Vistinš i Perepjolkins protiv Letonije

Država na koju se presuda odnosi
Letonija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
71243/01
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Bosanski
Datum
25.03.2014
Članovi
41
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(Čl. 41) Materijalna šteta
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Podnosioci predstavke su u skladu sa ugovorima o donacijama potpisanim 1994. stekli pet parcela zemljišta na ostrvu na kojem se uglavnom nalaze lučki objekti i koje se nalazi u sastavu grada Rige. Nepokretnosti podnosilaca predstavke su tokom devedesetih godina 20. veka eksproprisane radi proširenja Slobodne luke Rige u skladu sa novim posebnim zakonom koji je odstupao od uobičajenih pravila eksproprijacije. Naknada dodeljena podnosiocima predstavke je iznosila 850, odnosno 13.500 evra. Takođe su im dosuđeni iznosi u vrednosti od 85.000 odnosno 593.150 evra na ime zaostalih naknada na ime zakupa za korišćenje njihovog zemljišta. Vrednost zemljišta prvog podnosioca predstavke je nakon pripajanja Luci Riga procenjena na 900.000 evra, dok je vrednost zemljišta drugog podnosioca predstavke procenjena na ukupno 5.000.000 evra.

Veliko veće Suda je u svojoj presudi o meritumu izrečenoj 25. oktobra 2012. sa dvanaest glasova za i pet protiv utvrdilo povredu člana 1 Protokola br. 1 usled neopravdane nesrazmere između katastarske vrednosti zemljišta i naknade dosuđene podnosiocima predstavke.

Pravo – član 41
(a) Materijalna šteta – Pošto Sud u svojoj osnovnoj presudi nije proglasio eksproprijaciju suprotnom načelu zakonitosti, na ovaj predmet nije bilo moguće primeniti kriterijume propisane u predmetu Guizo-Galisaj protiv Italije (Guiso-Gallisay v. Italy) jer se oni odnose na ekspropijaciju koja je sama po sebi nezakonita. Stoga je obeštećenje koje je Država mogla da pruži bilo ograničeno na isplatu odgovarajuće odštete koja je trebalo da bude dosuđena u vreme eksproprijacije. S druge strane, nije bilo osnova za zahtev podnosilaca predstavke za naknadu izmakle dobiti (lucrum cessans) u pogledu perioda koji je usledio nakon eksproprijacije. Taj deo njihovih zahteva je odbijen.

Naknada utvrđena u ovom predmetu ne bi morala da odražava ideju o potpunom otklanjanju posledica sporne povrede prava, niti punu vrednost imovine. Sud je smatrao da je prikladno da odredi sume koje su u najvećoj mogućoj meri bile „razumno vezane“ za tržišnu vrednost parcela. Odlučio je da pribegne pravičnom razmatranju prilikom obračuna relevantnih iznosa, pri čemu je uzimao u obzir nalaze iz osnovne presude prema kojima su letonske vlasti opravdano odlučile da ne nadoknade podnosiocima predstavke punu tržišnu vrednost oduzete imovine i da bi mnogo niži iznosi bili dovoljni da zadovolje zahteve iz člana 1 Protokola br. 1. Sud je stoga za 75% smanjio stvarnu prosečnu ekonomsku katastarsku vrednost kvadratnog metra zemljišta o kojem je reč, utvrđenu na osnovu izveštaja stručnjaka. Od tih iznosa su odbijeni iznosi koji su na nacionalnom nivou isplaćeni podnosiocima predstavke na ime naknade. Iznosi su prilagođeni kako bi uzeli u obzir efekte inflacije i dodata je zatezna kamata. Konačno, Sud nije video nijedan razlog da od tih iznosa odbije iznose zaostalog zakupa koji su podnosiocima predstavke isplaćeni na nacionalnom nivou, jer su se njihovi zahtevi odnosili na poseban pravni osnov a ne na naknadu za eksproprijaciju.
Sud je stoga prvom podnosiocu predstavke dodelio 339.391 evra a drugom podnosiocu predstavke 871.271 evra na ime materijalne štete.

(b) Nematerijalna šteta – po 3.000 evra svakom podnosiocu predstavke.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

VELIKO VIJEĆE

PREDMET VISTIŅŠ I PEREPJOLKINS protiv LATVIJE

(Predstavka broj 71243/01)

PRESUDA

(Pravično zadovoljenje)

STRASBOURG

25. marta 2014. godine

Ova presuda je konačna, ali može biti predmet redakcijskih izmjena.

U predmetu Vistiņš i Perepjolkins protiv Latvije, Evropski sud za ljudska prava, zasjedajući u Velikom vijeću u sljedećem sastavu:

Dean Spielmann, predsjednik,
Nicolas Bratza,
Françoise Tulkens,
Nina Vajić,
Lech Garlicki,
Peer Lorenzen,
Karel Jungwiert,
Elisabeth Steiner,
Ján Šikuta,
András Sajó,
Nona Tsotsoria,
Işıl Karakaş,
Kristina Pardalos,
Angelika Nußberger,
Julia Laffranque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
André Potocki, sudije,
i Michael O’Boyle, zamjenik registrara,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost koje je održano 5. marta 2014. godine, donosi sljedeću presudu, koja je usvojena tog dana:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom (broj 71243/01) koju su Sudu podnijela dvojica latvijskih državljana, gosp. Jānis Vistiņš i gosp. Genādijs Perepjolkins (podnositelji predstavke), protiv Republike Latije u skladu s članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Konvencija) 5. juna 2001. godine.
  2. Presudom od 25. oktobra 2012. godine (presuda u meritumu), Sud (Veliko vijeće) je odlučio da je tužena država, eksproprijacijom zemljišta koje je pripadalo podnositeljima predstavke te disproporcionalno niskom naknadom, prekoračila polje slobodne procjene kojim je raspolagala, čime je narušila pravičnu ravnotežu između zaštite imovine i zahtjeva od općeg interesa. Prema tome, član 1. Protokola broj 1 je prekršen (vidi, Vistiņš i Perepjolkins protiv Latvije [VV], broj 71243/01, st. 130-131, i tačka 2. dispozitiva, od 25. oktobra 2012).
  3. Pozivajući se na član 41. Konvencije, podnositelji predstavke su zahtijevali isplatu iznosa koji su odgovarali punoj katastarskoj vrijednosti predmetnih zemljišta u vrijeme eksproprijacije te isplatu gubitka zarade koja se odnosila na izgubljenu rentu za zemljišta. Oni su zahtijevali i naknadu troškova postupka pred Sudom.
  4. Budući da pitanje primjene člana 41. Konvencije još uvijek nije bilo spremno za odluku, Sud je odložio odlučivanje o njemu te je pozvao Vladu i podnositelje predstavke da dostave, u roku od tri mjeseca od datuma službenog saopćavanja presude u meritumu, svoja pismena zapažanja o tom pitanju te, naročito, da obavijeste Sud o bilo kojem sporazumu kojeg bi mogle postići (ibid., stav 140, i tačka 4. dispozitiva).
  5. Budući da nisu postigli sporazum, podnositelji predstavke i Vlada su dostavili svoja zapažanja. Vlada je naknadno dostavila dodatna zapažnja o zahtjevu podnositelja predstavke za pravično zadovoljenje.

ČINJENICE

A.  Određivanje katastarske vrijednosti nepokretne imovine 1997. godine

  1. U vrijeme eksproprijacije zemljišta podnositelja predstavke, katastarska vrijednost nepokretne imovine koja se nalazila unutar opsega gradova se određivala u skladu s Regulativom broj 94 od 12. aprila 1994.godine koja se odnosila na određivanje vrijednosti gradskog zemljišta (Noteikumi “Par pilsētu zemes vērtēšanu”), koja je bila na snazi do 12. juna 1998. godine. U onoj mjeri u kojoj je relevantna za ovaj predmet, preambula tog teksta je sadržavala sljedeće definicije:

“(...) Katastarska vrijednost zamljišta – urbanistička i ekonomska vrijednost zemljišta, formulirana u novčanim iznosima.

(...)

Model vrijednosti zemljišta [zemes paraugvērtība] – maksimalna vrijednost kvadratnog metra gradskog zemljišta smještenog u vrijednosnoj zoni [vērtību zona] radi korištenja s posebnom namjenom.

De facto model vrijednosti zemljišta [zemes faktiskā paraugvērtība] – maksimalna vrijednost kvadratnog metra gradskog zemljišta koje se nalazi u određenom području određene vrijednosne zone [vērtību zona] u svrhu korištenja s posebnom namjenom.

(...)

Vrijednosna zona – dio gradskog područja koje odgovara konstantnom skupu podataka koji karakteriziraju vrijednost nepokretne imovine.

(...).”

  1. Član 5. je propisivao da se Regulativa ne primjenjuje na određivanje tržišne vrijednosti gradskog zemljišta. U svrhu procjene vrijednosti, gradsko područje se moralo podijeliti na vrijednosne zone na osnovu općeg urbanističkog plana. Glavni grad, Riga, se morao podijeliti na sedam ili više zona (član 7). Prema članu 8, glavni kriteriji za određivanje zona su bili sljedeći:

“(...)

1. položaj [zemljišta] u odnosu na centar grada;

2. stepen razvijenosti građevinske infrastrukture i društvenih usluga;

3. atraktivnost područja;

4. ekološki uvjet i posljedice negativnih faktora;

5. lokalni geološki uvjeti.”

  1. Član 24. Regulative je propisivao metodologiju izračunavanja modela vrijednosti (paraugvērtība) nekog zemljišta. U pogledu gradova kao što je Riga, model vrijednosti se nije morao izračunavati posebno jer je odgovarao ljestvici iz Priloga broj 2 uz Regulativu. Da bi se ustanovio de facto model vrijednost (faktiskā paraugvērtība), bilo je potrebno izračunati razliku između modela vrijednosti predmetne zone i susjedne zone, pomonožiti to s udaljenošću od sljedeće zone, zatim podijeliti rezultat sa širinom predmetne zone te, konačno, dodati odgovarajući model vrijednosti sa utvrđene ljestvice (član 25). De facto model vrijednosti je potom morao biti prilagođen u ovisnosti o zgradi sagrađenoj na zemljištu (član 26).
  2. De facto model vrijednosti se morao pomnožiti s površinom zemljišta da bi se dobila njegova katastarska vrijednost. Zatim se vršilo prilagođavanje u okviru 20% da bi se uzeli u obzir određeni pozitivni ili negativni faktori (čl. 30. do 34). Nadležnost za izračunavanje katastarske vrijednosti zemljišta je imala Državna zemljišna služba (Valsts Zemes dienests).

B.  Zakonska kamata

  1. Relevantne odredbe Građanskog zakona (Civillikums) glase:

Član 1757.

“Kada ugovor predviđa plaćanje kamate, njen procenat mora biti fiksan. U suprotnom se pretpostavlja da je zakonska kamata prihvaćena (vidi, član 1765).”

Član 1765.

(verzija na snazi prije 1. marta 2006. godine)

“Kamatna stopa mora biti jasno utvrđena aktom ili ugovorom. U suprotnom, kao i u slučajevima kada zakon propisuje plaćanje zakonske kamate, stopa iznosi šest posto godišnje. Kamata može biti obračunata samo na samu glavnicu. Međutim, ako kamata nije plaćena u datom roku jednu ili više godina, od tog momenta, na zahjtev povjerioca, kamata se obračunava na dugovanu kamatu”.

Član 1765.

(verzija na snazi nakon 1. marta 2006. godine, izmijenjena zakonom od 23. maja godine)

“Kamatna stopa mora biti jasno utvrđena aktom ili ugovorom. U suprotnom, kao i u slučajevima kada zakon propisuje plaćanje zakonske kamate, stopa iznosi šest posto godišnje.

Kamatna stopa u slučaju kašnjenja plaćanja novčanog duga utvrđenog ugovorom kao naknada za isporuku ili kupovinu neke robe ili usluge je osam posto [“sedam posto” prije 26. juna 2013] iznad osnovne stope (član 1765, treći stav) godišenje; u pogledu ugovornih odnosa u kojima učestvuje neki potrošač, [osnovna stopa] je šest posto godišnje.

Osnovna kamatna stopa je četiri posto. Navedena stopa se mijenja 1. januara i 1. jula svake godine za postotak koji odgovara povećanju ili smanjenju posljednje stope koju je odredila Banka Latvije u svrhu refinansiranja prije prvog dana dotičnog polugodišnjeg perioda. Nakon 1. januara i 1. jula svake godine, Banka Latvije odmah objavljuje u [Službenim novinama] informaciju o kamatnoj stopi koja se primjenjuje na naredni polugodišnji period.

Stopa može biti obračunata samo na samu glavnicu. Međutim, ako kamata nije plaćena u datom roku jednu ili više godina, od tog momenta, na zahjtev povjerioca, kamata se obračunava na dugovanu kamatu.”

Član 1763.

“Kamata prestaje da raste:

(1) kada iznos kamate koja još uvijek nije plaćena dosegne iznos glavnice; (...).”

C.  Stopa inflacije

  1. Prema Centralnom uredu za statistiku Latvije (Centrālā Statistikas pārvalde), stopa inflacije između 25. novembra 1997. godine (kao datuma stupanja na snagu relevantnog Zakona o eksproprijaciji; vidi, presuda u meritumu, st. 23. i 54) i 25. oktobra 2012. godine (datum presude u meritumu) je bila 94,3%.

PRAVO

  1. Član 41. Konvencije glasi: “Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.”

A.  Materijalna šteta

1. Argumenti stranaka u postupku

(a)  Podnositelji predstavke

  1. Podnositelji predstavke su na početku istakli da Sud, u presudi u meritumu, nije doveo u pitanje saglasnost sticanja spornih zemljišta sa zahtjevima latvijskog prava i validnošću njihovog imovinskog prava na zemljište. Savim suprotno, Sud je izričito konstatirao da dobra vjera podnositelja predstavke u pogledu sticanja imovine nije nikada bila dovedena u pitanje te da su latvijske vlasti formalno priznale njihovo pravo vlasništva tako što su ga upisala u katastar na njihovo ime te što su im plaćale rentu (vidi, presuda u meritumu, stav 120). Osim toga, nikada nije ustanovljeno da su pravo na imovinu ostvarili na protuzakonit način ili da su prouzrokovali štetu javnom interesu. Prema tome, podnositelji predstavke nisu odgovorni za štetu koju su pretrpili ekspoprijacijom zemljišta.
  2. Pozivajući se na presude Guiso-Gallisay protiv Italije ((pravično zadovoljenje) [VV], broj 58858/00, stav 105, od 22. decembra 2009) i Medici i ostali protiv Italije (pravično zadovoljenje), broj 70508/01, stav 13, od 4. decembra 2012), podnositelji predstavke su istakli da bi naknada trebala odgovarati punoj vrijednosti zemljišta u vrijeme gubitka imovine, umanjena za iznose koji se dodjeljuju na domaćen nivou, a zatim ažurirana kako bi se nadoknadila dejstva inflacije, plus kamata. U tom pogledu, oni su istakli da katastarska vrijednost zemljišta, onako kako ju je odredila Državna zemljišna služba te pod uticajem, između ostalog, političkih odluka, ne odgovara stvarnoj tržišnoj vrijednosti, koja bi u principu bila određena uz pomoć mehanizama slobodne trgovine. U svrhu ilustracije, podnositelji predstavke su predočili ekspertski izvještaj, koji je sačinila firma SIA I. koja je certificirana za procjenu nekretnina, iz kojeg proizilazi da je ukupna katastarska vrijednost svih predmetnih zemljišta u ovom predmetu, na dan 20. decembra 2012. godine, iznosila 723.118 latvijskih lati (LVL), dok je puna tržišna vrijednost iznosila 7.609.000 LVL. Prema tome, katastarska vrijednost je otprilike iznosila iznosila 10% tržišne vrijednosti imovine. U vezi s ekspertskim izvještajima koje je predočila Vlada (vidi, st. 23-28 dole), podnositelji predstavke su istakli da oni nisu jako pouzdani te da ne predočavaju jasno usvojenu metodologiju.
  3. Osim toga, podnositelji predstavke su istakli da takozvana infrastruktura sagrađena na zemljištima nije uticala ni na jednu od navedenih vrijednosti. Jedina infrastruktura koja se tamo nalazila na dan eksproprijacije se sastojala od “betonskih ploča” za smještaj kontejnera, čija je vrijednost bila 5,28 LVL po kvadratnom metru.
  4. U stvarnosti, jedina vrijednost spornih zemljišta koja je bila poznata u vrijeme eksproprijacije je bila katastarska vrijednost koju je odredila Državna zemljišna služba (Valsts Zemes dienests). Ta vrijednost je korištena kao osnov za izračunavanje poreza na nekretnine, određivanje rente i određivanje naknade za korištenje zemljišta na osnovu služnosti. U ovom predmetu, latvijski sudovi su također koristili katastarsku vrijednost kao referentnu vrijednost za izračunavanje neisplaćene rente podnositeljima predstavke (vidi, presuda u meritumu, st. 25-27) te je to vrijednost koju bi Sud trebao koristiti kao osnov za dodjeljivanje odštete na osnovu člana 41. Konvencije.
  5. Podnositelji predstavke smatraju da je potrebno, pri određivanju naknade na koju imaju pravo, uzeti u obzir iznose koje su primile druge osobe koje su se nalazile u situaciji koja je uporediva s njihovom situacijom. Oni su dostavili kopiju kupoprodajnog ugovora i izvode iz zemljišnih knjiga iz kojih proizilazi da je grad Riga, 31. jula 2002. godine, kupio od gđe D. zemljište od 10 590 kvadratnih metara u Kundziņsali, u blizini jednog od zemljišta koje je pripadalo drugom podnositelju predstavke. Katastarska vrijednost tog zemljišta u vrijeme kupoprodaje je iznosila 515.981 LVL; cijena koju su ugovorile strane je bila 309.588,60 LVL tj. 29,23 LVL po kvadratnom metru, što je predstavljalo 60% katastarske vrijednosti u to vrijeme.
  6. Podnositelji predstavke su istakli da je katastarska vrijednost zemljišta koja su im pripadala iznosila u vrijeme eksproprijacije 564.140 LVL (802.698,90 euros (EUR)) u vezi s prvim podnositeljem predstavke i 3.126.480 LVL (448.580,26 EUR) u vezi s drugim podnositeljem predstavke. Prema tome, to su prije svega iznosi koje podnositelji predstavke potražuju pred Sudom.
  7. Podnositelji predstavke su dalje istakli da se zakonska kamata, prema sudskoj praksi Suda, dodaje na bilo koje dodijeljene iznose odštete (6% godišnje prema Građanskom zakonu Latvije) uz prilagođavanje u svrhu nadoknađivanja dejstava inflacije. Međutim, umjesto toga, podnositelji predstavke su preferirali da traže naknadu za izgubljenju zaradu koja je rezultat nemogućnosti ubiranja rente petnaest godina (između 1997. i 2012. godine). Budući da je iznos rente odgovarao 3% katastarske vrijednosti zemljišta godišnje, oni potražuju na tom osnovu 253.863 LVL ili 361.214,51 EUR (prvi podnositelj predstavke) i 1.406.916 LVL ili 2.001.861,12 EUR (drugi podnositelj predstavke).
  8. Prema tome, podnositelji predstavke potražuju ukupan iznos od 1.163.913,41 EUR (prvi podnositelj predstavke) i 6.450.441,38 (drugi podnositelj predstavke).

(b)  Vlada

  1. Vlada je priznala da iznos naknade treba odgovarati vrijednosti imovine u momentu gubitka vlasništva. Međutim, ona je istakla da, iako je katastarska vrijednost predmetnih zemljišta korištena kao osnov za izračunavnje neplaćene rente, ona nije adekvatna te se ne bi trebala koristiti u svrhu člana 41. Konvencije. U vezi s tim, Vlada je objasnila da katastarska vrijednost nije imala nikakve veze sa stvarnom tržišnom vrijednošću 1997. godine. Tokom prvih nekoliko godina nakon neovisnosti, tržište nekretnina (koje nije postojalo za vrijeme sovjetskog režima kada je zemlja bila državna) se tek počelo razvijati. Prema tome, u tom periodu tranzicije, podjela urbanih područja na zone, model vrijednosti zemljišta i katastarska virjednost koja je iz toga proizilazila su bili zasnovani na teoretskim pretpostavkama te su ovisili o broju stanovnika određenog lokaliteta i udaljenosti predmetnog zemljišta od centra grada (vidi, st. 6-9 gore). Budući da je Autonomna luka Riga reletivno blizu centra glavnog grada, njena teritorija je uključena u zonu “AB”, koja je bila druga po vrijednosti. Model vrijednosti zemljišta u toj zoni je iznosio od 24,24 LVL do 87,60 LVL po kvadratnom metru.
  2. Dana 1. januara 1998. godine, nakon predmetne eksproprijacije, novi zakon o “porezu na nekretnine” je stupio na snagu. Za razliku od prethodnog sistema, taj zakon je propisivao da se u budućnosti katastarska vrijednost mora određivati na osnovu informacija o tržištu nekretnina. Nove zone i nove katastarske vrijednosti zasnovane na tim informacijama su postale važeće 2003. godine. Nova katastarska vrijednost zemljišta koja su pripadala podnositeljima predstavke je od tada iznosila 3,90 LVL po kvadratnom metru te se održala na tom nivou do 2007. godine.
  3. Iz navedenog razloga, Vlada je istakla da katastarska vrijednost zemljišta 1997. godine nije relevantnna za izračunavanje materijalne štete koju su pretrpili podnositelji predstavke te da se umjesto toga treba koristiti tržišna vrijednost na dan eksproprijacije. Međutim, u vrijeme eksproprijacije, vrijednost zemljišta nije bila poznata; njeno određivanje u to vrijeme je bilo beskorisno jer imovina nije bila predmet tržišnih transakcija. S ciljem popunjavanja te praznine, Vlada je predočila četiri ekspertska izvještaja koja su izradile tri firme za procjenu nekretnina u januaru 2013. godine i koja sadrže retroaktivno izračunavanje tržišne vrijednosti predmetnih zemljišta na dan 25. novembra 1997. godine (datum stupanja na snagu relevantnog Zakona o eksproprijaciji; vidi, presuda u meritumu, st.23 i 54).
  4. U prvom izvještaju, koji je sačinila firma SIA B.K.G. 22. januara 2013. godine, je predočena sljedeća procjena:

“Od nas je zatraženo da utvrdimo tržišnu vrijednost jedne nekretnine, naime zemljišta lociranog u Rigi, u Kundziņsali, upisanog pod brojem 0100 096 0236 [eksproprisano od Jānisa Vistiņša] na dan (...) 25. novembra 1997. godine. Procjena je obavljena prema standardu koji se primjenjuje pri procjeni vrijednosti nepokretne imovine u Latviji (Latvijas Īpašuma vērtēšanas standarti, LVS-401) i zahtjevima zakona (...) koji se odnose na eksproprijaciju nepokretne imovine u javnom interesu, na snazi na dan eksproprijacije.

Nakon izvršenog obračuna i analiza, došli smo do zaključka da bi tržišna vrijednost [predmetnog] zemljišta, na dan 25. novembra 1997. godine, mogla biti 338.484 lati

(...).

‘Tržišna vrijednost’ je novačni iznos, obračunat na dan procjene, uz pomoć kojeg imovina treba biti prenesena sa jednog vlasnika na drugog na osnovu poslovne transakcije između dobrovoljnog kupca i dobrovoljnog prodavca nakon odgovarajućeg plasmana na tržište; osim toga, pretpostavlja se da svaka strana djeluje svjesno (...) i bez prisile. (...).”

  1. Drugi izvještaj, koji je sačinila ista firma isti dan, se odnosio na zemljišta koja su eksproprisana od drugog podnositelja predstavke (gosp. Genādijsa Perepjolkinsa). Njegovo obrazloženje je identično obrazloženju iz prvog izvještaja. Prema tom dokumentu, ukupna tržišna vrijednost zemljišta koja su pripadalo drugom podnositelju predstavke je iznosila, na dan 25. novembra 1997. godine, 1.250.593 LVL.
  2. Treći izvještaj je sačinila jedna druga firma za procjenu, SIA V,. januara 2013. godine. Pozivajući se također na standard LVS-401 i koristeći istu definiciju “tržišne vrijednosti”, u tom izvještaju su predočene sljedeće cifre: 338.500 LVL u pogledu zemljišta prvog podnositelja predstavke i 1.250.500 LVL u pogledu četiri zemljišta drugog podnositelja predstavke. Međutim, taj izvještaj se nije zaustavio na tome, nego je ustanovio i tržišnu vrijednost navedene imovine “ne uzimajući u obzir posebne okolnosti, naime sudske presude u kojima su određuji iznosi renti”. Vrijednost zemljišta eksproprisanog od prvog podnositelja predstavke, obračunata na taj način, je iznosila 100.700 LVL, a ukupna vrijednost četiri zemljišta drugog podnositelja predstavke 281.300 LVL.
  3. Na četvrtom izvještaju, kojeg je sačinila treća frima, SIA E., je naznačen datum 23. januar 2013. Poput navedenih izvještaja, on se također pozvao na standard LVS-401 i istu definiciju “tržišne vrijednosti”. U tom izvještaju su naznačene sljedeće cifre: 338.000 LVL u pogledu zemljišta prvog podnositelja predstavke i 1.250.000 LVL u pogledu četiri zemljišta drugog podnositelja predstavke.
  4. Vlada je dostavila i peti ekspertski izvještaj koji je sačinila ista firma, SIA E., 1999. godine. Za razliku od prethodna četiri izvještaja, u njemu nije određena tržišna vrijednost na dan 25. novembra 1997. godine, nego “ekonomski zasnovana srednja katastarska vrijednost“ svih zemljišta unutar opsega Autonomne trgovačke luke u Rigi na dan 12. septembra 1999. godine. Vlada je objasnila da ta procjena nije uzela u obzir udaljenost predmetnih zemljišta od centra grada (što je, prema tome, bilo pogrešno), nego je zasnovana na poređenju s ostalim sličnim trgovačkim lukama u tom području i njihovim poslovanjem. Prema tom izvještaju, “ekonomski zasnovana srednja katastarska vrijednost” za taj lokalitet je bila 6,62 LVL po kvadratnom metru, dok je “ekonomski zasnovana efektivna srednja katastarska vrijednost” bila 18,79 LVL po kvadratnom metru.
  5. Vlada se pozvala na zaključak Suda iz presude o meritumu, prema kojem su “latvijske vlasti opravdano odlučile da ne isplaćuju punu tržišnu vrijednost eksproprisane imovine podnositeljima predstavke ta da bi mnogo niži iznosi mogli biti dovoljni da se zadovolje zahtjevi iz člana 1. Protokola broj 1” (vidi, presuda u meritumu, stav 118). Vlada je dalje istakla da su podnositelji predstavke stekli zemljiša putem donacije, da nisu ništa investirali u njihov razvoj, da nisu platili nikakvu zemljarinu te da su im nakon eksproprijacije isplaćeni veoma visoki iznosi za dugove rente (ibid., st. 25-27). Osim toga, podnositelji su dobili naknadu od države, iako je Sud smatrao da je ona nedovoljna (, st. 22 i. 24). Prema Vladi, direktni ili indirektni profit koji su imali podnositelji predstavke od predmetnih zemljišta na uštrb poreskih obveznika (tj. iznosi koji odgovaraju neisplaćenim rentama, neplaćenom porezu i već plaćenoj naknadi) je iznosio 72.475,26 LVL u pogledu prvog podnositelja predstavke i 455.320,71 LVL u pogledu drugog. Imajući u vidu opću ekonomsku situaciju tužene države u vrijeme eksproprijacije (na primjer, između 1993. godine i 1996. godine, prosječna bruto plata u Latviji je bila 142 EUR), te cifre su ogromne. Vlada je zatražila od Suda da to uzme u obzir te da znatno smanji iznose dugovane podnositeljima predstavke.
  6. U svjetlu navedenih pitanja, Vlada smatra da bi Sud trebao dodijeliti 27.607 LVL (39.281 EUR) prvom podnositelju predstavke i 80.522 LVL (114.572 EUR) drugom podnositelju predstavke po osnovu štete koju su pretrpili eksproprijacijom zemljišta. Vlada nije objasnila kako je došla do tih iznosa ni koju formulu za obračun je koristila; međutim, ona je istakla da je u tržišnoj cijeni na kojoj se zasniva taj obračun uzeta u obzir stopa kapitalizacije od 5%.
  7. Konačno, Vlada je istakla da ne postoji pravni osnov, prema aktuelnoj sudskoj praksi Suda, po kojem bi podnositelji predstavke mogli dodatno potraživati gubitak zarade. U vezi s tim, ona je istakla da rješenje koje je usvojio Sud u navedenoj presudi Guiso-Gallisay nije primjenjivo na ovaj predmet zbog toga što se u ovom predmetu radi o zakonitoj eksproprijaciji, a ne indirektnoj eksproprijaciji koja je nespojiva s principom legaliteta.

2. Ocjena Suda

  1. Sud na početku podsjeća da je sljedeće navedeno u stavu 118. presude u meritumu:

“Sud smatra da su latvijske vlasti opravdano odlučile da ne isplaćuju punu tržišnu vrijednost eksproprisane imovine podnositeljima predstavke ta da bi mnogo niži iznosi mogli biti dovoljni da se zadovolje zahtjevi iz člana 1. Protokola broj 1 iz tri razloga: prvo, zbog toga što stvarna tržišna vrijednost objektivno ne može biti utvrđena, posebno imajući u vidu isključivo pravo kupovine koje je uvedeno u korist države i lokalnih vlasti Zakonom o lukama (...); drugo, zbog toga što su predmetna zemljište bila predmet služnosti koja je uvedena zakonom (...); te konačno, zbog toga što podnositelji predstavke nisu ulagali u razvoj svojih zemljišta te nisu platili nikakvu zemljarinu, postupak ponovnog razreza poreza koji je kasnije pokrenulo Vijeće Grada Rige protiv njih nije bio uspješan.”

