Baczkowski i drugi protiv Poljske

Država na koju se presuda odnosi
Poljska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
1543/06
Stepen važnosti
1
Jezik
Hrvatski
Datum
03.05.2007
Članovi
11
11-1
11-2
13
14
34
35
35-1
Kršenje
11
13
14
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 11) Sloboda okupljanja i udruživanja
(Čl. 11-1) Slobodna mirnog okupljanja
(Čl. 11-2) Mešanje
(Čl. 11-2) Propisano zakonom
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 14) Zabrana diskriminacije
(Čl. 14 / CEDAW-2) Diskriminacija
(Čl. 34) Pojedinačna predstavka
(Čl. 34) Žrtva
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Poljske, koju je Sudu podnela nekolicina poljskih državljana i Fondacija za ravnopravnost (podnosioci predstavke), sredinom decembra 2005.g.

Podnosioci su se žalili da je povređeno njihovo pravo na slobodu mirnog okupljanja, od strane domaćih vlasti i načina na koji su primenile merodavno domaće pravo u njihovom slučaju. Tvrdili su da nisu imali na raspolaganju nikakav postupak kojim bi mogli dobiti konačnu sudsku odluku pre datuma planiranih okupljanja. Žalili su se i da su diskriminisani time što im je odbijena dozvola da organizuju okupljanja, dok je drugim osobama odobrena. Planirano okupljanje je imalo za cilj osvešćivanje javnosti na problem diskriminacije manjina – seksualnih, nacionalnih, etničkih i religijskih – kao i problem diskriminacije žena i invalidnih osoba. Tražili su dozvolu za organizovanje parade. Početkom juna 2005.g gradonačelnik je doneo odluku o zabrani stacionarnih okupljanja. Naveo je da je problem što se takva okupljanja održavaju na putevima koji se koriste za drumski saobraćaj. Podnosioci su propustili da napomenu da bi koristili automobile sa zvučnicima, koji bi bili parkirani tako da ne ometaju saobraćaj. Inače, okupljanje je bilo najavljeno za 11.juni. Neka druga okupljanja su bila dozvoljena.
Vlada je podnosiocima sporila status žrtve, a i tvrdila da nisu iscrpljena unutrašnja pravna sredstva.

NAVODNA POVREDA ČLANA 11 KONVENCIJE
- Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja sa drugima...radi zaštite svojih interesa
Pozivajući se na zaštitne znake „demokratskog društva“, Sud je posebno naglasio pluralizam, toleranciju i širokoumlje. Iako su dotična okupljanja zabranjena,ista su ipak održana. Podnosioci su to učinili na određeni rizik. Zabrana je predstavljala negativan uticaj na podnosioce i učesnike, u cilju njihovog obeshrabrivanja. Obzirom na okolnosti slučaja, Sud smatra da je došlo do povrede člana 11 Konvencije.

NAVODNA POVREDA ČLANA 13 KONVENCIJE
- Pravo na delotvorni pravni lek
Podnosioci su tvrdili da nisu imali na raspolaganju nikakvu proceduru koja bi im omogućila da dobiju konačnu odluku pre datuma planiranih okupljanja. Sud prihvata da su upravne vlasti na kraju priznale da su prvostepene odluke usvojene u predmetu podnosilaca bile suprotne zakonu. Međutim, to se dogodilo nakon datuma na koji su podnosioci planirali da održe sporne skupove. Sloboda okupljana, ukoliko se ne omogući u pogodno vreme, može postati besmislena. Dakle, došlo je do povrede člana 13 zajedno sa članom 11Konvencije.

NAVODNA POVREDA ČLANA 14 ZAJEDNO SA ČLANOM 11 KONVENCIJE
- član 14 – zabrana diskriminacije
Podnosioci naglašavaju da su druge organizacije i osobe dobile dozvolu za održavanje skupa spornog datuma. Imajući u vidu sve činjenice slučaja, Sud smatra da je došlo do povrede.

PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- pravično zadovoljenje oštećenoj stranci
Podnosioci nisu podneli zahtev za naknadu štete.
Odluka je doneta jednoglasno.

Preuzmite presudu u pdf formatu
EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

ČETVRTI ODJEL

PREDMET BĄCZKOWSKI I OSTALI protiv POLJSKE

(zahtjev br. 1543/06)

PRESUDA

STRASBOURG

3. svibnja 2007.

U predmetu Bączkowski i ostali protiv Poljske, Europski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući kao Vijeće sastavljeno od:

Sir Nicolas BRATZA, Predsjednik,
g J. CASADEVALL
g S. PAVLOVSCHI,
g L. GARLICKI,
gđa L. MIJOVIĆ,
g J. ŠIKUTA,
gđa P. HIRVELÄ, suci
i g T.L. EARLY, Tajnik odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost dana 3. travnja 2007., donosi slijedeću presudu usvojenu tog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak je pokrenut zahtjevom (br. 1543/06) protiv Republike Poljske koji su Sudu temeljem članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 16. prosinca 2005. podnijeli g. Tomasz Bączkowski, g. Robert Biedroń, g. Krzysztof Kliszczyński,gđa Inga Kostrzewa, g. Tomasz Szypuła i Zaklada za ravnopravnost (Fundacja Równości).
  2. Podnositelje zahtjeva je pred Sudom zastupao profesor Zbigniew Hołda, odvjetnik iz Varšave.
  3. Vladu je zastupao njihov zastupnik, g. Jakub Wołąsiewicz iz Ministarstva vanjskih poslova.
  4. Podnositelji zahtjeva žalili su se da im je povrijeđeno pravo na slobodu mirnog okupljanja načinom na koji su domaće vlasti primijenile mjerodavno domaće pravo u njihovom slučaju. Tvrdili su da nisu imali na raspolaganju nikakav postupak kojim bi mogli dobiti konačnu sudsku odluku prije datuma planiranih okupljanja. Takođersu se žalili da su diskriminirani time što im je odbijena dozvola da organiziraju okupljanja, dok je drugim osobama ista odobrena.
  5. Odlukom od 5. prosinca 2006., Sud je zahtjev proglasio dopuštenim. Razmatranje Vladinog preliminarnog prigovora odlučio je spojiti s razmatranjem osnovanosti predmeta.
  6. Podnositelji zahtjeva podnijeli su daljnja pisana zapažanja (pravilo 59. st. 1.).

ČINJENICE

I.  OKOLNOSTI PREDMETA

1.  Priprema skupova

  1. Podnositelji zahtjeva, grupa pojedinaca i Zaklada za ravnopravnost (u kojoj je prvi podnositelj zahtjeva član izvršnog odbora opunomoćen da ju zastupa u ovom predmetu), u sklopu Dana ravnopravnosti organiziranih od strane Zaklade i planiranih za 10.-12. lipnja 2005., su željeli održati okupljanje (paradu) u Varšavi s ciljem osvješćivanja javnosti na problem diskriminacije manjina – seksualnih, nacionalnih, etničkih i religijskih – kao i diskriminaciju žena i invalidnih osoba.
  2. Dana 10. svibnja 2005. organizatori su održali sastanak sa direktorom Odjela za sigurnost i kriznim upravljanjem Gradskog poglavarstva Varšave. Na tom je sastanku postignut okvirni dogovor o itineraru planirane parade.
  3. Dana 11. svibnja 2005. g. Bączkowski je zaprimio uputu iz Ureda gradonačelnika Varšave o „pravilima koje organizatori javnih okupljanja moraju poštivati prema Zakonu o cestovnom prometu” ukoliko bi se planirano okupljanje imalo smatrati „događajem” (impreza) u smislu članka 65. tog zakona.
  4. Dana 12. svibnja 2005. organizatori su se prijavili Uredu za sigurnost na cestama Gradskog vijeća za dozvolu da organiziraju paradu, čiji bi itinirerar vodio od zgrade Parlamenta (Sejm) do Trga okupljanja (Plac Defilad) u centru Varšave.
  5. Dana 3. lipnja 2005. prometni službenik je u ime gradonačelnika Varšave odbio izdati dozvolu za održavanje parade na temelju propusta organizatora da podnesu „plan uređenja prometa” (“projekt organizacji ruchu”) u smislu članka 65 (a) Zakona o cestovnom prometu, a koji im je navodno bilo naređeno podnijeti.
  6. Istog dana podnositelji zahtjeva obavijestili su gradonačelnika Varšave o stacionarnim okupljanjima koja su namjeravali održati 11. lipnja 2005. na nekoliko različitih trgova u Varšavi. Četiri ta okupljanja imala su za cilj prosvjedovati protiv diskriminacije raznih manjina i podržati aktivnosti grupa i organizacija koje se bore protiv diskriminacije. Ostala tri planirana skupa imala su za cilj prosvjedovanje protiv diskriminacije žena.
  7. Dana 9. lipnja 2005. gradonačelnik je donio odluke o zabrani stacionarnih okupljanja koja su željeli organizirati g. Bączkowski, g. Biedroń, g. Kliszczyński,gđa Kostrzewa, g. Szypuła, i još jedna osoba, g. N. (koji nije podnositelj zahtjeva), koji su bili aktivni u raznim nevladinim organizacijama za dobrobit homoseksualnih osoba. U svojoj se odluci gradonačelnik pozvao na argument da skupovi koji se održavaju prema odredbama Zakona o okupljanjima iz 1990. (Ustawa o zgromadzeniach) moraju biti organizirani podalje od cesta koje se koriste za cestovni promet. Ukoliko bi se koristile ceste, onda su se primjenjivala stroža pravila. Organizatori su namjeravali koristiti automobile sa zvučnicima.Međutim,propustili su navesti kako bi se ti auti parkirali tijekom okupljanja bez ometanja prometa te kako bi se organiziralo kretanje osoba i ovih auta od jednog do drugog mjesta okupljanja.
  8. Štoviše, budući da je za isti datum bilo zaprimljeno mnogo zahtjeva za organizacijom raznih okupljanja čije ideje su bile protivne onima podnositelja zahtjeva, dozvola se morala odbiti i kako bi se izbjegli bilo kakvi mogući nasilni sukobi između sudionika na različitim skupovima.
  9. Istog dana općinske su vlasti postupajući u gradonačelnikovo ime dozvolile organizaciju tri planirana okupljanja koja su se odnosila na diskriminaciju žena.
  10. Istoga dana iste su vlasti dozvolile još šest drugih skupova koji su se imali održati 11. lipnja 2005. Tematika ovih skupova bila je kako slijedi: “Za oštrije mjere protiv osuđenika za pedofiliju”, “Protiv zakonodavne inicijative zakona o partnerstvu”, “Protiv propagande partnerstva”, “Obrazovanje o kršćanskim vrijednostima, jamcu moralnog društva”, “Kršćani koji poštuju ljudske i prirodne zakone građani su prvog reda”, “Protiv posvojenja djece od strane istospolnih parova ”.

2.  Skupovi održani 11. lipnja 2005.

  1. Dana 11. lipnja 2005., unatoč odluci od 3. lipnja 2005., parada je održana. Pratila je itinerar sadržan u prvotnom zahtjevu od 12. svibnja 2005 U parade je sudjelovalo otprilike 3,000 ljudi i bila je zaštićena policijskim snagama.
  2. Osim parade, isti dan održano je još devet stacionarnih okupljanja sukladno dozvoli gradonačelnika od 9. lipnja 2005. (vidi st. 15-16 gore).

3.  Žalbeni postupak

a)  Parada

  1. Dana 28. lipnja 2005. Zaklada se žalila žalbenom odboru lokane vlade protiv odluke od 3. lipnja 2005. kojom je odbijena dozvola za održavanje parade. Navedeno je da zahtjev za podnošenjem „plana uređenja prometa” nije bio utemeljen u zakonu te da se podnositelje zahtjeva nikad nije pozvalo da dostave takav dokument prije odluke o odbijanju. Također je navedeno da je odluka predstavljala neosnovano ograničenje slobode okupljanja te da je bila donesena iz ideoloških razloga koji nisu bili u skladu s načelima demokracije.
  2. Dana 22. kolovoza 2005. odbor je ukinuo spornu odluku zaključivši da je ista bila protuzakonita. Odbor je smatrao da prema pravilima upravnog postupka koja su bila na snazi vlasti su morale osigurati učinkovito sudjelovanje stranaka u tom postupku. U slučaju podnositelja zahtjeva ova se obveza nije poštovala time što u spisu predmetu nije bilo nikakvih dokaza da je podnositelj Zaklada ikad bila obaviještena o svom procesnom pravu pristupa spisu predmeta. Odluka odbora nadalje je glasila između ostalog:

“U pisanom obrazloženju razloga za odluku protiv koje je podnijeta žalba, prvostupanjsko se tijelo poziva na činjenicu da spisu predmeta nije priležio plan uređenja prometa. Sukladno članku 65 (a) točki 3 (9) organizator skupa obvezan je razraditi takav plan u suradnji s policijom ukoliko nadležne vlasti to zatraže. Međutim, iz spisa ne proizlazi da su organizatori bili obvezni podnijeti takav plan. (...) Niti dokument o postupku za odobravanje dozvole za organiziranje događaja koji je dostavljen organizatorima također nije spominjao takvu obvezu.

Uzimajući u obzir činjenicuda se zahtjev organizatora odnosio na paradu koja se trebala održati 11. lipnja 2005. a da je ova žalba [zajedno sa spisom predmeta] zaprimljena od strane ureda odbora tek 28. lipnja 2005., dotad je postupak već postao nesvrsishodan.”

b)  Okupljanja

  1. Dana 10. lipnja 2005. podnositelji zahtjeva žalili su se guverneru Mazowsze protiv odbijanja dozvole gradonačelnika od 9. lipnja 2005. da se održi nekoliko planiranih skupova. Tvrdili su da su planirani skupovi bili u potpunosti mirni i da je njihovo odbijanje vrijeđalo njihovu slobodu okupljanja zajamčenu Ustavom. Naveli su da okupljanja nisu prijetila javnom redu niti moralu. Pobijali su argument naveden u odluci kako su bili dužni dostaviti dokument o planiranom itineraru između mjesta gdje su se imala održati razna okupljanja, tvrdeći da im je namjera bila samo organizirati stacionarne skupove a ne kretanja ljudi između njih, niti su trebali biti odgovorni za organizaciju niti nadgledanje takvih kretanja.
  2. Dana 17. lipnja 2005. guverner Mazowsze ukinuo je sporne odluke od 9. lipnja 2005. o odbijanju dozvole za održavanje skupova. Prvenstveno je navedeno kako su te odluke bile protuzakonite zbog toga što su strankama dostavljene samo kopije odluka, a ne i njihovi izvornici kako to zahtijeva Zakon o upravnom postupku. Nadalje, gradonačelnik je obavijestio medije o svojim odlukama prije nego što su iste bile dostavljene podnositeljima zahtjeva, što je očitovrijeđalo osnovna načela upravnog postupka.
  3. Nadalje je primijećeno da je Zakon o okupljanjima iz 1990. jamčioslobodu okupljanja glede kako organizacije tako i sudjelovanja na skupovima. Ustav je jasno jamčioslobodu okupljanja, a ne pravo. Nije bilo na državi da stvori pravo na okupljanje; njezina obveza bila je ograničena na osiguravanje da se okupljanja održavaju mirno. Mjerodavni zakon stoga nije predviđao nikakvu dozvolu za održavanje skupova.
  4. Guverner je smatrao kako uvjet podnošenja dozvole za zauzimanje dijela ceste, koji je bio utemeljen na odredbama Zakona o cestovnom prometu, nije imao nikakvog pravnog temelja u Zakonu o okupljanjima. Gradonačelnik je pretpostavio da bi planirani skup mogao zauzeti dio ceste, međutim nije poduzeo ništa kako bi razjasnio da li je to zaista bila namjera organizatora, a što je po zakonu trebao učiniti. Nadalje je primijećeno da se odluka o zabrani održavanja skupa imala smatrati posljednjim mogućim izborom budući da radikalno ograničava slobodu izražavanja. Načelo proporcionalnosti je zahtijevalo da svako ograničenje ustavom zajamčenih sloboda bude dozvoljeno samo ukoliko to nalažu konkretne činjeniceodređenog predmeta.
  5. Guverner je primijetio s tim u svezi kako gradonačelnikovo obrazloženje koje se odnosilo na prijetnju od nasilja izmeđuprosvjeda organiziranih od strane podnositelja zahtjeva i protuprosvjeda planiranih od strane drugih osoba i organizacija za isti dan nije bilo održivo. Isto se naime svodilo na podržavanje od strane uprave namjera organizacija koje su upravo imale za cilj jasno i namjerno kršenje javnog poretka, iako bi zaštita slobode izražavanja zajamčena Zakonom o okupljanjima trebala biti temeljna zadaća javnih vlasti.
  6. Postupak je na kraju obustavljen kao nepotreban, budući da su se sporni skupovi održali već 11. lipnja 2005.

4.  Prijevod intervjua s gradonačelnikom Varšave objavljenim u “Gazeta Wyborcza” dana 20. svibnja 2005.

  1. “E. Siedlecka:  Zakon o okupljanjima određuje kako se sloboda okupljanja može ograničiti samo ukoliko bi planirani skup mogao ugroziti život, tijelo ili imovinu veće vrijednosti. Da li su organizatori parade u svom zahtjevu naveli išta što bi moglo ukazivati na takvu opasnost?

Gradonačelnik Varšave:  Ne znam jer nisam pročitao njihov zahtjev. Ali zabranit ću prosvjed bez obzira na to što su oni napisali. Ne podržavam diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije koja bi primjerice mogla uništiti profesionalnu karijeru pojedinca. Međutim,neće biti nikakve javne propaganda homoseksualnosti.

E. S.: Ono što Vi radite u ovom slučaju jeste upravo diskriminacija: onemogućavate ljudima uživanje njihove slobode upravo zbog njihove seksualne orijentacije.

Gradonačelnik Varšave:  Ne zabranjujem ja njima da prosvjeduju, ukoliko žele prosvjedovati kao građani, a ne kao homoseksualci.

E. S.:  Sve ukazuje na to da će – baš kao i prošle godine – Guverner ukinuti Vašu zabranu. A ukoliko se organizatori budu žalili upravnom sudu, pobijedit će,budući da su prethodna ograničenja slobode okupljanja nezakonita. Međutim, žalbeni postupak će potrajati neko vrijeme, a datum predviđene parade ćeproći. Je li upravo to Vaša namjera?

Gradonačelnik Varšave:  Vidjet ćemo da li će pobijediti ili izgubiti. Mene se ne može uvjeriti da im dam dozvolu za održavanje takvog okupljanja.

E. S.:  Da li je točno da bi uživanje ustavnih prava pojedinaca trebalo ovisiti o stajalištima trenutnih vlasti?

Gradonačelnik Varšave:  Po mom  mišljenju promicanje homoseksualnosti nije isto kao i uživanje slobode okupljanja pojedinca.”

II.  MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

1.  Mjerodavne odredbe Ustava

  1. Članak 57. Ustava glasi:

Svima se jamči sloboda mirnog okupljanja i sudjelovanja u takvim okupljanjima. Ograničenja ovih sloboda mogu se odrediti zakonom.

  1. Članak 79. st. 1. Ustava, koji je stupio na snagu 17. listopada 1997., glasi kako slijedi:

“U skladu s načelimaodređenim zakonom, svatko kome su povrijeđena ustavna prava ili slobode ima pravo žalbe Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti zakona ili drugog normativnog akta na temelju kojeg je sud ili upravno tijelo izdalo konačnu odluku o pravu ili slobodi dotičnog pojedinca ili o njegovim obvezama navedenim u Ustavu.”

  1. Članak 190. Ustava, u opsegu u kojem je mjerodavan, glasi kako slijedi:

“1.  Presude Ustavnog suda konačne su i obvezujuće za svakoga.

2. Presude Ustavnog suda, ... objavit će se bez odlaganja.

3. Presuda Ustavnog suda proizvodi pravni učinak od dana objave; međutim, Ustavni sud može odrediti drugi datum za kraj primjene normativnog akta. Takav rok ne smije premašiti 18 mjeseci ukoliko se odnosi na zakon, odnosno 12 mjeseci ukoliko se odnosi na bilo koji drugi normativni akt....

2.  Zakon o okupljanjima

  1. Prema članku 1. Zakona o okupljanjima iz 1990., svatko ima pravo na slobodu mirnog okupljanja. Skup od barem petnaest osoba, sazvan s ciljem sudjelovanja u javnoj debati ili izražavanja mišljenja o određenom pitanju smatra se okupljanjem u smislu tog zakona.
  2. Prema članku 2., sloboda okupljanja može se ograničiti samo zakonom i to kada je to neophodno za zaštitu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, za zaštitu zdravlja ili morala ili zaštitu prava i sloboda drugih osoba.
  3. Sve odluke koje se odnose na slobodu okupljanja moraju donijeti lokalne vlasti općine gdje se okupljanje ima održati. Protiv takvih odluka moguće je podnijeti žalbu guverneru.
  4. Prema članku 3., organizatori moraju obavijestiti općinu o namjeri održavanja javnog okupljanja na otvorenom za neodređeni broj osoba. Prema članku 7. takva se obavijest općini mora podnijeti ne ranije od trideset dana prije planiranog okupljanja niti kasnije od tri dana prije istog. Obavijest mora uključivati ime i adrese organizatora, cilj i program okupljanja, mjesto, datum i vrijeme kao i podatke o itineraru ukoliko se okupljanje namjerava premještati s jednog mjesta na drugo.
  5. Prema članku 8. općinaće odbiti dozvolu za okupljanje ukoliko je cilj okupljanja suprotan samom zakonu, odredbama Kaznenog zakona ili ukoliko bi okupljanje moglo biti opasno po život, tijelo ili imovinu.
  6. Prvostupanjsko odbijanje izdavanja dozvole za održavanje okupljanja mora se dostaviti organizatorima u roku od tri dana od dana podnošenja zahtjeva, ali ne kasnije od tri dana prije planiranog datuma okupljanja. Žalba protiv takvog odbijanja mora se uložiti u roku od tri dana od dana dostave. Žalba nema suspenzivni učinak na odbijanje dozvole za održavanje okupljanja.
  7. Odluka žalbene vlasti mora se dostaviti organizatorima unutar tri dana od podnošenja žalbe.

3.  Zakon o cestovnom prometu

  1. Prema članku 65. Zakona o cestovnom prometu iz 1997., izmijenjenom 2003., organizatori sportskih događaja, natjecanja, okupljanja i drugih događaja koji bi mogli prouzročiti smetnju cestovnom prometu moraju dobiti dozvolu za organizaciju takvog okupljanja.
  2. Prema članku 65. u svezi s člankom 65 (a) zakona, organizatori takvih događaja dužni su ispuniti devetnaest raznih administrativnih obveza navedenih u toj odredbi, uključujući obvezu podnošenja plana uređenja prometa nadležnim vlastima.
  3. Ove odredbe ukinute su odlukom Ustavnog suda navedenom u daljnjem tekstu.

4.  Presuda Ustavnog suda od 18. siječnja 2006.

  1. U svojoj presudi od 18. siječnja 2006. Ustavni je sud razmotrio zahtjev pučkog pravobranitelja za ocjenom suglasnosti s Ustavom uvjeta nametnutih organizatorima javnih događanja odredbama Zakona o cestovnom prometu utoliko što ti uvjeti vrijeđaju slobodu okupljanja, te za ocjenom predstavljaju li isti pretjerano ograničenje navedene slobode.
  2. Ustavni je sud primijetio da bit ustavnopravnog problema predstavlja pitanje da li su uvjeti iz članka 65. Zakona u skladu sa slobodom izražavanja u smislu Ustava i Zakona o okupljanjima. Također je primijetio da se Zakon o okupljanjima iz 1990. temeljio na pretpostavci da ostvarivanje ove slobode nije zahtijevalo nikakvu dozvolu ili dopuštenje od strane države. Budući da se radilo o slobodi, država je imala obvezu suzdržati se od njezinog ograničavanja kao i osigurati da tu slobodu uživaju različite grupe čije mišljenje nije uvijek moralo biti većinsko.
  3. Dakle, Zakon o okupljanjima predviđao je samo registraciju predloženog okupljanja. Sud je primijetio da je nakon toga, prilikom usvajanja Zakona o cestovnom prometu, zakonodavac uveo razne administrativne uvjete koje je bilo teško uključiti u postupak predviđen za organizaciju sportskih događaja, natjecanja i skupova, te su time zamijenili sustav registracije sustavom koji se temeljio na dobivanju dozvole. Time je skupove u smislu Zakona o okupljanjima stavio u ravnopravan položaj s komercijalnim događajima, odnosno onima organiziranim u zabavne svrhe. Ovo nije bilo u skladu s posebnim položajem koji sloboda izražavanja uživa u demokratskom društvu te je obezvrijedilo posebno mjesto koje okupljanja imaju u pravnom sustavu ustanovljenom Ustavom i Zakonom o okupljanjima. Sud je također uzeo u obzir činjenicu da je lista uvjeta uvedena Zakonom o cestovnom prometu sadržavala čak devetnaest raznih administrativnih obveza. Ograničenja slobode okupljanja nametnuta tim zakonom vrijeđala su zahtjeve proporcionalnosti koji se primjenjuju na sva ograničenja nametnuta na prava zajamčena Ustavom.
  4. Sud je zaključio da članak 65. Zakona o cestovnom prometu nije bio u skladu s Ustavom u dijelu u kojem se odnosio na okupljanja.

