Nejdet Şahin i Perihan Şahin protiv Turske

Država na koju se presuda odnosi
Turska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
13279/05
Stepen važnosti
1
Jezik
Bosanski
Datum
20.10.2011
Članovi
6
6-1
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
6-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Upravni postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom (broj 13279/05) koju je Sudu podnijelo dvoje turskih državljana, gosp. Nejdet Şahin i gđa Perihan Şahin, 9. aprila 2005. godine. Podnosioci predstavke su naveli da su postupci pred domaćim sudovima bili nepravični zbog protivurečnih odluka koje su ti sudovi doneli.

Predstavka je dodijeljena Drugom odeljenju koje je zaključilo, sa šest glasova prema jedan, da član 6. stav 1. Konvencije nije prekršen. Podnosioci su potom zahtevali da se predmet prosledi Velikom veću na osnovu člana 43. Konvencije. Odbor Velikog veća je prihvatio taj zahtev.

Podnosioci predstavke su rođeni 1949. godine i 1950. godine i žive u Ankari. Njihov sin, vojni pilot, je preminuo u avionskoj nesreći koja se desila u blizini sela Malatya (Akçadağ / Güzyurdu) 16. maja 2001. godine dok je prevozio trupe iz Diyarbakıra u Ankaru. Trideset tri druga vojna lica su poginula u istoj nesreći, od kojih su petorica članovi posade. Dana 10. maja 2002. godine, podnosioci predstavke su, putem svog advokata podneli zagtev za penziju Generalnoj direkciji turskog penzionog fonda u skladu sa članom 21. Zakona broj 3713 koji se odnosi na borbu protiv terorizma. U dopisu od 23. maja 2002. godine, Generalna direkcija turskog penzionog fonda je istakla da je podnosiocima predstavke dodeljena mesečna ratna vojna invalidska penzija i paušalni iznos koji je jednak sumi trideset plata najvišeg državnog službenika. Ona je dalje istakla da smrt njihovog sina nije bila uzrokovana terorističkim aktom u smislu Zakona broj 3713, nego činjenicom da se njegov avion srušio iz nepoznatog razloga. To je bio razlog zbog kojeg nije bilo moguće povećati mesečnu invalidsku penziju do iznosa mesečne plate koja se isplaćuje ekvivalentnim aktivnim vojnim licima.

Podnosioci predstavke su se žalili na ovu odluku Upravnom sudu u Ankari. Oni su prije svega istakli da je njihov sin poginuo dok je transportirao trupe angažovane u borbi protiv terorizma iz severnog Iraka tako da se treba smatrati da se njegova smrt desila u kontekstu borbe protiv terorizma. Sudsko veće Upravnog suda u Ankari je odbacilo njihovu žalbu budući da je smatralo da ne potpada pod opseg njegove nadležnosti, nego nadležnosti Vrhovnog vojnog upravnog suda, nakon čega su podnosioci predmet dostavili Vrhovnom vojnom upravnom sudu. Dana 10. juna 2004. godine, Vrhovni vojni upravni sud je odbacio njihov zahtev. Podnosioci su uložili žalbu na ovu presudu, koja je obračena.

U obraćanju ESLJP, podnocioci predstavke su naveli da je postupak pred domaćim sudovima bio nepravičan i da je mogućnost da ista činjenica može dovesti do različite pravne ocene od jednog suda do drugog u suprotnosti sa principima jednakosti pred zakonom i dosledne primene zakona (imajući u vidu da su sudovima kojima su se obraćali dostavili predmete koji su prema njihovom mišljenju bili slični njihovom slučaju). Oni su istakli da su porodice žrtava koje su poginule u istoj avionskoj nesreći kao i njihov sin podnele zahteve koji su slični njihovom zahtevu i da su dobile spor pred redovnim upravnim sudovima. Oni su se pozvali na član 6. stav 1. Konvencije.

Sud je sa, deset glasova prema sedam doneo odluku da član 6. stav 1. Konvencije nije prekršen.

Presudi je priloženo izdvojeno mišljenje sudija Bratzae, Casadevalla, Vajić, Spielmanna, Rozakisa, Kovlera i Mijović

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

VELIKO VIJEĆE

PREDMET NEJDET ŞAHİN I PERİHAN ŞAHİN protv TURSKE

 (Predstavka broj 13279/05)

PRESUDA

STRASBOURG

 20. oktobra 2011. godine

Ova presuda je konačna, ali može biti predmet redakcijskih izmjena.

U predmetu Nejdet Şahin i Perihan Şahin protiv Turske, Evropski sud za ljudska prava, zasjedajući u Velikom vijeću u sastavu:

Nicolas Bratza, predsjednik,
Josep Casadevall,
Nina Vajić,
Dean Spielmann,
Christos Rozakis,
Corneliu Bîrsan,
Anatoly Kovler,
Elisabet Fura,
Ljiljana Mijović,
Egbert Myjer,
David Thór Björgvinsson,
George Nicolaou,
Luis López Guerra,
Nona Tsotsoria,
Ann Power-Forde,
Işıl Karakaş,
Guido Raimondi, sudije,
i Michael O’Boyle, zamjenik sekretara,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost, koje je održano 9. marta i 21. septembra 2011. godine, donosi sljedeću presudu, koja je usvojena posljednjeg navedenog dana:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom (broj 13279/05) koju je Sudu podnijelo dvoje turskih državljana, gosp. Nejdet Şahin i gđa Perihan Şahin (podnosioci predstavke) protiv Republike Turske u skladu sa članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Konvencija) 9. aprila 2005. godine.

  2. Podnosioce predstavke, kojima je dodijeljena pravna pomoć, je zastupao gosp. K. Karabulut, odvjetnik iz Ankare. Tursku vladu (Vlada) je zastupao gosp. M. Özmen, njen kozastupnik.

  3. Podnosioci predstavke su naveli da su postupci pred domaćim sudovima bili nepravični zbog proturječnih odluka koje su donijeli ti sudovi (član 6. stav 1. Konvencije).

  4. Predstavka je dodijeljena Drugom odjeljenju Suda (pravilo 52. stav 1. Pravila Suda). Dana 27. maja 2010. godine, Vijeće tog odjeljenja, u sastavu: Françoise Tulkens, Ireneu Cabral Barreto, Vladimiro Zagrebelsky, Danute Jočienė, Dragoljub Popović, András Sajó, Işıl Karakaş, sudije i Sally Dollé, sekretarka Odjeljenja, je proglasilo predstavku prihvatljivom, te je zaključilo, sa šest glasova prema jednom glasu, da član 6. stav 1. Konvencije nije prekršen.

  5. Dana 25. augusta 2010. godine, podnosioci predstavke su zahtijevali da se predmet proslijedi Velikom vijeću na osnovu člana 43. Konvencije i pravila 73. Dana 4. oktobra 2010. godine, Odbor Velikog vijeća je prihvatio taj zahtjev.

  6. Sastav Velikog vijeća je određen u skladu sa odredbama člana 26. st. 4. i 5. Konvencije i pravilom 24. Budući da Jean-Paul Costa nije mogao učestvovati u drugom vijećanju, Nicolas Bratza ga je zamijenio kao predsjednik Velikog vijeća, a Egbert Myjer, prvi zamjenik, je postao punopravi član (pravilo 11). Corneliu Bîrsan, drugi zamjenik, je zamijenio Kristinu Pardalos koja je bila spriječana da učestvuje u vijećanju.

  7. Podnosioci predstavke su dostavili zapažanja o meritumu u pisanoj formi. Vlada nije dostavila zapažanja.

  8. Javna rasprava je održana u Palati ljudskih prava u Strasbourgu 9. marta 2011. godine (pravilo 59. stav 3).

Pred Sudom su se pojavili

– u ime Vlade
Gosp. M. ÖZMEN,
Gosp. K. ESENER,
Gosp. O. ÇIDEM,
Gosp. M. K. ERDEM,
Gosp. N. YAMALI,
Gosp. I. ERTÜZÜN,
Gđa F. SÖZEN,
Gđa İ. KOCAYIĞIT, kozastupnik,
Gđa A. ÖZDEMIR,

– u ime podnosilaca predstavke: savjetnici.
Gosp. K. KARABULUT, branitelj,
Gđa M. TUNCEL, asistentica.

Sud je saslušao izjave gosp. Karabuluta i gosp. Özmena.

ČINJENICE

I.  OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnosioci predstavke su rođeni 1949. godine i 1950. godine, te žive u Ankari.

  2. Njihov sin, vojni pilot, je preminuo u avionskoj nesreći koja se desila u blizini sela Malatya (Akçadağ / Güzyurdu) 16. maja 2001. godine dok je prevozio trupe iz Diyarbakıra u Ankaru. Trideset tri druga vojna lica su poginula u istoj nesreći, od kojih su petorica članovi posade.

  3. Dana 10. maja 2002. godine, podnosioci predstavke su, putem svog odvjetnika, podnijeli zahtjev za penziju Generalnoj direkciji turskog penzionog fonda u skladu sa članom 21. Zakona broj 3713 koji se odnosi na borbu protiv terorizma (Zakon broj 3713).

  4. U dopisu od 23. maja 2002. godine, Generalna direkcija turskog penzionog fonda je istakla da je podnosiocima predstavke dodijeljena, inter alia, mjesečna ratna vojna invalidska penzija na osnovu člana 64. Zakona broj 5434, te paušalni iznos koji je jednak sumi trideset plata najvišeg državnog službenika. Ona je dalje istakla da smrt njihovog sina nije bila uzrokovana terorističkim aktom u smislu Zakona broj 3713, nego činjenicom da se njegov avion srušio iz nepoznatog razloga. To je bio razlog zbog kojeg nije bilo moguće povećati mjesečnu invalidsku penziju do iznosa mjesečne plate koja se isplaćuje ekvivalentnim aktivnim vojnim licima.

  5. Dana 15. jula 2002. godine, podnosioci predstavke su, putem svog odvjetnika, uložili žalbu protiv te odluke Upravnom sudu u Ankari. Oni su prije svega istakli da je njihov sin poginuo dok je transportirao trupe angažovane u borbi protiv terorizma iz sjevernog Iraka tako da se treba smatrati da se njegova smrt desila u kontekstu borbe protiv terorizma.

  6. Dana 1. aprila 2003. godine, 4. vijeće Upravnog suda u Ankari je odbacilo njihovu žalbu budući da je smatralo da ne potpada pod opseg njegove nadležnosti, nego nadležnosti Vrhovnog vojnog upravnog suda. Pozivajući se na presudu Suda za rješavanja sukoba nadležnosti od 14. maja 2001. godine (E.2000/77, K.2001/22), 4. vijeće Upravog suda u Ankari je istaklo:

“(...) da bi se odredilo da li se upravni akt “odnosi na vojnu službu” i odlučilo koji sud ima jurisdikciju, mora se ispitati predmet akta. Ako je akt donesen u vezi sa vojnim zahtjevima, procedurom i praksom, mora se smatrati da se odnosi na vojnu službu (...). Okolnost da li je ili nije akt prvobitno usvojila vlast koja nije vojna nije relevantna - Vrhovni vojni upravni sud je sud koji je odgovoran za ispitivanje postupka koji je [pokrenuo] neki pripadnik vojnih snaga. Ovaj predmet se odnosi na zahtjev za mjesečnu penziju koji su podnijeli podnosioci zahtjeva na osnovu Zakona broj 3713 (...). Da bi se odredilo da li zahtjev potpada pod opseg tog zakona, potrebno je uzeti u obzir (...) cilj vojne službe, specifičnost lokacije vojne misije te vojnu sposobnost kako bi se dokazalo da je sporni akt u funkciji vojnih potreba, procedure i prakse.

U tom slučaju, (...) ispitivanje i rješavanje spora je obuhvaćeno opsegom nadležnosti Vrhovnog vojnog upravnog suda.

Uostalom, odluka Suda za sporove nadležnosti broj E: 2000/77, K: 2001/22, koja je objavljena u Službenim novinama (...) od 18. juna 2001. godine, sadrži obrazloženje u tom smislu.”

  1. Dana 3. juna 2003. godine, podnosioci predstavke su dostavili predmet Vrhovnom vojnom upravnom sudu. U svom zahtjevu, oni su se pozvali na odluku koju je usvojilo 10. vijeće Upravnog suda u Ankari, (E.2002/1059, K.2003/27) od 22. januara 2003. godine, smatrajući da se radi o sličnom predmetu (vidi, stav 26. dole).

  2. Dana 10. juna 2004. godine, Vrhovni vojni upravni sud je odbacio njihov zahtjev. On je, prije svega, istakao da je podnosiocima predstavke dodijeljena mjesečna ratna vojna invalidska penzija te paušalni iznos koji je jednak sumi trideset plata najvišeg državnog službenika, koja je izračunata na osnovu dodatnog člana 78. Zakona broj 5434 i revalorizirana prema Zakonu broj 4567. Sud je potom istakao da je nadležna vlast odbacila njihov zahtjev za povećanje mjesečne penzije do iznosa mjesečne plate koja se isplaćuje ekvivalentnim aktivnim vojnim licima. On je naznačio da je korištenje prava priznatih na osnovu člana 21. Zakona broj 3713 ograničeno na predmete koji se odnose na državne službenike koji su bili direktno ranjeni, ostali invalidi ili su ubijeni usljed terorističkih djela. On je smatrao da sama činjenica da je žrtva obavljala poslove koji se odnose na borbu protiv terorizma nije dovoljna. Budući da preminuli nije bio žrtva terorističkog akta, osporeni upravni akt nije nezakonit.

  3. Jedan od sudija je izrazio mišljenje o neslaganju u kojem je kritizirao takvo restriktivno tumačenje Zakona broj 3713. Ističući da nije sporno da je sin podnosilaca predstavke poginuo u avionskoj nesreći koja se desila dok je kopilotirao avionom prevozeći trupe koje su se vraćale nakon antiterorističke operacije, on je smatrao da je suština spora pitanje da li smrt potpada pod opseg člana 21. Zakona broj 3713. Prema njegovom mišljenju, imajući u vidu misiju preminule osobe, ta odredba je svakako primjenjiva na okolnosti predmeta.

  4. Dana 6. jula 2004. godine, podnosioci predstavke su podnijeli žalbu protiv presude Vrhovnog vojnog upravnog suda. U svom podnesku, odvjetnik podnosilaca predstavke je objasnio da je, u svom podnesku od 11. juna 2004. godine i na raspravi pred Vrhovnim vojnim upravnim sudom isti dan, predočio četiri odluke koje su usvojili redovni upravni sudovi, tj. 6, 10, i 11. vijeće Upravnog suda u Ankari, u vezi sa zahtjevima, koji su slični zahtjevu podnosilaca predstavke, koje su podnijele porodice vojnih lica koja su poginula u istoj nesreći kao i njihov sin; sudovi su u tim odlukam presudili u korist podnosilaca zahtjeva. On se žalio da se Vrhovni vojni upravni sud nije pozvao na te predmete, te je istakao da je usvojeno rješenje suprotno ustavnim principima jednakosti pred zakonom i dosljedne primjene zakona.

  5. Presudom od 30. septembra 2004. godine, Vrhovni vojni upravni sud je odbio žalbu podnosilaca predstavke kao neosnovanu, te je zaključio da je osporena presuda u suglasnosti sa zakonom i predviđenom procedurom. Presuda je dostavljena odvjetniku podnosilaca predstavke. Na poštanskom pečatu na koverti u kojoj je dostavljena presuda je bio naznačen datum 11.oktobra 2004. godine.

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A.  Kratka prezentacija sudskog sistema Turske

  1. Turski sudski sistem je podijeljen u tri kategorije: redovni sudovi, koji uključuju građanske i krivične sudove; upravni sudovi i vojni sudovi. Te tri kategorije su podijeljene u tri potkategorije prema predmetu spora. Na vrhu svake od te tri grane se nalazi vrhovni sud: Kasacioni sud za sudove općeg prava, Vrhovni upravni sud za upravne sudove i Vojni kasacioni sud i Vrhovni vojni upravni sud za vojna pitanja.

  2. Prema odredbama člana 157. Ustava, Vrhovni vojni upravni sud je prvostepena i konačna pravosudna instanca koja ispituje sporove koji proizilaze iz upravnih odluka i akata, koji se odnose na vojna lica ili vojnu službu, čak kada njih donose vlasti koje nisu vojne. Međutim, kada se spor odnosi na obaveznu vojnu službu, zainteresirano lice ne mora biti vojno lice.

  3. Specijalni sud, nazvan Sud za rješavanje sukoba nadležnosti ima nadležnost da rješava sporove između sudova općeg prava, upravnih i vojnih sudova u pogledu njihove nadležnosti i odluka (član 158. Ustava).

B.  Relevantno domaće pravo

  1. Član 21. Zakona broj 3713[1]od 12. aprila 1991. godine (Zakon o borbi protiv terorizma) glasi:

“Odredbe Zakona broj 2330 koje se odnose na novčanu naknadu i prava na mjesečnu penziju se primjenjuju na javne uposlenike koji su ranjeni ili su ostali invalidi, ili su poginuli ili ubijeni usljed terorističkog akta prilikom obavljanja svojih dužnosti, unutar ili izvan teritorije zemlje, ili, ako nisu više aktivna lica, zbog svojih [nekadašnjih] dužnosti (...).”

  1. Relevantne odredbe Zakona broj 2247 od 12. juna 1979. godine (koji je stupio na snagu 22. juna 1979. godine), koji se odnosi na osnivanje i djelovanje Suda za rješavanje sukoba nadležnosti, glasi:

Član 10.

“Spor sukoba nadležnosti se pokreće kada glavni državni pravobranitelj zahtijeva od

Suda za rješavanje sukoba nadležnosti da ispita pitanje nadležnosti nakon odbacivanja prigovora o nenadležnosti u sporu pred redovnim, upravnim ili vojnim sudom (...).”

Član 17.

“Pozitivan sukob nadležnosti postoji kada su predmeti sa istim strankama, predmetom i razlogom za pokretanje postupka upućeni dva različitih tipa suda – redovnom, upravnom ili vojnom – a i jedan i drugi sud usvoji odluku u kojoj smatra da je on taj koji je nadležan da riješi predmet.”

Član 24.

“Spor u vezi sa kolizijom presuda postoji kada je ostvarivanje nekog prava nemoguće zbog nepodudarnosti između konačnih odluka koje su usvojila najmanje dva suda navedena u članu 1, pod uvjetom da se te odluke odnose na isti predmet i isti razlog za pokretanje postupka – a ne na pitanje nadležnosti – i da je najmanje jedna od stranaka [u predmetu] ista (...).”

Član 28.

“Sud za rješavanje sukoba nadležnosti odmah saopćava zaključke do kojih je došao u svojim odlukama relevantnim državnim pravobraniteljima, sudu koji mu se obratio s ciljem rješavanja sukoba nadležnosti, sudu ili sudovima koji čekaju njegovu odluku i osobama ili organima koji su zahtijevali rješavanje sukoba. Odnosni sudovi i odnosne vlasti, organi i osobe se moraju povinovati odlukama Suda za rješavanje sukoba nadležnosti te ih primijeniti bez odlaganja.”

Član 29.

“Odluke odjeljenja i suda u plenumu su konačne. Principijelne odluke i odluke odjeljenja koje predsjednik smatra relevantnim se objavljuju u Službenom glasniku.”

Član 30.

“Proturječnost između odluka odjeljenjā Suda za rješavanje sukoba nadležnosti se rješava principijelnim odlukama koje donosi sud u plenumu (...). Principijelne odluke koje se odnose na pitanje nadležnosti su obavezujuće za Sud za rješavanje sukoba nadležnosti i sve pravosudne organe; principijelne odluke u meritumu koje se donose u predmetima u vezi sa proturječnim presudama su obavezujuće samo za Sud za rješavanje sukoba nadležnosti.”

C.  Relevantno domaće pravo i praksa

1.  Presude redovnih upravnih sudova i Vrhovnog vojnog upravnog suda

  1. Osim postupka koji su pokrenuli podnosioci predstavke, sedamnaest postupaka su pokrenule porodice žrtava avionske nesreće koja se desila 16. maja 2001. godine pred domaćim upravnim sudovima na osnovu Zakona broj 3713 nakon što je turski penzioni fond odbio njihove zahtjeve.

Upravni sud u Ankari je razmotrio žalbe u četrnaest predmeta, od kojih su se četiri odnosila na bliske srodnike članova avionske posade, u kojima je presudio u korist porodica žrtava. Dana 19. juna 2002. godine (odluka E.2002/87, K.2002/870), 22. januara 2003 (odluka E.2002/1059, K.2003/27), 31. marta 2003 (odluka E.2003/148, K.2003/522) i 26. juna 2003 (odluke E.2002/100, K.2003/1073 i E.2002/101, K.2003/1053), 19. oktobra 2004 (odluke E.2004/3051, K.2004/1535 i E.2004/3055, K.2004/1536), 6. i 14. oktobra 2005 (odluke E.2005/1973, K.2005/1424 i E.2005/1743, K.2005/1011), 8. i 29. marta 2006 (odluke E.2006/653, K.2006/594 i E.2006/678, K.2006/551), 27. septembra 2007 (E.2007/764, K.2007/1849) i 29. i 30. januara 2008 (E.2008/82, K.2008/184 i E.2007/1491, K.2008/135), različita vijeća Upravnog suda u Ankari (1, 2, 3, 4, 5, 6, 8, 10. i 11. vijeće) su donijela presude u kojima su priznala da okolnosti avionske nesreće potpadaju pod opseg Zakona broj 3713.

  1. Naime, 22. januara 2003. godine (odluka E.2002/1059, K.2003/27), po žalbi u kojoj se zahtijevalo poništenje odluke penzionog fonda kojom je odbijen zahtjev za dodjeljivanje dodatne penzije predviđene Zakonom broj 3713, koji su podnijeli roditelji preminulog pilota, 10. vijeće Upravnog suda u Ankari je donijelo presudu koja sadrži sljedeće stavove:

“(...) Nakon ispitivanja spisa [proizilazi] da je (...) sin podnosilaca zahtjeva bio pilot aviona (...), čiji je posao bio da preveze specijalne trupe u misiji protiv separatističke terorističke organizacije PKK, zajedno sa njihovim oružjem i opremom, u operacionu zonu i da vrati trupe koje napuštaju tu zonu do njihovih jedinica (...). On je poginuo 16. maja 2001. godine, kada se njegov avion srušio za vrijeme te misije. Nakon nesreće, podnosiocima zahtjeva je dodijeljena mjesečna ratna vojna invalidska penzija na osnovu člana 64. Zakona broj 5434 (...). Smatrajući da smrt njihovog sina potpada pod opseg Zakona broj 3713, oni su podnijeli zahtjev za mjesečnu penziju na osnovu tog zakona (...). Oni su pokrenuli ovaj postupak nakon što su vlasti odbacile njihov zahtjev (...).

 Iz ispitivanja (...) navedenih pravnih odredbi i spisa proizilazi da je sin podnosilaca zahtjeva poginuo 16. maja 2001. godine kada se srušio avion u kojem je on vraćao trupe iz antiterorističke misije. Predmetna misija ja jasno činila dio borbe protiv terorizma (...) te, prema tome, osporeni upravni akt mora biti poništen (...).”

  1. Svaki put kad mu je uložena žalba protiv navedenih presuda Upravnog suda u Ankari, Vrhovni upravni sud je potvrdio stajalište prvostepenog suda (odluke E.2002/4268, K.2005/333; E.2003/1775, K.2005/5476; E.2003/3110, K.2006/843; E.2003/3860, K.2004/4655; E.2003/3856, K.2004/4656; E.2005/2298, K.2007/8147; E.2005/1399, K.2007/6047; E.2006/1352, K.2009/7096; E.2006/1802, K.2009/7096; E.2007/2275, K.2009/8317; E.2006/9775, K.2009/7138; E.2008/715, K.2010/3868; E.2008/7839, K.2010/3870).

  2. Dana 28. marta 2003. godine, pozivajući se na odluku Suda za rješavanje sukoba nadležnosti od 14. maja 2001. godine (E.2000/77, K.2001/22 – vidi, stav 31. dole), 5. vijeće Upravnog suda u Ankari je smatralo da nije nadležno da razmotri žalbu koju je uložila porodica jednog narednika koji je poginuo u istoj avionskoj nesreći u kojoj je zahtijevala poništenje odluke penzionog fonda kojom je odbačen njen zahtjev za mjesečnu penziju na osnovu Zakona broj 3713 (odluka E.2002/754, K.2003/346). Predmet je proslijeđen Vrhovnom vojnom upravnom sudu koji je, presudom od 13. maja 2004. godine, odbio žalbu jer je smatrao da preminuli nije bio žrtva terorizma (odluka E.2003/14, K.2004/754). Nakon toga, dana 30. septembra 2004. godine, on je odbio žalbu protiv te presude (odluka E.2004/1199, K.2004/1480).

  3. Dana 2. oktobra 2009. godine, udovica navedenog preminulog je podnijela drugi zahtjev penzionom fondu za mjesečnu penziju na osnovu Zakona broj 3713 u svoje ime i u ime svog sina. Zahtjev je odbačen, a žalba uložena 5. vijeću Upravnog suda u Ankari je odbačena 11. marta 2010. godine zbog nenadležnosti (E.2009/1631, K.2001/343)[2]. U svom obrazloženju, 5. vijeće se pozvalo na presudu Suda za rješavanje sukoba nadležnosti od 11. decembra 2006. godine (E.2006/246, K.2006/236 – vidi, stav 32. dole).

2.  Presude Suda za rješavanje sukoba nadležnosti

  1. Dana 22. februara 1999. godine, po zahtjevu za rješavanje proturječnosti između rješenja koja su usvojili redovni upravni sudovi i Vrhovni vojni upravni sud, koji su došli do različitih zaključaka o sličnim činjeničnim i pravnim pitanjima, Sud za rješavanje sukoba nadležnosti je usvojio odluku (E.1998/75, K.1999/4) sa sljedećim obrazloženjem:

“Prvi stav člana 24. Zakona broj 2247 o osnivanju i djelovanju Suda za rješavanje sukoba nadležnosti, onako kako je izmijenjen Zakonom broj 2592, propisuje: “Spor u vezi sa kolizijom presuda postoji kada je ostvarivanje nekog prava nemoguće zbog nepodudarnosti između konačnih odluka koje su usvojila najmanje dva suda navedena u članu 1, pod uvjetom da se te odluke odnose na isti predmet i isti razlog za pokretanje postupka – a ne na pitanje nadležnosti – i da je najmanje jedna od stranaka [u predmetu] ista (...).

Na osnovu te odredbe, da bi postojao spor u vezi sa kolizijom presuda, svi sljedeći uvjeti moraju biti ispunjeni kumulativno: (a) odluke koje uzrokuju spor moraju usvojiti najmanje dva [različita] suda među redovnim, vojnim ili upravnim sudovima; (b) predmet, razlog za pokretanje postupka i najmanje jedna od stranka moraju biti isti; (c) obje odluke moraju biti konačne; (d) u odlukama se moralo odlučiti o meritumu predmeta; i (e) ostvarivanje prava mora biti onemogućeno zbog nepodudaranja odluka.

Ispitivanje odluka za koje se navodi da su u proturječne pokazuje da se radi o presudama koje su donijeli redovni upravni sudovi i vojni upravni sud, u kojima su, objektivno, predmet i razlog za pokretanje spora, koji su zasnovani na različitim materijalnim činjenicama, identični, i da je najmanje jedna od stranaka (tužena upravna vlast) ista; predmetne presude su postale konačne nakon iscrpljivanja žalbenog postupka, a u obje presude je odlučeno o meritumu predmeta. Imajući u vidu navedeno, utvrđeno je da su prva četiri uvjeta, koja se iziskuju na osnovu člana 24. da bi postojao spor zbog kolizije presuda, ispunjena.

U vezi sa pitanjem da li je u ovom predmetu kriterij u vezi sa onemogućavanjem ostvarivanja prava ispunjen (...), član 24. omogućava Sudu za rješavanje sukoba nadležnosti, u situacijama u kojima je nemoguće da neka osoba osigura realiziranje prava zbog proturječnih presuda koje su donijela dva različita suda, da riješi to pitanje

(...).

(...) presuda upravnog suda kojom se poništava ranija odluka nema dejstva na presudu Vrhovnog vojnog upravnog suda kojom se odbija zahtjev; tužena upravna vlast, koja je morala poništiti mjeru u svjetlu presude upravnog suda u korist H. i F.G., nema obavezu da izvrši tu presudu u pogledu N.T., kao trećeg lica u postupku. Budući da je tužba koju je podnio N.T. odbijena, ne može se smatrati da N.T. ima pravo koje je priznato sudskom odlukom.

(...) podnositeljica zahtjeva ne može tvrditi da ima pravo priznato sudskom odlukom tako da njen zahtjev mora biti odbijen u skladu sa članom 24. Zakona broj 2247 jer uvjet koji se odnosi na “nemogućnost izvršenja presude”, koji se iziskuje kako bi postojala nepodudarnost presuda, nije ispunjen.”

  1. Dana 14. maja 2001. godine, Sud za rješavanje sukoba nadležnosti je usvojio odluku (E.2000/77, K.2001/22), čiji relevantni dijelovi glase:

“(...) Rezime: Zahtjev za poništenje odluke penzionog fonda (...) kojom se odbacuje zahtjev za invalidsku penziju (...), koji je podnijela osoba koja je medicinskim nalazom proglašena nesposobnom za vojnu službu, a koja je smatrala da je njen zdravstveni problem uzrokovan vojnom službom, je pitanje za čije rješavanje je nadležan Vrhovni vojni upravni sud.

(...)

Meritum: Prema članu 157. Ustava, Vrhovni vojni upravni sud, iako osnovan od strane vlasti koje nisu vojne, je prvostepena i konačna pravosudna instanca nadležna za sudsku kontrolu sporova koji proizilaze iz upravnih akata ili postupaka koji se odnose na vojnu službu i na vojno osoblje. Međutim, u pogledu sporova koji proizilaze iz vojnih obaveza je ustanovljeno da nije potrebno utvrđivati da li je određena osoba bila član vojnog osoblja. (...) Da bi Vrhovni vojni upravni sud mogao ispitati predmet, osporeni upravni akt se mora odnositi na “pripadnika oružanih snaga” i biti “u vezi sa vojnom službom.” (...)

Da bi se odredilo da li je upravni akt u “vezi sa vojnom službom” i odlučilo koji sud ima jurisdikciju, predmet akta mora biti ispitan. Ako je akt usvojen u skladu sa vojnom tradicijom, principima i praksom, mora se smatrati da je on u vezi sa vojnom službom (...). Preciznije rečeno, upravni akti koji se odnose na vojnu službu su akti koji se odnose na sposobnosti (...) vojnog osoblja, njihov stav i ponašanje, njihovu vojnu karijeru, njihova prava i obaveze kao pripadnika vojske, cilj vojne službe i specifičnost lokacija gdje obavljaju svoju funkciju. Čak i ako je akt usvojila vlast koja nije vojna, to ne prouzrokuje nikakve posljedice – Vrhovni vojni upravni sud je sud koji je odgovoran za ispitivanje tužbe koju je [podnio] pripadnik oružanih snaga koji je lišen neke povlastice.

(...) kada se upravni akt odnosi na pripadnika vojske i u vezi je sa vojnom službom, na Vrhovnom vojnom upravnom sudu je da ispita i riješi spor.”

  1. Dana 11. decembra 2006. godine, Sud za rješavanje sukoba nadležnosti je usvojio odluku (E.2006/246, K.2006/236) u kojoj je odredio koji sud ima nadležnost da riješi sporove koji se odnose na novačnu naknadu na osnovu Zakona broj 3713. Relevantni stavovi glase:

“Činjenice: Sin podnosilaca zahtjeva (...) je poginuo u nesreći u Malatya-AkçadağGüzyurdu 16. maja 2001. godine, kada se srušio avion za prevoz trupa koji je letio iz Diyarbakıra prema Ankari nakon misije u regiji koja je bila u vanrednom stanju (...).

U postupku kojeg su pokrenuli podnosioci zahtjeva nakon što je penzioni fund odbio da im dodijeli penziju uprkos njihovoj tvrdnji da se smrt desila u toku zadataka koji potpadaju pod opseg Zakona broj 2330 i Zakona broj 3713, 3. vijeće Upravnog suda u Ankari je odbilo zahtjev odlukom od 27. juna 2002. godine (E. 2001/1616, K. 2002/1095), smatrajući da ono što se desilo nije bilo rezultat terorističkog akta. Po njihovoj žalbi, 11. odjeljenje Vrhovnog upravnog suda, presudom od 30. januara 2003. godine (E: 2002/3971, K: 2003/495), je poništilo odluku nižestepenog suda, smatrajući da je sud trebao priznati da podnosioci zahtjeva imaju prava na osnovu Zakona broj 2330 i Zakona broj 3713 jer je smrt njihovg sina rezultat terorističkog akta. Predmet je vraćen nižestepenom sudu, koji je ustrajao u svojoj odluci, nakon čega su upravna odjeljenja Vrhovnog upravnog suda, zasjedajući u plenarnom sazivu, potvrdila odluku 11. odjeljenja Vrhovnog upravnog suda, presudom od 1.4.2004.godine (E: 2003/774, K: 2004/409) i ponovo poništila odluku nižestepenog suda (...).

Premda su se tužitelji obratili (...) tuženoj upravnoj vlasti tražeći novčanu naknadu, nakon što je Vrhovni upravni sud, u plenarnom sazivu, potvrdio da je smrt njihovog sina obuhvaćena Zakonom broj 2330 i Zakonom broj 3713, oni nisu primili nikakav odgovor.

(...) dana 25. jula 2005. godine, zainteresirane stranke su se obratile redovnim upravnim sudovima zahtijevajući poništenje implicitne odluke o odbacivanju (...). Tužena upravna vlast je uložila prigovor nenadležnosti, navodeći da Vrhovni vojni upravni sud ima jurisdikciju (...). Odlukom od 2. marta 2006. godine, Upravni sud u Ankari je odbio prigovor te se proglasio nadležnim. (...) Tužena upravna vlast je podnijela zahtjev za rješavanje sukoba nadležnosti (...).

Glavni državni pravobranitelj pri Vrhovnom vojnom upravnom sudu (...) smatra da spor (...) potpada pod opseg nadležnosti Vrhovnog vojnog upravnog suda i da odluka 4. vijeća Upravnog suda u Ankari koja se odnosi na nadležnost treba biti poništena (...). Glavni državni pravobranitelj pri Vrhovnom upravnom sudu (...) tvrdi da spor (...) potpada pod opseg nadležnosti redovnih upravnih sudova (...).

(...) [u pogledu], kada je ispitivala pitanje da li se smrt sina podnosilaca zahtjeva, kao vojnika, desila jer bio žrtva terorističkih akata u smislu Zakona broj 3713 ili u toku dužnosti predviđene Zakonom broj 2330, ili kao rezultat takvih dužnosti, ili kao ovom predmetu (...) pri kontroli mjere [odbacivanja], komisija za novčanu naknadu je uzela u obzir vojne sposobnopsti vojnika (...), njegovo ponašanje (...), njegovu vojnu karijeru, njegova prava i dužnosti kao vojnika, cilj vojne službe, specifičnosti lokacija vojnih misija, i vojne propise i tradicije; i [u pogledu] ovog predmeta, da uvjet, da upravni akt bude u vezi sa vojnom službom, bude ispunjen, Vrhovni vojni upravni sud ima nadležnost da razmatra predmet koji čini predmet spora (...).”

III KOMPARATIVNO PRAVO

  1. Neke evropske zemlje imaju samo jedan vrhovni sud. Takav je slučaj naročito sa zemljama gdje postoji common law, kao što su Kipar, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo, ali i Albanija, Azerbejdžan, Hrvatska, Danska, Estonija, Gruzija, Mađarska, Island, Latvija, Moldavija, Norveška, Rumunija, San Marino, Srbija, Slovačka, Švicarska. Ostale zemlje, kao što su Njemačka, Austrija, Belgija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Finska, Francuska, Italija, Litvanija, Luksemburg, “Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija”, Monako, Nizozemska, Poljska, Porugal, Češka Republika, Švedska i Ukrajina, imaju dva ili više vrhovnih sudova.

  2. Zakon u velikom broju tih zemalja ne predviđa nikakvo sredstvo za rješavanje mogućih proturječnosti sudske prakse vrhovnih sudova, nego samo sredstva za rješavanje mogućih sukoba nadležnosti. Organ zadužen za rješavanje takvih sukoba može biti sud ili odjeljenje suda kojem je posebno dodijeljena ta ovlast (Fracuska, Luksemburg, Litvanija, Češka Republika). U Italiji, zakon dodjeljuje tu ovlast Kasacionom sudu, u Austriji i Andori Ustavnom sudu, a u Monaku Vrhovnom sudu. U Poljskoj ne postoji sudski organ koji je odgovoran za rješavanje sukoba nadležnosti. Konačno, samo mali broj zemalja ima sudove koji su zaduženi za rješavanje proturječne sudske prakse vrhovnih sudova (Njemačka, Ukrajina i Grčka). Zakonodavstvo u Bugarskoj predviđa a posteriori sredstva za rješavanje proturječnosti.

PRAVO

I   NAVODNO KRŠENJE ČLANA 6. STAV 1. KONVENCIJE

  1. Podnocioci predstavke su naveli da je postupak pred domaćim sudovima bio nepravičan i da je mogućnost da ista činjenica može dovesti do različite pravne ocjene od jednog suda do drugog u suprotnosti sa principima jednakosti pred zakonom i dosljedne primjene zakona. Oni su istakli da su porodice žrtava koje su poginule u istoj avionskoj nesreći kao i njihov sin podnijele zahtjeve koji su slični njihovom zahtjevu i da su dobile spor pred redovnim upravnim sudovima.

  2. Podnosioci zahtjeva su se pozvali na član 6. stav 1. Konvencije, čiji relevantni dijelovi glase:

“Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza (...), svako ima pravo na pravično (...) raspravu (...).”

  1. Sud ističe da su podnosioci predstavke istakli sporedno pitanje u svom formularu za predstavku, žaleći se da turske vlasti nisu pokrenule nikakav postupak protiv proizvođača aviona koji se srušio. Budući da taj žalbeni navod nije ponovo predočen pred Velikim vijećem, Veliko vijeće potvrđuje generalno stajalište koje je usvojilo Vijeće (presuda Vijeća, stav 62) te smatra da nema potrebe da to pitanje ispituje odvojeno.

A. Presuda Vijeća

  1. Vijeće je smatralo da njegov zadatak nije da upoređuje različite odluke domaćih sudova, čak i ako su donesene u očigledno sličnim postupcima; ono mora poštovati neovisnost tih sudova. Imajući u vidu stanovište koje je zauzeo Sud za rješavanje sukoba nadležnosti, koji je potvrdio nadležnost Vrhovnog vojnog upravnog suda, Vijeće je dalje smatralo da podnosioci predstavke ne mogu tvrditi da im je uskraćena pravda zbog toga što je taj sud ispitivao njihov predmet ili zbog zaključka do kojeg je on došao. Dakle, Vijeće je zaključilo da, imajući u vidu okolnosti predmeta, član 6. stav 1. Konvencije (presuda Vijeća, st. 54-61) nije prekršen.

B. Argumenti stranaka

1.  Podnosioci predstavke

  1. Prema podnosiocima predstavke, nema sumnje da su slični predmeti upućeni Upravnom sudu u Ankari, Vrhovnom upravnom sudu i Vrhovnom vojnom upravnom sudu. Imajući to u vidu, odluka Vrhovnog vojnog upravnog suda da se ne usvoji njihov zahtjev na osnovu Zakona broj 3713 je dovela do proturječne odluke jer je suprotna tumačenju Upravnog suda u Ankari i Vrhovnog upravnog suda.

  2. Podnosioci predstavke su dalje istakli da je Vrhovni vojni upravni sud ignorirao presude koje su donijeli redovni upravni sudovi u sličnim predmetima – iako mu je skrenuta pažnja na njih – i da je to dovelo do kršenja principa jednakosti iz člana 10. Ustava Turske. Osim toga, podnosioci predstavke su istakli da različito tumačenje dva vrhovna suda u istoj zemlji ne bi trebalo imati dejstvo lišavanja građana njihovih prava. U tom smislu, oni su ponovo istakli argument da je različito tumačenje redovnih upravnih sudova i vojnog upravnog suda nepovratno dovelo do kršenja principa dosljedne primjene zakona.

  3. Oni su dalje istakli da je to proturječno tumačenje također ugrozilo princip pravne sigurnosti, te opće pravne principe. U tom pogledu, podnosioci predstavke su osporili zaključke Vijeća koje je, izražavajući svoje žaljenje zbog različitih tumačenja istih pravnih odredbi, zaključilo da ta okolnost nije dovoljna da bi princip pravne sigurnosti bio ugrožen.

  4. Konačno, podnosioci predstavke su osporili odluku 4. vijeća Upravnog suda u Ankari, prema kojoj ono nije imalo nadležnost da razmatra njihov predmet, dok su se ostala vijeća tog suda proglasila nadležnim. U vezi sa tim, oni su osporili stajalište Vijeća koje nije izvuklo nikakav zaključak iz te činjenice u pogledu člana 6. Konvencije.

2.  Vlada

  1. Vlada je istakla da, imajući u vidu princip neovisnosti sudova, odluke jednog suda nemaju obavezujuće dejstvo za druge sudove koji pripadaju istom ili različitom području nadležnosti. Samo su odluke vrhovnih sudova obavezujuće za hijerarhijski nižestepene sudove istog područja naležnosti. Prema tome, različite odluke redovnih upravnih sudova nemaju obavezujuće dejstvo na druge upravne sudove, a ni, transferzalno, na Vrhovni vojni upravni sud.

  2. Vlada je dalje potvrdila da se ne može reći da je odluka 4. vijeća Upravnog suda u Ankari, prema kojoj ono nije imalo nadležnost da razmatra predmet podnosilaca predstavke, bila proizvoljna. Odluka je bila usvojena u skladu sa kriterijima naznačenim u presudi Suda za rješavanje sukoba nadležnosti od 14. maja 2001. godine, na koju se ono pozvalo i koje je uzelo u obzir vezu sa vojnom službom da bi ustanovilo nadležnost Vrhovnog vojnog upravnog suda. Isto tako, Vlada je istakla da se ne može reći ni da je odluka Vrhovnog vojnog upravnog suda bila proizvoljna budući da je bila u skladu sa odredbama člana 21. Zakona broj 3713: uzrok avionske nesreće nije bio teroristički napad.

  3. Vlada je istakla da se, u svjetlu pravnih odredbi koje se odnose na Zakon o Sudu za rješavanje sukoba nadležnosti, činjenice ovog predmeta ne odnose na sukob nadležnosti, ni na proturječne odluke. Ona je naznačila da ne postoji dvosmislenost ili nesigurnost u vezi sa pitanjem koji sud je bio nadležan da presudi predmet podnosilaca predstavke i da je domaće pravo sasvim jasno u vezi sa tim pitanjem. Član 157. Ustava (vidi, stav 21. gore) propisuje da je Vrhovni vojni upravni sud pravosudni organ koji ispituje sporove koji se odnose na vojna lica ili vojnu službu, a ta odredba Ustava je prenesena u član 20. Zakona o Vrhovnom vojnom upravnom sudu. U presudama od 14. maja 2001. godine i 11. decembra 2006. godine (vidi, st. 31. i 32. gore), Sud za rješavanje sukoba nadležnosti je također potvrdio to stajalište. Prema tome, pravo podnosilaca predstavke na pristup sudu nije bilo ograničeno bilo kakvom dvosmislenošću ili nesigurnošću.

  4. Vlada je dalje istakla da ne postoji pitanje proturječnih tumačenja zakona u ovom predmetu. Pozivajući se na član 24. Zakona o Sudu za rješavanje sukoba nadležnosti (vidi, stav 24. gore) i na presudu Suda za rješavanje sukoba nadležnosti od 22. februara 1999. godine (vidi, stav 30. gore), ona je istakla da do rješavanja proturječnih odluka sudova različitih jurisdikcija dolazi samo u izuzetnim situacijama, kada ostvarivanje nekog prava utvrđenog sudskom odlukom postane nemoguće. Prekoračenje granica te izuzetne okolnosti bi dovelo do nezakonitog miješanja u neovisnost sudova različitih jurisdikcija, u okviru kojih svaki ima sopstveni kontrolni mehnizam za rješavanje proturječnosti presuda. U vezi s tim, Vlada se pozvala na predmet Karakaya protiv Turske ((odluka), broj 30100/06, od 25. januara 2011).

  5. Vlada je prihvatila da postoje različita tumačenja sudova koji pripadaju različitim područjima nadležnosti, ali je istakla da je nadležni sud taj koji je donio odluku protiv podnosilaca predstavke. Konfiguracija turskih sudova različitih područja nadležnosti je stvar sudske organizacije. Način na koji visoke strane ugovornice organiziraju svoje sudske sisteme i jurisdikciju svojih sudova potpada pod slobodno polje procjene država. Ako jedan sud koji ima jurisdikciju za presuđivanje predmeta usvoji odluku koja se razlikuje od one koju je donio sud koji nema jurisdikciju, bilo bi nepravično, prema tvrdnji Vlade, da zaključi da bi odluka ovog posljednjeg trebala prevagnuti.

  6. Konačno, Vlada smatra da je ovaj predmet jedinstven i da se razlikuje od ostalih predmeta koji se odnose na pitanja proturječnosti sudske prakse koje je Sud ispitivao u prošlosti i da, prema tome, ne postoji primjenjivi precedent. Ona je dodala da nepovoljna sudska odluka ne znači da postoji pravna nesigurnosti u pogledu primjene zakona.

C.  Ocjena Suda

1.  Opći principi

  1. Sud na početku ponavlja da on nema zadatak da zamjenjuje domaće sudove. Prvenstveno je na domaćim vlastima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćeg zakonodavstva (vidi, Brualla Gómez de la Torre protiv Španije, od 19. decembra 1997, stav 31, Reports of Judgments and Decisions 1997-VIII; Waite i Kennedy protiv Njemačke [VV], broj 26083/94, stav 54, ECHR 1999-I; i Saez Maeso protiv Španije, broj 77837/01, stav 22, od 9. novembra 2004). Njegova uloga je da provjeri da li su dejstva takvog tumačenja kompatibilna sa Konvencijom (vidi, Kuchoglu protiv Bugarske, broj 48191/99, stav 50, od 10. maja 2007, i Işyar protiv Bugarske, broj 391/03, stav 48, od 20. novembra 2008).

  2. Imajući u vidu navedeno, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, uloga Suda nije da preispituje tumačenje domaćeg zakonodavstva od strane domaćih sudova (vidi, na primjer, Ādamsons protiv Latvije, broj 3669/03, stav 118, od 24. juna 2008). Isto tako, u vezi sa tim pitanjem, Sud, u principu, nema funkciju da upoređuje različite odluke domaćih sudova, čak ni one koje su donesene u očigledno sličnim postupcima; on mora poštivati neovisnosti tih sudova (vidi, Engel i ostali protiv Nizozemske, od 8. juna 1976, stav 103, Serija A broj 22; Gregório de Andrade protiv Portugala, broj 41537/02, stav 36, od 14. novembra 2006; i Ādamsons, citirana gore, stav 118).

  3. Sud je već priznao da je mogućnost proturječnih sudskih odluka karakteristika svojstvena bilo kojem sudskom sistemu koji je zasnovan na mreži prvostepenih i žalbenih sudova koji imaju vlast na području svoje teritorijalne jurisdikcije. Takve nepodudarnosti se mogu pojavljivati u okviru samog suda. To se, po sebi, ne može smatrati suprotnim Konvenciji (vidi, Santos Pinto v. Portugal, no. 39005/04, stav 41, od 20. maja 2008. godine).

  4. Od Suda je u više navrata traženo da ispita predmete koji se odnose na proturječne odluke (vidi, inter alia, Zielinski i Pradal i Gonzalez i ostali protiv Francuske [VV], br. 24846/94 i 34165/96 do 34173/96, ECHR 1999-VII; Paduraru protiv Rumunije, broj 63252/00, ECHR 2005-XII (izvodi); Beian protiv Rumunije (broj 1), broj 30658/05, ECHR 2007-XIII (izvod); i Iordan Iordanov i ostali protiv Bugarske, broj 23530/02, od 2. jula 2009) te je Sud tako imao mogućnost da se izjasni o pitanju pod kojim uvjetima proturječne odluke domaćih vrhovnih sudova krše zahtjev u vezi sa pravičnim suđenjem iz člana 6. stav 1. Konvencije (vidi, Perez Arias protiv Španije, broj 32978/03, stav 25, od 28. juna 2007; Beian (broj 1), citirana gore, st. 34-40; Ştefan i Ştef protiv Rumunije, br. 24428/03 i 26977/03, st. 33-36, od 27. januara 2009; Iordan Iordanov i ostali,citirana gore, st. 48-49; i Schwarzkopf i Taussik protiv Češke Republike (odluka), broj 42162/02, od 2. decembra 2008).

  5. Sud je pri tome objasnio kriterije kojima se rukovodio pri svojoj ocjeni, a koji se sastoje od utvrđivanja pitanja da li postoje “duboke i dugoročne razlike” u sudskoj praksi vrhovnog suda, da li domaće zakonodavstvo predviđa mehanizme za prevazilaženje tih nedosljednosti, da li se ti mehanizmi primjenjuju i koja su, ako je potrebno, dejstva njihove primjene (vidi, Iordan Iordanov i ostali, citirana gore, st. 49-50).

  6. Od Suda se također tražilo da donese presudu o proturječnim odlukama koje mogu biti donesene u okviru istog apelacionog suda (vidi, Tudor Tudor protiv Rumunije, broj 21911/03, od 24. marta 2009) ili različitih okružnih sudova koji donose odluku na posljednjoj instanci (vidi, Ştefănică i ostali protiv Rumunije, broj 38155/02, od 2. novembra 2010. godine). Pored “duboke i dugoročne” prirode nedosljednosti o kojoj je riječ, smatra se da i pravna nesigurnost koja je rezultat nedosljednosti u praksi sudova i nedostatak mehanizama za rješavanje proturječnih odluka krše pravo na pravično suđenje (vidi, Tudor Tudor, citirana gore, st. 30-32, i Ştefănică i ostali, citirana gore, st. 37-38).

  7. U tom pogledu, Sud je istakao više puta značaj uspostavljanja mehanizama kojima bi se osigurala dosljednost sudske prakse i uniformnost jurisprudencije sudova (vidi, Schwarzkopf i Taussik, citirana gore). Sud je isto tako izjavio da je odgovornost država da organiziraju svoje pravne sisteme na takav način da se izbjegne usvajanje proturječnih presuda (vidi, Vrioni i ostali protiv Albanije, broj 2141/03, stav 58, od 24. marta 2009; Mullai i ostali protiv Albanije, broj 9074/07, stav 86, od 23. marta 2010; i Brezovec protiv Hrvatske, broj 13488/07, stav 66, od 29. marta 2011).

  8. Njegova ocjena okolnosti koje su mu dostavljene radi ispitivanja je uvjek bila zasnovana na principu pravne sigurnosti, koji je implicitan u svim članovima Konvencije i predstavlja jedan od fundamentalnih aspekata vladavine zakona (vidi, inter alia, Beian (broj 1), citirana gore, stav 39; Iordan Iordanov i ostali, citirana gore, stav 47; i Ştefănică i ostali,citirana gore, stav 31). Naravno, nesigurnost – bilo da je pravna, administrativna ili da proizilazi iz praksi koje primjenjuju vlasti – je faktor koji mora biti uzet u razmatranje kada se ispituje postupanje države (vidi, Păduraru, citirana gore, stav 92; Beian (broj 1), citirana gore, stav 33; i Ştefănică i ostali,citirana gore, stav 32).

  9. U tom pogledu, Sud također ponavlja da se pravo na pravično suđenje mora tumačiti u svjetlu Preambule Konvencije u kojoj se izjavljuje da je vladavina zakona dio zajedničkog nasljeđa država ugovornica. Jedan od fundamnetalnih aspekata vladavine zakona je sada princip pravne sigurnosti (vidi, Brumărescu protiv Rumunije [VV], broj 28342/95, stav 61, ECHR 1999-VII), koji garantira, inter alia, izvjesnu stabilnost pravnih situacija i doprinosi povjerenju javnosti u sudove (vidi, mutatis mutandis, Ştefănică i ostali, citirana gore, stav 38). S druge strane, dugotrajnost postojanja proturječnih sudskih odluka može stvoriti stanje pravne nesigurnosti koje je po prirodi takvo da smanjuje povjerenje javnosti u pravosudni sistem, dok je takvo povjerenje jasno jedna od osnovnih komponenti države zasnovane na vladavini zakona (vidi, Paduraru, citirana gore, stav 98; Vinčić i ostali protiv Srbije, br. 44698/06 i ostali, stav 56, od 1. decembra 2009. godine; i Ştefănică i ostali, citirana gore, stav 38).

  10. Međutim, Sud ističe da uvjeti pravne sigurnosti i zaštita legitimnog povjerenja javnosti ne dodjeljuju stečeno pravo na dosljednost sudske prakse (vidi, Unédic protiv Francuske, broj 20153/04, stav 74, od 18. decembra 2008). Razvoj sudske prakse nije po sebi suprotan ispravnom administriranju pravde budući da bi neodržavanje dinamičnog i evolutivnog stajališta stvorilo rizik od sprečavanja reforme ili poboljšanja (vidi, Atanasovski protiv “Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije”, broj 36815/03, stav 38, od 14. januara 2010).

2.  Primjena tih principa na ovaj predmet

(a)  Preliminarne naznake

  1. Sud na početku zapaža da se ovaj predmet razlikuje od onih koje je imao imao priliku da ispituje u prošlosti po tome što pitanje koje se ovdje postavlja nisu proturječne odluke u sudskoj praksi sudova konačne instance u okviru iste grane sudskog sistema, nego navedena nepodudarnost između presuda dva hijerarhijski nepovezana, različita i neovisna tipa suda.

  2. Imajući to u vidu, Sud smatra da, budući da su formulirani u kontekstu koji se suštinski razlikuje od ovog predmeta, kriteriji i principi razrađeni u navedenoj sudskoj praksi ne mogu kao takvi biti preneseni na ovaj predmet, koji, iako se odnosi na tip žalbe koji je Sud već imao priliku da presuđuje, ipak pokreće novo pravno pitanje. Međutim, Sud se njima može rukovoditi pri svojoj ocjeni okolnosti ovog predmeta. Prema tome, Sud će prvo razmotriti da li postoje proturječne sudske odluke u ovom predmetu; ako postoje, on će onda ispitati da li su, u svjetlu posebnih okolnosti, te proturječne odluke dovele do kršenja člana 6. stav 1. Konvencije.

(b)   Da li su postojale proturječne odluke?

  1. Sud ponavlja da se razlika u postupanju u dva spora ne može smatrati proturječnošću sudske prakse kada je to opravdano razlikom u predmetnim faktičnim situacijama (vidi, Erol Uçar protiv Turske (odluka), broj 12960/05, od 29. septembra 2009). Iz dokaza predočenih Sudu u ovom premetu proizilazi da se razlika na koju se žale podnosioci predstavke ne zasniva na faktičnim situacijama koje su ispitali različiti domaći sudovi, koje su identične, nego na primjeni materijalnog prava i res judicata koja iz toga rezultira.

  2. U tom pogledu, Sud ističe da su stranke dostavile nekoliko odluka domaćih sudova koje se odnose na porodice vojnih lica koja su poginula u istoj avionskoj nesreći kao i sin podnosilaca predstavke. Nakon čitanja tih odluka, Sud prvo ističe da predmetna vojna lica potpadaju pod dvije kategorije: ona čija je misija bila da se bore protiv terorizma i posada aviona (vidi, st. 17. i 25-26 gore).

  3. Sud dalje ističe da se različiti predmeti pred redovnim upravnim sudovima, na koje se podnosioci predstavke pozivaju u svojim navodima, odnose na žalbe porodica žrtava predmetne nesreće protiv odluke turskog penzionog fonda koji je odbacio, inter alia, njihove zahtjeve za penziju na osnovu Zakona broj 3713.

  4. Konačno, Sud zapaža da iz spisa proizilazi da su redovni upravni sudovi ispitali u meritumu četrnaest predmeta koje su dostavile porodice žrtava, koji su uspostavili uzročno-posljedičnu vezu između avionske nesreće i borbe protiv terorizma – uvjet sine qua non za ostvarivanje prava predviđenih članom 21. Zakona broj 3713 – bez pravljenja ikakve razlike u pogledu tipa dužnosti koje su obavljala preminula vojna lica (vidi, st. 25-26 gore).

  5. Redovni upravni sudovi su se tako izjasnili u korist podnosilaca zahtjeva; njihovo tumačenje uvjeta primjene Zakona broj 3713 se razlikovalo od tumačenja Vrhovnog vojnog upravnog suda koji, u predmetu podnosilaca predstavke, nije našao uzrošno-posljedičnu vezu te je odbio njihov zahtjev za poništenje odluke penzionog fonda (vidi, stav 16. gore).

  6. Ta razlika u tumačnju je rezultirala različitim pravnim postupanjem dva tipa sudova u sporovima koji su u osnovi slični. Prema tome, redovni upravni sudovi (Upravni sud u Ankari i Vrhovni upravni sud) i Vrhovni vojni upravni sud su došli do dijametralno suprotnih zaključaka. Pored toga, Vlada je prihvatila postojanje tih različitih tumačenja (vidi, stav 47. gore). Ovdje je potrebno naznačiti da se razlike po kojima se njihov predmet razlikuje od predmeta koje su ispitivali redovni upravni sudovi ne spominju u odluci koja se odnosi na predmet podnosilaca predstavke koju je donio Vrhovni vojni upravni sud (vidi, stav 16. gore).

  7. Iz toga jasno proizilazi da se Sud suočava sa veoma rijetkim predmetom u kojem domaći sudovi različito tumače okolnosti i posljedice istog događaja – avionske nesreće. Imajući u vidu navedeno, potrebno je podsjetiti da sam zaključak o nedosljednosti sudske prakse nije dovoljan da bi se konstatovalo kršenje člana 6. Konvencije. Sud mora odmjeriti uticaj proturječne sudske prakse u pogledu principa pravičnog suđenja, a naročito, principa pravne sigurnosti.

(c)    Da li su proturječne odluke dovele do kršenja člana 6. stav 1. Evropske Konvencije?

  1. Sud prije svega zapaža da je pitanje proturječnih odluka u okolnostima ovog predmeta povezano sa samom organizacionom strukturom turskog sudskog sistema u kojem redovni upravni sudovi, sa općom jurisprudencijom, koegzistiraju paralelno sa vojnim upravnim sudom, sa specijalnom jurisprudencijom (vidi st. 20-21 i stav 45. gore). Međutim, to je samo jedan primjer među drugim primjerima raznolikosti pravnih sistema koji postoje u Evropi, te Sud nema zadatak da ih standardizira (vidi, mutatis mutandis, Taxquet protiv Belgije [VV], broj 926/05, stav 83, od 16. novembra 2010).

  2. Osim toga, u predmetima koji se odnose na pojedinačne predstavke, Sud nema zadatak da preispituje relevantno zakonodavstvo ili osporenu praksu in abstracto. Umjesto toga, on se mora ograničiti, što je moguće više, a da ne gubi iz vida generalni kontekst, na ispitivanje pitanja koja se pokreću pred njim (vidi, inter alia, N.C. protiv Italije [VV], broj 24952/94, stav 56, ECHR 2002–X, i Taxquet, citirana gore, stav 83).

  3. Prema tome, zadatak Suda u ovom predmetu nije da preispituje in abstracto kompatibilnost turskog sudskog sistema, koji ima različite tipove upravnog suda, sa Konvencijom, nego da odredi, in concreto, dejstvo rezultirajuće proturječne sudske prakse na pravo na pravično suđenje obuhvaćeno članom 6. stav 1. Konvencije (vidi, na primjer i mutatis mutandis, Padovani protiv Italije, od 26. februara 1993. godine, stav 24, Serija A broj 257-B).

  4. Sud prije svega zapaža da su osporene proturječne sudske odluke koje se odnose na tumačenje člana 21. Zakona broj 3813 rezultat istovremenog djelovanja redovnih upravnih sudova i Vrhovnog vojnog upravnog suda u predmetima koji u osnovi pokreću isto pitanje (vidi, st. 6266. gore). To ukazuje na sukob nadležnosti između dva tipa suda koji imaju zadatak da donesu presudu na paralelan način o istom pravnom pitanju.

  5. Prema tome, Sud se slaže da zaključkom Vijeća da je izvor proturječnih odluka na koje se podnosioci predstavke žale u činjenici da ti sudovi nisu poštivali granice svoje nadležnosti (vidi, presuda Vijeća, stav 57).

  6. Imajući to u vidu, u svjetlu argumenata Vlade da nema nikakve sumnje da Vrhovni vojni upravni sud ima nadležnost u ovom predmetu (vidi, stav 45. gore), Sud ističe da je Sud za rješavanje sukoba nadležnosti – uspostavljen, inter alia, da rješava sukob nadležnosti između redovnih, upravnih i vojnih sudova (vidi, st. 22. i 24. gore) – imao priliku da odlučuje o pitanju područja jurisdikcije redovnih upravnih sudova i Vrhovnog vojnog upravnog suda.

  7. Pri tome, on je odlučio da Vrhovni vojni upravni sud ima nadležnost da odlučuje o predmetima koji se odnose na vojne penzije ili dodatke (vidi, st. 31-32 gore). Naravno, kada je 4. vijeće Upravnog suda u Ankari izjavilo da je tužba koju su podnijeli podnosioci predstavke izvan njegove jurisdikcije i da je Vrhovni vojni upravni sud (vidi, stav 14. gore) nadležan da to rješava, on se pozvao na presudu Suda za rješavanje sukoba nadležnosti od 14. maja 2001. godine (vidi, stav 31. gore).

  8. Vijeće je smatralo u tom pogledu da je djelovanje Suda za rješavanje sukoba nadležnosti pomoglo pri rješavanju nepodudarnosti između stava redovnih upravnih sudova i vojnog upravnog suda u pogledu njihovih područja nadležnosti, okončavajući u principu djelovanje redovnih upravnih sudova u području koja potpada pod jurisdikciju vojnog upravnog suda (vidi, presuda Vijeća, st. 57-58).

  9. Međutim, Veliko vijeće ne dijeli te zaključke. Imajući u vidu dokaze koje su predočile stranke, ono zapaža da su, uprkos djelovanju Suda za rješavanje sukoba nadležnosti i njegovoj odluci da Vrhovni vojni upravni sud ima nadležnost da odlučuje o tipu predmeta kao što je ovaj, redovni upravni sudovi nastavili da primaju predmete koji su slični predmetu podnosilaca predstavke i da odlučuju u meritumu (vidi, st. 25-27 gore). 77.  Prema objašnjenjima koje je Vlada predočila na raspravi pred Velikim vijećem, dok su “principijelne odluke” Suda za rješavanje sukoba nadležnosti, koje se odnose na jurisdikciju, obavezujuće, njegove ostale presude imaju jednostavno vrijednost i autoritet precedenata kojima se rukovode domaći sudovi pri vijećanju. Odluka je “principijelna” kada takva nazanka u njoj postoji.

  10. U ovom predmetu, Sud ističe da presude Suda za rješavanje sukoba nadležnosti, na koje se poziva Vlada (vidi, st. 44-45 gore) u prilog nadležnosti Vrhovnog vojnog upravnog suda, nisu principijelne odluke i da se one nisu nametnule, svojom moći ubjeđivanja, redovnim upravnim sudovima, koji su nastavili da ispituju - i da prihvataju – zahtjeve koji su slični zahtjevu podnosilaca predstavke (vidi, st. 25-27 gore).

  11. Imajući u vidu navedeno i bez obzira na važnost koju su redovni upravni sudovi željeli pridavati presudama Suda za rješavanje sukoba naležnosti, Sud ističe da uloga Suda za rješavanje sukoba nadležnosti u svakom slučaju nije da rješava proturječnost sudske prakse. Premda on nema ovlast da rješava proturječnost presuda različitih sudova, on to može raditi samo u izuzetnoj situaciji u kojoj su presude toliko proturječne da bi njihovo izvšenje rezultiralo uskraćivanjem pravde za određenu stranku (vidi, st. 24. i 30. gore), što nije slučaj u ovom predmetu. Njegovo djelovanje, prema tome, ne utiče na žalbeni navod koji su podnosioci predstavke predočili Sudu.

  12. Sud ističe da je već naznačio da onda kada se identificira nedosljednost sudske prakse, ona se u principu mora riješiti uspostavljanjem tumačenja koje se mora slijediti i harmoniziranjem sudske prakse putem mehanizama sa prerogativima koji omogućavaju da se to uradi (vidi, inter alia, Beian (broj 1), citirana gore, st. 37. i 39). Međutim, potrebno je naznačiti da su ti principi određeni u predmetima u kojima su se proturječnosti tumačenja, koje je Sud morao ispitati, pojavila u istoj grani sudskog sistema, u vezi sa pravnim odredbama u pogledu kojih Vrhovni sud može vršiti svoje ovlasti unificiranja (vidi, stav 59. gore – vidi, također, inter alia, Beian (broj 1),citirana gore, stav 37, i Schwarzkopf i Taussik, citirana gore).

  13. Dok takvi razlozi prevladavaju tamo gdje se proturječne odluke pojavljuju u okviru hijerarhijske sudske strukture, oni se ne mogu prenijeti na ovaj predmet. Sud smatra da u domaćem pravnom kontekstu koji je okarakteriziran, kao što je to u ovom predmetu, postojanjem nekoliko vrhovnih sudova koji ne podliježu nijednoj zajedničkoj sudskoj hijerarhiji, on ne može zahtijevati implementaciju mehanizma vertikalne kontrole pristupa kojeg su ti sudovi izabrali. Postaviti takav zahtjev bi prevazilazilo zahtjeve pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Konvencije.

  14. Štaviše, Sud ističe da nedostatak zajedničke regulatorne vlasti koju bi dijelili vrhovni sudovi – u ovom predmetu Vrhovni upravni sud i Vrhovni vojni upravni sud – koja bi mogla odrediti tumačenje koje bi ti sudovi trebali slijediti, nije specifičnost turskog sudskog sistema. Brojne evropske države čiji sudski sistemi imaju dva ili više vrhovnih sudova nemaju takvu ovlast (vidi, stav 34. gore). Međutim, ne može se smatrati da to po sebi predstavlja kršenje Konvencije.

  15. Sud dalje smatra da je u sudskom sistemu kao što je turski, sa nekoliko različitih grana sudova, i u kojem nekoliko vrhovnih sudova egzisitraju na paralelan način, a od kojih se zahtijeva da tumače zakon u isto vrijeme i paralelno, postizanje dosljednosti jurisprudencije može potrajati, pa se periodi proturječne sudske prakse mogu tolerirati, a da se pravna sigurnost ne dovodi u pitanje.

  16. Budući da sudska praksa nije nepromjenjiva, nego je, naprotiv, u suštini evolutivna, Sud ističe da se ne može smatrati da princip dobrog administriranja pravde nameće striktan zahtjev dosljednosti sudske prakse (vidi, Unédic, citirana gore, stav 73, i Atanasovski, citirana gore, stav 38). Međutim, dužnost Suda je da osigura da taj princip bude ispoštovan kada on smatra da pravičnost postupka ili vladavina zakona iziskuje od njega da intervenira kako bi okončao nesigurnost koju su stvorile proturječne presude koje su donijeli različiti sudovi o jednom i istom pitanju. Cilj pravne sigurnosti kojem on teži ipak se mora slijediti uz dužno poštovanje autonomije donošenja odluka i neovisnosti domaćih sudova u skladu sa principom supsidijarnosti koji je osnov sistema Konvencije.

  17. U tom pogledu, Sud ponavlja da je tumačenje svojstveno vršenju sudske funkcije. Međutim, koliko god neka pravna odredba može biti jasno koncipirana, neizostavno postoji element sudskog tumačenja (vidi, inter alia, Başkaya i Okçuoğlu protiv Turske [VV], br. 23536/94 i 24408/94, stav 39, ECHR 1999-IV). Određivanje norme koju je potrebno primijeniti i uvjeta primjene je dio individualiziranog pristupa pravu.

  18. To znači da dva suda, svaki sa sopstvenim područjem nadležnosti, ispitujući različite predmete mogu doći do različitih, ali racionalnih i obrazloženih zaključaka u pogledu istog pravnog pitanja koje je pokrenuto sličnim činjeničnim okolnostima. Mora se prihvatiti da su različitosti stajališta koje se pojavljuju između sudova jednostavno neizbježan ishod procesa tumačenja pravnih odredbi i njihovog adaptiranja na materijalne situacije na koje one moraju odgovoriti.

  19. Te razlike se mogu tolerirati kada ih domaći pravni sistem može prilagoditi. U ovom predmetu, Sud smatra da su vrhovni sudovi - Vrhovni upravni sud i Vrhovni vojni upravni sud – imali mogućnost rješavanja samih proturječnosti, bilo da su odlučili zauzeti isti stav, bilo da su poštovali granice sopstvenog područja nadležnosti i uzdržali se od interveniranja u istom pravnom području.

  20. Kao što nije zadatak Suda da djeluje kao sud treće ili četvrte instance i da preispituje izbor domaćih sudova u vezi sa tumačenjem pravnih odredbi i nedosljednostima koje iz toga mogu proizaći, on ističe da njegova uloga nije ni da intervenira kada jednostavno postoje proturječne sudske odluke.

  21. Prema Sudu, kada ne postoje dokazi o proizvoljnosti, ispitivanje postojanja i uticaja takvih proturječnih odluka ne znači da Sud ispituje mogućnost koju su domaći sudovi izabrali (vidi, Vinčić i ostali,citirana gore, stav 56; Işık protiv Turske (odluka), broj 35224/05, od 16. juna 2009; i Ivanov i Dimitrov protiv“Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije”, broj 46881/06, stav 32, od 21. oktobra 2010). Kao što je navedeno gore (vidi, stav 50), njegova uloga u pogledu člana 6. stav 1. Konvencije je ograničena na predmete u kojima je osporena odluka očigledno proizvoljna.

  22. Prema tome, čak i ako je tumačenje Vrhovnog vojnog upravnog suda člana 21. Zakona broj 3713 nepovoljno po podnosioce predstavke, to tumačenje, koliko god se njima učinilo nepravednim u usporedbi sa rješenjem koje su usvojili redovni upravni sudovi, ne predstavlja po sebi kršenje člana 6. Konvencije.

  23. Također je potrebno istaći - u svjetlu zaključka Suda za rješavanje sukoba nadležnosti (vidi, st. 31-32 gore) da je Vrhovni vojni upravni sud organ koji je nadležan da ispituje tip spora o kojem je ovdje riječ – da, u okolnostima ovog predmeta, odluka 4. vijeća Upravnog suda u Ankari, prema kojoj on nema nadležnost u predmetu podnosilaca predstavke, nije uopšte proizvoljna.

  24. Podnosioci predstavke ne mogu tvrditi ni da im je bila uskraćena pravda kao rezultat ispitivanja njihovog spora od strane Vrhovnog vojnog upravnog suda ili zaključka do kojeg je on došao. Odluka koju je usvojio Vrhovni vojni upravni sud u predmetu podnosilaca predstavke potpada pod opseg njegove nadležnosti, te ne postoji ništa u tome što bi po sebi opravdalo intervenciju Suda.

  25. Potrebno je istaći da su presude, koje se odnose na podnosioce predstavke, činjenično i pravno propisno obrazložene (vidi, st. 16. i 19. gore) i da se ne može reći da je tumačenje činjenica, od strane Vrhovnog vojnog upravnog suda, koje su dostavljene radi ispitivanja, bilo proizvoljno, nerazumno ili da je uticalo na pravičnost postupka, nego je jednostavno stvar primjene domaćeg prava.

  26. Imajući u vidu navedeno, Sud ponovo ističe da on mora izbjegavati bilo koje neopravdano miješanje u vršenje pravosudnih funkcija država ili u organizaciju njihovih sudskih sistema. Odgovornost za dosljednost njihovih odluka počiva prije svega na domaćim sudovima, a djelovanje Suda bi trebalo ostati izuzetak.

  27. U ovom predmetu, Sud smatra da okolnosti ne iziskuju takvo djelovanje i da njegova uloga nije da traži rješenje za osporenu proturječnost sudske prakse vis-à-vis člana 6. stav 1. Konvencije. U svakom slučaju, individualna žalba Sudu se ne može koristiti kao sredstvo za razmatranje ili eliminiranje proturječnosti sudske prakse, koja se može pojaviti u domaćem pravu, ili mehanizam za preispitiavnje čiji je cilj haromoniziranje nedosljednosti u odlukama različitih domaćih sudova.

  28. Prema tome, Sud zaključuje da član 6. stav 1. Konvencije nije prekršen.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD

odlučuje, sa deset glasova prema sedam glasova, da član 6. stav 1. Konvencije nije prekršen.

 

Sastavljena na engleskom i francuskom jeziku, te saopćena na javnoj raspravi u Palati ljudskih prava u Strasbourgu 20. oktobra 2011.

Michael O’Boyle       Nicolas Bratza

Zamjenik sekretara    Predjednik

U skladu sa članom 45. stav 2. Konvencije i pravilom 74. stav 2. Pravila Suda, izdvojeno mišljenje sudija Bratzae, Casadevalla, Vajić, Spielmanna, Rozakisa, Kovlera i Mijović se nalazi u prilogu ove presude.

N.B. M.O.B.

 __

[1] .  Onako kako je izmijenjen Zakonom broj 5532 od 18. jula 2006. godine, u kojem je termin “državni službenici”, u prvom stavu, zamijenjen terminom “javni uposlenici”.

[2] .  Postupak je još uvijek u toku.

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund). 

 

 

GRAND CHAMBER

CASE OF NEJDET ŞAHİN AND PERİHAN ŞAHİN v. TURKEY

(Application no. 13279/05)

JUDGMENT

STRASBOURG 

20 October 2011

This judgment is final but may be subject to editorial revision.

In the case of Nejdet Şahin and Perihan Şahin v. Turkey,

The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Nicolas Bratza, President,
Josep Casadevall,
Nina Vajić,
Dean Spielmann,
Christos Rozakis,
Corneliu Bîrsan,
Anatoly Kovler,
Elisabet Fura,
Ljiljana Mijović,
Egbert Myjer,
David Thór Björgvinsson,
George Nicolaou,
Luis López Guerra,
Nona Tsotsoria,
Ann Power-Forde,
Işıl Karakaş,
Guido Raimondi, judges,

and Michael OBoyleDeputy Registrar,

Having deliberated in private on 9 March and 21 September 2011,

Delivers the following judgment, which was adopted on the lastmentioned date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 13279/05) against the Republic of Turkey lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by two Turkish nationals, Mr Nejdet Şahin and Mrs Perihan Şahin (“the applicants”), on 9 April 2005.

2.  The applicants, who had been granted legal aid, were represented by Mr K. Karabulut, a lawyer practising in AnkaraThe Turkish Government (“the Governmentwere represented by Mr M. Özmen, their co-Agent.

3.  The applicants alleged that the proceedings before the domestic courts had been unfair because of the conflicting decisions delivered by the different courts (Article 6 § 1 of the Convention).

4.  The application was allocated to the Second Section of the Court (Rule 52 § of the Rules of Court). On 27 May 2010 it was declared admissible by a Chamber of that Section, composed of the following judges: Françoise Tulkens, Ireneu Cabral Barreto, Vladimiro Zagrebelsky, Danute Jočienė, Dragoljub Popović, András Sajó, Işıl Karakaş, and also of Sally DolléSection Registrar, which found, by six votes to onethat there had been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

5.  On 25 August 2010, the applicants requested that the case be referred to the Grand Chamber by virtue of Article 43 of the Convention and Rule 73. On 4 October 2010 the panel of the Grand Chamber accepted that request.

6.  The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 26 §§ 4 and 5 of the Convention and Rule 24. As Jean-Paul Costa was unable to attend the second deliberations, Nicolas Bratza replaced him as President of the Grand Chamber, and Egbert Myjer, first substitute, became full member (Rule 11). Corneliu Bîrsan, second substitute, replaced Kristina Pardalos, who was unable to attend.

7.  The applicants, but not the Government, filed written observations on the merits.

8.  A hearing took place in public in the Human Rights BuildingStrasbourg, on March 2011 (Rule 59 § 3).

 

There appeared before the Court:

  for the Government
MrM. Özmen,Co-Agent,
Mr K. Esener,
Mr O. Çidem,
Mr M. K. Erdem,
Mr N. Yamali,
Mr I. Ertüzün,
MrsF. Sözen,
Mrsİ. Kocayiğit,
MrsA. ÖzdemirAdvisers.

  for the applicants
MrK. KarabulutCounsel,
MrsM. TuncelAssistant.

The Court heard addresses by Mr Karabulut and Mr Özmen.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

9.  The applicants were born in 1949 and 1950 respectively and live in Ankara.

10.  Their son, an army pilot, died on 16 May 2001, when his plane crashed near the village of Malatya (Akçadağ / Güzyurdu) while transporting troops from Diyarbakır to AnkaraThirty-three other servicemen died in the same accident, five of them also members of the planes crew.

11.  On 10 May 2002 the applicants applied, through their lawyer, to the Turkish Pension Fund Authority to award them the pension payable under section 21 of Law no. 3713, the Anti-Terrorism Act (hereinafter Law no. 3713”).

12.  In a letter dated 23 May 2002 the Pension Fund Authority noted that the applicants had been awardedinter alia, a monthly war disability pension under section 64 of Law no. 5434, as well as a lump sum equal to thirty times the highest salary of a public servantIt further noted that their sons death had not been caused by an act of terrorism within the meaning of Law no. 3713 but by the fact that, for an unknown reason, his plane had crashed. It was therefore not possible to increase their monthly invalidity pension to the level of the monthly salary paid to an equivalent serving member of the military.

13.  On 15 July 2002 the applicants appealed, through their lawyer, to the Ankara Administrative Court against that decision. They submitted, in particular, that their son had died while transporting troops engaged in the fight against terrorism from northern Iraqso his death should be considered to have occurred in the context of the fight against the terrorism.

14.  On 1 April 2003 the 4th Chamber of the Ankara Administrative Court rejected their appeal as being outside its jurisdiction, considering that it was rather a matter for the Supreme Military Administrative CourtReferring to a judgment of the Jurisdiction Disputes Court of 14 May 2001 (E.2000/77, K.2001/22), it held:

... to determine whether the administrative act is “linked to military service” and decide which court has jurisdiction, the object of the act must be examined. If the act was done in keeping with military requirementsprocedure and practice, it must be considered to be linked to military service ... Whether or not a non-military authority was at the origin of the act is of no consequence – the Supreme Military Administrative Court is the Court responsible for examining a case [brought by] a member of the armed forcesIn the present case the issue is an application for a monthly pension made by the claimants under Law no. 3713 ... To determine whethethe claim falls within the scope of that Lawregard must be had to ... the purpose of the military service and the specificity of the locations where it is effected, as well as military aptitude, to show that the impugned act was done in keeping with military needs, procedure and practice.

Where this is the case ... it is for the Supreme Military Administrative Court to examine and resolve the dispute.

This was, moreover, the line of reasoning of the Jurisdiction Disputes Courts decision no. E: 2000/77, K: 2001/22, published in the Official Gazette ... of 18.06.2001.”

15.  On 3 June 2003 the applicants brought their case before the Supreme Military Administrative CourtIn their statement of claim they included a decision adopted by the 10th Chamber of the Ankara Administrative Court on 22 January 2003 (E.2002/1059, K.2003/27) in what they considered a similar case (see paragraph 26 below).

16.  On 10 June 2004 the Supreme Military Administrative Court rejected their claim. First of all, it observed that the applicants had been awarded a monthly war disability pension as well as a lump sum equal to thirty times the highest salary of a public servant, calculated in accordance with additional section 78 to Law no. 5434 and readjusted in accordance with Law no. 4567It then noted that their request to have their monthly pension increased to the level of that paid to an equivalent serving member of the military had been rejected by the competent authorities. It pointed out that entitlement under section 21 of Law no. 3713 was restricted to cases where an agent of the State had been directly wounded, disabled or killed as a result of acts of terrorism. It considered that the mere fact that the victim had been employed in work connected with the fight against terrorism did not sufficeAs the deceased had not been killed by an act of terrorism, the impugned administrative act was not unlawful.

17.  One of the judges expressed a dissenting opinion in which he criticised such a restrictive interpretation of Law no. 3713. Pointing out that it was not disputed that the applicants son had died in a plane crash while co-piloting a plane carrying troops returning from an anti-terrorism operation, he considered that the crux of the matter was whether the death fell within the scope of section 21 of Law no. 3713. In his opinion, in view of the purpose of the deceaseds mission that provision was certainly applicable to the circumstances of the case.

18.  On 6 July 2004 the applicants lodged an appeal against the judgment of the Supreme Military Administrative CourtIn his pleadings their lawyer explained that in his submissions of 10 June 2004 and at the hearing before the Supreme Military Administrative Court the same day he had produced four decisions adopted by the ordinary administrative courts, namely the 6th, 10th and 11th Chambers of the Ankara Administrative Court, concerning applications similar to the applicantslodged by four families of servicemen who had died in the same accident as their son; in those decisions the Courts had found in favour of the claimantsHe complained that the Supreme Military Administrative Court had made no reference to those cases, and argued that the solution adopted was contrary to the constitutional principles of equality before the law and consistency of the law.

19.  In a judgment of 30 September 2004 the Supreme Military Administrative Court rejected the applicants appeal as being ill-founded and found the impugned judgment to be in conformity with the law and the requisite procedureThat judgment was served on the applicants lawyer. The postmark on the envelope was dated 11 October 2004.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.  Brief presentation of Turkeys court system

20.  Turkeys judicial system breaks down into three categories: the ordinary courts, which include civil and criminal courts; the administrative courts and the military courts. These categories in turn break down into subdivisions according to the subject at issue. These three branches of courts are each headed by their own Supreme Court: the Court of Cassation for the ordinary law courts, the Supreme Administrative Court for the administrative courts and the Military Court of Cassation and the Supreme Military Administrative Court for military matters.

21.  Under the provisions of Article 157 of the Constitution, the Supreme Military Administrative Court is the body which judicially examines at first and last instance disputes arising from administrative decisions and acts concerning either military personnel or military service, even where they emanate from non-military authoritiesWhere the dispute concerns compulsory military service, the interested party does not have to be a member of the military.

22.  A special court called the Jurisdiction Disputes Court has the power to settle conflicts that may arise between the ordinary, administrative and military courts concerning their jurisdiction and decisions (Article 158 of the Constitution).

B.  Relevant domestic law

23.  Section 21 of Law no. 3713[1] of 12 April 1991 (the Anti-Terrorism Act) reads as follows:

The provisions of Law no. 2330 on pecuniary compensation and monthly pension rights apply to public employees who are wounded or disabled, or die or are killed as a result of terrorist acts, in the performance of their duties, inside and outside the country, or, if they were no longer in active service, because of their [former] duties. ...

24.  The relevant provisions of Law no. 2247 of 12 June 1979 (which entered into force on 22 June 1979) on the creation and operation of the Jurisdiction Disputes Court, read as follows:

Section 10

“A conflict of jurisdiction is raised when the Principal State Counsel concerned asks the Jurisdiction Disputes Court to examine a question of jurisdiction following the rejection of an objection of lack of jurisdiction in a dispute before the ordinary, administrative or military courts ...

Section 17

“There is a positive conflict of jurisdiction when cases in which the parties, subject and cause of action are the same are lodged with two different types of court – ordinary, administrative or military – and each court adopts a decision whereby it considers that it has jurisdiction to hear the case.

Section 24

“There is conflict of judgments when the enforcement of a right is rendered impossible by a divergence between the final decisions adopted by at least two of the courts referred to in section 1, provided that those decisions concern the same subject and the same cause of action – but not matters of jurisdiction – and that at least one of the parties [to the case] is the same...

Section 28

The Jurisdiction Disputes Court immediately gives notice of all the conclusions reached in its decisions to the various Principal State Counsel concerned, the court which applied to it to settle the conflict of jurisdictionthe court or courts awaiting its decision and the persons or bodies that requested settlement of the conflict. The courts concerned, as well as all the authoritiesbodies and persons concernedmust abide by the decisions of the Jurisdiction Disputes Court and apply them without delay.”

Section 29

The decisionof the sections and the full court are finalDecisionof principle and decisionof the sections deemed pertinent by the President shall be published in the Official Gazette.”

Section 30

“Conflictbetween decisionof the sections of the Jurisdiction Disputes Court shall be settled by decisionof principle of the full court ... decisions of principle in matters of jurisdiction are binding on the Jurisdiction Disputes Court and all judicial bodies; decisions of principle on the substance delivered in cases of conflicting judgments are binding only on the Jurisdiction Disputes Court.”

C.  Relevant domestic case-law and practice

1.  Judgments of the ordinary administrative courtand the Supreme Military Administrative Court

25.  Apart from the action brought by the applicantsseventeen actions under Law no. 3713 were brought before the domestic administrative courts by the families of victims of the plane crash of 16 May 2001 following the rejection of their claims by the Turkish Pension Fund.

In fourteen casesfour of which concerned close relatives of the planes crew members, the appeals were heard by the Ankara Administrative Courtwhich ruled in favour of the victims familiesOn 19 June 2002 (decision E.2002/87, K.2002/870), 22 January 2003 (decision E.2002/1059, K.2003/27), 31 March 2003 (decision E.2003/148, K.2003/522) and 26 June 2003 (decisions E.2002/100K.2003/1073 and E.2002/101K.2003/1053), 19 October 2004 (decisions E.2004/3051, K.2004/153and E.2004/3055, K.2004/1536), 6 and 14 October 2005 (decisions E.2005/1973, K.2005/1424 and E.2005/1743, K.2005/1011), and 29 March 2006 (decisions E.2006/653, K.2006/594 and E.2006/678, K.2006/551), 27 September 2007 (E.2007/764, K.2007/1849) and 29 and 30 January 2008 (E.2008/82K.2008/184 and E.2007/1491, K.2008/135), different chambers of the Ankara Administrative Court (the 1st, 2nd, 3rd, 4th, 5th, 6th, 8th, 10th and 11th Chambers) adopted judgments in which they acknowledged that the circumstances of the plane crash fell within the scope of Law no. 3713.

26.  In particularon 22 January 2003 (decision E.2002/1059, K.2003/27)in response to an appeal to set aside the decision of the pension fund to refuse an application filed by the parents of the deceased pilot to receive the supplementary pension provided for in Law no. 3713, the 10th Chamber of the Ankara Administrative Court pronounced a judgment which included the following passages:

“... After examination of the file, [it appears] that ... the claimants son was the pilot of the aircraft ... whose job it was to transport special troops on a mission against the separatist terrorist organisation PKK, together with their weapons and equipment, to the operation zone and also to take troops leaving that zone back to their units. ... He died on 16 May 2001, when his plane crashed during that mission. After the accident the claimants were awarded a monthly war disability pension under section 64 of Law no. 5434 ... Considering that their sons death fell within the scope of Law no. 3713, they applied for a monthly pension under that Law ... They brought the present action following the authorities refusal of that application ...

Examination ... of the above-mentioned legal provisions and the case file reveals that the claimants son was killed on 16 May 2001 when the aircraft in which he was transporting troops back from an anti-terrorist mission crashed. The mission in question was clearly part of the fight against terrorism ... accordingly, the impugned administrative act must be set aside ...”

27.  Each time an appeal was lodged with it against the above-mentioned judgments of the Ankara Administrative Courtthe Supreme Administrative Court upheld the approach of the first-instance court (decisionE.2002/4268, K.2005/333; E.2003/1775, K.2005/5476; E.2003/3110, K.2006/843; E.2003/3860, K.2004/4655; E.2003/3856, K.2004/4656; E.2005/2298, K.2007/8147; E.2005/1399, K.2007/6047; E.2006/1352, K.2009/7096; E.2006/1802, K.2009/7096; E.2007/2275, K.2009/8317; E.2006/9775, K.2009/7138; E.2008/715, K.2010/3868; E.2008/7839, K.2010/3870).

28.  On 28 March 2003, referring to the Jurisdiction Disputes Courts decision of 14 May 2001 (E.2000/77, K.2001/22 – see paragraph 31 below), the 5th Chamber of the Ankara Administrative Court held that it did not have jurisdiction to hear an appeal, lodged by the family of a sergeant who died in the same plane crash, to set aside the pension funds decision rejecting their claim for a monthly pension under Law no. 3713 (decision E.2002/754K.2003/346). The case was brought before the Supreme Military Administrative Courtwhichin a judgment of 13 May 2004, dismissed the appeal, finding that the deceased had not been a victim of terrorism (decision E.2003/14, K.2004/754). On 30 September 2004 it dismissed a subsequent appeal against that judgment (decision E.2004/1199K.2004/1480).

29.  On 2 October 2009 the deceaseds widow filed another application with the pension fund for the monthly pension provided for under Law no. 3713, in her own name and on behalf of her sonThe application was rejected and an appeal was lodged with the 5th Chamber of the Ankara Administrative Court, which that court rejected on 11 March 2010, finding that it lacked jurisdiction (E.2009/1631, K.2001/343)[2]In its reasoning it referred to a judgment of the Jurisdiction Disputes Court of 11 December 2006 (E.2006/246, K.2006/236  see paragraph 32 below).

2.  Judgmentof the Jurisdiction Disputes Court

30.  On 22 February 1999, in response to a request to settle a conflict between the solutions adopted respectively by the ordinary administrative courtand the Supreme Military Administrative Courtwhich had reached different conclusions in a matter concerning similar points of facand law, the Jurisdiction Disputes Court adopted a decision (E.1998/75, K.1999/4) which included the following reasoning:

The first paragraph of section 24 of Law no. 2247 on the creation and operation of a Jurisdiction Disputes Court, as amended by Law no. 2592, stipulates: “There is conflict of judgments when the enforcement of a right is rendered impossible by a divergence between the final decisions adopted by at least two of the courts referred to in section 1, provided that those decisions concern the same subject and the same cause of action – but not matters of jurisdiction – and that at least one of the parties [to the case] is the same.

By virtue of this provision, in order for there to be conflict of judgments all the following conditions must be met cumulatively: (a) the decisions at the origin of the conflict must have been adopted by at least two [different] courts from among the ordinary, military or administrative courts; (b) the subject matter, the cause of action and at least one of the parties must be the same; (c) the two decisions must be final; (d) the decisions must rule on the merits of the case; and (e) the enforcement of the right must have been made impossible by the divergence between the decisions.

Examination of the decisions alleged to be in conflict reveals that they are judgments pronounced by the ordinary administrative courts and the military administrative court, in which, objectively, the subject matter and the cause of action, while based on different material facts, are identical, and at least one of the parties (the respondent administrative authority) is the same; the judgments in question have become final after the exhaustion of the appeals process, and they both rule on the merits. That being so, it is established that the first four conditions required under section 24 in order for there to be conflict of judgments have been met.

As to whether the result in the instant case has been to render impossible the enforcement of a right ..., in situations where it is impossible for a person to secure the enforcement of a right because of conflicting judgments delivered by two different courts, section 24 leaves it to the Jurisdiction Disputes Court to settle the matter ...

... the administrative courts judgment setting aside the earlier decision does not affect the judgment of the Supreme Military Administrative Court dismissing the application; the respondent administrative authority, which had to annul the measure in the light of the administrative court judgment in favour of H. and F.G., is under no obligation to execute that judgment in respect of N.T., who was not party to those proceedings. As the action brought by N.T. was dismissed, N.T. cannot be considered to have a right recognised by a judicial decision.

... the claimant cannot claim to have a right recognised by a judicial decision, so her application must be dismissed pursuant to section 24 of Law no. 2247, as the condition that it is “impossible to enforce the judgment”, required for there to be a conflict of judgments, has not been established.

31.  On 14 May 2001 the Jurisdiction Disputes Court adopted a decision (no. E.2000/77, K.2001/22), the relevant passages of which read as follows:

“... Summary: The application to set aside the pension funds decision rejecting a claim for a disability pension ... filed by a person declared by a medical report to be unfit for military service, who considered that his health problem had been caused by his military service, is a matter for the Supreme Military Administrative Court to resolve.

...

The merits: ... Under Article 157 of the Constitution, the Supreme Military Administrative Court, although instituted by non-military authorities, is the court of first and final jurisdiction for the judicial review of disputes arising from administrative acts or conduct linked to military service and concerning military personnel. However, it has been established that for disputes arising out of military obligations, it is not necessary to determine whether the person concerned was a member of the armed forces. ... In order for the Supreme Military Administrative Court to be able to examine a case, the impugned administrative act must concern a “member of the armed forces” and be “linked to military service ...

To determine whether the administrative act is “linked to military service” and decide which court has jurisdiction, the subject matter of the act must be examined. If the act was adopted in keeping with military traditions, principles and practice, it must be considered to be linked to military service ... More specifically, administrative acts linked to military service are those related to the capabilities ... of military personnel, their attitude and conduct, their military career, their rights and obligations as members of the military, the purpose of the military service and the specificity of the locations in which they serve. Whether or not a non-military authority was at the origin of the act is of no consequence – the Supreme Military Administrative Court is the court responsible for examining a case [brought by] a member of the armed forces who has been deprived of an advantage.

... where the administrative act concerns a member of the military and is linked to military service, it is for the Supreme Military Administrative Court to examine and settle the dispute.”

32.  On 11 December 2006 the Jurisdiction Disputes Court adopted a decision (E.2006/246, K.2006/236) in which it determined which court had jurisdiction to hear disputes concerning pecuniary compensation under Law no. 3713. The relevant passages read as follows:

“The facts: The claimants son ... died on 16 May 2001 in the accident at MalatyaAkçadağ-Güzyurdu, when the troop transport plane flying him from Diyarbakır to Ankara after a mission in the state of emergency region crashed ...

In the proceedings lodged by the claimants following the pension funds refusal to award them a pension [although] they alleged that the death had occurred in the course of duties that fell within the scope of Laws nos. 2330 and 3713, the 3rd Chamber of the Ankara Administrative Court dismissed the application in a decision of 27/06/2002 (E. 2001/1616, K. 2002/1095), considering that what had happened had not been the result of terrorist acts. On appeal, the 11th Division of the Supreme Administrative Court, in a judgment of 30/01/2003 (E: 2002/3971, K: 2003/495), set aside the lower courts decision, considering that the court should have acknowledged the claimants entitlement to the rights governed by Laws nos. 2330 and 3713, his sons death having been attributable to terrorist acts. The case was referred back to the lower court, which persisted in its decision, following which the Administrative Divisions of the Supreme Administrative Court, sitting in plenary, upheld the decision of the 11th Division of the Supreme Administrative Court in a judgment of 01/04/2004 (E: 2003/774, K: 2004/409) and again set aside the lower courts decision ...

Although the claimants applied to ... the respondent administrative authority for pecuniary compensation after the Supreme Administrative Court, sitting in plenary, confirmed that their sons death fell within the scope of Laws nos. 2330 and 3713, they received no reply.

... on 25 July 2005 the interested parties appealed to the ordinary administrative courts to set aside the administrative authoritys implicit rejection ... The respondent administrative authority filed an objection for lack of jurisdiction, alleging that the Supreme Military Administrative Court had jurisdiction ... In a decision of 2 March 2006 the Ankara Administrative Court dismissed that objection and declared that it did have jurisdiction. ... The respondent administrative authority filed an application to have the matter of jurisdiction settled ...

Principal State Counsel at the Supreme Military Administrative Court ... considers that the dispute ... lies within the jurisdiction of the Supreme Military Administrative Court, and that the decision of the 4th Chamber of the Ankara Administrative Court concerning jurisdiction should be set aside ... Principal State Counsel at the Supreme Administrative Court ... argues that the dispute ... is a matter for the ordinary administrative courts ...

... [in so far as], when it examined whether the death of the claimants son, a serviceman, occurred because he was a victim of terrorist acts within the meaning of Law no. 3713, or in the course of duties covered by Law no. 2330 or as a result of such duties, or, as in this case ... when it reviewed the [rejection] measure, the pecuniary compensation board took into account the servicemans military aptitudes ..., his conduct ..., his military career, his rights and duties as a serviceman, the purpose of the military service, the specificities of the locations of the military missions, and military regulations and traditions; and [in so far as,] in the present case, the condition that the administrative act must be linked to military service is fulfilled, the Supreme Military Administrative Court has jurisdiction in the matter at the origin of the dispute ...”

III.  COMPARATIVE LAW

33.  In some European countries there is only one Supreme CourtThis approach is found in “common law” countries like CyprusIreland and the United Kingdom, but also in AlbaniaAzerbaijanCroatiaDenmarkEstoniaGeorgiaHungaryIcelandLatviaMoldovaNorwayRomaniaSan MarinoSerbiaSlovakia and SwitzerlandOther countries, like GermanyAustriaBelgiumBosnia and HerzegovinaBulgariaFinlandFranceItalyLithuaniaLuxembourgthe Former Yugoslav Republic of MacedoniaMonaco, the NetherlandsPolandPortugal, the Czech RepublicSweden and Ukraine, have two or more supreme courts.

34.  In many of these countries the law does not provide for any means of settling possible conflicts of case-law between the supreme courts, but only for means of resolving possible conflicts of jurisdiction. The authority responsible for settling such conflicts may be a court or a division of a court specially vested with this power (FranceLuxembourgBulgariaLithuaniathe Czech Republic)In Italy the law confers this power on the Court of Cassation; in Austria and Andorra, on the Constitutional Courtand in Monaco, on the Supreme CourtIn Poland there is no judicial authority responsible for settling conflicts of jurisdiction. Lastlyonly a small number of countries have courts tasked with resolving conflicts of case-law between supreme courts (GermanyUkraine and Greece). In Bulgaria the legislation provides for an a posteriori means of resolving conflicts.

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE § 1 OF THE CONVENTION

35.  The applicants alleged that the proceedings before the domestic courts had been unfair and that the possibility that the same fact could give rise to differing legal assessments from one court to another was in breach of the principles of equality before the law and consistency of the law. They submitted that the families of victims who died in the same plane crash as their son had submitted claims similar to theirs and had won their cases before the ordinary administrative courts.

36.  The applicants relied on Article 6 § 1 of the Conventionthe relevant parts of which read as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a fair ... hearing ...

37.  The Court notes that in their application form, as a subsidiary issue, the applicants also complained that the Turkish authorities had failed to take any action against the manufacturer of the plane that crashedAs this complaint has not been reiterated before the Grand Chamberthe Grand Chamber endorses the general approach adopted by the Chamber (Chamber judgment, § 62and considers that there is no need for it to examine this point separately.

A.  Chamber judgment

38.  The Chamber considered that it was not its function to compare different decisions of national courts, even if given in apparently similar proceedings; it must respect the independence of those courtsHaving regard to the stance taken by the Jurisdiction Disputes Court, which confirmed the jurisdiction of the Supreme Military Administrative Court, it further considered that the applicants could not claim to have been denied justice as a result of the examination of their dispute by that court or the conclusion it reachedIt accordingly found that in the circumstances of the case there had been no violation of Article 6 § 1 of the Convention (Chamber judgment, §§ 54-61).

B.  The parties submissions

1.  The applicants

39.  For the applicantsthere was no doubt that the Ankara Administrative Courtthe Supreme Administrative Court and the Supreme Military Administrative Court had had similar cases referred to themThat being so, the decision of the Supreme Military Administrative Court not to allow their claim under Law no. 3713 had amounted to a conflicting decision as it ran counter to the interpretation made by the Ankara Administrative Court and the Supreme Administrative Court.

40.  The applicants further submitted that the Supreme Military Administrative Court had ignored the judgmentdelivered by the ordinary administrative courts in similar cases – even though they had been brought to its attention – and that this had been in breach of the principlof equality enshrined in Article 10 of the Turkish ConstitutionIn addition, the applicants argued that a difference of interpretation between two supreme courts in the same country should not have the effect of depriving certain citizens of their rightsIn that connection they reiterated their argument that the difference of interpretation between the ordinary administrative courts and the military administrative court had irrevocably infringed the principlof the consistency of the law.

41.  They further argued that this conflicting interpretation also undermined the principle of legal certainty, as well as the general principles of law. In that regard the applicants challenged the conclusions of the Chamber, which, while finding it regrettable that different interpretations had been made of the same legal provisions, found that that alone did not suffice to undermine the principle of legal certainty.

42.  Lastlythe applicants challenged the decision of the 4th Chamber of the Ankara Administrative Court that it had no jurisdiction in their case when other chambers of that court had considered that they did have jurisdictionIn this connection they complained that the Chamber had drawn no conclusion from this fact with regard to Article 6 of the Convention.

2.  The Government

43.  The Government submitted that in view of the principlof the independence of the courtsthe decisionof one court had no binding effect on other courts, belonging to the same or different jurisdictions. Only the decisionof the supreme courts were binding on the lower courts within the hierarchical order of the same jurisdictionThusthe various decisionof the ordinary administrative courts had no binding effect either on other ordinary administrative courts or, transversally, on the Supreme Military Administrative Court.

44.  The Government further affirmed that the 4th Chamber of the Ankara Administrative Courts decision that it did not have jurisdiction to examine the applicants case could not be said to have been arbitraryThe decision had been adopted in conformity with the criteria laid down in the judgment of the Jurisdiction Disputes Court of 14 May 2001, to which reference had been made and which had taken into account the link with military service to establish that jurisdiction lay with the Supreme Military Administrative Court. The Government likewise affirmed that the decision of the Supreme Military Administrative Court could not be said to have been arbitrary either, as it was in conformity with the provisions of section 21 of Law no. 3713: the cause of the plane crash had not been a terrorist attack.

45.  The Government submitted that in the light of the legal provisions relating to the Law on the Jurisdiction Disputes Courtthe facts of the present case did not concern a conflict of jurisdictionor conflicting decisionsThey maintained that there was no ambiguity or uncertainty as to which court had been competent to judge the applicants case and that the domestic law was quite clear on the matter. Article 157 of the Constitution (see paragraph 21 above) stated that the Supreme Military Administrative Court was the body which judicially examined disputes concerning military personnel or military service, and that provision of the Constitution was reproduced in section 20 of the Law on the Supreme Military Administrative Court. In judgmentof 14 May 2001 and 11 December 2006 (see paragraphs 31 and 32 above) the Jurisdiction Disputes Court had also confirmed that approachThe applicants right to a court had therefore not been restricted by any ambiguity or uncertainty.

46.  The Government further maintained that there had been no issue of conflicting interpretations of the law in this caseReferring to section 24 of the Law on the Jurisdiction Disputes Court (see paragraph 24 above) and to the Jurisdiction Disputes Courts judgment of 22 February 1999 (see paragraph 30 above)they submitted that settlement of conflicting decisionof courts in different jurisdictions occurred only in exceptional situationswhere it became impossible to enforce a right established by a court decision. To go beyond the limits of that exceptional circumstance would amount to unlawful interference with the independence of the courts in the different jurisdictionseach of which had its own review machinery to settle conflicts of judgmentsThe Government referred in this connection to the case of Karakaya v. Turkey ((dec.), no. 30100/0625 January 2011).

47.  The Government accepted that there were varying interpretations between courts in different jurisdictions, but maintained that it was the right court that had found against the applicantsThe configuration of the Turkish courts into different jurisdictions was a matter of judicial organisationThe way in which the High Contracting Parties organised their judicial systems and the jurisdiction of their courts fell within the States margin of appreciationIf one court which had jurisdiction in a matter adopted a decision that differed from that of a court which did not have jurisdiction, it would be unfair, the Government argued, to affirm that the latter decision should prevail.

48.  Lastlythe Government considered that the present case was unique and differed from other cases concerning conflicting case-law which the Court had had to examine in the past, and that there was therefore no applicable precedent. They added that an unfavourable court decision did not mean that there was a lack of legal certainty in the application of the law.

C.  The Courts assessment

1.  General principles

49.  The Court reiterates at the outset that it is not its task to take the place of the domestic courtsIt is primarily for the national authorities, notably the courts, to resolve problems of interpretation of domestic legislation (see Brualla Gómez de la Torre vSpain, 19 December 1997, § 31, Reports of Judgments and Decisions 1997VIII; Waite and Kennedy v. Germany [GC], no. 26083/94, § 54, ECHR 1999I; and Saez Maeso v. Spainno. 77837/01, § 22, 9 November 2004). Its role is to verify whether the effects of such interpretation are compatible with the Convention (see Kuchoglv. Bulgariano. 48191/99, § 50, 10 May 2007, and Işyar v. Bulgaria, no. 391/03, § 48, 20 November 2008).

50.  That being so, save in the event of evident arbitrarinessit is not the Courts role to question the interpretation of the domestic law by the national courts (seefor example, Ādamsons vLatviano. 3669/03, § 118, 24 June 2008). Similarly, on this subjectit is not in principle its function to compare different decisions of national courts, even if given in apparently similar proceedings; it must respect the independence of those courts (see Engel and Others v. the Netherlands, 8 June 1976, § 103, Series A no. 22; Gregório de Andrade v. Portugalno. 41537/02, § 36, 14 November 2006; and Ādamsonscited above, § 118).

51.  The Court has already acknowledged that the possibility of conflicting court decisions is an inherent trait of any judicial system which is based on a network of trial and appeal courts with authority over the area of their territorial jurisdictionSuch divergences may also arise within the same court. That, in itself, cannot be considered contrary to the Convention (see Santos Pinto v. Portugalno. 39005/04, § 41, 20 May 2008).

52.  The Court has been called upon a number of times to examine cases concerning conflicting court decisions (see, among other authorities, Zielinski and Pradal and Gonzalez and Others v. France [GC], nos. 24846/94 and 34165/96 to 34173/96ECHR 1999VII; Paduraru v. Romaniano. 63252/00ECHR 2005XII (extracts)Beian v. Romania (no. 1)no. 30658/05ECHR 2007XIII (extracts); and Iordan Iordanov and Others v. Bulgariano. 23530/02, 2 July 2009), and has thus had an opportunity to pronounce judgment on the conditions in which conflicting decisions of domestic supreme courts were in breach of the fair trial requirement enshrined in Article 6 § 1 of the Convention (see Perez Arias v. Spainno. 32978/03, § 25, 28 June 2007; Beian (no. 1), cited above, §§ 3440; Ştefan and Ştef v. Romanianos. 24428/03 and 26977/03§§ 3336, 27 January 2009; Iordan Iordanov and Others, cited above, §§ 4849; and Schwarzkopf and Taussik vthe Czech Republic (dec.), no. 42162/02, 2 December 2008).

53.  In so doing it has explained the criteria that guided its assessmentwhich consist in establishing whether “profound and long-standing differences” exist in the case-law of a supreme courtwhether the domestic law provides for machinery for overcoming these inconsistencieswhether that machinery has been applied and, if appropriateto what effect (see Iordan Iordanov and Others, cited above, §§ 49-50).

54.  The Court has also been called upon to pronounce judgment on conflicting decisions that may be made within a single court of appeal (see Tudor Tudor v. Romaniano. 21911/03, 24 March 2009) or by different district courts ruling at last instance (see Ştefănică and Others v. Romaniano. 38155/02, 2 November 2010). In addition to the “profound and longstanding” nature of the divergences in issuethe legal uncertainty resulting from the inconsistency in the practice of the courts concerned and the lack of machinery for resolving the conflicting decisions were also considered to be in breach of the right to a fair trial (see Tudor Tudor, cited above, §§ 30-32, and Ştefănică and Otherscited above, §§ 37-38).

55.  In this regard the Court has reiterated on many occasions the importance of setting mechanisms in place to ensure consistency in court practice and uniformity of the courts case-law (see Schwarzkopf and Taussikcited above). It has likewise declared that it is the States responsibility to organise their legal systems in such a way as to avoid the adoption of discordant judgments (see Vrioni and Others v. Albaniano. 2141/03§ 58, 24 March 2009; Mullai and Others v. Albania, no. 9074/07, § 86, 23 March 2010; and Brezovec v. Croatia, no. 13488/07, § 66, 29 March 2011).

56.  Its assessment of the circumstances brought before it for examination has also always been based on the principlof legal certainty which is implicit in all the Articleof the Convention and constitutes one of the fundamental aspects of the rule of law (see, amongst other authoritiesBeian (no. 1), cited above§ 39; Iordan Iordanov and Others, cited above, § 47; and Ştefănică and Others, cited above, § 31). Indeed, uncertainty – be it legal, administrative or arising from practices applied by the authorities – is a factor that must be taken into consideration when examining the conduct of the State (see Păduraru, cited above§ 92; Beian (no. 1), cited above, § 33; and Ştefănică and Others, cited above, § 32).

57.  In this regard the Court also reiterates that the right to a fair trial must be interpreted in the light of the Preamble to the Convention, which declares the rule of law to be part of the common heritage of the Contracting States. Now, one of the fundamental aspects of the rule of law is the principle of legal certainty (see Brumărescu v. Romania [GC], no. 28342/95, § 61, ECHR 1999VII), whichinter aliaguarantees a certain stability in legal situations and contributes to public confidence in the courts (seemutatis mutandisŞtefănică and Others, cited above, § 38). The persistence of conflicting court decisions, on the other hand, can create a state of legal uncertainty likely to reduce public confidence in the judicial systemwhereas such confidence is clearly one of the essential components of a State based on the rule of law (see Paduraru, cited above, § 98; Vinčić and Others v. Serbianos. 44698/06 and others§ 56, 1 December 2009; and Ştefănică and Others, cited above, § 38).

58.  The Court points out, however, that the requirements of legal certainty and the protection of the legitimatconfidence of the public do not confer an acquired right to consistency of case-law (see Unédic v. Franceno. 20153/04, § 74, 18 December 2008). Case-law development is not, in itself, contrary to the proper administration of justice since a failure to maintain a dynamic and evolutive approach would risk hindering reform or improvement (see Atanasovski v“the Former Yugoslav Republic of Macedonia”, no. 36815/03, § 38, 14 January 2010).

2.  Application of these principles to the present case

(a)  Preliminary remarks

59.  The Court observes at the outset that the present casdiffers from those it has had the opportunity to examine in the past in that what is at issue here is not conflicting decisions in the case-law of courts of final jurisdiction within the same branch of the judicial system, but rather alleged disparities between the judgments of two hierarchically unrelated, different and independent types of court.

60.  That being so, it considers that having been formulated in a substantially different context from the instant casethe criteria and principles developed in the above-mentioned case-law cannot be transposed as such to the present case, which, although it concerns a type of complaint on which the Court has already had the opportunity to rulenevertheless raises a new legal questionThey may, however, guide it in its assessment of the circumstances of this caseThe Court shall therefore first consider whether there have been conflicting court decisions in the present caseif so, it will then examine whetherin the light of the particular circumstances of the present casethose conflicting decisions amounted to a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

(b)  Whether there were conflicting decisions

61.  The Court reiterates that giving two disputes different treatment cannot be considered to give rise to conflicting case-law when this is justified by a difference in the factual situations at issue (see Erol Uçar v. Turkey (dec.), no. 12960/05, 29 September 2009). In the present case it appears from the evidence before the Court that the difference the applicants complained of resides not in the factual situations examined by the different domestic courts, which were identical, but in the application of the substantive law and the resulting res judicata.

62.  In this regard, the Court points out that the parties submitted several decisionby the national courts concerning the families of servicemen who died in the same plane crash as the applicants son. On reading those decisions, it notes first of all that the servicemen concerned fall into two categories: those whose mission was to fight terrorism, and the crew of the aircraft (see paragraphs 17 and 25-26 above).

63.  It further notes that the different cases brought before the ordinary administrative courts on which the applicants rely in their allegation concerned appeals by the families of victims of the accident in question against the decision of the Turkish Pension Fund rejectinginter alia, their applications for a pension under Law no. 3713.

64.  Lastly, the Court observes from the materials in the case file that fourteen of the cases brought by the victims families were examined on the merits by the ordinary administrative courtswhich established a causal link between the plane crash and the fight against terrorism  sine qua non condition for entitlement to the rights provided for in section 21 of Law no. 3713  without making any distinction in respect of the type of duties performed by the deceased servicemen (see paragraphs 25-26 above).

65.  The ordinary administrative courts thus found in favour of the claimants; their interpretation of the conditions of application of Law no. 3713 differed from that of the Supreme Military Administrative Courtwhichin the applicants casefound no such causal link and dismissed their application to set aside the decision of the Pension Fund (see paragraph 16 above).

66.  This difference of interpretation resulted in the differenlegal treatment by the two types of court of what were essentially similar casesDiametrically opposite conclusions were thus reached by the ordinary administrative courts (Ankara Administrative Court and Supreme Administrative Courtand the Supreme Military Administrative CourtThe Government have, moreover, accepted the existence of these different interpretations (see paragraph 47 above). It is worth noting here that in the decision pronounced by the Supreme Military Administrative Court in the applicants case no mention was made of any differences capable of distinguishing their case from those examined by the ordinary administrative courts (see paragraph 16 above).

67.  Clearly, then, the Court is faced with a very rare case where the circumstances and consequences of the same event – a plane crash – were interpreted differently by the domestic courtsHaving said that, it should be remembered that the mere finding of a conflict of case-law is not sufficient in itself to constitute a violation of Article 6 of the Convention. The Court has to measure the impact of the conflicting case-law in terms of the principle of a fair trial and, in particular, against the yardstick of the principle of legal certainty.

(c)  Whether the conflicting decisions resulted in a violation of Article 6 § 1 of the Convention

68.  First of all, the Court observes that the issue of conflicting decisions in the circumstances of the present case is linked to the very organisational structure of the Turkish court system, where ordinary administrative courts, with general jurisdictioncoexist alongside a military administrative courtwith special jurisdiction (see paragraphs 20-21 and 45 above)This, however, is just one example among others of the variety of legal systems existing in Europe, and it is not the Courts task to standardise them (see, mutatis mutandis, Taxquet v. Belgium [GC], no. 926/05, § 83, 16 November 2010).

69.  Furthermore, in cases arising from individual petitions the Courts task is not to review the relevant legislation or an impugned practice in the abstract. Instead, it must confine itself, as far as possible, without losing sight of the general context, to examining the issues raised by the case before it (see, among other authoritiesN.C. v. Italy [GC], no. 24952/94, § 56, ECHR 2002–X, and Taxquet, cited above, § 83).

70.  Here, thereforethe Courts task is not to review, in abstracto, the compatibility with the Convention of Turkeys court system, with its two different types of administrative court, but to determinein concreto, the effect of the resulting conflict of case-law on the right to a fair trial enshrined in Article 6 § 1 of the Convention (seefor example and mutatis mutandisPadovani v. Italy, 26 February 1993, § 24, Series A no. 257B).

71.  The Court observes, first of all, that the impugned conflicting judicial decisions concerning the interpretation of section 21 of Law no. 3713 were the result of simultaneous intervention by the ordinary administrative courts and the Supreme Military Administrative Court in cases raising essentially the same issue (see paragraphs 62-66 above)This reveals a conflicof jurisdiction between these two types of court which were called upon to give judgmentin parallel, on the same legal issue.

72.  The Court therefore agrees with the Chamberfinding that the origin of the conflicting decisions the applicants complained of lies in the fact that these different courts failed to respect the boundaries of their respective jurisdictions (see Chamber judgment, § 57).

73.  Having said thatin view of the Governments arguments that there was no doubt whatsoever that the Supreme Military Administrative Court had jurisdiction in the case at issue here (see paragraph 45 above), the Court notes that the Jurisdiction Disputes Court – established, inter alia, to settle conflicts of jurisdiction between the ordinary, administrative and military courts (see paragraphs 22 and 24 above) – has had occasion to rule on the question of the areas of jurisdiction of the ordinary administrative courts and the Supreme Military Administrative Court.

74.  In so doing, it ruled that the Supreme Military Administrative Court had jurisdiction in cases concerning military pensions or allowances (see paragraphs 3132 above). Indeed, when the 4th Chamber of the Ankara Administrative Court declared that the action brought by the applicants was outside its jurisdiction, and was rather a matter for the Supreme Military Administrative Court (see paragraph 14 above), it referred to the Jurisdiction Disputes Courts judgment of 14 May 2001 (see paragraph 31 above).

75.  The Chamber found in this connection that the intervention of the Jurisdiction Disputes Court had helped to settle the divergence between the positions of the ordinary administrative courts and the military administrative court as regards their respective spheres of competence, bringing to an end, in principle, the intervention of the ordinary administrative courts in an area that fell under the jurisdiction of the military administrative court (see Chamber judgment, §§ 57-58).

76.  The Grand Chamber, however, does not share these conclusions. Having regard to the evidence adduced by the parties, it observes that in spite of the intervention of the Jurisdiction Disputes Court and its ruling that the Supreme Military Administrative Court had jurisdiction in the type of case in question, the ordinary administrative courts continued to accept cases similar to that of the applicants and to rule on the merits (see paragraphs 2527 above).

77.  According to the Governments explanations at the hearing before the Grand Chamber, while decisions of principle of the Jurisdiction Disputes Court concerning jurisdiction are binding, its other judgments merely have the value and authority of precedents meant to guide the domestic courts in their deliberations. A decision is “of principle” when it actually states as much.

78.  In the present case the Court notes that the judgments of the Jurisdiction Disputes Court to which the Government referred (see paragraphs 4445 above) in support of the jurisdiction of the Supreme Military Administrative Court were not decisions of principle, and that they have failed to impose themselves, by their sheer power of persuasion, on all the ordinary administrative courts, which have continued to examine – and to allow – claims similar to the applicants (see paragraphs 25-27 above).

79.  Having said thatand no matter what weight the ordinary administrative courts elected to give to the judgmentof the Jurisdiction Disputes Court in questionthe Court emphasises that in any event the role of the Jurisdiction Disputes Court is not to resolve conflicts of case-lawAlthough it does have the power to settle conflictof judgmentbetween different courtsit can do so only in the exceptional situation where the judgments are so irreconcilable that their execution would result in a denial of justice for the party concerne(see paragraphs 24 and 30 above), a situation which does not arise in the instant case. Its intervention thus has no bearing on the complaint the applicants have brought before the Court.

80.  The Court points out that it has already indicated that, once identified, conflicts of case-law should, in principle, be settled by establishing the interpretation to be followed and harmonising the case-lawthrough mechanisms vested with such powers (see among many other authorities, Beian (no. 1), cited above, §§ 37 and 39). It should be noted, however, that these principles were laid down in cases where the divergent interpretations the Court had to examine had come about within the same branch of the judicial system, in connection with legal provisions in respect of which a Supreme Court could exercise its unifying powers (see paragraph 59 above – see also, amongst other authoritiesBeian (no. 1), cited above, § 37, and Schwarzkopf and Taussik, cited above).

81.  While such considerations obtain where the conflicting decisions arise within a hierarchical judicial structure, they cannot be transposed to the present caseThe Court considers that in a domestic legal context characterised, as in the present case, by the existence of several Supreme Courts not subject to any common judicial hierarchyit cannot demand the implementation of a vertical review mechanism of the approach those courts have chosen to takeTo make such a demand would go beyond the requirements of a fair trial enshrined in Article 6 § 1 of the Convention.

82.  What is morethe Court points out that the lack of a common regulatory authority shared by the Supreme Courts  in this case the Supreme Administrative Court and the Supreme Military Administrative Court  capable of establishing the interpretation these courts should followis not a specificity of the Turkish judicial systemNumerous European States whose judicial systems feature two or more Supreme Courts have no such authority (see paragraph 34 above). In itself, however, this cannot be considered to be in breach of the Convention.

83.  The Court further considers that in a judicial system like that of Turkey, with several different branches of courts, and where several Supreme Courts exist side by side and are required to give interpretations of the law at the same time and in parallelachieving consistency of the law may take time, and periods of conflicting case-law may therefore be tolerated without undermining legal certainty.

84.  As case-law is not unchanging, but on the contrary, evolutive in essence, the Court considers that the principlof good administration of justice cannot be taken to impose a strict requirement of case-law consistency (see Unédiccited above, § 73, and Atanasovski, cited above, § 38). Howeverit is the Courts duty to ensure that this principle is upheld when it considers that the fairness of the proceedings or the rule of law require it to intervene to put a stop to the uncertainty created by conflicting judgments pronounced by different courts on one and the same question. The legal certainty it then aims to achieve must nevertheless be pursued with due respect for the decision-making autonomy and independence of the domestic courts, in keeping with the principlof subsidiarity at the basis of the Convention system.

85.  In this connection, the Court reiterates that interpretation is inherent in the work of the judiciaryHowever clearly drafted a legal provision may be, there is an inevitable element of judicial interpretation (see, amongst other authorities, Başkaya and Okçuoğlu v. Turkey [GC], nos. 23536/94 and 24408/94, § 39, ECHR 1999IV). Determining what law to apply and in what conditions is part of this individualised approach to the law.

86.  This means that two courts, each with its own area of jurisdiction, examining different cases may very well arrive at divergent but nevertheless rational and reasoned conclusions regarding the same legal issue raised by similar factual circumstances. It must be accepted that the divergences of approach that may thus arise between courts are merely the inevitable outcome of this process of interpreting legal provisions and adapting them to the material situations they are intended to cover.

87.  These divergences may be tolerated when the domestic legal system is capable of accommodating them. In the instant casethe Court considers that the supreme courtin question – the Supreme Administrative Court and the Supreme Military Administrative Court  have the possibility of settling the divergences themselveseither by deciding to take the same approach, or by respecting the boundaries of their respective areas of jurisdiction and refraining from both intervening in the same area of the law.

88.  Just as it is not for the Court to act as a court of third or fourth instance and review the choices of the domestic courts concerning the interpretation of legal provisions and the inconsistencies that may resultnor is it its role, it would like to emphasise, to intervene simply because there have been conflicting court decisions.

89.  For the Court, where there is no evidence of arbitrariness, examining the existence and the impact of such conflicting decisions does not mean examining the wisdom of the approach the domestic courts have chosen to take (see Vinčić and Others, cited above§ 56; Işık v. Turkey (dec.), no. 35224/05, 16 June 2009; and Ivanov and Dimitrov v“the Former Yugoslav Republic of Macedonia”no. 46881/06, § 32, 21 October 2010). As stated above (see paragraph 50), its role in respect of Article 6 § 1 of the Convention is limited to cases where the impugned decision is manifestly arbitrary.

90.  Therefore, even though the interpretation made by the Supreme Military Administrative Court of section 21 of Law no. 3713 was unfavourable to the applicants, that interpretation, however unjust it might appear to them compared with the solution adopted by the ordinary administrative courts, does not, in itself, constitute a violation of Article 6 of the Convention.

91.  It should also be noted – in the light of the Jurisdiction Disputes Courts finding (see paragraphs 31-32 above) that the Supreme Military Administrative Court was the body with jurisdiction to examine the type of dispute at issue here – that in the circumstances of the present case the decision of the 4th Chamber of the Ankara Administrative Court that it did not have jurisdiction in the applicants case was not at all arbitrary.

92.  Nor can the applicants claim to have been denied justice as a result of the examination of their dispute by the Supreme Military Administrative Court, or the conclusion it reachedThe decision adopted by the Supreme Military Administrative Court in the applicants case fell within the bounds of its jurisdiction and there is nothing in it that, in itself, would warrant the intervention of the Court.

93.  It should be noted that the judgmentconcerning the applicants were duly reasoned, in terms of the facts and the law (see paragraphs 16 and 19 above), and that the interpretation made by the Supreme Military Administrative Court of the facts submitted to it for examination cannot be said to have been arbitraryunreasonable or capable of affecting the fairness of the proceedingsbut was simply a case of application of the domestic law.

94.  In view of the abovethe Court reiterates that it must avoid any unjustified interference in the exercisby the States of their judicial functions or in the organisation of their judicial systemsResponsibility for the consistency of their decisions lies primarily with the domestic courts and any intervention by the Court should remain exceptional.

95.  In the present case the Court considers that the circumstances require no such intervention and that it is not its role to seek a solution to the impugned conflict of case-law vis-à-vis Article 6 § 1 of the Convention. In any event, individuapetition to the Court cannot be used as a means of dealing with or eliminating conflicts of case-law that may arise in domestic law or as a review mechanism for rectifying inconsistencies in the decisions of the different domestic courts.

96.  Accordinglythe Court finds that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

FOR THESE REASONSTHE COURT

Holdsby ten votes to seventhat there has been no violation of Article § of the Convention.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights BuildingStrasbourg, on 20 October 2011.

Michael OBoyleNicolas Bratza
Deputy RegistrarPresident

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judges Bratza, Casadevall, Vajić, Spielmann, Rozakis, Kovler and Mijović is annexed to this judgment.

N.B.
M.O.B.

 

JOINT DISSENTING OPINION OF JUDGES BRATZA, CASADEVALL, VAJIĆ, SPIELMANN, ROZAKIS, KOVLER AND MIJOVIĆ

(Translation)

1.  Unlike the majority, we believe that there was a violation of Article 6 of the Convention in this case.

2.  To put things in perspective, we would make clear from the outset that at the heart of this case is not the fact that the Supreme Military Administrative Courts interpretation of Article 21 of Law no. 3713 was unfavourable to the applicants. Nor is the case concerned with whether or not the decision of the 4th Chamber of the Ankara Administrative Court that it did not have jurisdiction in the applicants case was arbitrary, or whether the judgments concerning the applicants were duly reasoned in terms of the facts and the law (paragraphs 90-93 of the judgment). Nor, contrary to the suggestion in the judgment, does the case concern merely “ the exercise by the States of their judicial functions or ... the organisation of their judicial systems” (paragraph 94); rather, it concerns, in our view, a “flagrant malfunctioning” of the Turkish judicial system, which resulted in a violation of Article 6 of the Convention.

3.  In reality, the lack of an effective mechanism for harmonising the case-law not only caused but, worse, perpetuated conflicts of case-law between the ordinary and the military administrative courts which led, in the instant case, to results that gave an impression of “arbitrariness”. In addition to that, conflicts of case-law continue to exist within the administrative court system.

4.  We emphasise that, as is pointed out in paragraph 57 of the judgment, the right to a fair trial must be interpreted in the light of the Preamble to the Convention, which declares the rule of law to be part of the common heritage of the Contracting States. One of the fundamental aspects of the rule of law is the principle of legal certainty (see Brumărescu v. Romania [GC], no. 28342/95, § 61, ECHR 1999 VII), which, inter alia, guarantees a certain stability in legal situations and contributes to public confidence in the courts (see, mutatis mutandisŞtefănică and Othersno. 38155/02, § 38, 2 November 2010). The persistence of conflicting court decisions can, on the contrary, create a state of legal uncertainty likely to reduce public confidence in the judicial system, a confidence which is clearly one of the essential components of a State based on the rule of law (see Păduraru v. Romania, no. 63252/00, § 98, ECHR 2005XII (extracts)Vinčić and Others v. Serbia, nos. 44698/06 and others, § 56, 1 December 2009; and Ştefănică and Others, cited above, § 38).

5.  It is true that the principle of the independence of the courts relied on by the Government (paragraph 43 of the judgment) and the resulting autonomy enjoyed by the courts in their decision-making may explain why different interpretations can be made of the same texts at different levels of the court system. In our opinion, however, such interpretations must not have the effect of placing the public in a situation of legal uncertainty where the outcome of a case is dependent on a mechanism incapable of guaranteeing consistency in court decisions. The ability of the domestic legal system to maintain stability in legal situations and consistency in court decisions is decisive in preserving public confidence in the administration of justice.

6.  In the instant case the applicants were first faced with flagrant inconsistency within the same branch of the court systemWe note in this regard that the applicants challenged the decision of the 4th Chamber of the Ankara Administrative Court that it did not have jurisdiction in their case when other chambers of that court had considered that they did have jurisdiction to examine similar cases (paragraph 42 of the judgment). Within the same administrative court structure the autonomy of the numerous judicial formations and the assignment of the cases to the different formations led to conflicting case-law in the form of two discordant interpretations concerning that courts jurisdiction.

7.  Indeed, on three occasions  one of which was in the applicants case  the 4th and 5th Chambers of the Ankara Administrative Court found that they did not have jurisdiction to examine cases concerning the rights regulated by Article 21 of Law no. 3713 (paragraph 14, 28 and 29 of the judgment), considering such cases to be a matter for the Supreme Military Administrative Court. This was not the approach adopted by other chambers of the same court, which in fourteen cases comparable to that of the applicants, had accepted to examine the applications submitted by the families of other servicemen who had died in the same accident on 16 May 2001, and found in their favour (paragraphs 25-27 of the judgment). This is a fundamental aspect of the case. There is no doubt that the case-law context in which the applicants appeal was heard was marked by the variable approach of the different chambers of the Ankara Administrative Court to the question of jurisdiction in cases concerning military pension rights.

8.  It is our opinion that this inconsistency of approach over the jurisdiction of the courts to examine substantially identical legal issues arising out of an identical event (in this case a plane crash in which a number of people died) is fundamentally problematic with respect to Article 6 of the Convention.

9.  It is important to recall that the question of jurisdiction was decisive for the outcome of the case: most of the decisions of the ordinary administrative courts acknowledged a causal link between the plane crash and the fight against terrorism, so it is highly likely that if their action had not been redirected towards the Supreme Military Administrative Court, the applicants, like the families of some of the other occupants of the plane, would have succeeded in their claims. The manner in which the Supreme Military Administrative Court interpreted the circumstances of the plane crash of 16 May 2001 led to a difference of treatment of the applicants compared with others who had submitted claims similar to theirs. While the applicants had informed the military court of the position adopted by the ordinary administrative courts in similar cases (paragraphs 15 and 18 of the judgment), the military court completely ignored that position, without giving reasons and without taking any account of the risk of a divergence – even a synchronic one. Nor did it explain what factual differences distinguished the case in issue from those relied on by the applicants to support their claim (paragraphs 16 and 66). As a result, the same factual situation and the same legal provisions were interpreted differently by two types of court.

10.  It is true that the Jurisdiction Disputes Court  established, inter alia, to settle conflicts of jurisdiction between the ordinary, administrative and military courts (paragraphs 22 and 24 of the judgment) – has had occasion to rule on the question of the areas of jurisdiction of the ordinary administrative courts and the Supreme Military Administrative Court and lay down the criteria for establishing the jurisdiction of the latter court (paragraphs 31-32). In so doing, the Jurisdiction Disputes Court ruled that the Supreme Military Administrative Court had jurisdiction in cases concerning military pensions or allowances (paragraphs 31-32). Indeed, when the 4th Chamber of the Ankara Administrative Court declared that the action brought by the applicants was outside its jurisdiction, and was rather a matter for the Supreme Military Administrative Court (paragraph 14 of the judgment), it referred to the Jurisdiction Disputes Courts judgment of 14 May 2001 (paragraph 31).

11.  However, the resolution by the Jurisdiction Disputes Court of the conflict between the two courts was theoretical and illusory.

12.  In spite of the intervention of the Jurisdiction Disputes Court and its ruling that the Supreme Military Administrative Court had jurisdiction in the type of case in question, the ordinary administrative courts continued to accept cases similar to that of the applicants and to rule on the merits (paragraphs 25-27). In this context the Governments explanations at the hearing before the Grand Chamber were particularly revealing as regards the inefficacy of the conflict settlement process; they were based on a subtle distinction between judgments “of principle” and other judgments. Judgments “of principle” of the Jurisdiction Disputes Court concerning jurisdiction are apparently binding, while its other judgments merely have the value and authority of precedents meant to guide the domestic courts in their deliberations. We were also told that a judgment was a judgment “of principle” when it actually stated as much, and that the judgments of the Jurisdiction Disputes Court attributing jurisdiction to the Supreme Military Administrative Court (paragraphs 44-45 of the judgment) did not fall into this prestigious category.

13.  As a mechanism for settling conflicts the Jurisdiction Disputes Court thus proved insufficient to either prevent or finally settle the legal uncertainty resulting from the variable interpretation by the ordinary administrative courts of their own jurisdiction in cases concerning the pension rights provided for in Law no. 3713 (paragraphs 28-29 and 76-77). The judgments of the Jurisdiction Disputes Court to which the Government referred have clearly failed to impose themselves on all the ordinary administrative courts by their sheer power of persuasion alone (paragraphs 25-27). This means that in spite of the intervention of the Jurisdiction Disputes Court, the uncertainty as to the distribution of jurisdiction between the ordinary administrative courts and the military administrative court seems to persist. The lack of a decision on jurisdiction binding on all the courts concerned can only serve to prolong the resulting conflict in the case-law and the corresponding uncertainty.

14.  On the specific subject of inconsistency with respect to the merits of the case, the conflicting judicial decisions concerning the interpretation of section 21 of Law no. 3713 were the result of simultaneous intervention by the ordinary administrative courts and the Supreme Military Administrative Court in what were essentially similar cases (paragraphs 62-66). The conflict of jurisdiction between these two types of court which were called upon to give judgment, in parallel, on the same legal issue thus gave rise to legal uncertainty which the Turkish judicial system was unable to accommodate.

15.  Consequently, we consider that a violation of the right to a fair hearing was caused by a malfunctioning of the machinery set in place to settle conflicts of jurisdiction, coupled with inconsistency in court decisions concerning cases having their origin in the same factual situation. The disagreement between the different chambers of the Ankara Administrative Court as to whether they had jurisdiction was compounded in the present case by the different line of reasoning adopted by the Supreme Military Administrative Court compared with the ordinary administrative courts concerning the conditions of application of section 21 of Law no. 3713.

16.  While domestic legal systems may comprise a variety of judicial structures, these structures should not give any appearance of arbitrariness in the public eye; when taking legal action litigants should be able to make decisions with a sufficient degree of foreseeability and based on clear, common and stable criteria.

17.  If justice is not to degenerate into a lottery, the scope of litigants rights should not depend simply on which court hears their case. The fact that litigants can receive diametrically opposite answers to the same legal question depending on which type of court examines their case can only undermine the credibility of the courts and weaken public confidence in the judicial system.

18.  For all these reasons we believe that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.


[1]1.  As amended by Law no. 5532 of 18 July 2006, which replaced the reference to “public servants in the first paragraph with “public employees”.

[2]1.  It appears that the proceedings are still pending.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde