Moreira Ferreira protiv Portugalije (No.2)

  EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA ZA PRAVA

VELIKO VIJEĆE

PREDMET MOREIRA FERREIRA protiv PORTUGALA (br. 2)

(Zahtjev br. 19867/12)

PRESUDA

STRASBOURG

11. srpnja 2017. godine

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Moreira Ferreira protiv Portugala (br. 2), Europski sud za ljudska prava (Veliko vijeće), zasjedajući u Velikom vijeću u sastavu:

Guido Raimondi, Predsjednik,
Işıl Karakaş,
Angelika Nußberger,
Luis López Guerra,
András Sajó,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Nona Tsotsoria,
Vincent A. De Gaetano,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Helen Keller,
Paul Mahoney,
Krzysztof Wojtyczek,
Faris Vehabović,
Egidijus Kūris,
Jon Fridrik Kjølbro,
Síofra O’Leary,
Marko Bošnjak, suci,
te Françoise Elens-Passos, zamjenica tajnika

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 1. lipnja 2016. i 5. travnja 2017. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena posljednjeg navedenog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 19867/12) protiv Republike Portugal koji je portugalska državljanka, gđa Francelina Moreira Ferreira („podnositeljica zahtjeva”) podnijela Sudu 30. ožujka 2012. godine, na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”).
2. Podnositeljicu zahtjeva, kojoj je odobrena pravna pomoć, zastupao je g. J.J. F. Alves, odvjetnik iz Matosinhosa. Portugalsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica gđa Maria de Fátima da Graça Carvalho.
3. Pozivajući se posebice na članke 6. i 46. Konvencije, podnositeljica zahtjeva prigovorila je odbijanju njezinog zahtjeva za preispitivanjem presude koja je donesena protiv nje u kaznenom postupku.
4. Zahtjev je dodijeljen Prvom odjelu Suda (pravilo 52. stavak 1. Poslovnika Suda). Dana 1. travnja 2014. godine, predsjednik odjela odlučio je temeljem pravila 54. stavka 2. točke b. obavijestiti tuženu Vladu o prethodno spomenutim prigovorima. Ostatak zahtjeva proglašen je nedopuštenim u skladu s pravilom 54. stavkom 3.
5. Nakon promjene sastava odjela Suda (pravilo 25. stavak 1.). predmet je dodijeljen Četvrtom odjelu (pravilo 52. stavak 1.).
6. Dana 12. siječnja 2016. godine, Vijeće tog odjela, u sastavu András Sajó, predsjednik, Vincent A. De Gaetano,Boštjan M. Zupančič,Nona Tsotsoria,Paulo Pinto de Albuquerque,Krzysztof Wojtyczek,Egidijus Kūris, suci, i FatoşAracı, zamjenik tajnik Odjela, ustupilo je nadležnost Velikom vijeću, a niti jedna stranka nije prigovorila ustupu (članak 30. Konvencije i pravilo 72.).
7. Sastav Velikog vijećaodređen je u skladu s odredbama članka 26. stavaka 4. i 5. Konvencije i pravila 24.
8. Podnositeljica zahtjeva i Vlada podnijeli su pisana očitovanja o dopuštenosti i osnovanosti predmeta.
9. Javna rasprava održana je 1. lipnja 2016. godine u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu (pravilo 59. stavak 3.).

Pred Sudom su se pojavili:

(a) za Vladu
Gđa M. de Fátima da Graça Carvalho, zastupnica,
G. J. Conde Correia,
Gđa A. Garcia Marques, savjetnici;

(b) za podnositeljicu zahtjeva
G. J.J.F. Alves, odvjetnik.

Sud je saslušao izlaganja gđe da Graça Carvalho i g. Alvesa, i također njihove odgovore na pitanja koja su postavili suci.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

10. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1961. godine i živi u Matosinhosu.

A. Činjenična pozadina

11. Nakon svađe s određenim osobama, podnositeljica zahtjeva optužena je od strane javnog tužitelja za prijeteće ponašanje pred okružnim sudom u Matosinhosu. Tijekom istrage provedeno je vještačenje gdje je utvrđeno da podnositeljica zahtjeva posjeduje ograničene intelektualne i kognitivne sposobnosti, ali da treba biti kazneno odgovorna za svoja djela.
12. U presudi od 23. ožujka 2007. godine, okružni sud u Matosinhosu nije uvažio obranu podnositeljice zahtjeva temeljenu na smanjenoj kaznenoj odgovornosti te joj je odredio plaćanje 320 dnevnih novčanih kazni što iznosi ukupno 640 eura (EUR) zbog prijetećeg i uvredljivog ponašanja i naložio joj da plati odštetu žrtvama.
13. Dana 13. travnja 2007. godine, podnositeljica zahtjeva je uložila žalbu protiv presude Prizivnom sudu u Oportu („Prizivni sud”). Ponovila je kako nije bila svjesna da su njezini postupci nezakoniti i zatražila je oslobađanje od kaznene odgovornosti zbog psihijatrijskih poremećaja od kojih je, po vlastitim tvrdnjama, patila. Posljedično, zatražila je novo ocjenjivanje činjenica i priliku da izloži svoju obranu na raspravi.
14. Dana 12. prosinca 2007. godine, Prizivni sud održao je raspravu na kojoj su bili prisutni javni tužitelj i odvjetnik podnositeljice zahtjeva. No nije provedeno ispitivanje same podnositeljice zahtjeva.
15. U pravomoćnoj presudi od 19. prosinca 2007. godine, Prizivni sud potvrdio je osuđujuću presudu protiv podnositeljice zahtjeva zbog prijetećeg i vrijeđajućeg ponašanja, no smanjio je kaznu na 265 dnevnih novčanih kazni što iznosi ukupno 530 EUR. Smatrao je kako nema potrebe za novim ocjenjivanjem činjenica zbog toga što podnositeljica zahtjeva nije uspjela osporiti valjanost ocjenjivanja kojega je proveo prvostupanjski sud.
16. Podnositeljica zahtjeva platila je novčanu kaznu u nekoliko rata.
17. Tijekom rasprave pred Sudom, istaknuto je da je u siječnju 2016. godine, pet godina nakon što je novčana kazna u cijelosti plaćena, zapis o osuđujućoj presudi protiv podnositeljice zahtjeva izbrisan iz njezine kaznene evidencije.

B. Zahtjev br. 19808/08 i presuda Suda od 5. srpnja 2011. godine

18. Dana 15. travnja 2008. godine, podnositeljica zahtjeva podnijela je zahtjev Sudu u kojem je prigovorila kako je Prizivni sud nije osobno saslušao i kako je time povrijeđenčlanak 6. stavak 1. Konvencije.
19. U presudi od 5. srpnja 2011. godine, Sud je zahtjev podnesen temeljem članka 6. stavka 1. Konvencije proglasio dopuštenim i utvrdio povredu te odredbe smatrajući kako slijedi:

„...

33. Sud primjećujeda je u ovom predmetu Prizivni sud bio pozvan utvrditi nekoliko pitanja koja se odnose na činjenice predmeta i na osobu podnositeljice zahtjeva. Kao i pred prvostupanjskim sudom, podnositeljica je istaknula, posebice, pitanje treba li se smanjiti njezina kaznena odgovornost – što bi moglo imati velik utjecaj na utvrđivanje kazne.

34. Sud smatra da Prizivni sud nije mogao riješiti to pitanje bez izravnog ocjenjivanja osobnog svjedočenja podnositeljice zahtjeva, posebice zbog toga što presuda okružnog suda u Matosinhosu malo odstupa od zaključaka psihijatrijskog izvješća bez navođenja razloga za takvo odstupanje sukladno zahtjevima domaćeg prava... Ponovno ispitivanje tog pitanja od stane Prizivnog suda stoga se trebalo sastojati od potpunog novog saslušanja podnositeljice zahtjeva...

35. Ti faktori dovoljni su za Sud da zaključi kako je u ovom predmetu pred prizivnim sudom trebalo provesti javnu raspravu. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.”

20. U pogledu tvrdnji u odnosu na imovinsku i neimovinsku štetu temeljem članka 41. Konvencije, Sud je naveo sljedeće:

„41.  Sud kao prvo smatra da kada je, kako što je slučaj u ovom predmetu, pojedinac osuđen nakon postupka koji je uključivao povrede zahtjeva članka 6. Konvencije, ponovno suđenje ili ponovno otvaranje predmeta, ako je zatraženo, predstavlja u načeluodgovarajućinačin ispravljanja povrede. U tom pogledu, primjećuje da članak 449. portugalskog Zakon o kaznenom postupku dopušta ponovno otvaranje postupka na domaćoj razini ako Sud utvrdi povredu temeljnih prava i sloboda neke osobe. Ipak, specifična pravna sredstva, ako ih ima, koje se zahtijevaju od tužene države kako bi izvršila svoje obveze temeljem Konvencije, moraju ovisiti o pojedinačnim okolnostima pojedinog predmeta i moraju biti određena u skladu s uvjetima iz presude Suda donesene u tom predmetu (vidi Öcalan protiv Turske [VV], br. 46221/99, odl. 210., ESLJP 2005-IV, i Panasenko protiv Portugala, br. 10418/03, odl. 78., 22. srpnja 2008.). U ovom predmetu, jedino mjerodavno pitanje je činjenica da Prizivni sud nije podnositeljici zahtjeva osigurao raspravu.

42.  Drugo, Sud primjećuje da ovom predmetu jedina primjenjiva osnova za dodjelu pravične naknade leži u činjenici da podnositeljici zahtjeva nisu omogućene mjere zaštite iz članka 6. U tom pogledu, on ne nalazi nikakvu uzročnu vezu izmeđuutvrđene povrede i navodne imovinske štete i odbija ovaj zahtjev. Sud ne može spekulirati u pogledu toga kakav bi bio ishod postupka pred Prizivnim sudom da je on ispitao podnositeljicu zahtjeva u javnoj raspravi (vidi Igual Coll protiv Španjolske, br. 37496/04, odl. 51., 10. ožujka 2009.). S druge strane, on smatra prikladnim dodijeliti podnositeljici zahtjeva 2400 EUR na ime neimovinske štete.”

C. Postupak pred Odborom ministara za izvršavanje presude od 5. srpnja 2011. godine

21. Dana 5. srpnja 2012. godine, portugalska Vlada podnijela je akcijski plan Odboru ministara u pogledu izvršenja presude Suda od 5. srpnja 2011. godine. Potvrdili su da je iznos dodijeljen podnositeljici zahtjeva plaćen u njezinu korist 14. prosinca 2011. godine. U pogledu općih mjera, Vlada je istaknula da je Ured premijera predložio izmjene Zakona o kaznenom postupku kako bi se omogućilo održavanje rasprave pred svakim prizivnim sudom koji odlučuje o pitanju krivnje ili kazne u odnosu na optuženika.
22. Tijekom rasprave pred Sudom, istaknuto je da prethodno spomenuti prijedlog nije odobren i stoga nije uključen u završnu verziju izmijenjenog Zakona o kaznenom postupku.
23. U vrijeme donošenja ove presude, na dnevnom redu domaćih tijela nema nikakvih planova za reformu Zakona o kaznenom postupku. Postupak za nadzor nad izvršavanjem presude od 5. srpnja 2011. godine još uvijek je u tijeku pred Odborom ministara.

D. Podnositeljičin zahtjev za preispitivanjem

24. Istovremeno, 18. listopada 2011. godine, pozivajući se na članak 449. stavak 1. točku g. Zakona o kaznenom postupku, podnositeljica zahtjeva podnijela je Vrhovnom sudu zahtjev za preispitivanjem. Navela je kako presuda Prizivnog suda od 19. prosinca 2007. godine nije spojiva s presudom Suda od 5. srpnja 2011. godine.
25. Tužiteljstvo je izjavilo kako zahtjev treba prihvatiti na temelju toga što postoje legitimne ozbiljne sumnje u pogledu osuđujuće presude donesene protiv nje, posebno u pogledu određivanja kazne.
26. U presudi od 21. ožujka 2012. godine, Vrhovni sud odbio je odobriti preispitivanje. Smatrao je kako nema razloga za preispitivanjem zbog toga što presuda Prizivnog suda nije bila nespojiva s presudom Suda. Smatrao je kako neodržavanje rasprave pred Prizivnim sudom za podnositeljicu zahtjeva predstavlja postupovnu nepravilnost koja ne podliježe preispitivanju, te je utvrdio kako slijedi:

„... prema domaćem pravu, zahtjev za preispitivanjem moguće je podnijeti isključivo u pogledu presuda (posebice osuđujućih presuda), a ne u pogledu rješenja koja se odnose na vođenje postupka pri čemu se smatra da „presuda” označava svaku sudsku odluku o predmetu ili o postupovnoj primjeni (vidi članak 156. stavak 2. Zakona o parničnom postupku).

Ipak, u svjetlu domaćeg prava, preispitivanje presude u ovom predmetu ne može biti dopušteno na osnovi na koju se poziva podnositeljica zahtjeva zbog toga što osuđujuća presuda nije nespojiva s presudom Suda (članak 449. stavak 1. točka g. Zakon o kaznenom postupku). S druge strane, postupak kojega se pridržavao Prizivni sud održavajući raspravu na kraju koje je određeno da je žalba nespojiva s onim što je Sud smatrao odlučujućim za jamčenje prava na obranu.

Prema domaćem pravu, gdje je optuženik zakonski obvezan pojaviti se na sudu, njegova odnosno njezina odsutnost uključuje nepopravljivu ništavost (članak 119. točka c. Zakona o kaznenom postupku).

Ipak, čak i kada je ništavost nepopravljiva, ona ne može dovesti do izvanrednog zahtjeva za preispitivanjem presude...

Štoviše, kako je to primijetio Sud, nije moguće spekulirati o odluci koju bi Prizivni sud možda donio da je osuđena osoba ispitana na raspravi koja je dovela do odluke o njezinoj žalbi i, posebice, o tome bi li kazna bila ista ili ne.

Sud je tako od samog početkaisključio svaku mogućnost da bi njegova odluka mogla stvoriti ozbiljne dvojbe o osuđujućoj presudi bez obzira na stvarno izrečenu kaznu.

Ukratko, osuđujuća presuda nije nespojiva s obvezujućom odlukom Suda i nisu nastale nikakve ozbiljne dvojbe u pogledu njezine valjanosti.

Zbog tog razloga, svjestan kako nije uvijek moguće osigurati ponovno suđenje ili ponovno otvaranje postupka temeljem primjenjivog domaćeg prava, kako je tome slučaj u ovom predmetu, Sud je odlučio zahtijevati od države Portugal da osigura naknadu podnositeljici zahtjeva u pogledu neimovinske štete i time pruži pravnu zaštitu, ne zbog nepravičnostiosuđujuće presude, što nije utvrđeno,već zbog ozbiljnog nedostatka u vođenju postupka kojim se miješalo u prava podnositeljice zahtjeva na obranu...

Zbog prethodno navedenih razloga, tvrdnja podnositeljice zahtjeva kojom podupire svoj zahtjev da joj se odobri preispitivanje nije potkrijepljen.

Posljedično, suci kaznenog odjela Vrhovnog suda odlučuju ne odobriti preispitivanje.”

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Zahtjev za preispitivanjem

27. Člankom 449. stavkom. 1 točkom g. Zakona br. 48/2007 od 29. kolovoza 2007. godine kojim se mijenja Zakon o kaznenom postupku uspostavlja se novi temelj za zahtjev za preispitivanjem pravomoćne presude. Mjerodavni članak formuliran je na sljedećinačin:

Članak 449. (osnove za podnošenje zahtjeva za preispitivanjem)

„1.  Moguće je preispitati presudu koja je postala pravomoćna i to na sljedećim osnovama:

(a) pravomoćnom presudom utvrđeno je da su dokazi na kojima počivaosuđujuća presuda nevaljani;

(b)  jedan od sudaca ili porotnika koji su sudjelovali u postupku koji je doveo do pravomoćne presude pravomoćno je osuđen zbog djela povezanog s izvršavanjem njegovih ili njezinih dužnosti;

(c)  činjenice iz kojih proistječe osuda nespojive su s činjenicamautvrđenima u nekoj drugoj presudi gdje takva razlika stvara ozbiljnu sumnju u valjanost osuđujuće presude;

(d) nakon donošenja pravomoćne presude, otkriveni su novi dokazi koji stvaraju ozbiljnu sumnju u pogledu valjanosti osuđujuće presude;

(e) osuđujuća presuda temeljila se na nezakonito pribavljenim dokazima;

(f)  Ustavni sud proglasio je neustavnim jednu od odredbi na kojoj se temelji osuđujuća presuda;

(g) osuđujuću presudu nije moguće uskladiti s presudom koja je obvezujuća za državu Portugal, a koju je izreklo međunarodno tijelo ili takva presuda baca ozbiljnu sumnju u valjanost predmetne osuđujuće presude.

2. Za potrebe prethodnog stavka, svaka odluka kojom se obustavlja kazneni postupak smatrat će se presudom.

3. Za potrebe stavka 1. točke d., zahtjev za preispitivanjem bit će dopušten ako mu je jedini cilj osigurati drugačiju kaznu.

4. Zahtjev za preispitivanjem može biti dopušten čak i ako je postupak obustavljen, kazna je u potpunosti odslužena ili je vremenski rok za njezinu provedbu istekao.”

28. U presudi od 27. svibnja 2009. godine (domaći postupak br. 55/01.OTBEPS-A.S1), Vrhovni sud je utvrdio da novi temelj, kako je opisan u članku 449. stavku 1. točki g. Zakona o kaznenom postupku, za preispitivanje pravomoćne presude mora biti tumačen restriktivno. U svjetlu Preporuke br. R (2000) 2 Odbora ministara, smatrao je da je ponovno otvaranje postupka nužno „kada je odlukom Europski sud za ljudska prava zaključio da je domaća presuda bila suprotna Konvenciji ili kada postoje postupovne greške ili nedostaci takve težine da bacaju ozbiljnu sumnju na odluku (fortes dúvidas sobre a decisão) donesenu na završetku postupka i istovremeno gdje oštećena stranka nastavlja trpjeti vrlo ozbiljne nepovoljne učinke uslijed te nacionalne odluke, a te učinke nije moguće otkloniti putem dodjeljivanja pravične naknade od strane Suda, a restitutio in integrum je mogućepostići jedino pomoću novog suđenja ili ponovnog otvaranja postupka”. U posebnom mišljenju, jedan od tri sudaca u vijeću koje je razmatralo zahtjev za preispitivanjem, premda se složio s odlukom, izrazio je stajalište prema kojemu je tumačenječlanka 449. stavka 1. točke g. od strane Vrhovnog suda bilo suviše restriktivno. Sudac je naveo sljedeće:

„Prema mom viđenju, nova točka g. članka 449. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku uvela je mehanizam za izvršavanje presuda koje su donijeli međunarodni sudovi i koje država Portugal priznaje kao obvezujuć, gdje ga se poziva da razmotri zahtjev za preispitivanjem, Vrhovni sud mora se ograničiti na utvrđivanjeje li zadovoljen formalni uvjet naveden [u članku 449. stavku 1. točki g.], i to postojanje presude koju je donijelo međunarodno tijelo, koja je obvezujuća za državu Portugal, koja je nespojiva s osuđujućom presudom ili koja baca ozbiljnu sumnju na njezinu valjanost. U toj fazi postupka, jedini zadatak Vrhovnog suda je – ponavljam – odrediti je li taj formalni uvjet za odobravanje preispitivanja zadovoljen. Bit će zadatak tijela koje izvršava preispitivanje da donese novu presudu (članci 460. et seq. Zakona o kaznenom postupku) koja uključuje izvršavanje odluke Europskog suda za ljudska prava.”

29. U predmetnoj presudi, Vrhovni sud je prihvatio zahtjev za ponovno otvaranje kaznenog postupka u kojemu je novinar osuđen zbog kršenja sudske tajne (segredo de justiça), uzimajući u obzir utvrđenja Suda u predmetu Campos Dâmaso protiv Portugala (br. 17107/05, 24. travnja 2008.) da je tom presudom prekršeno pravo podnositelja zahtjeva temeljem članka 10. Konvencije.
30. Vrhovni sud je prihvatio tri zahtjeva za preispitivanjem temeljem članka 449. stavka 1. točke g. Zakona o kaznenom postupku koji se odnose na osuđujuće presude zbog klevete koje je Sud smatrao nespojivima s člankom 10. Konvencije:

(a)  u svojoj presudi od 23. travnja 2009. godine, (domaći postupak br. 104/02.5TACTB-A.S1) koja se odnosi na osuđujuću presudu donesenu u kaznenom postupku protiv autora knjige zbog klevete, Vrhovni sud je utvrdio da je ta osuđujuća presuda nespojiva s presudom Suda u predmetu Azevedo protiv Portugala (br.20620/04, 27. ožujka 2008.);

(b)  u svojoj presudi od 15. studenog 2012. godine, (domaći postupak br. 23/04.0GDSCD-B.S1) koja se odnosi na osuđujuću presudu zbog klevete, Vrhovni sud je utvrdio da je ta osuđujuća presuda nespojiva s presudom Suda u predmetu Alves da Silva protiv Portugala (br.41665/07, 20. listopada 2009.); i

(c)  u svojoj presudi od 26. ožujka 2014. godine, (domaći postupak br. 5918/06.4TDPRT.P1) koja se odnosi na ponovno otvaranje kaznenog postupka u kojemu je autor knjige osuđen zbog klevete i novčano kažnjen, Vrhovni sud je utvrdio da je ta osuđujuća presuda nespojiva s presudom Suda u predmetu Sampaio e Paiva de Melo protiv Portugala (br.33287/10, 23. srpnja 2013.). Utvrdio je, posebice, kako ponovno otvaranje postupka nije namijenjeno ponovnom ispitivanju presude koja je već donesena već osiguravanju nove odluke nakon ponovnog suđenja na temelju novih dokaza.

B. Ostale mjerodavne odredbe

31. Ostale mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku u mjerodavnom su razdoblju glasile:

Članak 119. (nepopravljiva ništavost)

„Sljedećeće predstavljati temelje za nepopravljivu ništavost (nulidades insanáveis), na koju se mora pozvati proprio motu u svakoj fazi postupka, uz one koji su određeni u drugim zakonskim odredbama:

(a) povreda zakonskih odredbi kojima se uređuje sastav suda;

(b) povreda zakonskih odredbi kojima se uređuje uloga ureda javnog tužitelja tijekom faze kaznenog progona;

(c) izostanak tuženika ili branitelja u okolnostima u kojima je njihovo pojavljivanje zahtijevano zakonom;

(d) izostanak obveznih koraka u provedbi postupka;

(e) povreda pravila koja se odnose na nadležnost suda...;

(f) vođenje postupka u skladu s neodgovarajućim procedurama.”

Članak 122. (posljedice ništavosti)

„1.  Čin za koji se utvrdi da predstavlja ništavost, zajedno sa svim drugim djelima koja proistječu iz njega, smatrat će se nevaljanim.

2. Sud koji utvrdi postojanje ništavosti odredit će koji se čin ima smatrati nevaljanim i naložit će, kad god je to nužno i moguće, ponavljanje tog čina. Sve povezane troškove snosit će stranka koja je odgovorna za čin koji se smatra nevaljanim.

3. Sud koji smatra čin nevaljanim potvrdit će, kada je to moguće, da su ostali koraci u postupku i dalje valjani.”

Članak 450. (locus standi)

„Preispitivanje presude može zatražiti:

(a) državni odvjetnik;

...

(c) osuđena osoba.”

Članak 457. (odobravanje preispitivanja)

„1.  Kada se odobri preispitivanje, Vrhovni sud uputit će predmet najbližem mogućem sudu iste kategorije i istog sastava kao što je bio sud koji je donio odluku koja je predmet preispitivanja.

2. Ako osuđena osoba izdržava zatvorsku kaznu ili je podvrgnuta sigurnosnoj mjeri, Vrhovni sud ćeodlučiti,uzimajući u obzir ozbiljnost sumnji koje se odnose na tu osuđujuću presudu, hoće li se izvršavanje kazne ili mjere privremeno obustaviti.

3. Ako se naloži takva privremena obustava ili osuđena osoba još nije počela izdržavati kaznu, Vrhovni sud može naložiti preventivnu mjeru.”

Članak 458. (ukidanje nespojivih presuda)

„1.  Ako je odobreno preispitivanje temeljem članka 449. stavka 1. točke c. zbog postojanja nespojivih presuda uslijed osuđujućih presuda protiv različitih osoba zbog istih djela, Vrhovni sud će ukinuti presude, naložiti ponovno suđenje svim dotičnim pojedincima i vratiti predmet nadležnom sudu.

2. U slučaju ponovnog suđenja, predmeti će se spojiti.

3. Ukidanje presude dovest će do prestanka izvršavanja presude. Vrhovni sud ipak može naložiti preventivne mjere u odnosu na pojedince kojima se ponovno sudi.”

Članak 460. (ponovno suđenje)

„1.  Kada se predmet jednom pripremi za suđenje, odredit će se datum rasprave i slijedit će se uobičajena postupovnih pravila.

2.  Ako je preispitivanje odobreno na temelju članka 449. stavka 1. točke a. ili b., pojedincima koji su osuđeni ili protiv kojih je pokrenut postupak zbog djela koja su bila odlučna za ishod postupka koji se ponovno otvara neće biti dopušteno sudjelovanje u ponovnom suđenju.”

III. PREPORUKA br. R (2000) 2 ODBORA MINISTARA

32. U svojoj Preporuci br. R (2000) 2, donesenoj 19. siječnja 2000. godine na 694. sastanku zamjenika ministara, Odbor ministara je naveo kako je njegova praksa u pogledu nadzora izvršavanja presuda Suda pokazala da se u iznimnim okolnostima preispitivanje predmeta ili ponovno otvaranje postupka pokazalo najučinkovitijim, ako ne i jedinim, sredstvom kojim se postiže restitutio in integrum. Stoga je pozvao države da uvedu mehanizme za preispitivanje predmeta u kojima je Sud utvrdio povredu Konvencije, posebno kada:

„(i) oštećena stranka nastavlja trpjeti vrlo ozbiljne negativne posljedice zbog ishoda predmetne domaće odluke koje nisu na odgovarajućinačin otklonjene pravičnom naknadom i ne mogu se ispraviti osim ponovnim razmatranjem ili ponovnim otvaranjem, i

(ii) presuda Suda vodi k zaključku da

(a) osporena domaća odluka je u meritumu suprotna Konvenciji, ili

(b) utvrđena povreda temelji se na postupovnim greškama ili nedostacima takve težine da se baca ozbiljna sumnja na ishod domaćeg postupka kojemu se prigovara.”

33. Memorandum obrazloženja navodi općenitije primjedbe u vezi pitanja koja nisu izrijekom obrađena u Preporuci. U pogledu predmeta koji odgovaraju prethodno navedenim kriterijima, primjećujesljedeće:

„12.  Svrha točke (ii) je naznačiti... onu vrstu povreda kod kojih će ponovno ispitivanje predmeta ili ponovno otvaranje postupka biti od posebne važnosti. Primjeri situacija na koje se cilja pod točkom a. su osuđujuće presude u kaznenim postupcima kojima se krši članak 10. zbog toga što izjave koje su domaća tijela okarakterizirala kao kaznena djela predstavljaju legitimno uživanje slobode izražavanja stranke koja je pretrpjela povredu ili one kojima se krši članak 9. zbog toga što je ponašanje, okarakterizirano kao kazneno djelo, legitimno uživanje slobode vjeroispovijesti. Primjeri situacija na koje se cilja pod točkom b. su one gdje stranka koja je pretrpjela povredu nije imala niti vremena niti sredstva za pripremanje svoje obrane u kaznenom postupku, gdje se osuđujuća presuda temelji na izjavama pribavljenima mučenjem ili na materijalu koji stranka koja je pretrpjela povredu nije mogla provjeriti ili gdje stranke u parničnom postupku nisu tretirane s dužnim poštovanjem za načelo jednakosti oružja. Svi takvi nedostaci moraju, kako se čini iz teksta samih preporuka, biti takve težine da se baca ozbiljna sumnja na ishod domaćeg postupka.”

IV. PRAVO I PRAKSA U DRŽAVAMA ČLANICAMAVIJEĆA EUROPE

34. Komparativna studija zakonodavstva i prakse u četrdeset i tri države članiceVijeća Europe pokazuje kako su brojne države članice uvele domaće mehanizme za zahtijevanje, na temelju utvrđenjapovrede Konvencije od strane Suda, ponovno ispitivanje ili ponovno otvaranje kaznenopravnih predmeta u kojima je donesena pravomoćna sudska odluka.
35. Posebice, u značajnom broju tih država, domaći Zakon o kaznenom postupku izrijekom ovlašćuje pojedinca, u odnosu na kojega je Sud donio presudu kojom se utvrđuje povreda Konvencije u kaznenopravnom predmetu, da zatraži ponovno razmatranje ili ponovno otvaranje predmeta na temelju tog utvrđenja.Među te države članice pripadaju: Andora, Armenija, Austrija, Azerbajdžan, Belgija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Češka Republika, Estonija, Francuska, Gruzija, Njemačka,Grčka,Mađarska, Latvija, Litva, Luksemburg, Makedonija, Moldova, Monako, Crna Gora, Nizozemska, Norveška, Poljska, Rumunjska, Rusija, San Marino, Srbija, Slovačka, Slovenija, Španjolska, Švicarska, Turska i Ukrajina.
36. U većini tih država, zahtjev za ponovnim razmatranjem ili ponovnim otvaranjem mora se podnijeti sudu, no razina nadležnosti varira od jedne države do druge. U nekim državama, pogođeni pojedinci moraju podnijeti zahtjev najvišem sudu, to jest Vrhovnom sudu (Albanija, Andora, Armenija, Austrija, Azerbajdžan, Belgija, Bugarska, Estonija, Grčka,Mađarska, Litva, Luksemburg, Moldova, Monako, Nizozemska, Poljska, Rusija, Španjolska i Švicarska) ili Ustavnom sudu (Češka Republika). U drugima, zahtjev za ponovno ispitivanje ili ponovno otvaranje predmeta mora se podnijeti sudu koji je donio odluku kojoj se prigovara (Hrvatska, Makedonija, Slovenija, Turska i Ukrajina).
37. U nekim državama članicama, zahtjev za ponovnim ispitivanjem ili ponovnim otvaranjem predmeta mora se podnijeti tijelima koja nisu sudska, kao što su neovisna upravna ili kvazi-pravosudna povjerenstva (Island, Norveška i Ujedinjeno Kraljevstvo), ministru pravosuđa (Luksemburg), premijeru koji ima diskrecijsko pravo uputiti predmet kaznenom prizivnom sudu (Malta) ili javnom tužitelju (Latvija).
38. Ponovno ispitivanje ili ponovno otvaranje predmeta obično se ne odobrava automatski i primjena mora zadovoljiti kriterije dopuštenosti kao što su usklađenost s rokovima i postupovnim formalnostima. U nekim državama, nacionalno zakonodavstvo određuje dodatne uvjete: na primjer, podnositelji zahtjeva moraju navesti pravni temelj kojim potkrepljuju svoj zahtjev (Njemačka, Makedonija i Turska), pozvati se na novu okolnost (Armenija) ili izložiti dovoljne činjenice i dokaze da potkrijepe zahtjev (Italija i Makedonija).
39. Konačno, u drugim državama članicama, ponovno ispitivanje ili ponovno otvaranje kaznenopravnih predmeta na temelju utvrđenja Suda o postojanju povrede Konvencije trenutačno nije izrijekom predviđeno u domaćem pravu (tome je tako, na primjer, u Albaniji, Danskoj, Islandu, Italiji, Malti, Švedskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu). Ipak, u nekim od tih država, ta je mogućnost dostupna putem ekstenzivnog tumačenjaopćih odredbi o ponovnom otvaranju postupka (na primjer u Albaniji, Danskoj, Italiji i Švedskoj). Samo u jednoj državi članici, Lihtenštajnu, ne postoji mogućnost ponovnog ispitivanja ili ponovnog otvaranja kaznenopravnog predmeta na temelju presude Europskog suda za ljudska prava.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. KONVENCIJE

40. Podnositeljica zahtjeva prigovara zbog toga što je Vrhovni sud odbio njezin zahtjev za preispitivanjem presude donesene protiv nje u kaznenom postupku. Navela je da presuda Vrhovnog suda predstavlja „uskraćivanje pravde” jer je taj sud nepravilno protumačio i primijenio mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku i zaključke presude Suda iz 2011. godine te je njoj tako uskratio pravo na preispitivanje osuđujuće presude donesene protiv nje. Pozvala se na povredu članka 6. stavka 1. Konvencije čiji mjerodavni dijelovi glase:

„Pri utvrđivanju ... bilo kojeg kaznenog djela protiv osobe svatko ima pravo na pravedno ... suđenje ... pred ... neovisnim i nepristranim sudom ...”

A. Dopuštenost

1.  Tvrdnje stranaka

41. Vlada je prigovorila da Sud nema nadležnost ratione materiae za odlučivanje o meritumu prigovora kojega je podnositeljica zahtjeva podnijela temeljem članka 6. Konvencije.
42. Tvrdili su, prvo, da novi zahtjev nije uključivao nikakve nove činjenice u usporedbi s prethodnim. On se isključivo odnosio na izvršavanje presude Suda iz 2011. godine i stoga članak 46. ne dopušta Sudu da ga razmatra.
43. Vlada je tvrdila, kao drugo, da članak 6. Konvencije nije primjenjiv na postupak pred Vrhovnim sudom za odobravanje preispitivanja presude Prizivnog suda od 19. prosinca 2007. godine i da ovaj predmet ne uključuje nikakva činjenična ili pravna pitanja koja bi mogla pokrenuti novo razmatranje od strane Suda temeljem članka 6. Konvencije. Prema mišljenju Vlade, podnositeljica zahtjeva nije se mogla pozivati na nikakvo pravo na preispitivanje pravomoćne presude u kaznenom postupku. Izvanredan zahtjev za preispitivanjem predviđenčlankom 449. Zakona o kaznenom postupku razlikovao se po prirodi, opsegu i specifičnim svojstvima od drugih redovnih pravnih sredstava dostupnih u portugalskom pravu (žalbe, u kojima se cijeli predmet upućuje prizivnom sudu na odlučivanje i revista žalbe, koje su se odnosile na primjenu zakona i, u iznimnim predmetima, ozbiljne činjenične nepravilnosti). Prema portugalskim pravilima o kaznenom postupku, nadležnost Vrhovnog suda ograničena je na odobravanje ili odbijanje ponovnog otvaranja postupka i svaka odluka o odobravanju takvog zahtjeva dovodila je do upućivanja predmeta prvostupanjskom sudu.
44. U ovom predmetu, Vrhovni sud se ograničio na određivanje, u svjetlu domaćeg prava i zaključaka Suda, jesu li zadovoljeni uvjeti za ponovno otvaranje postupka. U tom je cilju usporedio presudu koju je donio Prizivni sud 19. prosinca 2007. godine s onom što ju je donio Sud 5. srpnja 2011. godine isključivo radi utvrđivanja jesu li one spojive i je li presuda Suda dovela do nastanka ikakvih ozbiljnih sumnji u pogledu valjanosti osuđujuće presude protiv podnositeljice zahtjeva.
45. S druge strane, podnositeljica zahtjeva je tvrdila kako presuda Vrhovnog suda od 21. ožujka 2012. godine sadrži nove informacije i da je članak 6. Konvencije primjenjiv na postupak koji se tiče njezinog zahtjeva za preispitivanjem.

2.  Ocjena Suda

46. Proučavajući dopuštenost ovog zahtjeva, Sud prije svega mora utvrditi je li nadležan razmatrati prigovor podnositeljice zahtjeva bez povrede prava tužene države i Odbora ministara temeljem članka46. Konvencije i, ako je tome tako, je li mehanizam zaštite iz članka 6. Konvencije primjenjiv na predmetni postupak.

(a) Sprečava li članak 46. Konvencije razmatranje prigovora temeljem članka 6. Konvencije od strane Suda?

(i) Opća načela

47. Sud primjećuje da je u svojim presudama u predmetima Bochan protiv Ukrajine (br. 2) ([VV], br. 22251/08, ESLJP 2015.) i Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT) protiv Švicarske (br. 2) ([VV], br. 32772/02, ESLJP 2009.) i svojoj odluci u predmetu Egmez protiv Cipra ((odl.), br. 12214/07, odl. 48.-56., 18. rujna 2012.) razmotrio pitanje svoje nadležnosti u odnosu na prava tužene države i Odbora ministara temeljem članka 46. Konvencije. Načela koja je Sud naveo u tim presudama i toj odluci mogu se sažeti kako slijedi:

(a)  Utvrđenja povreda u presudama Suda u suštini su deklaratorna i, prema članku 46. Konvencije, visoke ugovorne stranke preuzele su obvezu da će se postupati u skladu s konačnim presudama Suda u svakom predmetu u kojemu su stranke, time da izvršenje nadzire Odbor ministara (vidi Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT) (br. 2),naprijed citirano,odlomak 61.).

(b)  Međutim, uloga Odbora ministara u ovom području ne znači da mjere koje je poduzela tužena država kako bi ispravila povredu koju je utvrdio Sud ne mogu otvoriti novo pitanje o kojem nije odlučeno u presudi, i kao takvo, predstavljati predmet novoga zahtjeva o kojemu Sud može odlučivati. Drugim riječima, Sud može postupati po prigovoru da je ponavljanje postupka na domaćoj razini, kao provedba jedne od njegovih presuda, dovelo do nove povrede Konvencije (ibid, odlomak 62.; vidi takođerBochan (br. 2), naprijed citirano, odlomak 33., i Egmez, naprijed citirano, odlomak 51.).

(c) Na toj osnovi, Sud je utvrdio da je nadležan postupati po prigovorima u nekoliko predmeta koji predstavljaju naknadnu obradu, na primjer kada domaća tijela izvrše novo razmatranje predmeta provodećijednu od presuda Suda – ponovno otvorivši postupak ili pokrenuvši posve nov postupak (vidi Egmez, naprijed citirano, odlomak 52., i upućivanja u tom predmetu).

(d) Proistječe iz sudske prakse Suda da utvrđivanje postojanja „novog pitanja” u velikoj mjeri ovisi o specifičnim okolnostima određenog predmeta i da razlike između predmeta nisu uvijek jasno vidljive (vidi Bochan (br. 2), naprijed citirano, odlomak 34., i, u smislu razmatranja te sudske prakse, Egmez, naprijed citirano, odlomak 54.). Nema miješanja u ovlasti koje su dodijeljene Odboru ministara člankom 46. za nadzor izvršavanja presuda Suda i ocjenjivanje provedbe mjera koje su donijele države temeljem tog članka kada Sud mora postupati s mjerodavnim novim informacijama u kontekstu novog zahtjeva (vidi Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT) (br. 2), naprijed citirano, odlomak 67.).

48. Sud ponavlja da on nije nadležan naložiti, konkretno, ponovno otvaranje postupka (ibid., odl. 89.). Bez obzira na to, kako je navedeno u Preporuci br. R (2000) 2 Odbora ministara, praksa Odbora ministara u pogledu nadzora izvršavanja presuda Suda pokazala je da se u iznimnim okolnostima preispitivanje predmeta ili ponovno otvaranje postupka pokazalo najučinkovitijim, ako ne i jedinim, sredstvom kojim se postiže restitutio in integrum, to jest osiguravanje da žrtva povrede bude obeštećena, u onoj mjeri u kojoj je to moguće,vraćanjem u stanje koje je uživala prije povrede Konvencije. Među predmetima u kojim Sud utvrdi povredu, ponovno razmatranje ili ponovno otvaranje bit će posebno važno u području kaznenog prava sukladno memorandumu objašnjenja uz Preporuku (vidi prethodne odlomke 32. i 33.).
49. Stoga je jasno, u pogledu ponovnog otvaranja postupka, da Sud nije nadležan naložiti takvu mjeru. Ipak, kada je pojedinac osuđen nakon postupka koji je uključivao povrede zahtjeva članka 6. Konvencije, Sud može naznačiti da ponovno suđenje ili ponovno otvaranje predmeta, ako je zatraženo, predstavlja u načeluodgovarajućinačin ispravljanja povrede (vidi Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT) (br. 2), naprijed citirano,odl. 89.). Na primjer, u specifičnom kontekstu predmeta koji se odnose na neovisnost i nepristranost turskih sudova za nacionalnu sigurnost, Sud smatra da bi, u načelu, najprikladniji mehanizam pravne zaštite bio da se podnositelju zahtjeva sudi pred neovisnim i nepristranim sudom (vidi Gençel protiv Turske, br. 53431/99, odl. 27., 23. listopada 2003.).
50. Pristup je potvrđen u predmetu Öcalan protiv Turske ([VV], br. 46221/99, odl. 210., ESLJP 2005-IV) i Sejdovic protiv Italije ([VV], br. 56581/00, ESLJP 2006-II). U potonjoj presudi, Sud je naveo općanačela (odl. 126. i 127.) koja se mogu sažeti kako slijedi:

(a)  Kada je pojedinac osuđen nakon postupka koji je uključivao povrede zahtjeva članka 6. Konvencije, ponovno suđenje ili ponovno otvaranje predmeta, ako je zatraženo, predstavlja u načeluodgovarajućimehanizam pravne zaštite od te povrede. Ipak, specifične sanacijske mjere, ako ih ima, koje se zahtijevaju od tužene države kako bi izvršila svoje obveze temeljem Konvencije, moraju ovisiti o određenimokolnostima pojedinačnog predmeta i moraju biti određene u svjetlu presude Suda u tom predmetu i uz dužnu pažnju prema sudskoj praksi Suda.

(b)   Posebice, nije na Sudu da naznačuje kako će bilo koje novo suđenjeteći i koji će ono oblik poprimiti. Tužena država ostaje slobodna odabrati način na koji će izvršiti svoju obvezu dovođenja podnositelja zahtjeva, u onoj mjeri u kojoj je to moguće, u položaj u kojem bi bio da zahtjevi Konvencije nisu bili zanemareni, pod uvjetom da su takva sredstva spojiva sa zaključcima navedenima u presudi Suda i s pravima obrane.

51. U iznimnim predmetima, sama priroda utvrđene povrede može biti takva da ne ostavlja nikakvog stvarnog odabira u pogledu mjera potrebnih za ispravljanje iste, i to će navesti Sud da naznači samo jednu takvu mjeru (vidi, na primjer, Assanidze protiv Gruzije [VV], br. 71503/01, odl. 202. i 203., ESLJP 2004-II, i Del Río Pradaprotiv Španjolske [VV], br. 42750/09, odl. 138. i 139., ESLJP 2013.). S druge strane, u nekim od svojih presuda, Sud je sam izrijekom isključio ponovno otvaranje, nakon što je utvrdio povredu članka 6. Konvencije, postupaka zaključenihpravomoćnim sudskim odlukama (vidi, na primjer, Henryk Urban i Ryszard Urban protiv Poljske, br. 23614/08, odl. 66., 30. studenog 2010.).

(ii) Primjena prethodnih načela na ovaj predmet

52. Prethodno spomenuta općanačela ukazuju da utvrđivanje, od strane Suda, da je došlo do povrede članka 6. Konvencije ne zahtijeva automatski ponovno otvaranje domaćeg kaznenog postupka. Ipak, to je u načelu, prikladan i često najprikladniji način prekidanja povrede i pružanja pravne zaštite od njezinih učinaka.
53. Ovaj stav je potkrijepljen širokim rasponom pravnih sredstava u Europi koja omogućavaju pojedincima da zatraže, nakon što Sud utvrdi povredu Konvencije, ponovno otvaranje kaznenog predmeta koji je zaključenpravomoćnom presudom. U vezi s time, Sud primjećuje da nema jednoobraznog pristupa među državama ugovornicama u pogledu prava na podnošenje zahtjeva za ponovno otvaranje postupaka koji su zaključeni.Takođerprimjećuje da u većini tih država, ponovno otvaranje postupka nije automatsko i podliježe kriterijima dopuštenosti čije ispunjavanje nadziru domaći sudovi koji imaju veću slobodu procjene u toj sferi (vidi odlomke 34 et seq. u prethodnom tekstu).
54. U ovom predmetu, Sud primjećuje da premda se postupak o kojemu je odlučivao Vrhovni sud neupitno odnosio na izvršavanje presude Suda iz 2011. godine, bio je nov u odnosu na domaći postupak koji čini predmet te presude i slijedio je nakon njega. U pogledu prigovora podnositeljice zahtjeva, Sud primjećuje da se on odnosi na razloge koje je Vrhovni sud naveo za odbijanje zahtjeva za preispitivanjem. S obzirom da je tome tako, pitanje je li postupak za razmatranje zahtjeva za preispitivanjem bio spojiv sa standardima poštenog suđenja koji proistječu iz članka 6. Konvencije može se ispitati odvojeno od aspekata koji se odnose na izvršavanje presude koju je Sud donio 2011. godine (vidi, mutatis mutandis, Bochan (br. 2), naprijed citirano,odl. 37.).
55. Sud stoga primjećuje da je prilikom razmatranja zahtjeva za preispitivanjem, Vrhovni sud imao pred sobom novo pitanje, to jest valjanost osuđujuće presude protiv podnositeljice zahtjeva u svjetlu utvrđenja povrede prava na pošteno suđenje.Odbijajući argument podnositeljice zahtjeva da je osuđujuća presuda protiv nje nespojiva s presudom Suda iz 2011. godine, Vrhovni sud je izvršio vlastito tumačenje presude Suda, utvrdivši da su zaključci Suda zapravo spojivi s presudom Prizivnog suda. Sukladno tome, odlučio je da je ponuđeni argument kojim se potkrepljuje zahtjev za preispitivanjem temeljem članka 449. stavka 1. točke g. – članka kojega je Sud izrijekom spomenuo kao članka kojim se dopušta ponovno otvaranje postupka – neutemeljen.
56. U svjetlu prethodnoga, Sud smatra da je navodni nedostatak pravičnosti procedure koja se primjenjivala u razmatranju zahtjeva za preispitivanjem i, još točnije, greške koje su, prema tvrdnjama podnositeljice zahtjeva, učinilezaključivanje Vrhovnog suda nevaljanim, predstavljaju nove informacije u odnosu na prethodnu presudu Suda.
57. Nadalje, Sud primjećuje kako je procedura nadzora izvršavanja presude još uvijek u tijeku pred Odborom ministara (vidi prethodni odlomak 23.), premda to ne sprečava Sud u razmatranju novog zahtjeva u onoj mjeri u kojoj on uključuje nove aspekte o kojima nije odlučeno u početnoj presudi.
58. Sud stoga utvrđuje da članak 46. Konvencije ne priječi njegovo razmatranje novog prigovora temeljem članka 6. Konvencije.
59. Kako je zaključio da je nadležan razmotriti prigovor podnositeljice zahtjeva, Sud će sada razmotriti primjenjuje li se članak 6. Konvencije na predmetni postupak.

(b) Je li novi prigovor podnositeljice zahtjeva spojiv ratione materiae s člankom 6 stavkom 1. Konvencije?

(i) Opća načela

60. Sud ponavlja da je u predmetu Bochan (br. 2)(naprijed citirano) razmotrio pitanje primjenjivosti članka 6. na pravna sredstva koja se tiču ponovnog otvaranja parničnih postupaka koji su zaključenipravomoćnim sudskim odlukama. Načela koja je Sud naveo u tom predmetu mogu se sažeti na sljedećinačin:

(a) Sukladno dugogodišnjoj i ustaljenoj sudskoj praksi, Konvencija ne jamči pravo na ponovno otvaranje okončanog predmeta. Izvanredna pravna sredstva kojima je moguće tražiti ponovno otvaranje okončanih sudskih postupaka obično ne uključujuutvrđivanje„građanskih prava i obveza” ili „svake optužbe za kaznena djela” i stoga se smatra kako se članak 6. ne primjenjuje na njih. Taj je pristup također primijenjen u predmetima gdje je ponovno otvaranje okončanihdomaćih sudskih postupaka zatraženo temeljem utvrđenja Suda o povredi Konvencije (ibid., odl. 44.-45., s daljnjim upućivanjima).

(b)  Ipak, ako bi izvanredno pravno sredstvo dovelo, automatski ili u određenim okolnostima, do potpunog ponovnog razmatranja predmeta, članak 6. primjenjuje se na uobičajennačinna postupak „ponovnog razmatranja”. Štoviše, utvrđeno je kako je članak 6. također primjenjiv u određenim primjerima gdje su postupci, premda su smatrani „izvanrednima” ili „iznimnima” u domaćem pravu, smatrani sličnima prema njihovoj prirodi i opsegu običnim žalbenim postupcima, pri čemu se nacionalna karakterizacija postupaka ne smatra odlučujućom za pitanje primjenjivosti (ibid.,odl. 46.-47.).

(c) Sveukupno, premda članak 6. stavak 1. obično nije primjenjiv na izvanredna pravna sredstva kojima se može tražiti ponovno otvaranje okončanih sudskih postupaka, priroda, opseg i specifična svojstva mjerodavne procedure u predmetnom pravnom sustavu mogu biti takvi da dovode tu proceduru unutar područja djelovanja članka 6. stavka 1. i zaštitnih mehanizama kojima se štiti pravičnosuđenje koje su tom odredbom dane strankama u parničnom postupku (ibid.,odl. 50.).

61. U pogledu kaznenih postupaka, Sud je utvrdio kako članak 6. nije primjenjiv na zahtjeve za njihovo ponovno otvaranje uzimajući u obzir da osoba koja podnosi takav zahtjev nakon što je pravomoćnoosuđena nije „optužena za kazneno djelo” u smislu tog članka. Isto tako, članak 6. nije primjenjiv na tvrdnje o ništavosti radi očuvanja zakona, iznesene s ciljem ukidanja pravomoćne presude nakon što je Sud utvrdio povredu jer predmetna osoba jednako tako nije „optužena za kazneno djelo” u takvom postupku (vidi, na primjer, Fischer protiv Austrije (odluka), br. 27569/02, ESLJP 2003-VI, i Öcalan protiv Turske (odluka), br. 5980/07, 6. srpnja 2010.).
62. Ipak, u sferi kaznenog prava, Sud je utvrdio da zahtjevi u pogledu pravne sigurnosti nisu apsolutni. Pitanja kao što su pojavljivanje novih činjenica,otkriće temeljnih nedostataka u prethodnom postupku koje su mogle utjecati na ishod predmeta ili potreba pružanja pravne zaštite, posebno u kontekstu izvršavanja presuda Suda, redom podupiru ponovno otvaranje postupka. Sukladno tome, Sud je utvrdio kako je puka mogućnost ponovnog otvaranja kaznenog postupka prima facie spojivo s Konvencijom (vidi Nikitin protiv Rusije, br. 50178/99, odl. 55.-57., ESLJP 2004-VIII). Ipak, naglasio je da ovlasti viših sudova za provedbu preispitivanja treba jedino koristiti kako bi se ispravilo greške pravosuđa i sudskih pogrešaka, a ne radi provedbe novog ispitivanja. Preispitivanje ne treba tretirati kao prikrivenu žalbu i puka mogućnost postojanja dva gledišta na neku temu nije temelj za ponovno razmatranje. Odstupanje od tog načela opravdano je samo kada ga okolnosti bitnog i uvjerljivog karaktera učine nužnim (vidi Bujniţa protiv Moldove, br. 36492/02, odl. 20., 16. siječnja 2007., i Bota protiv Rumunjske, br. 16382/03, odl. 33. i 34., 4. studenog 2008.).
63. Sud je stoga zauzeo stav da osuđujuća presuda kojom se zanemaruju ključni dokaze predstavlja sudsku pogrešku, i ona kojom se ostavlja takve greške neispravljenima, može značajno utjecati na poštenost, integritet i javi ugled sudskog postupka (vidi Lenskaya protiv Rusije, br. 28730/03, odl. 39. i 40., 29. siječnja 2009., i Giuran protiv Rumunjske, br. 24360/04, odl. 39., ESLJP 2011. (izvadci)). Isto tako, Sud je utvrdio da je potvrđivanje, nakon postupka preispitivanja, osuđujuće presude kojom se povrijedilo pravo na pravičnosuđenje predstavljalo grešku u procjeni kojom se ponovilo tu povredu (vidi Yaremenko protiv Ukrajine (br. 2), br. 66338/09, odl. 52.-56. i 64.-67., 30. travnja 2015.). S druge strane, proizvoljnim ponovnim otvaranjem kaznenog postupka, posebno na štetu osuđene osobe, krši se pravo na pošteno suđenje (vidi Savinskiy protiv Ukrajine, br. 6965/02, odl. 25, 28. veljače 2006.; Radchikov protiv Rusije, br. 65582/01, odl. 48, 24. svibnja 2007.; i Ştefan protiv Rumunjske, br. 28319/03, odl. 18., 6. travnja 2010.).
64. Sud je također razmotrio druge faze u kaznenom postupku gdje podnositelji zahtjeva više nisu bili „osobe optužene za kazneno djelo”, već osobe „osuđene” kao rezultat sudskih odluka koje se temeljem domaćeg prava smatraju pravomoćnima. Kako je „optužba za kazneno djelo” autonoman pojam i uzimajući u obzir utjecaj koji procedura za razmatranje revizije može imati na utvrđivanje optužbe za kazneno djelo, uključujućimogućnost ispravljanja pravnih grešaka, Sud je utvrdio da je takva procedura obuhvaćena zaštitnim mehanizmom članka 6. (vidi Francuske [VV], br. 32911/96, 35237/97 i 34595/97, odl. 40., ESLJP 2002-VII), čak i kada se tretira kao izvanredno pravno sredstvo u domaćem pravu i odnosi na presudu protiv koje nije moguće uložiti redovnu žalbu. Na isti način, Sud je utvrdio da su zaštitni mehanizmi članka 6. primjenjivi na kazneni postupak u kojemu je nadležni sud počeo rad ispitivanjem dopuštenosti zahtjeva za odobravanje mogućnosti ulaganja žalbe s ciljem ukidanja osuđujuće presude (vidi Monnell i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 2. ožujka 1987., odl. 54., Serija A br. 115.).
65. Iz prethodno iznesenih općihnačelaproistječe da je članak 6. Konvencije primjenjiv, u njegovom kaznenom aspektu, na kazneni postupak koji se tiče pravnih sredstava koja se kategoriziraju kao izvanredna u domaćem pravu i gdje je domaći sud pozvan odlučiti o optužbi. Sud stoga razmatra pitanje primjenjivosti članka 6. na izvanredna pravna sredstva nastojeći utvrditi je li domaći sud, tijekom razmatranja predmetnog pravnog sredstva, morao odrediti optužbu za kazneno djelo.
66. Sud naglašava da se njegova ocjena predmeta Bochan (br. 2) (naprijed citirano) fokusirala na pitanja koja se odnose na građanski aspekt članka 6. Konvencije. Ipak, postoje značajne razlike izmeđuparničnih i kaznenih postupaka.
67. Sud smatra da prava osoba optuženih za kazneno djelo ili protiv kojih je podignuta optužnica zbog kaznenog djela zahtijevaju veću zaštitu od prava stranaka u parničnom postupku. Načela i standardi primjenjivi na kazneni postupak moraju stoga biti određeni s posebnom jasnoćom i preciznošću.Konačno, dok u parničnom postupku prava jedne od stranaka mogu biti u sukobu s pravima druge stranke, takva pitanja nisu prepreka mjerama poduzetima u korist osoba koje su optužene, protiv kojih je podnesena optužnica ili osuđena, bez obzira na prava čije poštovanje žrtve kaznenih djela mogu zahtijevati pred domaćim sudovima.

(ii) Primjena prethodnih načela na ovaj predmet

68. Pri primjeni prethodno navedenih načela u ovom predmetu, Sud želi naglasiti kako on uzima u obzir domaće pravo na način na koji ga tumače sudovi u tuženoj državi. U ovom predmetu, primjećuje kako je domaće pravo, posebice članak 449 stavak 1. točka g. Zakona o kaznenom postupku, pružilo podnositeljici zahtjeva pravno sredstvo koje uključujemogućnost preispitivanja od strane Prizivnog suda, u kontradiktornom postupku, spojivosti osuđujuće presude protiv nje, s utvrđenjima Suda u njegovoj presudi iz 2011. godine (usporedi Bochan (br. 2), naprijed citirano, odl. 54.).
69. Sud primjećuje da Vrhovni sud nema slobodu odlučivanja o osnovama za preispitivanje jer su ti temelji iscrpno navedeni u članku 449. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku (vidi odlomak 27 u prethodnom tekstu). Oni se odnose ili na pojavljivanje novog materijala ili na povrede materijalnih ili postupovnih pravila. U potonjem slučaju, Vrhovni sud mora odlučiti o sukladnosti s materijalnim pravom donesene odluke ili o zakonitosti procedure koja se primjenjuje i odlučiti opravdavaju li primijećeni nedostaci ponovno otvaranje postupka ili ne. Posebice, u kontekstu razmatranja predviđenogčlankom 449. stavkom 1. točkom g. Zakona o kaznenom postupku, zadatak Vrhovnog suda je razmotriti postupanje suda i ishod okončanogdomaćeg postupka u odnosu na zaključke Suda ili nekog drugog međunarodnog tijela i, ako je to prikladno, naložiti ponovno razmatranje predmeta s ciljem osiguravanja novog utvrđivanja optužbe za kazneno djelo protiv oštećene stranke. Štoviše, temeljem članka 457. Zakona o kaznenom postupku, Vrhovni sud može, ako odluči odobriti preispitivanje, privremeno obustaviti izvršavanje kazne ili sigurnosne mjere ako on to smatra nužnim. Sud stoga primjećuje da zakonodavni okvir zahtijeva da Vrhovni sud usporedi predmetnu osuđujuću presudu s temeljima na kojima je Sud našao uporište za svoje utvrđene povrede Konvencije. Razmatranje na temelju članka 449. stavka 1. točke g. Zakona o kaznenom postupku stoga će vjerojatno biti odlučujuće za utvrđivanje optužbe za kazneno djelo i u tom su mu pogledu ima neka zajednička svojstva s revizijom (usporedi Maresti protiv Hrvatske, br. 55759/07, odl. 25. i 28., 25. lipnja 2009.).
70. U pogledu kontrole koju je Vrhovni sud izvršio u ovom predmetu, Sud primjećuje kako je, premda je zadatak tog suda bilo odlučivanje o zahtjevu za odobravanje preispitivanja, on je ipak proveo ispitivanje osnovanosti nekoliko aspekata spornog pitanja izostanka podnositeljice zahtjeva s rasprave o njezinoj žalbi i posljedica njezine odsutnosti u pogledu valjanosti osuđujuće presude protiv nje i kazne.
71. Vrhovni sud je tako utvrdio da presuda Prizivnog suda nije nespojiva s presudom Suda. Podržao je to utvrđenje vlastitim tumačenjem presude Suda, smatrajući da je Sud „od samog početkaisključio svaku mogućnost da bi njegova odluka mogla stvoriti ozbiljne dvojbe o osuđujućoj presudi”. Premda je prihvatio da je izostanak podnositeljice zahtjeva s rasprave o njezinoj žalbi povrijedio njezina prava na obranu, Vrhovni sud je odlučio da je Sud u potpunosti i dovoljno otklonio taj nedostatak dodijelivši podnositeljici zahtjeva novčani iznos kao pravičnu naknadu. Zaključivši kako valjanost osuđujućepresude nije podlijegala nikakvoj ozbiljnoj sumnji, morao je potvrditi osuđujuću presudu i kaznu koju je izrekao Prizivni sud.
72. S obzirom na opseg ispitivanja od strane Vrhovnog suda, Sud smatra da se to ispitivanje treba smatrati nastavkom postupka zaključenog presudom od 19. prosinca 2007. godine. Vrhovni sud se još jednom fokusirao na utvrđivanje, u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije, optužbe protiv podnositeljice za kazneno djelo. Posljedično, zaštitni mehanizmi članka 6. stavka 1. Konvencije bili su primjenjivi na postupak pred Vrhovnim sudom.

(c) Zaključak

73. Vladin prigovor da Sud nema nadležnost ratione materiae za ispitivanje osnovanosti prigovora kojega je podnositeljica zahtjeva podnijela temeljem članka 6. Konvencije mora biti odbijen.
74. Štoviše, Sud utvrđuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke a. Konvencije i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga proglašava prigovor dopuštenim.
75. Sud će sada nastojati utvrditi jesu li ispunjeni zahtjevi članka 6. stavka 1. Konvencije u ovom predmetu.

B. Osnovanost

1.  Tvrdnje stranaka

(a) Podnositeljica zahtjeva

76. Podnositeljica zahtjeva tvrdi da su utvrđenja Suda u njegovoj presudi od 5. srpnja 2011. godine stvorila ozbiljne sumnje u pogledu ishoda domaćeg postupka koji je doveo do njezine osude.
77. Ona je navela da je Vrhovni sud, odbivši njezin zahtjev za preispitivanje, počinio ozbiljnu grešku u tumačenju i primjeni članka 449. stavka 1. točke g. Zakona o kaznenom postupku. Tvrdila je kako je njezin zahtjev za preispitivanjem trebalo odobriti, posebno zbog toga što je tužiteljstvo izjavilo kako preispitivanje treba odobriti na temelju toga što postoje legitimne ozbiljne sumnje u pogledu osuđujuće presude protiv nje, posebno u pogledu određivanja kazne.

(b) Vlada

78. Vlada tvrdi da je Vrhovni sud tek usporedio presudu koju je donio Prizivni sud 19. prosinca 2007. godine s onom što ju je donio Sud kako bi utvrdio jesu li one spojive i je li potonja presuda potaknula ikakve ozbiljne sumnje u pogledu osuđujuće presude protiv podnositeljice zahtjeva.
79. Pozivajući se na praksu Vrhovnog suda u pogledu zahtjeva za preispitivanjem, primijetili su kako pravo na ponovno otvaranje okončanog kaznenog postupka nije, temeljem portugalskog prava, niti apsolutno ni automatsko.
80. Vlada tvrdi kako, za razliku od predmeta koji se odnose na povredu prava na slobodu izražavanja u kojima je nespojivost osuđujuće presude bila očigledna, Vrhovni sud je smatrao da postupovni nedostatak ne može dovesti do preispitivanja osuđujuće presude u kaznenom postupku bez potkopavanja načelares judicata osim ako je taj nedostatak bio izuzetne težine. Puka sumnja u valjanost osuđujućepresude ili jednostavna postupovna nepravilnost stoga je bila nedovoljna osnova za odobravanje preispitivanja i jedino oni nedostaci koji su kompromitirali odluku u takvoj mjeri da je društvo općenito ne može podnositi mogu opravdati ponovno otvaranje postupka.
81. Situacija nije bila takva u ovom predmetu. Jedina sporna pitanja su opseg kaznene odgovornosti podnositeljice zahtjeva i moguće posljedice u pogledu određivanja kazne. Kako je novčana kazna većplaćena, nije bilo nužno, u materijalnom i postupovnom smislu, ponovno otvarati postupak.
82. Zaključno, Vlada je navela kako su procedura koju je Vrhovni sud primijenio i zaključak koji je donio u potpunosti sukladni sa zahtjevima poštenog suđenja. U skladu s načelomsupsidijarnosti, Vrhovni sud ima široku slobodu procjene u tumačenju i primjeni domaćeg prava i tu slobodu se mora poštovati.

2.  Ocjena Suda

(a) Opća načela

83. Sud ponavlja da je u svojoj presudi Bochan (br. 2) (naprijed citirano) razmatrao, temeljem građanskopravnog aspekta članka 6. Konvencije, pitanje nepravičnosti koja proistječe iz zaključivanja što su ga prihvatili domaći sudovi. Načela koja je Sud naveo u tom predmetu mogu se sažeti na sljedeći način.

(a)  Nije na Sudu da se bavi s navodnim pogrešnim primjenama prava ili utvrđivanjemčinjenica od strane nacionalnih sudova osim u onoj mjeri u kojoj se time krše prava i slobode zaštićenih Konvencijom, na primjer kada je u iznimnim predmetima mogućereći da takve greške sačinjavaju „nepoštenost” nespojivu s člankom 6. Konvencije (ibid., odl. 61.).

(b) Članak 6. stavak 1. Konvencije ne daje nikakva pravila o dopuštenosti dokaza ili načinu na koji ih treba ocjenjivati, što su stoga prvenstveno stvari koje trebaju urediti nacionalno pravo i nacionalni sudovi. Obično pitanja kao što je težina koju nacionalni sudovi daju određenim dokazima ili utvrđenjima ili ocjenama što im se podnose radi razmatranja nisu za razmatranje od strane Suda. Sud ne treba djelovati u svojstvu tijela četvrte instance, te stoga neće dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova na temelju članka 6. stavka 1., osim u slučaju da se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnima ili očigledno nerazumnim (ibid.,odl. 61.; vidi također tamo citirane predmete: Dulaurans protiv Francuske, br. 34553/97, odl. 33.-34. i 38., 21. ožujka 2000.; Khamidov protiv Rusije, br. 72118/01, odl. 170., 15. studenog 2007.; i Anđelković protiv Srbije, br. 1401/08, odl. 24., 9. travnja 2013.; kao i primjenu sudske prakse u novijim presudama: Pavlović i drugi protiv Hrvatske, br. 13274/11, odl. 49., 2. travnja 2015.; Yaremenko (br. 2), naprijed citirano, odl. 64.-67.; i Tsanova-Gechevaprotiv Bugarske, br. 43800/12, odl. 91., 15. rujna 2015.).