PRAVO

I.  VLADINI PRELIMINARNI PRIGOVORI

A.  Da li podnositelji zahtjeva imaju status žrtve

  1. Vlada je podnijela preliminarni prigovor navodeći kako podnositelji zahtjeva nemaju status žrtve povrede Konvencije u smislu članka 34. Vidljivo je iz obrazloženja drugostupanjskih odluka da su žalbene vlasti u potpunosti podržale argumente podnositelja zahtjeva i da su u cijelosti ukinule sporne odluke. Guverner je u svojoj odluci od 17. lipnja 2005. (vidi st. 22. gore), otišao čak i dalje naglasivši kako se zabrana okupljanja zbog prijetnji nasilja između prosvjednika i protuprosvjednika svodila na potporu vlasti ciljeva organizacija koje su namjerno željele prouzročiti nerede. Ukidajući sporne odluke, žalbena su tijela naglasila kako se njihovo sagledavanje činjenicatemeljilo na slobodi okupljanja podnositelja zahtjeva. Budući da su sporne odluke kasnije ukinute, podnositelji zahtjeva ne mogu tvrditi još uvijek imaju status žrtve.
  2. Vlada je smatrala da, budući da podnositelji zahtjeva nisu tvrdili da su pretrpili bilo kakvu materijalnu ili nematerijalnu štetu, domaće vlasti nisu imale obvezu ponuditi im bilo kakvu odštetu. Odluka ili mjera povoljna za podnositelja zahtjeva u principu nije bila dovoljna kako bi ga lišila statusa „žrtve”, osim ako nacionalne vlasti priznaju, bilo izričito ili u biti, te ponude odštetu za, povredu Konvencije (Eckle protiv Njemačke, presuda od 15. srpnja 1982., Serija A br. 51, st. 66.).
  3. Podnositelji zahtjeva su tvrdili kako je praksa na koju se pozvala vlada, predmet Eckle protiv Njemačke, bila prilično nevažna u ovom slučaju. Naveli su da supsidijarna priroda zaštitnog mehanizma Konvencije sprječava razmatranje predmeta samo ukoliko su oba navedena uvjeta ispunjena kumulativno (vidi Scordino protiv Italije (odluka), br. 36813/97, 27. ožujka 2003.). U njihovom slučaju oba uvjeta nisu se mogla smatrati ispunjenima budući da im nikad nije dodijeljena odšteta na domaćem nivou za bilo koju povredu Konvencije na koju su se žalili u svom zahtjevu Europskom sudu.
  4. Sud ponavlja da je u svojoj odluci o dopuštenosti pitanje statusa žrtve podnositelja zahtjeva pridružio pitanju osnovanosti pritužbi (vidi st. 5. gore). Ovdje potvrđuje taj svoj pristup.

B.  Iscrpljenost domaćih pravnih lijekova

  1. Vlada je navela da su podnositelji zahtjeva imali na raspolaganju postupke koji su mogli ispraviti navodnu povredu njihove slobode okupljanja. Članak 7. Zakona o okupljanjima predviđao je rokove koje su osobe koje su željele organizirati skup u skladu s tim zakonom morale poštovati. Zahtjev za izdavanje dozvole za okupljanje morao se podnijeti općini ne ranije od trideset dana prije planiranog datuma okupljanja niti kasnije od tri dana prije istog.
  2. Ukoliko su podnositelji zahtjeva smatrali da su odredbe na temelju kojih su donesene domaće odluke u njihovim premetima bile protivne Ustavu, imali su na raspolaganju mogućnost podnošenja ustavne tužbe u skladu s člankom 79. Ustava. Time su mogli postići isti cilj koji žele postići pred Sudom, naime ocjenu da li su sporne odredbe, na način na koji su primijenjene u njihovu slučaju, povrijedila njihova Konvencijom zajamčena prava.
  3. Vlada je podsjetila da je Sud priznao kako je ustavna tužba u Poljskoj učinkovito pravno sredstvo u slučajevima kada je pojedina odluka, koja navodno vrijeđa Konvenciju, usvojena izravnom primjenom neustavne odredbe domaćeg zakonodavstva (Szott-Medyńska protiv Poljske (odluka), br. 47414/99, 9. listopada 2003.).  Vlada je zaključila da su podnositelji zahtjeva trebali iskoristiti taj pravni lijek.
  4. Podnositelji zahtjeva nisu se složili s tom tvrdnjom. Naveli su da, s obzirom na specifičnu prirodu njihova slučaja, se pravni lijek koji im ne bi omogućio sudsko ili upravno ispitivanje zabrane održavanja planiranih skupova prije 11. lipnja 2005. ne bi mogao smatrati učinkovitim u njihovu slučaju. Naknadno razmatranje od strane Ustavnog suda ne bi imalo praktične svrhe.
  5. U svakom slučaju,čak i kad bi se ex post facto ispitivanje moglo prihvatiti kao pravni lijek koji se trebao iskoristiti u njihovu slučaju, podnositelji su smatrali da bi isti bio neučinkovit i iz drugih razloga. Ustavna tužba se prema poljskom pravu smatrala pravnim lijekom dostupnim samo kada je postojala mogućnost traženja ponavljanja prvobitnog postupka u slučaju pozitivne odluke Ustavnog suda. Već je ovaj uvjet bio dovoljan razlog za neučinkovitost ovog pravnog lijeka, budući da bi u konkretnim i specifičnim okolnostima slučaja podnositelja zahtjeva ponavljanje postupka bilo krajnje neizvršivo i nepravovremeno rješenje. Nadalje, ukidanje konačnih odluka bilo bi beskorisno, budući da su odluke od 3. i 9. lipnja 2005. već bile ukinute od strane žalbenog odbora lokalne vlade i guvernera provincije Mazowsze dana 22. kolovoza odnosno 17. lipnja 2005.
  6. Sud ponavlja da je u svojoj odluci o dopuštenosti pitanje iscrpljenosti domaćih pravnih lijekova pridružio ispitivanju osnovanosti pritužbi (vidi st. 5. gore). Ovdje potvrđuje taj svoj pristup.

II.  OSNOVANOST PREDMETA

A.  Navodna povreda članka 11. Konvencije

  1. Podnositelji zahtjeva žalili su se da im je načinom na koji su domaće vlasti primijenile mjerodavno domaće pravo povrijeđeno pravo na mirno okupljanje. Pozvali su se na članak 11. Konvencije koji glasi:

“1.  Svatko ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima, uključujući pravo osnivati sindikate ili im pristupati radi zaštite svojih interesa.

2.  Ne mogu se postavljati nikakva ograničenja ostvarivanju tih prava, osim onih koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa državne sigurnosti ili javnog reda i mira, radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Ovaj članak ne zabranjuje da se nameću zakonska ograničenja u ostvarivanju tih prava pripadnicima oružanih snaga, policije ili državne uprave.”

1.  Navodi stranaka

  1. Vlada je smatrala kako nije došlo do miješanja s pravom podnositelja zahtjeva zajamčenimčlankom 11. Konvencije. U tom smislu pozvali su se na svoje podneske glede statusa žrtve podnositelja zahtjeva (vidi st. 45-48 gore).
  2. Vlada nije osporavala činjenicu da su drugostupanjske odluke domaćih vlasti usvojene nakon datuma za koji su okupljanja bila planirana. Međutim, podnositelji zahtjeva su bili svjesni rokova predviđenih u mjerodavnim zakonima za podnošenje zahtjeva za izdavanje dozvole za održavanje skupa.
  3. Podnositelji zahtjeva žalili su se da je njihovo pravo na mirno okupljanje bilo povrijeđenonačinom na koji su domaće vlasti primijenile mjerodavno domaće pravo u njihovom slučaju. Iz samog značenja slobode okupljanja slijedilo je da bi uvjeti za organizaciju javnih okupljanja nametnuti zakonom morali biti ograničeni na razumni minimum kao i na one uvjete tehničkog karaktera.
  4. Sukladno Zakonu o okupljanjima iz 1990. vlasti su mogle zabraniti organizaciju skupa samo ukoliko je njegova svrha bila protivna odredbama kaznenog zakona ili ukoliko bi mogla predstavljati opasnost za život, tijelo ili imovinu. S druge strane uvjeti koji su mogli biti nametnuti organizatorima okupljanja nakon što su vlasti ustanovile da bi planirani skup mogao biti shvaćen kao „događaj” u smislu Zakona o cestovnom prometu bili su mnogo stroži. Nisu bili precizni, te su odluku o tome da li su organizatori u potpunosti zadovoljili svim uvjetima ostavljali na diskreciju vlasti.
  5. Prema mišljenju podnositelja zahtjeva gradonačelnikovo odbijanje nije bilo prikladno obrazloženo. Skupovi koji su se željeli održati bili su mirnog karaktera i imali su cilj skrenuti pozornost društva na situaciju različitih grupa koje su bile diskriminirane, posebice na temelju svoje seksualne orijentacije. Zahtjevi su ispunjavali vrlo ograničene uvjete propisane Zakonom o okupljanjima. Što se tiče parade jednakosti, odbijanje je bilo motivirano navodnim nepodnošenjem plana uređenja prometa od strane podnositelja zahtjeva, koje vlasti nikad nisu niti zatražile prije odbijanja izdavanja dozvole. Ovi su skupovi imali zakonite ciljeve i nije bilo posebnih razloga, kao što su veća ugroženost imovine, života i tijela, koji bi opravdali njihova odbijanja.

2.  Ocjena Suda

  1. Kao što često navodi u svojim presudama, Sud ponavlja da je demokracija temeljna odrednica europskog javnog poretka te da je Konvencija izrađena s ciljem promicanja i održavanja ideala i vrijednosti demokratskog društva. Demokracija je jedini politički model razmatran u Konvenciji i jedini koji joj je kompatibilan. Jasno proizlazi iz teksta članka 11., kao i članaka 8., 9. i 10. Konvencije da je bilo kakvo miješanje s bilo kojim od prava zajamčenih tim odredbama moguće opravdati jedino zahtjevima „demokratskog društva” (vidi Refah Partisi (the Welfare Party) i ostali protiv Turske [GC], br. 41340/98, 41342/98, 41343/98 i 41344/98, st. 86-89, ECHR 2003-II, i Christian Democratic Peoples Party protiv Moldavije, 28793/02, 14. svibnja 2006.).
  2. Iako se u kontekstu članka 11. Sud često pozivao na bitnu ulogu koju političke stranke igraju u osiguravanju pluralizma i demokracije, udruge osnovane u druge svrhe također imaju bitnu ulogu za pravilno funkcioniranje demokracije. Jer pluralizam je takođerizgrađen na iskrenom priznavanju i poštivanju različitosti i dinamike kulturalnih tradicija, etničkih i kulturalnih identiteta, vjerskih uvjerenja i umjetničkih, literarnih i sociološko-ekonomskih ideja i koncepta. Skladno međudjelovanje pojedinaca i grupa s različitim identitetima neophodno je za ostvarivanje društvene kohezije. Prirodno je da se, kada civilno društvo funkcionira na zdrav način, sudjelovanje građana u demokratskom procesu u velikoj mjeri ostvaruje pripadanjem udrugama u kojima se mogu integrirati jedni s drugima i kolektivno slijediti zajedničke ciljeve (vidi Gorzelik i ostali protiv Poljske [GC], br. 44158/98, st. 92., 17. veljače 2004.).
  3. Pozivajući se na zaštitne znake „demokratskog društva”, Sud je posebnu pozornost dao pluralizmu, toleranciji i širokoumlju. U tom smislu, držao je da, iako interesi pojedinca ponekad moraju biti podređeni onima skupine, demokracija ne znači da mišljenje većine uvijek prevladava: mora se postići ravnoteža koja osigurava pošteno i pravilno postupanje prema manjinama i izbjegava iskorištavanje dominantnog položaja (vidi Young, James i Webster protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 13. kolovoza 1981., Serija A br. 44, str. 25, st. 63., i Chassagnou i ostali protiv Francuske [GC], br. 25088/95 i 28443/95, ECHR 1999-III, str. 65, st. 112.).
  4. U predmetu Informationsverein Lentia i ostali protiv Austrije (presuda od 24. studenog 1993., Serija A br. 276, str. 16, st. 38.) Sud je državu opisao kao krajnjeg jamca načela pluralizma. Iskonsko i učinkovito poštivanje slobode udruživanja i okupljanja ne može se svesti samo na dužnost države da se ne miješa; isključivo negativna obveza ne bi bila u skladu s ciljem članka 11. Niti onim Konvencije općenito. Stoga mogu postojati i pozitivne obveze osigurati učinkovito uživanje tih sloboda (vidi Wilson & the National Union of Journalists i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 30668/96, 30671/96 i 30678/96, st. 41., ECHR 2002-V, i Ouranio Toxo protiv Grčke, br. 74989/01, 20. listopada 2005., st. 37.). Ova obveza od posebne je važnosti za osobe s nepopularnim stajalištima ili koje pripadaju manjinama, budući da su podložnije viktimizaciji.
  5. S tim u svezi Sud naglašava da, u skladu sa stalnom praksom Konvencijskih organa, pojam „žrtve” povrede prava ili sloboda označava osobu koju određeni akt ili propuštanje o kojem se radi izravno pogađa (vidi Marckx protiv Belgije, presuda od 13. lipnja 1979., Serija A br. 31, st. 27., i Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. listopada 1981., Serija A br. 45, st. 41.).
  6. U okolnostima konkretnog slučaja Sud primjećuje da su vlasti zabranile planiranu paradu i nekoliko stacionarnih okupljanja. Drugostupanjska tijela su u svojim odlukama od 17. lipnja i 22. kolovoza 2005. ukinula prvostupanjske odluke i kritizirala ih kao nedovoljno opravdane i protivne mjerodavnim zakonskim odredbama. Ove odluke donesene su nakon datuma za koje su podnositelji zahtjeva planirali organizirati navedena okupljanja.
  7. Sud priznaje da su okupljanja svejedno održana na planirane datume. Međutim, podnositelji zahtjeva učinili su to uz određeni rizik, s obzirom na zabrane tih okupljanja koje su u to vrijeme još bile na snazi. Skupovi su održani bez pretpostavke zakonitosti, iako je takva pretpostavka predstavljala ključni aspekt učinkovitog i nesmetanog ostvarivanja slobode okupljanja i slobode izražavanja. Sud primjećuje da su odbijanja dozvole mogla imati učinakhlađenja na podnositelje zahtjeva kao i na druge sudionike skupova. Također su mogla obeshrabriti druge osobe od sudjelovanja u skupovima iz razloga što nisu imali službenu dozvolu, a time niti službenu zaštitu od strane organa vlasti protiv mogućih neprijateljskih protuprosvjednika.
  8. Sud je stoga mišljenja da su u trenutku održavanja skupova podnositelji zahtjeva bili pod negativnim utjecajem odbijanja dozvole održavanja istih. Sud opaža da pravni lijekovi koji su im bili na raspolaganju nisu poboljšali njihovu situaciju budući da su relevantne odluke u žalbenim postupcima donesene tek nakon datuma na koji su skupovi održani. Sud se time poziva na svoj zaključak pod člankom 13. Konvencije (vidi st. 84. dolje). Stoga je došlo do miješanja s pravima podnositelja zahtjeva zajamčenimčlankom 11. Konvencije.
  9. Miješanje će uzrokovati povredu članka 11. osim ako je „propisano zakonom”, nastoji ostvariti jedan ili više legitimnih ciljeva prema st. 2. te je „nužno u demokratskom društvu” za ostvarenje tih ciljeva.
  10. S time u svezi Sud primjećuje da je 22. kolovoza 2005. žalbeni odbor lokalne vlade odluku od 3. lipnja 2005. našao nezakonitom (vidi st. 20. gore). Isto tako, 17. lipnja 2005. guverner Mazowsze ukinuo je odbijanje od 9. lipnja 2005., zaključivši da je došlo do povrede prava podnositelja zahtjeva na slobodu okupljanja (vidi st. 22-26). Sud stoga zaključuje da miješanje u prava podnositelja zahtjeva na slobodu mirnog okupljanja nije bilo propisano zakonom.
  11. U kontekstu razmatranja zakonitosti navedenog miješanja, Sud dodatno primjećuje važnost presude Ustavnog suda od 18. siječnja 2006. u kojoj je isti našao da su odredbe Zakona o cestovnom prometu, na način na koji su primijenjene u slučaju podnositelja zahtjeva, bile protivne ustavnom jamstvu slobode okupljanja. Također je zapazio da su ograničenja u ostvarivanju ove slobode propisana spornom odredbom bila u suprotnosti s načelom proporcionalnosti koje se primjenjuje na sva ustavom odobrena ograničenja tih prava (vidi st. 39-42 gore). Sud je potpuno svjestan da su prema mjerodavnim ustavnim odredbama ove odredbe izgubile obvezujuću snagu tek nakon događaja iz ovog slučaja (vidi st. 30. gore). Smatra, međutim, da odluka Ustavnog suda kako su sporne odredbe neuskladive sa slobodom okupljanja zajamčenom Ustavom samo dodaje snage njegovom već ranije iznijetom zaključku glede zakonitosti miješanja u ovom slučaju.
  12. Imajući na umu ovaj zaključak, Sud ne mora razmatrati da li su ispunjene ostale dvije pretpostavke (legitiman cilj i nužnost miješanja) sadržane u članku 11. st. 2.
  13. Sud stoga odbacuje preliminarni prigovor Vlade koji se odnosi na navodno nepostojanje statusa žrtve podnositelja zahtjeva i zaključuje da je došlo do povrede članka 11. Konvencije.

B.  Navodna povreda članka 13. Konvencije

  1. Podnositelji zahtjeva nadalje su se žalili na povredu članka 13. Konvencije time što nisu imali na raspolaganju nikakvu proceduru koja bi im dopustila da dobiju konačnu odluku prija datuma planiranih okupljanja. Članak 13. Konvencije glasi:

“Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kada su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.”

1.  Navodi stranaka

  1. Vlada je ponovila svoje argumente koji se odnose na iscrpljivanje domaćih pravnih lijekova. Posebice, podnositelji zahtjeva trebali su podnijeti ustavnu tužbu kako bi osporili zakonske odredbe na temelju kojih su donijete odluke u njihovom predmetu.
  2. Podnositelji zahtjeva su se žalili da, nakon što su prvostupanjskim odlukama zabranjena održavanja njihovih skupova, nisu imali na raspolaganju nikakav postupak koji bi im omogućio da dobiju konačnu odluku prije datum na koji su ih planirali održati. To iz razloga što je drugostupanjsko tijelo moglo samo ukinuti takvu odluku, ali ne i izdati novu. To je značilo da bi organizatori morali ponovno započetičitav postupak. U biti, tako su se mjerodavna procesna pravila primijenila u slučaju podnositelja zahtjeva.
  3. Podnositelji su nadalje tvrdili da se prema članku 7. Zakona o okupljanjima zahtjev za odobrenje planiranog okupljanja mogao podnijeti najranije trideset dana prije planiranog datuma. Drugim riječima, takav je zahtjev bilo nemoguće podnijeti ranije. Prema poljskom pravu, ukoliko su vlasti smatrale da planirani skup predstavlja „događaj” na koji se primjenjuje Zakon o cestovnom prometu koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, bilo je potpuno nemoguće ispoštovati tridesetodnevni rok zbog nerazumno teških uvjeta za podnošenjem razne dokumentacije koja se odnosi na aspekt uređenja prometa za potrebe takvog skupa koji bi se mogli nametnuti organizatorima u skladu s navedenim zakonom.
  4. Podnositelji zahtjeva su zaključili da u svakom slučaju država ima obvezu predvidjeti ako je potrebno i poseban postupak koji bi omogućio organizatorima javnih okupljanja da mogu ispuniti čitavu procedure unutar rokova propisanih zakonom, odnosno između 30 i 3 dana prije planiranog datuma, te, što je najvažnije, prije datuma za koji je zakazan premetni skup.

2.  Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da članak 13. zahtijeva postojanje domaćeg pravnog sredstva koje bi omogućilo nadležnom nacionalnom tijelu da odluči o pritužbi koja se odnosi na povredu Konvencije kao i da dodijeli primjerenu odštetu, iako države ugovornice imaju određenu diskreciju u načinu na koji će ispuniti svoje obveze koje proizlaze iz ove odredbe (vidi, među mnogim drugima, Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 15. studenog 1996., Reports of Judgments and Decisions 1996-V, str. 1869-70, st. 145.).

U ovom je slučaju Sud našao da je došlo do povrede prava podnositelja zahtjeva pod člankom 11. (vidi st. 73. gore). Oni stoga imaju dokazivu tvrdnju u smislu prakse Suda te su imali pravo na pravni lijek koji ispunjava uvjete članka 13.

  1. Što se tiče Vladinog argumenta glede pojedinačne ustavne tužbe, Sud prvenstveno primjećuje da prema poljskom pravu u upravnom postupku postoji dvoredna sudska kontrola drugostupanjskih upravnih odluka. Jedino se presuda Vrhovnog upravnog sud smatra konačnom odlukom u svezi s kojom je dopuštena ustavna tužba. U konkretnom slučaju, nakon što su zaprimili odluke drugostupanjskih upravnih tijela u njihovu korist, a koje su ukinule odluke kojima im se zabranjuje održavanje planiranih skupova, podnositelji nisu imali pravnog interesa žaliti se protiv ovih odluka pred upravnim sudovima. Ustavni im sud stoga nije bio dostupan.
  2. Nadalje, Sud prihvaća da su upravne vlasti naposljetku priznale kako su prvostupanjske odluke usvojene u predmetu podnositelja zahtjeva bile protivne zakonu. Međutim, Sud naglašava da se to dogodilo nakon datuma na koji su podnositelji zahtjeva planirali održati sporne skupove.  Sud primjećuje da je ovaj predmet sličan predmetu Stankov i the United Macedonian Organisation Ilindenprotiv Bugarske (br. 29221/95 i 29225/95, odluka Komisije od 29. lipnja 1998., neobjavljeno), u kojoj je bivša Komisija zaključila „da su podnositelji pokušali [podnijeti žalbu protiv odbijanja dozvole okružnog suda da razmotri žalbu protiv gradonačelnikove zabrane], postupak bi trajao barem nekoliko mjeseci, a bilo kakav pozitivan ishod bi uslijedio dugo nakon planiranog sastanka ili prosvjeda”. Drugim riječima,imajući na umu krucijalnu važnost vremenske komponente za organizatore i sudionike kao i da su organizatori blagovremeno obavijestili nadležne vlasti, Sud smatra da je u takvim okolnostima pojam učinkovitog pravnog sredstva podrazumijevao mogućnost dobivanja odluke prije datuma planiranih događaja.
  3. S tim u svezi Sud smatra da priroda demokratske debate nalaže poštivanje vremena planiranog za javna okupljanja koja se održavaju s ciljem izražavanja određenih mišljenja, što bi moglo biti od vitalnog značaja za političku i socijalnu težinu takvih okupljanja. Država stoga može u određenim okolnostima odbiti dozvolu za održavanje prosvjeda ukoliko je takvo odbijanje u skladu s uvjetima postavljenim u članku 11. Konvencije, ali ne može promijeniti datum na koji su organizatori planirali održati određeni skup. Ukoliko se javno okupljanje organizira nakon što je određeno društveno pitanje izgubilo značaj ili važnost u trenutnoj socijalnoj ili političkoj debati, utjecaj takvog okupljanja mogao bi biti ozbiljno umanjen. Sloboda okupljanja – ukoliko se onemogući u pogodno vrijeme – može postati besmislena.
  4. Sud stoga smatra da je za učinkovito uživanje slobode okupljanja bitno da mjerodavni zakoni određuju razumne rokove unutar kojih bi državne vlasti trebale postupati prilikom donošenja relevantnih odluka. Mjerodavni zakoni predviđali su rokove u kojima su podnositelji zahtjeva imali podnijeti svoje zahtjeve za izdavanje dozvole. Međutim, vlasti nisu bile obvezane nikakvim zakonskim rokom da donesu konačnu odluku prije planiranog datuma okupljanja. Sud stoga nije uvjeren da su pravni lijekovi dostupni podnositeljima zahtjeva u konkretnom slučaju, od kojih su svi bili post-hoc karaktera, mogli osigurati adekvatno obeštećenje s obzirom na navodne povrede Konvencije.
  5. Sud stoga nalazi da podnositelji zahtjeva nisu imali učinkovitodomaće pravno sredstvo za svoje pritužbe glede kršenja njihove slobode okupljanja. Prema tome, Sud odbacuje Vladin preliminarni prigovor glede neiscrpljenja domaćih pravnih lijekova i zaključuje da je došlo do povrede članka 13. u svezi s člankom 11. Konvencije.

C.  Navodna povreda članka 14. u svezi s člankom 11. Konvencije

  1. Podnositelji zahtjeva žalili su se da se s njima postupalo diskriminatorno time što im je odbijena dozvola za organiziranje parade i drugih okupljanja. Pozvali su se na članak 11. u svezi s člankom 14. Konvencije koji glasi:

“Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.”

1.  Navodi stranaka

  1. Vlada je navela da su se podnositelji zahtjeva žalili protiv upravnih odluka od 3. i 9. lipnja 2005. U prvom postupku, prometni službenik je u ime gradonačelnika Varšave odbio dozvolu za organiziranje parade iz razloga što su organizatori propustili podnijeti „plan uređenja prometa” u smislu članka 65 (a) Zakona o cestovnom prometu. U drugoj odluci gradonačelnik je utvrdio da su podnositelji zahtjeva propustili ispuniti strože uvjete nametnute zakonom koji se primjenjuju na organizatore okupljanja koja se imaju održati na prometnicama korištenim za cestovni promet.
  2. Vlada je smatrala da su navedene odluke bile dovoljno obrazložene i da su se temeljile na članku 65. Zakona o cestovnom prometu. Prema njihovom mišljenju, nije se moglo pretpostaviti kako su odluke o zabrani okupljanja bile stjecane osobnim mišljenjem gradonačelnika Varšave kao što su prikazana u intervjuu objavljenom u „Gazeta Wyborcza” dana 20. svibnja 2005. Činjeniceslučaja nisu upućivale na postojanje bilo kakve veze izmeđugradonačelnikovih stajališta izraženih u štampi i službenih odluka donesenih u slučaju podnositelja zahtjeva.
  3. Vlada je tvrdila da u konkretnom slučaju podnositelji zahtjeva nijednom odredbom, činom ili propustom javih vlasti nisu bili izloženi nepovoljnijem postupanju od bilo koje druge osobe u analognoj situaciji Nije bilo naznaka da se postupanje s njima temeljilo na bilo kakvim zabranjenim razlozima. Posljedično, podnositelji zahtjeva nisu bili izloženi diskriminaciji u uživanju njihove slobode okupljanja koja bi bila protivna članku 14. Konvencije.
  4. Podnositelji zahtjeva naglasili su da se od njih zahtijevalo da podnesu „plan uređenja prometa” dok druge organizacije nisu bile obvezne podnijeti takav plan. Budući da nisu postojali osobito ozbiljni razlozi koji bi to opravdavali niti je Vlada navela bilo kakve razloge za takvu različitost u postupanju, selektivna primjena obveze podnošenja navedenog plana dovoljno je ukazivala na to da su bili diskriminirani.
  5. Podnositelji zahtjeva nadalje su tvrdili da su bili diskriminirani i time što im je odbijena dozvola za organizaciju prosvjeda dana 11. lipnja 2005., dok su druge organizacije i osobe dobile takve dozvole. Ovakva razlika u postupanju nije imala legitiman cilj, pogotovo budući da su gradonačelnik i njegovi suradnici javno izjavili kako će zabraniti sporna okupljanja zbog seksualne orijentacije njihovih organizatora bez obzira na ispunjenje bilo kakvih zakonskih uvjeta.
  6. Podnositelji su također naveli da su odluke od 3. i 9. lipnja 2005. formalno izdane u ime gradonačelnika Varšave. Pozvali su se na intervju s gradonačelnikom objavljenim u svibnju 2005. u kojem je isti izjavio da kani zabraniti okupljanja bez obzira na to što organizatori podnesu u svojim zahtjevima za izdavanje dozvole. Naveli su da se nije moglo razumno zaključiti kako nije bilo poveznice između takvih gradonačelnikovih izjava i naknadno donesenih odluka u njegovo ime. Naglasili su da je praktični ishod postupka u njihovom predmetu bio suglasan s tim gradonačelnikovim izjavama.
  7. Podnositelji zahtjeva su primijetili kako je Vlada, poričući postojanje uzročne veze između javno obznanjenih izjava gradonačelnika i upravnih odluka donesenih u njegovo ime, implicirala kako su u to vrijeme odluke izdane od strane gradonačelnikova ureda bile izdavane bez obzira na njegovo osobno mišljenje kao šefa općinske uprave.

2.  Ocjena Suda

  1. Sud je u brojnim prilikama ponovio da članak 14. nije autonoman, nego da ima učinka samo u odnosu na prava zajamčena Konvencijom. Ova odredba nadopunjuje ostale materijalne odredbe Konvencije i njezinih Protokola. Ona nema samostalnog značenja,budući da proizvodi učinak samo u odnosu na „uživanje prava i sloboda” zajamčenih tim odredbama. Primjena članka 14. ne zahtijeva nužno i povredu nekog od materijalnih prava zajamčenih Konvencijom – te je u tom smislu autonomna – i ne može se primijeniti osim ako okolnosti predmeta potpadaju u „opće polje primjene” jedne ili više od tih odredbi (vidi, među mnoštvom drugih, Van Raalte protiv Nizozemske, presuda od 21. veljače 1997., Reports 1997-I, str. 184, st. 33., i Gaygusuz protiv Austrije, presuda od 16. rujna 1996., Reports 1996-IV, st. 36.).
  2. Među strankama je nesporno da činjenice ovog predmeta potpadaju u polje primjene članka 11. Konvencije. Članak 14. je stoga primjenjiv na okolnosti konkretnog slučaja.
  3. Sud kao prvo primjećujeda se prvostupanjske upravne odluke u konkretnom predmetu nisu izričito pozvale niti na jedan motiv koji bi se mogao protumačiti kao zabranjena osnova diskriminacije u smislu Konvencije. Te su se odluke odnosile na tehničke aspekte organizacije skupova te na ispunjenje relevantnih uvjeta (vidi st. 11. i 13. gore). Utvrđeno je da su u postupku pred prometnim službenikom podnositelji zahtjeva bili dužni podnijeti „plan uređenja prometa” te da je njihov zahtjev odbijen upravo zbog propusta da takav plan i dostave. Istovremeno, Sud primjećuje da stranke nisu dokazale niti tvrdile da su drugi organizatori također imali istu obvezu.
  4. Sud nadalje zapaža da je odluka od 3. lipnja 2005., kojom se odbija dozvola za održavanje parade, donesena od strane prometnog službenika u ime gradonačelnika Varšave. Dana 9. lipnja 2005. općinske su vlasti, također u ime gradonačelnika, zabranile i stacionarna okupljanja koje su prvih pet podnositelji zahtjeva planirali organizirati, i to pozivajući se na potrebu izbjegavanja mogućihnasilnih sukoba između sudionika u različitim skupovima koji su bili planirani za 11. lipnja 2005. Također je nesporno da su za isti dan vlasti dale dozvole za održavanje šest protudemonstracija.
  5. Sud ne može nagađati o motivima za odbijanje održavanja skupova koji su predmet ovog slučaja, osim onih koji su izričito izraženi u spornim upravnih odlukama. Međutim, ne može zanemariti činjenicu da je 20. svibnja 2005. objavljen intervju s gradonačelnikom u kojem je isti izjavio da će odbiti dozvolu da se ti skupovi održe (vidi st. 27. gore).
  6. Sud ponavlja da članak 10. st. 2. Konvencije vrlo iznimno dopušta ograničenjapolitičkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa, posebice glede samih političara (vidi Sürek protiv Turske (br. 1) [GC], br. 26682/95, st. 61., ECHR 1999-IV, i Castells protiv Španjolske, presuda od 23. travnja 1992., Serija A br. 236). Međutim, ostvarivanje slobode izražavanja od strane izabranih političara koji u isto vrijeme drže javne urede u izvršnoj vlasti sadrži posebnu odgovornost. U određenim je situacijama uobičajeni dio zadaće takvih javnih dužnosnika da donose upravne odluke koje mogu utjecati na ostvarivanje određenih prava pojedinca, ili da se takve odluke donose od strane državnih službenika u njihovo ime. Dakle, ostvarivanje slobode izražavanja takvih dužnosnika može neopravdano zadirati u ostala prava zajamčena Konvencijom (u svezi s izjavama javnih dužnosnika koja se odnose na krivnju pojedinca tijekom kaznenog postupka vidi Butkevičius protiv Litve, br. 48297/99, st. 53., ECHR 2002-II (isječci);također vidi Allenet de Ribemont protiv Francuske, presuda od 10. veljače 1995., Serija A br. 308, str. 16, st. 35-36., i Daktaras protiv Litve, br. 42095/98, st. 41-44., ECHR 2000-X). Prilikom ostvarivanja svoje slobode izražavanja mogu biti pozvani na suzdržanost, imajući na umu da se njihove izjave mogu protumačiti kao uputa državnim službenicima čije zaposlenje i karijera ovisi o njihovu odobrenju.
  7. Imajući na umu važno mjesto koje slobode okupljanja i udruživanja imaju u demokratskom društvu, Sud nadalje smatra da čak i dojmovi mogu biti od određene važnosti u pravnom postupku gdje izvršna vlast obnaša svoje dužnosti vezane uz uživanje tih sloboda (vidi, mutatis mutandis, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. listopada 1984., Serija A br. 86, str. 14, st. 26.). Sud je potpuno svjestan razlike između upravnog i sudskog postupka. Istina je da samo s obzirom na potonji članak 6. Konvencije zahtijeva odlučivanjeslučajeva od strane objektivno i subjektivno nepristranog suda (vidi Findlay protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. veljače 1997., Reports 1997-I, st. 73., i Warsicka protiv Poljske, st. 34-37., br. 2065/03, 16. siječnja 2007.).
  8. Međutim, u ocjenjivanju ovog slučaja Sud ne može zanemariti snažna i javno izražena osobna mišljenja gradonačelnika koja su bila izravno relevantna za odluke koje su se odnosile na slobodu okupljanja pojedinaca. Primjećuje da su sporne odluke općinskih vlasti nastupajući u ime gradonačelnika donesene nakon što je on javno izrazio svoje mišljenje glede slobode okupljanja i „promicanja homoseksualnosti” (vidi st. 27. gore). Nadalje opaža da je gradonačelnik ovakva svoja mišljenja izrazio nakon što je zahtjev za izdavanje dozvole za okupljanja već bio podnijet nadležnim općinskih vlastima. Sud smatra da se može razumno zaključiti da je njegovo stajalište utjecalo na postupak donošenja odluke u ovom premetu te da je kao takvo povrijedilo slobodu okupljanja podnositelja zahtjeva na diskriminirajućinačin.
  9. Imajući na umu cjelokupne činjeniceslučaja, Sud smatra da je došlo do povrede članka 14. u svezi s člankom 11. Konvencije.

III.  PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije glasi:

“Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci..”

  1. Podnositelju zahtjeva nisu podnijeli zahtjev za naknadu štete nastale povredom Konvencije.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

    1. Odbija preliminarne prigovore Vlade;

    2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 11. Konvencije;

    3. Presuđuje da je došlo do povrede članka13. u svezi s člankom 11. Konvencije;

    4. Presuđuje da je došlo do povrede članka 14. u svezi s člankom 11. Konvencije.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 3. svibnja 2007., u skladu s pravilom 77. st. 2. i 3. Poslovnika Suda.

T. L. EARLY                                                                                   Nicolas BRATZA

Tajnik                                                                                              Predsjednik

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

Ovaj prijevod financiran je uz podršku Zaklade za ljudska prava Vijeća Europe (www.coe.int/humanrightstrustfund)

 

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF BĄCZKOWSKI AND OTHERS v. POLAN

(Application no. 1543/06)

JUDGMENT

STRASBOURG 

3 May 2007

FINAL

24/09/2007

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Bączkowski and Others v. Poland,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

SirNicolas BratzaPresident,
MrJ. Casadevall,
MrS. Pavlovschi,
MrL. Garlicki,
MsL. Mijović,
MrJ. Šikuta,
MrsP. Hirvelä, judges
and Mr T.L. EarlySection Registrar,

Having deliberated in private on 3 April 2007,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 1543/06) against the Republic of Poland lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by Mr Tomasz Bączkowski, Mr Robert Biedroń, Mr Krzysztof Kliszczyński, Ms Inga KostrzewaMr Tomasz Szypuła and by the Foundation for Equality (Fundacja Równości), on 16 December 2005.

2.  The applicants were represented before the Court by Professor Zbigniew Hołda, a lawyer practising in Warsaw.

3.  The respondent Government were represented by their Agent, Mr Jakub Wołąsiewicz of the Ministry of Foreign Affairs.

4.  The applicants complained that their right to peaceful assembly had been breached by the way in which the domestic authorities had applied relevant domestic law to their case. They alleged that they had not had at their disposal any procedure which would have allowed them to obtain a final decision before the date of the planned assemblies. They also complained that they had been treated in a discriminatory manner in that they had been refused permission to organise the assemblies whilst other persons had received such permission.

5.  By a decision of 5 December 2006, the Court declared the application admissible. It decided to join to the merits of the case the examination of the Government's preliminary objections.

6.  The applicantfiled further written observations (Rule 59 § 1).

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

 1.  Preparation of the assemblies

7.  The applicants, a group of individuals and the Foundation for Equality (of whose executive committee the first applicant is also a member empowered to act on its behalf in the present case), wished to hold, within the framework of Equality Days organised by the Foundation and planned for 1012 June 2005, an assembly (a march) in Warsaw with a view to alerting public opinion to the issue of discrimination against minorities – sexual, national, ethnic and religious  and also against women and disabled persons.

8.  On 10 May 2005 the organisers held a meeting with the Director of the Safety and Crisis Management Unit of Warsaw City Council. During this meeting an initial agreement was reached as to the itinerary of the planned march.

9.  On 11 May 2005 Mr Bączkowski obtained an instruction of the Warsaw Mayor's Office on “requirements which organisers of public assemblies have to comply with under the Road Traffic Act” should the assembly be regarded as an “event” (impreza) within the meaning of Article 65 of that Act.

10.  On 12 May 2005 the organisers applied to the City Council Road Traffic Office for permission to organise the march, the itinerary of which would lead from the Parliament buildings (Sejm) to Assembly Square (Plac Defilad) in the centre of Warsaw.

11.  On 3 June 2005 the Traffic Officer, acting on behalf of the Mayor of Warsaw, refused permission for the march, relying on the organisers' failure to submit a “traffic organisation plan” (“projekt organizacji ruchu”) within the meaning of Article 65 (a) of the Road Traffic Act, which they had allegedly been ordered to submit.

12.  On the same day the applicants informed the Mayor of Warsaw about stationary assemblies they intended to hold on 11 June 2005 in seven different squares in Warsaw. Four of these assemblies were intended to protest about discrimination against various minorities and to support actions of groups and organisations combating discrimination. The other three planned assemblies were to protest about discrimination against women.

13.  On 9 June 2005 the Mayor issued decisions banning the stationary assemblies to be organised by Mr Bączkowski, Mr Biedroń, Mr Kliszczyński, Ms Kostrzewa, Mr Szypuła, and another person, Mr N. (who is not an applicant), who are active in various nongovernmental organisations acting for the benefit of persons of homosexual orientation. In his decision the Mayor relied on the argument that assemblies held under the provisions of the Assemblies Act of 1990 (Ustawa o zgromadzeniach) had to be organised away from roads used for road traffic. If they were to use roads, more stringent requirements applied. The organisers wished to use cars carrying loudspeakers. They had failed to indicate where and how these cars would park during the assemblies so as not to disturb the traffic, and how the movement of persons and these cars between the assembly sites would be organised.

14.  Moreover, as a number of requests had been submitted to organise other assemblies on the same day the tenor of which ran counter to the ideas and intentions of the applicants, permission had to be refused in order to avoid any possible violent clashes between participants in the various demonstrations.

15.  On the same day the municipal authorities, acting on the Mayor's behalf, allowed the three planned assemblies concerning discrimination against women to be held as requested by the applicants.

16.  On the same day the same authorities permitted six other demonstrations to be held on 11 June 2005. The themes of these assemblies were as follows: “For more stringent measures against persons convicted of paedophilia”, “Against any legislative work on the law on partnerships”, “Against propaganda for partnerships”, “Education in Christian values, a guarantee of a moral society”, “Christians respecting God's and nature's laws are citizens of the first rank”, “Against adoption of children by homosexual couples”.

2.  Meetings held on 11 June 2005

17.  On 11 June 2005, despite the decision given on 3 June 2005, the march took place. It followed the itinerary as planned in the original request of 12 May 2006. The march, attended by approximately 3,000 people, was protected by the police.

18.  In addition to the march, nine stationary assemblies were held on the same day under permission granted by the Mayor on 9 June 2005 (see paragraphs 1516 above).

3.  Appeal proceedings

a)  The march

19.  On 28 June 2005 the applicant Foundation appealed to the Local Government Appeals Board against the decision of 3 June 2005 refusing permission for the march. It was argued that the requirement to submit “a traffic organisation plan” lacked any legal basis and that the applicants had never been requested to submit such a document prior to the refusal. It was also argued that the decision amounted to an unwarranted restriction of freedom of assembly and that it had been dictated by ideological reasons incompatible with the tenets of democracy.

20.  On 22 August 2005 the Board quashed the contested decision, finding that it was unlawful. The Board observed that under the applicable provisions of administrative procedure the authorities were obliged to ensure that parties to administrative proceedings had an opportunity of effectively participating in them. In the applicant's case this obligation had not been respected in that the case file contained no evidence that the applicant Foundation had been informed of its procedural right to have access to the case file.

The Board's decision further read, inter alia:

“In the written grounds of the decision complained of, the firstinstance authority refers to the fact that no traffic organisation plan is to be found in the case file. Under section 65 (a) item 3 (9) an organiser of a demonstration is obliged to develop such a plan in cooperation with the police if he or she is required to do so by the authority. However, in the case file there is no mention that the organisers were obliged to submit such a plan. (...) The document on the procedure for obtaining permission to organise an event which was served on the organisers contained no information on such an obligation either.

Having regard to the fact that the organisers' request concerned a march to be held on 11 June 2005 and that the appeal was received by the Board's Office [together with the case file] on 28 June 2005, the proceedings had already become devoid of purpose by that latter date.

 

b)  The assemblies

21.  On 10 June 2005 the applicants appealed to the Mazowsze Governor against the Mayor's refusals of 9 June 2005 of permission to hold several of the planned assemblies. They argued that the assemblies were to be entirely peaceful and that banning them breached their freedom of assembly guaranteed by the Constitution. They submitted that the assemblies did not pose any threat to either public order or morals. They contested the argument relied on in the decision that they were required to submit a document on the planned itinerary between the places where the assemblies were to be held, arguing that they only intended to organise stationary assemblies, not any movement of persons between them, and that they should not be held responsible for the organisation or supervision of such movement.

22.  On 17 June 2005 the Mazowsze Governor quashed the contested 9 June 2005 refusals of authorisation to hold the assemblies .

It was first observed that these decisions breached the law in that the parties had been served only with copies of the decisions, not with originals as required by the law on administrative procedure. It was further noted that the Mayor had informed the media of his decisions before they had been served on the applicants, which was manifestly in breach of the principles of administrative procedure.

23.  It was further observed that the 1990 Assemblies Act was a guarantee of freedom of assembly in respect of both the organisation of and participation in assemblies. The Constitution clearly guaranteed freedom of assembly, not a right. It was not for the State to create a right to assembly; its obligation was limited to ensuring that assemblies were held peacefully. Thus the applicable law did not provide for any permit for the holding of an assembly.

24.  The Governor noted that the requirement to submit a permit to occupy a part of the road, based on the provisions of the Road Traffic Act, lacked any legal basis in the provisions of the Assemblies Act. The Mayor had assumed that the demonstration would occupy a part of the road, but had failed to take any steps to clarify whether this had really been the organisers' intention, which he was obliged to do by law.

It was further observed that a decision banning an assembly had to be regarded as a method of last resort because it radically restricted freedom of expression. The principle of proportionality required that any restriction of constitutionally protected freedoms be permitted only in so far as it was dictated by the concrete circumstances of a particular case.

25.  The Governor noted in this connection that the Mayor's reliance on the threat of violence between the demonstrations organised by the applicants and the counterdemonstrations planned by other persons and organisations for the same day could not be countenancedIwas tantamount to the administration endorsing the intentions of organisations which clearly and deliberately intended to breach public order, whereas protecting the freedom of expression guaranteed by the Assemblies Act should be an essential task of the public powers.

26.  He then discontinued the proceedings as they had become devoid of purpose, the assemblies having taken place on 11 June 2005.

4.  Translation of an interview with the Mayor of Warsaw published in “Gazeta Wyborcza” on 20 May 2005

27.  “E. Siedlecka:  The Assemblies Act says that freedom of assembly can be restricted only if demonstration might entail a danger to life or limb, or a major danger to property. Did the organisers of the march write anything in their application that indicates that there is such a danger?

Mayor of Warsaw:  I don't know, I haven't read the application. But I will ban the demonstration regardless of what they have written. I am not for discrimination on the ground of sexual orientation, for example by ruining people's professional careers. But there will be no public propaganda about homosexuality.

E. S. What you are doing in this case is precisely discrimination: you are making it impossible for people to use their freedom only because of their particular sexual orientation.

MoW:  I do not forbid them to demonstrate, if they want to demonstrate as citizens, not as homosexuals.

E. S.:  Everything seems to suggest that – like last year – the Governor will quash your prohibition. And if the organisers appeal to the administrative court, they will win, because preventive restrictions on freedom of assembly are unlawful. But the appeal proceedings will last some time and the date for which the march is planned will pass. Is this what you want?

MoW:  We will see whether they win or lose. I will not let myself be persuaded to give my permission for such a demonstration.

E. S.:  Is it right that the exercise of people's constitutional rights should depend on the views of the powers that be?

MoW:  In my view, propaganda about homosexuality is not to the same as exercising one's freedom of assembly.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

1.  Relevant provisions of the Constitution

28.  Article 57 of the Constitution reads:

Freedom of peaceful assembly and participation in such assemblies shall be ensured to everyone. Limitations upon such freedoms may be imposed by statute.

29.  Article 79 § 1 of the Constitution, which entered into force on 17 October 1997, provides as follows:

“In accordance with principles specified by statute, everyone whose constitutional freedoms or rights have been infringed shall have the right to appeal to the Constitutional Court for a judgment on the conformity with the Constitution of a statute or other normative act on the basis of which a court or an administrative authority has issued a final decision on his freedoms or rights or on his obligations specified in the Constitution.”

30.  Article 190 of the Constitution, insofar as relevant, provides as follows:

“1.  Judgments of the Constitutional Court shall be universally binding and final.

2.  Judgments of the Constitutional Court, ... shall be published without delay.

3.  A judgment of the Constitutional Court shall take effect from the day of its publication; however, the Constitutional Court may specify another date for the end of the binding force of a normative act. Such time-limit may not exceed 18 months in relation to a statute or 12 months in relation to any other normative act. ...

2.  The Assemblies Act

31.  Pursuant to section 1 of the 1990 Assemblies Act, everyone has the right to freedom of peaceful assembly. A gathering of at least fifteen persons, called in order to participate in a public debate or to express an opinion on a given issue, is to be regarded as an assembly within the meaning of the Act.

32.  Under section 2, freedom of assembly can be restricted only by statute and where it is necessary for the protection of national security or public safety, for the protection of health or morals or for the protection of the rights and freedoms of others.

33.  All decisions concerning the exercise of freedom of assembly must be taken by the local authorities in the municipality where the assembly is to be held. These decisions can be appealed against to the Governor.

34.  Under section 3 of the Act, the municipality must be informed by the organisers of the intention to hold a public gathering in the open air for an indeterminate number of persons. Under section 7 such information must be submitted to the municipality not earlier than thirty days before the planned date of the demonstration and not later than three days before it. The information must include the names and addresses of the organisers, the aim and programme of the demonstration, its place, date and time as well as information about the itinerary if the demonstration is intended to proceed from one place to another.

35.  Pursuant to section 8 the municipality shall refuse permission for the demonstration if its purpose is in breach of the Act itself or of provisions of the Criminal Code, or if the demonstration might entail a danger to life or limb, or a major danger to property.

36.  first-instance refusal of permission to hold a demonstration must be served on the organisers within three days of the date on which the relevant request was submitted and not later than three days before the planned date of the demonstration.  An appeal against such a refusal must be lodged within three days of the date of its service.  The lodging of such an appeal does not have a suspensive effect on the refusal of permission to hold the demonstration.

37.  A decision given by the appellate authority must be served on the organisers within three days of the date on which the appeal was submitted.

3.  The Road Traffic Act

38.  Under section 65 of the Road Traffic Act of 1997, as amended in 2003, the organisers of sporting events, contests, assemblies and other events which may obstruct road traffic are obliged to obtain permission for the organisation of such assemblies.

39.  Under section 65 read together with section 65 (a) of the Act, organisers of such events are obliged to comply with various administrative obligations specified in a list contained in that provision and numbering nineteen items, including the obligation to submit a traffic organisation plan to the authorities.

40.  These provisions were repealed as a result of the judgment of the Constitutional Court, referred to below.

4.  Judgment of the Constitutional Court of 18 January 2006

41.  In its judgment of 18 January 2006 the Constitutional Court examined a request submitted to it by the Ombudsman to determine whether the requirements imposed on organisers of public events by the provisions of the Road Traffic Act were compatible with the Constitution in so far as they impinged on freedom of assembly, or whether they amounted to an excessive limitation of that freedom.

42.  The Constitutional Court observed that the essence of the constitutional problem was whether the requirements imposed by section 65 of the Act were compatible with freedom of expression as formulated by the Constitution and developed by the Assemblies Act. It noted that the 1990 Assemblies Act was based on the premise that the exercise of this freedom did not require any authorisations or licences issued by the State. As it was a freedom, the State was obliged to refrain from hindering its exercise and to ensure that it was enjoyed by various groups despite the fact that their views might not be shared by the majority.

43.  Accordingly, the Assemblies Act provided for a system based on nothing more than the registration of the proposed assembly.

The court observed that subsequently, when it enacted the Road Traffic Act, the legislature had incorporated various administrative requirements which were difficult to comply with into the procedure created for the organisation of sporting events, contests and assemblies, thus replacing the registration system by a system based on permission. In so doing, it placed assemblies within the meaning of the Assemblies Act on a par with events of a commercial character or organised for entertainment purposes. This was incompatible with the special position that freedom of expression occupied in a democratic society and rendered nugatory the special place that assemblies had in the legal system under the Constitution and the Assemblies Act. The court also had regard to the fact that the list of requirements imposed by the Road Traffic Act contained as many as nineteen sundry administrative obligations. The restrictions on freedom of assembly imposed by that Act were in breach of the requirement of proportionality applicable to all restrictions imposed on the rights guaranteed by the Constitution.

44.  The court concluded that section 65 of the Road Traffic Act was incompatible with the Constitution in so far as it applied to assemblies.

THE LAW

I.  THE GOVERNMENT'S PRELIMINARY OBJECTIONS

A.  Whether the applicants can claim to have the status of victims

45.  The Government contended by way of a preliminary submission that the applicants could not claim to be victims of a violation of the Convention within the meaning of Article 34. It transpired from the written grounds of the second-instance administrative decisions that the appellate authorities had fully shared the applicants' arguments and had quashed the contested decisions in their entirety. The Governor, in his decision of 17 June 2005 (see paragraph 22 above), had gone even further, stressing that prohibiting an assembly on the grounds of a threat of violence between demonstrators and counter-demonstrators was tantamount to the authorities' endorsing the intentions of organisations which deliberately set out to cause a disturbance. When quashing the contested decisions, the appellate authorities had stated that their assessment had been made bearing in mind the applicants' freedom of assembly. As the impugned decisions had eventually been found unjustified, the applicants could not claim to have victim status.

46.  The Government were of the view that as the applicants had not claimed to have sustained any pecuniary or non-pecuniary damage, the domestic authorities had been under no obligation to offer them any redress. A decision or measure favourable to the applicant was not in principle sufficient to deprive him of his status as a “victim” unless the national authorities had acknowledged, either expressly or in substance, and then afforded redress for, the breach of the Convention (Eckle v. Germany, judgment of 15 July 1982, Series A no. 51, § 66).

47.  The applicants submitted that the authority relied on by the Government, the Eckle v. Germany case, was of little relevance to the case at hand. They argued that it was only when those two conditions were cumulatively satisfied that the subsidiary nature of the protective mechanism of the Convention precluded examination of an application (see Scordino v. Italy (dec.), no. 36813/97, 27 March 2003). In their case it could not be said that those two conditions had been satisfied. No redress had ever been afforded at domestic level for any of the breaches of the Convention alleged in their application.

48.  The Court reiterates that in its decision on the admissibility of the application it joined to the merits of the case the examination of whether the applicants could claim to be victims of a breach of their rights (see paragraph above). The Court confirms its approach.

B.  Exhaustion of domestic remedies

49.  The Government submitted that the applicants had had at their disposal procedures capable of remedying the alleged breach of their freedom of assembly. Section 7 of the Assemblies Act provided for time-limits which should be respected by persons wishing to organise an assembly under the provisions of that Act. A request for authorisation for an assembly to be held had to be submitted to the municipality not earlier than thirty days before the planned date of the demonstration and no later than three days before it.

50.  If the applicants had considered that the provisions on the basis of which the domestic decisions in their cases had been given were incompatible with the Constitution, it had been open to them to challenge those provisions by lodging a constitutional complaint provided for by Article 79 of the Constitution. The applicants could thus have achieved the aim they sought to attain before the Court, namely an assessment of whether the contested regulations as applied to their case had infringed their rights guaranteed by the Convention.

51.  The Government recalled that the Court had held that the Polish constitutional complaint could be recognised as an effective remedy where the individual decision which allegedly violated the Convention had been adopted in direct application of an unconstitutional provision of national legislation (SzottMedyńska v. Poland (dec.), no. 47414/99, 9 October 2003).  The Government concluded that the applicants should have had recourse to that remedy.

52.  The applicants disagreed. They submitted that because of the specific nature of their case, a remedy that had not been capable of providing them, before 11 June 2005, with a judicial or administrative review of the ban on holding their assemblies could not be regarded as effective. Subsequent review by the Constitutional Court would have served no practical purpose.

53.  In any event, even if it were to be accepted that an ex post facto review could be contemplated as a remedy to be used in their case, the applicants were of the view that it would have been ineffective also for other reasons. A constitutional complaint under Polish law was a remedy available only when a possibility existed to apply for the reopening of the original proceedings in the light of a favourable ruling of the Constitutional CourtThis condition alone would have rendered this remedy ineffective since, in view of the specific and concrete nature of the redress sought by the applicants, the reopening of their case would have been an entirely impracticable and untimely solution. Furthermore, the quashing of the final decisions would have been futile as the decisions of 3 and 9 June 2005 had already been quashed by the SelfGovernment Board of Appeal and the Governor of Mazowsze Province on 22 August and 17 June 2005, respectively.

54.  The Court reiterates that in its decision on the admissibility of the application it joined to the merits of the case the examination of the question of exhaustion of domestic remedies (see paragraph 5 above). The Court confirms its approach to the exhaustion issue.

II.  THE MERITS OF THE CASE

A.  Alleged violation of Article 11 of the Convention

55.  The applicants complained that their right to peaceful assembly had been breached by the way in which the domestic authorities had applied the relevant domestic law to their case. They invoked Article 11 of the Convention which reads:

1.  Everyone has the right to freedom of peaceful assembly and to freedom of association with others, including the right to form and to join trade unions for the protection of his interests.

2.  No restrictions shall be placed on the exercise of these rights other than such as are prescribed by law and are necessary in a democratic society in the interests of national security or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals or for the protection of the rights and freedoms of others. This Article shall not prevent the imposition of lawful restrictions on the exercise of these rights by members of the armed forces, of the police or of the administration of the State.”

1.  The arguments of the parties

56.  The Government were of the view that there had been no interference with the applicants' rights guaranteed by Article 11 of the Convention. They referred in this respect to their submissions concerning the applicants' victim status (see paragraphs 4548 above).

57.  The Government did not contest the fact that the second-instance decisions of the domestic authorities had been given after the date for which the assemblies had been planned. However, the applicants had been aware of the timelimits provided by the applicable laws for the submission of requests for permission to hold an assembly.

58.  The applicants complained that their right to peaceful assembly had been breached by the way in which the domestic authorities had applied the relevant domestic law to their case. It followed from the very character of freedom of assembly that the requirements which laws imposeon organisers of public meetings should be restricted to a reasonable minimum and to those of a technical character.

59.  Under the 1990 Assemblies Act the authorities could ban the organisation of an assembly only when its purpose ran counter to provisions of criminal law or when it might entail danger to life or limb or a major danger to property. On the other hand, the requirements that could be imposed on organisers of assemblies once the authorities classified the assembly to be held as an event” under the Road Traffic Act went much further. They lacked precision, leaving the decision as to whether the organisers satisfied them entirely to the discretion of the authorities.

60.  In the applicants' view, the Mayor's refusals lacked proper justification. The assemblies to be held were of a peaceful character, their aim being to draw society's attention to the situation of various groups of persons who were discriminated against, in particular persons of homosexual orientation. The relevant requests had complied with the very limited requirements laid down by the Assemblies Act. As to the Equality March, the refusal had been motivated by the alleged failure of the applicants to submit a traffic organisation plan which the authorities had never required to be submitted prior to this refusal. These assemblies had lawful aims and there had been no special grounds, such as a major danger to property or danger to life or limb, which could justify the refusals.

2.  The Court's assessment

61. As has been stated many times in the Court's judgments, not only is democracy a fundamental feature of the European public order but the Convention was designed to promote and maintain the ideals and values of a democratic society. Democracy, the Court has stressed, is the only political model contemplated in the Convention and the only one compatible with it. By virtue of the wording of the second paragraph of Article 11, and likewise of Articles 8, 9 and 10 of the Convention, the only necessity capable of justifying an interference with any of the rights enshrined in those Articles is one that may claim to spring from a “democratic society” (see Refah Partisi (the Welfare Party) and Others v. Turkey [GC], nos. 41340/9841342/9841343/98 and 41344/98, §§ 8689, ECHR 2003II, and Christian Democratic Peoples Party v. Moldova28793/02, 14 May 2006).

62.   While in the context of Article 11 the Court has often referred to the essential role played by political parties in ensuring pluralism and democracy, associations formed for other purposes are also important to the proper functioning of democracy. For pluralism is also built on genuine recognition of, and respect for, diversity and the dynamics of cultural traditions, ethnic and cultural identities, religious beliefs and artistic, literary and socio-economic ideas and concepts. The harmonious interaction of persons and groups with varied identities is essential for achieving social cohesion. It is only natural that, where a civil society functions in a healthy manner, the participation of citizens in the democratic process is to a large extent achieved through belonging to associations in which they may integrate with each other and pursue common objectives collectively (see Gorzelik and Others v. Poland [GC], no. 44158/98, § 92, 17 February 2004).

63.  Referring to the hallmarks of a “democratic society”, the Court has attached particular importance to pluralism, tolerance and broadmindedness. In that context, it has held that although individual interests must on occasion be subordinated to those of a group, democracy does not simply mean that the views of the majority must always prevail: a balance must be achieved which ensures the fair and proper treatment of minorities and avoids any abuse of a dominant position (see Young, James and Webster v. the United Kingdom, 13 August 1981, Series A no. 44, p. 25, § 63, and Chassagnou and Others v. France [GC], nos. 25088/95 and 28443/95, ECHR 1999III, p. 65, § 112).

64.  In Informationsverein Lentia and Others v. Austria (judgment of 24 November 1993, Series A no. 276, p. 16, § 38the Court described the State as the ultimate guarantor of the principle of pluralism. Genuine and effective respect for freedom of association and assembly cannot be reduced to a mere duty on the part of the State not to interfere; a purely negative conception would not be compatible with the purpose of Article 11 nor with that of the Convention in general. There may thus be positive obligations to secure the effective enjoyment of these freedoms (see Wilson & the National Union of Journalists and Others v. the United Kingdom, nos. 30668/9630671/96 and 30678/96, § 41, ECHR 2002V, and Ouranio Toxo v. Greece, no. 74989/01, 20 October 2005, § 37). This obligation is of particular importance for persons holding unpopular views or belonging to minorities, because they are more vulnerable to victimisation.

65.   In this connection, the Court reiterates that according to the Convention organs' constant approach, the word “victim” of a breach of rights or freedoms denotes the person directly affected by the act or omission which is in issue (see Marckx v. Belgium, judgment of 13 June 1979, Series A no. 31, § 27, and Dudgeon v. the United Kingdom, judgment of 22 October 1981, Series A no. 45, § 41).

66.  Turning to the circumstances of the present casethe Court observes that the authorities banned the planned march and several of the stationary assemblies. The appellate authorities, in their decisions of 17 June and 22 August 2005, quashed the firstinstance decisions and criticised them for being poorly justified and in breach of the applicable lawsThese decisions were given after the dates on which the applicants had planned to hold the demonstrations.

67.   The Court acknowledges that the assemblies were eventually held on the planned dates. However, the applicants took a risk in holding them given the official ban in force at that time. The assemblies were held without a presumption of legality, such a presumption constituting a vital aspect of effective and unhindered exercise of freedom of assembly and freedom of expression. The Court observes that the refusals to give authorisation could have had a chilling effect on the applicants and other participants in the assemblies. It could also have discouraged other persons from participating in the assemblies on the grounds that they did not have official authorisation and that, therefore, no official protection against possible hostile counterdemonstrators would be ensured by the authorities.

68.  Hence, the Court is of the view that, when the assemblies were held the applicants were negatively affected by the refusals to authorise themThe Court observes that legal remedies available to them could not ameliorate their situation as the relevant decisions were given in the appeal proceedings after the date on which the assemblies were held. The Court refers in this respect to its finding concerning Article 13 of the Convention (see paragraph 84 below). There has therefore been an interference with the applicants' rights guaranteed by Article 11 of the Convention.

69.  An interference will constitute a breach of Article 11 unless it is “prescribed by law”, pursues one or more legitimate aims under paragraph 2 and is “necessary in a democratic society” for the achievement of those aims.

70.  In this connection, the Court observes that on 22 August 2005 the Local Government Appeals Board found the decision of 3 June 2005 unlawful (see paragraph 20 above). Likewise, on 17 June 2005 the Mazowsze Governor quashed the refusals of 9 June 2005, finding that they had breached the applicants' freedom of assembly (see paragraphs 22 – 26). The Court concludes that the interference with the applicants' right to freedom of peaceful assembly was therefore not prescribed by law.

71.  In the context of the examination of the lawfulness of the interference complained of, the Court notes, in addition, the relevance of the judgment of the Constitutional Court given on 18 January 2006. That court found that the provisions of the Road Traffic Act as applied in the applicants' case were incompatible with the constitutional guarantees of freedom of assembly. It observed that the restrictions on the exercise of this freedom imposed by the impugned provisions were in breach of the proportionality principle applicable to all restrictions imposed on the exercise of rights guaranteed by the Constitution (see paragraphs 3942 above).

The Court is well aware that under the applicable provisions of the Constitution these provisions lost their binding force after the events concerned in the present case (see paragraph 30 above). However, it is of the view that the Constitutional Court's ruling that the impugned provisions were incompatible with the freedom of assembly guaranteed by the Constitution cannot but add force to its own above conclusion concerning the lawfulness of the interference complained of in the present case.

72.  Having regard to this conclusion, the Court does not need to verify whether the other two requirements (legitimate aim and necessity of the interference) set forth in Article 11 § 2 have been complied with.

73.  The Court therefore dismisses the Government's preliminary objection regarding the applicants' alleged lack of victim status and concludes that there has been a violation of Article 11 of the Convention.

B.  Alleged violation of Article 13 of the Convention

74.  The applicants further complained that Article 13 of the Convention had been breached in their case because they had not had at their disposal any procedure which would have allowed them to obtain a final decision prior to the date of the planned demonstrations.

Article 13 of the Convention reads:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

1.  The arguments of the parties

75.  The Government reiterated their submissions concerning the question of exhaustion of domestic remedies. In particular, the applicants should have lodged a constitutional complaint to challenge the provisions on the basis of which the decisions in their case had been given.

76.  The applicants complained thatwhen the first-instance decisions had banned the holding of the assemblies, they had not had at their disposal any procedure which would have allowed them to obtain a final decision before the date on which it was planned to hold them. This was so because if a refusal was issued, the second-instance authority could only quash that decision and could not issue a new one. This meant that the organisers would have to start the procedure all over again. In fact, that was how the relevant procedural provisions had been applied in the applicants' case.

77. The applicants submitted that pursuant to section 7 of the Assemblies Act, a request for approval of an assembly to be organised could be submitted thirty days before the planned date at the earliest. That meant that it was impossible to submit such a request earlier. Under Polish law, if the authorities considered that the planned assembly was to be regarded as an “event” covered by the provisions of the Road Traffic Act as applicable at the relevant time, it was altogether impossible to comply with the thirtyday timelimit, given the unreasonably onerous requirements to submit numerous documents relating to the traffic organisation aspects of such an assembly which could be imposed on the organisers under that Act.

78.  The applicants concluded that in any event, the State should create a procedure – a special one if need be – which would make it possible for organisers of public meetings to have the whole procedure completed within the time-frame set out in the Act, that is to say from 30 to 3 days prior to the planned date and, importantly, before the day on which the assembly was planned to be held.

2.  The Court's assessment

79.  The Court reiterates that the effect of Article 13 is to require the provision of a domestic remedy allowing the competent national authority both to deal with the substance of the relevant Convention complaint and to grant appropriate relief, although Contracting States are afforded some discretion as to the manner in which they comply with their obligations under this provision (see, among many other authorities, Chahal v. the United Kingdom, judgment of 15 November 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996V, pp. 186970, § 145).

In the present case the Court found that the applicants' rights under Article 11 were infringed (see paragraph 73 above). Therefore, they had an arguable claim within the meaning of the Court's case-law and were thus entitled to a remedy satisfying the requirements of Article 13.

80.  As regards the Government's reliance on an individual constitutional complaint, the Court first notes that in the context of Polish administrative procedure, two-tiered judicial review of secondinstance administrative decisions is available. Only a judgment of the Supreme Administrative Court is considered to constitute a final decision in connection with which a constitutional complaint is available. In the present case, the applicants, having obtained decisions of the second-instance administrative bodies essentially in their favour, in that they quashed the decisions refusing to allow their demonstrations, had no legal interest in bringing an appeal against these decisions to the administrative courts. Hence, the way to the Constitutional Court was not open to them.

81.  Further, the Court accepts that the administrative authorities ultimately acknowledged that the firstinstance decisions given in the applicants' case had been given in breach of the applicable laws. However, the Court emphasises that they did so after the dates on which the applicants planned to hold the demonstrations.  The Court notes that the present case is similar to that of Stankov and the United Macedonian Organisation Ilinden v. Bulgaria (nos. 29221/95 and 29225/95, Commission decision of 29 June 1998, unreported), in which the former Commission held that “it [was] undisputed that had the applicants attempted [an appeal against the refusal of the district court to examine the appeal against the mayoral ban], the proceedings would have lasted for at least several months and any favourable outcome would have resulted long after the date of a planned meeting or manifestation”. In other words, bearing in mind that the timing of the rallies was crucial for their organisers and participants and that the organisers had given timely notice to the competent authorities, the Court considers that, in the circumstances, the notion of an effective remedy implied the possibility to obtain a ruling before the time of the planned events.

82.  In this connection, the Court is of the view that such is the nature of democratic debate that the timing of public meetings held in order to voice certain opinions may be crucial for the political and social weight of such meetingsHence, the State authorities may, in certain circumstances, refuse permission to hold a demonstration if such a refusal is compatible with the requirements of Article 11 of the Convention, but they cannot change the date on which the organisers plan to hold it. If a public assembly is organised after a given social issue loses its relevance or importance in a current social or political debate, the impact of the meeting may be seriously diminished. Freedom of assembly – if prevented from being exercised at a propitious time – can well be rendered meaningless.

83.  The Court is therefore of the view that it is important for the effective enjoyment of freedom of assembly that the applicable laws provide for reasonable time-limits within which the State authorities, when giving relevant decisions, should act. The applicable laws provided for timelimits for the applicants to submit their requests for permission. In contrast, the authorities were not obliged by any legally binding timeframe to give their final decisions before the planned date of the demonstration. The Court is therefore not persuaded that the remedies available to the applicants in the present case, all of them being of a posthoc character, could provide adequate redress in respect of the alleged violations of the Convention.

84.  Therefore, the Court finds that the applicants have been denied an effective domestic remedy in respect of their complaint concerning a breach of their freedom of assembly. Consequently, the Court dismisses the Government's preliminary objection regarding the alleged nonexhaustion of domestic remedies and concludes that there has been a violation of Article 13 in conjunction with Article 11 of the Convention.

C.  Alleged violation of Article 14 in conjunction with Article 11 of the Convention

85.  The applicants complained that they had been treated in a discriminatory manner in that they had been refused permission to organise the march and some of the assembliesTherelied on Article 11 read together with Article 14 of the Convention, which provides:

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

1.  The arguments of the parties

86.  The Government submitted that the applicants had challenged the administrative decisions given in their cases on 3 and 9 June 2005. In the former, the Traffic Officer, acting on behalf of the Mayor of Warsaw, had refused permission for the march, relying on the organisers' failure to submit a “traffic organisation plan” within the meaning of section 65 (a) of the Road Traffic Act. In the latter decision the Mayor had relied on the argument that the applicants had failed to comply with more stringent requirements imposed by the law on organisers of assemblies held on roads used for road traffic.

87.  The Government were of the view that these decisions had been sufficiently reasoned and that their reasoning had been based on section 65 of the Road Traffic Act. It could not, in their opinion, be assumed that the decisions banning the assemblies had been influenced by the personal opinions held by the Mayor of Warsaw as presented in an interview published in “Gazeta Wyborcza” on 20 May 2005. The facts of the case did not indicate that any link existed between the Mayor's views expressed in the press and the official decisions given in the applicants' case.

88.  The Government argued that in the instant case no provisions, acts or omissions of the public authorities had exposed the applicants to treatment less favourable than that to which other persons in an analogous situation would have been subjected. There was no indication that their treatment had been based on any prohibited grounds. Consequently, the applicants had not suffered discrimination in the enjoyment of their freedom of assembly contrary to Article 14 of the Convention.

89. The applicants stressed that they had been required to submit a “traffic organisation plan”, while other organisations had not been requested to do so. In the absence of particularly serious reasons by way of justification and in the absence of any reasons provided by the Government for such differences in treatment, the selective application of the requirement to submit such a plan sufficiently demonstrated that they had been discriminated against.

90.  The applicants further argued that they had been treated in a discriminatory manner essentially because they were refused permission to organise the demonstrations on 11 June 2005, while other organisations and persons had received permission. This difference of treatment had not pursued a legitimate aim, the more so as the Mayor and his collaborators had made it plain to the public that they would ban the demonstrations because of the homosexual orientation of the organisers, regardless of any legal grounds.

91.  The applicants further argued that the decisions of 3 and 9 June 2005 had been formally issued in the name of the Mayor of Warsaw. They referred to the interview with the Mayor published in May 2005 in which he had stated that he would ban the assemblies irrespective of what the organisers had submitted in their requests for permission. Thesubmitted that it could not be reasonably concluded that there had been no link between the statements made by the Mayor and the decisions subsequently given in his name. They emphasised that the practical outcome of the proceedings in their case had been consistent with the tenor of the Mayor'statements.

92.  The applicants observed that the Government's argument about the lack of a causal link between the opinions publicly expressed by the Mayor and the administrative decisions given in his name amounted to implying that at the relevant time decisions had been issued in the Mayor's office with no regard to his opinions expressed publicly in his capacity as head of the municipal administration.

2.  The Court's assessment

93.  The Court has repeatedly held that Article 14 is not autonomous but has effect only in relation to Convention rights. This provision complements the other substantive provisions of the Convention and the Protocols. It has no independent existence since it has effect solely in relation to “the enjoyment of the rights and freedoms” safeguarded by those provisions. Although the application of Article 14 does not presuppose a breach of those provisions – and to this extent it is autonomous – there can be no room for its application unless the facts at issue fall within the ambit of one or more of the latter (see, among many other authorities, Van Raalte v. Netherlands, judgment of 21 February 1997, Reports 1997I, p. 184, § 33, and Gaygusuz v. Austria, judgment of 16 September 1996, Reports 1996IV, § 36).

94.  It is common ground between the parties that the facts of the case fall within the scope of Article 11 of the Convention. Hence, Article 14 is applicable to the circumstances of the case.

95.  The Court first notes that the first-instance administrative decisions concerned in the present case did not refer to any direct motive that could be qualified as one of the forbidden grounds for discrimination within the Convention meaning of the term. These decisions focused on technical aspects of the organisation of the assemblies and on compliance with the relevant requirements (see paragraphs 11 and 13 above). It has been established that in the proceedings before the Traffic Officer the applicants were required to submit a “traffic organisation plan” and that their request was refused because of their failure to submit such a plan. At the same time, the Court notes that it has not been shown or argued that other organisers were likewise required to do this.

96.  The Court further notes that the decision of 3 June 2005, refusing permission for the march organised by the applicants, was given by the Road Traffic Officer, acting on behalf of the Mayor of Warsaw. On 9 June 2005 the municipal authorities, acting on the Mayor's behalf, gave decisions banning the stationary assemblies to be organised by the first five applicants, referring to the need to avoid any possible violent clashes between participants in the various demonstrations to be held on 11 June 2005. It is also not in dispute that on the same day the same authorities gave permission for other groups to stage six counterdemonstrations on the same date.

97.  The Court cannot speculate on the existence of motives, other than those expressly articulated in the administrative decisions complained of, for the refusals to hold the assemblies concerned in the present case. However, it cannot overlook the fact that on 20 May 2005 an interview with the Mayor was published in which he stated that he would refuse permission to hold the assemblies (see paragraph 27 above).

98.  The Court reiterates that there is little scope under Article 10 § 2 of the Convention for restrictions on political speech or on debate on questions of public interest, in particular as regards politicians themselves (see Sürek v. Turkey (no. 1) [GC], no. 26682/95, § 61, ECHR 1999-IV, and Castells v. Spain, judgment of 23 April 1992, Series A no. 236). However, the exercise of freedom of expression by elected politicians who at the same time are holders of public offices in the executive branch of government entails particular responsibility. In certain situations it is a normal part of the duties of such public officials personally to take administrative decisions which are likely to affect the exercise of individual rights, or that such decisions are given by public servants acting in their name. Hence, the exercise of freedom of expression by such officials may unduly impinge on the enjoyment of other rights guaranteed by the Convention (as regards statements by public officials, amounting to declarations of a person's guilt, pending criminal proceedings, see Butkevičius v. Lithuania, no. 48297/99, § 53, ECHR 2002II (extracts); see also Allenet de Ribemont v. France, judgment of 10 February 1995, Series A no. 308, p. 16, §§ 35-36, and Daktaras v. Lithuania, no. 42095/98, §§ 4144, ECHR 2000X). When exercising their freedom of expression they may be required to show restraint, bearing in mind that their views can be regarded as instructions by civil servants whose employment and careers depend on their approval.

99.  The Court is further of the view, having regard to the prominent place which freedom of assembly and association hold in a democratic society, that even appearances may be of a certain importance in administrative proceedings where the executive powers exercise their functions relevant to the enjoyment of these freedoms (see, mutatis mutandisDe Cubber v. Belgium, judgment of 26 October 1984, Series A no. 86, p. 14, § 26). The Court is fully aware of the differences between administrative and judicial proceedings. It is true that it is only in respect of the latter that the Convention stipulates, in its Article 6, the requirement that a tribunal deciding on a case should be impartial from both a subjective and an objective point of view (see Findlay v. the United Kingdom, judgment of 25 February 1997, Reports 1997I, § 73, and Warsicka v. Poland, §§ 34-37, no. 2065/0316 January 2007).

100.  However, in the present case the Court considers that in the assessment of the case it cannot disregard the strong personal opinions publicly expressed by the Mayor on issues directly relevant to the decisions regarding the exercise of freedom of assembly. It observes that the decisions concerned were given by the municipal authorities acting on the Mayor's behalf after he had made known to the public his opinions regarding the exercise of freedom of assembly and “propaganda about homosexuality” (see paragraph 27 above). It is further noted that the Mayor expressed these views when a request for permission to hold the assemblies was already pending before the municipal authorities. The Court is of the view that it may be reasonably surmised that his opinions could have affected the decisionmaking process in the present case and, as a result, impinged on the applicants' right to freedom of assembly in a discriminatory manner.”

101.  Having regard to the circumstances of the case seen as a whole, the Court is of the view that there has been a violation of Article 14 in conjunction with Article 11 of the Convention.

III.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

102.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

103.  The applicants did not claim any compensation for damage in connection with the violation of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Dismisses the Government's preliminary objections

2.  Holds that there has been a violation of Article 11 of the Convention;

3.  Holds that there has been a violation of Article 1in conjunction with Article 11 of the Convention;

4.  Holds that there has been a violation of Article 1in conjunction with Article 11 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 3 May 2007, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

T. L. Early                              Nicolas Bratza
Registrar                               President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde