Stamose protiv Bugarske

Država na koju se presuda odnosi
Bugarska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
29713/05
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Crnogorski
Datum
27.11.2012
Članovi
13
P4-2
P4-2-2
P4-2-3
Kršenje
13
P4-2
P4-2-2
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(P4-2) Sloboda kretanja - opšte
(P4-2-2) Sloboda napuštanja zemlje
(P4-2-3) Neophodno u demokratskom društvu
(P4-2-3) Zaštita javnog reda
(P4-2-3) Zaštita prava i sloboda drugih
Srazmernost
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Bugarske koju je Sudu podneo bugarski državljanin g. Teodor Vasilious Stamose (podnosilac predstavke), krajem jula 2005.godine. Podnosilac je naveo da je zabrana da napusti teritoriju Bugarske, koja mu je izdata i važi u periodu od dve godine, zbog povrede imigracionih propisa SAD, bila neopravdana, da nije mogao da putije u SAD gde su mu živeli majka i brat, pa je predstavljala neopravdano zadiranje u njegov porodični život, pri čemu sudovi nisu razmotrili njenu srazmernost.

Podnosilac je rođen 1974.godine i živi u Šefildu, UK, gde se preselio u februaru 2010.g. U Ameriku je ušao 1998.g. sa studentskom vizom, ali je kasnije napustio studije i našao plaćeni posao. U januaru 2000.g. je nadležni organ otvorio postupak deportacije protiv njega, smatrajući da je prekršio uslove svoje vize. Deportovan je u Bugarsku krajem oktobra 2003.g. Majka i brat podnosioca predstavke imali su dozvolu za stalno nastanjenje u SAD. Domaći sudovi Bugarske su smatrali da je naredba o zabrani napuštanja teritorije Bugarske bila zakonita.

NAVODNA POVREDA ČLANA 2 PROTOKOLA BR. 4
Podnosilac se žalio da je zabrana napuštanja teritorije Bugarske, koja mu je izrečena, bila neopravdana i nesrazmerna.
-. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i sopstvenu.
Stav Suda je da je došlo do zadiranja u ovo pravo podnosioca.
- U skladu sa zakonom
- Legitimno
- Neophodno u demokratskom društvu
Imajući sve okolnosti u vidu, Sud smatra da je došlo do povrede člana 2 Protokola br.4.
Odluka o zabrani je bila u skladu sa tadašnjim zakonskim propisom, koji je kasnije ukinut, ali je izgleda postojala kao podrška i pomoć drugim zemljama u smanjenju broja imigracija u te zemlje.

NAVODNA POVREDA ČLANA 8 KONVENCIJE
- Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života.
Sud smatra da nije neophodno da ispituje povredu po ovom članu obzirom da je već utvrđena povreda po drugom članu.

NAVODNA POVREDA ČLANA 13 KONVENCIJE
- Pravo na delotvoran pravni lek.
Sud utvrđuje da je došlo do povrede ovog člana.
Domaći sudovi se nisu bavili opravdanošću zabrane već su se bavili isključivo njenom formalnom validnošću.

PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravo na pravičnu naknadu oštećenoj stranci
Podnosilac nije predao zahtev za pravičnom nadoknadom.
Sud je odlučio jednoglasno.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

 ČETVRTO ODJELJENJE

PREDMET STAMOSE PROTIV BUGARSKE

(Predstavka br. 29713/05)

 STRAZBUR

 27. novembar 2012. godine

PRAVOSNAŽNA

27.02. 2013. godine

 Ova presuda postala je pravosnažna po članu 44 stav 2 Konvencije. Ona može biti predmet redaktorskih izmjena.

U predmetu Stamose protiv Bugarske,  Evropski sud za ljudska prava (Četvrto odjeljenje), zasijedajući u Vijeću u sastavu:

Ineta Ziemele, Predsjednik,
David Thór Björgvinsson,
Päivi Hirvelä,
George Nicolaou,
Ledi Bianku,
Zdravka Kalaydjieva,
Vincent A. De Gaetano, sudije,
i Lawrence Early, Sekretar Odjeljenja,

nakon vijećanja bez prisustva javnosti dana 6. novembra 2012. goidne, Donosi sljedeću presudu koja je usvojena toga dana:

 POSTUPAK

  1. Predmet je pokrenut predstavkom (br. 29713/05) protiv Republike Bugarske koju je Sudu po članu 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) predao bugarski državljanin, g. Teodor Vasilious Stamose (u daljem tekstu: podnosilac predstavke), 22. jula 2005. godine.
  2. Podnosioca predstavke zastupao je g. B. Tsanov, advokat sa praksom u Sofiji. Vladu Bugarske (u daljem tekstu: Vlada) zastupala je njihova zastupnica, g-đa M. Dimova iz Ministarstva pravde.
  3. Podnosilac predstavke naveo je, konkretno, da je njegova zabrana da napušta teritoriju Bugarske u periodu od dvije godine zbog povrede imigracionih propisa Sjedinjenih Američkih Država bila neopravdana; da je ta zabrana, koja ga je spriječila da putuje u Sjedinjene Američke Države gdje su mu živjeli majka i brat predstavljala neopravdano zadiranje u njegov porodični život; i da u ispitivanju njegovog zakonitog osporavanja te zabrane sudovi nisu razmotrili njenu srazmjernost.
  4. Dana 28. septembra 2009. godine Sud (Peto odjeljenje) je odlučio da obavijesti Vladu o predstavci. Takođe je odlučeno da se o prihvatljivosti i meritumu predstavke odlučuje u isto vrijeme (član 29 stav 1 Konvencije).
  5. Nakon reorganizacije sastava odjeljenja Suda, dana 1. februara 2011. godine predstavka je prebačena u Četvrto odjeljenje.
  6. Zapazivši da podnosilac predstavke nije predao nijednu napomenu o prihvatljivosti i meritumu predmeta niti zahtjev za pravičnom naknadom u vremenskom okviru koji je određen od strane Predsjednika Petog odjeljenja, 2. avgusta 2011. godine Sekretarijat Suda poslao je podnosiocu predstavke preporučeno pismo sa savjetom o uslovima člana 37 stav 1 (a) Konvencije. U faksu od novembra 2011. godine, nakon čega je stiglo i pismo sa poštanskom markom poništenom 4. novembra 2011. godine, podnosilac predstavke naveo je da želi da istraje sa svojom predstavkom i da je to što ranije nije predao zapažanja niti zahtjev za pravičnom naknadom posljedica problema u komunikaciji između njega i njegovog pravnog zastupnika.

 ČINJENICE

 I. OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnosilac predstavke rođen je 1974. godine i živi u Sheffieldu u Ujedinjenom Kraljestvu, gdje se preselio u februaru 2010.
  2. godine podnosilac predstavke, koji se upisao na fakultet u državi Misuri, ušao je u Sjedinjene Američke Države sa studentskom vizom. Međutim, on je kasnije napustio studije i našao plaćeni posao. U januaru 2000. godine nadležni organi, smatrajući da je time prekršio uslove svoje vize, otvorili su postupak deportacije protiv njega. Deportovan je u Bugarsku dana 29. oktobra 2003. godine.
  3. U međuvremenu, u aprilu 2000. godine majka podnosioca predstavke udala se američkog državljanina. U maju 2000. godine ona je dobila stalno nastanjenje u Sjedinjenim Američkim Državama i kasnije postala i državljanka SAD. Brat podnosioca predstavke takođe je imao stalno nastanjenje u Sjedinjenim Američkim Državama.
  4. Nalogom od 29. oktobra 2003. godine načelnik službe granične policije bugarskog Ministarstva unutrašnjih poslova, djelujući po članu 76(6) Zakona o ličnim ispravama (v. stav 17 ove presude) i uzevši u obzir dopis odjeljenja za međunarodnu saradnju Ministarstva, uz koje je priložen dopis ambasade Sjedinjenih Američkih Država, izrekao je podnosiocu predstavke dvogodišnju zabranu putovanja s početkom od 20. oktobra 2003. godine i uputio nadležne organe da mu zaplijene pasoš. Shodno tome, dana 4. novembra 2003. godine policija grada Burgasa naložila je podnosiocu predstavke da preda svoj pasoš.
  5. Podnosilac predstavke tražio je sudsku reviziju te naredbe, tvrdeći, između ostalog, da su administrativne vlasti pogriješile što nisu uzele u obzir njegovu ličnu situaciju i što su odlučile da protiv njega iskoriste svoje diskreciono pravo.
  6. Dana 11. maja 2004. godine Gradski sud u Sofiji odbacio je zahtjev podnosioca predstavke. On je smatrao, između ostalog, da su prilikom izdavanja naredbe nadležni organi uzeli u obzir sve relevantne činjenice, naime, da je podnosilac predstavke bio deportovan i da su bugarske vlasti o tome obaviještene. Razlog za deportovanje i lične okolnosti podnosioca predstavke nisu bile od suštinskog značaja, kao ni mogućnost da on dobije drugu vizu kojom bi mu se dozvolio ponovni ulazak u Sjedinjene Američke Države. Ta naredba bila je dosljedna svrsi zakona, a to je da se spriječi da bugarski državljanin koji je prekršio imigraciona pravila strane države slobodno putuje.
  7. Podnosilac predstavke podnio je zahtjev za reviziju, ponavljajući svoj argument da je trebalo da vlasti uzmu u obzir njegove pojedinačne okolnosti.
  8. U pravosnažnoj presudi od 30. marta 2005. godine (реш. № 2952 от 30 март 2005 г. по адм. д. № 6206/2004 г., ВАС, V о.) Vrhovni upravni sud potvrdio je presudu nižeg suda. Ovaj sud je, između ostalog, našao da član 76(6) Zakona o ličnim ispravama iz 1998. godine daje nadležnim organima diskreciono pravo da izreknu ili ne izreknu spornu mjeru i da njihovu odluku u toj stvari ne može da razmatra sud. U slučaju podnosioca predstavke, nadležni organi uzeli su u obzir sve relevantne okolnosti i utvrdili da je mjera neophodna.

  II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

  1. Član 35 stav 1 Ustava iz 1991. godine predviđa, između ostalog, da svako ima pravo da napusti zemlju i da to pravo može da se ograniči samo zakonom za svrhe zaštite nacionalne bezbjednosti, javnog zdravlja ili prava i sloboda drugih.
  2. Član 33(1) Zakona o ličnim ispravama iz 1998. godine (Закон за българските документи за самоличност) (u oktobru 2009. godine naziv tog zakona je promijenjen u Zakon o ličnim dokumentima – Закон за българските лични документи) (u daljem tekstu: Zakon iz 1998) predviđa da svaki bugarski državljanin ima pravo da napusti zemlju i da se u nju vrati sa pasošem ili ekvivalentnom ispravom. Po članu 33(3) ta prava ne mogu biti predmet ograničenja ukoliko ta ograničenja nisu predviđena zakonom i nužna radi zaštite nacionalne bezbjednosti, javnog reda, zdravlja ili prava i sloboda drugih.
  3. Član 76(6) Zakona, prvobitno donesenog, predviđa da državljaninu Bugarske koji je bio deportovan iz neke druge države zbog povrede imigracionih zakona te države može da se zabrani da napusti Bugarsku i može da mu se uskrati pasoš na period od godinu dana. Ovaj stav izmijenjen je od 31. marta 2003. godine i predviđeno je da ta zabrana traje dvije godine.
  4. U svojoj sudskoj praksi po ovoj odredbi, Vrhovni upravni sud konzistentno je zauzimao stav da sudovi nisu nadležni da nadgledaju da li vlasti na pravi način izvršavaju svoje diskreciono ovlašćenje da ocjenjuju da li postoji potreba za takvom mjerom; jedina stvar koju su ti sudovi morali da verifikuju bila je da li je došlo do deportovanja koje je u osnovu svega, bez obzira na osnov za deportovanje (v. реш. № 10917 от 3 декември 2002 г. по адм. д. № 7044/2002 г., ВАС, V о.; реш. № 2365 от 14 март 2003 г. пo адм. д. № 10736/2002 г., ВАС, V о.; реш. № 9652 от 22 ноември 2004 г. по адм. д. № 4636/2004 г., ВАС, V о.; реш. № 9653 от 22 ноември 2004 г. по адм. д. № 4637/2004 г., ВАС, V о.; реш. № 9654 от 22 ноември 2004 г. по адм. д. № 4635/2004 г., ВАС, V о.; реш. № 3497 от 18 април 2005 г. по адм. д. № 542/2005 г., ВАС, V о.; реш. № 94 от 5 януари  2006 г. по адм. д. № 5672/2005 г., ВАС, V о.; реш. № 5034 от 11 май 2006 г. по адм. д. № 9710/2005 г., ВАС, V о.; реш. № 5229 от 17 май 2006 г. по адм. д. № 535/2006 г., ВАС, V о.; реш. № 5966 от 2 юни 2006 г. по адм. д. № 829/2006 г., ВАС, V о.; реш. № 7176 от 28 юни 2006 г. по адм. д. № 3700/2006 г., ВАС, V о.; реш. № 10919 от 6 ноември    2006 г. по  адм.  д.  №  4522/2006  г.,  ВАС,  V  о.;  реш.  №  12533  от  13 декември 2006 г. по адм. д. № 6522/2006 г., ВАС, V о.; реш. № 12551 от 13 декември 2006 г. по адм. д. № 7065/2006 г., ВАС, V о.; and реш. № 1869 от 22 февруари 2007 г. по адм. д. № 9680/2006 г., ВАС, V о.).
  5. Dana 21. avgusta 2009. godine Vlada je Parlamentu predala predlog zakona za izmjene i dopune Zakona iz 1998. godine kojim se predlaže, između ostalog, da se ukine član 76(6). Parlament je donio taj zakon 1. oktobra godine i Zakon o izmjenama i dopunama stupio je na snagu 20. oktobra 2009. godine. U svojoj sudskoj praksi koja je uslijedila Vrhovni upravni sud našao je da to ukidanje nije automatski učinilo nevažećim zabrane putovanja po članu 76 koje su izrečene prije nego što je on stupio na snagu (v. реш. № 13819 от 17 ноември 2009 г. по адм. д. № 6999/2007 г., ВАС, ІІІ  о.;  реш.  №  15106  от  10  декември  2009  г.  по  адм.  д. № 7052/2009 г., ВАС, V о.; i реш. № 10449 от 13 август 2010 г. по адм. д. № 1609/2010 г., ВАС, VІІ о.). Ova stvar riješena je donošenjem stava 5 prelaznih i zaključnih odredbi daljeg Zakona o izmjenama i dopunama Zakona iz 1998. godine. On je stupio na snagu 10. aprila 2010. godine i precizirao da u roku od tri mjeseca od njegovog stupanja na snagu sve mjere izrečene po članu 76(6) prestaju da važe.

 III. RELEVANTNI STATISTIČKI PODACI

  1. Prema izvještaju koji je objavila Međunarodna organizacija rada u svojoj seriji Dokumenti o međunarodnim migracijama (August Gächter, The Ambiguities of Emigration: Bulgaria since 1988, adresa: http://www.ilo.org/public/english/protection/migrant/download/imp/imp39. pdf (kojoj je pristupljeno 6. novembra 2012. godine)), bruto emigracija iz Bugarske u periodu između 1989 i 1998. godine bila je 747.000 lica. Od njih je 2.253 emigriralo u Švajcarsku, 124.383 u Njemačku, 32.978 u Grčku, 344.849 u Tursku i 6.307 u Sjedinjene Američke Države.      

IV. DRUGI RELEVANTNI MATERIJALI

  1. Po članu 1(1) Regulative Savjeta (ES) br. 2317/95 od 25. septembra 1995. godine i Prilogu uz nju, Bugarskim državljanima tražilo se da posjeduju vize kada prelaze vanjske granice država članica Evropske unije. To se promijenilo članom 1(2) Uredbe Savjeta (ES) br. 539/2001 od 15. marta 2001. godine i Prilogu II uz nju, po kojima su bugarski državljani izuzeti od obaveze da imaju vizu za boravke kraće od ukupno tri mjeseca.
  2. Dokument koji je objavio Centar za studije evropske politike (A šta je sa susjedima? Uticaj Šengena duž vanjskih granica Evropske unije, (What about the Neighbours? The Impact of Schengen along the EU’s External Borders), Radni dokument CEPS-a br. 210/oktobar 2004. godine, adresa http://aei.piedu/6641/1/1171_210.pdf (kome je pristupljeno 6. novembra 2012)), navodi sljedeće:

“U periodu od šest godina Evropska unija stavila se u poziciju da zahtjeva značajne ustupke u vezi sa nizom različitih pitanja koja se odnose na granice i kretanje lica kao cijenu za uklanjanje viza. U ovom periodu bugarska Vlada i društvo u cjelini počeli su da rade na sveobuhvatnoj strategiji koja je imala za cilj krajnje oslobađanje bugarskih državljana od obaveze da imaju vize za putovanje.”

  1. U dokumentu se dalje poziva na izvještaj Evropske komisije iz 2001. godine koji je doveo do ukidanja viza za državljane Bugarske (Izvještaj Komisije Savjetu o Bugarskoj u perspektivi usvajanja propisa kojima se utvrđuje lista trećih zemalja čiji državljani moraju da posjeduju vizu kada prelaze vanjske granice i onih čiji državljani su oslobođeni te obaveze, COM (2001) 61, od 2. februara 2001. godine, Brisel). Pod zaglavljem "Sankcije koje se tiču nezakonite emigracije u države članice", taj izvještaj navodi da je "po (članu) 76 (Zakona iz 1998. godine), koji je (tada bio) na snazi, zabrana napuštanja zemlje na godinu dana (bila) izrečena državaljanima Bugarske koji su prekršili imigracione zakone druge zemlje ili su protjerani iz druge zemlje." U pregledu daljih zakonodavnih koraka koje su preduzele bugarske vlasti, u izvještaju se pominje da "nacrt izmjena i dopuna (člana) 76 predviđa produženje na dvije godine trajanja zabrane napuštanja zemlje koja se može izreći državljanima Bugarske". Nakon pregleda svih relevantnih zakonskih oredbi, izvještaj zaključuje da je "iz informacija koje su dostavile bugarske vlasti službama Komisije i iz misije Komisije (bilo) jasno da Bugarska ima na raspolaganju potrebne pravne instrumente koji joj omogućavaju da se bori protiv nezakonitih ... sa njene teritorije”.

 PRAVO

 I. NAVODNA POVREDA ČLANA 2 PROTOKOLA BR. 4

  1. Podnosilac predstavke žalio se po članu 2 Protokola br. 4 uz Konvenciju da je zabrana napuštanja teritorije Bugarske koja mu je izrečena bila neopravdana i
  2. Član 2 Protokola br. 4, u svom relevantnom dijelu, glasi:

“...
2. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i nesrazmjerna.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na vršenje ovih prava sem onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprečavanje kriminala, za zaštitu zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
...”

  1. Vlada je navela da su odluke koje su donijeli upravni organi i sudovi u vezi sa podnosiocem predstavke bile zakonite i ispravne. Razlozi koji su dati odgovarali su uslovima propisanim u članu 76(6) zakona iz 1998. godine. Zabrana je bila podstaknuta dopisom iz ambasade Sjedinjenih Američkih Država. U tim okolnostima vlasti su, u vršenju svojeg diskrecionog prava odlučivanja, s pravom utvrdili da je mjera bila neophodna da bi se postigao cilj zakona. Sudovi su imali pravo da izvrše reviziju zakonitosti mjere, ali ne i njene nužnosti i zakon su primjenili ispravno. Na kraju, Vlada je istakla da je član 76 (6) ukinut u oktobru 2009. godine.
  2. Podnosilac predstavke nije podnio svoja zapažanja.
  3. Sud smatra da ova pritužba nije očigledno neosnovana u smislu člana 35 stav 3(a) Konvencije niti neprihvatljiva po bilo kom drugom osnovu. Stoga ona mora biti proglašena prihvatljivom.
  4. Što se tiče merituma, Sud će početi zapažanjem da ovaj predmet pokreće u određenoj mjeri novo pitanje, pošto Sud do sada nije imao priliku da se bavi zabranama putovanja osmišljenim da bi se spriječile povrede domaćih ili inostranih imigracionih zakona. U prethodnim predmetima po članu 2 Protokola br. 4 Sud, ili ranije Evropska komisija za ljudska prava, bavili su se zabranama te vrste koje su bile izrečene kod otvorenih krivičnih postupaka (v. Schmidt protiv Austrije, br. 10670/83, Odluka komisije od 9. jula 1985. godine, Odluke i izvještaji (DR) 44, p. 195; Baumann protiv Francuske, br. 33592/96, ECHR 2001-V; Földes i Földesné Hajlik protiv Mađarske, br. 41463/02, ECHR 2006-XII; Sissanis protiv Rumunije, br. 23468/02,    januar   2007.   godine;   Bessenyei    protiv    Mađarske, br. 37509/06, 21. oktobar 2008. godine; A.E. protiv Poljske, br. 14480/04, 31. mart 2009. godine; Iordan Iordanov i drugi protiv Bugarske, br. 23530/02, 2. jul 2009. godine; Makedonski protiv Bugarske, br.  36036/04, 20. januar 2011. godine; Pfeifer protiv Bugarske, br. 24733/04, 17. februar 2011. godine; Prescher protiv Bugarske, br. 6767/04, 7. jun 2011. godine; i Miażdżyk protiv Poljske, br. 23592/07, 24. januar 2012. godine), izvršenja krivičnih kazni (see M. protiv Njemačke, br. 10307/83, Odluka komisije od 6. marta 1984. godine, DR 37, str. 113), nedostatka rehabilitacije za krivična djela (v. Nalbantski protiv Bugarske, br. 30943/04, 10. februar 2011. godine), otvorenih postupaka za stečaj (v. Luordo protiv Italije, br. 32190/96, ECHR 2003-IX), odbijanja da se plate carinske kazne (v. Napijalo protiv Hrvatske, br. 66485/01, 13. novembar 2003. godine), neplaćanje poreza (v. Riener protiv Bugarske, br. 46343/99, 23. maj 2006. godine), neplaćanja izvršnog duga privatnim licima (v. Ignatov protiv Bugarske, br. 50/02, 2. jul 2009. godine, i Gochev protiv Bugarske, br. 34383/03, 26. novembar 2009. godine), poznavanja "državnih tajni" (v. Bartik protiv Rusije, br. 55565/00, ECHR 2006-XV), neispunjavanja obaveze služenja vojnog roka (v. Peltonen protiv Finske, br. 19583/92, Odluka Komisije od 20. februara 1995. godine, DR 80-A, str. 38, i Marangos protiv Kipra, br. 31106/96, Odluka Komisije od 20. maja 1997. godine, nije u izvještajima), duševnih oboljenja i nedostatka mehanizama za odgovarajuću njegu u zemlji destinacije (v. Nordblad protiv Švedske, br. 19076/91, Odluka Komisije od 13. oktobra 1993. godine, nije u izvještajima), i naloga suda kojima se zabranjuje da se maloljetna djeca udalje u stranu zemlju (v. Roldan Texeira i drugi protiv Italije (dec.), br. 40655/98, oktobar   2000.   godine,   i   Diamante   i   Pelliccioni protiv San Marina, br. 32250/08, 27. septembar 2011. godine). Sud smatra da, uprkos razlikama u odnosu na te predmete, principi koji su primjenjivi na ovaj predmet jesu isti.
  5. Članom 2 stav 2 Protokola br. 4 garantuje se svakom licu pravo da napusti bilo koju zemlju da bi pošao u bilo koju drugu zemlju koju to lice odabere i u koju može biti primljeno. Zabrana podnosiocu predstavke da napusti Bugarsku nesumnjivo predstavlja zadiranje u to pravo. Oduzimanje pasoša koje je došlo uz to takođe predstavlja zadiranje te vrste (v. Peltonen, str. 43; Baumann, stavovi 62-63; Napijalo, stavovi 69-73; i Nalbantski, stav 61, citirani ranije u tekstu ove presude). Stoga se mora utvrditi da li je to zadiranje bilo "u skladu sa zakonom", da li je imalo jedan ili više legitimnih ciljeva izloženih u članu 2 stav 3 Protokola br. 4 i da li je bilo "neophodno u demokratskom društvu" radi postizanja takvog cilja.
  6. Ovo zadiranje baziralo se na članu 76(6) Zakona o ličnim ispravama iz 1998. godine (v. stavove 10 i 17 ove presude), i tako je jasno imalo pravni osnov u domaćem pravu. Podnosilac predstavke nije pokušao da tvrdi da ono inače nije bilo "u skladu sa zakonom" i Sud ne vidi razlog da smatra da taj uslov nije ispunjen.
  7. Nadalje, jasno je iz konteksta u kome je usvojena i kasnije pooštrena zakonska odredba koja je poslužila kao osnov za mjeru protiv podnosioca predstavke (v. stavove 21-23 ove presude) da je ovo zadiranje bilo osmišljeno da se obeshrabre i spriječe povrede imigracionih zakona druge države i da se tako smanji vjerovatnoća da će te države odbiti drugim državljanima Bugarske ulazak na njihovu teritoriju ili pooštriti ili odbiti da popuste svoj vizni režim za državljane Bugarske. Čak i da je Sud bio spreman da prihvati da je predmetno zadiranje imalo legitimne ciljeve da se očuva javni red ili da se zaštite prava drugih, u ovom predmetu nije nužno da se dalje ta stvar istražuje, jer u svakom slučaju, kako je već objašnjeno, ograničenja putovanja nisu u skladu sa kriterijumom da moraju biti "neophodna u demokratskom društvu", niti sa njegovim implicitnim uslovom srazmjernosti.
  8. Sud konstatuje da zabrana putovanja izrečena podnosiocu predstavke nije trajala veoma dugo - po zakonu njeno trajanje bilo je tačno dvije godine (v. stav 17 ove presude). Međutim, to nije najznačajnije pitanje (uporediti sa predmetom Nalbantski, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 56): najnačajnij je da li je uopšte bilo srazmjerno automatski zabraniti da podnosilac predstavke putuje u bilo koju ili u svaku zemlju zbog toga što je počinio povredu imigracionih zakona jedne konkretne države..
  9. Sud ne može da smatra jednu takvu uopštenu i sveobuhvatnu mjeru srazmjernom. Uobičajene posljedice teške povrede imigracionih zakona jedne države bile bi da se dotično lice udalji iz te zemlje i da mu se zabrani (zakonima te zemlje) da ponovo uđe na njenu teritoriju određeni vremenski period. I zaista, podnosilac predstavke pretrpio je takve posljedice zbog povrede uslova njegove studentske vize - on je deportovan iz Sjedinjenih Američkih Država (v. stav 8 ove presude). Izgleda prilično drakonski da Bugarska - za koju se ne može smatrati da na nju direktno utiče povreda koju je počinio podnosilac predstavke - takođe sprečava podnosioca predstavke da putuje u bilo koju drugu zemlju u periodu od dvije godine.
  10. Štaviše, vlasti nisu navele nijedan razlog za njihov nalog i očito nisu smatrale potrebnim da se ispita individualna situacija podnosioca predstavke, a sudovi su kasnije našli da oni nisu mogli da vrše reviziju ostvarivanja prava na slobodu odlučivanja koja je pripadala vlastima u ovoj stvari (uporedi mutatis mutandis, sa predmetom Riener, stav 126; Gochev, stav 54; i Nalbantski, stav 66, citirani ranije u tekstu ove presude). Dakle, iako su im relevantne odredbe dale diskreciono pravo u odnosu na izricanje ili bilo što drugo vezano za spornu mjeru, nema pokazatelja da su u ostvarivanju tog svog diskrecionog prava vlasti uzele u obzir bilo kakve faktore koji su specifični za podnosioca predstavke, kao što su težina povrede koja je dovela do njegovog deportovanja iz Sjedinjenih Američkih Država, rizik da će možda počiniti dalje povrede imigracionih pravila druge države, njegovu porodičnu situaciju, njegovu finansijsku i ličnu situaciju i pitanje da li on ima krivični Sud je ranije zauzeo stav, doduše u drugačijem kontekstu, da takva generalna i bukvalno automatska ograničenja ne mogu da se smatraju opravdanima po članu 2 Protokola br. 4 (v. Riener, stavovi 127-28; Bartik, stav 48; Gochev, stavovi 53 i 57; i Nalbantski, stavovi 66-67, svi citirani ranije u tekstu ove presude).
  11. Tačno je da tokom perioda koji je prethodio donošenju zakonske odredbe koja je osnov za izdatu naredbu Bugarska jeste postala izvor migranata (v. stav 20 ove presude) i da u tim okolnostima jeste u najmanjoj mjeri shvatljivo da je država Bugarska mogla da smatra potrebnim, iz razloga međunarodne učtivosti i iz praktičnih razloga, da pomogne drugim državama u sprovođenju njihovih imigracionih pravila i politika (v. stav 32 ove presude). Takođe izgleda da je predmetna zakonska odredba donesena i kasnije pooštrena (v. stav 17 ove presude) kao dio paketa mjera osmišljenih da se ublaži strah, između ostalog, tadašnjih država članica Evropske unije vezan za nezakonite emigracije iz Bugarske, i to je igralo određenu ulogu u odluci Unije da u martu 2001. godine oslobodi državljane Bugarske od obaveze da posjeduju vizu za kratke boravke (v. stavove 21-23 ove presude). Osam godina nakon toga, 2009. godine, kada je potreba za tim očito smanjena, ta odredba je ukinuta (v. stav 19 ove presude). Međutim, činjenica da je zakon koji omogućava spornu mjeru donesen u tom kontekstu ne dovodi do toga da se on ne smije podrobno ispitati u odnosu na Konvenciju (v. mutatis mutandis, Capital Bank AD protiv Bugarske, br. 49429/99, stavovi 110-11, 24. novembar 2005. godine). Niti to znači da se sama mjera, kako je primjenjena na podnosioca predstavke, može opravdati samo činjenicom da je možda bila izazvana takvim pritiskom (v. stav 10 ove presude), a tužena država ne može validno da se ograniči na to da se za opravdavanje te mjere pozove na takve razloge (v. mutatis mutandis, Nada protiv Švajcarske [GC], br. 10593/08, stav 196, ECHR 2012). Iako Sud može biti spreman da prihvati da zabrana napuštanja zemlje izrečena u vezi sa povredom imigracionih zakona druge zemlje može u određenim nesavladivim situacijama da se smatra opravdanom, Sud smatra da automatsko izricanje takve mjere, a da se ne uzmu u obzir pojedinačne okolnosti lica, ne može da se okarakteriše kao neophodno u demokratskom društvu.
  12. Stoga je došlo do povrede člana 2 Protokola br.4.

 II. NAVODNA POVREDA ČLANA 8 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke žalio se po članu 8 Konvencije da zabrana putovanja, koja ga je spriječila da putuje u SAD, gdje su mu živjeli majka i brat, predstavlja neopravdano zadiranje u njegov porodični život.
  2. Član 8 Konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

 “1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života...
2. Javne vlasti neće se miješati u ostvarivanje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

  1. Vlada je navela da je zabrana putovanja izrečena u skladu sa zakonom, i to odraslom licu od trideset godina. Nadalje, mogućnost da se pornosilac predstavke pridruži svojoj majci i bratu u Sjedinjenim Američkim Državama nije zavisila od bugarskih vlasti, već od imigracione politike te države. I na kraju, nije bilo smetnji da rođaci podnosioca predstavke njega posjete u Bugarskoj.
  2. Podnosilac predstavke nije predao svoja zapažanja.
  3. Sud smatra da ova pritužba nije očigledno neosnovana u smislu člana 35 stav 3 (a) Konvencije niti neprihvatljiva po bilo kom drugom osnovu. Ona stoga mora biti proglašena prihvaljivom.
  4. Međutim, pošto je utvrđena povreda člana 2 Protokola br. 4 Sud smatra da nije neophodno da ispita zabranu putovanja izrečenu podnosiocu predstavke i po članu 8 Konvencije (v. Riener, stav 134; E. protiv Poljske, stavovi 53-54; i Pfeifer, stav 62, svi citirani ranije u tekstu ove presude; i suprotno tome İletmiş protiv  Turske,  br.  29871/96,  stavovi  42-50,  ECHR 2005-XII, i Paşaoğlu protiv Turske, br. 8932/03, stavovi 41-48, 8. jul 2008. godine, gdje je Sud ispitivao zabrane putovanja u inostranstvo po članu 8 Konvencije, a ne po članu 2 Protokola br. 4 jer je ovaj Protokol bio potisan ali ga Turska nije ratifikovala).

 III. NAVODNA POVREDA ČLANA 13 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke žalio se da u ispitivanju njegovog pravnog osporavanja zabrane sudovi nisu razmotrili srazmjernost mjere na koju se žalio.
  2. Sud smatra da ta pritužba treba da se ispita po članu 13 Konvencije koji predviđa sljedeće:

“Svako kome su povrijeđena prava i slobode predviđeni u ovoj Konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu.”

  1. Vlada nije komentarisala ovu pritužbu u svojim zapažanjima.
  2. Podnosilac predstavke nije predao svoja zapažanja.
  3. Sud smatra da ova pritužba nije očigledno neosnovana u smislu člana 35 stav 3(a) Konvencije niti neprihvatljiva u smislu člana 35 stav 3(a) Konvencije niti neprihvatljiva po bilo kom drugom osnovu. Ona se stoga mora proglasiti prihvaljivom.
  4. Kada postoji tvrdnja koja se može argumentovati da neka radnja vlasti može da povrijedi pravo pojedinca po članu 2 stav 2 Protokola 4, član 13 Konvencije iziskuje da domaći pravni sistem tom pojedincu obezbijedi djelotvornu mogućnost da ospori mjeru na koju se žali i da se relevantna pitanja ispitaju sa dovoljno procesnih zaštitnih mehanizama i sa dovoljno temeljitosti, tako da se omogući tom pojedincu da iznese sve argumente koji utiču na srazmjernost te mjere - u značenju koji tom izrazu daje Konvencija (v. Riener, stavovi 138 i 142, i Pfeifer, stav 67, oba citirana ranije u tekstu ove presude).
  1. Uzevši u obzir svoje nalaze vezane za zabranu putovanja izrečenu podnosiocu predstavke, Sud smatra da ova pritužba po članu 2 stav 2 Protokola br. 4 može da se argumentuje. Mora se stoga utvrditi da li je on imao na raspolaganju pravni lijek koji ispunjava navedene uslove.
  2. Izgleda da je najvažnije pitanje ovdje da li su sudovi ispitali zahtjeve podnosioca predstavke i žalbe koje su iz toga proistekle sa dovoljno temeljitosti i u odnosu na faktore koji su relevantni za opravdavanje zabrane po Konvenciji (v. Pfeifer, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 71). Kako se može vidjeti iz njihovih odluka (v. stavove 12 i 14 ove presude), oni su nerelenvatnim smatrali argumente podnosioca predstavke kojima se osporava opravdanost ove mjere, baveći se samo formalnom validnošću zabrane i konkretno smatrajući da oni ne mogu da podvrgnu ispitivanju diskrecionu ocjenu potrebe za zabranom koju su donijele vlasti - što je bila najznačajnija stavka koju je naveo podnosilac predstavke (v. stavove 11 i 13 ove presude) i ključni dio aktivnosti uspostavljanja ravnoteže koja se propisuje po članu 2 stav 3 Protokola br. 4. Postupak koji, zbog ograničenog obima revizije ne omogućava bavljenje suštinom pritužbe po Konvenciji koja se može argumentovati ne može da ispuni uslov člana 13 (v. Riener, citirano ranije u tekstu ove presude, stavovi 142-43, i mutatis mutandis, Glas Nadezhda EOOD i Anatoliy Elenkov protiv Bugarske, br. 14134/02, stavovi 69-70, 11. oktobar 2007. godine, i G. i drugi protiv Bugarske, br. 1365/07, stav 62, 24. april 2008. godine, sa tu citiranim izvorima).
  3. Stoga se utvrđuje da je došlo do povrede člana 13 Konvencije.

 IV. PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Član 41 Konvencije glasi:

“Kada Sud utvrdi povredu Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice o kojoj je riječ omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravičnu naknadu oštećenoj stranci.”

  1. Podnosilac predstavke nije predao zahtjev za pravičnom naknadom.

 IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Proglašava predstavku prihvatljivom;
  2. Nalazi da je došlo do povrede člana 2 Protokola br. 4 Konvencije;
  3. Nalazi da nema potrebe da se ispituje pritužba po članu 8 Konvencije;
  4. Nalazi da je došlo do povrede člana 13 Konvencije.

Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi 27. novembra 2012. godine, po članu 77 stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

Lawrence Early                                                                   Ineta Ziemele

Sekretar                                                                             Predsjednik

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 Ovaj prevod urađen je uz pomoć Fonda za ljudska prava Savjeta Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF STAMOSE v. BULGARIA

(Application no. 29713/05)

JUDGMENT

STRASBOURG

27 November 2012

FINAL

27/02/2013

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention.

In the case of Stamose v. Bulgaria,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Ineta Ziemele, President,
Davíd Thór Björgvinsson,
Päivi Hirvelä,
George Nicolaou,
Ledi Bianku,
Zdravka Kalaydjieva,
Vincent A. De Gaetano, judges,
and Lawrence Early, Section Registrar,

Having deliberated in private on 6 November 2012,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 29713/05) against the Republic of Bulgaria lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Bulgarian national, Mr Teodor Vasilious Stamose (“the applicant”), on 22 July 2005.

2. The applicant was represented by Mr B. Tsanov, a lawyer practising in Sofia. The Bulgarian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms M. Dimova, of the Ministry of Justice.

3. The applicant alleged, in particular, that a ban on his leaving the territory of Bulgaria for a period of two years on account of breaches of the immigration laws of the United States of America had been unjustified; that this ban, which had prevented him from travelling to the United States of America, where his mother and brother lived, had amounted to an unjustified interference with his family life; and that in examining his legal challenge to the ban the courts had not reviewed its proportionality.

4. On 28 September 2009 the Court (Fifth Section) decided to give notice of the application to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1 of the Convention).

5. Following the re‑composition of the Court’s sections on 1 February 2011, the application was transferred to the Fourth Section.

6. Noting that the applicant had not submitted any observations on the admissibility or merits of the case or a claim for just satisfaction within the time‑limit fixed by the President of the Fifth Section, on 2 August 2011 the Registry of the Court sent the applicant a registered letter, advising him of the terms of Article 37 § 1 (a) of the Convention. In a fax of 4 November 2011, followed by a letter postmarked 4 November 2011, the applicant stated that he wished to pursue his application and that his earlier failure to submit observations or a claim for just satisfaction had been due to a problem of communication between him and his legal representative.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

7. The applicant was born in 1974 and lives in Sheffield, the United Kingdom, where he moved in February 2010.

8. In 1998 the applicant, who had enrolled at a university in the State of Missouri, entered the United States of America on a student visa. However, he later abandoned his studies and took up paid employment. In January 2000 the authorities, considering that he had thereby infringed the terms and conditions of his visa, opened deportation proceedings against him. He was deported to Bulgaria on 29 October 2003.

9. Meanwhile, in April 2000 the applicant’s mother married an American national. In May 2000 she became a permanent resident of the United States of America and later became a United States national. The applicant’s brother also resided permanently there.

10. By an order of 29 October 2003, the Head of the Border Police Service of the Bulgarian Ministry of Internal Affairs, acting pursuant to section 76(6) of the Identity Papers Act 1998 (see paragraph 17 below), and having regard to a letter from the Ministry’s International Cooperation Division, with which was enclosed a letter from the embassy of the United States of America, imposed a two-year travel ban on the applicant, starting on 20 October 2003, and directed the competent authorities to seize his passport. Accordingly, on 4 November 2003 the Burgas police ordered the applicant to surrender his passport.

11. The applicant sought judicial review of the order, arguing, inter alia, that the administrative authorities had erred in not taking into account his personal situation and choosing to exercise their discretion against him.

12. On 11 May 2004 the Sofia City Court dismissed the application. It held, inter alia, that in issuing the order the authorities had taken into account all the relevant facts, namely, that the applicant had been deported and that the Bulgarian authorities had been informed of this. The reasons for the deportation and the personal circumstances of the applicant were immaterial, as was the possibility of his receiving another visa allowing him to re‑enter the United States of America. The order had been consistent with the aim of the law, which was to impede Bulgarian citizens who had breached the immigration rules of foreign countries from travelling freely.

13. The applicant appealed on points of law, reiterating his argument that the authorities should have taken account of his individual circumstances.

14. In a final judgment of 30 March 2005 (реш. № 2952 от 30 март 2005 г. по адм. д. № 6206/2004 г., ВАС, V о.), the Supreme Administrative Court upheld the lower court’s judgment. It held, inter alia, that section 76(6) of the Identity Papers Act 1998 gave the authorities discretion to impose or refrain from imposing the impugned measure, and their choice in this matter was not reviewable by the courts. In the case of the applicant, the authorities had had regard to all the relevant circumstances and had determined that the measure was called for.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

15. Article 35 § 1 of the 1991 Constitution provides, inter alia, that anyone has the right to leave the country, and that this right can only be restricted by law for the purpose of protecting national security, public health, or the rights and freedoms of others.

16. Section 33(1) of the Identity Papers Act 1998 (Закон за българските документи за самоличност – “the 1998 Act”) – the title of which was changed, in October 2009, to the Personal Identification Documents Act (Закон за българските лични документи) – provides that any Bulgarian national has the right to leave the country and to return to it with a passport or an equivalent document. Under section 33(3) those rights cannot be subject to restrictions, unless those restrictions are provided for by law and are necessary for the protection of national security, public order, health or the rights and freedoms of others.

17. Section 76(6) of the Act, as originally enacted, provided that a Bulgarian national who had been deported from another country on account of breaches of that country’s immigration laws could be prohibited from leaving Bulgaria and be refused a passport for a period of one year. The subsection was amended with effect from 31 March 2003 to provide that the prohibition was to last two years.

18. In its case‑law under this provision, the Supreme Administrative Court consistently held that the courts were not competent to review whether the authorities had properly exercised their discretionary power to assess the need for such a measure; the only thing the courts had to verify was whether the underlying deportation had taken place, regardless of the grounds for it (see реш. № 10917 от 3 декември 2002 г. по адм. д. № 7044/2002 г., ВАС, V о.; реш. № 2365 от 14 март 2003 г. по адм. д. № 10736/2002 г., ВАС, V о.; реш. № 9652 от 22 ноември 2004 г. по адм. д. № 4636/2004 г., ВАС, V о.; реш. № 9653 от 22 ноември 2004 г. по адм. д. № 4637/2004 г., ВАС, V о.; реш. № 9654 от 22 ноември 2004 г. по адм. д. № 4635/2004 г., ВАС, V о.; реш. № 3497 от 18 април 2005 г. по адм. д. № 542/2005 г., ВАС, V о.; реш. № 94 от 5 януари 2006 г. по адм. д. № 5672/2005 г., ВАС, V о.; реш. № 5034 от 11 май 2006 г. по адм. д. № 9710/2005 г., ВАС, V о.; реш. № 5229 от 17 май 2006 г. по адм. д. № 535/2006 г., ВАС, V о.; реш. № 5966 от 2 юни 2006 г. по адм. д. № 829/2006 г., ВАС, V о.; реш. № 7176 от 28 юни 2006 г. по адм. д. № 3700/2006 г., ВАС, V о.; реш. № 10919 от 6 ноември 2006 г. по адм. д. № 4522/2006 г., ВАС, V о.; реш. № 12533 от 13 декември 2006 г. по адм. д. № 6522/2006 г., ВАС, V о.; реш. № 12551 от 13 декември 2006 г. по адм. д. № 7065/2006 г., ВАС, V о.; and реш. № 1869 от 22 февруари 2007 г. по адм. д. № 9680/2006 г., ВАС, V о.).

19. On 21 August 2009 the government laid before Parliament a bill for the amendment of the 1998 Act which proposed, inter alia, to repeal section 76(6). Parliament enacted the bill on 1 October 2009 and the amending Act came into force on 20 October 2009. In its ensuing case‑law the Supreme Administrative Court held that the repeal did not automatically invalidate travel bans under section 76 imposed before it had come into force (see реш. № 13819 от 17 ноември 2009 г. по адм. д. № 6999/2007 г., ВАС, ІІІ о.; реш. № 15106 от 10 декември 2009 г. по адм. д. № 7052/2009 г., ВАС, V о.; and реш. № 10449 от 13 август 2010 г. по адм. д. № 1609/2010 г., ВАС, VІІ о.). The matter was settled with the enactment of paragraph 5 of the transitional and concluding provisions of a further Act for the amendment of the 1998 Act. It came into force on 10 April 2010 and specified that within three months of its entry into force all measures imposed under section 76(6) would cease to have effect.

III. RELEVANT STATISTICAL DATA

20. According to a report published by the International Labour Office in its International Migration Papers series (August Gächter, The Ambiguities of Emigration: Bulgaria Since 1988, available at http://www.ilo.org/public/english/protection/migrant/download/imp/imp39.pdf (accessed on 6 November 2012)), gross emigration from Bulgaria between 1989 and 1998 amounted to 747,000 persons. In total, 2,253 of them emigrated to Switzerland, 124,383 to Germany, 32,978 to Greece, 344,849 to Turkey and 6,307 to the United States of America.

IV. OTHER RELEVANT MATERIALS

21. By virtue of Article 1 § 1 of, and the Annex to, Council Regulation (EC) No 2317/95 of 25 September 1995, Bulgarian nationals were required to be in possession of visas when crossing the external borders of the member States of the European Union. That was changed by Article 1 § 2 of, and Annex II to, Council Regulation (EC) No 539/2001 of 15 March 2001, whereby Bulgarian nationals became exempt from the visa requirement “for stays of no more than three months in all”.

22. A paper published by the Centre for European Policy Studies (What about the Neighbours? The Impact of Schengen along the EU’s External Borders, CEPS Working Document No. 210/October 2004, available at http://aei.pitt.edu/6641/1/1171_210.pdf (accessed on 6 November 2012)), noted the following:

“In the space of six years the European Union placed itself in the position of requiring substantial concessions on a wide variety of issues relating to borders and movement of persons as the price for removing the visa requirement. In this period the Bulgarian government and society as a whole started working on [a] comprehensive strategy aiming at the ultimate exemption of Bulgarian citizens from the requirement of visas.”

23. The paper went on to refer to a 2001 European Commission report which had led to the abolition of visa requirements for Bulgarian nationals (Report from the Commission to the Council regarding Bulgaria in the perspective of the adoption of the regulation determining the list of third countries whose nationals must be in possession of visas when crossing the external borders and those whose nationals are exempt of that requirement, COM(2001)61 final, 2 February 2001, Brussels). Under the heading “Sanctions concerning illegal emigration to the Member States”, that report noted that “under [section] 76 [of the 1998 Act] as [then] in force a ban on leaving the country for a one‑year period [was] imposed on Bulgarian nationals who [had] violated the immigration law of another country or [had] been expelled from another country”. In reviewing the further legislative steps that were being taken by the Bulgarian authorities, the report noted that “a draft amendment of [section] 76 provide[d] for extending to two years the duration of the prohibition to leave the country which [could] be imposed on Bulgarian citizens”. Having reviewed all relevant legislative provisions, the report concluded that “[f]rom the information forwarded by the Bulgarian authorities to the Commission services and from the Commission’s mission, it [was] clear that Bulgaria [had] at its disposal the necessary legal instruments to allow it to combat illegal immigration ... from its territory”.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 2 OF PROTOCOL No. 4 TO THE CONVENTION

24. The applicant complained under Article 2 of Protocol No. 4 that the ban on his leaving the territory of Bulgaria had been unjustified and disproportionate.

25. The relevant parts of Article 2 of Protocol No. 4 read:

“...

2. Everyone shall be free to leave any country, including his own.

3. No restrictions shall be placed on the exercise of [this right] other than such as are in accordance with law and are necessary in a democratic society in the interests of national security or public safety, for the maintenance of ordre public, for the prevention of crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.

...”

26. The Government submitted that the decisions taken by the administrative authorities and the courts in relation to the applicant had been lawful and correct. The reasons given had corresponded to the requirements of section 76(6) of the 1998 Act. The prohibition had been prompted by a letter from the embassy of the United States of America. In those circumstances, the authorities had, in the exercise of their discretion, rightly found that the measure was necessary to achieve the aims of the law. The courts had been entitled to review the lawfulness of the measure but not its necessity, and had applied the law correctly. Lastly, the Government pointed out that section 76(6) had been repealed in October 2009.

27. The applicant did not submit any observations.

28. The Court considers that this complaint is not manifestly ill‑founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention or inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

29. On the merits, the Court begins by observing that this case raises a somewhat novel issue, as the Court has thus far not had occasion to deal with travel bans designed to prevent breaches of domestic or foreign immigration laws. In previous cases under Article 2 of Protocol No. 4 the Court (or the former European Commission of Human Rights) has been concerned with such bans imposed in connection with pending criminal proceedings (see Schmid v. Austria, no. 10670/83, Commission decision of 9 July 1985, Decisions and Reports (DR) 44, p. 195; Baumann v. France, no. 33592/96, ECHR 2001‑V; Földes and Földesné Hajlik v. Hungary, no. 41463/02, ECHR 2006‑XII; Sissanis v. Romania, no. 23468/02, 25 January 2007; Bessenyei v. Hungary, no. 37509/06, 21 October 2008; A.E. v. Poland, no. 14480/04, 31 March 2009; Iordan Iordanov and Others v. Bulgaria, no. 23530/02, 2 July 2009; Makedonski v. Bulgaria, no. 36036/04, 20 January 2011; Pfeifer v. Bulgaria, no. 24733/04, 17 February 2011; Prescher v. Bulgaria, no. 6767/04, 7 June 2011; and Miażdżyk v. Poland, no. 23592/07, 24 January 2012), enforcement of criminal sentences (see M. v. Germany, no. 10307/83, Commission decision of 6 March 1984, DR 37, p. 113), lack of rehabilitation in respect of criminal offences (see Nalbantski v. Bulgaria, no. 30943/04, 10 February 2011), pending bankruptcy proceedings (see Luordo v. Italy, no. 32190/96, ECHR 2003‑IX), refusal to pay customs penalties (see Napijalo v. Croatia, no. 66485/01, 13 November 2003), failure to pay taxes (see Riener v. Bulgaria, no. 46343/99, 23 May 2006), failure to pay judgment debts to private persons (see Ignatov v. Bulgaria, no. 50/02, 2 July 2009, and Gochev v. Bulgaria, no. 34383/03, 26 November 2009), knowledge of “State secrets” (see Bartik v. Russia, no. 55565/00, ECHR 2006‑XV), failure to comply with military-service obligations (see Peltonen v. Finland, no. 19583/92, Commission decision of 20 February 1995, DR 80‑A, p. 38, and Marangos v. Cyprus, no. 31106/96, Commission decision of 20 May 1997, unreported), mental illness coupled with a lack of arrangements for appropriate care in the destination country (see Nordblad v. Sweden, no. 19076/91, Commission decision of 13 October 1993, unreported), and court orders prohibiting minor children from being removed to a foreign country (see Roldan Texeira and Others v. Italy (dec.), no. 40655/98, 26 October 2000, and Diamante and Pelliccioni v. San Marino, no. 32250/08, 27 September 2011). The Court considers that in spite of the differences with those cases the principles applicable to the present case are the same.

30. Article 2 § 2 of Protocol No. 4 guarantees to any person the right to leave any country for any other country of that person’s choice to which he or she may be admitted. The prohibition on the applicant leaving Bulgaria undoubtedly amounted to an interference with that right. The attendant seizure of his passport also amounted to such an interference (see Peltonen, at p. 43; Baumann, §§ 62‑63; Napijalo, §§ 69‑73; and Nalbantski, § 61, all cited above). It must therefore be determined whether that interference was “in accordance with law”, pursued one or more of the legitimate aims set out in Article 2 § 3 of Protocol No. 4, and whether it was “necessary in a democratic society” for the achievement of such an aim.

31. The interference was based on section 76(6) of the Identity Papers Act 1998 (see paragraphs 10 and 17 above), and thus clearly had a legal basis in national law. The applicant has not sought to argue that it was not otherwise “in accordance with law”, and the Court sees no reason to hold that it did not comply with that requirement.

32. It is furthermore apparent from the context in which the statutory provisions which served as a basis for the measure against the applicant were enacted and later tightened (see paragraphs 21‑23 above) that the interference was designed to discourage and prevent breaches of the immigration laws of other States, and thus reduce the likelihood of those States refusing other Bulgarian nationals entry to their territory, or toughening or refusing to relax their visa regime in respect of Bulgarian nationals. Even if the Court were prepared to accept that the interference pursued the legitimate aims of maintenance of ordre public or the protection of the rights of others, in the instant case it is not necessary to pursue this point further since in any case, as explained below, the travel restrictions failed the “necessary in a democratic society” test and its implicit requirement of proportionality.

33. The Court observes that the travel ban imposed on the applicant did not last very long – by law its duration was exactly two years (see paragraph 17 above). However, this is not the main issue (contrast Nalbantski, cited above, § 56): the salient point is whether it was at all proportionate to automatically prohibit the applicant from travelling to any and every foreign country on account of his having committed a breach of the immigration laws of one particular country.

34. The Court cannot consider such a blanket and indiscriminate measure to be proportionate. The normal consequences of a serious breach of a country’s immigration laws would be for the person concerned to be removed from that country and prohibited (by the laws of that country) from re‑entering its territory for a certain period of time. Indeed, the applicant suffered such consequences as a result of the infringement of the terms of his student visa – he was deported from the United States of America (see paragraph 8 above). It appears quite draconian for the Bulgarian State – which could not be regarded as directly affected by the applicant’s infringement – to have also prevented him from travelling to any other foreign country for a period of two years.

35. Moreover, the authorities did not give any reasons for their order and apparently did not consider it necessary to examine the individual situation of the applicant, and the courts later held that they could not review the exercise of the authorities’ discretion in this matter (compare, mutatis mutandisRiener, § 126; Gochev, § 54; and Nalbantski, § 66, all cited above). Thus, although the relevant provision gave them discretion with regard to the imposition or otherwise of the impugned measure, there is no indication that in the exercise of that discretion the authorities took into account any factors specific to the applicant, such as the gravity of the breach which had prompted his deportation from the United States of America, the risk that he might commit further breaches of another State’s immigration rules, his family situation, his financial and personal situation, or whether he had a criminal record. The Court has previously held, albeit in different contexts, that such general and virtually automatic restrictions cannot be regarded as justified under Article 2 of Protocol No. 4 (see Riener, §§ 127‑28; Bartik, § 48; Gochev, §§ 53 and 57; and Nalbantski, §§ 66‑67, all cited above).

36. It is true that during the period that preceded the enactment of the statutory provision on which the order was based Bulgaria had become a source of migrants (see paragraph 20 above), and that in those circumstances it is at least arguable that the Bulgarian State could have considered it necessary, for reasons of international comity and practicality, to assist other States in the implementation of their immigration rules and policies (see paragraph 32 above). It also appears that the statutory provision in question was enacted and subsequently tightened (see paragraph 17 above) as part of a package of measures designed to allay the fears of, among others, the then member States of the European Union in respect of illegal emigration from Bulgaria, and that it played a part in the Union’s decision in March 2001 to exempt Bulgarian nationals from a visa requirement for short‑term stays (see paragraphs 21‑23 above). Eight years after that, in 2009, when the need for it had apparently diminished, the provision was repealed (see paragraph 19 above). However, the fact that the law enabling the impugned measure was enacted against this background does not make it immune from scrutiny under the Convention (see, mutatis mutandisCapital Bank AD v. Bulgaria, no. 49429/99, §§ 110‑11, 24 November 2005). Nor can the measure itself as applied to the applicant be justified by the mere fact that it might have been prompted by such pressure (see paragraph 10 above), and the respondent State cannot validly confine itself to relying on such reasons to justify it (see, mutatis mutandisNada v. Switzerland [GC], no. 10593/08, § 196, ECHR 2012). Although the Court might be prepared to accept that a prohibition on leaving one’s own country imposed in relation to breaches of the immigration laws of another State may in certain compelling situations be regarded as justified, it does not consider that the automatic imposition of such a measure without any regard to the individual circumstances of the person concerned may be characterised as necessary in a democratic society.

37. There has therefore been a violation of Article 2 of Protocol No. 4 to the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

38. The applicant complained under Article 8 of the Convention that the travel ban, which had prevented him from travelling to the United States of America, where his mother and brother lived, had amounted to an unjustified interference with his family life.

39. Article 8 of the Convention provides:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, ...

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

40. The Government submitted that the travel ban had been imposed in accordance with the law, and on an adult who was 30 years old. Moreover, the possibility of the applicant joining his mother and brother in the United States of America had not depended on the Bulgarian authorities but rather on the immigration policy of that country. Lastly, there had been no impediments to the applicant’s relatives visiting him in Bulgaria.

41. The applicant did not submit any observations.

42. The Court considers that this complaint is not manifestly ill‑founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention or inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

43. However, in view of the finding of a breach of Article 2 of Protocol No. 4, the Court does not consider it necessary to examine the travel ban imposed on the applicant also by reference to Article 8 of the Convention (see Riener, § 134; A.E. v. Poland, §§ 53‑54; and Pfeifer, § 62, all cited above; and contrast İletmiş v. Turkey, no. 29871/96, §§ 42‑50, ECHR 2005‑XII, and Paşaoğlu v. Turkey, no. 8932/03, §§ 41‑48, 8 July 2008, where the Court examined prohibitions on travel abroad under Article 8 of the Convention and not under Article 2 of Protocol No. 4 because the latter had been signed but not ratified by Turkey).

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

44. The applicant complained that in examining his legal challenge to the ban the courts had not reviewed the proportionality of the measure.

45. The Court considers that this complaint falls to be examined under Article 13 of the Convention, which provides as follows:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

46. The Government did not comment on this complaint in their observations.

47. The applicant did not submit any observations.

48. The Court considers that this complaint is not manifestly ill‑founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention or inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

49. Where there is an arguable claim that an act of the authorities may infringe an individual’s right under Article 2 § 2 of Protocol No. 4, Article 13 of the Convention requires that the national legal system give him or her the effective possibility of challenging the measure complained of and of having the relevant issues examined with sufficient procedural safeguards and thoroughness, thus making it possible for the individual concerned to put forward all arguments impacting on the proportionality – in the Convention sense of the word – of the measure (see Riener, §§ 138 and 142, and Pfeifer, § 67, both cited above).

50. Having regard to its findings in relation to the travel ban imposed on the applicant, the Court considers that his complaint under Article 2 § 2 of Protocol No. 4 was arguable. It must therefore be determined whether he had at his disposal a remedy complying with the above requirements.

51. The chief issue here seems to be whether the courts examined the applicant’s requests and ensuing appeals with sufficient thoroughness and with reference to the factors relevant to the justification of the ban under the Convention (see Pfeifer, cited above, § 71). As can be seen from their rulings (see paragraphs 12 and 14 above), they treated as irrelevant the applicant’s arguments attacking the justification for the measure, being concerned solely with the ban’s formal validity and specifically holding that they could not scrutinise the authorities’ discretionary assessment of the need for the ban – the main point raised by the applicant (see paragraphs 11 and 13 above) and a key part of the balancing exercise required under Article 2 § 3 of Protocol No. 4. A procedure which, by reason of the limited scope of review, does not afford the possibility of dealing with the substance of an arguable complaint under the Convention cannot satisfy the requirements of Article 13 (see Riener, cited above, §§ 142‑43; see also, mutatis mutandisGlas Nadezhda EOOD and Anatoliy Elenkov v. Bulgaria, no. 14134/02, §§ 69‑70, 11 October 2007, and C.G. and Others v. Bulgaria, no. 1365/07, § 62, 24 April 2008, with further references).

52. There has therefore been a violation of Article 13 of the Convention.

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

53. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

54. The applicant did not submit a claim for just satisfaction.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the application admissible;

 

2. Holds that there has been a violation of Article 2 of Protocol No. 4 to the Convention;

 

3. Holds that there is no need to examine the complaint under Article 8 of the Convention;

 

4. Holds that there has been a violation of Article 13 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 27 November 2012, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Lawrence Early   Ineta Ziemele
  Registrar   President

 

 

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.