84. Sud također ponavlja da prema utvrđenoj sudskoj praksi koja održavanačelo povezano s pravilnom primjenom prava, presude sudova i sudišta trebaju na odgovarajućinačin navoditi razloge na kojima se osnivaju. Mjera do koje se primjenjuje ova dužnost davanja obrazloženja može se razlikovati prema naravi odluke i mora se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi García Ruiz protiv Španjolske [VV], br. 30544/96, odl. 26., ESLJP 1999-I). Bez zahtijevanja detaljnog odgovora na svaki argument iznesen od strane podnositelja žalbe, ova obveza pretpostavlja da stranke u sudskom postupku mogu očekivati poseban i izričit odgovor na argumente koji su odlučujući za ishod tog postupka (vidi, između ostalih izvora prava, Ruiz Torija protiv Španjolske, 9. prosinca 1994., odl. 29.-30., Serija A br. 303-A, i Higgins i drugi protiv Francuske, 19. veljače 1998., odl. 42.-43., Izvješća o presudama i odlukama 1998-I). Štoviše, u predmetima koji se odnose na miješanje u prava osigurana temeljem Konvencije, Sud nastoji utvrditi jesu li razlozi odluka koje su donijeli domaći sudovi automatski ili stereotipni (vidi, mutatis mutandis, Paradiso i Campanelliprotiv Italije [VV], br. 25358/12, odl. 210., ESLJP 2017.). Nadalje, Konvencija ne zahtijeva da porotnici daju obrazloženje svojih odluka i članak 6. ne sprečavasuđenje tuženiku od strane porote sastavljene od laika čak i kada nisu dani razlozi za tu presudu. Bez obzira, kako bi zahtjevi pravednog suđenja bili zadovoljeni, javnost i, prije svega, tuženik moraju moći razumjeti donesenu presudu (vidi Lhermitte protiv Belgije [VV], br. 34238/09, odl. 66 i 67., ESLJP 2016.).

(b) Primjena prethodno navedenih načela na ovaj predmet

85. Proistječe iz prethodno spomenute sudske prakse da domaća sudska odluka ne može biti okvalificirana kao proizvoljna do točke kada ugrožava pravednost postupka osim ako za nju nisu navedeni razlozi ili ako se navedeni razlozi temelje na očiglednojčinjeničnoj ili pravnoj grešci koju je počiniodomaći sud koja je dovela do „uskraćivanja pravde”.
86. Pitanje u ovom predmetu je jesu li razlozi koje je u sudskoj odluci dao Vrhovni sud sukladni sa standardima Konvencije.
87. Sud primjećuje da niti članak 6. ni neki drugi članak Konvencije ne propisuje opću obvezu navođenja razloga za sve odluke kojima se izvanredna pravna sredstva proglašavaju nedopuštenima. Domaće pravo može izuzeti takve odluke od obveze navođenja razloga. Ipak, u predmetima kada, tijekom razmatranja izvanrednog pravnog sredstva, domaći sud odlučuje o optužbi za kazneno djelo i navodi razloge za svoju odluku, ti razlozi moraju zadovoljavati uvjete iz članka 6. u pogledu navođenja razloga sudskih odluka.
88. U ovom predmetu, Sud takođerprimjećuje da je u svojoj presudi od 21. ožujka 2012. godine Vrhovni sud smatrao da u svjetlu članka 449. stavka 1. točke g. Zakon o kaznenom postupku, preispitivanje presude Prizivnog suda ne može biti odobreno na osnovi na koju se podnositeljica zahtjeva pozvala. Vrhovni sud je smatrao da, premda je postupovna nepravilnost koju je primijetio Sud mogla imati utjecaja na kaznu izrečenu podnositeljici zahtjeva, nije bila dovoljno ozbiljna da bi se osuđujuća presuda smatrala nespojivom s presudom Suda.
89. Sud primjećuje da je obrazloženje dano za predmetnu sudsku odluku odgovorilo na glavne argumente koje je iznijela podnositeljica zahtjeva. Prema tumačenjučlanka 449. stavka 1. točke g. Zakona o kaznenom postupku od strane Vrhovnog suda, postupovne nepravilnosti one vrste koja se može naći u ovom predmetu ne dovode do postojanja automatskog prava na ponovno otvaranje postupka.
90. Sud smatra da ovo tumačenje portugalskog prava koje ima učinakograničavanja situacija u kojima može doći do ponovnog otvaranja kaznenog postupka koji je okončanpravomoćnom presudom ili ih bar učiniti podložnima kriterijima koje će ocjenjivati domaći sudovi ne čini se proizvoljnim.
91. Sud primjećuje da je to tumačenje potkrijepljeno njegovom ustaljenom sudskom praksom s učinkom da Konvencija ne jamči pravo na ponovno otvaranje postupka ili neku drugu vrstu pravnog sredstva pomoću kojega se pravomoćne sudske odluke može ukinuti ili podvrgnuti preispitivanju i nepostojanjem jednoobraznog pristupa među državama članicama u pogledu operativnih procedura svih postojećih mehanizama za ponovno otvaranje. Štoviše, Sud ponavlja da utvrđivanje povrede članka 6. Konvencije općenito ne stvara kontinuiranu situaciju i ne nameće tuženoj državi kontinuiranu postupovnu obvezu (za razliku od Jeronovičs protiv Latvije [VV], br. 44898/10, odl. 118., ESLJP 2016.).
92. U pogledu tumačenja, od strane Vrhovnog suda, presude koju je Sud donio 2011. godine, Veliko Vijeće naglašava da je Vijeće u toj presudi držalo da ponovno suđenje ili otvaranje postupka, ako je zatraženo, predstavlja „u načeluodgovarajućinačin za pružanje zaštite od te povrede”. Ponovno suđenje ili ponovno otvaranje postupka stoga su opisani kao prikladno rješenje, ali ne nužno isključivo rješenje. Štoviše, upotreba izraza „u načelu” sužava opseg preporuke, ukazujući da u nekim situacijama ponovno suđenje ili ponovno otvaranje postupka možda ne bi bilo prikladno rješenje (vidi odlomak 20. u prethodnom tekstu).
93. Čitanje ovog dijela presude i posebno riječi „u načelu” i „ipak” (vidi odlomak 20. u prethodnom tekstu), ukazuje da se Sud suzdržao od davanja obvezujućih naznaka kako izvršiti njegovu presudu i umjesto toga je odlučio pružiti državi široku slobodu manevriranja u toj sferi. Štoviše, Sud ponavlja da ne može prejudicirati ishod ocjenjivanja od strane domaćih sudova da li bi bilo prikladno, u svjetlu specifičnih okolnosti predmeta, odobriti ponovno suđenje ili ponovno otvaranje postupka (vidi Davydov protiv Rusije, br. 18967/07, odl. 29., 30. listopada 2014.).
94. Sukladno tome, ponovno otvaranje postupka nije se činilo da predstavlja jedini način izvršavanja presude Suda od 5. srpnja 2011. godine. U najboljem slučaju, ono je predstavljalo najpoželjniju mogućnostčiju su uputnost ocjenjivali domaći sudovi uzimajući u obzir portugalsko pravo i posebne okolnosti predmeta.
95. Vrhovni sud, u obrazloženju u presudi od 21 ožujka 2012. godine, analizirao je sadržaj presude Suda od 5. srpnja 2011. godine. Zaključio je iz vlastitog tumačenja potonje presude da je Sud „od samog početkaisključio svaku mogućnost da bi njegova odluka mogla stvoriti ozbiljne dvojbe o osuđujućoj presudi” (vidi odlomak 26 u prethodnom tekstu) zbog izbivanja podnositeljice zahtjeva s rasprave o njezinoj žalbi. To je bilo vlastito tumačenje odluke Suda od strane Vrhovnog suda. U svjetlu slobode procjene koju uživaju nacionalna tijela u tumačenju presuda Suda i u svjetlu načela koja uređuju izvršavanje presuda (vidi, mutatis mutandis, Emre protiv Švicarske (br. 2), br. 5056/10, odl. 71., 11. listopada 2011.), Sud smatra nužnim izraziti mišljenje o valjanosti tog tumačenja.
96. Zaista, dovoljno je da se Sud uvjeri da presuda od 21. ožujka 2012. godine nije bila proizvoljna, to jest da suci Vrhovnog suda nisu iskrivili ili pogrešno prikazali presudu koju je Sud donio (usporedi s Bochan (br. 2), naprijed citirano, odl. 63.-65., i Emre (br. 2), naprijed citirano, odl. 71.-75.).
97. Sud ne može zaključiti da je tumačenje presude Suda iz 2011. godine od strane Vrhovnog suda bilo, promatrano kao cjelina, rezultat očiglednečinjenične ili pravne greške koja je dovela do „uskraćivanja pravde”.
98. Uzimajući u obzir načelo supsidijarnosti i formulaciju presude Suda iz 2011. godine, Sud smatra da odbijanje ponovnog otvaranja postupka od strane Vrhovnog suda na traženje podnositeljice zahtjeva nije bilo proizvoljno. Presuda Vrhovnog suda od 21. ožujka 2012. godine pruža dovoljne naznake osnova na kojoj se temeljila. Te osnove nalaze se u granicama slobode ocjenjivanja nacionalnih tijela i nisu iskrivila utvrđenja iz presude Suda.
99. Sud naglašava da prethodno navedenim pitanjima nije svrha umanjiti važnost osiguravanja da su uspostavljene domaće procedure kojima se predmet može preispitati u svjetlu utvrđivanja da je došlo do povrede članka 6. Konvencije. Upravo suprotno, takve procedure mogu se smatrati važnim aspektom izvršavanja njegovih presuda i njihova dostupnost demonstrira predanost države ugovornice Konvenciji i sudskoj praksi Suda (vidi Lyons i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka), br. 15227/03, ESLJP 2003-IX).
100. Uzimajući u obzir prethodno, Sud zaključuje da nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 46. KONVENCIJE

101. Podnositeljica zahtjeva osim toga tvrdi da je odbijanje njezinog zahtjeva za preispitivanjem od strane Vrhovnog suda takođerpovreda članka 46. Konvencije zbog neprimjenjivanja pojedinačnih mjera u provedbi presude Suda iz 2011. godine.
102. Sud ponavlja da pitanje usklađenosti od strane Visokih ugovornih stranaka s njegovim presudama nije u okviru njegove nadležnosti ako nije postavljeno u kontekstu „procedure povrede” kako je određenočlankom 46. stavcima 4. i 5. Konvencije (vidi Bochan (br. 2), naprijed citirano, odl. 33.).
103. Sukladno tome, u onoj mjeri u kojoj podnositeljica zahtjeva prigovara zbog izostanka otklanjanja povrede članka 6. stavka 1. koju je Sud utvrdio u svojoj presudi iz 2011. godine, Sud nije nadležan ratione materiae postupati po ovom prigovoru.

IZ TIH RAZLOGA, SUD

1. Utvrđuje, odlukom većine, da je prigovor temeljem članka 6. Konvencije dopušten dok je ostatak zahtjeva nedopušten;
2. Presuđuje s devet glasova prema osam, da nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

Sastavljeno na francuskom i engleskom jeziku i objavljeno na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu 11. srpnja 2017. godine.

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi dodaju sljedeća izdvojena mišljenja:

(a)  zajedničko suprotstavljeno mišljenje sudaca Raimondia, Nußberger, De Gaetana, Keller, Mahoneya, Kjølbroa i O’Leary (djelomičan prijevod);

(b) suprotstavljeno mišljenje suca Pinto de Albuquerquea kojemu su se pridružili suci Karakaş, Sajó, Lazarova Trajkovska, Tsotsoria, Vehabović i Kūris;

(c)  suprotstavljeno mišljenje suca Kūrisa kojemu su se pridružili suci Sajó, Tsotsoria i Vehabović;

(d) suprotstavljeno mišljenje suca Bošnjaka.

G.R. F.E.P.

______________________

1) U pogledu prirode potrebnih mjera za izvršavanje presuda kojima je utvrđena povreda Konvencije i trenutne prakse Suda u toj sferi, vidi Alastair MOWBRAY, An Examination of the European Court of Human Rights; Indication of Remedial Measures [Ispitivanje Europskog suda za ljudska prava; Naznake mjera za sanaciju], Human Rights Law Review, još neobjavljeno.
2) Ovo tumačenje u potpunosti je u skladu s Obrazloženjem uz Protokol br. 14. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojim se mijenja nadzorni sustav Konvencije, 13. svibnja 2004., Strasbourg, str. 18. i 19.
3) Kako je navedeno u Šestom godišnjem izvješću Odbora ministara iz 2012. godine pod naslovom „Nadzor izvršavanja presuda i odluka Europskog suda za ljudska prava”, Vijeće Europe, travanj 2013. godine, u kojem se spominje „pojačana interakcija između Suda i Odbora ministara” (str. 28.), i izjavi suca Linos-Alexandrea Sicilianosa pod naslovom „Uloga Suda u implementaciji njegovih presuda, ovlasti i ograničenja” u okviru „Dijalog između sudaca, Europski sud za ljudska prava, Vijeće Europe, 2014.”, gdje se ističe da je „[tijekom] proteklog desetljeća Sud … izrekao nekih 150 presuda koje se pozivaju na članak 46. Konvencije i tiču se procesa izvršavanja” (str. 19.).
4) Vidi VgT (br. 2) i Emre(br. 2) presude, naprijed citirano, vidi Maya HERTIG RANDALL/Xavier-Baptiste RUEDIN, „Judicial activism and Implementation of the Judgments of the European Court of Human Rights” [Pravosudni aktivizam i implementacija presuda Europskog suda za ljudska prava], Revue trimestrielle des droits de l’homme 2010., br. 82, str. 421.-443.; odnosno Maya HERTIG RANDALL, Commentary on the Emre(no. 2) judgment of 11 October 2011 of the European Court of Human Rights [Komentar na presudu Emre (br. 2) od 11. listopada 2011. Europskog suda za ljudska prava], Pratique juridique actuelle 2012., br. 4, str. 567.-573.
5) Vidi suglasno mišljenje sutkinje Keller u presudi Sidabras i drugi protiv Litve (23. lipnja 2015., br. 50421/08 i 56213/08).

SUPROTSTAVLJENO MIŠLJENJE SUCA KŪRISA KOJEMU SU SE PRIDRUŽILI SUCI SAJÓ, TSOTSORIA I VEHABOVIĆ

1. Nisam mogao glasovati za to da nije utvrđena povreda članka 6. stavka 1. Konvencije (točka 2. izreke presude) zbog razloga koji uvelike odgovaraju onima koja su izložena u suprotstavljenom mišljenju koje je priložio sudac Pinto de Albuquerque. Želim naglasiti važnost bolje nijansiranog pristupa razlici između jednostavnih „naloga” Suda u pogledu ponovnog otvaranja postupka koji se zapravo izdaju domaćim pravosudnim tijelima vlasti i njegove manje asertivne sugestije da takvo ponovno otvaranje može biti (najprikladnije) prikladno ili čak jedini oblik pravne zaštite od povrede Konvencije (vidi, npr., odl. 2., 8., 18. i 57. mišljenja kojega je priložio sudac Pinto de Albuquerque), koje ne predstavlja „nalog” u pravom smislu te riječi,već samo neizravno prisiljava domaća sudbena tijela vlasti da ponovno otvore postupak kako bi se zadovoljilo bar zahtjeve Konvencije. Ipak, ova razlika u našim pristupima „diktatu” i „inženjeringu” Suda nije stvarno mjerodavna u ovom predmetu. Čak i ako neke „preporuke” Suda (obilne i raznovrsne kakve jesu) u pogledu ponovnog otvaranja postupaka ili primjene drugih pojedinačnih mjera ne mogu biti protumačene kao „nalozi”, slažem se sa sveukupnim smjerom obrazloženja koje nudi sudac Pinto de Albuquerque u pogledu toga kako je trebalo odlučiti u ovom konkretnom predmetu.

Ipak, postoje neka pitanja koja želim naglasiti ili u nekim slučajevima dopuniti razmatranja mog cijenjenog kolege. Obrađujem ta pitanja u ovom dodatnom suprotstavljenom mišljenju, djelujući na osnovi utvrđenjavećine (i, na kraju, dopustio sam da budem uvjeren) kako članak 46. ne sprečava razmatranje prigovora podnositeljice zahtjeva temeljem članka 6.

2. Jezik koji Sudu koristi posvuda u svojoj sudskoj praksi kojom „preporuča” da tužena država, nakon što je sud utvrdio povredu članka 6., provede ponovno suđenje ili ponovno otvori postupak često je bio suviše provizoran i stoga pomalo neravnomjeran, zbunjujući i nedosljedan biti poruke koju je trebao prenijeti dotičnim državama.^[1] Stav Suda kojega jezik otkriva, ili ponekad učinkovito skriva, može se također doživljavati kao zbunjujući, bar u nekim predmetima.

Ova je presuda učinila situaciju ne manje, već možda i više zbunjujućom.

3. Ipak, ova opća nedosljednost (koja nije tako dominantna, tako da ovu kvalitetu ne treba preuveličavati) predmetnih „preporuka” nevažna je za ovaj predmet. Tome je tako zbog toga što je stav Suda o ponovnom otvaranju postupka razmotren u presudi od 5. srpnja 2011. godine nedvojben, ili je bar bio nedvojben do donošenja ove presude. Ne bi bilo lako, ako bi uopće bilo moguće, razaznati išta iz odlomka 41. presude Suda od 5. srpnja 2011. godine što bi dopuštalo portugalskom Vrhovnom sudu da se suzdrži od ponovnog otvaranja predmeta podnositeljice zahtjeva.

4. Je li Sud trebao 2011. godine izričitije navesti da se postupak u predmetu podnositeljice zahtjeva moralo ponovno otvoriti? Uz poznavanje proteklih događaja, moglo bi se pomisliti da je tako. Takva izričita odredba poštedjela bi ga od velike neugodnosti koju uključuje ova presuda.

5. U svakom slučaju,čak i uz izostanak takve izričite formulacije, poruka koja je sadržana u posljednjoj rečenici odlomka 41. presude Suda od 5. srpnja 2011. godine bila je vrlo jasna. Vrlo, vrlo jasna. Sud je naveo da „podnositeljici zahtjeva Prizivni sud u Oportu nije pružio raspravu” (moje naglašavanje).

Drugim riječima, Sud je tada zaključio da ono što je dano podnositeljici zahtjeva nije bila rasprava, jer rasprava zahtijeva, kao minimum, da osoba optužena za kazneno djelo bude saslušana.

Podnositeljica zahtjeva nije saslušana. Predmetna sudska procedura bila je sve samo ne rasprava.

6. To temeljno utvrđenje, jasno koliko je, nije moglo i nije trebalo biti zasjenjeno pitanjima vezanima za „posebne okolnosti pojedinačnog predmeta” (vidi odlomke 20., 93. i 94. presude).

Na žalost, to se dogodilo.

7. Poruka također nije mogla i nije trebala biti zamaskirana – no, na žalost, bila je tako zamaskirana – priznanjem Suda o „zadovoljstvu” time što Vrhovni sud tužene države, Portugala, nije prikazao nikakvu proizvoljnost u tretmanu predmeta podnositeljice zahtjeva zbog toga što, prema mišljenju većine, on nije „iskrivio ili pogrešno prikazao presudu koju je Sud donio” (vidi odlomak 96. presude).

Zapravo, učinio je to.

8. Nema sumnje da je portugalski Vrhovni sud s pravom zaključio iz sudske prakse Suda, u njezinoj cijelosti, da ponovno suđenje ili ponovno otvaranje postupka ne mora uvijek biti neophodno. Sam sud je potvrdio takvo tumačenje njegove sudske prakse potvrđujući, u ovoj presudi, da „ponovno suđenje ili otvaranje postupka, ako je zatraženo, predstavlja ‘u načeluodgovarajućinačin za pružanje zaštite od te povrede’” i da je „državama [dana] široka sloboda manevriranja u toj sferi” (vidi odlomke 92. i 93. presude). Ipak, Vrhovni sud je pogrešno protumačio,ne sudsku praksu Suda u njezinoj cijelosti, većpresudu od 5. srpnja 2011. godine, posebno posljednju rečenicu odlomka 41. (u kontekstu općenitijeg predstavljanja „preporuka” sadržanih u drugim rečenicama tog stavka gdje se Sud pozvao na i citirao raniju sudsku praksu), zaključujući kako je ponovno suđenje ili ponovno otvaranje postupka nepotrebno, ne općenito,veću predmetu podnositeljice zahtjeva.

9. Izraženo jezikom znanosti logike, ovo je zabluda izvođenja zaključka metodom indukcije. Induktivno izvođenjezaključaka, za razliku od deduktivnog, nikada nije sigurno: ti su zaključci u najboljem slučaju tek mogući i moraju biti potkrijepljeni dodatnim dokazima ili argumentima.

Ako se vratimo predmetnom pitanju, ponovno suđenje ili ponovno otvaranje postupka općenito zaista ne mora biti nužno u svakom pojedinačnom predmetu.

Ono može – opet općenito – čak biti „iznimno”, da citiram Preporuku br. R (2000.) 2 od 19. siječnja 2000. (vidi odlomak 32. presude).

To ipak ne znači da je isto također nepotrebno u predmetu gdje se nije održala nikakva rasprava.

10. Ova zabluda, banalna kakva jest, manje je vidljiva u obrazloženju portugalskog Vrhovnog suda zbog toga što se potonje izrijekom bavilo sa sudskom praksom Suda u njezinoj cijelosti samo uzgredno. Vrhovni sud bio je preokupiran, kao prvo i prije svega, s primjenom portugalskog domaćeg prava koje se odnosi na (izostanak) ponovnog suđenja ili (ne)otvaranje postupka još jednom, umjesto sa sveukupnim ocjenjivanjem ili detaljnom analizom sudske prakse Suda koji s više ili manje autoriteta „preporuča” ponovno suđenje ili ponovno otvaranje postupka.^[2]

No ova je zabluda jednostavna, opipljiva, čakočiglednoizložena u ovoj presudi Velikog Vijeća.Točnije, nakon što je priznala da „ponovno suđenje ili otvaranje postupka, ako je zatraženo, predstavlja ‘u načeluodgovarajućinačin za pružanje zaštite od te povrede’” i da je „[državama dana] široka sloboda manevriranja u toj sferi” (vidi odlomak 92. i 93. presude), većina je dalje zaključila da „[sukladno] tome, ponovno otvaranje postupka nije se činilo da predstavlja jedini način izvršavanja presude Suda od srpnja 2011. godine” (vidi odlomak 94., moje isticanje).

„Sukladno”?!

Ovo je indukcija par excellence – u svojoj najperverznijoj i manama ispunjenoj pojavnosti.

11. Većina jako ističeriječi „ipak” ili „u načelu”izrečene u odlomku 41. presude Suda od 5. srpnja 2011. godine (vidi odlomak 92. presude).

To dokazuje malo toga, ako išta, i ne samo zbog toga što su se te riječi, za razliku od posljednje rečenice navedenog stavka, koja se zaista odnosi na razmatranu situaciju, premjestile – kao tipična sudska praksa Suda – u tu presudu iz ranije sudske prakse Suda i nisu „prilagođene” okolnostima predmeta podnositeljice zahtjeva.

Teško bi bilo moguće ne složiti se s većinom da „korištenje izraza „u načelu” sužava opseg preporuke, naznačujući da u nekim situacijama ponovno suđenje ili ponovno otvaranje postupka možda ne bi bilo prikladno rješenje” (ibid.). No, dokazuje li većina na bilo koji način da ovu preporuku ne treba prihvatiti upravo u situaciji podnositeljice zahtjeva?

Na veliku žalost ne.

12. Jako jeuznemirujuće otkriti takve izražene logičke (bi li „nelogične” bio bolji izraz?) zablude u izričitom obrazloženju Velikog Vijeća. No čitatelji su prisiljeni čitati ono što je napisano, čak i ako ono što je napisano suprotno zakonima logike. Sada su te nelogičnosti uklesane u kamen konvencijskog prava kako ga tumači i primjenjuje Sud.

13. Članak 6. stavak 1. izrijekom govori o „pravednoj i javnoj raspravi” što je bit prava na pošteno suđenje.

Rasprava, ništa manje.

Bi li se ipak radilo o nogometu kada ne bi bilo lopte na terenu?

Bi li se ipak radilo o plivačkom natjecanju kada ne bi bilo vode u bazenu?

Da bi suđenje bilo „pošteno” (ili „nepošteno”) prije svega mora postojati saslušanje optuženika.

Nula, vakuum, nepostojanje, ništavilo, nešto što se nikada nije dogodilo, nikada nije postojalo i nastavlja ne postojati ne može biti „pošteno” ili „nepošteno”.

U svojoj presudi od 5. srpnja 2011. godine, sam je Sud naveo kako uopćenije bilo rasprave u predmetu podnositeljice zahtjeva. Tako tamo ne preostaje ništa što bi moglo biti „pošteno”.

I ništa što bi bilo u skladu s člankom 6. stavkom 1. – ne samo u njegovom postupovnom aspektu (na koji je portugalski Vrhovni sud ograničio svoje pogrešno prikazivanje i pogrešno prikazivanje presude Suda od 5. srpnja 2011. godine), već i, i prije svega (!), u njegovom materijalnom aspektu.

14. Je li se išta promijenilo u ovom pogledu od 5. srpnja 2011. godine – u pravu ili u stvarnosti?

Zapravo nije. Nije bilo rasprave tada, i niti jedna rasprava nije održana nakon tog datuma – u istom kaznenom predmetu.

Prije šest godina, činjenica o neodržavanju rasprave u kaznenom predmetu smatrana je, od strane Suda, jednoglasno, suprotnom članku 6. stavku 1. Danas se, međutim, neprekinuti izostanak rasprave u istom kaznenom predmetu ne smatra suprotnim članku 6. stavku 1.

15. Portugalski Vrhovni sud i većina Velikog Vijeća jednostavno (?!) je zanemarila činjenicu da „podnositeljici zahtjeva nije pružena rasprava” u kaznenom predmetu protiv nje. Ako – kako to većina tako nekritičkiprihvaća – tužena država, Portugal, zaista uživa, ne samo općenito,većtakođeru ovom određenom predmetu podnositeljice zahtjeva, „široku slobodu manevriranja” u „pružanju zaštite od te povrede” koja je utvrđena presudom Suda od 5. srpnja 2011. godine, bilo bi jako prigodno da je većina spomenula primjere jednog ili dva moguća „manevra” iz njihovog „širokog” spektra koji ne bi značili „ne pružiti raspravu podnositeljici zahtjeva”, posebno nakon što je navedeno kako bi ponovno otvaranje postupka – za pretpostaviti je na takav način da optužena osoba bude saslušana – bilo tek „najpoželjnija mogućnost” (ibid.).

Niti jedan takav primjer ne može se naći u presudi.

Ništa začuđujuće.

Ne može se naći u presudi zbog toga što se to, kao pitanje načela, ne možesročiti na niti jedan zadovoljavajućinačin.

I ne može se sročiti na niti jedan zadovoljavajućinačin zbog toga što pravna zaštita od „ne pružanja rasprave” jedino može biti (konačno!) pružanje rasprave osobi kojoj je ona bila uskraćena.

16. Dakle, što je bilo tako „zadovoljavajuće” za većinu u tretmanu predmeta od strane portugalskog Vrhovnog suda? Što je to bilo, uzimajući u obzir da su razlozi za takav tretman bili temeljeni na ignoriranje izričitogutvrđenja, od strane Suda, da je podnositeljici zahtjeva uskraćena rasprava u njezinom kaznenom predmetu – a to ignoriranje u stvarnosti činipogrešno tumačenje presude Suda od 5. srpnja 2011. godine?

17. Odgovor većine je zapanjujući. Oni su zadovoljni da je „tumačenje Vrhovnog suda presude Suda iz 2011. godine ... promatrano kao cjelina, [nije bilo] rezultat očiglednečinjenične ili pravne greške koja je dovela do ‘uskraćivanja pravde’” (vidi odlomak 97. presude, moje isticanje).

Grubo rečeno, od ovog trenutka, postupak koji dovodi do osude neke osobe može se opravdati s perspektive članka 6. kao „cjelina” čak i kada ta „cjelina” ne obuhvaća raspravu. Osuđujuća presuda bez rasprave prihvatljiva je s perspektive Konvencije! Za Sud, neodržavanje rasprave u kaznenom predmetu, no unatoč tome osuđivanje osobe nije uskraćivanje pravde!

Što onda predstavlja takvo uskraćivanje?

Da nastavim, pravda se sada u kaznenom predmetu može izvršavati bez rasprave.

Retoričko pitanje glasi koja bi bila vrijednost takve „pravde”?

18. Za podnositeljicu zahtjeva u ovom predmetu, ova presuda značisljedeće: (i) nije joj odobrena rasprava u njezinom kaznenom predmetu; (ii) Sud je utvrdio da to nije u skladu s Konvencijom, (iii) i potom joj je takva rasprava višekratno uskraćivana; (iv) Sud je utvrdio da je sada ovo uskraćivanje rasprave u skladu s Konvencijom.

19. Čini se da većina Velikog Vijeća drži da ta rasprava, koja nikada nije pružena podnositeljici zahtjeva, ionako nije bila potrebna. Tako je osuđujuća presuda protiv podnositeljice zahtjeva ostala na snazi unatoč tome što je donesena izvan rasprave. Portugalski Vrhovni sud utvrdio je kako njezina „osuđujuća presuda nije [bila] nespojiva s obvezujućomodlukom Suda i nisu nastale nikakve ozbiljne dvojbe u pogledu njezine valjanosti” (vidi odlomak 26. presude) i „Sud” je potvrdio ovu iz temelja pogrešnu ocjenu premda je prethodno taj isti Sud već utvrdio da je ta osuđujuća presuda protiv podnositeljice zahtjeva donesena izvan procedure rasprave.

Ne predstavlja li to stvarno – premda neizravno i implicitno – preinačenje presude Vijeća od 5. srpnja 2011. godine – mnogo godina kasnije? Stvarna preinaka odluke, čime se nešto što se ranije smatralo temeljnim, bitnim materijalnim nedostatkom u ispitivanom sudskom procesu spustilo na razinu male, beznačajnepostupovne greške.

20. Portugalski Vrhovni sud pogriješio je kada je utvrdio da je „Sud ... tako od samog početkaisključio svaku mogućnost da bi njegova odluka mogla stvoriti ozbiljne dvojbe o osuđujućoj presudi bez obzira na stvarno izrečenu kaznu” (vidi odlomak 26. presude).

No on je stvorio sumnje – i to ozbiljne! – i tada i sada, premda su se te sumnje mogle odagnati pružanjem rasprave podnositeljici zahtjeva. (Ja bih sam bio spreman prihvatiti da one jesu odagnane da je podnositeljica zahtjeva bila saslušana u njezinom kaznenom predmetu.) Međutim, te dvojbe nisu raspršene niti malo ovom presudom koja je, uzgred rečeno,prihvaćena tankom većinom od samo jednog glasa (9 glasova naspram 8, pri čemu je jedan od sudaca koji je zapravo glasovao za izreku presude od 5. srpnja 2011. godine u većini, a dva su u manjini).

21. Štoviše, ne samo da ova presuda nije uopće pojasnila sudsku praksu Suda koja se odnosi na ponovno suđenje ili ponovno otvaranje postupka nakon što Sud utvrdi povredu članka 6., već je ona proizvela nove dvojbe. U nastavku ću imenovati samo neke od tih dvojbi (jedna se odnosi na osuđujuću presudu protiv podnositeljice zahtjeva, a jedna je hipotetske prirode i jedna je općenitijeg karaktera).

22. U odnosu na situaciju podnositeljice zahtjeva, postoji dvojba u pogledu legitimnosti (kao kategorije u njezinom najširem smislu koji nije pravnog karaktera u usporedbi s pa i povremeno suprotstavljen formalnoj zakonitosti) njezine osude bez rasprave, zapravo u kontekstu izričitoguskraćivanja rasprave. Može li se ova osuđujuća presuda smatrati takvom da zadovoljava standarde iz članka 6. stavka 1. s naglaskom na „raspravu”?

Sud je utvrdio da može. Bez obzira na to, netko se može i vjerojatno treba zapitati koliko je legitimno to utvrđenje u očima ne (samo) prava već(također i) temeljne pravde, za zadovoljavanje kojega zakona ono jest (ili treba biti) tek sredstvo za postizanje cilja, a ne cilj sam po sebi?

23. Hipotetska dvojba je sljedeća: ako se ista podnositeljica zahtjeva ikada zatekne u situaciji sličnoj onoj s kojom se bavio Okružni sud u Matosinhosu i Prizivni sud u Oportu, mogu li oni opetzaobići raspravu i osuditi je?

Bojim se da je Sud utvrdio da mogu. Ili, točnije, nisu mogli prije donošenja ove presude, no sada to mogu.

24. Međutim, ova presuda također postavlja općenitije pitanje načela, to jest zabrinjavajuće pitanje u pogledu spektra ili raznovrsnosti „manevara” koje države članice smiju koristiti priosuđivanju osoba bez održavanja rasprave^[3], a da su još uvijek „obuhvaćeni” „slobodom manevriranja” koju im je tako velikodušno odobrio Sud? Koliko je širok taj spektar? Koliko drugih situacija „bez rasprave” može potencijalno pripasti u ovu paletu da se time ne smatraju slučajevimauskraćivanja pravde?

25. U ovom kontekstu, ograda navedena u odlomku 99. presude ima malo praktične svrhe i daje slabu utjehu onima koji još uvijek čekaju da im Sud u Strasbourgu osigura pravdu u predmetima u kojima odlučuje. U tom odlomku, Sud ponavlja, kao i nebrojeno puta do tada u svojoj sudskoj praksi, „važnost osiguravanja da su uspostavljene domaće procedure kojima se predmet može preispitati u svjetlu utvrđivanja da je došlo do povrede članka 6. Konvencije” i da „takve procedure mogu se smatrati važnim aspektom izvršavanja njegovih presuda i njihova dostupnost demonstrira predanost države ugovornice Konvenciji i sudskoj praksi Suda” (moje isticanje). Kako ne samo „uspostavljanje” navedenih procedura, već i (pogrešno) tumačenjeznačenja „preporuka” Suda u potpunosti ovisi o volji tijela vlasti država ugovornica, čak i kada je ta volja ne otvarati postupak i Sud teži ograničavanju svoje uloge na puko odobravanje te volje, ta je ograda bezubi, umiljati podsjetnik na ono čemu je Konvencija trebala služiti, ali i ono što ponekad, kao u ovom predmetu – ne uspijeva postići.

_____________________________

1) Kako se može vidjeti, inter alia, iz „Zbirke pisanih doprinosa o odredbi u domaćem pravnom poretku za ponovno ispitivanje ili ponovno otvaranje predmeta nakon presuda Suda” od 31. ožujka 2016. godine koju je pripremio Upravni odbor za ljudska prava i Odbor stručnjaka za reformu Suda koje sudac Pinto de Albuquerque naširoko citira u svom suprotstavljenom mišljenju.
2) Ne želim ovdje ulaziti u analizu tumačenja domaćih zakonodavnih odredbi od strane Vrhovnog suda i ocjenjivanje tog tumačenja od strane Suda. Ipak, moram reći, premda uzgredno, da sam skeptičan u pogledu zaključka da su te odredbe zaista omogućile izostanak ponovnog otvaranja postupka. Prema mom mišljenju, te odredbe, tumačene zajedno s presudom Suda od 5. srpnja 2011. godine (posebno odlomak 41. iste) i Preporuka br. R (2000.) 2 (kao i memorandum obrazloženja uz istu, sa svojim snažnim naglaskom na načelu jednakosti oružja; vidi odlomak 33. presude) zahtijevaju ponovno otvaranje postupka.
3) Ili čak bez ikakvog sudskog postupka, što znači zakonodavnim, tj. političkim činom? Vidi, na primjer, nedavnu presudu u predmetu Béres i drugi protiv Mađarske (br.59588/12, 59632/12 i 59865/12, 17. siječnja 2017.).

SUPROTSTAVLJENO MIŠLJENJE SUCA BOŠNJAKA

1. Na žalost, ne mogu se složiti s većinom kako nije bilo povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u ovom predmetu.
2. Prema mom mišljenju, većina ispravno smatra da članak 46. Konvencije ne sprečava razmatranje prigovora podnositeljice zahtjeva temeljem članka 6. Konvencije od strane Suda. Premda je vjerojatno povezan s pitanjem izvršavanja presude Suda izrečene 5. srpnja 2011. godine povodom prvog podnositeljičinog zahtjeva, ovaj se prigovor fokusira na pristup kojega je poduzeo Vrhovni sud Portugala (dalje u tekstu: „Vrhovni sud”) prilikom razmatranja podnositeljičinog zahtjeva za ponovnim otvaranjem kaznenog postupka. Jednako tako, smatram da je većina u pravu u pogledu zaključaka u vezi primjenjivosti članka 6. stavka 1. Konvencije. Osim zbog razloga danih u ovom pogledu u presudi Suda, vjerujem da je u ovom predmetu, razmatranje zahtjeva za ponovnim otvaranjem kaznenog postupka nemoguće u potpunosti odvojiti od ocjenjivanja prava i činjenica primjenjivih na početnoutvrđivanje optužbe za kazneno djelo protiv podnositeljice zahtjeva. U ovom se kontekstu od Vrhovnog suda očekivalo da iznova ocijeni činjeničnautvrđenja i primjenu mjerodavnog prava u početnom kaznenom postupku u svjetlu presude Suda. Vrhovni sud je smatrao kako osuđujuću presudu protiv podnositeljice zahtjeva nije nemoguće pomiriti s presudom Suda i da ne mogu nastati ozbiljne dvojbe u pogledu osude podnositeljice zahtjeva. Stoga ne nalazim prepreke u pogledu primjenjivosti članka 6. stavka 1. Konvencije u ovom predmetu.
3. Prilikom ocjenjivanja pristupa Vrhovnog suda tijekom razmatranja podnositeljičinog zahtjeva za ponovnim otvaranjem kaznenog postupka, većina smatra da je taj pristup spojiv s člankom 6. stavkom 1. Konvencije. Ne mogu dijeliti to mišljenje.
4. Vrhovni sud nije dao nikakvo materijalno obrazloženje zašto, prema njegovom viđenju,osuđujuća presuda protiv podnositeljice zahtjeva nije nespojiva s presudom Suda. To je samo po sebi teško spojivo sa zahtjevima članka 6. stavka 1. Konvencije. Štoviše, Vrhovni sud se pozvao na tumačenje presude Suda od 5. srpnja 2011. godine koje je očigledno nedosljedno s njezinim pravim značenjem. Premda je Sud naznačio da ne može „spekulirati u pogledu toga kakav bi bio ishod postupka pred Prizivnim sudom (u Oportu) da je on ispitao podnositeljicu zahtjeva u javnoj raspravi” Vrhovni sud je protumačio tu naznaku kao da ona znači da presuda Suda ne može dovesti do nikakvih sumnji u pogledu osuđujuće presude protiv podnositeljice zahtjeva.
5. To tumačenje tim je manje prihvatljivo u svjetlu glavnih argumenata koje je Sud iznio u svojoj presudi. Sud je zapravo primijetio kako je Prizivni sud pozvan da razmotri nekoliko pitanja koja se odnose na činjenice kao i na osobne karakteristike podnositeljice zahtjeva i posebno pitanje njezine, kako se tvrdilo, smanjene sposobnosti, koja bi pak imala odlučujući utjecaj na određivanje kazne. Prema mišljenju Suda, to pitanje nije se moglo razriješiti bez izravnog ispitivanja svjedočenja podnositeljice zahtjeva (vidi odlomke 33. i 34. presude). U skladu s tim argumentima, jasno je da je predmetnu povredu jedino bilo moguće u potpunosti otkloniti ponovnim otvaranjem postupka pred Prizivnim sudom koji je morao uključivati saslušavanje podnositeljice zahtjeva.
6. U svom suprotstavljenom mišljenju, sudac Pinto de Albuquerque, kojemu se pridružilo nekoliko drugih nezadovoljnika, analizira sudsku praksu Suda kako bi zaključio,inter alia, da je Sud ovlašten naložiti ponovno otvaranje kaznenog postupka u određenom predmetu ako je utvrđena povreda članka 6. Konvencije. Bilo kako bilo, treba smatrati nespornim da domaća tijela ne mogu pribjegavati očiglednonetočnomtumačenju prava, a još manje temeljnih izvora prava u području ljudskih prava kao što su presude ovog Suda. Kako je u ovom predmetu Vrhovni sud učinio upravo to, očigledna je povreda članka 6. stavka 1. Konvencije.