  1. Sud dalje ističe da su podnositelji predstavke potraživali naknadu gubitka zarade, kojeg su navodno pretrpili jer nisu više mogli naplaćivati rentu za predmetna zemljišta nakon eksproprijacije. Sud podjeća da presuda u kojoj se konstatuje povreda nameće tuženoj državi pravnu obavezu da okonča povredu te da ukloni posljedice na način da uspostavi stanje, koliko je to moguće, koje je bilo prije povrede (vidi, Iatridis protiv Grčke (pravično zadovoljenje) [VV], broj 31107/96, stav 32, ECHR 2000-XI). Drugim riječima, naknada materijalne štete mora dovesti do stanja koje je najbliže stanju koje bi postojalo da se povreda nije desila. Kao što je Sud ranije istakao u vezi s tim, nemoguće je staviti u isti plan eksproprijaciju koja je propisana zakonon i indirektnu eksproprijaciju koja nije u skladu s principom legaliteta (vidi, Guiso-Gallisay, citirana gore, stav 95). U ovom predmetu, Sud je ostavio otvorenim pitanje formalne legalnosti sporne eksproprijacije ističući sljedeće (vidi, presuda u meritumu, stav 105):

“Sud i dalje sumnja da li se može smatrati da je sporna eksproprijacija provedena ‘pod uvjetima popisanim zakonom’, imajući naročito u vidu odstupanje koje je primijenjeno na podnositelje predstavke te proceduralne garancije koje iz toga proizilaze – ili ne proizilaze (...). Međutim, Sud ne smatra da je potrebno da odlučuje o tom pitanju budući da sporna eksproprijacija krši član 1. Protokola broj 1 iz drugih razloga (...).”

  1. U svakom slučaju, u presudi u meritumu, Sud tu eksproprijaciju nikada nije proglasio nesukladnom s principom legalnosti budući da se zaključak o povredi isključivo zasnivao na neopravdanoj disproporcionalnosti između službene katastarske vrijednosti zemljišta i naknade dodijeljene podnositeljima predstavke (ibid., st. 119. i 130). Imajući u vidu te okolnosti, “najbliže moguće stanje stanju koje bi postojalo da se povreda nije desila” je ograničeno na plaćanje adekvatne naknade koja bi bila dodijeljena u vrijeme eksproprijacije. S druge strane, ne postoji osnov na kojem podnositelji predstavke mogu potraživati gubitak zarade (lucrum cessans) u pogledu perioda nakon eksproprijacije. Taj dio njihovih zahtjeva se mora odbaciti.
  2. Sud sada mora odrediti iznos koji treba biti dodijeljen podnositeljima predstavke na osnovu pretrpljene materijalne štete (damnum emergens). U vezi s tim, Sud smatra da se kriteriji uspostavljeni u predmetu GuisoGallisay (citiran gore, st. 104-105) ne mogu prenijeti na ovaj predmet budući da se oni primjenjuju na eksproprijacije koje su zakonite per se. U ovom predmetu, Sud ponavlja da postoji krajnja disproporcionalnost između službene katastarske vrijednosti zemljišta i naknade dodijeljene podnositeljima predstavke, a ne implicitne nezakonitosti eksproprijacije zemljišta, koja je u korijenu konstatirane povrede.
  3. Imajući u vidu te okolnosti, Sud smatra da odšteta koju je potrebno odrediti u ovom predmetu ne mora odražavati ni ideju o cjelovitom uklanjanju posljedica spornog miješanja ni punu vrijednost predmetne imovine. Pri određivanju iznosa adekvatne odštete, Sud mora voditi računa o kriterijima propisanim u svojoj sudskoj praksi koja se odnosi na član 1. Protokola broj 1, prema kojima bi oduzimanje imovine normalno predstavljalo disproporcionalno miješanje koje se ne bi moglo smatrati opravdanim na osnovu tog člana u slučaju neisplaćivanja iznosa koji se razumno odnosi na vrijednost imovine. Prema tome, Sud smatra da je adekvatno da se odrede iznosi koji se, koliko je to moguće, “razumno odnose” na tržišnu vrijednost zemljišta, tj. iznosi koje bi on sam smatrao prihvatljivim na osnovu člana 1. Protokola broj 1 da je tužena država propisno obeštetila podnositelje predstavke. U tu svrhu, on mora obaviti opću procjenu posljedica sporne eksproprijacije, obračunavajući iznos naknade prema vrijednosti zemljišta u vrijeme kada su podnositelji predstavke izgubili svoju imovinu (vidi, presuda u meritumu, stav 111). Konačno, imajući u vidu posebne okolnosti u ovom predmetu, Sud mora uzeti u obzir pravičnu naknadu pri određevanju relevantnih iznosa (vidi, mutatis mutandis, bivši Kralj Grčke i ostali protiv Grčke [VV] (pravično zadovoljenje), broj 25701/94, st. 78-79, od 28. novembra 2002), vodeći računa o konstatacijama iz stava 118. presude u meritumu.
  4. Sud smatra da su predmetna zemljišta, prije eksporprijacije, bila predmet tri uzastopne procjene: 1994. godine, 1996. godine i 1997. godine. Prva procjena, koja je obavljena kada su zemljišta stečena donacijom, nije nikada spomenuta u postupku eksproprijacije i naknade. U vezi s trećom, u njoj su predočene vrijednosti koje je Sud smatrao nedovoljnim u smislu člana 1. Prokola broj 1 (vidi, presuda u meritumu, st. 115-117 i 130-131). Ostaje druga procjena, koju je realizirao Centar za procjenu nekretnina Državne zemljišne službe na osnovu katastarske vrijednosti predmentnih zemljišta (ibid., stav 116). Prema objašnjenjima Vlade, koja podnositelji predstavke nisu osporili, katastarska vrijednost nekretnina u to vrijeme se izračunavala isključivo prema urbanističkim kriterijima te nije odražavala njenu stvarnu tržišnu vrijednost (vidi također, relevantno domaće pravo, st. 6-9 gore). Prema tome, Sud ne smatra adekvatnim da se ona koristi kao osnov za izračunavanje materijalne štete.
  5. Sud ističe da su stranke dostavile niz ekspertskih izvještaja koji su sačinjeni nakon eksproprijacije predmentih zemljišta. Vodeći računa o pravičnoj naknadi onako kako to iziskuje član 41. Konvencije, Sud smatra da bi “ekonomski zasnovana srednja katastarska vrijednost” zemljišta u opsegu Autonomne luke Riga, kao što je ustanovila ekspertska firma SIA E. 1999. godine, bila najadekvatniji osnov za izračunavanje iznosa koji se trebaju dodijeliti podnositeljima predstavke (vidi, stav 28. gore). Prvo, ta vrijednost ima prednost jer se određivala samo oko dvije godine nakon sporne eksproprijacije. Drugo, čak iako “stvarna tržišna vrijednost objektivno ne može biti određena, posebno imajući u vidu isključivo pravo kupovine koje je uvedeno u korist države i lokalnih vlasti Zakonom o lukama” (vidi, presuda u meritumu, stav 118), navedena vrijednost zapravo uzima u obzir ekonomske faktore kao što je promet luka u dotičnoj regiji. Prema tome, ekonomski zasnovana srednja katastarska vrijednost koju je koristio sud iznosi 18,79 LVL po kvadratnom metru.
  6. Imajući u vidu sve okolnosti predmeta, a naročito one koje su navedene u stavu 118. presude u meritumu, Sud smatra da je pravično da se navedeni iznos smanji za 75%. Prema tome, cifra koju treba uzeti kao osnov obračunavanja iznosa kojeg treba dodijeliti po osnovu materijalne štete je 4,69 LVL po kvadratnom metru. Prema tome, zemljište koje je pripadalo prvom podnositelju predstavke, čija je površina bila 17998 kvadratnih metara, vrijedi 84.410,62 LVL. U pogledu četiri zemljišta koja su eksproprisana od drugog podnositelja predstavke, čija je ukupna površina 47740 kvadratnih metara, oni vrijede 223.900,60 LVL (vidi, presuda u meritumu, stav 11).
  7. Sada je potrebno oduzeti od navedenih cifara iznose koji su već isplaćeni podnositeljima predstavke na osnovu naknade na domaćem nivou, naime 548,26 LVL i 8.616,87 LVL (, sta 24). Tako se dobiju iznosi od 83.862,36 LVL (119.378,18 EUR) u pogledu prvog podnositelja predstavke i 215.283,73 LVL (306.461,90 EUR) u pogledu drugog podnositelja predstavke.
  8. Sud smatra da je sada potrebno prilagoditi navedene iznose da bi se nadoknadila dejstva inflacije (vidi, Scordino protv Italije (broj 1) [VV], broj 36813/97, stav 258, ECHR 2006-V). Sud ističe da je stopa inflacije bila 94,3% u periodu od 25. novembra 1997. godine do 25. oktobra 2012. godine (vidi, stav 11. gore). Primjenjujući taj postotak, navedeni iznosi su uvećeni do iznosa od 231.951,63 EUR (u pogledu prvog podnositelja predstavke) i 595.455,47 EUR (u pogledu drugog podnositelja predstavke).
  9. Ostaje i da se izračuna zakonska kamata za isti period (ibid.). Sud ističe da je zakonska kamata, prema članovima 1763. i 1765. Krivičnog zakona Latvije, generalno 6% godišnje, ali da njen rast prestaje u momentu kada dosegne iznos glavnice (vidi, stav 10. gore). Period između dva navedena datuma je četrnaest godina i jedanest mjeseci, što je broj koji treba zaokružiti. Prema tome, u pogledu petanestogodišnjeg perioda između dva navedena datuma, kamatu u iznosu od 107.440,35 EUR treba isplatiti prvom podnositelju predstavke, a 275.815,65 EUR drugom podnositelju predstavke. Prema tome, konačni iznosi koje je potrebno dodijeliti podnositeljima predstavke su 339.391,98 EUR prvom podnositelju predstavke i 871.271,12 EUR drugom podnositelju predstavke.
  10. Konačno, Sud ne vidi nijedan razlog zbog kojeg bi od tih iznosa oduzeo zaostalu rentu isplaćenu podnositeljima predstavke na domaćem nivou ni bilo koji neplaćeni porez, što je predložila Vlada. Kao što je Sud istakao u svojoj presudi u meritumu, zahtjev za isplatu zaostale rente proizilazi iz odvojenog pravnog osnova od onog koji se odnosi na plaćanje naknade za eksproprijaciju. U vezi sa zemljarinom, sami latvijski sudovi su ustanovili da su sami podnositelji predstavke oslobođeni plaćanja tog poreza jer je porez već platila javna korporacija koja je odgovorna za rukovođenje lukom (vidi, presuda u meritumu, st. 37-38 i 128).
  11. Imajući u vidu navedeno, Sud smatra da je razumno da prvom podnositelju predstavke dodijeli iznos od 339.391,98 EUR, a drugom podnositelju predstavke 871.271,12 EUR na osnovu materijalne štete.

B. Nematerijalna šteta

  1. Oba podnositelja predstavke su tražila isplatu iznosa od 10.000 EUR po osnovu nematerijalne štete koja je uzrokovana osjećajem zebnje i frustracije nakon eksproprijacije njihove imovine. U vezi s tim, oni su istakli da su uložili mnogo vremena i napora kako bi učestvovali u postupcima koji su se odnosili ne samo na samo eksproprijaciju nego i na naplatu zaostale rente.
  2. Vlada je osporila da su podnositelji predstavke pretrpili nematerijalnu štetu. Prvo, Vlada je istakla da ovaj predmet, koji se odnosi na zakonitu eksproprijaciju, nije uporediv sa navedenim predmetima GuisoGallisay i Medici. Drugo, ona je osporaila postojanje uzročno-posljedične veze između kršenja člana 1. Protokola broj 1, koje je ustanovio Sud, i domaćih postupaka koje su pokrenuli podnositelji predstavke – postupaka koji uostalom nisu uvijek bili nepovoljni za podnositelje predstavke. Treće, Vlada smatra da napori koje u normalnim uvjetima uloži neka stranka u postupku ne podrazumijeva per se “duševnu patnju” na kojoj bi se moglo zasnivati obeštećenje na osnovu člana 41. Konvencije.
  3. Sud se slaže s Vladom da se bespomoćnost i frustracija koju osjeti neki vlasnik koji je ostao bez imovine na nezakonit način (vidi, GuisoGallisay, citirana gore, stav 110) ne mogu uporediti sa osjećaem bivšeg vlasnika koji jednostavno nije zadovoljan iznosom naknade koju dodijeli država. Međutim, on priznaje da su podnositelji predstavke pretrpili izvjestan stepen nematerijalne štete zbog ustanovljene povrede koja je takva da se dodjeljivanje određenog iznosa na tom osnovu može smatrati opravdanim. Donoseći odluku na pravičnoj osnovi, kao što to iziskuje član 41. Konvencije, Sud odlučuje da svakom od podnositelja predstavke dodijeli 3000 EUR na tom osnovu.

C.  Troškovi postupka i ostali troškovi

  1. U toku postupka u meritumu predmeta pred Velikim vijećem, podnositelji predstavke su zahtijevali isplatu troškova postupka i ostalih troškova u iznosu od 4 980 EUR za svakog podnositelja predstavke. Oni nisu precizirali postupke u vezi s kojima su nastali ti troškovi, niti su priložili dokaze u prilog tome.
  2. Vlada je smatrala da taj zahtjev nije dovoljno obrazložen te da ne ispunjava osnovne zahjteve iz pravila 60. stav 2. Pravila Suda. Međutim, ona je priznala da su podnositelji predstavke morali biti izloženi određenim troškovima te nije izrazila protivljenje da im Sud dodijeli određeni iznos po tom osnovu, s tim da ne prelazi iznos od 1500 EUR za svakog podnositelja predstavke.
  3. Sud ponovo ističe da oštećena stranka mora biti izložena stvarnim i potrebnim troškovima da bi ostavarila pravo na naknadu troškova postupka i ostalih troškova na osnovu člana 41. Konvencije. Naime, pravilo 60. stav 2. propisuje da pojedinosti po stavkama moraju biti predočene u svakom zahtjevu na osnovu člana 41. Konvencije; u suprotnom, Sud može odbiti zahtjev djelomično ili u potpunosti. Dalje, troškovi postupka i drugi troškovi se mogu nadoknaditi samo ako se odnose na ustanovljenu povredu (vidi, među ostalim presudma, Andrejeva protiv Latvije [VV], broj 55707/00, stav 115, ECHR 2009).
  4. U ovom predmetu, Sud konstatira da zahtjev koji su podnositelji predstavke podnijeli za isplatu sudskih i drugih troškova pred Velikim vijećem očigledno ne zadovoljava te uvjete budući da traženi iznosi nisu potkrijepljeni bilo kakvim dokazom te da nije moguće ustanoviti preciznu prirodu obavljenih usluga, ni da li su oni objektivno bili potrebni u postupku pred Sudom. Ipak, Sud prihvata da su podnositelji predstavke, imajući u vidu kompleksnost predmeta, morali biti izloženi troškovima, naročito pred Velikim vijećem. Imajući u vidu te okolnosti, odlučujući na pravičnoj osnovi, kao što to iziskuje član 41, Sud odlučuje da svakom od njih dodijeli 1500 EUR u pogledu svih troškova postupka i ostalih troškova, zajedno s iznosom koji bi se eventalno mogao nametnuti na osnovu poreza (, stav 116).

D. Zatezna kamata

  1. Sud smatra odgovarajućim da se zatezna kamata računa na bazi najniže kreditne stope Evropske centralne banke uvećane za tri procentna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD

  1. Odlučuje, sa dvanaest glasova naspram pet,
    1. da je tužena država dužna da plati, u roku od tri mjeseca, sljedeće iznose:
      1. 339.391,98 EUR (tristo tridest devet hiljada tristo devedeset jedan euro i 98 centi) prvom podnositelju predstavke, plus bilo koji iznos koji bi se mogao zaračunati na osnovu poreza, na osnovu materijalne štete;
      2. 871.271,12 (osamsto sedamdeset jedna hiljada dvjesto sedamdest jedan euro i 12 centi) drugom podnositelju predstavke, plus bilo koji iznos koji bi se mogao zaračunati na osnovu poreza, na osnovu materijalne štete;
      3. 3000 EUR (tri hiljade eura) svakom podnositelju predstavke, plus bilo koji iznos koji bi se mogao zaračunati na osnovu poreza, na osnovu nematarijalne štete;
      4. 1500 EUR (hiljadu petsto eura), plus bilo koji iznos koji bi se mogao zaračunati na osnovu poreza, na osnovu troškova postupka i drugih troškova svakom podnositelju predstavke;
    2. da će se od dana isteka navedenog roka od tri mjeseca do isplate plaćati jednostavna kamata na navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke za vrijeme tog perioda, uvećanoj za tri procentna boda;
  1. Odbija, jednoglasno, ostatak zahtjeva za pravično zadovoljenje podnositelja predstavke.

Sačinjena na engleskom i francuskom jeziku te saopćena u pismenoj formi 25. marta 2014. godine u skladu s pravilom 77. st. 2. i 3. Pravila Suda.

 Michael O’Boyle                      Dean Spielmann

 Zamjenik registrara                 Predsjednik

 

U skladu s članom 45. stav 2. Konvencije i pravilom 74. stav 2. Pravila Suda, sljedeća izdvojena mišljena se nalaze u prilogu ove presude:

  • mišljenje o neslaganju sudije Garlickog;
  • mišljenje o neslaganju sudije Lorenzena, kojem se pridružuju sudije Bratza, Tsotsoria i Pardalos.

D.S.

M.O’B.

Izdvojena mišljenja nisu prevedena, ali ih sadrži presuda na engleskom i/ili francuskom jeziku, kao službenim jezicima, te se mogu pročitati u bazi podataka o sudskoj praksi Suda HUDOC.

 

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund).

 

 

 

GRAND CHAMBER 

CASE OF VISTIŅŠ AND PEREPJOLKINS v. LATVIA

(Application no. 71243/01) 

JUDGMENT

(Just satisfaction)

STRASBOURG

25 March 2014

In the case of Vistiņš and Perepjolkins v. Latvia, The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Dean Spielmann, President,
Nicolas Bratza,
Françoise Tulkens,
Nina Vajić,
Lech Garlicki,
Peer Lorenzen,
Karel Jungwiert,
Elisabeth Steiner,
Ján Šikuta,
András Sajó,
Nona Tsotsoria,
Işıl Karakaş,
Kristina Pardalos,
Angelika Nußberger,
Julia Laffranque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
André Potocki, judges,
and Michael O’Boyle, Deputy Registrar,

Having deliberated in private on 5 March 2014, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 71243/01) against the Republic of Latvia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by two Latvian nationals, Mr Jānis Vistiņš and Mr Genādijs Perepjolkins (“the applicants”), on 5 June 2001.

2. In a judgment delivered on 25 October 2012 (“the principal judgment”), the Court (Grand Chamber) held that, by expropriating the land belonging to the applicants and paying them compensation that was disproportionately low, the respondent State had overstepped the margin of appreciation afforded to it, thus upsetting the fair balance to be struck between the protection of property and the requirements of the general interest. Accordingly, there had been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 (see Vistiņš and Perepjolkins v. Latvia [GC], no. 71243/01, §§ 130‑31, and point 2 of the operative provisions, 25 October 2012).

3. Under Article 41 of the Convention the applicants claimed the full cadastral value of the land in question at the time of its expropriation and the reimbursement of their loss of income in lost rent in respect of the land. They also sought the reimbursement of their expenses in connection with the proceedings before the Court.

4. Since the question of the application of Article 41 of the Convention was not ready for decision, the Court reserved it and invited the Government and the applicants to submit, within three months from the date of notification of the principal judgment, their written observations on that issue and, in particular, to notify the Court of any agreement they might reach (ibid., § 140, and point 4 of the operative provisions).

5. Having failed to reach an agreement, the applicants and the Government each filed observations. The Government subsequently filed additional observations on the applicants’ just satisfaction claim.

FACTS

A. Determination of the cadastral value of the real estate in 1997

6. At the time of the expropriation of the applicants’ land, the cadastral value of real estate within the perimeter of a town or city was determined in accordance with regulation no. 94 of 12 April 1994 concerning the valuation of urban land (Noteikumi “Par pilsētu zemes vērtēšanu”), which was in force until 12 June 1998. To the extent that it is pertinent in the present case, the preamble to the text contained the following definitions:

“... Cadastral value of a plot of land – the urban-planning and economic value of a plot of land, formulated in pecuniary terms.

...

Model value of a plot of land [zemes paraugvērtība] – maximum value of a square metre of urban land situated in a value zone [vērtību zona] for the purposes of its exploitation for a specific aim.

De facto model value of a plot of land [zemes faktiskā paraugvērtība] – maximum value of a square metre of urban land situated in a specific territory of a value zone [vērtību zona] for the purposes of its exploitation for a specific aim.

...

Value zone – a portion of urban territory corresponding to a constant set of data characterising the value of real estate.

...”

7. Article 5 stipulated that the regulation was inapplicable to the determination of the market value of urban land. For the purposes of valuation, urban territory was to be divided into value zones based on the general land-use plan. The capital, Riga, was to be divided into seven or more zones (Article 7). Under Article 8, the main zoning criteria were as follows:

“...

1. position [of land] in relation to the city centre;

2. level of development of public-works infrastructure and social services;

3. attractiveness of territory;

4. ecological conditions and consequences of negative factors;

5. local geological conditions;

...”

8. Article 24 of the regulation laid down the methodology for the calculation of the model value (paraugvērtība) of a plot of land. For cities such as Riga, the model value did not have to be specially calculated because it corresponded to a scale in annex no. 2 to the regulation. In order to establish the de facto model value (faktiskā paraugvērtība), it was necessary to calculate the difference between the model value of the zone in question and the adjacent zone, multiply it by the distance from the next zone, then divide the result by the width of the zone in question, and, lastly, add the corresponding model value from the fixed scale (Article 25). The de facto model value then had to be adjusted to take account of any buildings erected on the land (Article 26).

9. The de facto model value had to be multiplied by the surface area of the plot of land for its cadastral value to be obtained. It was then subject to adjustment within a limit of 20% to take account of certain positive or negative factors (Articles 30-34). The calculation of the cadastral value of land was the responsibility of the State Land Authority (Valsts Zemes dienests).

B. Statutory interest

10. The relevant provisions of the Civil Code (Civillikums) read as follows:

Article 1757

“Where the contract provides for the payment of interest, its percentage shall be fixed, failing which it shall be presumed that the statutory rate (see Article 1765) has been tacitly agreed.”

Article 1765
(version in force prior to 1 March 2006)

“The interest rate shall be clearly established in the deed or contract. Failing that, as in cases where the payment of statutory interest is required by law, the rate shall be six per cent per annum. Interest may be calculated only on the capital itself. However, should the interest not be paid within the allotted time in respect of one year or more, from that time onwards, at the creditor’s request, statutory interest shall be calculated on the interest then accruing”.

Article 1765
(version in force after 1 March 2006, as amended by the law of 23 May 2013)

“The interest rate shall be clearly established in the deed or contract. Failing that, as in cases where statutory interest is required by law, the rate shall be six per cent per annum.

The interest rate for late payment of a pecuniary debt provided for under a contract as consideration for the delivery or purchase of a good or service, shall be eight per cent [“seven per cent” before 26 June 2013] above the base rate (Article 1765, third paragraph) per annum; as to contractual relations to which a consumer is party, [the base rate shall be] six per cent per annum.

The interest base rate shall be four per cent. The said rate shall be modified on 1 January and 1 July every year by the percentage corresponding to the increase or decrease in the most recent rate fixed for refinancing operations by the Bank of Latvia before the first day of the half-year in question. After 1 January and 1 July every year, the Bank of Latvia shall immediately publish in the [Official Gazette] information on the applicable interest rate for the coming half-year.

Interest may be calculated only on the capital itself. However, should the interest not be paid within the allotted time in respect of one year or more, from that time onwards, at the creditor’s request, statutory interest shall be calculated on the interest then accruing.”

Article 1763

“The interest shall cease to increase:

1. when the amount of the interest still unpaid reaches the amount of the capital;

...”

C. Inflation rate

11. According to the calculator of inflation rates of the Latvian Central Bureau for Statistics (Centrālā Statistikas pārvalde), the rate of inflation between 25 November 1997 (date of the entry into force of the relevant law on expropriation; see paragraphs 23 and 54 of the principal judgment) and 25 October 2012 (date of the principal judgment) was 94.3%.

THE LAW

12. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Pecuniary damage

1. The parties’ submissions

(a) The applicants

13. The applicants began by pointing out that, in the Court’s principal judgment, the conformity of the acquisition of the relevant land with the requirements of Latvian law and the validity of their title to that land had not been called into question. On the contrary, the Court had expressly observed that the applicants’ good faith as to the acquisition of the property had never been challenged and that the Latvian authorities had formally recognised their right of ownership by registering the land in their names and paying them rent (see paragraph 120 of the principal judgment). Moreover, they had never been found to have exercised their property rights against the law or to have caused harm to public interests. The applicants did not therefore bear any responsibility for the damage they had sustained on account of the expropriation of their plots of land.

14. Relying on the judgments in Guiso-Gallisay v. Italy ((just satisfaction) [GC], no. 58858/00, § 105, 22 December 2009) and Medici and Others v. Italy ((just satisfaction), no. 70508/01, § 13, 4 December 2012), the applicants observed that the compensation should correspond to the full value of the land at the time of the loss of the property, reduced by any sums awarded at domestic level, then updated to compensate for the effects of inflation, plus interest. In this connection, they emphasised that the cadastral value of a plot of land, as determined by the State Land Service and influenced, among other things, by political considerations, did not correspond to its actual market value, which would be determined mainly by free-trade mechanisms. By way of example, the applicants produced an expert’s report drawn up by the firm SIA I., a certified real-estate evaluator, showing that on 20 December 2012 the total cadastral value of all the land in issue in the present case was 723,118 Latvian lati (LVL), whereas its full market value amounted to LVL 7,609,000. The cadastral value was thus approximately 10% of the market value of the property. As to the experts’ reports produced by the Government (see paragraphs 23-28 below), the applicants commented that they were not very reliable and did not clearly state the methodology adopted.

15. In addition, the applicants asserted that neither of the above-mentioned values had been affected by the so-called infrastructure built on the land. The only infrastructure to be found there at the time of the expropriation consisted of “plates of concrete” for the stacking of containers, the value of which was LVL 5.28 per square metre.

16. In reality, the only value in respect of the land that had been available at the time of the expropriation was the cadastral value determined by the State Land Authority. That value had been used for the calculation of the real-estate tax, to fix rents and to determine the compensation for use of the land on the basis of servitudes. In the present case, the Latvian courts had also used the cadastral value as the reference value for calculating the rent arrears owed to the applicants (see paragraph 25-27 of the principal judgment) and it was this value that the Court should use as the basis for its award under Article 41 of the Convention.

17. The applicants were of the view that in determining the compensation to which they were entitled it was necessary to take into account the sums received by other persons in a comparable situation to their own. They adduced a copy of a sale agreement and extracts from the land register to show that on 31 July 2002 the city of Riga had purchased from Mrs D. a plot of land of 10,590 square metres in Kundziņsala, close to one of the plots of land which belonged to the second applicant. The cadastral value of that land at the time of its purchase was LVL 515,981; the price agreed by the parties in the agreement was LVL 309,588.60, that is, LVL 29.23 per square metre, representing 60% of the cadastral value at the time.

18. The applicants stated that the cadastral value of the land which belonged to them amounted, at the time of expropriation, to LVL 564,140 (802,698.90 euros (EUR)) for that of the first applicant, and LVL 3,126,480 (EUR 4,448,580.26) for that of the second applicant. These were therefore the main sums that the applicants were claiming before the Court.

19. The applicants further observed that, according to the Court’s case-law, statutory interest had to be added to any compensation awarded (at 6% per annum according to the Latvian Civil Code), together with an adjustment to offset the effects of inflation. However, the applicants preferred instead to claim reimbursement of the loss of income resulting from their inability to collect rents for fifteen years (between 1997 and 2012). As the rent represented 3% per annum of the cadastral value of the land, they claimed on that basis, respectively, LVL 253,863 or EUR 361,214.51 (the first applicant) and LVL 1,406,916 or EUR 2,001,861.12 (the second applicant).

20. In total, the applicants thus sought the payment of EUR 1,163,913.41 (the first applicant) and EUR 6,450,441.38 (the second applicant).

(b) The Government

21. The Government acknowledged that the amount of the compensation should correspond to the value of the property at the date on which ownership had been lost. However, they argued that even though the cadastral value of the land in issue had been used as a basis for the calculation of rent arrears it was not appropriate and should not be used for the purposes of Article 41 of the Convention. In this connection, the Government explained that in 1997 the cadastral value was totally unrelated to the actual market value of the land. During the first few years following independence, the real-estate market (which had been non-existent during the Soviet era, when any land belonged to the State) had just begun to develop. Consequently, in that period of transition, the division of urban areas into zones, the model value of land and the resulting cadastral value had been based on theoretical assumptions and depended on the size of the population in the relevant town and on the land’s proximity to the town centre (see paragraphs 6-9 above). Since the Autonomous Port of Riga was relatively close to the centre of the capital, its territory was included in the “AB” zone, which was the zone with the second highest value. In that zone the model values of land ranged from LVL 24.24 to 87.60 per square metre.

22. On 1 January 1998, after the expropriation in issue, the new law on “real property tax” came into force. Unlike the previous system, this law provided that in future the cadastral value had to be established on the basis of property-market information. The new zones and new cadastral values based on that information did not become effective until 2003. The new cadastral value of the land that had belonged to the applicants was then LVL 3.90 per square metre, and it remained at that level until 2007.

23. For the above-mentioned reason, the Government argued that the cadastral value of the land in 1997 was not pertinent for the calculation of the pecuniary damage sustained by the applicants and that its market value at the date of expropriation should instead be used. However, at the time of the expropriation the value of the land was not known; its calculation at the time would have been pointless as the property was not subject to market transactions. In order to remedy that omission, the Government produced four experts’ reports drawn up in January 2013 by three real-estate valuation firms containing a retroactive calculation of the market value of the land in question at 25 November 1997 (date of the entry into force of the relevant expropriation law; see paragraphs 23 and 54 of the principal judgment).

24. The first report, drawn up on 22 January 2013 by the firm SIA B.K.G., presented the following valuation:

“We were asked to determine the market value of a property, namely a plot of land located in Riga, at Kundziņsala, registered under the number 0100 096 0236 [expropriated from Jānis Vistiņš] as at ... 25 November 1997. The valuation was carried out according to the Latvian property valuation standard [Latvijas Īpašuma vērtēšanas standarti, LVS-401] and the requirements of the law ... concerning the expropriation of real estate in the public interest, as in force at the date of expropriation.

Following our calculations and analyses, we reached the conclusion that, as at 25 November 1997, the market value of the land [in question] could be estimated at 338,484 lati ...

The ‘market value’ is a sum of money, calculated at the time of the valuation, in return for which a property should pass from one owner to another on the basis of a commercial transaction between a willing purchaser and a willing vendor after appropriate marketing; moreover, it is presumed that each party acts knowingly ... and without duress. ...”

25. The second report, which was drawn up on the same date by the same firm, concerned the plots of land expropriated from the second applicant (Mr Genādijs Perepjolkins). Its reasoning was identical to that of the first report. According to this document, the total market value of the plots of land belonging to the second applicant had amounted, on 25 November 1997, to LVL 1,250,593.

26. The third report was drawn up on 22 January 2013 by another valuation firm, SIA V. Also referring to the LVS-401 standard and using the same definition of “market value”, that report gave the following figures: LVL 338,500 for the first applicant’s plot of land, and LVL 1,250,500 for all of the second applicant’s four plots of land. However, that report did not stop there and also established the market value of all the above-mentioned properties “without taking into account particular circumstances, namely court judgments fixing rents”. Thus calculated, the value of the land expropriated from the first applicant amounted to LVL 100,700 and the total value of the second applicant’s four plots of land amounted to LVL 281,300.

27. The fourth report, issued by a third firm, SIA E., was dated 23 January 2013. Like all the above-mentioned reports, it also referred to the LVS-401 standard and to the same definition of “market value”. This report gave the following figures: LVL 338,000 for the first applicant’s plot of land, and LVL 1,250,000 for all of the second applicant’s four plots of land.

28. The Government also supplied a fifth expert’s report drawn up by the same firm SIA E. in 1999. Unlike the previous four reports, it did not determine the market value at 25 November 1997, but the “economically based average cadastral value” for all the land within the perimeter of the Autonomous Commercial Port of Riga at 12 September 1999. The Government explained that this valuation failed to take account of the distance of the land from the city centre (and was thus erroneous), but was based on a comparison with other similar harbours in the area and their turnover. According to that report, the “economically based average cadastral value” for this locality was LVL 6.62 per square metre, while the “economically based effective average cadastral value” was LVL 18,79 per square metre.

29. The Government referred to the Court’s finding in its principal judgment to the effect that “the Latvian authorities were justified in deciding not to compensate the applicants for the full market value of the expropriated property and that much lower amounts could suffice to fulfil the requirements of Article 1 of Protocol No. 1” (see paragraph 118 of the principal judgment). They further observed that the applicants had acquired their land by means of donation, that they had not invested anything in its development, that they had not paid any land tax, and that after the expropriation they had been able to obtain the payment of very high amounts in rent arrears (see paragraphs 25-27 of the principal judgment). Moreover, the applicants had received some compensation, even though the Court had found it to be insufficient (see paragraphs 22 and 24 of the principal judgment). In the Government’s submission, the direct and indirect profit generated by the applicants from the land in question to the detriment of taxpayers (that is, the sums corresponding to the rent arrears, the unpaid taxes and the compensation already paid) amounted to LVL 72,475.26 for the first applicant and LVL 455,320.71 for the second. In view of the general economic situation of the respondent State at the time of the expropriation (for example, between 1993 and 1996, the average gross monthly wage in Latvia was only EUR 142), those figures were enormous. The Government asked the Court to take that into account and considerably reduce the amounts owed to the applicants.

30. In the light of the foregoing considerations, the Government were of the view that the Court should award LVL 27,607 (EUR 39,281) to the first applicant and LVL 80,522 (EUR 114,572) to the second, in respect of the damage they had sustained on account of the expropriation of their land. They did not explain how they had arrived at these figures or what calculation formula had been used; however, they emphasised that the market price on which the estimates were based took account of the 5% income capitalisation rate.

31. Lastly, the Government argued that in the light of the Court’s current case-law, there was no legal basis on which the applicants could additionally claim a loss of income. In that connection they considered that the solution adopted by the Court in the above-cited Guiso-Gallisay judgment was not applicable in the present case, because a lawful expropriation was in issue and not a constructive expropriation incompatible with the principle of legality.

2. The Court’s assessment

32. The Court observes at the outset that paragraph 118 of the principal judgment states as follows:

“The Court takes the view that the Latvian authorities were justified in deciding not to compensate the applicants for the full market value of the expropriated property and that much lower amounts could suffice to fulfil the requirements of Article 1 of Protocol No. 1 for three reasons: firstly, because the actual market value of the land could not objectively be determined, in particular because of the exclusive right of purchase introduced for the benefit of the State and local authorities by the Ports Act ...; secondly, because the land in issue was subject to a statutory servitude for the benefit of the port ...; and lastly, because the applicants had not invested in the development of their land and had not paid any land tax, the tax reassessment procedure subsequently initiated against them by Riga City Council having been unsuccessful.”

33. The Court further notes that the applicants claimed the loss of income they had allegedly sustained on account of no longer being able to collect rent in respect of the land in question after its expropriation. It reiterates that a judgment in which it finds a breach imposes on the respondent State a legal obligation to put an end to the breach and make reparation for its consequences in such a way as to restore as far as possible the situation existing before the breach (see Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, § 32, ECHR 2000‑XI). In other words, reparation for pecuniary damage must result in the closest possible situation to that which would have existed if the breach in question had not occurred. As the Court has previously held in that connection, it is impossible to equate lawful expropriation with constructive expropriation incompatible with the principle of legality (see Guiso-Gallisay, cited above, § 95). In the present case the Court left open the question of the formal legality of the impugned expropriation, finding as follows (see paragraph 105 of the principal judgment):

“The Court nevertheless remains doubtful as to whether the impugned expropriation may be regarded as having been carried out ‘subject to the conditions provided for by law’, having regard in particular to the derogation applied to the applicants and to the procedural safeguards that were – or were not – attached to it ... The Court does not, however, find it necessary to settle that question, as the impugned expropriation breaches Article 1 of Protocol No. 1 for other reasons ...”

34. In any event, in the principal judgment the Court never declared this expropriation incompatible with the principle of legality, as the finding of a violation was based solely on an unjustified disproportion between the official cadastral value of the land and the compensation awarded to the applicants (see paragraphs 119 and 130 of the principal judgment). In those circumstances, “the closest possible situation to that which would have existed if the breach in question had not occurred” is limited to the payment of appropriate compensation which should have been awarded at the time of the expropriation. By contrast, there is no basis on which the applicants can claim any loss of income (lucrum cessans) in respect of the period subsequent to the expropriation. That part of their claims should thus be rejected.

35. The Court must now determine the amount to be awarded to the applicants on the basis of the pecuniary damage sustained (damnum emergens). In this connection, it takes the view that the criteria laid down in Guiso-Gallisay (cited above, §§ 104-05), cannot be transposed to the present case since they apply to expropriations that are unlawful per se. In the present case, the Court reiterates that it was the extreme disproportion between the official cadastral value of the land and the compensation awarded to the applicants, and not the inherent unlawfulness of the taking of the land, that was at the origin of the violation found.

36. In those circumstances, the Court finds that the compensation to be determined in the present case will not have to reflect the idea of a total elimination of the consequences of the impugned interference, nor the full value of the property in issue. In determining the appropriate amount of compensation, the Court must have regard to the criteria laid down in its case-law concerning Article 1 of Protocol No. 1, according to which, without payment of an amount reasonably related to its value, the taking of property would normally constitute a disproportionate interference which could not be considered justifiable under that Article. The Court therefore deems it appropriate to fix sums that are, as far as possible, “reasonably related” to the market value of the plots of land, that is to say, sums that it would itself have found acceptable under Article 1 of Protocol No. 1 if the respondent State had duly compensated the applicants. To that end, it must make a general assessment of the consequences of the impugned expropriation, calculating the amount of the compensation according to the value of the land at the time the applicants lost ownership thereof (see paragraph 111 of the principal judgment). Lastly, having regard to the particular circumstances of the present case, the Court must have recourse to equitable considerations in calculating the relevant sums (see, mutatis mutandisFormer King of Greece and Others v. Greece [GC] (just satisfaction), no. 25701/94, §§ 78-79, 28 November 2002), whilst taking into account the findings in paragraph 118 of the principal judgment.

37. The Court observes that, prior to their expropriation, the plots of land had undergone three successive valuations: in 1994, in 1996 and in 1997. The first valuation, carried out when the land was acquired by donation, was never relied upon during the proceedings concerning expropriation and compensation. As to the third, it produced values that the Court found insufficient for the purposes of Article 1 of Protocol No. 1 (see paragraphs 115-17 and 130-31 of the principal judgment). That leaves the second estimation, carried out in 1996 by the Real-Estate Valuation Centre of the State Land Authority on the basis of the cadastral value of the plots of land in question (see paragraph 116 of the principal judgment). According to the Government’s explanations, which have not been disputed by the applicants, the cadastral value of the real estate at the time was calculated purely according to urban-planning criteria and did not reflect its actual market value (see also the relevant domestic law in paragraphs 6-9 above). Consequently, the Court does not find it appropriate to use it as the basis for calculating the pecuniary damage.

38. The Court notes that the parties have submitted a number of experts’ reports drawn up after the expropriation of the plots of land in issue. Having recourse to equitable considerations, as required by Article 41 of the Convention, it takes the view that the “economically based effective average cadastral value” of land within the perimeter of the Autonomous Commercial Port of Riga, as established by the firm of experts SIA E. in 1999, would be the most appropriate basis on which to calculate the sums to be awarded to the applicants (see paragraph 28 above). Firstly, that value has the advantage of having been calculated only about two years after the impugned expropriation. Secondly, even though “the actual market value of the land could not objectively be determined, in particular because of the exclusive right of purchase introduced for the benefit of the State and local authorities by the Ports Act” (see paragraph 118 of the principal judgment), the above-mentioned value does in fact take account of economic factors such as the turnover of harbours in a given region. The economically based effective average cadastral value thus used by the Court is LVL 18.79 per square metre.

39. Having regard to all the relevant circumstances of the case and, in particular, those stated in paragraph 118 of the principal judgment, the Court deems it equitable to reduce the above-mentioned sum by 75%. The figure to be taken as the basis of calculation for the award in respect of pecuniary damage is thus LVL 4.69 per square metre. The land formerly belonging to the first applicant, having an area of 17,998 square metres, should thus be valued at LVL 84,410.62. As to the four plots of land expropriated from the second applicant and of which the total surface area amounts to 47,740 square metres, they should be valued at LVL 223,900.60 (see paragraph 11 of the principal judgment).

40. It is now appropriate to deduct from the above-mentioned figures the amounts already paid to the applicants by way of compensation at domestic level, namely, LVL 548.26 and LVL 8,616.87 respectively (see paragraph 24 of the principal judgment). This leaves the sum of LVL 83,862.36 (EUR 119,378.18) for the first applicant and LVL 215,283.73 (EUR 306,461.90) for the second applicant.

41. The Court considers that it must now adjust those sums to offset the effects of inflation (see Scordino v. Italy (no. 1) [GC], no. 36813/97, § 258, ECHR 2006‑V). It observes that the inflation rate was 94.3% in the period from 25 November 1997 to 25 October 2012 (see paragraph 11 above). Applying that percentage, the above-mentioned sums are increased to EUR 231,951.63 (for the first applicant) and EUR 595,455.47 (for the second applicant).

42. The statutory interest in respect of the same period remains to be calculated (see Scordino, cited above). The Court notes that, in accordance with Articles 1763 and 1765 of the Latvian Civil Code, statutory interest is generally 6% per annum, but it ceases to increase once the amount of the capital has been reached (see paragraph 10 above). The period between the two above-mentioned dates is fourteen years and eleven months, a figure which should be rounded up. Thus, in respect of the fifteen-year period between the two above-mentioned dates, interest of EUR 107,440.35 is to be paid to the first applicant and EUR 275,815.65 to the second. The final sums to be awarded to the applicants are thus EUR 339,391.98 for the first applicant and EUR 871,271.12 for the second.

43. Lastly, the Court does not see any reason to deduct from those sums the rent arrears paid to the applicants at national level or any unpaid land tax, as suggested by the Government. As the Court noted in its principal judgment, the rent-arrears claim derived from a separate legal basis from that of the compensation for expropriation. As to the land tax, the Latvian courts themselves found that the applicants were personally exempted from paying it as the tax had already been paid by the public corporation responsible for the port’s management (see paragraphs 37-38 and 128 of the principal judgment).

44. Having regard to the foregoing, the Court finds it reasonable to award the first applicant EUR 339,391.98 and the second applicant EUR 871,271.12 in respect of pecuniary damage.

B. Non-pecuniary damage

45. Each of the applicants claimed EUR 10,000 in respect of non-pecuniary damage caused by their anxiety and frustration following the expropriation of their properties. In this connection, they pointed out that much time and effort had been required of them for their participation in the proceedings concerning not only the expropriation itself but also the collection of rent arrears.

46. The Government denied that the applicants had sustained any non-pecuniary damage. Firstly, they argued that the present case, involving lawful expropriation, was not comparable to the above-cited Guiso-Gallisay and Medici cases. Secondly, they disputed the existence of a causal link between the violation of Article 1 of Protocol No. 1 that had been found by the Court and the domestic proceedings initiated by the applicants – proceedings which, moreover, had not always been unfavourable to the applicants themselves. Thirdly, the Government were of the view that legal efforts normally made by a party to judicial proceedings did not entail, per se, any “moral suffering” capable of giving rise to reparation under Article 41 of the Convention.

47. The Court agrees with the Government in taking the view that the powerlessness and frustration felt by an owner who has been unlawfully dispossessed of his property (see Guiso-Gallisay, cited above, § 110) is not comparable to the feelings of a former owner who is simply not satisfied with the amount of compensation awarded by the State. It acknowledges, however, that the applicants did sustain a degree of non-pecuniary damage on account of the violation found, such that an award on that basis can be regarded as justified. Ruling on an equitable basis, as required by Article 41 of the Convention, it decides to award EUR 3,000 to each of the applicants under this head.

C. Costs and expenses

48. In the proceedings on the merits before the Grand Chamber, the applicants sought the reimbursement of costs and expenses that they evaluated at EUR 4,980 each. They did not indicate for which proceedings the sums had been incurred, nor did they adduce any supporting documents.

49. The Government took the view that this claim was not sufficiently substantiated and did not meet the basic requirements laid down by Rule 60 § 2 of the Rules of Court. They admitted, however, that the applicants must have incurred certain expenses and did not object to the award of a sum under that head, but not exceeding EUR 1,500 for each applicant.

50. The Court reiterates that to be entitled to an award for costs and expenses under Article 41 of the Convention, the injured party must have actually and necessarily incurred them. In particular, Rule 60 § 2 states that itemised particulars of any claim made under Article 41 of the Convention must be submitted, together with the relevant supporting documents, failing which the Court may reject the claim in whole or in part. Furthermore, costs and expenses are only recoverable in so far as they relate to the violation found (see, among many other authorities, Andrejeva v. Latvia [GC], no. 55707/00, § 115, ECHR 2009).

51. In the present case, the Court finds that the applicants’ claim in the proceedings before the Grand Chamber for the reimbursement of costs and expenses clearly failed to satisfy those requirements, since the sums claimed were not substantiated by any supporting documents and it was not possible to ascertain the precise nature of the services rendered or whether they had been objectively necessary in the proceedings before the Court. Nevertheless, the Court accepts that, in view of the complexity of the case, the applicants must have incurred costs, especially in the proceedings before the Grand Chamber. In those circumstances, ruling on an equitable basis as required by Article 41, it decides to award them EUR 1,500 each in respect of all costs and expenses, together with any taxes that may be chargeable (ibid., § 116).

D. Default interest

52. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Holds, by twelve votes to five,

(a) that the respondent State is to pay, within three months, the following amounts:

(i) EUR 339,391.98 (three hundred and thirty-nine thousand three hundred and ninety-one euros and ninety-eight cents) to the first applicant, plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage;

(ii) EUR 871,271.12 (eight hundred and seventy-one thousand two hundred and seventy-one euros and twelve cents) to the second applicant, plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage;

(iii) EUR 3,000 (three thousand euros) to each of the applicants, plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(iv) EUR 1,500 (one thousand five hundred euros) to each of the applicants, plus any tax that may be chargeable to them, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

2. Dismisses, unanimously, the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English and in French, and notified in writing on 25 March 2014, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Michael O’Boyle                  Dean Spielmann
Deputy Registrar                 President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a) dissenting opinion of Judge Garlicki;

(b) dissenting opinion of Judge Lorenzen, joined by Judges Bratza, Tsotsoria and Pardalos.

D.S.

M.O’B.

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE GARLICKI

I dissented from the principal judgment since, in my opinion, no Convention rights had been violated in the present case. The logical consequence is that I am against granting any award under Article 41 of the Convention.

Normally, there is no need to write a separate dissent on Article 41. What prompted me to depart from this practice is that today’s judgment does not correspond with the position that the Grand Chamber had expressed in paragraph 118 of the principal judgment. It was stated therein that “much lower amounts [of compensation] could suffice to fulfil the requirements of Article 1 of Protocol No. 1” (see Vistiņš and Perepjolkins v. Latvia [GC], no. 71243/01, § 118, 25 October 2012).

I am not convinced that the award granted in the present judgment does justice to that suggestion of the Grand Chamber. The calculation of the award is based on a 75% reduction (a percentage which, already in itself, should have been greater), but the resulting amount has been almost doubled due to the inflation rate. While this is the usual method of calculation, its application in the present case has led to over-generous effects. It should not be forgotten that the applicants received the property for free and that, initially, in their own assessment (as reflected in tax returns) the value of this property was set at a very low level. This assessment skyrocketed only when it came to the expropriation and compensation controversies.

In my opinion, the calculation adopted in the present judgment circumvents the tenor of the discussion in the principal judgment and contradicts the directive expressed in paragraph 118 of the same.

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE LORENZEN, JOINED BY JUDGES BRATZA, TSOTSORIA AND PARDALOS

In the judgment on the merits of the present case I voted together with four other judges for finding no violation of Article 1 of Protocol No. 1 and it is accordingly my opinion that no compensation should be granted to the applicants under Article 41 of the Convention. In these circumstances I do not want to express any opinion on what amounts the Court should grant them for pecuniary or non-pecuniary damage or for costs and expenses following the judgment of the majority. This is the reason why I could not agree with the present judgment.

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde