only persons temporarily resident outside the country have the right to vote from abroad. In the last-mentioned country, the law refers explicitly to persons living and working abroad temporarily. In some countries, expatriates lose the right to vote after a certain period of time (fifteen years in the United Kingdom and twenty-five years in Germany).

36. Certain countries such as Austria, Hungary, Slovenia and Ukraine allow external voting only with the permission of the host country.

37. In four countries – Croatia, France, Italy and Portugal – expatriates may elect their own representatives to the national parliament in constituencies set up outside the country. In Portugal, each of the two constituencies elects a member of parliament. French citizens living abroad participate in the election of twelve members of the Senate via the 150‑strong Assembly of French Expatriates. From 2012, they will also be able to elect eleven members to the National Assembly. In Croatia and Italy, the number of parliamentary seats allocated to expatriate constituencies depends on the number of votes cast.

2. Countries which do not grant the right to vote from abroad or impose significant restrictions on it

38. Eight member States – Albania, Andorra, Armenia, Azerbaijan, Cyprus, Malta, Montenegro and San Marino – do not allow voting from abroad in parliamentary elections. In particular, in Albania, the electoral code in force contains no provisions concerning voting from abroad. In Ireland, strict rules are laid down, with postal voting for expatriates being confined to members of the police and armed forces and to Irish diplomats and their spouses. The right is therefore limited to a specific, very small group of individuals. Under the legislation in Montenegro and San Marino, persons resident abroad may vote only in their own country.

3. Administrative procedures for registration of expatriates on the electoral roll

39. In at least twenty-two of the member States which allow voting from abroad, persons wishing to avail themselves of this facility must apply by a certain deadline to be registered on the electoral roll, either to the authorities in their country of origin or to the diplomatic or consular mission abroad.

40. In Bosnia and Herzegovina an application for registration must be made before each election to the country’s central electoral commission. In Denmark, persons eligible to vote have to submit an application to the last municipality in which they lived. In Hungary, voters may request registration at the diplomatic or consular mission, by filling out an application to the local electoral bureau within the specified time-limit. In Germany and Luxembourg, the request must be made to the local authorities. In Slovakia, voters living abroad must request registration on a special electoral roll held by the municipal authorities of Bratislava‑Petržalka. In Slovenia, persons voting abroad must notify the national electoral commission, while in Serbia they must request registration on the electoral roll as foreign residents. Spanish voters must apply to the provincial branch of the electoral bureau for registration on the special list of absentee voters. In the United Kingdom, overseas voters must re-register each year with their local electoral registration office.

41. In some countries, the request must be sent to the diplomatic mission or consulate, which either draws up the list of voters itself or forwards requests to the competent authority in the country of origin. Belgian citizens included on the population register held by the diplomatic mission or consulate must complete a form indicating the municipality in which they wish to be registered and the voting method they will use. The form is then sent to the municipality concerned and the person’s name is added to the list of expatriate voters.

42. In Bulgaria, the Czech Republic, Poland and Russia, the list of expatriate voters is drawn up by the diplomatic or consular mission on the basis of requests from voters. Croatian citizens wishing to vote abroad must register with the Croatian embassy or consulate. Latvian voters who wish to vote by post have to apply to the diplomatic mission or consulate concerned, where they are registered on a special list. In the Netherlands, expatriates eligible and wishing to vote must request registration on the electoral roll of Dutch nationals living abroad by applying to the head of the consular mission, who forwards the request to The Hague. In Portugal, voting abroad entails prior registration on a consular list of voters. Swiss citizens living abroad must apply to the diplomatic or consular mission with which they are registered. The application is forwarded to the municipality in which the person concerned habitually voted, and he or she is registered on the electoral roll there. In “the former Yugoslav Republic of Macedonia”, expatriate voters are registered on the country’s electoral roll after applying to the diplomatic mission or consulate. In Turkey, expatriate voters must register on a special electoral roll by submitting a declaration of residence to the nearest consulate.

43. In other countries, expatriate voters do not have to complete any formalities in order to register, as the authorities register them automatically on the basis of the existing lists of voters. This is the case in Estonia, Finland, France, Georgia, Iceland, Italy, Lithuania, the Republic of Moldova, Norway, Romania, Sweden and Ukraine. Voters who are not on the electoral roll may register on request (for instance in France, Georgia, Italy and Ukraine).

44. In Iceland, voters must re-register on the national electoral roll after eight years’ residence abroad; in Norway and Sweden, the time-limit is ten years.

45. In some countries which have automatic registration, expatriates must complete certain formalities in order to vote in their country of origin. For instance, Italian voters resident abroad who wish to vote in Italy must inform the relevant consular authority in writing. French expatriates must request registration on the electoral roll in France if they wish to vote there.

THE LAW

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF PROTOCOL No. 1

46. The applicants alleged that their inability to vote from their place of residence amounted to disproportionate interference with the exercise of their right to vote in the 2007 parliamentary elections, in breach of Article 3 of Protocol No. 1, which provides:

“The High Contracting Parties undertake to hold free elections at reasonable intervals by secret ballot, under conditions which will ensure the free expression of the opinion of the people in the choice of the legislature.”

A. The Chamber judgment

47. In its judgment of 8 July 2010, the Chamber held that there had been a violation of Article 3 of Protocol No. 1. It took the view that the present case did not concern the recognition of the applicants’ right to vote as such, which was already recognised under the Greek Constitution, but rather the conditions governing the exercise of that right by Greek nationals living abroad. On this point the Chamber noted that Article 51 § 4 of the Greek Constitution, adopted in 1975 and clarified during the 2001 constitutional revision, empowered the legislature to specify the conditions in question. Although the applicants still had the option of travelling to Greece in order to vote, in practice this complicated significantly the exercise of that right, as it entailed expense and disruption to their professional and family lives.

48. The Chamber acknowledged that Article 3 of Protocol No. 1 did not impose any obligation to secure voting rights in parliamentary elections to voters living abroad. However, the constitutional provision in question (Article 51 § 4) could not remain inapplicable indefinitely, depriving its content and the intention of its drafters of any normative value. Thirty-five years (at the time of the judgment) after the enactment of Article 51 § 4, the Greek legislature had still not given effect to its content.

49. The Chamber also held that the failure to enact legislation giving practical effect to voting rights for expatriates was likely to constitute unfair treatment of Greek citizens living abroad – particularly those living at a considerable distance – in comparison with those living in Greece, despite the fact that the Council of Europe had urged member States to enable their citizens living abroad to participate to the fullest extent possible in the electoral process. On the basis of a comparative study of the domestic law in thirty-three member States of the Council of Europe, the Chamber observed that the great majority had implemented procedures towards that end, and concluded that Greece fell short of the common denominator among member States in that regard.

B. The parties’ submissions

1. The applicants

50. The applicants submitted that the right of Greek citizens to vote from abroad had first been recognised in 1862 in the election of members to the Second National Assembly, when Greek citizens had been able to vote from their places of residence abroad. A significant section of academic opinion on Greek constitutional law, and also the Greek courts, were of the view that a constitutional provision guaranteeing a right of such importance as the right to vote could not remain inapplicable indefinitely. The applicants pointed out in particular that, when faced with the same issue concerning Article 24 § 6 of the Constitution, which provided for the enactment of a law on measures restricting ownership rights for the purposes of protecting the cultural environment and on the manner in which owners were compensated, the full Supreme Administrative Court had held that, in so far as the legislature had not enacted the implementing law in question, “the authorities were under the obligation, arising directly out of the Constitution, to ensure the continuing protection of the monument and, simultaneously, to compensate the affected owner”. In the applicants’ view, the requirement for the Greek legislature to pass legislation in accordance with Articles 108 and 51 § 4 of the Constitution was binding and not optional. They submitted that the delay of thirty-six years, imputable to the Greek State, in giving effect to a specific provision of the Constitution and making effective the right of expatriates to vote from abroad amounted to a violation of Article 3 of Protocol No. 1.

51. In the applicants’ view, the stance taken by the Court in Hilbe v. Liechtenstein ((dec.), no. 31981/96, ECHR 1999‑VI) was not relevant in the instant case. Unlike the applicant in that case, they were already registered on the electoral roll and their right to vote was explicitly recognised in domestic law. Hence, they were not complaining about a restriction on their right to vote as such, but about the failure to adopt the arrangements needed to give effect to that right.

52. The applicants stated that they followed political developments in their country of origin with particular interest and wished to maintain close ties with Greece. In particular, they pointed out that they were registered on the electoral roll in Greece, held valid Greek passports, owned immovable property in Greece on which they paid income tax and were still authorised to practise as lawyers in Greece. They maintained that being unable to vote in the Greek parliamentary elections from their State of residence constituted interference with their voting rights, in breach of both the Greek Constitution and the Convention. That interference arose out of the fact that they would have to travel to Greece in order to exercise their right to vote. The applicants acknowledged that they could fly to Samos and Thessaloniki, their respective home towns, for parliamentary elections. However, that possibility did not alter the substance of their claim, namely that they would thereby incur significant expense and that their professional and family life would be disrupted since they would be obliged to be away from their work and families for a few days.

53. In the applicants’ view, it was clear from the Council of Europe instruments, and in particular Parliamentary Assembly Resolution 1459 (2005), Recommendation 1714 (2005) and the Venice Commission’s Code of Good Practice in Electoral Matters, that member States were under an obligation to make the right to vote effective. They noted that, according to the study to which the Chamber referred in its judgment of 8 July 2010, at least twenty-nine Council of Europe member States guaranteed in practice the right of expatriates to vote from abroad in parliamentary elections.

2. The Government

54. The Government argued that the constitutionally recognised possibility of enacting legislation governing the exercise of the right to vote by voters living outside Greece could not be a decisive factor in determining whether there had been a violation of Article 3 of Protocol No. 1 in the present case. In particular, they stressed that Article 51 § 4 of the Constitution, far from imposing any obligation on the legislature, was optional in nature. Moreover, the Court’s case-law on Article 3 of Protocol No. 1 recognised that Contracting States had a wide margin of appreciation when it came to organising their electoral systems. The Government added that, in accordance with Article 51 § 4 of the Constitution, voting arrangements for Greek nationals outside Greece had to be adopted by a majority of two-thirds of Parliament; this confirmed the need to secure very broad political consensus on the subject in Greece. Furthermore, it had already attempted to pass a law in 2009 on voting rights for Greek expatriates, a fact which demonstrated the political will to find a solution to the problem. In the Government’s view, defining these arrangements was an extremely complex and delicate political issue. Blanket recognition of the right of expatriates to vote in parliamentary elections from their place of residence could give rise to considerable political and economic problems, not just in Greece but also in other member States of the Council of Europe.

55. The Government referred to the case-law of the Court and the former European Commission of Human Rights regarding the compatibility with Article 3 of Protocol No. 1 of measures making the right to vote subject to a residence requirement. They contended that, according to that case-law, imposing such a requirement was justifiable. They referred to the legitimate concern of the legislature to limit the influence of citizens living abroad in parliamentary elections, which focused primarily on issues affecting citizens living in the country. In the Government’s view, expatriates could not legitimately argue that they were affected by the decisions of the country’s political institutions to a greater extent than Greek citizens living in Greece.

56. Referring in particular to the parliamentary input into the 2001 revision of the Constitution, the Government observed that the legislation referred to in Article 51 § 4 of the Constitution continued to be optional. Although Article 51 § 4 made reference for the first time to postal voting, the latter was purely optional. Furthermore, the exercise of postal voting had to comply with the constitutional principle of simultaneous conduct of parliamentary elections. The Government also reiterated the reasons for requiring an enhanced two-thirds majority for enactment of the implementing legislation referred to in Article 51 § 4 of the Constitution, namely the need for political consensus in view of the considerable numbers of Greek citizens living abroad (some 3,700,000 persons compared with a population of 11,000,000 living in Greece). For instance, there were around 1,850,000 Greek citizens living in the United States and some 558,000 in Australia. Hence, according to the Government, the broadest possible consensus among the political parties was needed in order to prevent political tensions arising out of the de facto increase in the electorate.

57. The Government argued that Greek citizens who had their permanent residence abroad developed social, economic, political and cultural ties in their host country and that the main centre of their interests lay there. In addition, any comparison between Greece and other countries which had granted expatriates the right to vote from their place of residence had to take into account the specific features of each case, in particular the number of citizens living outside their country of origin, the socio-political context in each country and the electoral system in place.

58. The Government further submitted that the participation of expatriate Greeks in parliamentary elections could not be compared to the exercise of the right to vote in elections to the European Parliament. In the latter case, it was merely a matter of granting voting rights to a section of expatriate Greeks, namely those resident in member States of the European Union, an obligation arising directly out of European Union law and specifically provided for in domestic legislation.

59. To sum up, the Government pointed out that the applicants satisfied the requirements laid down by the electoral legislation for the purposes of exercising their right to vote in Greece. The issue of granting expatriates the right to vote from their place of residence fell within the margin of appreciation of the domestic authorities, who could decide how and when to grant that right.

3. The third-party intervener

60. The Hellenic League for Human Rights, established in 1953, is the oldest non-governmental organisation in Greece and a member of the International Federation for Human Rights. It noted the paradoxical situation with regard to voting rights for expatriates from their place of residence. While the right of expatriates to participate in the political decisions of the “motherland” was not disputed, the principle in question, which had acquired constitutional value, appeared to be ineffective: although ten years had elapsed since the constitutional revision of 2001, the constitutional requirement to adopt “postal voting” for Greeks resident abroad had not yet been enforced.

61. The debate on expatriates’ political rights hinged on two opposing ideas and the majority of positions and practices of States, with different variants and nuances, fell within the two extremes. The first was the idea of a political community based entirely on territory while the second was that of a community beyond territory, formed by links of solidarity which united the nation. The third-party intervener cited J. Habermas, according to whom the notion of the democratic self-determination of a community “require[d] that those who [were] subject to the law and those to whom the law [made] reference should consider themselves to be the creators of the law”. This quotation reflected a notion of the status of citizen that primarily viewed residence on a territory as the decisive criterion but took objective account of the fact that it was not absolutely necessary for individuals to reside on the territory of a State in order for them to feel that they had vital links with that State. There was an increasing realisation that “it [was] possible to live at home and far from home”. This transnational approach to citizenship rendered obsolete a debate on voting rights for expatriates based solely on a territorial understanding of citizenship. The fact that electoral campaigns were now conducted principally via computer-based social networks (such as Facebook and Twitter) proved that the argument of “distance” between the expatriate and his or her country of origin was no longer as relevant as it had been a few years previously.

62. In the view of the third-party intervener, the response to the dilemma of whether to grant political rights to expatriates could not be an “all or nothing” one. There was a need to define an objective criterion by which to assess whether or not expatriates had meaningful links with the Greek State and thus decide whether they should be included in the electorate. The League observed that in most member States of the European Union which provided for electoral rights for expatriates, the usual precondition was registration on the electoral roll of the State concerned at the embassy or consulate located in the region in question. Accordingly, the only objectively reliable criterion for the granting or otherwise of “a postal vote or other appropriate means” would appear to be whether or not electoral rolls existed at the overseas consulate. The response to the demands of the Greek diaspora to participate in Greek elections should be graduated in order to take account, in a proportionate and balanced manner, of the way in which the democratic process in the country of origin influenced the lives of expatriates.

C. The Court’s assessment

1. General principles

63. The Court reiterates that Article 3 of Protocol No. 1 enshrines a characteristic principle of an effective political democracy and is accordingly of prime importance in the Convention system (see Mathieu-Mohin and Clerfayt v. Belgium, 2 March 1987, § 47, Series A no. 113). This Article would appear at first to differ from the other provisions of the Convention and its Protocols, as it is phrased in terms of the obligation of the High Contracting Parties to hold elections under conditions which will ensure the free expression of the opinion of the people rather than in terms of a particular right or freedom. However, having regard to the travaux préparatoires of Article 3 of Protocol No. 1 and the interpretation of the provision in the context of the Convention as a whole, the Court has held that it also implies individual rights, including the right to vote and the right to stand for election (ibid., § 51). It has also held that the standards to be applied for establishing compliance with Article 3 of Protocol No. 1 must be considered to be less stringent than those applied under Articles 8 to 11 of the Convention (see Ždanoka v. Latvia [GC], no. 58278/00, § 115, ECHR 2006‑IV).

64. The concept of “implied limitations” under Article 3 of Protocol No. 1 is of major importance for the determination of the relevance of the aims pursued by the restrictions on the rights guaranteed by this provision (see Mathieu-Mohin and Clerfayt, cited above, § 52). Given that Article 3 of Protocol No. 1 is not limited by a specific list of “legitimate aims” such as those enumerated in Articles 8 to 11 of the Convention, the Contracting States are free to rely on an aim not contained in such a list to justify a restriction, provided that the compatibility of that aim with the principle of the rule of law and the general objectives of the Convention is proved in the particular circumstances of a case (see Ždanoka, cited above). Nevertheless, it is for the Court to determine in the last resort whether the requirements of Article 3 of Protocol No. 1 have been complied with; it has to satisfy itself that the conditions to which the right to vote and the right to stand for election are made subject do not curtail the rights in question to such an extent as to impair their very essence and deprive them of their effectiveness; that they meet the requirements of lawfulness; that they are imposed in pursuit of a legitimate aim; and that the means employed are not disproportionate (see Tănase v. Moldova [GC], no. 7/08, § 162, ECHR 2010, and Mathieu-Mohin and Clerfayt, cited above, § 52).

65. As regards, in particular, the choice of electoral system, the Court reiterates that the Contracting States enjoy a wide margin of appreciation in this sphere. In that regard, Article 3 of Protocol No. 1 goes no further than prescribing “free” elections held at “reasonable intervals”, “by secret ballot” and “under conditions which will ensure the free expression of the opinion of the people”. Subject to that reservation, it does not create any “obligation to introduce a specific system” such as proportional representation or majority voting with one or two ballots (see Mathieu-Mohin and Clerfayt, cited above, § 54).

66. There are numerous ways of organising and running electoral systems and a wealth of differences, inter alia, in historical development, cultural diversity and political thought within Europe which it is for each Contracting State to mould into its own democratic vision (see Hirst v. the United Kingdom (no. 2) [GC], no. 74025/01, § 61, ECHR 2005‑IX). For the purposes of applying Article 3 of Protocol No. 1, any electoral legislation must be assessed in the light of the political evolution of the country concerned, so that features that would be unacceptable in the context of one system may be justified in the context of another, at least so long as the chosen system provides for conditions which will ensure the “free expression of the opinion of the people in the choice of the legislature” (see Yumak and Sadak v. Turkey [GC], no. 10226/03, § 111, ECHR 2008). Furthermore, since the Convention is first and foremost a system for the protection of human rights, the Court must have regard to the changing conditions within the respondent State and within Contracting States generally and respond, for example, to any emerging consensus as to the standards to be achieved. In this regard, one of the relevant factors in determining the scope of the authorities’ margin of appreciation may be the existence or non-existence of common ground between the laws of the Contracting States (see Glor v. Switzerland, no. 13444/04, § 75, ECHR 2009).

67. It should also be noted that, in the context of Article 3 of Protocol No. 1, the primary obligation is not one of abstention or non-interference, as with the majority of civil and political rights, but one of adoption by the State of positive measures to “hold” democratic elections (see Mathieu-Mohin and Clerfayt, cited above, § 50). In this regard the Court also takes into consideration the fact that the right to vote, the “active” element of the rights under Article 3 of Protocol No. 1, is not a privilege. In the twenty-first century, the presumption in a democratic State must be in favour of inclusion (see Hirst, cited above, § 59).

68. Accordingly, the exclusion from the right to vote of any groups or categories of the general population must be reconcilable with the underlying purposes of Article 3 of Protocol No. 1 (see Ždanoka, cited above, § 105). The Court has held, inter alia, that domestic legislation making the right to vote subject to a minimum age or to residence conditions is, in principle, compatible with Article 3 of Protocol No. 1 (see Hirst, § 62, and Hilbe, both cited above). It has acknowledged that any general, automatic and indiscriminate departure from the principle of universal suffrage risks undermining the democratic validity of the legislature thus elected and the laws it promulgates (see Hirst, cited above).

69. As regards restrictions on expatriate voting rights based on the criterion of residence, the Convention institutions have accepted in the past that these might be justified by several factors: firstly, the presumption that non-resident citizens are less directly or less continually concerned with their country’s day-to-day problems and have less knowledge of them; secondly, the fact that non-resident citizens have less influence on the selection of candidates or on the formulation of their electoral programmes; thirdly, the close connection between the right to vote in parliamentary elections and the fact of being directly affected by the acts of the political bodies so elected; and, fourthly, the legitimate concern the legislature may have to limit the influence of citizens living abroad in elections on issues which, while admittedly fundamental, primarily affect persons living in the country (see Hilbe, cited above; see also X and Association Y v. Italy, no. 8987/80, Commission decision of 6 May 1981, Decisions and Reports (DR) 24, p. 192, and Polacco and Garofalo v. Italy, no. 23450/94, Commission decision of 15 September 1997, DR 90-A, p. 5). More recently, the Court has taken the view that having to satisfy a residence or length-of-residence requirement in order to have or exercise the right to vote in elections is not, in principle, an arbitrary restriction of the right to vote and is therefore not incompatible with Article 3 of Protocol No. 1 (see Doyle v. the United Kingdom (dec.), no. 30158/06, 6 February 2007).

2. Application of these principles to the present case

70. The Court observes at the outset that the applicants complained that the Greek legislature had not to date made the necessary arrangements enabling Greek expatriates to vote in parliamentary elections from their current place of residence. Accordingly, the complaint does not concern the recognition of expatriates’ right to vote as such, the principle of which is already recognised by Article 51 § 4 of the Greek Constitution in conjunction with Article 4 of Presidential Decree no. 96/2007, but rather the conditions governing the exercise of that right. Like the Chamber, the Grand Chamber is therefore of the view that its task consists in examining whether, despite the failure to enact legislation on the conditions for exercising the right to vote, the Greek electoral system, in the instant case, nevertheless permitted “the free expression of the opinion of the people” and preserved “the very essence of the ... right to vote”, as required by Article 3 of Protocol No. 1 (see Matthews v. the United Kingdom [GC], no. 24833/94, § 65, ECHR 1999‑I). It will conduct its examination in the light of the broader question as to whether Article 3 of Protocol No. 1 places States under an obligation to introduce a system enabling expatriate citizens to exercise their voting rights from abroad.

71. In general terms, Article 3 of Protocol No. 1 does not provide for the implementation by Contracting States of measures to allow expatriates to exercise their right to vote from their place of residence. Nevertheless, since the presumption in a democratic State must be in favour of inclusion (see Hirst, cited above, § 59), such measures are consonant with that provision. The question is, however, whether Article 3 of Protocol No. 1 goes so far as to require them to be taken. In answering that question, Article 3 should be interpreted with reference to the relevant international and comparative law (see Yumak and Sadak, cited above, § 127, and Demir and Baykara v. Turkey [GC], no. 34503/97, §§ 76 and 85, ECHR 2008) and to the domestic law of the country concerned.

72. Firstly, with regard to international law, the Court notes that neither the relevant international and regional treaties – such as the International Covenant on Civil and Political Rights, the American Convention on Human Rights and the African Charter on Human and Peoples’ Rights – nor their interpretation by the competent international bodies provide a basis for concluding that voting rights for persons temporarily or permanently absent from the State of which they are nationals extend so far as to require the State concerned to make arrangements for their exercise abroad (see paragraphs 26-31 above).

73. It is true that, in order to give greater effect to the right to vote in parliamentary elections, the institutions of the Council of Europe have, inter alia, invited member States to enable their citizens living abroad to participate to the fullest extent possible in the electoral process. Hence, Resolution 1459 (2005) of the Parliamentary Assembly of the Council of Europe (see paragraph 21 above) states that member States should take appropriate measures to facilitate the exercise of voting rights to the fullest extent possible, in particular by means of postal voting. Furthermore, in Recommendation 1714 (2005), the Parliamentary Assembly invited the Council of Europe to develop its activities aimed at improving the conditions for the effective exercise of election rights by groups facing special difficulties, including expatriates. The Venice Commission, for its part, observed that since the 1980s the recognition of external voting rights had gained ground in Europe. While it also recommended that member States facilitate the exercise of expatriates’ voting rights, it did not consider that they were obliged to do so. Rather, it viewed such a move as a possibility to be considered by the legislature in each country, which had to balance the principle of universal suffrage on the one hand against the need for security of the ballot and considerations of a practical nature on the other (see, in particular, paragraph 25 above).

74. Furthermore, a comparative survey of the legislation of Council of Europe member States in this sphere shows that, while the great majority of them allow their nationals to vote from abroad, some do not (see paragraph 38 above). However, as regards those States which do allow voting from abroad, closer examination reveals that the arrangements for the exercise of expatriates’ voting rights are not uniform, but take a variety of forms. By way of example, some countries allow voting in polling stations set up abroad, and/or postal voting, proxy voting and e-voting (see paragraph 34 above). The length of residence abroad is another factor taken into consideration by member States. Some grant voting rights only to nationals temporarily resident outside the country, while in others expatriates lose the right to vote after a certain period of time (see paragraph 35 above). Furthermore, some Contracting States make provision for expatriates to elect their own representatives to the national parliament, in electoral constituencies set up outside the country (see paragraph 37 above). Lastly, in the majority of member States which allow voting from abroad, persons wishing to avail themselves of this facility must register by a certain deadline on the electoral roll with the authorities in their country of origin or the diplomatic or consular authorities abroad (see paragraphs 39‑45 above).

75. In short, none of the legal instruments examined above forms a basis for concluding that, as the law currently stands, States are under an obligation to enable citizens living abroad to exercise the right to vote. As to the arrangements for exercising that right put in place by those Council of Europe member States that allow voting from abroad, there is currently a wide variety of approaches.

76. Secondly, with regard to the domestic legislation in issue in the present case, the Court observes that Article 51 § 4 of the Constitution provides that “[t]he conditions governing the exercise of the right to vote by persons outside the country may be specified by statute ...”. The Scientific Council of Parliament, for its part, stated, in its report of 31 March 2009 on the bill concerning the exercise of the right to vote in parliamentary elections by Greek voters living abroad, that permitting the exercise of the right to vote from abroad was an option rather than a duty for the legislature, while stressing that legal opinion was not unanimous on the subject (see paragraph 19 above). In conclusion, it would appear that while Article 51 § 4 of the Constitution allows the legislature to give effect to the exercise of voting rights for expatriate Greeks from their place of residence, it does not oblige it to do so. Accordingly, and having regard to the considerations outlined above (see paragraph 75), the Court is of the view that it is not its task to indicate to the national authorities at what time and in what manner they should give effect to Article 51 § 4 of the Constitution.

77. Furthermore, since 2000, the Greek authorities have made several attempts to give effect to the provisions of Article 51 § 4. During the 2001 constitutional revision, for instance, the content of these provisions was clarified and it was stated that the principle of simultaneous voting did not rule out the exercise of voting rights by postal vote or other appropriate means, provided that the counting of votes and the announcement of the results were carried out at the same time as within the country (see paragraph 16 above).

78. Mention should also be made of the initiative taken in 2009 aimed at enacting the legislation provided for by Article 51 § 4 of the Constitution, in the form of a bill placed before Parliament on 19 February 2009 by the Interior, Justice and Economics Ministers laying down the arrangements for the exercise of voting rights in parliamentary elections by expatriate Greek voters. The bill was not passed as it failed to secure the two‑thirds majority of the total number of members of parliament required by Article 51 § 4 of the Constitution as amended following the 2001 constitutional revision.

79. Lastly, as regards the specific situation of the applicants, the Court has no reason to doubt their assertion that they maintain close and continuing links with Greece and follow political, economic and social developments in the country closely, with the aim of playing an active part in the country’s affairs. The presumption that non‑resident citizens are less directly or less continually concerned with the country’s day-to-day problems and have less knowledge of them (see paragraph 69 above) does not therefore apply in the instant case. Nevertheless, in the Court’s view, this is not sufficient to call into question the legal situation in Greece. In any event, the competent authorities cannot take account of every individual case in regulating the exercise of voting rights, but must lay down a general rule (see Hilbe, cited above).

80. As to the disruption to the applicants’ financial, family and professional lives that would have been caused had they had to travel to Greece in order to exercise their right to vote in the 2007 parliamentary elections, the Court is not convinced that this would have been disproportionate to the point of impairing the very essence of the voting rights in question.

3. Conclusion

81. Having regard to the foregoing considerations, it cannot be said that the very essence of the applicants’ voting rights guaranteed by Article 3 of Protocol No. 1 was impaired in the instant case. Accordingly, there has been no breach of that provision.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

Holds that there has been no violation of Article 3 of Protocol No. 1.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 15 March 2012, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

   Johan Callewaert                    Nicolas Bratza

Deputy to the Registrar              President

Nema povezane prakse za ovu presudu.