Aksu protiv Turske

Država na koju se presuda odnosi
Turska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
4149/04, 41029/04
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
15.03.2012
Članovi
8
8-1
34
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
8
8-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8) Pozitivne obaveze
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 34) Pojedinačne predstavke
(Čl. 34) Žrtva
Unutrašnje polje slobodne procene
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Postupak je pokrenut dvema predstavkama koje je podneo turski državljanin, g. Mustafa Aksu dana 23. januara i 4. avgusta 2004. Podnositelj se žalio da su tri publikacije, knjiga i dva rečnika, čije izdavanje je finansirala Vlada, sadržali navode i izraze koji su izražavali anti-romska osećanja. Pozivao se na članak 14. u vezi s članom 8. Konvencije.

Predstavke su dodeljene Drugom odeljenju Suda, koje je 27. jula 2010 donelo odluku da se predstavke združe i sa četiri glasa za i tri protiv da nije došlo do povrede člana 14. u vezi s članom 8. Konvencije. Po zahtevu podnosioca predstavke, odbor Velikog veća odlučio je da predmet uputi Velikom veću.

Podnositelj predstavke je naveo da su sporne publikacije sadržale izraze o ciganskoj zajednici koje su imale negativne, diskriminirajuće i predrasudne konotacije. Podnositelj je dalje tvrdio da su Ministarstvo obrazovanja i Tursko jezično društvo promenili njihove rečnike na njegov zahtev, te je tražio od Jezičke zajednice da takođe ispravi gore navedene definicije i ukloni sve diskriminirajuće izraze iz rečnika. Na svoje pismo nije dobio odgovor. Nakon toga, on je 2003. godine pokrenuo postupak pred Građanskim sudom opšte nadležnosti u Ankari protiv Jezičke zajednice, zahtevajući da se sporne definicije i izrazi izbrišu iz rečnika. Takođe, tražio je naknadu nematerijalne štete koju je pretrpeo zbog izraza sadržanih u rečnicima. S tim u vezi naveo je da su definicije u rečnicima predstavljale napad na njegov romsko/ciganski identitet i uvredu njega lično. Građanski sud u Ankari odbio je tužbu podnositelja predstavke i zaključio da su definicije i izrazi sadržani u rečnicima bili utemeljeni na istorijskoj i sociološkoj stvarnosti te da nisu imali za cilj da ponize niti da obezvrede etničku grupu, kao i da su u turskom postojali slični izrazi koji su se odnosili na druge etničke grupe, koji su bili prisutni u rečnicima i enciklopedijama. Na ovu odluku podnositelj se žalio Kasacionom sudu koji je presudu potvrdio.

ESLjP je u svojoj presudi u predmetu Aksu protiv Turske [GC] zaključio pre svega da svaka negativna stereotipizacija neke grupe može da utiče na grupni osećaj identiteta i osećaj sopstvene prednosti, kao i na samouverenost njenih pripadnika kada dosegne određeni nivo. U tom smislu to se može smatrati nečim što utiče na njihov „privatni život“ u smislu člana 8, stav 1 Konvencije. Na toj osnovi, Sud je ustanovio da je ta odredba primenljiva na postupke u kojima su lica romskog porekla, koja su se osetila uvređenima zbog delova teksta u jednoj knjizi i zbog rečničkih odrednica o Romima u Turskoj, tražila pravno zadovoljenje.

Veliko veće ESLJP je razmatralo da li se predstavka treba razmatrati u odnosu na povredu člana 8 u vezi sa članom 14 i zaključilo da je glavno pitanje u ovom predmetu da li su sporne publikacije, koje su navodno sadržale rasne uvrede, predstavljale mešanje u pravo podnositelja na poštovanje njegovog privatnog života, te, ukoliko jesu, da li je to mešanje bilo u saglasnosti s navedenim pravom, te odlučilo da predmet razmatra samo sa stajališta člana 8. Konvencije, te da u konkretnom slučaju turske vlasti nisu prekoračile svoju slobodu procene te da nisu zanemarile svoju pozitivnu obavezu da osiguraju podnositelju poštovanje njegovog privatnog života. Dakle, nije došlo do povrede člana 8 (16:1 glasova). Sudija Gyulumyan priložila je svoje izdvojeno mišljenje.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

VELIKO VIJEĆE

PREDMET AKSU protiv TURSKE

(zahtjevi br. 4149/04 i 41029/04)

PRESUDA

STRASBOURG

15. ožujka 2012.

U predmetu Aksu protiv Turske, Europski sud za ljudska prava, zasjedajući u Velikom vijeću sastavljenom od:

Nicolas Bratza, predsjednik,
Jean-Paul Costa,
Josep Casadevall,
Nina Vajić,
Dean Spielmann,
Karel Jungwiert,
Anatoly Kovler,
Elisabet Fura,
Alvina Gyulumyan,
Mark Villiger,
Päivi Hirvelä,
Luis López Guerra,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Nebojša Vučinić,
Işıl Karakaş,
Vincent A. de Gaetano,
Angelika Nußberger, suci,
i Michael O’Boyle, zamjenik Tajnika,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost dana 13. travnja 2011. i 1. veljače 2012, donosi slijedeću presudu koja je usvojena potonjeg datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak je pokrenut dvoma zahtjevima (br. 4149/04 i 41029/04) protiv Republike Turske koje je Sudu pod člankom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) podnio turski državljanin, g. Mustafa Aksu („podnositelj zahtjeva”), dana 23. siječnja i 4. kolovoza 2004.
  2. Podnositelja zahtjeva, kojem je dodijeljena pravna pomoć, zastupao je g. S. Esmer, odvjetnik iz Ankare. Tursku Vladu („Vlada”) zastupao je njihov zastupnik.
  3. Podnositelj zahtjeva se žalio da su tri publikacije – knjiga i dva rječnika – koji su financirani od strane Vlade, sadržavali navode i izraze koji su izražavali anti-romske osjećaje. Pozivao se na članak 14. u svezi s člankom 8. Konvencije.
  4. Zahtjevi su dodijeljeni u rad Drugom odjelu Suda (pravilo 52. st. 1. Poslovnika Suda). Dana 27. srpnja 2010. Vijeće tog odjela sastavljeno od slijedećih sudaca: Françoise Tulkens, Ireneu Cabral Barreto, Danutė Jočienė, Dragoljub Popović, Nona Tsotsoria, Işıl Karakaş i Kristina Pardalos, kao i Stanley Naismith, zamjenik tajnika odjela, usvojilo je presudu u kojoj su odlučili spojiti zahtjeve (pravilo 42 § 1) i zaključili sa četiri glasa za i tri protiv da nije došlo do povrede članka 14. u svezi s člankom 8. Konvencije.
  5. Dana 22. studenog 2010., po zahtjevu podnositelja zaprimljenom 25. listopada 2010., odbor Velikog vijeća odlučio je predmet uputiti Velikom vijeću sukladno članku 43. Konvencije.
  6. Sastav Velikog vijeća određen je sukladno članku 26. st. 4. i 5. Konvencije te pravilu 24. Poslovnika Suda.
  7. I podnositelji zahtjeva i Vlada podnijeli su daljnja pisana očitovanja o osnovanosti zahtjeva (pravilo 59. st. 1.). Usto, zaprimljeni su komentari treće strane, Greek Helsinki Monitora, kojemu je Predsjednik dopustio miješanje u pisani postupak (članak 36. st. 2 Konvencije i pravilo 44. st. 3.).
  8. Javna rasprava je održana u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu dana 13. travnja 2011. (pravilo 59. st. 3.).

Pred Sudom su nastupili:

(a) za Vladu
G M. ÖZMEN, zamjenik zastupnika,
GĐA A. EMÜLER,
G M.Z. UZUN,
GĐA N. AKSOY,
G O. SAYDAM,
G U. AKSUNGUR, odvjetnik;

(b) za podnositelja zahtjeva
G S. ESMER, odvjetnik.

Sud je saslušao obraćanja g. Esmera i g. Özmena.

ČINJENICE

I.  OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj zahtjeva, koji je romskog podrijetla, rođen je 1931. i živi u Ankari.

A.  Predmet br. 4149/04

1.  Knjiga “Cigani Turske (Türkiye Çingeneleri)”

  1. Godine 2000. Ministarstvo kulture objavilo je 3,000 kopija knjige pod naslovom “Cigani Turske”, koju je napisao professor Ali Rafet Özkan. Prije same objave, savjetodavni odbor publikacija odobrio je sadržaj knjige. Predgovor knjizi navodi kako slijedi:

“...

Cigani danas žive u miru na turskom teritoriju, baš kao što si živjeli kroz povijest, ali sada su prepušteni sami sebi, bez uređenja, nadzora ili pažnje. Njihov neuređeni način života, u kojem su u potpunosti prepušteni svojoj sudbini, propust je od strane turske države. Trenutni neuredan način života cigana, kao i činjenica da se smatra nepotrebnim na bilo koji način odlutati u njihov zatvoreni svijet unatoč dugoj povijesti koju dijelimo, još je jedan nedostatak. S ovim u svezi je i činjenica da, iako su cigani živjeli među nama niz godina, bili su isključeni od strane lokalnog stanovništva i meta zlobnih komentara koji su uglavnom bili posljedica neobaviještenosti i predrasuda. Negativan odgovor i bolne optužbe s kojima su se susretali gdje god su išli odveli su cigane, sa socijalnom strukturom ionako zatvorenom za vanjski svijet, da žive u još užim granicama.

Bili smo mišljenja da bi trebalo zakročiti u nepoznati svijet tih ljudi, koji su stoljećima živjeli s nama i koji su sada postali dio moderne turske kulture. Moj cilj bio je upoznati ih izbliza empiričkim pristupom i predstaviti cigane Turske onakvima kakvi jesu, u svim njihovim aspektima, na temelju principa znanstvene objektivnosti.

Ova studija sadrži uvod i dva dijela.

Uvod daje podatke o konceptu cigana i njihovu podrijetlu, kao i detaljne informacije o njihovoj migraciji, te razmatra njihovu povijest u Turskoj u svjetlu raznih arhiviranih dokumenata i akademskih izvora. U prvom dijelu razmatraju se sociološko-kulturalne karakteristike cigana u širem smislu. Taj dio bavi se prvenstveno njihovim kućnim životom i putovanjima, muzikom, plesom, jezikom, tradicijama i običajima. Drugi dio bavi se vjerovanjima i postupcima cigana.

Ova studija – koju predstavljam bez ikakvih pretenzije, već isključivo kao pokušaj ispunjenja velike praznine (budući da je prva studija ove vrste) i kao vodilju ostalima koji će se baviti ciganima u budućnosti – pripremljena je koristeći opisne, usporedne i fenomenološke metode, uključujući promatranje sudionika tehnika intervjuiranja.

...”

11.  U uvodu autor je naveo:

“...

Cigani su se raširili po cijelom svijetu, ali nisu uspjeli pobjeći od svog statusa marginalne skupine koja je isključena i prezirana svugdje. Osim razlika u njihovom načinu života, karakteristika koja najčešće razlikuje cigane od ostalih jest njihova boja kože, koje je tamnija i crnomanjasta. Tipološki gledano, cigani su obično prosječne visine, agilne građe, s velikim tamnim crnim (ponekad smeđim ili plavim) očima i dugačkim gustim trepavicama; muškarci imaju duge brkove. Usta su im tanka i elegantna, zubi bijeli i ravni, a vilica okrugla. Imaju usko čelo i sljepoočnice te malenu lubanju. Kosa im je kovrčava, crna, dugačka i debela. U srednjim godinama žene su široke i korpulentne. Mlađi ljudi su vitki, sa čvrstim i moćnim mišićima (vidi Carmen od Prosper Mérimée, Naše ciganske priče i one iz čitavog svijeta od Tahira Alangu i Pravljenje sita cigana Posalara od Esata Uras).

...

Ovo istraživanje ima za cilj predstaviti i identitet cigana, tih ljudi koji stoljećima žive među nama i koji su postali sastavni dio moderne turske kulture, ali o kojima dosad nije sastavljena niti jedna sveobuhvatna studija budući da je njihov kulturni identitet naveliko zanemaren kao posljedica teškoća u njihovom identificiranju i definiranju. Ova studija će izvijestiti o njihovim sociološko-kulturnim karakteristikama, vjerovanjima, mitologiji, festivalima i slavljima svake vrste.

Za potrebe ove studije proveden je inicijalni pregled dostupnih informacija, dokumentacije i materijala koji se odnose na cigane iz Turske i od drugdje. Tako identificirane informacije i dokumenti su potom svrstani prema svojoj znanstvenoj pouzdanosti koristeći kriterije neospornosti. Zatim je provedena empirijska studija koja se sastojala u promatranju time što se ušlo unutar ciganskog stanovništva i živjelo s njima. Posjetili su se svi dijelovi Turske s ciganskim stanovništvom – kako nomadski tako i oni naseljeni – te se na taj način nastojalo utvrditi činjenice o njihovom načinu života, tradiciji, vjerovanjima, oblicima obožavanja i praksama, ne samo kroz sakupljanje podataka, dokumenata i ostalih materijala, već i empiričkom metodom života među njima.”

  1. U svojoj knjizi autor je posvetio poglavlje “Ciganima suvremene Turske”. U tom je poglavlju izjavio:

“Današnji cigani rasuti su posvuda po Turskoj. Uglavnom se nalaze u regijama Marmare, Egeja i Mediterana, a u manjoj koncentraciji na Crnom moru, u centralnoj i jugoistočnoj Anatoliji. Ovdje će se objasniti podjela cigana u Turskoj.

...

Nijedan popis stanovništva dosad nije sadržavao odvojene podatke za cigane; dakle, broj ciganskog stanovništva u Turskoj nije poznat sa sigurnošću. Umjesto korištenja procijenjenih brojeva, dobili smo informacije od samih cigana, lokalnog stanovništva i lokalnih upravnih vlasti. Nastojali smo objasniti te informacije uspoređujući s ukupnim brojem stanovništva brojeve koje smo primili od lokalnih šefova (muhtar).

...

Istanbul

...

Cigani koji žive unutar provincijskih granica Istanbula uglavnom zarađuju od muzike, prodavanja cvijeća, starog željeza, skupljanja smeća i papira, kovanja i obrade željeza, vratarstva, proricanja budućnosti, čišćenja, rada s konjima i kolima, kovanja bakra, sakupljanja metala i prodaje od vrata do vrata. Rijetki također žive od džeparenja, krađe i preprodaje opojnih droga.

Tekirdağ

...

Romi (cigani) Tekirdağa zarađuju od muzike, vratarenja i laštenja cipela. Žene rade kao čistačice ili u tvornici cigli. Oni u Çorlu i Lüleburgazu zarađuju muzikom, vratarenjem, prodajom konja i stoke, građevinskim radom i lutrijom, dok žene zarađuju čišćenjem.

Kırklareli

...

Romi u Kırklareli općenito zarađuju od muzike, rada s konjima i kolima, ulične prodaje, vratarenja, čišćenja i preprodaje starog željeza.

Edirne

...

Oni koji žive u centru grada Edirne općenito zarađuju kroz rad s konjem i kolima, preprodaju starog željeza i uličnu prodajom, dok žene doprinose obiteljskoj ekonomiji kroz čišćenje. Gotovo svi stanovnici okuga Yukarı Zaferiye u Keşanu zarađuju kroz muziku. Ostali rade u raznim sektorima kao što su rad na rižinim poljima, točenje cementa na gradilištima, vratarenje, rad s konjem i kolima, skupljanje žaba i metala, preprodaja starog željeza, skupljanje papira, bojanje konja i prodavanje simita (vrste kruha). Oni u Uzunköprü žive od preprodaje starog željeza, limarenja i izrađivanja košara.

...

Ankara

...

Cigani središnjeg okruga u Ankari zarađuju od krađe, prosjačenja, prodaje od vrata do vrata, proricanja budućnosti, zercilika (pljačkanje dućana s nakitom) te izrađivanja talismana. Mali broj također se bavi limarenjem, radom s kožnim remenjem, izradom sita i košara. Mnogo ih također radi kao muzičari u noćnim klubovima. Prijavljeno je da su većina onih koji rade u željezari u blizini Altındağa i Hamamönüa cigani iz Çankırıja.

...

Pokušali smo obići sve provincije i okruge gdje žive cigani. Brojke koje smo dali za svaku provinciju dobivene su uspoređivanjem informacija, primjećivanjem uveličanih brojeva koje su nam dali cigani i intervjuiranjem okružnih šefova (muhtar), te gdje je potrebno okružne policije. ...”

Slični navodi sadržani su i s obzirom na romsko stanovništvo koje živi u ostalim dijelovima Turske, u gradovima poput Izmira, Manise, Konye, Adane i Antalije.

  1. Zadnji ulomci zaključka knjige “Cigani Turske” glase kako slijedi:

“Najvažnije veze koje povezuju cigane međusobno su njihove obiteljske i socijalne strukture te njihove tradicije. Unatoč činjenici da su više od tisuću godina vodili nomadski život, uspjeli su zaštititi svoj tradicionalni način života zahvaljujući praksi sklapanja brakova unutar grupe. Njihova vezanost za ovu tradiciju počinje rođenjem i nastavlja se sve do smrti. Tradicija je nesumnjivo najznačajniji faktor u načinu života cigana. Stariji članovi ciganskog društva imaju najveću odgovornost za zaštitu i održavanje tradicije. Međutim, zbog stalno mijenjajućih okolnosti i potreba, socijalna struktura cigana postala je teško održiva. Posebice “Natia”, jedna od tih socijalnih struktura ne može više opstati u današnjoj Turskoj.

Najuočljivija karakteristika cigana jest njihov način života. Dakle, sve grane sociološko-kulturoloških aktivnosti, koje se sastoje od migracije i naseljavanja, plesa, muzike, jezika, jela i pića, proricanja budućnosti, čaranja i zanimanja, sačinjavaju pravu narav ciganskog života. Drugim riječima, ovi elementi čine vidljivi dio sante leda. Drugi ljudi obično prepoznaju cigane kroz ove fenomene, ali jedini pravi način upoznavanja cigana sastoji se u druženju s njima i u cjelokupnoj analizi njihovih tradicija i vjerovanja. Tajni svijet cigana otkriva se kroz njihova vjerovanja, ponajviše kroz njihova praznovjerja i tabue.

Poput svih ostalih i cigani osjećaju potrebu za vjerovanjem i obožavanjem. Uz prihvaćanje religije zemlje u kojoj žive, oni također održavaju tradicionalna vjerovanja specifična za njihovu kulturu. Stoga se primjećuje da cigani imaju iskrene gozbe i slavlja koja potiču iz njihovih vjerovanja koja djelomično potiču iz hinduizma.

Prema našem mišljenju, ovi ljudi koji svugdje trpe ponižavanja i odbijanja, mogli bi se pretvoriti u građane koji bi bili bogatstvo za našu državu i naciju ukoliko bi se uspjeli riješiti njihovi obrazovni, socijalni, kulturološki i medicinski problem. To bi jednostavno značilo strpljivo i odlučno usredotočivanje na te probleme.”

2.  Domaći postupak pokrenut od strane podnositelja zahtjeva

  1. Dana 15. lipnja 2001. podnositelj zahtjeva podnio je molbu Ministarstvu kulture u ime turskih romsko/ciganskih udruga. U svojoj molbi naveo je da je u knjizi autor naveo da su cigani bili uključeni u ilegalne aktivnosti, da su živjeli kao „lopovi, džeparoši, varalice, razbojnici, zelenaši, prosjaci, preprodavači droge, prostitutke i vlasnici bordela” kao i da su bili poligamni i agresivni. Podnositelj zahtjeva također je naveo da je knjiga sadržavala još nekoliko navoda koji su bili ponižavajući i vrijeđajući za cigane. Navodeći kako su ovi navodi predstavljali kazneno djelo, zahtijevao je da se obustavi prodaja knjige i zaplijene preostali primjerci.
  2. Istog dana, čelnik odjela za publikacije Ministarstva kulture naredio je da se preostalih 299 primjeraka knjige vrati odjelu publikacija.
  3. Dana 11. listopada 2001. podnositelj zahtjeva poslao je dopis Ministarstvu kulture s upitom da li su primjerci knjige bili zaplijenjeni.
  4. Dana 17. listopada 2001. čelnik odjela publikacija Ministarstva kulture obavijestio je podnositelja zahtjeva da je savjetodavno tijelo Ministarstva, koje se sastojalo od sedam profesora, odlučilo da je knjiga bila rezultat znanstvenog istraživanja te da nije sadržavala uvrede niti slične navode. Također ga je obavijestio da autor knjige nije dopuštao nikakve izmjene u tekstu te da je na njegov zahtjeva Ministarstvo prenijelo autorska prava na njega.
  5. Dana 4. veljače 2002. podnositelj zahtjeva poslao je dopis Ministarstvu kulture kao i profesoru Ali Rafet Özkanu, ponavljajući svoj zahtjev. Nije dobio odgovor.
  6. Nakon toga, dana 30. travnja 2002., podnositelj zahtjeva podnio je tužbu u svoje osobne ime protiv Ministarstva kulture i autora knjige pred Građanskim sudom opće nadležnosti u Ankari, tražeći naknadu nematerijalne štete koju je pretrpio kao posljedicu izraza korištenih u knjizi. Tvrdio je da su ti izrazi predstavljali napad na njegov identitet Roma/cigana te da su bili uvredljivi. Podnositelj je nadalje tražio da se preostali primjerci knjige zaplijene i da se njezina objava i distribucija zabrane.
  7. Autor knjige u svom je odgovoru na tužbu naveo kako su njegov referentni materijal bili arhivi policijske stanice u Adani kao i knjige drugih autora o ciganima, te da nije imao nikakvu namjeru vrijeđanja ili ponižavanja cigana. Autor je nadalje izjavio kako se ulomci navedeni od strane podnositelja zahtjeva ne smiju razmatrati izdvojeno već u kontekstu čitave knjige.
  8. Dana 24. rujna 2002. Građanski sud u Ankari odbio je tužbu podnositelja zahtjeva u dijelu u kojem se ona odnosila na autora knjige. Sud je smatrao da je knjiga bila rezultat akademskog istraživanja, da se temeljila na znanstvenim podacima i da je razmatrala socijalne strukture Roma/cigana u Turskoj. Prvostupanjski sud je stoga zaključio da sporne izjave nisu vrijeđale podnositelja zahtjeva. Što se tiče podnositeljeve tužbe protiv Ministarstva, Građanski je sud odlučio da nije bio nadležan te da su za taj dio tužbenog zahtjeva bili nadležni upravni sudovi.
  9. Dana 25. listopada 2002. podnositelj zahtjeva podnio je žalbu, u kojoj je naveo da se knjigu nije mogli smatrati znanstvenim istraživanjem te da ju stoga Ministarstvo kulture nije trebalo ni objaviti.
  10. Dana 21. travnja 2003. Kasacijski sud potvrdio je presudu prvostupanjskog suda. Naveo je da su izrazi kojima je podnositelj zahtjeva prigovarao bili općenite naravi. Stoga nije našao razloga zaključiti da su se oni odnosili na sve Rome/cigane niti da su predstavljali napad na identitet podnositelja zahtjeva.
  11. Dana 8. prosinca 2003. odbačen je zahtjev podnositelja zahtjeva za ispravkom odluke.
  12. Nakon toga, nepoznatog datuma, podnositelj zahtjeva pokrenuo je postupak protiv Ministarstva kulture pred Upravnim sudom u Ankari. Tražio je naknadu nematerijalne štete, navodeći da je sadržaj knjige objavljene od Ministarstva kulture bio uvredljiv za romsko-cigansku zajednicu. Dana 7. travnja 2004. Upravni sud odbio je tužbu podnositelja. Našao je da je prije objave spornu knjigu pregledao izvjestitelj postavljen od strane savjetodavnog odbora za publikacije. Nakon njegova odobrenja, savjetodavni odbor pristao je objaviti knjigu. Uoči prigovora podnositelja zahtjeva knjigu je još jednom pregledao savjetodavni odbor u sastavu od sedam profesora dana 25. rujna 2001. koji je zaključio da se radi o akademskoj studiji utemeljenoj na znanstvenom istraživanju te da se nastavkom njezine distribucije i prodaje ne bi uzrokovala nikakva neugodnost. Upravni sud je stoga zaključio da su navodi podnositelja zahtjeva bili neosnovani. Podnositelj se nije žalio protiv ove odluke.

B.  Predmet br. 41029/04

  1. Godine 1991. i 1998. nevladina udruga pod imenom Jezična udruga objavila je dva rječnika pod naslovom “Turski rječnik za učenike (Öğrenciler için Türkçe Sözlük)” i “Turski rječnik (Türkçe Sözlük)”. Osim naslova, oba rječnika imali su potpuno isti sadržaj. Objava ovih rječnika djelomično je financirana od stane Ministarstva kulture.
  2. Dana 30. travnja 2002. podnositelj zahtjeva poslao je pismo Izvršnom odboru Jezične udruge u ime Konfederacije kulturnih udruženja Roma  i cigana. U svom pismu podnositelj zahtjeva je naveo da su određeni izrazi u rječnicima bili uvredljivi za i diskriminatorni za Rome i cigane.
  3. Na stranici 279 oba rječnika navedeni su slijedeći izrazi u svezi s riječju “cigan” (çingene):

Cigan” ingene): 1.  Etnička grupa ili osoba koja pripada toj grupi koja potječe iz Indije i čiji članovi vode nomadski način života i ima ih posvuda u svijetu. 2.  (metaforično) škrto.

“Ciganski dug” (Çingene borcu): nevažan dug koji se sastoji od nekoliko manjih dugova.

“Cigan svira, a Kurd pleše” (Çingene çalar Kürt oynar): mjesto s puno meteža i buke.

“Ciganski šator” (Çingene çergesi) (metaforično): prljavo i siromašno mjesto.

“Cigansko vjenčanje” (Çingene düğünü): krcat i bučan sastanak.

“Ciganska svađa” (Çingene kavgası): verbalna svađa u kojoj se koriste vulgarni izrazi.

“Ciganski novac” (Çingene parası): kovanice.

“Ciganski roza” (Çingene pembesi): roza.

“Ciganski jezik” (çingenece): jezik koji koriste cigani.

“Ciganstvo” (çingenelik): 1. Biti cigan 2.  (metaforično) biti škrt ili pohlepan.

“Postati cigan” (Çingeneleşmek): ponašati se škrto.

  1. Po mišljenju podnositelja zahtjeva, izrazi o ciganskoj zajednici imali su negativne, diskriminirajuće i predrasudne konotacije. Podnositelj je nadalje tvrdio da su Ministarstvo obrazovanja i Tursko jezično društvo promijenili njihove rječnike na njegov zahtjev, te je tražio od Jezične udruge da također ispravi gore navedene definicije i ukloni sve diskriminirajuće izraze iz rječnika. Na svoje pismo nije dobio odgovor.
  2. Nakon toga, dana 15. srpnja 2002., podnositelj zahtjeva poslao je još jedno pismo Jezičnoj udruzi, ponavljajući svoj zahtjev. Dodao je da će pokrenuti sudski postupak protiv udruge ukoliko se njegovom zahtjevu ne udovolji do 20. kolovoza  2002.
  3. Dana 16. travnja 2003. podnositelj zahtjeva pokrenuo je postupak pred Građanskim sudom opće nadležnosti u Ankari protiv Jezične udruge, zahtijevajući da se prethodno navedene definicije i izrazi izbrišu iz rječnika. Podnositelj je nadalje tražio naknadu nematerijalne štete koju je pretrpio zbog izraza sadržanih u rječnicima. S tim u svezi naveo je da su definicije u rječnicima predstavljale napad na njegov romsko/ciganski identitet i uvredu njega osobno.
  4. U svojim podnescima Jezična je udruga navela, inter alia, da su definicije i izrazi sadržani u rječniku utemeljeni na povijesnoj i sociološkoj stvarnosti i da im cilj nije bio poniziti ili obezvrijediti etničku skupinu. Nadalje je navela da su rječnici sadržavali izraze i definicije koje su se uobičajeno koristile u društvu te da su u turskom jeziku postojali drugi slični izrazi koji se tiču Albanaca, Židova i Turaka.
  5. Dana 16. srpnja 2003. Građanski sud u Ankari odbio je tužbu podnositelja zahtjeva. Zaključio je da su definicije i izrazi sadržani u rječnicima bili utemeljeni na povijesnoj i sociološkoj stvarnosti te da nisu imali za cilj poniziti niti obezvrijediti etničku skupinu. Nadalje je primijetio da su u turskom postojali slični izrazi koji su se odnosili na druge etničke skupine, te koji su bili prisutni u rječnicima i enciklopedijama. 
  6. Podnositelj zahtjeva podnio je žalbu. Dana 15. ožujka 2004. Kasacijski sud potvrdio je presudu od 16. srpnja 2003.

II.  MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A.  Građanski zakonik

  1. Članak 24. Građanskog zakonika glasi kako slijedi:

“Svaka osoba čija su osobna prava protupravno povrijeđena može se obratiti sucu za zaštitu protiv onih koji su uzrokovali povredu.

Povreda je protupravna osim ukoliko nije opravdana pristankom osobe čija se prava vrijeđaju ili ukoliko je bila neophodna važnim javnim ili privatnim interesom ili zakonom.”

Nadalje, prema članku 25. Građanskog zakonika:

“Tužitelj može od suca tražiti da spriječi prijetnju povrede, naredi prestanak postojeće povrede ili utvrdi protupravnost takve povrede čak i ukoliko je ista već prestala.

Uz takvu tužbu, tužitelj također može zahtijevati da se ispravak ili presuda objavi ili dostavi trećim stranama.

...”

B.  Kazneni zakonik

  1. Članak 312. st. 2. bivšeg Kaznenog zakonika određivao je kako slijedi:

“...

Svaka osoba koja druge potiče na mržnju ili netrpeljivost temeljenu na socijalnoj pripadnosti, rasi, vjeroispovijedi, nazivu ili regiji bit će osuđena na kaznu zatvora od jedne do tri godine ili na novčanu kaznu u iznosu između devet i trideset šest tisuća lira. Ukoliko takvo poticanje ugrozi javnu sigurnost, kazna će se povećati za od jedne trećine do jedne polovine.”

  1. Dana 1. lipnja 2005. na snagu je stupio novi Kazneni zakonik (zakon br. 5237). Članak 216. novog zakonika propisuje kako slijedi:

“1. Svaka osoba koja javno izaziva mržnju ili netrpeljivost u jednom dijelu javnosti protiv drugog dijela s različitim karakteristikama koje se temelje na socijalnoj pripadnosti, rasi, vjeroispovijedi, sekti ili regionalnim razlika, na način da dovede u opasnost javnu sigurnost, osudit će se na zatvorsku kaznu od jedne do tri godine.

2.  Svaka osoba koja javno okleveće dio javnosti na temelju socijalne pripadnosti, rase, vjeroispovijedi, sekte, spola ili regionalnih razlika osudit će se na kaznu zatvora od šest mjeseci do godine dana.

...”

III.  DOKUMENTI EUROPSKE KOMISIJE PROTIV RASIZMA I NETOLERANCIJE (ECRI)

  1. U svom četvrtom izvještaju o Turskoj (CRI(2011)5), objavljenom 8. veljače 2011., ECRI je s odobravanjem prihvatio činjenicu da su, u svrhu obeshrabrivanja negativne stereotipizacije, uklonjene sve konotacije koje bi se mogle shvatiti kao diskriminirajuće iz rječničke definicije pojma “cigan”. Nadalje je potaknuo turske vlasti da nastave i ojačaju svoja nastojanja da uklone negativnu stereotipizaciju Roma, kao i da uspostave konstruktivni dijalog s romskom zajednicom.
  2. U svojoj preporuci opće politike br. 10 koja se odnosi na borbu protiv rasizma i rasne diskriminacije u i kroz školsko obrazovanje, usvojenoj 15. prosinca 2006., ECRI je također preporučio da države članice osiguraju da školsko obrazovanja igra ključnu ulogu u borbi protiv rasizma i rasne diskriminacije u društvu kroz promicanje kritičkog razmišljanja među učenicima i kroz podučavanje nužnim vrlinama kako bi postali svjesni i reagirali na stereotipe ili netolerantne elemente sadržane u materijalima koje koriste.

PRAVO

I.  NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva je tvrdio da su knjiga “Cigani Turske” i rječnici navedeni u stavcima 26-28. gore sadržavali izraze i definicije koji su vrijeđali njegov romsko-ciganski identitet.
  2. Vlada je osporavala ovu tvrdnju.

A.  O tome da li bi zahtjeve trebalo razmatrati pod člankom 8. ili člankom 14. u svezi s člankom 8. Konvencije

  1. Veliko vijeće primjećuje da je Vijeće razmotrilo pritužbe podnositelja zahtjeva pod člankom 14. u svezi s člankom 8. Konvencije. Te odredbe glase kako slijedi:

Članak 8.

“1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”

Članak 14.

“Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.”

  1. Veliko vijeće ponavlja da je Sud gospodar karakterizacije koja se u domaćem pravu daje činjenicama slučaja te da nije vezan onom koju su dali niti Vlada niti podnositelj zahtjeva (vidi Scoppola protiv Italije (br. 2) [GC], br. 10249/03, st. 54., 17. rujna 2009.). Diskriminacija u smislu članka 14. Konvencije znači različito postupanje s osobama u relativno sličnom položaju bez objektivnog i razumnog opravdanja. Neće biti objektivnog i razumnog opravdanja ukoliko različito postupanje nema „legitiman cilj” ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se njima želi postići (vidi, među mnogim autoritetima, D.H. i ostali protiv Češke Republike [GC], no. 57325/00, st. 175., ECHR 2007-IV, i Burden protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 13378/05, st. 60., ECHR 2008-...).
  2. Sud primjećuje da je diskriminacija na temelju, inter alia, etničkog podrijetla pojedinca oblik rasne diskriminacije. Rasna diskriminacija je osobito zlobna vrsta diskriminacije, te zbog svojih pogibeljnih posljedica zahtijeva od vlasti posebnu pozornost i snažnu reakciju. Zbog toga domaće vlasti moraju iskoristiti sva dostupna sredstva kako bi suzbile rasizam, te time pojačale demokratsko viđenje društva u kojem se različitosti ne doživljavaju kao prijetnja već kao izvor obogaćenja (vidi Nachova i ostali protiv Bugarske [GC], br. 43577/98 i 43579/98, st. 145., ECHR 2005-VII, i Timishev protiv Rusije, br. 55762/00 i 55974/00, st. 56., ECHR 2005-XII). Sud nadalje primjećuje da su Romi, kao posljedica njihove turbulentne povijesti i stalnog iskorjenjivanja postali posebna manjina u nepovoljnom i ranjivom položaju. Kao što je Sud već istaknuo u prethodnim slučajevima, oni stoga zahtijevaju posebnu zaštitu (vidi D.H. i ostali, gore citirano, st. 182.).
  3. Sud opaža da je u ovom predmetu podnositelj zahtjeva, koji je romskog podrijetla, tvrdio da su knjiga i dva rječnika financirani od strane države sadržavali izraze i definicije koje su odražavali anti-romske osjećaje. Smatrao je da su sporne izjave predstavljale napad na njegov romski identitet. Međutim, Sud primjećuje da se ovaj predmet ne odnosi na različitost u postupanju niti na etničku diskriminaciju, budući da podnositelj zahtjeva nije uspio prima facie dokazati da bi sporne publikacije imale namjeru ili učinak diskriminiranja. Predmet se stoga ne može usporediti s ostalima koje su ranije podnijeli pripadnici romske zajednice (vidi, glede obrazovanja, D.H. i ostali, gore citirano, st. 175-210.; glede stanovanja, Chapman protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 27238/95, st. 73., ECHR 2001-I; i glede izbora, Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [GC], br. 27996/06 i 34836/06, st. 45., 22. prosinca 2009). Prema tome, glavno pitanje u ovom predmetu jest da li su sporne publikacije, koje su navodno sadržavale rasne uvrede, predstavljale miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na poštivanje njegova privatnog života, te, ukoliko jesu, da li je to miješanje bilo u suglasnosti s navedenim pravom. Sud će stoga ovaj predmet razmotriti samo sa stajališta članka 8. Konvencije.

B.  Vladin preliminarni prigovor

1.  Navodi stranaka

(a)  Vlada

  1. Vlada je osporavala status žrtve podnositelja zahtjeva u oba predmeta, tvrdeći da predstavljaju actio popularis zahtjeve. Prema mišljenju Vlade, podnositelj nije pokazao da je on izravno pogođen spornim primjedbama i izrazima.

(b)  Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva naveo je da su mu zbog njegovog romskociganskog podrijetla uvredljive primjedbe i izrazi sadržani u knjizi i u rječnicima uzrokovali materijalnu i nematerijalnu štetu. Stoga se smatrao žrtvom u smislu članka 34. Konvencije.

(c)  Treća strana

  1. Greek Helsinki Monitor je izjavio da bilo koji član neke etničke skupine koja je navodno ciljana općenito diskriminirajućim izrazima temeljenim na rasi ima status žrtve, budući da takvi izrazi stvaraju predrasude prema svim članovima te skupine. Nadalje je tvrdio da zaštita Suda ne bi trebala biti manja od one predviđene domaćim pravom: kad je pojedincu domaće pravo priznalo status žrtve, onda mu Sud ne bi smio odbiti priznati takav status.

2.  Presuda Vijeća

  1. Vijeće je primijetilo da iako podnositelj zahtjeva nije bio izravno i osobno ciljan ni knjigom ni spornim rječnicima, imao je pravo pokrenuti postupak za naknadu štete i iznijeti meritum svojih primjedbi pred domaće sudove sukladno domaćem pravu, naime člancima 24. i 25. Građanskog zakonika (vidi st. 35. gore). Iz tog razloga Vijeće je smatralo da podnositelj zahtjeva ima status žrtve pod člankom 34. Konvencije.

3.  Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da, kako bi mogao podnijeti zahtjev sukladno članku 34. Konvencije, pojedinac, nevladina organizacija ili skupina pojedinaca mora biti u mogućnosti tvrditi da su žrtve povrede prava zajamčenih Konvencijom. Kako bi se to moglo tvrditi, dotična osoba mora biti izravno pogođena spornom mjerom: Konvencija stoga ne predviđa mogućost podnošenja actio popularis s ciljem tumačenja njome zajamčenih prava niti dozvoljava pojedincima da se žale na odredbe domaćeg prava iz prostog razloga što oni smatraju da iste, bez obzira što ih osobno ne pogađaju, nisu u skladu s Konvencijom (vidi Burden, prethodno citirano, st. 33., i Tănase protiv Moldavije [GC], br. 7/08, st. 104., ECHR 2010-...).
  2. Stoga je postojanje žrtve koja je osobno pogođena navodnom povredom Konvencije neophodno za pokretanje Konvencijskog sustava zaštite, iako se ovaj kriterij ne bi trebao tumačiti suviše strogo i neprilagodljivo (vidi Bitenc protiv Slovenije (odluka), br. 32963/02, 18. ožujka 2008.). Pitanje da li podnositelj zahtjeva može tvrditi da je žrtva navodne povrede Konvencije bitna je za sve stadije postupka u skladu s Konvencijom (vidi Burdov protiv Rusije, br. 59498/00, st. 30., ECHR 2002-III).
  3. Sud naglašava da se pojam „žrtve” ima tumačiti autonomno, bez obzira na koncepte u domaćem pravu kao što su postojanje pravnog interesa ili poslovna sposobnost (vidi Sanles Sanles protiv Španjolske (odluka), br. 48335/99, ECHR 2000-XI), iako bi Sud trebao uzeti u obzir činjenicu da je podnositelj zahtjeva sudjelovao kao stranka u domaćem postupku (vidi Micallef protiv Malte [GC], br. 17056/06, st. 48., ECHR 2009-...).
  4. Sud primjećuje da se u konkretnom slučaju podnositelj zahtjeva, koji je romskog podrijetla, žali na navode i izraze koji su navodno ponizili romsku zajednicu. Istina je da podnositelj zahtjeva nije bio osobno ciljan; međutim, itekako se mogao osjećati uvrijeđenim navodima koji se odnose na etničku skupinu kojoj pripada. Nadalje, pred domaćim sudovima nije se postavilo pitanje aktivne legitimacije podnositelja zahtjeva te je stoga meritum njegova predmeta razmotren pred dvije sudske instance.
  5. Iz tih razloga, kao i potrebe da se kriterij postojanja statusa žrtve tumači na fleksibilan način, Sud prihvaća da se podnositelj zahtjeva, iako nije bio izravna meta spornih navoda, može smatrati žrtvom činjenica na koje se žali u smislu članka 34. Konvencije. Stoga se preliminarni prigovor Vlade da podnositelj zahtjeva nema status žrtve ima odbiti.

C.  Meritum predmeta

1.  Zahtjev br. 4149/04

(a)  Navodi stranaka

(i)  Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva naveo je da su određeni dijelovi knjige “Cigani Turske” sadržavali navode i izraze koji su ponižavali romsku zajednicu. Posebice je istaknuo poglavlje knjige koje sadrži informacije o načinu života Roma u određenim gradovima Turske, a naročito njihovu navodnu uključenost u ilegalne aktivnosti (vidi st. 12. gore). Prema podnositelju zahtjeva, opća namjera autora nije bila bitna, budući da su ti odlomci sami po sebi predstavljali jasnu uvredu romske zajednice. Također je izrazio svoje nezadovoljstvo odlukama domaćih sudova koje su odbile njegov zahtjeva za naknadu štete.

(ii)  Vlada

  1. Vlada je izjavila da je knjiga objavljena od strane Ministarstva kulture po preporuci savjetodavnog odbora za publikacije. Prema izvješću savjetodavnog odbora, predmetna knjiga bila je rezultat komparativne akademske studije pripremljene kao prilog etničkim studijima u Turskoj. Sadržavala je informacije o podrijetlu romske zajednice, njezinom jeziku, tradiciji, vjerovanjima, festivalima, kuhinji, odjeći, muzici i uvjetima života. Vlada je izjavila da je knjiga po primitku prigovora podnositelja zahtjeva ponovno razmotrena od strane niza sveučilišnih profesora, koji za zaključili da ista nije sadržavala nikakve uvredljive izjave. Na kraju, Vlada je tvrdila da je Ministarstvo kulture bilo predano promicanju romske kulture i tradicije.

(b)  Presuda Vijeća

  1. Vijeće je zaključilo da, iako su se ulomci i navodi koje je istaknuo podnositelj zahtjeva čitani samostalno mogli doimati diskriminatornim i uvredljivim, kada se razmotri knjiga u cjelini nije bilo moguće zaključiti da je autor bio u lošoj vjeri niti da je imao bilo kakvu namjeru vrijeđanja romske zajednice. Vijeće je posebno uzelo u obzir zaključak u knjizi, u kojem je autor naglasio da je djelo “Cigani Turske” akademska studija provedena komparativnom analizom koja je bila usredotočena na povijest i socijalno-ekonomske uvjete života Roma u Turskoj. Vijeće je zaključilo da se autor osvrnuo na pristran opis Roma kako bi pokazao percepciju romske zajednice u javnosti. Iz tih razloga, Vijeće nije našlo povredu Konvencijom zajamčenih prava podnositelja zahtjeva.

(c)  Ocjena Suda

(i)  Primjenjivost članka 8. Konvencije

  1. Sud ponavlja da je pojam „privatnog života” u smislu članka 8. Konvencije vrlo širok te da ga nije moguće iscrpno definirati. Pojam privatne autonomije ishodišno je načelo za tumačenje jamstava sadržanih u članku 8. Može se odnositi na višestruke aspekte fizičkog i socijalnog identiteta pojedinca. Sud nadalje ističe da je u prošlosti prihvatio da se etnički identitet pojednca mora smatrati kao još jedan takav element (vidi S. i Marper protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 30562/04 i 30566/04, st. 66., 4. prosinca 2008., i Ciubotaru protiv Moldavije, br. 27138/04, st. 49., 27. travnja 2010.). Kada bilo kakvo negativno stereotipiziranje skupine dostigne određenu razinu ono može utjecati na identite te skupine kao i na osjećaje samovrijednosti i samopouzdanja njezinih članova. U tom smislu ono može utjecati i na privatni život pripadnika te skupine.
  2. Nadalje, iako je osnovni cilj članka 8. Konvencije zaštititi pojedinca od proizvoljnog miješanja javnih vlasti, on ne sadrži samo puku zabranu državi da se ustegne od takvog miješanja: uz ovu negativnu obvezu mogu postojati i pozitivne obveze svojstvene za zaštitu poštivanja privatnog života, čak i u području odnosa među samim pojedincima (vidi Tavlı protiv Turske, br. 11449/02, st. 28., 9. studenog 2006., i Ciubotaru, prethodno citirano, st. 50.).
  3. U odnosu na činjenice konkretnog slučaja, Sud primjećuje da se podnositelj zahtjeva, koji je romskog podrijetla, osjećao uvrijeđenim određenim ulomcima knjige “Cigani Turske”, koja je bila usredotočena na romsku zajednicu. Isti je stoga pokrenuo građansku parnicu protiv autora knjige i Ministarstva kulture (vidi st. 19-25. gore). Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o publikaciji koja je navodno utjecala na identitet grupe kojoj je pripadao podnositelj zahtjeva, a time i na njegov privatni život. Sud nadalje opaža da, iako je knjiga “Cigani Turske” objavljena od strane Ministarstva kulture (vidi st. 10. gore), ono je kasnije vratilo autorska prava autoru knjige (vidi st. 17. gore). Štoviše, podnositelj zahtjeva nije se žalio na odluku Upravnog suda u Ankari kojom je odbijena njegova upravna tužba protiv Ministarstva kulture (vidi st. 25. gore). Time nije nastavio svoj slučaj protiv državnih vlasti zbog njihove uključenosti u spornu publikaciju.
  4. U ovakvim okolnostima Sud zaključuje da glavno pitanje u ovom predmetu nije da li je došlo do izravnog miješanja u privatni život pojedinca od strane domaćih vlasti, nego da li je tužena Vlada ispunila svoju pozitivnu obvezu pod člankom 8. time što je zaštitila privatni život podnositelja protiv navodnog miješanja od strane treće osobe, u ovom slučaju autora knjige. Drugim riječima, Sud će utvrditi da li su turski sudovi u svjetlu članka 8. Konvencije trebali usvojiti tužbu podnositelja zahtjeva i dodijeliti mu određeni iznos u vidu nematerijalne štete te zabraniti distribuciju knjige.

(ii)  Poštivanje članka 8. Konvencije

(α)  Opća načela

  1. Granice između pozitivnih i negativnih obveza države pod člankom 8. ne mogu se precizno definirati. Primjenjiva načela su međutim slična. U oba konteksta mora se uzeti u obzir pravična ravnoteža koja se mora postići između suprotstavljenih interesa pojedinca i zajednice u cjelini; i u oba konteksta država ima slobodu procjene (vidi, između mnogih autoriteta, Keegan protiv Irske, 26. ožujka 1994., st. 49., Serija A br. 290; Botta protiv Italije, 24. veljače 1998., st. 33., Reports of Judgments and Decisions 1998-I; i Gurgenidze protiv Gruzije, br. 71678/01, st. 38., 17. listopada 2006.).
  2. U predmetima poput ovoga, gdje se pritužba odnosi na činjenicu da su prava zaštićena člankom 8. povrijeđena kao posljedica ostvarivanja prava drugih na slobodu izražavanja, prilikom tumačenja članka 8. moraju se uzeti u obzir i zahtjevi članka 10. Konvencije (vidi, primjerice i mutatis mutandis, Von Hannover protiv Njemačke, br. 59320/00, st. 58., ECHR 2004-VI). Stoga će u takvim slučajevima Sud uravnotežiti pravo podnositelja zahtjeva na „poštivanje njegova privatnog života” sa javnim interesom zaštite slobode izražavanja, imajući na umu da ne postoji hijerarhijski odnos između ta dva članka (vidi Timciuc protiv Rumunjske (odluka) br. 28999/03, st. 144., 12. listopada 2010.).
  3. U ovom kontekstu Sud naglašava da sloboda izražavanja predstavlja jednu od temeljnih odrednica demokratskog društva. Uz iznimke predviđene u stavku 2., članak 10. Konvencije primjenjuje se ne samo „informacije” ili „ideje” koje su povoljno primljene ili koje se smatraju neuvredljivima ili ostavljaju ravnodušnima, već i one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. Takvi su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi, među drugim autoritetima, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 7. prosinca 1976., st. 49., Serija A br. 24, i Reinboth i ostali protiv Finske, br. 30865/08, st. 74., 25. siječnja 2011.). Ova sloboda podložna je iznimkama predviđenim u članku 10. st. 2. koje se međutim moraju usko tumačiti. Potreba za bilo kakvom iznimkom se treba prema tome uvjerljivo utvrditi (vidi, primjerice, Lingens protiv Austrije, 8. srpnja 1986., st. 41., Serija A br. 103, i Nilsen i Johnsen protiv Norveške [GC], br. 23118/93, st. 43., ECHR 1999-VIII).
  4. Sukladno članku 10. Konvencije, države ugovornice imaju određenu slobodu procjene prilikom određivanja da li je miješanje sa slobodom izražavanja bilo „nužno u demokratskom društvu”. Međutim, ta sloboda ide ruku pod ruku s europskim nadzorom te obuhvaća kako zakonodavstvo tako i odluke kojim se ono primjenjuje, čak i one usvojene od nepristranog suda (vidi Tammer protiv Estonije, br. 41205/98, st. 60., ECHR 2001-I; Peck protiv Ujedinjenog Kraljevstva,br. 44647/98, st. 77., ECHR 2003-I; i Karhuvaara i Iltalehti protiv Finske, br. 53678/00, st. 38., ECHR 2004-X). Zadaća Suda u ostvarivanju njegova nadzora ne sastoji se u zauzimanju mjesta domaćih vlasti već u ocjeni, na temelju cjelokupne situacije predmeta, da li su odluke koje su oni donijeli unutar njihove slobode procjene (vidi Petrenco protiv Moldavije, br. 20928/05, st. 54, 30. ožujka 2010.; Polanco Torres i Movilla Polanco protiv Španjolske, br. 34147/06, st. 41., 21. rujna  2010.; i Petrov protiv Bugarske (odluka), br. 27103/04, 2. studenog 2010.).
  5. U sličnim je slučajevima Sud stoga pridao značajnu pozornost činjenici da su domaće vlasti prepoznale postojanje suprotstavljenih prava kao i potrebu osiguranja pravične ravnoteže među njima (vidi, primjerice i mutatis mutandis, Tammer, prethodno citirano, st. 69.; White protiv Švedske, br. 42435/02, st. 27., 19. rujna 2006.; Standard Verlags GmbH protiv Austrije (br. 2), br. 21277/05, st. 52., 4. lipnja 2009.; Lappalainen protiv Finske (odluka), br. 22175/06, 20. siječnja 2009.; i Papaianopol protiv Rumunjske, br. 17590/02, st. 30., 16. ožujka 2010.).
  6. Ukoliko ravnoteža postignuta od strane domaćih tijela nije zadovoljavajuća, posebice iz razloga što važnost ili opseg jednog od temeljnih prava nije bila uzeta u obzir u dovoljnoj mjeri, sloboda procjene ostavljena odlukama domaćih sudova bit će veoma uska. Međutim, ukoliko je situacija procijenjena u skladu s dobro ustaljenom praksom Suda, isti će trebati jako važne razloge kako bi zamijenio svoje mišljenje s onim domaćih sudova, koji će stoga uživati širu slobodu procjene (vidi MGN Limited protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 39401/04, st. 150. i 155., 18. siječnja 2011., i Von Hannover protiv Njemačke (br. 2) [GC], br. 40660/08 i 60641/08, st. 107., 7. veljače 2012.).
  7. Pretpostavka svemu ovome jeste postojanje pravnog sustava koji uspješno jamči prava koja potpadaju pod pojam „privatnog života” te dostupnost istog podnositelju zahtjeva (vidi Karakó protiv Madžarske, br. 39311/05, st. 19., 28. travnja 2009.). Sud će to također uzeti u razmatranje.

(β)  Primjena ovih načela u konkretnom slučaju

  1. U konkretnom slučaju domaći su sudovi imali zadaću pronaći pravičnu ravnotežu između prava podnositelja zahtjeva pod člankom 8. Konvencije kao pripadnika romske zajednice i prava autora sporne knjige na provođenje akademsko-znanstvenog istraživanja o određenoj etničkoj skupini i na objavljivanje svojih zaključaka. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je knjiga, a posebice poglavlje u njoj koje je sadržalo podatke o životnim uvjetima Roma u raznim turskim gradovima, predstavljala uvredu romske zajednice. Odbijajući njegovu tužbu pred dvije instance, turski su se sudovi pozvali, inter alia, na izvještaj pripremljen od strane sedam sveučilišnih profesora koji su zaključili da je sporna knjiga predstavljala akademsku studiju utemeljenu na znanstvenom istraživanju (vidi st. 25. gore). Smatrali su da navodi i izrazi nisu bili uvredljivi, jer su bili općenite naravi, nisu se odnosili na sve Rome i nisu predstavljali napad na identitet podnositelja zahtjeva (vidi st. 21. i 23. gore). Štoviše, Građanski sud opće nadležnosti u Ankari zaključio je da je knjiga proučavala socijalne strukturu romskociganske zajednice u Turskoj te da se temeljila na znanstvenim podacima (vidi st. 21. gore).
  2. Prema mišljenju Suda, ovi se zaključci ne mogu smatrati nerazumnima ili utemeljenim na netočnom iznošenju relevantnih činjenica. S time u svezi važno je istaknuti da, iako je autor ukazao na određene ilegalne aktivnosti nekih članova romske zajednice koji žive u određenim područjima, nigdje u knjizi nije naveo negativne primjedbe o romskom stanovništvu općenito niti je tvrdio da su svi članovi romske zajednice uključeni u ilegalne aktivnosti. Nadalje, u različitim dijelovima knjige, točnije u predgovoru, uvodu i zaključku, autor je jasno naglasio da mu je namjera bila razjasniti dotad nepoznat život romske zajednice u Turskoj, koja je često bila izopćena i ciljana ocrnjujućim primjedbama koje su se temeljile uglavnom na predrasudama (vidi st. 10., 11. i 13. gore). U vidu iznesenog, kao i u nedostatku bilo kakvih dokaza da su autorove izjave bile neistinite, nije bilo nerazumno da domaći sudovi zaključe da je isti uložio trud u svoj rad i da pritom nije bio vođen rasističkim namjerama (vidi, mutatis mutandis, Jersild protiv Danske, 23. rujna 1994., st. 36., Serija A br. 298).
  3. Osim toga, unatoč lakonskom načinu izražavanja nekih od njih, razlozi koje su domaći sudovi naveli u prilog svojih zaključaka bili su u skladu s načelima ustanovljenim u praksi Suda. Turski su sudovi pridali naročitu pozornost činjenici da je knjiga napisana od strane akademika te da se prema tome imala smatrati akademskim radom. U recentnim presudama Sud je također naglasio važnost takvih radova (vidi Sorguç protiv Turske, br. 17089/03, st. 21-35., ECHR 2009-... (isječci), i Sapan protiv Turske, br. 44102/04, st. 34., 8. lipnja 2010.). Stoga je bilo u skladu s praksom Suda pažljivo razmotriti svako ograničenje slobode akademika na provođenje njihovih istraživanja i objavljivanje dobivenih rezultata.
  4. Također je u skladu s pristupom Suda ne razmatrati sporne odlomke odvojeno, već u kontekstu knjige kao cjeline, te uzeti u obzir metodu istraživanja koju je autor publikacije koristio. S time u svezi Sud primjećuje da je autor objasnio kako je informacije prikupio od samih pripadnika romske zajednice, lokalnih vlasti i policije. Također je naveo kako je živio unutar romske zajednice s ciljem promatranja njihovog stila života u skladu s načelima znanstvenog promatranja (vidi st. 11. gore).
  5. Konačno, mora se primijetiti da je postojao učinkovit pravni sustav za zaštitu prava koja potpadaju pod pojam „privatnog života” te da je bio dostupan podnositelju zahtjeva u ovom slučaju (vidi st.  68. gore). Podnositelj je bio u mogućnosti iznijeti svoj predmet pred dvije sudske instance i dobiti obrazložene odluke u svezi sa svojim navodima. Nadalje, kad je podnio pritužbu Ministarstvu kulture, isto je iz predostrožnosti naredilo povlačenje preostalih 299 primjeraka knjige te je vratilo autorska prava autoru na njegov zahtjev (vidi st. 15. i 17. gore).
  6. U svjetlu navedenog, Sud je zadovoljan da su turski sudovi pronašli ravnotežu između suprotstavljenih temeljnih prava zaštićenih člancima 8. i 10. Konvencije uzimajući u obzir načela dobro ustanovljena u praksi Suda.
  7. Sud svejedno ponavlja da ranjiv položaj Roma/cigana znači da bi se njihovim potrebama i različitom načinu života trebala dati posebna pozornost kako u okviru mjerodavnog zakonskog okvira tako i u donošenju odluka u pojedinačnim slučajevima (vidi Chapman, prethodno citirano, st. 96., i D.H. i ostali, prethodno citirano, st. 181.). Sud se također slaže sa zaključcima ECRI-ja (vidi st. 38. gore) da bi Vlada trebala nastaviti svoja nastojanja u borbi protiv stereotipiziranja Roma.
  8. Iz svega gore navedenog slijedi da u konkretnom slučaju turske vlasti nisu prekoračile svoju slobodu procjene te da nisu zanemarile svoju pozitivnu obvezu osigurati podnositelju zahtjeva učinkovito poštivanje njegova privatnog života.
  9. Dakle, nije došlo do povrede članka 8. glede zahtjeva br. 4149/04.

2.  Zahtjev br. 41029/04

(a)  Navodi stranaka

(i)  Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva je tvrdio da su izrazi sadržani u oba rječnika objavljeni od strane turske Jezične udruge bili uvredljivi za romskocigansku zajednicu. Posebice je istaknuo izraz „postati cigan” koji je definiran kao „ponašati se škrto” te naveo da bi takve uvredljive definicije trebalo ukloniti iz rječnika.

(ii)  Vlada

  1. Vlada je izjavila kako su se riječi i izrazi sadržani u rječnicima temeljili na povijesnim i sociološkim činjenicama te da im namjera nije bila poniziti romsku zajednicu. Obavijestila je Suda da je Ministarstvo kulture za objavu rječnika dalo financijski doprinos u iznosu od ukupno 2,700 eura 1991. i 1998. godine. Međutim, Vlada je naglasila kako rječnik za učenike nije bio školski udžbenik te da nije bio distribuiran po školama niti preporučen od strane Ministarstva obrazovanja kao dio školskog nastavnog plana. Napokon, ukazali su na činjenicu da sporni rječnici nisu bili ponovno tiskani i da su zapravo bili izvan tiska.

(b)  Presuda Vijeća

  1. Vijeće je posebice uzelo u obzir činjenicu da su definicije u rječnicima sadržavale napomenu da je njihovo korištenje bilo „metaforično”. Stoga je zaključilo da se ti izrazi nisu mogli smatrati štetnima za etnički identitet podnositelja zahtjeva. Kao rezultat, Vijeće nije našlo povredu članka 8. Konvencije.

(c)  Ocjena Suda

  1. Kao prvo, Sud primjećuje da se podnositelj zahtjeva smatrao žrtvom negativne stereotipizacije zbog određenih navoda u spornim rječnicima. Članak 8. Konvencije stoga se primjenjuje na njegove pritužbe iz razloga navedenih u st. 60. gore. Sud nadalje opaža da, iako je objavljivanje spornih rječnika bilo djelomično financirano od strane Ministarstva kulture, podnositelj zahtjeva je podigao tužbu samo protiv Jezične udruge, nevladine organizacije, te nije pokrenuo upravni postupak protiv Ministarstva pred domaćim sudovima (vidi st. 31-34. gore). Sud će stoga, kao i u zahtjevu br.. 4149/04 (vidi st. 60. i 61. gore), razmotriti da li je u svjetlu općih principa navedenih gore u st. 62-68. Vlada ispunila svoju pozitivnu obvezu pod člankom 8. da zaštiti privatni život podnositelja zahtjeva od navodnog miješanja treće strane, naime Jezične udruge.
  2. Odbijajući tužbu podnositelja zahtjeva, Građanski sud u Ankari našao je da su se definicije i izrazi u rječnicima temeljile na povijesnim i sociološkim stvarnostima i da nije bilo namjere ponižavanja ili omalovažavanja romske zajednice. Nadalje je podsjetio da turski jezik sadrži slične izraze koji se odnose na druge etničke skupine, a koji se također nalaze u rječnicima i enciklopedijama (vidi st. 33. gore).
  3. Stoga je domaći sud razmotrio sporne izraze kako bi utvrdio da li su se isti nezakonito miješali u prava podnositelja zahtjeva zajamčena člankom 8. Konvencije. Pritom je primijenio načela ustanovljena u praksi Suda (vidi st. 66. gore).
  4. S time u svezi, Sud podsjeća da je rječnik izvor informacija koji nabraja riječi određenog jezika i daje im različita značenja, od kojih je temeljno uvijek opisno ili doslovno, a druga mogu biti figurativna, alegorijska ili metaforička. Odražava jezik koji koristi čitavo društvo. U oba se rječnika doslovna definicija pojma “çingene” (“cigan”) nalazi na stranici 279. Stoga je jasno da su ti rječnici bili opsežni i da su imali za cilj pokriti turski jezik u cijelosti. Sud također opaža da je prva definicija pojma „cigan” sadržana u navedenim rječnicima i da glasi: „Etnička skupina ili osoba koja pripada etničkoj skupini koja potiče iz Indije, a čiji članovi vode nomadski način života i ima ih posvuda po svijetu”. Kao drugo značenje, navedeno u metaforičkom smislu, riječ „cigan” također je značila „škrtost” (vidi st. 28. gore). Na istoj stranici rječnici su sadržavali daljnje definicije određenih definicija koje se odnose na cigane, kao što su „ciganski novac” i „ciganski roza”. Sud primjećuje s time u svezi, a kako je objasnio i Građanski sud u Ankari, kako su sporni izrazi dio turskog govornog jezika.
  5. Iako su imali identičan sadržaj, istina je da su rječnici imali različite ciljne skupine, budući da je drugi rječnik nosio naziv „Turski rječnik za učenike”. Jasno je da je za rječnik namijenjen učenicima potrebno više revnosti prilikom davanja definicija izraza koji su dio svakodnevnog jezika, ali koji bi mogli biti protumačeni kao ponižavajući ili uvredljivi. Prema mišljenju Suda, takve bi izraze bilo bolje označiti kao „pogrdne” ili „uvredljive”, a ne jednostavno metaforične. Takva bi opreznost također bila u skladu s Općom preporukom ECRI-ja br. 10, koja navodi kako bi države trebale poticati kritičko mišljenje među učenicima i opremiti ih potrebnim vještinama kako bi postali svjesni i mogli reagirati na stereotipe i intoleratne elemente sadržane u materijalima koje koriste (vidi st. 39. gore).
  6. Međutim, ovaj element sam po sebi nije dovoljan kako bi Sud zamijenio svoj stav s onim domaćih sudova, imajući na umu činjenicu da sporni rječnik nije bio obvezna školska literature, niti je bilo distribuiran u školama niti preporučen od strane Ministarstva obrazovanja kao dio školskog nastavnog plana (vidi st. 79. gore).
  7. Konačno, Sud primjećuje da su tužbu podnositelja zahtjeva protiv Jezične udruge razmatrale dvije sudske instance (vidi st. 31-34. gore). Iako je njegova tužba na kraju odbijena, Sud je zadovoljan da je podnositelj imao na raspolaganju učinkovito sredstvo zadovoljštine, kako to zahtijeva članak 8. Konvencije.
  8. U svjetlu prethodno navedenog, Sud smatra da domaće vlasti nisu prekoračile svoju slobodu procjene niti su zanemarile svoju pozitivnu obvezu osigurati podnositelju zahtjeva učinkovito poštivanje njegova privatnog života.
  9. Stoga nije došlo do povrede članka 8. Konvencije u svezi zahtjeva br. 41029/04.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD

  1. Odbija, jednoglasno, prethodni prigovor Vlade te presuđuje da podnositelj zahtjeva može tvrditi da je „žrtva” u smislu članka 34. Konvencije;

  2. Presuđuje, sa šesnaest glasova za i jednim protiv, da nije došlo do povrede članka 8. Konvencije u svezi zahtjeva br. 4149/04;

  3. Presuđuje, sa šesnaest glasova za i jednim protiv, da nije došlo do povrede članka 8. Konvencije u svezi zahtjeva br. 41029/04.

 

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku i objavljeno na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu dana 15. ožujka 2012.

Michael O’Boyle

 Nicolas Bratza

Zamjenik Tajnika

Predsjednik

U skladu s člankom 45. st. 2. Konvencije i pravilom 74. st. 2. Poslovnika Suda, izdvojeno mišljenje sutkinje Gyulumyan nalazi se u aneksu ove presude.

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 Ovaj prijevod financiran je uz podršku Zaklade za ljudska prava Vijeća Europe (www.coe.int/humanrightstrustfund) 

 

 

GRAND CHAMBER

CASE OF AKSU v. TURKEY

(Applications nos. 4149/04 and 41029/04)

JUDGMENT

STRASBOURG 

15 March 2012

In the case of Aksu v. Turkey,

The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Nicolas BratzaPresident,
Jean-Paul Costa,
Josep Casadevall,
Nina Vajić,
Dean Spielmann,
Karel Jungwiert,
Anatoly Kovler,
Elisabet Fura,
Alvina Gyulumyan,
Mark Villiger,
Päivi Hirvelä,
Luis López Guerra,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Nebojša Vučinić,
Işıl Karakaş,
Vincent A. De Gaetano,
Angelika Nußbergerjudges,
and Michael OBoyle, Deputy Registrar,

Having deliberated in private on 13 April 2011 and 1 February 2012Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case originated in two applications (nos. 4149/04 and 41029/04) against the Republic of Turkey lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Turkish national, Mr Mustafa Aksu (“the applicant”), on 23 January and 4 August 2004 respectively.

2.  The applicant, who had been granted legal aid, was represented by Mr S. Esmer, a lawyer practising in Ankara. The Turkish Government (“the Government”) were represented by their Agent.

3.  The applicant alleged that three publications – a book and two dictionaries – that had received government funding included remarks and expressions that reflected anti-Roma sentiment. He relied on Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 8.

4.  The applications were allocated to the Second Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). On 27 July 2010 a Chamber of that Section composed of Françoise TulkensIreneu Cabral BarretoDanutė Jočienė, Dragoljub Popović, Nona TsotsoriaIşıl Karakaş and Kristina Pardalos, judges, and Stanley Naismith, Deputy Section Registrar, delivered a judgment in which it decided to join the applications (Rule 42 § 1) and held by four votes to three that there had been no violation of Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 8.

5.  On 22 November 2010, following a request from the applicant dated 25 October 2010, a panel of the Grand Chamber decided to refer the case to the Grand Chamber under Article 43 of the Convention.

6.  The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 26 §§ 4 and 5 of the Convention and Rule 24 of the Rules of Court.

7.  The applicant and the Government each filed further observations on the merits (Rule 59 § 1). In addition, third-party comments were received from the Greek Helsinki Monitor, which had been given leave by the President to intervene in the written procedure (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 3).

8.  A hearing took place in public in the Human Rights BuildingStrasbourg, on 13 April 2011 (Rule 59 § 3).

There appeared before the Court:

(a)  for the Government
MrM. Özmen,Co-Agent,
MsA. Emüler,
MrM.Z. Uzun,
MsN. Aksoy,
MrO. Saydam,
MrU. Aksungur,Counsel;

(b)  for the applicant
MrS. Esmer,Counsel.
 

The Court heard addresses by Mr Esmer and Mr Özmen.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

9.  The applicant, who is of Roma origin, was born in 1931 and lives in Ankara.

A.  Application no. 4149/04

1.  The book The Gypsies of Turkey (Türkiye Çingeneleri)

10.  In 2000 the Ministry of Culture published 3,000 copies of a book entitled The Gypsies of Turkey, written by Associate Professor Ali Rafet Özkan. Before its publication, a publications advisory board approved the content of the book. The preface to the book states as follows:

“...

Gypsies live in peace on Turkish territory today, just as they have throughout history, but now they are left entirely to their own devices, without regulation, supervision or attention. Their unregulated way of life, in which they are abandoned entirely to their own fate, is a failing on Turkeys part. The Gypsies current unordered way of life, and the fact that it is considered quite unnecessary to venture into their closed world in any way despite the long history we share, is a further shortcoming. Associated with this is the fact that while Gypsies have indeed lived for many years among us, they have been ostracised by local people and targeted by vilifying remarks which have, for the most part, been unenlightened and prejudiced. The negative response and distressing accusations which they encounter wherever they go have driven Gypsies, who already have a societal structure which is closed off from the outside world, to live in still narrower confines.

We felt that there was a need to step into the unknown world of these people who have lived among us for centuries and have now become part of contemporary Turkish culture. My aim was thus to get to know them closely using an empirical approach, and to present the Gypsies of Turkey as they are, in all their aspects, on the basis of the principles of scientific objectivity.

This study comprises an introduction and two sections.

The introduction provides information about the Gypsy as a concept and the origins of the Gypsies, as well as detailed information about their migration, and considers their history in Turkey in the light of various archive documents and scholarly sources. In the first section, the socio-cultural characteristics of Gypsies are considered in broad terms. This section examines in particular the home life and travels of Gypsies, their music, dance, language, traditions and customs. The second section deals with the beliefs and practices of the Gypsies.

This study – which I present without any pretensions, but merely in a bid to fill a significant gap (it being the first study of its kind), and to provide guidance to others working on the Gypsies in the future – was prepared using descriptive, comparative and phenomenological methods, in addition to participant observation and interview techniques.

...”

11.  In the introduction, the author went on to state:

“...

Gypsies have spread throughout the world but they have been unable to escape their status as a marginal group which is excluded and despised everywhere. Apart from the differences in their way of life, the characteristic which most obviously distinguishes Gypsies from others is the colour of their skin, which is darker, swarthier. In typological terms, most Gypsies are of medium height, of agile build, with large dark black (occasionally hazel or blue) eyes and long thick eyelashes; the men have long moustaches. The mouth is slender and elegant, the teeth white and even, with a round jaw. They have a narrow forehead and temples and a small cranium. Their hair is curly, black, long and thick. Beyond middle age, the women are broad and corpulent. The younger people are slim, with firm and powerful muscles (see Carmen by Prosper Mérimée, Gypsy Stories of our own and from around the world by Tahir Alangu and The sieve-making of the Gypsies of Posalar by Esat Uras).

...

This research is intended to present the identity of the Gypsies, these people who have lived among us for centuries and have become an integral part of contemporary Turkish culture, but about whom no comprehensive scientific study has as yet been conducted because their cultural identity has been largely ignored as a result of the difficulties in identifying and defining them. This study will give an account of their socio-cultural characteristics, beliefs, mythologies, festivals and celebrations in all their aspects.

For the purpose of this study, an initial survey was conducted of information, documentation and materials concerning Gypsies, from Turkey and elsewhere. The information and documents thus identified were then classified on the basis of their scientific reliability, using validity criteria. Nextan empirical study involving observation of the participants was carried out by going among the Gypsy population and living with them. Visits were made to all the areas of Turkey with a Gypsy population  both nomadic and settled – and in this way an effort was made to establish the facts about their way of life, traditions, beliefs, forms of worship and practices, not only by gathering data and documentary and other material, but also by the empirical method of living among them.”

12.  In the book, the author devoted a chapter to the “Gypsies of Contemporary Turkey”. In this chapter he stated:

“Todays Gypsies are scattered all over Turkey. They are principally located in the Marmara, Aegean and Mediterranean regions, with a lower concentration in the Black Sea, central Anatolia and south-east Anatolia regions. The distribution of Gypsies in Turkey will be dealt with here.

...

So far no general population census has included separate records for Gypsies; hence, the size of the Gypsy population in Turkey is not known with certainty. Rather than using estimated figures, we obtained information from Gypsies themselves, from local people living nearby and from local administrators. We attempted to clarify this information by making a comparison with the overall district population figures which we received from the district chiefs [muhtar].

...

Istanbul 

...

Gypsies living within the provincial borders of Istanbul generally make their living from music, flower-selling, scrap-metal dealing, rubbish and paper collection, blacksmithing and ironworking, portering, fortune-telling, cleaning, working with horse and cart, coppersmithing, slug-collecting and door-to-door selling. There are also some, albeit few in number, who make a living from pickpocketing, stealing and selling narcotics.

Tekirdağ

...

The Roma (Gypsies) of Tekirdağ make their livelihood from playing music, portering and shoe-shining. Women work as domestic cleaners and handle bricks at the brick factory. Those in Çorlu and Lüleburgaz earn their living from music, portering, horse trading (livestock dealing), construction work and running lotteries, and the women earn their living from cleaning.

Kırklareli

...

The Roma of Kırklareli generally make their living from music, working with a horse and cart, street vending, portering, cleaning and scrap-metal dealing.

Edirne 

...

Those who live in Edirne city centre generally earn their living from working with a horse and cart, scrap-metal dealing and street vending, while the women contribute to the family economy with cleaning work. Nearly all of the inhabitants of the Yukarı Zaferiye district of Keşan earn their livelihood from music. The rest of them work in various sectors such as labouring in the rice fields, concrete-pouring on construction sites, porteringworking with a horse and cart, collecting frogs and slugs, scrap-metal dealing, paper collection, house painting and selling simit [type of bread roll]. Those in Uzunköprü live from scrap-metal dealing, tinsmithing and basket-making.

...

Ankara 

...

The Gypsies of the central district of Ankara earn their living from stealing, begging, door-to-door selling, fortune-telling, zercilik [robbing jewellery stores] and making magical charms. A small number are also involved in tinsmithingworking with leather harnesses, sieve-making and basket-making. There are also many who work as musicians in nightclubs. It is reported that most of those who trade in ironmongery around Altındağ and Hamamönü are Gypsies from Çankırı.

...

We attempted to visit every province and district where Gypsies were located. The figures which we have given for each province were obtained by comparing information, noting the exaggerated figures given by the Gypsies and then talking to the district chiefs [muhtar], and where necessary the district police. ...”

Similar remarks to the ones quoted above were made in respect of the Roma population living in other parts of Turkey such as İzmir, ManisaKonyaAdana and Antalya.

13.  The closing paragraphs of the conclusion to The Gypsies of Turkey read as follows:

“The most important links connecting the Gypsies to each other are their family and social structures as well as their traditions. Despite the fact that they have led a nomadic life for more than a thousand years, they have managed to protect their traditional way of living thanks to the practice of marrying within the group. Their attachment to these traditions begins at birth and continues till death. Doubtless, tradition is the most significant factor in the Gypsy way of life. The elderly members of Gypsy society bear the heaviest responsibility for protecting and sustaining the traditions. However, due to ever-changing circumstances and needs, the social structure of the Gypsies has become difficult to preserve. In particular “Natia”, one of these social structures, can no longer be sustained in todayTurkey.

The most striking characteristic of Gypsies is their way of living. Hence, all branches of socio-cultural activity, consisting of migration and settlement, dance, music, language, eating and drinking, fortune-telling, sorcery and occupations, constitute the true nature of Gypsy life. That is to say, these elements form the visible part of the iceberg. Other persons usually recognise Gypsies through these phenomena. Nevertheless, the way to truly know Gypsies is to mingle with their society and fully analyse their traditions and beliefs. The secret world of the Gypsies reveals itself through their beliefs, in particular through their superstitions and taboos.

Gypsies, like everyone, feel the need to have faith and to worship. In addition to adopting the religion of the country they live in, they also perpetuate the traditional beliefs specific to their culture. Consequently, it is observed that Gypsies have genuine feasts and celebrations stemming from their beliefs, which can be partly traced to Hinduism.

In our opinion these people, who suffer from humiliation and rejection everywhere, could be transformed into citizens who are an asset to our State and our nation once their educational, social, cultural and medical problems are addressedThis simply entails focusing on this issue with patience and determination.”

2.  The domestic proceedings initiated by the applicant

14.  On 15 June 2001 the applicant filed a petition with the Ministry of Culture on behalf of the Turkish Roma/Gypsy associations. In his petition he submitted that in the book the author had stated that Gypsies were engaged in illegal activities, lived as “thieves, pickpockets, swindlers, robbers, usurers, beggars, drug dealers, prostitutes and brothel keepers” and were polygamist and aggressive. The applicant also submitted that the book contained several other remarks that humiliated and debased Gypsies. Claiming that these remarks constituted criminal offence, he requested that the sale of the book be stopped and all copies seized.

15.  On the same day the Head of the publications unit at the Ministry of Culture ordered that the remaining 299 copies of the book be returned to the publications unit.

16.  On 11 October 2001 the applicant wrote a letter to the Ministry of Culture enquiring whether the copies of the book had been seized.

17.  On 17 October 2001 the Head of the publications unit at the Ministry of Culture informed the applicant that the publications advisory board of the Ministry, composed of seven professors, had decided that the book was a piece of scientific research and did not contain any insults or similar remarks. The applicant was also informed that the author of the book would not permit any amendments to the text and that, at the authors request, the Ministry had transferred copyright of the book to him.

18.  On 4 February 2002 the applicant sent letters to the Ministry of Culture and to Associate Professor Ali Rafet Özkan, repeating his initial request. He received no reply.

19.  Subsequently, on 30 April 2002 the applicant brought proceedings in his own name against the Ministry of Culture and the author of the book before the Ankara Civil Court of General Jurisdictionclaiming compensation for the non-pecuniary damage he had sustained on account of the remarks contained in the book. He alleged that these remarks constituted an attack on his identity as a Roma/Gypsy and were insulting. The applicant also asked for the copies of the book to be confiscated and for its publication and distribution to be banned.

20.  The author of the book submitted, in reply, that his reference materials had been the records of the Adana police headquarters and books written by other authors on Gypsies, and that he had not intended to insult or humiliate Gypsies. The author further stated that the passages referred to by the applicant should not be considered in isolation, but in the context of the whole book.

21.  On 24 September 2002 the Ankara Civil Court dismissed the applicants requests in so far as they concerned the author of the book. It considered that the book was the result of academic research, was based on scientific data and examined the social structures of Roma/Gypsies in Turkey. The first-instance court therefore held that the remarks in question did not insult the applicant. As to the applicants case against the Ministry, the Civil Court decided that it lacked jurisdiction and that the administrative courts were competent to decide on the applicants claim.

22.  On 25 October 2002 the applicant appealed. In his petition, he submitted that the book could not be considered as scientific research and that therefore the Ministry of Culture should not have published it.

23.  On 21 April 2003 the Court of Cassation upheld the judgment of the first-instance court. It noted that the remarks objected to by the applicant were of a general nature. It therefore found no grounds for concluding that they concerned all Roma/Gypsies or that they constituted an attack on the applicants identity.

24.  On 8 December 2003 a request by the applicant for rectification of the decision was dismissed.

25.  Subsequently, on an unspecified date the applicant initiated proceedings against the Ministry of Culture before the Ankara Administrative Court. He requested non-pecuniary compensation, alleging that the content of the book published by the Ministry of Culture had been offensive and insulting towards the Roma/Gypsy community. On 7 April 2004 the Administrative Court dismissed the applicants case. It held that before its publication the book in question had been examined by a rapporteur appointed by the publications advisory board. Following his approval, the advisory board had agreed to publish the book. In the wake of the applicants allegations the advisory board, composed of seven professors, had examined the book again on 25 September 2001 and had decided that it was an academic study based on scientific research and that no inconvenience would be caused by continuing its distribution and sale. The Administrative Court therefore concluded that the applicants allegations were unsubstantiated. The applicant did not appeal against this decision.

B.  Application no. 41029/04

26.  In 1991 and 1998 respectively the Language Association, a non-governmental organisation, published two dictionaries entitled Turkish Dictionary for Pupils (Öğrenciler için Türkçe Sözlük) and Turkish Dictionary (Türkçe Sözlük). Apart from their titles, both dictionaries had exactly the same content. The publication of these dictionaries was part-financed by the Ministry of Culture.

27.  On 30 April 2002 the applicant sent a letter to the Executive Board of the Language Association on behalf of the Confederation of Roma/Gypsy Cultural Associations. In his letter, the applicant submitted that certain entries in the dictionaries were insulting to and discriminatory against Roma/Gypsies.

28.  On page 279 of both dictionaries, the following entries were made regarding the word “Gypsy” (çingene):

Gypsy (Çingene): 1. an ethnic group or person belonging to an ethnic group originating from India, whose members lead a nomadic way of life and are widely dispersed in the world. 2. (metaphorically) miserly.

Gypsy debt (Çingene borcu): an unimportant debt which consists of several small debts.

Gypsy plays Kurd dances (Çingene çalar Kürt oynar): a place where there is a lot of commotion and noise.

Gypsy tent (Çingene çergesi) (metaphorically): a dirty and poor place.

Gypsy wedding (Çingene düğünü): a crowded and noisy meeting.

Gypsy fight (Çingene kavgası): verbal fight in which vulgar language is used.

Gypsy money (Çingene parası): coins.

Gypsy pink (Çingene pembesi): pink.

Gypsy language (Çingenece): language used by Gypsies.

Gypsiness (Çingenelik): 1. being a Gypsy 2. (metaphorically) being miserly or greedy.

Becoming a Gypsy (Çingeneleşmek): displaying miserly behaviour.

29.  In the applicants opinion, the entries regarding the Gypsy community had negative, discriminatory and prejudiced connotations. The applicant further submitted that the Ministry of Education and the Turkish Language Society had amended their dictionaries at his request, and likewise asked the Language Association to correct the above-mentioned definitions and to remove any discriminatory expressions from the dictionaries. He received no reply to his letter.

30.  Subsequently, on 15 July 2002 the applicant sent a further letter to the Language Association, repeating his request. He added that he would bring a case against the Association if his request was not granted by 20 August 2002.

31.  On 16 April 2003 the applicant brought proceedings in the Ankara Civil Court of General Jurisdiction against the Language Association, requesting that the above-mentioned definitions and expressions be removed from the dictionaries. The applicant also requested compensation for the non-pecuniary damage he had sustained on account of the expressions contained in the dictionaries. In that connection he alleged that the dictionary definitions constituted an attack on his identity as a Roma/Gypsy and an insult to him personally.

32.  In its submissions in reply, the Language Association maintained, inter alia, that the definitions and expressions contained in the dictionaries were based on historical and sociological reality and that there had been no intention to humiliate or debase an ethnic group. It further submitted that the dictionaries contained expressions and definitions that were commonly used in society and that there were other similar expressions in Turkish which concerned Albanians, Jews and Turks.

33.  On 16 July 2003 the Ankara Civil Court dismissed the applicants case. It held that the definitions and expressions in the dictionaries were based on historical and sociological reality and that there had been no intention to humiliate or debase an ethnic group. It further noted that there were similar expressions in Turkish concerning other ethnic groups, which appeared in dictionaries and encyclopaedias.

34.  The applicant appealed. On 15 March 2004 the Court of Cassation upheld the judgment of 16 July 2003.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

A.  Civil Code

35.  Article 24 of the Civil Code reads as follows:

“Any person whose personal rights are unlawfully infringed may apply to a judge for protection against all those causing the infringement.

An infringement is unlawful unless it is justified by the consent of the person whose rights have been infringed or is made necessary by an overriding private or public interest or by law.”

Furthermore, according to Article 25 of the Civil Code:

“A claimant may ask a judge to prevent a threat of infringement, to order the cessation of an ongoing infringement or to establish the unlawfulness of such an infringement even where it has already ceased.

In addition to such action the claimant may also request that the rectification or the judgment be published or served on third parties.

...”

B.  Criminal Code

36.  Article 312 § 2 of the former Criminal Code provided as follows:

“Any person who incites others to hatred or hostility on the basis of a distinction between social class, race, religion, denomination or region shall, on conviction, be liable to between one and three years imprisonment and to a fine of between nine thousand and thirty-six thousand liras. If this incitement endangers public safety, the sentence shall be increased by between one third and one half.”

37.  On 1 June 2005 a new Criminal Code (Law no. 5237) came into force. Article 216 of the new Code provides as follows:

“1.  Any person who publicly provokes hatred or hostility in one section of the public against another section with different characteristics based on social class, race, religion, sect or regional differencessuch as to create a clear and close danger to public safety, shall be sentenced to a term of imprisonment of one to three years.

2.  Any person who publicly denigrates a section of the public on grounds of social class, race, religion, sect, gender or regional differences shall be sentenced to a term of imprisonment of six months to one year.

...”

III.  DOCUMENTS OF THE EUROPEAN COMMISSION AGAINST RACISM AND INTOLERANCE (ECRI)

38.  In its fourth report on Turkey (CRI(2011)5), published on 8 February 2011, ECRI welcomed the fact that in order to discourage negative stereotyping, connotations which might have been perceived as discriminatory in the dictionary definition of the term “Gypsy” had been removed. It further encouraged the Turkish authorities to pursue and strengthen their efforts to combat negative stereotyping of the Roma and to build a constructive dialogue with the Roma community.

39.  In its General Policy Recommendation No. 10 on combating racism and racial discrimination in and through school education, adopted on 15 December 2006, ECRI also recommended that member States ensure that school education played a key role in the fight against racism and racial discrimination in society by promoting critical thinking among pupils and equipping them with the necessary skills to become aware of and react to stereotypes or intolerant elements contained in [the] material they [used]”.

THE LAW

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

40.  The applicant alleged that the book The Gypsies of Turkey and the dictionaries referred to in paragraphs 26 to 28 above contained expressions and definitions which offended his Roma/Gypsy identity.

41.  The Government disputed this claim.

A.  As to whether the applications should be examined under Article 8 or under Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 8

42.  The Grand Chamber observes that the Chamber examined the applicants complaints under Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 8. These provisions read as follows:

Article 8

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

Article 14

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

43.  The Grand Chamber reiterates that the Court is the master of the characterisation to be given in domestic law to the facts of the case and is not bound by the characterisation given by the applicant or the Government (see Scoppola v. Italy (no. 2) [GC], no. 10249/03, § 54, 17 September 2009). Discrimination for the purposes of Article 14 of the Convention means treating differently, without an objective and reasonable justification, persons in relevantly similar situations. There will be no objective and reasonable justification if the difference in treatment does not pursue a “legitimate aim” or if there is not a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised (see, amongst many other authorities, D.H. and Others v. the Czech Republic [GC], no. 57325/00, § 175, ECHR 2007IV, and Burden v. the United Kingdom [GC], no. 13378/05, § 60, ECHR 2008).

44.  The Court observes that discrimination on account of, inter alia, a persons ethnic origin is a form of racial discrimination. Racial discrimination is a particularly invidious kind of discrimination and, in view of its perilous consequences, requires from the authorities special vigilance and a vigorous reaction. It is for this reason that the authorities must use all available means to combat racism, thereby reinforcing democracys vision of a society in which diversity is not perceived as a threat but as a source of enrichment (see Nachova and Others v. Bulgaria [GC], nos. 43577/98 and 43579/98, § 145, ECHR 2005VII, and Timishev v. Russia, nos. 55762/00 and 55974/00, § 56, ECHR 2005XII). The Court further notes that as a result of their turbulent history and constant uprooting the Roma have become a specific type of disadvantaged and vulnerable minority. As the Court has noted in previous cases, they therefore require special protection (see D.H. and Others, cited above, § 182).

45.  The Court observes that in the present case the applicant, who is of Roma origin, argued that a book and two dictionaries that had received government funding included remarks and expressions that reflected anti-Roma sentiment. He considered that these statements constituted an attack on his Roma identity. However, the Court observes that the case does not concern a difference in treatment, and in particular ethnic discrimination, as the applicant has not succeeded in producing prima facie evidence that the impugned publications had a discriminatory intent or effect. The case is therefore not comparable to other applications previously lodged by members of the Roma community (see, regarding education, ibid., §§ 175210; regarding housing, Chapman v. the United Kingdom [GC], no. 27238/95, § 73, ECHR 2001I; and, regarding elections, Sejdić and Finci v. Bosnia and Herzegovina [GC], nos. 27996/06 and 34836/06, § 45, ECHR 2009). Accordingly, the main issue in the present case is whether the impugned publications, which allegedly contained racial insults, constituted interference with the applicants right to respect for his private life and, if so, whether this interference was compatible with the said right. The Court will therefore examine the present case under Article 8 of the Convention only.

B.  The Governments preliminary objection

1.  The parties submissions

(a)  The Government

46.  The Government contested the applicants victim status in both applications, arguing that they were actio popularis applications. According to the Government, the applicant had failed to show that he had been directly affected by the impugned remarks and expressions.

(b)  The applicant

47.  The applicant alleged that because of his Roma/Gypsy origins, the debasing remarks and expressions contained in the book and dictionaries had caused him pecuniary and non-pecuniary damage. He therefore considered himself to have victim status under Article 34 of the Convention.

(c)  The third party

48.  The Greek Helsinki Monitor stated that any member of an ethnic group allegedly targeted by generally discriminatory expressions based on race had the status of victim, as such expressions created prejudice against every member of that group. They further stated that the Courts protection should be no less than that afforded under the domestic system: where a persons victim status had been recognised domestically, it should not be refused by the Court.

2.  The Chamber judgment

49.  The Chamber observed that although the applicant had not been directly targeted in person in either the book or the dictionaries in question, he had been able to initiate compensation proceedings and to argue the merits of his case before the domestic courts under the domestic legislation, namely Articles 24 and 25 of the Civil Code (see paragraph 35 above). As a result, the Chamber considered that the applicant had victim status under Article 34 of the Convention.

3.  The Courts assessment

50.  The Court reiterates that in order to be able to lodge a petition by virtue of Article 34 of the Convention, a person, non-governmental organisation or group of individuals must be able to claim to be a victim of a violation of the rights set forth in the Convention. To claim to be a victim of such a violation, a person must be directly affected by the impugned measure: the Convention does not, therefore, envisage the bringing of an actio popularis for the interpretation of the rights set out therein or permit individuals to complain about a provision of national law simply because they consider, without having been directly affected by it, that it may contravene the Convention (see Burden, cited above, § 33, and Tănase v. Moldova [GC], no. 7/08, § 104, ECHR 2010).

51.  Consequently, the existence of a victim who was personally affected by an alleged violation of a Convention right is indispensable for putting the protection mechanism of the Convention into motion, although this criterion is not to be applied in a rigid and inflexible way (see Bitenc v. Slovenia (dec.), no. 32963/02, 18 March 2008). The question of whether the applicant can claim to be a victim of the alleged violation of the Convention is relevant at all stages of the proceedings under the Convention (see Burdov v. Russia, no. 59498/00, § 30, ECHR 2002III).

52.  The Court reiterates that it interprets the concept of “victim” autonomously and irrespective of domestic concepts such as those concerning an interest or capacity to act (see Sanles Sanles v. Spain (dec.), no. 48335/99, ECHR 2000XI), even though the Court should have regard to the fact that an applicant was a party to the domestic proceedings (see Micallef v. Malta [GC], no. 17056/06, § 48, ECHR 2009).

53.  The Court observes that in the present case the applicant, who is of Roma origin, complained about remarks and expressions which allegedly debased the Roma community. It is true that the applicant was not personally targeted; he could, however, have felt offended by the remarks concerning the ethnic group to which he belonged. Furthermore, there was no dispute in the domestic proceedings regarding the applicantstanding before the courtHence, the merits of his case were examined at two levels of jurisdiction.

54.  In view of the foregoing and given the need to apply the criteria governing victim status in a flexible manner, the Court accepts that the applicant, although not directly targeted by the contested passages, can be considered a victim of the facts complained of within the meaning of Article 34 of the Convention. It therefore rejects the Governments preliminary objection that the applicant lacked victim status.

C.  The merits of the case

1.  Application no. 4149/04

(a)  The parties submissions

(i)  The applicant

55.  The applicant alleged that certain passages of the book The Gypsies of Turkey contained remarks and expressions which debased the Roma community. In particular, he referred to the chapter of the book which provided information about the lifestyle of the Roma people living in certain cities in Turkeyand in particular their alleged involvement in illegal activities (see paragraph 12 above). According to the applicant, the authors overall intention was not important, as these passages in themselves constituted a clear insult to the Roma community. He also expressed his dissatisfaction with the domestic court decisions dismissing his compensation request.

(ii)  The Government

56.  The Government stated that the book had been published by the Ministry of Culture on the recommendation of the publications advisory board. According to the report of the advisory board, the book in question was a piece of comparative academic research which had been prepared as a contribution to ethnic studies in Turkey. It gave information about the origins of the Roma community, their language, traditions, beliefs, festivals, cuisine, clothing, music and living conditions. The Government stated that, following the applicantobjection, the book had been examined once again by a number of university professors, who reported that it did not include any insulting statements. Finally, the Government submitted that the Ministry of Culture was working hard to promote Roma culture and traditions.

(b)  The Chamber judgment

57.  The Chamber held that although the passages and remarks cited by the applicant, read on their own, appeared to be discriminatory and insulting, when the book was examined as a whole it was not possible to conclude that the author had acted in bad faith or had any intention to insult the Roma community. The Chamber had particular regard to the conclusion to the book, in which the author had made it clear that The Gypsies of Turkey was an academic study which conducted a comparative analysis and focused on the history and socio-economic living conditions of the Roma people in Turkey. The Chamber concluded that the author had referred to the biased portrayal of the Roma in order to demonstrate the perception of the Roma community by the public. As a result, the Chamber found no violation of the applicants rights as protected by the Convention.

(c)  The Courts assessment

(i)  Applicability of Article 8 of the Convention

58.  The Court reiterates that the notion of “private life” within the meaning of Article 8 of the Convention is a broad term not susceptible to exhaustive definition. The notion of personal autonomy is an important principle underlying the interpretation of the guarantees provided for by Article 8. It can therefore embrace multiple aspects of the persons physical and social identity. The Court further reiterates that it has accepted in the past that an individuals ethnic identity must be regarded as another such element (see S. and Marper v. the United Kingdom [GC], nos. 30562/04 and 30566/04, § 66, ECHR 2008, and Ciubotaru v. Moldovano. 27138/04, § 49, 27 April 2010). In particular, any negative stereotyping of a group, when it reaches a certain level, is capable of impacting on the groups sense of identity and the feelings of self-worth and self-confidence of members of the group. It is in this sense that it can be seen as affecting the private life of members of the group.

59.  Furthermore, while the essential object of Article 8 is to protect the individual against arbitrary interference by the public authorities, it does not merely compel the State to abstain from such interference: in addition to this negative undertaking there may be positive obligations inherent in the effective respect for private life. These obligations may involve the adoption of measures designed to secure respect for private life even in the sphere of the relations of individuals between themselves (see Tavlı v. Turkey, no. 11449/02, § 28, 9 November 2006, and Ciubotarucited above, § 50).

60.  Turning to the circumstances of the present case, the Court notes that the applicant, who is of Roma origin, felt offended by certain passages of the book The Gypsies of Turkey, which focused on the Roma community. He therefore initiated civil proceedings against the author of the book and the Ministry of Culture (see paragraphs 19-25 above). As a result, what is at stake in the present case is a publication allegedly affecting the identity of a group to which the applicant belonged, and thus his private life. The Court further notes that although The Gypsies of Turkey was published by the Ministry of Culture (see paragraph 10 above), the latter subsequently returned the copyright to the author of the book (see paragraph 17 above). Moreover, the applicant did not lodge an appeal against the decision of the Ankara Administrative Court dismissing his administrative complaint against the Ministry of Culture (see paragraph 25 above). He therefore did not pursue his case against the State authorities for their involvement in the publication in issue.

61.  Under these circumstances, the Court is of the opinion that the main question raised in the present application is not whether there was direct interference by the domestic authorities with the private life of the applicant, but rather whether the Government complied with their positive obligation under Article 8 to protect the applicants private life from alleged interference by a third party, namely the author of the book. In other words the Court will seek to ascertain whether, in the light of Article 8 of the Convention, the Turkish courts ought to have upheld the applicants civil claim by awarding him a sum in respect of non-pecuniary damage and banning the distribution of the book.

(ii)  Compliance with Article 8 of the Convention

(α)  General principles

62.  The boundary between the States positive and negative obligations under Article 8 does not lend itself to precise definition. The applicable principles are, nonetheless, similar. In both contexts, regard must be had to the fair balance that has to be struck between the competing interests of the individual and of the community as a whole; and in both contexts the State enjoys a certain margin of appreciation (see, amongst many other authorities, Keegan v. Ireland, 26 May 1994, § 49, Series A no. 290; Botta v. Italy, 24 February 1998, § 33, Reports of Judgments and Decisions 1998I; and Gurgenidze v. Georgia, no. 71678/01, § 38, 17 October 2006).

63.  In cases like the present one where the complaint is that rights protected under Article 8 have been breached as a consequence of the exercise by others of their right to freedom of expression, due regard should be had, when applying Article 8, to the requirements of Article 10 of the Convention (see, for instance and mutatis mutandisVon Hannover v. Germany, no. 59320/00, § 58, ECHR 2004VI). Thus, in such cases the Court will need to balance the applicants right to “respect for his private life” against the public interest in protecting freedom of expression, bearing in mind that no hierarchical relationship exists between the rights guaranteed by the two Articles (see Timciuc v. Romania (dec.), no. 28999/03, § 144, 12 October 2010).

64.  In this context the Court reiterates that freedom of expression constitutes one of the essential foundations of a democratic society. Subject to paragraph 2 of Article 10 of the Convention, it is applicable not only to “information” or “ideas” that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb. Such are the demands of pluralism, tolerance and broadmindedness without which there is no democratic society (see, amongst many authorities, Handyside v. the United Kingdom, 7 December 1976, § 49, Series A no. 24, and Reinboth and Others v. Finland, no. 30865/08, § 74, 25 January 2011). This freedom is subject to the exceptions set out in Article 10 § 2 which must, however, be strictly construed. The need for any restrictions must therefore be established convincingly (see, for example, Lingens v. Austria, 8 July 1986, § 41, Series A no. 103, and Nilsen and Johnsen v. Norway [GC], no. 23118/93, § 43, ECHR 1999VIII).

65.  Under Article 10 of the Convention, the Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing whether an interference with the right to freedom of expression was “necessary in a democratic society”. However, this margin goes hand in hand with a European supervision, embracing both the legislation and the decisions applying it, even those given by an independent court (see Tammer v. Estonia, no. 41205/98, § 60, ECHR 2001I; Peck v. the United Kingdom, no. 44647/98, § 77, ECHR 2003I; and Karhuvaara and Iltalehti v. Finland, no. 53678/00, § 38, ECHR 2004X). The Courts task in exercising its supervision is not to take the place of the national authorities but rather to review, in the light of the case as a whole, the decisions that they have taken pursuant to their margin of appreciation (see Petrenco v. Moldova, no. 20928/05, § 54, 30 March 2010; Polanco Torres and Movilla Polanco v. Spain, no. 34147/06, § 41, 21 September 2010; and Petrov v. Bulgaria (dec.), no. 27103/04, 2 November 2010).

66.  In similar cases the Court therefore attached significant weight to the fact that the domestic authorities had identified the existence of conflicting rights and the need to ensure a fair balance between them (see, for instance and mutatis mutandisTammer, cited above, § 69White v. Sweden, no. 42435/02, § 27, 19 September 2006; Standard Verlags GmbH v. Austria (no. 2), no. 21277/05, § 52, 4 June 2009; Lappalainen v. Finland (dec.), no. 22175/06, 20 January 2009; and Papaianopol v. Romaniano. 17590/02, § 30, 16 March 2010).

67.  If the balance struck by the national judicial authorities is unsatisfactory, in particular because the importance or the scope of one of the fundamental rights at stake was not duly considered, the margin of appreciation accorded to the decisions of the national courts will be a narrow one. However, if the assessment was made in the light of the principles resulting from its well-established case-law, the Court would require strong reasons to substitute its own view for that of the domestic courts, which consequently will enjoy a wider margin of appreciation (see MGN Limited v. the United Kingdom, no. 39401/04, §§ 150 and 155, 18 January 2011, and Von Hannover v. Germany (no. 2) [GC], nos. 40660/08 and 60641/08, § 107, ECHR 2012).

68.  All of this presupposes that an effective legal system was in place and operating for the protection of the rights falling within the notion of “private life”, and was available to the applicant (see Karakó v. Hungary, no. 39311/05, § 19, 28 April 2009). This must also be examined by the Court.

(β)  Application of these principles to the present case

69.  In the present case the domestic courts were called upon to strike a fair balance between the applicants rights under Article 8 of the Convention as a member of the Roma community and the freedom of the author of the book in issue to carry out academic/scientific research on a specific ethnic group and publish his findingsThe applicant claimed that the book, and in particular the chapter providing information about the living conditions of Roma in different cities of Turkey, constituted an insult towards the Roma community. In dismissing this claim at two levels of jurisdiction the Turkish courts relied, inter alia, on a report prepared by seven university professors which found that the book in dispute was an academic study based on scientific research (see paragraph 25 above). They considered that the remarks and expressions were not insulting, were of a general nature, did not concern all Roma and did not constitute an attack on the applicants identity (see paragraphs 21 and 23 above). Moreover, the Ankara Civil Court of General Jurisdiction found that the book examined the social structure of the Turkish Roma/Gypsy community and was based on scientific data (see paragraph 21 above).

70.  In the Courts opinion, these conclusions cannot be considered to be unreasonable or based on a misrepresentation of the relevant facts. In this connection it is important to note, that while the author pointed to certain illegal activities on the part of some members of the Roma community living in particular areas, nowhere in the book did he make negative remarks about the Roma population in general or claim that all members of the Roma community were engaged in illegal activities. Furthermore, in different parts of the book, namely in the preface, introduction and conclusion, the author emphasised in clear terms that his intention was to shed light on the unknown world of the Roma community in Turkey, who had been ostracised and targeted by vilifying remarks based mainly on prejudice (see paragraphs 10-11 and 13 above). In view of the foregoing, and in the absence of any evidence justifying the conclusion that the authors statements were insincere, it was not unreasonable for the domestic courts to hold that he had put effort into his work and had not been driven by racist intentions (see, mutatis mutandisJersild v. Denmark, 23 September 1994, § 36, Series A no. 298).

71.  Moreover, despite the somewhat laconic manner in which some of them were expressed, the reasons put forward by the domestic courts in support of their conclusions were in keeping with the principles set forth in the Courts case-law. In particular, the Turkish courts attached importance to the fact that the book had been written by an academic and was therefore to be considered as an academic work. In recent judgments, the Court has also stressed the importance of such works (see Sorguç v. Turkey, no. 17089/03, §§ 21-35, 23 June 2009, and Sapan v. Turkey, no. 44102/04, § 34, 8 June 2010). It is therefore consistent with the Courts case-law to submit to careful scrutiny any restrictions on the freedom of academics to carry out research and to publish their findings.

72.  It is also in line with the Courts approach to consider the impugned passages not in isolation but in the context of the book as a whole and to take into account the method of research used by the author of the publication. In this connection the Court observes that the latter explained that he had collected information from members of the Roma community, local authorities and the police. He also stated that he had lived with the Roma community to observe their lifestyle according to scientific observation principles (see paragraph 11 above).

73.  Moreover, it is to be noted that an effective legal system was operating for the protection of the rights falling within the notion of “private life” and was available to the applicant in the present case (see paragraph 68 above). The applicant was able to bring his case before two levels of jurisdiction and obtained reasoned decisions dealing with his claim. Furthermore, when he lodged a complaint with the Ministry of Culture, as a precautionary measure the Ministry ordered the withdrawal of the remaining 299 copies of the book, and the copyright was returned to the author at the latters request (see paragraphs 15 and 17 above).

74.  In the light of the above, the Court is satisfied that in balancing the conflicting fundamental rights under Articles 8 and 10 of the Convention, the Turkish courts made an assessment based on the principles resulting from the Courtwell-established case-law.

75.  The Court would nonetheless reiterate that the vulnerable position of Roma/Gypsies means that special consideration should be given to their needs and their different lifestyle, both in the relevant regulatory framework and in reaching decisions in particular cases (see Chapman, cited above, § 96, and D.H. and Others, cited above, § 181). The Court also agrees with the conclusions of ECRI (see paragraph 38 above) that the Government should pursue their efforts to combat negative stereotyping of the Roma.

76.  It follows from the considerations set forth above that in the present case the Turkish authorities did not overstep their margin of appreciation and did not disregard their positive obligation to secure to the applicant effective respect for his private life.

77.  Consequently, there has been no violation of Article 8 in respect of application no. 4149/04.

2.  Application no. 41029/04

(a)  The parties submissions

(i)  The applicant

78.  The applicant alleged that the expressions contained in the two impugned dictionaries printed by the Turkish Language Association were insulting towards the Roma/Gypsy community. In particular, he referred to the term “becoming a Gypsy” which was defined as “displaying miserly behaviour, and submitted that such insulting definitions should be removed from the dictionaries.

(ii)  The Government

79.  The Government stated that the words and expressions contained in the dictionaries were based on historical and sociological facts and that there was no intention to debase the Roma community. They further informed the Court that the Ministry of Culture had made a financial contribution of 2,700 euros in total to the publication of the dictionaries in 1991 and 1998. However, the Government stressed that the dictionary for pupils was not a school textbook and that it was not distributed to schools or recommended by the Ministry of Education as part of the school curriculum. Finally, they pointed out that these dictionaries had not been reprinted and were actually out of print.

(b)  The Chamber judgment

80.  The Chamber had regard in particular to the fact that the definitions provided in the dictionaries had been prefaced with the comment that their use was “metaphorical”. It therefore found that these expressions could not be considered as harming the applicants ethnic identity. As a result, the Chamber found no violation of Article 8 of the Convention.

(c)  The Courts assessment

81.  The Court notes at the outset that the applicant considered himself to be the victim of negative stereotypinon account of some of the entries contained in the impugned dictionaries. Article 8 of the Convention is therefore applicable, for the reasons set forth in paragraph 60 above. The Court further observes that, although the publication of the dictionaries in issue was part-financed by the Ministry of Culture, the applicant merely brought a civil action against the Language Association, a non-governmental organisation, and did not bring any administrative proceedings against the Ministry in the domestic courts (see paragraphs 3134 above). Therefore, as with application no. 4149/04 (see paragraphs 60-61 above), the Court will examine, in the light of the general principles set forth in paragraphs 62 to 68 above, whether the Government complied with their positive obligation under Article 8 to protect the applicants private life from alleged interference by a third party, namely the Language Association.

82.  In rejecting the applicants claim, the Ankara Civil Court observed that the definitions and expressions in the dictionaries were based on historical and sociological reality and that there had been no intention to humiliate or debase the Roma community. It further noted that there were similar expressions in Turkish concerning other ethnic groups, which appeared in dictionaries and encyclopaedias (see paragraph 33 above).

83.  Thus, the domestic court examined the impugned entries in order to ascertain whether they had unlawfully interfered with the applicants rights under Article 8 of the Convention. In doing so, it applied the principles laid down in the Courts case-law (see paragraph 66 above).

84.  In this connection the Court observes that a dictionary is a source of information which lists the words of a language and gives their various meanings, the basic one being simply descriptive or literal, while others may be figurative, allegorical or metaphorical. It reflects the language used by society. In both dictionaries the literal definition of the word “çingene” (“Gypsy”) was given on page 279. It is therefore clear that these dictionaries were substantial in volume and were meant to cover the entire Turkish language. The Court also notes the first definition of the word “Gypsy” given by the said dictionaries, which reads: “[A]n ethnic group or person belonging to an ethnic group originating from India, whose members lead a nomadic way of life and are widely dispersed in the world.” As a second meaning, it was stated that, in the metaphorical sensethe word “Gypsy also meant miserly” (see paragraph 28 above). On the same page, the dictionaries gave further definitions of certain expressions regarding the Gypsies, such as “Gypsy money” and “Gypsy pink”. The Court notes in this connection that, as explained by the Ankara Civil Court, these expressions are part of spoken Turkish.

85.  It is true that, although they had the same content, the dictionaries had different target groups, as the second dictionarys title was Turkish Dictionary for Pupils. It is clear that in a dictionary aimed at pupils, more diligence is required when giving the definitions of expressions which are part of daily language but which might be construed as humiliating or insulting. In the Courts view, it would have been preferable to label such expressions as “pejorative” or “insulting”, rather than merely stating that they were metaphorical. Such a precaution would also be in line with ECRIGeneral Policy Recommendation No. 10, which stipulates that States should “[promote] critical thinking among pupils and [equip] them with the necessary skills to become aware of and react to stereotypes or intolerant elements contained in [the] material they use (see paragraph 39 above).

86.  However, this element alone is insufficient for the Court to substitute its own view for that of the domestic courts, having regard also to the fact that the impugned dictionary was not a school textbook and that it was not distributed to schools or recommended by the Ministry of Education as part of the school curriculum (see paragraph 79 above).

87.  Finally, the Court observes that the applicants case against the Language Association was examined at two levels of jurisdiction in the domestic courts (see paragraphs 31-34 above). Although ultimately his case was dismissed, the Court is satisfied that the applicant was provided with an effective means of redress, as required by Article 8 of the Convention.

88.  In view of the foregoing, the Court considers that the domestic authorities did not overstep their margin of appreciation and did not disregard their positive obligation to secure to the applicant effective respect for his private life.

89.  Consequently, there has been no violation of Article 8 of the Convention in respect of application no. 41029/04.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.  Dismisses unanimously the Governments preliminary objection and holds that the applicant may claim to be a “victim” for the purposes of Article 34 of the Convention;

2.  Holds by sixteen votes to one that there has been no violation of Article 8 of the Convention in respect of application no. 4149/04;

3.  Holds by sixteen votes to one that there has been no violation of Article 8 of the Convention in respect of application no. 41029/04.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 15 March 2012.

Michael OBoyleNicolas Bratza
Deputy RegistrarPresident
 

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Gyulumyan is annexed to this judgment.

N.B.
M.OB

.


DISSENTING OPINION OF JUDGE GYULUMYAN

The majority has found that the Turkish authorities did not overstep their margin of appreciation and did not disregard their positive obligation to secure to the applicant effective respect for his private life. I disagree.

In the present case the applicant submitted that the remarks in the book entitled The Gypsies of Turkey and the expressions contained in the two dictionaries in question reflected clear anti-Roma sentiment and that the refusal of the domestic courts to award compensation and to ban the distribution of the books demonstrated an obvious bias against Roma. He relied on Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 8. The Court examined the case only under Article 8 of the Convention.

1.  It seems to me that if the facts complained of are examined under Article 14 of the Convention the conclusion must be that there has been a violation of Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 8.

Contrary to what is stated in paragraph 45 of the judgment, I am not persuaded “that the case does not concern a difference in treatment, and in particular ethnic discrimination”. The majority reached this conclusion only on the basis that “the applicant has not succeeded in producing prima facie evidence that the impugned publications had a discriminatory intent or effect”. In that respect I agree with the partly dissenting opinion of Judge Giovanni Bonello in Anguelova v. Bulgaria (no. 38361/97, ECHR 2002IV), in which he stated:

“Alternatively [the Court] should, in my view, hold that when a member of a disadvantaged minority group suffers harm in an environment where racial tensions are high and impunity of State offenders epidemic, the burden to prove that the event was not ethnically induced shifts to the Government.

2.  The Court did not take into consideration the environment in which the three publications were issued and was satisfied by the assessments made by the Turkish courts. These courts usually take a very different approach when dealing with cases concerning the denigration of Turkishness (Article 301 of the Turkish Criminal Code).

In Altuğ Taner Akçam v. Turkey (no. 27520/07, 25 October 2011), the Government submitted statistical information according to which, in 744 cases between 2003 and 2007, criminal proceedings instituted under Article 301 (Article 159/1 of the former Criminal Code) for insulting Turkishness had resulted in convictions.

In the criminal proceedings against Hrant Dink (see Dink v. Turkey, nos. 2668/076102/0830079/087072/09 and 7124/09, § 28, 14 September 2010), the Turkish Court of Cassation, sitting as a full criminal court, interpreted the term “Turkishness as follows (Yargıtay Ceza Genel Kurulu, E.2006/9-169, K.2006/184, judgment of 11 July 2006):

“... Turkishness is constituted by the national and moral values as a whole, that is, human, religious and historical values as well as the national language and national feelings and traditions ...”

When it came to the national feelings and traditions of Roma people the Turkish court took a radically different approach, which in itself suggests a difference in treatment based on ethnicity.

3.  In the book dealt with in application no. 4149/04, the Roma are described in strong language “as a marginal group which is excluded and despised everywhere”. Among the Roma occupations listed, reference is made to some Roma “who make a living from pickpocketing, stealing and selling narcotics”. Under one heading, the book states that “[t]he Gypsies of the central district of Ankara earn their living from stealing, begging ... zercilik [robbing jewellery stores] ...”. In another paragraph, “sorcery” is listed as one of the “most striking characteristics” of the Roma group concerned.

4.  In the dictionaries which are the subject of application no. 41029/04, several terms beginning with the word “Gypsy” are defined in language that can only be regarded as derogatory and inflammatory, such as “Gypsy wedding: a crowded and noisy meeting”, “Gypsy fight: a verbal fight in which vulgar language is used” and “Becoming a Gypsy: displaying miserly behaviour”.

5.  These and several other expressions in the three books clearly disclose violations of Roma dignity, intolerance and a lack of respect for a culture that is different from the majority of society. Furthermore, the statements perpetuate stereotypes of and prejudices against the Roma and incite discrimination against a minority which is undoubtedly among the most vulnerable in Europe today, if not the most vulnerable. It has to be noted that the books were published with support from the Turkish authorities. The fact that the Ministry of Culture returned the copyright of one of the books to the author did not amount to the withdrawal or denunciation of the official sponsorship.

6.  The fact that the book had been written by an academic and was therefore to be considered as an academic work is neither a justification nor an excuse for insulting ethnic dignity. Article 2 of the Declaration on Race and Racial Prejudice, adopted by the General Conference of the United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization (UNESCO) on 27 November 1978, stated:

“Any theory which involves the claim that racial or ethnic groups are inherently superior or inferior, ... or which bases value judgments on racial differentiation, has no scientific foundation and is contrary to the moral and ethical principles of humanity.”

7.  The Court quotes a country report and a policy recommendation by ECRI (paragraphs 38-39 and 75) in which States are encouraged to combat negative stereotyping and to ensure that school education plays a key role in the fight against racism and racial discrimination. The Turkish Dictionary for Pupils was intended for children, and the fact that it was decided from the outset not to distribute it to schools or recommend it as part of the school curriculum (paragraph 86) is not important from my perspective.

8.  Apart from ECRI, the Court omits to mention that several institutions of the Council of Europe have taken targeted action aimed at furthering Roma rights. The Council of Europe High Level Meeting on Roma in October 2010 adopted the “Strasbourg Declaration on Roma”. Its Preamble condemns unequivocally “racism, stigmatisation and hate speech directed against Roma, particularly in public and political discourse”. Under the heading “Fighting stigmatisation and hate speech”, the Declaration recommends that member States:

“Strengthen efforts in combating hate speech. Encourage the media to deal responsibly and fairly with the issue of Roma and refrain from negative stereotyping or stigmatisation.”

9.  A number of other human rights institutions and bodies of both global and regional organisations have specifically addressed discrimination faced by Roma minorities.

The Committee on the Elimination of Racial Discrimination adopted General Recommendation XXVII on “Discrimination against Roma” in 2000. The Committee (in paragraph 9) called on States:

“To endeavour, by encouraging a genuine dialogue, consultations or other appropriate means, to improve the relations between Roma communities and non-Roma communities, in particular at local levels, with a view to promoting tolerance and overcoming prejudices and negative stereotypes on both sides, to promoting efforts for adjustment and adaptation and to avoiding discrimination and ensuring that all persons fully enjoy their human rights and freedoms.”

10.  Drawing on this overwhelming input from global and regional intergovernmental organisations and bearing in mind the vulnerability of the Roma minority in Turkey and beyond, I respectfully disagree with the Courts conclusions. In my opinion, Turkey stands in violation of at least Article 8 of the Convention for supporting and not prohibiting the distribution of the books in question. There is no conflict with Article 10 inasmuch as the latter, in paragraph 2, refers to duties and responsibilities associated with freedom of expression and to the protection of the reputation and rights of others. It is of crucial importance that freedom of expression not only confers the right to hold opinions, but also imposes duties and responsibilities. It cannot therefore be interpreted as allowing the promotion or dissemination of the ideas of ethnic hatred and the superiority of one nation vis-à-vis other ethnic groups.

The continued stereotyping of the Roma must come to an end. It would be highly unfortunate for this Court to be seen to condone incitement to discrimination of the kind contained in the books in question.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde