Wieser i Bicos Beteiligungen GmbH protiv Austrije

Država na koju se presuda odnosi
Austrija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
74336/01
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Crnogorski
Datum
16.10.2007
Članovi
8
8-1
8-2
41
Kršenje
8
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje prepiske
(Čl. 8-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 8-2) Sprečavanje kriminala
(Čl. 8-2) U skladu sa zakonom
(Čl. 8-2) Zaštitne mere protiv zloupotrebe
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Austrije koju su Sudu podneli austrijski državljanin g.Wieser i D.O.O. sa sedištem u Salcburgu (podnosioci predstavke), početkom avgusta 2001.g.

Podnosioci su tvrdili da su pretresom i privremenim oduzimanjem elektronskih podataka u okviru pretresa njihovih prostorija povređena njihova prava po članu 8 Konvencije. Prvi podnosilac je rođen 1949.g., a on je advokat sa praksom u Salcburgu. On je vlasnik i generalni direktor drugog podnosioca predstavke. Drugi podnosilac je jedini vlasnik Novamed d.o.o. Oba privredna društva imaju sedište u advokatskoj kancelariji prvog podnosioca predstavke. Krajem avgusta 2000.g. Regionalni sud u Salcburgu, po zahtevu za pravnu pomoć Državnog tužilaštva iz Napulja, izdalo je nalog za pretres sedišta drugog podnosioca predstavke i Novameda. U pitanju je nezakonita trgovina medikamentima, a pronađene su fakture koje su upućene Novamedu. Iz tog razloga je sud naložio privremeno oduzimanje celokupne poslovne dokumentacije radi otkrivanja kontakata sa osumnjičenim licima i privrednim društvima. Kada su službenici završili pretres računarskih sistema, otišli su, a da nisu sačinili izveštaj iz petresa i navodno nisu obavestili prvog podnosioca o rezultatima pretresa. Diskovi sa obezbeđenim podacima preneseni su u Sektor za privredni kriminal. Prvi podnosilac i njegovo privredno društvo podneli su pritužbe Komori za reviziju Regionalnog suda u Salcburgu. Komora za reviziju je odbacila njihove pritužbe. Nadalje, sledi pritužba Nezavisnom upravnom veću Salcburga. Veće je smatralo da se pretres mogao pripisati sudu i da revizija zakonitosti ne spada u okvire nadležnosti ovog tela.

NAVODNA POVREDA ČLANA 8 KONVENCIJE
- Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Podnosioci su izneli pritužbe samo na pretres i privremeno oduzimanje elektronskih podataka, a ne i na pretres poslovnih prostorija.
- U skladu sa zakonom – austrijski Zakonik o krivičnom postupku ne sadrži konkretne odredbe o ovakvom pretresu, ali sadrži detaljne odredbe o privremenom oduzimanju predmeta i dokumenata (zakon u materijalnom smislu i sudska praksa).
- Legitimni cilj – sprečavanje kriminala.
- Neophodno u demokratskom društvu- potrebno je da domaće pravo i praksa nude adekvatne i delotvorne zaštitne mehanizme protiv svake zlouptrebe i proizvoljnosti. Sud nalazi da je nalog za pretres na razuman način ograničio dokumente ili podatke koje treba tražiti – koji otkrivaju kontakte sa osumnjičenima u Italiji.
Odredbe domaćeg zakona nisu u potpunosti ispoštovane. U odnosu na prvog podnosioca predstavke, ovakav način vršenja pretresa doveo je do rizika da se povredi njegovo pravo na čuvanje profesionalne tajne. Dakle, došlo je do povrede člana 8 Konvencije (jednoglasno u odnosu na prvog podnosioca, a sa 4:3 u odnosu na drugog podnosioca).

PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.
Sud jednoglasno obavezuje tuženu Državu ima da isplati prvom podnosiocu određene iznose na ime nematerijalne štete i trškova i izdataka.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   

ČETVRTO ODJELJENJE

PREDMET WIESER I BICOS BETEILIGUNGEN GmbH protiv AUSTRIJE

(Predstavka br. 74336/01)

PRESUDA STRAZBUR

16. oktobar 2007. godina

PRAVOSNAŽNA

16/01/2008

U predmetu Wieser i Bicos Beteiligungen GmbH protiv Austrije, Evropski sud za ljudska prava (Četvrto odjeljenje), zasijedajući u Vijeću u sastavu:

Nicolas Bratza, Predsjednik,
Josep Casadevall,
Giovanni Bonello,
Elisabeth Steiner,
Stanislav Pavlovschi,
Lech Garlicki,
Ljiljana Mijović, sudije,
i Lawrence Early, Sekretar Odjeljenja,

nakon vijećanja bez prisustva javnosti 25. septembra 2007. godine, donosi sljedeću presudu usvojenu toga dana:

POSTUPAK

  1. Predmet je pokrenut predstavkom (br. 74336/01) protiv Republike Austrije koju su Sudu dana 3. avgusta 2001. godine po članu 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) podnijeli g. Gottfried Wieser, državljanin Austrije i Bicos Beteiligungen GmbH, društvo sa ograničenom odgovornošću sa sjedištem u Salcburgu (u daljem tekstu: Podnosioci predstavke).
  2. Podnosioce predstavke zastupala je g-đa Patzelt, advokat sa praksom u Salcburgu. Vladu Austrije (u daljem tekstu: Vlada) zastupao je njihov Zastupnik, Ambasador F. Trauttmansdorff, Šef sektora za međunarodno pravo u Saveznom ministarstvu vanjskih
  3. Podnosioci predstavke tvrdili su da su navodno pretresom i privremenim oduzimanjem elektronskih podataka u okviru pretresa njihovih prostorija povrijeđena njihova prava po članu 8
  4. Odlukom od 16. maja 2006. godine Vijeće je predstavku proglasilo prihvatljivom.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Prvi podnosilac predstavke, koji je rođen 1949. godine, advokat je sa praksom u Salcburgu. On je vlasnik i generalni direktor drugog podnosioca predstavke, holding društva koje je, između ostalog, jedini vlasnik društva sa ograničenom odgovornošću
  2. Dana 30. avgusta 2000. godine Regionalni sud u Salcburgu (Landesgericht), po zahtjevu za pravnu pomoć (Rechtshilfeersuchen) Državnog tužilaštva iz Napulja, izdalo je nalog za pretres sjedišta privrednog društva podnosioca predstavke i Novameda. Oba ova privredna društva imaju sjedište u advokatskoj kancelariji prvog podnosioca predstavke.
  3. Sud je naveo da su u okviru krivičnog postupka koji je u toku i koji se, između ostalog, odnosi na nezakonitu trgovinu medikamentima, a vodi se protiv niza lica i privrednih društava u Italiji, pronađene fakture koje su upućene Novamedu, koji je 100% u vlasništvu privredog društva podnosioca predstavke. Stoga je sud naložio privremeno oduzimanje cjelokupne poslovne dokumentacije kojom se otkrivaju kontakti sa osumnjičenim licima i privrednim društvima.

A. Pretres prostorija podnosilaca predstavke i privremeno oduzimanje dokumentacije i podataka

  1. Dana 10. oktobra 2000. godine pretres sjedišta privrednog društva podnosioca predstavke, koje je ujedno i advokatska kancelarija podnosioca predstavke, izvršilo je osam do deset službenika Sektora za privredni kriminal salcburške policije (Wirtschaftspolizei) i ekseprata za bezbjednost podataka (Datensicherungsexperten) Saveznog Ministarstva unutrašnjih poslova.
  2. Jedna grupa službenika, u prisustvu prvog podnosioca predstavke i predstavnika salcburške Advokatske komore, izvršila je pretres advokatske kancelarije u potrazi za dosijeima koji se odnose na Novamed ili Bicos. Svi dokumenti su pokazani prvom podnosiocu predstavke i predstavniku Advokatske komore prije privremenog
  3. U svakom slučaju, kada bi prvi podnosilac predstavke prigovorio direktnom ispitivanju nekog dokumenta koji je privremeno oduzet, taj dokument bio bi zapečaćen i deponovan u salcburškom Regionalnom sudu kako je propisano članom 145 Zakonika o krivičnom postupku (Strafprozeßordnung – v. stav 33 ove presude). Svi privremeno oduzeti ili zapečaćeni dokumenti navedeni su u izvještaju sa pretresa koji je potpisao podnosilac predstavke i službenici koji su izvršili
  4. Istovremeno je druga grupa službenika ispitivala računarske sisteme prvog podnosioca predstavke i kopirala nekoliko fajlova na diskove. Prema njegovoj izjavi pred Nezavisnim upravnim vijećem (v. stav 24 ove presude), specijalista za informacione tehnologije koji obično servisira ove računarske sisteme pozvan je da pruži tehničku pomoć, ali je on ponovo otišao nakon otprilike pola sata. Predstavnik Advokatske komore obaviješten je o pretresu računarskih sistema i takođe je bio privremeno. Kada su službenici završili pretres računarskih sistema, otišli su, a da nisu sačinili izvještaj iz pretresa i da, navodno, nisu obavijestili prvog podnosioca predstavke o rezultatima pretresa.
  5. Kasnije istoga dana policijski službenici koji su bili uključeni u pretres elektronskih podataka podnosilaca predstavke sačinili su izvještaj o bezbjednosti podataka (Datensicherungsbericht). Uz niz tehničkih detalja koji se odnose na računarske sisteme prvog podnosioca predstavke u izvještaju se navodi da nije napravljena potpuna kopija servera. Pretres je izvršen korišćenjem imena predmetnih privrednih društava i imena osumnjičenih u postupcima u Italiji. Pronađen je folder sa nazivom Novamed koji je sadržavao devedeset fajlova i još jedan fajl u kome se nalazila jedna od traženih stavki. Svi podaci kopirani su na diskove. Uz to su povraćeni obrisani dokumenti i tu su nađeni brojni fajlovi koji su odgovarali traženim stavkama pa su i oni kopirani na
  6. Dana 13. oktobra 2000. istražni sudija otvorio je zapečaćene dokumente u prisustvu prvog podnosioca predstavke. Neki dokumenti su kopirani i dodati dosijeu dok su drugi vraćeni prvom podnosioca predstavke na osnovu toga što bi se njihovim korišćenjem kršila obaveza poštovanja dužnosti čuvanja profesionalne tajne koju je imao prvi podnosilac predstavke.
  7. Diskovi sa obezbjeđenim podacima preneseni su u Sektor za privredni kriminal gdje su odštampani svi fajlovi. I diskovi i odštampani materijal predati su istražnom

B. Pritužbe podnosioca predstavke Komori za reviziju

  1. Dana 28. novembra 2000. godine, odnosno 11. decembra godine, prvi podnosilac predstavke i njegovo privredno društvo podnijeli su pritužbe Komori za reviziju (Ratskammer) Regionalnog suda u Salcburgu.
  2. Oni su naveli da je prvi podnosilac predstavke vlasnik i direktor privrednog društva koje je takođe podnosilac predstavke, ali i advokat niza privrednih društava u kojima privredno društvo podnosilac predstavke ima Oni su se žalili da je pretres njihovih prostorija i privremeno oduzimanje elektroniskih podataka povrijedilo pravo prvog podnosioca predstavke i njegovu dužnost čuvanja profesionalne tajne definisanu članom 9 Zakona o advokaturi (Rechtsanwaltsordnung) u vezi sa članom 152 Zakonika o krivičnom postupku pošto su neki službenici bez nadzora pristupili ispitivanju i kasnije kopiranju elektronskih podataka. Podnosioci predstavke naveli su da su ti podaci sadržavali iste informacije kao i dokumenti koji su pregledani u prisustvu prvog podnosioca predstavke. Međutim, što se tiče elektroniskih podataka, prvi podnosilac predstavke nije dobio priliku na prigovor, niti priliku da traži da diskovi budu zapečaćeni.
  3. Oni su nadalje naveli da izvještaj o pretresu ne pominje taj dio pretresa, niti pominje koji su elektronski podaci kopirani i privremeno oduzeti. Nadalje, izvještaj sa pretresa potpisala su samo tri službenika, ali se u njemu ne pominju imena svih službenika koji su bili prisutni tokom pretresa, pri čemu su, konkretno, propuštena imena eksperata Saveznog ministarstva unutrašnjih poslova za obezbjeđivanje podataka.
  4. Dana 31. januara 2001. godine Komora za revizije odbacila je pritužbe podnosilaca predstavke.
  5. Komora je navela da su računarski podaci podnosilaca predstavke pretraženi uz pomoć naročitih kriterijuma za pretres. Fajlovi koji su odgovarali tim kriterijuma za pretres kopirani su na diskove koji su privremeno oduzeti.
  6. Međutim, nije bilo osnova da se smatra da to privremeno oduzimanje nije bilo u skladu sa članom 152 Zakonika o krivičnom postupku: pretres advokatske kancelarije prvog podnosioca predstavke odnosio se isključivo na dokumente koji su bili u posjedu prvog podnosioca predstavke kao organa Novameda i Bicosa, i stoga se nisu ticali odnosa advokat-klijent.
  7. Komora je dalje navela da se pretres advokatske kancelarije prvog podnosioca predstavke bazirao na zakonitom nalogu za pretres koji je obuhvatao pretres i privremeno oduzimanje elektronskih podataka. Procesni mehanizmi zaštite koji su predviđeni članom 145 Zakonika o krivičnom postupku, naime pravo predmetnog lica da prigovori neposrednom ispitivanju i da traži deponovanje privremeno oduzetih podataka kod Regionalnog suda i odluku Komore za reviziju, takođe se odnose i na pretres elektronskih
  8. U ovom konkretnom predmetu, međutim, službenici su, kadgod je od njih traženo, postupili po zahtjevima prvog podnosioca predstavke da zapečate određene dokumente i deponuju ih kod Regionalnog suda. Neke od tih dokumenata sud je vratio da bi se obezbijedilo poštovanje dužnosti čuvanja profesionalne tajne prvog podnosioca
  9. Stoga je Komora zaključila da su pritužbe podnosilaca predstavke neosnovane. Odluka Komore za reviziju uručena je 7. februara 2001. godine.

C. Pritužbe podnosilaca predstavke Nezavisnom upravnom vijeću Salcburga

  1. U međuvremenu, dana 20, odnosno 21. novembra 2000. godine, prvi podnosilac predstavke i privredno društvo podnosilac predstavke podnijeli su pritužbe Nezavisnom upravnom vijeću Salcburga (Unabhängiger Verwaltungssenat). Oni su naveli da je pretres i privremeno oduzimanje elektronskih podataka u kancelariji prvog podnosioca predstavke bilo nezakonito.
  2. Dana aprila, 11. juna i 11 jula 2001. godine Nezavisno upravno vijeće održalo je javno saslušanje na kome su izneseni dokazi niza svjedoka. Stručnjak za infomacione tehnologije koji je zadužen za računarske kapacitete prvog podnosioca predstavke naveo je da je on bio pozvan i da je stigao u kancelariju kada je pretres prostorija već bio u toku. On je otišao nakon pola sata. Službenik koji je bio zadužen za pretres naveo je da je prvi podnosilac predstavke bio obavješten o pretresu njegovih računarskih podataka. Druga dva službenika navela su da pretres računarskih sistema prvog podnosioca predstavke nije započeo dok nije stigao njegov stručnjak za informacione tehnologije i da je privremeno bio prisutan predstavnik Advokatske komore. To je potvrdio i predstavnik Advokatske komore.
  3. Dana 24. oktobra 2001. godine Nezavisno upravno vijeće Salcburga odbacilo je pritužbe podnosilaca predstavke. Ovo Vijeće je našlo da se te pritužbe odnose na povredu određenih odredbi Zakonika o krivičnom postupku koje uređuju pretres. Moguće je da službenici koji su obavili pretres nisu u potpunosti postupili u skladu sa tim odredbama. Oni su, međutim, postupali na osnovu naloga za pretres i nisu prekoračili uputstva istražnog sudije. Pretres se stoga mogao pripisati sudu. Zbog toga, revizija zakonitosti ne spada u okvire nadležnosti Nezavisnog upravnog vijeća.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Odredbe Zakonika o krivičnom postupku koje se odnose na pretres i privremeno oduzimanje

  1. Članovi 139 do 149 Zakonika o krivičnom postupku (Strafprozeßordnung) odnose se na pretres prostorija i lica i privremeno oduzimanje predmeta.
  2. Član 139 stav 1 predviđa, konkretno, da se pretres može vršiti samo ukoliko postoji osnovana sumnja da se lice koje je osumnjičeno da je počinilo krivično djelo krije u predmetnim prostorijama ili da tu postoje predmeti čije je posjedovanje ili ispitivnaje relevantno za neku konkretnu krivičnu
  3. Po članu 140 stav 1 i stav 2, pretres treba, generalno gledano, da se vrši samo nakon što je predmetno lice ispitano i samo ako lice koje se traži nije istupilo svojevoljno ili predmet ili predmeti koji se traže nisu dobrovoljno predati i ako nisu uklonjeni razlozi koji vode do pretresa. Ukoliko odlaganje predstavlja opasnost, takvo ispitivanje nije
  4. Član 140 stav 3 propisuje da pretres, po pravilu, može da se vrši samo na osnovu obrazloženog naloga za pretres koji je izdao
  5. Po članu 142 stavovi 2 i 3 lice koje koristi prostorije koje su predmet pretresa (stanar) ili, ako on nije dostupan, sa njim povezano lice, mora biti prisutno tokom pretresa. Treba da se sačini izvještaj i da ga potpišu svi prisutni.
  6. Član 143 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku predviđa da, ako se pronađu predmeti relevantni za istragu ili predmeti koji su predmet privremenog ili trajnog oduzimanja, mora da se napravi njihov spisak i oni se moraju odnijeti u sud na čuvanje ili biti privremeno oduzeti. Taj se član ovdje poziva na član 98 prema kojemu predmeti koji se čuvaju moraju da se stave u koverat i da ih zapečati sud, ili da se označe tako da se izbjegne bilo kakva zabuna ili zamijena.
  7. Član 145 glasi:

“1. Kada se vrši pretres dokumenata moraju se preduzeti koraci da se obezbijedi da njihov sadržaj ne postane poznat neovlašćenim licima.
2. Ako vlasnik dokumenata ne želi da dozvoli njihov pretres, oni se moraju zapečatiti i deponovati kod suda; Komora za reviziju mora odmah da odredi da li će se oni pregledati ili ”

  1. Prema sudskoj praksi sudova, koju podržavaju i akademski autori (v. Bertl/Vernier, Grundriss des österreichischen Strafprozessrechts, 7. izdanje), odredbe relevantne za pretres i privremeno oduzimanje dokumenata u papiru primjenjuju se mutatis mutandis na pretres i privremeno oduzimanje elektronskih podataka. Ukoliko vlasnik diskova ili hard diskova na kojima su pohranjeni podaci prigovori njihovom pretresu, ti podaci se moraju zapečatiti i Komora za reviziju mora da odluči da li se oni mogu

B. Odredbe koje se odnose na dužnost advokata da čuvaju profesionalne tajne

  1. Član 9 austrijskog Zakona o advokaturi (Rechtsanwaltsordnung) propisuje dužnosti advokata, uključujući, između ostalog, i dužnost čuvanja profesionalne
  2. Član 152 stav 1 Zakonika o krivičnom postupku izuzima advokate, notare i poslovne povjerioce od obaveze da daju dokaze kao svjedoci u odnosu na informacije koje su im date u okviru obavljanja njihovih profesija.
  3. Utvrđena je sudska praksa da dokumenti koji sadrže informacije koje podliježu obavezi čuvanja profesoionalne tajne ne smiju biti privremeno oduzeti i korišćeni u krivičnoj
  4. Prema uputstvu (Erlaß) Saveznog ministarstva pravde od 21. jula 1972. godine, predstavnik nadležne Advokatske komore mora da bude prisutan tokom pretresa advokatske kancelarije da bi obezbijedio da se pretresom ne povrijedi obaveza čuvanja profesionalne

C. Revizija Nezavisnog upravnog vijeća

  1. Po članu 67a(1) Zakona o opštem upravnom postupku (Allgemeines Verwaltungsverfahrensgesetz), Nezavisna upravna vijeća imaju nadležnost da, između ostalog, ispituju pritužbe lica koja tvrde da je navodno došlo do povrede njihovih prava zbog višenja direktnog upravnog ovlašćenja i prisile (Ausübung unmittelbarer verwaltungsbehördlicher Befehls- und Zwangsgewalt).
  2. Kada policijski službenici izvršavaju sudski nalog njihova činjenja pripisuju se sudu osim ako oni jasno prekoračuju ovlašćenja koja su im data. Samo u tom slučaju njihova se činjenja kvalifikuju kao vršenje direktnog upravnog ovlašćenja i prisila i kao takva podliježu reviziji Nezavisnog upravnog vijeća.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANA 8 KONVENCIJE

  1. Podnosioci predstavke žalili su se na pretres i privremeno oduzimanje elektronskih podataka. Oni su se pozvali na član 8 Konvencije koji glasi:

“1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se neće miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda ”

A. Primjenjivost člana 8

  1. Vlada je bazirala svoje komentare na pretpostavci da su predmetni pretres i privremeno oduzimanje zadirali u “privatni život” i “dom” podnosilaca predstavke.
  2. Sud naglašava da se smatra da je pretres advokatske kancelarije zadiranje u “privatni život” i “prepisku” i, potencijalno, u dom, u širem smislu koji se implicira u tekstu na francuskom jeziku gdje se koristi izraz “domicile” (v. Niemietz protiv Njemačke, 16. decembar 1992. godine, stavovi 29-33, Serija A br. 251-B, i Tamosius protiv Ujedinjenog Kraljevstva (dec.), 62002/00, ECHR 2002-VIII; v. i Sallinen i drugi protiv Finske, br. 50882/99, stav 71, 27. septembar 2005. godine, koji potvrđuje da pretres poslovnih prostorija advokata takođe zadire u njegovo pravo na poštovanje njegovog “doma”). Utvrđeno je takođe da pretres poslovnih prostorija privrednog društva zadire u njegovo pravo na poštovanje njegovog “doma” (v. Société Colas Est I drugi protiv Francuske, br. 37971/97, stavovi 40-42, ECHR 2002-III).
  3. U ovom konkretnom predmetu, podnosioci predstavke ne žale se na pretres njihovih poslovnih prostorija, koje su advokatska kancelarija prvog podnosioca predstavke i sjedište privrednog društva podnosioca predstavke, niti se žale na privremeno oduzimanje dokumenata. Njihove se pritužbe odnose samo na pretres i privremeno oduzimanje elektronskih
  4. Sud smatra da pretres i privremeno oduzimanje elektronskih podataka predstavlja zadiranje u pravo podnosilaca predstavke na poštovanje njihove “prepiske” u okviru značenja člana 8 (v. Niemietz, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 32, u vezi sa poslovnom prepiskom advokata, i Sallinen i drugi, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 71, u vezi sa privremenim oduzimanjem računarskih diskova advokata). Ako se uzme u obzir njegova gore citirana sudska praksa u kojoj se pojam “doma” odnosi i na poslovne prostorije privrednog društva, Sud ne vidi razlog zbog kojega bi pravio razliku između prvog podnosioca predstavke, fizičkog lica, i drugog podnosioca predstavke, pravnog lica, u odnosu na pojam “prepiske”. Sud smatra da nije potrebno da se ispituje da li je takođe došlo do zadiranja u “privatni život” podnosilaca
  5. Sud stoga mora da utvrdi da li je zadiranje u pravo podnosilaca predstavke na poštovanje njihove prepiske ispunilo uslove stava 2 člana

B. Usaglašenost sa članom 8

1. Podnesci strana

  1. Sud konstatuje na samom početku da je u svojoj odluci o prihvatljivosti od 16. maja 2006. Godine, prigovor Vlade da nisu iscrpljeni domaći pravni lijekovi pridružio meritumu. Vlada je iznijela argument da podnosioci predstavke nisu iskoristili mogućnost predviđenu u Zakoniku o krivičnom postupku da traže da dokumenti ili podaci budu zapečaćeni i deponovani kod suda da bi se dobila sudska odluka o tome da li se oni mogu koristiti za istragu ili ne. Podnosioci predstavke osporili su ovaj stav, iznijevši argument da im je načinom na koji je izvršen pretres uskraćena mogućnost da na djelotvoran način ostvare svoja
  2. Što se tiče merituma, podnosioci predstavke iznijeli su argument da su pretres i privremeno oduzimanje elektronskih podataka bili nesrazmjerni. Oni su naveli da prvi podnosilac predstavke nije bio samo direktor privrednog društva koje je podnosilac predstavke već i njegov advokat i advokat Tako da je pretres nužno vodio do objelodanjivanja prepiske, na primjer pisama i bilješki iz dosijea koje je prvi podnosilac predstavke pravio u svom svojstvu advokata. Tokom pretresa dokumenata u papirnoj formi, svi ti dokumenti ili su uklonjeni odmah ili zapečaćeni i podnosiocu predstavke vratio ih je istražni sudija kao dokumente koji podliježu obavezi čuvanja profesionalne tajne. Za razliku od toga, elektronski podaci su bili privremeno oduzeti bez poštovanja odgovarajućih procesnih garancija. U vezi sa tim, podnosioci predstavke pozvali su se na iste argumente koje su dali u odnosu na pitanje iscrpljenosti domaćih pravnih lijekova.
  3. Podnosioci predstavke naveli su da su povrijeđena i prava privrednog društva podnosioca predstavke, pošto ono nije imalo kontrolu nad vrstom podataka koji su bili privremeno oduzeti. Pretraživanje korišćenjem riječi Bicos nužno je dovela do podataka koji nisu povezani sa predmetom definisanim u nalogu za pretres. Procesne garancije predviđene Zakonikom o krivičnom postupku nisu poštovane, pošto privredno društvo podnosilac predstavke nije dobilo mogućnost da se podaci zapečate i da se dobije odluka istražnog sudije o tome koji se podaci mogu koristisi u
  4. Vlada je navela na samom početku da su se podnosioci predstavke žalili samo u vezi sa pretresom elektronskih podataka i da su se njihovi argumenti u suštini odnosili na položaj prvog podnosioca predstavke kao advokata i na navodno nepostojanje zaštitnih mehanizama koji bi zaštitili njegovu dužnost čuvanja profesionalne tajne, a da je nepotkrijepljena ostala pritužba koja se tiče privrednog društva podnosioca
  5. Pozivajući se na sudsku praksu Suda, Vlada je navela da su pretres i privremeno oduzimanje elektronskih podataka imali pravni osnov u Zakoniku o krivičnom postupku i da su služili legitimnim ciljevima, tj. sprečavanju kriminala i zaštiti
  6. Što se tiče neophodnosti zadiranja, Vlada je iznijela argument da su pretres i privremeno oduzimanje podataka bili srazmjerni legitimnom cilju koji se želio postići. Osporene mjere naložene su sudskim nalogom za pretres koji je odredio granice područja njihovog djelovanja. Štaviše, austrijsko pravo sadrži konkretne procesne zaštitne mehanizme za pretres advokatskih kancelarija. Postupak je bio u skladu s njima jer je pretres obavljen u pristustvu podnosioca predstavke i predstavnika advokatske komore, čija je uloga bila da obezbijedi da pretres ne povrijedi dužnost čuvanja profesionalne tajne koju ima prvi podnosilac predstavke. Prema nalogu za pretres, računarski sistemi prvog podnosioca predstavke pretraženi su korišćenjem određenih ključnih riječi, tj. imena uljučenih firmi – Novamed i Bicos, te imena osumnjičenih lica u postupku u Italiji. Pošto prvi podnosilac predstavke nije bio advokat drugog podnosioca predstavke, nije se uticalo na njihov odnos advokat-klijent. Štaviše, predstavnik Advokatske komore obaviješten je o pretresu računarskih sistema prvog podnosioca predstavke i postupak pretresa je dokumentovan u izvještaju o obebjeđivanju podataka. Činjenica da navedeni izvještaj nije bio sastavljen tokom pretresa već kasnije istog dana nije bila od odlučujućeg značaja, pošto je najznačajnija svrha evidentiranja koji su podaci privremeno oduzeti postignuta.

2. Ocjena Suda

(a) U skladu sa zakonom

  1. Sud ističe da se za zadiranje u neko pravo ne može smatrati da je bilo “u skladu sa zakonom” osim ako, prije svega, ono nema neku osnovu u domaćem pravu. U vezi sa članom 8 stav 2 Konvencije, termin “zakon” mora da se shvati u svom “materijalnom” smislu, a ne u svom “formalnom” značenju. U domenu koji pokrivaju pisani zakoni, “zakon” je propis koji je na snazi onako kako ga tumače nadležni sudovi (v. Société Colas Est i drugi, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 43, sa tu navedenim daljim izvorima, i Sallinen i drugi, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 77).
  2. Austrijski Zakonik o krivičnom postupku ne sadrži konkretne odredbe o pretresu i privremenom oduzimanju elektronskih podataka. Međutim, on sadrži detaljne odredbe o privremenom oduzimanju predmeta i, uz to, konkretna pravila o privremenom oduzimanju dokumenata. U domaćoj sudskoj praksi utvrđeno je da se te odredbe primjenjuju i na pretres i na privremeno oduzimanje elektronskih podataka (v. stav 34 ove presude). Zapravo, podnosioci predstavke ne osporavaju da su mjere na koje se žale imale osnovu u domaćem

(b) Legitiman cilj

  1. Sud konstatuje da su pretres i privremeno oduzimanje bili naloženi u kontekstu krivičnog postupka protiv trećih lica koja su osumnjičena za nezakonitu trgovinu ljekovima. Stoga su oni služili legitimnom cilju, odnosno, sprečavanju

(c) Neophodno u demokratskom društvu

  1. Argumenti strana koncentrisali su se na neophodnost zadiranja u pravo i, naročito, na pitanje da li su mjere bile srazmjerne legitimnom cilju koji se želio postići i da li su adekvatno poštovani procesni zaštitni mehanizmi predviđeni Zakonikom o krivičnom
  2. U predmetima koji se mogu uporediti sa ovim, Sud je ispitivao da li su domaće pravo i praksa ponudili adekvatne i djelotvorne zaštitne mehanizme protiv svake zloupotrebe i proizvoljnosti (v. na primjer, presuda u predmetu Société Colas Est i drugi, citirana ranije u tekstu ove presude, stav 48). Elementi koji su konkretno uzeti u obzir su da li se pretres bazirao na nalogu koji je izdao sudija i na osnovanoj sumnji, da li je područje djelovanja naloga bilo ograničeno u razumnoj mjeri i – kada je riječ o pretresu advokatske kancelarije – da li je pretres izvršen u prisustvu nezavisnog posmatrača da bi se obezbijedilo da ne budu uklonjeni materijali koji podliježu obavezi čuvanja profesionalne tajne (v. Niemietz, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 37, i Tamosius, citirano ranije u tekstu ove presude).
  3. U ovom konkretnom predmetu, pretres računarskih sistema bazirao se nalogu koji je izdao istražni sudija u kontekstu pravne pomoći italijanskim vlastima koji su sprovodili krivični postupak zbog nezakonite trgovine medikamentima protiv niza privrednih društava i fizičkih lica. Nalog se oslanjao na činjenicu da su pronađene fakture izdate Novamedu koji je bio 100% u vlasništvu privrednog društva podnosioca predstavke. U tim okolnostima Sud je uvjeren da se nalog za pretres bazirao na osnovanoj sumnji.
  4. Sud takođe nalazi da je nalog za pretres na razuman način ograničio dokumente ili podatke koje treba tražiti, opisujući ih kao poslovne dokumente koji otkrivaju kontakte sa osumnjičenima u postupku u Italiji. Pretres je ostao u okvirima tih oganičenja, pošto su službenici tragali za dokumentima ili podacima koji su sadržali ili riječ Novamed ili riječ Bicos ili imena bilo koga od osumnjičenih.
  5. Štaviše, Zakonik o krivičnom postupku predviđa dalje procesne zaštitne mehanizme vezane za privremeno oduzimanje elektronskih podataka. Sud napominje sljedeće odredbe ovog Zakonika:
    1. stanar prostorija koje se pretresaju mora biti prisutan pretresu;
    2. na kraju pretresa treba sačiniti izvještaj i predmeti koji su privremeno oduzeti treba da se popišu;
    3. ako vlasnik prigovori privremenom oduzimanju dokumenata ili nosača podataka oni se moraju zapečatiti i iznijeti pred sudiju kako bi on odlučio da li njih treba koristiti za istragu ili ne; i
    4. uz to, kada je riječ o pretresu advokatske kancelarije, to iziskuje prisustvo predstavnika Advokatske
  6. Podnosioci predstavke ne tvrde da su garancije koje su predviđene u austrijskom pravu nedovoljne, već da se u ovom predmetu nije postupilo u skladu s njima kada je riječ o privremenom oduzimanju podataka. Sud napominje da je niz službenika vršilo pretres prostorija podnosilaca predstavke. Dok je jedna grupa radila na privremenom oduzimanju dokumenata, druga grupa pretraživala je računarski sistem korišćenjem određenih kriterijuma za pretragu i privremeno oduzela podatke tako što je kopirala brojne fajlove na
  7. Sud primjećuje da se u potpunosti postupilo u skladu sa gore opisanim zaštitnim mehanizmima kada je riječ o privremenom oduzimanju dokumenata: kadgod je predstavnik Advokatske komore prigovorio privremenom oduzimanju nekog konkretnog dokumenta, taj je dokument bio zapečaćen. Nekoliko dana kasnije istražni sudija je u prisustvu podnosioca predstavke odlučio o tome koji fajlovi podliježu obavezi čuvanja profesionalne tajne i vratio određeni broj njih podnosiocima predstavke po tom osnovu. Zapravo, podnosioci predstavke se na to i ne žale.
  8. Ono što upada u oči u ovom predmetu jeste da isti zaštitni mehanizmi nisu poštovani u odnosu na elektronske podatke. Niz faktora pokazuje da je ostvarivanje prava podnosilaca predstavke u ovom smislu bilo ograničeno. Prije svega, član Advokatske komore, iako je privremeno bio prisutan tokom pretresa računarskih kapaciteta, uglavnom se bavio nadziranjem privremenog oduzimanja dokumenata i zato nije mogao na pravi način da obavlja svoju nadzornu funkciju u odnosu na elektronske podatke. Drugo, izvještaj u kome se iznosi koji su kriterijumi za pretragu bili primijenjeni i koji su fajlovi kopirani i privremeno oduzeti nije bio sastavljen na kraju pretresa, već tek kasnije tokom dana. Štaviše, službenici su izgleda otišli kada su završili svoj zadatak, a da nisu prvog podnosioca predstavke ili predstavnika Advokatske komore obavijestili o rezultatima pretresa.
  9. Tačno je da je prvi podnosilac predstavke mogao tražiti, uopšteno na početku pretresa, da se svi diskovi sa kopiranim podacima zapečate i predaju istražnom sudiji. Međutim, pošto Zakonik o krivičnom postupku predviđa da se izvještaj sastavi na kraju pretresa i propisuje da predmeti koji se privremeno oduzmu budu popisani, on je mogao da očekuje da će se taj postupak poštovati. Pošto to nije bio slučaj on nije imao mogućnost da djelotvorno ostvari svoja prava. Zbog toga se mora odbaciti prigovor Vlade da nisu iscrpljeni svi domaći pravni
  10. U odnosu na prvog podnosioca predstavke, ovakav način vršenja pretresa doveo je do rizika da se povrijedi njegovo pravo na čuvanje profesionalne tajne. Sud je posebnu važnost pridao tom riziku pošto on može imati posebne reprekusije na propisno sprovođenje pravde (v. Niemietz, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 37). Domaći organi i Vlada iznijeli su argument da prvi podnosilac predstavke nije advokat privrednog društva podnosioca predstavke i da privremeno oduzeti podaci nisu imali veze sa njihovim odnosom klijent-advokat. Tačno je da prvi podnosilac predstavke, suprotno njegovim tvrdnjama pred Sudom, nije pred domaćim organima tvrdio da je advokat privrednog društva podnosioca predstavke, niti da je advokat Novameda. Međutim, on je tokom čitavog postupka tvrdio da je radio kao advokat za brojne kompanije čije su akcije bile u posjedu drugog podnosioca predstavke. Štaviše, Vlada nije osporila tvrdnju podnosilaca predstavke da su privremeno oduzeti elektronski podaci sadržavali u najvećoj mjeri iste informacije kao privremeno oduzeti dokumenti u papirnoj formi, od kojih je istražni sudija neke vratio prvom podnosiocu predstavke jer su podlijegali obavezi čuvanja profesionalne tajne. Stoga se osnovano može pretpostaviti da su i privremeno oduzeti elektronski podaci takođe sadržavali takve
  11. Da zaključimo, Sud nalazi da propust policijskih službenika da postupe u skladu sa nekima od procesnih zaštitnih mehanizama osmišljenih da se spriječi svaka zloupotreba ili proizvoljnost i da se zaštiti dužnost čuvanja profesionalne tajne koju imaju advokati, čini pretres i privremeno oduzimanje elektronskih podataka od prvog podnosioca predstavke nesrazjernima legitimnom cilju koji se želio postići.
  12. Nadalje, Sud konstatuje da dužnost čuvanja profesionalne tajne koju imaju advokati postoji i da bi se zaštitio klijent. Uzevši u obzir svoje gore iznesene nalaze da je prvi podnosilac predstavke zastupao privredna društva čije su akcije bile u posjedu drugog podnosioca predstavke i da su privremeno oduzeti podaci sadržavali neke od informacija koje podliježu obavezi čuvanja profesionalne tajne, Sud ne vidi razlog zbog koga bi došao do drugačijeg zaključka kada je u pitanju drugi podnosilac
  13. Zbog toga Sud nalazi da je došlo do povrede člana 8 Konvencije u odnosu na oba podnosioca predstavke.

II. PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Član 41 Konvencije predviđa:

“Kada Sud utvrdi povredu Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo predmetne Visoke strane ugovornice omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno pružiti pravičnu naknadu oštećenoj stranci.”

A. Naknada štete

  1. Pod stavkom materijalna šteta, prvi podnosilac predstavke tražio je 4.000 eura (EUR) godišnje od 2000. godine na ime gubitka klijenata. On je naveo argument da nije bio u mogućnosti da predoči dokaze, a da ne povrijedi svoju dužnost čuvanja profesionalne  tajne. Uz to, on je tražio 10.000 eura (EUR) kao naknadu nematerijalne štete pošto je  zbog ovih događaja nanesena šteta njegovom ugledu koji je kao advokat imao.
  2. Privredno društvo podnosilac predstavke tražilo je iznos od 20.211,56 eura (EUR) na ime naknade materijalne štete. Ovaj podnosilac predstavke naveo je da je, pošto je holding društvo, njegovo ime uništeno privremenim oduzimanjem podataka. Zbog toga je ono moralo ponovo da se osnuje pod drugim imenom i za to je moralo da prikupi iznos od 17.500 eura (EUR) nominalnog kapitala novog privrednog društva i da plati troškove pravnih akata koji su bili potrebni u iznosu od 2.711,56 eura. Privredno društvo podnosilac predstavke nije podnijelo zahtjev za naknadu nematerijalne štete.
  3. Vlada je navela da ne postoji uzročno posljedična veza između predmetne povrede i materijalne štete koju su naveli podnosioci predstavke.
  4. U odnosu na zahtjeve podnosilaca predstavke za naknadu materijalne štete, Sud primjećuje da ne može da se bavi špekulacijama o tome kakav bi efekat na ugled podnosilaca predstavke imao pretres i privremeno oduzimanje elektronskih podataka da su izvršeni u skladu sa uslovima propisanim članom 8 (v. mutatis mutandis, Société Colas Est i drugi, citirano ranije u ovoj presudi, stav 54). Zbog toga, Sud ne dosuđuje nikakvu naknadu štete po ovoj stavci.
  5. Međutim, Sud prihvata da je prvi podnosilac predstavke pretrpio nematerijalnu štetu, kao što su bol i frustracija do kojih je došlo zbog načina na koji su izvršeni pretres i privremeno oduzimanje podataka. Praveći svoju procjenu na osnovu pravičnosti i uzevši u obzir iznos koji je dosuđen u jednom sličnom predmetu (v. Sallinen i drugi, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 114) Sud prvom podnosiocu predstavke dosuđuje 2.500 eura na ime nematerijalne štete.

B. Troškovi i izdaci

  1. Prvi podnosilac predstavke tražio je ukupan iznos od 15.967,15 eura za troškove i izdatke koji se sastoji od 9.204,52 eura za troškove i izdatke u domaćim postupcima i 6.762,63 eura za postupak po Konvenciji. U te iznose uračunat je porez na dodatu vrijednost (PDV).
  2. Vlada je prihvatila da su troškovi koji su navedeni kao troškovi u domaćim postupcima zaista bili neophodni. Međutim, Vlada je navela da su iznosi koji se potražuju preveliki pošto oni nisu u skladu sa relevantnim domaćim zakonima i drugim propisima o nadoknadama advokata. Konkretno, samo iznos od 1.486,89 eura – a ne iznos od 4.858 eura koji su podnosioci predstavke tražili – je trebalo platiti na ime troškova postupka pred Nezavisnim upravnim vijećem u Salcburgu. Štaviše, Vlada je iznijela argument da su pretjerani i troškovi za postupak po Konvenciji čija se naknada potražuje. Odgovarajući je samo iznos od 2.289,96
  3. Sud ističe da ukoliko utvrdi da je došlo do povrede Konvencije on može da dosudi podnosiocu predstavke troškove i izdatke koji su nužno napravljeni u domaćem postupku da bi se spriječila ili ispravila povreda i koji su razumni po pitanju iznosa (v. Société Colas Est i drugi, citirano ranije u tekstu ove presude, stav 56).
  4. Sud napominje da nije osporeno da su troškovi čiju nadoknadu potražuje prvi podnosilac predstavke bili neophodni. Međutim, Sud smatra da sume koje se potražuju nisu razumne po pitanju iznosa. Razmotrivši informacije koje su u njegovom posjedu i iznose dosuđene u sličnim predmetima, Sud smatra da je razumno da dosudi iznos od 10.000 eura za sve troškove po svim stavkama. U taj iznos uključen je i

C.  Zatezna kamata

  1. Sud smatra da je prikladno da zatezna kamata treba da se bazira na najmanjoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke na koju treba dodati tri procentna poena.

IZ TIH RAZLOGA, SUD

  1. Odbacuje jednoglasno preliminarni prigovor Vlade da nisu iscrpljeni svi domaći pravni lijekovi;
  2. nalazi jednoglasno da je došlo do povrede člana 8 Konvencije u odnosu na prvog podnosioca predstavke;
  3. nalazi sa četiri glasa prema tri da je došlo do povrede člana 8 Konvencije u odnosu na drugog podnosioca predstavke;
  4. nalazi jednoglasno
    1. da tužena država treba da plati prvom podnosiocu predstavke, u roku od tri mjeseca od datuma na koji ova presuda postane pravosnažna prema članu 44 stav 2 Konvencije, 2.500 eura (dvije hiljade pet stotina eura) na ime nematerijalne štete i 10.000 eura (deset hiljada eura) na ime troškova i izdataka;
    2. da se od isteka gore pomenuta tri mjeseca do isplate obračunava obična kamata na navedene iznose po stopi koja je jednaka najmanjoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda neplaćanja uz dodatak tri procentna poena;
  5. odbacuje jednoglasno ostatak zahtjeva podnosilaca predstavke za pravičnom naknadom.

Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi na dan 16. oktobar 2007. godine, po pravilu 77 stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

Lawrence Early                                                                     Nicolas Bratza

Sekretar                                                                               Predsjednik

U skladu sa članom 45 stav 2 Konvencije i pravilom 74 stav 2 Poslovnika suda, zajedničko izdvojeno mišljenje sudija Bratza, Casadevall i Mijović nalazi se u prilogu ovoj presudi.

N.B. T.L.E.

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

Ovaj prevod urađen je uz pomoć Fonda za ljudska prava Savjeta Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund)

 

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF WIESER AND BICOS BETEILIGUNGEN GmbH v. AUSTRIA

(Application no. 74336/01)

JUDGMENT

STRASBOURG

16 October 2007

FINAL

16/01/2008

In the case of Wieser and Bicos Beteiligungen GmbH v. Austria, The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Nicolas Bratza, President,
Josep Casadevall,
Giovanni Bonello,
Elisabeth Steiner,
Stanislav Pavlovschi,
Lech Garlicki,
Ljiljana Mijović, judges,
and Lawrence Early, Section Registrar,

Having deliberated in private on 25 September 2007,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 74336/01) against the Republic of Austria lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by Mr Gottfried Wieser, an Austrian national, and Bicos Beteiligungen GmbH, a limited liability company with its seat in Salzburg (“the applicants”), on 3 August 2001.

2. The applicants were represented by Mrs P. Patzelt, a lawyer practising in Salzburg. The Austrian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ambassador F. Trauttmansdorff, Head of the International Law Department at the Federal Ministry of Foreign Affairs.

3. The applicants alleged that the search and seizure of electronic data in the context of a search of their premises had violated their rights under Article 8 of the Convention.

4. By a decision of 16 May 2006, the Chamber declared the application admissible.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The first applicant, who was born in 1949, is a lawyer practising in Salzburg. He is the owner and general manager of the second applicant, a holding company which is, inter alia, the sole owner of the limited liability company Novamed.

6. On 30 August 2000 the Salzburg Regional Court (Landesgericht), upon a request for legal assistance (Rechtshilfeersuchen) by the Naples Public Prosecutor’s Office, issued a warrant to search the seat of the applicant company and Novamed. Both companies have their seats at the first applicant’s law office.

7. The court noted that in the course of pending criminal proceedings concerning, inter alia, illegal trade in medicaments against a number of persons and companies in Italy, invoices addressed to Novamed, owned 100% by the applicant company, had been found. It therefore ordered the seizure of all business documents revealing contacts with the suspected persons and companies.

A. The search of the applicants’ premises and seizure of documents and data

8. On 10 October 2000 the search of the seat of the applicant company, which is also the first applicant’s law office, was carried out by eight to ten officers of the Economic Crimes Department of the Salzburg police (Wirtschaftspolizei) and data-securing experts (Datensicherungsexperten) of the Federal Ministry of the Interior.

9. One group of officers searched the law office for files concerning Novamed or Bicos in the presence of the first applicant and a representative of the Salzburg Bar Association. All documents were shown to the first applicant and the representative of the Bar Association before seizure.

10. Whenever the first applicant objected to an immediate examination of a document seized it was sealed and deposited at the Salzburg Regional Court as required by Article 145 of the Code of Criminal Procedure (Strafprozeßordnung – see paragraph 33 below). All seized or sealed documents were listed in a search report which was signed by the applicant and the officers who had carried out the search.

11. Simultaneously, another group of officers examined the first applicant’s computer systems and copied several files to disks. According to his statement before the Independent Administrative Panel (see paragraph 25 below), the IT specialist who normally serviced the computer systems was called upon to provide some technical assistance but left again after about half an hour. The representative of the Bar Association was informed about the search of the computer systems and was also temporarily present. When the officers had terminated the search of the computer systems, they left without drawing up a search report and, apparently, also without informing the first applicant about the results of the search.

12. Later the same day the police officers involved in the search of the applicants’ electronic data drew up a data securing report (Datensicherungsbericht). Apart from a number of technical details concerning the first applicant’s computer systems, the report states that a complete copy of the server was not made. The search was carried out using the names of the companies involved and the names of the suspects in the Italian proceedings. A folder named Novamed containing ninety files was found plus one further file containing one of the search items. All the data were copied to disks. In addition, the deleted items were retrieved and numerous files which corresponded to the search items were found and also copied to disks.

13. On 13 October 2000 the investigating judge opened the sealed documents in the presence of the first applicant. Some documents were copied and added to the file while others were returned to the first applicant on the ground that their use would impinge on the first applicant’s duty of professional secrecy.

14. The disks containing the secured data were transmitted to the Economic Crimes Department who printed out all the files. Both the disks and printouts were then handed over to the investigating judge.

B. The applicants’ complaint to the Review Chamber

15. On 28 November 2000 and 11 December 2000 respectively, the first applicant and the applicant company lodged complaints with the Review Chamber (Ratskammer) of the Salzburg Regional Court.

16. They submitted that the first applicant was the owner and manager of the applicant company but also the lawyer for a number of companies in which the latter held shares. They complained that the search of their premises and the seizure of electronic data had infringed the first applicant’s right and duty of professional secrecy under section 9 of the Lawyers Act (Rechtsanwaltsordnung) in conjunction with Article 152 of the Code of Criminal Procedure as some officers had proceeded unobserved to examine and subsequently copy electronic data. The applicants submitted that the data contained the same information as the documents which had been examined in the presence of the first applicant. However, with regard to the electronic data, the first applicant had not been given an opportunity to object and have the disks sealed.

17. They further submitted that the search report did not mention that part of the search, nor did it mention which electronic data had been copied and seized. Furthermore, the search report had only been signed by three of the officers, but did not mention the names of all the officers who had been present at the search, omitting in particular the names of the data-securing experts of the Federal Ministry of the Interior.

18. On 31 January 2001 the Review Chamber dismissed the applicants’ complaints.

19. It observed that the first applicant’s computer data had been searched with the aid of particular search criteria. Files which corresponded to these search criteria had been copied to disks which had been seized.

20. However, there was no ground for holding that this seizure circumvented Article 152 of the Code of Criminal Procedure: the search of the first applicant’s law office concerned exclusively documents which the first applicant had in his possession as an organ of Novamed and Bicos, and therefore did not concern a lawyer-client relationship.

21. It further observed that the search of the first applicant’s law office was based on a lawful search warrant which included the search and seizure of electronic data. The procedural safeguards laid down in Article 145 of the Code of Criminal Procedure, namely the right of the person concerned to object to an immediate examination and to request the deposit of data seized with the Regional Court and a decision by the Review Chamber, also applied to the search of electronic data.

22. In the present case, however, the officers had, whenever asked, complied with the first applicant’s requests to seal certain documents and deposit them with the Regional Court. Some of these documents had been returned by the court in order to ensure compliance with the applicant’s duty of professional secrecy.

23. It therefore concluded that the applicants’ complaints were unfounded. The Review Chamber’s decision was served on 7 February 2001.

C. The applicants’ complaint to the Salzburg Independent Administrative Panel

24. In the meantime, on 20 and 21 November 2000 respectively, the first applicant and the applicant company lodged complaints with the Salzburg Independent Administrative Panel (Unabhängiger Verwaltungssenat). They submitted that the search and seizure of electronic data in the first applicant’s office had been unlawful.

25. On 2 April, 11 June and 11 July 2001 the Independent Administrative Panel held public hearings at which it heard evidence from a number of witnesses.

The IT specialist in charge of the first applicant’s computer facilities said that he had been called and had arrived at the office when the search of the premises was already under way. He had left again after half an hour. The officer in charge of the search stated that the first applicant had been informed about the search of his computer data. Two other officers stated that the search of the first applicant’s computer systems had not begun until the arrival of his IT specialist and that the representative of the Bar Association had been temporarily present. This was confirmed by the representative of the Bar Association.

26. On 24 October 2001 the Salzburg Independent Administrative Panel dismissed the applicants’ complaints. It found that they concerned alleged breaches of certain provisions of the Code of Criminal Procedure regulating searches. The officers who had carried out the search had possibly not fully complied with these provisions. They had, however, acted on the basis of the search warrant and not exceeded the instructions of the investigating judge. The search was therefore imputable to the court. Consequently, a review of lawfulness did not fall within the competence of the Independent Administrative Panel.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Provisions of the Code of Criminal Procedure relating to search and seizure

27. Articles 139 to 149 of the Code of Criminal Procedure (Strafprozeßordnung) concern the search of premises and persons and the seizure of objects.

28. Article 139 § 1 provides in particular that a search may only be carried out if there is a reasonable suspicion that a person suspected of having committed an offence is hiding on the premises concerned, or that there are objects there the possession or examination of which is relevant to a particular criminal investigation.

29. Pursuant to Article 140 §§ 1 and 2 a search should in general only be carried out after the person concerned has been questioned, and only if the person sought has not come forward of his or her own volition or the object or objects sought have not been voluntarily produced and if the reasons leading to the search have not been eliminated. No such questioning is required where there is danger in delay.

30. Article 140 § 3 states that a search may, as a rule, only be carried out on the basis of a reasoned search warrant issued by a judge.

31. Pursuant to Article 142 §§ 2 and 3 the occupant of the premises subject to the search or, if he is unavailable, a relative of the occupant, shall be present during the search. A report is to be drawn up and to be signed by all those present.

32. Article 143 § 1 of the Code of Criminal Procedure provides that, if objects relevant to the investigation or subject to forfeiture or confiscation are found, they are to be listed and taken to the court for safe keeping or seized. It refers in this respect to Article 98, pursuant to which objects in safe keeping have to be put into an envelope to be sealed by the court, or be labelled so as to avoid any substitution or confusion.

33. Article 145 reads as follows:

“1. When searching through documents steps must be taken to ensure that their content does not become known to unauthorised persons.

2. If the owner of the documents does not want to permit their being searched, they shall be sealed and deposited with the court; the Review Chamber must determine immediately whether they are to be examined or returned.”

34. According to the courts’ case-law, which is endorsed by the opinion of academic writers (see Bertl/Vernier, Grundriss des österreichischen Strafprozessrechts, 7th edition), the provisions relevant to the search and seizure of paper documents also apply mutatis mutandis to the search and seizure of electronic data. If the owner of disks or hard disks on which data is stored objects to their being searched, the data carriers are to be sealed and the Review Chamber must decide whether they may be examined.

B. Provisions relating to the professional secrecy of lawyers

35. Section 9 of the Austrian Lawyers Act (Rechtsanwaltsordnung) regulates the professional duties of lawyers including, inter alia, the duty to maintain professional secrecy.

36. Article 152 § 1 of the Code of Criminal Procedure exempts lawyers, notaries and business trustees from the obligation to give evidence as witnesses in respect of information given to them in the exercise of their profession.

37. It is established case-law that documents which contain information subject to professional secrecy may not be seized and used in a criminal investigation.

38. According to an instruction (Erlaß) of the Federal Minister of Justice of 21 July 1972, a representative of the competent Bar Association shall be present during the search of a lawyer’s office in order to ensure that the search does not encroach on professional secrecy.

C. Review by the Independent Administrative Panel

39. By virtue of section 67a(1) of the General Administrative Procedure Act (Allgemeines Verwaltungsverfahrensgesetz), Independent Administrative Panels have jurisdiction, inter alia, to examine complaints from persons alleging a violation of their rights resulting from the exercise of direct administrative authority and coercion (Ausübung unmittelbarer verwaltungsbehördlicher Befehls- und Zwangsgewalt).

40. Where police officers execute a court warrant their acts are imputable to the court unless they act in clear excess of the powers conferred on them. Only in the latter case are their acts qualified as exercise of direct administrative authority and coercion and subject to review by an Independent Administrative Panel.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

41. The applicants complained of the search and seizure of electronic data. They relied on Article 8 of the Convention which reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A. Applicability of Article 8

42. The Government based their comments on the assumption that the search and seizure at issue interfered with the applicants’ “private life” and “home”.

43. The Court reiterates that the search of a lawyer’s office has been regarded as interfering with “private life” and “correspondence” and, potentially, home, in the wider sense implied by the French text which uses the term “domicile” (see Niemietz v. Germany, 16 December 1992, §§ 29‑33, Series A no. 251‑B, and Tamosius v. the United Kingdom (dec.), no. 62002/00, ECHR 2002‑VIII; see also Sallinen and Others v. Finland, no. 50882/99, § 71, 27 September 2005, which confirms that the search of a lawyer’s business premises also interfered with his right to respect for his “home”). The search of a company’s business premises was also found to interfere with its right to respect for its “home” (see Société Colas Est and Others v. France, no. 37971/97, §§ 40-42, ECHR 2002-III).

44. In the present case, the applicants do not complain of the search of their business premises, which are the first applicant’s law office and the applicant company’s seat, nor do they complain of the seizure of documents. They only complain in respect of the search and seizure of electronic data.

45. The Court considers that the search and seizure of electronic data constituted an interference with the applicants’ right to respect for their “correspondence” within the meaning of Article 8 (see Niemietz, cited above, § 32, as regards a lawyer’s business correspondence, and Sallinen and Others, cited above, § 71, relating to the seizure of a lawyer’s computer disks). Having regard to its above-cited case-law extending the notion of “home” to a company’s business premises, the Court sees no reason to distinguish between the first applicant, a natural person, and the second applicant, a legal person, as regards the notion of “correspondence”. It does not consider it necessary to examine whether there was also an interference with the applicants’ “private life”.

46. The Court must therefore determine whether the interference with the applicants’ right to respect for their correspondence satisfied the requirements of paragraph 2 of Article 8.

B. Compliance with Article 8

1. The parties’ submissions

47. The Court observes at the outset that in its admissibility decision of 16 May 2006 it joined the Government’s objection as to non-exhaustion to the merits. The Government argued that the applicants had failed to make use of the possibility, provided for in the Code of Criminal Procedure, to request that documents or data be sealed and deposited with the court in order to obtain a court decision on whether or not they may be used for the investigation. The applicants contested this view, arguing that the manner in which the search was carried out had deprived them of the possibility to make effective use of their rights.

48. On the merits, the applicants asserted that the search and seizure of electronic data had been disproportionate. They claimed that the first applicant was not only the manager of the applicant company but also its counsel and the counsel of Novamed. Thus the search had necessarily led to the discovery of correspondence, for instance letters and file notes that the first applicant had made in his capacity as counsel. During the search of the paper documents all such documents had either been removed immediately or sealed and returned to the applicant by the investigating judge as being subject to professional secrecy. In contrast, the electronic data had been seized without observing the attendant procedural guarantees. In this connection the applicants relied on the same arguments as submitted in respect of the issue of exhaustion of domestic remedies.

49. The applicants maintained that the applicant company’s rights had also been infringed, since it had had no control over the kind of data that were seized. The search for the word Bicos had necessarily led to data unrelated to the subject defined in the search warrant. The procedural guarantees laid down in the Code of Criminal Procedure had not been complied with, since the applicant company had not been given the possibility to have the data sealed and to obtain a decision by the investigating judge as to which data might be used for the investigation.

50. The Government noted at the outset that the applicants only complained about the search of electronic data and that their submissions essentially related to the first applicant’s position as a lawyer and to the alleged lack of safeguards to protect his duty of professional secrecy, while the complaint as regards the applicant company remained unsubstantiated.

51. Referring to the Court’s case-law, the Government argued that the search and seizure of electronic data had a legal basis in the Code of Criminal Procedure and served legitimate aims, namely the prevention of crime and the protection of health.

52. As regards the necessity of the interference, the Government asserted that the search and seizure of the data had been proportionate to the legitimate aim pursued. The contested measures had been ordered by a judicial search warrant which had delimited their scope. Moreover, Austrian law contained specific procedural safeguards for the search of a lawyer’s office. They had been complied with in that the search had taken place in the presence of the applicant and a representative of the Bar Association, whose role had been to ensure that the search did not encroach on the first applicant’s duty of professional secrecy. In accordance with the search warrant, the first applicant’s computer systems had been searched with the help of certain key words, that is, the names of the firms involved, Novamed and Bicos, and the names of the suspects in the proceedings in Italy. Since the first applicant was not the second applicant’s counsel, their lawyer-client relationship had not been affected. Moreover, the representative of the Bar Association had been informed of the search of the first applicant’s computer systems and the search procedure documented in the data-securing report. The fact that the said report had not been drawn up during the search but later the same day was not decisive, since the main aim of recording which data had been seized had been achieved.

2. The Court’s assessment

(a) In accordance with the law

53. The Court reiterates that an interference cannot be regarded as “in accordance with the law” unless, first of all, it has some basis in domestic law. In relation to Article 8 § 2 of the Convention, the term “law” is to be understood in its “substantive” sense, not in its “formal” one. In a sphere covered by the written law, the “law” is the enactment in force as the competent courts have interpreted it (see Société Colas Est and Others, cited above, § 43, with further references, and Sallinen and Others, cited above, § 77).

54. The Austrian Code of Criminal Procedure does not contain specific provisions for the search and seizure of electronic data. However, it contains detailed provisions for the seizure of objects and, in addition, specific rules for the seizure of documents. It is established in the domestic courts’ case-law that these provisions also apply to the search and seizure of electronic data (see paragraph 34 above). In fact, the applicants do not contest that the measures complained of had a basis in domestic law.

(b) Legitimate aim

55. The Court observes that the search and seizure was ordered in the context of criminal proceedings against third persons suspected of illegal trade in medicaments. It therefore served a legitimate aim, namely, the prevention of crime.

(c) Necessary in a democratic society

56. The parties’ submissions concentrated on the necessity of the interference and, in particular, on the question whether the measures were proportionate to the legitimate aim pursued and whether the procedural safeguards provided for by the Code of Criminal Procedure were adequately complied with.

57. In comparable cases, the Court has examined whether domestic law and practice afforded adequate and effective safeguards against any abuse and arbitrariness (see, for instance, Société Colas Est and Others, cited above, § 48). Elements taken into consideration are, in particular, whether the search was based on a warrant issued by a judge and based on reasonable suspicion, whether the scope of the warrant was reasonably limited and – where the search of a lawyer’s office was concerned – whether the search was carried out in the presence of an independent observer in order to ensure that materials subject to professional secrecy were not removed (see Niemietz, cited above, § 37, and Tamosius, cited above).

58. In the present case, the search of the applicants’ computer systems was based on a warrant issued by the investigating judge in the context of legal assistance for the Italian authorities who were conducting criminal proceedings for illegal trade in medicaments against a number of companies and individuals. It relied on the fact that invoices addressed to Novamed, 100% owned by the applicant company, had been found. In these circumstances, the Court is satisfied that the search warrant was based on reasonable suspicion.

59. The Court also finds that the search warrant limited the documents or data to be looked for in a reasonable manner, by describing them as any business documents revealing contacts with the suspects in the Italian proceedings. The search remained within these limits, since the officers searched for documents or data containing either the word Novamed or Bicos or the names of any of the suspects.

60. Moreover, the Code of Criminal Procedure provides further procedural safeguards as regards the seizure of documents and electronic data. The Court notes the following provisions of the Code:

(a) the occupant of the premises being searched shall be present;

(b) a report is to be drawn up at the end of the search and items seized are to be listed;

(c) if the owner objects to the seizure of documents or data carriers they are to be sealed and put before the judge for a decision as to whether or not they are to be used for the investigation; and

(d) in addition, as far as the search of a lawyer’s office is concerned, the presence of a representative of the Bar Association is required.

61. The applicants do not claim that the guarantees provided by Austrian law are insufficient but that they were not complied with in the present case as regards the seizure of data. The Court notes that a number of officers carried out the search of the applicants’ premises. While one group proceeded to the seizure of documents, the second group searched the computer system using certain search criteria and seized data by copying numerous files to disks.

62. The Court observes that the safeguards described above were fully complied with as regards the seizure of documents: whenever the representative of the Bar Association objected to the seizure of a particular document, it was sealed. A few days later the investigating judge decided in the presence of the applicant which files were subject to professional secrecy and returned a number of them to the applicant on this ground. In fact, the applicants do not complain in this respect.

63. What is striking in the present case is that the same safeguards were not observed as regards the electronic data. A number of factors show that the exercise of the applicants’ rights in this respect was restricted. Firstly, the member of the Bar Association, though temporarily present during the search of the computer facilities, was mainly busy supervising the seizure of documents and could therefore not properly exercise his supervisory function as regards the electronic data. Secondly, the report setting out which search criteria had been applied and which files had been copied and seized was not drawn up at the end of the search but only later the same day. Moreover, the officers apparently left once they had finished their task without informing the first applicant or the representative of the Bar Association of the results of the search.

64. It is true that the first applicant could have requested, in a general manner at the beginning of the search, to have any disks with copied data sealed and submitted to the investigating judge. However, since the Code of Criminal Procedure provides for a report to be drawn up at the end of the search, and requires that the items seized be listed, he could expect that procedure to be followed. Since this was not the case he had no opportunity to exercise his rights effectively. Consequently, the Government’s objection of non-exhaustion has to be dismissed.

65. With regard to the first applicant this manner of carrying out the search incurred the risk of impinging on his right to professional secrecy. The Court has attached particular weight to that risk since it may have repercussions on the proper administration of justice (see Niemietz, cited above, § 37). The domestic authorities and the Government argued that the first applicant was not the applicant company’s counsel and that the data seized did not concern their client-lawyer relationship. It is true that the first applicant, contrary to his submissions before the Court, did not claim before the domestic authorities that he was the applicant company’s counsel, nor that he was the counsel of Novamed. However, he claimed throughout the proceedings that he acted as counsel for numerous companies whose shares were held by the second applicant. Moreover, the Government did not contest the applicants’ assertion that the electronic data seized contained by and large the same information as the paper documents seized, some of which were returned to the first applicant by the investigating judge as being subject to professional secrecy. It can therefore be reasonably assumed that the electronic data seized also contained such information.

66. In conclusion, the Court finds that the police officers’ failure to comply with some of the procedural safeguards designed to prevent any abuse or arbitrariness and to protect the lawyer’s duty of professional secrecy rendered the search and seizure of the first applicant’s electronic data disproportionate to the legitimate aim pursued.

67. Furthermore, the Court observes that a lawyer’s duty of professional secrecy also serves to protect the client. Having regard to its above findings that the first applicant represented companies whose shares were held by the second applicant and that the data seized contained some information subject to professional secrecy, the Court sees no reason to come to a different conclusion as regards the second applicant.

68. Consequently, there has been a violation of Article 8 of the Convention in respect of both applicants.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

69. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

70. Under the head of pecuniary damage, the first applicant claimed 4,000 euros (EUR) per year from the year 2000 for loss of clients. He submitted that he was unable to adduce proof without breaching his duty of professional secrecy. Moreover, he claimed EUR 10,000 as compensation for non-pecuniary damage since his reputation as a lawyer had suffered as a result of the events.

71. The applicant company claimed EUR 20,211.56 in compensation for pecuniary damage. It asserted that, being a holding company, its name had been ruined by the seizure of the data. Consequently, it had had to be newly established under another name and had therefore had to raise EUR 17,500 for the nominal capital of the new company and to pay costs of EUR 2,711.56 for the legal acts involved. It did not submit a claim in respect of non-pecuniary damage.

72. The Government asserted that there was no causal link between the violation in issue and the pecuniary damage alleged by the applicants.

73. With regard to the applicants’ claims in respect of pecuniary damage, the Court observes that it cannot speculate as to what the effects on the applicants’ reputation would have been had the search and seizure of electronic data been carried out in compliance with the requirements of Article 8 (see, mutatis mutandisSociété Colas Est and Others, cited above, § 54). Consequently, it makes no award under this head.

74. However, the Court accepts that the first applicant has suffered non-pecuniary damage, such as distress and frustration resulting from the manner in which the search and seizure of data were carried out. Making an assessment on an equitable basis and having regard to the sum awarded in a comparable case (see Sallinen and Others, cited above, § 114) it grants the first applicant EUR 2,500 under the head of non-pecuniary damage.

B. Costs and expenses

75. The first applicant claimed a total amount of EUR 15,967.15 for costs and expenses, composed of EUR 9,204.52 in respect of the domestic proceedings and EUR 6,762.63 in respect of the Convention proceedings. These sums include value-added tax (VAT).

76. The Government accepted that the costs listed in respect of the domestic proceedings were necessarily incurred. However, they submitted that the amounts claimed were excessive since they were not in accordance with the relevant domestic laws and regulations on the remuneration of lawyers. In particular, only an amount of EUR 1,486.80 – instead of the EUR 4,858 claimed – was due in respect of the proceedings before the Salzburg Independent Administrative Panel. Moreover, the Government argued that the costs claimed in respect of the Convention proceedings were excessive. Only an amount of EUR 2,289.96 was appropriate.

77. The Court reiterates that if it finds that there has been a violation of the Convention, it may award the applicant the costs and expenses of the domestic proceedings which were necessarily incurred in order to prevent or redress the violation and are reasonable as to quantum (see Société Colas Est and Others, cited above, § 56).

78. The Court notes that it is not contested that the costs claimed by the first applicant were necessarily incurred. However, it considers that the sums claimed are not reasonable as to quantum. Regard being had to the information in its possession and to the sums awarded in comparable cases, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 10,000 covering costs under all heads. This sum includes VAT.

C. Default interest

79. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Dismisses unanimously the Government’s preliminary objection as to non-exhaustion of domestic remedies;

2. Holds unanimously that there has been a violation of Article 8 of the Convention in respect of the first applicant;

2. Holds by four votes to three that there has been a violation of Article 8 of the Convention in respect of the second applicant;

3. Holds unanimously

(a) that the respondent State is to pay the first applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 2,500 (two thousand five hundred euros) in respect of non-pecuniary damage and EUR 10,000 (ten thousand euros) in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses unanimously the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 16 October 2007, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Lawrence Early                   Nicolas Bratza
Registrar                            President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the joint partly dissenting opinion of Judges Bratza, Casadevall and Mijović is annexed to this judgment.

N.B.
T.L.E.

 

JOINT PARTLY DISSENTING OPINION OF
JUDGES BRATZA, CASADEVALL AND MIJOVIĆ

While in full agreement that the first applicant’s rights under Article 8 were violated in the present case, we take a different view as regards the second applicant.

Although the first applicant was the owner and general manager of the applicant company and although the company had its seat at the first applicant’s law office, he was not the counsel or legal adviser of the company. It appears that the first applicant acted as legal adviser of certain of the companies owned by the second applicant. However, it has not been claimed that the search and seizure carried out in the first applicant’s law office involved electronic data relating to any of the subsidiary companies of which he was the legal adviser. In these circumstances, we are not satisfied that the applicant company may be said to have been affected by the absence of procedural safeguards designed to protect the lawyer-client relationship which has been found by the Court to give rise to a finding of a violation of Article 8 of the Convention.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde