Hornsby protiv Grčke

Država na koju se presuda odnosi
Grčka
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
18357/91
Stepen važnosti
1
Jezik
Srpski
Datum
19.03.1997
Članovi
6
6-1
41
Kršenje
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Upravni postupak
(Čl. 6-1) Građanska prava i obaveze
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Grčke, koju su Sudu podneli g.David Hornsby i gđa Ada Ann Hornsby (podnosioci predstavke).

Rođeni su u Ujedinjenom Kraljevstvu 1937., odnosno 1939.g. Žive na ostrvu Rhodos i oboje su kvalifikovani nastavnici engleskog jezika. Drugi podnosilac predstavke se obratila upravi srednjoškolskog obrazovanja radi dobijanja dozvole za osnivanje privatne škole stranog jezika na Rhodosu. Obaveštena je da, prema pozitivnom grčkom zakonodavstvu, takva dozvola ne može da se izda stranim državljanima. Kasnije prijave su im takođe odbijene, iako je Sud pravde Evropske zajednice ocenio da je relevantno zakonodavstvo suprotno EEZ Povelji. Vrhovni upravni sud je našao da strani državljani ne mogu da budu sprečeni da osnivaju privatne škole jezika u Grčkoj po osnovu toga što nisu grčki državljani, a shodno presudi Evropskog suda pravde (počev od 01.01.1981.g.).

Srednjoškolske vlasti nisu želele da izvrše odluku Vrhovnog upravnog suda. Podnosioci su pokrenuli postupak protiv direktora i nekih drugih službenika, kao i postupak protiv vlasti na Rhodosu tražeći obeštećenje za materijalnu i nematerijalnu štetu i za propuštenu dobit. Kada je doneta predsednička uredba, početkom avgusta 1994.g., kojom je državljanima Zajednice dato pravo da osnivaju škole stranog jezika pod uslovom da zadovolje na ispitu grčkog jezika i istorije, Ministarstvo obrazovanja je pozvalo direktora srednjoškolskog obrazovanja da ponovo razmotri slučaj podnosilaca predstavke.

NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE
Neprihvatljivo je da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. Dakle, došlo je do povrede člana 6 stav 1 Konvencije (7:2).

Preuzmite presudu u pdf formatu

ЕВРОПСКИ СУД ЗА ЉУДСКА ПРАВА

 ВЕЋЕ

HORNSBY против ГРЧКЕ

Представка бр. 18357/91

Пресуда

19.март 1997. године

ИЗВОД ИЗ ПРЕСУДЕ

 

НЕЗВАНИЧНИ РЕЗИМЕ И ИСТОРИЈАТ ПРЕДМЕТА

А. Основне чињенице

  1. Г.   David   Hornsby   и   гђа   Ada   Ann   Hornsby   рођени   су   у   Уједињеном Краљевству  1937,  односно  1939.  године.  Они  живе  на  острву  Rhodos  и  обоје  су квалификовани наставници енглеског језика. 
  2. Други    подносилац    представке,    гђа    Ada    Ann    Hornsby,    обратила    се Dodecanesekoj   управи   средњошколског   образовања   ради   добијања   дозволе   за оснивање приватне школе страног језика (frontistirion) на Rhodosu.Међутим, она је обавијештена да, према позитивном грчком законодавству, таква дозвола не може да се изда страним држављанима. 
  3. Суд  правде  Европске  заједнице  је,  15.  марта  1988.  године,  оцијенио  да  је релевантно  законодавство  супротно  ЕЕЗ  Повељи.  Подносиоци  представке  су,  1. априла 1988. године, уложили двије нове пријаве које су одбациле власти надлежне за образовање по истом основу као и 1984. године. 
  4. Подносиоци   представке   су  8.   јуна   1988.   године   уложили   два   захтјева Врховном    управном    суду    за    укидање    одлука    директора    Dodecanesekog средњошколског  образовања.  У  својој  пресуди,  9.  маја  1989.  године,  Врховни управни  суд  је  нашао  да,  сходно  пресуди  Европског  суда  правде,  држављани чланица Европске заједнице не могу, од 1. јануара 1981. године, да буду спријечени да оснивају приватне школе језика у Грчкој зато што нису грчки држављани. 
  5. Подносиоци представки су, 8.августа 1989. године, безуспјешно захтијевали од средњошколских власти да изврше одлуке Врховног управног суда и издају им дозволу  коју  су  тражили.  Они  су,  28.  марта  1990.  године,  покренули  поступак против  директора  средњошколског  образовања  и  неких  других  службеника,  а  14. новембра   1990.   године   су   тужили   власти   првостепеном   грађанском   суду   на Rhodosu   тражећи   обештећење   за   материјалну   и   нематеријалну   штету   и   за пропуштену добит. Другу тужбу за обештећење поднијели су 3.јула 1992. године управном суду на Rhodosu. 
  6. Неколико писама подносиоци представке послали су министру образовања и  директору  средњошколског  образовања  на  Rhodosu,  али  на  њих  није  било одговора. 
  7. Предсједничком уредбом бр.211/94, 10.августа 1994. године, држављанима Заједнице је дато право да оснивају приватне школе страног језика под условом да задовоље  на  испиту  грчког  језика  и  историје.  Министарство  образовања  је,  20. октобра 1994. године, позвало директора средњошколског образовања да у свјетлу ове Уредбе поново размотри случај подносилаца представки. 

Б. Поступак пред Комисијом за људска права

Представка  је  уложена  Комисији  7.  јануара  1990.  године,  и  проглашена прихватљивом 31. августа 1994. године.

У  свом  Извјештају  од  23.  октобра  1995.  године,  Комисија  је  утврдила чињенице предмета и изнијела мишљење са двадесетседам гласова против једног у корист тврђења да је члан 6 став 1 био повријеђен.

Предмет је упућен Суду 11.децембра 1995. године. 


ИЗВОД ИЗ ПРЕСУДЕ

ПРАВО

1. ВЛАДИН ПРЕЛИМИНАРНИ ПРИГОВОР

  1. Влада је изнијела, као своју главну примједбу, као и пред Комисијом, да је представка неприхватљива  због  непридржавања  рока  од  6  мјесеци  из  члана  26 Конвенције и због неисцрпљивања домаћих правних лијекова.

А. Непридржавање рока од шест мјесеци

  1. Влада је   захтијевала   од   Суда   да,   примјеном   члана   26.   Конвенције, представку  одбаци  због  тога  што  није  Комисији  уложена  у  оквиру  рока  од  шест мјесеци од дана када је Врховни управни суд донио своје пресуде бр. 1337/1989 и 1361/1989.
  2. Као и  Комисија,  Суд  примјећује  да  је  ситуација  на  коју  се  подносиоци представки  жале  отпочела  одбијањем  релевантног  органа  да  им  изда  тражену дозволу   и   поред   горе   поменутих   пресуда   Врховног   управног   суда,   што   се наставило чак и послије подношења њихових представки Комисији 7. јануара 1990. године.   У   априлу   1990.године   и   јануару   и   јулу   1991.   године,   подносиоци представки су писали министру образовања у вези са тим питањем (в. став 20 горе). Поред  тога,  Врховни  управни  суд  је  одбио  жалбу  треће  стране  25.  априла  1991. године.

Овај приговор, стога, мора да буде одбачен.

Б. Пропуст да се исцрпе домаћи правни лијекови

  1. Влада је тврдила да подносиоци представки нису исцрпили домаћа  правна средства  која  су  им  била  доступна  по  грчком  праву,  као  што  захтијева  члан  26 Конвенције.   На   првом   мјесту,   они   нису   уложили   тужбу   за   накнаду   штете грађанским  судовима  сходно  члановима  57  (лична  права)  и  59  (надокнада  за нематеријалну штету) Грађанског закона (в. став 25 горе). Друго, нису тражили да се  судски  преиспита  одбијање  управе  да  поступи  по  поновљеном  захтјеву  за издавање  дозволе,  8.  августа  1989.  године  (в.  став  15  горе).  И,  као  посљедње, поступак који су они покренули пред Управним судом на Rhodosu је још увијек у току (в. став 19 горе).
  2. У погледу   тужбе   за   накнаду   штете   предвиђене   члановима   57   и   59 Грађанског  закона,  Суд  сматра  да  у  овом  случају  она  не  може  да  се  сматра довољном да ријеши захтјеве подносилаца представки. Претпостављајући чак да би крајњи резултат такве тужбе био у корист подносилаца представки, обештећење за нематеријалну   штету   или   нарушавање   личних   права   не   би   могло   да   будеалтернативно рјешење мјерама које је требао да им дозволи грчки правни систем да се  ријеши  немогућност  отварања  језичке  школе  и  поред  судских  одлука  које  су отклониле све препреке у том смислу.

У погледу преиспитивања одлуке на Врховном управном суду, нема разлога за протпоставку да би подносиоци представке добили тражену дозволу примјеном одјељка  50  став 3 Предсједничке  уредбе  бр.  18/1989, јер такве  предмете  Врховни управни  суд  просљеђује  назад,  надлежном  органу  (в.  став  27  горе).  Међутим, подносиоци  представке,  који  су  се  суочили  са  упорним  одбијањем  власти  да одговоре – барем до маја 1993. године (став 21 горе) на њихове поновљене захтјеве, нису разумно могли да очекују да им то средство донесе тражени резултат.

На крају, у вези са поступком пред Управним судом на Rhodosu, Суд сматра да је поступак одлучујући једино у вези са питањем додјеле правичне надокнаде по члану 50 Конвенције.

Сходно томе, ова примједба мора да буде одбачена.

II. НАВОДНА ПОВРЕДА ЧЛАНА 6 СТАВ 1 КОНВЕНЦИЈЕ

  1. Подносиоци представке   наводе   да   је   одбијање   управних   власти   да испоштују   пресуде   Врховног   управног   суда   од   9.   и   10.   маја   1989.   године повриједило  њихово  право  на  ефективну  судску  заштиту  њихових  грађанских права. Они су се позвали на члан 6 став 1 Конвенције који гласи:

"Приликом утврђивања грађанских права и обавеза, свако има право на правичну и јавну   расправу   у   разумном   року   пред   независним   и   непристрасним,   законом установљеним судом.”

  1. Влада није порицала да се поступак пред Врховним управним судом тицао грађанских права  подносилаца  представке  у  оквиру  значења  члана  6.  Она  је тврдила да је Врховни управни суд пресудио о тим правима у цјелини, у складу са свим   захтјевима   тог   члана   и   доносећи   двије   пресуде   у   корист   подносилаца представке, чију садржину управни органи нису оспоравали.

Међутим,  она  је  изнијела  да  представке  подносилаца  не  спадају  у  оквир члана 6, који гарантује једино правичност “суђења” у буквалном смислу те ријечи, што  је  у  ствари  поступак  вођен  пред  самим  судским  органима.  Улагање  два захтјева  подносилаца  представке,  8.  августа  1989.  године  и  пропуст  управних органа   да   одговоре   на   њих   (в.   став   15.   горе),   нису   створили   нови   “спор” (contestation  у  француском  тексту)  о  њиховим  грађанским  правима.  Одлагање управних   органа   да   испоштују  поменуте   пресуде   Врховног   управног   суда   је потпуно   другачије   питање   од   судског   утврђивања   о   постојању   тих   права. Извршење  пресуда  Врховног  управног  суда  спада  у  сферу  јавног  права,  посебно односа  између  судске  и  управне  власти,  али  никако  не  може  да  се  сматра  као питање које потпада под члан 6. То не може да се закључи нити из начина на који је срочен члан 6, нити из намјере оних који су сачинили Конвенцију.

На  крају,  Влада  је  оспоравала  аналогију  између  предмета  Van  de  Hurk против Холандије и предмета Hornsby, коју је повукла Комисија у свом Извјештају. У  првом  предмету,  власт  Круне  (законска)  да  дјелимично  или  у  цијелости  лиши пресуду њеног  ефекта  чини  функционисање  правосуђа  узалудним.  У  предметном случају,  међутим,  управни  органи  су  незаконито  пропустили  да  изврше  коначну судску одлуку и могу да буду натјерани да то ураде било којим од бројних правних средстава омогућених грчким правним системом.

  1. Суд понавља   да,   сходно   својој   установљеној   пракси,   члан   6   став   1 обезбјеђује  свакоме  право  да  изнесе  захтјев  који  се  односи  на  његова  грађанска права и обавезе пред суд или трибунал;  у том  смислу обухвата  “право на суд”,  у чијем  оквиру  је  право  на  приступ  суду,  тј.  право  да  покрене  поступак  пред судовима  у цивилним  стварима, што  представља  један аспекат (в. пресуду од  27. августа 1991. године у предмету Philis против Грчке (бр. 1), серија А бр. 209, стр.20, став 59). Међутим, то право би било илузорно да домаћи правни систем држава уговорница  дозвољава  да  коначне,  извршне  судске  одлуке  остану  неизвршене  на штету  једне  од  страна.  Било  би  неприхватљиво  да  члан  6  треба  детаљно  да прописује  процедуралне  гаранције  дате  странкама  –  поступак  који  је  правичан, јаван и експедитиван – без заштите провођења судске одлуке; тумачити члан 6 као да  се  тиче  искључиво  приступа  суду  и  вођења  поступка  водило  би,  сигурно,  у ситуације инкопатибилне принципима владавине права које су државе уговорнице преузеле када су ратификовале Конвенцију (в. mutatis mutandis, пресуда од 7. маја 1974. године у предмету Golder против Уједињеног Краљевства, серија А бр. 18, стр.16-18, ставови 34-36). Стога извршење пресуде коју донесе било који суд мора да буде посматрано као интегрални дио “суђења” у смислу члана 6. Сем тога, Суд је  већ  прихватио  тај  принцип  у  предметима  који  се  тичу  дужине  поступка  (в. најновије,  пресуда  од  26.  септембра  1996.  године  у  предмету  Di  Pede  против Италије  и  Zappia  против  Италије,  Извјештаји  о  пресудама  и  одлукама  1996-IV, стр. 1383-1384, ставови 20-24 и стр.1410 и 1411, ставови 16-20).
  2. Горњи принципи су чак од већег значаја у контексту управног поступка који се тиче   спора  чији  је  крајњи  исход   одлучујући  за   грађанско  право  странке. Улагањем  захтјева  за  судско  преиспитивање  највишем  управном  суду  у  држави, странка  тражи  не  само  поништење  одлуке  која  је  у  питању,  већ,  такође,  и  изнад свега уклањање њених ефеката. Ефективна заштита учесника у таквом поступку и поврат  легалитета  претпоставља  обавезу  управних  органа  да  испоштују  пресуду суда. Суд примјећује, у вези са тим, да управни органи чине елеменат државе који је  подређен  владавини  права  и  њихов  интерес  је  коинцидентан  са  потребом правилног функционисања правосуђа. Гдје управни органи одбију или пропусте да испоштују,  или  чак  само  одлажу  да  то  ураде,  гаранције  члана  6,  које  је  странка уживала током судске фазе поступка, остају лишене своје сврхе.
  3. Суд примјећује да је, слиједећи пресуду Суда правде Европске заједнице (в. став 9 горе), Врховни управни суд ставио ван снаге двије одлуке којима је директор средњошколског образовања  подносиоцима  представке  –  искључиво  на  основу њиховог држављанства – одбио да изда тражене дозволе (в. ставове 7, 8 и 13 горе). Као  резултат  тих  пресуда,  подносиоци  представке  су  могли  да  инсистирају  на праву за испуњавање њихових захтјева. У њиховом понављању од 8.августа 1989. године (в. став 15 горе), они су само подсјетили управне органе на њихову обавезу да донесу одлуку конзистентну са законским прописима чије кршење је довело до стављања ван снаге оспорених одлука. И поред тога, власти нису одговориле све до 20. октобра 1994. године (в. став 22 горе). Тачно је  да су подносиоци  представке могли  да  траже  даљње  судско  преиспитивање  тог  имплицираног  одбијања  на основу одјељака 45 и 46 Предсједничке уредбе бр. 18/1989 (в. став 27 горе), али у околностима  предмета,  Суд  сматра  да  они  нису  могли  разумно  да  очекују  да  им такво средство омогући тражени резултат (в. став 37 горе).
  4. Суд разумије бригу домаћих органа власти да регулишу, након споменутих пресуда Врховног  управног  суда,  успостављање  и  функционисање  frontistiria  на начин који је и компатибилан са међународним обавезама држава, а у исто вријеме, и срачунат да обезбиједи квалитет датих упутстава. Сем тога, право је и правилно да власти имају разуман рок да изаберу најподеснија средства за извршење пресуда о којима се ради.
  5. Међутим, од  15.  марта  1988.  године,  када  Суд  правде  Европске  заједнице доноси пресуду (в. став 9 горе), и у сваком  случају од 9. и 10. маја 1989. године, када   Врховни   управни   суд   доноси   своју   пресуду   у   предмету   подносилаца представки (в. став 13 горе), па до доношења Предсједничке уредбе бр. 211/1994 од 10. августа 1994.  године,  грчко  позитивно  законодавство  не  предвиђа  никакве посебне  услове  за  држављане  чланица  Европске  заједнице  који  желе  да  отворе frontistirionу   Грчкој,   сем   услова   примјенљивих   на   грчке   држављане, тј. посједовање универзитетске     дипломе, што су подносиоци представки задовољавали (в. ставове 6 и 29 горе).

Надаље,  не  изгледа  да  су  подносиоци  представке  одустали  од  циља  да отворе  frontistirion  када  су  се  жалили  3.  јула  1992.  године  Управном  суду  на Rhodosu, тражили су обештећење не само за штете које су наводно претрпјели, већ такође  за  штете  које  ће наставити да  трпе  до  дана  када  ће  управни  органи да  им издају тражене дозволе (в. став 19 горе).

  1. Уздражавањем више од пет година од предузимања неопходних мјера ради поштовања крајње  извршне  пресуде  у  овом  предмету,  грчке  власти  су  лишиле одредбе члана 6 став 1 Конвенције свих њихових корисних ефеката.

Сходно томе, тај члан је прекршен.

III. ПРИМЈЕНА ЧЛАНА 50 КОНВЕНЦИЈЕ

  1. Подносиоци представке су изнијели различите захтјеве на основу члана 50 Конвенције, који предвиђа:

"Ако Суд утврди да је одлука или мјера судског органа или било којег другог органа  високе  стране  уговорнице,  у  цјелини  или  дјелимично,  у  супротности  са обавезама  које  проистичу  из  ове  конвенције  и  када  унутрашње  право  наведене чланице  омогућава  само  дјелимично  обештећење  за  посљедице  такве  одлуке  или мјере,  Суд  ће  својом  одлуком  пружити  оштећеној  страни  правично  задовољење, уколико је то потребно".

  1. На расправи, Влада је обавијестила Суд да, ако буде установљено кршење, могуће је,  по  грчком  правном  систему,  да  подносиоци  представке  добију  пуно обештећење.  И  заиста,  у  поступку  који  су  они  покренули  пред  управним  судом Rhodosa  (в.  став  19  горе),  који  још  увијек  траје  на  дан  саслушања,  тражене  суме одговарају у великој мјери сумама захтијеваним по члану 50 Конвенције.
  2. Представник Комисије није дао никакав коментар.
  3. Суд сматра да питање примјене члана 50 није спремно за одлучивање те да мора да  буде  одложено,  имајући  у  виду  могућност  договора  између  одговорне Државе и подносилаца представке (правило 54 ставови 1 и 4).

ИЗ ОВИХ РАЗЛОГА, СУД

  1. Одбија, са  осам  гласова  напрема  један  против,  Владине  прелиминарне приговоре.
  2. Одлучује, са седам гласова за и два против, да је члан 6 став 1 Конвенције примјенљив у овом предмету и да је био прекршен.
  3. Одлучује, једногласно,  да   питање   примјене  члана   50  Конвенције   није спремно за одлуку. Сходно томе,
    1. одлаже га;
    2. позива  Владу  и  подносиоце  представке  да  доставе  своје  ставове  о овом питању у року од сљедећа три мјесеца и, посебно, да обавијесте о било каквом споразуму који би могли да постигну;
    3. одлаже будући   поступак   и   преноси   на   предсједника   Савјета надлежност да га закаже уколико то буде потребно.

Сачињено  на  енглеском  и  француском  језику  и  објављено  на  јавном саслушању у Згради људских права у Strasbourgu 19. марта 1997. године.

Rudolf BERNHARDT                     Herbert PETZOLD

Предсједник                                  Регистрар

Сходно члану 51 став 2 Конвенције и правила 53 став 2 Правила Суда А, овој пресуди су приложена сљедећа издвојена мишљења:

  1. сагласно мишљење судије Morenilla;
  2. супротно мишљење судије Pettitia;
  3. супротно мишљење судије Valticosea.

P.B.

 

САГЛАСНО МИШЉЕЊЕ СУДИЈЕ MORENILLA

  1. Гласао сам  са  већином  за  одлуку о  повреди  члана  6  став  1  Конвенције  у овом предмету. У сљедећим ставовима изразићу своје издвојено гледиште.
  2. По мом  мишљењу,  овај  предмет  отвара  нови,  динамични  стадијум   у развоју судске праксе кроз концепт “права на суд” на пољу управног поступка, који има  врло  дубоке  историјске  коријене  у  правним  системима  многих  европских држава   под   утицајем   француског   управног   права.   Специфичне   особине   које раздвајају  управни  поступак  од  грађанског  поступка  су,  углавном,  засноване  на постојању  одлуке  одговорне  јавне  власти  која  је  директно  повриједила  нечија лична права или правне интересе.
  3. Подносиоци представке   наводе   да   је   одбијање   управних   органа   да испоштују пресуде Врховног управног суда, стављајући ван снаге одлуке којима су поништене  одлуке  о  одбијању  траженог  одобрења  да  отворе  школу  енглеског језика на Rhodosu искључиво на основу тога што немају грчко држављанство, иако су били држављани друге државе чланице Европске заједнице, повриједило њихово право на ефективну судску заштиту њихових грађанских права. Суд је закључио (в. став 45):  “Уздражавањем више  од  пет година од  предузимања неопходних  мјера ради поштовања крајње извршне пресуде у овом предмету, грчке власти су лишиле одредбе члана 6 став 1 Конвенције свих њихових корисних ефеката”.
  4. Овај предмет,  стога,  поставља  питање  дјелокруга  пресуда  које  је  донио Управни  врховни  суд  сходно  захтјеву  подносилаца  представке  да  се  пониште одлуке  надлежних  управних  органа  који  су  одбили  да  издају  тражено  одобрење. Исто питање може да се постави, mutatis mutandis, у другим системима заснованим на француском моделу управног поступка.
  5. Француски Conseil   d'Etat   (Државни   савјет)   је   успио   у   претварању управног  поступка  у  заштиту  појединца  против  претјеривања  јавних  власти  тако што је овај поступак постао сличан парничном поступку, са само једном разликом: преиспитивање законитости управних одлука врше управни судови. Та разлика је одлучујући   фактор   у   креацији   независног   поступка   у   оквиру   јурисдикције управних  судова,  са  Conseil  d'Etat  (Државни  савјет)  на  врху  хијерархије  као врховног тијела одговорног за надгледање управних органа.
  6. Због начина   развоја   тог   система   кроз   вријеме,   првенствени   циљ   је преиспитивање  законитости  оспораване  одлуке  (поготово  средствима  захтјева  за поништавање).  У  таквим  поступцима   управни  суд,   поништавањем   незаконите одлуке,  исцрпљује  своје  надлежности.   “Тако  судија  само  може  да  поништи незакониту  управну  одлуку,  иначе  би  повриједио  принцип  одвојености  управних органа  и  управних  судова.  Он  не  може,  својом  судском  одлуком,  да  покуша  да попуни   вакуум   настао   одлуком   о   стављању   ван   снаге”   (в.   Debbasch-Ricci, "Contentieux administratif", Paris, 1990, стр. 833).
  7. То је правно-историјски контекст у којем је 9. и 10. маја 1980. године грчки Врховни управни  суд  донио  своје  пресуде  које  управни  органи  нису  спровели, њихов   пропуст   је   већина   сматрала   као   повреду   права   на   суд   подносилаца представке.
  8. У овом предмету гђа Ada Hornsby је поднијела захтјев 1984. године (након што је Грчка приступила Европској заједници) да јој се одобри оснивање приватне школе енглеског  језика.  Управни  органи  су  одбацили  тај  захтјев  искључиво  на основу тога што такво одобрење може да буде дато само грчким држављанима. Суд правде  Европске  заједнице  је  сматрао  да  је  Грчка  тиме  повриједила  испуњавање захтјева чланова 52 и 59 Повеље ЕЕЗ који омогућавају држављанима једне државе чланице слободу да се настане на територији друге државе чланице, у исто вријеме забрањује   сваку   дискриминацију   на   бази   држављанства,   а   сходно   праву   на предузимање   активности   као   самосталне   запослене   личности,   те   оснивања   и вођења бизниса.
  9. Пресуде (идентичне)    Врховног    управног    суда,    спомињу    тражене квалификације сходно одјељку 68(1) Закона бр. 2545/1940 да се одобри да отвори "frontistirion";    такво    одобрење    “биће    дато    физичком    лицу    које    посједује квалификације потребне да се запосли као наставник у основној или средњој школи у јавном систему, или једнакој факултетској квалификацији”.Оне такође упућују на члан 18 став 1 Закона о цивилним службеницима - члан 2 став 3 који се такође примјењује на наставнике у основним и средњим школама – који предвиђа: “Неће бити  запослен  као  цивилни  службеник  онај  ко  нема  грчко  држављанство”,  и закључују: “Произилази из ових одредаба да је противно закону да се не-Грцима да одобрење да оснивају frontistirion за предавање страних језика”. Након  помињања  члана  52  Повеље  ЕЕЗ-а  и  цитирања  пресуде  бр.  147/86 Суда  правде  Европске  заједнице  од  15.  марта  1988.  године  (Комисија  против Републике Грчке), Врховни управни суд је рекао: “Сходно томе, оспоравана одлука којом се одбија захтјев подносилаца представке, а која је заснована на погрешној премиси да забрана на коју су жали наставља да важи за све не-Грке, без разлике између   држављана   других   држава   чланица   Европске   заједнице   и  држављана држава нечланица је незаконита и стога мора да буде поништена. Сходно томе, захтјев који се разматра мора да буде одобрен. Из тих разлога Врховни управни суд  поништава  одлуку  директора  за  средњошколско  образовање  Rhodosa”...  (в. став 13 пресуде).
  10. Према одјељку  50(1)  Предсједничке  уредбе  бр.  18/1989  која  кодификује правне   прописе   о   Врховном   управном   суду   “одлука   која   дозвољава   судско преиспитивање,  огласиће  оспоравану  мјеру  ништавом,  што  је  чини  ништавом  у цјелини, без обзира да ли се ради о општој или индивидуалној мјери.” Одјељак 50(4) предвиђа: “У извршењу обавезе наметнуте им чланом 95 став 5 Устава (в. став 23 пресуде),  управни  органи  морају  да  испоштују  пресуде  Врховног  управног  суда  у свјетлу  околности  сваког  предмета,  било  предузимањем  активних  радњи  у  том смислу  или  уздржавањем  од  било  које  акције  која  би  била  противна  одлуци Врховног управног суда.Пропуст да се то учини може да повуче за собом, поред кривичних санкција, личну одговорност за штете.”
  11. Сходно том   законодавству,   пресуде   Врховног   управног   суда   су  биле коначне одлуке које су омогућиле да се захтјеви г. и гђе Хорнсбy за поништавањем испуне и да се одлучи о тој специфичној ствари. Одбијање да се издају одобрења за отварање  "frontistirion"  је  стављено  ван  снаге  пошто  је  било  супротно  члану  52 Повеље  о  установљавању  Европске  економске  заједнице,  што  је  било  директно примјенљиво у Грчкој у вријеме када су захтјеви за издавање одобрења поднесени. Сходно томе, пресуде нису ставиле ван снаге одбијање управних органа из разлога било  које  друге  незаконитости  која  је  могла  да  буде  узрок,  као  што  би  било напримјер питање да ли су подносиоци представке имали квалификације тражене за  грчке  држављане  законодавством  које  је  тада  било  на  снази.  У  њиховим диспозитивима, оне су само поништиле одбијање да се изда одобрење без налагања да тражено одобрење треба да буде издато. Као резултат, и поред даљњих захтјева да  се  изврши  пресуда  Врховног  управног  суда,  грчке  управне  власти  још  увијек, осам  година  касније,  нису  издале  одобрење  на  које  су  подносиоци  представке имали право по грчком закону који је био на снази у то вријеме.
  12. Будући да је тако, строгост - и заиста формализам - управног поступка за поништавање одлуке која је у питању не може да буде оправдање за ускраћивање правде, нити   да   захтијева   предузимање   даљњих   процедуралних   корака   ради добијања нове судске одлуке у предмету у којем је право подносилаца представке већ одредио највиши управни суд. И поред тога, мишљење већине је конзистентно са   нашом   судском   праксом   која   тумачи   члан   6   став   1   Конвенције   сходно принципима  установљеним  у  њеној  Преамбули  и  у  члану  3  Бечке  конвенције  о међународним  уговорима,  тј.  на  сврсисходан,  аутономан  и  еволутиван  начин, прилагођен  друштвеним  потребама.  У  пресуди  од  21.  јануара  1975.  године  у предмету Golder, (серија А бр. 18, стр. 17, став 35), Суд је нашао да: “Принцип који омогућава   улагање   грађанске   тужбе   судији   важи   као   један   од   универзално 'признатих'   основних   принципа   права;   исто   може   да   се   каже   и   за   принцип међународног права који забрањује ускраћивање правде. Члан 6 став 1 мора да буде читан у свјетлу тих принципа.
  13. То јединствено  гледиште  о  судском  поступку  у  којем  су  спорна  лична права  предмет  детаљног  доказивања  међу  странкама  пред  судијом  који  касније мора  на  крају да  одлучи о  њима, чини  се  супротним  прилично апстрактној  идеји правде  у  којој  је  појединац  дужан  да  иде  на  суд,  као  да  је  он  одговоран  за спровођење  закона,  да  оспорава  законитост  управе  јер  је  она  штетна  за  његова лична права. Чак и да је његов захтјев за поништење прихваћен, такав поступак не може да му донесе рјешење за нанесену повреду јер суд враћа предмет управним властима ради предузимања поновног поступка.
  14. Суд је  већ  изразио  своје  гледиште  о  ефективности  таквог  поступка  “у оброцима” изразима који слиједе: “Чак претпостављајући да је Врховни управни суд одобрио жалбу (подносилаца представке), нема ништа што би указивало да би они  добили  тражено  одобрење,  пошто  власти  у  пракси  нису  увијек  поштовале одлуке  Врховног  управног  суда”  (в.  пресуду  од  26.  септембра  1996.  године  у предмету Manoussakis и остали против Грчке, Извјештаји о пресудама и одлукама, 1996-IV, стр.1359 став 33).Слично томе, у пресуди од 28.септембра 1994. године у предмету Scollo против Италије (став 44), Суд је нашао да “инерција надлежних управних органа укључује одговорност италијанске државе по члану 6 став 1."
  15. Сходно томе, и поред тешкоћа у прилагођавању на застарјели историјски концепт управног  права   (в.   Garcia   de   Enterria-Fernandez  Rodriguez,  Curso   de Derecho  Administrativo,  Мадрид,  1986,  изд.  II,  став  36–54)  ефективности  основог права - приступа суду, слажем се са одлуком већине у вези са питањем повреде. Тај елеменат постаје суштински за вршење правде у демократском друштву и чврсто одржавање принципа, чини ми се правовремен колико и неопходан. Укратко, ја ово видим као корак према хармонизацији заштите тражене у управном и грађанском поступку како би се обезбиједила ефикаснија заштита права појединаца у њиховом односу  са  управним  органима.  Управне  одлуке  престају  да  имају  доминантну позицију  у  управном  поступку  и  постају  просто  саме  себи  разлог  постојања. Предмет управног поступка се формира искључиво подношењем захтјева из којег проистиче правна ситуација заинтересованих лица.

 

СУПРОТНО МИШЉЕЊЕ СУДИЈЕ PETTITIJA

Гласао сам као и мањина да није било кршења, на основу образложења и правног става који је усвојила већина чија аргументација није, по мом мишљењу, дала довољну тежину специфичним цртама предметног случаја.

Није  била  у  питању  генерална  примјена  члана  6  судова  држава  чланица Савјета Европе, било да јесте или није чланица Европске уније, или одбијање да се испоштује судска одлука која је постала “коначна и извршна” у односу на одређену странку.

Прије овог стадијума то је био, прије свега, спор о  закону Заједнице и то између странке која је држављанин једне државе чланице Заједнице и друге државе чланице Европске уније.

Суд  правде  Европске  заједнице  је  15.  марта  1988.  године  сматрао  да  је Република  Грчка  направила  пропуст  непоштивањем  својих  обавеза  по  члановима 52 и 59 Повеље ЕЕЗ-а забрањујући држављанима ЕЕЗ-а да оснују frontistiria (школа језика).

Европски  суд  за  људска  права,  стога,  треба  да  направи  разлику  између преиспитивања  законитости  оспораване  одлуке  и  доношења  правних  одлука  с циљем да попуне празнину насталу поништавањем одлуке.

У вези са тим питањем, ја подржавам онај дио сагласног мишљења судије Morenilla које гласи:

“Сходно  том  законодавству,  пресуде  Врховног  управног  суда  су  биле коначне  одлуке  које  су  омогућиле  да  се  захтјеви  г.  и  гђе  Hornsby  за поништавањем испуне и да се одлучи о тој специфичној ствари. Одбијање да  се  издају  одобрења  за  отварање  "frontistiria"  је  стављено  ван  снаге пошто  је  било  супротно  члану  52  Повеље  о  установљавању  Европске економске заједнице, што је било директно примјенљиво у Грчкој у вријеме када су захтјеви за издавање одобрења поднесени. Сходно томе, пресуде нису  ставиле  ван  снаге  одбијање  управних  органа  из  разлога  било  које друге  незаконитости  која  је  могла  да  буде  узрок,  као  што  би  било напримјер  питање  да  ли  су  подносиоци  представке  имали  квалификације тражене за грчке држављане законодавством које је тада било на снази. У  њиховим  диспозитивима,  оне  су  само  поништиле  одбијање  да  се  изда одобрење без налагања да тражено одобрење треба да буде издато. Као резултат,   и   поред   даљњих   захтјева   да   се   изврши   пресуда   Врховног управног суда, грчке управне власти још увијек, осам година касније, нису издале одобрење на које су подносиоци представке имали право по грчком закону који је био на снази у то вријеме”.

Независно од специфичних правних лијекова и тужби против државе због кршења  закона  Заједнице  и  посматрајући  предмет  чисто  са  гледишта  члана  6 Конвенције,  мора  да  се  сматра  да  пресуде  Врховног  управног  суда  нису  урадиле ништа више сем поништавања одлуке од 12. априла 1988. године којим је одбијен захтјев да се изда одобрење за отварање школе, што је било супротно одлуци Суда правде Европске заједнице.

Те пресуде нису садржавале обавезујућа упутства држави да подносиоцима представки изда одобрење да отворе школу. Одбијање да се изда одобрење, што је довело  до  пресуда,  стога,  не  може,  по  мом  мишљењу  (и  супротно  ономе  што  је речено у ставу 45), да буде схваћено у оквиру члана 6 да представља ускраћивање правде због пропуста да се директно изврши.

Али  како  су  се  подносиоци  представке  већ  раније  обратили  управним  и судским  властима  сходно  правилима  поступка,  држава  је  морала,  одмах  након пресуда    Врховног    управног   суда,   да    брзо   организује    контролу   приступа, укључујући правила и форму за верификовање квалификација, као и организовање квалификационог испита. Пропуст власти да то ураде и поред пресуде Суда правде Европске  уније,  резултовало  је  ћорсокаком.  Процес  контроле  који  су  прихватиле државе Европске уније о питању директива које се тичу обављања праксе адвоката је  могао  да  буде  проведен.  Да  је  тако  било,  налаз  да  подносиоци  представке  или нису жељели да остану код свог захтјева, или да је држава одбила примјену закона, дозвољавао  би  закључак  да  није  било  или  да  је  било  кршења  члана  6.  Одгађање власти  да  испуне  њихове  управне  обавезе  по  закону  Заједнице  би,  до  одређене мјере, значило одбијање приступа и одбијање да прихвате судске солуције, што би, ако  је  тако,  представљало  повреду  члана  6.  У  том  смислу,  како  су  ствари  тада стајале, усвојени закључак у пресуди није био неопходан.


СУПРОТНО МИШЉЕЊЕ СУДИЈЕ VALTICOSEA

У предметном случају може сасвим сигурно да се изрекне много критике на  грчко  законодавство,  грчку  управу,  владине  органе  и  грчке  судове.  Међутим, такође  мора  да  се  рачуна  са  елементом  времена,  каснијим  мјерама  и  понашањем подносилаца представке.

Постојао  је,  неспорно,  пропуст  да  се  доведе  законодавство  у  линију  са правним поретком Европске заједнице, или у сваком случају дуга одгода. Сем тога – а то није први случај те врсте – дуги период времена је протекао прије него што су подносиоци представке примили било какав одговор од министра образовања. И када  је,  десет  година  од  подношења  њиховог  првог  захтјева,  10.  августа  1994. године,  Предсједничка  уредба  бр.  211/1994  на  крају  дала  држављанима  чланица Европске   заједнице   право   да   оснују  "frontistiria"   (приватне   школе   у  Грчкој), постављен  је  услов  да  они  који  нису  имали  грчко  свједочанство  о  завршеном средњошколском  образовању,  прођу  испит  из  грчког  језика  и  историје.  Чак  у овоме, док је лако разумјети потребу да се обезбиједи да они о којима се ради имају адекватно знање грчког језика, може се питати зашто је знање грчке историје било потребно  за  оне  који  желе  да  предају  стране  језике  и  тај  захтјев  је  сигурно подложан критици.

О   томе   се,   међутим,   не   ради.Како   ствари   овдје   стоје,   питање   је једноставније.  Подносиоци  представке  су  уложили  захтјев  који  је  у  почетку  био, без  сумње,  основан.  Након  заиста  дуге  одгоде  Влада  је,  барем  у  већем  дијелу, довела грчко законодавство у линију са европским законом и отклонила је повреду, мада, понављам, прекасно. Подносиоце представке су потом два пута замолили да приступе  испиту  (в.  став  22  трећи  подстав,  горе),  који,  у  цјелини,  може  да  буде посматран  као  разуман  услов.  Они  то  нису  урадили  и  чини  се  да  су одустали  од свог   захтјева   да   им   се   изда   одобрење   да   отворе   школу,   дајући   предност очекивањима значајног обештећења наспрам коцкања са њиховим резултатима на таквом испиту. Основна улога суда је да обезбиједи примјену одредаба Конвенције и да подстакне државе уговорнице на њихову примјену, а не ретроспективна осуда повреда које су исправљене. У вријеме објављивања ове пресуде чини се, као прво, да   је   оспоравано   законодавство   доведено   у   сагласност   са   Конвенцијом,   као цјелином, и друго, да подносиоци представке не желе да остану при свом захтјеву да  отворе  школу.  За  жалити  је  да  та  важна  информација  није  дата  у  ставу  45 пресуде.

У  сваком  случају,  након  -  заиста  закашњелих  -  мјера  које  је  предузела Влада, не може да се каже да, у садашњем времену, постоји повреда Конвенције, као што се чини да је Суд одлучио.

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

  

 

COURT (CHAMBER)

CASE OF HORNSBY v. GREECE

(Application no18357/91)

JUDGMENT

STRASBOURG 

19 March 1997

In the case of Hornsby v. Greece[1],

The European Court of Human Rights, sitting, in accordance with Article 43 (art. 43) of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms ("the Convention") and the relevant provisions of Rules of Court A[2], as a Chamber composed of the following judges:

MrR. BernhardtPresident,

MrF. Gölcüklü,

MrL.-E. Pettiti,

MrA. Spielmann,

MrN. Valticos,

MrJ.M. Morenilla,

SirJohn Freeland,

MrL. Wildhaber,

MrD. Gotchev,

and also of Mr H. PetzoldRegistrar, and Mr P.J. MahoneyDeputy Registrar,

Having deliberated in private on 27 September 1996 and on 27 January and 25 February 1997,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.   The case was referred to the Court by the European Commission of Human Rights ("the Commission") on 11 December 1995, within the three-month period laid down by Article 32 para. 1 and Article 47 of the Convention (art. 32-1, art. 47). It originated in an application (no. 18357/91) against the Hellenic Republic lodged with the Commission under Article 25 (art. 25) by two British nationals, Mr David Hornsby and Mrs Ada Ann Hornsby, on 7 January 1990. The applicants, who were designated by their initials during the proceedings before the Commission, subsequently consented to the disclosure of their identity.

The Commissions request referred to Articles 44 and 48 (art. 44, art. 48) and to the declaration whereby Greece recognised the compulsory jurisdiction of the Court (Article 46) (art. 46). The object of the request was to obtain a decision as to whether the facts of the case disclosed a breach by the respondent State of its obligations under Article 6 para. 1 of the Convention (art. 6-1).

2.   In response to the enquiry made in accordance with Rule 33 para. 3 (d) of Rules of Court A, the applicants stated that they did not wish to take part in the proceedings. The British Government, who had been notified by the Registrar of their right to intervene (Article 48 (b) of the Convention and Rule 33 para. 3 (b)) (art. 48-b), did not indicate any intention of so doing.

3.   The Chamber to be constituted included ex officio Mr N. Valticos, the elected judge of Greek nationality (Article 43 of the Convention) (art. 43), and Mr R. Bernhardt, the Vice-President of the Court (Rule 21 para. 4 (b)). On 29 September 1995, in the presence of the Registrar, the President of the Court, Mr R. Ryssdal, drew by lot the names of the other seven members, namely Mr F. Gölcüklü, Mr L.-E. Pettiti, Mr A. Spielmann, Mr J.M. Morenilla, Sir John Freeland, Mr L. Wildhaber and Mr D. Gotchev (Article 43 in fine of the Convention and Rule 21 para. 5) (art. 43).

4.   As President of the Chamber (Rule 21 para. 6), Mr Bernhardt, acting through the Registrar, consulted the Agent of the Greek Government ("the Government") and the Delegate of the Commission on the organisation of the proceedings (Rules 37 para. 1 and 38). Pursuant to the order made in consequence, the Registrar received the Governments memorial on 13 June 1996 and the applicants claims under Article 50 (art. 50) on 12 August.

5.   In accordance with the Presidents decision, the hearing took place in public in the Human Rights BuildingStrasbourg, on 24 September 1996. The Court had held a preparatory meeting beforehand.

There appeared before the Court:

(a) for the Government

Mr V. Kondolaimos, Adviser, Legal Council

of StateDelegate of the Agent,

Mr V. Kyriazopoulos, Legal Assistant, Legal Council

of State,Adviser;

(b) for the Commission

Mr L. Loucaides,Delegate.

The Court heard addresses by Mr Loucaides and Mr Kondolaimos.

AS TO THE FACTS

I.  CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A. The applications for authorisation to open a private language school

6.  Mr David Hornsby and his wife Mrs Ada Ann Hornsby were born in the United Kingdom in 1937 and 1939 respectively. They are graduate teachers of English and live on the island of Rhodes.

7.   On 17 January 1984 the second applicant applied to the Ministry of Education in Athens for authorisation to establish in Rhodes a private school (frontistirion) for the teaching of English (see paragraph 29 below). On 25 January the Ministry refused the application on the ground that only Greek nationals could be granted such authorisation by the provincial secondary education authorities.

8.   On 12 March 1984 Mrs Hornsby tried to deliver a second application in person at the offices of the Dodecanese Secondary Education Authority, but the responsible civil servant refused to acknowledge receipt. After a complaint had been lodged by Mrs Hornsbys lawyer, the authority informed her on 5 June 1984 that under the Greek legislation in force foreign nationals could not obtain authorisation to open a frontistirion.

9.   Mrs Hornsby, considering that making nationality a condition for authorisation to establish a frontistirion contravened the Treaty of Rome of 25 March 1957, applied to the Commission of the European Communities, which referred the case to the Court of Justice of the European Communities. In a judgment of 15 March 1988 (no. 147/86, Commission of the European Communities v. the Hellenic Republic), the Court of Justice held that "by prohibiting nationals of other member States from setting up frontistiria the Hellenic Republic [had] failed to fulfil its obligations under Articles 52 and 59 of the EEC Treaty".

10.   On 1 April 1988 Mrs Hornsby made a further application to the Dodecanese Secondary Education Authority and on the same day Mr Hornsby separately sent the authority a similar application. On 12 April 1988 the authority refused both applications for the same reasons as it had given in its reply of 5 June 1984 (see paragraph 8 above).

11.   On 15 September 1988 the Director of Secondary Education for the Dodecanese province informed the applicants that the question of granting non-Greeks authorisation to open a frontistirion was being reviewed by the competent authorities.

12.   In a letter of 23 November 1988 the applicants requested the Prime Minister to take the necessary steps to ensure compliance with the judgment given by the Court of Justice on 15 March 1988 (see paragraph 9 above).

B. The proceedings in the Supreme Administrative Court

13.   On 8 June 1988 each of the applicants had lodged with the Supreme Administrative Court an application to set aside the decisions of the Dodecanese Director of Secondary Education (see paragraph 10 above).

By two judgments of 9 and 10 May 1989 (nos. 1337/1989 and 1361/1989), the Supreme Administrative Court set the decisions aside in the following, identical terms:

"...

This application seeks annulment of the Dodecanese Director of Secondary Educations decision ... of 12 April 1988 rejecting the request of the applicant, a British national, for authorisation to set up a frontistirion for foreign-language teaching in Rhodes.

Section 68 (1) of Law no. 2545/1940 ... provides: Authorisation to set up a frontistirion shall be granted to natural persons possessing the qualifications required for employment as a teacher in a primary or secondary school in the public system, or having equivalent academic qualifications.

In addition, Article 18 para. 1 of the Civil Servants Code - Article 2 para3 of which also applies to secondary and primary teachers - provides: No one shall be appointed to a civil service post who does not have Greek nationality. It appears from these provisions that it is against the law for a non-Greek to be given authorisation to set up a frontistirion for the teaching of foreign languages.

Article 52 of the Treaty of 25 March 1957 instituting the EEC ... proclaims freedom of establishment for the nationals of a member State within the territory of another member State, prohibiting all discrimination on the ground of nationality as regards the right to take up activities as self-employed persons and to set up and run businesses. That provision ... has been directly applicable in Greek law since 1 January 1981, when the Treaty came into force, without it being necessary to amend Greek legislation beforehand to bring it into line with Community law.

The above-mentioned bar preventing non-Greeks from being granted authorisation to set up a frontistirion for the purpose of teaching foreign languages, in so far as it concerns the nationals of the other member States of the European Communities, is contrary to Article 52 of the Treaty (judgment no. 147/86 of the Court of Justice of the European Communities, 15 March 1988, Commission v. the Hellenic Republic), since it has been without legal force, regard being had to the foregoing considerations, since 1 January 1981. Consequently, the impugned decision rejecting the applicants request - based on the erroneous premiss that the bar complained of continues to apply to all non-Greeks, without any distinction between the nationals of other member States of the European Communities and the nationals of non-member States - is unlawful and must therefore be set aside.

The application under consideration must accordingly be allowed.

For these reasons

...

The Supreme Administrative Court sets aside the Rhodes Director of Secondary Educations decision ... of 12 April 1988.

..."

14.   On 3 July 1989 two associations of frontistirion owners and three owners of such establishments in Rhodes lodged a third-party appeal (tritanakopi) against judgments nos. 1337/1989 and 1361/1989 with the Supreme Administrative Court. This appeal was dismissed by the Supreme Administrative Court on 25 April 1991.

15.   On 8 August 1989 the applicants lodged two further applications for authorisation with the Dodecanese Secondary Education Authority, enclosing the judgments of the Supreme Administrative Court and emphasising that no further delay in granting authorisation could be justified. However, they received no reply.

On 27 February 1990 the applicants lawyer again applied to the authority.

C. The proceedings in the Rhodes Criminal Court

16.   On 28 March 1990 the applicants brought a private prosecution in the Rhodes Criminal Court against the Dodecanese Director of Secondary Education and any other civil servant responsible, relying on Article 259 of the Criminal Code (see paragraph 24 below).

On 22 October 1993 the Criminal Court gave judgment against the applicants, holding that even supposing the director had been acting unlawfully when he refused authorisation, the intent required by Article 259 for the elements of the offence to be made out had not been established.

D. The proceedings in the Rhodes First Instance Civil Court

17.   On 14 November 1990 the applicants brought proceedings in the Rhodes First Instance Civil Court seeking compensation (Articles 914 and 932 of the Civil Code and sections 104 and 105 of the Introductory Law (Isagogikos Nomos) to the Civil Code (see paragraph 26 below)) for the prejudice they alleged had been caused them on account of the administrative authorities refusal to comply with the judgments of the Supreme Administrative Court (see paragraph 13 above). Mr and Mrs Hornsby claimed 30,025,200 and 41,109,200 drachmas (GRD) respectively for pecuniary damage and loss of income, and GRD 100,000,000 for non-pecuniary damage.

18.   On 30 January 1992 the Rhodes First Instance Civil Court declared the application inadmissible (judgment no. 32/1992) on the ground that the dispute submitted to it came within the jurisdiction of the administrative courts.

E. The proceedings in the Rhodes Administrative Court

19.   On 3 July 1992 the applicants brought an action for damages against the State in thRhodes Administrative CourtThey relied, inter alia, on Article 914 of the Civil Code and section 105 of the Introductory Law to the Civil Code. In addition, they argued that the compensation should cover not only the pecuniary and non-pecuniary damage they had already sustained but also the damage they would continue to sustain until the administrative authorities granted them the authorisation they sought.

On 15 December 1995, in judgment no. 346/1995, the Administrative Court accepted that the administrative authorities had unlawfully refused to process Mrs Hornsbys application for authorisation of 12 March 1984 (see paragraph 8 above) and that after publication of the judgments of the Court of Justice and the Supreme Administrative Court (see paragraphs 9 and 13 above) they had failed to comply with them. However, considering that the applicants had not sufficiently proved the damage they claimed to have sustained, it ordered further investigative measures.

F. The applications to the Minister of Education

20.   On 20 April 1990 the applicants asked the Minister of Education to intervene. They applied to him again on 14 January and 29 July 1991 and to the Minister responsible for managing Cabinet business on 25 October 1991.

21.   On 14 January 1993 the Dodecanese Director of Secondary Education informed the applicants that he had written to the Minister of Education to ask if he could grant the authorisation requested, in the light of the Supreme Administrative Courts judgments of 25 April 1991 (see paragraph 14 above). On 3 May 1993 he informed them that he had again written to the Minister reminding him that two years had already gone by since the above-mentioned judgments of the Supreme Administrative Court and that their application was still pending. He also referred to three previous letters to the Minister which had gone unanswered.

22.   A presidential decree (no. 211/1994) published on 10 August 1994 recognised the right of nationals of member States of the European Communities to establish frontistiria in Greece (see paragraph 28 below). However, those who did not possess a Greek secondary school-leaving certificate had to pass an examination in Greek language and history.

On 20 October 1994 the Minister of Education asked the Dodecanese Director of Secondary Education to resume consideration of the applicants request in the light of Presidential Decree no. 211/1994 and to keep the Ministry informed of further developments.

On 11 November 1994 the Director sent the applicants a photocopy of the decree and urged them to take the necessary steps. On 7 February 1996 he wrote to them again expressing his surprise that they had not yet taken the examination they needed to pass in order to obtain authorisation to open a frontistirion and to teach in one. He informed them that it was illegal for them to continue working in a frontistirion (belonging to a Greek national) under the relevant new legislation and asked them to regularise their situation if they wished to avoid application of the statutory penalties.

II.   RELEVANT DOMESTIC LAW

A. The Constitution

23.   Article 95 para. 5 of the 1975 Constitution provides:

"The administrative authorities shall be under an obligation to comply with judgments of the Supreme Administrative Court setting aside their decisions. Breach of that obligation shall engage the responsibility of any authority in breach, according to the provisions of statute law."

B. The Criminal Code

24.   Article 259 of the Criminal Code provides:

"Breach of an official duty

A civil servant who deliberately breaches an official duty with the intention of unlawfully obtaining a pecuniary advantage for himself or another or who causes prejudice to the State or a third party shall be punished by up to two years imprisonment, save where the offence is punishable pursuant to another provision of criminal law."

C. The Civil Code

25.   The relevant Articles of the Civil Code read as follows:

Article 57

"Personal rights

Any person whose personal rights are unlawfully infringed shall be entitled to bring proceedings to enforce cessation of the infringement and restraint of any future infringement. Where the personal rights infringed are those of a deceased person, the right to bring proceedings shall be vested in his spouse, descendants, ascendants, brothers, sisters and testamentary beneficiaries. In addition, claims for damages in accordance with the provisions relating to unlawful acts shall not be excluded."

Article 59

"Reparation for non-pecuniary damage

In the cases provided for in the two preceding Articles, the court may, in the judgment it gives on the application of the person whose right has been infringed, and regard being had to the nature of the infringement, also order the infringer to make reparation for the plaintiffs non-pecuniary damage. Such reparation shall consist in the payment of a sum of money, publication of the courts decision and any other measure appropriate in the circumstances of the case."

D. Introductory Law to the Civil Code

26.   The following provisions of the Introductory Law (Isagogikos Nomos) to the Civil Code (Law no. 2783/41) are relevant:

Section 104

"The State shall be liable in accordance with the provisions of the Civil Code concerning legal persons, for acts or omissions of its organs regarding private-law relations or State assets."

Section 105

"The State shall be under a duty to make good any damage caused by the unlawful acts or omissions of its organs in the exercise of public authority, except where the unlawful act or omission is in breach of an existing provision but is intended to serve the public interest. The person responsible shall be jointly and severally liable, without prejudice to the special provisions on ministerial responsibility."

E. Application for judicial review in the Supreme Administrative Court

27.   Sections 45 and 50 of Presidential Decree no. 18/1989 codifying the legislative provisions on the Supreme Administrative Court, of 30 December 1988/9 January 1989, govern applications for judicial review of acts or omissions by the administrative authorities:

Section 45

"Acts which may be challenged

1. An application for judicial review alleging ultra vires or unlawful action is available only in respect of enforceable decisions of the administrative authorities and public-law legal persons and against which no appeal lies to another court.

...

4. Where the law requires an authority to settle a specific question by issuing an enforceable decision subject to the provisions of paragraph 1, an application for judicial review is admissible even in respect of the said authoritys failure to issue such decision.

The authority shall be presumed to refuse the measure either when any specific time-limit prescribed by the law expires or after three months have elapsed from the lodging of the application with the authority, which is required to issue an acknowledgment of receipt ... indicating the date of receipt. Applications for judicial review lodged before the above time-limits shall be inadmissible.

An application for judicial review validly lodged against an implied refusal [on the part of the authorities] is deemed also to contest any negative decision that may subsequently be taken by the authorities. Such decision may however be challenged separately.

..."

Section 46

"Time-limit

1. Except as otherwise provided, an application for judicial review must be made within sixty days of the day following the date of notification of the impugned decision or the date of publication ..., or, otherwise, of the day following the day on which the applicant acquired knowledge of the decision. In the cases provided for in paragraphs 2, 3 and 4 of section 45, time begins to run when the time-limits prescribed in those provisions have expired.

..."

Section 50

"Consequences of the decision

1. The decision allowing an application for judicial review shall declare the impugned measure void, which entails its general nullity, whether it is a general or individual measure.

...

3. In the case of failure to take action, where the Supreme Administrative Court allows the application, it shall refer the case back to the relevant authority so that it can take the action incumbent on it.

4. In discharging the obligation imposed on them by Article 95 para. 5 of the Constitution, the administrative authorities must comply with the judgments of the Supreme Administrative Court in the light of the circumstances of each case, either by taking positive measures to that end or by refraining from any action contrary to the Supreme Administrative Courts decision. Failure to do so may entail, in addition to the criminal penalties laid down by Article 259 of the Criminal Code, personal liability in damages.

5. Judgments of the plenary court or the divisions allowing or refusing applications to set aside shall constitute binding authority in respect of the parties to a particular case and also in respect of each case or dispute pending before the judicial or other authorities where the administrative issue determined by the Supreme Administrative Court is decisive for the outcome."

F. Presidential Decree no. 211/1994

28.   The presidential decree of 10 August 1994 on "bringing Greek legislation concerning the setting up and running of frontistiria ... into conformity with Articles 7, 48, 52, 58 and 59 of the Treaty instituting the European Economic Community" provides:

Section 1

"The purpose of the present decree is to bring Greek legislation concerning the setting-up and running of frontistiria ... into conformity with Articles 7, 48, 52, 58 and 59 of the Treaty instituting the European Economic Community, by abolishing all forms of discrimination on the ground of nationality."

Section 2

"In addition to what is provided in section 68 (1) of Law no. 2545/1940 on private schools, frontistiria and boarding-schools, authorisation to set up a frontistirion shall also be granted to nationals of the member States of the European Union, providing that they have the qualifications required by law for such authorisation to be granted to a Greek national. European Union nationals shall be required to produce similar documentary evidence and the certificate prescribed by section 14 (10) of Law no. 1566/1985, which shall be applicable by analogy."

Section 14 (10) of Law no. 1566/1985 provides:

"If the applicants ... do not have a Greek secondary school-leaving certificate, they shall be required to produce a certificate attesting that they understand Greek and speak it fluently and have a knowledge of Greek history. In order to obtain such a certificate, applicants must take an examination under regulations laid down by the Minister for Education and Religious Affairs."

G. Law no. 2545/1940 on private schools, frontistiria and boarding-schools

29.   Section 63 of Law no. 2545/1940 defines a frontistirion as "the organisation in one place of courses for groups of more than five persons, or, regardless of the composition of the groups, for more than ten persons in total per week, which have as their purpose, either to supplement and consolidate instruction forming part of the curriculum for primary, secondary and higher education (the latter whether or not preparatory to university entrance), or to teach foreign languages or music or to provide general training in extra-curricular activities, for not more than three hours a day per group consisting of the same persons".

Section 68 of the same Law provides that the setting up of a frontistirion is subject to authorisation which may be granted only to natural persons who hold the qualifications required for employment in the civil service as a teacher in the public-education system. Those qualifications include, according to Article 18 of the Public Servants Code, the possession of Greek nationality.

According to Law no. 284/1968, frontistiria for foreign languages may be administered only by persons holding the statutory qualifications; for a definition of those qualifications, reference is made to Law no. 2545/1940, which requires, in particular, the possession of Greek nationality.

Greek nationality is also required in the case of all persons teaching in a frontistirion of whatever kind. The only exception to that rule was laid down by Decree no. 46508/1976 of the Minister for Education and Religious Affairs. That decree, which, however, applies only to frontistiria engaged in the teaching of foreign languages, provides:

"Each frontistirion may employ only one foreign national if it does not employ more than four foreign-language teachers of Greek nationality. If it employs more than four Greek nationals, it shall be authorised to employ more foreign nationals in the proportion of one foreign national to five Greek nationals."

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

30.   Mr and Mrs Hornsby applied to the Commission on 7 January 1990. They alleged a violation of Article 6 para. 1 of the Convention (art. 6-1) on account of the authorities refusal to comply with two judgments of the Supreme Administrative Court.

31.   The Commission declared the application (no. 18357/91) admissible on 31 August 1994. On 11 April 1995 it rejected a new request in which the Government asked it to declare the application inadmissible in accordance with Article 29 of the Convention (art. 29). In its report of 23 October 1995 (Article 31) (art. 31), it expressed the opinion by twenty-seven votes to one that there had been a violation of Article 6 para. 1 of the Convention (art. 6-1). The full text of the Commissions opinion and of the two separate opinions contained in the report is reproduced as an annex to this judgment[3].

FINAL SUBMISSIONS TO THE COURT BY THE GOVERNMENT

32.   In their memorial the Government asked the Court "to dismiss the application lodged by Ada Ann and David Hornsby in its entirety".

AS TO THE LAW

I.   THE GOVERNMENTS PRELIMINARY OBJECTIONS

33.   The Government argued as their main submission, as they had before the Commission, that the application was inadmissible for non-observance of the six-month time-limit laid down in Article 26 of the Convention (art. 26) and for failure to exhaust domestic remedies.

A. Non-observance of the six-month time-limit

34.   The Government requested the Court to dismiss the application pursuant to Article 26 of the Convention (art. 26), as the applicants had not lodged their application with the Commission within six months of the dates when the Supreme Administrative Court delivered its judgments nos. 1337/1989 and 1361/1989.

35.   Like the Commission, the Court notes that the situation complained of by the applicants began with the relevant authorities refusal to grant them the authorisation they sought - despite the above-mentioned judgments of the Supreme Administrative Court - and continued even after the lodging of their application to the Commission, on 7 January 1990. In April 1990 and in January and July 1991 the applicants wrote to the Minister of Education on the subject (see paragraph 20 above). Moreover, the Supreme Administrative Court dismissed the third-party appeal on 25 April 1991.

This objection must therefore be dismissed.

B. Failure to exhaust domestic remedies

36.   The Government submitted that the applicants had not exhausted the remedies available to them under Greek law as Article 26 of the Convention (art. 26) required. In the first place, they had not brought actions for damages in the civil courts under Articles 57 (personal rights) and 59 (reparation for non-pecuniary damage) of the Civil Code (see paragraph 25 above). Secondly, they had not sought judicial review of the administrative authorities implied refusal to act on the renewed applications for authorisation of 8 August 1989 (see paragraph 15 above). Lastly, the proceedings they had brought in the Rhodes Administrative Court were still pending (see paragraph 19 above).

37.   As regards the actions for damages provided for in Articles 57 and 59 of the Civil Code, the Court considers that in this case they cannot be deemed sufficient to remedy the applicants complaints. Even supposing that the outcome of such actions had been favourable to the applicants, compensation for non-pecuniary damage or an infringement of personal rights would not have been an alternative solution to the measures which the Greek legal system should have afforded them whereby they might remedy the impossibility of their opening a language school despite the judicial decisions which had removed every obstacle in that respect.

As regards judicial review in the Supreme Administrative Court, there is no reason to suppose that the applicants would have obtained the authorisation they sought since, pursuant to section 50 (3) of Presidential Decree no. 18/1989, the Supreme Administrative Court refers such cases back to the relevant authority (see paragraph 27 above). The applicants, however, who had met with that authoritys persistent failure to reply - at least until May 1993 (see paragraph 21 above) - to their repeated applications, could not reasonably expect such a remedy to bring them the result they sought.

Lastly, as regards the proceedings in the Rhodes Administrative Court, the Court considers that these are decisive only in connection with the question of the award of just satisfaction under Article 50 of the Convention (art. 50).

Accordingly, this objection must be dismissed.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 PARA. 1 OF THE CONVENTION (art. 6-1)

38.   The applicants alleged that the administrative authorities refusal to comply with the Supreme Administrative Courts judgments of 9 and 10 May 1989 had infringed their right to effective judicial protection of their civil rights. They relied on Article 6 para. 1 of the Convention (art. 6-1), which provides:

"In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a fair and public hearing within a reasonable time by an independent and impartial tribunal established by law ..."

39.   The Government did not deny that the proceedings in the Supreme Administrative Court concerned the applicants civil rights within the meaning of Article 6 (art. 6). They submitted that the Supreme Administrative Court had ruled on those rights in full compliance with the requirements of that Article (art. 6) and had given two judgments in the applicants favour, the content of which was not contested by the administrative authorities.

However, they maintained that the applicants complaint did not fall within the scope of Article 6 (art. 6), which guaranteed only the fairness of the "trial" in the literal sense of that term, that is the proceedings conducted before the judicial authority alone. The lodging of the applicants two applications of 8 August 1989 and the administrative authorities failure to reply (see paragraph 15 above) had not created a new "dispute" (contestation in the French text) over their civil rights. The administrative authorities delay in complying with the above-mentioned judgments of the Supreme Administrative Court was an entirely different question from the judicial determination of the existence of those rights. Execution of the judgments of the Supreme Administrative Court fell within the sphere of public law and, in particular, of the relations between the judicial and administrative authorities, but could not in any circumstances be deemed to come within the ambit of Article 6 (art. 6); such a conclusion could not be deduced from either the wording of that Article (art. 6) or even the intentions of those who had drafted the Convention.

Lastly, the Government contested the analogy drawn by the Commission in its report between the Van de Hurk v. the Netherlands case (judgment of 19 April 1994, Series A no. 288) and the Hornsby case. In the former case the Crowns (statutory) power partially or completely to deprive a judgment of its effect rendered the proper administration of justice nugatory. In the present case, however, the administrative authorities had unlawfully failed to comply with a final judicial decision and could be compelled to do so by any of the numerous remedies afforded by the Greek legal system.

40.   The Court reiterates that, according to its established case-law, Article 6 para. 1 (art. 6-1) secures to everyone the right to have any claim relating to his civil rights and obligations brought before a court or tribunal; in this way it embodies the "right to a court", of which the right of access, that is the right to institute proceedings before courts in civil matters, constitutes one aspect (see the Philis v. Greece judgment of 27 August 1991, Series A no. 209, p. 20, para. 59). However, that right would be illusory if a Contracting States domestic legal system allowed a final, binding judicial decision to remain inoperative to the detriment of one party. It would be inconceivable that Article 6 para. 1 (art. 6-1) should describe in detail procedural guarantees afforded to litigants - proceedings that are fair, public and expeditious - without protecting the implementation of judicial decisions; to construe Article 6 (art. 6) as being concerned exclusively with access to a court and the conduct of proceedings would be likely to lead to situations incompatible with the principle of the rule of law which the Contracting States undertook to respect when they ratified the Convention (see, mutatis mutandis, the Golder v. the United Kingdom judgment of 21 February 1975, Series A no. 18, pp. 16-18, paras. 34-36). Execution of a judgment given by any court must therefore be regarded as an integral part of the "trial" for the purposes of Article 6 (art. 6); moreover, the Court has already accepted this principle in cases concerning the length of proceedings (see, most recently, the Di Pede v. Italy and Zappia v. Italy judgments of 26 September 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV, pp. 1383-1384, paras. 20-24, and pp. 1410-1411, paras. 16-20 respectively).

41.   The above principles are of even greater importance in the context of administrative proceedings concerning a dispute whose outcome is decisive for a litigants civil rights. By lodging an application for judicial review with the States highest administrative court the litigant seeks not only annulment of the impugned decision but also and above all the removal of its effects. The effective protection of a party to such proceedings and the restoration of legality presuppose an obligation on the administrative authorities part to comply with a judgment of that court. The Court observes in this connection that the administrative authorities form one element of a State subject to the rule of law and their interests accordingly coincide with the need for the proper administration of justice. Where administrative authorities refuse or fail to comply, or even delay doing so, the guarantees under Article 6 (art. 6) enjoyed by a litigant during the judicial phase of the proceedings are rendered devoid of purpose.

42.   The Court notes that following the judgment of the Court of Justice of the European Communities (see paragraph 9 above) the Supreme Administrative Court set aside the two decisions by which the Director of Secondary Education had refused the applicants - solely on the basis of their nationality - the authorisation they sought (see paragraphs 7-8 and 13 above). As a result of these judgments the applicants could then assert the right to satisfaction of their requests; in repeating them on 8 August 1989 (see paragraph 15 above) they were merely reminding the administrative authorities of their obligation to take a decision consistent with the legal rules whose breach had led to the setting aside of the impugned decisions. Nevertheless, the authorities did not reply until 20 October 1994 (see paragraph 22 above). Admittedly, the applicants could have made a further application for judicial review of this implied refusal under sections 45 and 46 of Presidential Decree no. 18/1989 (see paragraph 27 above), but in the circumstances of the case the Court considers that they could not reasonably expect such a remedy to bring them the result they sought (see paragraph 37 above).

43.   The Court understands the national authorities concern to regulate, after the above-mentioned judgments of the Supreme Administrative Court, the setting up and operation of frontistiria in a manner which was compatible with the countrys international obligations and at the same time calculated to ensure the quality of the instruction provided. Moreover, it is right and proper that the authorities should have a reasonable time to choose the most suitable means to give effect to the judgments concerned.

44.   However, from 15 March 1988, when the Court of Justice of the European Communities gave judgment (see paragraph 9 above), and in any event from 9 and 10 May 1989, when the Supreme Administrative Court gave its ruling on the applicants case (see paragraph 13 above), until the adoption of Presidential Decree no. 211/1994 on 10 August 1994 the Greek legislation in force laid down no particular condition for nationals of European Community member States who wished to open a frontistirion in Greece apart from the condition imposed on Greek nationals also, namely possession of a university degree, which the applicants satisfied (see paragraphs 6 and 29 above).

Furthermore, it does not appear that the applicants have given up their objective of opening a frontistirion; when they applied on 3 July 1992 to the Rhodes Administrative Court they sought compensation not only for the damage they alleged they had sustained but also for the damage they would continue to sustain up to the date on which the administrative authorities granted them the authorisation requested (see paragraph 19 above).

45.   By refraining for more than five years from taking the necessary measures to comply with a final, enforceable judicial decision in the present case the Greek authorities deprived the provisions of Article 6 para. 1 of the Convention (art. 6-1) of all useful effect.

There has accordingly been a breach of that Article (art. 6-1).

III. APPLICATION OF ARTICLE 50 OF THE CONVENTION (art. 50)

46.   The applicants made various claims under Article 50 of the Convention (art. 50), which provides:

"If the Court finds that a decision or a measure taken by a legal authority or any other authority of a High Contracting Party is completely or partially in conflict with the obligations arising from the ... Convention, and if the internal law of the said Party allows only partial reparation to be made for the consequences of this decision or measure, the decision of the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party."

47.   At the hearing the Government informed the Court that, if it were to find a violation, it would be possible under the Greek legal system for the applicants to obtain compensation in full. Indeed, in the proceedings they had brought in the Rhodes Administrative Court (see paragraph 19 above), which were still pending on the day of the hearing, the sums sought corresponded to a large extent to the sums claimed under Article 50 of the Convention (art. 50).

48.   The Delegate of the Commission made no comment.

49.   The Court considers that the question of the application of Article 50 (art. 50) is not ready for decision, and that it must be reserved, due regard being had to the possibility of an agreement between the respondent State and the applicants (Rule 54 paras. 1 and 4).

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.  Dismisses by eight votes to one the Governments preliminary objections;

2.   Holds by seven votes to two that Article 6 para. 1 of the Convention (art. 6-1) is applicable in the case and has been breached;

3.  Holds unanimously that the question of the application of Article 50 of the Convention (art. 50) is not ready for decision;

accordingly

(a) reserves it;

(b) invites the Government and the applicants to submit their observations on the said question within the forthcoming three months, and in particular to inform it of any agreement they might reach;

(c) reserves the further procedure and delegates to the President of the Chamber power to fix the same if need be.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 19 March 1997.

Rudolf BERNHARDT

President

Herbert PETZOLD

Registrar

In accordance with Article 51 para. 2 of the Convention (art. 51-2) and Rule 53 para. 2 of Rules of Court A, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a) concurring opinion of Judge Morenilla;

(b) dissenting opinion of Judge Pettiti;

(c) dissenting opinion of Judge Valticos.

 

R. B.

H. P.

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE MORENILLA

1.   I voted with the majority for the finding that there was a violation of Article 6 para. 1 of the Convention (art. 6-1) in the present case. In the following paragraphs I express my point of view separately.

2.   In my opinion this case opens a new, dynamic stage in the development through case-law of the concept of the "right to a court" in a field - administrative proceedings - which has very deep historical roots in the legal systems of many European States influenced by French administrative law. The specific features which distinguish administrative proceedings from civil proceedings are mostly based on the existence of a decision on the part of the respondent public authority which has directly harmed someones personal rights or legitimate interests.

3.   The applicants alleged that the administrative authorities refusal to comply with the judgments of the Supreme Administrative Court setting aside the decisions refusing them the authorisation they had sought to open an English-teaching school in Rhodes on the sole ground that they did not have Greek nationality, when they were nationals of another member State of the European Communities, had infringed their right to effective judicial protection of their civil rights. The Court concluded (see paragraph 45): "By refraining for more than five years from taking the necessary measures to comply with a final, enforceable judicial decision in the present case the Greek authorities deprived the provisions of Article 6 para. 1 of the Convention (art. 6-1) of all useful effect."

4.   The present case therefore raises the question of the scope of the judgments given by the Supreme Administrative Court in connection with the applicants applications to set aside the above decisions of the competent administrative authorities refusing the authorisation sought. The same question might arise, mutatis mutandis, in other systems based on the French model of administrative proceedings.

5.   The French Conseil dEtat has succeeded in turning administrative proceedings into a safeguard for the individual against excesses on the part of the public authorities by making them similar to civil proceedings, with just one difference: the review of the lawfulness of the administrative decision in issue carried out by the administrative courts. That difference was a decisive factor in the creation of an independent procedure within the jurisdiction of the administrative courts, with the Conseil dEtat at the top of the hierarchy as the supreme organ responsible for scrutiny of the administrative authorities.

6.   Because of the way the system has developed over the course of time, its primary purpose is to review the lawfulness of the impugned decision (particularly by means of an application to set aside). In such proceedings the administrative court, in setting aside the unlawful decision, exhausts its powers. "Thus the judge can only set aside the unlawful administrative decision, otherwise he would infringe the principle of the separation between administrative authorities and administrative courts. He cannot, by his own judicial decisions, try to fill in the vacuum created by the decision to set aside" (see Debbasch-Ricci, Contentieux administratifParis, 1990, p. 833).

7.   That was the historical-legal context in which, on 9 and 10 May 1980, the Greek Supreme Administrative Court delivered the judgments which were not implemented by the administrative authorities, a failure on their part which was considered by the majority to constitute an infringement of the applicants right to a court.

8.   In the present case Mrs Ada Hornsby applied in 1984 (after Greece joined the European Communities) for authorisation to set up a private English-teaching school. The administrative authorities rejected this application on the sole ground that such authorisation could be granted only to Greek nationals. The Court of Justice of the European Communities held that there had been a failure by Greece to comply with the requirements of Articles 52 and 59 of the EEC Treaty, which conferred on the nationals of one member State the freedom to settle in the territory of another while at the same time prohibiting all discrimination on the ground of nationality as regards the right to take up activities as self-employed persons and to set up and run businesses.

9.   The Supreme Administrative Courts (identical) judgments mention the qualifications required pursuant to section 68 (1) of Law no. 2545/1940 for authorisation to open a frontistirion; such authorisation "shall be granted to natural persons possessing the qualifications required for employment as a teacher in a primary or secondary school in the public system, or having equivalent academic qualifications". They also refer to Article 18 para. 1 of the Civil Servants Code - Article 2 para. 3 of which also applies to secondary and primary teachers - which provides: "No one shall be appointed to a civil service post who does not have Greek nationality", and conclude: "It appears from these provisions that it is against the law for a non-Greek to be given authorisation to set up a frontistirion for the teaching of foreign languages."

After mentioning Article 52 of the EEC Treaty and citing judgment no. 147/86 of the Court of Justice of the European Communities, of 15 March 1988 (Commission v. the Hellenic Republic), the Supreme Administrative Court went on to say: "Consequently, the impugned decision rejecting the applicants request - based on the erroneous premiss that the bar complained of continues to apply to all non-Greeks, without any distinction between the nationals of other member States of the European Communities and the nationals of non-member States - is unlawful and must therefore be set aside. The application under consideration must accordingly be allowed. For these reasons ... [t]he Supreme Administrative Court sets aside the Rhodes Director of Secondary Educations decision ..." (see paragraph 13 of the judgment).

10.   According to section 50 (1) of Presidential Decree no. 18/1989 codifying the legislative provisions on the Supreme Administrative Court, "The decision allowing an application for judicial review shall declare the impugned measure void, which entails its general nullity, whether it is a general or individual measure." Section 50 (4) provides: "In discharging the obligation imposed on them by Article 95 para. 5 of the Constitution [see paragraph 23 of the judgment], the administrative authorities must comply with the judgments of the Supreme Administrative Court in the light of the circumstances of each case, either by taking positive measures to that end or by refraining from any action contrary to the Supreme Administrative Courts decision. Failure to do so may entail, in addition to ... criminal penalties ..., personal liability in damages."

11.   According to that legislation, the Supreme Administrative Courts judgments were final decisions allowing Mr and Mrs Hornsbys applications to set aside and determined the specific issue. The refusal of authorisation to open a frontistirion was set aside as being contrary to Article 52 of the Treaty instituting the European Economic Community, which was directly applicable in Greece at the time when the applications for authorisation were made. Admittedly, the judgments did not set aside the administrative authorities refusal on account of any other illegalities which might have vitiated it - relating, for example, to the question whether the applicants had the qualifications required of Greek nationals by the legislation then in force. In their operative provisions they did no more than set aside the refusal of authorisation without ordering that the authorisation sought should be granted. As a result, in spite of further requests for execution of the Supreme Administrative Courts judgments, the Greek administrative authorities have still, eight years later, not granted the authorisation to which the applicants were entitled under the Greek law in force at the time.

12.   That being the case, the rigidity - and indeed formalism - of administrative proceedings to set aside cannot justify this denial of justice nor require further procedural steps to be taken to obtain a new court decision on a case where the applicants rights had been determined by the highest administrative court. Nevertheless, the opinion of the majority is consistent with our case-law, which interprets Article 6 para. 1 of the Convention (art. 6-1) in accordance with the principles established in its Preamble and in Article 3 of the Vienna Convention on the Law of Treaties, that is to say in a teleological, autonomous and evolutive manner, adapted to social needs. In the Golder judgment of 21 February 1975 (Series A no. 18, p. 17, para. 35) the Court held: "The principle whereby a civil claim must be capable of being submitted to a judge ranks as one of the universally recognised fundamental principles of law; the same is true of the principle of international law which forbids the denial of justice. Article 6 para. 1 (art. 6-1) must be read in the light of these principles."

13.   That unitary view of judicial proceedings, in which disputed personal rights are the subject of detailed argument between the parties before a judge who must later make a final determination of them, seems to be opposed to a rather abstract idea of justice in which the individual is obliged to go to a court, as if he were responsible for law enforcement, to contest the lawfulness of an administrative decision, though that decision is prejudicial to his personal rights. Even if his application to set aside is allowed, such a procedure cannot bring him redress for the injury done to him because the court remits the case to the administrative authorities for them to recommence the proceedings.

14.   The Court has already expressed its views on the effectiveness of such proceedings "by instalments" in the following terms: "Even supposing that the Supreme Administrative Court had allowed [the applicants] application, there is nothing to indicate that they would have obtained the authorisation sought, as the authorities did not in practice always comply with the decisions of the Supreme Administrative Court" (see the Manoussakis and Others v. Greece judgment of 26 September 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV, p. 1359, para. 33). Likewise, in the Scollo v. Italy judgment of 28 September 1995 (Series A no. 315-C, p. 55, para. 44), the Court held: "the inertia of the competent administrative authorities engages the responsibility of the Italian State under Article 6 para. 1 (art. 6-1)."

15.   Consequently, in spite of the difficulties of adapting it to a now outdated concept of historical administrative law (see Garcia de Enterria-Fernandez Rodriguez, Curso de Derecho AdministrativoMadrid, 1986, vol. II, pp. 36-54), on the effectiveness of the fundamental right of access to a court I agree with the majoritys finding of a violation. This element is becoming essential for the administration of justice in a democratic society and a firm enunciation of the principle seems to me as timely as it is necessary. In short, I see this as a step towards harmonisation of the safeguards required in administrative proceedings and civil proceedings in order to ensure more effective protection of the rights of individuals in their dealings with administrative authorities. Administrative decisions are ceasing to occupy the dominant position in administrative proceedings and becoming merely the reason for their existence. The object of administrative proceedings is formed solely by the originating application, from which the legal situations of the individuals concerned are derived.

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE PETTITI

I voted with the minority for non-violation, on account of the reasoning and the legal stance adopted by the majority, whose arguments did not, in my opinion, take sufficient account of the specific features of the present case.

It was not a question of the general application of Article 6 (art. 6) by the courts of the member States of the Council of Europe, whether or not members of the European Union, or of refusal to comply with a judicial decision which had become "final and enforceable" in respect of a particular litigant.

Before that stage it was, above all, a dispute over Community law between a litigant who was a national of a Community member State and a State which was a member of the European Union.

On 15 March 1988 the Court of Justice of the European Communities held that the Hellenic Republic had failed to comply with its obligations under Articles 52 and 59 of the EEC Treaty by prohibiting EEC nationals to set up frontistiria (language schools).

The European Court of Human Rights should therefore draw a distinction between review of the lawfulness of the impugned decision and the adoption of legal decisions designed to fill the vacuum created by the decision to set aside.

On this point, I endorse that part of Judge Morenillas concurring opinion which reads:

"According to that legislation, the Supreme Administrative Courts judgments were final decisions allowing Mr and Mrs Hornsbys applications to set aside and determined the specific issue. The refusal of authorisation to open a frontistirion was set aside as being contrary to Article 52 of the Treaty instituting the European Economic Community, which was directly applicable in Greece at the time when the applications for authorisation were made. Admittedly, the judgments did not set aside the administrative authorities refusal on account of any other illegalities which might have vitiated it - relating, for example, to the question whether the applicants had the qualifications required of Greek nationals by the legislation then in force. In their operative provisions they did no more than set aside the refusal of authorisation without ordering that the authorisation sought should be granted. As a result, in spite of further requests for execution of the Supreme Administrative Courts judgments, the Greek administrative authorities have still, eight years later, not granted the authorisation to which the applicants were entitled under the Greek law in force at the time."

Irrespective of the specific remedies and actions against the State for breaches of Community law, and looking at the case purely from the standpoint of Article 6 of the Convention (art. 6), it must be considered that the Supreme Administrative Courts judgments did no more than set aside as null and void the decision of 12 April 1988 rejecting the application for authorisation to open a school, which was contrary to the decision of the Court of Justice of the European Communities.

These judgments did not have any operative provisions obliging the State to grant the applicants authorisation to open a school. The refusal of authorisation which gave rise to the judgments could not therefore, in my opinion (and contrary to what is said in paragraph 45), be held for the purposes of Article 6 (art. 6) to constitute a denial of justice for failure to execute them directly.

But since the applicants had already applied to the administrative and judicial authorities according to the correct procedures it was incumbent upon the State, immediately after the judgments of the Supreme Administrative Court, to make speedy arrangements to control access, including regulations and forms for verifying qualifications, and to organise the qualifying examination. The authorities failure to do so, in spite of the judgment of the Court of Justice of the European Communities, resulted in deadlock. The control process adopted by the States of the European Union in the matter of the directives relating to practice as a lawyer could have been implemented. If it had been, a finding either that the applicants no longer wished to maintain their request or that the State had refused to apply the law would have permitted the conclusion that there had not been or that there had been a breach of Article 6 (art. 6). The delay by the authorities in fulfilling their administrative obligations under Community law could, to a certain extent, have amounted to a refusal of access and unwillingness to accept a judicial solution, which would, if so, have constituted a violation of Article 6 (art. 6). In that sense, the conclusion adopted in the judgment was not necessary as matters stood.

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE VALTICOS

In the present case there are certainly many criticisms that can be made of Greek legislation, the Greek administrative and governmental authorities and the Greek courts. However, account must also be taken of the time element, more recent measures and the applicants conduct.

There was incontestably a failure to bring legislation into line with the legal order of the European Communities, or in any event a lengthy delay in doing so. In addition - and this was not the first case of the kind - a long period of time elapsed before the applicants received any reply from the Minister of Education. And when, more than ten years after their initial applications, Presidential Decree no. 211/1994, published on 10 August 1994, finally gave the nationals of member States of the European Community the right to set up frontistiria (private schools in Greece), it was on condition, for those who did not have a Greek secondary school-leaving certificate, that they pass an examination in Greek language and history. Even on that point, while it is quite easy to understand the need to ensure that those concerned have an adequate knowledge of Greek, one might wonder why a knowledge of Greek history should be necessary for those who wish to teach foreign languages, and this requirement is certainly open to criticism.

That, however, is not the issue. The issue is simpler, as matters stand at present. The applicants lodged a complaint which was originally, without a doubt, well-founded. After an admittedly excessive delay the Government brought Greek legislation into line with European law - for the most part, at least - and the violation was remedied, though tardily, I repeat. The applicants were then twice asked to take an examination (see paragraph 22, 3rd sub-paragraph, of the judgment), which, on the whole, may be regarded as a reasonable condition. They did not do so and seem to have abandoned their application for authorisation to open a school, preferring the prospect of substantial compensation to a gamble on their results in such an examination. The essential role of the Court is to ensure the application of the Conventions provisions and to impel the Contracting States to apply it. It is not to condemn retrospectively violations for which redress has been afforded. At the time of delivery of the present judgment it appears, firstly, that the impugned legislation has been brought into conformity with the Convention, on the whole, and secondly that the applicants are no longer pursuing their application to open a school. It is regrettable that this important information was not given in paragraph 45 of the judgment.

In any case, after the - admittedly tardy - measures taken by the Government, it cannot be said that there is, at the present time, a violation of the Convention, as the Court seems to have decided.

 


[1] The case is numbered 107/1995/613/701. The first number is the case's position on the list of cases referred to the Court in the relevant year (second number). The last two numbers indicate the case's position on the list of cases referred to the Court since its creation and on the list of the corresponding originating applications to the Commission.

[2] Rules A apply to all cases referred to the Court before the entry into force of Protocol No. 9 (P9) (1 October 1994) and thereafter only to cases concerning States not bound by that Protocol (P9). They correspond to the Rules that came into force on 1 January 1983, as amended several times subsequently.

[3] Note by the Registrar: for practical reasons this annex will appear only with the printed version of the judgment (in Reports of Judgments and Decisions 1997-II), but a copy of the Commission's report is obtainable from the registry.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde