Sürek protiv Turske

Država na koju se presuda odnosi
Turska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
26682/95
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Bosanski
Datum
08.07.1999
Članovi
6
6-1
10
10-1
10-2
41
Kršenje
6-1
Nekršenje
10
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Krivični postupak
(Čl. 6-1) Nepristrasan sud
(Čl. 6-1) Nezavisan sud
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Mešanje
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Sprečavanje zločina
(Čl. 10-2) Sprečavanje nereda
(Čl. 10-2) Javna bezbednost
(Čl. 10-2) Teritorijalni integritet
(Čl. 10-2) Propisano zakonom
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Unutrašnje polje slobodne procene
Srazmernost
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Podnosilac predstavke je vlasnik nedeljnika koji je objavio pisma dva čitaoca koji oštro osuđuju vojne akcije vlasti u jugoistočnoj Turskoj i optužuje ih i za brutalno gušenje kurdskog naroda u borbi za nezavisnost i slobodu.
Podnosilac predstavke je osuđen za „širenje propagande protiv nedeljivosti države i izazivanje neprijateljstva i mržnje među ljudima”.

On se žalio da je povređeno njegovo pravo na slobodu izražavanja.

Sud je smatrao da nije je došlo do povrede člana 10 (sloboda izražavanja). Sud je istakao da su osporena pisma predstavljala podsticanje krvave osvete i da je u jednom od pisama identifikovano lice, po imenu, izazivajući mržnju prema njemu i izlažući ga mogućem riziku od fizičkog nasilja. Iako podnosilac tužbe nije lično izrazio stavove sadržane u pismima, on je ipak objavljivanjem pisama pružio mogućnost za raspirivanje nasilja i mržnje. Sud je smatrao da je on, kao vlasnik nedeljnih novina, posredno, imao dužnost i odgovornost da prati kako je uredničko i novinarsko osoblje obavilo zadatak pri prikupljanju i puštanju u javnost informacija, koje su dobile još veći značaj u situacijama prisutnih sukoba i napetosti.

Preuzmite presudu u pdf formatu

  EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VEĆE

PREDMET SÜREK protiv. TURSKE (br. 1)  

(Predstavka br. 26682/95)

PRESUDA 

STRAZBUR  

8. juli 1999. 

U predmetu Sürek protiv Turske (br. 1), Evropski sud za ljudska prava, shodno članu 27 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Konvencija”), izmijenjenoj Protokolom br. 11(1), i relevantnim odredbama Pravila Suda2), zasjedajući u Velikom vijeću u sastavu:

Mr L. WILDHABER, predsjednik,
Mrs E. PALM,
Mr A. PASTOR RIDRUEJO,
Mr G. BONELLO,
Mr J. MAKARCZYK,
Mr P. KŪRIS,
Mr J.-P. COSTA,
Mrs F. TULKENS,
Mrs V. STRÁŽNICKÁ,
Mr M. FISCHBACH,
Mr V. BUTKEVYCH,
Mr J. CASADEVALL,
Mrs H.S. GREVE,
Mr A.B. BAKA,
Mr R. MARUSTE,
Mr K. TRAJA,
Mr F. GÖLCÜKLÜ, ad hoc sudija,
i gospodin P.J. MAHONEYi gospođa M. DE BOER-BUQUICCHIO, zamjenici registrara,

nakon vijećanja zatvorenih za javnost, održanih 1. marta i 16. juna 1999., donijelo je sljedeću presudu, koja je usvojena posljednjeg navedenog datuma:

PROCEDURA

  1. Predmet je Sudu uputila, temeljem ranijeg člana19 Konvencije (3), Evropska komisija za ljudska prava (“Komisija”) 17. marta 1998., u okviru tromjesečnog perioda koji je definiran ranijim članom 32, stav i 47 Konvencije. Predmet je proistekao iz predstavke (br. 26682/95) koju je Komisiji podnio državljanin Turske, gospodin Kamil Tekin Sürek protiv Republike Turske 20. februara 1995.

Zahtjev Komisije odnosio se na ranije članove 44 i 48, i na izjavu kojom je Turska priznala obaveznu nadležnost Suda (raniji član 46). Cilj ovog zahtjeva je bio dobiti odluku o tome da li su činjenice predmeta razotkrile da je tužena država prekršila svoje obaveze iz članova 6, stav 1 i 10 Konvencije.

  1. U odgovoru na upit koji mu je upućen u skladu sa pravilom 33, stav 3(d) ranijih Pravila Suda A (4), podnositelj predstavke je izjavio da želi uzeti učešće u postupku i da želi advokata koji je dodijeljen da ga zastupa (ranije pravilo 30). Od tadašnjeg predsjednika Suda, gospodina R. Bernhardta, advokat je dobrio dopuštenje da se, u pisanom dijelu postupka, koristi turskim jezikom (pravilo 27, stav 3).

  2. Kao predsjedavajući Vijeća, koje je izvorno konstituirano (raniji član 43 Konvencije i ranije pravilo 21) da razmatra, naročito, proceduralna pitanja koja se mogu pojaviti prije stupanja na snagu Protokola br. 11, gospodin Bernhardt, putem registrara, konsultirao je agenta Vlade Turske (“Vlada”), advokata podnositelja predstavke i delegata Komisije u vezi sa organiziranjem pisanog dijela postupka. Nakon dostavljenog upita, registrar je zaprimio podneske podnositelja predstavke i vlade 10., odnosno 17. jula 1998. Dana 8. Septembra 1998. Vlada je uredu registrara dostavila dodatne informacije u prilog svom podnesku, a 22. novembra 1998. Podnositelj predstavke je dostavio pojedinosti u vezi svog zahtjeva za pravičnim zadovoljenjem.

  3. Stupanjem na snagu Protokola br. 11, 1. novembra 1998., i u skladu sa odredbama člana 5(5) Protokola, predmet je upućen Velikom vijeću Suda. Predsjednik suda, gospodin L. Wildhaber, odlučio je, u interesu pravosuđa, da se konstituira jedno Veliko vijeće koje će ispitati ovaj konkretni predmet i dvanaest drugih predmeta protiv Turske, i to: Karataş protiv Turske (predstavka br. 23168/94); Arslan protiv Turske (br. 23462/94); Polat protiv Turske (br. 23500/94); Ceylan protiv Turske (br. 23556/94); Okçuoğlu protiv Turske (br. 24246/94); Gerger protiv Turske (br. 24919/94); Erdoğdu i İnce protiv Turske (br. 25067/94 i 25068/94); Başkaya i Okçuoğlu protiv Turske (br. 23536/94 i 24408/94); Sürek i Özdemir protiv Turske (br. 23927/94 i 24277/94); Sürek protiv Turske (br. 2) (br. 24122/94); Sürek protiv Turske (br. 3) (predstavka br. 24735/94); i Sürek protiv Turske (br. 4) (predstavka br. 24762/94).

  4. U sastavu Velikog vijeća konstituiranog za ovu svrhu bili su, ex officio, gospodin R. Türmen, sudija imenovan ispred Turske (član 27(2) Konvencije i pravilo 24(4) Pravila Suda), gospodin Wildhaber, predsjednik Suda, gospođa E. Palm, dopredsjednica Suda, i gospodin J.-P. Costa i gospodin Fischbach, dopredsjednici Odjelâ (član 27(3) Konvencije i pravilo 24(3) i 24(5)(a)). Drugi članovi, koji su imenovani da dopune Veliko vijeće, bili su gospodin A. Pastor Ridruejo, gospodin G. Bonello, gospodin J. Makarczyk, gospodin P. Kūris, gospođa F. Tulkens, gospođa V. Strážnická, gospodin V. Butkevych, gospodin J. Casadevall, gospođa H.S. Greve, gospodin A.B. Baka, gospodin R. Maruste i gospođa S. Botoucharova (pravilo 24(3) i pravilo 100(4). 

Dana 19. novembra 1998. gospodin Wildhaber izuzeo je gospodina Türmena iz procesa vijećanja, nakon njegovog povlačenja iz predmeta u svijetlu odluke Velikog vijeća donesene u skladu sa pravilom 28(4) u predmetu Oğur protiv Turske. Dana 16. decembra 1998. Vlada je obavijestila registrara da je gospodin F. Gölcüklü imenovan kao ad hoc sudija (pravilo 29, stav 1).

Naknadno, gospodin K. Traja je, u svojstvu zamjene, zauzeo mjesto gospođe Botoucharove, koja nije mogla uzeti učešće u daljem razmatranju slučaja (pravilo 24, stav 5 (b)).

  1. Na poziv Suda (pravilo 99), Komisija je delegirala jednog svog člana, gospodina H. Daneliusa, da uzme učešće u postupku pred Velikim vijećem.

  2. U skladu sa odlukom predsjednika, koji je advokatu podnositelja predstavke dopustio da se Sudu obrati na turskom jeziku (pravilo 34, stav 3), saslušanje je održano u Zgradi ljudskih prava u Strazburu 1. marta 1999., gdje je predmet saslušan istovremeno sa predmetima Arslan protiv Turske i Ceylan protiv Turske.

Pred Sudom su se pojavili:

(a) u ime Vlade
G-din D. TEZCAN,
G-din M. ÖZMEN, ko-agenti,
G-din B. ÇALIŞKAN,
G-đa G. AKYÜZ,
G-đa A. GÜNYAKTI,
G-din F. POLAT,
G-đa A. EMÜLER,
G-đa I. BATMAZ KEREMOĞLU,
G-din B. YILDIZ,
G-din Y. ÖZBEK, savjetnici;

(b) u ime podnositelja predstavke
G-din H. KAPLAN, iz Advokatske komore Istambula, advokat;

(c) u ime Komisije
G-din H. DANELIUS, delegat.

Sud je saslušao obraćanje gospodina Daneliusa, gospodine Kaplana i gospodina Tezcana.

ČINJENICE

I.  OKOLNOSTI SLUČAJA

A.  Podnositelj predstavke

  1. Podnositelj predstavke je državljanin Turske, rođen 1957. godine i živi u Istanbulu.

  2. U to materijalno vrijeme, podnositelj predstavke bio je glavni dioničar u turskom društvu ograničene odgovornosti pod nazivom Deniz Basın Yayın Sanayi ve Ticaret Organizasyon, koje posjeduje sedmični časopis Haberde Yorumda Gerçek (“Istina o vijestima i komentari”) koji se objavljuje u Istanbulu.

B.  Sporna pisma

  1. U izdanju br. 23 od 30. augusta 1992. godine, objavljena su dva pisma čitatelja pod nazivom “Silahlar Özgürlüğü Engelleyemez” (“Oružje ne može pobijediti slobodu”) i “Suç Bizim” (“Naša je krivica”).

  2. Tekstovi pisama glase (u prijevodu):

(a)  “Oružje ne može pobijediti slobodu

Unatoč rastućem ratu narodnog oslobođenja u Kurdistanu, fašistička turska armija nastavlja sa bombardiranjem. ‘Masakr u Şırnaku’ kojeg su otkrili novinari Gerçeka, uz veliku ličnu žrtvu, još je jedan konkretan primjer ove sedmice.

Brutalnosti u Kurdistanu su ustvari najgore u proteklih nekoliko godina. Masakr koji je počinila BAAS administracija u Halepçeu, na jugu Kurdistana, sada se dešava na sjeveru Kurdistana. Şırnak predstavlja konkretan dokaz. Uzrokujući provokacije u Kurdistanu, Turska Republika se bila namjerila na masakr. Mnogi su ljudi ubijeni. U trodnevnom napadu tenkovima, granatama i bombama, Şırnak je sravnjen sa zemljom. A buržujska štampa je, en masse, pisala o krvoproliću. I kako je rekla buržujska štampa, postoji, zaista, određeni broj ‘neodgovorenih’ pitanja koja treba postaviti. Što se tiče Şırnaka, napad na Şırnak predstavlja najefikasniji oblik kampanje koja se širom Turske vodi da bi se Kurdi istrijebili. Fašizam će to popratiti mnogim budućim Şırnacima.

Međutim, borba naših ljudi za narodno oslobođenje u Kurdistanu došla je do tačke u kojoj je više ne mogu narušavati krvoprolića, tenkovi i granate. Svaki napad koji poduzme Turska Republika da izbriše Kurde sa lica zemlje pojačava borbu za slobodu. Buržoazija i njena ulagivačka štampa, koja svaki dan pažnju usmjerava na brutalnosti u Bosni i Hercegovini, ne vidi brutalnosti koje se vrše u Kurdistanu. Naravno, teško da možemo očekivati od reakcionarnih fašista, koji pozivaju na prekid brutalnosti u Bosni i Hercegovini, da pozovu na prekid brutalnosti u Kurdistanu.

Kurdski narod, odsječen od svojih domova i otadžbine, nema šta da izgubi. Ali može mnogo toga dobiti.”

(b)  “Naša je krivica

Ubilačka banda TC-a[5] nastavlja sa ubistvima ... temeljeći ih na ‘zaštiti Republike Turske’. Međutim, kako ljudi počinju razaznavati šta se dešava i postaju svjesniji, polako uče da se zauzimaju za svoja prava, a ideja ‘ako nam neće dati, onda ćemo im uzeti na silu’ postepeno klija u umovima ljudi i jača iz dana u dan – sve dok ovo traje i ubistva će se očigledno nastaviti ... Počevši, naravno, od onih koji su to sjeme posadili u ljudske umove – generali, plaćene ubice imperijalizma i tvrdoglavi Turguti, Süleymani i Bülenti sa podbratcima i stomačinama ... Otud događaji od 12. marta, otud događaji od 12. septembra ... Otud vješala, otud zatvori, otud ljudi osuđeni na 300 ili 400 godina. Otud ljudi ubijeni u sobama za mučenje ‘da bi se zaštitila Republika Turska’. Otud Mazlumi Doğani koji su istrijebljeni u zatvoru Diyarbakır ... Otud nedavna zvanična ubistva Revolucionara ... Ubilačka banka TC-a nastavlja, i nastavljat će, da ubija. Jer je buđenje ljudi poput navale entuzijazma ... Otud

Zonguldak, otud općinski radnici, otud uposlenici u državnoj službi ... Otud Kurdistan. Mogu li ‘ubilačke bande’ zaustaviti tu navalu? Neki će se možda zapitati kakve veze ima naslov ovog teksta sa njim samim.

‘Plaćene ubice’ imperijalizma, odnosno autori državnog udara od 12. septembra i njihovi bivši i današnji sljedbenici, koji i dalje traže ‘demokratiju’, koji su u prošlosti učestvovali, na ovaj ili onaj način, u borbi za demokratiju i slobodu, koji sada prikriveno ili otvoreno kritiziraju svoja prethodna djela, koji zbunjuju mase i predstavljaju parlamentarni sistem i vladavinu zakona kao načine spasenja, daju zeleno svjetlo ubistvima koje vrši ubilačka banda TC-a.

Obraćam se ‘vjernim slugama’ imperijalizma i njihovim prekaljenim glasnogovornicima (muškarcima), onome ili onima koji su nedavno rekli ‘Nećete me čuti kako govorim da nacionalisti čine zločine’[6], koji kaže(u) danas ‘Takve poput njih ne nazivamo novinarima’, koji kaže(u) ‘Ko je protiv demonstracija? Ko je protiv zalaganja za svoja prava? Naravno da mogu održati marš ... To su moji radnici, moji seljaci, moji državni službenici’, ali se onda desi da su državni službenici koji marširaju u Ankaru pretučeni u samom srcu grada i kaže(u) nakon toga ‘Policija je ispravno postupila’, i koji odlaže(u) štrajkove mjesecima u nedogled. Obraćam se brbljivcima, dezerterima i šarlatanima koji uzburkavaju reakcionarnu svijest mase, koji pokušavaju o ovim ljudima suditi na osnovu njihovog stava prema Kurdistanu i pokušavaju utvrditi koliko su ti ljudi ‘demokratični’. Krivica ubilačke bande je dokazana. Ljudi to počinju uočavati i spoznavati kroz iskustvo mesa i krvi. Ali šta je sa krivicom šarlatana, onih koji narušavaju borbu za demokratiju i slobodu ... Da, šta je sa njihovom krivicom ... Oni imaju udjela u ubijanjima koje vrši ubilačka banda ... Nek im je sretna ta ‘unija’!”

C.  Optužbe protiv podnositelja predstavke

  1. U optužnici od 21. septembra 1992. godine, javni tužitelj istanbulskog Suda za nacionalnu sigurnost (İstanbul Devlet Güvenlik Mahkemesi) optužio je podnositelja predstavke, u svojstvu vlasnika časopisa, kao i urednika časopisa, za širenje propagande protiv nedjeljivosti države i za izazivanje netrpeljivosti i mržnje među ljudima. Optužbe su podnijete prema članu 312 Krivičnog zakona i članom 8 Zakona o sprečavanju terorizma iz 1991. godine (“Zakon iz 1991.” – vidjeti stavove 22 i 24 ispod).

D.  Osuda podnositelja predstavke

  1. U postupku pred istanbulskim Sudom za nacionalnu sigurnost, podnositelj predstavke je porekao optužbe. Tvrdio je da izražavanje mišljenja ne može predstavljati krivično djelo. Dalje je naveo da su data pisma napisali čitatelji časopisa te da iz tog razloga ne mogu potpadati pod njegovu odgovornost.

  2. U presudi od 12. aprila 1993. godine, sud je proglasio podnositelja predstavke krivim za krivično djelo prema prvom stavu člana 8 zakona iz 1991. godine. Sud nije pronašao osnov da ga osudi prema članu 312 Krivičnog zakona. Sud je prvobitno osudio podnositelja predstavke na novčanu kaznu u iznosu od 200.000.000 turskih lira (TRL). Međutim, uzevši u obzir dobro ponašanje podnositelja predstavke tokom suđenja, kazna mu je smanjena na TRL 166.666.666. Urednik časopisa je, u svom dijelu, osuđen na pet mjeseci zatvora i na novčanu kaznu u iznosu od TRL 83.333.333.

  3. U svojoj presudi, sud je utvrdio da su inkriminirajuća pisma u suprotnosti sa članom 8 Zakona iz 1991. godine. Sud je zaključio da se u pismima osam distrikta u jugoistočnoj Turskoj pominju kao nezavisna država “Kurdistan”, da se PKK (Radnička partija Kurdistana) opisuje kao pokret za nacionalno oslobođenje koji je uključen u “rat za nacionalnu nezavisnost” protiv države Turske i da pisma predstavljaju propagandu koja za cilj ima uništenje teritorijalnog integriteta države Turske. Pored toga, sud je utvrdio da pisma sadrže diskriminatorne izjave po osnovu rase.

E.  Žalba podnositelja predstavke i naknadni postupak

  1. Podnositelj predstavke se žalio na svoju osudu Kasacionom sudu, tvrdeći da je suđenje i osuda u suprotnosti sa članovima 6 i 10 Konvencije. Tvrdio je da je član 8 Zakona iz 1991. godine suprotan Ustavu te je porekao da sporna pisma šire separatističku propagandu. Također je naveo da nije mogao biti prisutan na ročištu na kojem je proglašena odluka o njegovoj osudi. Žalio se da je odluka, koja je donesena bez njegovog prisustva i bez uzimanja njegove završne izjave, u suprotnosti za zakonom.

  2. Dana 26. novembra 1993. godine, Kasacioni sud je presudio da je iznos novčane kazne koju je izrekao Sud za nacionalnu sigurnost prevelik i po tom osnovu poništio osudu i kaznu podnositelja predstavke. Sud je vratio predmet istanbulskom Sudu za nacionalnu sigurnost.

  3. U presudi od 12. aprila 1994. godine, istanbulski Sud za nacionalnu sigurnost osudio je podnositelja predstavke na novčanu kaznu u iznosu TRL 100.000.000, koja je naknadno smanjena na iznos od TRL 83.333.333. Što se tiče osnova za osudu, sud je, inter alia, ponovio obrazloženje koje je korišteno u presudi od 12. aprila 1993. godine.

  4. Podnositelj predstavke se žalio. Oslonio se na osnove odbrane na koje se pozvao tokom prvog suđenja. Također je naveo da ga je Sud za nacionalnu sigurnost osudio, a da nije u cijelosti saslušao njegovu odbranu.

  5. Dana 30. septembra 1994. godine, Kasacioni sud je odbacio njegovu žalbu i potvrdio obrazloženje i ocjenu dokaza Suda za nacionalnu sigurnost.

F.  Učinak zakonodavnih izmjena Zakona iz 1991. godine

  1. Nakon izmjena i dopuna Zakon iz 1991. donesenih Zakonom br. 4126 od 27. oktobra 1995. godine (vidjeti stav 25 ispod), istanbulski Sud za nacionalnu sigurnost je, ex officio, ponovo razmotrio predmet podnositelja predstavke. Sud je 8. marta 1996. godine potvrdio presudu koja mu je prvobitno izrečena.

II.  RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A.  Krivično pravo

1.  Krivični zakon

  1. Relevantne odredbe Krivičnog zakona glase:

Član 2, stav 2

“U slučaju da su zakonodavne odredbe koje su na snazi u vrijeme činjenja krivičnog djela različite od onih iz kasnijeg zakona, primjenjivat će se one odredbe koje su povoljnije po počinitelja.”

Član 19

“Pojam ‘velike novčane kazne’ označava uplatu u Trezor u iznosu od dvadeset hiljada do sto miliona turskih lira, po odluci sudije...”

Član 36, stav 1

“U slučaju osude, sud će naložiti zapljenu i konfiskaciju bilo kojeg objekta koji je korišten za izvršenje i pripremu krivičnog djela ili prekršaja ...”

Član 142

(opozvan Zakonom br. 3713 od 12. aprila 1991. o sprečavanju terorizma)

“Štetna propaganda

1. Osoba koja bilo kojim sredstvom širi propagandu sa ciljem uspostavljanja dominacije jedne društvene klase nad drugom, istrjebljenja neke društvene klase, svrgavanja osnovnog društvenog i ekonomskog poretka uspostavljenog u Turskoj ili političkog i pravnog poretka Države, podliježe, po osudi, zatvorskoj kazni u trajanju od pet do deset godina.

2. Osoba koja bilo kojima sredstvom širi propagandu zalažući se da Državom rukovodi jedna osoba ili društvena grupa na štetu temeljnih principa Republike i demokratije, podliježe, po osudi, zatvorskoj kazni u trajanju od pet do deset godina.

3. Osoba koja, ponukana rasnim razlozima, bilo kojim sredstvom širi propagandu sa ciljem ukidanja, djelomično ili u potpunosti, prava javnog prava zajamčena Ustavom ili narušavanja ili uništavanja patriotskog osjećaja, podliježe, po osudi, zatvorskoj kazni u trajanju od pet do deset godina.

...”

Član 311, stav 2

“Javno poticanje na činjenje krivičnog djela

...

U slučaju da se poticanje na krivično djelo vrši putem sredstava masovne komunikacije bilo koje vrste – bilo da se radi o kasetama, gramofonskim pločama, novinama, štampanim publikacijama ili putem drugog štampanog materijala – cirkulacijom ili distribucijom štampanog papira ili postavljanjem plakata ili postera na javnim mjestima, uvjeti zatvorske kazne kojima podliježu osuđene osobe se udvostručuju...”

Član 312[7]

“Privatno poticanje na činjenje krivičnog djela

Osoba koja izričito hvali ili prašta djelo koje je zakonom kažnjivo kao krivično djelo ili potiče stanovništvo da krši zakon, podliježe, po osudi, zatvorskoj kazni u trajanju od šest mjeseci do dvije godine i novčanoj kazni u iznosu od šest do trideset hiljada turskih lira.

Osoba koja ljude potiče na mržnju ili neprijateljstvo na osnovu razlikovanja između društvenih klasa, rasa, religija, vjeroispovijesti ili regija, podliježe, po osudi, zatvorskoj kazni u trajanju od jedne do tri godine i novčanoj kazni u iznosu od devet do trideset i šest hiljada turskih lira. U slučaju da ovo poticanje ugrožava javnu sigurnost, kazna se uvećava za od jedne trećine do jedne polovine.

Kazne koje se izriču onima koji su počinili krivična djela definirana u prethodnom stavu se udvostručuju u slučaju da su ista počinjenja putem sredstava navedenih u članu 311(2).”

2.  Zakon o štampi (Zakon br. 5680 od 15. jula 1950. godine)

  1. Relevantne odredbe Zakona o štampi iz 1950. godine glase:

Dio 3

“U svrhu ovog Zakona, pojam ‘periodična izdanja’ podrazumijeva novine, obavještenja novinskih agencija i bilo koju drugu vrstu štampanog materijala koji se objavljuje u redovnim intervalima.

‘Objavljivanje’ znači izlaganje, pokazivanje, distribuciju, emisiju, prodaju ili nuđenje za prodaju štampanog materijala u prostorijama kojima javnost ima pristup i u kojima to svi mogu vidjeti.

Neće se smatrati da je počinjeno krivično djelo putem štampe ukoliko nije došlo do objavljivanja, osim u slučajevima kada je materijal sam po sebi nezakonit.”

Dodatni dio 4(1)

“U slučaju kada je spriječena distribucija štampanog materijala, a čija distribucija predstavlja krivično djelo ... sudskom zabranom ili, u hitnim okolnostima, naredbom Glavnog javnog tužitelja ... kazna koja se nameće se umanjuje na jednu trećinu one kazne koja je utvrđena zakonom za to dato krivično djelo.”

3.  Zakon o sprečavanju terorizma (Zakon br. 3713 od 12. aprila 1991. godine)[8]

  1. Relevantne odredbe Zakona o sprečavanju terorizma iz 1991. glase:

Dio 6

“Najavljivanje, usmenim putem ili putem objavljivanja, da će terorističke organizacije počiniti krivično djelo protiv određene osobe, bilo da je identitet te osobe otkriven ili ne, pod uvjetom da je to urađeno na takav način da se osoba može identificirati, ili otkrivanje identiteta državnih službenika koji su učestvovali u antiterorističkim operacijama ili određivanje bilo koje osobe kao cilja, predstavlja krivično djelo, kažnjivo novčanom kaznom u iznosu od pet do deset miliona turskih lira.

Štampanje ili objavljivanje proglasa ili lifleta koji potiču iz terorističkih organizacija predstavlja krivično djelo, kažnjivo novčanom kaznom u iznosu od pet do deset miliona turskih lira.

...

U slučaju da se krivična djela, navedena u stavovima, iznad čine putem periodičnih izdanja u smislu značenja datog u dijelu 3 Zakona o štampi (Zakon br. 5680), izdavač također podliježe novčanoj kazni u iznosu od devedeset posto prihoda od prosječne prodaje iz prethodnog mjeseca, ako periodično izdanje izlazi češće nego jednom mjesečno, ili od prodaje prethodnog izdanja ukoliko periodično izdanje izlazi mjesečno ili rjeđe, ili od prosječne prodaje iz prethodnog mjeseca dnevnih novina sa najvećim tiražom, ukoliko krivično djelo uključuje štampani materijal koji nije periodično izdanje ili u slučaju da je tek započeto izdavanje periodičnog izdanja[[9]]. Međutim, novčana kazna ne smije biti niža od pedeset miliona turskih lira. Uredniku periodičnog izdanja će se naložiti da plati sumu koja je jednaka polovici sume koja se izriče izdavaču.”

Dio 8

(prije izmjena i dopuna Zakonom br. 4126 od 27. oktobra 1995. godine)

“Pisana i govorna propaganda, sastanci, okupljanja i demonstracije koji za cilj imaju podrivanje teritorijalnog integriteta Republike Turske ili nedjeljivog jedinstva nacije zabranjeni su, bez obzira na načine na koje su korišteni i na namjeru. Bilo koja osoba koja poduzima takve aktivnosti kaznit će se zatvorskom kaznom u trajanju ne kraćem od dvije godine i ne dužem od pet godina i novčanom kaznom u iznosu od pedeset do sto miliona turskih lira.

U slučajevima da je krivično djelo propagande iz prethodnog stava počinjeno putem periodičnog izdanja u značenju iz dijela 3 Zakona o štampi (Zakon br. 5680), izdavač također podliježe novčanoj kazni u iznosu od devedeset posto prihoda od prosječne prodaje iz prethodnog mjeseca, ako periodično izdanje izlazi češće nego jednom mjesečno, ili od prosječne prodaje iz prethodnog mjeseca dnevnih novina sa najvećim tiražom, ukoliko krivično djelo uključuje štampani materijal koji nije periodično izdanje ili u slučaju da je tek započeto izdavanje periodičnog izdanja[2]. Međutim, novčana kazna ne smije biti niža od sto miliona turskih lira. Uredniku periodičnog izdanja će se naložiti da plati sumu koja je jednaka polovici sume koja se izriče izdavaču i podliježe kazni zatvora u trajanju od minimalno šest mjeseci, a maksimalno dvije godine.”

Dio 8 (kako je izmijenjen i dopunjen Zakonom br. 4126 od 27. oktobra 1995.)

“Pisana i govorna propaganda, sastanci, okupljanja i demonstracije koji za cilj imaju podrivanje teritorijalnog integriteta Republike Turske ili nedjeljivog jedinstva nacije zabranjeni su. Bilo koja osoba koja poduzima takve aktivnosti kaznit će se zatvorskom kaznom u trajanju ne kraćem od jedne godine i ne dužem od tri godina i novčanom kaznom u iznosu od sto do tri stotine miliona turskih lira. Kazna koja se nameće ponovnom počinitelju se ne smije pretvarati u novčanu kaznu.

U slučajevima da je krivično djelo propagande iz prethodnog stava počinjeno putem periodičnog izdanja u značenju iz dijela 3 Zakona o štampi (Zakon br. 5680), izdavač također podliježe novčanoj kazni u iznosu od devedeset posto prihoda od prosječne prodaje iz prethodnog mjeseca, ako periodično izdanje izlazi češće nego jednom mjesečno. Međutim, novčana kazna ne smije biti niža od sto miliona turskih lira.

Uredniku periodičnog izdanja će se naložiti da plati sumu koja je jednaka polovici sume koja se izriče izdavaču i podliježe kazni zatvora u trajanju od minimalno šest mjeseci, a maksimalno dvije godine.

U slučajevima da je krivično djelo propagande iz prvog stava počinjeno putem štampanog materijala ili putem sredstava masovne komunikacije, a da to sredstvo nije periodično izdanje u značenju iz stava dva, odgovorne osobe i vlasnici sredstva za masovnu komunikaciju kaznit će se zatvorskom kaznom u trajanju od minimalno šest mjeseci, a maksimalno dvije godine i novčanom kaznom u iznosu od sto do tri stotine miliona turskih lira...

...”

Dio 13 (prije izmjena i dopuna Zakonom br. 4126 od 27. oktobra 1995.)

“Kazne za krivična djela predviđene u ovom Zakonu ne smiju se pretvarati u novčane kazne ili bilo koje druge mjere, niti se smiju odgađati ili ukidati.”

Dio 13 (kako je izmijenjen i dopunjen Zakonom br. 4126 od 27. oktobra 1995.)

“Kazne za krivična djela predviđene u ovom Zakonu ne smiju se pretvarati u novčane kazne ili bilo koje druge mjere, niti se smiju niti se smiju odgađati ili ukidati.

Međutim, odredbe iz ovog dijela se ne primjenjuju na presude u skladu sa članom 8[10].”

Dio 17

“Osobe koje su osuđene za krivična djela predviđena ovim Zakonom ... koje su kažnjene kaznom lišavanja slobode bit će automatski oslobođeni nakon odsluženja tri četvrtine kazne, pod uvjetom primjerenog ponašanja te osobe.

...

Prvi i drugi stav dijela 19[11]... Zakona o izvršenju kazne zatvora (Zakon br. 647) ne primjenjuju se na gore spomenute osuđene osobe.”

4.  Zakon br. 4126 od 27. oktobra 1995. godine kojim se mijenjaju dijelovi 8 i 13 Zakona br. 3713

  1. Donesene su sljedeće izmjene i dopune Zakona o sprečavanju terorizma 1991. nakon stupanja na snagu Zakona br. 4126 od 27. oktobra 1995. godine:

Prelazna odredba koja se odnosi na dio 2

“U mjesecu koji uslijedi nakon stupanja na snagu ovog Zakona, sud koji je donio presudu će ponovo razmotriti predmet osobe koja je osuđena u skladu sa članom 8 Zakona o sprečavanju terorizma (Zakon br. 3713) te će, u skladu sa izmjenama i dopunama ... člana 8 Zakona br. 3713, ponovo razmotriti trajanje zatvorske kazne koja je toj osobi izrečena i odlučiti da li će se osobi dozvoliti beneficije iz dijelova 4(12) i 6 (13) Zakona br. 647 od 13. jula 1965. godine”

5.  Zakon br. 4304 od 14. augusta 1997. godine o odlaganju presude i izvršenju kazne za krivična djela koja su počinili urednici prije 12. jula 1997.

  1. Sljedeće odredbe su relevantne za kazne u vezi sa krivičnim djelima prema Zakonu o štampi:

Dio 1

“Izvršenje presuda izrečenih osobama koje su osuđene prema Zakonu o štampi (Zakon br. 5680) ili prema drugim zakonima kao urednici za krivična djela koja su počinjena prije 12. jula 1997. odložit će.

Odredba iz prvog stava se također primjenjuje na urednike koji već služe svoje kazne.

Institucija krivičnog postupka ili izricanja konačnih presuda odlaže se u slučajevima u kojima postupci protiv urednika nisu još započeti, ili u kojima je započeta preliminarna istraga, ali postupak nije započet, ili u kojima je započeta konačna sudska istraga, ali presuda još nije izrečena ili u kojima presuda još uvijek nije konačna.”

Dio 2

“U slučaju da je urednik, koji je iskoristio odredbu prvog stava dijela 1, osuđen kao urednik za činjenje namjernog krivičnog djela u roku od tri godine od datuma odlaganja, mora odslužiti cjelokupnu odgođenu kaznu.

...

U slučaju odlaganja, krivični postupak se pokreće, odnosno presuda se izriče ako je urednik kao takav osuđen za činjenje namjernog krivičnog djela u roku od tri godine od datuma odlaganja.

Svaka osuda urednika za krivično djelo počinjeno prije 12. jula 1997. godine smatraće se ništavnom ukoliko istekne gore spomenuti period od tri godine i pri tom mu se neće stavljati na teret nikakva dodatna optužba za namjerno krivično djelo. Na sličan način, ukoliko nije pokrenut krivični postupak, neće bit moguće pokrenuti bilo kakav krivični postupak, a ako je neki pokrenut, prekinut će se.”

6.  Zakon o izvršenju kazne zatvora (Zakon br. 647 od 13. jula 1965.)

  1. Zakon o izvršenju kazne zatvora iz 1965. navodi, inter alia:

Dio 5

“Pojam ‘novčana kazna’ znači plaćanje Trezoru iznosa koji je fiksiran u zakonskim okvirima.

...

Ukoliko, nakon uručenja naredbe za plaćanje, osuđena osoba ne plati novčanu kaznu u datom roku, osoba će odslužiti po jedan dan zatvora za svakih deset hiljada turskih lira koje duguje, u skladu sa odlukom javnog tužitelja.

...

Zatvorska kazna kojom se zamjenjuje novčana kazna ne može biti duža od tri godine ...”

Dio 19(1)

“... osobe kojima je ... izrečena kazna lišavanja slobode imaju pravo na automatsko uvjetno oslobađanje nakon odsluženja polovine kazne, pod uvjetom da su se dobro ponašali ...”

7.  Zakon o krivičnom postupku (Zakon br. 1412)

  1. Zakon o krivičnom postupku sadrži sljedeće odredbe:

Član 307

“Žalba po tačkama zakona ne smije se odnositi na pitanja koja nisu pitanja zakonitosti pobijane presude.

 Propuštanje primjene pravila i pogrešna primjena pravila predstavljaju nezakonitost[14].”

Član 308

“Smatra se da nezakonitost postoji u sljedećim slučajevima:

1-   kada sud nije uspostavljen u skladu sa zakonom;

2-   kada je jednom od sudija koji je donio odluku zakonom zabranjeno da učestvuje;

...”

B.  Krivična sudska praksa na koju se poziva Vlada

  1. Vlada je dostavila kopije brojnih odluka koje je donio tužitelj pri ankarskom Sudu za nacionalnu sigurnost, a u kojima se povlače optužbe protiv osoba osumnjičenih za poticanje ljudi na mržnju i neprijateljstvo, naročito po osnovu religije (član 312 Krivičnog zakona), ili za širenje separatističke propagande protiv nedjeljivost jedinstva Države (član 8 Zakona br. 3713 – vidjeti stav 25 iznad). U većini slučajeva kada je krivično djelo počinjeno posredstvom publikacija, razlozi koji su navedeni u odluci tužitelja uključivali su razmatranja poput činjenice da je postupak bio vremenski ograničen, da se neki od sastavnih elemenata krivičnog djela ne mogu utvrditi te da nije bilo dovoljno dokaza. Druge osnove su uključivale činjenicu da sporne publikacije nisu bile distribuirane, da nije postojala nezakonita namjera, da krivično djelo nije počinjeno te da se ne mogu identificirati odgovorne osobe.

  2. Nadalje, Vlada je dostavila broj odluka sudova za nacionalnu sigurnost kao primjere predmeta u kojima je proglašeno da optuženi za gore spomenuta krivična djela nisu krivi. U pitanju su sljedeće presude: 1991/23– 75–132–177–100; 1992/33–62–73–89–143; 1993/29–30–38–39–82–94–114; 1994/3–6–12–14–68–108–131–141–155–171–172; 1995/1–25–29–37–48–64–67–84–88–92–96–101–120–124–134–135;  1996/2–8–18–21–34–38–42–43–49–54–73–86–91–103–119–353; 1997/11–19–32–33–82–89– 113–118–130–140–148–152–153–154–187–191–200–606; 1998/6–8–50– 51–56–85–162. 

  3. Konkretnije, kada su u pitanju postupci protiv autora radova koji se bave kurdskim problemom, sudovi za nacionalnu sigurnost su u ovim predmetima donosili odluke na osnovu toga da nije bilo širenja “propagande”, što predstavlja jedan od sastavnih elemenata ovog krivičnog djela ili na osnovu objektivne prirode formulacija koje su korištene.

C.  Sudovi za nacionalnu sigurnost[15]

1.  Ustav

  1. Ustavne odredbe kojima se rukovodi sudska organizacija sudova za nacionalnu sigurnost glase:

Član 138, stavovi 1 i 2

“Sudije su nezavisne u obavljanju svojih dužnosti; donose presude u skladu sa svojom ličnom prosudbom i u skladu sa Ustavom, zakonom i pravom.

Ni jedan organ, tijelo, ... niti ... osoba ne smiju davati naređenja ili instrukcije sudovima ili sudijama u vršenju njihovih sudskih ovlasti, niti im se smiju slati dopisi ili dostavljati preporuke ili sugestije.”

Član 139, stav 1

“Sudije ... se neće smjenjivati nit će biti primorani na mirovinu bez njihove saglasnosti prije dostizanja starosne dobi propisane Ustavom ...”

Član 143, stavovi 1-5

“Sudovi za nacionalnu sigurnost se uspostavljaju da sude za krivična djela protiv Republike, a čija su sastavna svojstva predviđena Ustavom, protiv teritorijalnog integriteta Države ili nedjeljivog jedinstva nacije ili protiv slobodnog demokratskog sistema upravljanja, i za krivična djela kojima se direktno utječe na unutrašnju i vanjsku sigurnost Države.

Sudovi za nacionalnu sigurnost se sastoje od predsjednika, dva redovna člana, dva zamjenska člana, tužitelja i dostatnog broja pomoćnih tužitelja.

Predsjednik, jedan redovan član, jedna zamjenski član i tužitelj se imenuju iz reda sudija i javnih tužitelja prvog ranga, u skladu sa procedurama propisanim u posebnom zakonodavstvu; jedan redovan član i jedan zamjenski član se imenuju iz reda vojnih sudija prvog ranga, a pomoćni tužitelji iz reda javnih tužitelja i vojnih sudija. Predsjednici, redovni članovi i zamjenski članovi ... sudova za nacionalnu sigurnost se imenuju na period od četiri godine, sa mogućnošću ponovnog imenovanja.

Žalbe protiv odluka sudova za nacionalnu sigurnost podnose se Kasacionom sudu.

...”

Član 145, stav 4

“Vojni pravni postupak

Lična prava i obaveze vojnih sudija ... reguliraju se zakonom u skladu sa principima nezavisnosti sudova, zaštitom koju pravosuđe ima i zahtjevima vojne službe. Zakonom će se također regulirati odnosi između vojnih sudija i komandanata pod kojima služe u obavljanju svojih nesudskih dužnosti ...”

2.  Zakon br. 2845 o uspostavi i poslovniku o radu sudova za nacionalnu sigurnost

  1. Na osnovu člana 143 Ustava, relevantne odredbe Zakona br. 2845 o sudovima za nacionalnu sigurnost predviđaju sljedeće:

Dio 1

“U glavnim gradovima pokrajina ... uspostavljaju se sudovi za nacionalnu sigurnost da sude za krivična djela protiv Republike, a čija su sastavna svojstva predviđena Ustavom, protiv teritorijalnog integriteta Države ili nedjeljivog jedinstva nacije ili protiv slobodnog demokratskog sistema upravljanja, i za krivična djela kojima se direktno utječe na unutrašnju i vanjsku sigurnost Države.

Dio 3

“Sudovi za nacionalnu sigurnost sastoje se od predsjednika, dva redovna člana i dva zamjenska člana.”

Dio 5

“Predsjednik Suda za nacionalnu sigurnost, jedan od [dva] redovna člana i jedna od [dva] zamjenska člana ... su civili ... sudije, a drugi članovi, redovni ili zamjenski, vojne sudije prvog ranga ...”

Dio 6(2), (3) i (6)

“Imenovanje vojnih sudija na mjesto redovnih i zamjenskih članova vrši se u skladu sa postupkom utvrđenim u Zakonu o vojnoj pravnoj službi.

Osim ako tako ne nalaže ovaj Zakon ili drugo zakonodavstvo, predsjednik i redovni ili zamjenski članovi sudova za nacionalnu sigurnost ... ne mogu se bez svoje saglasnosti imenovati na druge pozicije ili druga mjesta u roku od četiri godine ...

...

Ukoliko se desi da, nakon istrage koja se odnosi na predsjednika ili redovnog ili zamjenskog člana suda za nacionalnu sigurnost, nadležna komisija ili organ odluči da promjeni radno mjesto date osobe, radno mjesto tog sudije ili same dužnosti ... ta se promjena može izvršiti u skladu sa procedurama utvrđenim u zakonodavstvu.”

Dio 9(1)

“Sudovi za nacionalnu sigurnost imaju nadležnost da sude osobama koje su optužene za

(a)  krivična djela predviđena članom 312(2) ... Krivičnog zakona Turske,

...

(d)  krivična djela koja su u vezi sa događajima zbog kojih se moralo proglasiti hitno stanje, u regijama u kojima je proglašeno hitno stanje u skladu sa članom 120 Ustava,

(e)   krivična djela počinjena protiv Republike, a čija su sastavna svojstva predviđena Ustavom, protiv nedjeljivog jedinstva Države – odnosi se i na nacionalnu teritoriju i na narod – ili protiv slobodnog demokratskog sistema upravljanja, i za krivična djela kojima se direktno utječe na unutrašnju i vanjsku sigurnost Države.

...”

Dio 27(1)

“Žalbe protiv presuda sudova za nacionalnu sigurnost podnose se Kasacionom sudu.”

Dio 34(1) i (2)

“Pravila koja uređuju prava i obaveze ... vojnih sudija imenovanih u sudove za nacionalnu sigurnost i njihov nadzor ..., institucija disciplinskog postupka protiv njih, nametanje disciplinskih mjera i istraga i procesuiranje za bilo koje krivično djelo koje mogu počiniti u vršenju svojih dužnosti ... regulirani su u relevantnim odredbama zakona koji uređuju profesiju sudija ...

Opservacije Kasacionog suda o vojnim sudijama, izvještaji o ocjeni sudija koje sačinjavaju ocjenjivači Ministarstva pravde ... i dokumentacija o svakoj istrazi koja se u vezi sa njima vodi ... dostavlja se Ministarstvu pravde.”

Dio 38

“Sud za nacionalnu sigurnost se može pretvoriti u Vojni sud pod dolje navedenim uvjetima, u slučaju da je proglašeno hitno stanje na dijelu teritorije ili na cijeloj teritoriji nad kojom sud za nacionalnu sigurnost ima nadležnost, pod uvjetom da na toj teritoriji postoji više od jednog suda za nacionalnu sigurnost...”

3.  Zakon o vojnoj pravnoj službi (Zakon br. 357)

  1. Relevantne odredbe Zakona o vojnoj pravnoj službi glase:

Dodatni dio 7

“Sposobnosti vojnih sudija ... koji su imenovani kao redovni ili zamjenski članovi sudova za nacionalnu sigurnost, a koja se zahtijeva za unapređenje ili prelazak u viši platni razred, rang ili radni staž, određuje se na osnovu izvještaja koji se sačinjavaju u skladu sa dolje utvrđenom procedurom, uz poštivanje odredbi ovog Zakona i Zakona o kadrovima oružanih snaga Turske (Zakon br. 926).

(a)  Prvi nadređeni koji ima nadležnost da vrši ocjenu rada i sačinjava izvještaje o ocjeni rada vojnih sudija, bilo da se radi o redovnim ili zamjenskim ... je državni ministar u Ministarstvu odbrane, a nakon njega ministar odbrane.

...”

Dodatni član 8

“Članove ... sudova za nacionalnu sigurnost koji dolaze iz vojne pravne službe ... imenuje komisija koja se sastoji od kadrovskog direktora i pravnog savjetnika Generalnog štaba, kadrovskog direktora i pravnog savjetnika pri segmentu u kojem data osoba služi i načelnika za vojna pravosudna pitanja u Ministarstvu odbrane ...”

Dio 16(1) i (3)

“Vojne sudije ... se imenuju nalogom koji zajednički donose ministar odbrane i premijer i koji dostavljaju predsjedniku Republike na odobrenje, u skladu sa odredbama o imenovanju i transferu članova oružanih snaga ...

...

Procedura za imenovanje vojnog sudije uzima u obzir mišljenje Kasacionog suda, izvještaje ocjenjivača Ministarstva pravde i ocjene rada koje su sačinili nadređeni ...”

Dio 18(1)

Pravila koja uređuju platni razred, povećanje plaća i ostala lična prava vojnih sudija ... propisana su u odredbama koje se odnose na oficire.”

Dio 29

“Ministar odbrane može primijeniti sljedeće disciplinske sankcije za vojne sudije, nakon razmatranja njihove odbrane:

A. Upozorenje, koje se sastoji od davanja datoj osobi pismenog obavještenja da mora više pažnje posvećivati obavljanju svojih dužnosti.

...

B. Ukor, koje se sastoji od davanja pismenog obavještenja datoj osobi da se određena radnja ili određeni stav smatraju prijekora vrijednim.

...

Spomenute sankcije su konačne, spominju se u evidenciji ocjena rada date osobe i ulaze u lični dosje te osobe ...”

Dio 38

“Kada vojne sudije ... sjede u sudnici, moraju nositi posebnu odoru koju nose i njihove civilne kolege...”

4.  Vojni krivični zakon

  1. Član 112 Vojnog krivičnog zakona od 22. maja 1930. godine predviđa:

“Zloupotreba vlastitih ovlasti u svojstvu državnog službenika s ciljem utjecanja na vojne sudove predstavlja krivično djelo, kažnjivo kaznom zatvora u trajanju do pet godina.”

5.  Zakon br. 1602 od 4. jula 1972. godine o Vrhovnom vojnom upravnom sudu

  1. Prema dijelu 22 Zakona br. 1602 Prva divizija Vrhovnog vojnog upravnog suda ima nadležnost za predstavke kojima se zahtijeva sudska kontrola i zahtjeve za naknadom štete na osnovu sporova koji se odnose na lični status oficira, naročito onih koji se odnose na njihovo profesionalno napredovanje.

POSTUPAK PRED KOMISIJOM

  1. G. Kamil Tekin Sürek podnio je predstavku Komisiji 20. februara 1995. godine. Tvrdio je da njegova osuda i kazna predstavljaju neopravdano miješanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja, koje je zajamčeno članom 10 Konvencije te da njegov predmet nije saslušao nezavisan i nepristrasan sud, što predstavlja kršenje člana 6, stav 1. Također je naveo da krivični postupak koji je protiv njega vođen nije zaključen u toku razumnog vremenskog perioda, što je dovelo do odvojenog kršenja člana 6, stav 1.

  2. Komisija je predstavku (br. 26682/95) proglasila dopustivom 14. oktobra 1996. godine, uz izuzetak prigovora koji se odnosi na dužinu krivičnog postupka prema članu 6, stav 1. U svom izvještaju od 11. decembra 1997. (bivši član 31 Konvencije), izrazila je mišljenje da nije došlo do kršenja člana 10 (devetnaest glasova za naspram trinaest protiv), ali da je došlo do kršenja člana 6, stav 1 (trideset jedan glas za naspram jednog protiv). Dijelovi mišljenja Komisije i jedno od tri izdvojena mišljenja koja su sadržana u izvještaju dati su u aneksu ove presude[16].

KONAČNA IZJAŠNJENJA

  1. Podnositelj predstavke je zatražio od Suda da utvrdi da je tužena država prekršila svoje obaveze prema članovima 6(1) i 10 Konvencije te da mu se dodijeli pravično zadovoljenje u skladu sa članom 41.

Vlada je, sa svoje strane, pozvala Sud da odbije navode podnositelja predstavke.

PRAVO

I. OPSEG PREDMETA

  1. Sud navodi da se podnositelj predstavke u svojoj predstavci žalio na nerazumnu dužinu krivičnog postupka u njegovom predmetu i tvrdio je da je time prekršen član 6(1) Konvencije. Međutim, taj specifični navod je Komisija proglasila nedopustivim (vidjeti stav 38 iznad) i iz tog razloga se ne može smatrati da je u opsegu predmeta pred Sudom (vidjeti, između ostalog, Janowski protiv Poljske [GC], br. 25716/94, stav 19, ECHR 1999-I). Sud će, stoga, svoje ispitivanje ograničiti na glavni navod podnositelja predstavke prema članu 6(1), a koji se odnosi na nezavisnost i nepristrasnost istanbulskog Suda za nacionalnu sigurnost, kao i na navod prema članu 10.

II. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 10 KONVENCIJE

  1. Podnositelj predstavke je tvrdio da su se vlasti neopravdano umiješale u njegovo pravo na slobodu izražavanja koje je zajamčeno članom 10 Konvencije koji glasi:

“1.  Svako ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost.

2.  Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprečavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.”

  1. Vlada je navela da je miješanje u pravo na slobodu izražavanja podnositelja predstavke bilo opravdano u skladu sa drugim stavom člana 10. Komisija se složila sa Vladom po ovoj tački.

A.  Postojanje miješanja

  1. Sud navodi da je jasno, a ovo nije bilo osporavano, da je došlo do miješanja u pravo podnositelja predstavke na slobodu izražavanja po osnovu njegove osude i kazne prema članu 8 Zakona o sprečavanju terorizma iz 1991. godine (“Zakon iz 1991.”).

B.  Opravdanost miješanja

  1. Miješanje suprotno članu 10, osim ako je “propisano zakonom”, imalo je jedan ili više legitimnih ciljeva iz stava 2 člana 10, te je bilo “neophodno u demokratskom društvu” da bi se postigao takav cilj ili ciljevi. Sud će ispitati svaki od ovih kriterija redom.

1.  “Propisano zakonom”

  1. Podnositelj predstavke se nije konkretno osvrnuo na kompatibilnost člana 8 Zakona iz 1991. sa ovim zahtjevom. Ograničio se na navode da su ovu odredbu koristile vlasti da ušutkaju opozicionu štampu i da kazne širenje mišljenja i stavova, uključujući i onih koji ne potiču na nasilje niti se priklanjaju radu ilegalnih organizacija niti zagovaraju podjelu Države.

  2. Vlada je odgovorila da je miješanje u pravo podnositelja predstavke na slobodu izražavanja zasnovano na članu 8 Zakona iz 1991. koji za cilj ima sprečavanje djela separatističke propagande poput onih koja su rezultirala optužbom podnositelja predstavke.

  3. Delegat Komisije je primijetio na saslušanju pred Sudom da je formulacija člana 8 Zakona iz 1991. poprilično nejasna te da može biti upitno da li zadovoljava uvjete tačnosti i predvidljivosti koji su sadržani u zahtjevu “propisano zakonom”. Naveo je, ipak, da je Komisija prihvatila da član 8 predstavlja dostatan pravni osnov za osudu podnositelja predstavke te je zaključio da je miješanje bilo “propisano zakonom”.

  4. Sud opaža navod Delegata o nejasnoći člana 8 Zakona iz 1991. Međutim, kao i Komisija, Sud prihvata da se, kako je osuda podnositelja predstavke bila zasnovana na članu 8 Zakona iz 1991., proizišlo miješanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja može smatrati “propisanim zakonom”, a naročito zbog toga što podnositelj predstavke to još uvijek nije konkretno osporio.

2.  Legitimni cilj

  1. Podnositelj predstavke je ponovio svoj raniji navod da je član 8 Zakona iz 1991. kreiran da ušutkuje opozicionu štampu. Ova mjera koja je protiv njega poduzeta ne može biti opravdana po bilo kojoj osnovi na koju se oslanja Vlada jer se pisma objavljena u njegovom časopisu ne mogu smatrati prijetnjom po nacionalnu sigurnost i teritorijalni integritet niti ohrabrivanjem na nasilje.

  2. Vlada je osporila ovaj argument. Izjasnila se da je podnositelj predstavke osuđen za širenje separatističke propagande objavljivanjem pisama koja su prijetila teritorijalnom integritetu i jedinstvu nacije, javnom redu i nacionalnoj sigurnosti. To predstavlja legitimne ciljeve u skladu sa članom 10 (2) Konvencije.

  3. Komisija je u svom dijelu smatrala da je osuda podnositelja predstavke bila dijelom napora vlasti da se bore protiv nezakonitih terorističkih aktivnosti i da održe nacionalnu i javnu sigurnost, što predstavlja legitimne ciljeve u skladu sa članom 10 (2).

  4. Sud smatra da se, imajući na umu osjetljivost sigurnosne situacije u jugoistočnoj Turskoj (vidjeti presudu Zana protiv Turske od 25. novembra 1997. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-VII, str. 2539, stav 10) i potrebu vlasti da budu spremne na radnje koje mogu podstaknuti dodatno nasilje, može smatrati da su mjere koje su poduzete protiv podnositelja predstavke poduzete da bi se doprinijelo određenim ciljevima koje je spomenula Vlada, naime, zaštiti nacionalne sigurnosti i teritorijalnog integriteta i sprečavanju nereda i zločina. Ovo je svakako istina tamo gdje je, u odnosu na situaciju u jugoistočnoj Turskoj u vrijeme okolnosti ovog predmeta, separatistički pokret posegnuo za metodama koje se oslanjaju na upotrebu nasilja.

3.  “Neophodno u demokratskom društvu”

(a)  Argumenti strana pred Sudom

(i)  Podnositelj predstavke

  1. Podnositelj predstavke je potvrdio da su krivično gonjenje, osuda i kazna predstavljale neopravdano miješanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja. Naglasio je da je, iako je bio vlasnik časopisa bez ikakvih uredničkih odgovornosti za sadržaj časopisa, ipak kažnjen kao terorista temeljem člana 8 Zakona iz 1991.

  2. Podnositelj predstavke je nadalje tvrdio da ni on ni njegov časopis nemaju nikakve veze sa terorističkim organizacijama te da pisma koja su objavljena u časopisu ne potiču na nasilje i ne podržavaju terorizam niti predstavljaju separatističku propagandu krivične prirode.

(ii)    Vlada

  1. Vlada je osporila meritornost argumenata podnositelja predstavke. Tvrdili su da su sporna pisma prikazivala tuženu državu kao kriminalnu organizaciju i indirektno opisivala djela PKK-a kao djela nacionalnog oslobođenja. Prema njihovom izjašnjenju, separatistička propaganda neminovno potiče na nasilje i izaziva neprijateljstvo između različitih grupa u turskom društvu i time ugrožava ljudska prava i demokratiju. Kao vlasnik časopisa, podnositelj predstavke je učestvovao u širenju separatističke propagande objavljivanjem pisama koja izražavaju mržnju i slave terorističke zločine i prijete osnovnim interesima nacionalne zajednice, kao što su teritorijalni integritet, nacionalno jedinstvo i sigurnost i sprečavanje zločina i nereda.

  2. Prema mišljenju Vlade, mjere koje su poduzete protiv podnositelja predstavke bile su unutar slobodne procjene vlasti u odnosu na vrstu aktivnosti koja ugrožava vitalne interese države te poduzimanje ovih mjera u ovom predmetu ima svoje opravdanje u skladu sa stavom 2 člana 10.

(iii)   Komisija

  1. Imajući na umu sigurnosnu situaciju u jugoistočnoj Turskoj i činjenicu da se jezik koji je korišten u spornim pismima može tumačiti kao ohrabrivanje daljeg nasilja, Komisija je smatrala da su vlasti tužene države imale pravo zauzeti stav da je objavljivanje pisama štetno po nacionalnu i javnu sigurnost. Komisija je obrazložila da je podnositelj predstavke, kao vlasnik časopisa, preuzeo dužnosti i odgovornosti u odnosu na objavljivanje pisama. Njegova osuda i kazna se mogu smatrati u datim okolnostima srazmjernom reakcijom na neodložnu društvenu potrebu da se održi nacionalna i javna sigurnost, reakcijom koja potpada pod slobodnu procjenu vlasti. Iz tih razloga, Komisija je zaključila da nije došlo do kršenja člana 10 u datim okolnostima slučaja.

(b)  Ocjena suda

  1. Sud ponovo navodi osnovne principe koji podupiru njegove presude u vezi sa članom 10, kako je navedeno, na primjer, u presudi Zana (citirano iznad, str. 2547-48, stav 51) i u Fressoz i Roire protiv Francuske ([GC], br. 29183/95, stav 45, ECHR 1999-I).

(i)   Sloboda izražavanja predstavlja jedan od ključnim temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegovo napredovanje te za samoispunjenje svakog pojedinca. Prema stavu 2, člana 10, primjenjuje se ne samo na “informacije” ili “ideje” na koje se pozitivno reagira i koje se smatraju neuvredljivim ili prema kojima postoji indiferentnost, već i na one koje uvrijede, šokiraju ili uznemire. Takvi su zahtjevi pluralizma, tolerancije i otvorenosti uma bez kojih ne bi postojalo

“demokratsko društvo”. Kako je navedeno u članu 10, ova sloboda ima izuzetke koji, ipak, moraju biti strogo konstruirani, a potreba za bilo kakvim restrikcijama mora biti uvjerljivo ustanovljena.

(ii)  Pridjev “neophodno”, u okviru značenje iz člana 10 (2), implicira postojanje “neodložne društvene potrebe”. Države ugovornice imaju određeno polje slobodne procjene u određivanju da li postoji takva potreba, ali to ide ruku pod ruku sa evropskom supervizijom, obuhvata zakonodavstvo i odluke koje se na nju odnose, čak i one koje donosi nezavisni sud. Sud, stoga, ima ovlasti da donese konačno rješenje o tome da li je “ograničenje” u skladu sa slobodom izražavanja, kako je štiti član 10.

(iii)  U vršenju svoje nadzorne nadležnosti, Sud mora razmotriti miješanje u svjetlu predmeta kao cjeline, uključujući i sadržaj spornih izjava i kontekst u kojem su izrečene. Naročito, mora utvrditi da li je dato miješanje “srazmjerno legitimnim ciljevima kojima se teži” te da li su razlozi koje su nacionalne vlasti navele da bi ga opravdale “relevantni i dovoljni”. Dok to radi, Sud se mora uvjeriti da su nacionalne vlasti primijenile standarde koji su bili u skladu sa principima sadržanim u članu 10, i također, da se zasnivaju na prihvatljivoj ocjeni relevantnih činjenica.

  1. Kako je podnositelj predstavke osuđen za širenje separatističke propagande putem časopisa koji je bio u njegovom vlasništvu, sporno miješanje se također mora posmatrati u kontekstu suštinske uloge štampe u osiguravanju funkcioniranja političke demokratije (vidjeti, između ostalog, presudu Lingens protiv Austrije od 8. jula 1986. godine, Serija A br. 103, str. 26, stav 41, i Fressoz i Roire, citirano iznad, stav 45). Iako štampa ne smije prekoračiti postavljene granice za, inter alia, zaštitu vitalnih interesa države poput nacionalne sigurnosti ili teritorijalnog integriteta protiv prijetnje nasiljem ili sprečavanja nereda ili zločina, ipak štampa ima zadatak da prenosi informacija i ideje o političkim pitanjima, uključujući i one koji su podijeljene. Ne samo da štampa ima zadatak da prenosi takve informacije i ideje; javnost ima pravo da ih dobija. Sloboda štampe javnosti omogućava jedan od najboljih načina za otkrivanje i stvaranje mišljenja o idejama i stavovima političkih vođa (vidjeti presudu Lingens, citirana iznad, str. 26, stavovi 41-42).

  2. Sud zapaža da je časopis podnositelja predstavke objavio dva pisma koja su poslali čitatelji. Ova pisma žestoko osuđuju vojne akcije vlasti na jugoistoku Turske i optužuje ih za brutalno potlačivanje kurdskog naroda u njegovoj borbi za nezavisnost i slobodu (vidjeti stav 11 iznad). Pismo naslovljeno “Oružje ne može pobijediti slobodu” navodi dva masakra za koje autor tvrdi da su ih vlasti namjerno počinile u okviru svoje strateške kampanje da istrijebe Kurde. Zaključuje potvrđivanjem odlučnosti Kurda da dobiju svoju slobodu. Drugo pismo, “Naša je krivica”, navodi da su institucije Republike Turske dopuštale zatvaranje, mučenje i ubijanje disidenata u ime zaštite demokratije i Republike. Istanbulski Sud za nacionalnu sigurnost zaključio je da je optužba protiv podnositelja predstavke prema članu 8 Zakona iz 1991. dokazana (vidjeti stav 14 iznad). Sud je smatrao da su sporna pisma sadržavala riječi koje su za cilj imale rušenje teritorijalnog integriteta države Turske opisujući jugoistočnu Tursku kao nezavisnu državu Kurdistan, a PKK kao pokret za nacionalno oslobođenje (vidjeti stav 15 iznad).

  3. U ocjenjivanju neophodnosti miješanja u smislu gore navedenih principa (vidjeti stavove 58 i 59), Sud podvlači da postoji malo prostora prema članu 10 (2) Konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa (vidjeti presudu Wingrove protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. novembra 1996., Izvještaji 1996-V, str. 1957-58, stav 58). Nadalje, granice dozvoljene kritike su šire u odnosu na vladu nego u odnosu na privatne građane ili čak političare. U demokratskom sistemu, radnje ili propusti vlade moraju biti predmetom strogog nadzora ne samo zakonodavnih i pravosudnih vlasti već i javnog mnijenja. Nadalje, zbog dominantne pozicije koju vlada zauzima potrebno je da se uzdrži od krivičnog gonjenja, naročito kada su dostupna druga sredstva da se reagira na neopravdane napade i kritiku protivnika. Ipak, svakako postoji prostor za državne vlasti da usvoje, u svojstvu onih koji garantiraju javni red, mjere, čak i mjere krivično-pravne prirode, koje za cilj imaju adekvatno i nepretjerano reagiranje na takve primjedbe (vidjeti presudu Incal protiv Turske od 9. juna 1998. godine, Izvještaji 1998-IV, str. 1567-68, stav 54).  Konačno, u slučajevima kada te primjedbe potiču na nasilje protiv pojedinca ili javnog zvaničnika ili dijela stanovništva, državne vlasti imaju pravo na šire polje slobodne procjene kada ispituju potrebu za miješanjem u slobodu izražavanja.

  4. Sud će posebno imati na umu riječi koje su u pismima korištene i kontekst u kojem su pisma objavljena. Što se tiče konteksta, uzima u obzir okolnosti predmeta koji su mu dostavljeni, naročito probleme vezane sa sprečavanjem terorizma (vidjeti presudu Incal, citiranu iznad, str. 1568-69, stav 58).

Navodi da, prvenstveno, postoji jasna namjera da se stigmatizira druga strana u sukobu korištenjem etiketa poput “fašistička turska armija”, “ubilačka banda TC-a” i “plaćene ubice imperijalizma” uz pozivanje na “masakre”, “brutalnosti” i “krvoproliće”. Prema mišljenju Suda, sporna pisma predstavljaju poziv na krvavu osvetu, podgrijavajući bazične emocije i pojačavajući već ukorijenjene predrasude koje su se manifestirale u smrtonosnom nasilju. Nadalje, treba navesti da su pisma objavljena u kontekstu sigurnosne situacije na jugoistoku Turske, gdje od 1985. godine ozbiljni nemiri plamte između sigurnosnih snaga i članova PKK-a, koji uključuju gubitak velikog broja života i nametanje hitne vladavine u velikom dijelu regije (vidjeti presudu Zana, citirano iznad, str. 2539, stav 10). U takvom kontekstu, pisma se sigurno smatraju mogućim sredstvom poticanja na dalje nasilje u regiji ulijevanjem duboko ukorijenjene i iracionalne mržnje prema onima koji su prikazani kao odgovorni za navodne užase. Zaista, poruka koja je iskomunicirana čitatelju je da je pribjegavanje nasilju neophodna i opravdana mjera samoodbrane u suočavanju sa agresorom.

Također se mora primijetiti da je pismo koje je naslovljeno “Naša je krivica” identificiralo osobe po imenima, podgrijavalo mržnju prema njima i izlagalo ih mogućem riziku od fizičkog nasilja (vidjeti stav 11 iznad). Upravo iz ove perspektive, Sud zaključuje da su razlozi koje su dale vlasti za osudu podnositelja predstavke, sa naglaskom na rušenje teritorijalnog integriteta države (vidjeti stav 15 iznad), relevantni i dovoljni da se utvrdi osnov za miješanje u pravo podnositelja predstavke na slobodu izražavanja. Sud ponovo navodi da puka činjenica da “informacije” ili “ideje” vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju nije dovoljna da se opravda miješanje (vidjeti stav 58 iznad). Međutim, u ovom konkretnom predmetu, u pitanju je govor mržnje i glorifikacija nasilja.

  1. Iako je istina da se podnositelj predstavke nije lično povezivao sa stavovima u pismima, on je ipak autorima pisama osigurao kanal putem kojeg su podgrijavali nasilje i mržnju. Sud ne prihvata njegov argument da treba biti oslobođen svake krivične odgovornosti za sadržaj pisama po osnovu činjenice da on ima samo komercijalnu, a ne uredničku vezu sa časopisom. On je bio vlasnik i kao takav imao je moć da oblikuje uredničku politiku časopisa. Iz tog razloga, on je indirektno podložan “dužnostima i odgovornostima” koje poduzima uredništvo časopisa i novinarski kadar pri prikupljanju i širenju informacija javnosti, a kojima se pripisuje čak i veći značaj u situacijama sukoba i tenzija.

  2. U smislu gore navedenih razmatranja, Sud zaključuje da se kazna koja je nametnuta podnositelju predstavke kao vlasniku časopisa može razumno smatrati odgovorom na “neodložnu društvenu potrebu” te da su razlozi koje su vlasti navele za osudu podnositelja predstavke “relevantni i dovoljni”.

Također treba navesti da je podnositelj predstavke prvobitno dobio relativno skromnu novčanu kaznu u iznosu od TRL 166.666.666, koja je kasnije smanjena na pola te iznosila TRL 83.333.333 (vidjeti stavove 14 i 18 iznad). Sud primjećuje, s ovim u vezi, da priroda i strogoća kazne koja je izrečena predstavljaju faktore koje je potrebno uzeti u obzir pri ocjeni srazmjernosti miješanja.

  1. Iz tih razloga i uzimajući u obzir polje slobodne procjene koje u ovakvim slučajevima imaju nacionalne vlasti, Sud smatra da je miješanje bilo srazmjerno legitimnom cilju kojem se teži. Posljedično, nije bilo kršenja člana 10 Konvencije u okolnostima ovog slučaja.

III. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 6 (1) KONVENCIJE

  1. Podnositelj predstavke se žalio da mu je uskraćeno pravično suđenje protivno članu 6, stav 1 Konvencije po osnovu prisustva vojnog sudije na Sudu za nacionalnu sigurnost koji mu je sudio i osudio ga. Relevantni dijelovi člana 6 (1) glase:

“U slučaju ... podizanja optužnice za krivično djelo protiv njega, svako ima pravo na pravično ... saslušanje ... pred zakonom ustanovljenim nezavisnim i nepristrasnim sudom ...”

  1. Vlada je osporila ovaj navod, a Komisija ga je prihvatila.

  2. U izjašnjenju podnositelja predstavke, vojne sudije imenovane za sudove za nacionalnu sigurnost poput istanbulskog Suda za nacionalnu sigurnost zavise od izvršne vlasti, jer se imenuju zajedničkim nalogom ministra odbrane i premijera, uz odobrenje predsjednika Republike. Ukazao je na činjenicu da njihova profesionalna ocjena i unapređenje, kao i sigurnost radnog mjesta potpadaju pod kontrolu izvršne vlasti i vojske. Veze koje ih povezuju sa izvršnom vlasti i sa vojskom onemogućuju da sudije svoje funkcije u sudnici obavljaju na nezavisan i nepristrasan način. Podnositelj predstavke je dalje naglasio da su kompromitirane nezavisnost i nepristrasnost vojnih sudija, a i time i sudova u kojima sjede, jer ove sudije nisu u stanju da zauzmu poziciju koja bi mogla biti suprotna stajalištima njihovih komandanata.

  3. Podnositelj predstavke je naveo da ova razmatranja narušavaju nezavisnost i nepristrasnost istanbulskog Suda za nacionalnu sigurnost i da je on time spriječen da dobije pravično suđenje, što predstavlja kršenje člana 6 (1).

  4. Vlada je odgovorila da su pravila koja uređuju imenovanje vojnih sudija u sudove za nacionalnu sigurnost i garancije koje oni imaju u vršenju svojih sudskih funkcija takvi da osiguravaju da su sudovi u potpunosti u skladu sa zahtjevima za nezavisnost i nepristrasnost u značenju člana 6 (1). Vlada je osporila argument podnositelja predstavke da su vojne sudije odgovorne svojim nadležnim oficirima. Prvo, prema članu 112 Vojnog krivičnog zakona krivično je djelo pokušati utjecati na rad vojnog sudije u vršenju njegovih sudskih funkcija (vidjeti stav 35 iznad). Drugo, izvještaji o ocjeni rada koje je naveo podnositelj predstavke odnose se samo na ponašanje vojnog sudije u njegovim nesudskim dužnostima. Vojne sudije imaju pristup svojim izvještajima o ocjenama rada i imaju mogućnost da ospore sadržaj tih izvještaja pred Vrhovnim vojnim upravnim sudom (vidjeti stav 36 iznad). Kada djeluju u sudskom kapacitetu, vojne sudije se ocjenjuju na isti način kao i civilne sudije.

  5. Vlada je nadalje tvrdila da nije bila ugrožena pravičnost suđenja zbog prisustva vojnog sudije. Tvrdili su da ni hijerarhijski nadređene osobe vojnom sudiji ni javne vlasti koje su ga imenovale za sud nemaju nikakav interes u postupku ili ishodu ovog slučaja. Nadalje, prvobitna osuda podnositelja predstavke poništena je na Kasacionom sudu nakon ponovnog saslušanja predmeta. Kada je predmet vraćen na istanbulski Sud za nacionalnu sigurnost, ovaj Sud je slijedio odluku višeg suda i njegovu naknadnu presudu je Kasacioni sud potvrdio, Sud čiju nezavisnost i nepristrasnost podnositelj predstavke nije osporavao (vidjeti stavove 17-20 iznad).

  6. Vlada je također Sudu naglasila potrebu da se posebna pažnja obrati na sigurnosni kontekst u kojem je donesena odluka da se uspostave sudovi za nacionalnu sigurnost u skladu sa članom 143 Ustava. Imajući u vidu iskustvo oružanih snaga u antiterorističkoj kampanji, vlasti su smatrale da je neophodno ojačati ove sudove uvodeći vojne sudije da bi im se osigurala neophodna ekspertiza i znanje da se bave prijetnjama po sigurnost i integritet države.

  7. Komisija je zaključila da se istanbulski Sud za nacionalnu sigurnost ne može smatrati nezavisnim i nepristrasnim sudom u svrhe člana 6 (1) Konvencije. Komisija se u ovom smislu pozvala na svoje mišljenje u predmetu Incal protiv Turske kako je izneseno u izvještaju od 25. februara 1997. godine i na razloge koji su to mišljenje podržali.

  8. Sud podsjeća da se Sud bavio argumentima sličnim ovim koje je iznijela Vlada u ovom predmetu u svojoj presudi Incal, citiranoj iznad, i u presudi Çıraklar protiv Turske od 28. oktobra 1998. godine (Izvještaji 1998-VII). U tim presudama, Sud je uočio da status vojnih sudija koji su članovi sudova za nacionalnu sigurnost osigurava određene garancije nezavisnosti i nepristrasnosti (vidjeti presudu Incal, citiranu iznad, str. 1571, stav 65, i stav 32 iznad). S druge strane, Sud je utvrdio da su određeni aspekti statusa ovih sudija dovodili u pitanje njihovu nezavisnost i nepristrasnost (ibid., str.1572, stav 68): na primjer, činjenica da su oni i dalje u službi vojske, koja svoje naredbe dobija od izvršne vlasti; činjenica da i dalje podliježu vojnoj disciplini; i činjenica da odluke koje se odnose na njihovo imenovanje u velikoj mjeri donose upravne vlasti i vojska (vidjeti stavove 33-36 iznad).

  9. Kao i u presudi Incal, Sud smatra da njegov zadatak nije da utvrdi in abstracto neophodnost uspostavljanja sudova za nacionalnu sigurnost u smislu opravdanja koja je iznijela Vlada. Njegov je zadatak da ustanovi da li je način na koji je funkcionirao istanbulski Sud za nacionalnu sigurnost narušio pravo g. Süreka na pravično suđenje, a naročito da li je, objektivno gledajući, imao legitimni razlog da se boji da sud koji mu sudi nije nezavisan i nepristrasan (vidjeti presudu Incal, citiranu iznad, str. 1572, stav 70, i presudu Çıraklar, citiranu iznad, str. 3072-73, stav 38).

Što se toga tiče, Sud ne vidi razlog da donese zaključak drugačiji od onoga koji je donio u predmetima g. Incala i g. Çıraklara, gdje su obojica, kao što je i podnositelj predstavke, bili civili. Razumljivo je da je podnositelj predstavke, koji je procesuiran na Sudu za nacionalnu sigurnost zbog širenja propagande koja je za cilj imala podrivanje teritorijalnog integriteta države i nacionalnog jedinstva, imao strah od suđenja u kojem je odlučivao i redovni vojni oficir, koji je član Vojne pravne službe (vidjeti stav 34 iznad). Po toj osnovi, mogao je imati legitiman strah da istanbulski Sud za nacionalnu sigurnost može sebi dozvoliti da na njega nepropisno utječu razmatranja koja nemaju veze sa samim predmetom. Drugim riječima, bojazan podnositelja predstavke u vezi sa nedostatkom nezavisnost i nepristrasnosti suda može se smatrati objektivno opravdanom. Postupak pred Kasacionim sudom nije mogao otkloniti ove strahove jer taj sud nije imao punu nadležnost (vidjeti presudu Incal, citiranu iznad, str. 1573, stav 72 in fine).

  1. Iz ovih razloga, Sud zaključuje da je došlo do kršenja člana 6 (1) Konvencije.

IV. PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Podnositelj predstavke zahtijeva naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i naknadu sudskih i drugih troškova nastalih u postupcima pred domaćim sudovima i prema Konvenciji. Član 41 Konvencije propisuje:

“Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice koja je u pitanju omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani.”

A.  Materijalna šteta

  1. Podnositelj predstavke je tražio iznos od 150.000 francuskih franaka (FRF) kao naknadu za (a) novčanu kaznu koja mu je izrečena i koju je platio (vidjeti stav 18 iznad) i (b) troškove koji su nastali tokom postupaka pred domaćim sudovima. Iznos koji je tražio uključuje i kamatu, uzima u obzir visok nivo inflacije u tuženoj državi i izračunat je na osnovu trenutnog deviznog kursa.

  2. Vlada je tvrdila da je iznos koji traži podnositelj predstavke prevelik, uzimajući u obzir da je podnositelj predstavke kažnjen novčanom kaznom u iznosu od samo 83.333.333 turske lire te mu je dozvoljeno da kaznu plaća u mjesečnim ratama. Vlada je također ukazala na to da podnositelj predstavke nije detaljno obrazložio iznos koji traži za svoje navodne lične sudske troškove.

  3. Delegat Komisije nije komentirao traženi iznos na saslušanju.

  4. Sud je naveo da ne može spekulirati kakav bi bio ishod postupka u skladu sa članom 6 (1), bez obzira na svoj nalaz da tužena država nije prekršila član 10 po osnovu osude i kazne za podnositelja predstavke. Smatra da okolnosti zahtjeva podnositelja predstavke trebaju biti odbačene.

 

B.  Nematerijalna šteta

  1. Podnositelj predstavke je tvrdio da mu je kao pravniku karijera uništena po osnovu činjenica da je kažnjen za krivično djelo terorizma. Zahtijevao je od Suda da mu dodijeli iznos od FRF 100.000 kao naknadu za nematerijalnu štetu.

  2. Vlada je tvrdila da, ako je Sud u ovom predmetu utvrdio kršenje, taj nalaz sam po sebi predstavlja pravično zadovoljenje u ovom smislu.

  3. Delegat Komisije nije komentirao ni ovaj zahtjev podnositelja predstavke na saslušanju.

  4. Sud napominje da je utvrdio da nije bilo kršenja člana 10 u odnosu na činjenice ovog predmeta. Smatra da nalaz kršenja člana 6 (1) predstavlja sam po sebi pravično zadovoljenje navodne nematerijalne štete podnositelja predstavke.

C.  Sudski i drugi troškovi

  1. Podnositelj predstavke je tražio naknadu sudskih i drugih troškova (prijevod, komunikacija i putni troškovi) koji su nastali pred domaćim sudovima, kao i u postupku pred institucijama Konvencije. Procijenio je te troškove na iznos od FRF 90.000. Kada su u pitanju postupci pred Komisijom i Sudom, podnositelj predstavke je naveo da je naknada za njegovog advokata zasnovana na minimalnoj naknadi prema Turskom udruženju pravnika. Podnositelj predstavke je dodao da ukupni iznos uzima u obzir visok nivo inflacije u Turskoj te da je zasnovan na trenutnom deviznom kursu.

  2. Vlada je navela da je traženi iznos pretjeran u poređenju sa naknadama koje zarađuju turski advokati na domaćim sudovima i da ga je potrebno valjano opravdati. Predmet je jednostavan i ne zahtijeva veliki trud advokata podnositelja predstavke koji je tokom postupka koristio maternji jezik. Upozorili su na mogućnost davanja nagrade koja bi samo predstavlja izvor nepravičnog bogaćenja, imajući na umu socio-ekonomsku situaciju u tuženoj državi.

  3. Delegat Komisije nije komentirao traženi iznos na saslušanju.

  4. Sud navodi da je utvrdio kršenje samo u odnosu na član 6 (1) Konvencije. Dalje navodi da je advokat podnositelja predstavke bio povezan sa pripremama drugih predmeta pred Sudom koji se odnose na članove 6 i 10 Konvencije, a koji su bili zasnovani na sličnim činjenicama. U odlučivanju o pravičnoj osnovi i u skladu sa kriterijima utvrđenim sudskom praksom (vidjeti, između ostalog, Nikolova protiv Bugarske [GC], br. 31195/96, stav 79, ECHR 1999-II), Sud podnositelju predstavke dodjeljuje iznos od FRF 10.000.

D.  Zatezna kamata

  1. Sud smatra da je odgovarajuće usvojiti zakonsku kamatnu stopu primjenjivu u Francuskoj na dan usvajanja ove presude, a koja iznosi 3,47% godišnje.

 

IZ OVIH RAZLOGA, SUD

  1. Zaključuje sa jedanaest glasova za i jednim glasom protiv da nije došlo do kršenja člana 10 Konvencije;

  2. Zaključuje sa šesnaest glasova za i jednim glasom protiv da je došlo do kršenja člana 6 (1) Konvencije;

  3. Zaključuje sa šesnaest glasova za i jednim glasom protiv da utvrđivanje kršenja člana 6 (1) Konvencije predstavlja samo po sebi dovoljno pravično zadovoljenje za nematerijalnu štetu koju je naveo podnositelj predstavke;

  4. Zaključuje jednoglasno

(a)  da tužena država treba podnositelju predstavke platiti, na ime sudskih i drugih troškova, u roku od tri mjeseca, iznos od 10.000 (deset hiljada) francuskih franaka, koji će se konvertirati u turske lire po stopi koja bude primjenjiva na dan izmirenja;

(b)  da će se plaćati kamata po viđenju na godišnjoj stopi od 3.47% na gore navedeni iznos od isteka gore navedena tri mjeseca do izmirenja;

  1. Odbija, jednoglasno, preostali dio zahtjeva podnositelja predstavke za pravičnu naknadu.

 

Presuda, napisana na engleskom i francuskom jeziku, donesena je na javnom saslušanju u Zgradi ljudskih prava u Strazburu 8. jula 2012. godine.

 Paul MAHONEY                                                                               Luzius WILDHABER                            

  Zamjenik registrara                                                                          Predsjednik

 

Izjava g. Wildhabera i sljedeća zasebna mišljenja, u skladu sa članom 45, stav 2 Konvencije i pravilom 74, stav 2 Pravila Suda, dostavljaju se u prilogu ove presude:

(a)    djelomično izdvojeno mišljenje gđe Palm;

(b)    djelomično izdvojeno mišljenje g. Bonello;

(c)    zajedničko djelomično izdvojeno mišljenje g-đe Tulkens, g. Casadevall i g-đe Greve;

(d)    djelomično izdvojeno mišljenje g-dina Fischbach;

(e)    djelomično izdvojeno mišljenje g-dina Gölcüklü.

 L.W.

 P.J.M.

_____________________________

[1]. Beleske registra
(2) Protokol br. 11 i Sudski poslovnik stupili su na snagu 1. Novembra 1998.
(3) Stupanjem na snagu Protokola br. 11, koji je dopunjen članom 19, Sud je počeo djelovati kao stalno tijelo.
[4] Pravila Suda A primjenjivala su se na sve predmete upućene Sudu prije stupanja na snagu Protokola br. 9 (1. oktobar 1994.), a od tada pa do 31. oktobra samo na predmete koji su se ticali država koje nisu obavezane tim Protokolom.
[5] Republika Turska (Türkiye Cumhuriyeti).
[6] Dijelovi teksta navedeni pod navodnim znacima u ovom pasus predstavljaju citate iz javnih govora g. Demirela, bivšeg premijera Turske.
[7] Osuda osobe prema članu 312(2) povlači za sobom dalje posljedice, naročito u odnosu na vršenje određenih aktivnosti prema posebnom zakonodavstvu. Na primjer, osobe koje su osuđene za krivično djelo prema tom članu ne mogu biti članovi asocijacija (Zakon br. 2908, dio 4(2)(b)) ili sindikata, niti mogu biti članovi izvršnih odbora sindikata (Zakon br. 2929, dio 5). Također im je zabranjeno da osnivaju političke stranke ili da im se pridružuju (Zakon br. 2820, dio 11(5)) te se ne mogu kandidirati za Parlament (Zakon br. 2839, dio 11(f3)). Pored toga, ako kazna koja je izrečena prelazi šest mjeseci zatvora, osuđena osoba nema pravo ulaska u državnu službu, osim u slučaju da je krivično djelo nenamjerno počinjeno (Zakon br. 657, dio 48(5)).
(8) Ovaj zakon, koji je donesen sa ciljem da se spriječe djela terorizma, ukazuje na brojna krivična djela iz Krivičnog zakona koja ovaj zakon opisuje kao “teroristička djela” ili “djela počinjena u svrhe terorizma” (dijelovi 3 i 4) na koja se i primjenjuje.
[9] -2. Tekst koji je naveden u kurzivu izbrisan je presudom Ustavnog suda od 31. marta 1992. godine i nije na snazi od 27. jula 1993. godine.
[10] Vidjeti relevantne odredbe Zakona br. 4126, navedene u tekstu koji slijedi
[11] Vidjeti stav 27 ispod.
[12] Ova odredba se odnosi na zamjenske kazne i mjere koje se mogu naložiti u vezi sa krivičnim djelima za koje se predviđa zatvorska kazna.
[13] va odredba se odnosi na pomilovanje.
[14] . Kod odlučivanja o zakonitosti presude, Kasacioni sud nije obavezan argumentima koji su mu dostavljeni. Također, pojam “pravno pravilo” odnosi se na svaki pisani izvor prava, običaj te na principe koji se izvode iz duha zakona.
[15] . Sudovi za nacionalnu sigurnost su uspostavljeni Zakonom br. 1773 od 11. jula 1973. godine, u skladu sa članom 136 Ustava iz 1961. godine. Taj Zakon je Ustavni sud poništio 15. juna 1976. godine. Ovi sudovi su kasnije ponovo uvedeni u turski pravosudni sistem Ustavom iz 1982. godine. Relevantni dio izjave o razlozima sadrži sljedeći pasus: “Mogu postojati djela koja utječu na egzistenciju i stabilnost Države, a koja su takva da kada se počine iziskuju posebnu nadležnost da bi se presuda mogla donijeti na brz i adekvatan način. U takvim slučajevima je neophodno uspostaviti sudove za nacionalnu sigurnost. U skladu sa principom koji je nerazdvojiv od našeg Ustava, zabranjeno je formirati poseban sud koji donosi presudu za specifično djelo nakon što je ono počinjeno. Iz tog razloga, naš Ustav predviđa sudove za nacionalnu sigurnost da bi sudili u predmetima koji uključuju gore spomenuta krivična djela. Uzimajući u obzir da su posebne odredbe kojima se uspostavljaju njihove ovlasti unaprijed stavljene na snagu te da su sudovi uspostavljeni prije činjenja bilo kakvog krivičnog djela …, ne mogu se okarakterizirati kao sudovi koji su uspostavljeni da se bave nekim krivičnim djelom nakon što je to krivično djelo počinjeno.”
[16) Bilješka registrara. Iz praktičnih razloga ovaj će aneks biti sadržan samo u konačnoj štampanoj verziji presude (u zvaničnim izvještajima odabranih presuda i odluka Suda), ali je moguće dobiti primjerak izvještaja Komisije od Registrata.
[17] Justice Oliver Wendell Holmes in Abrahams v. United States 250 U.S. 616 (1919) at 630.
[18] Brandenburg v. Ohio 395 U.S. 444 (1969) at 447.
[19) Schenck v. United States 294 U.S. 47 (1919) at 52.
[21] Whitney v. California 274 U.S. 357 (1927) at 376.
[21] Justice Louis D. Brandeis in Whitney v. California 274 U.S. 357 (1927) at 377.

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

Ovaj prevod je finansiran uz podršku Human Rights Trust-a Vijeća Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund.).

 

 

CASE OF SÜREK v. TURKEY (No. 1)

(Application no. 26682/95)

JUDGMENT

STRASBOURG

8 July 1999

In the case of Sürek v. Turkey (no. 1), The European Court of Human Rights, sitting, in accordance with Article 27 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”), as amended by Protocol No. 11[1], and the relevant provisions of the Rules of Court[2], as a Grand Chamber composed of the following judges:

MrL. WildhaberPresident,
MrsE. Palm,
MrA. Pastor Ridruejo,
MrG. Bonello,
MrJ. Makarczyk,
MrP. Kūris,
MrJ.-P. Costa,
MrsF. Tulkens,
MrsV. Strážnická,
MrM. Fischbach,
MrV. Butkevych,
MrJ. Casadevall,
MrsH.S. Greve,
MrA.B. Baka,
MrR. Maruste,
MrK. Traja,
MrF. Gölcüklü, ad hoc judge,

and also of Mr P.J. Mahoney and Mrs M. de Boer-Buquicchio, Deputy Registrars,

Having deliberated in private on 1 March and 16 June 1999,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case was referred to the Court, as established under former Article 19 of the Convention[3], by the European Commission of Human Rights (“the Commission”) on 17 March 1998, within the three-month period laid down by former Articles 32 § 1 and 47 of the Convention. It originated in an application (no. 26682/95) against the Republic of Turkey lodged with the Commission under former Article 25 by a Turkish national, Mr Kamil Tekin Sürek, on 20 February 1995.

The Commission’s request referred to former Articles 44 and 48 and to the declaration whereby Turkey recognised the compulsory jurisdiction of the Court (former Article 46). The object of the request was to obtain a decision as to whether the facts of the case disclosed a breach by the respondent State of its obligations under Articles 6 § 1 and 10 of the Convention.

2.  In response to the enquiry made in accordance with Rule 33 § 3 (d) of former Rules of Court A[4], the applicant stated that he wished to take part in the proceedings and designated the lawyer who would represent him (former Rule 30). The lawyer was given leave by the President of the Court at the time, Mr R. Bernhardt, to use the Turkish language in the written procedure (Rule 27 § 3).

3.  As President of the Chamber which had originally been constituted (former Article 43 of the Convention and former Rule 21) in order to deal, in particular, with procedural matters that might arise before the entry into force of Protocol No. 11, Mr Bernhardt, acting through the Registrar, consulted the Agent of the Turkish Government (“the Government”), the applicant’s lawyer and the Delegate of the Commission on the organisation of the written procedure. Pursuant to the order made in consequence, the Registrar received the applicant’s and the Government’s memorials on 10 and 17 July 1998 respectively. On 8 September 1998 the Government filed with the Registry additional information in support of their memorial and on 22 November 1998 the applicant filed details of his claims for just satisfaction. On 26 February 1999 the Government filed observations on the applicant’s claims for just satisfaction.

4.  After the entry into force of Protocol No. 11 on 1 November 1998 and in accordance with the provisions of Article 5 § 5 thereof, the case was referred to the Grand Chamber of the Court. The President of the Court, Mr L. Wildhaber, decided that, in the interests of the proper administration of justice, a single Grand Chamber should be constituted to hear the instant case and twelve other cases against Turkey, namely: Karataş v. Turkey (application no. 23168/94); Arslan v. Turkey (no. 23462/94); Polat v. Turkey (no. 23500/94); Ceylan v. Turkey (no. 23556/94); Okçuoğlu v. Turkey (no. 24246/94); Gerger v. Turkey (no. 24919/94); Erdoğdu and İnce v. Turkey (nos. 25067/94 and 25068/94); Başkaya and Okçuoğlu v. Turkey (nos. 23536/94 and 24408/94); Sürek and Özdemir v. Turkey (nos. 23927/94 and 24277/94); Sürek v. Turkey (no. 2) (no. 24122/94); Sürek v. Turkey (no. 3) (no. 24735/94); and Sürek v. Turkey (no. 4) (no. 24762/94)

5.  The Grand Chamber constituted for that purpose included ex officio Mr R. Türmen, the judge elected in respect of Turkey (Article 27 § 2 of the Convention and Rule 24 § 4 of the Rules of Court), Mr Wildhaber, the President of the Court, Mrs E. Palm, Vice-President of the Court, and Mr J.P. Costa and Mr M. Fischbach, Vice-Presidents of Sections (Article 27 § 3 of the Convention and Rule 24 §§ 3 and 5 (a)). The other members appointed to complete the Grand Chamber were Mr A. Pastor Ridruejo, Mr G. Bonello, Mr J. Makarczyk, Mr P. Kūris, Mrs F. Tulkens, Mrs V. Strážnická, Mr V. Butkevych, Mr J. Casadevall, Mrs H.S. Greve, Mr A.B. Baka, Mr R. Maruste and Mrs S. Botoucharova (Rule 24 § 3 and Rule 100 § 4).

On 19 November 1998 Mr Wildhaber exempted Mr Türmen from sitting after his withdrawal from the case in the light of the decision of the Grand Chamber taken in accordance with Rule 28 § 4 in the case of Oğur v. Turkey. On 16 December 1998 the Government notified the Registry that Mr F. Gölcüklü had been appointed ad hoc judge (Rule 29 § 1).

Subsequently, Mr K. Traja, substitute, replaced Mrs Botoucharova, who was unable to take part in the further consideration of the case (Rule 24 § 5 (b)).

6.  At the invitation of the Court (Rule 99), the Commission delegated one of its members, Mr H. Danelius, to take part in the proceedings before the Grand Chamber.

7.  In accordance with the decision of the President, who had also given the applicant’s lawyer leave to address the Court in Turkish (Rule 34 § 3), a hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 1 March 1999, the case being heard simultaneously with those of Arslan v. Turkey and Ceylan v. Turkey.

There appeared before the Court:

(a)for the Government
MrD. Tezcan,
MrM. Özmen,Co-Agents,
MrB. Çalışkan,
MsG. Akyüz,
MsA. Günyaktı,
MrF. Polat,
MsA. Emüler,
MrsI. Batmaz Keremoğlu,
MrB. Yıldız,
MrY. Özbek,Advisers;

(b)for the applicant
MrH. Kaplan, of the Istanbul Bar, Counsel;

(c)for the Commission
MrH. Danelius,Delegate.

The Court heard addresses by Mr Danelius, Mr Kaplan and Mr Tezcan.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A.  The applicant

8.  The applicant is a Turkish citizen who was born in 1957 and lives in Istanbul.

9.  At the material time, the applicant was the major shareholder in Deniz Basın Yayın Sanayi ve Ticaret Organizasyon, a Turkish limited liability company which owns a weekly review entitled Haberde Yorumda Gerçek (“The Truth of News and Comments”), published in Istanbul.

B.  The impugned letters

10.  In issue no. 23 dated 30 August 1992, two readers’ letters, entitled “Silahlar Özgürlüğü Engelleyemez” (“Weapons cannot win against freedom”) and “Suç Bizim” (“It is our fault”), were published.

11.  The letters read as follows (translation):

(a)  “Weapons cannot win against freedom

In the face of the escalating war of national liberation in Kurdistan, the fascist Turkish army continues to carry out bombings. The ‘Şırnak massacre’ which Gerçek journalists revealed at the cost of great self-sacrifice has been another concrete example this week.

The brutalities in Kurdistan are in fact the worst that have been experienced there in the past few years. The massacre carried out in Halepçe in southern Kurdistan by the reactionary BAAS administration is now taking place in northern Kurdistan. Şırnak is concrete proof of it. By causing provocation in Kurdistan, the Turkish Republic was heading for a massacre. Many people were killed. In a three-day attack with tanks, shells and bombs, Şırnak was razed to the ground.

And the bourgeois press, en masse, wrote about the slaughter. And as the bourgeois press has said, there are indeed scores of ‘unanswered’ questions to be asked. As to Şırnak, the attack on Şırnak is the most effective form of the campaign that is being waged throughout Turkey to eradicate the Kurds. Fascism will follow it up with many more Şırnaks.

But the struggle of our people for national freedom in Kurdistan has reached a point where it can no longer be thwarted by bloodshed, tanks and shells. Every attack launched by the Turkish Republic to wipe out the Kurds intensifies the struggle for freedom. The bourgeoisie and its toadying press, which draw attention every day to the brutalities in Bosnia-Herzegovina, fail to see the brutalities committed in Kurdistan. Of course, one can hardly expect reactionary fascists who call for a halt in the brutalities in Bosnia-Herzegovina to call for a halt in the brutalities in Kurdistan.

The Kurdish people, who are being torn from their homes and their fatherland, have nothing to lose. But they have much to gain.”

(b)  “It is our fault

The TC[[5]] murder gang is continuing its murders ... on the grounds of ‘protecting the Republic of Turkey’. But as people wake up to what is happening and become more aware, as they gradually learn to stand up for their rights and the idea that ‘if they won’t give, then we’ll take by force’ gradually germinates in people’s minds and grows stronger day by day – as long as this continues, the murders will obviously also continue ... Beginning of course with those who planted the seed in people’s minds – according to the generals, imperialism’s hired killers, and according to the double-chinned, pot-bellied, stiff-necked Turguts, Süleymans and Bülents ... Hence the events of 12 March, hence the events of 12 September ... Hence the gallows, hence the prisons, hence the people sentenced to 300 or 400 years. Hence the people murdered in the torture rooms ‘in order to protect the Republic of Turkey’. Hence the Mazlum Doğans exterminated in Diyarbakır Prison ... Hence the Revolutionaries recently officially assassinated ... The TC murder gang is continuing – and will continue – to commit its murders. Because the awakening of the people is like a flood of enthusiasm ... Hence Zonguldak, hence the municipal workers, hence the public service employees ... Hence Kurdistan. Can the ‘murder gangs’ stop that flood? There may be some who see the title of this letter and wonder what on earth it has to do with the text.

The ‘hired killers’ of imperialism, i.e. the authors of the 12 September coup d’état, and their successors of yesterday and today, those who are still looking for ‘democracy’, who in the past participated in one way or another in the struggle for democracy and freedom, who now covertly or openly criticise their past actions, who confuse the masses and present the parliamentary system and the rule of law as the means of salvation, give the green light to the killings of the TC murder gang.

I am addressing the ‘faithful servants’ of imperialism and its hardened spokesman (men), the one(s) who said some time ago ‘You won’t get me to say that the nationalists commit crimes’[[6]], who say(s) today ‘Those are not what we call journalists’, who say(s) ‘Who’s against demonstrations? Who’s against claiming one’s rights? Of course they can hold a march ... They’re my workers, my peasants, my public employees’, but then has (have) the public employees who march to Ankara beaten up in the very heart of the city and say(s) afterwards ‘The police did the right thing’, and who postpone(s) strikes for months on end. I am addressing the blabbers, the deserters and the charlatans who are stirring up the reactionary consciousness of the masses, who try to judge these people by their attitude towards Kurdistan and try to work out how ‘democratic’ they are. The guilt of the murder gang is proven. It is through flesh-and-blood experience that people are beginning to see it and realise it. But what about the guilt of the charlatans, the ones who are thwarting the struggle for democracy and freedom ... Yes, what about their guilt ... They have their share in the killings by the murder gang ... May their ‘union’ be a happy one!”

C.  The charges against the applicant

12.  In an indictment dated 21 September 1992, the public prosecutor at the Istanbul National Security Court (İstanbul Devlet Güvenlik Mahkemesi) charged the applicant in his capacity as the owner of the review, as well as the review’s editor, with disseminating propaganda against the indivisibility of the State and provoking enmity and hatred among the people. The charges were brought under Article 312 of the Criminal Code and section 8 of the Prevention of Terrorism Act 1991 (“the 1991 Act” – see paragraphs 22 and 24 below).

D.  The applicant’s conviction

13.  In the proceedings before the Istanbul National Security Court, the applicant denied the charges. He asserted that the expression of an opinion could not constitute an offence. He further stated that the letters in issue had been written by the readers of the review and for that reason could not engage his responsibility.

14.  In a judgment dated 12 April 1993, the court found the applicant guilty of an offence under the first paragraph of section 8 of the 1991 Act. It found no grounds for convicting him under Article 312 of the Criminal Code. The court initially sentenced the applicant to a fine of 200,000,000 Turkish liras (TRL). However, having regard to the applicant’s good conduct during the trial, it reduced the fine to TRL 166,666,666. The editor of the review was for his part sentenced to five months’ imprisonment and to a fine of TRL 83,333,333.

15.  In its judgment, the court held that the incriminated letters contravened section 8 of the 1991 Act. The court concluded that the letters referred to eight districts in the south-east of Turkey as an independent State, “Kurdistan”, described the PKK (Workers’ party of Kurdistan) as a national liberation movement involved in a “national independence war” against the Turkish State and amounted to propaganda aimed at the destruction of the territorial integrity of the Turkish State. In addition the court found that the letters contained discriminatory statements on grounds of race.

E.  The applicant’s appeal against conviction and subsequent proceedings

16.  The applicant appealed against his conviction to the Court of Cassation, contending that his trial and conviction contravened Articles 6 and 10 of the Convention. He asserted that section 8 of the 1991 Act was contrary to the Constitution and denied that the letters in question disseminated separatist propaganda. He also maintained that he had not been able to be present at the hearing at which the decision on his conviction had been given. He pleaded that the decision given in his absence and without his final statement having been taken was contrary to law.

17.  On 26 November 1993 the Court of Cassation ruled that the amount of the fine imposed by the National Security Court was excessive and set aside the applicant’s conviction and sentence on that account. The court remitted the case to the Istanbul National Security Court.

18.  In its judgment of 12 April 1994, the Istanbul National Security Court sentenced the applicant to a fine of TRL 100,000,000 but subsequently reduced the fine to TRL 83,333,333. As to the grounds for conviction, the court, inter alia, reiterated the reasoning used in its judgment of 12 April 1993.

19.  The applicant appealed. He relied on the defence grounds which he had invoked at his first trial. He also maintained that the National Security Court had convicted him without having duly heard his defence.

20.  On 30 September 1994 the Court of Cassation dismissed his appeal, upholding the National Security Court’s reasoning and its assessment of the evidence.

F.  The impact of the legislative amendments to the 1991 Act

21.  Following the amendments made by Law no. 4126 of 27 October 1995 to the 1991 Act (see paragraph 25 below), the Istanbul National Security Court ex officio re-examined the applicant’s case. On 8 March 1996 the court confirmed the sentence which it had initially imposed on him.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.  Criminal law

1.  The Criminal Code

22.  The relevant provisions of the Criminal Code read as follows:

Article 2 § 2

“Where the legislative provisions in force at the time when a crime is committed are different from those of a later law, the provisions most favourable to the offender shall be applied.”

Article 19

“The term ‘heavy fine’ shall mean payment to the Treasury of from twenty thousand to one hundred million Turkish liras, as the judge shall decide ...”

Article 36 § 1

“In the event of conviction, the court shall order the seizure and confiscation of any object which has been used for the commission or preparation of the crime or offence …”

Article 142
(repealed by Law no. 3713 of 12 April 1991 on the Prevention of Terrorism)

“Harmful propaganda

1.  A person who by any means whatsoever spreads propaganda with a view to establishing the domination of one social class over the others, annihilating a social class, overturning the fundamental social or economic order established in Turkey or the political or legal order of the State shall, on conviction, be liable to a term of imprisonment of from five to ten years.

2.  A person who by any means whatsoever spreads propaganda in favour of the State’s being governed by a single person or social group to the detriment of the underlying principles of the Republic and democracy shall, on conviction, be liable to a term of imprisonment of from five to ten years.

3.  A person who, prompted by racial considerations, by any means whatsoever spreads propaganda aimed at abolishing in whole or in part public-law rights guaranteed by the Constitution or undermining or destroying patriotic sentiment shall, on conviction, be liable to a term of imprisonment of from five to ten years.

…”

Article 311 § 2

“Public incitement to commit an offence

Where incitement to commit an offence is done by means of mass communication, of whatever type – whether by tape recordings, gramophone records, newspapers, press publications or other published material – by the circulation or distribution of printed papers or by the placing of placards or posters in public places, the terms of imprisonment to which convicted persons are liable shall be doubled …”

Article 312[7]

“Non-public incitement to commit an offence

A person who expressly praises or condones an act punishable by law as an offence or incites the population to break the law shall, on conviction, be liable to between six months’ and two years’ imprisonment and a heavy fine of from six thousand to thirty thousand Turkish liras.

A person who incites the people to hatred or hostility on the basis of a distinction between social classes, races, religions, denominations or regions, shall, on conviction, be liable to between one and three years’ imprisonment and a fine of from nine thousand to thirty-six thousand liras. If this incitement endangers public safety, the sentence shall be increased by one-third to one-half.

The penalties to be imposed on those who have committed the offences defined in the previous paragraph shall be doubled when they have done so by the means listed in Article 311 § 2.”

2.  The Press Act (Law no. 5680 of 15 July 1950)

23.  The relevant provisions of the Press Act 1950 read as follows:

Section 3

“For the purposes of the present Law, the term ‘periodicals’ shall mean newspapers, press agency dispatches and any other printed matter published at regular intervals.

‘Publication’ shall mean the exposure, display, distribution, emission, sale or offer for sale of printed matter on premises to which the public have access where anyone may see it.

An offence shall not be deemed to have been committed through the medium of the press unless publication has taken place, except where the material in itself is unlawful.”

Additional section 4(1)

“Where distribution of the printed matter whose distribution constitutes the offence is prevented … by a court injunction or, in an emergency, by order of the Principal Public Prosecutor … the penalty imposed shall be reduced to one-third of that laid down by law for the offence concerned.”

3.  The Prevention of Terrorism Act (Law no. 3713 of 12 April 1991)[8]

24.  The relevant provisions of the Prevention of Terrorism Act 1991 read as follows:

Section 6

“It shall be an offence, punishable by a fine of from five million to ten million Turkish liras, to announce, orally or in the form of a publication, that terrorist organisations will commit an offence against a specific person, whether or not that person’s ... identity is divulged provided that it is done in such a manner that he or she may be identified, or to reveal the identity of civil servants who have participated in anti-terrorist operations or to designate any person as a target.

It shall be an offence, punishable by a fine of from five million to ten million Turkish liras, to print or publish declarations or leaflets emanating from terrorist organisations.

Where the offences contemplated in the above paragraphs are committed through the medium of periodicals within the meaning of section 3 of the Press Act (Law no. 5680), the publisher shall also be liable to a fine equal to ninety per cent of the income from the average sales for the previous month if the periodical appears more frequently than monthly, or from the sales of the previous issue if the periodical appears monthly or less frequently, or from the average sales for the previous month of the daily newspaper with the largest circulation if the offence involves printed matter other than periodicals or if the periodical has just been launched[[9]]. However, the fine may not be less than fifty million Turkish liras. The editor of the periodical shall be ordered to pay a sum equal to half the fine imposed on the publisher.”

Section 8
(before amendment by Law no. 4126 of 27 October 1995)

“Written and spoken propaganda, meetings, assemblies and demonstrations aimed at undermining the territorial integrity of the Republic of Turkey or the indivisible unity of the nation are prohibited, irrespective of the methods used and the intention. Any person who engages in such an activity shall be sentenced to not less than two and not more than five years’ imprisonment and a fine of from fifty million to one hundred million Turkish liras.

Where the crime of propaganda contemplated in the above paragraph is committed through the medium of periodicals within the meaning of section 3 of the Press Act (Law no. 5680), the publisher shall also be liable to a fine equal to ninety per cent of the income from the average sales for the previous month if the periodical appears more frequently than monthly, or from the average sales for the previous month of the daily newspaper with the largest circulation if the offence involves printed matter other than periodicals or if the periodical has just been launched[2]. However the fine may not be less than one hundred million Turkish liras. The editor of the periodical concerned shall be ordered to pay a sum equal to half the fine imposed on the publisher and sentenced to not less than six months’ and not more than two years’ imprisonment.”

Section 8
(as amended by Law no. 4126 of 27 October 1995)

“Written and spoken propaganda, meetings, assemblies and demonstrations aimed at undermining the territorial integrity of the Republic of Turkey or the indivisible unity of the nation are prohibited. Any person who engages in such an activity shall be sentenced to not less than one and not more than three years’ imprisonment and a fine of from one hundred million to three hundred million Turkish liras. The penalty imposed on a reoffender may not be commuted to a fine.

Where the crime of propaganda contemplated in the first paragraph is committed through the medium of periodicals within the meaning of section 3 of the Press Act (Law no. 5680), the publisher shall also be liable to a fine equal to ninety per cent of the income from the average sales for the previous month if the periodical appears more frequently than monthly. However, the fine may not be less than one hundred million Turkish liras. The editor of the periodical concerned shall be ordered to pay a sum equal to half the fine imposed on the publisher and sentenced to not less than six months’ and not more than two years’ imprisonment.

Where the crime of propaganda contemplated in the first paragraph is committed through the medium of printed matter or by means of mass communication other than periodicals within the meaning of the second paragraph, those responsible and the owners of the means of mass communication shall be sentenced to not less than six months’ and not more than two years’ imprisonment and a fine of from one hundred million to three hundred million Turkish liras …

…”

Section 13
(before amendment by Law no. 4126 of 27 October 1995)

“The penalties for the offences contemplated in the present Law may not be commuted to a fine or any other measure, nor may they be accompanied by a reprieve.”

Section 13
(as amended by Law no. 4126 of 27 October 1995)

“The penalties for the offences contemplated in the present Law may not be commuted to a fine or any other measure, nor may they be accompanied by a reprieve.

However, the provisions of this section shall not apply to convictions pursuant to section 8[[10]].”

Section 17

“Persons convicted of the offences contemplated in the present Law who ... have been punished with a custodial sentence shall be granted automatic parole when they have served three-quarters of their sentence, provided they have been of good conduct.

The first and second paragraphs of section 19[[11]] … of the Execution of Sentence Act (Law no. 647) shall not apply to the convicted persons mentioned above.”

4.  Law no. 4126 of 27 October 1995 amending sections 8 and 13 of Law no. 3713

25.  The following amendments were made to the Prevention of Terrorism Act 1991 following the enactment of Law no. 4126 of 27 October 1995:

 

Transitional provision relating to section 2

“In the month following the entry into force of the present Law, the court which has given judgment shall re-examine the case of a person convicted pursuant to section 8 of the Prevention of Terrorism Act (Law no. 3713) and, in accordance with the amendment ... to section 8 of Law no. 3713, shall reconsider the term of imprisonment imposed on that person and decide whether he should be allowed the benefit of sections 4[[12]] and 6[[13]] of Law no. 647 of 13 July 1965.”

5.  Law no. 4304 of 14 August 1997 on the deferment of judgment and of executions of sentences in respect of offences committed by editors before 12 July 1997

26.  The following provisions are relevant to sentences in respect of offences under the Press Act:

Section 1

“The execution of sentences passed on those who were convicted under the Press Act (Law no. 5680) or other laws as editors for offences committed before 12 July 1997 shall be deferred.

The provision in the first paragraph shall also apply to editors who are already serving their sentences.

The institution of criminal proceedings or delivery of final judgments shall be deferred where proceedings against the editor have not yet been brought, or where a preliminary investigation has been commenced but criminal proceedings have not been instituted, or where the final judicial investigation has been commenced but judgment has not yet been delivered, or where the judgment has still not become final.”

Section 2

“If an editor who has benefited under the provisions of the first paragraph of section 1 is convicted as an editor for committing an intentional offence within three years of the date of deferment, he must serve the entirety of the suspended sentence.

Where there has been a deferment, criminal proceedings shall be instituted or judgment delivered if an editor is convicted as such for committing an intentional offence within three years of the date of deferment.

Any conviction as an editor for an offence committed before 12 July 1997 shall be deemed a nullity if the aforesaid period of three years expires without any further conviction for an intentional offence. Similarly, if no criminal proceedings have been instituted, it shall no longer be possible to bring any, and, if any have been instituted, they shall be discontinued.”

 

6.  The Execution of Sentences Act (Law no. 647 of 13 July 1965)

27.  The Execution of Sentences Act 1965 provides, inter alia:

Section 5

“The term ‘fine’ shall mean payment to the Treasury of a sum fixed within the statutory limits.

If, after service of the order to pay, the convicted person does not pay the fine within the time-limit, he shall be committed to prison for a term of one day for every ten thousand Turkish liras owed, by a decision of the public prosecutor.

The sentence of imprisonment thus substituted for the fine may not exceed three years …”

Section 19(1)

“… persons who ... have been ordered to serve a custodial sentence shall be granted automatic parole when they have served half of their sentence, provided they have been of good conduct ...”

7.  The Code of Criminal Procedure (Law no. 1412)

28.  The Code of Criminal Procedure contains the following provisions:

Article 307

“An appeal on points of law may not concern any issue other than the lawfulness of the impugned judgment.

Non-application or erroneous application of a legal rule shall constitute unlawfulness[[14]].”

Article 308

“Unlawfulness is deemed to be manifest in the following cases:

1-  where the court is not established in accordance with the law;

2-  where one of the judges who have taken the decision was barred by statute from participating;

…”

B.  Criminal case-law submitted by the Government

29.  The Government supplied copies of several decisions given by the prosecutor attached to the Ankara National Security Court withdrawing charges against persons suspected of inciting people to hatred or hostility, especially on religious grounds (Article 312 of the Criminal Code), or of disseminating separatist propaganda against the indivisible unity of the State (section 8 of Law no. 3713 – see paragraph 24 above). In the majority of cases where offences had been committed by means of publications the reasons given for the prosecutor’s decision included such considerations as the fact that the proceedings were time-barred, that some of the constituent elements of the offence could not be made out or that there was insufficient evidence. Other grounds included the fact that the publications in issue had not been distributed, that there had been no unlawful intent, that no offence had been committed or that those responsible could not be identified.

30.  Furthermore, the Government submitted a number of decisions of the National Security Courts as examples of cases in which defendants accused of the above-mentioned offences had been found not guilty. These were the following judgments: 1991/23–75–132–177–100; 1992/33–62–73–89–143; 1993/29–30–38–39–82–94–114; 1994/3–6–12–14–68–108–131–141–155–171–172; 1995/1–25–29–37–48–64–67–84–88–92–96–101–120–124–134–135; 1996/2–8–18–21–34–38–42–43–49–54–73–86–91–103–119–353; 1997/11–19–32–33–82–89–113–118–130–140–148–152–153–154–187–191–200–606; 1998/6–8–50–51–56–85–162.

31.  As regards more particularly proceedings against authors of works dealing with the Kurdish problem, the National Security Courts in these cases reached their decisions on the ground that there had been no dissemination of “propaganda”, one of the constituent elements of the offence, or on account of the objective nature of the words used.

C.  The National Security Courts[15]

1.  The Constitution

32.  The constitutional provisions governing judicial organisation of the National Security Courts are worded as follows:

Article 138 §§ 1 and 2

“In the performance of their duties, judges shall be independent; they shall give judgment, according to their personal conviction, in accordance with the Constitution, statute and the law.

No organ, authority, ... or ... person may give orders or instructions to courts or judges in the exercise of their judicial powers, or send them circulars or make recommendations or suggestions to them.”

Article 139 § 1

“Judges … shall not be removed from office or compelled to retire without their consent before the age prescribed by the Constitution …”

Article 143 §§ 1-5

“National Security Courts shall be established to try offences against the Republic, whose constituent qualities are enunciated in the Constitution, against the territorial integrity of the State or the indivisible unity of the nation or against the free democratic system of government, and offences which directly affect the State’s internal or external security.

National Security Courts shall be composed of a president, two other regular members, two substitute members, a prosecutor and a sufficient number of assistant prosecutors.

The president, one of the regular members, one of the substitutes and the prosecutor shall be appointed from among judges and public prosecutors of the first rank, according to procedures laid down in special legislation; one regular member and one substitute shall be appointed from among military judges of the first rank and the assistant prosecutors from among public prosecutors and military judges.

Presidents, regular members and substitute members ... of National Security Courts shall be appointed for a renewable period of four years.

Appeals against decisions of National Security Courts shall lie to the Court of Cassation.

...”

Article 145 § 4

“Military legal proceedings

The personal rights and obligations of military judges … shall be regulated by law in accordance with the principles of the independence of the courts, the safeguards enjoyed by the judiciary and the requirements of military service. Relations between military judges and the commanders under whom they serve in the performance of their non-judicial duties shall also be regulated by law ...”

2.  Law no. 2845 on the creation and rules of procedure of the National Security Courts

33.  Based on Article 143 of the Constitution, the relevant provisions of Law no. 2845 on the National Security Courts, provide as follows:

Section 1

“In the capitals of the provinces of … National Security Courts shall be established to try offences against the Republic, whose constituent qualities are enunciated in the Constitution, against the territorial integrity of the State or the indivisible unity of the nation or against the free democratic system of government, and offences which directly affect the State’s internal or external security.”

Section 3

“The National Security Courts shall be composed of a president, two other regular members and two substitute members.”

Section 5

“The president of a National Security Court, one of the [two] regular members and one of the [two] substitutes ... shall be civilian … judges, the other members, whether regular or substitute, military judges of the first rank …”

Section 6(2), (3) and (6)

“The appointment of military judges to sit as regular members and substitutes shall be carried out according to the procedure laid down for that purpose in the Military Legal Service Act.

Except as provided in the present Law or other legislation, the president and the regular or substitute members of the National Security Courts … may not be appointed to another post or place, without their consent, within four years …

If, after an investigation concerning the president or a regular or substitute member of a National Security Court conducted according to the legislation concerning them, competent committees or authorities decide to change the duty station of the person concerned, the duty station of that judge or the duties themselves … may be changed in accordance with the procedure laid down in that legislation.”

Section 9(1)

“National Security Courts shall have jurisdiction to try persons charged with

(a)  the offences contemplated in Article 312 § 2 … of the Turkish Criminal Code,

(d)  offences having a connection with the events which made it necessary to declare a state of emergency, in regions where a state of emergency has been declared in accordance with Article 120 of the Constitution,

(e)  offences committed against the Republic, whose constituent qualities are enunciated in the Constitution, against the indivisible unity of the State – meaning both the national territory and its people – or against the free democratic system of government, and offences which directly affect the State’s internal or external security.

…”

Section 27(1)

“The Court of Cassation shall hear appeals against the judgments of the National Security Courts.”

Section 34(1) and (2)

“The rules governing the rights and obligations of … military judges appointed to the National Security Courts and their supervision …, the institution of disciplinary proceedings against them, the imposition of disciplinary penalties on them and the investigation and prosecution of any offences they may commit in the performance of their duties ... shall be as laid down in the relevant provisions of the laws governing their profession …

The observations of the Court of Cassation on military judges, the assessment reports on them drawn up by Ministry of Justice assessors … and the files on any investigations conducted in respect of them … shall be transmitted to the Ministry of Justice.”

Section 38

“A National Security Court may be transformed into a Martial-Law Court, under the conditions set forth below, where a state of emergency has been declared in all or part of the territory in respect of which the National Security Court concerned has jurisdiction, provided that within that territory there is more than one National Security Court …”

3.  The Military Legal Service Act (Law no. 357)

34.  The relevant provisions of the Military Legal Service Act are worded as follows:

Additional section 7

“The aptitude of military judges … appointed as regular or substitute members of the National Security Courts that is required for promotion or advancement in salary step, rank or seniority shall be determined on the basis of assessment reports drawn up according to the procedure laid down below, subject to the provisions of the present Law and the Turkish Armed Forces Personnel Act (Law no. 926).

(a)  The first superior competent to carry out assessment and draw up assessment reports for military judges, whether regular or substitute members … shall be the Minister of State in the Ministry of Defence, followed by the Minister of Defence.

…”

Additional section 8

“Members … of the National Security Courts belonging to the Military Legal Service … shall be appointed by a committee composed of the personnel director and the legal adviser of the General Staff, the personnel director and the legal adviser attached to the staff of the arm in which the person concerned is serving and the Director of Military Judicial Affairs at the Ministry of Defence …”

Section 16(1) and (3)

“Military judges … shall be appointed by a decree issued jointly by the Minister of Defence and the Prime Minister and submitted to the President of the Republic for approval, in accordance with the provisions on the appointment and transfer of members of the armed forces …

The procedure for appointment as a military judge shall take into account the opinion of the Court of Cassation, the reports by Ministry of Justice assessors and the assessment reports drawn up by the superiors …”

Section 18(1)

“The rules governing the salary scales, salary increases and various personal rights of military judges … shall be as laid down in the provisions relating to officers.”

Section 29

“The Minister of Defence may apply to military judges, after considering their defence submissions, the following disciplinary sanctions:

A.  A warning, which consists in giving the person concerned notice in writing that he must exercise more care in the performance of his duties.

B.  A reprimand, which consists in giving the person concerned notice in writing that a particular act or a particular attitude has been found to be blameworthy.

The said sanctions shall be final, mentioned in the assessment record of the person concerned and entered in his personal file …”

Section 38

“When military judges … sit in court they shall wear the special dress of their civilian counterparts …”

4.  The Military Criminal Code

35.  Article 112 of the Military Criminal Code of 22 May 1930 provides:

“It shall be an offence, punishable by up to five years’ imprisonment, to abuse one’s authority as a civil servant in order to influence the military courts.”

5.  Law no. 1602 of 4 July 1972 on the Supreme Military Administrative Court

36.  Under section 22 of Law 1602 the First Division of the Supreme Military Administrative Court has jurisdiction to hear applications for judicial review and claims for damages based on disputes relating to the personal status of officers, particularly those concerning their professional advancement.

PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

37.  Mr Kamil Tekin Sürek applied to the Commission on 20 February 1995. He argued that his conviction and sentence constituted an unjustified interference with his right to freedom of expression as guaranteed by Article 10 of the Convention and that his case had not been heard by an independent and impartial tribunal, in breach of Article 6 § 1. He also maintained that the criminal proceedings against him had not been concluded within a reasonable time, which gave rise to a separate violation of Article 6 § 1.

38.  The Commission declared the application (no. 26682/95) admissible on 14 October 1996, with the exception of the Article 6 § 1 complaint relating to the length of the criminal proceedings. In its report of 11 December 1997 (former Article 31 of the Convention), it expressed the opinion that there had been no violation of Article 10 (nineteen votes to thirteen) but that there had been a violation of Article 6 § 1 (thirty-one votes to one). Extracts from the Commission’s opinion and one of the three separate opinions contained in the report are reproduced as an annex to this judgment[16].

FINAL SUBMISSIONS TO THE COURT

39.  The applicant requested the Court to find the respondent State in breach of its obligations under Articles 6 § 1 and 10 of the Convention and to award him just satisfaction under Article 41.

The Government for their part invited the Court to reject the applicant’s complaints.

THE LAW

I.  SCOPE OF THE CASE

40.  The Court notes that the applicant in his memorial complained of the unreasonableness of the length of the criminal proceedings in his case and contended that this gave rise to a breach of Article 6 § 1 of the Convention. However that particular complaint was declared inadmissible by the Commission (see paragraph 38 above) and for that reason it cannot be considered to be within the scope of the case before the Court (see, among other authorities, Janowski v. Poland [GC], no. 25716/94, § 19, ECHR 1999-I). The Court will therefore confine its examination to the applicant’s main complaint under Article 6 § 1 relating to the independence and impartiality of the Istanbul National Security Court as well as to his complaint under Article 10.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

41.  The applicant alleged that the authorities had unjustifiably interfered with his right to freedom of expression guaranteed under Article 10 of the Convention, which provides:

“1.  Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2.  The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

42.  The Government maintained that the interference with the applicant’s right to freedom of expression was justified under the provisions of the second paragraph of Article 10. The Commission agreed with the Government on this point.

A.  Existence of an interference

43.  The Court notes that it is clear, and this has not been disputed, that there has been an interference with the applicant’s right to freedom of expression on account of his conviction and sentence under section 8 of the Prevention of Terrorism Act 1991 (“the 1991 Act”).

B.  Justification of the interference

44.  The interference contravened Article 10 unless it was “prescribed by law”, had one or more of the legitimate aims referred to in paragraph 2 of Article 10 and was “necessary in a democratic society” for achieving such aim or aims. The Court will examine each of these criteria in turn.

1.  “Prescribed by law”

45.  The applicant did not specifically address the compatibility of section 8 of the 1991 Act with this requirement. He confined himself to stating that this provision was used by the authorities to silence the opposition press and to punish the dissemination of views and opinions including those which do not incite to violence or espouse the cause of illegal organisations or advocate the division of the State.

46.  The Government replied that the interference with the applicant’s right to freedom of expression was based on section 8 of the 1991 Act which was aimed at the suppression of acts of separatist propaganda such as the one which resulted in the applicant’s conviction.

47.  The Delegate of the Commission observed at the hearing before the Court that the wording of section 8 of the 1991 Act was rather vague and that it might be questioned whether it satisfied the conditions of clarity and foreseeability inherent in the prescribed-by-law requirement. He noted however that the Commission had accepted that section 8 formed a sufficient legal basis for the applicant’s conviction and concluded that the interference was “prescribed by law”.

48.  The Court notes the concern of the Delegate about the vagueness of section 8 of the 1991 Act. However, like the Commission, the Court accepts that since the applicant’s conviction was based on section 8 of the 1991 Act the resultant interference with his right to freedom of expression could be regarded as “prescribed by law”, all the more so given that the applicant has not specifically disputed this.

2.  Legitimate aim

49.  The applicant repeated his earlier contention that section 8 of the 1991 Act was designed to muzzle the opposition press. The measures which had been taken against him could not be justified on any of the grounds relied on by the Government since the letters published in his review could not be seen as a threat to national security and territorial integrity or as an encouragement to violence.

50.  The Government disputed this argument. They submitted that the applicant had been convicted of disseminating separatist propaganda by publishing letters which threatened territorial integrity and the unity of the nation, public order and national security. These were legitimate aims under Article 10 § 2 of the Convention.

51.  The Commission for its part considered that the applicant’s conviction was part of the authorities’ efforts to combat illegal terrorist activities and to maintain national security and public safety, which are legitimate aims under Article 10 § 2.

52.  The Court considers that, having regard to the sensitivity of the security situation in south-east Turkey (see the Zana v. Turkey judgment of 25 November 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997-VII, p. 2539, § 10) and to the need for the authorities to be alert to acts capable of fuelling additional violence, the measures taken against the applicant can be said to have been in furtherance of certain of the aims mentioned by the Government, namely the protection of national security and territorial integrity and the prevention of disorder and crime. This is certainly true where, as with the situation in south-east Turkey at the time of the circumstances of this case, the separatist movement had recourse to methods which rely on the use of violence.

3.  “Necessary in a democratic society”

(a)  Arguments of those appearing before the Court

(i)  The applicant

53.  The applicant affirmed that his prosecution, conviction and sentence were an unjustified interference with his right to freedom of expression. He stressed that although he was the owner of the review with no editorial responsibility for its content, he had nonetheless been punished as a terrorist under section 8 of the 1991 Act.

54.  The applicant further pleaded that neither he nor his review had any links with terrorist organisations and that the letters which had been published in that review did not incite to violence or support terrorism or amount to separatist propaganda of a criminal nature.

(ii)  The Government

55.  The Government challenged the merits of the applicant’s arguments. They maintained that the letters in question had depicted the respondent State as a criminal organisation and indirectly portrayed the acts of the PKK as acts of national liberation. In their submission, separatist propaganda inevitably incites to violence and provokes hostility among the various groups in Turkish society thus endangering human rights and democracy. As the owner of the review the applicant had participated in the dissemination of separatist propaganda by publishing letters which expressed hatred and praised terrorist crime and threatened fundamental interests of the national community such as territorial integrity, national unity and security and the prevention of crime and disorder.

56.  In the Government’s view the measures taken against the applicant were within the authorities’ margin of appreciation in relation to the type of activity which endangers the vital interests of the State and the taking of these measures in the instant case found its justification under paragraph 2 of Article 10.

(iii)  The Commission

57.  Having regard to the security situation in south-east Turkey and to the fact that the language used in the impugned letters could be interpreted as an encouragement to further violence, the Commission considered that the authorities of the respondent State had been entitled to take the view that the publication of the letters was harmful to national security and public safety. The Commission reasoned that the applicant, as the owner of the review, had assumed duties and responsibilities with respect to the publication of the letters. His conviction and sentence could be considered in the circumstances a proportionate response to a pressing social need to maintain national security and public safety, a response which fell within the authorities’ margin of appreciation. For these reasons, the Commission concluded that there had been no violation of Article 10 in the circumstances of the case.

(b)  The Court’s assessment

58.  The Court reiterates the fundamental principles underlying its judgments relating to Article 10, as set out, for example, in the Zana judgment (cited above, pp. 2547-48, § 51) and in Fressoz and Roire v. France ([GC], no. 29183/95, § 45, ECHR 1999-I).

(i) Freedom of expression constitutes one of the essential foundations of a democratic society and one of the basic conditions for its progress and for each individual’s self-fulfilment. Subject to paragraph 2 of Article 10, it is applicable not only to “information” or “ideas” that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb. Such are the demands of that pluralism, tolerance and broadmindedness without which there is no “democratic society”. As set forth in Article 10, this freedom is subject to exceptions, which must, however, be construed strictly, and the need for any restrictions must be established convincingly.

(ii) The adjective “necessary”, within the meaning of Article 10 § 2, implies the existence of a “pressing social need”. The Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing whether such a need exists, but it goes hand in hand with European supervision, embracing both the legislation and the decisions applying it, even those given by an independent court. The Court is therefore empowered to give the final ruling on whether a “restriction” is reconcilable with freedom of expression as protected by Article 10.

(iii) In exercising its supervisory jurisdiction, the Court must look at the interference in the light of the case as a whole, including the content of the impugned statements and the context in which they were made. In particular, it must determine whether the interference in issue was “proportionate to the legitimate aims pursued” and whether the reasons adduced by the national authorities to justify it are “relevant and sufficient”. In doing so, the Court has to satisfy itself that the national authorities applied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 and, moreover, that they based themselves on an acceptable assessment of the relevant facts.

59.  Since the applicant was convicted of disseminating separatist propaganda through the medium of the review of which he was the owner, the impugned interference must also be seen in the context of the essential role of the press in ensuring the proper functioning of political democracy (see, among many other authorities, the Lingens v. Austria judgment of 8 July 1986, Series A no. 103, p. 26, § 41, and Fressoz and Roire cited above, § 45). While the press must not overstep the bounds set, inter alia, for the protection of vital interests of the State such as national security or territorial integrity against the threat of violence or the prevention of disorder or crime, it is nevertheless incumbent on the press to impart information and ideas on political issues, including divisive ones. Not only has the press the task of imparting such information and ideas; the public has a right to receive them. Freedom of the press affords the public one of the best means of discovering and forming an opinion of the ideas and attitudes of political leaders (see the Lingens judgment cited above, p. 26, §§ 41-42).

60.  The Court notes that the applicant’s review published two letters which had been submitted by readers. These letters vehemently condemned the military actions of the authorities in south-east Turkey and accused them of brutal suppression of the Kurdish people in their struggle for independence and freedom (see paragraph 11 above). The letter entitled “Weapons cannot win against freedom” makes reference to two massacres which the writer claims were intentionally committed by the authorities as part of a strategic campaign to eradicate the Kurds. It concludes by reaffirming the Kurds’ determination to win their freedom. The second letter, “It is our fault”, alleges that the institutions of the Republic of Turkey connived in imprisonment, torture and killing of dissidents in the name of the protection of democracy and the Republic.

The Istanbul National Security Court found that the charge against the applicant under section 8 of the 1991 Act was proved (see paragraph 14 above). The court held that the impugned letters contained words which were aimed at the destruction of the territorial integrity of the Turkish State by describing areas of south-east Turkey as an independent State, “Kurdistan”, and the PKK as a national liberation movement (see paragraph 15 above).

61.  In assessing the necessity of the interference in the light of the principles set out above (see paragraphs 58 and 59), the Court recalls that there is little scope under Article 10 § 2 of the Convention for restrictions on political speech or on debate on matters of public interest (see the Wingrove v. the United Kingdom judgment of 25 November 1996, Reports 1996-V, pp. 1957-58, § 58). Furthermore, the limits of permissible criticism are wider with regard to the government than in relation to a private citizen or even a politician. In a democratic system the actions or omissions of the government must be subject to the close scrutiny not only of the legislative and judicial authorities but also of public opinion. Moreover, the dominant position which the government occupies makes it necessary for it to display restraint in resorting to criminal proceedings, particularly where other means are available for replying to the unjustified attacks and criticisms of its adversaries. Nevertheless, it certainly remains open to the competent State authorities to adopt, in their capacity as guarantors of public order, measures, even of a criminal-law nature, intended to react appropriately and without excess to such remarks (see the Incal v. Turkey judgment of 9 June 1998, Reports 1998-IV, pp. 1567-68, § 54). Finally, where such remarks incite to violence against an individual or a public official or a sector of the population, the State authorities enjoy a wider margin of appreciation when examining the need for an interference with freedom of expression.

62.  The Court will have particular regard to the words used in the letters and to the context in which they were published. In this latter respect it takes into account the background to cases submitted to it, particularly the problems linked to the prevention of terrorism (see the Incal judgment cited above, pp. 1568-69, § 58).

It notes in the first place that there is a clear intention to stigmatise the other side to the conflict by the use of labels such as “the fascist Turkish army”, “the TC murder gang” and “the hired killers of imperialism” alongside references to “massacres”, “brutalities” and “slaughter”. In the view of the Court the impugned letters amount to an appeal to bloody revenge by stirring up base emotions and hardening already embedded prejudices which have manifested themselves in deadly violence. Furthermore, it is to be noted that the letters were published in the context of the security situation in south-east Turkey, where since approximately 1985 serious disturbances have raged between the security forces and the members of the PKK involving a very heavy loss of life and the imposition of emergency rule in much of the region (see the Zana judgment cited above, p. 2539, § 10). In such a context the content of the letters must be seen as capable of inciting to further violence in the region by instilling a deep-seated and irrational hatred against those depicted as responsible for the alleged atrocities. Indeed, the message which is communicated to the reader is that recourse to violence is a necessary and justified measure of self-defence in the face of the aggressor.

It must also be observed that the letter entitled “It is our fault” identified persons by name, stirred up hatred for them and exposed them to the possible risk of physical violence (see paragraph 11 above). It is in this perspective that the Court finds that the reasons given by the authorities for the applicant’s conviction with their emphasis on the destruction of the territorial integrity of the State (see paragraph 15 above) are both relevant and sufficient to ground an interference with the applicant’s right to freedom of expression. The Court reiterates that the mere fact that “information” or “ideas” offend, shock or disturb does not suffice to justify that interference (see paragraph 58 above). What is in issue in the instant case, however, is hate speech and the glorification of violence.

63.  While it is true that the applicant did not personally associate himself with the views contained in the letters, he nevertheless provided their writers with an outlet for stirring up violence and hatred. The Court does not accept his argument that he should be exonerated from any criminal liability for the content of the letters on account of the fact that he only has a commercial and not an editorial relationship with the review. He was an owner and as such had the power to shape the editorial direction of the review. For that reason, he was vicariously subject to the “duties and responsibilities” which the review’s editorial and journalistic staff undertake in the collection and dissemination of information to the public and which assume an even greater importance in situations of conflict and tension.

64.  In view of the above considerations the Court concludes that the penalty imposed on the applicant as the owner of the review could reasonably be regarded as answering a “pressing social need” and that the reasons adduced by the authorities for the applicant’s conviction are “relevant and sufficient”.

It is also to be noted that the applicant first received a relatively modest fine of TRL 166,666,666, which was later halved to TRL 83,333,333 (see paragraphs 14 and 18 above). The Court observes in this connection that the nature and severity of the penalty imposed are factors to be taken into account when assessing the proportionality of the interference.

65.  For these reasons and having regard to the margin of appreciation which national authorities have in such a case, the Court considers that the interference in issue was proportionate to the legitimate aims pursued. There has consequently been no breach of Article 10 of the Convention in the circumstances of this case.

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

66.  The applicant complained that he had been denied a fair hearing in breach of Article 6 § 1 of the Convention on account of the presence of a military judge on the bench of the National Security Court which tried and convicted him. The relevant parts of Article 6 § 1 provide:

“In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by an independent and impartial tribunal established by law ...”

67.  The Government contested this allegation whereas the Commission accepted it.

68.  In the applicant’s submission, the military judges appointed to the National Security Courts such as the Istanbul National Security Court were dependent on the executive, being appointed by the joint decree of the Minister of Defence and the Prime Minister, subject to the approval of the President of the Republic. He pointed to the fact that their professional assessment and promotion as well as their security of tenure were within the control of the executive branch and in turn the army. The ties which bound them to the executive and to the army made it impossible for military judges to discharge their functions on the bench in an independent and impartial manner. The applicant further stressed that the independence and impartiality of military judges and hence of the courts on which they sat were compromised since these judges were unable to take a position which might be contradictory to the views of their commanding officers.

69.  The applicant stated that these considerations impaired the independence and impartiality of the Istanbul National Security Court and prevented him from receiving a fair trial, in violation of Article 6 § 1.

70.  The Government replied that the rules governing the appointment of military judges to the National Security Courts and the guarantees which they enjoyed in the performance of their judicial functions on the bench were such as to ensure that these courts fully complied with the requirements of independence and impartiality within the meaning of Article 6 § 1. The Government disputed the applicant’s argument that military judges were accountable to their superior officers. In the first place, it was an offence under Article 112 of the Military Criminal Code for a public official to attempt to influence the performance by a military judge of his judicial functions (see paragraph 35 above). Secondly, the assessment reports referred to by the applicant related only to conduct of a military judge’s non-judicial duties. Military judges had access to their assessment reports and were able to challenge their content before the Supreme Military Administrative Court (see paragraph 36 above). When acting in a judicial capacity a military judge was assessed in exactly the same manner as a civilian judge.

71.  The Government further averred that the fairness of the applicant’s trial had not been prejudiced by reason of the presence of a military judge on the bench. They claimed that neither the military judge’s hierarchical superiors nor the public authorities which had appointed him to the court had any interest in the proceedings or in the outcome of the case. Moreover, the applicant’s original conviction had been quashed on appeal by the Court of Cassation after a full rehearing of the case. When the case was referred back to it the Istanbul National Security Court followed the higher court’s ruling and its subsequent judgment was later upheld on appeal by the Court of Cassation, a court whose independence and impartiality have not been impugned by the applicant (see paragraphs 17-20 above).

72.  The Government also impressed upon the Court the need to have particular regard to the security context in which the decision to establish National Security Courts was taken pursuant to Article 143 of the Constitution. In view of the experience of the armed forces in the anti-terrorism campaign the authorities had considered it necessary to strengthen these courts by including a military judge in order to provide them with the necessary expertise and knowledge to deal with threats to the security and integrity of the State.

73.  The Commission concluded that the Istanbul National Security Court could not be considered an independent and impartial tribunal for the purposes of Article 6 § 1 of the Convention. The Commission referred in this respect to its opinion in the case of Incal v. Turkey as expressed in its report adopted on 25 February 1997 and to the reasons supporting that opinion.

74.  The Court recalls that in its Incal judgment cited above and in its Çıraklar v. Turkey judgment of 28 October 1998 (Reports 1998-VII) the Court had to address arguments similar to those raised by the Government in their pleadings in the instant case. In those judgments the Court noted that the status of military judges sitting as members of National Security Courts did provide some guarantees of independence and impartiality (see the Incal judgment cited above, p. 1571, § 65, and paragraph 32 above). On the other hand, the Court found that certain aspects of these judges’ status made their independence and impartiality questionable (ibid., p. 1572, § 68): for example, the fact that they are servicemen who still belong to the army, which in turn takes its orders from the executive; the fact that they remain subject to military discipline; and the fact that decisions pertaining to their appointment are to a great extent taken by the administrative authorities and the army (see paragraphs 33-36 above).

75.  As in its Incal judgment the Court considers that its task is not to determine in abstracto the necessity for the establishment of National Security Courts in the light of the justifications advanced by the Government. Its task is to ascertain whether the manner in which the Istanbul National Security Court functioned infringed Mr Sürek’s right to a fair trial, in particular whether, viewed objectively, he had a legitimate reason to fear that the court which tried him lacked independence and impartiality (see the Incal judgment cited above, p. 1572, § 70, and the Çıraklar judgment cited above, pp. 3072-73, § 38).

As to that question, the Court sees no reason to reach a conclusion different from that in the cases of Mr Incal and Mr Çıraklar, both of whom, like the present applicant, were civilians. It is understandable that the applicant – prosecuted in a National Security Court for disseminating propaganda aimed at undermining the territorial integrity of the State and national unity – should have been apprehensive about being tried by a bench which included a regular army officer, who was a member of the Military Legal Service (see paragraph 34 above). On that account he could legitimately fear that the Istanbul National Security Court might allow itself to be unduly influenced by considerations which had nothing to do with the nature of the case. In other words, the applicant’s fears as to that court’s lack of independence and impartiality can be regarded as objectively justified. The proceedings in the Court of Cassation were not able to dispel these fears since that court did not have full jurisdiction (see the Incal judgment cited above, p. 1573, § 72 in fine).

76.  For these reasons the Court finds that there has been a breach of Article 6 § 1 of the Convention.

IV.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

77.  The applicant claimed compensation for pecuniary and non-pecuniary damage as well as reimbursement of costs and expenses incurred in the domestic and Convention proceedings. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Pecuniary damage

78.  The applicant claimed the sum of 150,000 French francs (FRF) by way of compensation for (a) the fine imposed on him and paid (see paragraph 18 above) and (b) expenditure incurred in pursuing the case in the domestic courts. The amount claimed included interest accrued, took account of the high rate of inflation in the respondent State and was calculated on the basis of the current exchange rate.

79.  The Government maintained that the sum claimed by the applicant was exorbitant having regard to the fact that the applicant was only fined 83,333,333 Turkish liras and he was allowed to pay the fine in monthly instalments. The Government also pointed out that the applicant had not provided any details to substantiate the amount claimed for his alleged out-of-pocket expenses.

80.  The Delegate of the Commission did not comment at the hearing on the amount claimed.

81.  The Court would observe that it cannot speculate as to what the outcome of proceedings compatible with Article 6 § 1 would have been, irrespective of its own finding that the respondent State is not in breach of Article 10 on account of the applicant’s conviction and sentence. It considers that in the circumstances the applicant’s claim should be disallowed.

B.  Non-pecuniary damage

82.  The applicant claimed that as a lawyer his career had been blighted on account of the fact that he had a conviction recorded against him for an offence of terrorism. He requested the Court to award him the sum of FRF 100,000 by way of compensation for non-pecuniary damage.

83.  The Government argued that if the Court were minded to find a violation in this case that finding would constitute in itself sufficient just satisfaction under this head.

84.  The Delegate of the Commission did not comment at the hearing on this limb of the applicant’s claim either.

85.  The Court recalls that it has found that there has been no violation of Article 10 on the facts of this case. It considers that a finding of a violation of Article 6 § 1 constitutes in itself sufficient just satisfaction for the applicant’s alleged non-pecuniary damage.

C.  Costs and expenses

86.  The applicant claimed the legal costs and expenses (translation, postal, communications and travel expenditure) which he incurred in the domestic proceedings as well as in bringing his case before the Convention institutions. He assessed these at FRF 90,000. As to the proceedings before the Commission and Court the applicant stated that his lawyer’s fees were based on the Turkish Bar Association’s minimum rate scales. The applicant added that the total amount claimed took account of the high level of inflation in Turkey and was based on current exchange rates.

87.  The Government stated that the amount claimed was exaggerated in comparison with fees earned by Turkish lawyers in the domestic courts and had not been properly justified. The case was simple and had not required much effort on the part of the applicant’s lawyer who had dealt with it throughout the proceedings in his own language. They cautioned against the making of an award which would only constitute a source of unjust enrichment having regard to the socio-economic situation in the respondent State.

88.  The Delegate of the Commission did not comment at the hearing on the sum claimed.

89.  The Court notes that it has found a breach only in respect of Article 6 § 1 of the Convention. It further notes that the applicant’s lawyer has been associated with the preparation of other cases before the Court concerning complaints under Articles 6 and 10 of the Convention which are based on similar facts. Deciding on an equitable basis and according to the criteria laid down in its case-law (see, among many other authorities, Nikolova v. Bulgaria [GC], no. 31195/96, § 79, ECHR 1999-II), the Court awards the applicant the sum of FRF 10,000.

D.  Default interest

90.  The Court deems it appropriate to adopt the statutory rate of interest applicable in France at the date of adoption of the present judgment, which is 3.47% per annum.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.Holds by eleven votes to six that there has been no violation of Article 10 of the Convention;

2.Holds by sixteen votes to one that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

3.Holds by sixteen votes to one that the finding of a violation of Article 6 § 1 of the Convention constitutes in itself sufficient just satisfaction for the non-pecuniary damage alleged by the applicant;

4.Holds unanimously

(a)  that the respondent State is to pay the applicant in respect of costs and expenses, within three months, the sum of 10,000 (ten thousand) French francs, to be converted into Turkish liras at the rate applicable on the date of settlement;

(b)  that simple interest at an annual rate of 3.47% shall be payable on the above sum from the expiry of the above-mentioned three months until settlement;

5.Dismisses unanimously the remainder of the applicant’s claims for just satisfaction.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 8 July 1999.

Luzius Wildhaber
President

Paul Mahoney
Deputy Registrar

A declaration by Mr Wildhaber and, in accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a)  partly dissenting opinion of Mrs Palm;

(b)  partly dissenting opinion of Mr Bonello;

(c)  joint partly dissenting opinion of Mrs Tulkens, Mr Casadevall and Mrs Greve;

(d)  partly dissenting opinion of Mr Fischbach;

(e)  partly dissenting opinion of Mr Gölcüklü.

L.W.
   P.J.M.

 

DECLARATION BY JUDGE WILDHABER

Although I voted against the finding of a violation of Article 6 § 1 of the Convention in the case of Incal v. Turkey (judgment of 9 June 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-IV), I now consider myself bound to adopt the view of the majority of the Court.

 

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE PALM

I agree with Court’s conclusion that there has been a violation of Article 6 § 1 in this case. My dissent relates to the Court’s general approach to examining whether there has been a violation of Article 10.

In my opinion the majority has attached too much weight to the admittedly harsh and vitriolic language used in the impugned letters and insufficient attention to the general context in which the words were used and their likely impact. Undoubtedly the words in question shock and disturb the reader with their general accusatory tone and their underlying violence. But in a democracy, as our Court has emphasised, even such “fighting” words may be protected by Article 10. The question in the present case concerns the approach employed by the Court to decide the point at which such “violent” and offensive speech ceases to be protected by the Convention.

My answer to this question is to focus less on the vehemence and outrageous tone of the words employed and more on the different elements of the contextual setting in which the speech was uttered. Was the language intended to inflame or incite to violence? Was there a real and genuine risk that it might actually do so? The answer to these questions in turn requires a measured assessment of the many different layers that compose the general context in the circumstances of each case.

This was in fact the approach of the former Court when it found that there had been no violation of Article 10 in the Zana case although I dissented in that case on other grounds. In Zana the applicant had indicated his support for the PKK during an interview. The Court examined the context in which the statement was made, noting (1) that the interview coincided with murderous attacks carried out by the PKK on civilians in south-east Turkey, where extreme tension reigned at the material time; (2) that the applicant was the mayor of Diyarbakır – the most important city in south-east Turkey; (3) that the interview had been given in a major national daily newspaper and had to be judged as likely to exacerbate the already explosive situation in that region (see the Zana v. Turkey judgment of 25 November 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997-VII, p. 2549, §§ 59 and 60).

Applying this approach to the facts of the present case I attach weight to the following elements. In the first place, the applicant was not punished for the offence of incitement to hatred pursuant to Article 312 of the Criminal Code but for an offence of disseminating separatist propaganda under section 8(1) of the Prevention of Terorrism Act 1991 (see paragraphs 13-20 of the judgment). In fact the courts found “no grounds for convicting him under Article 312” (see paragraph 14 of the judgment). The majority’s reliance on the letters as capable of inciting to violence or as hate speech which glorifies violence thus goes significantly further than the approach of the national courts. Secondly, the applicant was only the major shareholder in the review and not the author of the impugned letters nor even the editor of the review responsible for selecting the material in question. He was thus lower down in the chain of responsibility for the publication of readers’ letters. Nor was he (or the authors) a prominent figure in Turkish life capable, as in the Zana case, of exercising an influence on public opinion. Thirdly, the review was published in Istanbul far away from the zone of conflict in south-east Turkey. Finally, letter-writing by readers does not occupy a central or headline position in a review and is by its very nature of limited influence. Moreover some allowance must be made for the fact that members of the public expressing their views in letters for publication are likely to use a more direct and vehement style than professional journalists.

The combination of these factors leads me to the conclusion that there was no real or genuine risk of the speech at issue inciting to hatred or to violence and that the applicant was sanctioned because of the political message of the letters rather than their inflammatory tone. I am thus of the view that there was a violation of Article 10 in this case.

 

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE BONELLO

I voted to find a violation of Article 10, as I do not endorse the primary test applied by the Court to determine whether the interference by the domestic authorities with the applicant’s freedom of expression was justifiable in a democratic society.

Throughout these, and previous Turkish freedom-of-expression cases in which incitement to violence was an issue, the common test employed by the Court seems to have been this: if the writings published by the applicant supported or instigated the use of violence, then his conviction by the national courts was justifiable in a democratic society. I discard this yardstick as insufficient.

I believe that punishment by the national authorities of those encouraging violence would be justifiable in a democratic society only if the incitement were such as to create “a clear and present danger”. When the invitation to the use of force is intellectualised, abstract, and removed in time and space from the foci of actual or impending violence, then the fundamental right to freedom of expression should generally prevail.

I borrow what one of the mightiest constitutional jurists of all time had to say about words which tend to destabilise law and order: “We should be eternally vigilant against attempts to check the expression of opinions that we loathe and believe to be fraught with death, unless they so imminently threaten immediate interference with the lawful and pressing purposes of the law that an immediate check is required to save the country.”[17]

The guarantee of freedom of expression does not permit a state to forbid or proscribe advocacy of the use of force except when such advocacy is directed to inciting or producing imminent lawlessness and is likely to incite or produce such action[18]. It is a question of proximity and degree[19].

In order to support a finding of clear and present danger which justifies restricting freedom of expression, it must be shown either that immediate serious violence was expected or was advocated, or that the past conduct of the applicant furnished reason to believe that his advocacy of violence would produce immediate and grievous action[20].

It is not manifest to me that any of the words with which the applicant was charged, however pregnant with mortality they may appear to some, had the potential of imminently threatening dire effects on the national order. Nor is it manifest to me that instant suppression of those expressions was indispensable for the salvation of Turkey. They created no peril, let alone a clear and present one. Short of that, the Court would be subsidising the subversion of freedom of expression were it to condone the conviction of the applicant by the criminal courts.

In summary, “no danger flowing from speech can be deemed clear and present, unless the incidence of the evil apprehended is so imminent that it may befall before there is opportunity for full discussion. If there be time to expose, through discussion, the falsehood and the fallacies, to avert the evil by the process of education, the remedy to be applied is more speech, not enforced silence”[21].

Moreover, I did not support the majority in its ruling that the finding of a violation of Article 6 § 1 of the Convention constitutes in itself just satisfaction for the non-pecuniary damage alleged by the applicant. I believe that such non-redress is inadequate in any court of justice and is negated by the clear wording of the Convention, as explained in detail in my partly dissenting opinion annexed to Aquilina v. Malta ([GC], no. 25642/94, ECHR 1999-III).

 

JOINT PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGES TULKENS, CASADEVALL AND GREVE

(Translation)

Like the majority, we voted in favour of finding a violation of Article 6 § 1 of the Convention. However, unlike the majority, we consider that there was also a breach of Article 10 in the present case. Our opinion is based in particular on the following considerations.

1.  While, on the one hand, the Court reiterates that freedom of the press must make it possible to “... impart information and ideas on political issues, including divisive ones” (see paragraph 59 of the judgment), it finds on the other hand that the impugned letters “... amount to an appeal to bloody revenge by stirring up base emotions and hardening already embedded prejudices which have manifested themselves in deadly violence” (see paragraph 62). In addition to the fact that the letters concerned must be read in context, it is, in our view, difficult to assess accurately and objectively the meaning of the terms employed and how they should be construed. We consider that freedom of expression as protected by the Convention may be curtailed only when there is direct provocation to commit serious criminal offences (crimes).

2.  Furthermore, the Court’s analysis in the instant case seems to us to be inconsistent with its conclusions in the Arslan, Ceylan and several other cases, three of which also involved the applicant, Mr Sürek. All of those cases concerned the right to information and freedom of expression. The Court hardly distinguishes between these cases in its assessment of the political statements and sometimes virulent and acerbic criticism of the Turkish authorities’ actions; in none of them did it find any justification for making an exception to Article 10 of the Convention. More particularly, we fail to see why in the present case, but not in the others “... the message which is communicated to the reader is that recourse to violence is a necessary and justified measure of self-defence in the face of the aggressor”, as the majority assert in paragraph 62 of the judgment.

3.  The case of Sürek (no. 1) differs markedly from Zana, as in the latter case the applicant’s statements were unambiguous, they coincided “... with murderous attacks carried out by the PKK on civilians in south-east Turkey, where there was extreme tension at the material time” and Mr Zana was a political figure and former mayor of Diyarbakır, so that it followed that the published comments could be regarded as “... likely to exacerbate an already explosive situation in that region” (see the Zana v. Turkey judgment of 25 November 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997-VII, p. 2549, §§ 5960). In the present case Mr Sürek was not even the author of the comments in the impugned letters, which had been written by readers of the review.

4.  The criteria used by the majority in its assessment (see paragraphs 59 and 61 of the judgment) and the fact that, as the Court has regularly stated, paragraph 2 of Article 10 must be strictly construed so as to leave little scope for limitations on freedom of expression, meant that the Court should, in our view, have found that there was an unjustified interference with the applicant’s right to freedom of expression and, consequently, a violation of Article 10.

 

 

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE FISCHBACH

(Translation)

Having voted with the majority in favour of finding a violation of Article 6 § 1, I regret that I am unable to agree with the reasoning that led it to conclude that there has been no violation of Article 10.

Obviously, I agree with the Court’s case-law affording the national authorities a wider margin of appreciation when considering whether there is a need for interference in the exercise of freedom of expression in cases concerning comments inciting people to use violence against an individual, a State representative or a sector of the population.

I cannot, however, detect in the remarks made in the two letters written by readers an incitement to use violence. In view of the situation that has prevailed in south-east Turkey since 1985, it seems to me that only conduct of that nature may be regarded as overstepping the limits of freedom of expression as protected by the Convention. The applicant, who has done no more than to describe, admittedly in violent and shocking terms, what is happening in the region, has not said any more in his comments than what the Court has in other cases regarded as tolerable and thus not falling within the exceptions to Article 10 (see Ceylan v. Turkey [GC], no. 23556/94, ECHR 1999-IV, and Arslan v. Turkey [GC], no. 23462/94, 8 July 1999).

That is why I find that there has been a violation of Article 10 in the present case.

 

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE GÖLCÜKLÜ

(Translation)

To my great regret, I do not agree with the view of the majority of the Court that there has been a violation of Article 6 § 1 in that the National Security Courts are not “independent and impartial tribunals” within the meaning of that provision owing to the presence of a military judge on the bench. In that connection, I refer to the partly dissenting opinion which I expressed jointly with those eminent judges, Mr Thór Vilhjálmsson, Mr Matscher, Mr Foighel, Sir John Freeland, Mr Lopes Rocha, Mr Wildhaber and Mr Gotchev in the case of Incal v. Turkey (judgment of 9 June 1998, Reports of Judgments and Decisions 1998-IV), and to my individual dissenting opinion in the case of Çıraklar v. Turkey (judgment of 28 October 1998, Reports 1998-VII). I remain firmly convinced that the presence of a military judge in a court composed of three judges, two of whom are civilian judges, in no way affects the independence and impartiality of the National Security Courts, which are courts of the non-military (ordinary) judicial order whose decisions are subject to review by the Court of Cassation.

I wish to stress that: (1) the conclusion of the majority results from an unjustified extension to the theory of outward appearances; (2) it does not suffice to say, as the majority do in paragraph 75 of the judgment, that it is “understandable that the applicant ... should have been apprehensive about being tried by a bench which included a regular army officer, who was a member of the Military Legal Service”, and then simply to rely on the Incal precedent (Çıraklar being a mere repetition of what was said in the Incal judgment); and (3) the majority’s opinion is in the abstract and ought therefore, if it was to be justifiable, to have been better supported both factually and legally.

 


[1]Notes by the Registry

[2]1-.  Protocol No. 11 and the Rules of Court came into force on 1 November 1998.

[3].  Since the entry into force of Protocol No. 11, which amended Article 19, the Court has functioned on a permanent basis.

[4].  Note by the Registry. Rules of Court A applied to all cases referred to the Court before the entry into force of Protocol No. 9 (1 October 1994) and from then until 31 October 1998 only to cases concerning States not bound by that Protocol.

[5].  The Republic of Turkey (Türkiye Cumhuriyeti).

[6].  The phrases in inverted commas in this paragraph are quotations from the public speeches of Mr Demirel, former Prime Minister of Turkey.

[7].  The conviction of a person pursuant to Article 312 § 2 entails further consequences, particularly with regard to the exercise of certain activities governed by special legislation. For example, persons convicted of an offence under that Article may not found associations (Law no. 2908, section 4(2)(b)) or trade unions, nor may they be members of the executive committee of a trade union (Law no. 2929, section 5). They are also forbidden to found or join political parties (Law no. 2820, section 11(5)) and may not stand for election to Parliament (Law no. 2839, section 11(f3)). In addition, if the sentence imposed exceeds six months’ imprisonment, the convicted person is debarred from entering the civil service, except where the offence has been committed unintentionally (Law no. 657, section 48(5)).

[8].  This law, promulgated with a view to preventing acts of terrorism, refers to a number of offences defined in the Criminal Code which it describes as “acts of terrorism” or “acts perpetrated for the purposes of terrorism” (sections 3 and 4) and to which it applies.

[9]-2.  The phrase in italics was deleted by a judgment of the Constitutional Court on 31 March 1992 and went out of force on 27 July 1993.

[10].  See the relevant provision of Law no. 4126, reproduced below.

[11].  See paragraph 27 below.

[12].  This provision concerns substitute penalties and measures which may be ordered in connection with offences attracting a prison sentence.

[13].  This provision concerns reprieves.

[14].  On the question whether the judgment is unlawful, the Court of Cassation is not bound by the arguments submitted to it. Moreover, the term “legal rule” refers to any written source of law, to custom and to principles deduced from the spirit of the law.

[15].  The National Security Courts were created by Law no. 1773 of 11 July 1973, in accordance with Article 136 of the 1961 Constitution. That law was annulled by the Constitutional Court on 15 June 1976. The courts in question were later reintroduced into the Turkish judicial system by the 1982 Constitution. The relevant part of the statement of reasons contains the following passage:

“There may be acts affecting the existence and stability of a State such that when they are committed, special jurisdiction is required in order to give judgment expeditiously and appropriately. For such cases it is necessary to set up National Security Courts. According to a principle inherent in our Constitution, it is forbidden to create a special court to give judgment on a specific act after it has been committed. For that reason the National Security Courts have been provided for in our Constitution to try cases involving the above-mentioned offences. Given that the special provisions laying down their powers have been enacted in advance and that the courts have been created before the commission of any offence …, they may not be described as courts set up to deal with this or that offence after the commission of such an offence.”

[16].  Note by the Registry. For practical reasons this annex will appear only with the final printed version of the judgment (in the official reports of selected judgments and decisions of the Court), but a copy of the Commission’s report is obtainable from the Registry.

[17].  Justice Oliver Wendell Holmes in Abrahams v. United States 250 U.S. 616 (1919) at 630.

[18].  Brandenburg v. Ohio 395 U.S. 444 (1969) at 447.

[19].  Schenck v. United States 294 U.S. 47 (1919) at 52.

[20].  Whitney v. California 274 U.S. 357 (1927) at 376.

[21].  Justice Louis D. Brandeis in Whitney v. California 274 U.S. 357 (1927) at 377.

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde