Vile protiv Lihtenštajna

Država na koju se presuda odnosi
Lihtenštajn
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
28396/95
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
28.10.1999
Članovi
6
6-1
10
10-1
10-2
13
14
14+10
41
Kršenje
10
13
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-1) Mešanje javne vlasti
(Čl. 10-2) Dužnosti i odgovornosti
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13) Dokaziva tvrdnja
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 14) Zabrana diskriminacije
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Unutrašnje polje slobodne procene
Srazmernost
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Kneževine Lihtenštajn, koju je Evropskoj komisiji za ljudska prava podneo državljanin Lihtenštajna g.Herber Vile (podnosilac predstavke).

Predmet su Sudu uputile Komisija i država Lihtenštajn. Predsednica Velikog veća je advokatima podnosioca dozvolila da koriste nemački jezik. Rasprava je održana u zgradi Suda u Strazburu.

Tokom 1992.g. došlo je do spora između Kneza i Vlade u vezi sa pristupanje Evropskoj ekonomskoj zoni. U to vreme podnosilac je bio u vladi Lihtenštajna. Posle izbora i formiranja novog Parlamenta, podnosilac više nije bio u vladi. Podnosilac je postavljen za predsednika Upravnog suda Lihtenštajna, sa vremenski ograničenim mandatom. U okviru niza predavanja o pitanjima ustavne nadležnosti i osnovnih prava, podnosilac je održao javno predavanje, sredinom februara 1995.g., na temu „Priroda i funkcije Ustavnog suda Lihtenštajna“. Izjavio je da je Ustavni sud nadležan da odluči o „tumačenju Ustava u slučaju neslaganja između kneza (Vlade) i Parlamenta“. Usledila je njegova prepiska sa knezom, gde ga je knez optužio da ne priznaje i ne poštuje Ustav, što je podnosilac porekao. Podnosilac trenutno radi na institutu, kao naučni radnik.

NAVODNA POVREDA ČLANA 10 KONVENCIJE
- Pravo na slobodu izražavanja.
Podnosilac je smatrao da kneževa odluka da ubuduće ne bude postavljan na javne funkcije, ako ga Parlament ili neko drugo telo predloži, kao što je rečeno u kneževom pismu, može da se smatra sankcijom za izražavanje njegovog pravnog mišljenja. Smatra da su državni službenici ipak zaštićeni članom 10 Konvencije. Komisija se u osnovi saglasila sa podnosiocem predstavke. Sud ističe da je pravo na zapošljavanje u državnoj službi namerno izostavljeno iz Konvencije. Lica zaposlena u državnoj službi su zaštićena članovima 1 i 14 Konvencije. Ipak, podnosiocu nije uskraćena zaštita iz člana 10 Konvencije. Država je tvrdila da je kneževo pismo bilo samo privatno pismo, koje se ne može izjednačiti sa nekakvom sankcijom. Razmatrajući sadržaj ovog pisma, Sud je zaključio da se jedan državni organ umešao u pravo izražavanja podnosioca. Sud smatra da ovo mešanje nije bilo „neophodno u demokratskom društvu“. Dakle, došlo je do povrede člana 10 Konvencije (16:1).

NAVODNA POVREDA ČLANA 13 KONVENCIJE
- Pravo na delotvoran pravni lek.
Stav Suda je da u Lihtenštajnu ne postoji delotvoran pravni lek, jer Ustavni sud nikada nije bio prihvaćen da odlučuje o nekoj žalbi protiv kneza. Dakle, došlo je do povrede člana 13 Konvencije (16:1).

ČLAN 41 KONVENCIJE
- Pravo na pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.
Sud presuđuje jednoglasno da tužena država plati podnosiocu određene iznose na ime nematerijalne štete i na ime sudskih i ostalih troškova.
- Zajedničko saglasno mišljenje i izdvojeno mišljenje.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VEĆE

PREDMET VILE protiv LIHTENŠTAJNA

(Predstavka br. 28396/95)

PRESUDA

Strazbur,

28. oktobra 1999.

U predmetu Vile protiv Lihtenštajna, Evropski sud za ljudska prava, koji je, u skladu sa članom 27 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija), kako je izmenjena i dopunjena Protokolom br. 11,1 kao i odgovarajućim odredbama Poslovnika Suda,2 zasedao u Velikom veću u čijem su sastavu bili sudije:

gđa E. PALM (PALM), predsednik,
g. C. L. ROZAKIS (ROZAKIS),
g. L. Ferari BRAVO (Ferrari BRAVO),
g. G. RES (RESS),
g. L. KAFLIŠ (CAFLISCH),
g. I. Kabral BARETO (Cabral BARRETO),
g. J.-P. KOSTA (COSTA),
g. W. FURMAN (FUHRMANN),
g. K. JUNGVIRT (JUNGWIERT),
g. B. ZUPANČIČ (ZUPANČIČ),
gđa N. VAJIĆ,
g. J. HEDIGAN (HEDIGAN),
gđa W. TOMASEN (THOMASSEN),
gđa M. CACA-NIKOLOVSKA (TSATSA-NIKOLOVSKA),
g. T. PANTIRU (PANTÎRU),
g. E. LEVIC (LEVITS),
g. K. TRAJA,
a takođe i gđa M. de Boer-Bukikio (de Boer-Buquicchio), zamenik sekretara,
nakon većanja na zatvorenim sednicama zatvorenim, 2. juna i 13. oktobra 1999, izriče sledeću presudu, donetu poslednjeg navedenog datuma:

POSTUPAK

  1. Predmet su Sudu, na osnovu nekadašnjeg člana 19 Konvencije, uputile Evropska komisija za ljudska prava (u daljem tekstu: Komisija) i država Lihtenštajn (u daljem tekstu: Država) 24. i 27. oktobra 1998, u okviru roka od tri meseca prema nekadašnjem članu 32 stav 1 i nekadašnjem članu 47 Konvencije. On proističe iz predstavke (br. 28396/95) protiv Kneževine Lihtenštajn koji je 25. avgusta 1995. na osnovu nekadašnjeg člana 25 Komisiji uputio državljanin Lihtenštajna g. Herbert Vile (Herbert Wille).

Zahtev Komisije odnosio se na nekadašnje članove 44 i 48 i izjavu u kojoj Lihtenštajn priznaje obaveznu nadležnost Suda (nekadašnji član 46); a pritužba Države odnosila se na nekadašnji član 48. Svrha zahteva i pritužbe bila je da se odluči da li činjenice slučaja ukazuju da je tužena Država prekršila svoje obaveze na osnovu članova 10 i 13 Konvencije.

  1. Pošto je Protokol br. 11 stupio na snagu 1. novembra 1998, u skladu s odredbama njegovog člana 5 stav 5, predmet je upućen Velikom veću Suda. Veliko veće po službenoj dužnosti uključuje g. L. Kafliša, sudiju koji je izabran s liste Lihtenštajna (čl. 27 st. 2 Konvencije i pravilo 24, st. 4 Poslovnika Suda), gđu E. Palm i g. C. L. Rozakisa, potpredsednike Suda, i g. J.-P. Kostu i g G. Resa, potpredsednike odeljenja (čl. 27 st. 3 Konvencije i pravilo 24, st. 3 i 5 (a)). Ostali članovi, postavljeni da bi upotpunili Veliko veće, bili su g. L. Ferari Bravo, g. I. Kabral Bareto, g. V. Furman, g. K. Jungvirt, g. B. Zupančič, gđa N. Vajić, g. J. Hedigan, gđa V. Tomasen, gđa M. Caca-Nikolovska, g. T. Pantiru, g. E. Levic i g. K. Traja (pravilo 24, st. 3 i pravilo 100, st. 4).

  2. Podnosilac predstavke je odredio advokate koji će ga zastupati (pravilo 36). Advokatima je predsednik Velikog veća, gđa Palm, dozvolila da koriste nemački jezik (pravilo 34, st. 3).

  3. Kao predsednik Velikog veća, gđa Palm je konsultovala zastupnika Države, advokate podnosioca predstavke i delegata Komisije, preko zamenika sekretara, a u vezi s organizacijom pismenog postupka. Shodno redu koji je posle toga određen, sekretar je primio podnesak podnosioca predstavke 25. februara 1999. i podnesak Države 30. marta 1999.

  4. U skladu s odlukom predsednika Velikog veća, rasprava je održana u zgradi Suda u Strazburu 2. juna 1999.

Pred Sudom su se pojavili:
(a) za Državu
g. H. Golsong (Golsong), advokat, kozastupnik,
g. N. Markser (Marxer),
g. T. Štajn (Stein),
g. M. Voker (Walker), advokat;

(b) za podnosioca predstavke
g. W. E. Zeger (Seeger),
g. A. Klej (Kley), advokat.
g. Vile je takođe bio prisutan.

Sudu su se obratili g. Zeger, g. Klej, g. Golsong i g. Štajn.

ČINJENICE

I.   OKOLNOSTI PREMETA

  1. Tokom 1992. godine došlo je do spora između Njegovog veličanstva kneza Hansa-Adama II od Lihtenštajna (u daljem tekstu: knez) i Vlade Lihtenštajna oko političkih nadležnosti u vezi s plebiscitom o pristupanju Lihtenštajna Evropskoj ekonomskoj zoni. U to vreme podnosilac predstavke bio je u vladi Lihtenštajna. Posle rasprave između kneza i članova vlade na sastanku od 28. oktobra 1992. to pitanje je rešeno na osnovu zajedničke izjave kneza, Parlamenta (Landtag) i Vlade.

  2. Posle izbora i formiranja novog Parlamenta u maju 1993. došlo je do razgovora o različitim ustavnim pitanjima između kneza i Vlade, u vreme kada podnosilac predstavke više nije bio u vladi. Podnosilac predstavke nije učestvovao na izborima maja 1993. godine i decembra 1993. postavljen je za predsednika Upravnog suda Lihtenštajna (Verwaltungsbeschwerdeinstanz) s vremenski ograničenim mandatom (vidi dole stav 26).

  3. U okviru niza predavanja o pitanjima ustavne nadležnosti i osnovnih prava, podnosilac predstavke je 16. februara 1995. održao javno predavanje na Institutu Lihtenštajn, istraživačkom institutu, na temu „Priroda i funkcije Ustavnog suda Lihtenštajna“ („Wesen und Aufgaben des Staatsgerichtshofes“). Tokom tog predavanja, podnosilac predstavke je izneo mišljenje da je Ustavni sud nadležan da odluči o „tumačenju Ustava u slučaju neslaganja između kneza (Vlade) i Parlamenta“ („Entscheidung über die Auslegung der Verfassung bei einem Auslegungsstreit zwischen Fürst (Regierung) und Landtag“).

  4. Lihtenštajner folksblat (Liechtensteiner Volksblatt) je 17. februara 1995. godine objavio članak o predavanju koje je održao podnosilac predstavke, pominjući, između ostalog, njegova gledišta o nadležnostima Ustavnog suda.

  5. Knez je 27. februara 1995. godine uputio pismo podnosiocu predstavke u vezi s gore pomenutim predavanjem, kako je rezimirano u članku koji je objavio Lihtenštajner folksblat.

  6. Pismo, napisano na papiru s heraldičkim obeležjima, glasi kako sledi:

„Zamak Vaduc, 27. februara 1995.

Dr Herbert Vile
Predsednik Upravnog suda Lihtenštajna
[privatna adresa podnosioca predstavke]

Poštovani gospodine,

Bio sam iznenađen kada sam u izdanju Lihtenštajner folksblata od 17. februara pročitao izveštaj o Vašem predavanju na temu ‘Priroda i funkcije Ustavnog suda Lihtenštajna’. Pretpostavljam da su izjave koje ste dali u vezi s oblastima odgovornosti Suda korektno reprodukovane u tom izveštaju, a naročito komentar da se Ustavnom sudu, kao sudu koji tumači zakon, može uložiti žalba u slučaju neslaganja između kneza i naroda.

Nesumnjivo ćete se setiti diskusije između Vlade i mene u periodu od pre 28. oktobra 1992, kojoj ste prisustvovali kao zamenik šefa Vlade. Tokom ove razmene mišljenja u zamku Vaduc skrenuo sam pažnju Vladi na činjenicu da se ona ne pridržava Ustava i pročitao sam njegove odgovarajuće članove. Vi ste odgovorili da se u svakom slučaju ne slažete (ili nešto u tom smislu) s tim delovima Ustava i da stoga ne smatrate da Vas oni obavezuju. Pošto Vam drugi članovi vlade nisu protivrečili, bio sam prinuđen da pretpostavim da čitava Vlada misli da dva tela koja imaju najvišu moć, narod i knez, moraju da se pridržavaju Ustava i običnih zakona, ali ne i članovi Vlade, koji su se zakleli na odanost Ustavu.

Vašu tadašnju izjavu i stav Vlade smatrao sam izuzetno arogantnim i stoga sam nedvosmisleno obavestio Vladu da je izgubila moje poverenje. Posle kompromisa koji je, na sreću, malo kasnije postignut između Vlade i Parlamenta, s jedne strane, i mene, s druge strane, izjavio sam da ponovo imam poverenje u Vladu, i to sam uradio u nadi da su njeni članovi shvatili da su zauzeli neoprostivu poziciju u odnosu na naš Ustav i da sada priznaju da ih on obavezuje. Kao što bih g. Brunharta postavio za šefa Vlade da je njegova stranka pobedila na izborima, Vas sam postavio za predsednika Upravnog suda na preporuku Parlamenta.

Na žalost, posle objavljivanja tog izveštaja u Lihtenštajner folksblatu morao sam da uvidim da Vi još uvek ne smatrate da Vas obavezuje Ustav i da imate mišljenja koja očigledno krše i njegov duh i njegov tekst. Svako ko pročita odgovarajuće članove Ustava moći će da se uveri da Ustavni sud nije nadležan za davanje tumačenja u slučaju spora između kneza i naroda (Parlamenta). U mojim očima Vas Vaše ponašanje, dr Vile, čini nepodobnim za javnu funkciju. Ne nameravam da se upuštam u dugu javnu ili privatnu raspravu s Vama, ali bih voleo da Vas blagovremeno obavestim da Vas neću ponovo imenovati na javnu funkciju ako Vas predloži Parlament ili neko drugo telo. Jedino se nadam da ćete u svojstvu predsednika Upravnog suda u svojim presudama poštovati Ustav i obične zakone tokom ostatka Vašeg mandata.

S poštovanjem,   

Hans-Adam II

knez Lihtenštajna“

  1. U pismu od 9. marta 1995. podnosilac predstavke je obavestio predsednika Parlamenta o pismu od 27. februara 1995. Rekao je da nikada ni u jednoj izjavi nije rekao da ne smatra da ga obavezuje Ustav ili njegovi delovi. Dalje je objasnio svoje istraživanje o nadležnostima Ustavnog suda za ustavna pitanja. Prema njemu, izražavanje mišljenja koje ne deli knez ne može da se smatra nepoštovanjem Ustava. Međutim, s obzirom na zaključke koje je knez doneo u navedenom pismu, dovedeno je u pitanje njegovo mesto predsednika Upravnog suda. Predsednik Parlamenta je dalje obavestio podnosioca predstavke da je Parlament na zatvorenoj sednici razgovarao o tom pitanju i da je jednoglasno zaključio da funkcija podnosioca predstavke nije dovedena u pitanje zbog njegovih pravnih mišljenja onako kako su navedena u kontekstu njegovog predavanja.

  2. Podnosilac predstavke je 20. marta 1995. odgovorio na pismo koje je knez poslao 27. februara 1995, i priložio je primerak svog pisma predsedniku Parlamenta. Posebno je objasnio da on, kao pravnik, veruje da je njegova izjava s predavanja od 16. februara 1995. godine, izjava da je Ustavni sud nadležan za to da odlučuje o tumačenju Ustava u slučaju spora između kneza i naroda (Parlamenta), tačna i da ne krši Ustav. Podnosilac predstavke je zaključio da kneževa izjava da podnosioca predstavke ne namerava da postavi na neku javnu funkciju krši njegova prava na slobodu mišljenja i slobodu misli, kako je to zajemčeno Ustavom i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Ona takođe dovodi u pitanje ustavno pravo na jednak pristup javnim funkcijama i predstavlja pokušaj da se utiče na nezavisnost sudstva.

  3. U svom odgovoru u pismu od 4. aprila 1995, knez je naveo da je g. Vile dostavio pismo od 27. februara 1995. velikoj grupi ljudi. Knez je rekao da je imao nameru da izbegne javnu raspravu tako što će g. Vilea u privatnom pismu što pre obavestiti o svojoj odluci. On smatra da je duga rasprava između njih o pitanju kvalifikacije g. Vilea za funkciju sudije neumesna, pošto je g. Vile ostao na funkciji i kritika kneza nije bila usmerena na odluke Upravnog suda, već na opšti stav g. Vilea prema Ustavu.

  4. Knez je dodao da je njegovo diskreciono pravo da li da nekog kandidata postavi na javnu funkciju i da nema obavezu da navodi nikakve razloge za takvu odluku. Međutim, pošto već mnogo godina poznaje g. Vilea, smatrao je umesnim da navede razloge za svoju odluku u vezi s njim. Pored toga, odluka da ga više ne postavlja na funkciju predsednika jednog od najviših sudova zbog njegovog stava u prošlosti, kao i mišljenja koje je izrazio, ne predstavlja kršenje prava g. Vilea na slobodu izražavanja i slobodu mišljenja. Svi građani su slobodni da predlažu i traže izmene i dopune ustavnih ili drugih pravnih odredbi. Međutim, g. Vile nije iskoristio takvo ustavno i demokratsko sredstvo tokom svog mandata u Vladi i u svom predavanju, već je jednostavno ignorisao one delove Ustava s kojima se ne slaže.

  5. Knez je dalje objasnio da se odgovarajuća odredba, tj. član 112 Ustava, tiče nadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje o tumačenju Ustava u slučaju spora između Vlade i Parlamenta. Mešanje termina „Vlada“ i „Parlament“ s „knezom“ ili „narodom“, što je g. Vile uradio, potkopalo bi vladavinu prava. Kao šef države on ima obavezu da čuva ustavni poredak i demokratska prava ljudi. On ne bi ispunjavao svoje dužnosti ako bi na jednu od najviših pravosudnih funkcija imenovao lice koje, zbog stava i izjava koje je dalo, ne bi mogao da smatra posvećenim poštovanju Ustava.

  6. Knez je 2. juna 1995. podnosiocu predstavke, predsedniku Upravnog suda, poslao otvoreno pismo koje je objavljeno u lihtenštajnskim novinama. Knez je naveo da je g. Vile izneo u javnost najmanje jedan deo kneževog pisma od 27. februara 1995. godine. Pošto je ovo dovelo do različitih komentara, knez je smatrao neophodnim da objasni svoje gledište u otvorenom pismu.

  7. Po njegovom mišljenju, u demokratskoj državi koja se zasniva na vladavini prava (demokratischer Rechtsstaat), mora da se napravi razlika između slobode izražavanja i sredstava koje u takvom društvu pojedinac koristi za nametanje svojih mišljenja. S tim u vezi, taj pojedinac treba da poštuje prava koja su definisana u Ustavu i drugim zakonskim odredbama. Knez je dalje izjavio da je pravo g. Vilea, na njegovom mestu sudije, da izrazi mišljenje da monarhija više nije oportuna; da član 7 Ustava treba da se izmeni i dopuni; da knez treba da bude pod nadležnošću lihtenštajnskog sudstva; i da Ustavni sud Lihtenštajna treba da dobije dodatne nadležnosti. Međuutim, g. Vile nije imao pravo da sebe stavi iznad postojećeg Ustava ili da pozove Ustavni sud da polaže pravo na nadležnosti koje mu nisu Ustavom poverene. Knez je smatrao da g. Vile, s obzirom na svoje obrazovanje i profesionalno iskustvo, zna da Ustav jasno definiše termine „narod“ („Volk“), „Parlament“ („Landtag“), „Vlada“ („Regierung“) i „knez“ („Fürst“) i njihova prava i obaveze. Tvrdnja podnosioca predstavke da su ovi termini međusobno zamenljivi ugrozila bi Ustav i ustavnu državu u celini

  8. Knez je takođe pomenuo političke događaje iz jeseni 1992. i na kraju naveo da je, na osnovu članka iz jednih lihtenštajnskih novina od 17. februara 1995, bio prinuđen da zaključi da se produžila namera g. Vilea da se stavi iznad lihtenštajnskog Ustava. Objasnio je da je stoga nameravao da g. Vilea u privatnom pismu što pre moguće obavesti o svojoj odluci da ga u budućnosti ne postavlja na javne funkcije.

  9. U proleće 1997. godine podnosiocu predstavke je istekao mandat predsednika Upravnog suda. Parlament Lihtenštajna je 14. aprila 1997. odlučio da podnosioca predstavke ponovo predloži za predsednika Upravnog suda.

  10. U pismu predsedniku Parlamenta od 17. aprila 1997. knez je odbio da prihvati predloženo imenovanje. On je objasnio da je, s obzirom na svoja iskustva s g. Vileom, postao uveren da g. Vile smatra da ga ne obavezuje lihtenštajnski Ustav. Pod tim okolnostima, on ne bi ispunjavao svoje dužnosti šefa države ako bi g. Vilea postavio za predsednika Upravnog suda. Knez je dalje naveo da je g. Vile, zbog svojih drugih profesionalnih kvalifikacija, dao bitan doprinos kao sudija Upravnog suda i da on (knez) stoga može da u izvesnoj meri razume taj predlog. Ako Parlament ne deli njegove sumnje u vezi s g. Vileom, može da ga izabere za pridruženog sudiju Upravnog suda.

  11. Podnosilac predstavke je trenutno zaposlen na Lihtenštajnskom institutu kao naučni radnik.

II.    RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

  1. Kneževina Lihtenštajn je nasledna ustavna monarhija zasnovana na demokratiji i Parlamentu; snaga države tesno je povezana s knezom i narodom, od njih proističe i oni je primenjuju u skladu s odredbama Ustava (čl. 2 Ustava od 24. oktobra 1921. godine).

  2. Poglavlje II Ustava nosi naslov „Knez“. U članu 7 navodi se da je knez šef države i da vrši svoju suverenu vlast u skladu s odredbama Ustava i drugih zakona; i da je njegova ličnost sveta i nepovrediva. Dalje nadležnosti su navedene u članovima 8–13. Na osnovu člana 11, knez imenuje državne zvaničnike u skladu s odredbama Ustava (vidi čl. 79 koji se odnosi na šefa Vlade, članove Vlade i njihove zamenike; čl. 97 koji se odnosi na predsednika Upravnog suda i njegovog zamenika: čl. 99 u vezi sa Zakonom o organizaciji sudova, koji se odnosi na prvostepene sudije; čl. 102 st. 3 koji se odnosi na članove Visokog suda (Obergericht) i Vrhovnog suda (Oberster Gerichtshof)). U pismu od 28. aprila 1997. godine, knez je Vladu Lihtenštajna obavestio da je upućuje da u 1997. godini u okviru svoje nadležnosti nastavi s postavljanjem zvaničnika koje na osnovu člana 11 Ustava treba da postavi knez.

  3. Poglavlje IV Ustava sadrži opšta prava i obaveze građana Kneževine. Član 31 predviđa jednakost svih građana pred zakonom, a navodi i da su javne funkcije prema njima jednako otvorene, podložno poštovanju pravnih propisa.

  4. Na osnovu člana 97 Ustava, na sve odluke ili naredbe Vlade postoji mogućnost žalbe Upravnom sudu. Upravni sud sastoji se od predsednika, koji je pravne struke, i njegovog zamenika, koje imenuje knez na predlog Parlamenta, kao i od četvoro žalbenih sudija i njihovih zamena, koje bira Parlament. Predsednik i njegov zamenik moraju da budu državljani Lihtenštajna. Njihov mandat se poklapa s mandatom Parlamenta i završava se njihovom smenom.

  5. Na osnovu člana 104 Ustava, Ustavni sud, između ostalog, nadležan je za zaštitu ustavnih prava. Član 23 Zakona o Ustavnom sudu (Staatsgerichtshofgesetz) predviđa da odluke nekog suda upravne nadležnosti mogu biti osporene pred Ustavnim sudom tako što će se navesti da je došlo do kršenja ustavnih prava ili prava zajemčenih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

  6. Shodno članu 105 Ustava, u vezi s članom 4 Zakona o Ustavnom sudu, sudije Ustavnog suda bira Parlament; izbor predsednika i zamenika predsednika potvrđuje knez.

  7. Član 112 Ustava glasi kako sledi:

„Ako se pojavi sumnja u vezi s tumačenjem konkretnih odredaba Ustava i ako se ona ne može otkloniti na osnovu dogovora između Vlade i Parlamenta, Ustavni sud se poziva da odluči o tom pitanju.“

  1. Lihtenštajnska Vlada je Parlamentu 1991. godine uputila nacrt zakona s ciljem izmene i dopune Zakona o Ustavnom sudu iz 1925. godine. U svojim komentarima odredaba koje se odnose na nadležnost Ustavnog suda da odlučuje o tumačenju konkretnih odredaba Ustava, Vlada je, između ostalog, iznela svoje gledište na tekst i svrhu člana 112 Ustava, a naročito termina „Vlada“ koji treba shvatiti tako da se odnosi na kneza. U pripremnoj fazi, knez je u pismu adresiranom na podnosioca predstavke, koji je u to vreme bio zamenik šefa lihtenštajnske Vlade, izneo svoje neslaganje s predloženim tumačenjem. Podnosilac predstavke obrazložio je predlog zakona kada je po prvi put predstavljen u Parlamentu u aprilu 1992. godine. Tokom razgovora, predsednik Parlamenta doveo je u pitanje tumačenje člana 112 Ustava, kako je navedeno u komentarima Vlade. Parlament je usvojio predlog zakona 11. novembra 1992. godine; međutim, knez ga nije potpisao, te nije stupio na snagu.

  2. Na osnovu člana 20 Zakona o organizaciji sudova u Lihtenštajnu (G erichtsorganisationsgesetz, LGBl 1922 Nr. 16), sudije moraju da polože zakletvu, uključujući i onu na lojalnost knezu i poštovanje zakona i Ustava.

POSTUPAK PRED KOMISIJOM

  1. G. Herbert Vile obratio se Komisiji 25. avgusta 1995. On je naveo da je, posle javnog predavanja koje je on održao na temu ustavnog prava, monarh Lihtenštajna, Njegovo veličanstvo Knez Hans-Adam II, kako je najavljeno u jednom pismu, odlučio da podnosioca predstavke ubuduće ne postavlja na javne funkcije. Ova mera krši njegova prava na osnovu članova 6, 10, 13 i 14 Konvencije.

  2. Komisija je proglasila predstavku (br. 28396/95) prihvatljivom 27. maja 1997. U izveštaju od 17. septembra 1998. (nekadašnji član 31 Konvencije), izrazila je mišljenje da je došlo do kršenja člana 10 (petnaest glasova prema četiri); da nije neophodno odlučivati da li je došlo do kršenja člana 6 (sedamnaest glasova prema dva); da je prekršen član 13 u vezi sa članom 10 (šesnaest glasova prema tri); i da nema posebnih pitanja na osnovu člana 14 u vezi sa članom 10 (sedamnaest glasova prema dva). Pun tekst mišljenja Komisije i tri izdvojena mišljenja koja se nalaze u izveštaju navedeni su u aneksu ove presude.

POSLEDNJI PODNESCI SUDU

  1. U svom podnesku, podnosilac predstavke je tražio da Sud presudi da je tužena država prekršila svoje obaveze na osnovu članova 10 i 13 Konvencije i da mu dodeli pravično zadovoljenje na osnovu člana 41. Država je, sa svoje strane, pozvala Sud da na osnovu članova 10 i 13 Konvencije odbaci žalbe podnosioca predstavke.

 

PRAVO

I.   NAVODNO KRŠENJE ČLANA 10 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke je u svojom podnesku naveo da je zbog pogleda koje je on izneo tokom javnog predavanja o ustavnom pravu na Lihtenštajnskom institutu 16. februara 1995. godine, monarh Lihtenštajna, njegovo veličanstvo knez Hans-Adam II, u pismu upućenom njemu, najavio svoju nameru da podnosioca predstavke više ne imenuje na javne funkcije. On smatra da ovo predstavlja kršenje njegovog prava na slobodu izražavanja kako je zajemčena članom 10 Konvencije u kome se kaže:

„1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posedovanja sopstvenog mišljenja, primanje i saopštavanja informacija i ideja bez mešanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtevaju dozvole za rad televizijskih, radio i bioskopskih preduzeća.

2. Pošto korišćenje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja obaveštenja dobijenih u poverenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.“

A. Primenljivosti člana 10 i postojanje mešanja

  1. Podnosilac predstavke je naveo da odluka kneza da ga ubuduće ne postavlja na javne funkcije ako ga Parlament ili neko drugo telo predloži, kao što je rečeno u kneževom pismu od 27. februara 1995. predstavlja neposrednu reakciju na njegov akademski govor koji je održan nekoliko dana ranije i može se smatrati jedino sankcijom za izražavanje njegovog pravnog mišljenja. Iako Konvencija ne garantuje pravo pristupa državnoj službi, državni službenici su ipak zaštićeni članom 10.

  2. Država je navela da govor podnosioca predstavke i kneževu reakciju na njega koja je izneta u njegovom pismu od 27. februara 1995. treba razmatrati u kontekstu postojeće političke debate u Lihtenštajnu koja se tiče kneževe nadležnosti i da je ne treba posmatrati izolovano. Tokom 1992. je došlo do neslaganja između kneza i vlade u vezi s datumom referenduma za pristupanje Evropskoj ekonomskoj zoni. Podnosilac predstavke je u to vreme bio član lihtenštajnske Vlade, zamenik šefa Vlade i zadužen za pravosuđe. Tokom tog neslaganja podnosilac predstavke je izneo gledište da je, na osnovu člana 112 Ustava, Ustavni sud nadležan da odlučuje o tumačenju Ustava u slučaju neslaganja između kneza i Parlamenta. U isto vreme, Parlament je razmatrao nacrt amandmana na Zakon o Ustavnom sudu. U njegovom obrazloženju podnosilac predstavke je izneo isto mišljenje. U oba slučaja knez se direktno usprotivio podnosiocu predstavke. Međutim, decembra 1993. postavio je podnosioca predstavke za predsednika Upravnog suda. Zbog toga je knez u svom pismu u suštini izrazio razočaranje i iznenađenje zbog toga što je podnosilac predstavke, bez obzira na prethodni kompromis u vezi s neslaganjem oko nadležnosti Ustavnog suda, održao javni govor na tu temu iako je morao znati da se knez nikako ne može slagati s izraženim mišljenjem.

  3. Kneževo pismo podnosiocu predstavke od 27. februara 1995. bilo je privatno pismo koje nije bilo namenjeno opštoj javnosti i koje je poslato na privatnu adresu podnosioca predstavke. Ono nije predstavljalo državni akt, već je bilo obaveštenje o nameri da se kasnije donese jedna odluka. Pismo nije imalo direktan uticaj na pravni status podnosioca predstavke. On nije otpušten, niti je na bilo koji način ometena njegova profesionalna aktivnost u svojstvu predsednika Upravnog suda. Ali čak i kad bi kneževo pismo moglo biti smatrano državnim aktom, ova Konvencija ne bi mogla da se primeni na ovaj predmet. Pošto je sankcija bila odbijanje da se podnosilac predstavke postavi na konkretnu javnu funkciju, ona nije uticala ni na jedno od prava podnosioca predstavke pošto ni prema lihtenštajnskom zakonu ni na osnovu Konvencije ne postoji pravo na postavljanje na takvu funkciju. Član 10 se ne primenjuje kada je centralno pitanje pristup javnoj funkciji.

  4. Komisija se u osnovi saglasila s podnosiocem predstavke. Zaključila je da kneževa odluka, kako je izražena u njegovom pismu od 27. februara 1995. godine, da ubuduće ne postavlja podnosioca predstavke na javne funkcije, predstavlja ometanje prava podnosioca predstavke na slobodu izražavanja, kako je zajemčeno članom 10 Konvencije.

  5. Sud će se prvo baviti tvrdnjom Države da se u ovom predmetu u suštini radi o pristupu državnoj službi, pravu koje nije zajemčeno Konvencijom.

  6. U vezi s tim Sud ističe da je pravo zapošljavanja u državnoj službi namerno izostavljeno iz Konvencije. Shodno tome, odbijanje da se neko lice postavi za državnog službenika kao takvo ne može da predstavlja osnovu za žalbu na osnovu Konvencije. Ovo, međutim, ne znači da lice koje radi u državnoj službi ne može da se žali na otpuštanje ako se time krši jedno od njegovih prava na osnovu Konvencije. Državni službenici nisu izvan domena Konvencije. U članovima 1 i 14 Konvencija predviđa da „svako u nadležnosti“ država ugovornica mora da uživa prava i slobode iz člana I „bez diskriminacije po bilo kom osnovu“. Pored toga, član 11 stav 2 in fine, koji državama dozvoljava da nametnu posebna ograničenja na slobodu okupljanja i udruživanja „pripadnicima oružanih snaga, policije ili državne uprave“, potvrđuje da se, kao opšte pravilo, garancije iz Konvencije odnose na državne službenike (vidi presude Glasenapp and Kosiek v. Germany od 28. avgusta 1986, Series A Nos. 104, str. 26, st. 49 i 105, str. 20, st. 35, kao i presudu Vogt v. Germany od 26. septembra 1995, Series A No. 323, str. 22–23, st. 43).

  7. U skladu s tim, status državnog službenika koji je podnosilac predstavke dobio kada je postavljen za predsednika Upravnog suda Lihtenštajna nije mu uskratio zaštitu iz člana 10.

  8. Da bi se odredilo da li je ova odredba prekršena prvo se mora utvrditi da li je sporna mera narušila slobodu izražavanja – u obliku „formalnosti, uslova, ograničenja ili kazni“ – ili da li se nalazi u oblasti prava pristupa državnoj službi, prava koje nije obezbeđeno Konvencijom. Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, mora se odrediti obim mere tako što će se ona staviti u kontekst činjenica slučaja i odgovarajućih propisa (vidi gore citirane presude Glasenapp and Kosiek, str. 26, st. 50, i str. 20, st. 36).

  9. U predmetima Glasenapp and Kosiek, Sud je analizirao postupak vlasti u smislu uskraćivanja pristupa državnoj službi podnosiocima predstavki zbog toga što ne poseduju jednu od potrebnih kvalifikacija. U predmetu Vogt, Sud je zaključio da je gospođa Vogt, sa svoje strane, bila stalno zaposleni državni službenik od februara 1979. Suspendovana je u avgustu 1986. i otpuštena 1987. On je zaključio da tu zaista postoji ometanje prava koje je zaštićeno članom 10 Konvencije (vidi gore citiranu presudu u predmetu Vogt, str. 23, st. 44). U tom slučaju, Sud takođe smatra da angažovanje u državnoj službi nije u središtu problema koji mu je predat. Iako je knez postavio pitanje mogućeg ponovnog postavljanja podnosioca predstavke za predsednika Upravnog suda u budućnosti, njegova komunikacija s podnosiocem predstavke se u osnovi sastojala od prekora za mišljenja koja je ovaj drugi ranije izneo.

  10. Država navodi da je kneževo pismo od 27. februara 1995. bilo samo najava moguće odluke koju knez može doneti u budućnosti; stoga je to bilo privatno pismo i ne može se izjednačiti s nekom sankcijom.

  11. S tim u vezi Sud ponavlja da na osnovu Konvencije država može biti odgovorna za sve radnje njenih organa, predstavnika i službenika. Kao i u međunarodnom pravu uopšte, njihov nivo nije bitan zato što se radnje koje lica preduzmu u zvaničnom svojstvu u svakom slučaju pripisuju državi. Naročito, obaveze strane ugovornice na osnovu Konvencije može prekršiti bilo koje lice koje sprovodi neku zvaničnu radnju za koju je ovlašćeno (vidi Ireland v. the United Kingdom, predstavka br. 5310/71, izveštaj Komisije od 25. januara 1976, Yearbook 19, str. 758).

  12. Sud konstatuje da je Kneževina Lihtenštajn nasledna ustavna monarhija zasnovana na demokratiji i Parlamentu; snaga države tesno je povezana s knezom i narodom, od njih proističe i oni je primenjuju u skladu s odredbama Ustava (čl 2 Ustava). Poglavlje II Ustava navodi različite suverene moći kneza, između ostalog, postavljanje državnih zvaničnika (čl. 11 Ustava).

  13. Sud dalje konstatuje da je podnosilac predstavke postavljen za predsednika Upravnog suda Lihtenštajna u decembru 1993. Lihtenštajnski knez je 27. februara 1995. u pismu upućenom podnosiocu predstavke istog obavestio o svojoj nameri da ga ponovo ne postavi na javnu funkciju ako ga predloži Parlament ili neko drugo telo. Povod za kneževo pismo, što ni jedna strana ne osporava, bio je izveštaj u Lihtenštajner folksblatu u vezi s predavanjem o prirodi i funkcijama Ustavnog suda Lihtenštajna koje je podnosilac predstavke održao 16. februara 1995, a koje je uključivalo i izjavu da bi na osnovu Ustava nadležnost tog suda mogla da se proširi na sporove koji se tiču kneževih ovlašćenja u pitanjima tumačenja Ustava. Prema pismu, tako izneta mišljenja podnosioca predstavke krše odredbe Ustava i stav podnosioca predstavke prema Ustavu čini ga nepodobnim za javnu funkciju. Knez je svoju nameru da podnosioca predstavke ne imenuje potvrdio u pismima koja su usledila 4. aprila i 2. juna 1995. i konačno je, u pismu od 17. aprila 1997, odbio da na predlog Parlamenta ponovo postavi podnosioca predstavke za predsednika Upravnog suda. Stoga Sud ne može da prihvati argument da su kneževa pisma predstavljala privatnu prepisku i da nisu predstavljala akt države.

  14. Ispitujući da li je došlo do ometanja prava podnosioca predstavke na slobodu izražavanja, Sud je zaključio da kneževo pismo od 27. februara 1995. treba da bude u centru njegove pažnje jer se u njemu po prvi put iznose kneževe namere vis-à-vis podnosioca predstavke. Međutim, ova mera se mora gledati u kontekstu kneževe dalje komunikacije koja je potvrdila te namere.

  15. Razmatrajući sadržaj ovog pisma, Sud je zaključio da se jedan državni organ umešao u pravo izražavanja podnosioca predstavke. Do mere na koju se podnosilac predstavke žali došlo je u sredini njegovog mandata na mestu predsednika Upravnog suda; ona nije bila povezana s bilo kojim konkretnim postupkom angažovanja koji uključuje procenu ličnih kvalifikacija. Na osnovu terminologije pisma od 27. februara 1995. deluje da je knez doneo odluku u vezi sa svojim budućim ponašanjem prema podnosiocu predstavke, što se odnosi na jedno od njegovih suverenih moći, odnosno njegovu moć da postavlja državne funkcionere. Dalje, pomenuto pismo bilo je izričito adresirano na podnosioca predstavke kao predsednika Upravnog suda, iako je poslato na njegovo mesto stanovanja. Stoga je spornu meru preduzeo organ koji je nadležan za delovanje na način na koji je delovao i čije radnje čine Lihtenštajn kao državu odgovornom na osnovu Konvencije. U pravo podnosioca predstavke da uživa slobodu izražavanja mešalo se čim je knez, kritikujući sadržaj govora podnosioca predstavke, najavio nameru da sankcioniše podnosioca predstavke zbog toga što je ovaj slobodno izrazio svoje mišljenje. Kneževa najava da podnosioca predstavke ne namerava da ponovo postavi na javnu funkciju predstavlja prekor podnosiocu predstavke za prethodnu primenu slobode izražavanja, a pored toga je imala negativan efekat (chilling effect) na primenu slobode izražavanja podnosioca predstavke, pošto je bilo verovatno da će ga odvratiti od davanja takvih izjava u budućnosti.

  16. Sledi da je došlo do mešanja u primenu prava na slobodu izražavanja podnosioca predstavke, kako je zajemčeno članom 10 stav 1.

 

B.   Opravdanosti mešanja

  1. Takvo mešanje dovodi do kršenja člana 10, osim ako ne može da se pokaže da je ono bilo „propisano zakonom“, da je imalo jedan ili više legitimnih ciljeva kako je definisano u stavu 2 i da je bilo „neophodno u demokratskom društvu“ da se oni postignu.

1. "Propisano zakonom" i legitimni cilj

  1. Podnosilac predstavke naveo je da mešanje na koje se žali nema pravnu osnovu u lihtenštajnskom zakonu. On naročito nije mogao da predvidi da će, reagujući na njegov govor, knez nametnuti tako ozbiljnu i dalekosežnu sankciju. Dalje, kneževa mera nije imala nikakav legitimni cilj.

  2. Prema mišljenju Države, mešanje, ako je do njega uopšte došlo, opravdano je zbog toga što je podnosilac predstavke prekršio pravne norme ponašanja i svoju službenu zakletvu na osnovu lihtenštajnskog zakona, što uključuje i zakletvu na lojalnost knezu i poštovanje Ustava i zakona. Pored toga, cilj ovog mešanja bio je i da se održi javni red i unapredi građanska stabilnost, kao i da se očuva sudska nezavisnost i nepristrasnost.

  3. Komisija je zaključila da je pri ispitivanju opravdanosti mešanja u pravo podnosioca predstavke na slobodu mišljenja, centralno pitanje da li je ovo mešanje „neophodno u demokratskom društvu“. S obzirom na zaključke koje je donela u vezi s ovim trećim uslovom, ona nije zaključila da je neophodno da se ispita poštovanje prva dva uslova.

  4. Pretpostavljajući da je mešanje propisano zakonom i da ima legitiman cilj, kako Država tvrdi, Sud smatra da ono nije bilo „neophodno u demokratskom društvu“ iz sledećih razloga.

2.   „Neophodno u demokratskom društvu“

  1. Podnosilac predstavke naveo je da mera na koju se žali predstavlja mešanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja koje se ne može opravdati na osnovu člana 10 stav 2, pošto to nije „neophodno u demokratskom društvu“.

  2. Komisija je bila istog mišljenja, a Država je to osporila.

  3. Država je navela da član 10 stav 2 državama daje širok prostor za određivanje toga koje političko ponašanje nije u skladu s „ugledom funkcije u pravosuđu“. Na raspravi je objasnila da iznad određenog nivoa javne funkcije neslaganje s onima koji imaju slobodu da postavljaju, ponovo postavljaju ili otpuštaju visoke funkcionere, uključujući i sudije (na visokom nivou), nosi određeni rizik, rizik koji je poznat svim zainteresovanim stranama i koji do sada nije smatran za kršenje ljudskih prava. Po njenom mišljenju, u prirodi je funkcija u pravosuđu da nosioci takvih funkcija budu vrlo uzdržani kada daju javne izjave koje mirišu na politiku.

  4. Država smatra da predavanje podnosioca predstavke o funkcijama Ustavnog suda Lihtenštajna sadrži kontroverznu političku izjavu i suptilnu, ali znatnu provokaciju jednog od suverena Lihtenštajna. Podnosilac predstavke je bio svestan da je njegova izjava, koja se odnosi na nadležnost Ustavnog suda pri odlučivanju u slučaju sukoba između kneza i Parlamenta, u suprotnosti s kneževim gledištem, što podržava tekst Ustava, da je on ima potpuni imunitet od obavezne nadležnosti bilo kog suda. Prema predstavci, podnosilac je pozvan da održi predavanje u svojstvu sudije i tu priliku je iskoristio da iznese u javnost svoja politička i pravna verovanja. Stoga je doveo u pitanje poverenje javnosti u nezavisnost i nepristrasnost sudstva.

  5. Sud podseća da je u svojoj gore pomenutoj presudi u predmetu Vogt (str. 25–26, st. 52) na sledeći način rezimirao osnovne principe koji se odnose na član 10, kako je naveden u njegovoj sudskoj praksi:

(i)   Sloboda izražavanja predstavlja jedan od nužnih osnova demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova za njegov napredak i samo-ispunjenje svakog pojedinca. Prema članu 10 stav 2 ona se primenjuje ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje se povoljno dočekaju ili smatraju neuvredljivim ili neutralnim, već i na one koje vređaju, šokiraju i uznemiravaju; takvi su zahtevi tog pluralizma, tolerancije i otvorenosti bez kojih nema „demokratskog društva“. Sloboda izražavanja, kako je zajemčena članom 10, podleže nizu izuzetaka koji, međutim, moraju biti usko tumačeni i neophodnost svih ograničenja mora se uverljivo dokazati.

(ii)     Pridev „neophodan“, u okviru značenja člana 10 stava 2 ukazuje na postojanje „hitne društvene potrebe“. Države ugovornice imaju određen prostor za procenu da li takva potreba postoji, ali to ide ruku pod ruku s evropskim nadzorom i obuhvata i pravo i odluke koje ga primenjuju, čak i one koje donesu nezavisni sudovi. Sud stoga ima moć da donese konačnu presudu o tome da li neko „ograničenje“ može ići zajedno sa slobodom izražavanja kako je ona zaštićena članom 10.

(iii)   Zadatak Suda, u sprovođenju svoje nadzorne funkcije, nije da zauzme mesto nadležnih nacionalnih tela, već da na osnovu člana 10 razmotri odluke koje su ona donela shodno njihovoj moći procene. Ovo ne znači da je nadzor ograničen na to da se uveri da li je tužena država svoja diskreciona prava koristila na razuman način, pažljivo ili u dobroj veri; ono što Sud mora da uradi je da razmotri mešanje koje neko prijavljuje u svetlu celokupnog slučaja i da odluči da li je ono bilo „srazmerno legitimnom cilju koji se želi postići“ i da li su razlozi koje su nacionalni organi naveli da bi ga opravdali „odgovarajući i dovoljni“. Pri tom, Sud mora da se uveri da su nacionalni organi primenili standarde koji su u skladu s načelima otelotvorenim u članu 10 i, pored toga, da su zasnovali svoje odluke na prihvatljivoj proceni relevantnih činjenica.

  1. U toj istoj presudi, Sud je naveo:

„Ova načela se primenjuju i na državne službenike. Iako je za neku državu legitimno da državnim službenicima, zbog njihovog statusa, nametne dužnost diskrecije, državni službenici su pojedinci i, kao takvi, kvalifikovani su za zaštitu člana 10 Konvencije. Stoga je na Sudu, s obzirom na okolnosti svakog slučaja, da odluči da li je postignuta pravedna ravnoteža između osnovnih prava pojedinca na slobodu izražavanja i legitimnog interesa demokratske država da obezbedi da njena državna služba propisno unapređuje ciljeve navedene u članu 10 stav 2. Tokom ovog preispitivanja, Sud će voditi računa o tome da kad god se postavi pitanje prava na slobodu izražavanja državnih službenika ‘dužnosti i odgovornosti’ pomenute u članu 10 stav 2 dobijaju posebnu važnost, što opravdava to što se nacionalnim organima ostavlja određen prostor za procenu da li je sporno mešanje srazmerno gore navedenom cilju“. (str. 26, st. 53, i presuda Ahmed and Others v. the United Kingdom od 2. septembra 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998–VI, str. 2378, st. 56).

  1. Procenjujući da li mera koju je knez preduzeo kao reakciju na izjavu koju je podnosilac predstavke dao tokom svog predavanja 16. februara 1995. odgovara „hitnoj društvenoj potrebi“ i da li je „srazmerna legitimnom cilju“, Sud će razmatrati spornu izjavu u svetlu predmeta u celini. On će naročitu pažnju pridati funkciji koju ima podnosilac predstavke, njegovoj izjavi, kontekstu u kojoj je data i reakciji na nju.

  2. Decembru 1993. podnosilac predstavke je postavljen za predsednika Upravnog suda i bio je na ovoj funkciji kada je 16. februara 1995. održao dotično predavanje. Pošto je u to vreme podnosilac predstavke bio sudija visokog ranga, Sud mora da ima na umu da, kad je u pitanju pravo na slobodu izražavanja lica na takvoj poziciji, „dužnosti i odgovornosti“ iz člana 10 stav 2 dobijaju posebnu važnost pošto se od zvaničnika koji rade u pravosuđu može očekivati da budu uzdržani u sprovođenju svoje slobode izražavanja u svim slučajevima kada se može dovesti u pitanje autoritet i nezavisnost sudstva. Ipak, Sud zaključuje da mešanje u slobodu izražavanja jednog sudije koji je na poziciji na kakvoj je podnosilac predstavke zahteva pomno ispitivanje od strane Suda.

  3. Što se tiče predavanja podnosioca predstavke od 16. februara 1995, Sud konstatuje da je ovo predavanje održano u okviru niza akademskih predavanja u jednom lihtenštajnskom istraživačkom institutu o pitanjima ustavne nadležnosti i osnovnih prava (vidi gore stav 8). Predavanje podnosioca predstavke uključivalo je i izjavu o nadležnostima Ustavnog suda na osnovu člana 112 Ustava Lihtenštajna. Gledište je podnosioca predstavke da termin „Vlada“ koji se koristi u ovoj odredbi uključuje kneza, a to mišljenje je navodno u sukobu s načelom kneževog imuniteta od nadležnosti lihtenštajnskog pravosuđa (vidi stavove 24 i 29).

  4. Prema mišljenju podnosioca predstavke ova izjava je predstavljala akademski komentar na tumačenje člana 112 Ustava. Država, s druge strane, smatra da iako ta izjava deluje kao pravno neutralna, ona je, u suštini, vrlo politička i uključuje i napad na postojeći ustavni poredak i nije u skladu s javnom funkcijom koju je u to vreme imao podnosilac predstavke.

  5. Sud prihvata da je predavanje podnosioca predstavke, pošto se bavilo pitanjima ustavnog prava i, konkretnije, pitanjem da li jedan od suverena države podleže nadležnosti Ustavnog suda, neizbežno imalo političke implikacije. On smatra da pitanja ustavnog prava, samom svojom prirodom, imaju političke implikacije. On, međutim, ne može da zaključi da bi samo ovaj element trebalo da spreči podnosioca predstavke da daje izjave o ovom pitanju. Sud dalje konstatuje da je u kontekstu donošenja zakona o izmenama i dopunama Zakona o Ustavnom sudu 1991. godine, lihtenštajnska Vlada u svojim komentarima tog zakona imala slično gledište, kome se suprotstavio knez, ali s kojim se složio lihtenštajnski Parlament, iako samo manjinom (vidi gore stav 30). Mišljenje koje je izrazio podnosilac predstavke ne može se smatrati neodrživim predlogom pošto ga deli znatan broj lica u Lihtenštajnu. Pored toga, nema dokaza za zaključak da je predavanje podnosioca predstavke sadržavalo ikakve napomene u vezi s tekućim predmetima, žestoku kritiku ljudi ili javnih institucija ili uvrede visokih zvaničnika ili kneza.

  6. Okrećući se kneževoj reakciji, Sud primećuje da je on najavio svoju nameru da nikad više ne postavi podnosioca predstavke na javnu funkciju, ako podnosioca predstavke predloži Parlament ili neko drugo telo. Knez smatra da je gore pomenuta izjava podnosioca predstavke jasno prekršila lihtenštajnski Ustav. U tom kontekstu, on se takođe pozvao na političku raspravu s lihtenštajnskom Vladom iz oktobra 1992. i u zaključku opomenuo podnosioca predstavke, koji je u to vreme bio član Vlade, a od 1993. predsednik Upravnog suda Lihtenštajna, zbog toga što ne smatra da ga obavezuje Ustav. Prema kneževom mišljenju, stav podnosioca predstavke prema Ustavu čini ga nepodobnim za javnu funkciju (vidi gore stav 11).

  7. Kneževa reakcija je zasnovana na opštim zaključcima izvedenim iz prethodnog ponašanja podnosioca predstavke kao člana Vlade, a naročito tokom političkog sukoba iz 1992, i njegove kratke izjave, kako je o njoj izvestila štampa, o konkretnom, iako kontroverznom, ustavnom pitanju nadležnosti suda. Nije bilo pomenuto ništa što bi ukazalo da je gledište podnosioca predstavke na dotičnom predavanju imalo veze s njegovim radom u svojstvu predsednika Upravnog suda ili bilo kojim postojećim ili budućim postupkom. Takođe, Država nije navela ni jednu priliku kada je podnosilac predstavke, tokom vršenja svojih pravosudnih dužnosti ili na neki drugi način, delovao na način na koji bi se moglo prigovoriti.

  8. Što se tiče činjenica ovog predmeta, Sud konstatuje da, iako bitni, razlozi na koje se Država oslanja da bi opravdala mešanje u pravo na slobodu mišljenja podnosioca predstavke nisu dovoljni da pokažu da je mešanje koje se prijavljuje bilo „neophodno u demokratskom društvu“. Dozvolivši određen prostor za procenu, deluje da knežev postupak nije u skladu s ciljem koji se želi postići. Shodno tome, Sud stoji na stanovištu da je došlo do kršenja člana 10 Konvencije.

II. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 13 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke se žalio da nema efikasni pravni ili drugi lek koji mu omogućuje da ospori meru koju je preduzeo knez u vezi s mišljenjem koje je izrazio tokom predavanja. On se oslonio na član 13 Konvencije u kome se navodi sledeće:

„Svako kome su povređena prava i slobode predviđeni u ovoj Konvenciji ima pravo na delotvoran pravni lek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu.“

  1. Država je osporila gore navedeno, naglasivši da postoji lek koji podnosilac predstavke nije iskoristio. Na raspravi Država je navela da u sudskoj praksi Ustavnog suda postoje jake indikacije da će on razmatrati ne samo sud ili upravni organ već i Parlament kao jedno od tela protiv koji se može podneti zahtev za presuđivanje Ustavnom sudu na osnovu člana 23 Zakona o Ustavnom sudu. Podnosilac predstavke je stoga na raspolaganju imao efikasni lek u okviru značenja člana 13 Konvencije pošto je mogao i trebalo da ospori neinsistiranje Parlamenta na njegovom imenovanju za predsednika Upravnog suda.

  2. U podnesku podnosioca predstavke, zahtev Ustavnom sudu za presuđivanje na osnovu člana 23 Zakona o Ustavnom sudu zahteva da odluka na koju se lice žali dođe od nekog suda ili upravnog organa. Knez, međutim, nije ni jedno od ta dva.

  3. Komisija se saglasila s podnosiocem predstavke. Zaključila je da Država nije uspela da pokaže da u lihtenštajnskom pravu postoji lek koji je efikasan u praksi protiv kršenja člana 10 Konvencije koje navodi podnosilac predstavke. Naročito, što se tiče žalbe kod Ustavnog suda, Država nije navela ni jedan primer koji bi pokazivao njegovu primenu u nekom predmetu koji je sličan ovome.

  4. Sud stalno tumači član 13 na takav način da se u njemu zahteva da u domaćem pravu postoji lek samo u vezi s problemima koji se mogu smatrati „dokazivim“ što se tiče Konvencije (vidi presudu Boyle and Rice v. the United Kingdom od 27. aprila 1988, Series A No. 131, str. 23, st. 52, i presudu Powell and Rayner v. the United Kingdom od 21. februara 1990, Series A No. 172, str. 14, st. 31). Član 13 garantuje dostupnost na nacionalnom nivou leka koji će sprovesti suštinu prava i sloboda iz Konvencije u kojoj god formi da su obezbeđeni u domaćem pravnom poretku. Efekat ovog člana je stoga da zahteva obezbeđenje domaćeg leka koji omogućuje da se „nadležno nacionalno telo“ bavi i suštinom odgovarajuće žalbe prema Konvenciji i da obezbedi odgovarajući lek, iako strane ugovornice imaju izvesno diskreciono pravo u vezi s načinom na koji poštuju svoju obavezu na osnovu ove odredbe. Ovaj lek mora da bude „efikasan“ u praksi kao i u zakonu (vidi presudu Mentes and Others v. Turkey od 28. novembra 1997, Reports 1997–VIII, str. 2715, st. 89).

  5. U svetlu zaključka iz stava 70 gore, zahtev da žalba bude „dokaziva“ zadovoljen je u smislu podneska koji je u pitanju (vidi presudu Vereinigung demokratischer Soldaten Österreichs and Gubi v. Austria od 19. decembra 1994, Series A No. 302, str. 20, st. 53).

  6. Što se tiče argumenta Države da je podnosilac predstavke trebalo da se žali Ustavnom sudu protiv Parlamenta zbog toga što ovaj drugi nije insistirao na svom pravu da ga imenuje za novi mandat kao predsednika Upravnog suda, dovoljno je napomenuti da se žalba podnosioca predstavke na osnovu člana 10 odnosi na postupke kneza, a ne Parlamenta. Država, međutim, nije pokazala da postoji presedan u sudskoj praksi Ustavnog suda od njegovog osnivanja 1925, gde je taj sud ikad bio prihvaćen za presuđivanje kod neke žalbe protiv kneza. Ona stoga nije pokazala da bi takav lek bio efikasan.

  7. Sledi da je podnosilac predstavke takođe žrtva kršenja člana 13.

III.     NAVODNO KRŠENJE ČLANA 6 KONVENCIJE I ČLANA 14 U VEZI SA ČLANOM 10

  1. Pred Komisijom je podnosilac predstavke dalje naveo da mu je uskraćen pristup tribunalu da bi odbranio svoj ugled i tražio zaštitu ličnih prava, uključujući i njegovo zanimanje i profesionalnu karijeru, od kneževih izjava. Oslonio se na član 6 stav 1 Konvencije, čiji odgovarajući deo kaže:

„Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona...“

  1. Pred Komisijom se podnosilac predstavke takođe žalio da je zbog svog mišljenja u vezi s konkretnim pravnim pitanjem, oštećen što se tiče pristupa javnoj funkciji. On se oslonio na član 14 Konvencije u vezi sa članom 10. Član 14 Konvencije navodi:

„Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, veroispovest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno poreklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.“

  1. Što se tiče žalbe na osnovu člana 6, Komisija je zaključila da je odgovarajuće da ovu žalbu ispita u vezi s opštijim obavezama država na osnovu člana 13 da bi obezbedila efikasan lek u vezi s kršenjima Konvencije. Zaključila je da nije neophodno odrediti da li je došlo do kršenja člana 6. Što se tiče žalbe na osnovu člana 14 Komisija je, imajući u vidu svoj zaključak u vezi sa članom 10, zaključila da nema nikakvog posebnog problema na osnovu člana 14 u vezi sa članom 10.

  2. Pred Sudom podnosilac predstavke nije ponovio ove žalbe i Sud ne nalazi da je potrebno da se samoinicijativno bavi ovim pitanjem.

IV.   PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke traži pravično zadovoljenje na osnovu člana 41 Konvencije u kome se predviđa:

„Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.“

A.   Šteta

  1. Pod stavkom materijalna šteta, podnosilac predstavke je zatražio 25.000 švajcarskih franaka (CHF) odštete za finansijski gubitak koji je pretrpeo usled mere na koju se žali. On je naveo da njemu, za razliku od njegovih prethodnika, nije ponuđeno nikakvo mesto u lihtenštajnskim industrijskim i poslovnim krugovima za koje se dobija nadoknda.

  2. Država je prigovorila na ovaj zahtev.

  3. Sud nalazi da ne postoji dovoljna uzročno-posledična veza između tražene odštete i ustanovljenog kršenja Konvencije. Stoga on ne može da odobri zahtev za naknadu štete koji je predat pod ovom stavkom.

  4. Pod stavkom nematerijalna šteta, podnosilac predstavke je tražio CHF 30.000. Naveo je da su kneževe izjave bile vrlo uvredljive i da su loše uticale na njegov ugled.

  5. Država se usprotivila i ovom zahtevu.

  6. Sud smatra da može da se uzme da je podnosilac predstavke pretrpeo bol zbog činjenica slučaja. Na pravičnoj osnovi Sud mu dosuđuje CHF 10.000 na ime nematerijalne štete.

B.  Sudski i ostali troškovi

  1. Što se tiče sudskih i ostalih troškova koji se odnose na njegovo zastupanje pred institucijama iz Konvencije, podnosilac predstavke je tražio ukupno CHF 91.014,05, odnosno CHF 44.927,20 za g. Kleja i CHF 46.086,85 za g. Zegera.

  2. Država nije osporila ovaj zahtev.

  3. Sud je zadovoljan što su satnice za postupak u Strazburu za koje je ispostavljen račun razumne. Uzimajući u obzir činjenicu da je rasprava održana i pred Komisijom i pred Sudom, takođe zaključuje da traženi broj sati nije preteran. Zahtev za naplatu sudskih i ostalih troškova će stoga biti dosuđen u celosti.

C.   Zatezna kamata

  1. Na osnovu informacija dostupnih Sudu, zakonska kamatna stopa koja se primenjuje u Lihtenštajnu na dan donošenja ove presude iznosi 5% godišnje.

 

IZ OVIH RAZLOGA, SUD

  1. Odlučuje sa šesnaest glasova prema jedan da je došlo do kršenja člana 10 Konvencije;

  2. Odlučuje sa šesnaest glasova prema jedan da je došlo do kršenja člana 13 Konvencije;

  3. Odlučuje jednoglasno da nije neophodno da razmotri da li je došlo do kršenja člana 6 Konvencije i člana 14 u vezi sa članom 10;

  4. Odlučuje jednoglasno

(a)   da tužena Država treba da u roku od tri meseca podnosiocu predstavke plati sledeće iznose:

(i)     CHF 10.000 (deset hiljada švajcarskih franaka) na ime nematerijalne štete;

(ii)   CHF 91.014,05 (devedeset jednu hiljadu i četrnaest švajcarskih franaka i pet santima) na ime sudskih i ostalih troškova;

(b)   da će kamata na glavnicu po godišnjoj stopi od 5% biti plativa od isticanja gore pomenutog tromesečnog roka do namirenja;

  1. Odbacuje jednoglasno ostale zahteve podnosioca predstavke za pravično zadovoljenje.

Sačinjeno na engleskom i francuskom jeziku i izrečeno na javnoj raspravi u zgradi Suda u Strazburu 28. oktobra 1999.

Elizabet Palm                                                    Mod de Boer-Bukikio

Predsednik                                                          Zamenik sekretara

 

Shodno članu 45 stav 2 Konvencije i pravilu 74, stav 2 Poslovnika Suda, ovoj presudi su pripojena sledeća izdvojena mišljenja:

(a)     zajedničko saglasno mišljenje g. Kafliša, g. Zupančiča i g. Hedigana;

(b)     izdvojeno mišljenje g. Kabral Bareta.

E. P.

M. B.

ZAJEDNIČKO SAGLASNO MIŠLJENJE SUDIJA KAFLIŠA, ZUPANČIČA I HEDIGANA

Saglasni smo s presudom Suda, ali bismo želeli da izrazimo rezervu prema obrazloženju Suda kod zaključka o kršenju člana 10.

Zaključeno je da je problem na koji se žali podnosilac predstavke, koji je naveo da on predstavlja mešanje u pravo zajemčeno članom 10, završen do prvog pisma koje je napisao njegovo veličanstvo knez Hans-Adam II od Lihtenštajna. Mi ne delimo to mišljenje. To pismo nosi datum 27. februar 1995. U to vreme moglo je da se smatra da je to samo izražavanje namere, koja je zaista mogla da se promeni u sledećim mesecima i koja se kristalisala kao „mešanje“ u kneževim daljim potvrđujućim komunikacijama. Samo u svetlu ovog poslednjeg može se prihvatiti da je za podnosioca predstavke zaista postojala pretnja nekom sankcijom. Dalje, ako se uzme samo za sebe, pismo od 27. februara 1995. moglo je da se smatra za izražavanje privatnog ličnog mišljenja. Dalja potvrđujuća pisma bez ikakve sumnje opravdavaju zaključak da je ova mera, u stvari, predstavljala državni čin.

Stoga donosimo zaključak da se mera koja je prekršila pravo zajemčeno članom 10 sastojala od celokupne kneževe komunikacije.

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE KABRAL BARETA

(Prevod)

Žao mi je što ne mogu da delim mišljenje većine u Sudu; po mom mišljenju nije došlo do kršenja prava podnosioca predstavke na izražavanje.

Postoje dva odlučujuća dokaza u predmetu: kneževo pismo od 27. februara 1995, u kome knez po prvi put izražava svoju nameru da podnosioca predstavke ne postavi ponovo za predsednika Upravnog suda, i pismo predsedniku Parlamenta od 17. aprila 1997, u kome knez odbija da izvrši to postavljanje.

Da ih ispitamo.

1. Pismo od 27. februara 1995. bilo je privatno pismo, poslato na privatnu adresu podnosioca predstavke, u kome knez navodi svoju nameru da više ne postavlja podnosioca predstavke na javnu funkciju.

Mislim da će biti od pomoći da se reprodukuje sledeći pasus:

„U mojim očima Vas Vaše ponašanje, dr Vile, čini nepodobnim za javnu funkciju. Ne nameravam da se upustim u dugu javnu ili privatnu raspravu s Vama, ali bih voleo da Vas blagovremeno obavestim da Vas neću ponovo imenovati na javnu funkciju ukoliko Vas predloži Parlament ili neko drugo telo ...“

Na početku navodim da knez nije želeo da se upušta u javnu raspravu i da je samo blagovremeno hteo da naznači svoju nameru da, ako se pojavi prilika, preduzme određene mere.

Teško mogu da vidim na koji način ovo pismo predstavlja „prekor“ (vidi stav 50 presude).

Pismo je, iznad svega, izrazilo svo kneževo neslaganje s idejama podnosioca predstavke u vezi s tumačenjem lihtenštajnskog Ustava. To neslaganje dovelo je do gubitka političkog poverenja koje je knez trebalo da ima prema podnosiocu predstvke i stoga i do najave da knez namerava da izvede neophodne političke zaključke.

Drugim rečima, ništa osim onoga što je podnosilac predstavke mogao da očekuje, s obzirom na neslaganje iz 1992. između kneza i Vlade (čiji je podnosilac predstavke tada bio član).

Sama po sebi namera ne predstavlja pravni čin, niti čak ni početni korak ka izvršenju takvog čina.

Nema sumnje da se ovde nalazimo u oblasti čiste psihologije, još uvek daleko čak i od pripremne radnje koja bi pretpostavljala da su fizički činovi već izvršeni.

Stoga bih mogao da razumem da treba smatrati da je kneževo pismo napisano jednostavno da bi „blagovremeno“ najavilo njegovu nameru da sprovede neku radnju, da bi podnosiocu predstavke dao vremena da za svoju budućnost napravi neophodne pripreme.

Tačno je da je ovo privatno pismo u kome se najavljuje namera postalo javno i da su ga potvrdila druga kneževa pisma, koja su bila otvorena.

Sve je to, međutim, bilo isključivo usled ponašanja podosioca predstavke i kako je g. Konforti pravilno rekao u svom izdvojenom mišljenju koje se nalazi u prilogu izveštaja Komisije, podnosilac predstavke ne može da „izbegne primenu principa nemo contra factum suum proprium venire potest“.

Prihvatanje suprotnog, po mom mišljenju, ne bi bilo u skladu s jezikom i duhom člana 10 Konvencije. Nije moguće suditi o namerama i ne upasti u svet „virtuelnog“ kršenja, a meni deluje da se upravo to desilo u ovom slučaju.

2. Odbijanje da se podnosilac predstavke ponovo postavi za predsednika Upravnog suda bilo je, bez ikakve sumnje, pravni čin i u okolnostima slučaja mogu da prihvatim da je to usledilo zbog mišljenja koja je podnosilac predstavke izrazio i to predstavlja problem na osnovu člana 10.

Međutim, ja smatram da nije potrebno određivati da li je to odbijanje imalo legitiman cilj i da li je bilo neophodno u demokratskom društvu, pošto niko neće osporiti da se ovde nalazimo u zoni pristupa javnoj funkciji, temi koja je namerno izostavljena iz Konvencije. To je u stavu 41 presude potvrdila većina u Sudu.

Stoga zaključujem da nije došlo do kršenja Konvencije.

 

 

_________________________________________
Prevod presude preuzet sa https://vk.sud.rs/

 

 

CASE OF WILLE v. LIECHTENSTEIN

(Application no. 28396/95)

JUDGMENT

STRASBOURG

28 October 1999

In the case of Wille v. Liechtenstein,

The European Court of Human Rights, sitting, in accordance with Article 27 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”), as amended by Protocol No. 11[1], and the relevant provisions of the Rules of Court2, as a Grand Chamber composed of the following judges:

MrsE. Palm, President,
MrC.L. Rozakis,
MrL. Ferrari Bravo,
MrG. Ress,
MrL. Caflisch,
MrI. Cabral Barreto,
MrJ.-P. Costa,
MrW. Fuhrmann,
MrK. Jungwiert,
MrB. Zupancic,
MrsN. Vajic,
MrJ. Hedigan,
MrsW. Thomassen,
MrsM. Tsatsa-Nikolovska,
MrT. Pantîru,
MrE. Levits,
MrK. Traja,
and also of Mrs M. de Boer-Buquicchio, Deputy Registrar,

Having deliberated in private on 2 June and 13 October 1999,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case was referred to the Court, as established under former Article 19 of the Convention3, by the European Commission of Human Rights (“the Commission”) and by the Liechtenstein Government (“the Government”) on 24 and 27 October 1998 respectively, within the three-month period laid down by former Articles 32 § 1 and 47 of the Convention. It originated in an application (no. 28396/95) against the Principality of Liechtenstein lodged with the Commission under former Article 25 by a Liechtenstein citizen, Mr Herbert Wille, on 25 August 1995.

The Commission’s request referred to former Articles 44 and 48 and to the declaration whereby Liechtenstein recognised the compulsory jurisdiction of the Court (former Article 46); the Government’s application referred to former Article 48. The object of the request and of the application was to obtain a decision as to whether the facts of the case disclosed a breach by the respondent State of its obligations under Articles 10 and 13 of the Convention.

2.  After the entry into force of Protocol No. 11 on 1 November 1998 and in accordance with the provisions of Article 5 § 5 thereof, the case was referred to the Grand Chamber of the Court. The Grand Chamber included ex officio Mr L. Caflisch, the judge elected in respect of Liechtenstein (Article 27 § 2 of the Convention and Rule 24 § 4 of the Rules of Court), Mrs E. Palm and Mr C.L. Rozakis, the Vice-Presidents of the Court, and Mr J.P. Costa and Mr G. Ress, Vice-Presidents of Sections (Article 27 § 3 of the Convention and Rule 24 §§ 3 and 5 (a)). The other members appointed to complete the Grand Chamber were Mr L. Ferrari Bravo, Mr I. Cabral Barreto, Mr W. Fuhrmann, Mr K. Jungwiert, Mr B. Zupancic, Mrs N. Vajic, Mr J. Hedigan, Mrs W. Thomassen, Mrs M. Tsatsa-Nikolovska, Mr T. Pantîru, Mr E. Levits and Mr K. Traja (Rule 24 § 3 and Rule 100 § 4).

3.  The applicant designated the lawyers who would represent him (Rule 36). The lawyers were given leave by the President of the Grand Chamber, Mrs Palm, to use the German language (Rule 34 § 3).

4.  As President of the Grand Chamber, Mrs Palm, acting through the Deputy Registrar, consulted the Agent of the Government, the applicant’s lawyers and the Delegate of the Commission on the organisation of the written procedure. Pursuant to the order made in consequence, the Registrar received the applicant’s memorial on 25 February 1999 and the Government’s memorial on 30 March 1999.

5.  In accordance with the decision of the President of the Grand Chamber, a hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 2 June 1999.

There appeared before the Court:

(a)  for the Government
MrH. Golsong, Attorney,Co-Agent,
MrN. Marxer,
MrT. Stein,
MrM. Walker,Counsel;

(b)  for the applicant
MrW.E. SeegerRechtsanwalt,
MrA. KleyRechtsanwalt,Counsel.

Mr Wille was also present.

The Court heard addresses by Mr Seeger, Mr Kley, Mr Golsong and Mr Stein.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6.  In 1992 a controversy arose between His Serene Highness Prince Hans-Adam II of Liechtenstein (“the Prince”) and the Liechtenstein government on political competences in connection with the plebiscite on the question of Liechtenstein’s accession to the European Economic Area. At the relevant time, the applicant was a member of the Liechtenstein government. Following an argument between the Prince and members of the government at a meeting on 28 October 1992, the matter was settled on the basis of a common declaration by the Prince, the Diet (Landtag) and the government.

7.  Following elections and the constitution of the new Diet in May 1993, discussions on various constitutional issues took place between the Prince and the government, when the applicant no longer held a government office. The applicant had not stood for re-election in May 1993, and he was appointed President of the Liechtenstein Administrative Court (Verwaltungsbeschwerdeinstanz) in December 1993 for a fixed term of office (see paragraph 26 below).

8.  On 16 February 1995, in the context of a series of lectures on questions of constitutional jurisdiction and fundamental rights, the applicant gave a public lecture at the Liechtenstein-Institut, a research institute, on the “Nature and Functions of the Liechtenstein Constitutional Court” (“Wesen und Aufgaben des Staatsgerichtshofes”). In the course of the lecture, the applicant expressed the view that the Constitutional Court was competent to decide on the “interpretation of the Constitution in case of disagreement between the Prince (government) and the Diet” (“Entscheidung über die Auslegung der Verfassung bei einem Auslegungsstreit zwischen Fürst (Regierungund Landtag”).

9.  On 17 February 1995 the newspaper Liechtensteiner Volksblatt published an article on the lecture given by the applicant, mentioning, inter alia, his views on the competences of the Constitutional Court

10.  On 27 February 1995 the Prince addressed a letter to the applicant concerning the above lecture, as summarised in the article published in the Liechtensteiner Volksblatt.

11.  The letter, written on heraldic letter paper, read as follows:

“Vaduz Castle, 27 February 1995

Dr Herbert Wille

President of the Liechtenstein Administrative Court

[applicant’s private address]

Sir,

I was astonished to read the report in the 17 February issue of the Liechtensteiner Volksblatt on your lecture on the theme of the ‘Nature and Functions of the Liechtenstein Constitutional Court’. I assume that the statements you made on the Court’s areas of responsibility have been correctly reproduced in this report, in particular the comment that the Constitutional Court can, as a court that interprets the law, be appealed to in the event of a disagreement between the Prince and the people.

You will doubtless remember the discussion between the government and me in the period before 28 October 1992, at which you were present as deputy head of government. I drew the government’s attention during this exchange of views at Vaduz Castle to the fact that it was not abiding by the Constitution and read out the relevant Articles thereof. You replied that you did not agree (or words to that effect) with these parts of the Constitution in any case and that you therefore did not consider yourself bound by it. Since the other members of the government did not contradict you, I was forced to assume that the entire government was of the opinion that the two bodies that hold supreme power, the people and the Prince, must observe the Constitution and the ordinary laws but not the members of the government, who have sworn an oath of allegiance to the Constitution.

I considered your statement at that time and the government’s attitude to be incredibly arrogant and therefore informed the government in no uncertain terms that it had lost my confidence. Following the compromise that was fortunately reached a little later between the government and the Diet, on the one hand, and myself, on the other, I declared that I once again had confidence in the government, doing so in the hope that individual members had realised that they had taken up an inexcusable position in relation to our Constitution and now recognised that they were bound by it. Just as I would have appointed Mr Brunhart head of government, had his party won the election, I appointed you President of the Administrative Court on the Diet’s recommendation.

Unfortunately, I had to realise following the publication of the report in the Liechtensteiner Volksblatt that you still do not consider yourself bound by the Constitution and hold views that are clearly in violation of both the spirit and the letter thereof. Anyone reading the relevant Articles of the Constitution will be able to establish that the Constitutional Court has no competence to decide as a court of interpretation in the event of a disagreement between the Prince and the people (the Diet). In my eyes your attitude, Dr Wille, makes you unsuitable for public office. I do not intend to get involved in a long public or private debate with you, but I should like to inform you in good time that I shall not appoint you again to a public office should you be proposed by the Diet or any other body. I only hope that in your judgments as President of the Administrative Court you will abide by the Constitution and the ordinary laws for the rest of your term of office.

Yours sincerely,

Hans-Adam II          

Prince of Liechtenstein”

Schloss Vaduz, 27. Februar 1995

Herrn Dr. Herbert Wille

Präsident der Fürstlich Liecht.

Verwaltungsbeschwerdeinstanz

...

Sehr geehrter Herr Präsident

Mit Erstaunen habe ich im Liechtensteiner Volksblatt vom 17. Februar den Bericht über Ihren Vortrag am Liechtenstein Institut zum Thema ‘Wesen und Aufgaben des Staatsgerichtshofes’ gelesenIch nehme an, dass Ihre Aussagen über die Zuständigkeitsbereiche des Staatsgerichtshofes in diesem Bericht korrekt wiedergegeben wurdeninsbesondere jene, in der Sie feststellendass der Staatsgerichtshof als Interpretations-gerichtshof bei unterschiedlichen Auffassungen zwischen Fürst und Volk angerufen werden könne.

Sie werden sich bestimmt noch an die Auseinandersetzung zwischen der Regierung und mir vor dem 28. Oktober 1992 erinnernbei der Sie als stellvertretender Regierungschef anwesend warenIch habe damals bei der Aussprache auf Schloss Vaduz die Regierung darauf aufmerksam gemachtdass sie sich nicht an die Verfassung hältund die entsprechenden Artikel aus der Verfassung der Regierung vorgelesenSie haben dazumal sinngemäss geantwortetdass Sie mit diesen Teilen der Verfassung sowieso nicht einverstanden seienund sich deshalb auch nicht an die Verfassung gebunden fühltenNachdem die anderen Regierungsmitglieder Ihrer Aussage nicht widersprochen habenmusste ich davon ausgehendass die gesamte Regierung der Auffassung istdass sich zwar die beiden SouveräneVolk und Fürst, an Verfassung und Gesetze zu halten habennicht aber die Regierungsmitgliederwelche einen Eid auf die Verfassung abgelegt haben.

Ich habe Ihre damalige Aussage sowie die Haltung der Regierung als unglaubliche Arroganz empfundenund deshalb habe ich der Regierung in sehr klaren Worten mitgeteiltdass sie mein Vertrauen verloren hat. Beim Kompromissder glücklicherweise etwas später zwischen Regierung und Landtag auf der einen Seite und mir auf der anderen Seite erzielt wurdehabe ich der Regierung wieder mein Vertrauen ausgesprochenIch habe dies auch in der Hoffnung getandass die einzelnen Regierungsmitglieder ihre unentschuldbare Haltung gegenüber unserer Verfassung eingesehen haben und die Verfassung für sie wieder als bindend anerkennenEbenso wie ich Herrn Brunhart bei einem Sieg seiner Partei wiederum zum Regierungschef ernannt hätte, so habe ich Sie über Vorschlag des Landtages zum Präsidenten der Verwaltungs-beschwerdeinstanz ernannt.

Leider muss ich aufgrund des Berichtes im Liechtensteiner Volksblatt nun feststellendass Sie sich nach wie vor nicht an die Verfassung gebunden fühlen und Auffassungen vertreten, die eindeutig gegen Sinn und Wortlaut der Verfassung verstossenJeder wird beim Lesen der einschlägigen Verfassungsartikel feststellen könnendass der Staatsgerichtshof eben nicht Interpretationsgerichtshof bei unterschiedlichen Auffassungen zwischen Fürst und Volk (Landtagist. In meinen Augen sind Sie, Herr Dr. Willeaufgrund Ihrer Haltung gegenüber der Verfassung ungeeignet für ein öffentliches Amt. Ich habe nicht die Absichtmich mit Ihnen öffentlich oder privat in eine lange Auseinandersetzung einzulassenaber ich möchte Ihnen rechtzeitig mitteilendass ich Sie nicht mehr für ein öffentliches Amt ernennen werdesollten Sie mir vom Landtag oder sonst irgendeinem Gremium vorgeschlagen werden. Es verbleibt mir die Hoffnungdass Sie sich während des Restes Ihrer Amtszeit als Präsident der Verwaltungsbeschwerdeinstanz in Ihren Urteilen an Verfassung und Gesetze halten.

Mit vorzüglicher Hochachtung

Hans-Adam II.         

Fürst von Liechtenstein”

12.  By letter of 9 March 1995 the applicant informed the President of the Diet about the letter of 27 February 1995. He denied having ever made a statement to the effect that he did not consider himself bound by the Constitution or parts thereof. He further explained his research on the competences of the Constitutional Court in constitutional matters. According to him, the expression of an opinion not shared by the Prince could not be regarded as a failure to comply with the Constitution. However, taking into account the conclusions drawn by the Prince in the said letter, his office as President of the Administrative Court was called into question. The President of the Diet subsequently informed the applicant that the Diet had discussed the matter in camera and had come to the unanimous conclusion that the applicant’s office was not called into question on account of his legal opinions as stated in the context of his lecture.

13.  On 20 March 1995 the applicant replied to the letter sent by the Prince on 27 February 1995, and enclosed a copy of his letter to the President of the Diet. He explained in particular that it was his conviction as a lawyer that his statements on the occasion of the lecture of 16 February 1995, namely that the Constitutional Court was competent to decide on the interpretation of the Constitution in case of a dispute between the Prince and the people (Diet), were correct and did not infringe the Constitution. The applicant concluded that the declaration made by the Prince that he did not intend to appoint the applicant to a public office, amounted to an interference with his rights to freedom of opinion and to freedom of thought, as guaranteed under the Constitution and the European Convention on Human Rights. It further called into question the constitutional right to equal access to public office and constituted an attempt to interfere with judicial independence.

14.  In his letter in reply dated 4 April 1995, the Prince noted that Mr Wille had distributed the letter of 27 February 1995 to a large group of persons. The Prince stated that it had been his intention to avoid a public discussion in informing Mr Wille, in a personal letter, about his decision as early as possible. He considered that a long debate between them on the question of Mr Wille’s qualification for the office of judge was inappropriate, as Mr Wille had remained in office and the Prince’s criticism had not been directed at the decisions of the Administrative Court, but at Mr Wille’s general attitude towards the Constitution.

15.  The Prince added that it was left to his discretion whether or not to appoint a candidate for public office and that he was not obliged to give any reasons for such a decision. However, as he had known Mr Wille for many years, he had considered it appropriate to state the reasons for his decision regarding him. Moreover, the decision no longer to appoint him to the office of President of one of the highest courts, on account of his attitude in the past as well as the opinions expressed by him, did not amount to an interference with Mr Wille’s rights to freedom of expression and to freedom of thought. All citizens were free to propose and to plead for amendments to constitutional or other legal provisions. However, Mr Wille, during his term of office as a member of the government and in his lecture, had not availed himself of such constitutional and democratic means, but had simply ignored those parts of the Constitution with which he disagreed.

16.  The Prince further explained that the relevant provision, namely Article 112 of the Constitution, concerned the competence of the Constitutional Court to decide on the interpretation of the Constitution in case of a dispute between the government and the Diet. Confusing the terms “Government” and “Diet” with “Prince” or “people”, as Mr Wille had done, would undermine the rule of law. As head of State, he was obliged to safeguard the constitutional order and the democratic rights of the people. He would be failing in his duties if he were to appoint to one of the highest judicial offices a person whom, owing to his attitude and the statements he had made, he could not regard as being committed to upholding the Constitution.

17.  On 2 June 1995 the Prince sent to the applicant, President of the Administrative Court, an open letter which was published in Liechtenstein newspapers. The Prince noted that Mr Wille had made public at least part of the Prince’s letter of 27 February 1995. As this had given rise to various comments, the Prince considered it necessary to explain his point of view in an open letter.

18.  In his opinion, in a democratic State based on the rule of law (demokratischer Rechtsstaat), a distinction had to be drawn between freedom of expression and the means used by an individual for imposing his views in such a society. In that connection, the individual should respect the rules defined in the Constitution and other statutory provisions. The Prince further stated that it was the right of Mr Wille, in his position as a judge, to express the opinion that the monarchy was no longer opportune; that Article 7 of the Constitution should be amended; that the Prince should be subject to the jurisdiction of the Liechtenstein judiciary; and that the Liechtenstein Constitutional Court should be given supplementary competences. However, Mr Wille was not entitled to place himself above the existing Constitution or incite the Constitutional Court to lay claim to competences which were not vested in it by virtue of the Constitution. The Prince considered that Mr Wille, having regard to his education and professional experience, knew that the terms “people” (“Volk”), “Diet” (“Landtag”), “Government” (“Regierung”) and “Prince” (“Fürst”) and their respective rights and obligations were clearly defined in the Constitution. The applicant’s contention that these terms were interchangeable would jeopardise the Constitution and the constitutional State as a whole.

19.  The Prince also made reference to the political events in the autumn of 1992 and, lastly, he stated that, on the basis of the article in a Liechtenstein newspaper of 17 February 1995, he was forced to conclude that Mr Wille continued to have the intention of placing himself above the Liechtenstein Constitution. He explained that he had therefore intended to inform Mr Wille, in a personal letter and as early as possible, about his decision not to appoint him to public office in future.

20.  In spring 1997 the applicant’s term of office as President of the Administrative Court expired. On 14 April 1997 the Liechtenstein Diet decided to propose the applicant again as President of the Administrative Court.

21.  In a letter of 17 April 1997 to the President of the Diet the Prince refused to accept the proposed appointment. He explained that, considering his experiences with Mr Wille, he had become convinced that Mr Wille did not feel bound by the Liechtenstein Constitution. In these circumstances, he would be failing in his duties as head of State if he were to appoint Mr Wille as President of the Administrative Court. The Prince further stated that Mr Wille, on account of his other professional qualifications, had made important contributions as a judge of the Administrative Court and that he (the Prince) could therefore understand the proposal made to a certain extent. If the Diet did not share his doubts regarding Mr Wille, it could elect him as associate judge of the Administrative Court.

22.  The applicant is currently employed as a researcher by the Liechtenstein-Institut.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

23.  The Principality of Liechtenstein is a constitutional, hereditary monarchy on a democratic and parliamentary basis; the power of the State is inherent in and emanates from the Prince and the people and shall be exercised by both of them in accordance with the provisions of the Constitution (Article 2 of the Constitution of 24 October 1921).

24.  Chapter II of the Constitution is entitled “The Prince”. In its Article 7, it stipulates that the Prince is the head of the State and exercises his sovereign authority in conformity with the provisions of the Constitution and of the other laws; and that his person is sacred and inviolable. Further competences are laid down in Articles 8 to 13. According to Article 11, the Prince appoints the State officials, in conformity with the provisions of the Constitution (see Article 79 concerning the head of the government, the government councillors and their substitutes; Article 97 concerning the president of the Administrative Court and his deputy; Article 99, in conjunction with the Court Organisation Act, concerning the first-instance judges; Article 102 § 3 concerning the members of the High Court (Obergericht) and the Supreme Court of Justice (Oberster Gerichtshof)). By letter of 28 April 1997, the Prince informed the Liechtenstein government that he instructed it to proceed, within its competence, with the appointment in 1997 of State officials who, pursuant to Article 11 of the Constitution, were to be appointed by the Prince.

25.  Chapter IV of the Constitution contains the general rights and obligations of citizens of the Principality. Article 31 stipulates the equality of all citizens before the law, and also provides that the public offices are equally open to them, subject to observance of the legal regulations.

26.  According to Article 97 of the Constitution, all decisions or orders by the government are subject to appeal before the Administrative Court. The Administrative Court consists of a president trained in the law and of his deputy, who are appointed by the Prince on the proposal of the Diet, and of four appeal judges and their substitutes, who are elected by the Diet. The president and his deputy must be Liechtenstein nationals. Their term of office coincides with that of the Diet, and ends at such time as they are replaced.

27.  According to Article 104 of the Constitution, the Constitutional Court is, inter alia, competent to protect rights accorded by the Constitution. Section 23 of the Constitutional Court Act (Staatsgerichtshofgesetz) provides that decisions of a court or of an administrative authority may be challenged before the Constitutional Court, by alleging that there has been an infringement of constitutional rights or of rights guaranteed under the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms.

28.  Pursuant to Article 105 of the Constitution, in conjunction with section 4 of the Constitutional Court Act, the judges of the Constitutional Court are elected by the Diet; the election of the president and the deputy president are subject to confirmation by the Prince.

29.  Article 112 of the Constitution reads as follows:

“If doubts arise as to the interpretation of specific provisions of the Constitution and cannot be dispelled on the basis of an agreement between the Government and the Diet, the Constitutional Court is called upon to decide on the matter.”

Wenn über die Auslegung einzelner Bestimmungen der Verfassung Zweifel entstehen und nicht durch Übereinkunft zwischen der Regierung und dem Landtage beseitigt werden können, so hat hierüber der Staatsgerichtshof zu entscheiden.”

30.  In 1991 the Liechtenstein government introduced a bill in Parliament with the object of amending the Constitutional Court Act of 1925. In its comments on the provision regarding the Constitutional Court’s competence to decide on the interpretation of specific provisions of the Constitution, the government explained, inter alia, its views on the wording and purpose of Article 112 of the Constitution and in particular on the term “Government” which should be understood as referring to the Prince. At the preparatory stage, the Prince, in a letter addressed to the applicant, who at the time held the office of deputy head of the Liechtenstein government, had stated his disagreement with the proposed interpretation. The applicant explained the bill in Parliament when it received its first reading in April 1992. In the course of the discussions, the President of the Parliament questioned the interpretation of Article 112 of the Constitution, as contained in the government’s comments. The bill was passed by the Diet on 11 November 1992; however, the Prince failed to sign it so that it did not enter into force.

31.  Under section 20 of the Liechtenstein Court Organisation Act (GerichtsorganisationsgesetzLGBl 1922 Nr. 16), judges are required to swear an oath, including the duties of loyalty to the Prince and of obedience to the laws and the Constitution.

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

32.  Mr Herbert Wille applied to the Commission on 25 August 1995. He alleged that following a public lecture he had given on issues of constitutional law the monarch of Liechtenstein, His Serene Highness Prince Hans-Adam II, as announced in a letter, decided not to appoint the applicant to public office in the future. This measure constituted a violation of his rights under Articles 6, 10, 13 and 14 of the Convention.

33.  The Commission declared the application (no. 28396/95) admissible on 27 May 1997. In its report of 17 September 1998 (former Article 31 of the Convention), it expressed the opinion that there had been a violation of Article 10 (fifteen votes to four); that it was not necessary to determine whether there had been a violation of Article 6 (seventeen votes to two); that there had been a violation of Article 13 taken in conjunction with Article 10 (sixteen votes to three); and that no separate issue arose under Article 14 taken in conjunction with Article 10 (seventeen votes to two). The full text of the Commission’s opinion and of the three dissenting opinions contained in the report is reproduced as an annex to this judgment[2].

FINAL SUBMISSIONS TO THE COURT

34.  In his memorial, the applicant requested the Court to find the respondent State in breach of its obligations under Articles 10 and 13 of the Convention and to award him just satisfaction under Article 41.

The Government, for their part, invited the Court to dismiss the applicant’s complaints under Articles 10 and 13 of the Convention.

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

35.  The applicant complained that, on account of the views expressed by him in the course of a public lecture on constitutional law at the Liechtenstein-Institut on 16 February 1995, the monarch of Liechtenstein, His Serene Highness Prince Hans-Adam II, in a letter addressed to him, announced his intention not to appoint the applicant to a public office again. He considered that this constituted a breach of his right to freedom of expression as guaranteed by Article 10 of the Convention, which reads:

“1.  Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2.  The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

A.  As to the applicability of Article 10 and the existence of an interference

36.  The applicant submitted that the Prince’s decision not to appoint him to a public office in the future should he be proposed by the Diet or any other body as expressed in the Prince’s letter of 27 February 1995 constituted an immediate reaction to his academic speech delivered a few days before and could not be considered anything else but a sanction for the expression of his legal opinion. Although the Convention did not guarantee a right of access to the civil service, civil servants nevertheless enjoyed the protection of Article 10.

37.  The Government submitted that the applicant’s speech and the Prince’s reaction thereto expressed in his letter of 27 February 1995 should be considered against the background of an ongoing political debate in Liechtenstein regarding the Prince’s authority and should not be seen in isolation. In 1992 there was a controversy between the Prince and the government over the date of a referendum for accession to the European Economic Area. The applicant was then a member of the Liechtenstein government, deputy head of the government and in charge of the justice portfolio. In the course of that controversy the applicant had expressed the view that, under Article 112 of the Constitution, the Constitutional Court had the power to decide on the interpretation of the Constitution in case of a disagreement between the Prince and the Diet. At the same time the Diet was considering a draft amendment to the Constitutional Court Act. In the explanatory report thereon the applicant had expressed the same opinion. In both cases the Prince had directly contradicted the applicant. Nevertheless, in December 1993, he had appointed the applicant President of the Administrative Court. Thus the Prince’s letter essentially expressed the Prince’s disappointment and surprise that the applicant, despite a previous compromise on the controversy regarding the jurisdiction of the Constitutional Court, had given a public speech on this issue although he must have known that the Prince could not have been in agreement with the opinion expressed.

38.  The Prince’s letter to the applicant of 27 February 1995 was a personal letter not intended for the general public and sent to the applicant’s private address. It did not constitute an act of State but was rather the notice of an intent to make a decision at a later time. The letter did not have a direct impact on the applicant’s legal status. He was not dismissed from office nor was his professional activity as President of the Administrative Court obstructed in any other way. But even if the Prince’s letter could be construed as an act of State, the Convention would not be applicable to the case. As the sanction was the refusal to appoint the applicant to a specific public office, it did not affect the applicant in any of his rights, as there was no right, either under Liechtenstein law or under the Convention, to be appointed to such office. Article 10 did not apply when the central issue was a question of access to public office.

39.  The Commission essentially agreed with the applicant. It found that the Prince’s decision, as expressed in his letter of 27 February 1995, not to appoint the applicant in the future to public office was an interference with the applicant’s right to freedom of expression as secured in Article 10 of the Convention.

40.  The Court will first deal with the Government’s argument that the case essentially concerns access to the civil service, a right not guaranteed by the Convention.

41.  In this connection the Court points out that the right of recruitment to the civil service was deliberately omitted from the Convention. Consequently, the refusal to appoint a person as a civil servant cannot as such provide the basis for a complaint under the Convention. This does not mean, however, that a person who has been appointed as a civil servant cannot complain of being dismissed if that dismissal violates one of his or her rights under the Convention. Civil servants do not fall outside the scope of the Convention. In Articles 1 and 14, the Convention stipulates that “everyone within [the] jurisdiction” of the Contracting States must enjoy the rights and freedoms in Section I “without discrimination on any ground”. Moreover, Article 11 § 2 in fine, which allows States to impose special restrictions on the exercise of the freedoms of assembly and association by “members of the armed forces, of the police or of the administration of the State”, confirms that as a general rule the guarantees in the Convention extend to civil servants (see the Glasenapp and Kosiek v. Germany judgments of 28 August 1986, Series A nos. 104, p. 26, § 49, and 105, p. 20, § 35, and the Vogt v. Germany judgment of 26 September 1995, Series A no. 323, pp. 22-23, § 43).

42.  Accordingly, the status of civil servant obtained by the applicant when he was appointed President of the Liechtenstein Administrative Court did not deprive him of the protection of Article 10.

43.  In order to determine whether this provision was infringed it must first be ascertained whether the disputed measure amounted to an interference with the exercise of freedom of expression – in the form of a “formality, condition, restriction or penalty” – or whether it lay within the sphere of the right of access to the civil service, a right not secured in the Convention. In order to answer this question, the scope of the measure must be determined by putting it in the context of the facts of the case and of the relevant legislation (see the Glasenapp and Kosiek judgments cited above, p. 26, § 50, and p. 20, § 36).

44.  In the Glasenapp and Kosiek cases, the Court analysed the action of the authorities as a refusal to grant the applicants access to the civil service on the ground that they did not possess one of the necessary qualifications. In the Vogt case, the Court found that Mrs Vogt, for her part, had been a permanent civil servant since February 1979. She was suspended in August 1986 and dismissed in 1987. It concluded that there was indeed an interference with the exercise of the right protected by Article 10 of the Convention (see the Vogt judgment cited above, p. 23, § 44). In the instant case, the Court considers likewise that recruitment to the civil service does not lie at the heart of the issue submitted to it. Even though the Prince raised the matter of a possible reappointment of the applicant as President of the Administrative Court in the future, his communications to the applicant essentially consisted in a reprimand for the opinions the latter had expressed previously.

45.  The Government argue that the Prince’s letter of 27 February 1995 was merely an advance announcement of a possible decision to be taken by the Prince in the future; thus it was a private letter and could not be equated to a sanction.

46.  The Court reiterates in this connection that the responsibility of a State under the Convention may arise for acts of all its organs, agents and servants. As is the case in international law generally, their rank is immaterial since the acts by persons accomplished in an official capacity are imputed to the State in any case. In particular, the obligations of a Contracting Party under the Convention can be violated by any person exercising an official function vested in him (see Ireland v. the United Kingdom, application no. 5310/71, Commission’s report of 25 January 1976, Yearbook 19, p. 758).

47.  The Court notes that the Principality of Liechtenstein is a constitutional hereditary monarchy on a democratic and parliamentary basis; the power of the State is inherent in and emanates from the Prince and the people and shall be exercised by both of them in accordance with the provisions of the Constitution (Article 2 of the Constitution). Chapter II of the Constitution specifies various sovereign powers of the Prince, inter alia, the appointment of State officials (Article 11 of the Constitution).

48.  The Court further notes that the applicant had been appointed President of the Liechtenstein Administrative Court in December 1993. On 27 February 1995 the Prince of Liechtenstein, in a letter to the applicant, informed him of his intention not to appoint him to public office again, should he be proposed by the Diet or any other body. The Prince’s letter was prompted, and this is not in dispute between the parties, by a report in the Liechtensteiner Volksblatt concerning the lecture given by the applicant on 16 February 1995 on the nature and functions of the Liechtenstein Constitutional Court, including a statement that the competence of that court under the Constitution could, in matters of interpretation of the Constitution, extend to disputes involving the powers of the Prince. According to the latter, the views thus expressed by the applicant infringed the Constitution, and the applicant’s attitude towards the Constitution made him unsuitable for public office. The Prince confirmed his intention not to appoint the applicant in subsequent letters of 4 April and 2 June 1995 and eventually, by letter of 17 April 1997, refused to reappoint the applicant as President of the Administrative Court after he had been proposed for this post by the Diet. Hence the Court cannot accept the argument that the letters of the Prince were private correspondence and did not constitute an act of State.

49.  In examining whether there has been an interference with the applicant’s right to freedom of expression the Court finds that the Prince’s letter of 27 February 1995 should be at the centre of its attention as it expressed for the first time the Prince’s intentions vis-à-vis the applicant. However, this measure has to be seen in the context of the Prince’s subsequent communications which confirmed these intentions.

50.  Considering the contents of this letter the Court finds that there has been an interference by a State authority with the applicant’s freedom of expression. The measure complained of occurred in the middle of the applicant’s term of office as President of the Administrative Court; it was unconnected with any concrete recruitment procedure involving an appraisal of personal qualifications. From the terms of the letter of 27 February 1995 it appears that the Prince had come to a resolution regarding his future conduct towards the applicant, which related to the exercise of one of his sovereign powers, that is his power to appoint State officials. Moreover, the said letter was expressly addressed to the applicant as President of the Administrative Court, though sent to his place of residence. Thus, the measure complained of was taken by an organ which was competent to act in the manner it did and whose acts engaged the responsibility of Liechtenstein as a State under the Convention. The right of the applicant to exercise his freedom of expression was interfered with once the Prince, criticising the contents of the applicant’s speech, announced the intention to sanction the applicant because he had freely expressed his opinion. The announcement by the Prince of his intention not to reappoint the applicant to a public post constituted a reprimand for the previous exercise by the applicant of his right to freedom of expression and, moreover, had a chilling effect on the exercise by the applicant of his freedom of expression, as it was likely to discourage him from making statements of that kind in the future.

51.  It follows that there was an interference with the exercise of the applicant’s right to freedom of expression, as secured in Article 10 § 1.

B.  As to whether the interference was justified

52.  Such an interference gives rise to a breach of Article 10 unless it can be shown that it was “prescribed by law”, pursued one or more legitimate aim or aims as defined in paragraph 2 and was “necessary in a democratic society” to attain them.

1.  “Prescribed by law” and legitimate aim

53.  The applicant submitted that the interference complained of did not have any legal basis in Liechtenstein law. In particular, it had been unforeseeable for him that as a reaction to his speech the Prince would impose such a serious and far-reaching sanction. Furthermore the Prince’s measure did not pursue any legitimate aim.

54.  In the Government’s view the interference, if there had been any, was justified on account of the applicant’s violation of judicial norms of conduct and of his oath of office under Liechtenstein law, which included swearing loyalty to the Prince and obedience to the Constitution and the laws. Furthermore, the aim of the interference was to maintain public order and promote civil stability, and to preserve judicial independence and impartiality.

55.  The Commission found that in examining the justification of the interference with the applicant’s right to freedom of expression, the central issue was whether this interference was “necessary in a democratic society”. In view of the conclusions it reached with regard to this third condition, it did not find it necessary to examine compliance with the first two conditions.

56.  Assuming that the interference was prescribed by law and pursued a legitimate aim, as the Government claimed, the Court considers that it was not “necessary in a democratic society”, for the following reasons.

2.  “Necessary in a democratic society”

57.  The applicant submitted that the measure complained of constituted an interference with his right to freedom of expression which could not be justified under paragraph 2 of Article 10 as it was not “necessary in a democratic society”.

58.  The Commission shared this opinion while it was contested by the Government.

59.  The Government submitted that Article 10 § 2 granted States a wide margin of appreciation in determining what political conduct was incompatible with the “decorum of judicial office”. At the hearing they explained that beyond a certain level in the public service, dissenting from those who were free to appoint, reappoint or dismiss high-ranking officials, including (high-ranking) judges, carries a certain risk, a risk known to all concerned and so far not regarded as a violation of human rights. In their view, it was inherent in the nature of judicial office that a particularly high degree of self-restraint be observed by the holder of such office in making public pronouncements which had a political flavour.

60.  The Government considered that the applicant’s lecture on the functions of the Liechtenstein Constitutional Court contained a controversial political statement and a subtle but significant provocation of one of the sovereigns of Liechtenstein. The applicant had been aware that his statement regarding the competence of the Constitutional Court to decide in the event of a conflict between the Prince and Parliament contradicted the Prince’s view, supported by the text of the Constitution, that he was completely immune from the compulsory jurisdiction of any court. In their submission, the applicant was invited as a judge to give a lecture, and he used the opportunity to make his own political and legal beliefs public. He thereby put at risk the public trust in judicial independence and impartiality.

61.  The Court recalls that in its above-mentioned Vogt judgment (pp. 25-26, § 52) it summarised as follows the basic principles concerning Article 10 as laid down in its case-law:

(i)  Freedom of expression constitutes one of the essential foundations of a democratic society and one of the basic conditions for its progress and each individual’s self-fulfilment. Subject to paragraph 2 of Article 10, it is applicable not only to “information” or “ideas” that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb; such are the demands of that pluralism, tolerance and broadmindedness without which there is no “democratic society”. Freedom of expression, as enshrined in Article 10, is subject to a number of exceptions which, however, must be narrowly interpreted, and the necessity for any restrictions must be convincingly established.

(ii)  The adjective “necessary”, within the meaning of Article 10 § 2, implies the existence of a “pressing social need”. The Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing whether such a need exists, but it goes hand in hand with a European supervision, embracing both the law and the decisions applying it, even those given by independent courts. The Court is therefore empowered to give the final ruling on whether a “restriction” is reconcilable with freedom of expression as protected by Article 10.

(iii)  The Court’s task, in exercising its supervisory jurisdiction, is not to take the place of the competent national authorities but rather to review under Article 10 the decisions they delivered pursuant to their power of appreciation. This does not mean that the supervision is limited to ascertaining whether the respondent State exercised its discretion reasonably, carefully or in good faith; what the Court has to do is to look at the interference complained of in the light of the case as a whole and determine whether it was “proportionate to the legitimate aim pursued” and whether the reasons adduced by the national authorities to justify it are “relevant and sufficient”. In so doing, the Court has to satisfy itself that the national authorities applied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 and, moreover, that they based their decisions on an acceptable assessment of the relevant facts.

62.  In the same judgment the Court declared:

“These principles apply also to civil servants. Although it is legitimate for a State to impose on civil servants, on account of their status, a duty of discretion, civil servants are individuals and, as such, qualify for the protection of Article 10 of the Convention. It therefore falls to the Court, having regard to the circumstances of each case, to determine whether a fair balance has been struck between the fundamental right of the individual to freedom of expression and the legitimate interest of a democratic State in ensuring that its civil service properly furthers the purposes enumerated in Article 10 § 2. In carrying out this review, the Court will bear in mind that whenever civil servants’ right to freedom of expression is in issue the ‘duties and responsibilities’ referred to in Article 10 § 2 assume a special significance, which justifies leaving to the national authorities a certain margin of appreciation in determining whether the impugned interference is proportionate to the above aim.” (p. 26, § 53, and the Ahmed and Others v. the United Kingdom judgment of 2 September 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-VI, p. 2378, § 56)

63.  In assessing whether the measure taken by the Prince as a reaction to the statement made by the applicant in the course of his lecture on 16 February 1995 corresponded to a “pressing social need” and was “proportionate to the legitimate aim pursued”, the Court will consider the impugned statement in the light of the case as a whole. It will attach particular importance to the office held by the applicant, the applicant’s statement, the context in which it was made and the reaction thereto.

64.  In December 1993 the applicant was appointed President of the Administrative Court and he held this office when, on 16 February 1995, he gave the lecture at issue. Since the applicant was a high-ranking judge at that time, the Court must bear in mind that, whenever the right to freedom of expression of persons in such a position is at issue, the “duties and responsibilities” referred to in Article 10 § 2 assume a special significance since it can be expected of public officials serving in the judiciary that they should show restraint in exercising their freedom of expression in all cases where the authority and impartiality of the judiciary are likely to be called in question. Nevertheless the Court finds that an interference with the freedom of expression of a judge in a position such as the applicant’s calls for close scrutiny on the part of the Court.

65.  As regards the applicant’s lecture on 16 February 1995, the Court observes that this lecture formed part of a series of academic lectures at a Liechtenstein research institute on questions of constitutional jurisdiction and fundamental rights (see paragraph 8 above). The applicant’s discourse included a statement on the competences of the Constitutional Court under Article 112 of the Liechtenstein Constitution. It was the applicant’s view that the term “Government” used in this provision included the Prince, an opinion allegedly in conflict with the principle of the Prince’s immunity from the jurisdiction of the Liechtenstein judiciary (see paragraphs 24 and 29).

66.  In the applicant’s view this statement was an academic comment on the interpretation of Article 112 of the Constitution. The Government, on the other hand, maintained that although it was being made in the guise of a legally aseptic statement, it constituted, in essence, a highly political statement involving an attack on the existing constitutional order and not reconcilable with the public office held by the applicant at the time.

67.  The Court accepts that the applicant’s lecture, since it dealt with matters of constitutional law and more specifically with the issue of whether one of the sovereigns of the State was subject to the jurisdiction of a constitutional court, inevitably had political implications. It considers that questions of constitutional law, by their very nature, have political implications. It cannot find, however, that this element alone should have prevented the applicant from making any statement on this matter. The Court further observes that in the context of introducing a bill amending the Constitutional Court Act in 1991, the Liechtenstein government had, in its accompanying comments, held a similar view, which had been opposed by the Prince but had found agreement in the Liechtenstein Diet, albeit only by a majority (see paragraph 30 above). The opinion expressed by the applicant cannot be regarded as an untenable proposition since it was shared by a considerable number of persons in Liechtenstein. Moreover, there is no evidence to conclude that the applicant’s lecture contained any remarks on pending cases, severe criticism of persons or public institutions or insults of high officials or the Prince.

68.  Turning to the Prince’s reaction, the Court observes that he announced his intention not to appoint the applicant to public office again, should the applicant be proposed by the Diet or any other body. The Prince considered that the above-mentioned statement by the applicant clearly infringed the Liechtenstein Constitution. In this context, he also made reference to a political controversy with the Liechtenstein government in October 1992 and, in conclusion, he reproached the applicant, who had been a member of the government at that time and President of the Liechtenstein Administrative Court since 1993, with regarding himself as not being bound by the Constitution. In the Prince’s view, the applicant’s attitude towards the Constitution made him unsuitable for public office (see paragraph 11 above).

69.  The Prince’s reaction was based on general inferences drawn from the applicant’s previous conduct in his position as a member of the government, in particular on the occasion of the political controversy in 1992, and his brief statement, as reported in the press, on a particular, though controversial, constitutional issue of judicial competence. No reference was made to any incident suggesting that the applicant’s view, as expressed at the lecture in question, had a bearing on his performance as President of the Administrative Court or on any other pending or imminent proceedings. Also the Government did not refer to any instance where the applicant, in the pursuit of his judicial duties or otherwise, had acted in an objectionable way.

70.  On the facts of the present case, the Court finds that, while relevant, the reasons relied on by the Government in order to justify the interference with the applicant’s right to freedom of expression are not sufficient to show that the interference complained of was “necessary in a democratic society”. Even allowing for a certain margin of appreciation, the Prince’s action appears disproportionate to the aim pursued. Accordingly the Court holds that there has been a violation of Article 10 of the Convention.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

71.  The applicant complained that he did not have an effective judicial or other remedy enabling him to challenge the action taken by the Prince with regard to the opinion expressed on the occasion of his lecture. He relied on Article 13 of the Convention, which provides:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

72.  The Government disputed the above contention, emphasising that a remedy existed of which the applicant had failed to avail himself.

At the hearing the Government submitted that there were strong indications in the case-law of the Constitutional Court that it would not only consider a court or an administrative authority but also the Diet as one of the bodies against which a request for adjudication could be lodged with the Constitutional Court under Section 23 of the Constitutional Court Act. The applicant therefore had at his disposal an effective remedy within the meaning of Article 13 of the Convention as he could and should have challenged the Diet’s failure to insist on his nomination as President of the Administrative Court.

73.  In the applicant’s submission, a request for adjudication to the Constitutional Court under Section 23 of the Constitutional Court Act required that the decision complained of should emanate from a court or an administrative authority. The Prince, however, was neither of these.

74.  The Commission agreed with the applicant. It found that the Government had not succeeded in showing that, against the violation of Article 10 of the Convention alleged by the applicant, a remedy effective in practice as well as in law existed under Liechtenstein law. In particular, as regards a complaint with the Constitutional Court the Government had not put forward any example showing its application in a case similar to the present one.

75.  Article 13 has been consistently interpreted by the Court as requiring a remedy in domestic law only in respect of grievances which can be regarded as “arguable” in terms of the Convention (see the Boyle and Rice v. the United Kingdom judgment of 27 April 1988, Series A no. 131, p. 23, § 52, and the Powell and Rayner v. the United Kingdom judgment of 21 February 1990, Series A no. 172, p. 14, § 31). Article 13 guarantees the availability at the national level of a remedy to enforce the substance of the Convention rights and freedoms in whatever form they might happen to be secured in the domestic legal order. The effect of this Article is thus to require the provision of a domestic remedy allowing the “competent national authority” both to deal with the substance of the relevant Convention complaint and to grant appropriate relief, although Contracting States are afforded some discretion as to the manner in which they conform to their obligation under this provision. The remedy must be “effective” in practice as well as in law (see the Mentes and Others v. Turkey judgment of 28 November 1997, Reports 1997-VIII, p. 2715, § 89).

76.  In the light of the conclusion in paragraph 70 above, the requirement that the complaint be “arguable” is satisfied in respect of the submission in question (see the Vereinigung demokratischer Soldaten Österreichs and Gubi v. Austria judgment of 19 December 1994, Series A no. 302, p. 20, § 53).

77.  As regards the Government’s argument that the applicant should have seised the Constitutional Court against the Diet for not having insisted on its right to nominate him for a new term of office as President of the Administrative Court, it suffices to note that the applicant’s complaint under Article 10 concerned acts by the Prince and not by the Diet. The Government, however, have failed to show that there exists any precedent in the Constitutional Court’s case-law, since its establishment in 1925, that that court has ever accepted for adjudication a complaint brought against the Prince. They have therefore failed to show that such a remedy would have been effective.

78.  It follows that the applicant has also been the victim of a violation of Article 13.

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION AND OF ARTICLE 14 TAKEN IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 10

79.  Before the Commission the applicant further alleged that he had been denied access to a tribunal to defend his reputation and seek protection of his personal rights, including his occupation and professional career, against the statements of the Prince. He relied on Article 6 § 1 of the Convention, the relevant part of which provides:

“In the determination of his civil rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair and public hearing within a reasonable time by an independent and impartial tribunal established by law …”

80.  Before the Commission the applicant also complained that, because of his opinion regarding a particular legal issue, he was prejudiced in his access to public office. He relied on Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 10. Article 14 of the Convention states:

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

81.  As regards the complaint under Article 6, the Commission found it appropriate to examine this complaint in relation to the more general obligation on States under Article 13 to provide an effective remedy in respect of violations of the Convention. It concluded that it was not necessary to determine whether there had been a violation of Article 6. As regards the complaint under Article 14, the Commission, having regard to its conclusion concerning Article 10, found that no separate issue arose under Article 14 taken in conjunction with Article 10.

82.  Before the Court the applicant did not reiterate these complaints and the Court does not find it necessary to deal with the matter of its own motion.

IV.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

83.  The applicant sought just satisfaction under Article 41 of the Convention, which provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

84.  Under the head of pecuniary damage, the applicant claimed 25,000 Swiss francs (CHF) compensation for economic loss suffered by him as a consequence of the measure complained of. He submitted that, unlike his predecessors, he had not been offered any remunerated position in Liechtenstein industrial and business circles.

85.  The Government objected to this claim.

86.  The Court finds that there is no sufficient causal link established between the damage claimed and the violation of the Convention found. Thus, it cannot allow the compensation claim submitted under this head.

87.  Under the head of non-pecuniary damage, the applicant claimed CHF 30,000. He submitted that the Prince’s statements had been highly offensive and had adversely affected his reputation.

88.  The Government also opposed this claim.

89.  The Court considers that the applicant may be taken to have suffered distress on account of the facts of the case. On an equitable basis, the Court awards him CHF 10,000 for non-pecuniary damage.

B.  Costs and expenses

90.  In respect of costs and expenses relating to his representation before the Convention institutions, the applicant claimed a total of CHF 91,014.05, namely CHF 44,927.20 for Mr Kley and CHF 46,086.85 for Mr Seeger.

91.  The Government did not contest this claim.

92.  The Court is satisfied that the hourly rates charged in the Strasbourg proceedings were reasonable. Taking into account that a hearing was held both before the Commission and the Court, it also finds the number of hours claimed not excessive. The claim for costs and expenses is thus to be allowed in its entirety.

C.  Default interest

93.  According to the information available to the Court, the statutory rate of interest applicable in Liechtenstein at the date of adoption of the present judgment is 5% per annum.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.  Holds by sixteen votes to one that there has been a violation of Article 10 of the Convention;

2.  Holds by sixteen votes to one that there has been a violation of Article 13 of the Convention;

3.  Holds unanimously that it is not necessary to consider whether there has been a violation of Article 6 of the Convention and of Article 14 taken in conjunction with Article 10;

4.  Holds unanimously

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following amounts:

(i)  10,000 (ten thousand) Swiss francs for non-pecuniary damage;

(ii)    91,014.05 (ninety-one thousand and fourteen) Swiss francs and five centimes for costs and expenses;

(b)  that simple interest at an annual rate of 5% shall be payable from the expiry of the above-mentioned three months until settlement;

5.  Dismisses unanimously the remainder of the applicant’s claims for just satisfaction.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 28 October 1999.

Elisabeth Palm
President
Maud de Boer-Buquicchio
Deputy Registrar

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a)  joint concurring opinion of Mr Caflisch, Mr Zupancic and Mr Hedigan;

(b)  dissenting opinion of Mr Cabral Barreto.

E.P.
M.B.


JOINT CONCURRING OPINION OF JUDGES CAFLISCH, ZUPANCIC AND HEDIGAN

We concur with the Court in its judgment but should like to enter a reservation as to the Court’s reasoning in finding a violation of Article 10.

The matter complained of by the applicant, who alleged that it amounted to an interference with a right guaranteed by Article 10, is held to have been completed by the first letter written by HSH Prince Hans-Adam II of Liechtenstein. We do not share that view. The letter in question was dated 27 February 1995. At that juncture it could be regarded as the mere expression of an intention, which might very well have changed in the months that followed and which only crystallised into an “interference” with the Prince’s subsequent confirming communications. Only in the light of the latter can it be accepted that the threat of a sanction indeed hung over the applicant. Furthermore, taken alone, the letter of 27 February 1995 could have been regarded as the expression of a private personal opinion. It is the subsequent confirming letters which justify concluding, without any possible doubt, that this measure was, in fact, an act of State.

We thus reach the conclusion that the measure which infringed the right guaranteed by Article 10 consisted in the Prince’s communications taken as a whole.


DISSENTING OPINION OF JUDGE CABRAL BARRETO

(Translation)

I regret that I cannot share the opinion of the majority of the Court; in my opinion, there has not been a violation of the applicant’s right to freedom of expression.

There are two decisive pieces of evidence in the case: the Prince’s letter of 27 February 1995, in which the Prince expressed for the first time his intention of not reappointing the applicant as President of the Administrative Court, and the letter of 17 April 1997 to the President of the Diet, in which the Prince refused to make that appointment.

Let us examine these.

1.  The letter of 27 February 1995 was a personal letter, sent to the applicant’s private address, in which the Prince indicated his intention of not appointing the applicant to any public office again.

It will, I think, be helpful to reproduce the following passage:

“In my eyes your attitude, Dr Wille, makes you unsuitable for public office. I do not intend to get involved in a long public or private debate with you, but I should like to inform you in good time that I shall not appoint you again to a public office should you be proposed by the Diet or any other body …”

I note at the outset that the Prince did not wish to get involved in a public discussion and that he merely wanted to indicate in good time his intention of taking a certain course of action if the opportunity arose.

I have difficulty in seeing how this letter constituted a “reprimand” (see paragraph 50 of the judgment).

The letter expressed above all the Prince’s disagreement with the applicant’s ideas about the interpretation of the Liechtenstein Constitution. That disagreement entailed the loss of the political confidence which the Prince was supposed to have in the applicant and consequently the announcement that the Prince intended to draw the necessary political conclusions.

Nothing more, in other words, than what the applicant could expect, regard being had to the controversy in 1992 between the Prince and the government (of which the applicant was then a member).

An intention does not, in itself, amount to a legal act or even an initial step towards performing such an act.

There is no doubt that we are here in the purely psychological field, still far from even a preparatory act, which would presuppose that physical acts had already been performed.

I would therefore be able to understand that the Prince’s letter should be judged as having been quite simply designed to announce “in good time” his intention of carrying out an act, in order to give the applicant time to make the necessary preparations for his future.

It is true that this private letter announcing an intention became public and that it was confirmed by the other letters from the Prince, which were open letters.

All that, however, was due solely to the applicant’s conduct and, as Mr Conforti rightly said in his dissenting opinion annexed to the Commission’s report, the applicant cannot “avoid the application of the principle nemo contra factum suum proprium venire potest”.

Accepting the contrary would, to my mind, contravene the letter and the spirit of Article 10 of the Convention. It is not possible to judge intentions without falling into the realm of a “virtual” violation, and that seems to me to be what has happened in the instant case.

2.  The refusal to reappoint the applicant as President of the Administrative Court was, without any doubt, a legal act, and in the circumstances of the case I can accept that it was prompted by the opinions that the applicant had expressed, and that poses a problem under Article 10.

However, I consider that it is unnecessary to determine whether that refusal pursued a legitimate aim and whether it was necessary in a democratic society, since no one will dispute that we are here in the field of access to public office, a subject which was deliberately omitted from the Convention. That is acknowledged by the majority of the Court in paragraph 41 of the judgment.

I therefore conclude that there has been no violation of the Convention.

 


[1]Notes by the Registry

1-2.  Protocol No. 11 and the Rules of Court came into force on 1 November 1998.

3.  Since the entry into force of Protocol No. 11, which amended Article 19, the Court has functioned on a permanent basis.

[2]1.  Note by the Registry. For practical reasons this annex will appear only with the final printed version of the judgment (in the official reports of selected judgments and decisions of the Court), but a copy of the Commission’s report is obtainable from the Registry.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde