Zolotas protiv Grčke (br. 2)

Država na koju se presuda odnosi
Grčka
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
66610/09
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
29.01.2013
Članovi
35
41
P1-1
P1-1-1
Kršenje
P1-1
P1-1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
Pozitivne obaveze
Srazmernost
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Nakon što je otvorio bankovni račun u Grčkoj, podnositelj predstavke bio je zbog zdravstvenih razloga van zemlje nekoliko godina. Po povratku, banka mu je odbila vratiti novac sa računa zbog toga što je račun bio neaktivan preko dvadeset godina. Godine 2003. podnositelj predstavke podneo je tužbu pred građanskim sudovima za povrat spornog iznosa novca (30,550 EUR, što je iznos koji je deponovao uvećan za pripadajuće kamate). Sudovi su zauzeli stajalište da je njegovo potraživanje od banke onemogućeno usled zastare prema Građanskom zakonu, te da sporni iznos pripada državi, kao korisnici neaktivnih računa. U januaru 2009. Kasacioni sud odbacio je žalbu podnositelja predstavke kojim je osporavao primenu materijalno-procesnog prava.

Pravo – Član 1 Protokola br. 1: Kada je podnositelj predstavke otišao u svoju banku u februaru 2003. da bi se raspitao za svoj račun, saznao je da su sva njegova potraživanja zastarela, budući da na računu nije bilo nikakvih transakcija od druge polovine 1981. godine. Iz odluka domaćih sudova može se videti da je prilikom otvaranja računa potpisao sporazum sa bankon o otvaranju depozitnog računa. Potraživanja podnositelja predstavke, prema tom sporazumu, bila su podložna periodu zastare od dvadeset godina, koji je propisan Građanskim zakonom. Domaći sudovi, kojima se podnositelj predstavke obratio sa ovim predmetom, primenjivali su zakon, prema kojem novčani depoziti položeni u bankama i pripadajuća kamata na te iznose nepovratno prelaze na državu ako u periodu od dvadeset godina vlasnik računa ne bude potraživao taj novac ili ako na računu ne bude nikakvih transakcija. Drugostepeni sud je utvrdio da period zastare nije bio prekidan, budući da nije bilo prekida u knjiženju pripadajuće kamate na računu podnositelja predstavke niti je račun bio obustavljen usled više sile, kako je to podnositelj predstavke tvrdio.
Primena zastare na potraživanje podnositelja predstavke u odnosu na njegov vlastiti račun u banci predstavljala je povredu njegovog prava na mirno uživanje imovine. Vremenskim rokom zastare nastojao se ostvariti legitimni cilj u opštem interesu: naime, ukidanje pravnih odnosa zbog ekonomske efikasnosti, koji su uspostavljeni mnogo pre nego je njihova egzistencija postala neizvesna. Taj vremenski rok je bio razuman, budući da je bio dug i da vlasniku računa nije bilo teško niti nemoguće isti prekinuti. Međutim, primena tako radikalne mere kao što je vremensko ograničavanje potraživanja sa bankovnog računa na osnovu neaktivnosti računa u određenom vremenskom periodu, zajedno sa tumačenjem suda da pripisivanje kamate od strane banke nije predstavljalo transakciju na računu koja prekida rok zastare, stavila je vlasnike računa, a naročito obične građane koji nisu upoznati sa građanskim ili bankarskim zakonom, u nepovoljan položaj u odnosu na banke, ili pak u odnosu na državu.

Prema Građanskom zakonu, iako osoba koja deponuje neki iznos novca u banku time prebacuje pravo na banku da taj novac koristi, banka je dužna taj novac čuvati i, ako ga je koristila za sticanje profita, dužna je vratiti ekvivalentni iznos deponentu po raskidu ugovora. Vlasnik računa je, prema tome, imao pravo verovati, u dobroj veri, da je njegov depozit u banci siguran, naročito kada se na njega obračunavala kamata. Bilo je legitimno da vlasnik računa očekuje da će ga u slučaju neke situacije koja preti biću njegovog sporazuma sa bankom i njegovim finansijskim interesima o tome obavestiti, kako bi mogao unapred preduzeti mere i u skladu sa zakonom sačuvati svoje pravo na zaštitu imovine. Takav odnos poverenja je svojstven bankarstvu i zakonu o bankama.

Država je imala pozitivnu obavezu da zaštiti ovog građanina i da od banaka zahteva, u svetlu nesretnih okolnosti kakva je zastara, da obaveste vlasnika računa o neaktivnom računu koji će uskoro ući u period zastare, omogućavajući mu time da prekine rok zastare tako što će, na primer, napraviti neku transakciju na računu. Propuštajući da traži takvu informaciju, dovela je u rizik pravnični balans između zahteva opšteg interesa zajednice i imperativa osiguravanja osnovnih prava pojedincu. Odsustvo te informacije stavilo je prekomeran i nesrazmeran teret na podnositelja predstavke, koji se ne može opravdati potrebom za ukidanjem pravnog odnosa čije je postojanje postalo neizvesno niti potrebom za osiguranje pravilnog funkcioniranja bankarskog sistema.

Zaključak: povreda (jednoglasno).

Član 41: 15,000 eura u odnosu na materijalnu i nematerijalnu štetu.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

PRVO ODELJENJE

PREDMET ZOLOTAS protiv GRČKE (Br. 2)

(Predstavka br. 66610/09)

PRESUDA

[Odlomci]

STRAZBUR

29. januar 2013.

PRESUDA JE PRAVOSNAŽNA

29/04/2013

Ova presuda je postala pravosnažna u skladu sa članom 44 stav § 2 Konvencije. Moguće su redaktorske izmene.

U predmetu Zolotas protiv Grčke (br. 2), Evropski sud za ljudska prava (prvo odeljenje), postupajući u veću sastavljenom kako sledi :

Izabel Bero-Lefevr (Isabelle Berro-Lefèvre), predsednica,
Elizabet Stajner (Elisabeth Steiner),
Hanlar Hadžijev (Khanlar Hajiyev),
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Džulija Lafrank (Julia Laffranque),
Linos-Aleksandr Sicilijanos (Linos-Alexandre Sicilianos),
Erik Moz (Erik Møse), sudije,
i Andre Vampak (André Wampach), pomoćnik sekretara odeljenja ,

Posle većanja na zatvorenoj sednici 8. januara 2013, Izriče sledeću presudu usvojenu toga dana :

POSTUPAK

  1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 66610/09) protiv Republike Grčke čiji se jedan državljanin, G. Anastazios (Anastasios) Zolotas (« podnosilac predstavke »), obratio Sudu 7. decembra 2009, na osnovu člana 34 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (« Konvencija »).
  2. Grčku vladu (« Vlada ») zastupali su izaslanici njenog agenta, Gđa F. Dedusi (Dedoussi), proceniteljka pri Državnom pravnom savetu, i Gđa Z. Hadžipavlu (Hadjipavlou), revizorka pri Državnom pravnom savetu.
  3. Podnosilac predstavke je posebno tvrdio da je došlo do povrede prava zagarantovanog članom 1 Prvog protokola Konvencije.
  4. Predstavka je 31. avgusta 2011. godine dostavljena Vladi. U skladu sa članom 29 § 1 Konvencije koji to omogućava, takođe je odlučeno da će se veće istovremeno izjasniti o prihvatljivosti i o suštini predmeta.

ČINJENIČNO STANJE

  1. Podnosilac predstavke, rođen 1924. godine, preminuo je 27. februara 2011. godine, za vreme trajanja postupka pred Sudom. Negov sin, g. Panajotis Zolotas (Panayotis Zolotas) izrazio je želju da preuzme sudski spor.

I. OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. Dana 11. jula 1974, podnosilac predstavke, u to vreme aktivni advokat, otvorio je bankovni račun u Generalnoj banci Grčke, na koji je uplatio sumu od 660 000 drahmi (1 936,90 evra (EUR)). Od početka drugog polugodišta 1981. do 2003. godine nije imao nikakvih transakcija po tom računu (podizanje ili ulaganje novca, ili upisivanje kamate u knjižicu koja je predviđena za tu svrhu). Zbog ozbiljnih zdravstvenih problema koji su njega i njegovu suprugu doveli u stanje nemoći, bio je primoran na višegodišnji boravak u inostranstvu. 6. februara 2003, zatražio je od banke da ga obavesti o stanju na računu. Banka mu je odgovorila da su sva njegova prava u vezi sa pomenutim računom zastarela, s obzirom da po njegovom računu nije bilo nikakvih promena počevši od drugog polugodišta 1981. godine. Takođe ga je obavestila da u svojoj glavnoj knjizi ažurno vodi ličnu karticu podnosioca predstavke, i da su u nju upisivane  kamate po njegovom računu.
  2. Dana 3. juna 2003, podnosilac predstavke podnosi zahtev za pokretanje parničnog postupka protiv banke. Traži sumu koju je deponovao u banku, sa pripadajućim kamatama, tj. ukupno 30 550,74 EUR. Prvostepeni sud u Atini presudom br. 1481/2005 od 21. aprila 2005 odbacuje tužbu, smatrajući da je došlo do zastarelosti prava podnosioca predstavke pošto je istekao dvadesetogodišnji rok zastarevanja predviđen za prava koja proističu iz sporazuma o nepravom depozitu (anomali parakatathiki), u smislu člana 830 Građanskog zakonika (donji paragrafi 18 -19). Konkretno, sud je rekao :

 « (...)[Podnosilac predstavke] se poziva na član 1 Prvog protokola sačinjenog u Parizu 20. marta 1952, o zaštiti imovine, koji se ne može primeniti u ovom slučaju, s obzirom da zastarelost, kao institucija domaćeg prava, odnosi prevagu nad njim. Ova zastarelost [predviđena članom 247 Građanskog zakonika] nezavisna je od činjenice da, u skladu sa članom 3 dekreta br. 1195/1942, novčani depoziti u nacionalnim bankama i pripadajuće kamate pravosnažno postaju imovina države kada ih njihovi vlasnici ne potražuju, tokom dvadeset godina za depozit i pet godina za kamate (...). »

  1. Podnosilac predstavke ulaže žalbu na pomenutu presudu. Poziva se na relevantne odredbe domaćeg prava i na član 1, Prvog protokola Konvencije. Tvrdi je da je došlo do zastoja zastarevanja zbog više sile ili prekida zastarevanja u skladu sa odredbama člana 260 Građanskog zakonika, s obzirom da je banka ažurirala njegov dosije na svakih šest meseci upisujujći u njega pripadajuće kamate.
  2. Presudom br. 2452/2006 od 6. aprila 2006, Apelacioni sud u Atini odbacuje žalbu, smatrajući da je primena dvadesetogodišnjeg zastarevanja na ugovore o nepravom depozitu opravdana ciljem od javnog interesa : likvidiranjem, u interesu zajednice (koinoniki oikonomia), pravnih odnosa stvorenih u tako dalekoj prošlosti da je njihovo postojanje postalo neizvesno. Činjenica da je banka nastavila da uplaćuje kamate na račun podnosioca predstavke ne predstavlja, prema Apelacionom sudu, čin priznavanja prava podnosioca predstavke koji bi mogao da predstavlja prekid dvadesetogodišnjeg zastarevanja. U slučaju bankarskih depozita, do prekida pomenutih rokova može doći samo novim činom deponovanja ili povlačenja depozita, novčanim transferom ili deponovanjem kamata. Apelacioni sud se, između ostalog, pozvao na dekret br. 1195/1942, kojim se predviđa da novčane sume uložene na bankovne račune na kojima nema nikakvih aktivnosti tokom dvadeset godina po isteku pomenutog roka postaju vlasništvo države.
  3. Apelacioni sud je takođe odbacio prigovor podnosioca predstavke prema kojem je navodno došlo do zastoja zastarevanja usled više sile (njegovih i bolesti njegove supruge). Apelacioni sud je zaključio da u ovom predmetu nije bilo slučaja više sile s obzirom da nije bilo kontinuiteta u tim bolestima tokom celog trajanja zastarevanja, a posebno tokom njegovih poslednjih šest meseci, tako da podnosilac predstavke nije bio sprečen da sam ili posredstvom nekog zastupnika podigne deponovanu sumu i pripadajuće kamate.
  4. Podnosilac predstavkese potom obratio Kasacionom sudu.Pozvao se na član 1 Prvog protokola Konvencije.
  5. Kasacioni sud, 12. januara 2009, odbacuje žalbu kao neosnovanu sa obrazloženjem da primenom pomenutog zakonodavstva nije povređeno pravo podnosioca predstavke na zaštitu imovine u smislu člana 1 Prvog protokola (presuda br. 50/2009). Konkretno, Kasacioni sud smatra :

 « (...) s obzirom da je prethodno pomenuta zastarelost, kao i svaka zastarelost, nametnuta javnim interesom, koji nalaže regulisanje odnosa proisteklih iz prošlosti koji su s toga postali neizvesni, i diktirana interesom zajednice, sporne odredbe nisu protivne [Prvom protokolu]. »

  1. Ta presuda je razmatrana i potvrđena 9. juna 2009. godine.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

  1. Član 3 zakonskog dekreta br. 1195/1942 « o zastarelosti bankovnih depozita i ostalih vrednosti i potraživanja u korist države» glasi :

Zastarelost depozita i kamata u korist države

 « Novčani depoziti u nacionalnim bankama sa pripadajućim kamatama (...) pravosnažno postaju vlasništvo države kada ih vlasnik računa ne potražuje ili kada nisu predmet promena po tom računu tokom perioda od dvadeset godina računajući od momenta kada su postali raspoloživi i, što se tiče kamata, tokom perioda od pet godina računajući od momenta njihovog dospeća. »

  1. Zakonski dekret br. 1195/1942 je ratifikovan aktom br. 315 Saveta ministara od 30. maja 1946. i ostaje na snazi i po usvajanju Građanskog zakonika.
  2. Na osnovu odredbi tog zakonskog dekreta, umesto da zastarelost određenih potraživanja i prava, bude u korist dužnika kao što je slučaj po redovnom pravu, odvija se u korist države. Pored depozita pri bankama i kreditnim ustanovama, ta potraživanja i prava obuhvataju i depozite proistekle iz kapitala i renti menica i hartija od vrednosti koje postoje pri bankama i deoničarskim društvima.

(...)

  1. Relevantne odredbe Građanskog zakonika glase :

Član 247 - Zastarelost prava

« Pravo da se od drugoga zahteva neko činjenje ili uzdržavanje od istog (pravâ) podleže zastarevanju. »

Član 249 - Dvadesetogodišnje zastarevanje

« Prava zastarevaju za dvadeset godina ako ne postoji drugačija odredba. »

(...)

Član 260 - Prekid - Priznanje

« Zastarevanje se prekida priznanjem pravâ, na bilo koji način, od strane osobe kojoj pripada njihovo ispunjenje (obveznik). »

(...)

Član 830Nepravi depozit

« Depozit određene sume novca ili druge zamenjive stvari, u slučaju sumnje, smatraće se zajmom ukoliko je depozitar ovlašćen da se njom služi. Ipak, u slučaju sumnje će se, u pogledu vremena i mesta povraćaja, primenjivati odredbe koje se odnose na depozit.(...)»

  1. Izrazom « nepravi depozit », označava se depozit, pošto su se strane sporazumele, novca ili drugih zamenjivih stvari u svrhu čuvanja od strane druge strane kada je ova ovlašćena da njima raspolaže. Prema doktrini i dobro uspostavljenoj sudskoj praksi, novčani depozit u nekoj banci sa uobičajenom kamatnom stopom i sa mogućnošću podizanja novca u svakom trenutku poprima karakter sporazuma o nepravom depozitu.
  2. Prema odredbama člana 260 Građanskog zakonika, zastarevanje se prekida kada obveznik na bilo koji način prizna odnosno pravo. Opšte je prihvaćeno da je za priznanje dovoljan čin ili ponašanje koji jasno ukazuju da dužnik priznaje svoju obavezu kao i pravo poverioca. Takvo priznanje može se očitovati delimičnom otplatom duga, plaćanjem kamate, davanjem obezbeđenja ili zahtevom za odobravanje roka ili zahtevom za oproštaj dugovanja (Georgiadis-Stathopoulos, Code civil (Građanski zakonik) Tumačenje po članovima, str. 461).
  3. Za prekid zastarevanja priznanjem dužnika (član 260 Građanskog zakonika) potrebno je da priznanje bude poslato i dostavljeno poveriocu (presuda br. 1178/1976 Kasacionog suda, Nomiko Vima 25/710). Prosta činjenica zavođenja dugovanja u glavnu knjigu od strane dužnika ne predstavlja priznanje prava u smislu člana 260 i ne može prekinuti zastarevanje (presuda br. 924/1977 Kasacionog suda, Nomiko Vima 26/726).
  4. Što se tiče zastarevanja prava vlasnika računa u odnosu na taj račun, prihvata se da se zastarevanje prekida svakim novim depozitom ili povlačenjem sredstava ili bilo kojim činom koji dovodi do promena na računu. Zastarevanje se ne prekida kamatama po tom računu, čak i kada se pretvaraju u kapital, kao ni ažuriranjem ličnog dosijea vlasnika računa koje se obavlja šestomesečno (presude br. 739/2004 i br. 50/2009 Kasacionog suda).

 (...)

  1. Primenjujući istu logiku, Kasacioni sud je ocenio da banka nema obavezu obaveštavanja zainteresovanog lica pre isteka roka zastarevanja. Pošto mu banka izdaje bankovnu knjižicu, njegova je obaveza da je ažurira, s obzirom da je ta knjižica dokaz o iznosu depozita na njegovom računu i o postojanju promena na tom računu (presude Kasacionog suda br. 432/1990 i br. 1623/1995).

PRAVO

I. OPŠTA NAPOMENA

  1. Kao prvo, Sud mora odlučiti da li g. Panajotis Zolotas ima pravo da preuzme predstavku koju je prvobitno podneo njen podnosilac, preminuo u februaru 2011. godine.
  2. Sud podseća da je u više slučajeva u kojima je podnosilac predstavke preminuo tokom trajanja postupka uzeo u obzir volju da se postupak nastavi koju su izrazili bilo naslednici bilo bliski srodnici (videti, npr. Deweer protiv Belgije, 27. februar 1980, §§ 37-38, serija A br. 35 ; X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 5. novembar 1981, § 32, serija A br. 46 ; Vocaturo protiv Italije, 24. maj 1991, § 2, serija A br. 206-C ; protiv. Italije, 27. februar 1992, § 2, serija A br. 228-F ; Pandolfelli i Palumbo protiv Italije, 27. februar 1992, § 2, serija A br. 231-B ; X protiv Francuske, 31. mart 1992, § 26, serija A br. 234-C ; Raimondo protiv Italije, 22. februar 1994, § 2, serija A br. 281-A ; Malhous protiv Republike Češke (dec.) [GC], br. 33071/96, CEDH 2000-XII, i, a contrario, Scherer protiv Švajcarske, 25. mart 1994, §§ 31-32, serija A br. 287).
  3. Sud, u ovom slučaju, primećuje da je g. Panajotis Zolotas sin podnosioca predstavke i njegov naslednik ab intestat i par indivis, kao i da je pravo zagarantovano članom 1 Prvog protokola prvenstveno prenosivo. G. Panajotis Zolotas ima dakle legitimni interes koji mu daje pravnu kvalifikaciju za žalbu u ime svog preminulog oca.

II. O NAVODNOJ POVREDI ČLANA 1 PRVOG PROTOKOLA KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke se žalio da su domaći parnični sudovi, pozivajući se na rok zastarevanja od dvadeset godina predviđen Građanskim zakonikom kao i zakonskim dekretom br. 1195/1942, smatrali da su njegova potraživanja od banke u kojoj je imao račun zastarela i da je saldo njegovog računa pripao državi, kao krajnjem korisniku neaktivnih bankovnih računa. On tvrdi da postoji kršenje člana 1 Prvog protokola, koji glasi :

«  Svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni. »

(...)

B.  O suštini

1. Argumentacije stranaka

a)  Vlada

  1. Vlada ističe da je osnovni cilj zakonskog dekreta br. 1195/1942 da služi opštem interesu tako što bi se sprečilo da banke, deoničarska društva i ostala pravna lica prisvoje novčane sume koje odgovaraju kapitalu i rentama koje su proizvele menice i hartije od vrednosti, usled nekativnosti njihovih vlasnika, koja je veoma često rezultat činjenice da su isti preminuli bez naslednika ili da su odustali od svojih potraživanja.
  2. Prava podnosioca predstavke navodno potpadaju pod zastarevanje predviđeno opštim odredbama Građanskog zakonika, koje su navodno važeće uporedo sa odredbama zakonskog dekreta i nezavisno od njih. Zakonski dekret je navodno različit od članova 247 i sledećih Građanskog zakonika u tome što zastarelo potraživanje navodno pripada državi a ne banci u kojoj je neaktivni račun bio otvoren. Primena odredaba zakonskog dekreta u slučaju podnosioca predstavke navodno ne bi imala nikakvog posebnog uticaja na zastarelost jer kako navodi Vlada njegovo pravo bi u svakom slučaju bilo zastarelo i na osnovu samog Građanskog zakonika, sa razlikom samo utoliko što bi korisnik u tom slučaju bila banka, a ne država.
  3. Banka navodno ne bi imala obavezu da upozori podnosioca predstavke pre isteka roka zastarevanja. Budući da mu je banka uručila bankovnu knjižicu njegova je dužnost da je ažurira, s obzirom da ta knjižica predstavlja dokaz o iznosu depozita na njegovom računu kao i o postojanju promena na njemu (presuda Kasacionog suda 432/1990 i br. 1623/1995 – gornji paragraf 24).
  4. Iz toga navodno proističe da ažuriranje bankovnog izvoda podnosioca predstavke koje banka vrši šestomesečno, tako što upisuje kamate po tom računu, ne povlači prekid roka zastarevanja, jer se taj dokument ne šalje podnosiocu predstavke niti on dolazi u njegov posed, budući da se radi o običnoj aktualizaciji bančinih podataka, što navodno predstavlja interne bančine procedure. Navodno se taj dokument na stavlja na uvid podnosiocu predstavke, jer nije on došao da obavi neku transakciju ili da mu se u bankovnu knjižicu upišu promene do kojih je došlo na njegovom računu.
  5. Pored ostalog, Vlada zamera podnosiocu predstavke što nije pokazao ni minimum revnosti. Najzad, domaći sudovi su navodno odbacili osnov više sile na koji se poziva podnosilac predstavke u svojoj argumentaciji prema kojem bi postojao zastoj zastarevanja zbog njegovih i bolesti njegove supruge.

b)  Podnosilac predstavke

  1. Podnosilac predstavke tvrdi da je, kada je otvarao račun u duhu ugovorne slobode, imao nameru da zaključi ugovor o doživotnoj renti. Uticaj zastarevanja, pošto je bilo očigledno da javni poredak nije bio ugrožen, po njemu uopšte nije bio kompatibilan sa načelima savesnosti, dobrih običaja i sinalagmatičke prakse. Pored toga, kapitalizacija depozita putem akumulacije kamata po njemu ne može podlegati zastarevanju u meri u kojoj, banka, tim putem, indirektno, ali izvesno priznaje njegova prava. Pored ostalog, kapitalizacija kamata bi navodno predstavljala uzrok zastoja zastarevanja.
  2. Podnosilac predstavke ističe da je banka navodno bila dužna da ga informiše o potencijalnoj opasnosti da izgubi novac kao i da je država bila dužna da od momenta zastarelosti sačuva sredstva tokom nekog minimalnog razumnog roka u cilju zaštite njegove imovine odnosno imovine njegovog pravnog sledbenika. Podnosilac predstavke se poziva na primer francuskog, italijanskog i nemačkog zakonodavstva kojim se predviđa takvo informisanje.
  3. Podnosilac predstavke tvrdi da je činjenica da nije bilo nikakvih promena na njegovom računu tokom roka zastarevanja uzrokovana višom silom, naročito u periodu od poslednjeg polugodišta tog roka (1994.) do dana (6. feburar 2003.) kada je banci uputio zahtev da ga obavesti o stanju na računu.
  4. Najzad, podnosilac predstavke tvrdi da zakonski dekret br. 1195/1942 nikada nije ratifikovan i da nema snagu važećeg pravnog akta. Smatra da je porazno da jedna demokratska zemlja kao što je Grčka primenjuje zakon koji datira iz epohe kada je bila pod okupacijom nacističke Nemačke i da na prećutan način konfiskuje sredstva nekog pojedinca. Po njemu, ne može se kao osnov navesti javni interes na štetu privatnog interesa koji postoji u ovom slučaju, u odsustvu zakona koji bi predviđao naknadu štete od gubitka imovine zainteresovanim licima.

2. Ocena Suda

a)  Podsećanje na primenljiva načela

  1. Sud podseća da član 1 Prvog protokola, čija je osnovna svrha da zaštiti pojedinca od svake štete koju mu može naneti država u smislu poštovanja njegove imovine, može uključivati i pozitivne obligacije za državu uvođenja određenih mera za zaštitu prava na imovinu, posebno tamo gde postoji direktna veza između mera koje podnosilac predstavke može legitimno očekivati od vlasti i njegovog efektivnog uživanja svoje imovine (Öneryıldız protiv Turske [GC], br. 48939/99, § 134, CEDH 2004-XII, Păduraru protiv Rumunije, br. 63252/00, § 88, CEDH 2005-XII, Broniowski protiv Poljske [GC], br. 31443/96, § 143, CEDH 2004-V, i Sovtransavto Holding protiv Ukrajine, br. 48553/99, § 96, CEDH 2002-VII). Čak i u okviru horizontalnih odnosa može biti takvih načela javnog interesa koja mogu dovesti do nametanja određenih obaveza državi. Tako u (već navedenoj, § 143) presudi Broniowski, Sud kaže da pozitivne obligacije koje proističu iz člana 1 Prvog protokola mogu za državu podrazumevati uvođenje određenih mera kojima bi se zaštitilo pravo na imovinu. Samim tim, takva načela od opšteg interesa koja mogu nametnuti određene obaveze državi mogu imati uticaja čak i u okviru horizontalnih odnosa (Kotov protiv Rusije [GC], br. 54522/00, § 109, 3. april 2012).
  2. Granicu između pozitivnih i negativnih obligacija države po osnovu člana 1 Prvog protokola nije moguće precizno definisati, ali primenljivi principi su ipak uporedivi. Ako se slučaj analizira iz ugla pozitivnih obligacija države ili iz ugla mešanja javnih vlasti koje treba opravdati, kriterijumi koje treba primeniti ne razlikuju su po svojoj suštini. Bilo da se radi o ugrožavanju poštovanja imovine ili o odsustvu dejstvovanja u oba slučaja se mora očuvati pravična ravnoteža između zahteva od opšteg interesa za zajednicu i imperativa zaštite osnovnih prava pojedinca (videti između ostalih presudu Sporrong et Lönnroth protiv Švedske, 23. septembar 1982, § 69, serija A br, 52, i već navedenu presudu Kotov, 110).
  3. Sud takođe tvrdi da u određenim okolnostima član 1 Prvog protokola nalaže « određene mere za zaštitu prava na imovinu (...), čak i u slučaju kada se radi o sporu između fizičkih i pravnih lica »  (već navedena presuda Sovtransavto Holding, § 96). Ovo načelo se naveliko primenjuje u kontekstu izvršnih postupaka protiv privatnih dužnika (Fouklev protiv Ukrajine, br. 71186/01, §§ 89-91, 7. jun 2005 ; Kesyan protiv Rusije, br. 36496/02, §§ 79-80, 19. oktobar 2006 ; takođe videti Kin-Stib i Majkić protiv Srbije, br. 12312/05, § 84, 20. april 2010, Marčić i ostali protiv Srbije, br. 17556/05, § 56, 30 oktobar 2007, i, mutatis mutandis, Matheus protiv Francuske, br. 62740/00, §§ 68 i sledeći, 31. mart 2005).
  4. Da bi ocenio da li je država postupila u skladu sa članom 1 Prvog protokola, Sud mora globalno proučiti različite suprotstavljene interese, ne zaboravljajući da je cilj Konvencije zaštita « konkretnih i delotvornih » prava. On mora proniknuti iza prividnog i sagledati stvarno stanje stvari u spornoj situaciji. Ta ocena suda može se odnositi ne samo na primenljive modalitete obeštećenja – ako se situacija može svrstati pod lišenje imovine – već i na ponašanje stranaka, uključujući i sredstva koja je država upotrebila kao i njihovu primenu. U tom smislu, treba istaći da neizvesnost – kako zakonodavne tako i upravne prirode ili koja je vezana za praksu koju vlasti primenjuju- jeste faktor koji treba uzeti u obzir prilikom ocenjivanja postupka države. Naime, kada je u igri neko pitanje od opšteg interesa, javne vlasti su dužne da reaguju u razumnom roku, konkretno i sa najvećom mogućom koherentnošću (Tunnel Report Limited protiv Francuske, br. 27940/07, § 39, 18. novembar 2010).
  5. Sud pored ostalog podseća na svoju praksu prema kojoj sama činjenica da zahtevi podnosioca predstavke podležu zastarevanju ne predstavlja nikakav problem iz ugla Konvencije. Institut zastarelosti je zajedničko obeležje pravnih sistema država ugovornica i služi da bi se garantovala pravna sigurnost određivanjem rokova žalbi i sprečila nepravda do koje bi moglo doći kada bi sudovi mogli da budu pozvani da presuđuju o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti (A. Pye (Oksford) Ltd i J.A. Pye (Oksford) Land Ltd protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 44302/02, § 68, CEDH 2007-III ; Stubbings i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 22. oktobar 1996, § 51, Zbornik presuda i odluka (Recueil des arrêts et décisions) 1996-IV).
  6. Najzad, Sud ističe da je pojam « od javnog značaja » pomenut u drugoj rečenici prvog stava člana 1 Prvog protokola širok po svojoj prirodi. Domaće vlasti su u principu u boljoj poziciji od međunarodnih sudija da odrede šta predstavlja « javni značaj ». Smatrajući normalnim da zakonodavac raspolaže velikom širinom za sprovođenje ekonomske i socijalne politike, Sud poštuje načine na koje on vidi imperative « od javnog značaja » osim kada se njegova procena pokaže očigledno neosnovanom. Što se tiče pomoćnih rešenja – njihovo evenutalno postojanje ne čini samo po sebi neosnovanim dato zakonodavstvo. Sve dok zakonodavac ne pređe granicu svoje slobodne procene, Sud nije pozvan da kaže da li je on odabrao najbolji način rešavanja problema ili je trebalo da svoju vlast vrši drugačije (J.A. Pye (Oksford) Ltd protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 44302/02, §§ 43-45, 15. novembar 2005).

b)  Primena na konkretan slučaj

  1. U ovom predmetu, Sud prvenstveno ističe da kada je podnosilac predstavke 6. feburara 2003. došao u svoju banku da se raspita o stanju na svom računu, saznaje da su, pošto na njemu nije bilo nikakvih promena od drugog polugodišta 1981, sva prava koja bi mogao imati u vezi sa njim zastarela. Iz odluka domaćih sudova proizlazi da je otvorivši račun, podnosilac predstavke sa bankom sklopio sporazum koji, prema ustaljenoj sudskoj praksi i doktrini u Grčkoj, predstavlja sporazum o nepravom depozitu (član 830 Građanskog zakonika). Prava podnosioca predstavke proistekla iz tog sporazuma potpala su pod dvadesetogodišnje zastarevanje predviđeno Građanskim zakonikom (članovi 247 i 249).
  2. Sud takođe primećuje da su odnosni domaći sudovi primenili član 3 zakonskog dekreta br. 1195/1942, na osnovu kojeg novčani depoziti sa pripadajućim kamatama iz banaka u konačnom dolaze u posed države kada ih vlasnik računa nije potraživao ili kada tokom dvadesetogodišnjeg perioda nije bilo nikakvih promena na računu. Apelacioni sud je pored toga presudio da nije bilo prekida roka zastarevanja – s obzirom da upisivanje kamata po računu podnosioca predstavke u bančinu glavnu knjigu ne predstavlja slučaj prekida (gornji paragraf 9) – kao ni zastoja zastarevanja iz razloga više sile na koju se poziva podnosilac predstavke (gornji paragraf 10).
  3. Za Sud, zastarelost prava podnosioca predstavke u pogledu sopstvenog računa predstavlja povredu njegovog prava na imovinu koja ne odgovara ni eksproprijaciji niti regulatornoj meri korišćenja dobara koja se dakle mora preispitati u svetlu prve rečenice prvog stava člana 1 (videti, mutatis mutandis, Optim i Industerre protiv Belgije (dec.), br. 23819/06, § 35, 11. septembar 2012). Takođe je potrebno utvrditi da li je uspostavljena pravična ravnoteža između zahteva od opšteg interesa za društvo i imperativa povezanih sa osnovnim pravima pojedinca.
  4. Sud ne sumnja da zastarevanje uvedeno članovima 247 i 249 Građanskog zakonika i članom 3 zakonskog dekreta br. 1195/1942 teži legitimnom cilju. Kao što je istakao Apelacioni sud u svojoj presudi od 6. aprila 2006, dvadesetogodišnje zastarevanje ugovora o nepravom depozitu opravdava se ciljem od javnog značaja : likvidiranjem, u interesu zajednice, pravnih odnosa stvorenih u toliko dalekoj prošlosti da je njihovo postojanje postalo neizvesno.
  5. Iz ugla, između ostalog, svoje prakse u oblasti zastarevanja (gornji paragraf 43), Sud smatra da je gorepomenuti grčki sistem zastarevanja razuman : dvadesetogodišnji rok je dovoljno dugačak, a zainteresovanim licima nije ni teško ni nemoguće da prekinu zastarevanje.
  6. Izričući presudu u predmetu podnosioca predstavke, grčki sudovi sledili su i primenili relevantno važeće zakonodavstvo i sudsku praksu : s jedne strane, član 3 zakonskog dekreta, koji predviđa da se zastarevanje prava vlasnika računa prekida samo kada vlasnik potražuje svoj depozit ili obavlja neku transakciju na svom računu, s druge strane, član 260 Građanskog zakonika, koji predviđa prekid roka zastarevanja kada obveznik, u ovom slučaju banka, prizna odnosno pravo. U tom smislu Kasacioni sud je presudio da takvo priznanje mora da bude poslato i dostavljeno poveriocu, i da prosto zavođenje dugovanja u bančinu glavnu knjigu ne predstavlja priznanje prava u smislu člana 260 te s’ toga ne može prekinuti zastarevanje (gornji paragrafi 18 i 21).
  7. Međutim, Sud smatra da ovako radikalna mera kao što je zastarevanje potraživanja po bankovnom računu na osnovu toga što nije bilo nikakvih promena na tom računu tokom određenog perioda, upareno sa sudskom praksom prema kojoj upis kamata ne predstavlja promenu na računu, jeste takve prirode da stavlja vlasnike računa, naročito kada se radi o običnim pojedincima koji nisu podrobnije upoznati sa građanskim ili bankarskim pravom, u nepovoljnu situaciju u odnosu na banku pa čak i na državu u slučaju primene člana 3 zakonskog dekreta.
  8. Sud primećuje da, prema odredbama člana 830 Građanskog zakonika, ako neka osoba koja deponuje određenu sumu novca u banku prenese na nju pravo da je koristi, banka mora da je čuva i, ako je koristi za svoj račun, mora deponentu vratiti ekvivalentnu sumu po isteku sporazuma. Vlasnik računa može razumno očekivati da taj njegov depozit pri banci bude bezbedan, naročito kada primeti da mu se kamata upisuje na račun. Legitimno je da računa na to da će biti upozoren na bilo kakvu situaciju koja dovodi u opasnost sporazum koji je sklopio sa bankom i njegove finansijske interese kako bi unapred mogao preduzeti potrebne korake da se usaglasi sa zakonom i zaštiti svoje pravo na imovinu. Takav odnos poverenja svojstven je bankarskim transakcijama i pravu koje se na njih primenjuje.
  9. Sud između ostalog podseća da je načelo pravne sigurnosti implicitno u sveukupnim članovima Konvencije i da predstavlja jedan od suštinskih činilaca pravne države (Nejdet Şahin i Perihan Şahin protiv Turske, [GC], br. 13279/05, § 56, 20. oktobar 2011). Međutim, po mišljenju Suda, država ima pozitivnu obavezu zaštite građanstva i predviđanja obaveze za banke, uzimajući u obzir neugodne posledice koje zastarevanje može imati, da informiše vlasnike neaktivnih računa o bliskoj zastarelosti i da im na taj način pruži mogućnost da prekinu zastarevanje tako što bi na primer izvršili neku bankarsku transakciju. Nezahtevanje bilo kakvog informisanja tog tipa dovodi do opasnosti od povrede pravične ravnoteže između zahteva koje nalaže opšti interes zajednice i imperativa zaštite osnovnih prava pojedinca.
  10. Uskraćen za takvu informaciju, po mišljenju Suda, podnosilac predstavke je doveden u situaciju da mora da podnese preterani i nesrazmerni teret koji se ne može opravdati ni potrebom da se likvidiraju pravni odnosi čije postojanje je navodno neizvesno – prema tvrdnji u konkretnom slučaju Apelacionog suda – ni dobrim funkcionisanjem bankarskog sistema.
  11. Iz tih razloga, postoji povreda člana 1 Prvog protokola po osnovu optužbe koji je naveo podnosilac predstavke.

(...)

IV. O PRIMENI ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Prema odredbama člana 41 Konvencije,

« Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci. »

A.  Šteta

  1. Sin podnosioca predstavke traži najpre naknadu materijalne štete koju je pretrpeo njegov otac. U tom smislu se poziva na očev zahtev upućen Sudu, u kojem traži povraćaj sume od 660 000 drahmi koju je deponovao u banku, sa pripadajućim kamatama, a koju je naveo u svojoj tužbi od 3. juna 2003. podnetoj Prvostepenom sudu u Atini, tj. 30 550,74 EUR. Za nematerijalnu štetu traži sumu od 100 000 EUR.
  2. Što se tiče materijalne štete, Vlada tvrdi da sin podnosioca predstavke nije podneo specifičan zahtev, izražen u valuti optužene države i pravovremen, kako to nalaže član 60 § 2 Poslovnika Suda. On se samo poziva na formular zahteva, koji ne sadrži jasan zahtev i koji se i sam poziva na tužbu podnosioca predstavke pred Prvostepenim sudom u Atini. Što se tiče nematerijalne štete, Vlada smatra ne samo da je tražena suma neosnovana i preterana, već i da sin podnosioca predstavke ne može pretendovati na naknadu štete po tom osnovu jer je lice pogođeno spornom merom bilo podnosilac predstavke lično, a ni u kom slučaju njegovi naslednici. 
  3. Sud smatra da sin podnosioca predstavke nije propustio da na adekvatan način iznese svoje zahteve na ime materijalne štete. On zapravo traži sumu koju je i sam podnosilac predstavke tražio u svojoj tužbi od 3. juna 2003. pred Prvostepenim sudom u Atini, a koja je u toj tužbi jasno izražena u evrima, tj. 30 550,74 EUR.
  4. Sud, s jedne strane, podseća da je zaključio da je u ovom slučaju postojalo kršenje prve rečenice prvog stava člana 1 Prvog protokola, i, s druge strane, smatra da on ne može spekulisati o sumi koju bi grčki sudovi odobrili podnosiocu predstavke da je on dobio spor. Sud ipak smatra da je potrebno sinu podnosioca predstavke isplatiti sumu od 15 000 EUR, kao jedinstvenu naknadu za sve pretrpljene štete.

B.  Sudski i drugi troškovi

  1. Sin podnosioca predstavke takođe traži 5 000 EUR za sudske i ostale troškove ne navodeći da li se ta suma odnosi na troškove nastale zbog suđenja pred domaćim sudovima ili pred Sudom ili na oboje.
  2. Vlada ističe da sin podnosioca predstavke nije pružio nikakve dokaze u vezi sa svojim zahtevima.
  3. Prema praksi Suda, podnosilac predstavke može ostvariti naknadu sudskih i ostalih troškova samo u meri u kojoj se ustanovi njihovo postojanje, neophodnost i razumna visina. U ovom slučaju, Sud primećuje da podnosilac predstavke nije podneo ni jedan račun kojim bi se pravdali troškovi koje je imao zbog suđenja pred sudovima koji su vodili postupak i pred Sudom. Sud dakle mora odbaciti njegov zahtev na ime sudskih i ostalih troškova.

C.  Zatezne kamate

  1. Sud smatra da je primereno da zatezna kamata bude zasnovana na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centrale banke uvećanoj za tri procentna poena.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD, JEDNOGLASNO,

(...)

  1. Izriče da je došlo do povrede člana 1 Prvog protokola ;
  2. Izriče
    1. da će tužena država morati, u roku od tri meseca računajući od datuma s kojim će ova presuda postati pravosnažna u skladu sa članom 44 § 2 Konvencije, da isplati sinu podnosioca predstavke sumu od 15 000 EUR (petnaest hiljada evra) kao jedinstvenu naknadu za sve pretrpljene štete, plus svaki iznos koji može biti dugovan na ime poreza na te iznose;
    2. da će od isteka tog roka do isplate, ti iznosi morati da budu uvećani prostom kamatom po stopi koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke koja se primenjuje u predmetnom periodu, uvećanoj za tri procentna poena;
  1. Odbija preostali deo zahteva podnosioca predstavke za pravično zadovoljenje.

 

Sačinjeno na francuskom jeziku, a potom otpravljeno u pismenom obliku 29. januara 2013, u skladu sa pravilom 77 §§ 2 i 3 Poslovnika Suda.

Andre Vampak                                      Izabel Bero-Lefevr

Pomoćnik sekretara odeljenja                 Predsednica

 

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 Ovaj prevod je nastao uz podršku Fiducijarnog fonda za ljudska prava Saveta Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund).

 

 

FIRST SECTION

CASE OF ZOLOTAS v. GREECE (No. 2)

(Application no. 66610/09)

JUDGMENT

[Extracts]

STRASBOURG

29 January 2013 

FINAL

29/04/2013

This judgment has become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention

In the case of Zolotas v. Greece (no. 2), The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Isabelle Berro-Lefèvre, President,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse, judges,
and André Wampach, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 8 January 2013, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 66610/09) against the Hellenic Republic lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Greek national, Mr Anastasios Zolotas (“the applicant”), on 7 December 2009.

2. The Greek Government (“the Government”) were represented by their Agent’s delegates, Ms F. Dedoussi, Adviser at the State Legal Council, and Ms Z. Hadjipavlou, Legal Assistant at the State Legal Council.

3. The applicant alleged, in particular, a violation of the right guaranteed by Article 1 of Protocol No. 1.

4. On 31 August 2011 the Government were given notice of the application. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1 of the Convention).

THE FACTS

5. The applicant was born in 1924 and died on 27 February 2011, while his application was pending before the Court. His son, Mr Panayotis Zolotas, stated that he wished to continue the proceedings.

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6. On 11 July 1974 the applicant, who at that time was a practising lawyer, opened a bank account with the General Bank of Greece, into which he paid the sum of 660,000 drachmas (1,936.90 euros (EUR)). From the second half of 1981 until 2003, he did not perform any transactions on the account (cash withdrawals or deposits or entering of interest in the booklet provided for that purpose). As both he and his wife had severe and disabling health problems, the applicant was obliged to live abroad for many years. On 6 February 2003 he requested the bank to inform him of the status of his account. The bank replied that, because there had been no transactions on the account since the second half of 1981, all his claims in respect of the account had become time-barred. However, it informed the applicant that it still kept an up-to-date file concerning him in its records, in which it entered the interest accruing on the account.

7. On 3 June 2003 the applicant brought an action against the bank in the civil courts, claiming the sum he had deposited with the bank, plus interest, giving a total amount of EUR 30,550.74. In judgment no. 1481/2005 of 21 April 2005 the Athens Court of First Instance dismissed his action, finding that the applicant’s claims were barred by the twenty-year limitation period laid down in respect of claims arising out of an agreement on the deposit of fungible goods (Ανώμαλη παρακαταθήκη) within the meaning of Article 830 of the Civil Code (see paragraphs 18 and 19 below). In particular, the court stated as follows:

“... [The applicant] relies on Article 1 of Protocol No. 1 ... and on the Paris Protocol of 20 March 1952 concerning protection of property; these are not applicable in the present case since the institution of statutory limitation under domestic law prevails over them. This statutory limitation [provided for by Article 247 of the Civil Code] is independent of the fact that, in accordance with Article 3 of Legislative Decree no. 1195/1942, cash deposits with national banks and the corresponding interest are transferred permanently to the State where they have not been claimed by the account holder for a period of twenty years for the deposits and a period of five years for the interest ...”

8. The applicant appealed against that judgment, basing his arguments on the relevant provisions of domestic law and on Article 1 of Protocol No. 1. He submitted that the limitation period had been suspended by force majeure or had stopped running in accordance with Article 260 of the Civil Code, since the bank had updated his file every six months, entering the interest that had accrued.

9. By judgment no. 2452/2006 of 6 April 2006 the Athens Court of Appeal dismissed the appeal, taking the view that the twenty-year limitation period applicable to agreements on the deposit of fungible goods had been justified by an aim in the public interest, namely that of terminating, in the interests of the community (Κοινωνική οικονομία), legal relationships that had been created so long before that their existence had become uncertain. The fact that the bank had continued to enter the interest accruing on the applicant’s account did not, in the Court of Appeal’s view, amount to a recognition of the applicant’s claims capable of stopping the running of the twenty-year limitation period. In the case of bank deposits, the running of that period could be interrupted only by a new deposit or withdrawal, by a transfer of funds or by the payment of interest. The Court of Appeal also based its decision on Legislative Decree no. 1195/1942, according to which sums of money in bank accounts that had remained dormant for twenty years were transferred to the State on expiry of that period.

10. The Court of Appeal also rejected the objection raised by the applicant to the effect that the limitation period had been suspended by force majeure (his and his wife’s health problems). The court considered that there had been no force majeure in the case before it since the applicant and his wife had not been continuously ill throughout the limitation period, and particularly during the last six months of the period, with the result that it had not been impossible for the applicant to withdraw the sum deposited and the corresponding interest, either in person or via a representative.

11. The applicant appealed on points of law, relying on Article 1 of Protocol No. 1.

12. On 12 January 2009 the Court of Cassation dismissed the appeal as unfounded, on the ground that the application of the legislation in question had not infringed the applicant’s right to the peaceful enjoyment of his possessions as defined by Article 1 of Protocol No. 1 (judgment no. 50/2009). More specifically, the Court of Cassation found as follows:

“... [O]wing to the fact that the above-mentioned limitation period, like any statutory limitation period, is laid down in the public interest, which requires the regularisation of relationships that lie in the past and have therefore become uncertain, and is also dictated by the interest of the community, the impugned provisions are not contrary [to Protocol No. 1].”

13. That judgment was finalised and certified as authentic on 9 June 2009.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

14. Article 3 of Legislative Decree no. 1195/1942 on the statutory limitation of bank deposits and other securities and claims to the benefit of the State reads as follows:

Statutory limitation of deposits and interest to the benefit of the State

“Cash deposits with national banks and the corresponding interest ... shall be transferred permanently to the State where they have not been claimed by the account holder or have not been the subject of any account transactions for a period of twenty years from the date on which they became available and, in the case of interest, for a period of five years from the date on which it became payable.”

15. Legislative Decree no. 1195/1942 was ratified by Cabinet decision no. 315 of 30 May 1946 and remained in force after the enactment of the Civil Code.

16. Under the terms of the legislative decree, the time-barring of certain debts and claims, instead of benefiting the debtor as is the case under the ordinary law, benefits the State. In addition to deposits with banks and credit institutions, these debts and claims also encompass those arising out of the capital and income from securities held with banks and limited companies.

...

18. The relevant provisions of the Civil Code read as follows:

Article 247
Statutory limitation of claims

“The right to require another to perform or refrain from performing an act (claim) shall be subject to statutory limitation.”

Article 249
Twenty-year limitation period

“Except where otherwise provided, the limitation period for claims shall be twenty years.”

Article 260
Interruption – Recognition

“The limitation period shall stop running when the claim is recognised, by whatever means, by the debtor.”

Article 830
Deposit of fungible goods

“The deposit of a sum of money or other fungible goods shall, in the event of doubt, be considered as a loan if the deposit taker is authorised to make use of the goods. However, as regards the time and place for return of the goods, the provisions concerning deposits shall apply in the event of doubt. ...”

19. The term “deposit of fungible goods” refers to the deposit, following agreement between the parties, of money or other fungible goods for safekeeping by the other party, where the latter is authorised to use the goods. According to well-established legal theory and case-law, the depositing of money in a bank at the normal interest rate and with the possibility of immediate withdrawal is characterised as an agreement for the deposit of fungible goods.

20. Under Article 260 of the Civil Code, the limitation period stops running when the debtor recognises the claim by whatever means. It is generally accepted that such recognition simply requires some act or conduct which demonstrates clearly that the debtor recognises his or her obligation and the creditor’s claim. This may take the form of partial reimbursement of the debt, the payment of interest, the provision of a security, a request for additional time or a request to be discharged from the debt (Georgiadis-Stathopoulos, Civil Code – Interpretation article by article, p. 461).

21. In order for the act of recognition by the debtor to stop the limitation period running (Article 260 of the Civil Code), it must be addressed to the creditor and must reach him or her (Court of Cassation judgment no. 1178/1976, Nomiko Vima 25/710). The mere fact of the debtor entering the debt in his or her records does not amount to recognition of the claim within the meaning of Article 260 and is therefore not capable of stopping the running of the limitation period (Court of Cassation judgment no. 924/1977, Nomiko Vima 26/726).

22. As to the limitation period for claims by account holders in respect of their accounts, it is accepted that the period ceases to run with any new deposit or withdrawal or any action resulting in a change to the account. Time does not cease to run as a result of interest accruing on the account, even if the interest is capitalised, or as a result of the six-monthly update of the account holder’s file (Court of Cassation judgments nos. 739/2004 and 50/2009).

...

24. In a similar vein, the Court of Cassation ruled that banks were not obliged to notify account holders when the limitation period was due to expire. As the banks issued each customer with an account booklet, it was up to the customer to have it kept up to date, since it constituted proof of the sum deposited in the account and the performance of transactions on the account (Court of Cassation judgments nos. 432/1990 and 1623/1995).

THE LAW

I. GENERAL OBSERVATION

25. The Court must first of all determine the issue whether Mr Panayotis Zolotas is entitled to pursue the application originally lodged by the applicant, who died in February 2011.

26. The Court points out that in a number of cases in which an applicant died in the course of the proceedings, it has taken into account the statements of the applicant’s heirs or of close family members expressing the wish to pursue the proceedings (see, for example, Deweer v. Belgium, 27 February 1980, §§ 37-38, Series A no. 35; X v. the United Kingdom, 5 November 1981, § 32, Series A no. 46; Vocaturo v. Italy, 24 May 1991, § 2, Series A no. 206-C; G. v. Italy, 27 February 1992, § 2, Series A no. 228-F; Pandolfelli and Palumbo v. Italy, 27 February 1992, § 2, Series A no. 231‑B; X v. France, 31 March 1992, § 26, Series A no. 234-C; Raimondo v. Italy, 22 February 1994, § 2, Series A no. 281-A; Malhous v. the Czech Republic (dec.) [GC], no. 33071/96, ECHR 2000-XII; and contrast Scherer v. Switzerland, 25 March 1994, §§ 31-32, Series A no. 287).

27. In the instant case the Court notes that Mr Panayotis Zolotas is the applicant’s son and joint heir to his estate by intestate succession, and that the right protected by Article 1 of Protocol No. 1 is eminently transferable. Mr P. Zolotas therefore has a legitimate interest which gives him standing to complain on behalf of his deceased father.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1

28. The applicant complained that the domestic civil courts, basing their findings on the twenty-year limitation period laid down by the Civil Code and on Legislative Decree no. 1195/1942, had held that his claims vis-à-vis the bank where he held an account were time-barred and that the balance of the account went to the State, as the ultimate beneficiary of dormant bank accounts. He alleged a violation of Article 1 of Protocol No. 1, which provides:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

...

B. Merits

1. The parties’ submissions

(a) The Government

30. The Government stressed that the main aim of Legislative Decree no. 1195/1942 was to serve the general interest by preventing banks, limited companies and other legal entities from collecting the capital or income from securities when the holders of the securities had remained inactive; this was due in most cases to their having died without descendants or having decided to renounce their claims.

31. The applicant’s claims had become time-barred under the general provisions of the Civil Code, which existed in parallel with those of the legislative decree and independently of them. The legislative decree differed from Articles 247 et seq. of the Civil Code in that sums in respect of which claims had become time-barred went to the State and not to the bank where the dormant account was held. The application of the provisions of the legislative decree in the applicant’s case had had no particular impact on the limitation period since, in the Government’s view, his claim would in any event have been time-barred even on the basis of the Civil Code alone, the only difference being that the bank rather than the State would have been the beneficiary.

32. In the Government’s submission, the bank had not been obliged to notify the applicant when the limitation period was due to expire. As the bank had issued him with an account booklet, it had been up to him to ensure that it was kept up to date, since it constituted proof of the sum deposited in his account and the performance of transactions on the account (the Government referred to Court of Cassation judgments nos. 432/1990 and 1623/1995 – see paragraph 24 above).

33. Accordingly, the six-monthly update of the applicant’s account statements by the bank, in the form of entry of the interest accruing on the account, did not stop the running of the limitation period, since that act was not addressed to the applicant and did not reach him but merely concerned the updating of the bank’s data, which was an internal bank procedure. The act in question had not been notified to the applicant, as the latter had not come forward to perform a transaction or to have the changes to his account recorded in his booklet.

34. The Government further criticised the applicant for not having shown a minimum of diligence. Lastly, they pointed out that the domestic courts had rejected the grounds of force majeure advanced by the applicant in support of his argument that the limitation period had been suspended on account of his own and his wife’s health problems.

(b) The applicant

35. The applicant submitted that his intention, at the time of opening the account and in the spirit of freedom of contract, had been to take out a life annuity. The application of a limitation period, when it was clear that there was no threat to public order, had been incompatible in his view with the principles of good faith, morality and reciprocal practices. Moreover, the capitalisation of the deposit by means of the accrual of interest could not, in his view, be time-barred in so far as the bank had thereby recognised his claim, in an indirect but nevertheless certain manner. Furthermore, the capitalisation of interest constituted grounds for suspension of the limitation period.

36. The applicant stressed that the bank should have informed him of the risk he ran of losing his money, and that the State should have kept the funds for a reasonable minimum time after expiry of the limitation period in order to protect his property and that of his heir. The applicant cited the examples of the French, Italian and German legislation, which provided for persons to be informed in this way.

37. In the applicant’s view, the fact that there had been no transactions on his account during the limitation period had been due to force majeure, particularly between the last six months of the period and the date (6 February 2003) on which he had requested the bank to inform him of the status of his account.

38. Lastly, the applicant submitted that Legislative Decree no. 1195/1942 had never been ratified and did not have the force of a valid legal instrument. He considered it damning that a democratic country like Greece should apply legislation dating from the era of occupation by Nazi Germany and confiscate individuals’ money without informing them. In his view, public-interest grounds could not be invoked to the detriment of the private interests at stake in the present case, in the absence of legislation allowing the persons concerned to receive compensation for the loss of their property.

2. The Court’s assessment

(a) Recapitulation of the applicable principles

39. The Court points out that Article 1 of Protocol No. 1, the essential object of which is to protect the individual against unjustified interference by the State with the peaceful enjoyment of his or her possessions, may also entail positive obligations requiring the State to take certain measures necessary to protect the right of property, particularly where there is a direct link between the measures an applicant may legitimately expect from the authorities and his effective enjoyment of his possessions (see Öneryıldız v. Turkey [GC], no. 48939/99, § 134, ECHR 2004‑XII; Păduraru v. Romania, no. 63252/00, § 88, ECHR 2005-XII; Broniowski v. Poland [GC], no. 31443/96, § 143, ECHR 2004-V; and Sovtransavto Holding v. Ukraine, no. 48553/99, § 96, ECHR 2002-VII). Even in horizontal relations there may be public-interest considerations involved which may impose some obligations on the State. In Broniowski (cited above, § 143), for instance, the Court held that positive obligations under Article 1 of Protocol No. 1 might require the State to take the measures necessary to protect property rights (see Kotov v. Russia [GC], no. 54522/00, § 109, 3 April 2012).

40. The boundaries between the State’s positive and negative obligations under Article 1 of Protocol No. 1 do not lend themselves to precise definition. The applicable principles are nonetheless similar. Whether the case is analysed in terms of a positive duty of the State or in terms of interference by a public authority which needs to be justified, the criteria to be applied do not differ in substance. Both an interference with the peaceful enjoyment of possessions and an abstention from action must strike a fair balance between the demands of the general interest of the community and the requirements of the protection of the individual’s fundamental rights (see, among other authorities, Sporrong and Lönnroth v. Sweden, 23 September 1982, § 69, Series A no. 52, and Kotov, cited above, § 110).

41. The Court has also held that, in certain circumstances, Article 1 of Protocol No. 1 may impose “certain measures necessary to protect the right of property ... even in cases involving litigation between individuals or companies” (see Sovtransavto Holding, cited above, § 96). This principle has been applied extensively in the context of enforcement proceedings against private debtors (see Fuklev v. Ukraine, no. 71186/01, §§ 89-91, 7 June 2005, and Kesyan v. Russia, no. 36496/02, §§ 79-80, 19 October 2006; see also Kin-Stib and Majkić v. Serbia, no. 12312/05, § 84, 20 April 2010; Marčić and Others v. Serbia, no. 17556/05, § 56, 30 October 2007; and, mutatis mutandisMatheus v. France, no. 62740/00, §§ 68 et seq., 31 March 2005).

42. In assessing compliance with Article 1 of Protocol No. 1, the Court must make an overall examination of the various interests in issue, bearing in mind that the Convention is intended to safeguard rights that are “practical and effective”. It must look behind appearances and investigate the realities of the situation complained of. That assessment may involve not only the relevant compensation terms – if the situation is akin to the taking of property – but also the conduct of the parties, including the means employed by the State and their implementation. In that context, it should be stressed that uncertainty – be it legislative, administrative or arising from practices applied by the authorities – is a factor to be taken into account in assessing the State’s conduct. Indeed, where an issue in the general interest is at stake, it is incumbent on the public authorities to act in good time, in an appropriate and consistent manner (see Tunnel Report Limited v. France, no. 27940/07, § 39, 18 November 2010).

43. The Court further reiterates its case-law to the effect that the fact that an applicant’s claims are subject to a limitation period does not by itself raise any issue with regard to the Convention. Limitation periods are a common feature of the domestic legal systems of the Contracting States, designed to ensure legal certainty and finality and prevent the injustice which might arise if courts were required to decide upon events which took place in the distant past (see J.A. Pye (Oxford) Ltd and J.A. Pye (Oxford) Land Ltd v. the United Kingdom [GC], no. 44302/02, § 68, ECHR 2007-III, and Stubbings and Others v. the United Kingdom, 22 October 1996, § 51, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV).

44. Lastly, the Court stresses that the notion of “public interest” in the second sentence of the first paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 is necessarily extensive. The national authorities are in principle better placed than the international judge to appreciate what is in “the public interest”. The Court, finding it natural that the margin of appreciation available to the legislature in implementing social and economic policies should be a wide one, will respect the legislature’s judgment as to what is in the public interest unless that judgment is manifestly without foundation. The possible existence of alternative solutions does not in itself render the contested legislation unjustified. Provided that the legislature remains within the bounds of its margin of appreciation, it is not for the Court to say whether the legislation represented the best solution for dealing with the problem or whether the legislature’s discretion should have been exercised in another way (see J.A. Pye (Oxford) Ltd v. the United Kingdom, no. 44302/02, §§ 43‑45, 15 November 2005).

(b) Application of these principles to the present case

45. In the present case the Court notes first of all that when the applicant went to his bank on 6 February 2003 to enquire about the status of his account, he learnt that, since there had been no transactions on the account since the second half of 1981, all claims in relation to it were time-barred. It is clear from the decisions of the domestic courts that, on opening the account, the applicant had entered into an agreement with the bank which, according to consistent case-law and legal theory in Greece, constituted an agreement on the deposit of fungible goods (Article 830 of the Civil Code). The applicant’s claims arising out of that agreement were subject to the twenty-year limitation period laid down by the Civil Code (Articles 247 and 249).

46. The Court also notes that the domestic courts to which the applicant took his case based their findings on Article 3 of Legislative Decree no. 1195/1942, under the terms of which cash deposits and the corresponding interest held with banks were transferred permanently to the State where they had not been claimed by the account holder or where there had been no transactions on the account for a period of twenty years. The Court of Appeal, moreover, held that the limitation period had neither stopped running – as the entry in the bank’s records of the interest accruing on the applicant’s account did not cause time to stop running (see paragraph 9 above) – nor had it been suspended by force majeure as argued by the applicant (see paragraph 10 above).

47. In the Court’s view, the time-barring of the applicant’s claims in respect of his own account constituted interference with his property rights. The interference in question was neither an expropriation nor a measure to control the use of property; it therefore falls to be dealt with under the first sentence of the first paragraph of Article 1 (see, mutatis mutandisOptim and Industerre v. Belgium (dec.), no. 23819/06, § 35, 11 September 2012). It must therefore be determined whether a fair balance was struck between the demands of the general interest of the community and the requirements of the protection of the individual’s fundamental rights.

48. The Court does not doubt that the limitation period imposed under Articles 247 and 249 of the Civil Code and Article 3 of Legislative Decree no. 1195/1942 pursued a legitimate aim. As the Court of Appeal stressed in its judgment of 6 April 2006, the twenty-year limitation period for agreements on the deposit of fungible goods was justified by an aim in the public interest, namely that of terminating, in the interests of the community, legal relationships that had been created so long before that their existence had become uncertain.

49. Regard being had, among other factors, to its case-law concerning statutory limitation (see paragraph 43 above), the Court considers that the Greek system of statutory limitation referred to above is reasonable; the limitation period of twenty years is a long one and it is not difficult or impossible for the persons concerned to stop it running.

50. In ruling on the applicant’s case the Greek courts followed and applied the relevant legislation and case-law in force: firstly, Article 3 of the legislative decree, which stated that the limitation period in respect of an account holder’s claims stopped running only when the account holder claimed back his or her deposit or performed a transaction on the account; and secondly, Article 260 of the Civil Code, which stated that the limitation period stopped running when the debtor – in this case, the bank – recognised the claim. In that regard the Court of Cassation held that the act of recognition had to have been addressed to the creditor and to have reached him or her, and that the mere fact of entering the debt in the bank’s records did not amount to recognition of the claim for the purposes of Article 260 and was therefore not capable of stopping the running of the limitation period (see paragraphs 18 and 21 above).

51. However, the Court considers that such a drastic measure as the time‑barring of claims in respect of a bank account, on the ground that there have been no transactions on the account for a certain time, coupled with the case-law according to which the entering of interest in the records does not constitute an account transaction, is apt to place account holders, especially when they are ordinary citizens unversed in civil or banking law, at a disadvantage vis‑à-vis the bank or even the State in cases where Article 3 of the legislative decree is applicable.

52. The Court notes that under Article 830 of the Civil Code, if a person who deposits a sum of money in a bank transfers to the latter the right to use the sum in question, the bank must keep it and, if it uses it for its own purposes, must return an equivalent sum to the depositor on termination of the agreement. Account holders are therefore entitled to believe, in good faith, that their deposits are safe, especially if they see that interest has been credited to their account. They can legitimately expect to be informed of any situation that might jeopardise the agreement they entered into with the bank or their financial interests, so that they can take the necessary steps in advance to comply with the law and protect their property rights. Such a relationship of trust is inherent in banking transactions and banking law.

53. The Court further reiterates that the principle of legal certainty is implicit in all the Articles of the Convention and constitutes one of the fundamental aspects of the rule of law (see Nejdet Şahin and Perihan Şahin v. Turkey [GC], no. 13279/05, § 56, 20 October 2011). In the Court’s view, the State has a positive obligation to protect citizens and to require that banks, in view of the potentially adverse consequences of limitation periods, should inform the holders of dormant accounts when the limitation period is due to expire and thus afford them the possibility of stopping the limitation period running, for instance by performing a transaction on the account. Not requiring any information of this kind to be provided is liable to upset the fair balance that must be struck between the demands of the general interest of the community and the requirements of the protection of the individual’s fundamental rights.

54. In the Court’s view, the absence of such information placed an excessive and disproportionate burden on the applicant which cannot be justified either by the need to terminate legal relationships whose existence has become uncertain – as asserted by the Court of Appeal in the instant case – or in order to ensure the proper functioning of the banking system.

55. Accordingly, there has been a violation of the applicant’s rights under Article 1 of Protocol No. 1.

...

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

59. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

60. The applicant’s son first claimed compensation for the pecuniary damage sustained by his father. He referred in that regard to his father’s application to the Court, in which the latter had requested reimbursement of the sum of 660,000 drachmas which he had deposited with the bank, plus interest, giving a sum of 30,550.74 euros (EUR), as indicated in his action of 3 June 2003 before the Athens Court of First Instance. He also claimed EUR 100,000 in respect of non-pecuniary damage.

61. With regard to pecuniary damage, the Government submitted that the applicant’s son had not lodged a specific claim expressed in the currency of the respondent State and within the time allowed, as required by Rule 60 § 2 of the Rules of Court. He had simply referred to the application form, which did not contain a clearly formulated claim and which in turn referred to the applicant’s action before the Athens Court of First Instance. As to non-pecuniary damage, not only was the amount claimed unfounded and excessive, but the applicant’s son was also not entitled to compensation under this head as the person affected by the measure in question had been the applicant himself and in no sense his heirs.

62. The Court considers that the applicant’s son did not fail to present his claims in respect of pecuniary damage in the proper manner, as he claimed the sum which the applicant himself had sought in his action of 3 June 2003 before the Athens Court of First Instance and which had been clearly expressed in euros, namely the sum of EUR 30,550.74.

63. The Court observes, firstly, that it has found a violation of the first sentence of the first paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 in the instant case and, secondly, that it cannot speculate as to the amount that the Greek courts would have awarded the applicant had his action succeeded. However, it considers it appropriate to award the applicant’s son the sum of EUR 15,000 to cover all heads of damage.

B. Costs and expenses

64. The applicant’s son also claimed EUR 5,000 in respect of costs and expenses, without however specifying whether this amount related to the costs incurred before the domestic courts or this Court, or both.

65. The Government stressed that the applicant’s son had not furnished any evidence in support of his claims.

66. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and were reasonable as to quantum. In the present case the Court notes that the applicant did not produce any invoices in relation to the costs incurred before the domestic courts or this Court. His claim in respect of costs and expenses must therefore be dismissed.

C. Default interest

67. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

...

2. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1;

3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant’s son, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the sum of EUR 15,000 (fifteen thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of all heads of damage;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in French, and notified in writing on 29 January 2013, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 André Wampach                                        Isabelle Berro-Lefèvre
Deputy Registrar                                        President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.