Loizidou protiv Turske

Država na koju se presuda odnosi
Turska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
15318/89
Stepen važnosti
1
Jezik
Srpski
Datum
18.12.1996
Članovi
1
8
8-1
32
32-2
35
35-1
35-3
38
P1-1
P1-1-1
Kršenje
P1-1
Nekršenje
8
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 1) Obaveza poštovanja ljudskih prava
(Čl. 1) Nadležnost država
(Čl. 1) Odgovornost država
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje doma
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1) Rok od četiri meseca (ranije rok od šest meseci)
(Čl. 35-1) Situacija koja se nastavlja
(Čl. 35-3-a) Ratione temporis
(Čl. 38) Ispitivanje predmeta i postupak prijateljskog poravnanja
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Mešanje
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
Nadležnost Suda (misli se na ESLJP)
(Former Čl. 46) Ranije član 46
(Former Čl. 46) Deklaracija o priznavanju nadležnosti
(Former Čl. 49) Spor oko nadležnosti
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Podnositelјka predstavke, gđa Loizidou, državlјanka Kipra, sa prebivalištem u Nikoziji, žalila se da joj je od 1974. godine uskraćen pristup imovini, koja se nalazi u severnom delu Kipra.

Presudom od 23.03.1995. godine, Sud je odbio različite preliminarne prigovore koje je uložila turska vlada. U svojoj presudi od 18.12.1996. gdoine, Sud je ustanovio da kontinuirano sprečavanje pristupa podnosioca predstavke njenoj imovini spada u nadležnost Turske u smislu člana 1 Konvencije i shodno tome se pripisuje Turskoj. Takođe, Sud je ustanovio da je postojalo kršenje člana 1 Protokola 1 obzirom da je podnositelјka predstavke potpuno izgubila kontrolu nad svojom imovinom, kao i svaku mogućnost da je koristi i da u njoj uživa.

Podnositelјka i Vlada Turske dostavili su svoje podneske Sudu. Izveštaj o proceni štete, koji predstavlјa osnov za obračun gubitna podnositelјke predstavke, bio je priložen uz njen podnesak.

Vlada Turske je u svom podnesku osporila navode iѕ odluke Suda, da se Turskoj pripisuje mešanje u imovinska prava podnositelјke predstavke i tvrdila da u datim političkim i pravnim pitanjima Sud treba da odloži dalјe razmatranje predmeta, dok se ne pronađe političko rešenje za problem Kipra. Sud je odbacio zahtev Turske za prekid postupka i sa 11:6 glasova doneo odluku da Turska jeste odgovora za uskraćivanje prava na uživanje u imovini podnositelјke.

U odnosu na član 1 Protokola 1, Sud je odlučio da ovaj član jeste prekršen i da je to kršenje nastavlјeno.
U odnosu na član 8 Konvencije, Sud je smatrao da nije bilo mešanja u odnosu na pravo na dom podnositelјke

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VEĆE

LOIZIDOU protiv TURSKE

(Predstavka br. 15318/89)

Presuda

 18. Decembra 1996. godine

- IZVOD IZ PRESUDE -

Podnosilac predstavke je Titina Loizidou, državljanka Kipra. Odrasla je u Kireniji, u severnom delu Kipra. Podnosilac predstavke tvrdi da je žrtva povrede članova 3, 5 i 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda kao i povrede člana 1 Protokola br. 1 koje je počinila Turska.

(...)

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. Podnosilac, kiparska državljanka, provela je detinjstvo u Kireniji, na severnom Kipru. Godine 1972. se udala i s mužem preselila u Nikoziju.

  2. Gđa Loizidu tvrdi da je vlasnica nekoliko parcela u Kireniji na severnom Kipru i da su pre turske invazije na severni Kipar 20. jula 1974. godine na jednoj od njih započeti radovi na izgradnji stambenih zgrada, uključujući i jednu za njenu porodicu. Svoje vlasništvo dokazuje potvrdama koje je izdala Kiparska katastarska uprava na dan kupovine parcela. Ona tvrdi da su je i u prošlosti kao i na dan podnošenja predstavke turske trupe sprečavale da „neometano uživa“ u svojoj imovini.

  3. Dana 19. marta 1989. godine, podnosilac je učestvovala u maršu koji je u selu Limbija blizu turskog sela Akinčilar u zoni turske okupacije na severnom Kipru organizovala ženska grupa pod imenom „Žene hodaju kući“. Marš je organizovan da bi se afirmisalo pravo kiparskih Grka da se vrate svojim kućama. Grupa od oko 50 žena na čelu sa gđom Loizidu pela se uz brdo prema Crkvi svetog krsta u turskoj okupacionoj zoni, prošavši pored punkta Ujedinjenih nacija. Ispred crkve ih je okružila jedinica turske vojske i blokirala na tom mestu.

  4. Nešto kasnije su je zadržali pripadnici turske policije a nakon toga je kolima hitne pomoći prevezena u Nikoziju. Puštena je oko ponoći pošto je ostala u pritvoru oko deset sati.

(...)

A. Tursko vojno prisustvo na severnom Kipru

  1. Preko 30.000 pripadnika turske vojske stacionirano je širom severnog dela Kipra, sa stalnim patrolama i punktovima na svim glavnim putevima. Glavni štab vojske nalazi se u Kireniji. Baza dvadeset osme pešadijske divizije, koja ima oko 14.500 pripadnika, nalazi se u mestu Asija i ona pokriva Famagustu i predgrađe Nikozije Mia Milia. U selu Mirtou nalazi se štab Tridesetdevete pešadijske divizije, sa 15.500 vojnika, a ona pokriva sektor od sela Jerolakos do Lefke. Jedinica TOURDYK nalazi se u selu Orta Keui blizu Nikozije, a pokriva područje između Međunarodnog aerodroma u Nikoziji i reke Pedhieos. Mornaričke jedinice stacionarane su u Famagusti i Kireniji. Pripadnici Vazduhoplovstva su locirani na aerodromima Lefkoniko, Krini i drugima, dok su vazduhoplovne snage na turskoj teritoriji u Adani.

  2. Turske snage i svi civili koji uđu u vojne zone su u nadležnosti turskih vojnih sudova, kako je propisano za „građane Turske Republike Severni Kipar“ (TRSK) Dekretom o zabranjenim vojnim zonama iz 1979. godine (odeljak 9) i članom 156 Ustava TRSK. 

B. Član 159 (1)(b) Ustava TRSK

  1. Član 159 (1)(b) Ustava „Turske republike Severni Kipar“ od 7. maja 1985. godine propisuje kako sledi:

Sve nekretnine, zgrade i objekti koji su pronađeni u napuštenom stanju dana 13. februara 1975. godine kada je proglašena Turska savezna država Kipar ili koje se zakonski smatraju napuštenim ili bez vlasnika posle gore pomenutog datuma, ili koje je trebalo da budu u javnom vlasništvu ili pod javnom kontrolom mada njihovi vlasnici još uvek nisu određeni ... i ... nalaze se unutar granica TRSK dana 15. novembra 1983. godine, postaju vlasništvo TRSK bez obzira na činjenice da se ne vode kao takve u katastarskoj upravi; Katastarski zapisi će se izmeniti u skladu s tim.

C. Međunarodna reakcija na proglašenje TRSK

  1. Dana 18. novembra 1983. godine, Savet bezbednosti UN je reagovao na proglašenje TRSK i usvojio Rezoluciju br. 541 (1983. godine):

Savet bezbednosti ...

1.  Osuđuje deklaraciju vlasti kiparskih Turaka o navodnoj secesiji dela Republike Kipar

2. Smatra deklaraciju ... pravno nevažećom i zahteva njeno povlačenje (...)

3. Poziva sve države da poštuju suverenitet, nezavisnost, teritorijalni integritet i nesvrstanost Republike Kipar;

4. Poziva sve države da ne priznaju bilo koju drugu kiparsku državu osim Republike Kipar

...

D.    Turska deklaracija od 22. januara 1990. godine prema članu  46 Konvencije

  1. Dana 22. januara 1990. godine, ministar spoljnih poslova Turske deponovao je kod generalnog sekretara Saveta Evrope sledeću deklaraciju prema članu 46 Konvencije:

U ime vlade Republike Turske i u skladu sa članom 46 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, ovim izjavljujem kako sledi:

Vlada Republike Turske u skladu sa članom 46 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda ovim priznaje neposredno na osnovu činjenica i bez specijalnog sporazuma nadležnost Evropskog suda za ljudska prava u svim stvarima u vezi sa tumačenjem i primenom Konvencije koje se tiču primene nadležnosti u okviru značenja člana 1 Konvencije koje su učinjene unutar teritorije Republike Turske, pod uslovom da je te stvari prethodno razmotrila Komisija u skladu s ovlaščenjima koja je na nju prenela Turska.

Ova deklaracija učinjena je pod uslovom reciprociteta, uključujući tu i reciprocitet obaveza koje su preuzete prema Konvenciji. Rok važenja joj je tri godine od datuma deponovanja i odnosi se na pitanja koja su pokrenuta u vezi sa činjenicama, uključujući i presude koje su zasnovane na činjenicama koje su nastale nakon datuma deponovanja ove deklaracije.

  1. Deklaracija, formulisana veoma slično, obnovljena je na period od još tri godine od 22.januara 1993. godine.

POSTUPAK PRED KOMISIJOM

  1. Gđa Loizidu je predstavku (1531/89) podnela 22. jula 1989. godine. (...)
  1. (...) U izveštaju od 8. jula 1993. godine (član 31) Komisija je iznela stav da nije bilo povrede člana 3 (jednoglasno); člana 8, u vezi sa privatnim životom podnosioca (jedanaest glasova prema dva); stava 1 člana 5 (devet prema četiri); člana 8 u vezi sa domom podnosioca (devet prema četiri) i člana 1 Protokola br. 1 (osam glasova prema pet).

(...)

PRAVO

  1. Podnosilac i Vlada Kipra su tvrdili da je od dana turske okupacije severnog Kipra podnosiocu bio onemogućen pristup imovini pa da je tako izgubila svaku konrolu nad njom. Njihov stav je bio da je to predstavljalo neprekidno i neopravdano ometanje njenog prava na neometano uživanje imovine i povredu člana 1 Protokola br. 1 kao i neprekidno kršenje prava na poštovanje njenog doma prema članu 8 Konvencije.

Turska vlada je osporila ovu tvrdnju i zauzela stav da Sud nije imao nadležnost da je razmatra ratione temporis.

I. PRELIMINARNI PRIGOVOR VLADE

  1. Sud je naveo svoj nalaz u odluci o preliminarnom prigovoru u ovom slučaju da je prema članu 46 Konvencije ugovornim stranama omogućeno da, kao što je Turska i učinila u svojoj deklaraciji od 22. januara 1990. godine, ograniče prihvatanje nadležnosti Suda na činjenice koje su nastale nakon datuma deponovanja, pa da time nadležnost suda pokriva samo tvrdnju podnosioca o neprekidnom kršenju prava na imovinu posle 22. januara 1990. godine. Sada mora da razmotri tu tvrdnju, jer je u gore pomenutoj odluci odlučio da spoji pitanja koje je pokrenuo prigovor ratione temporis i argumente strana (vidi presudu u slučaju Loizidu protiv Turske od 23. marta 1995. godine (preliminarni prigovori), Serija A, br. 310, str. 33–34, stavovi 102–0.

A. Formulacija deklaracije po članu 46

  1. U svom podnesku o suštini stvari, Vlada Kipra je iznela stav da je deklaracija Turske po članu 46 formulisana na dvosmislen način. Nepostojanje zapete u poslednjoj rečenici posle reči „činjenice“ tamo gde se pojavljuje po drugi put učinilo je nejasnim da li se reči „do kojih je došlo nakon datuma deponovanja“ odnose na „činjenice“ (u prvoj upotrebi) ili na „presude“ (vidi stav 24 u ovom tekstu). Isti stav je iznet i u vezi sa deklaracijama Vlade povodom člana 25. Stav Vlade je da svi organi koji sprovode Konvenciju na koje je nadležnost preneta uživaju nadležnost retroaktivno sve do vremena ratifikacije Konvencije osim ako postoji izričito i nedvosmisleno formulisano ograničenje ratione temporis. Međutim, u predmetnom slučaju taj zahtev nije ispunjen, bio je stav Vlade.

  2. Sud ne smatra ovaj argument osnovanim. Njegov je stav da bi čitanje teksta na način kako ga posmatra Vlada Kipra poslednju rečenicu učinilo gotovo potpuno nerazumljivom. Stav Suda je da je namera Vlade Turske da iz nadležnosti Suda izuzme sve slučajeve pokrenute u vezi sa činjenicama koje su nastale pre deponovanja deklaracije na osnovu člana 46 dovoljno jasna iz reči korišćenih u poslednjoj rečenici. Pored toga, Komisija je protumačila na sličan način identičan jezik korišćen u deklaracijama Turske u vezi sa članom 25 (Videti odluke o prihvatljivosti u predstavkama broj 15299/89, 15300/89 i 15318/89 (objedinjene), Chrysostomos, Papachrysostomou i Loizidou protiv Turske. 4. mart 1991. godine, Decisions and Reports (DR) 68, str. 250–1, stavovi 50–60).

B. Dodatni argumenti strana pred Sudom

  1. Vlada Turske je navela da je „uzimanje“ imovine na severnom Kipru započelo 1974. godine i razvilo se u nepovratnu ekspropriaciju na osnovu člana 159 (1)(b) Ustava TRSK od 7. maja 1985. godine (vidi stav 18 u ovom tekstu) opravdanu u skladu sa doktrinom međunarodnog prava o neophodnosti. U tom kontekstu je Vlada Turske navela da je TRSK demokratska i ustavna država čiji je Ustav referendumski prihvaćen. Nakon procesa demokratske i administrativne evolucije, TRSK su osnovali kiparski Turci koji su iskoristili svoje pravo na samoopredeljenje, pa je tako mogla da usvaja valjane zakone. Pored toga, delotvorna i autonomna priroda administracije severnog dela Kipra priznata je putem nekoliko sudskih odluka u Velikoj Britaniji (Hesperides Hotels Ltd. i drugi protiv Aegean Turkish Holidays i drugih (1977) 3 Weekly Law Reports 656 (Apelacioni sud) i Polly Peck International PLC protiv Asid Nadira i drugih (1992) 2 All England Reports (Apelacioni sud)).

Pored toga, kada je odredila da su hapšenje i pritvor u slučaju Hrizostomos i Parahrizostomu protiv Turske bili zakoniti, Komisija, a kasnije i Ministarski komitet Saveta Evrope, priznali su kao važeće relevantne zakone TRSK (vidi Izveštaj Komisije od 8. jula 1993. godine, Stavovi 143–144, kao i Resolution DH (95) 245 od 19. oktobra 1995. godine).

Turska vlada je u svom podnesku navela da je podnosilac definitivno izgubio pravo vlasništva nad imovinom pre ključnog datuma 22. januara 1990. godine, to jest najkasnije 7. maja 1985. godine. Presuda Suda u slučaju Papamihalopulos protiv Grčke (24. juna 1993. godine Serija A, br. 260-B), u kojoj je Sud zaključio da je postojalo neprekidno ometanje imovinskih prava podnosioca, bila je od značaja jer Vlada Grčke nije u tom slučaju pokrenula nikakvu primedbu ratione temporis.

Stav Vlade Turske bio je dakle da je Sud u posmatranom slučaju suočen s trenutnim događajem koji se dogodio pre prihvatanja od strane Vlade nadležnosti Suda prema članu 46 Konvencije. On je dakle bio nenadležan ratione temporis da razmatra žalbe podnosioca.

  1. Podnosilac, čije je podneske podržala Vlada Kipra, tvrdila je da je činjenica da je bila lišena pristupa svojoj imovini još od 1974. godine i da je kao posledicu izgubila kontrolu nad njom predstavljala neprekidno kršenje njenih prava i da je ovaj koncept prihvaćen u pravnoj praksi institucija Konvencije i drugih međunarodnih sudova. Ona je naglasila da se pri tumačenju Konvencije moraju uzimati u obzir pravila međunarodnog prava i iznela stav da je Ustav TRSK iz 1985. godine – kako je i priznato u međunarodnoj zajednici – prema međunarodnom pravu nevažeći jer je bio zasnovan na nezakonitoj upotrebi sile od strane Turske. Drugi razlog je bio to da je politika turskih vlasti bila zasnovana na rasnoj diskriminaciji i time na kršenju člana 14 Konvencije kao i običajnog međunarodnog prava. Prema tome, odredbe Ustava iz 1985. godine u vezi sa konfiskacijom ne bi trebalo smatrati važećim.

  2. Vlada Kipra je u svom podnesku navela da je lišavanje kiparskih Grka prava na neometano uživanje svoje imovine u okupiranoj zoni izvedeno putem sistematskog i neprekidnog procesa. Ali Vlada je osporila da se proces sveo na gubitak imovinskih prava. Dokaz za ovu tvrdnju dat je uz pomoć Zakona o poravnanju i raspodeli zemlje i imovine ekvivalentne vrednosti od 28. avgusta 1995. godine, čija je namera po mišljenju Vlade da produži do tada ograničene dozvole za boravak na grčkim posedima, kao i uz pomoć činjenice da je Turska tvrdila u noti podeljenoj u Ministarskom komitetu 1987. godine da nije bilo konfiskovanja grčke imovine na severnom Kipru. 

  3. Kao što je delegat Komisije i objasnio na pretresu o prethodnim primedbama, Komisija je takođe zauzela stav da su se žalbe podnosioca u vezi sa članom 1 Protokola br. 1 i članom 8 Konvencije odnosile na povrede koje su u suštini bile trajne prirode. U pismenim napomenama o prethodnim primedbama, delegat je dakle zauzeo stav da je Sud nadležan da razmatra žalbe ukoliko se odnose na period posle 22. januara 1990. godine. Pored ovoga, na pretresu o prethodnim primedbama je Delegat, uz podršku podnosioca, zatražio od Suda da razmotri da li Tursku treba sprečiti da iznosi nove činjenice u vezi sa odredbama Ustava iz 1985. godine koje nisu pominjane u postupku pred Komisijom.

C. Procena Suda

  1. Sud prvo napominje u vezi da podneskom za sprečavanje iznošenja novih dokaza da on u načelu pri ocenjivanju prihvatljivosti slučaja nije sprečen da razmatra nove činjenice koje bi pomogle u razjašnjavanju onih koje je već ustanovila Komisija ako smatra da bi to bilo relevantno (vidi presudu u slučaju McMichael protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. februara 1995. godine, Serija A, br. 307-B, str. 51, stav 73, i presudu u slučaju Gustafsom protiv Švedske od 25. aprila 1996. godine, Reports of Judgments and Decisions 1996-II, str. 655, st. 51).

  2. Mada je u ovom slučaju prigovor ratione temporis stavila Vlada Turske u postupku pred Komisijom, u odluci o prihvatljivosti od 4. marta 1991. godine nije bilo rasprave ili analize o tome da li se stvari koje su razmatrane odnose na trenutan događaj ili na neprekidno stanje. Ovo je pitanje detaljnije pokrenuto tek kasnije, kada su novi podaci pomenuti, po prvi put, tek u pismenom podnesku turske vlade ali i aneksu podneska Vlade Kipra. Imajući sve ovo u vidu, zahtev za sprečavanjem iznošenja novih dokaza mora da se odbaci.

  3. Sud podseća da je potvrdio pojam neprekidnog kršenja Konvencije i njegovih posledica u vezi sa privremenim ograničenjem nadležnosti organa Konvencije (vidi, između ostalog, presudu u slučaju Chrysostomos, Papachrysostomou i drugi protiv Grčke od 24. juna 1993. godine Serija A, br. 260-B, str. 69–70, stavovi 40 i 46, presudu u slučaju Agrotexim protiv Grčke od 24. oktobra 1995. godine, Serija A, br. 330-A, str. 22, stav 58). U skladu s prethodnim, ovaj slučaj se tiče navodnih povreda neprekidne prirode ako se podnosilac, za svrhe člana 1 Protokola br. 1 i člana 8 Konvencije, još uvek može smatrati – što ostaje da razmotri Sud – zakonitim vlasnikom zemljišta.

  4. Sud je razmotrio tvrdnju Vlade Turske da je „proces ‘uzimanja’ imovine na severnom Kipru započeo 1974. godine i razvio se u nepovratnu ekspropriaciju na osnovu člana 159 (1)(b) Ustava TRSK od 7. maja 1985. godine“ (vidi stav 35, gore). Ovo je tako formulisano da se stekne utisak da je stav Vlade Turske da podnosilac nije izgubila pravo svojine na zemljištu pre 7. maja 1985. godine; ako bi to trebalo drugačije shvatiti, Vlada Turske nije objasnila na koji način je došlo do gubitka prava svojine pre tog datuma. Sud će dakle usmeriti svoju pažnju na podnesak Vlade da je pravo svojine izgubljeno 1985. godine kao posledica dejstva člana 159 Ustava TRSK (vidi stav 18, gore). U ovom kontekstu Sud uzima u obzir rezoluciju Saveta bezbednosti UN br. 541 od 1983. godine kojom se osnivanje TRSK proglašava pravno nevažećim i sve države pozivaju da ne priznaju nijednu drugu državu na Kipru osim Republike Kipar. Savet bezbednosti je ponovio sličan poziv u Rezoluciji br. 550 (usvojenoj 11. maja 1984. godine). Novembra 1983. godine, Ministarski komitet Saveta Evrope osudio je proglašenje državnosti i pozvao sve države da odbiju da priznaju TRSK. Evropska zajednica i britanski Komonvelt zauzeli su sličan stav. Što se tiče diplomatskih i ugovornih odnosa kao i rada međunarodnih organizacija, jedino je Vlada Kipra međunarodno priznata (vidi odluke Komisije o prihvatljivosti br. 6780/74 i 6950/75, Kipar protiv Turske, 26. maja 1975, DR 2, str. 135–36, br. 8007/77, Kipar protiv Turske, 10. jula 1978, DR 13, str. 146).

  5. Ponovljeno je da se Konvencija mora tumačiti u svetlu pravila tumačenja nabrojanih u Bečkoj konvenciji o ugovornom pravu od 23. maja 1969. godine a da stav 3 člana 31 tog ugovora navodi da treba uzeti u obzir „sva relevantna pravila međunarodnog prava primenjiva u odnosima između strana“ (videti, između ostalog, presudu u slučaju Golder protiv Velike Britanije od 21. februara 1975. godine, Serija A, br. 18, str. 14, stav 29, presudu u slučaju Johnston i drugi protiv Irske od 18. decembra 1986. godine, serija A br. 112, str. 24, stav 51, i pomenutu Loizidu presudu (preliminarni prigovori), str. 27, stav 73). Stav je Suda da se načela na kojima počiva Konvencija ne mogu primenjivati u vakumu. Imajući u vidu specijalan status Konvencije kao ugovora o ljudskim pravima, on takođe mora uzeti u obzir sva relevantna pravila međunarodnog prava kada odlučuje o sporovima u vezi sa svojom nadležnošću u skladu sa članom 49 Konvencije.

  6. Iz međunarodne prakse kao i mnogih rezolucija koje su pomenute u ovom tekstu (vidi st. 42) nedvosmisleno proizilazi da međunarodna zajednica ne smatra TRSK državom u smislu međunarodnog prava, kao i da je Vlada Kipra jedina legitimna vlada Kipra i da je obavezna da poštuje međunarodne norme u oblasti zaštite ljudskih prava i prava manjina. Imajući sve ovo u vidu, Sud ne može da smatra pravno važećim za svrhe Konvencije odredbe člana 159 osnovnog zakona na koje se oslanja Vlada Turske.

  7. Sud se ograničava na gornji zaključak i ne smatra poželjnim, a još manje potrebnim, da u sadašnjem kontekstu zasniva opštu teoriju o legitimnosti zakonodavnih i administrativnih dela TRSK. Međutim, navodi da međunarodno pravo priznaje legitimnost određenih pravnih aranžmana i transakcija u takvoj situaciji, na primer u pogledu registracije rođenja, smrti i braka, „čije se dejstvo može ignorisati samo na štetu stanovnika te teritorije“ (videti, u vezi s ovim, Savetodavno mišljenje o pravnim posledicama za države prisustva Južne Afrike u Namibiji bez obzira na Rezoluciju Saveta bezbednosti UN br. 276 (1970.), Međunarodni sud, Reports 16 (1971), str. 56, stav 125).

  8. Prema tome, ne može se smatrati da je podnosilac izgubila pravo poseda kao posledicu člana 159 Ustava TRSK iz 1985. godine. Vlada Turske nije ukazala ni na kakve druge činjenice koje bi navele na zaključak da je podnosilac izgubila vlasništvo, niti je Sud pronašao takve činjenice. U ovom kontekstu Sud primećuje da legitimna Vlada Kipra stalno naglašava svoj stav da kiparski Grci koji imaju imovinu na severnom delu ostrva zadržavaju svoj posed i da bi im trebalo dozvoliti da slobodno raspolažu svojom imovinom, kao i da je podnosilac zauzela sličan stav.

  9. Sledi da se podnosilac, za svrhe člana 1 Protokola br. 1 i člana 8 Konvencije, ima smatrati zakonitim vlasnikom zemljišta. Primedba ratione temporis, dakle, ne stoji.

II. NAVODNA POVREDA ČLANA 1 PROTOKOLA BR.1 

  1. Podnosilac je tvrdila da se neprekidno onemogućavanje pristupa njenoj imovini na severnom Kipru te gubitak kontrole nad njom mogu pripisati turskoj Vladi i da predstavljaju povredu člana 1 Protokola br. 1, koji glasi:

Svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni.

A. Pitanje pripisivanja odgovornosti

  1. Podnosilac je insistirala, u skladu sa svojim podneskom u vezi sa primedbom ratione materiae (Presuda u slučaju Loizidu – prethodni prigovori – vidi stav 32), da je ovaj slučaj izuzetan utoliko što vlasti koje su navodno ometale njeno pravo na neometano uživanje imovine nisu one koje su jedine zakonite vlasti teritorije na kojoj je sporna imovina. Ova izuzetnost je imala za posledicu da Sud u cilju ocenjivanja da li je Turska odgovorna za navodnu povredu prava uzme u obzir načela odgovornosti države u međunarodnom pravu. U ovom kontekstu je podnosilac ponovila svoju kritiku da je Komisija usmerila svu svoju pažnju na neposredno učešće turskih službenih lica u navodnom neprekidnom onemogućavanju pristupa. Mada su dokazi o direktnom učešću turskih službenih lica u kršenju Konvencije relevantni, to nije pravni uslov za odgovornost po međunarodnom javnom pravu.

Podnosilac je takođe tvrdila da se pojam odgovornosti države zasniva na realističkom shvatanju odgovornosti. Država je odgovorna u vezi sa događajima u oblasti za koju je međunarodno odgovorna, čak i ako je odvijanje tih događaja van njene neposredne kontole. Znači da čak i dela službenih lica koja prekoračuju svoju nadležnost mogu da proizvedu državnu odgovornost.

Prema međunarodnom pravu, u podnesku podnosioca država koja je priznata kao odgovorna za određenu teritoriju zadržava odgovornost čak i kada teritorijom upravlja lokalna administracija. To je pravni stav i u slučaju da je lokalna uprava nezakonita, utoliko što je nastala kao posledica nezakonite upotrebe sile, ili da je zakonita, kao što je na primer protektorat ili druga zavisna zemlja. Država ne može delegiranjem izbeći odgovornost za povrede svojih obaveza po Konvenciji.

Gđa Loizidu je tvrdila da je stvaranje TRSK bilo pravno nevažeće i da tu tvorevinu nije priznala nijedna država osim Turske. Kako se Republika Kipar očigledno ne može smatrati odgovornom za deo republike koji je okupirala Turska, odgovorna mora biti Turska. U protivnom bi severni deo Kipra predstavljao vakum u pogledu odgovornosti za povrede ljudskih prava, čije bi prihvatanje bilo u suprotnosti sa principom delotvornosti na kome je Konvencija i zasnovana. U svakom slučaju ima sijaset dokaza da Turska ima punu kontrolu nad događajima u okupiranoj zoni. Podnosilac je dodala da činjenica da je Sud u fazi preliminarnih prigovora u ovom slučaju odlučio da Turska snosi odgovornost stvara snažnu pretpostavku odgovornosti Turske za povrede koje se dogode u okupiranoj oblasti.

  1. Prema Vladi Kipra, Turska ima stvarnu vojnu i političku kontrolu nad severnim delom Kipra. Ne može da pobegne od svojih obaveza u međunarnom pravu navodnim predavanjem uprave nad severnim Kiprom u ruke nezakonitog marionetskog režima.
  2. Vlada Turske je osporila svoju nadležnost nad severnim Kiprom u smislu značenja člana 1 Konvencije. Prvo je navela praksu Komisije na osnovu koje je nadležnost Turske ograničena na „granicu a ne celu teritoriju severnog Kipra pod kontrolom vlasti kiparskih Turaka“ (vidi odluke Komisije o prihvatljivosti predstavke br. 6780/74, 6950/75 i 8007/77 date u stavu 42 u ovom tekstu). Drugo, pretpostavka o kontroli i odgovornosti koju navode podnosioci može se osporiti. U ovom pogledu je od naročite važnosti da je Komisija u izveštaju u slučaju Hrizostomos i Parahrizostomu protiv Turske od 8. jula 1993. godine ocenila da hapšenje, pritvor i suđenje predlagaču na severnom Kipru nisu bila „dela“ koja su mogla biti pripisana Turskoj. Pored toga, Komisija nije ustanovila nikakve naznake da vlasti Turske imaju bilo kakvu kontrolu nad zatvorskim vlastima ili pravosuđem kiparskih Turaka u slučaju podnosioca (vidi stav 32).

Pored toga, Vlada Turske je zauzela stav da pitanje nadležnosti u smislu člana 1 Konvencije nije identično sa pitanjem odgovornosti države prema međunarodnom pravu. Član 1 nije formulisan kao stvar odgovornosti države. Stav Vlade Turske je bio da ova odredba zahteva dokaz da je sporno delo učinjeno od strane vlasti tužene države ili pod njihovom neposrednom kontrolom kao i da su u trenutku navodne povrede vlasti imale stvarnu nadležnost nad podnosiocem.

Pored toga, Vlada Turske je tvrdila da gledano iz ovog ugla Turska u ovom slučaju nije imala stvarnu kontrolu i nadležnost nad podnosiocem budući da su kritičnog datuma 22. januara 1990. godine vlasti zajednice kiparskih Turaka, ustavno organizovanih u TRSK i ni na koji način ne primenjujući nadležnost u ime Turske, imale kontrolu nad imovinskim pravima podnosioca.

U tom kontekstu je Vlada opet naglasila da je TRSK demokratska i ustavna država koja je politički nezavisna od svih ostalih suverenih država, uključujući i Tursku. Uprava severnog Kipra uspostavljena je ne od strane Turske već od strane kiparskih Turaka koji su primenili svoje pravo na samoopredeljenje. Turske snage su postavljene na severu Kipra radi zaštite kiparskih Turaka i uz saglasnost uprave TRSK. Niti Vlada Turske ni turske oružane snage ni na koji način ne vrše vlast na severu Kipra. U proceni nezavisnosti TRSK mora se imati u vidu da na severnom Kipru postoje političke stranke i demokratski izbori, kao i da je nacrt ustava sačinila ustavotvorna skupština a isti usvojen na referendumu.

  1. Što te tiče pitanja pravne odgovornosti, Sud prvo podseća da je u svojoj gorepomenutoj presudi u slučaju Loizidu (prethodne primedbe) naglasio da po sopstvenoj praksi pojam nadležnosti prema članu 1 Konvencije nije ograničen na nacionalne teritorije zemalja ugovornica. Sledi da se odgovornost zemalja ugovornica može pojaviti povodom činjenja ili nečinjenja njihovih vlasti koja proizvode posledice izvan njihovih teritorija. Stav je Suda da je naročito važno za posmatrani slučaj, u skladu sa relevantnim principima međunarodnog prava u vezi sa odgovornošću država, da odgovornost strane ugovornice može da nastane i onda kada kao posledica vojnih aktivnosti – zakonitih ili ne – ta strana vrši stvarnu kontrolu nad oblastima van svoje nacionalne teritorije. Obaveza da se u takvim oblastima obezbede prava i slobode zajamčene Konvencijom proizilazi iz same činjenice te kontrole, bilo da je vršena direktno preko oružane sile ili putem potčinjene lokalne uprave (vidi gorepomenutu presudu u slučaju Loizidu (prethodne primedbe)).
  2. Drugo, Sud naglašava da će svoju pažnju usmeriti na pitanja koja su pokrenuta u ovom slučaju, ali tako da ne izgubi iz vida opšti kontekst.
  3. Od značaja za sudsku procenu pitanja pravne odgovornosti je činjenica da je Vlada Turske priznala da je gubitak kontrole podnosioca nad svojom imovinom bio posledica okupacije severnog dela Kipra od strane turske vojske i uspostavljanja TRSK (vidi presudu u slučaju Loizidu (prethodni prigovori) stav 63). Međutim, tokom čitavog postupka Vlada Turske je osporavala odgovornost države za navedena dela, tvrdeći da njene oružane snage deluju isključivo u sprezi sa i za račun vlasti navodno nezavisne i autonomne TRSK.
  4. Sud podseća da je po šemi Konvencije ustanovljavanje i verifikacija činjenica prvenstveno stvar Komisije (stav 1 člana 28 i član 31). Međutim Sud nije vezan činjenicama kako ih je ustanovila Komisija i slobodan je da pravi sopstvene procene u svetlu svih materijala koji su mu ponuđeni (vidi, između ostalih, presudu u slučaju Cruz Varas protiv Švedske od 20 marta 1991. godine, Serija A, br. 201, str. 29, stav 74).
  5. Komisija je ustanovila da podnosiocu nije omogućen pristup severnom delu Kipra zbog prisustva turskih oružanih snaga koje imaju stvarnu kontrolu nad graničnom zonom (vidi izveštaj Komisije od 8. jula 1993. godine). Ograničen domašaj ovog nalaza „kontrole“ mora se posmatrati u svetlu Komisijine karakterizacije žalbe podnosioca kao suštinski povezane sa slobodom kretanja kroz tampon zonu (vidi stavove 59 i 61 u ovom tekstu). Sud mora da razmotri dokazni materijal da bi ustanovio da li se stalno onemogućavanje pristupa imovini podnosioca i gubitak kontrole nad istom mogu pripisati Turskoj.

Nije potrebno ustanoviti da li, kako su naveli podnosilac i Vlada Kipra, Turska ima detaljnu kontrolu nad politikom i delima vlasti TRSK. Jasno je iz same brojnosti oružanih snaga na aktivnim zadacima na severnom Kipru (vidi stav 16 u ovom tekstu) da njena vojska ima stvarnu kontrolu nad ovim delom ostrva. Ta kontrola, shodno relevantnim testovima i u okolnosima ovog slučaja, podrazumeva njenu odgovornost za politiku i postupke TRSK (vidi stav 52 u ovom tekstu). Oni koji su pogođeni takvom politikom i postupcima dakle potpadaju pod „nadležnost“ Turske za svrhe člana 1 Konvencije. Njena obaveza da za podnosioca obezbedi uživanje prava i sloboda određenih Konvencijom prostire se dakle i na severni deo Kipra.

Imajući u vidu ovaj zaključak, Sud ne mora da izrekne svoj stav o argumentima koje su predstavile strane u slučaju po pitanju navodne zakonitosti ili nezakonitosti po međunarodnom pravu turske vojne intervencije na ostrvu 1974. godine budući da, kako je već rečeno, procena državne odgovornosti po Konvenciji ne zahteva takvu istragu (vidi stav 52 u ovom tekstu). Dovoljno je da se u ovom kontekstu pomene nalaz da međunarodna zajednica smatra Republiku Kipar jedinom legitimnom vladom na ostrvu i do dan danas odbija da prizna legitimnost TRSK kao države po međunarodnom pravu (vidi stav 44 u ovom tekstu).

  1. Iz gorepomenutog sledi da je neprekidno onemogućavanje podnosiočevog pristupa svojoj imovini na severnom Kipru i gubitak kontrole nad istom stvar koja potpada pod „nadležnost“ Turske prema značenju člana 1 pa da se dakle odgovornost može pripisati Turskoj.

B. Ometanje prava poseda

  1. Podnosilac i Vlada Kipra su naglasili da, nasuprot tumačenju Komisije, žalba nije bila ograničena na pristup imovini već da joj je domet mnogo širi i da se tiče činjeničnog položaja: neprekidno onemogućavanje pristupa imovini je dovelo do stvarnog gubitka kontrole nad istom, kao i mogućnosti prodaje, zaveštanja, davanja pod hipoteku, građevinskih radova ili druge vrste uživanja zemljišta. Njihov stav je bio da se takva situacija po praksi Suda mogla posmatrati kao de facto ekspropriacija. Utvrdili su da nije bilo službene ekspropriacije, ali i da je bilo takvih pokušaja sva akta u vezi s tim bi trebalo zanemariti zbog neusaglašenosti sa odredbama međunarodnog prava.

  2. Za Vladu Turske i Komisiju slučaj se tiče samo pristupa imovini, a pravo na neometano uživanje imovine ne podrazumeva pravo na slobodu kretanja. Vlada Turske je takođe tvrdila da bi, ako se smatralo da podnosilac ima apsolutno pravo pristupa svojoj imovini, bez obzira na de facto političku situaciju na ostrvu, to potkopalo razgovore između dveju zajednica, koji su jedini pravi način da se prevaziđe problem.

  3. Sud prvo primećuje iz odluke Komisije o prihvatljivosti da žalba podnosioca po članu 1 Protokola br. 1 nije ograničena na pitanje fizičkog pristupa njenoj imovini. U žalbi, kako je navedena u formularu podnesenom Komisiji, ona kaže da je Turska, onemogućavajući joj pristup svojoj imovini, „postepeno, tokom poslednjih 16 godina, uticala na pravo podnosioca kao vlasnika imovine a naročito njeno pravo na neometano uživanje svoje imovine, što predstavlja neprekidno kršenje člana 1 Protokola br. 12 (vidi izveštaj Komisije o prihvatljivosti od 8. jula 1993. godine, str. 21, kao i odluku o prihvatljivosti u slučaju Chrysostomos, Papachrysostomou i Loizidou protiv Turske, DR 68, str. 22). Pored toga, ova žalba kako je formulisana gore predmet je i usmenih i pismenih podnesaka i podnosioca i Vlade Turske.

  4. U svetlu gore pomenutog, Sud ne može da prihvati karakterizaciju žalbe podnosioca kao da je ograničena na pravo na slobodu kretanja. Član 1 Protokola br. 1 se dakle primenjuje.

  5. Što se tiče pitanja da li je došlo do povrede člana 1 Protokola br. 1, Sud prvo podseća na svoj nalaz da se podnosilac, za svrhe toga člana, mora još uvek smatrati zakonitim vlasnikom zemljišta (vidi stavove 39–47).

  6. Međutim, kao posledica činjenica da podnosiocu nije dozvoljen pristup zemljištu od 1974. godine, ona je izgubila svu stvarnu kontrolu nad zemljištem kao i mogućnost za njegovu upotrebu i uživanje. Neprekidno onemogućavanje pristupa se dakle mora smatrati ometanjem njenih prava zajamčenih članom 1 Protokola br. 1. U izuzetnim uslovima posmatranog slučaja, na koje su se podnosilac i Vlada Kipra pozvali (vidi stavove 49–50), takvo ometanje se ne može smatrati lišavanjem imovine ili kontrolisanjem njene upotrebe u smislu stavova 1 i 2 člana 1 Protokola br. 1. Međutim, očigledno potpada pod značenje prve rečenice te odredbe kao ometanje neometanog uživanja imovine. U ovom pogledu Sud napominje da se ometanje može svesti na povredu Konvencije i kao pravna zapreka (videti, mutatis mutandis, presudu u slučaju Airey protiv Irske od 9. oktobra 1979. godine, Serija A, br. 32, str. 14, stav 25).

  7. Osim jednog pominjanja doktrine nužde kao opravdanja za dela TRSK i činjenice da su imovinska prava bila tema razgovora između nacionalnih zajednica na Kipru, Vlada Turske nije pokušala da opravda pomenuto ometanje imovinskih prava podnosioca za koje odgovornost može da leži na Turskoj. Međutim, nije objašnjeno kako je potreba da se pronađe nov smeštaj za raseljene kiparske Turke u godinama nakon turske intervencije na ostrvu 1974. godine mogla da opravda potpunu negaciju imovinskih prava podnosioca u obliku potpunog onemogućavanja pristupa, kao i navodne ekspropriacije bez ikakve nadoknade. Činjenica da su imovinska prava bila tema razgovora između nacionalnih zajednica takođe ne može biti opravdanje za ovu situaciju, prema Konvenciji.

U takvim okolnostima, Sud je zaključio da je postojala i da i dalje postoji povreda člana 1 Protokola br. 1.

III. NAVODNA POVREDA ČLANA 8 KONVENCIJE

  1. Podnosilac se takođe žalila na neopravdano ometanje njenog prava na poštovanje svog doma, tj. povredu člana 8 Konvencije, čijim je prvim stavom određeno:

Svako ima pravo na poštovanje svog ... doma ...

S tim u vezi je naglasila da je detinjstvo provela u Kireniji, gde joj je porodica živela nekoliko generacija i gde su joj otac i deda bili ugledni lekari. Priznala je da se, pošto se udala, 1972. godine trajno preselila u Nikoziju. Međutim, navela je da je planirala da živi u jednom od stanova čiju je izgradnju započela u vreme turske invazije na severni Kipar 1974. godine (vidi stav 12). Posledica je bila da građevinski radovi nikada nisu završeni i da su je događaji sprečili da se preseli nazad u svoj rodni grad.

  1. Sud je primetio da dom podnosioca nije bio na zemljištu koje je predmet ovog slučaja. Stav Suda je bio da pojam „dom“ u članu 8 ne bi mogao da se proširi tako da obuhvati i zemljišta na kojima bi trebalo izgraditi stambene objekte. Takođe ne bi bilo moguće tumačiti ga tako da obuhvati i oblast u kojoj je neko proveo detinjstvo i gde mu je živela porodica ali gde on više ne boravi.

Prema tome, nije postojalo ometanje prava podnosioca po članu 8.

IV. PRIMENA ČLANA 50 KONVENCIJE

  1. Član 50 Konvencije određuje:

Ako Sud nađe da je odluka ili mera koju je donela ili preduzela sudska ili bilo koja druga vlast neke Visoke strane ugovornice u celini ili delimično protivna obavezama koje proističu iz ove Konvencije i ako unutrašnje pravo te strane ugovornice omogućava samo delimičnu odštetu za posledice ove odluke ili mere, odlukom Suda, ako je potrebno, daće se pravično zadovoljenje oštećenoj stranci

  1. Podnosilac je navela sledeća potraživanja po ovom osnovu: (a) naknadu za materijalnu štetu – gubitak prihoda od zemljišta od januara 1987. godine: 531.900 kiparskih funti; (b) naknadu za nematerijalnu štetu – kaznenu odštetu u istoj svoti kao i za materijalnu štetu; (c) da joj se dozvoli u budućnosti slobodno uživanje njenih prava po članu 1 Protokola br. 1; i (d) neodređenu svotu za sudske troškove.

Vlada Turske se nije osvrtala na pitanja koja su ovde pokrenuta, a njih nisu razmatrali ni oni koji su se pojavili pred Sudom na raspravi o pravnim argumentima.

  1. U takvim okolnostima Sud, uzimajući u obzir izuzetnu prirodu slučaja, smatra da pitanje primene člana 50 nije spremno za odluku. Pitanje se dakle mora izdvojiti i dalji postupak voditi uzimajući u obzir mogućnost da se postigne dogovor između Vlade Turske i podnosioca.

 

IZ OVIH RAZLOGA SUD:

  1. Sa jedanaest glasova za i šest protiv odbacuje preliminarni prigovor ratione temporis;

  2. Sa jedanaest glasova za i šest protiv smatra da se odgovornost za onemogućavanje pristupa imovini podnosioca i gubitak kontrole nad istom može pripisati Turskoj;

  3. Sa jedanaest glasova za i šest protiv smatra da je postojala povreda člana 1 Protokola br. 1

  4. Smatra jednoglasno da nije postojala povreda člana 8 Konvencije;

  5. Smatra jednoglasno da pitanje primene člana 50 Konvencije nije spremno za odluku; shodno tome,

(a)  izdvaja ovo pitanje;

(b) poziva Vladu Turske i podnosioca da podnesu u roku od narednih šest meseci svoja gledišta o ovoj stvari u pismenom obliku, a naročito da obaveste Sud o bilo kakvom dogovoru koji postignu;

(c)  zadržava postupak i ovlašćuje predsednika Veća da ga sprovede ako je potrebno.

(...)

 Herbert Petzold,                                                                                                             Rolv Ryssdal,

  Sekretar                                                                                                                Predsednik

Ovoj presudi dodata su na osnovu stava 2 člana 51 Konvencije i stava 2 Pravila 53 Pravilnika Suda A sledeća mišljenja:

(a)   saglasno mišljenje g. Wildhabera, kome se pridružio g. Ryssdal;

(b)  izdvojeno mišljenje g. Bernhardta, kome se pridružio g. Lopes Rocha;

(c)   izdvojeno mišljenje g. Bake;

(d)  izdvojeno mišljenje g. Jambreka

(e)   izdvojeno mišljenje g. Pettitia, i

(f)   izdvojeno mišljenje g. Golčuklua.

 

SAGLASNO MIŠšLJENJE SUDIJE WILDHABERA, KOME SE PRIDRUŽIO SUDIJA RYSSDAL

Nije bilo potrebno da Sud daje eksplicitan odgovor na tvrdnju Turske da je TRSK ustanovljena od strane kiparskih Turaka kao odraz njihovog prava na samoopredeljenje (vidi stav 35 presude). Ta tvrdnja nikako ne stoji.

Doskora je u međunarodnoj praksi pravo na samoopredeljenje bilo identično sa i u stvari ograničeno na pravo na dekolonizaciju. Nedavno se po svoj prilici pojavio konsenzus da narodi takođe mogu da primene svoje pravo na samoopredeljenje ako se njihova ljudska prava stalno i flagrantno krše, ili ako uopšte nisu zastupljeni ili su pak veoma slabo zastupljeni na nedemokratski i diskriminatoran način. Ako je ova definicija tačna, onda je pravo na samoopredeljenje sredstvo koje se može koristiti da bi se ponovo ustanovile međunarodne norme ljudskih prava i demokratije.

U predmetnom slučaju su se pred Sudom pojavili podnosilac koji se žalio na povrede nekih prava i sloboda zajamčenih Konvencijom; tužena Vlada Turske, koja se poziva na pravo na samoopredeljenje za TRSK da bi otklonila od sebe odgovornost za povrede nekih prava i sloboda zajamčenih Konvecijom; i međunarodna zajednica, koja odbija da prizna entitet koji se poziva na svoje pravo na samoopredeljenje (TRSK).

Kada je 1983. godine međunarodna zajednica odbila da prizna TRSK kao novu državu po međunarodnom pravu (vidi stav 42 presude), ona je istovremeno implicitno odbila da prihvati samoopredeljenje TRSK u obliku otcepljenja. U to vreme nije postojala tako bliska povezanost između prava na samoopredeljenje i poštovanja međunarodnih normi u vezi sa ljudskim pravima i demokratijom. TRSK je osnovala grupa koja je nekada bila manjinska na Kipru (kiparski Turci), a sada predstavlja većinu na severnom Kipru. Ova se grupa poziva na pravo na samoopredeljenje koje u Ustavu iz 1985. godine ne postoji za kiparske Grke koji žive na teritoriji TRSK. Ovo me navodi na zaključak da tamo gde se savremeno pravo na samoopredeljenje ne osnažuje ili ponovno uspostavljaju ljudska prava i demokratija svih pojedinaca i grupa, kakav je upravo ovde slučaj, na njega se ne može pozivati da bi se prevazišla politika odbijanja međunarodne zajednice da prizna TRSK.

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE BERNHARDTA KOME SE PRIDRUŽIO SUDIJA LOPES ROCHA

Ja sam glasao za prihvatanje preliminarnog prigovora ratione temporis i protiv nalaza da je prekršen član 1 Protokola br. 1. Pre nego što predstavim svoj stav o glavnim aspektima ovog slučaja, neophodno je dati neke opšte napomene.

1. Ovaj slučaj je jedinstven utoliko što je nemoguće razdvojiti situaciju žrtve – pojedinca od kompleksnih istorijskih događaja i ništa manje komplikovane trenutne situacije. Presuda Suda tiče se ne samo gđe Loizidu već i hiljada ili stotina hiljada drugih kiparskih Grka koji su imali ili imaju imovinu na severnom Kipru. Mogla bi da se odnosi i na kiparske Turke koji nemaju mogućnost da posete ili koriste svoju imovinu na južnom Kipru. Mogla bi da se tiče čak i građana trećih zemalja koji ne mogu da putuju do mesta gde imaju kuće ili drugu imovinu. Neljudska posledica stvarne granice između dva dela Kipra je da razdvaja mnogo ljudi od svojih poseda i domova.

Zajedno sa većinom sudija u Velikom veću, ja nemam sumnje da Turska snosi veliki deo odgovornosti za postojeću situaciju. Ali u ovoj drami učestvuju i drugi akteri i drugi činioci. Državni udar 1974. godine je polazna tačka. Sledila je turska invazija, seoba stanovištva sa severa na jug ostrva i obratno, kao i drugi događaji. Jedan od njih je proglašenje takozvane „Turske Republike Severni Kipar,“ koja nije međunarodno priznata kao država. Rezultat tih događaja i raznih uticaja je dvodecenijsko postojanje „gvozdenog zida” koga nadgledaju snage Ujedinjenih nacija. Svi pregovori i predlozi za ponovno ujedinjenje su propadali. Ko je kriv za to? Samo jedna strana? Da li je moguće dati precizan odgovor na ovo i druga pitanja i dati jasan pravni zaključak?

Slučaj gđe Loizidu nije posledica pojedinačnog postupka turskih oružanih snaga protiv njene imovine ili slobode kretanja, već postavljanja granične linije 1974. godine i njene nepropusnosti do današnjeg dana.

2. Turska je nadležnost Suda prihvatila samo u pogledu činjenica koje su nastale posle 22.

januara 1990. godine. Takvo ograničenje isključuje istragu i pravni zaključak o događajima koji su prethodili, čak i da nisu bili u skladu sa obavezama države prema Konvenciji.

Organi Konvencije su prihvatili pojam „neprekinutog kršenja“, to jest povreda koje su započele pre kritičnog datuma i koje se nastavljaju. Potpuno se slažem sa ovim konceptom, ali se moraju uzeti u obzir i oblast primene i njena ograničenja. Ako je lice zadržano u zatvoru pre i posle kritičnog datuma, ako je neki posed nezakonito okupiran pre i posle tog datuma (kao što je to na primer u slučaju Papamichalopoulos i drugi protiv Grčke, presuda od 24. juna 1993. godine, Serija A, br. 260-B), nema sumnje da je u nadležnosti Suda da razmotri činjenice i okolnosti koje su nastale posle datuma koji je u pitanju. Bitna činjenica u takvim slučajevima je stvarno ponašanje državnih organa koje nije u skladu sa obavezama koje su preuzete po Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima.

Činjenična i pravna situacija se po mom mišljenju razlikuju jedna od druge kada su određeni istorijski događaji izazvali sutuaciju kao što je na primer zatvaranje granice, koje ima automatske posledice u velikom broju slučajeva. U ovom slučaju su se odlučujući događaji odvijali 1974. godine. Od tog vremena gđi Loizidu nije bilo omogućeno da poseti svoju imovinu na severnom Kipru. Ta situacija postojala je i pre i posle usvajanja Ustava takozvane „Turske Republike Severni Kipar“ 1985. godine i eksproprijacije koja je njime proglašena. Slažem se sa sumnjama koje je izrazio Sud (vidi stavove 45, 46 i 47 presude) u pogledu valjanosti te eksproprijacije; ali to ovde nije od odlučujućeg značaja. Turska je nadležnost Suda priznala samo u „vezi sa činjenicama ... koje su nastale posle deponovanja ove deklaracije“, a zatvaranje granice 1974. godine je po mom mišljenju materijalna činjenica a situaciju koja postoji do danas ne bi trebalo postaviti pod pojam „neprekinutog kršenja“.

Sledi da je po mom mišljenju preliminarni prigovor Turske ratione temporis pravno zasnovan. 3. Čak i da sam bio u stanju da pratim većinu u sudskom veću po ovom pitanju, ne bih bio u stanju da ustanovim povredu člana 1 Protokola br. 1. Kao što je već objašnjeno, prisustvo turske vojske na severnom Kipru je samo jedan deo veoma komplikovane situacije. Kao što je objašnjeno u slučaju Loizidu po preliminarnim prigovorima, Turska se može pozvati na odgovornost za konkretna dela koja su počinile turske snage ili službena lica na severnom Kipru. Međutim, mi smo u predmetnom slučaju suočeni s izuzetnom situacijom: ono što sprečava kiparske Grke da posećuju svoje domove i borave u njima ili uživaju u drugoj imovini na severnom Kipru je postojanje faktičke granice, koju štite snage pod komandom UN. Prisustvo turske vojske i podrška Turske TRSK su u ovoj situaciji važni činioci; međutim nisam spreman da presudu Evropskog suda za ljudska prava zasnujem isključivo na pretpostavci da je tursko prisustvo nezakonito i da je time Turska odgovorna za manje-više sve što se odvija na severnom Kipru.

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE BAKE

U posmatranom slučaju je izuzetno teško odrediti da li je povreda na koju se žali podnosilac neprekinuta po svojoj prirodi ili pak da li je došlo do trenutne eksproprijacije njene imovine čije posledice traju. Slažem se sa većinom da odgovor na ovo pitanje neposredno utiče na odlučivanje o preliminarnom prigovoru Vlade ratione temporis.

Na osnovu činjenica u ovom slučaju, došao sam do zaključka da je gubitak kontrole gđe Loizidu nad svojim posedom bio direktna posledica turske vojne akcije 1974. godine, posle koje ona ni na koji način nije bila u stanju da poseduje, koristi ili uživa svoju imovinu ili čak i da joj pristupi. Može se dakle reći da je došlo do jedne vrste de facto eksproprijacije.

Međutim, u periodu između 1974. i 1985. godine, podnosilac je još uvek bila zakonski vlasnik zemljišta; navodno je izgubila to vlasništvo u eksproprijaciji koja je bila posledica člana 159(1) Ustava TRSK 7. maja 1985. godine čiji je cilj bio da se reguliše postojeća de facto situacija.

Mada se slažem sa mišljenjem Suda u pogledu nepriznavanja TRSK od strane međunarodne pravne zajednice i pravnih posledica koje iz toga proističu, takođe verujem da se na njene pravne odredbe „pozvala Vlada Turske“. U posmatranom slučaju je pravna situacija u pogledu imovinskih pitanja veoma slična sa onom koja postoji u bivšim komunističkim zemljama u srednjoj i istočnoj Evropi. U tim zemljama, koje su, treba naglasiti, bile međunarodno priznate, postojali su dugotrajni procesi eksproprijacije imovine putem nacionalizacije i drugih pravnih propisa. Te aktivnosti, koje su dovele do enormne imovinske preraspodele u tim zemljama, ne mogu se uvek opravdati pozivanjem na činjenicu da su te zemlje bile međunarodno priznate u datom trenutku.

S druge strane, član 159(1) Ustava TRSK i neki drugi pravni propisi ne mogu se jednostavno ignorisati na osnovu međunarodnog nepriznavanja entiteta na severnom Kipru. U stavu 45 presude je sasvim ispravno navedeno da međunarodno pravo priznaje legitimnost određenih aranžmana i transakcija u takvim situacijama „čije se dejstvo može ignorisati samo na štetu stanovnika te teritorije“. Međutim, pune implikacije tog stava – kako to sasvim jasno pokazuju skorašnji i sasvim drugačiji pravno imovinski sistemi bivših zemalja socijalizma – još uvek su podložne raznim tumačenjima. Ipak se može reći da su u situaciji kao što je ona u TRSK interesi zajednice zahtevali neku vrstu pravnog regulisanja. Po mom mišljenju, Sud treba da uzme u obzir ovo načelo u kontekstu spora o tome da li ili ne postoji neprekinuta situacija bez priznavanja legitimnosti celokupnosti novih imovinskih aranžmana koje je TRSK uvela 1985. godine.

Imajući u vidu de facto prirodu eksproprijacije imovine podnosioca do 1985. godine kao i relevantne odredbe Ustava iz 1985. godine koje se odnose na tu imovinu, nisam u stanju da se složim sa stavom Suda da se žalba podnosioca odnosi na neprekinutu situaciju. Budući da nadležnost Suda pokriva samo događaje koji su nastali nakon 22. januara 1990. godine, primedba Vlade ratione temporis mora se smatrati osnovanom.

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE JAMBREKA

I.

1. U odluci o preliminarnom prigovoru u posmatranom slučaju Sud je zajedno sa prihvatljivošću uzeo u obzir i prigovor. Njegov stav je bio da ispravno tumačenje i primena relevantnih ograničenja pokreću ozbiljna pravna i činjenična pitanja blisko povezana sa zakonskim pravima stranaka u sporu (vidi stavove 103 i 104 presude od 23. marta 1995. godine).

Sledi da je trebalo da Sud prvo razmotri tvrdnje podnosioca o neprekinutom kršenju njenih imovinskih prava posle 22. januara 1990. godine. Ta istraga podrazumevala bi procenu da li bi se podnosilac mogao smatrati pravnim vlasnikom zemljišta, što opet zavisi od prethodnog razjašnjenja načina na koji je došlo (ili nije došlo) do gubitka vlasništva pre tog datuma. Da li se ono dogodilo putem trenutnog akta i kojeg, ili da li je izgubila imovinu putem dužeg procesa koji se okončao nepovratnom eksproprijacijom, moguće putem primene člana 159 Ustava TRSK od 7. maja 1985. godine?

2. Nisam se mogao prikloniti nalazu većine kolega da se za gđu Loizidu ne može smatrati da je izgubila vlasništvo nad imovinom, te da se tako još uvek ima smatrati pravnim vlasnikom zemljišta. S druge strane, nakon razmatranja činjenica koje su predstavili podnosilac i tužena Vlada, kao i onih koje je ustanovio Sud, nisam se mogao prikloniti ni suprotnom stavu, to jest da je izgubila pravo vlasništva. Budući da nisam bio u stanju da dođem do odluke, nisam mogao da odbacim preliminarni prigovor ratione temporis.

3. Iz sličnih razloga takođe nisam mogao da zaključim da li je onemogućavanje pristupa imovini podnosioca rezultiralo gubitkom kontrole nad njom, što bi predstavljalo povredu člana 1 Protokola br. 1 do koje je došlo zbog ometanja prava na neometano uživanje imovine. Iz istog razloga nisam mogao da se složim po pitanju odgovornosti Turske za ometanje, te da li je došlo do povrede člana 1 Protokola br. 1.

4. U ovom slučaju je došlo do zanimljivog uzajamnog dejstva između glasanja o preliminarnim prigovorima i glasanja o zakonskim pravima stranaka. Vredi ga pomenuti kao obiter dictum na moje mišljenje.

Na ročištima smo prisustvovali raspravama o „ispravnom“ računanju glasova članova Komisije u fazi odlučivanja o prihvatljivosti i u kasnijim fazama. Činilo se očiglednim da svaki član Komisije može pojedinačno da se odluči za jedan od sledeća tri izbora: (a) da zakljući da nije bilo povrede Konvencije zbog prihvatanja prethodnih primedbi bez razmatranja pravnih argumenata strana; (b) da zaključi da nije bilo povrede Konvencije nakon prihvatanja preliminarnih prigovora i nakon razmatranja pravnih argumenata strana, i (c) da zaključi da jeste bilo povrede Konvencije nakon prihvatanja preliminarnih prigovora i nakon razmatranja pravnih argumenata strana.

Od većine sudija koji su glasali za to da nije bilo povrede člana 1 Protokola br. 1, trojica su zaključili da nije bilo povrede pošto su razmotrili stavove stranaka, a petorica su glasala za neprihvatanje slučaja, i ili (a) nisu izrazili valjano mišljenje o pitanju povrede u fazi ocenjivanja argumenata stranaka (stav Vlade Kipra), ili (b) jesu izneli valjano mišljenje o ovome (čini se da je ovo bio stav predsednika Trehsela, mada nije izražen baš na takav način).

Sve u svemu, na prvi pogled su moguće dve vrste načelnog rezonovanja o ovom pitanju:

(a)   Dva glasanja – u fazi prihvatljivosti-preliminarnih prigovora i u fazi ocenjivanja argumenata stranaka – nezavisna su jedan od drugog. Odluka o nadležnosti se sa proceduralne tačke gledišta čini nezavisnom. Ali ne mora da bude nezavisna od argumenata stranaka imajući u vidu činjenice, zakon i filozofske stavove sudije. Na primer, sudija može da se drži doktrine sudske uzdržljivosti pa da tako konzervativno glasa u korist preliminarnog prigovora, dok argumenti stranaka u slučaju mogu s druge strane za nju ili njega biti od sasvim drugačijeg značaja. Pored toga, „skandinavska doktrina“ poštovanja manjine u slučajevima koji slede odluke većine primenjena na ovaj slučaj preporučivala bi da sudija koji je preglasan u fazi preliminarnih prigovora prizna njenu važnost odmah. Budući da on tako smatra, ili je pak vezan odlukom o nadležnosti Suda, on treba da razmotri argumente stranaka u celini, i to izražavanjem stavova i glasanjem.

(b)   Druga vrsta rezonovanja bi zahtevala međuzavisnost između dva glasanja, u fazi preliminarnih prigovora i u fazi argumenata stranaka. Ako sudija zauzme stav da je preliminarni prigovor osnovan, on mora da glasa da povreda nije postojala, jer je po njegovom mišljenju sud nenadležan da se bavi datim pitanjem pa tako ne treba ni da čuje argumente stranaka. Ako bi preovladao stav sudije koji ima izdvojeno mišljenje, žalba podnosioca bi se razmotrila po svojoj zakonskoj osnovi, pa se ne bi ni došlo do nalaza da je postojala povreda.

Posmatrani slučaj se ne uklapa u ova dva slučaja utoliko što je odluka o preliminarnom prigovoru ratione temporis zavisila od prethodne procene nekih aspekata argumenata stranaka. Znači da u izboru između dveju mogućnosti ima i više mogućnosti. Ja sam sâm došao do zaključka da su argumenti stranaka van nadležnosti Suda ratione temporis tek posle prethodne procene onih činjenica koje je ustanovila Komisija koje su u vezi sa vlasništvom i kontrolom nad imovinom.

Moje protivljenje drugoj i trećoj tački presude zasnovano je na rezonovanju pod (b), preliminarnim i delimičnim shvatanjem argumenata stranaka, kao i drugim razmišljanjima koje izlažem u daljem tekstu.

II.

5. Prvobitna („trenutna“) povreda je po mom mišljenju sakrivena u činjeničnim i pravnim neizvesnostima događaja koji su se odvijali davno, 1974. godine, ili čak i ranije. Čini se takođe izvan sposobnosti i kompetencije ovoga Suda da proceni neophodnu izvesnost da li je ili nije ometanje od strane Turske u skladu sa međunarodnim ugovorima ili pak opštim načelima međunarodnog prava.

Zahvalan sam takođe kolegi Wilhaberu što me je podsetio na sledeće pojmove. Politika UN i drugih međunarodnih faktora u pogledu nepriznavanja TRSK validna je na međudržavnom nivou. Posledica je da vlada TRSK ne može da usvaja pravne propise ili promene koje imaju pravno dejstvo u međunarodnom pravu. Međutim, otišlo bi se predaleko ako bi se tvrdilo da su svi navodni pravni akti uprave TRSK punovažni. Na primer, brak koji je zasnovan i registrovan unutar TRSK bio bi pravovaljan i izvan te „nadležnosti“. Sledi da bi kupoprodaja imovine između pojedinaca na severnom Kipru koju bi registrovalo službeno lice TRSK bila pravovaljana svuda u svetu.

Slične situacije su se pojavile i u drugim zemljama. U poravnanju između Čehoslovačke i Nemačke posle Drugog svetskog rata je odlučeno da je Minhenski sporazum nevažeći, ali da su zemljišni poslovi između pojedinaca pravovaljani.

Pored toga, događaji na severu Kipra 1974. godine ne bi sami po sebi bili dovoljni da se ustanovi da je gđa Loizidu izgubila imovinu. Da je, na primer, prethodno stanje ponovno ustanovljeno 1975. ili 1976. godine, ona ne bi bila izgubila svoju imovinu. Ali to stanje još nije vraćeno. Mada se može videti da gđa Loizidu nije izgubila imovinu trenutnim aktom počinjenim 1974. godine, može se ipak osporiti da nije dolazilo do prenosa vlasništva.

Praksa Suda se u ovom pogledu uvek bavila konkretnim situacijama. Na primer, u presudi u slučaju Papamichalopoulos i drugi protiv Grčke (24. juna 1993. godine), slučaj se ticao odbijanja vlasti da izvrše odluku domaćeg suda. To nije slučaj ovde, gde je vlasništvo gđe Loizidu navodno izmenjeno događajima iz 1974. godine ili čak i „procesom uzimanja imovine“ koji je usledio.

Moram dakle da pretpostavim da su posle nekog vremena događaji u TRSK možda vodili prenosu vlasništva – u kom slučaju ne postoji povreda koja se nastavlja do današnjeg dana: moguće je da su relevantni akti na severnom Kipru već bili dovršeni do trenutka kada je Turska objavila deklaraciju kojom priznaje nadležnost Suda.

Doktrina „neprekinutog kršenja“ podrazumeva početak, to jest kritičan događaj koji predstavlja prvobitnu povredu, i njegov nastavak. U slučaju gđe Loizidu Sud je, po mom mišljenju propustio da ustanovi oba sastavna dela ovog pojma na nesumnjiv način. Ovo me je rezonovanje, između ostalog, navelo da zaključim da je prigovor ratione temporis valjan.

6. Pored toga, činjenično stanje koje je nastalo 1974. godine postoji neprekinuto od tada i još uvek nije sigurno koja će strana u sukobu prevladati, ili, što je još verovatnije, kakva vrsta sporazuma će se postići jednoga dana. Daleko je od toga da je jasno da li će de facto uprava TRSK opstati, a ako opstane, kakva će biti – u konfederalnom ili federalnom modelu, kao nezavisna država, ili u nekom drugom obliku. U svakom slučaju, valjanost njenih postupaka u vezi sa podnosiocem mora se posmatrati u svetlu te budućnosti. Konačan ishod sukoba, u vidu post facto međunarnog ili bilateralnog sporazuma, moraće da reši na neki način pitanje priznavanja TRSK od samog početka njenog postojanja i/ili vraćanja u prvobitno stanje pre tih akata.

7. I domaći i međunarodni sudija, pre nego što odluči da li će delovati na odlučan ili suzdržan način, po pravilu će ispitati da li je slučaj usmeren na monocentričan način i zreo za odluku, i da li možda nije previše nejasan ili politički.

Budući da su u toku napori u UN, Savetu Evrope i drugim međunarodnim forumima da se problem Kipra reši na miran način, presuda Evropskog suda se može učiniti i štetnom. „Politička priroda“ posmatranog slučaja se, međutim, ne odnosi na moguće političke posledice konačne presude – sve presude, domaće i međunarodne, imaju u nekoj meri opšte društvene i političke posledice.

„Politička priroda“ ovog slučaja je, po mom mišljenju, vezana za mesto sudova u celini a naročito strazburškog mehanizma, u šemi razdvajanja vlasti. Tamo sudovi igraju različitu ulogu od, na primer, zakonodavnih i izvršnih organa. Sudovi u pojedinačnim i konkretnim slučajevima sude prema propisanim pravnim normama. Njihove mogućnosti da se bave velikim i kompleksnim temama su slabe, budući da one po pravilu zahtevaju zakonodavnu aktivnost i pravosudne reforme.

Pred istom vrstom dileme stoje i međunarodni tribunali, koji po mom mišljenju moraju da deluju na suzdržan, to jest konzervativan način u stvarima koje očigledno prevazilaze odlučivanje u pojedinačnim slučajevima, naročito ako su intimno vezane za strukturu etničkih odnosa. U predmetnom slučaju bi odluka da je postojala povreda člana 1 Protokola br. 1 možda izazvala još stotinu hiljada sličnih slučajeva u kojima bi se predstavke podnosile sa punim očekivanjem da će izveštaji Komisije ili presude Suda pratiti presedan. U takvom slučaju, Sud je u stvari doneo široku odluku o važnom pitanju u domenu međunarodnog janog prava.

8. Slučaj može i da utiče na ulogu Suda iz još jedne perspektive, o kojoj sam takođe imao čast da razmenim ideje sa kolegom Wildhaberom. Može da utiče na način na koji će se Sud baviti slučajevima u budućnosti vezanim za nove članice, kao što su Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Rusija. Sud će se možda baviti događajima u hrvatskoj oblasti Krajina, ili u Republici Srpskoj, ili pak Čečeniji. Tamo bi navodnih povreda prava i osnovnih sloboda zajamčenih Konvencijom moglo biti na milione, ili stotine ili pak hiljade potencijalnih sudskih slučajeva.

Imam puno poštovanje za principijelan stav da je jedini zadatak Suda da obezbedi poštovanje elementarnih prava pojedinaca, bez obzira na njihov broj. Međutim, takođe vidim isto toliko razloga da se ozbiljno razmotri isto toliko legitimno pitanje delotvornosti Suda u razrešavanju problema ljudskih prava. Ovaj problem je još teži u pogledu pojedinačnih slučajeva, kao što je posmatrani, koji su tesno povezani i zavise od rešenja velikih etničkih i/ili političkih sukoba.

9. U konačnoj analizi, svi problemi koje sam nabrojao su me naveli da se odlučim za suzdržan pristup i prihvatim exceptio ratione temporis kao opravdan.

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE PETITIJA

Glasao sam zajedno sa manjinom protiv zaključka da je postojala povreda člana 1 Protokola br. 1 iz nekoliko razloga. U presudi o preliminarnim prigovorima sam već izneo svoje mišljenje:

U fazi preliminarnih prigovora, posle javne rasprave, koja se ograničila na analizu primedaba stranaka, Evropski sud je bio u stanju da spozna celokupnost problema, a ta je okolnost delovala još više u korist združivanja svih tih primedaba i argumenata stranaka. Pravni autori do sada nisu smatrali analizu turske deklaracije jednostavnom (vidi Claudio Zanghi, Christian Tomuschat, Walter Kalin, Pierre-Henri Imbert, Christopher Lush, itd.).

Potpun pregled situacije, koji počinje od pojmova suvereniteta i nadležnosti, omogućio bi razmatranje kriterijuma (‘okupacija’, ‘aneksija’, teritorijalna primena Ženevskih konvencija na severnom Kipru, međunarodni odnosi) na osnovu kojih su UN analizirale i problem da li da se severni Kipar prizna kao država i problem primene Povelje UN. (Vidi rezoluciju br. 930 Saveta bezbednosti UN) Odgovornost institucija Evropske konvencije, u svetlu takvih teškoća, odražavaju zajedničku spremnost država članica da obezbede najbolju i najširu zaštitu pojedinaca i temeljnih prava u tim zemljama primenjujući odredbe Konvencije na način koji je u skladu sa njihovim ciljem i svrhom.

Pojam nadležnosti nije doduše ograničen na teritorije visokih strana ugovornica, ali je još uvek potrebno tačno objasniti zašto se nadležnost mora pripisati strani ugovornici i na koji način se ona primenjuje. Primetićemo da u presudi Drozd i Janousek protiv Francuske i Španije, prema navodima u stavu 62, Sud nije ustanovio nikakvu povredu.

Odgovornost strane ugovornice može uslediti kao posledica vojne akcije van svoje teritorije, ali to ne podrazumeva primenu njene nadležnosti. Nalaz u stavu 64 ne odnosi se ni na kakav kriterijum za odlučivanje o pitanju nadležnosti. Naše je dakle mišljenje da postoji kontradikcija između onoga što Sud kaže u stavu 62 i njegovog zaključka u stavu 64, a ta se kontradiktornost ponavlja u glasanju po tački 2 presude. Sud je trebalo da preispita pitanje ko je imao ili ko nije imao nadležnost pre nego što je odlučivao o primedbi.

To je razlog zašto sam glasao za prihvatanje primedbe ratione temporis i za razlikovanje između ratione loci i ratione personae.

Niti druga rasprava niti žalbe nisu pružile dovoljno podataka da bi se mogle u potpunosti proceniti činjenice. Ni argumenti strana u vezi sa Protokolom br. 1 nisu bacili svetlo na problem pripisivanja odgovornosti za ometanje upotrebe imovine, ako ga je bilo, mada je slobodan pristup imovini zavisio od slobode kretanja iz jedne zone u drugu.

Većina je smatrala da jeste postojala povreda člana 1 Protokola br. 1, uglavnom zbog onemogućavanja pristupa još od 1974. godine, što je dovelo do potpunog gubitka kontrole nad posedom, slučaja koji pokriva prva rečenica te odredbe. Većina je smatrala da ometanje nije bilo opravdano i kritikovala je Vladu Turske što nije objasnila kako je potreba da se nađe smeštaj turskim izbeglicama posle 1974. godine mogla da opravda mere koje su preduzete protiv gđe Loizidu. Sud je čak rekao da ne može ni da prihvati takvo opravdanje. U svakom slučaju, ja to smatram pitanjem od drugostepenog značaja.

Potreba koja je u pitanju čini se očiglednom, a, da su događaji učinili nalaženje smeštaja neizbežnim, to bi moglo da opravda ometanje. Činjenice ovog slučaja je trebalo ispitati. Slučaj Loizidu u celini nije se mogao analizirati kao da se tiče de facto ekspropriacije po običnom pravu bez odštete. Kretanje raseljenih lica iz jedne zone u drugu, egzodus koji je pogodio obe zajednice, bio je posledica međunarodnih događaja za koje se odgovornost ne može pripisivati na osnovu činjenica slučaja Loizidu već se mora tražiti u oblasti međunarodnih odnosa.

Budući da UN nisu intervenciju turskih snaga na severnom Kipru označile kao agresiju u smislu međunarodnog prava, od 1974. godine su vođeni razni pregovori pod okriljem UN,

Saveta Evrope i Evropske zajednice. Sud nije ni razmotrio pitanje zakonitosti te intervencije (vidi stav 56 presude). Odluka da se u tampon zonu između dve zajednice postave međunarodne snage je potpuno onemogućila slobodu kretanja, a za to odgovornost ne leži samo na Vladi Turske.

Pozivanje Suda na stav međunarodne zajednice o Republici Kipar i TRSK (vidi stav 42 presude) nije objašnjeno. Međutim, da li je moguće 1996. godine zastupati stavove ove „međunarodne zajednice“ o ovom pitanju kao neprikosnovene, kada su najnovije rezolucije Generalne skupštine i Saveta bezbednosti već stare nekoliko godina, a Sud nije imao podataka o misijama međunarodnih posrednika? Čini se da je za Sud samo Turska „odgovorna“ za posledice sukoba iz 1974. godine! Po mom mišljenju tako komplikovana diplomatska situacija je zahtevala dugotrajnu i sveobuhvatnu istragu na licu mesta, koju bi obavio delegat Komisije, o ulozi međunarodnih snaga i vršenju sudske funkcije, pre nego što bi Sud odlučio kome bi odgovornost, u obliku nadležnosti na koju se poziva član 1 Konvencije, trebalo pripisati.

Problem statusa i odgovornosti TRSK trebalo je pobliže ispitati. Jeste tačno da Generalna skupština UN nije prihvatila TRSK u članstvo, ali nepostojanje takvog priznanja nije prepreka pripisivanju nacionalnih i međunarodnih ovlašćenja (vidi stav 51, gore). Slučaj Tajvana je sličan.

Pored toga, Sud je prihvatio valjanost mera koje su usvojile vlasti TRSK u oblasti građanskog prava, privatnog prava i registracije rođenja, smrti i brakova, a da nije objasnio kakva je to razlika između tih zakona i onih koji regulišu oblast imovinskih prava bila opravdanje za njegovu odluku. Što se tiče tvrdnji podnosioca, postoji nekoliko nejasnoća. Od 1974. godine ona po svoj prilici nije preduzela nikakve zakonske korake u pravcu ostvarivanja svoje namere da živi na severnom Kipru ili započela postupak radi održanja prava na svoju imovinu od 1974. do 1985. godine, bar u sudovima Republike Kipar, mada ona tvrdi da Republika Kipar ima potpun suverenitet i jurisdikciju na celom ostrvu. Komisiji se nije obratila sve do 1989. godine, a nije podnela nikakav dokaz da je molila snage UN za dozvolu da pređe preko granične zone i putuje kroz oblast iza te zone. Osnova za njenu građansku parnicu još uvek nije određena, jer se njena predstavka tiče uglavnom pristupa njenoj imovini. Gubitak upotrebe poseda u suštini je posledica ustanovljenja granice, a ne neke pojedinačne radnje od strane nekih lokalnih vlasti.

Sud je zauzeo stav da je nadležnost dobio dana 22. januara 1990. godine (vidi stav 32 presude). Nije očigledno da je postojalo neprekinuto kršenje imovinskih prava gđe Loizidu. Nasuprot tome, moglo bi se tvrditi da je postojala trenutna povreda 1974. godine, u vreme državnog udara, čak i pre de facto eksproprijacije 1985. godine od strane lokalnih vlasti i za vreme perioda nemira koji Komisija nije bila u stanju da osvetli ni na koji način, čineći nemogućim razdvajanje lične situacije gđe Loizidu od istorijske situacije koja je takođe pogodila zajednicu kiparskih Turaka. Pojam „neprekinuto kršenje” nije prikladan, kako je Komisija i navela u stavovima 97 i 98 u svom izveštaju.

Treba takođe imati u vidu da je Komisija ograničila svoj nalaz o pitanju da li je Turska imala nadležnost u graničnoj zoni a ne na celom severnom Kipru (vidi predstavke br. 6780/, 6950/75 i 8007/77), i da je zaključila da Turska nije mogla biti pozvana na odgovornost za hapšenje, pritvor i suđenje podnosioca u gorepomenutim slučajevima (Vidi stav 51 presude i stav 114 podneska Vlade Turske). U izveštaju od 8. jula 1993. godine, Komisija nije želela da iznosi nikakav stav o statusu TRSK.

To nas odvodi daleko od vrste situacije koju je Sud nazvao neprekinutim kršenjem u slučajevima kao što je slučaj Svetih manastira. Domet i ograničenja pojma neprekinutog kršenja je trebalo definisati.

Kakve god da su odgovornosti koje su preuzete 1974. godine u vreme državnog udara ili pak one koje su nastale nakon dolaska turske vojske kasnije te godine, koliko god da je međunarodna zajednica oklevala u naporima da razreši međunarodni problem u vezi sa Kiprom od 1974. godine, u vreme kada je ustanovljena TRSK ili pak kada je Turska deponovala svoju deklaraciju kod Saveta Evrope, budući da su te odgovornosti raznih izvora i vrsta, celokupan problem dveju zajednica (koje nisu nacionalne manjine kako na taj pojam gleda međunarodno pravo) tiče se mnogo više politike i diplomatije nego evropskog pravosudnog nadzora zasnovanog na izolovanom slučaju gđe Loizidu i njenih prava po Protokolu br. 1. Treba primetiti da od 1990. godine nije bilo ni jedne grupne međunarodne predstavke kojom bi se celokupna situacija na Kipru iznela pred Sud. To predstavlja odličan dokaz da su zemlje članice Saveta

Evrope gledale da budu diplomatski oprezne pred haotičnim istorijskim događajima koje mudrost nacija može da okrene i u pozitivnom pravcu.

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE GOLČUKLUA

Ne slažem se sa većinom po svim tačkama a na prvom mestu sa odbacivanjem preliminarnog prigovora Vlade Turske u vezi sa nadležnošću Suda ratione temporis. Ovo izdvojeno mišljenje motivisano je uglavnom činjenicom da ovaj slučaj pokreće pravne i političke probleme koji su daleko van konceptualnog okvira koji je ustanovila Konvencija i celokupne prakse Suda do danas.

1. Prvo, presuda sadrži ozbiljne metodološke nedostatke. Kako sam naglasio u izdvojenom mišljenju o preliminarnim prigovorima u istom slučaju (presuda od 23. marta 1995. godine, Serija A, br. 310), centralni pravni problem u slučaju Loizidu protiv Turske je pitanje nadležnosti i odgovornosti za svrhe Konvencije. Ne samo da presuda ne razrešava ovaj problem, već i hrabro srlja u visoku politiku – definše svojstvo u kome je Turska prisutna na severnom Kipru i njegova „procena“ pravnog postojanja Turske republike Severni Kipar – oba ta pitanja su potpuno van nadležnosti Suda i druga tela ih drukčije tretiraju. Drugim rečima, Sud je izgradio sopstvenu bazu podataka da bi bio u stanju da „odlučuje“ o slučaju koji će verovatno postati prototip za niz sličnih koje će po svoj prilici razrešiti politička tela. Do sada su nadzorne institucije u Strazburu svaki put kada su morale da se bave slučajevima u kojima se radilo o primeni drugih međunarodnih sporazuma postupale s krajnjim oprezom, a takve predstavke nikada nisu prošle fazu prihvatljivosti. Zanimljivo je, na primer, da je čak i u predmetnom slučaju Komisija u izveštaju od 8. jula 1993. godine bila obazriva u pogledu tvrdnje podnosioca da je protivzakonito bila lišena svoje imovine: „Komisija nalazi da u vezi s ovim nije obavezna da ispita status ‘Turske Republike Severni Kipar’. Navodi da su demonstracije 19. marta 1989. godine, za vreme kojih je podnosilac uhapšena na severnom Kipru, predstavljale kršenje pravila o poštovanju tampon zone na Kipru ... Svrha odredaba prema kojim je podnosilac uhapšena i držana u pritvoru ... bila je zaštita tog područja. To se ne može smatrati samovoljnim“ (Vidi stav 82 izveštaja). Isto tako, u izveštaju o slučaju Chrisostomos i Papachrysostomou protiv Turske, Komisija je navela: „Komisija se ne oseća pozvanom da razrešava spor između strana u pogledu statusa oblasti u kojoj se dogodilo hapšenje podnosioca. U tom pogledu se poziva na stav 11 (b) izveštaja Generalnog sekretara UN ... i stav 6 Sporazuma Unmanning iz 1989. godine ...“ (vidi stav 153 izveštaja).

2. Takođe što se tiče nadležnosti, presuda Suda u predmetnom slučaju izlazi izvan okvira njegove prakse o tom pitanju.

Gde god nadležnost ne proističe iz teritorijalnih akata pravnog sistema zemlje ugovornice, činjenica njenog postojanja mora biti izričito ustanovljena, jer u takvim slučajevima nije pravno validno govoriti o primeni Konvencije ratione loci. Pozivam se na svoj izdvojen stav u gorepomenutoj presudi u slučaju Loizidu kao i na odluku Komisije od 12. marta 1990. godine o prihvatljivosti predstavke br. 16137/90, koja se ticala primene Konvencije na Hong Kong (Decisions and Reports (DR) 65, str. 3 itd.).

U odluci od 26. maja 1975. godine o slučaju Kipar protiv Turske (br. 6780/74 i 6950/75 DR 2, str. 136), Komisija je već bila zauzela isti stav. Ta odluka očigledno pokazuje da to nije pitanje primene Konvencije ratione loci, već njene primene ratione personae.

Taj pristup je još bolje objašnjen drugim odlukama u kojima je Komisija iznela stav da radnje službenih lica, uključujući i diplomatsko i konzularno osoblje, „dovode druga lica ili imovinu pod nadležnost te države u toj meri da vrše vlast nad tim licima ili imovinom“ (predstavka br. 17392/90, DR 73, str. 193, i predstavka br. 7547/ DR 12, str. 73).

U presudi u slučaju Drozd i Janousek protiv Francuske i Španije, pošto je naveo da Kneževina Andora „nije oblast zajednička sa Francuskom ili Španijom niti njihov protektorat“, Sud je zaključio da nije postojala nadležnost ratione loci. Tek pošto je isključio tu kategoriju nadležnosti, Sud se okrenuo ka pitanju da li je postojala nadležnost ratione personae, i šta više na osnovu prakse koja je gore navedena (presuda od 26. juna 1992. godine, serija A, br. 240, str. 29, stav 91).

U izveštaju o slučajevima Chrisostomos i Papachrysostomou, Komisija je primetila:

„Komisija, imajući u vidu događaje koji su opisani u gornjem tekstu i ne nalazeći nikakav dokaz o direktnom učešću turskih vlasti u pritvaranju podnosioca i u postupku protiv njih posle hapšenja 19. jula 1989. godine, nije našla nikakav osnov po Konvenciji da bi za ta dela okrivila Tursku“ (vidi stav 170 izveštaja).

Predmetna presuda nije u skladu s prethodnom praksom jer je baveći se pitanjem da li je bilo nadležnosti ratione personae primenila kriterijume koji se koriste u određivanju da li je bilo nadležnosti ratione loci, mada uslovi za to nisu ispunjeni. Tako, po prvi put Sud izriče stav o međunarodnoj pravnoj situaciji koja je izvan njegovih ovlašćenja unutar nadzornog aparata Konvencije. U toj presudu Sud projektuje pravni sistem Turske na severni Kipar a da se ne pozabavi političkim i pravnim posledicama takvog pristupa.

3. Takođe bih naglasio da ne samo da Severni Kipar ne potpada pod nadležnost Turske, već tamo postoji (politički i društveno) suverena teritorija koja je nezavisna i demokratska. Nije od velikog značaja da li je ta teritorija pravno priznata od strane međunarodne zajednice. U primeni Konvencije je činjenično stanje ono što je od odlučujućeg značaja. I Komisija i Sud naveli su više puta da se pojam „nadležnost“ u smislu člana 1 Konvencije odnosi i na de facto i na de iure nadležnost. Na Severnom Kipru ne postoiji „vakum“, de iure ili de facto, to je politički organizovano društvo, kakvo god da mu ime ili opis čovek nadene, sa sopstvenim pravnim poretkom i državnim vlastima. Ko može danas da ospori postojanje Tajvana? U izveštaju o slučajevima Hrizostomos i Papahrizostomu Komisija je ispitala važeće zakone na severnom Kipru a ne turske zakone, da bi odredila da li je pritvor podnosioca bio zakonit (vidi stavove 148, 149 i 174 izveštaja).

4. Sada stižem do suštine problema. Glasao sam za prihvatanje prethodne primedbe Vlade Turske ratione temporis i protiv nalaza da je postojala povreda člana 1 Protokola br. 1. kako je potpredsednik Suda sudija Bernhardt ispravno rekao u svom izdvojenom mišljenju, potrebne su neke opšte primedbe pre nego što započnemo raspravu o dva glavna aspekta slučaja.

Potpuno se slažem sa onim delom mišljenja sudije Bernharda u kome kaže: „Ovaj slučaj je jedinstven utoliko što je nemoguće razdvojiti situaciju žrtve – pojedinca od kompleksnih istorijskih događaja i ništa manje komplikovane trenutne situacije. Presuda Suda tiče se ne samo gđe Loizidu već i hiljada ili stotina hiljada drugih kiparskih Grka koji su imali ili imaju imovinu na severnom Kipru. Mogla bi da se odnosi i na kiparske Turke koji nemaju mogućnost da posete ili koriste svoju imovinu na južnom Kipru. Mogla bi da se tiče čak i građana trećih zemalja koji ne mogu da putuju do mesta gde imaju kuće ili drugu imovinu. Neljudska posledica stvarne granice između dva dela Kipra je da razdvaja mnogo ljudi od svojih poseda i domova.“

Sukob na Kipru između turske i grčke zajednice uglavnom je posledica državnog udara 1974. godine koji su izvršili kiparski Grci u otvorenoj nameri da ostvare uniju sa Grčkom (enosis), koju je tadašnji predsednik Kipra oštro kritikovao pred međunarodnim telima. Posle udara Turska je intervenisala da bi obezbedila zaštitu Republike Kipar prema slovu Garantnog sporazuma koga su prethodno bile zaključile tri suverene države (Turska, Britanija i Grčka) i koji je tim državama davao pravo da intervenišu pojedinačno ili zajednički ako je situacija tako nalagala, a situacija je upravo to zahtevala jula 1974. godine nakon državnog udara. Naglašavam da neću ni pominjati krvave događaje i incidente koji traju sve od 1963. godine.

Ova primena odredbe Garantnog sporazuma izmenila je postojeću političku situaciju i trajno ustanovila podelu između dveju zajednica koja je bila vidljiva još od 1963. godne.

Potpuno se slažem sa sudijom Bernhardom da se posle udara 1974. godine u kiparskoj „drami“ pojavilo mnogo aktera i faktora, uključujući i „seobu stanovništva sa severa na jug ostrva i obratno“. On nastavlja: „Rezultat tih događaja i raznih uticaja je dvodecenijsko postojanje ‘gvozdenog zida’ koga nadgledaju snage Ujedinjenih nacija. Svi pregovori i predlozi za ponovno ujedinjenje su propadali. Ko je kriv za to? Samo jedna strana? Da li je moguće dati precizan odgovor na ovo i druga pitanja i dati jasan pravni zaključak? ... Slučaj gđe Loizidu nije posledica pojedinačnog dela turskih oružanih snaga protiv njene imovine ili slobode kretanja, već postavljanja granične linije 1974. godine i njene nepropusnosti do današnjeg dana.“

Posle stvaranja tampon zone pod kontrolom UN, kretanje sa severa na jug i obrnuto je zabranjeno a došlo je do razmene stanovništva sa zajedničkom dozvolom i turskih i kiparskih vlasti u kojoj se 80.000 kiparskih Turaka preselilo sa južnog na severni Kipar.

Moram još jednom da naglasim da se u predmetnom slučaju bavimo političkom situacijom i da nije moguće odvojiti političke aspekte situacije od pravnih.

Slučaj za naš Sud ima još jednu političku dimenziju. Njegova presuda će sigurno imati uticaja na buduće slučajeve, koji vode poreklo čak od Drugog svetskog rata, koji će se voditi protiv novih članica Saveta Evrope, kao što su bivše zemlje socijalističkog bloka.

Turska je nadležnost Suda priznala samo u pogledu događaja koji su se odvijali posle 22. januara 1990. godine. To ograničenje isključuje sudsko razmatranje događaja pre toga datuma, čak i ukoliko su bili protivni obavezama tužene države prema Konvenciji.

Institucije Konvencije prihvatile su pojam „neprekinutog kršenja“, to jest povreda koje su počele pre kritičnog datuma i nastavile se posle njega. Međutim, tamo gde se poziva na ovaj pojam od suštinskog je značaja definisanje njegovog dometa i njegovih ograničenja. U slučaju zatočeništva ili protivzakonitog zauzimanja zemljišta pre i posle datuma koji je u pitanju nema sumnje da postoji neprekinuto kršenje i da period posle kritičnog datuma potpada pod nadležnost Suda. Ali kao i sudija Bernhardt ja smatram da je u predmetnom slučaju pozicija drugačija, to jest ovde je određeni istorijski događaj doveo do „situacije kao što je zatvaranje granice sa automatskim posledicama u velikom broju slučajeva“. Da je situacija drugačija, strazburške institucije bi mogle da se suoče sa teškim zadatkom preispitivanja istorijskih događaja mnogo godina nakon što su se dogodili i sa retroaktivnom primenom konvencijskih normi.

U slučaju Loizidu protiv Turske to što sprečava kiparske Grke da imaju pristup svojoj imovini na severu Kipra i da je koriste je postojanje tampon zone, neke vrste granice koju čuvaju snage UN u sadejstvu sa snagama bezbednosti obeju zajednica. Postavljanje te zone, koje se dogodilo pre 1990. godine kada je Turska priznala nadležnost Suda, bila je trenutna radnja koja je zamrzla de facto situaciju političke prirode. Pošto je to slučaj, mi ovde nemamo „neprekinutu situaciju“, kako smatra većina u Sudu. U ovom slučaju dakle nema govora o neprekinutom kršenju ili pak o bilo kakvom ometanju imovinskih prava podnosioca. Takav je i stav Komisije, koja je navela: „podnosilac, koja je uhapšena pošto je prešla preko tampon zone na Kipru za vreme demonstracija, traži pravo na slobodno kretanje po celom ostrvu Kipar, bez obzira na tampon zonu i njenu kontrolu, a svoj zahtev zasniva na tvrdnji da poseduje imovinu na severu Kipra ... Komisija potvrđuje da ograničenja slobode kretanja – bilo da su posledica lišavanja slobode ili statusa određenog slučaja – mogu posredno da utiču na druge stvari, kao što je pristup imovini. Ali to ne znači da lišavanje slobode ili ograničenje pristupa određenom području neposredno ometa prava zaštićena članom 1 Protokola br. 1. Drugim rečima, pravo na neometano uživanje svoje imovine ne obuhvata kao prirodnu posledicu pravo na slobodu kretanja.“ Komisija je shodno tome zaključila da nije postojala povreda člana 1 Protokola br. 1 (vidi izveštaj Komisije o predstavci u slučaju Loizidou protiv Turske, stavovi 97, 98 i 101).

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 Prevod presude Beogradski centar za ljudska prava

 

COURT (GRAND CHAMBER)

CASE OF LOIZIDOU v. TURKEY

(Application no15318/89)

JUDGMENT

STRASBOURG 

18 December 1996

In the case of Loizidou v. Turkey[1]The European Court of Human Rights, sitting, pursuant to Rule 51 of Rules of Court A[2], as a Grand Chamber composed of the following judges:

Mr R. Ryssdal, President,
Mr R. Bernhardt,
Mr F. Gölcüklü,
Mr L.-E. Pettiti,
Mr B. Walsh,
Mr A. Spielmann,
Mr S.K. Martens,
Mrs E. Palm,
Mr R. Pekkanen,
Mr A.N. Loizou,
Mr J.M. Morenilla,
Mr A.B. Baka,
Mr M.A. Lopes Rocha,
Mr L. Wildhaber,
Mr G. Mifsud Bonnici,
Mr P. Jambrek,
Mr U. Lohmus,
and also of Mr H. Petzold, Registrar, and Mr P.J. Mahoney, Deputy Registrar,

Having deliberated in private on 24 October 1995, 24 January and 28 November 1996, Delivers the following judgment on the merits, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.   The case was referred to the Court by the Government of the Republic of Cyprus ("the Cypriot Government") on 9 November 1993, within the three-month period laid down by Article 32 para. 1 and Article 47 (art. 32-1, art. 47) of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms ("the Convention"). It originated in an application (no. 15318/89) against the Republic of Turkey ("the Turkish Government") lodged with the European Commission of Human Rights ("the Commission") under Article 25 (art. 25) on 22 July 1989 by a Cypriot national, Mrs Titina Loizidou.

2.   In a judgment of 23 March 1995 on various preliminary objections raised by the Turkish Government (Series A no. 310), the Court dismissed an objection concerning alleged abuse of process; held that the facts alleged by the applicant were capable of falling under Turkish "jurisdiction" within the meaning of Article 1 of the Convention (art. 1) and that the territorial restrictions attached to Turkeys Articles 25 and 46 (art. 25, art. 46) declarations were invalid but that the declarations contained valid acceptances of the competence of the Commission and Court. It also joined to the merits the preliminary objection ratione temporis.

3.   As President of the Chamber (Rule 21 para. 6), Mr R. Ryssdal, acting through the Registrar, consulted the Agents of the Governments, the applicants lawyer and the Delegate of the Commission on the organisation of the proceedings (Rules 37 para. 1 and 38) in relation to the merits. Pursuant to the order made in consequence, the Registrar received the memorials of the applicant, the Cypriot Government and the Turkish Government on 29 June, 17 July and 18 July 1995 respectively. In a letter of 2 August the Deputy to the Secretary to the Commission informed the Registrar that the Delegate would present his observations at the hearing.

4.   On 13 September 1995 the Commission, the applicant and the Cypriot and Turkish Governments submitted their observations on the question of reference in the proceedings before the Court to a confidential report of the European Commission of Human Rights in the case of Chrysostomos and Papachrysostomou v. Turkey which was then pending before the Committee of Ministers of the Council of Europe, as requested by the President in a letter of 8 September.

5.   In accordance with the Presidents decision, the hearing on the merits took place in public in the Human Rights BuildingStrasbourg, on 25 September 1995. The Court had held a preparatory meeting beforehand.

There appeared before the Court:

- for the Turkish Government

Mr B. ÇaglarAgent,

Mr T. Özkarol,

Mr E. Apakan,

Mr HGolsong,

Mrs D. Akçay,

Mr Ö. Koray,

Mr ZNecatigil, Counsel;

for the Cypriot Government

Mr AMarkides, Attorney-General, Agent,

Mr MTriantafyllides, Barrister-at-Law,

Mr M. Shaw, Barrister-at-Law,

Mrs T. Polychronidou, Counsel of the Republic A,

Mrs S.M. Joannides, Counsel of the Republic ACounsel,

Mr PPolyviou, Barrister-at-Law,

Mrs C. Palley, Consultant

to the Ministry of Foreign Affairs,

Mr NEmiliou, Consultant

to the Ministry of Foreign Affairs, Advisers;

- for the Commission

Mr STrechsel, Delegate;

- for the applicant

Mr ADemetriades, Barrister-at-Law,

Mr I. Brownlie QC,

Ms JLoizidou, Barrister-at-Law, Counsel.

The Court heard addresses by Mr Trechsel, Mr Demetriades, Mr Brownlie, Mr Markides, Mr Shaw, Mr Çaglar, Mrs Akçay, Mr Necatigil and Mr Golsong, and also replies to its questions.

6.   On 26 September 1995, Mr Macdonald decided, pursuant to Rule 24 para. 3 of Rules of Court A, to withdraw from the Grand Chamber. In accordance with this Rule he informed the President who exempted him from sitting.

7.   On 27 September 1995, the President received a request from the Turkish Government that Judge Macdonald withdraw from the Chamber. The Court decided that no response was called for in the light of Judge Macdonalds above-mentioned decision to withdraw.

8.   On 6 October 1995, the Cypriot Government submitted various court decisions to which reference had been made at the public hearing.

9.   Following the publication by the Committee of Ministers of the Commissions report in Chrysostomos and Papachrysostomou v. Turkey, the President requested, by letter of 19 October 1995, the applicant and the Government of Cyprus to submit any comments they wished to make. On 6 November, they filed supplementary observations. On 23 November the Turkish Government submitted a reply.

10.   On 3 November 1995 the Turkish Government submitted an article to which reference had been made at the public hearing.

AS TO THE FACTS

I.   PARTICULAR CIRCUMSTANCES OF THE CASE

11.   The applicant, a Cypriot national, grew up in Kyrenia in northern Cyprus. In 1972 she married and moved with her husband to Nicosia.

12.   She claims to be the owner of plots of land nos. 4609, 4610, 4618, 4619, 4748, 4884, 5002, 5004, 5386 and 5390 in Kyrenia in northern Cyprus and she alleges that prior to the Turkish occupation of northern Cyprus on 20 July 1974, work had commenced on plot no. 5390 for the construction of flats, one of which was intended as a home for her family. Her ownership of the properties is attested by certificates of registration issued by the Cypriot Lands and Surveys Department at the moment of acquisition.

She states that she has been prevented in the past, and is still prevented, by Turkish forces from returning to Kyrenia and "peacefully enjoying" her property.

13.   On 19 March 1989 the applicant participated in a march organised by a womens group ("Women Walk Home" movement) in the village of Lymbia near the Turkish village of Akincilar in the occupied area of northern Cyprus. The aim of the march was to assert the right of Greek Cypriot refugees to return to their homes.

Leading a group of fifty marchers she advanced up a hill towards the Church of the Holy Cross in the Turkish-occupied part of Cyprus passing the United Nations guard post on the way. When they reached the churchyard they were surrounded by Turkish soldiers and prevented from moving any further.

14.   She was eventually detained by members of the Turkish Cypriot police force and brought by ambulance to Nicosia. She was released around midnight, having been detained for more than ten hours.

15.   In his report of 31 May 1989 (Security Council document S/20663) on the United Nations Operation in Cyprus (for the period 1 December 1988 - 31 May 1989) the Secretary-General of the United Nations described the demonstration of 19 March 1989 as follows (at paragraph 11):

"In March 1989, considerable tension occurred over the well-publicized plans of a Greek Cypriot womens group to organize a large demonstration with the announced intention of crossing the Turkish forces cease-fire line. In this connection it is relevant to recall that, following violent demonstrations in the United Nations buffer-zone in November 1988, the Government of Cyprus had given assurances that it would in future do whatever was necessary to ensure respect for the buffer-zone ... Accordingly, UNFICYP asked the Government to take effective action to prevent any demonstrators from entering the buffer-zone, bearing in mind that such entry would lead to a situation that might be difficult to control. The demonstration took place on 19 March 1989. An estimated 2,000 women crossed the buffer-zone at Lymbia and some managed to cross the Turkish forces line. A smaller group crossed that line at Akhna. At Lymbia, a large number of Turkish Cypriot women arrived shortly after the Greek Cypriots and mounted a counter demonstration, remaining however on their side of the line. Unarmed Turkish soldiers opposed the demonstrators and, thanks largely to the manner in which they and the Turkish Cypriot police dealt with the situation, the demonstration passed without serious incident. Altogether, 54 demonstrators were arrested by Turkish Cypriot police in the two locations; they were released to UNFICYP later the same day."

A. Turkish military presence in Northern Cyprus

16.   Turkish armed forces of more than 30,000 personnel are stationed throughout the whole of the occupied area of northern Cyprus, which is constantly patrolled and has checkpoints on all main lines of communication. The armys headquarters are in Kyrenia. The 28th Infantry Division is based in Asha (Assia) with its sector covering Famagusta to the Mia Milia suburb of Nicosia and with about 14,500 personnel. The 39th Infantry Division, with about 15,500 personnel, is based at Myrtou village, and its sector ranges from Yerolakkos village to Lefka. TOURDYK (Turkish Forces in Cyprus under the Treaty of Guarantee) is stationed at Orta Keuy village near Nicosia, with a sector running from Nicosia International Airport to the Pedhieos River. A Turkish naval command and outpost are based at Famagusta and Kyrenia respectively. Turkish airforce personnel are based at LefkonikoKrini and other airfields. The Turkish airforce is stationed on the Turkish mainland at Adana.

17.   The Turkish forces and all civilians entering military areas are subject to Turkish military courts, as stipulated so far as concerns "TRNC citizens" by the Prohibited Military Areas Decree of 1979 (section 9) and Article 156 of the Constitution of the "TRNC".

B. Article 159 (1) (b) of the "TRNC" Constitution

18.   Article 159 (1) (b) of the 7 May 1985 Constitution of the "Turkish Republic of Northern Cyprus" (the "TRNC") provides, where relevant, as follows:

"All immovable properties, buildings and installations which were found abandoned on 13 February 1975 when the Turkish Federated State of Cyprus was proclaimed or which were considered by law as abandoned or ownerless after the above-mentioned date, or which should have been in the possession or control of the public even though their ownership had not yet been determined ... and ... situated within the boundaries of the TRNC on 15 November 1983, shall be the property of the TRNC notwithstanding the fact that they are not so registered in the books of the Land Registry Office; and the Land Registry Office shall be amended accordingly."

C. The international response to the establishment of the "TRNC"

19.   On 18 November 1983, in response to the proclamation of the establishment of the "TRNC", the United Nations Security Council adopted Resolution 541 (1983) which provides, where relevant, as follows:

"The Security Council ...

1.   Deplores the declaration of the Turkish Cypriot authorities of the purported secession of part of the Republic of Cyprus;

2.   Considers the declaration ... as legally invalid and calls for its withdrawal ...

6.   Calls upon all States to respect the sovereignty, independence, territorial integrity and non-alignment of the Republic of Cyprus;

7.   Calls upon all States not to recognise any Cypriot State other than the Republic of Cyprus ..."

20.   Resolution 550 (1984), adopted on 11 May 1984 in response to the exchange of "ambassadors" between Turkey and the "TRNC" stated, inter alia:

"The Security Council ...

1.   Reaffirms its Resolution 541 (1983) and calls for its urgent and effective implementation;

2.   Condemns all secessionist actions, including the purported exchange of ambassadors between Turkey and the Turkish Cypriot leadership, declares them illegal and invalid and calls for their immediate withdrawal;

3.   Reiterates the call upon all States not to recognise the purported State of the "Turkish Republic of Northern Cyprus" set up by secessionist acts and calls upon them not to facilitate or in any way assist the aforesaid secessionist entity;

4.   Calls upon all States to respect the sovereignty, independence, territorial integrity, unity and non-alignment of the Republic of Cyprus ..."

21.   In November 1983, the Committee of Ministers of the Council of Europe decided that it continued to regard the Government of the Republic of Cyprus as the sole legitimate Government of Cyprus and called for the respect of the sovereignty, independence, territorial integrity and unity of the Republic of Cyprus.

22.   On 16 November 1983 the European Communities issued the following statement:

"The ten Member States of the European Community are deeply concerned by the declaration purporting to establish a Turkish Republic of Northern Cyprus as an independent State. They reject this declaration, which is in disregard of successive resolutions of the United Nations. The Ten reiterate their unconditional support for the independence, sovereignty, territorial integrity and unity of the Republic of Cyprus. They continue to regard the Government of President Kyprianou as the sole legitimate Government of the Republic of Cyprus. They call upon all interested parties not to recognize this act, which creates a very serious situation in the area."

23.   The Commonwealth Heads of Government, meeting in New Delhi from 23 to 29 November 1983, issued a press communiqué stating, inter alia, as follows:

"[The] Heads of Government condemned the declaration by the Turkish Cypriot authorities issued on 15 November 1983 to create a secessionist state in northern Cyprus, in the area under foreign occupation. Fully endorsing Security Council Resolution 541, they denounced the declaration as legally invalid and reiterated the call for its non-recognition and immediate withdrawal. They further called upon all States not to facilitate or in any way assist the illegal secessionist entity. They regarded this illegal act as a challenge to the international community and demanded the implementation of the relevant UN Resolutions on Cyprus."

D. The Turkish declaration of 22 January 1990 under Article 46 of the Convention (Art. 46)

24.   On 22 January 1990, the Turkish Minister for Foreign Affairs deposited the following declaration with the Secretary General of the Council of Europe pursuant to Article 46 of the Convention (art. 46):

"On behalf of the Government of the Republic of Turkey and acting in accordance with Article 46 (art. 46) of the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, I hereby declare as follows:

The Government of the Republic of Turkey acting in accordance with Article 46 (art. 46) of the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, hereby recognises as compulsory ipso facto and without special agreement the jurisdiction of the European Court of Human Rights in all matters concerning the interpretation and application of the Convention which relate to the exercise of jurisdiction within the meaning of Article 1 of the Convention (art. 1), performed within the boundaries of the national territory of the Republic of Turkey, and provided further that such matters have previously been examined by the Commission within the power conferred upon it by Turkey.

This Declaration is made on condition of reciprocity, including reciprocity of obligations assumed under the Convention. It is valid for a period of 3 years as from the date of its deposit and extends to matters raised in respect of facts, including judgments which are based on such facts which have occurred subsequent to the date of deposit of the present Declaration."

25.   The above declaration was renewed for a period of three years as from 22 January 1993 in substantially the same terms.

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

26.   Mrs Loizidou lodged her application (no. 15318/89) on 22 July 1989. She complained that her arrest and detention involved violations of Articles 3, 5 and 8 of the Convention (art. 3, art. 5, art. 8). She further complained that the refusal of access to her property constituted a continuing violation of Article 8 of the Convention (art. 8) and Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1).

27.   On 4 March 1991 the Commission declared the applicants complaints admissible in so far as they raised issues under Articles 3, 5 and 8 (art. 3, art. 5, art. 8) in respect of her arrest and detention and Article 8 and Article 1 of Protocol No. 1 (art. 8, P1-1) concerning continuing violations of her right of access to property alleged to have occurred subsequent to 29 January 1987. Her complaint under the latter two provisions (art. 8, P1-1) of a continuing violation of her property rights before 29 January 1987 was declared inadmissible.

In its report of 8 July 1993 (Article 31) (art. 31), it expressed the opinion that there had been no violation of Article 3 (art. 3) (unanimously); Article 8 (art. 8) as regards the applicants private life (eleven votes to two); Article 5 para. 1 (art. 5-1) (nine votes to four); Article 8 (art. 8) as regards the applicants home (nine votes to four) and Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1) (eight votes to five). The full text of the Commissions opinion and of the three separate opinions contained in the report is reproduced as an annex to the Loizidou v. Turkey judgment of 23 March 1995 (preliminary objections), Series A no. 310.

FINAL SUBMISSIONS TO THE COURT

28.   In her memorial, the applicant requested the Court to decide and declare:

1.   that the respondent State is responsible for the continuing violations of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1);

2.   that the respondent State is responsible for the continuing violations of Article 8 (art. 8);

3.   that the respondent State is under a duty to provide just satisfaction in accordance with the provisions of Article 50 of the Convention (art. 50); and

4.   that the respondent State is under a duty to permit the applicant to exercise her rights, in accordance with the findings of violations of the Protocol and Convention, freely in the future.

29.   The Cypriot Government submitted that:

1.   the Court has jurisdiction ratione temporis to deal with the applicants case because Turkeys declaration under Article 46 of the Convention (art. 46) did not clearly exclude competence in respect of violations examined by the Commission after the Turkish declaration of 22 January 1990. Turkey is thus liable for the continuing violations complained of by the applicant in the period since 28 January 1987;

2.   in any event Turkey is liable for those violations continuing in the period since 22 January 1990 and which have been examined by the Commission;

3.   there is a permanent state of affairs, still continuing, in the Turkish-occupied area, which is in violation of the applicants rights under Article 8 of the Convention (art. 8) and Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1).

30.   In their memorial, the Turkish Government made the following submissions:

1.   the applicant was irreversibly deprived of her property situated in northern Cyprus by an act of the "Government of the Turkish Republic of Northern Cyprus", on 7 May 1985, at the latest;

2.   the act referred to under (1) above does not constitute an act of "jurisdiction" by Turkey within the meaning of Article 1 of the Convention (art. 1);

3.   Turkey has not violated the rights of the applicant under Article 8 of the Convention (art. 8).

AS TO THE LAW

31.   The applicant and the Cypriot Government maintained that ever since the Turkish occupation of northern Cyprus the applicant had been denied access to her property and had, consequently, lost all control over it. In their submission this constituted a continued and unjustified interference with her right to the peaceful enjoyment of property in breach of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1) as well as a continuing violation of the right to respect for her home under Article 8 of the Convention (art. 8).

The Turkish Government contested this allegation and maintained primarily that the Court lacked jurisdiction ratione temporis to examine it.

I.   THE GOVERNMENTS PRELIMINARY OBJECTION

32.   The Court recalls its findings in the preliminary objections judgment in the present case that it is open to Contracting Parties under Article 46 of the Convention (art. 46) to limit, as Turkey has done in its declaration of 22 January 1990, the acceptance of the jurisdiction of the Court to facts which occur subsequent to the time of deposit and that, consequently, the Courts jurisdiction only extends to the applicants allegation of a continuing violation of her property rights subsequent to 22 January 1990. It must now examine that allegation since in the above-mentioned judgment it decided to join the questions raised by the objection ratione temporis to the merits (see the Loizidou v. Turkey judgment of 23 March 1995 (preliminary objections), Series A no. 310, pp. 33-34, paras. 102-05).

A. The wording of the Article 46 declaration (art. 46)

33.   In their memorial on the merits, the Cypriot Government submitted that Turkeys Article 46 (art. 46) declaration was ambiguously worded. The absence of a comma in the final sentence after the word "facts", where it occurs for the second time, made it unclear whether the words "which have occurred subsequent to the date of deposit" qualified "facts" (when first used) or "judgments" (see paragraph 24 above). The same observation was made as regards the Governments Article 25 (art. 25) declarations. In their submission, all Convention enforcement organs, which have jurisdiction conferred upon them, enjoy jurisdiction retroactively to the time of ratification of the Convention unless there has been an express and unambiguously worded restriction ratione temporis. However, the latter requirement, they claimed, was not satisfied in the present case.

34.   The Court sees no merit in this argument. In its view the reading of the present text in the manner contended by the Cypriot Government would render the last sentence of the declaration almost unintelligible. It considers that the intention of the Turkish Government to exclude from the Courts jurisdiction all matters raised in respect of facts which occurred prior to the date of deposit of the Article 46 (art. 46) declaration is sufficiently evident from the words used in the last sentence and can be reasonably inferred from them. Moreover, it notes that the Commission has construed in a similar fashion identical language and punctuation in Turkeys Article 25 (art. 25) declarations (see the decision of admissibility in applications nos. 15299/8915300/89 and 15318/89 (joined), ChrysostomosPapachrysostomou and Loizidou v. Turkey, 4 March 1991, Decisions and Reports (DR) 68, pp. 250-51, paras. 50-60).

B. Further arguments of those appearing before the Court

35.   The Turkish Government, for their part, contended that the process of the "taking" of property in northern Cyprus started in 1974 and ripened into an irreversible expropriation by virtue of Article 159 (1) (b) of the "TRNC" Constitution of 7 May 1985 (see paragraph 18 above) justified under the international-law doctrine of necessity. In this context they contended that the "TRNC" is a democratic and constitutional state whose Constitution was accepted by a referendum. Following a process of political and administrative evolution, the "TRNC" was established by the Turkish Cypriot people in pursuance of their right to self-determination and thus was able to make valid law. Moreover, the effectual and autonomous nature of the administration in the northern part of Cyprus had been recognised in various court decisions in the United Kingdom (Hesperides Hotels Ltd and Another v. Aegean Turkish Holidays Ltd and Another [1977] 3 Weekly Law Reports 656 (Court of Appeal) and Polly Peck International PLC v. Asil Nadir and Others [1992] 2 All England Reports 238 (Court of Appeal)).

Furthermore, in finding that the arrest and detention of the applicants in the case of Chrysostomos and Papachrysostomou v. Turkey were lawful, the Commission and subsequently the Committee of Ministers of the Council of Europe had recognised as valid the relevant laws of the "TRNC" (see report of the Commission of 8 July 1993, paras. 143-70 and Resolution DH (95) 245 of 19 October 1995).

In the Turkish Governments submission, the applicant had thus definitively lost ownership of the land well before the crucial date of 22 January 1990, i.e. on 7 May 1985 at the latest. The judgment of the Court in the Papamichalopoulos and Others v. Greece case (of 24 June 1993, Series A no. 260-B), where the Court had found that there had been a continuing interference with the applicants property rights, was moreover distinguishable on the ground that the Greek Government had not raised any objection ratione temporis in that case.

It followed, in their submission, that the Court was concerned in the present case with an instantaneous act which predated the Governments acceptance of the Courts jurisdiction under Article 46 (art. 46). It was thus incompetent ratione temporis to examine the applicants complaints.

36.   The applicant, whose submissions were endorsed by the Government of Cyprus, maintained that the fact that she had been denied access to her property ever since 1974 and, consequently, had lost all control over it constituted a continuing violation of her rights and that the jurisprudence of the Convention institutions and other international tribunals recognised this concept. She stressed that the rules of international law must be taken into account when interpreting the Convention and contended that the 1985 Constitution of the "TRNC" was - as was recognised by the international community - invalid under international law, because its origin lay in the illegal use of force by Turkey. A second reason was that the policy of the Turkish authorities was based upon racial discrimination in breach of Article 14 of the Convention (art. 14) and of customary international law. Accordingly, no effect should be given to the confiscatory provisions of the 1985 Constitution.

37.   In the submission of the Government of Cyprus, the denial of peaceful enjoyment of the possessions of Greek Cypriots in the occupied area has been effected by a systematic and continuing process. They denied, however, that this process had amounted to loss of ownership. Evidence for this contention was provided by the Settlement and Distribution of Land and Property of Equivalent Value Law of 28 August 1995 which, according to the Government, purports to extend what were hitherto limited permits to occupy Greek property and by the fact that Turkey alleged that there had been no confiscation of Greek property in northern Cyprus in a memorial circulated within the Committee of Ministers in 1987.

38.   As explained by the Commissions Delegate at the hearing on the preliminary objections, the Commission also considered that the applicants complaints under Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1) and Article 8 of the Convention (art. 8) concerned violations which were essentially of a continuing nature. In his written observations on the preliminary objections, the Delegate had therefore taken the view that the Court has competence to deal with these complaints as far as they involved the period after 22 January 1990. Moreover, at the hearing on the merits the Delegate, with the endorsement of the applicant, asked the Court to consider whether Turkey should be estopped from introducing new facts relating to the provisions of the 1985 Constitution which had not been referred to during the proceedings before the Commission.

C. The Courts assessment

39.   The Court first observes, as regards the estoppel submission, that in principle it is not prevented in its examination of the merits of a complaint from having regard to new facts, supplementing and clarifying those established by the Commission, if it considers them to be of relevance (see the McMichael v. the United Kingdom judgment of 24 February 1995, Series A no. 307-B, p. 51, para. 73, and the Gustafsson v. Sweden judgment of 25 April 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-II, p. 655, para. 51).

40.   Although in the present case the objection ratione temporis was raised by the Turkish Government in the proceedings before the Commission, there was no discussion or analysis in its admissibility decision of 4 March 1991 as to whether the matters complained of involved a continuing situation or an instantaneous act. This point, although touched on to some extent before the Court at the preliminary objections phase, was the subject of detailed submissions only in the proceedings on the merits, the new information being mentioned for the first time in the Turkish Governments written memorial but also in the appendices to the Cypriot Governments memorial. Against this background, the plea of estoppel must fail.

41.   The Court recalls that it has endorsed the notion of a continuing violation of the Convention and its effects as to temporal limitations of the competence of Convention organs (see, inter alia, the Papamichalopoulos and Others v. Greece judgment of 24 June 1993, Series A no. 260-B, pp. 69-70, paras. 40 and 46, and the Agrotexim and Others v. Greece judgment of 24 October 1995, Series A no. 330-A, p. 22, para. 58).

Accordingly, the present case concerns alleged violations of a continuing nature if the applicant, for purposes of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1) and Article 8 of the Convention (art. 8), can still be regarded - as remains to be examined by the Court - as the legal owner of the land.

42.   The Court has had regard to the Turkish Governments allegation that "the process of the taking of property in northern Cyprus started in 1974 and ripened into an irreversible expropriation by virtue of Article 159 of the TRNC Constitution of 7 May 1985" (see paragraph 35 above). The formulation of this assertion suggests that in the Turkish Governments view the applicant had not lost ownership of the land before 7 May 1985; if it should be understood differently, the Turkish Government have failed to clarify in what manner the loss of ownership occurred before that date. The Court will therefore concentrate on the Governments submission that ownership was lost in 1985 as a result of the operation of Article 159 of the "TRNC" Constitution (see paragraph 18 above).

In this context the Court takes note of United Nations Security Council Resolution 541 (1983) declaring the proclamation of the establishment of the "TRNC" as legally invalid and calling upon all States not to recognise any Cypriot State other than the Republic of Cyprus. A similar call was reiterated by the Security Council in Resolution 550 (adopted on 11 May 1984). In November 1983 the Committee of Ministers of the Council of Europe also condemned the proclamation of statehood and called upon all States to deny recognition to the "TRNC" (see paragraphs 19-21 above). A position to similar effect was taken by the European Community and the Commonwealth Heads of Government (see paragraphs 22-23 above). Moreover it is only the Cypriot Government which is recognised internationally as the Government of the Republic of Cyprus in the context of diplomatic and treaty relations and the working of international organisations (see the Commissions decisions on the admissibility of applications nos. 6780/74 and 6950/75, Cyprus v. Turkey, 26 May 1975, DR 2, pp. 135-36; no. 8007/77, Cyprus v. Turkey, 10 July 1978, DR 13, p. 146).

43.   It is recalled that the Convention must be interpreted in the light of the rules of interpretation set out in the Vienna Convention of 23 May 1969 on the Law of Treaties and that Article 31 para. 3 (c) of that treaty indicates that account is to be taken of "any relevant rules of international law applicable in the relations between the parties" (see, inter alia, the Golder v. the United Kingdom judgment of 21 February 1975, Series A no. 18, p. 14, para. 29, the Johnston and Others v. Ireland judgment of 18 December 1986, Series A no. 112, p. 24, para. 51, and the above-mentioned Loizidou judgment (preliminary objections), p. 27, para. 73).

In the Courts view, the principles underlying the Convention cannot be interpreted and applied in a vacuum. Mindful of the Conventions special character as a human rights treaty, it must also take into account any relevant rules of international law when deciding on disputes concerning its jurisdiction pursuant to Article 49 of the Convention (art. 49).

44.   In this respect it is evident from international practice and the various, strongly worded resolutions referred to above (see paragraph 42) that the international community does not regard the "TRNC" as a State under international law and that the Republic of Cyprus has remained the sole legitimate Government of Cyprus - itself, bound to respect international standards in the field of the protection of human and minority rights. Against this background the Court cannot attribute legal validity for purposes of the Convention to such provisions as Article 159 of the fundamental law on which the Turkish Government rely.

45.   The Court confines itself to the above conclusion and does not consider it desirable, let alone necessary, in the present context to elaborate a general theory concerning the lawfulness of legislative and administrative acts of the "TRNC". It notes, however, that international law recognises the legitimacy of certain legal arrangements and transactions in such a situation, for instance as regards the registration of births, deaths and marriages, "the effects of which can be ignored only to the detriment of the inhabitants of the [t]erritory" (see, in this context, Advisory Opinion on Legal Consequences for States of the Continued Presence of South Africa in Namibia (South West Africa) Notwithstanding Security Council Resolution 276 (1970), [1971] International Court of Justice Reports 16, p. 56, para. 125).

46.   Accordingly, the applicant cannot be deemed to have lost title to her property as a result of Article 159 of the 1985 Constitution of the "TRNC". No other facts entailing loss of title to the applicants properties have been advanced by the Turkish Government nor found by the Court. In this context the Court notes that the legitimate Government of Cyprus have consistently asserted their position that Greek Cypriot owners of immovable property in the northern part of Cyprus such as the applicant have retained their title and should be allowed to resume free use of their possessions, whilst the applicant obviously has taken a similar stance.

47.   It follows that the applicant, for the purposes of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1) and Article 8 of the Convention (art. 8), must still be regarded to be the legal owner of the land. The objection ratione temporis therefore fails.

II.   ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1
(P1-1)

48.  The applicant contended that the continuous denial of access to her property in northern Cyprus and the ensuing loss of all control over it are imputable to the Turkish Government and constitute a violation of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1), which reads as follows:

"Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions (P1-1) shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties."

A. The imputability issue

49.   The applicant insisted, in line with her submissions concerning the preliminary objection ratione materiae (Loizidou judgment (preliminary objections) cited above at paragraph 32, pp. 22-23, paras. 57-58), that the present case was exceptional in that the authorities alleged to have interfered with the right to the peaceful enjoyment of possessions are not those of the sole legitimate Government of the territory in which the property is situated. That particularity entailed that, in order to determine whether Turkey is responsible for the alleged violation of her rights under Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1) with respect to her possessions in northern Cyprus, the Court should take into account the principles of State responsibility under international law. In this context Mrs Loizidou repeated her criticism that the Commission had focused too much on the direct involvement of Turkish officials in the impugned continuous denial of access. Whilst evidence of direct involvement of Turkish officials in violations of the Convention is relevant, it is not a legal condition of responsibility under public international law.

She went on to contend that the concept of State responsibility rested on a realistic notion of accountability. A State was responsible in respect of events in the area for which it is internationally responsible, even if the conduct or events were outside its actual control. Thus, even acts of officials which are ultra vires may generate State responsibility.

According to international law, in the applicants submission, the State which is recognised as accountable in respect of a particular territory remained accountable even if the territory is administered by a local administration. This was the legal position whether the local administration is illegal, in that it is the consequence of an illegal use of force, or whether it is lawful, as in the case of a protected State or other dependency. A State cannot by delegation avoid responsibility for breaches of its duties under international law, especially not for breaches of its duties under the Convention which, as illustrated by the wording of Article 1 of the Convention (art. 1), involve a guarantee to secure Convention rights.

Mrs Loizidou maintained that the creation of the "TRNC" was legally invalid and no State, except Turkey, or international organisation has recognised it. Since the Republic of Cyprus obviously cannot be held accountable for the part of the island occupied by Turkey, it must be Turkey which is so accountable. Otherwise the northern part of Cyprus would constitute a vacuum as regards responsibility for violations of human rights, the acceptance of which would be contrary to the principle of effectiveness which underlies the Convention. In any case there is overwhelming evidence that Turkey has effective overall control over events in the occupied area. She added that the fact that the Court, at the preliminary objections phase of the present case, had found Turkey to have jurisdiction created a strong presumption of Turkish responsibility for violations occurring in the occupied area.

50.   According to the Cypriot Government, Turkey is in effective military and political control of northern Cyprus. It cannot escape from its duties under international law by pretending to hand over the administration of northern Cyprus to an unlawful "puppet" regime.

51.   The Turkish Government denied that they had jurisdiction in northern Cyprus within the meaning of Article 1 of the Convention (art. 1). In the first place they recalled the earlier case-law of the Commission which limited the jurisdiction of Turkey "to the border area and not to the whole of northern Cyprus under the control of the Turkish Cypriot authorities" (see the Commissions decisions on the admissibility of applications nos. 6780/746950/75 and 8007/77, cited in paragraph 42 above). In the second place, the presumption of control and responsibility argued for by the applicants was rebuttable. In this respect it was highly significant that the Commission in the Chrysostomos and Papachrysostomou v. Turkey report of 8 July 1993 found that the applicants arrest, detention and trial in northern Cyprus were not "acts" imputable to Turkey. Moreover, the Commission found no indication of control exercised by the Turkish authorities over the prison administration or the administration of justice by Turkish Cypriot authorities in the applicants case (cited above at paragraph 32).

In addition, the Turkish Government contended that the question of jurisdiction in Article 1 of the Convention (art. 1) is not identical with the question of State responsibility under international law. Article 1 (art. 1) was not couched in terms of State responsibility. In their submission this provision (art. 1) required proof that the act complained of was actually committed by an authority of the defendant State or occurred under its direct control and that this authority at the time of the alleged violation exercised effective jurisdiction over the applicant.

Furthermore they argued that seen from this angle, Turkey had not in this case exercised effective control and jurisdiction over the applicant since at the critical date of 22 January 1990 the authorities of the Turkish Cypriot community, constitutionally organised within the "TRNC" and in no way exercising jurisdiction on behalf of Turkey, were in control of the property rights of the applicant.

In this context they again emphasised that the "TRNC" is a democratic and constitutional State which is politically independent of all other sovereign States including Turkey. The administration in northern Cyprus has been set up by the Turkish Cypriot people in the exercise of its right to self-determination and not by Turkey. Moreover, the Turkish forces in northern Cyprus are there for the protection of the Turkish Cypriots and with the consent of the ruling authority of the "TRNC". Neither the Turkish forces nor the Turkish Government in any way exercise governmental authority in northern Cyprus. Furthermore, in assessing the independence of the "TRNC" it must also be borne in mind that there are political parties as well as democratic elections in northern Cyprus and that the Constitution was drafted by a constituent assembly and adopted by way of referendum.

52.   As regards the question of imputability, the Court recalls in the first place that in its above-mentioned Loizidou judgment (preliminary objections) (pp. 23-24, para. 62) it stressed that under its established case-law the concept of "jurisdiction" under Article 1 of the Convention (art. 1) is not restricted to the national territory of the Contracting States. Accordingly, the responsibility of Contracting States can be involved by acts and omissions of their authorities which produce effects outside their own territory. Of particular significance to the present case the Court held, in conformity with the relevant principles of international law governing State responsibility, that the responsibility of a Contracting Party could also arise when as a consequence of military action - whether lawful or unlawful - it exercises effective control of an area outside its national territory. The obligation to secure, in such an area, the rights and freedoms set out in the Convention, derives from the fact of such control whether it be exercised directly, through its armed forces, or through a subordinate local administration (see the above-mentioned Loizidou judgment (preliminary objections), ibid.).

53.   In the second place, the Court emphasises that it will concentrate on the issues raised in the present case, without, however, losing sight of the general context.

54.   It is important for the Courts assessment of the imputability issue that the Turkish Government have acknowledged that the applicants loss of control of her property stems from the occupation of the northern part of Cyprus by Turkish troops and the establishment there of the "TRNC" (see the above-mentioned preliminary objections judgment, p. 24, para. 63). Furthermore, it has not been disputed that the applicant has on several occasions been prevented by Turkish troops from gaining access to her property (see paragraphs 12-13 above).

However, throughout the proceedings the Turkish Government have denied State responsibility for the matters complained of, maintaining that its armed forces are acting exclusively in conjunction with and on behalf of the allegedly independent and autonomous "TRNC" authorities.

55.   The Court recalls that under the scheme of the Convention the establishment and verification of the facts is primarily a matter for the Commission (Articles 28 para. 1 and 31) (art. 28-1, art. 31). It is not, however, bound by the Commissions findings of fact and remains free to make its own appreciation in the light of all the material before it (see, inter alia, the Cruz Varas and Others v. Sweden judgment of 20 March 1991, Series A no. 201, p. 29, para. 74, the Klaas v. Germany judgment of 22 September 1993, Series A no. 269, p. 17, para. 29, and the McCann and Others v. the United Kingdom judgment of 27 September 1995, Series A no. 324, p. 50, para. 168).

56.   The Commission found that the applicant has been and continues to be denied access to the northern part of Cyprus as a result of the presence of Turkish forces in Cyprus which exercise an overall control in the border area (see the report of the Commission of 8 July 1993, p. 16, paras. 93-95). The limited ambit of this finding of "control" must be seen in the light of the Commissions characterisation of the applicants complaint as essentially concerning freedom of movement across the buffer-zone (see paragraphs 59 and 61 below). The Court, however, must assess the evidence with a view to determining the issue whether the continuous denial of access to her property and the ensuing loss of all control over it is imputable to Turkey.

It is not necessary to determine whether, as the applicant and the Government of Cyprus have suggested, Turkey actually exercises detailed control over the policies and actions of the authorities of the "TRNC". It is obvious from the large number of troops engaged in active duties in northern Cyprus (see paragraph 16 above) that her army exercises effective overall control over that part of the island. Such control, according to the relevant test and in the circumstances of the case, entails her responsibility for the policies and actions of the "TRNC" (see paragraph 52 above). Those affected by such policies or actions therefore come within the "jurisdiction" of Turkey for the purposes of Article 1 of the Convention (art. 1). Her obligation to secure to the applicant the rights and freedoms set out in the Convention therefore extends to the northern part of Cyprus.

In view of this conclusion the Court need not pronounce itself on the arguments which have been adduced by those appearing before it concerning the alleged lawfulness or unlawfulness under international law of Turkeys military intervention in the island in 1974 since, as noted above, the establishment of State responsibility under the Convention does not require such an enquiry (see paragraph 52 above). It suffices to recall in this context its finding that the international community considers that the Republic of Cyprus is the sole legitimate Government of the island and has consistently refused to accept the legitimacy of the "TRNC" as a State within the meaning of international law (see paragraph 44 above).

57.   It follows from the above considerations that the continuous denial of the applicants access to her property in northern Cyprus and the ensuing loss of all control over the property is a matter which falls within Turkeys "jurisdiction" within the meaning of Article 1 (art. 1) and is thus imputable to Turkey.

B. Interference with property rights

58.   The applicant and the Cypriot Government emphasised that, contrary to the Commissions interpretation, the complaint is not limited to access to property but is much wider and concerns a factual situation: because of the continuous denial of access the applicant had effectively lost all control over, as well as all possibilities to use, to sell, to bequeath, to mortgage, to develop and to enjoy her land. This situation, they contended, could be assimilated to a de facto expropriation within the meaning of the Courts case-law. They denied that there had been a formal expropriation, but added that if and in so far as there had been attempts at formal expropriation the relevant enactments should be disregarded as being incompatible with international law.

59.   For the Turkish Government and the Commission the case only concerns access to property, and the right to the peaceful enjoyment of possessions does not include as a corollary a right to freedom of movement.

The Turkish Government further submitted that if the applicant was held to have absolute freedom of access to her property, irrespective of the de facto political situation on the island, this would undermine the intercommunal talks, which were the only appropriate way of resolving this problem.

60.   The Court first observes from the Commissions decision on admissibility that the applicants complaint under Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1) was not limited to the question of physical access to her property. Her complaint, as set out in the application form to the Commission, was that Turkey, by refusing her access to property "has gradually, over the last sixteen years, affected the right of the applicant as a property owner and in particular her right to a peaceful enjoyment of her possessions, thus constituting a continuing violation of Article 1 (P1-1)" (see the report of the Commission of 8 July 1993, p. 21, and the decision of admissibility in ChrysostomosPapachrysostomou and Loizidou v. Turkey, DR 68, p. 228). Moreover it is this complaint as formulated above that is addressed by the applicants and the Turkish Government in both their written and oral submissions.

61.   Seen in the above light, the Court cannot accept the characterisation of the applicants complaint as being limited to the right to freedom of movement. Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1) is thus applicable.

62.   With respect to the question whether Article 1 (P1-1) is violated, the Court first recalls its finding that the applicant, for purposes of this Article (P1-1), must be regarded to have remained the legal owner of the land (see paragraphs 39-47 above).

63.   However, as a consequence of the fact that the applicant has been refused access to the land since 1974, she has effectively lost all control over, as well as all possibilities to use and enjoy, her property. The continuous denial of access must therefore be regarded as an interference with her rights under Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1). Such an interference cannot, in the exceptional circumstances of the present case to which the applicant and the Cypriot Government have referred (see paragraphs 49-50 above), be regarded as either a deprivation of property or a control of use within the meaning of the first and second paragraphs of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1-1, P1-1-2). However, it clearly falls within the meaning of the first sentence of that provision (P1-1) as an interference with the peaceful enjoyment of possessions. In this respect the Court observes that hindrance can amount to a violation of the Convention just like a legal impediment (see, mutatis mutandis, the Airey v. Ireland judgment of 9 October 1979, Series A no. 32, p. 14, para. 25).

64.   Apart from a passing reference to the doctrine of necessity as a justification for the acts of the "TRNC" and to the fact that property rights were the subject of intercommunal talks, the Turkish Government have not sought to make submissions justifying the above interference with the applicants property rights which is imputable to Turkey.

It has not, however, been explained how the need to rehouse displaced Turkish Cypriot refugees in the years following the Turkish intervention in the island in 1974 could justify the complete negation of the applicants property rights in the form of a total and continuous denial of access and a purported expropriation without compensation.

Nor can the fact that property rights were the subject of intercommunal talks involving both communities in Cyprus provide a justification for this situation under the Convention.

In such circumstances, the Court concludes that there has been and continues to be a breach of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1).

III.   ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION (Art. 8)

65.   The applicant also alleged an unjustified interference with the right to respect for her home in violation of Article 8 of the Convention (art. 8), paragraph 1 of which (art. 8-1) provides, inter alia, that:

"Everyone has the right to respect for ... his home ..."

In this respect she underlined that she had grown up in Kyrenia where her family had lived for generations and where her father and grandfather had been respected medical practitioners. She conceded that after her marriage in 1972 she had moved to Nicosia and had made her home there ever since. However, she had planned to live in one of the flats whose construction had begun at the time of the Turkish occupation of northern Cyprus in 1974 (see paragraph 12 above). As a result, it had been impossible to complete the work and subsequent events had prevented her from returning to live in what she considered as her home town.

66.   The Court observes that the applicant did not have her home on the land in question. In its opinion it would strain the meaning of the notion "home" in Article 8 (art. 8) to extend it to comprise property on which it is planned to build a house for residential purposes. Nor can that term be interpreted to cover an area of a State where one has grown up and where the family has its roots but where one no longer lives.

Accordingly, there has been no interference with the applicants rights under Article 8 (art. 8).

IV.   APPLICATION OF ARTICLE 50 OF THE CONVENTION (Art. 50)

67.   Article 50 of the Convention (art. 50) provides as follows:

"If the Court finds that a decision or a measure taken by a legal authority or any other authority of a High Contracting Party is completely or partially in conflict with the obligations arising from the ... Convention, and if the internal law of the said Party allows only partial reparation to be made for the consequences of this decision or measure, the decision of the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party."

68.   In her memorial the applicant outlined the following claims under this head: (a) compensation for pecuniary damage - loss of income from the land since January 1987: 531,900 Cyprus pounds; (b) compensation for non-pecuniary damage - punitive damages to the same amount as claimed for pecuniary damage; (c) to be allowed to exercise her rights under Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1) freely in the future; and (d) a non-specified amount in respect of costs and expenses.

In their memorial the Turkish Government have not commented on the issues thus raised. Neither have these issues been discussed by those appearing before the Court at its hearing on the merits.

69.   Under these circumstances the Court, taking into account the exceptional nature of the case, considers that the question of the application of Article 50 (art. 50) is not ready for decision. The question must accordingly be reserved and the further procedure fixed with due regard to the possibility of agreement being reached between the Turkish Government and the applicant.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.   Dismisses by eleven votes to six the preliminary objection ratione temporis;

2.   Holds by eleven votes to six that the denial of access to the applicants property and consequent loss of control thereof is imputable to Turkey;

3.   Holds by eleven votes to six that there has been a breach of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1);

4.   Holds unanimously that there has been no violation of Article 8 of the Convention (art. 8);

5.   Holds unanimously that the question of the application of Article 50 of the Convention (art. 50) is not ready for decision; and consequently,

(a)   reserves the said question;

(b)   invites the Turkish Government and the applicant to submit, within the forthcoming six months, their written observations on the matter and, in particular, to notify the Court of any agreement they may reach;

(c)   reserves the further procedure and delegates to the President of the Chamber the power to fix the same if need be.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 18 December 1996.

Rolv RYSSDAL

President

 

Herbert PETZOLD

Registrar

 

In accordance with Article 51 para. 2 of the Convention (art. 51-2) and Rule 53 para. 2 of Rules of Court A, the following separate opinions are annexed to this judgment:

concurring opinion of Mr Wildhaber, joined by Mr Ryssdal;

- dissenting opinion of Mr Bernhardt, joined by Mr Lopes Rocha;

- dissenting opinion of Mr Baka;

dissenting opinion of Mr Jambrek;

dissenting opinion of Mr Pettiti;

dissenting opinion of Mr Gölcüklü.

R.R.

H.P.


CONCURRING OPINION OF JUDGE WILDHABER, JOINED BY JUDGE RYSSDAL

There was no need for the Court to give an express answer to Turkeys claim that the "TRNC" was established by the Turkish Cypriot people in pursuance of their right to self-determination (see paragraph 35 of the judgment). That claim must indeed fail.

Until recently in international practice the right to self-determination was in practical terms identical to, and indeed restricted to, a right to decolonisation. In recent years a consensus has seemed to emerge that peoples may also exercise a right to self-determination if their human rights are consistently and flagrantly violated or if they are without representation at all or are massively under-represented in an undemocratic and discriminatory way. If this description is correct, then the right to self-determination is a tool which may be used to re-establish international standards of human rights and democracy.

In the instant case, the Court is faced with an applicant who alleges violations of certain Convention guarantees; with the respondent Turkish Government which alleges a right to self-determination of the "TRNC" in order to disclaim responsibility for a violation of certain Convention guarantees; and with an international community which refuses to recognise the entity which claims a right to self-determination (the "TRNC").

When the international community in 1983 refused to recognise the "TRNC" as a new State under international law (see paragraph 42 of the judgment), it by the same token implicitly rejected the claim of the "TRNC" to self-determination in the form of secession. At that time the close connection between the right to self-determination and the observance of international standards with respect to human rights and democracy was not established to the same extent as today. The "TRNC" is constituted by what was originally a minority group in the whole of Cyprus (i.e. the "Turkish Cypriots") but what is now the majority in the northern part of Cyprus. This group invokes a right to self-determination which under the 1985 Constitution is denied by them to the "Greek Cypriots" living in the territory of the "TRNC". This leads me to the conclusion that where the modern right to self-determination does not strengthen or re-establish the human rights and democracy of all persons and groups involved, as it does not in the instant case, it cannot be invoked to overcome the international communitys policy of non-recognition of the "TRNC".


DISSENTING OPINION OF JUDGE BERNHARDT JOINED BY JUDGE LOPES ROCHA

I have voted for accepting the preliminary objection ratione temporis and against the finding of a violation of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1). Before I discuss the two main aspects of the case, some general remarks are, in my view, indispensable.

1.   A unique feature of the present case is that it is impossible to separate the situation of the individual victim from a complex historical development and a no less complex current situation. The Courts judgment concerns in reality not only Mrs Loizidou, but thousands or hundreds of thousands of Greek Cypriots who have (or had) property in northern Cyprus. It might also affect Turkish Cypriots who are prevented from visiting and occupying their property in southern Cyprus. It might even concern citizens of third countries who are prevented from travelling to places where they have property and houses. The factual border between the two parts of Cyprus has the deplorable and inhuman consequence that a great number of individuals are separated from their property and their former homes.

I have, with the majority of the judges in the Grand Chamber, no doubt that Turkey bears a considerable responsibility for the present situation. But there are also other actors and factors involved in the drama. The coup détat of 1974 was the starting-point. It was followed by the Turkish invasion, the population transfer from north to south and south to north on the island, and other events. The proclamation of the so-called "Turkish Republic of Northern Cyprus", not recognised as a State by the international community, is one of those events. The result of the different influences and events is the "iron wall" which has existed now for more than two decades and which is supervised by United Nations forces. All negotiations or proposals for negotiations aimed at the unification of Cyprus have failed up to now. Who is responsible for this failure? Only one side? Is it possible to give a clear answer to this and several other questions and to draw a clear legal conclusion?

The case of Mrs Loizidou is not the consequence of an individual act of Turkish troops directed against her property or her freedom of movement, but it is the consequence of the establishment of the borderline in 1974 and its closure up to the present day.

2.   Turkey has accepted the jurisdiction of the Court only in respect of the facts which occurred subsequent to 22 January 1990. Such a limitation excludes an inquiry into and final legal qualification of previous events, even if these were incompatible with a States obligation under the Convention.

The Convention organs have accepted the notion of "continuing violations", violations which started prior to the critical date and which still continue. I entirely agree with this concept, but its field of application and its limits must be appreciated. If a person is kept in prison before and after the critical date, if concrete property is illegally occupied before and after that date (as in the case of Papamichalopoulos and Others v. Greece, judgment of 24 June 1993, Series A no. 260-B), there can be no doubt that it falls within the Courts jurisdiction to examine facts and circumstances which have occurred after the date in question. The essential fact in such cases is the actual behaviour of State organs which is incompatible with the commitments under the European Convention on Human Rights.

The factual and legal situation is in my view different when certain historical events have given rise to a situation such as the closing of a border with automatic consequences in a great number of cases. In the present case, the decisive events date back to the year 1974. Since that time, Mrs Loizidou has not been able to visit her property in northern Cyprus. This situation continued to exist before and after the adoption of the Constitution of the so-called "Turkish Republic of Northern Cyprus" of 1985 and the expropriation proclaimed therein. I share the doubts of the Court (see paragraphs 45-47 of the judgment) concerning the validity of the expropriation; however this is not decisive. Turkey has recognised the jurisdiction of the Court only "in respect of facts ... which have occurred subsequent to the date of deposit of the present declaration"; the closing of the borderline in 1974 is in my view the material fact and the ensuing situation up to the present time should not be brought under the notion of "continuing violation".

Therefore, the preliminary objection ratione temporis raised by Turkey is in my view legally well-founded.

3.   Even if I had been able to follow the majority of the Court in this respect, I would still be unable to find a violation of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1). As explained above, the presence of Turkish troops in northern Cyprus is one element in an extremely complex development and situation. As has been explained and decided in the Loizidou judgment on the preliminary objections (23 March 1995, Series A no. 310), Turkey can be held responsible for concrete acts done in northern Cyprus by Turkish troops or officials. But in the present case, we are confronted with a special situation: it is the existence of the factual border, protected by forces under United Nations command, which makes it impossible for Greek Cypriots to visit and to stay in their homes and on their property in the northern part of the island. The presence of Turkish troops and Turkeys support of the "TRNC" are important factors in the existing situation; but I feel unable to base a judgment of the European Court of Human Rights exclusively on the assumption that the Turkish presence is illegal and that Turkey is therefore responsible for more or less everything that happens in northern Cyprus.


DISSENTING OPINION OF JUDGE BAKA

In the present case it is extremely difficult to determine whether, on the one hand, the violation complained of by the applicant has been a continuous one or whether, on the other hand, there has been an instantaneous expropriation of the applicants property with continuing effects. I agree with the majority that the answer to this question has direct consequences for deciding the Governments preliminary objection ratione temporis.

On the basis of the facts of the case, I have come to the conclusion that Mrs Loizidou lost overall control of her property as a direct consequence of the Turkish military action in 1974. Since that time she has not been able to possess, to use and enjoy her property in any way nor even have access to it. It can thus be said that there has been a form of de facto expropriation.

However, in the period between 1974 and 1985 the applicant still held legal title to her land. She purportedly lost ownership by the formal act of expropriation pursuant to Article 159 (1) of the "TRNC" Constitution of 7 May 1985 which sought to regularise the existing de facto situation.

Although I share the view of the Court concerning the non-recognition of the "TRNC" by the international legal community and the legal consequences flowing from this, I am also of the opinion that its legal provisions "have been invoked by the Turkish Government". In the instant case the legal situation in respect of property issues is very close to those of the former communist States in central and eastern Europe. In those countries - which, it must be borne in mind, were internationally recognised States - there had been a long process of expropriation of property by nationalisation legislation and other legal means. These actions, which led to enormous property rearrangements in the countries concerned, cannot always be justified by simply referring to the fact that those States had been recognised by the international community at the relevant time.

On the other hand, Article 159 of the "TRNC" Constitution and certain other legal provisions cannot be completely set to one side as devoid of all effect merely on the basis of the international non-recognition of the entity in northern Cyprus. It is rightly said in paragraph 45 of the judgment that international law recognises the legitimacy of certain arrangements and transactions in such a situation the "effects of which can be ignored only to the detriment of the inhabitants of the territory". The full implications of this view, however, - as the recent and very different legal arrangements in the former communist States as regards property matters clearly show - are still very much open to interpretation. Nevertheless the principle has some application in the field of real property in a situation such as that pertaining in the "TRNC" where it can be said that the interests of the community required, if not necessitated, some form of regularisation. In my view it is open to the Court to have regard to this principle in the context of the dispute as to whether there is a continuing situation without endorsing or recognising the legitimacy of the totality of the property rearrangements effected by the "TRNC"in 1985.

Bearing in mind the de facto nature of the expropriation of the applicants property up to 1985 as well as the relevant provisions of the 1985 Constitution affecting that property, I am unable to share the Courts opinion that the applicants complaint concerns a continuing situation. Since the Courts jurisdiction only concerns matters occurring subsequent to 22 January 1990, the Governments objection ratione temporis must be considered to be well-founded.


DISSENTING OPINION OF JUDGE JAMBREK

I.

1.   In its decision on the preliminary objections in the present case the Court joined to the merits the objection ratione temporis. It was of the opinion that the correct interpretation and application of the relevant restrictions raised difficult legal and factual questions which were closely connected to the merits of the case (paragraphs 103 and 104 of the judgment of 23 March 1995).

It follows that the Court had first to examine the applicants allegations of a continuing violation of her property rights subsequent to 22 January 1990. That examination entailed an assessment as to whether the applicant could still be regarded as the legal owner of the land, which in turn depended upon a prior clarification of the manner in which the loss of her ownership occurred - or did not occur - before that date. In particular, did it occur by way of an instantaneous act, and if so, by which act, or did she lose her property as a result of a longer process, ending in an irreversible expropriation, possibly by virtue of Article 159 of the "TRNC" Constitution of 7 May 1985?

2.   I was unable to subscribe to the finding of the majority of my colleagues that Mrs Loizidou cannot be deemed to have lost title to her property, and that she must therefore still be regarded as the legal owner of the land. On the other hand, after considering facts advanced by the applicant and by the respondent Government, and those found by the Court, I also remained unconvinced of the opposite view, namely, that she in fact lost title to her property. Consequently, and in doubt, I was unable to dismiss the preliminary objection ratione temporis.

3.   For similar reasons I also remained in doubt as to whether the denial of access to the applicants property resulted in her loss of control, amounting to a breach of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1), which occurred due to the interference with the peaceful enjoyment of her possessions. Consequently I also dissented on the issue of the imputability of the interference to Turkey, and on whether there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1) (points 2 and 3 of this judgments operative provisions).

4.   In the present case an interesting interplay took place between casting a vote on the preliminary objection, and then on the merits. It is worth mentioning it as an obiter dictum to my opinion.

In the memorials and at the hearing we were witness to the exchanges about the "proper" calculation of the votes of the members of the Commission at the admissibility and at the final stages. It appeared as obvious that an individual member of the Commission might indeed opt for any one of the following three choices: (a) to hold that there was no breach of the Convention because of the prior acceptance of the validity of the preliminary objection without going into the merits; (b) to hold that there was no breach after firstly accepting the preliminary objection, and then going into the merits, or (c) to hold that there was a breach after firstly accepting the preliminary objection, and then going into the merits.

In retrospect, the majority of eight members of the Commission who voted for "non-violation" of Article 1 of Protocol No.1 (P1-1) was reinterpreted as being composed of three members who found no violation after going into the merits, and five members who voted for non-admissibility of the case, and had either (a) not expressed a valid opinion on the issue of violation at the merits stage (the Cyprus Governments position), or (b) had expressed a valid opinion on this (this seems to be President Trechsels view, although not stated in exactly such terms).

All in all, two kinds of principled reasoning about the issue seem possible at first sight:

(a)   The two votes, at the admissibility/preliminary objections stage and at the merits stage, are independent of each other. The decision about the jurisdiction appears autonomous from a procedural point of view. But it may not be autonomous in relation to the merits considering the facts, the law, or the philosophical views of a judge. For example, a judge may adhere to the doctrine of judicial restraint, and therefore vote conservatively in favour of the preliminary objection, while the merits of the case may on the other side be of quite another concern for him or for her.

Moreover, the "Scandinavian doctrine" of minority respect for majority decision in the follow-up cases as applied to the present issue would recommend that a judge who was overruled on the preliminary objection should recognise its authority immediately. Because he feels, or actually is bound by the decision on Courts jurisdiction, he should go into the merits all the way - by expressing views and by casting his vote.

(b)   The second kind of reasoning would advocate interdependence of the two votes, at the preliminary objections and at the merits stages. If the judge takes the view that a preliminary objection is well-founded, he has to vote for non-violation, given that in his view the Court is not competent to deal with the issue and should therefore never decide on the merits. If the dissenting judges view were to prevail, the Court would not be seized, the applicants claim would not be considered on its merits, and the violation would consequently not be found.

The present case departs from the two options discussed in the sense that the decision on the preliminary objection ratione temporis depended upon a prior examination of certain aspects of the merits. Therefore, the choice between the two options is not exhaustive of all possibilities. As for myself, I came to the conclusion that the merits of the case fall outside the jurisdiction of the Court ratione temporis only after a preliminary examination of those facts found by the Court which related to the issue of the title and control of the property.

My subsequent dissent from the second and the third points of the operative provisions of the judgment was effected cumulatively by the reasoning under (b) above, by my preliminary and partial understanding of the merits of the case, and by some further considerations which I set out below.

II.

5.   The alleged original ("instantaneous") breach is in my view veiled in the factual and legal uncertainties of events which occurred as long ago as 1974 and even before. It also seems beyond this Courts abilities and competence to assess with the required certainty whether Turkeys interference was (in)consistent with international agreements, and whether or not it was (in)consistent with general principles of international law.

I am indebted to my colleague Judge Wildhaber for having reminded me also of the following ideas. The United Nations and other international policies of non-recognition of the "TRNC" are valid on an inter-State level. As a result, the "TRNC" Government cannot create legislation or bring about changes with legal effect in international law. However, it would be going too far to say that no purportedly legal acts of the "TRNC" administration are valid. For example, a marriage conducted by a "TRNC" official, and registered in the "TRNC", would have legal effect outside that "jurisdiction". Similarly, a transfer of property between private individuals in northern Cyprus, registered by an official of the "TRNC", would have legal effect elsewhere in the world.

Similar situations have occurred in other countries in the past. For example, in the settlement between Czechoslovakia and Germany following the Second World War, it was decided that the Munich Agreement was null and void, but that land transactions between private individuals were valid.

Furthermore, the events in northern Cyprus in 1974 would not be sufficient on their own to establish that Mrs Loizidou had lost her property. For example, if the prior status quo had been re-established in 1975 or 1976, she would not have lost her property. But the prior status quo has not yet been restored. Although it may be seen that Mrs Loizidou did not lose her property by an instantaneous act in 1974, it may nonetheless be disputed that no transfer of ownership was effected.

The Courts earlier case-law has always dealt in this respect with concrete situations. For example, in the Papamichalopoulos and Others v. Greece judgment (of 24 June 1993) the case concerned a refusal by the authorities to execute a national court decision. That is not the case here, where the ownership of Mrs Loizidou was allegedly altered by the events of 1974, or even as a result of the follow-up "process of the taking of the property".

I must therefore suppose that after a certain time events in the "TRNC" may have led to a transfer of ownership - in which case there is no violation continuing to the present day: the relevant acts in northern Cyprus were possibly completed by the time of the Turkish declaration recognising this Courts jurisdiction.

The doctrine of "continuing violation" implies a beginning, i.e., a critical event constituting the original breach, and its continuation. In the case of Mrs Loizidou the Court in my view failed to ascertain both ingredients to this concept in an unequivocal manner. This line of reasoning thus led me, inter alia, to the conclusion that the objection ratione temporis applies.

6.   Moreover, the factual situation established in 1974 has persisted ever since and it is still uncertain which side in the conflict, or even more likely, what kind of negotiated compromise solution will become "ultimately successful". While it is true that simple longevity of control must not be equated with "ultimate success", it is also far from established whether the "TRNC" de facto Government will survive or not, and if it will, in what form - as a federal or confederal unit, an independent state, or in some other form. In any case, the validity of its acts concerning the applicant must be considered to depend upon its ultimate success. The final outcome of the conflict - in the form of a post facto international or bilateral settlement - will have to resolve in one way or another the issue of recognition of the acts of the "TRNC" from the commencement of its existence, and/or of reversion to the original status prior to such acts.

7.   A national and an international judge alike, before making a decision to act in an activist or a restrained way, will as a rule examine whether the case is focused in a monocentric way and ripe for decision, and whether it is not overly moot and political.

Given that efforts are under way to arrive at a peaceful settlement of the Cyprus problem within UN, CE and other international bodies, a judgment of the European Court may appear as prejudicial. The respective "political nature" of the issue at hand does not refer, however, to the possible political consequences of the final judgment; all judgments, domestic and international, have at least some general social and political effects.

The "political nature" of the present case is in my view rather related to the place of the courts in general, and of the Strasbourg mechanism in particular, in the scheme of the division and separation of powers. There, the courts have a different role to play, than, e.g., the legislative and executive bodies. Courts are adjudicating in individual and in concrete cases according to prescribed legal standards. They are ill-equipped to deal with large-scale and complex issues which as a rule call for normative action and legal reform.

The same kinds of dilemmas face an international tribunal, which should, in my view, proceed in a rather restrained, that is, conservative way in matters which clearly transcend adjudication of an individual case, especially when they are part and parcel of a given structure of inter-community relationships. As to the present case, a "violation decision" on Article 1 of Protocol No.1 (P1-1) might invite another one hundred thousand or so similar cases in which applications could be filed with legitimate expectations that Commissions reports or the Courts judgments will follow the present precedent. In that case, the Court has in fact taken a broad decision about a large-scale issue in the realm of public international law.

8.   This case may furthermore affect the role of the Court in another perspective, on which I also had the privilege to exchange and share ideas with my colleague Judge Wildhaber. It may affect the way in which the Court might handle future cases involving new member States such as CroatiaBosnia and Hercegovina or Russia. The Court might have to look at what happened in the Croat region of Krajina, in the Republika Srpska, in other parts of Bosnia and Hercegovina, or in Chechnya. There, alleged violations of Convention-protected human rights and fundamental freedoms would be counted in millions, not "only" in hundreds and thousands of possible cases.

I have great respect for the principled view that the Courts only task is to see to it that fundamental rights of individuals are respected, irrespective of their numbers. On the other hand, I see much reason to consider seriously an equally legitimate issue of this Courts effectiveness in resolving human rights problems. This problem is even more difficult in respect of individual cases, such as the present one, which are inextricably linked to, and also depend upon the solution of a large-scale inter-communal ethnic and/or political conflict.

9.   In the final analysis, the totality of the above considerations led me to take a restrained judicial approach in the present case, and to accept validity of the exceptio ratione temporis.


DISSENTING OPINION OF JUDGE PETTITI

(Translation)

I voted with the minority against finding a violation of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1) for a number of reasons. In the judgment on the preliminary objections I had already expressed my views as follows:

"At the examination of preliminary objections stage, after the discussion at the public hearing, which was limited to analysis of these objections by the Parties, the European Court was not able to take cognisance of all the problems, and this circumstance militated even more forcefully in favour of joining all these objections to the merits. To date legal writers have not considered analysis of the Turkish declaration a simple matter (see Claudio Zanghi, Christian Tomuschat, Walter Kalin, Pierre-Henri Imbert, Christopher Lush, etc.).

An overall assessment of the situation, beginning with the concepts of sovereignty and jurisdiction, would make it possible to review the criteria (occupationannexation, territorial application of the Geneva Conventions in northern Cyprus, conduct of international relations) on the basis of which the UN has analysed both the problem whether or not to recognise northern Cyprus as a State and the problem of the application of the UN Charter (see Security Council Resolution 930). The responsibilities of the European Convention institutions, when faced with such difficulties, reflect the mutual commitment of the member States to ensuring the best and widest protection of individuals and fundamental rights in the countries concerned by applying the Convention provisions in a manner consistent with their object and purpose." (individual dissenting opinion, Series A no. 310, pp. 43-44)

"Admittedly the concept of jurisdiction is not restricted to the territory of the High Contracting Parties, but it is still necessary to explain exactly why jurisdiction should be ascribed to a Contracting Party and in what form and manner it is exercised. We note that in the Drozd and Janousek v. France and Spain judgment cited in paragraph 62 the Court eventually found that there had been no violation.

While the responsibility of a Contracting Party may be engaged as a consequence of military action outside its territory, this does not imply exercise of its jurisdiction. The finding in paragraph 64 does not refer to any criterion for deciding the question of jurisdiction. In our opinion, therefore, there is a contradiction between what the Court says in paragraph 62 and its conclusion in paragraph 64, and this contradiction reappears in the vote on point 2 of the operative provisions. The Court should have looked into the merits of the question who did or did not have jurisdiction before ruling on the objection." (joint dissenting opinion of Judge Gölcüklü and myself, loc. cit., p. 35)

That is why I was in favour of upholding the objection ratione temporis and of distinguishing between ratione loci and ratione personae.

Neither the second deliberations nor the memorials produced supplied the detailed information needed for a thorough assessment of the facts. Nor did the parties arguments concerning Protocol No. 1 (P1) shed any light on the problem of attributing responsibility for any interference with the use of property there may have been, although free access to the property depended on liberty of movement from one zone to the other.

The majority held that there had been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1) mainly because of the refusal of access since 1974, which led to the complete loss of control over the property, a matter covered by the first sentence of that provision (P1-1). They considered that the interference was not justified and criticised the Turkish Government for not explaining how the need to rehouse the Turkish Cypriot refugees displaced after 1974 could justify the measure taken against Mrs Loizidou. Indeed, the Court went on to say that it could not accept such a justification. In any case, I consider that consideration to be of secondary importance.

The need concerned seems obvious, and if events had made the rehousing operation inevitable, that could justify the interference. The facts of the matter had to be looked into. The Loizidou case as a whole could not be analysed as if it concerned a de facto expropriation under ordinary law, without compensation. The movement of displaced persons from one zone to another, an exodus which affected both communities, was the consequence of international events for which responsibility cannot be ascribed on the basis of the facts of the Loizidou case but has to be sought in the sphere of international relations.

Since 1974, the United Nations not having designated the intervention of Turkish forces in northern Cyprus as aggression in the international law sense, various negotiations have been conducted with a view to mediation by the United Nations, the Council of Europe and the European Union. Moreover, the Court did not examine the question whether that intervention was lawful (see paragraph 56 of the judgment). The decision to station international forces on the line separating the two communities made the free movement of persons between the two zones impossible, and responsibility for that does not lie with the Turkish Government alone.

The Courts reference to the international communitys views about the Republic of Cyprus and the "TRNC" (see paragraph 42 of the judgment) is not explained. But is it possible in 1996 to represent the views of this "international community" on the question as uncontested, given that the most recent resolutions of the United Nations General Assembly and Security Council go back several years and the Court had no knowledge of the missions of the international mediators? For the Court it would appear that only Turkey is "accountable" for the consequences of the 1974 conflict! In my opinion, a diplomatic situation of such complexity required a lengthy and thorough investigation on the spot, conducted by a delegation of the Commission, of the role of the international forces and the administration of justice, before the Court determined how responsibility, in the form of the jurisdiction referred to in Article 1 of the Convention (art. 1), should be attributed.

The problem of the status and responsibilities of the "TRNC" should have been examined more fully. It is true that the United Nations General Assembly has not admitted the "TRNC" as a member, but the lack of such recognition is no obstacle to the attribution of national and international powers (see paragraph 51 of the judgment). The case of Taiwan is comparable.

Moreover, the Court accepted the validity of measures adopted by the "TRNC" authorities in the fields of civil law, private law and the registration of births, deaths and marriages, without specifying what reasons for distinguishing between these branches of law and the law governing the use of property justified its decision. On the merits of Mrs Loizidous claim, there are a number of uncertainties which have not been elucidated by the files. Since 1974 she does not seem to have taken any steps to give tangible expression to her intention of going to live in northern Cyprus or brought proceedings to preserve her title between 1974 and 1985 at least in the courts of the Republic of Cyprus, although she maintained that the latter had sole legitimate jurisdiction and sovereignty over the whole island. She did not apply to the Commission until 1989 and she has not produced any evidence that she applied to the UN forces for authorisation to cross the line and travel in the area beyond the border zone. The very basis of her civil action remains to be specified, her application being mainly concerned with access to her property. Loss of the use of the property is essentially due to the creation of the border, not to any one act on the part of a local authority.

The Court takes the view that it acquired jurisdiction on 22 January 1990 (see paragraph 32 of the judgment). Quite apart from the problem of admissibility raised by the wording of Turkeys declaration under Article 46 of the Convention (art. 46), it is not obvious that there was a continuing violation of Mrs Loizidous property rights. On the contrary, it could be considered that there was an instantaneous violation in 1974, at the time of the coup détat, even before a de facto expropriation in 1985 by the local authorities and during a period of disorder on which the Commission has not been able to throw any light, making it impossible to dissociate Mrs Loizidous personal situation from the historical situation which also affected the Turkish Cypriot community. The term "continuing violation" is not appropriate, as the Commission observed in paragraphs 97 and 98 of its report.

It should also be noted that the Commission limited its finding on the question whether Turkey exercised jurisdiction to the border zone, not the whole of northern Cyprus (see applications nos. 6780/746950/75 and 8007/77) and that it concluded that the applicants arrest, detention and trial in the above-mentioned cases were not acts imputable to Turkey (see paragraph 51 of the judgment and paragraph 114 of the Turkish Governments memorial). In its report of 8 July 1993 the Commission refrained from ruling on the status of the "TRNC".

That takes us a long way from the type of situation which the Court termed a continuing violation in cases such as the Holy Monasteries case. The scope and limits of the concept of a continuing violation should have been defined.

Whatever the responsibilities assumed in 1974 at the time of the coup détat, or those which arose with the arrival of the Turkish troops in the same year, however hesitant the international community has been in attempting to solve the international problems over Cyprus since 1974, at the time when the "TRNC" was set up or at the time of Turkeys declaration to the Council of Europe, those responsibilities being of various origins and types, the whole problem of the two communities (which are not national minorities as that term is understood in international law) has more to do with politics and diplomacy than with European judicial scrutiny based on the isolated case of Mrs Loizidou and her rights under Protocol No. 1 (P1). It is noteworthy that since 1990 there has been no multiple inter-State application bringing the whole situation in Cyprus before the Court. That is eloquent evidence that the member States of the Council of Europe have sought to exercise diplomatic caution in the face of chaotic historical events which the wisdom of nations may steer in a positive direction.


DISSENTING OPINION OF JUDGE GÖLCÜKLÜ

(Translation)

I disagree with the majority on all points and in the first place on rejection of the Turkish Governments preliminary objection concerning the Courts jurisdiction ratione temporis. The present dissenting opinion is prompted mainly by the fact that this case raises legal and political difficulties which go well beyond the conceptual framework established by the Convention and the whole of the Courts case-law hitherto.

1.   Firstly, the present judgment contains serious methodological flaws. As I pointed out in my dissenting opinion on the preliminary objections in the same case (judgment of 23 March 1995, Series A no. 310), the central legal problem in the case of Loizidou v. Turkey is the question of jurisdiction and responsibility for the purposes of the Convention. Not only does the judgment not resolve this problem, it boldly ventures into a highly political area, namely the Courts definition of the capacity in which Turkey is present in northern Cyprus and its "assessment" of the legal existence of the Turkish Republic of Northern Cyprus, both of which are matters that lie entirely outside its jurisdiction and are dealt with differently by other bodies. In other words, the Court has built its own database in order to be able to "rule" on a case that is likely to become the prototype for a whole series of similar cases which will in all probability be resolved by political bodies. Hitherto, each time the Strasbourg supervision institutions had to deal with a case involving application of other international treaties or agreements, they proceeded with great caution, and such applications never got past the admissibility stage. It is interesting, for example, that even in the present case the Commission, in its report of 8 July 1993, prudently stated with regard to the applicants allegation that she had been unlawfully deprived of her possessions: "The Commission finds that it is not in this connection required to examine the status of the Turkish Republic of Northern Cyprus. It notes that the demonstration on 19 March 1989, in the course of which the applicant was arrested in northern Cyprus, constituted a violation of the arrangements concerning the respect of the buffer-zone in Cyprus ... The provisions under which the applicant was arrested and detained ... served to protect this very area. This cannot be considered as arbitrary" (see paragraph 82 of the report). Likewise, in its report in the case of Chrysostomos and Papachrysostomou v. Turkey, the Commission stated: "... the Commission does not feel called upon to resolve the dispute between the parties as to the status of the area in which the applicants arrest took place. It refers in this respect to paragraph 11 sub-paragraph (b) of the report of the Secretary-General of the United Nations ... and to paragraph 6 of the Unmanning Agreement of 1989 ..." (see paragraph 153 of the report).

2.   As regards jurisdiction too, the Courts present judgment goes beyond the limits of its previous case-law on the question.

Wherever jurisdiction is not derived from the territorial ambit of a Contracting States legal system, the fact of its existence must be expressly established, since in such cases it is not legally correct to speak of application of the Convention ratione loci. On that point I refer to my dissenting opinion in the above-mentioned Loizidou judgment and the Commissions decision of 12 March 1990 on the admissibility of application no. 16137/90, which concerned application of the Convention to Hong Kong (Decisions and Reports (DR) 65, p. 330 et seq.).

In its decision of 26 May 1975 concerning the case of Cyprus v. Turkey (nos. 6780/74 and 6950/75, DR 2, p. 136) the Commission had already taken the same view. That decision clearly shows that it is not a question of the Conventions application ratione loci, but of its application ratione personae.

That approach is clarified still further in other decisions in which the Commission has expressed the opinion that the acts of a States officials, including diplomatic or consular agents, "bring other persons or property within the jurisdiction of that State to the extent that they exercise authority over such persons or property" (application no. 17392/90, DR 73, p. 193, and application no. 7547/76, DR 12, p. 73).

In its Drozd and Janousek v. France and Spain judgment the Court too, after noting that the Principality of Andorra was not "an area ... common to the French Republic and the Kingdom of Spain, nor ... a Franco-Spanish condominium", concluded that there was no jurisdiction ratione loci. It was only after excluding that category of jurisdiction that the Court turned to the question whether there was jurisdiction ratione personae, and what is more on the basis of the case-law cited above (judgment of 26 June 1992, Series A no. 240, p. 29, para. 91).

In its report in the cases of Chrysostomos and Papachrysostomou the Commission observed: "The Commission, having regard to the developments described above and finding no indication of direct involvement of Turkish authorities in the applicants detention, and the proceedings against them, after their arrest on 19 July 1989, sees no basis under the Convention for imputing these acts to Turkey" (see paragraph 170 of the report).

The present judgment breaks with the previous case-law since in dealing with the question whether there was jurisdiction ratione personae it applies the criteria for determining whether there was jurisdiction ratione loci, although the conditions for doing so have not been met. Thus, for the first time, the Court is passing judgment on an international law situation which lies outside the ambit of the powers conferred on it under the Conventions supervision machinery. In this judgment the Court projects Turkeys legal system on to northern Cyprus without concerning itself with the political and legal consequences of such an approach.

3.   I would also emphasise that not only does northern Cyprus not come under Turkeys jurisdiction, but there is a (politically and socially) sovereign authority there which is independent and democratic. It is of little consequence whether that authority is legally recognised by the international community. When applying the Convention the actual factual circumstances are the decisive element. The Commission and the Court have stated more than once that the concept of "jurisdiction" within the meaning of Article 1 of the Convention (art. 1) covers both de facto and de jure jurisdiction. In northern Cyprus there is no "vacuum", whether de jure or de facto, but a politically organised society, whatever name and classification one chooses to give it, with its own legal system and its own State authority. Who today would deny the existence of Taiwan? That is why the Commission in its report in the Chrysostomos and Papachrysostomou cases examined the law in force in northern Cyprus as such, and not Turkish law in order to determine whether the applicants detention had been lawful (see paragraphs 148, 149 and 174 of the report).

4.   I now come to the heart of the problem. I voted in favour of upholding the Turkish Governments preliminary objection ratione temporis and against finding a violation of Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1). As Judge Bernhardt, the Vice-President of the Court, rightly pointed out in his dissenting opinion, some general remarks are indispensable before any discussion of the two main aspects of the case can begin.

I agree entirely with that part of Judge Bernhardts opinion where he states: "A unique feature of the present case is that it is impossible to separate the situation of the individual victim from a complex historical development and a no less complex current situation. The Courts judgment concerns in reality not only Mrs Loizidou, but thousands or hundreds of thousands of Greek Cypriots who have (or had) property in northern Cyprus. It might also affect Turkish Cypriots who are prevented from visiting and occupying their property in southern Cyprus. It might even concern citizens of third countries who are prevented from travelling to places where they have property and houses. The factual border between the two parts of Cyprus has the ... consequence that a great number of individuals are separated from their property and their former homes."

The Cypriot conflict between the Turkish and Greek communities is mainly attributable to the 1974 coup détat, carried out by Greek Cypriots with the manifest intention of achieving union with Greece (enosis), which the Cypriot head of state at the time vigorously criticised before the international bodies. After this coup détat Turkey intervened to ensure the protection of the Republic of Cyprus under the terms of a Treaty of Guarantee previously concluded between three interested States (Turkey, the United Kingdom and Greece) which gave these States the right to intervene separately or jointly when the situation so required, and the situation did so require ultimately in July 1974, on account of the coup détat. In all of the above, incidentally, I make no mention of the bloody events and incidents which had been going on continually since 1963.

This implementation of a clause in the Treaty of Guarantee changed the previously existing political situation and durably established the separation of the two communities which had been in evidence as early as 1963.

I fully agree with Judge Bernhardt that after the 1974 coup détat there were a number of actors and factors involved in the Cypriot "drama", including "the population transfer from north to south and south to north". He continued: "The result of the different influences and events is the iron wall which has existed now for more than two decades and which is supervised by United Nations forces. All negotiations or proposals for negotiations aimed at the unification of Cyprus have failed up to now. Who is responsible for this failure? Only one side? Is it possible to give a clear answer to this and several other questions and to draw a clear legal conclusion? ... The case of Mrs Loizidou is not the consequence of an individual act of Turkish troops directed against her property or her freedom of movement, but it is the consequence of the establishment of the borderline in 1974 and its closure up to the present day."

After the establishment of the buffer-zone under the control of United Nations forces, movement from north to south and vice versa was prohibited and there was a population exchange with the common consent of the Turkish and Cypriot authorities under which eighty thousand Turkish Cypriots moved from southern to northern Cyprus.

I must emphasise once again that, as already mentioned at the very beginning of this dissenting opinion, in the present case we are dealing with a political situation and it is impossible to separate the political aspects of the case from the legal aspects.

The case has another political dimension for our Court. Its judgment will certainly have consequences for future cases - whose origins go back to the Second World War - against new members of the Council of Europe, such as the countries in central or eastern Europe previously governed by communist regimes.

Turkey has recognised the Courts jurisdiction only in respect of events subsequent to 22 January 1990. That restriction excludes all judicial consideration of events prior to that date, even if they were incompatible with the respondent States obligations under the Convention.

The Convention institutions have accepted the notion of "continuing violations", that is violations which began before the critical date and continued afterwards. However, where this concept is invoked it is vital to define its scope and its limits. In the case of imprisonment or the illegal occupation of land before and after the date concerned there is no doubt that a continuing violation exists and that the period subsequent to the critical date falls within the Courts jurisdiction. Like Judge Bernhardt, however, I consider that the position is different in the present case, where a certain historical event has led to "a situation such as the closing of a border with automatic consequences in a great number of cases". If it were otherwise, the Strasbourg institutions could be confronted with the difficult task of reconsidering historical events many years after their occurrence and applying Convention standards retrospectively.

In the Loizidou v. Turkey case it is the existence of a buffer-zone, a kind of border guarded by UN forces in collaboration with the security forces of both communities, in accordance with the agreements they have concluded, which is preventing the Greek Cypriots of southern Cyprus from obtaining access to their properties in the north and from living there. Its establishment, which took place before 1990, that is before Turkey recognised the Courts jurisdiction, was an instantaneous act which froze a de facto situation of a political nature. That being the case, we are not confronted with a "continuing situation" as the majority of the Court considered. In this case, therefore, there is no question of a continuing violation nor of any infringement of the applicants right of property. That is also the view taken by the Commission, which noted: "the applicant, who was arrested after having crossed the buffer-zone in Cyprus in the course of a demonstration, claims the right freely to move on the island of Cyprus, irrespective of the buffer-zone and its control, and bases this claim on the statement that she owns property in the north of Cyprus". The report continues: "The Commission acknowledges that limitations of the freedom of movement - whether resulting from a persons deprivation of liberty or from the status of a particular area - may indirectly affect other matters, such as access to property. But this does not mean that a deprivation of liberty, or restriction of access to a certain area, interferes directly with the right protected by Article 1 of Protocol No. 1 (P1-1). In other words, the right to the peaceful enjoyment of ones possessions does not include, as a corollary, the right to freedom of movement." The Commission accordingly concluded that there had been no violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention (P1-1) (see the Commissions report on the application of Loizidou v. Turkey, paras. 97, 98 and 101).


[1]   The case is numbered 40/1993/435/514.  The first number is the case's position on the list of cases referred to the Court in the relevant year (second number).  The last two numbers indicate the case's position on the list of cases referred to the Court since its creation and on the list of the corresponding originating applications to the Commission.

[2]   Rules A apply to all cases referred to the Court before the entry into force of Protocol No. 9 (P9) (1 October 1994) and thereafter only to cases concerning States not bound by that Protocol (P9).  They correspond to the Rules that came into force on 1 January 1983, as amended several times subsequently.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.