Guja protiv Moldavije

Država na koju se presuda odnosi
Moldavija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
14277/04
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
12.02.2008
Članovi
10
10-1
10-2
29
29-3
41
Kršenje
10
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda saopštavanje informacija
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Sprečavanje odavanja poverljivih informacija
(Čl. 10-2) Propisano zakonom
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Unutrašnje polje slobodne procene
Srazmernost
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju predstavke koju je protiv Republike Moldavije podneo g. Iacob Guja.

Predsednik Moldavije je januara 2003. održao govor u kojem je istakao potrebu borbe protiv korupcije i pozvao organe za sprovođenje zakona da se ne obaziru na neprimereni pritisak javnih funkcionera. Ovaj govor je objavljen u medijima.

Nekoliko dana kasnije, podnosilac predstavke, koji je bio načelnik Odeljenja za štampu Glavnog tužilaštva, prosledio je jednom listu sa nacionalnom pokrivenošću dva dopisa koje je ovaj organ primio. Nijedan dopis nije bio označen kao poverljiv. Prvi je predstavljao dopis potpredsednika Skupštine glavnom tužiocu, uz koji je priloženo pismo četvorice policajaca koji su zahtevali zaštitu od gonjenja nakon što su optuženi za nezakonito lišenje slobode i zlostavljanje pritvorenika. U dopisu su izraženi kritički stavovi o Glavnom tužilaštvu i pohvaljeni policajci, za koje je rečeno da pripadaju „jednom od najboljih timova“ u ministarstvu. Potpredsednik Skupštine na kraju moli glavnog tužioca da „se lično angažuje u ovom predmetu i da ga reši strogo u skladu sa zakonom“. Drugi dopis je jedan zamenik ministra uputio zameniku glavnog tužioca i u njemu naveo da je jedan od tih policajaca ranije osuđen za napade na zatvorenike, ali da je kasnije pomilovan.
Nakon što je primio dopise, list je objavio članak u kojem je opisao antikorupcijsku kampanju predsednika i ukazao na rasprostranjenost zloupotrebe položaja u Moldaviji. Pomenuo je očigledne pokušaje potpredsednika Skupštine da zaštiti četvoricu policajaca i objavio je primerke oba dopisa. Podnosilac predstavke je kasnije priznao da je on bio taj koji je listu prosledio dopise, ali je izjavio da je to učinio u skladu sa antikorupcijskom kampanjom predsednika, kako bi stvorio pozitivnu sliku o radu Glavnog tužilaštva, i dodao da dopisi nisu bili poverljivi. On je, međutim, otpušten zato što se nije konsultovao sa kolegama i zato što je obelodanio dokumenta koja su navodno bila tajna. Njegov pokušaj da se vrati na posao obraćanjem građanskim sudovima bio je neuspešan.

Podnositelj predstavke tvrdio je da otkaz koji je dobio zbog otkrivanja spornih pisma listu Jurnal de Chişinău predstavlja povredu njegovog prava na slobodu izražavanja, a posebno prava na širenje informacija i ideja trećim licima.

Sud napominje da nije ranije imao priliku da razmatra predmet u kojem je državni službenik javno obelodanio interne informacije. Primetio je da državni službenici mogu tokom rada postati svesni internih informacija, uključujući i tajne informacije, čije je obelodanjivanje ili objavljivanje od velikog javnog interesa. Državni službenik ili zaposleni u javnom sektoru koji ukaže na nezakonito ponašanje ili nepravilnosti na radnom mestu bi stoga u određenim okolnostima trebalo da uživa zaštitu, na primer, u slučaju da je državni službenik ili zaposleni jedina osoba ili deo manje grupe ljudi koja je svesna onoga što se događa a time i najpozvanija da reaguje. U takvim slučajevima bi državni službenik prvenstveno trebalo da ukaže na takvu nepravilnost svom nadređenom ili drugom nadležnom organu ili telu. Javno obelodanjivanje takvih informacija moguće je samo kada je to očigledno neizvodljivo i to kao krajnja mogućnost.
Dopisi koje je podnosilac predstavke obelodanio odnosili su se na pitanja od velikog značaja u jednoj demokratskoj zemlji – kao što su podela vlasti, neprimereno ponašanje političara na visokom položaju i odnos Države prema brutalnosti policije – pitanja o kojima je javnost imala legitimni interes da bude informisana. Stoga je postojao javni interes da se dopisi obelodane.

U pogledu pitanja da li je podnosilac predstavke obelodanio informacije u dobroj veri, Sud nije imao razloga da veruje da je podnosilac predstavke bio motivisan željom da stekne ličnu korist, ličnim animozitetom prema poslodavcu ili da je imao neki drugi skriveni motiv.

U pogledu pitanja srazmernosti odnosno sankcije protiv podnosioca predstavke koaj je primenjena nakon objavljivanja dopisa, Sud je ovde primetio da mu je određena najstroža moguća sankcija (otpuštanje). Pored negativnih efekata na karijeru podnosioca predstavke, ova sankcija je takođe verovatno imala ozbiljan obeshrabrujući efekat na državne službenike i zaposlene uopšte, jer su mediji podrobno izveštavali o predmetu podnosioca predstavke. Tako stroga sankcija je mogla samo da odvrati ostale od prijavljivanja nepravilnosti i Sud je zaključio da ju je teško opravdati.

Nakon što je odmerio sve interese u ovom predmetu, Sud je zaključio da mešanje u pravo podnosioca predstavke na slobodu izražavanja, naročito na njegovu slobodu da saopštava informacije nije bilo „neophodno u demokratskom društvu“.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

VELIKO VIJEĆE

PREDMET GUJA protiv MOLDAVIJE

(Zahtjev br: 14277/04)

PRESUDA

STRASBOURG

12. veljače 2008.

Ova presuda je konačna, ali može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Guja protiv Moldavije, Europski sud za ljudska prava zasjedajući u Velikom vijeću u sastavu:

Jean-Paul Costa, Predsjednik
Christos Rozakis,
Nicolas Bratza,
Boštjan M. Zupančič,
Peer Lorenzen,
Francoise Tulkens,
Giovanni Bonello,
Josep Casadevall,
Rait Maruste,
Kristaq Traja,
Snejana Botoucharova,
Stanislav Pavlovschi,
Lech Garlicki,
Alvina Gyulumyan,
Ljiljana Mijović,
Mark Villiger,
Päivi Hirvelä, suci,
i Erik Fribergh, Tajnik,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost dana 6. lipnja 2007. i dana 9. siječnja 2008., donosi slijedeću presudu koja je usvojena potonjeg datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br.14277/04) protiv Republike Moldavije što ga je 30. ožujka 2004. g. Iacob Guja („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu temeljem članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“).
  2. Podnositelja zahtjeva zastupali su g. V. Gribincea i g. V. Zamӑ, odvjetnici iz Chişinӑua i članovi nevladine organizacije „Odvjetnici za ljudska prava“. Moldavsku vladu („Vlada“) zastupali su njezini zastupnici, g. V. Pârlog i g. V. Grosu.
  3. Podnositelj zahtjeva je smatrao kako mu je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja zajamčeno člankom 10. Konvencije, a osobito pravo na širenje informacija, što je imalo za posljedicu njegovo razrješenje s dužnosti u Uredu Glavnog državnog odvjetnika zbog objavljivanja dva dokumenta koja, po njegovu mišljenju, dokazuju miješanje visoko pozicioniranog političara u tekući kazneni postupak.
  4. Zahtjev je dodijeljen u rad Četvrtom odjelu Suda (pravilo 52. st. 1. Poslovnika Suda). Dana 28. ožujka 2006. Vijeće tog Odjela odlučilo je o zahtjevu obavijestiti Vladu. Sukladno odredbi članka 29. st. 3. Konvencije, odlučeno je da se uz ispitivanje osnovanosti zahtjeva istovremeno ispita i njegova dopuštenost. Dana 20. veljače 2007. Vijeće u sastavu: Nicolas Bratza; Predsjednik, Josep Casadevall, Giovanni Bonello, Ljiljana Mijović, Kristaq Traja, Stanislav Pavlovschi i Lech Garlicki; suci, te Lawrence Early, tajnik odjela, ustupilo je predmet na rješavanje Velikom vijeću čemu stranke u postupku nisu prigovarale (članak 30. Konvencije i pravilo 72. Poslovnika Suda).
  5. Sastav Velikog vijeća utvrđen je sukladno članku 27. st. 2. i 3. te pravilu 24. Poslovnika Suda.
  6. Podnositelj zahtjeva i Vlada podnijeli su svoja očitovanja u pogledu dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva. Svaka je strana pisanim putem odgovorila na očitovanje suprotne strane.
  7. Glavna rasprava održana je u javnosti, u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu, dana 6. lipnja 2007. (pravilo 59. st. 3.).

Pred Sudom su nazočili:

(a) za Vladu
g. V. Grasu, Zastupnik
g. G. Zamisnîi, Savjetnik

(b) za podnositelja zahtjeva
g. V. Gribincea,
g. V. Zamӑ, Odvjetnik,
g. I. Guja, podnositelj zahtjeva

Sud je saslušao obraćanja g. Grosua, g. Gribincea i g. Zamӑe.

ČINJENICE

I.  OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj zahtjeva, g. Iacob Guja, rođen je 1970. i živi u Chişinӑu. U sporno vrijeme obnašao je dužnost voditelja Odjela za tisak Ureda Glavnog državnog odvjetnika.

A.  Pozadina slučaja

  1. Dana 21. veljače 2002. četvorica policijskih službenika (M.I., B.A., I.P. i G.V.) uhitila su deset osoba pod sumnjom da su počinili kaznena djela u svezi s parlamentarnim izborima, a jedna od uhićenih osoba osumnjičena je za vođu kriminalne skupine. Osumnjičeni su kasnije pušteni iz pritvora, a državnom odvjetništvu podnijeli su kaznenu prijavu protiv četvorice policijskih službenika radi kaznenih djela zlouporabe dužnosti i nezakonitog lišenja slobode. Kao posljedica njihove prijave, protiv policijskih službenika pokrenut je kazneni postupak zbog, između ostalog, kaznenih djela zlouporabe dužnosti i nezakonitog lišenja slobode.
  2. U lipnju 2002. četvorica policijskih službenika napisala su, i zajednički potpisala, pismo koje su potom poslali Predsjedniku Voroninu, Predsjedniku Vlade Tarlevu i potpredsjedniku Sabora Mişinu tražeći zaštitu od kaznenog progona. Oni su iznijeli svoje viđenje kaznenog progona i žalili su se na neprofesionalno postupanje državnog odvjetništva. Zahtijevali su ispitivanje zakonitosti kaznenih prijava za kaznena djela koja im se stavljaju na teret. Dana 21. lipnja 2002. g. Mişin je proslijedio zaprimljeno pismo Uredu Glavnog državnog odvjetnika uz prateći dopis. Prateći dopis sastavljen je na službenom papiru s memorandumom Sabora i nije sadržavao oznaku povjerljivosti. U dopisu je bilo navedeno:

„ Poštovani g. Rusu,

Nakon čitanja ovog pisma postavlja se slijedeće pitanje: da li se zamjenik Glavnog državnog odvjetnika bori protiv kriminala ili protiv policije? Ovo pitanje od presudne je važnosti s obzirom na činjenicu da policijski službenici o kojima je riječ rade u jednoj od najuspješnijih službi unutar Ministarstva unutarnjih poslova, a čije je djelovanje sada onemogućeno zbog mjera poduzetih od strane djelatnika Ureda Glavnog državnog odvjetnika. Molim Vas da se osobno angažirate oko ovog slučaja i da ga riješite strogo u skladu sa zakonom.“

  1. Predsjednik Voronin je u siječnju 2003. posjetio Centar za borbu protiv gospodarskog kriminala i korupcije tijekom kojeg je, između ostalog, istaknuo problem političkog pritiska kojeg pojedini javni dužnosnici vrše nad tijelima koja provode zakon i to u pogledu tekućih kaznenih postupaka. Predsjednik je pozvao na borbu protiv korupcije te je od službenika zaduženih za provedbu zakona zatražio da se ograde od bilo kakvih pritisaka javnih dužnosnika. Izjave Predsjednika objavljene su u medijima.
  2. Točno neutvrđenog dana kazneni postupak protiv policijskih službenika je obustavljen.

B.  Curenje informacija

  1. Nekoliko dana nakon što je g. Voronin pozvao na borbu protiv korupcije, podnositelj zahtjeva poslao je listu Jurnal de Chişinău preslike dva pisma ("pisma") adresirana na Ured Glavnog državnog odvjetnika.
  2. Prvo pismo je dopis g. Mişina (vidi st. 10. presude). Drugo pismo napisao je g. A. Ursachi, zamjenik Ministra unutarnjih poslova, a naslovljeno je na zamjenika Glavnog državnog odvjetnika. Pismo je napisano na službenom papiru s memorandumom Ministarstva unutarnjih poslova i nije sadržavalo oznaku povjerljivosti. U pismu se, između ostalog, navodi:

„...Policijski službenik M.I. [jedan od četvorice policijskih službenika: vidi st. 9 presude] je dana 12. svibnja 1999. proglašen krivim ... za kazneno djelo iz članka 116, st. 2. Kaznenog zakona [nezakonito lišenje slobode koje ugrožava život, zdravlje ili uzrokuje fizičku bol], kazneno djelo iz članka 185, st. 2. Kaznenog zakona [zlouporaba dužnosti uz primjenu sile, korištenjem oružja ili mučenjem] i kazneno djelo iz članka 193, st. 2. Kaznenog zakona [iznuđivanja priznanja uporabom sile i uvredama] te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1440 moldavskih leja (MDL) (128 € (EUR)). Na temelju članka 2. Zakona o oprostu isti je oslobođen od plaćanja novčane kazne.

...dana 24. listopada 2001. policijski službenik M.I. ponovno je vraćen na dužnost u Ministarstvo unutarnjih poslova.“

C. Članak u listu Jurnal de Chişinău

  1. Dana 31. siječnja 2003. list Jurnal de Chişinău objavio je članak pod naslovom: „Vadim Mişin zastrašuje državno odvjetništvo“. U članku se, između ostalog, navodi:

„Krajem prošlog tjedna, na sastanku održanom u Centru za borbu protiv gospodarskog kriminala i korupcije, Predsjednik je pozvao tijela nadležna za provedbu zakona na suradnju u borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije i tom ih je prilikom zamolio da ignoriraju telefonske pozive viših javnih dužnosnika u svezi tekućih sudskih postupaka.

Inicijativa Predsjednika nije slučajna. Ovaj fenomen postao je vrlo raširen, pogotovo u posljednjih nekoliko godina, te je bio predmet rasprava brojnih medija i međunarodnih organizacija.

Nedavno se u tisku izvještavalo o slučaju komunističkog parlamentarca A.J.-a, koji je pokušao utjecati na istragu koja se u kaznenom postupku vodila protiv njegovog starog prijatelja i visokog dužnosnika Ministarstva poljoprivrede, a koji je zatečen u počinjenju kaznenog djela. Međutim, nikakve pravne mjere nisu poduzete...

Također, mediji su izvještavali da je gospodin Mişin zahtijevao od Glavnog državnog odvjetnika da razriješi dužnosti dvojicu zamjenika državnog odvjetnika, I.V. i P.B.-a, koji su sudjelovali u istrazi vođenoj povodom nestanka voditelja odjela informacijske tehnologije, P.D.-a, i to nakon što su isti pronašli inkriminirajuće dokaze protiv djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova.

Rezultati interne istrage provedene nad spomenutim zamjenicima državnog odvjetnika još nisu poznati. Međutim, izvori bliski Uredu Glavnog državnog odvjetnika otkrili su za ovaj list da su I.V. i P.B. bili primorani od strane nekoga na vlasti smjesta napustiti svoju dužnost, iako njihova odgovornost još nije utvrđena.

Sada, dok su izjave Predsjednika o zlouporabi utjecaja i miješanju još uvijek svježe, otkrivamo novu istragu koja se vodi protiv pojedinih visoko pozicioniranih javnih dužnosnika.

Potpredsjednik Sabora pokušava zaštititi četvoricu policijskih službenika protiv kojih je pokrenuta istraga. Naklonost g. Mişina prema službenicima policije nije novost, imajući u vidu njegovu prošlost u policiji. Naši izvori potvrđuju kako ovo nije jedini slučaj umiješanosti g. Mişina u zaštitu policijskih službenika koji su se našli u sukobu sa zakonom.

...

Državno odvjetništvo Ciocana pokrenulo je kazneni postupak protiv četvorice policijskih službenika ... zbog primjene sile tijekom nezakonitog uhićenja skupine ljudi.

...Policijski službenici fizički su napali osumnjičenike udarajući ih po nogama i drugim dijelovima tijela. ... Nadalje, utvrdilo se da je jedan od policijskih službenika u policijsko izvješće o uhićenju unio neistinite navode... Protiv četvorice policijskih službenika također se vodi istraga zbog kaznenog djela nasilnog iznuđivanja priznanja ...

Istraga je trajala više od godinu dana. Kada je istraga gotovo okončana.....policijski službenici zatražili su zaštitu od pojedinih državnih dužnosnika.

...

Dana 20. lipnja 2002. policijski službenici uputili su pismo Predsjedniku Vladimiru Voroninu, Predsjedniku Vlade Vasile Tarlevu i potpredsjedniku Sabora Vadimu Mişinu, zahtijevajući obustavu kaznenog progona, koji je po njihovom mišljenju bio neutemeljen.

...

Prvi je na pismo reagirao potpredsjednik Sabora, Vadim Mişin. Dana 21. lipnja 2002.... isti je Glavnom državnom odvjetniku uputio dopis u kojem ga zapovjednim tonom poziva da se osobno angažira u slučaj četiri policijska službenika. Iako je g. Mişin pozvao Glavnog državnog odvjetnika da konkretan slučaj riješi ‘strogo u skladu sa zakonom’, ton pisma jasno ukazuje da je Glavnom državnom odvjetniku dan nalog da vrlo brzo ispita slučaj.

Takvo miješanje jedne od najutjecajnijih osoba u državi rezultiralo je obustavom kaznenog progona policijskih službenika te je državnom odvjetništvu dan nalog za provedbu interne istrage radi ispitivanja osnovanosti odluke o pokretanju kaznenog postupka protiv policijskih službenika ...

...

...Izvori iz Ministarstva unutarnjih poslova potvrdili su da je Žalbeni sud [u prethodnom postupku] donio osuđujuću presudu protiv policijskog službenika M.I. [jednog od četvorice policijskih službenika], te mu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 1440 moldavskih leja (MDL). Temeljem odredaba Zakona o oprostu, isti je bio oslobođen od plaćanja novčane kazne. Povrh toga, 24. listopada 2001.... M.I. je vraćen na svoje radno mjesto u Ministarstvo unutarnjih poslova.

Bez upuštanja u komentiranje obrazloženja presude Žalbenog suda, želimo istaknuti nekoliko činjenica. M.I. je proglašen krivim za počinjenje kaznenih djela opisanih u članku 116., članku 185. i članku 193. Kaznenog zakona (kazneno djelo zlouporabe dužnosti, prisilnog iznuđivanja priznanja i nezakonitog lišenja slobode). Za spomenuta kaznena djela Kazneni zakon propisuje kaznu zatvora od jedne do pet godina. Policijskom službeniku M.I.-u izrečena je samo novčana kazna.

Povrh svega, M.I. je vraćen na svoje radno mjesto u Ministarstvo unutarnjih poslova iako se protiv njega još uvijek službeno vodila istraga.“

  1. Novinski članak bio je popraćen fotografijama pisama potpisanih od strane g. Mişina i g. Ursachia.

D. Reakcija Ureda Glavnog državnog odvjetnika

  1. Točno neutvrđenog dana Glavni državni odvjetnik zatražio je od podnositelja zahtjeva objašnjenje u svezi s objavom predmetnih pisama u tisku.
  2. Dana 14. veljače 2003. podnositelj zahtjeva uputio je dopis Glavnom državnom odvjetniku u kojem priznaje da je upravo on predmetna pisma poslao novinama. U dopisu je, između ostalog, naveo:

„Moj čin je bio reakcija na izjave [Predsjednika] koje su se odnosile na borbu protiv korupcije i trgovanja utjecajem. To sam učinio jer sam bio uvjeren da na taj način i sam pomažem u borbi protiv trgovanja utjecajem (trafic de influenţӑ), pošasti koja se u posljednje vrijeme sve češće pojavljuje.

Vjerovao sam, i još uvijek vjerujem, da ukoliko svatko od nas pomogne u razotkrivanju onih koji zlouporabom svog položaja ometaju učinkovito djelovanje pravosuđa, situacija će se promijeniti na bolje.

Nadalje, smatram kako se pisma koja sam dostavio Jurnal de Chişinău ne mogu smatrati povjerljivima. Moja namjera nije bila naštetiti državnom odvjetništvu, već naprotiv stvoriti pozitivnu sliku o radu Ureda Glavnog državnog odvjetnika.“

  1. Točno neutvrđenog dana, zamjenik državnog odvjetnika, I.D., kojeg se sumnjičilo da je podnositelju zahtjeva predao pisma, razriješen je dužnosti.
  2. Dana 17. veljače 2003. podnositelj zahtjeva uputio je Glavnom državnom odvjetniku dopis obavještavajući ga da predmetna pisma nije dobio od I.D.-a. Naveo je:

„Ukoliko se moje ponašanje može okarakterizirati kao kršenje unutarnjih propisa Ureda, onda sam ja taj koji bi trebao snositi odgovornost.

Moje postupanje u skladu je sa Zakonom o pristupu informacijama, Zakonom o državnom odvjetništvu i Kaznenim zakonom. Vjerovao sam da su izjave [Predsjednika] u kojima je osudio korupciju i trgovanje utjecajem iskrene. Na moje veliko žaljenje, moram istaknuti da je Ured Glavnog državnog odvjetnika obično pismo jednog državnog dužnosnika uzdiglo na razinu državne tajne (što po mom mišljenju predstavlja jasan primjer izravnog miješanja politike u rad pravosuđa). Ova činjenica, zajedno s razrješenjem I.D.-a, tiče se mene osobno te u meni izaziva ozbiljnu sumnju u vladavinu prava i zaštitu ljudskih prava u Republici Moldaviji."

  1. Dana 03. ožujka 2003. podnositelju zahtjeva uručen je otkaz. U odluci o otkazu se, između ostalog, navodi da su pisma koje je učinio dostupnima novinama sadržavala oznaku tajnosti te da se propustio konzultirati s nadležnom službom unutar Ureda Glavnog državnog odvjetnika prije ustupanja pisama, a koje je postupanje u suprotnosti s odredbama članaka 1.4 i 4.11 Interne uredbe odjela za tisak (vidi st. 31. u nastavku presude).

E. Građanski postupak radi utvrđivanja odluke o otkazu nedopuštenom i radi povratka podnositelja zahtjeva na posao

  1. Dana 21. ožujka 2003. podnositelj zahtjeva pokrenuo je građansku parnicu protiv Ureda Glavnog državnog odvjetnika u kojoj je zahtijevao utvrđivanje odluke o otkazu nedopuštenom te vraćanje na radno mjesto. Tvrdio je, između ostalog, da pisma koja je ustupio novinama nisu bila klasificirana kao povjerljiva u skladu sa zakonom, da on nije bio obvezan konzultirati se rukovoditeljima drugih službi unutar Ureda prije kontaktiranja s medijima, da je on predmetna pisma ustupio novinama na njihov zahtjev, te da je otkazom povrijeđeno njegovo pravo na slobodu izražavanja.
  2. Dana 16. rujna 2003. Žalbeni sud u Chişinău odbio je tužbu podnositelja zahtjeva. Sud je, između ostalog, naveo da je podnositelj zahtjeva prekršio odredbe članka 1.4 Interne uredbe odjela za tisak s obzirom se nije konzultirao s ravnateljima drugih službi unutar Ureda te odredbe članka 4.11 Interne uredbe koji se odnosi na odavanja tajnih dokumenata.
  3. Podnositelj zahtjeva žalio se na odluku Žalbenog suda. U žalbi je isticao iste činjenice koje je naveo u tužbi.. Također je tvrdio kako dostava predmetnih pisama novinama ni na koji način nije nanijela štetu državnom odvjetništvu.
  4. Dana 26. studenog 2003. Vrhovni sud odbio je žalbu podnositelja zahtjeva te potvrdio presudu Žalbenog suda u Chişinău. Pozivajući se na navode podnositelja zahtjeva glede povrede prava na slobodu izražavanja, Vrhovni sud je utvrdio kako se otkrivanje informacija koje su pribavljene zlouporabom dužnosti ne može smatrati slobodom izražavanja (dreptul la exprimare nu presupune dobândirea informaţiei abuziv, folosind atribuţiile de serviciu).
  5. U toku postupka, ni Ured Glavnog državnog odvjetnika niti potpredsjednik Sabora, g. Mişin, nisu osporavali autentičnost pisama objavljenih u listu Jurnal de Chişinău, niti su osporavali istinitost navoda objavljenih dana 31. siječnja 2003. u novinskom članku kao ni poduzete radnje.

F. Kaznena prijava podnijeta od strane lista Jurnal de Chişinău

  1. Budući da Ured Glavnog državnog odvjetnika nije propisno reagirao na navode objavljene dana 31. siječnja 2003. u novinskom članku Jurnal de Chişinău (vidi st. 15 presude), isti je podnio kaznenu prijavu protiv Ureda glavnog državnog odvjetnika radi izdavanja naloga da se pokrene istraga o navodnoj umiješanosti g. Mişina u tijek kaznene istrage. List je istaknuo, između ostalog, kako odredbe Zakona o kaznenom postupku propisuju da novinski članci i pisma objavljena u njima mogu sami po sebi predstavljati osnovu za pokretanje kaznenog postupka te da je Glavni državni odvjetnik s tim u svezi imao obvezu naložiti provođenje istrage.
  2. Kaznena prijava lista Jurnal de Chişinău odbačena je odlukom Općinskog suda u Râşcani od 25. ožujka 2003. koja je potvrđena presudom Županijskog suda Chişinău od 9. travnja 2003. Sudovi su, između ostalog, utvrdili da list Jurnal de Chişinău nije bio aktivno legitimiran za podnošenje kaznene prijave, te da navodi objavljeni u novinskom članku od 31. siječnja 2003., u svakom slučaju predstavljaju isključivo osobno gledište autora članka pa kao takvi ne mogu biti osnova za pokretanje kaznenog postupka.

G. Idući članak u Jurnal de Chişinău

  1. Dana 14. ožujka 2003. Jurnal de Chişinău objavio je prateći članak koji se nadovezuje na članak objavljen 31. siječnja 2003. i to pod naslovom "Mişin je pokrenuo borbu protiv državnog odvjetništva". Dio članka opisuje događaje koji su se zbivali nakon objave prvog novinskog članka te se navodi da je objavljivanje članka razbjesnilo g. Mişina pa je stoga isti naredio Glavnom državnom odvjetniku da identificira i kazni one osobe koje su odgovorne za razotkrivanje medijima njegov dopis upućen Glavnom državnom odvjetniku. Glavni državni odvjetnik nevoljko je pristao i objavio je rat podređenima koji su odbili tolerirati miješanje politike u rad kazneno-pravosudnih organa. U članku se navodi kako su potezi Glavnog državnog odvjetnika odgovarali općem trendu koji je uočen u posljednjih nekoliko godina – smjena osoba s respektabilnim profesionalnim iskustvom koje nisu bile spremne pridržavati se pravila nove Vlade s osobama sumnjive prošlosti. U članku se ističe kako su izvori iz Ureda Glavnog državnog odvjetnika otkrili za list Jurnal de Chişinău da je Glavni državni odvjetnik dobio jasne smjernice od strane g. Mişina i savjetnika Predsjednika o osobama koje bi se trebale imenovati odnosno razriješiti dužnosti. Samo u protekloj godini u Uredu državnog odvjetništva Chişinău, smijenjeno je trideset istaknutih zamjenika državnog odvjetnika.

U članku je također spomenuto kako je razrješenje dužnosti podnositelja zahtjeva rezultat pritiska izvršenog od strane g. Mişina, te se navodi kako su izvori bliski Uredu Glavnog državnog odvjetnika otkrili za Jurnal de Chişinău da je zaprimljeno na desetke pisama g. Mişina i V.S.-a (drugi visoki državni dužnosnik) u vezi s provođenjem istraga.

Iz navoda neimenovanog izvora, dva zamjenika državnog odvjetnika razriješena su dužnosti na inzistiranje g. Mişina jer su otkrili inkriminirajuće dokaze protiv njega tijekom istrage vezane uz nestanak utjecajnog poslovnog čovjeka, P.D.-a. Nakon razrješenja s dužnosti spomenutih zamjenika državnog odvjetnika kaznena istraga je obustavljena.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A.  Domaće pravo i sudska praksa

1. Zakon o radu

  1. Članak 263, st. 1. Zakona o radu, koji je bio na snazi u spornom razdoblju, propisivao je da zaposlenicima središnje javne vlasti može biti uručen otkaz zbog teške povrede dužnosti.

2. Interne uredbe odjela za tisak Ureda Glavnog državnog odvjetnika

  1. Članci 1.4 i 4.11 Interne uredbe odjela za tisak Ureda Glavnog državnog odvjetnika glasi:

„1.4 Odjel za tisak će u suradnji s redakcijama novina, časopisa, radio i TV postaja te ravnateljima ostalih službi unutar Ureda Glavnog državnog odvjetnika, razmotriti sav materijal o aktivnostima i radu Ureda Glavnog državnog odvjetnika, a koji je predviđen za objavljivanje u medijima.

...

4.11 [Voditelj odjela za tisak] odgovara za kvalitetu objavljenog materijala, istinitost zaprimljenih i objavljenih informacija te je dužan poštovati povjerljivosti informacija, a sve u skladu sa zakonskom regulativom Republike Moldavije.“

  1. U spornom razdoblju, ni Interne uredbe Ureda Glavnog državnog odvjetnika kao niti moldavsko zakonodavstvo nisu regulirali pitanje zaštite povjerljivosti podataka te odgovornosti zaposlenika u slučajevima otkrivanja povjerljivih informacija unutar svog radnog mjesta.

3. Kazneni zakon i Zakon o kaznenom postupku

  1. Kazneni zakon koji je bio na snazi u spornom razdoblju u članku 190, st. 1. propisivao je zabranu svakog oblika miješanja u istrage koje se provode u kaznenim postupcima. Propisano je kako slijedi:

„Svako tko se miješa u tijek istrage u kaznenom postupku, odnosno tko na bilo koji način nezakonito koristi utjecaj osobe koja provodi istragu.... kaznit će se kaznom zatvora do dvije godine ili novčanom kaznom do visine sto minimalnih plaća’’

  1. Člankom 90. Zakona o kaznenom postupku koji je bio na snazi u spornom razdoblju, između ostalog, propisano je kako objava podataka o počinjenju kaznenih djela u novinskim člancima, komentarima ili pismima objavljenim u novinama može predstavljati osnovu za pokretanje kaznene istrage od strane državnog odvjetništva.
  2. Člankom 122. Zakona o kaznenom postupku, propisano je kako podaci prikupljeni u stadiju istrage, a koji su sadržani u kaznenom spisu ne mogu biti javno objavljivani, osim uz izričito odobrenje osobe zadužene za provođenje istrage.

4. Ustrojstvo državnog odvjetništva u Moldaviji

  1. Sukladno članku 125. Ustava, državno odvjetništvo je neovisno tijelo.
  2. Zakon o državnom odvjetništvu propisuje slijedeće:

„Članak 3. Temeljna načela koja uređuju rad državnog odvjetništva

1. Ured državnog odvjetništva:

- obavlja svoje dužnosti neovisno od tijela javne vlasti ... u skladu sa zakonom

3. Zamjenici državnog odvjetnika i istražitelji ne mogu biti članovi političkih stranaka ni drugih društveno-političkih organizacija te će se imenovati u skladu sa zakonom;...“

Članak 13. Glavni državni odvjetnik

1. Glavnog državnog odvjetnika

(i)   imenuje Sabor na prijedlog Predsjednika Sabora na razdoblje od 5 godina, i

(ii)  Zamjenika Glavnog državnog odvjetnika i zamjenika državnog odvjetnika imenuje Sabor na prijedlog

Glavnog državnog odvjetnika....“

5. Zakon o peticijama i Zakon o statusu saborskih zastupnika

  1. Zakon o peticijama propisuje dužnost državnih službenika i državnih tijela da u roku od trideset dana odgovore na sve pisane zahtjeve. Ukoliko nisu ovlašteni za rješavanje pojedinog zahtjeva, dužni su ga proslijediti nadležnom tijelu u roku od tri dana.
  2. Zakon o statusu Saborskih zastupnika od 7. travnja 1994. propisuje:

Članak 22(1)

„Saborski zastupnici ovlašteni su obratiti se svim državnim tijelima, nevladinim organizacijama ili službama o pitanjima koja se odnose na rad pojedinog saborskog zastupnika, te sudjelovati u ispitivanju rada pojedinog saborskog zastupnika. "

Članak 23

"(1) Saborski zastupnici, u svojstvu predstavnika zakonodavne vlasti, ovlašteni su bez odgode zahtijevati prestanak bilo kakvog nezakonitog postupanja. Ukoliko se pokaže potrebnim, ovlašteni su zatražiti od službenih tijela ili ovlaštenih osoba poduzimanje svih mjera radi sprječavanja nezakonitog postupanja...“

B. Izvješća o diobi vlasti i neovisnosti pravosuđa u Moldaviji

  1. U Izvješću Međunarodne komisije pravnika (ICJ) za 2004. godinu o vladavini prava u Moldaviji prvenstveno se navodi:

„... Centar za neovisnost sudaca i odvjetnika Međunarodne komisije pravnika (ICJ/CIJL) koji provodi misiju u Moldaviji zaključio je da, unatoč naporima Vlade Republike Moldavije da nakon proglašenja neovisnosti ostvari reformu pravosuđa, uspostava vladavine prava je nemoguća zbog ozbiljnih problema koji se moraju riješiti. Po mišljenju ICJ/CIJL, ponovno ustrojstvo trodiobne vlasti rezultiralo je pravosuđem koje je u velikoj mjeri podložno utjecajima Vlade. Praksa ‘telefonske pravde’ iznova je uspostavljena. Izvršna je vlast je u poziciji utjecati na imenovanja sudaca kroz Vrhovno sudbeno vijeće čije djelovanje bi trebalo biti neovisno. Osim optužbi za korupciju, moldavsko pravosuđe u posljednje tri godine znatno je nazadovalo, što je rezultiralo donošenjem sudskih odluka koje izvrću pravdu kada su interesi Vlade u pitanju...“

  1. U Izvješću Moldavske kuće slobode za 2003. između ostaloga se navodi:

„... U 2002., načelo vladavine prava u Moldaviji našlo se pred izazovom ... Krhka uravnoteženost zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti u 2002. posljedica je niza nezakonitih izbora sudaca koji su birani po principu lojalnosti vladajućoj stranci, zatim razrješenja dužnosti pučkog pravobranitelja, i pokušaja da se ograniči nezavisnost Ustavnog suda ... U travnju 2002., Moldavsko udruženje sudaca (MAJ) upozorilo je da Vlada započinje "masovnu čistku’’ u pravosudnom sektoru. Sedam sudaca izgubilo je svoja radna mjesta. ... Situacija se dodatno pogoršala kada je Predsjednik Voronin odbio produžiti mandat pedeset sedmorici drugih sudaca ... "

  1. U Izvješću Otvorenog društva pravde te Moldavske kuće slobode za 2003. između ostaloga se navodi:

„... u praksi je usvojena metoda ‘uzimanja pod kontrolu’ određenih sudskih spisa koji su od presudnog interesa za komunističke vođe ili državna tijela. Ova praksa podrazumijeva slijedeće: Visoko sudbeno vijeće (HCM), kao i Vrhovni sud (na čelu kojih je institucija ista osoba), zaprimaju izravne naredbe iz Ureda Predsjednika, Vlade ili Sabora, koje se odnose na konkretne slučajeve i poželjna rješenja (takve direktive postoje u usmenom obliku). Nakon zaprimljenih naredbi, Vrhovni sud ili HCM izravno vrše pritisak na predsjednika suda pred čijim se područjem vodi konkretan slučaj te se istom nalaže da ‘osobno uzme pod kontrolu’ rješavanje pojedinih sudskih spisa. Takozvano ‘uzimanje pod kontrolu’ u stvari predstavlja izravno miješanje u ishod postupka.’’

C. Propisi Ujedinjenih naroda

  1. Konvencija Međunarodne organizacije rada broj 158 o prestanku radnog odnosa koju je Moldavija ratificirala dana 14. veljače 1997. propisuje:

Članak 5

„Slijedeći se razlozi naročito neće smatrati valjanim za prestanak radnog odnosa:

...

(c) podnošenje žalbe ili sudjelovanje u postupku protiv poslodavca zbog navodnog kršenja zakona ili propisa ili obraćanje nadležnim administrativnim organima vlasti;

...“

  1. Konvencija Ujedinjenih naroda protiv korupcije koja je usvojena na Općoj Skupštini rezolucijom br. 58 / 4 od 31. listopada 2003. te je na snazi od 14. prosinca 2005. propisuje:

Članak 33

„Zaštita podnositelja prijave

Svaka je država stranka dužna razmotriti ugrađivanje u svoj domaći pravni poredak primjerenih mjera kojima se pruža zaštita od svakog neopravdanog ophođenja svakoj osobi koja u dobroj vjeri i na temelju razumne sumnje prijavi nadležnim tijelima bilo kakve činjenice koje se tiču kaznenih djela određenih u skladu s ovom Konvencijom.“

Na dan donošenja ove presude, Konvenciju je potpisalo 140, a ratificiralo 77 zemalja, ne uključujući Republiku Moldaviju.

D. Propisi Vijeća Europe

  1. U Kaznenopravnoj konvenciji o korupciji Vijeća Europe (ETS 173), koja je potpisana 27.01.1999., navodi se:

„Uvod

Države članice Vijeća Europe i druge države potpisnice ove Konvencije,

...

naglašavajući da je korupcija prijetnja vladavini prava, demokraciji i ljudskim pravima, da podriva načela dobre uprave, pravednosti i društvene pravde, da uništava konkurenciju, te da otežava gospodarski razvitak i izlaže opasnosti stabilnost demokratskih ustanova i moralnih temelja društva;

...

dogovorile su kako slijedi:

...

Članak 22. – Zaštita osoba koje surađuju s pravosuđem i svjedoka

Svaka država članica donijet će one mjere koje su nužne za učinkovitu i odgovarajuću zaštitu:

a. osoba koje izvješćuju o kaznenim djelima iz članaka 2. do 14. ili koje na neki drugi način surađuju s istražnim i pravosudnim tijelima;

b. svjedoka koji daju iskaze glede tih djela.“

Popratni izvještaj ovoj Konvenciji s obzirom na članak 22. navodi:

„111. ...riječ ‘svjedok’ označava one osobe koje posjeduju informacije relevantne za kazneni postupak koji se vodi zbog kaznenih djela korupcije sadržanih u člancima 2. do 14. Konvencije te uključuje i pojam ‘‘žviždača’’.

Ovu Konvenciju Moldavija je potpisala dana 24. lipnja 1999., a stupila je na snagu 1. svibnja 2004.

  1. U Građanskopravnoj Konvenciji o korupciji od 4. studenog 1999. navodi se;

„Preambula

Države članice Vijeća Europe, druge države i Europska zajednica, potpisnice ove Konvencije,

...

Ističući da korupcija predstavlja ozbiljnu prijetnju vladavini prava, demokraciji i ljudskim pravima, poštenju i socijalnoj pravdi, koči gospodarski razvoj i ugrožava pravilno i pošteno funkcioniranje tržišnih gospodarstava;

Priznajući nepovoljne financijske posljedice koje korupcija ima za pojedince, trgovačka društva i države, kao i za međunarodne institucije;

...

sporazumjele su se kako slijedi:

...

Članak 9- Zaštita zaposlenika

Svaka će stranka u svom unutarnjem zakonodavstvu predvidjeti odgovarajuću zaštitu od svake neopravdane kazne za zaposlenike koji imaju opravdani razlog sumnjati na korupciju ili koji u dobroj vjeri prijave svoju sumnju odgovornim osobama ili vlastima.“

Popratni izvještaj ovoj Konvenciji s obzirom na članak 9. navodi:

„66. Ovaj članak naglašava potrebu da svaka stranka poduzme sve potrebne mjere radi zaštite zaposlenika koji u dobroj vjeri i na temelju opravdanih razloga zatraže zaštitu od korupcije i sličnih postupanja ukoliko su njima izloženi na bilo koji način.

67. Kao jedno od djelotvornih pravnih sredstava radi zaštite osoba koje su pretrpjele štetu od korupcije, a kako to predviđa članak 9. Konvencije, zakonodavstva država mogu, na primjer, predvidjeti mogućnost dobivanja naknade štete.

68. U praksi se slučajevi korupcije teško otkrivaju i istražuju, a zaposlenici i službenici (bilo javni ili privatni) osobe koja je uključena u korupciju upravo su oni koji će prvi zamijetiti ili posumnjati da nešto nije u redu.

‘69. ‘Odgovarajuća zaštita protiv bilo kakvog nezakonitog postupanja’’ prema ovoj Konvenciji podrazumijeva da zaposlenici koji su iz opravdanih razloga razotkrili korupciju osobama ili tijelima odgovornim za postupanje protiv korupcije, neće biti sankcionirani. Otkrivanje korupcije ne treba se smatrati kršenjem dužnosti čuvanja povjerljivosti podataka. Primjer neopravdane sankcije može biti otkaz ili degradacija tih osoba ili neke druge radnje kojima se ograničava napredak u karijeri.

70. Treba naglasiti da, iako nitko nije u mogućnosti prisiliti poslodavce da poduzmu sve potrebne mjere radi zaštite svojih zaposlenika u skladu s gore navedenim odredbama (npr. u području radnog prava), poslodavci ipak ne bi smjeli biti ovlašteni neopravdano sankcionirati zaposlenike isključivo zbog prijavljivanja slučajeva korupcije odgovornoj osobi ili nadležnim tijelima.

71. Stoga bi radi odgovarajuće zaštite koju su države dužne osigurati zaposlenicima trebalo poticati same zaposlenike da prijave svoje sumnje na korupciju odgovornim osobama ili nadležnim tijelima. Doista, u mnogim slučajevima, osobe koje imaju saznanja o korupciji uglavnom zbog straha od mogućih negativnih posljedica, korupciju ne prijavljuju.

72. Što se tiče zaposlenika, ta zaštita se odnosi samo na slučajeve gdje zaposlenici imaju opravdani razlog prijaviti svoje sumnje na korupciju te ih prijaviti u dobroj vjeri. Drugim riječima, to se odnosi samo na slučajeve prave korupcije, a ne na zle namjere.“

Konvenciju je Moldavija potpisala 4. studenog 1999., a stupila je na snagu 1. srpnja 2004.

  1. Preporuka o pravilima ponašanja javnih dužnosnika koju je Odbor Ministara Vijeća Europe usvojio dana 11. svibnja 2000. (Rec(2000)10) navodi:

„Članak 11.

Obzirom na ovlaštenje koje mu omogućava pristup službenim informacijama, javni dužnosnik ima dužnost da na odgovarajući način, štiteći povjerljivost, postupa sa svim podacima i dokumentacijom s kojom dođe u doticaj u tijeku, ili kao rezultat, svog rada.

Članak 12 – Prijavljivanje

"...

5. Javni dužnosnik je dužan prijaviti nadležnim tijelima svaki dokaz, optužbu ili sumnju na nezakonite i kriminalne aktivnosti koje se odnose na javnu službu, a za koje je saznao u tijeku obavljanja svoje dužnosti. Istraga po prijavi bit će provedeno od strane nadležnih tijela.

6. Tijela javne vlasti osigurat će zaštitu javnog dužnosnika koji je prijavio kriminalne aktivnosti na temelju osnovanih sumnji i u dobroj vjeri.“

PRAVO

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da otkaz koji je dobio radi otkrivanja spornih pisma listu Jurnal de Chişinău predstavlja povredu njegovog prava na slobodu izražavanja, a osobito pravo na širenje informacija i ideja trećim osobama. Članak 10. Konvencije glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnost radija ili televizije te kinematografsku djelatnost.

2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.„

I. DOPUŠTENOST PREDMETA

A. Pritužba pod člankom 6. Konvencije

  1. U svom prvotnom zahtjevu, podnositelj zahtjeva pozivao se na povredu članka 6. Konvencije te naveo kako su domaći sudovi propustili razmotriti njegove tvrdnje u žalbenom postupku. Međutim, u svojim kasnijim podnescima, podnositelj zahtjeva povukao je taj prigovor. Slijedom iznijetoga, Sud istaknuti prigovor neće ispitati.

B. Pritužba pod člankom 10. Konvencije

  1. Vlada nije osporavala autentičnost dopisa koje je gospodin Mişin poslao Glavnom državnom odvjetniku. Međutim, Vlada je istakla kako nije došlo do povrede prava podnositelja zahtjeva na slobodu izražavanja, s obzirom da isti nije bio autor članka objavljenog u listu Jurnal de Chişinău te da mu ugovor o radu nije otkazan zbog ostvarivanja prava na slobodu izražavanja, već zbog kršenja propisa Ureda Glavnog državnog odvjetnika. Vlada je mišljenja kako se u konkretnom slučaju ne može primijeniti članak 10. budući da se pritužbe podnositelja zahtjeva odnose na povredu njegovih prava iz radnog odnosa.
  2. Podnositelj zahtjeva zagovarao je primjenu članka 10, bez obzira na činjenicu da on u konkretnom slučaju nije bio autor pisama poslanih listu Jurnal de Chişinău . Pozivajući se na presude u predmetima Thoma protiv Luksemburga (br. 38432/97, ECHR 2001-III) i Jersild protiv Danske (presuda od 23. rujna 1994, Serija A br. 298), podnositelj zahtjeva istaknuo je činjenicu da je Sud već ranije utvrdio da sloboda izražavanja također obuhvaća pravo na širenje informacija dobivenih od trećih osoba.
  3. Sud opetovano ističe da se zaštita previđena člankom 10. odnosi na radne odnose općenito pa tako i na radni odnos javnih službenika (vidi Vogt protiv Njemačke, presuda od 26. rujna 1995, Serija A br. 323, § 53; Wille protiv Lihtenštajna [GC] , bez 28396/95, § 41, ECHR 1999-VII,. Ahmed i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. rujna 1998, Izvješća o presudama i odlukama 1998-VI, § 56; i Fuentes Bobo protiv Španjolske, br . 39293/98, st. 38, 29. veljače 2000).
  4. Podnositelj zahtjeva poslao je pisma predmetnom listu, koji je potom pisma objavio. Budući da je člankom 10. obuhvaćeno i pravo na širenje informacija, a da je podnositelju zahtjeva otkazan ugovor o radu zbog širenja spornih pisama, Sud odbacuje prigovor Vlade.
  5. Sud smatra da pritužba podnositelja zahtjeva koji se odnosi na povredu prava iz članka 10. Konvencije postavlja činjenična i pravna pitanja koja su dovoljno ozbiljna da bi se ispitala njihova osnovanost, te da zahtjev kao takav nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga je Sud proglašava zahtjev dopuštenim. Sukladno odluci da se primjeni odredba članka 29, st. 3. Konvencije (vidi st. 4 presude), Sud će nastavno razmotriti osnovanost zahtjeva.

II. OSNOVANOST ZAHTJEVA

A. Postojanje miješanja

  1. Sud je u stavku 53. ove presude utvrdio kako je članak 10. primjenjiv u ovoj pravnoj stari. Nadalje, Sud smatra da odluka kojom je podnositelju zahtjeva otkazan ugovor o radu zbog širenja informacija odnosno dostave pisama u konkretnom slučaju predstavlja izravno "miješanje javne vlasti" u njegovo pravo na slobodu izražavanja iz prvog stavka predmetnog članka.
  2. Takvo „miješanje javne vlasti“ predstavlja povredu prava zajamčenog člankom 10., osim ako je „propisano zakonom“ radi ostvarenja jednog ili više legitimnih ciljeva iz stavka 2. te ako je bilo „nužno u demokratskom društvu“ radi ostvarenja tih ciljeva.

B.  Da li je miješanje bilo propisano zakonom

  1. U svojim ranijim podnescima podnositelj zahtjeva je tvrdio da miješanje nije bilo propisano zakonom obzirom da zakon na kojem se temeljila odluka domaćih sudova nije bio dovoljno predvidljiv. Međutim, kasnije u svom usmenom iskazu podnositelj zahtjeva nije ustrajao na toj tvrdnji.
  2. Sud primjećuje kako je podnositelju zahtjeva otkazan ugovor o radu temeljem članka 263, st. 1. Zakona o radu i to zbog povrede odredaba članaka 1.4 i 4.11 Internih uredbi odjela za tisak Ureda Glavnog državnog odvjetnika (vidi st. 31. ove presude). Međutim, kako stranke nisu dodatno raspravile ovu činjenicu pred Sudom, Sud će nastaviti razmatranje predmeta pod pretpostavkom da odredbe sadržane u člancima 1.4 i 4.11 Internih uredbi odjela za tisak Ureda Glavnog državnog odvjetnika ispunjavaju uvjet da se miješanje smatra „propisano zakonom“.

C. Da li je ‘‘miješanje’’ težilo legitimnom cilju

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je kako miješanje nije vršeno radi postizanja niti jednog od legitimnih ciljeva. Vlada je istakla kako je u konkretnom slučaju legitiman cilj bio održati autoritet sudstva, spriječiti kriminal te zaštiti ugled drugih. Sud je s druge strane spreman prihvatiti da se legitimnim ciljem može smatrati zabrana otkrivanja informacija zaprimljenih u povjerenju. Pritom Sud nalazi znakovitim da je u trenutku zaprimanja otkaza podnositelj zahtjeva odbio otkriti izvor informacija, što sugerira da je riječ o informacija koje nije lako pribaviti i koje nisu javno dostupne (vidi Haseldine protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 18957/91, odluka Komisije od 13. svibnja 1992., Odluke i izvješća (DR) 73). Sud stoga mora ispitati je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, osobito da li postoji razmjeran odnos između izvršenog miješanja i cilja koji se time želio postići.

D. Da li je miješanje bilo potrebno u demokratskom društvu

1. Navodi stranaka

(a) Podnositelj zahtjeva

  1. Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, objavu sadržaja predmetnih pisama valjalo bi smatrati razotkrivanjem nezakonitog postupanja.
  2. Podnositelj zahtjeva prvenstveno je isticao kako je prilikom dostave pisama dnevnom listu postupao u dobroj vjeri te da je bio uvjeren da pisma sadržavaju dokaze o počinjenju teških kaznenih djela počinjenih od strane Potpredsjednika Sabora. Jedini razlog otkrivanja pisama bio je pomoći u borbi protiv korupcije i trgovanja utjecajem. Podnositelj zahtjeva osporavao je tvrdnju da je g. Mişin svojim dopisom Glavnom državnom odvjetniku samo želio dostaviti pisma četvorice policijskih službenika, te da je time postupao u skladu s odredbama Zakona o peticijama (vidi st. 38 presude) i isticao je kako postupanje g. Mişina nije bilo u skladu s člancima 22. i 23. Zakona o statusu saborskih zastupnika (vidi st. 39. presude). Podnositelj zahtjeva nadalje je tvrdio kako pisma nisu bila dio kaznenog spisa.

Podnositelj zahtjeva isticao je da se zbog načina na koji su imenovani Glavni državni odvjetnik i njegovi zamjenici, a obzirom na dominantan položaj Komunističke stranke u Saboru, u javnosti stvara percepcija da je Ured Glavnog državnog odvjetnika pod snažnim utjecajem parlamenta. Neovisnost državnog odvjetništva zajamčena je u teoriji, ali u praksi se pokazalo drugačije. Podnositelj zahtjeva u svojim je podnescima isticao da Glavni državni odvjetnik može biti razriješen dužnosti odlukom Sabora bez navođenja razloga. U razdoblju između 2002. i 2003. godine razriješeno je dužnosti više od trideset zamjenika državnog odvjetnika koji nisu pokazali odanost Komunističkoj partiji. Štoviše, za g. Mişina, jednog od vođa vladajuće stranke i Potpredsjednika Sabora, također se govorilo kao sustavno koristi svoj položaj kako bi utjecao na ishod sudskih postupaka.

Podnositelj zahtjeva je dodao da iz pisma g. Mişina nedvojbeno proizlazi namjera autora da utječe na ishod kaznenog postupka koji se vodio protiv četvorice policijskih službenika.

Takvo ponašanje predstavlja kazneno djelo prema članku 190, st. 1. Kaznenog zakona (vidi st. 33. presude). Podnositelj zahtjeva također je ukazao na činjenicu da je nakon primitka spornih pisama Glavni državni odvjetnik naredio ponovno provođenje kaznene istrage i ubrzo nakon toga kazneni postupak je obustavljen. Prema navodima podnositelja zahtjeva, činjenica da su se četvorica policijskih službenika obratila najvišim državnim dužnosnicima sa zahtjevom da se ispita zakonitost kaznenih prijava koje su protiv njih podnesene, ukazuje na to da se u Republici Moldaviji često krši načelo diobe vlasti. Nije bilo uvjerljivo smatrati da policijski službenici koji se inače bave rješavanjima zločina nisu bili svjesni položaja osoba kojima su se obratili.

Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, informacije koje je on ustupio bile su od velikog interesa javnosti.

  1. Za objavljivanje predmetnih informacija podnositelj zahtjeva morao se obratiti novinama. Kako u predmetnom razdoblju zakonodavstvo Moldavije nije poznavalo institut „zviždača“, nije postojao propis na temelju kojeg bi zaposlenici razotkrili počinjenje kaznenih djela u svom radnom okruženju. S tom je problematikom bilo besmisleno upoznavati Glavnog državnog odvjetnika obzirom da isti u svom djelovanju nije bio neovisan. Iako je imao saznanja o postojanju pisma g. Mişina u periodu od kojih šest mjeseci, cini se da je jednostavno skrivao njegovo postojanje i istovremeno se pridrzavao uputa iz istog. Odbijanje Ureda državnog odvjetništva da započne kazneni progon g. Mişina nakon objavljivanja novinskih članaka (vidi st. 15. i 29. presude) potvrđuje činjenicu da bi svaki pokušaj razotkrivanja sumnji o počinjenju kaznenih djela državnom odvjetništvu bilo uzaludan. Nadalje, podnositelj zahtjeva imao je osnove sumnjati da će dokazi biti skriveni ili uništeni ako ih preda svojim nadređenima.

Podnositelj zahtjeva također je naveo kako je bilo nerealno od njega očekivati da se žali Saboru s obzirom da je 71 od ukupno 101-og zastupnika u Saboru bilo član vladajuće Komunističke partije i jednostavno nije bilo zamislivo da se protiv saborskog zastupnika koji je pripadnik te političke stranke pokreće kazneni postupak. Osim toga, u razdoblju između 2001 i 2004. godine bilo kakva inicijativa oporbe da se suprotstavi interesima vladajuće stranke nije se pokazala uspješnom u Saboru.

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je i strogosti nametnute sankcije te istaknuo kako je riječ o najstrožoj mogućoj mjeri.

 (b) Vlada

  1. Prema stavu Vlade, otkrivanje podataka o kojima je riječ nije se moglo okarakterizirati kao čin „zviždača“.
  2. Vlada je tvrdila da pisma predstavljaju internu dokumentaciju koja podnositelj zahtjeva nije trebala biti dostupna s obzirom na funkcije koju obnaša. Slijedom iznijetoga, Vlada smatra kako je podnositelj zahtjeva pisma „ukrao“. Štoviše, pisma koja je podnositelj zahtjeva uputio novinama imala su oznaku povjerljivosti i bila su dio kaznenog spisa. Sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku, dokumentacija sadržana u spisu kaznenog predmeta ne može se javno objaviti bez prethodnog odobrenja osobe koja provodi istragu (vidi st. 35. presude).

Dobra vjera u postupanju podnositelja zahtjeva bila je upitna iz razloga što iz sadržaja pisma ne proizlazi da je g. Mişin namjeravao vršiti pritisak na Glavnog državnog odvjetnika. Izraz "Molim Vas da se osobno uključite u ovaj slučaj i da ga riješite strogo u skladu sa zakonom" predstavljao je uobičajen oblik komunikacije između različitih državnih tijela, a koji je propisan i zakonom. G. Mişin samo je proslijedio pisma koja je zaprimio od policijskih službenika nadležnom tijelu – Uredu Glavnog državnog odvjetnika – a sve u skladu s prisilnim propisima (vidi st. 38 presude) i Zakonom o statusu saborskih zastupnika (vidi st. 39. presude). Prema potonjem zakonu, zastupnik ima pravo, između ostalog, razmotriti zahtjeve građana, proslijediti ih na rješavanje nadležnim tijelima te sudjelovati u ispitivanju i nadzoru njihove usklađenosti sa zakonom.

Slanje pisma od strane g. Mişina i kasnija obustava kaznenog postupka protiv četvorice policijskih službenika nisu u uzročnoj vezi. Prema navodima Vlade, državno odvjetništvo je uistinu neovisno tijelo čija je neovisnost i samostalnost u Moldaviji zajamčena Ustavom i zakonom (vidi st. 36. i 40. presude).

Štoviše, podnositelj zahtjeva pred domaćim je sudovima isticao drugačije razloge za svoje postupanje nego u postupku pred poslodavcem (vidi st. 18. i 20. presude). Po mišljenju Vlade ta činjenica također ukazuje na nedostatak dobre vjere u postupanju podnositelja zahtjeva te potvrđuje da je pravi motiv objavljivanja spornih dokumenata bio osramotiti one koji se u dokumentima spominju, a ne borba protiv korupcije.

  1. Budući da, kako je to gore navedeno, g. Mişin nije pokušao izvršiti pritisak na Glavnog državnog odvjetnika, informacije sadržane u pismu ne mogu se smatrati informacijama od javnog interesa.
  2. Štoviše, podnositelj zahtjeva pisma nije ustupio nadležnom tijelu i postupio je ishitreno. U konkretnom slučaju nije bilo riječ o podacima koji su bili osobito važni za zaštitu života, zdravlja ili okoliša. Podnositelj zahtjeva bio je ovlašten javno razotkriti informacije samo ukoliko to nije bilo moguće učiniti unutar državnog odvjetništva. Svako širenje informacija valjalo je prvo razmotriti unutar Ureda, a potom i Sabora (uključujući razna saborska povjerenstvima, frakcije i oporbene stranke), a ne s objavom ići izravno u tisak.

U prilog svojih tvrdnji, Vlada je dostavila Sudu nekoliko pritužbi u preslici, a koje su podnesene Saboru od strane građana o navodnim nezakonitostima u zapošljavanju i ostalim stvarima. Sve pritužbe Sabor je navodno proslijedio nadležnim tijelima – Uredu Glavnog državnog odvjetnika i Vrhovnom vijeću sudaca, bez bilo kakvog daljnjeg miješanja.

Vlada je nadalje tvrdila da u Sjedinjenim Američkim Državama čak dvadeset i jedna država ne pruža zaštitu u slučajevima širenja informacija medijima, dok je u Velikoj Britaniji javno otkrivanje informacija dopušteno samo u iznimno rijetkim i strogo definiranim slučajevima.

  1. S obzirom na prirodu posla i odgovornost državnih službenika, sloboda procjene države u pitanjima njihove slobode izražavanja je vrlo široka. Na kraju, Vlada je isticala da je otkaz kao poduzeta mjera bio primjeren propustima podnositelja zahtjeva.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela primjenjiva u ovom slučaju

  1. Ključno pitanje koje valja razriješiti jest da li je miješanje bilo ‘‘nužno u demokratskom društvu’’. Temeljna načela u tom smislu utvrđena su u sudskoj praksi, a nastavno ne navodi njihov sažetak (vidi, između ostalih izvora i, Jersild protiv Danske, prethodno citirano, str 23, st. 31.; Hertel protiv Švicarske, presuda od 25. kolovoz 1998, Izvješća 1998-VI, str 2329-30, st. 46.; Steel i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br.68416/01, st. 87., ECHR 2005-II):

„(i) Sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedno od osnovnih uvjeta za njegov napredak te za ispunjenje svakog pojedinca. Sukladno stavku 2 istog, članak 10. je primjenjiv ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtjeva pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema "demokratskog društva". Kao što je navedeno u članku 10. ova je sloboda podložna iznimkama, koje ....moraju biti strogo tumačene, a potreba za bilo kakvim ograničenjima mora biti uvjerljivo utvrđena...

(ii)      Test „nužnosti“‘ u smislu članka 10, st. 2. implicira postojanje ‘snažne društvene potrebe’. Države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene kad ocjenjuju postoji li takva potreba, ali ta sloboda procjene ide ruku pod ruku s europskim nadzorom, obuhvaćajući i zakonodavstvo i odluke koje ga primjenjuju, čak i one koje je donio neovisni sud.  Sud je stoga ovlašten donijeti konačnu odluku o tome može li se "ograničenje" pomiriti sa slobodom izražavanja, kako je ona zaštićena člankom 10.

(iii)    U izvršavanju svoje nadzorne nadležnosti, zadaća Suda nije zauzimanje uloge nadležnih domaćih organa, već ispitivanje odluka koje su isti donijeli u skladu sa svojim ovlastima, a u svezi s člankom 10. To ne znači da je nadzor ograničen na utvrđivanje da li je tužena država postupala razumno, pažljivo i u dobroj vjeri; ono što Sud mora utvrditi jest da li je miješanje o kojemu je riječ "razmjerno legitimnom cilju koji se teži ostvariti" i jesu li razlozi koje navode nacionalne vlasti kako bi ga opravdale "mjerodavni i dostatni". Pri tome se Sud mora uvjeriti da su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s načelima sadržanim u članku 10. i, štoviše, da se ti standardi osnivaju na prihvatljivoj ocjeni mjerodavnih činjenica...“

  1. Sud ponavlja da se članak 10. primjenjuje i u okviru radnog mjesta , te da državni službenici, kao što je to podnositelj zahtjeva, uživaju pravo na slobodu izražavanja (vidi st. 52. presude). Istovremeno, Sud je svjestan činjenice da zaposlenici prema poslodavcima moraju pokazati lojalnost, rezerviranost i diskreciju. To je osobito slučaj kod državnih službenika, s obzirom da sama priroda državne službe nalaže obvezu lojalnosti i diskrecije (vidi Vogt protiv Njemačke, naprijed citirano, st. 53, Ahmed i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, prethodno citirano, st. 55.;. i De Diego Nafría protiv Španjolske, br. 46833/99, st. 37., 14. ožujka 2002) .
  2. Budući da je uloga državnih službenika u demokratskom društvu pomoći vladi u obnašanju njenih funkcija, to javnost ima pravo očekivati da će državni službenici pomoći, a ne omesti rad demokratski izabrane vlade, a njihova lojalnosti i diskrecija od posebnog su značaja (vidi, mutatis mutandis, Ahmed i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, prethodno citirano, st. 53.). Osim toga, s obzirom na samu prirodu njihove službe, državni službenici često imaju pristup informacijama koje Vlada, zbog različitih legitimnih razloga, može okarakterizirati povjerljivima odnosno tajnima. Dakle, diskrecija državnih službenika u većini se slučajeva smatra obvezom.
  3. Sud do danas, međutim, nije rješavao slučaj u kojem bi državni službenik javno proširio informacije na koje je naišao u okviru svog radnog mjesta. S tim u svezi, u ovom se predmetu javlja pravno pitanje koje se razlikuje od onog u predmetu Stoll protiv Švicarske ([GC], br. 69698/01, 10. prosinca 2007.), gdje su informacije objavljene bez miješanja državnih vlasti. U tom smislu, Sud smatra kako je državni službenik, u okviru svog radnog mjesta, mogao naići na interne informacije, uključujući i tajne informacije, čije je otkrivanje i objavljivanje od velikog javnog interesa. Sud stoga smatra, da bi državni službenici ili zaposlenici u javnom sektoru, koji upozore na nezakonite aktivnosti i postupanja na radnom mjestu, trebali u određenim slučajevima, uživati zaštitu. Zaštita je potrebna u slučajevima kada je zaposlenik odnosno državni službenik jedina osoba, ili dio manje grupe zaposlenika, koji su svjesni onoga što se događa na radnom mjestu, pa je sama zaštita u javnom interesu jer se tako upozorava poslodavca i javnost općenito. U tom kontekstu, Sud je uzeo u obzir slijedeću izjavu iz obrazloženja Popratnog izvještaja Vijeća Europe o građanskopravnoj konvenciji o korupciji (vidi st. 46. gore):

„U praksi se slučajevi korupcije teško otkrivaju i istražuju, a zaposlenici i službenici (bilo javni ili privatni) osobe koja je uključenja u korupciju upravo su oni koji će prvi zamijetiti ili posumnjati da nešto nije u redu.“‘

  1. U odnosu na gore spomenutu obvezu diskrecije, otkrivenu informaciju bi u prvom redu valjalo objaviti nadređenoj osobi ili drugom nadležno tijelu. Ukoliko to nije izvedivo, onda se, ali kao posljednja mogućnost, informacija može javno objaviti (vidi, mutatis mutandis, Haseldine, prethodno citirano). Prilikom ocjene da li je ograničenje slobode izražavanja bilo razmjerno, Sud mora uzeti u obzir da li je podnositelj zahtjeva pored objave imao na raspolaganju bilo koje drugo djelotvorno sredstvo za upozoravanje na nezakonito postupanje koje je otkrio.
  2. Prilikom ocjene da li je miješanje u slobodu izražavanja državnog službenika u konkretnom slučaju bilo razmjerno, Sud mora uzeti u obzir niz čimbenika. Prvenstveno, valja voditi računa o interesima javnosti glede informacije koja se otkriva i objavljuje. Sud ponovno ističe kako članak 10, st. 2. Konvencije ostavlja malo prostora za ograničavanje rasprave pitanja od javnog interesa (vidi, između ostalih izvora, Sürek protiv Turske (br. 1) [GC], br. 26682/95, st. 61., ECHR 1999-IV). U demokratskom društvu, djela i propusti vlasti podvrgnuti su pomnom ispitivanju, ne samo zakonodavnih i sudskih organa, već i medija te javnog mnijenja. Interes javnosti u pogledu određenih informacija ponekad može biti toliko jak da nadmaši čak i zakonski nametnutu obvezu diskrecije (vidjeti Fressoz i Roire protiv Francuske [GC], br 29183/95, ECHR 1999-I, i Radio Twist, A.S. protiv Slovačke, br. 62202/00, ECHR 2006 -...).
  3. Drugi čimbenik koji valja uzeti u obzir je autentičnost informacija koje su predmet objave. Nadležna državna tijela dužna su usvojiti mjere koje će imati za cilj da se na odgovarajući način sankcioniraju slučajevi klevetanja bez osnove ili u lošoj namjeri (vidi Castells protiv Španjolske, presuda od 23. travnja 1992, Serija A br. 236, st. 46.). Naglašava se kako sloboda izražavanja uključuje i dužnosti i odgovornosti, a svaka osoba koja namjerava otkriti određene informacije mora pažljivo provjeriti, u mjeri u kojoj joj to dopuštaju okolnosti, točnost i istinitost tih informacija (vidi, mutatis mutandis, Morissens protiv Belgije, br. 11389/85, odluka Komisije od 3. svibnja 1988, DR 56, str. 127;. Bladet Tromsø i Stensaas i protiv Norveške [GC], br. 21980/93, st. 65., ECHR 1999-III).
  4. S druge strane, Sud u konkretnom slučaju mora procijeniti da li je zbog širenja informacija tijelima javne vlasti nanesena šteta i u kojem obimu te da li nanesena šteta nadmašuje interes javnosti u pogledu informacije koja je otkrivena (vidi, mutatis mutandis, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda od 16. prosinca 1992, Serija A br. 252, st. 45. i Stoll protiv Švicarske, prethodno citirano, st. 130.). S tim u svezi, predmet otkrivene informacije i svojstvo državnog organa u konkretnom slučaju mogu također biti relevantni (vidi Haseldine, prethodno citirano).
  5. Sam motiv otkrivanja informacije od strane zaposlenika jedan je od odlučnih čimbenika prilikom odlučivanja da li širenje informacije u konkretnom slučaju treba uživati zaštitu ili ne. Tako, na primjer, širenje informacije motivirano osobnim razlozima, antagonizmom ili ostvarenjem određene koristi, uključujući imovinske, neće uživati osobito jaku zaštitu (vidi Haseldine, citiran gore). Važno je utvrditi da li prilikom širenja informacije pojedinac postupa u dobroj vjeri i u uvjerenju da je informacija istinita, zatim da li je otkrivanje u javnom interesu, te da li je pojedinac mogao ispraviti nedjelo koje otkriva na neki drugi način osim objavom.
  6. Konačno, prilikom ocjene je li miješanje razmjerno legitimnom cilju kojem se teži, potrebno je pažljivo razmotriti kaznu izrečenu podnositelju zahtjeva i posljedice kažnjavanja (vidi Fuentes Bobo, prethodno citirano, st. 49.).
  7. Sud će nastavno ocijeniti iznesene činjenice u svjetlu gore navedenih načela.

 (b) Primjena navedenih načela u konkretnom slučaju

(i)   da li je podnositelj zahtjeva mogao otkriti informaciju na drugačiji način osim objavom

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdi kako nije imao na raspolaganju učinkovit način otkrivanja informacije osim same objave, a Vlada s druge strane tvrdi da je otkrivene informacije mogao prvo raspraviti sa svojim nadređenima, odnosno kasnije pred Saborom ili po potrebi s pučkim pravobraniteljem.
  2. Sud je utvrdio da propisi Republike Moldavije kao ni interni propisi Ureda Glavnog državnog odvjetnika ne sadrže odredbe koje uređuju pitanje prijavljivanja nepravilnosti uočenih od strane zaposlenika na radnom mjestu (vidi st. 32. presude). Zaključuje se, dakle, kako podnositelj zahtjeva otkrivene informacije nije mogao ni s kime podijeliti, osim sa svojim nadređenim i to bez propisane procedure o načinu postupanja u konkretnom slučaju.
  3. Također se zaključuje da se širenje informacije odnosilo na nezakonito postupanje potpredsjednika Sabora, koji je bio visoki državni dužnosnik, te da Glavni državni odvjetnik u šest mjeseci nije pokazao namjeru procesuiranja nezakonitog postupanja istog, već je svojim postupcima pokazao kako je podlegao pritisku nametnutom na njegov Ured.
  4. Što se tiče alternativnih načina objavljivanja informacije koje je zagovarala Vlada (vidi st. 67. presude), Sud nalazi kako nije dokazano da bi bilo koji od predloženih alternativnih načina bio učinkovit s obzirom na posebne okolnosti konkretnog slučaja.
  5. Imajući u vidu sve okolnosti, Sud smatra da se javno širenje informacija, pa čak i novinama, može u konkretnog slučaju smatrati opravdanim.

(ii)    Interes javnosti glede otkrivenih informacija

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da dopis g. Mişina predstavlja dokaz političkog miješanja u rad pravosuđa. Vlada je osporavala tu tvrdnju.
  2. Sud je utvrdio da su policijski službenici u svom pismu zatražili od g. Mişina provjeru zakonitosti kaznene prijave koju je protiv njih podnijelo državno odvjetništvo (vidi st. 10. presude). G. Mişin potom je reagirao slanjem službenog dopisa Glavnom državnom odvjetniku. Vlada je tvrdila kako je takvo postupanje g. Mişina u skladu sa Zakonom o statusu saborskih zastupnika i drugim propisima. U tom kontekstu, Sud naglašava da su u demokratskom društvu sudovi i organi nadležni za procesuiranje kaznenih djela neovisna tijela, koja moraju djelovati slobodno bez ikakvih političkih pritisaka. Svako tumačenje zakona koji se odnosi na prava saborskih zastupnika mora se pridržavati tog principa. Nakon izvršenog uvida u dopis g. Mişina upućenog Glavnom državnom odvjetniku, Sud ne može prihvatiti da je isti namjeravao samo proslijediti pismo policijskih službenika nadležnom tijelu, kako je tvrdila Vlada u postupku (vidi st. 65. presude). Štoviše, imajući u vidu kontekst i riječi korištene u dopisu, može se zaključiti kako je g. Mişin imao namjeru izvršiti pritisak na Glavnog državnog odvjetnika bez obzira što je napisao da se slučaj „ispita strogo u skladu sa zakonom“ (vidi st. 10. presude).
  3. S tim u svezi, Sud ističe kako je Predsjednik Moldavije pokrenuo kampanju protiv miješanja političara u kaznenopravni sustav te da su moldavski mediji detaljno izvještavali o toj temi (vidi st. 11. presude). Sud također ukazuje na izvješća međunarodnih nevladinih organizacija (vidi st. 40-42. presude), koja izražavaju zabrinutost zbog sloma trodiobne vlasti i nedostataka u pogledu neovisnosti pravosuđa u Moldaviji.
  4. Slijedom iznijetoga, Sud smatra da je otkrivanje pisma od strane podnositelja zahtjeva ukazivalo na problem diobe vlasti, na nezakonito postupanje visokih političkih dužnosnika te na stav Vlade prema policijskoj brutalnosti (vidjeti st. 10. i 14. presude) . Nema sumnje da su to vrlo važna pitanja u demokratskom društvu, te da su interes javnosti i potreba da budu informirani u pogledu tih pitanja u potpunosti legitimni.

(iii)  Autentičnost proširenih informacija

  1. Stranke nisu osporavale autentičnost pisama koje je podnositelj zahtjeva otkrio listu Journal de Chişinӑu.(vidi st. 26. presude).

(iv)  Šteta koju je pretrpio Ured Glavnog državnog odvjetnika

  1. Sud primjećuje da je u javnom interesu zadržati povjerenje u neovisnost i političku neutralnost državnog odvjetništva (vidi, mutatis mutandis, Prager i Oberschlick protiv Austrije, presuda od 26. travnja 1995, Serija A br. 313, st. 34.). Pisma koja je podnositelj zahtjeva poslao novinama nisu pisana od strane službenika u Uredu Glavnog državnog odvjetnika pa prema mišljenju Vlade, pismo g. Mişina ima se smatrati uobičajenim načinom komunikacije između državnih tijela te ono kao takvo nije utjecalo na odluku Ureda Glavnog državnog odvjetnika da obustavi kazneni postupak protiv policijskih službenika. Međutim, u tekstu članka objavljenog u novinama zaključuje se kako je Ured Glavnog državnog odvjetnika bio pod političkim pritiskom što je imalo snažan utjecaj na percepciju javnosti u pogledu neovisnosti državnog odvjetništva.
  2. Međutim, Sud smatra da je objava informacije o izvršenom pritisku i nezakonitim postupanjima u Ureda Glavnog državnog odvjetnika u javom interesu te da u demokratskom društvu taj interes nadmašuje interes javnosti glede očuvanja povjerenja u zakonit rad Ureda Glavnog državnog odvjetnika. Tim više, postoji potreba da se javno rasprave pitanja od javnog interesa budući da je to bitno za demokraciju i ohrabrujuće za javno mnijenje radi izražavanja mišljenja o takvim stvarima (vidi Barfod protiv Danske, presuda od 22 veljača 1989, serija A br. 149, st. 29.).

(v)    Da li je podnositelj zahtjeva postupao u dobroj vjeri

  1. Prema tvrdnjama podnositelja zahtjeva, njegov isključivi motiv za objavljivanje pisama bio je pomoći u borbi protiv korupcije i trgovanja utjecajem. Ova tvrdnja nije osporena od strane njegova poslodavca. Vlada je, s druge strane, osporavala postupanje podnositelja zahtjeva u dobroj vjeri, tvrdeći, između ostalog, da isti nije dokazao postupanje u dobroj vjeri pred domaćim sudovima.
  2. Na temelju izvedenih dokaza, Sud nije u mogućnosti utvrditi da je postupanje podnositelja zahtjeva bilo motivirano ostvarivanjem osobne koristi, osobnim animozitetom prema poslodavcu ili g. Mişinu niti da je imao drugih skriveni motiva za svoje postupke. Tvrdnja da pred domaćim sudovima nije dokazivao motiv borbe protiv korupcije i trgovanja utjecajem, po mišljenju Suda, nije utemeljena obzirom je isti u postupku protiv poslodavca pred domaćim sudovima prvenstveno dokazivao nezakonitost otkaza i nije bilo potrebe za isticanjem ove činjenice u sporu.
  3. Slijedom iznijetog, Sud zaključuje da je motiv postupanja podnositelja zahtjeva bila borba protiv korupcije i trgovanja utjecajem te da je isti postupao u dobroj vjeri.

(vi)  Težina sankcije

  1. Konačno, Sud utvrđuje da je podnositelju zahtjeva izrečena najstroža moguća sankcija. Iako su nadležna tijela bila u mogućnosti primijeniti blaže mjere, izabrali su otkazati ugovor o radu podnositelju zahtjeva što nesumnjivo predstavlja najoštriju mjeru (vidi Vogt, prethodno citirano, st. 60). Takva sankcija nije samo negativno utjecala na karijeru podnositelja zahtjeva već je ozbiljno utjecala na druge zaposlenike Ureda Glavnog državnog odvjetnika na način da ih je obeshrabrila u prijavljivanju nezakonitih postupanja. Osim toga, imajući u vidu medijsku popraćenost ovog slučaja, takva sankcija imala je obeshrabrujući utjecaj i na mnoge druge državne službenike i namještenike, a ne samo zaposlenike u državnom odvjetništvu.
  2. Sud je razmotrio tvrdnje Vlade da je podnositelj zahtjeva zapravo „ukrao“ predmetna pisma, koja su po njihovom mišljenju bila tajna i predstavljala su dio kaznenog spisa. Vlada je također tvrdila da g. Mişin u svom dopisu Glavnom državnom odvjetniku nije vršio pritisak. Prema mišljenju Vlade radilo se o uobičajenoj komunikaciji između državnih tijela te pismo nije imalo nikakvog utjecaja prilikom obustave kaznenog postupka protiv policijskih službenika. U takvim uvjetima, Sud smatra da je teško opravdati primjenu tako stroge sankcija u konkretnom slučaju.

(c) Zaključak

  1. Imajući na umu važnost slobode izražavanja stvari od općeg interesa, prava državnih službenika i ostalih zaposlenika prijaviti postojanje nezakonitih postupanja i zloporaba na radnom mjestu, kao i obveza i odgovornosti zaposlenika s obzirom na poslodavce kao i pravo poslodavaca da upravljaju svojim zaposlenicima, pa stoga Sud dolazi do zaključka da miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na slobodu izražavanja, posebice pravo na širenje informacija, u konkretnom slučaju nije bilo „nužno u demokratskom društvu“. Slijedom iznijetoga, došlo je do povrede članka 10. Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANKA 41 KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije propisuje:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Naknada štete

  1. Podnositelj zahtjeva na ime materijalne i nematerijalne štete ukupno je potraživao iznos od 15,000 EUR i to: 6,000 EUR s naslova izgubljene zarade za vrijeme za koje je nakon otkaza bio nezaposlen, 6,000 EUR s naslova uništene karijere i 3,000 EUR s naslova povrede prava osobnosti.
  2. Vlada je osporila osnovu i visinu zahtjeva podnositelja.
  3. Sud utvrđuje da je zbog otkaza ugovora o radu podnositelj zahtjeva pretrpio materijalnu i nematerijalnu štetu. Temeljeći svoju odluku na pravičnoj ocjeni, Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje štetu u visini od 10,000 EUR.

B. Troškovi i izdaci

  1. Punomoćnici podnositelja zahtjeva potraživali su naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 6,843 EUR, od čega je iznos od 4,400 EUR potraživao g. Gribincea, a iznos od 2,443 EUR g. Zӑma. Iz priloženog troškovnika razvidno je kako su isti trošak obračunali sukladno Ugovoru o zastupanju i cijeni sata od 80,00 EUR odnosno 70,00 EUR. U obračun troška nije uključen rad na prigovorima koji se odnose na članak 6, a koji je podnositelj zahtjeva u toku postupka povukao.
  2. Punomoćnici podnositelja zahtjeva navode kako je broj obračunatih sati u konkretnom slučaju primjeren, te da je obzirom na složenost postupka i činjenicu da su svi podnesci pisani na engleskom jeziku zahtjev za naknadu troška u cijelosti osnovan.
  3. Što se tiče cijene sata, punomoćnici podnositelja zahtjeva tvrdili su da je zaračunata satnica u okvirima propisanim od stane Odvjetničke komore Moldavije, a koja propisuje da cijena sata može iznositi između 40,00 i 150,00 EUR.
  4. Punomoćnici podnositelja zahtjeva potraživali su i naknadu iznosa od 2,413 EUR na ime troškova dolaska na raspravu dana 6. lipnja 2007., a koji troškovi uključuju putne troškove, troškove vize, troškove osiguranja i dnevnicu.
  5. Vlada je osporila visinu troška koju potražuju punomoćnici podnositelja zahtjeva. Istu su smatrali prekomjerno određenom i osporavali su broj sati koji su punomoćnici podnositelja zahtjeva obračunali kao i samu cijenu sata, a osobito cijenu sata obračunatu od strane g. Zӑme, koji prema mišljenju Vlade nema potrebno iskustvo koje bi opravdalo visinu obračunate satnice.
  6. U odnosu na ostale troškove koje potražuje podnositelj zahtjeva, Vlada je mišljenja kako bi isti trebali biti naknađeni od strane Suda.
  7. Sud ističe da se radi utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za naknadu troškova i izdataka sukladno članku 41. Konvencije, mora prethodno utvrditi da li su troškovi stvarno nastali, te da li su oni bili nužni i razumni u smislu visine (vidi, na primjer, Amihalachioaie protiv Moldavije , br. 60115/00, st. 47., ECHR 2004-III). Slijedom iznijetoga, uzevši u obzir radnje poduzete prema troškovniku i složenost predmeta, Sud utvrđuje da je zahtjev za naknadu troška g. Gribincea osnovan u cijelosti, da je zahtjev za naknadu troška g. Zӑme do iznosa od 1,600 EUR te da je zahtjev za naknadu troškova dolaska na ročište dan 6. lipnja 2007. osnovan u cijelosti.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da je zahtjev dopušten;

  2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 10. Konvencije;

  3. Presuđuje

(a)  da je tužena država dužna u roku od tri mjeseca isplatiti podnositelju zahtjeva iznos od 10,000 EUR (deset tisuća eura) na ime naknade materijalne i nematerijalne štete te iznos od 8,413 EUR (osam tisuća četiristo trinaest eura) na ime troškova i izdataka postupka, uvećano za sve poreze , a koje je iznose tužena država dužna platiti u protuvrijednosti domaće valute prema tečaju važećem na dan isplate;

(b)  da se nakon proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedene iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;

4. Odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.

 

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku i objavljeno na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu dana 12. veljače 2008.

Erik Fribergh                                                                                     Jean-Paul Costa

   Tajnik                                                                                               Predsjednik

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 Ovaj prijevod financiran je uz podršku Zaklade za ljudska prava Vijeća Europe (www.coe.int/humanrightstrustfund)

 

 

GRAND CHAMBER

CASE OF GUJA v. MOLDOVA

(Application no. 14277/04)

JUDGMENT

STRASBOURG 

12 February 2008

In the case of Guja v. MoldovaThe European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Jean-Paul Costa, President,
Christos Rozakis,
Nicolas Bratza,
Boštjan M. Zupančič,
Peer Lorenzen,
Françoise Tulkens,
Giovanni Bonello,
Josep Casadevall,
Rait Maruste,
Kristaq Traja,
Snejana Botoucharova,
Stanislav Pavlovschi,
Lech Garlicki,
Alvina Gyulumyan,
Ljiljana Mijović,
Mark Villiger,
Päivi Hirveläjudges,
and Erik FriberghRegistrar,

Having deliberated in private on 6 June 2007 and 9 January 2008,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 14277/04) against the Republic of Moldova lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by Mr Iacob Guja (“the applicant”) on 30 March 2004.

2.  The applicant was represented by Mr V. Gribincea and Mr V. Zamă, lawyers practising in Chişinău and members of the non-governmental organisation Lawyers for Human Rights. The Moldovan Government (“the Government”) were represented by their Agents, Mr V. Pârlog and Mr V. Grosu.

3.  The applicant alleged a breach of his right to freedom of expression under Article 10 of the Convention, in particular the right to impart information, as a result of his dismissal from the Prosecutor Generals Office for divulging two documents which in his opinion disclosed interference by a high-ranking politician in pending criminal proceedings.

4.  The application was allocated to the Fourth Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). On 28 March 2006 a Chamber of that Section decided to give notice of the application to the Government. Under the provisions of Article 29 § 3 of the Convention, it decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility. On 20 February 2007 a Chamber composed of Nicolas Bratza, President, Josep Casadevall, Giovanni BonelloLjiljana Mijović, Kristaq TrajaStanislav Pavlovschi and Lech Garlicki, judges, and Lawrence Early, Section Registrar, relinquished jurisdiction in favour of the Grand Chamber, neither of the parties having objected to relinquishment (Article 30 of the Convention and Rule 72).

5.  The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 27 §§ 2 and 3 of the Convention and Rule 24.

6.  The applicant and the Government each filed observations on the admissibility and merits. The parties replied in writing to each others observations.

7.  A hearing took place in public in the Human Rights BuildingStrasbourg, on 6 June 2007 (Rule 59 § 3).

There appeared before the Court:

(a)  for the Government
MrVGrosu,Agent,
MrG. Zamisnîi,Adviser;

(b)  for the applicant
MrV. Gribincea,
MrV. Zamă,Counsel,
MrI. Guja,Applicant.

The Court heard addresses by Mr Grosu, Mr Gribincea and Mr Zamă.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

8.  The applicant, Mr Iacob Guja, was born in 1970 and lives in Chişinău. At the material time he was the Head of the Press Department of the Prosecutor Generals Office.

A.  Background to the case

9.  On 21 February 2002 four police officers (M.I., B.A., I.P. and G.V.) arrested ten persons suspected of offences related to the parliamentary elections; one of them was also suspected of being the leader of a criminal gang. Later the suspects were released from detention and complained to the Prosecutors Office of ill-treatment and illegal detention by the four police officers. As a result of their complaint, a criminal investigation was initiated against the police officers on charges of, inter alia, ill-treatment and unlawful detention.

10.  In June 2002 the four police officers wrote letters, which they signed jointly, to President Voronin, Prime Minister Tarlev and the Deputy Speaker of Parliament, Mr Mişin, seeking protection from prosecution. They set out their views on the criminal proceedings and complained that the actions of the Prosecutors Office were abusive. They asked for the legality of the criminal charges that had been brought against them to be verified. On 21 June 2002 Mr Mişin forwarded the letter he had received, with an accompanying note, to the Prosecutor Generals Office. The note was written on the official headed paper of the Parliament and was not marked as being confidential. It stated as follows:

“Dear Mr Rusu,

A question arises after reading this letter: is the Deputy Prosecutor General fighting crime or the police? This issue is made even more pressing by the fact that the policemen concerned are from one of the best teams in the Ministry of the Interior, whose activity is now being blocked as a result of the efforts of employees of the Prosecutor Generals Office. I ask you personally to intervene in this case and solve it in strict compliance with the law.”

11.  In January 2003 Mr Voronin visited the Centre for Combating Economic Crime and Corruption where he discussed, inter alia, the problem of the undue pressure some public officials were putting on law-enforcement bodies in respect of pending criminal proceedings. The President made a call to fight corruption and asked law-enforcement officers to disregard any attempts by public officials to put them under pressure. The declarations of the President were made public by the media.

12.  On an unspecified date the criminal proceedings against the police officers were discontinued.

B.  The leaking of documents

13.  A few days after Mr Voronin made his call to fight corruption, the applicant sent to a newspaper, the Jurnal de Chişinău, copies of two letters (“the letters”) that had been received by the Prosecutor Generals Office.

14.  The first was the note written by Mr Mişin (see paragraph 10 above). The second had been written by Mr A. Ursachi, a deputy minister in the Ministry of the Interior, and was addressed to a deputy prosecutor general. It was written on the official headed paper of the Ministry of the Interior and was not marked confidential. It stated, inter alia:

... Police Major M.I. [one of the four officers, see paragraph 9 above] was convicted on 12 May 1999 ... of offences under Articles 116 § 2 [illegal detention endangering life or health or causing physical suffering], 185 § 2 [abuse of power accompanied by acts of violence, the use of a firearm or torture] and 193 § 2 [extracting a confession by acts of violence and insults] of the Criminal Code and sentenced to a fine of 1,440 Moldovan lei (128 euros)Under section 2 of the Amnesty Act, he was exempted from paying the fine.

... on 24 October 2001, Major M.I. was reinstated in his post at the Ministry of the Interior.

C.  The article in the Jurnal de Chişinău

15.  On 31 January 2003 the Jurnal de Chişinău published an article entitled “Vadim Mişin intimidating prosecutors”. The article stated, inter alia:

“At the end of last week, during a meeting at the Centre for Combating Economic Crime and Corruption, the President called on law-enforcement institutions to cooperate in the fight against organised crime and corruption and asked them to ignore telephone calls from senior public officials concerning cases that were pending before them.

The Presidents initiative is not accidental. The phenomenon has become very widespread, especially during the last few years, and has been the subject of debate in the mass media and in international organisations.

Recently the press reported on the case of the Communist Parliamentarian A.J., who had attempted to influence a criminal investigation in respect of an old friend and high-ranking official at the Ministry of Agriculture who had been caught red-handed. However, no legal action was taken. ...

Also, the press reported that Mr Mişin had requested the Prosecutor General to sack two prosecutors, I.V. and P.B., involved in the investigation into the disappearance of the Chief of the Information Technology Department, P.D., apparently after they had found evidence implicating officials of the Ministry of the Interior in wrongdoing.

The results of the internal investigation into the activities of these two prosecutors are not yet known. However, sources at the Prosecutors Office have told this newspaper that even though I.V. and P.B. have not been found guilty, they have been asked to leave at the insistence of someone in authority.

Now, while the declarations of the President concerning trading in influence are still fresh on peoples minds, we reveal a new investigation concerning high-ranking officials.

The Deputy Speaker of Parliament is attempting to protect four police officers who are under criminal investigation. Mr Mişins affinity with policemen is not new, since his background is in the police force. Our sources stated that this is not the only case in which Mr Mişin has intervened on behalf of policemen in trouble with the law.

...

The Ciocana Prosecutors Office initiated criminal proceedings against four police officers ... after they had used force during the unlawful arrest of a group of people.

... [The] police officers assaulted the detainees by punching and kicking them ... Furthermore, it was found that one of the officers had made false statements in the police report on the arrest ... The four police officers were also being investigated for forcibly extracting confessions ...

The investigation lasted for more than a year. When it was almost over ... the police officers started to seek protection from those in authority.

...

On 20 June 2002 the police officers wrote letters to President Vladimir Voronin, Prime Minister Vasile Tarlev and the Deputy Speaker of Parliament, Vadim Mişin, asking them to intervene to end the investigation, which they said was unwarranted.

...

The first to react to their letter was the Deputy Speaker of Parliament, Vadim Mişin. On 21 June 2002 ... he sent the Prosecutor General a letter in which, in a commanding tone, he asked him personally to intervene in the case of the four policemen. Even though he instructed the Prosecutor General to get involved in this case in strict compliance with the law, the tone of the letter clearly shows that he was giving an order for the case to be examined very quickly.

As a result of the intervention of the States most influential figures, the Prosecutor Generals Office discontinued the criminal investigation against the policemen and ordered an internal investigation into the correctness of the decision to bring criminal proceedings against them ...

...

... Sources from the Ministry of the Interior confirmed that officer M.I. [one of the four policemen] had [previously] been convicted by the Court of Appeal, and ordered to pay a criminal fine of 1,440 Moldovan lei. In accordance with the Amnesty Act, he was exempted from paying the fine. Moreover, on 24 October 2001 ... he was reinstated at the Ministry of the Interior.

Without commenting on the judgment of the Court of Appeal, we wish to make some remarks. M.I. was convicted on the basis of Articles 116, 185 and 193 of the Criminal Code of abuse of power, forcibly extracting confessions and unlawful detention. For these offences, the Criminal Code lays down sentences of one to five years imprisonment. He was only given a fine.

Moreover, the Ministry of the Interior reinstated him while he was still under investigation.”

16.  The newspaper article was accompanied by photographs of the letters signed by Mr Mişin and Mr Ursachi.

D.  The reaction of the Prosecutor Generals Office

17.  On an unspecified date the applicant was requested by the Prosecutor General to explain how the two letters had come to be published by the press.

18.  On 14 February 2003 the applicant wrote to the Prosecutor General, admitting that he had sent the two letters to the newspaper. He stated, inter alia:

“My act was a reaction to the declarations made by the [President] concerning the fight against corruption and trading in influence. I did this because I was convinced that I was helping to fight the scourge of trading in influence (trafic de influenţă), a phenomenon which has become increasingly common of late.

I believed and still believe that if each of us were to help uncover those who abuse their position in order to obstruct the proper administration of justice, the situation would change for the better.

Further, I consider that the letters I handed over to the Jurnal de Chişinău were not secret. My intention was not to do a disservice to the Prosecutors Office, but on the contrary to create a positive image of it.”

19.  On an unspecified date a prosecutor, I.D., who was suspected of having furnished the letters to the applicant, was dismissed.

20.  On 17 February 2003 the applicant wrote a further letter to the Prosecutor General, informing him that the letters had not been obtained through I.D. He added:

“If the manner in which I acted is considered a breach of the internal regulations, then I am the one who should bear responsibility.

I acted in compliance with the Access to Information Act, the Prosecuting Authorities Act and the Criminal Code. I believed that the declarations of the [President] decrying acts of corruption and trading in influence were sincere. To my great regret, I note that the Prosecutor Generals Office has elevated a letter from a public official (which in my opinion is a clear example of direct political involvement in the administration of justice) to the status of State secret. This fact, coupled with I.D.s dismissal, concerns me and causes me seriously to doubt that the rule of law and human rights are respected in the Republic of Moldova.”

21.  On 3 March 2003 the applicant was dismissed. The letter of dismissal stated, inter alia, that the letters disclosed by the applicant to the newspaper were secret and that he had failed to consult the heads of other departments of the Prosecutor Generals Office before handing them over, in breach of paragraphs 1.4 and 4.11 of the Internal Regulations of the Press Department (see paragraph 31 below).

E.  The reinstatement proceedings brought by the applicant

22.  On 21 March 2003 the applicant brought a civil action against the Prosecutor Generals Office seeking reinstatement. He argued, inter alia, that the letters he had disclosed to the newspaper were not classified as secret in accordance with the law; that he was not obliged to consult the heads of other departments before contacting the press; that he had given the letters to the newspaper at the newspapers request; and that his dismissal constituted a breach of his right to freedom of expression.

23.  On 16 September 2003 the Chişinău Court of Appeal dismissed the applicants action. It stated, inter alia, that the applicant had breached his obligations under paragraph 1.4 of the Internal Regulations of the Press Department by not consulting other departmental heads and under paragraph 4.11 of the Regulations by disclosing secret documents.

24.  The applicant appealed. He relied on the same arguments as in his initial court action. He also argued that the disclosure of the letters to the newspaper had not in any way prejudiced his employer.

25.  On 26 November 2003 the Supreme Court of Justice dismissed the appeal on the same grounds as the Chişinău Court of Appeal. Referring to the applicants submissions concerning freedom of expression, the Supreme Court stated that obtaining information through the abuse of ones position was not part of freedom of expression (dreptul la exprimare nu presupune dobândirea informaţiei abuzivfolosind atribuţiile de serviciu).

26.  Neither the Prosecutor Generals Office nor the Deputy Speaker of Parliament, Mr Mişin, appear to have contested the authenticity of the letters published in the Jurnal de Chişinău or the truthfulness of the information contained in the article of 31 January 2003 or to have taken any further action.

F.  The criminal complaint by the Jurnal de Chişinău

27.  Since the Prosecutor Generals Office did not react in the manner the Jurnal de Chişinău had anticipated after the publication of the article on 31 January 2003 (see paragraph 15 above), the latter initiated court proceedings for an order requiring the Prosecutor Generals Office to initiate a criminal investigation into Mr Mişins alleged interference in an ongoing criminal investigation. The newspaper argued, inter alia, that, under the Code of Criminal Procedure, newspaper articles and letters published in newspapers could serve as a basis for the institution of criminal proceedings and that the Prosecutor General was under a duty to order an investigation.

28.  The newspapers action was dismissed by the Râşcani District Court on 25 March 2003 and by the Chişinău Regional Court on 9 April 2003. The courts found, inter alia, that the newspaper did not have legal standing to lodge a complaint and that, in any event, the article of 31 January 2003 was merely a newspaper article expressing a personal point of view, not an official request to initiate a criminal investigation.

G.  The follow-up article by the Jurnal de Chişinău

29.  On 14 March 2003 the Jurnal de Chişinău published a follow-up to its article of 31 January 2003 entitled “Mişin launches crackdown on prosecutors”. The piece described the events that had followed the publication of the first article and stated that Mr Mişin had been infuriated by the article and had ordered the Prosecutor General to identify and punish those responsible for disclosing his note to the press. The Prosecutor General had acquiesced and declared war on subordinates who refused to tolerate political intervention in the workings of the criminal-justice system. The article stated that the actions of the Prosecutor General were in line with the general trend that had been observed in recent years of replacing people with considerable professional experience who were not prepared to comply with the rules instituted by the new government with people from dubious backgrounds. It claimed that sources from the Prosecutor Generals Office had told the newspaper that the Prosecutor Generals Office had received systematic indications from Mr Mişin and the advisers to the President concerning who should be employed or dismissed. In the previous year alone, thirty experienced prosecutors had been dismissed from the Chişinău Prosecutors Office.

The article also gave an account of the applicants dismissal as a result of pressure from Mr Mişin, and stated that sources at the Prosecutor Generals Office had told the newspaper that the Office had received dozens of letters from Mr Mişin and V.S. (another high-ranking public official) in connection with ongoing criminal investigations.

According to the newspapers sources, two prosecutors had been dismissed at the insistence of Mr Mişin because they had discovered incriminating material against him during an investigation into the disappearance of an important businessman, P.D. After their dismissal that criminal investigation had been brought to an end.

II.  RELEVANT NON-CONVENTION MATERIALS

A.  Domestic law and practice

1.  The Labour Code

30.  Article 263 § 1 of the Labour Code provided at the material time that employees of the central public authorities could be dismissed for a serious breach of their professional duties.

2.  The Internal Regulations of the Press Department of the Prosecutor Generals Office

31.  Paragraphs 1.4 and 4.11 of the Internal Regulations of the Press Department of the Prosecutor Generals Office read as follows:

“1.4  The Press Department shall plan and organise, in conjunction with the editorial offices of newspapers, magazines and radio and television stations and with the heads of other departments of the Prosecutor Generals Office, items for publication in the mass media concerning the activities of the Prosecutor Generals Office.

...

4.11  [The Head of the Press Department] is responsible for the quality of the published materials, the veracity of the information received and supplied, and for preserving confidentiality in accordance with the legislation of the Republic of Moldova.”

32.  At the material time neither the Internal Regulations of the Prosecutors Office nor Moldovan legislation contained any provision concerning the disclosure by employees of acts of wrongdoing committed at their place of work.

3.  The Criminal Code and the Code of Criminal Procedure

33.  The Criminal Code at the material time contained in Article 190 § 1 a provision prohibiting any interference with a criminal investigation. It stated:

“Any interference with a criminal investigation, namely the illegal exercise of influence in any form over the person carrying out the investigation ... shall be punished with imprisonment of up to two years or a fine of up to one hundred times the minimum wage.”

34.  Article 90 of the Code of Criminal Procedure provided at the material time that, inter alia, information about offences contained in newspaper articles or notes or letters published in a newspaper could constitute a ground for a prosecutor to commence a criminal investigation.

35.  Article 122 of the Code of Criminal Procedure provided that, at the investigation stage, materials from a criminal file could not be disclosed except with the authorisation of the person in charge of the investigation.

4.  The organisation of the prosecuting authorities in Moldova

36.  According to Article 125 of the Constitution, prosecutors are independent.

37.  The relevant provisions of the Prosecuting Authorities Act read as follows.

Section 3: The fundamental principles governing the activity
of the Prosecutors Office

(1)  The Prosecutors Office:

– shall exercise its functions independently of the public authorities ... in accordance with the law; ...

(3)  ... Prosecutors and investigators are precluded from membership of any political party or other socio-political organisations and shall only be accountable before the law ...

Section 13: The Prosecutor General

(1)  The Prosecutor General shall:

(i)  be appointed by Parliament on a proposal by the Speaker of Parliament for a term of office of five years; and

(ii)  have a senior deputy and ordinary deputies, who shall be appointed by Parliament on the basis of his or her proposals ...

5.  The Petitions Act and the Status of Members of Parliament Act

38.  The Petitions Act requires civil servants or government bodies to reply to written requests within thirty days. If they lack competence, they must forward the request to the competent body within three days.

39.  The relevant provisions of the Status of Members of Parliament Act of 7 April 1994 provide:

Section 22(1)

“Members of parliament shall have the right to contact any State body, non-governmental organisation or official about problems pertaining to the activity of a member of parliament and to participate in their examination.”

Section 23(1)

Members of parliament, in their capacity as representatives of the supreme legislative authority, shall have the right to demand the immediate cessation of any unlawful conduct. In case of necessity they may request official bodies or persons to intervene to bring an end to the unlawful conduct ...”

B.  Reports concerning the separation of powers and independence of the judiciary in Moldova

40.  The relevant part of the 2004 report of the International Commission of Jurists (ICJ) on the rule of law in Moldova stated:

... The mission to Moldova carried out by the Centre for the Independence of Judges and Lawyers of the International Commission of Jurists (ICJ/CIJL) has concluded that, despite efforts by the post-independence Moldovan government to reform its system of justice, the rule of law suffers serious shortcomings that must be addressed. The ICJ/CIJL found that the breakdown in the separation of powers has again resulted in a judiciary that is largely submissive to the dictates of the government. The practice of telephone justice has returned. The executive is able to substantially influence judicial appointments through the Supreme Council of Magistracy that lacks independence. Beyond allegations of corruption, the Moldovan judiciary has substantially regressed in the last three years, resulting in court decisions that can pervert the course of justice when the interests of the government are at stake ...”

41.  The 2003 Freedom House report on Moldova stated, inter alia, that:

... In 2002, the principle of the rule of law was under challenge in Moldova ... Also affecting the fragile balance of power among the legislative, executive, and judicial branches of government in 2002 were a series of judicial nominations based on loyalty to the ruling party, the dismissal of the ombudsman, and attempts to limit the independence of the Constitutional Court.

...

In April [2002], the Moldovan Association of Judges (MAJ) signalled that the government had started a process of mass cleansing in the judicial sector. Seven judges lost their jobs ...

The situation worsened when President Voronin refused to prolong the mandates of fifty-seven other judges ...

42.  The 2003 report by Open Society Justice Initiative and Freedom House Moldova stated, inter alia, the following:

... there has been instituted the practice of taking under control certain files, presenting interest to the Communist leaders or to state authorities. This practice implies the following: the High Council of the Magistracy (HCM) or the Supreme Court (both institutions are chaired by the same person) receives instructions from the Presidents office, from government or Parliament, referring to the concerned case and required solution (such instructions also exist in oral form). Following these instructions, the Supreme Court or HCM addresses directly to the chairman of the court, where the particular case is being considered with the order to take under personal control the examination of one or other particular file. The so-called taking under control in fact represents direct instructions on solutions for specific cases.”

C.  Materials of the United Nations

43.  The relevant provision of the Termination of Employment Convention no. 58 of the International Labour Organisation, which was ratified by Moldova on 14 February 1997, reads:

Article 5

“The following, inter alia, shall not constitute valid reasons for termination:

...

(c)  the filing of a complaint or the participation in proceedings against an employer involving alleged violation of laws or regulations or recourse to competent administrative authorities;

...

44.  The relevant provision of the United Nations Convention against Corruption, which was adopted by the General Assembly by resolution no. 58/4 of 31 October 2003 and which has been in force since 14 December 2005, reads:

Article 33 – Protection of reporting persons

Each State Party shall consider incorporating into its domestic legal system appropriate measures to provide protection against any unjustified treatment for any person who reports in good faith and on reasonable grounds to the competent authorities any facts concerning offences established in accordance with [the] Convention.”

At the date on which this judgment was adopted, the Convention had been signed by 140 countries and ratified or acceded to by 77 countries, not including the Republic of Moldova.

D.  Materials of the Council of Europe

45.  The relevant provision of the Council of Europes Criminal Law Convention on Corruption of 27 January 1999 reads:

Preamble

The member States of the Council of Europe and the other States signatory hereto,

...

Emphasising that corruption threatens the rule of law, democracy and human rights, undermines good governance, fairness and social justice, distorts competition, hinders economic development and endangers the stability of democratic institutions and the moral foundations of society;

...

Have agreed as follows:

...

Article 22 – Protection of collaborators of justice and witnesses

Each Party shall adopt such measures as may be necessary to provide effective and appropriate protection for:

(a)  those who report the criminal offences established in accordance with Articles 2 to 14 or otherwise cooperate with the investigating or prosecuting authorities;

(b)  witnesses who give testimony concerning these offences.”

The Explanatory Report to this convention states as follows with regard to Article 22:

“111.  ... the word witnesses refers to persons who possess information relevant to criminal proceedings concerning corruption offences as contained in Articles 2-14 of the Convention and includes whistle-blowers.”

This convention was signed by Moldova on 24 June 1999 and came into force in respect of Moldova on 1 May 2004.

46.  The relevant provision of the Council of Europes Civil Law Convention on Corruption of 4 November 1999 reads:

Preamble

The member States of the Council of Europe, the other States and the European Community, signatories hereto,

...

Emphasising that corruption represents a major threat to the rule of law, democracy and human rights, fairness and social justice, hinders economic development and endangers the proper and fair functioning of market economies;

Recognising the adverse financial consequences of corruption to individuals, companies and States, as well as international institutions;

...

Have agreed as follows:

...

Article 9 – Protection of employees

Each Party shall provide in its internal law for appropriate protection against any unjustified sanction for employees who have reasonable grounds to suspect corruption and who report in good faith their suspicion to responsible persons or authorities.”

The Explanatory Report to this convention states with regard to Article 9:

“66.  This Article deals with the need for each Party to take the necessary measures to protect employees, who report in good faith and on the basis of reasonable grounds their suspicions on corrupt practices or behaviours, from being victimised in any way.

67.  As regards the necessary measures to protect employees provided for by Article 9 of the Convention, the legislation of Parties could, for instance, provide that employers be required to pay compensation to employees who are victims of unjustified sanctions.

68.  In practice corruption cases are difficult to detect and investigate and employees or colleagues (whether public or private) of the persons involved are often the first persons who find out or suspect that something is wrong.

69.  The appropriate protection against any unjustified sanction implies that, on the basis of [the] Convention, any sanction against employees based on the ground that they had reported an act of corruption to persons or authorities responsible for receiving such reports, will not be justified. Reporting should not be considered as a breach of the duty of confidentiality. Examples of unjustified sanctions may be a dismissal or demotion of these persons or otherwise acting in a way which limits progress in their career.

70.  It should be made clear that, although no one could prevent employers from taking any necessary action against their employees in accordance with the relevant provisions (e.g. in the field of labour law) applicable to the circumstances of the case, employers should not inflict unjustified sanctions against employees solely on the ground that the latter had reported their suspicion to the responsible person or authority.

71.  Therefore the appropriate protection which Parties are required to take should encourage employees to report their suspicions to the responsible person or authority. Indeed, in many cases, persons who have information of corruption activities do not report them mainly because of fear of the possible negative consequences.

72.  As far as employees are concerned, this protection provided covers only the cases where they have reasonable ground to report their suspicion and report them in good faith. In other words, it applies only to genuine cases and not to malicious ones.”

This convention was signed by Moldova on 4 November 1999 and came into force in respect of Moldova on 1 July 2004.

47.  The relevant provisions of the Recommendation on Codes of Conduct for Public Officials adopted by the Committee of Ministers of the Council of Europe on 11 May 2000 (Rec(2000)10) read:

Article 11

Having due regard for the right of access to official information, the public official has a duty to treat appropriately, with all necessary confidentiality, all information and documents acquired by him or her in the course of, or as a result of, his or her employment.

Article 12 – Reporting

...

5.  The public official should report to the competent authorities any evidence, allegation or suspicion of unlawful or criminal activity relating to the public service coming to his or her knowledge in the course of, or arising from, his or her employment. The investigation of the reported facts shall be carried out by the competent authorities.

6.  The public administration should ensure that no prejudice is caused to a public official who reports any of the above on reasonable grounds and in good faith.”

THE LAW

48.  The applicant complained that his dismissal for the disclosure of the impugned letters to the Jurnal de Chişinău amounted to a breach of his right to freedom of expression and in particular of his right to impart information and ideas to third parties. Article 10 of the Convention reads as follows:

“1.  Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2.  The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

I.  THE ADMISSIBILITY OF THE CASE

A.  The complaint under Article 6 of the Convention

49.  In his initial application, the applicant submitted a complaint under Article 6 of the Convention about the failure of the domestic courts to consider the arguments he had made in the reinstatement proceedings. However, in his subsequent submissions, the applicant asked the Court not to proceed with the examination of that complaint. Accordingly the Court will not examine it.

B.  The complaint under Article 10 of the Convention

50.  The Government did not contest the authenticity of the letter that had been sent by Mr Mişin to the Prosecutor General. However, they argued that there had been no interference with the applicants right to freedom of expression because he was not the author of the articles that had been published in the Jurnal de Chişinău and had not been dismissed for exercising his freedom of expression but simply for breaching the internal regulations of the Prosecutor Generals Office. In their view, since the applicants complaints were in essence related to his labour rights, Article 10 was inapplicable.

51.  The applicant argued that Article 10 was applicable in the present case, irrespective of the fact that he was not the author of the letters that had been sent to the newspaper. Relying on the cases of Thoma v. Luxembourg (no. 38432/97, ECHR 2001III) and Jersild v. Denmark (23 September 1994, Series A no. 298), he submitted that the Court had already found that freedom of expression also covered the right to disseminate information received from third parties.

52.  The Court reiterates that the protection of Article 10 extends to the workplace in general and to public servants in particular (see Vogt v. Germany26 September 1995, § 53, Series A no. 323; Wille v. Liechtenstein [GC], no. 28396/95, § 41, ECHR 1999VII; Ahmed and Others v. the United Kingdom2 September 1998, § 56, Reports of Judgments and Decisions 1998-VI; and Fuentes Bobo v. Spain, no. 39293/98, § 38, 29 February 2000).

53.  The applicant sent the letters to the newspaper, which subsequently published them. Since Article 10 includes the freedom to impart information and since the applicant was dismissed for his participation in the publication of the letters, the Court dismisses the Governments preliminary objection.

54.  The Court considers that the applicants complaint under Article 10 of the Convention raises questions of fact and law which are sufficiently serious for their determination to depend on an examination of the merits, and no grounds for declaring it inadmissible have been established. The Court therefore declares the application admissible. In accordance with its decision to apply Article 29 § 3 of the Convention (see paragraph 4 above), the Court will immediately consider the merits of these complaints.

II.  THE MERITS OF THE CASE

A.  Existence of an interference

55.  The Court found in paragraph 53 above that Article 10 was applicable to the present case. It further holds that the applicants dismissal for making the letters public amounted to an “interference by a public authority” with his right to freedom of expression under the first paragraph of that Article.

56.  Such interference will constitute a breach of Article 10 unless it was “prescribed by law”, pursued one or more legitimate aims under paragraph 2 and was “necessary in a democratic society” for the achievement of those aims.

B.  “Prescribed by law”

57.  In his initial submissions, the applicant argued that the interference had not been prescribed by law since the law relied upon by the domestic authorities was not sufficiently foreseeable. However, in his subsequent oral pleadings he did not pursue this point.

58.  The Court notes that the applicant was dismissed on the basis of Article 263 § 1 of the Labour Code for having violated paragraphs 1.4 and 4.11 of the Internal Regulations of the Press Department of the Prosecutor Generals Office (see paragraph 31 above). However, since the parties did not argue this point further before the Court, it will continue its examination on the assumption that the provisions contained in paragraphs 1.4 and 4.11 of the Internal Regulations satisfied the requirement for the interference to be “prescribed by law”.

C.  Legitimate aim

59.  The applicant argued that the interference did not pursue any legitimate aim. The Government submitted that the legitimate aims pursued in this case were to maintain the authority of the judiciary, to prevent crime and to protect the reputation of others. The Court, for its part, is ready to accept that the legitimate aim pursued was the prevention of the disclosure of information received in confidence. In so deciding, the Court finds it significant that at the time of his dismissal the applicant refused to disclose the source of the information, which suggests that it was not easily or publicly available (see Haseldine v. the United Kingdom, no. 18957/91, Commission decision of 13 May 1992, Decisions and Reports (DR) 73). The Court must therefore examine whether the interference was necessary in a democratic society, in particular whether there was a proportionate relationship between the interference and the aim thereby pursued.

D.  Necessary in a democratic society

1.  The parties submissions

(a)  The applicant

60.  According to the applicant, the disclosure of the letters had to be regarded as whistle-blowing on illegal conduct.

61.  He pointed firstly to the fact that he had acted in good faith and that, when he disclosed the letters to the newspaper, he was convinced that they contained information concerning the commission of a serious offence by the Deputy Speaker of Parliament. The only reason for him disclosing them was to help fight corruption and trading in influence. He disagreed that the purpose of Mr Mişins note had simply been to pass the police officers letter to the Prosecutor General in accordance with the Petitions Act (see paragraph 38 above) and with the contention that Mr Mişins actions had been in accordance with sections 22 and 23 of the Status of Members of Parliament Act (see paragraph 39 above). He further argued that the letters were not part of a criminal case file.

The applicant contended that, in the light of the manner in which the Prosecutor General and his deputies were appointed and in view of the predominant position of the Communist Party in Parliament, the Prosecutor Generals Office was perceived by the public as being strongly influenced by Parliament. The independence of the Prosecutor Generals Office was guaranteed in theory but not in practice. In the applicants submission, the Prosecutor General could be dismissed at will by Parliament without any reasons being given. In the years 2002-03 more than thirty prosecutors who were not considered loyal to the Communist Party had been dismissed. Moreover, Mr Mişin, who was one of the leaders of the ruling party and the Deputy Speaker of Parliament, was also perceived as systematically using his position to influence the outcome of judicial proceedings.

The applicant added that the language of the letter written by Mr Mişin unequivocally suggested that its author intended to influence the outcome of the criminal proceedings against the four police officers. Such conduct constituted an offence under Article 190 § 1 of the Criminal Code (see paragraph 33 above). The applicant also pointed to the fact that, after receiving the letter in question, the Prosecutor General had ordered the reopening of the criminal investigation and shortly thereafter the criminal proceedings had been discontinued. According to the applicant, the fact that the four police officers decided to ask State representatives at the highest level to investigate the legality of the criminal charges against them indicated the existence of a practice in the Republic of Moldova that was contrary to the principle of the separation of powers. It was highly unlikely that police officers dealing with the investigation of crime would be unaware that the authorities to whom they had addressed their letters had no judicial functions.

According to the applicant, the information disclosed by him was thus of major public interest.

62.  In order to disclose the information, he had had no alternative but to go to a newspaper. As there was no whistle-blowing legislation in Moldova, employees had no procedure for disclosing wrongdoing at their place of work. It would have been pointless to bring the problem to the attention of the Prosecutor General as he lacked independence. Even though he had been aware of Mr Mişins letter for about six months, it would appear that he had simply concealed its existence while at the same time complying with its terms. The refusal of the Prosecutors Office to initiate criminal proceedings against Mr Mişin after the publication of the newspaper articles (see paragraphs 15 and 29 above) supported the view that any disclosure to the Prosecutors Office would have been in vain. Furthermore, the applicant had had reasonable grounds for fearing that the evidence would be concealed or destroyed if he disclosed it to his superiors.

The applicant also submitted that it would have been unreasonable to expect him to complain to Parliament because 71 of its 101 members were from the ruling Communist Party and there was no precedent of an MP from that party being prosecuted for a criminal offence. Moreover, between 2001 and 2004 no initiative by the opposition that was contrary to the interests of the ruling party had ever been successful in Parliament.

63.  The applicant also complained about the severity of the sanction that had been imposed on him and pointed out that it was at the highest end of the range of possible penalties.

(b)  The Government

64.  In the Governments view, the disclosure in question did not amount to whistle-blowing.

65.  They considered that the letters were internal documents to which the applicant would not normally have had access by virtue of his functions. He had thus effectively “stolen” them. Moreover, the letters disclosed by the applicant were confidential and part of a criminal file. Under the Code of Criminal Procedure, materials in a criminal file could not be made public without the authorisation of the person conducting the investigation (see paragraph 35 above).

The applicants good faith was questionable also because the letter written by Mr Mişin could not reasonably be considered to have put undue pressure on the Prosecutor General. The expression “I ask you personally to intervene in this case and solve it in strict compliance with the law” was a normal form of communication between different State bodies in accordance with the law. Mr Mişin had simply passed the letter received from the four police officers to the competent body – the Prosecutor Generals Office – in accordance with the Petitions Act (see paragraph 38 above) and the Status of Members of Parliament Act (see paragraph 39 above). Under the latter Act, an MP had the right, inter alia, to examine petitions from citizens, to pass them to competent authorities, to participate in their examination and to monitor compliance with the law.

There was no causal link between Mr Mişins letter and the subsequent decision to discontinue the criminal proceedings against the four police officers. In the Governments submission, the Prosecutor Generals Office was a truly independent body whose independence was guaranteed by the Constitution and law of Moldova (see paragraphs 36 and 40 above).

Moreover, the applicant had not given the domestic courts the same reason for his actions as he had given his employer (see paragraphs 18 and 20 above). In the Governments view, this also indicated a lack of good faith on his part and showed that the real motive behind the disclosure was not the fight against corruption but an attempt to embarrass those concerned.

66.  Since, as outlined above, Mr Mişin was not attempting to put pressure on the Prosecutor General, the information contained in his letter was not of public interest.

67.  Moreover, the applicant had not disclosed the information to a competent authority and had acted hastily. There had been no information of an urgent or irreversible nature concerning life, health or the environment. The applicant was entitled to make a disclosure externally only if it was not possible to do so internally. Any such disclosure should in the first instance have been to the top echelons of the Prosecutor Generals Office and thereafter to the Parliament (including the parliamentary commissions, factions and opposition), rather than going directly to the press.

In support of their submission, the Government sent the Court copies of several complaints that had been lodged by citizens with the Parliament concerning alleged illegalities in employment and other matters. All the complaints appeared to have been forwarded by the Parliament to the competent organs, such as the Prosecutor Generals Office and the Superior Council of Magistrates, without any other parliamentary involvement.

The Government argued that twenty-one states in the United States of America did not afford protection to disclosures made to the media, while in the United Kingdom protection for external whistle-blowing was possible only in extremely rare and strictly defined circumstances.

68.  In view of the nature of the duties and responsibilities of civil servants, the margin of appreciation enjoyed by the States in interfering with their right to freedom of expression was very large. The Government submitted, lastly, that the severity of the penalty was proportionate to the gravity of the applicants acts.

2.  The Courts assessment

(a)  The general principles applicable in this case

69.  The central issue which falls to be determined is whether the interference was “necessary in a democratic society”. The fundamental principles in that regard are well established in the Courts case-law and have been summed up as follows (see, among other authorities, Jersild v. Denmarkcited above, § 31; Hertel v. Switzerland25 August 1998, § 46, Reports 1998VI; and Steel and Morris v. the United Kingdom, no. 68416/01, § 87, ECHR 2005II):

“(i)  Freedom of expression constitutes one of the essential foundations of a democratic society and one of the basic conditions for its progress and for each individuals self-fulfilment. Subject to paragraph 2 of Article 10, it is applicable not only to information or ideas that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb. Such are the demands of pluralism, tolerance and broadmindedness without which there is no democratic society. As set forth in Article 10, this freedom is subject to exceptions, which ... must, however, be construed strictly, and the need for any restrictions must be established convincingly ...

(ii)  The adjective necessary, within the meaning of Article 10 § 2, implies the existence of a pressing social need. The Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing whether such a need exists, but it goes hand in hand with European supervision, embracing both the legislation and the decisions applying it, even those given by an independent court. The Court is therefore empowered to give the final ruling on whether a restriction is reconcilable with freedom of expression as protected by Article 10.

(iii)  The Courts task, in exercising its supervisory jurisdiction, is not to take the place of the competent national authorities but rather to review under Article 10 the decisions they delivered pursuant to their power of appreciation. This does not mean that the supervision is limited to ascertaining whether the respondent State exercised its discretion reasonably, carefully and in good faith; what the Court has to do is to look at the interference complained of in the light of the case as a whole and determine whether it was proportionate to the legitimate aim pursued and whether the reasons adduced by the national authorities to justify it are relevant and sufficient ... In doing so, the Court has to satisfy itself that the national authorities applied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 and, moreover, that they relied on an acceptable assessment of the relevant facts ...

70.  The Court further reiterates that Article 10 applies also to the workplace, and that civil servants, such as the applicant, enjoy the right to freedom of expression (see paragraph 52 above). At the same time, the Court is mindful that employees have a duty of loyalty, reserve and discretion to their employer. This is particularly so in the case of civil servants since the very nature of civil service requires that a civil servant is bound by a duty of loyalty and discretion (see Vogt, cited above, § 53; Ahmed and Otherscited above, § 55; and De Diego Nafría v. Spain, no. 46833/99, § 37, 14 March 2002).

71.  Since the mission of civil servants in a democratic society is to assist the government in discharging its functions and since the public has a right to expect that they will help and not hinder the democratically elected government, the duty of loyalty and reserve assumes special significance for them (see, mutatis mutandisAhmed and Others, cited above, § 53.) In addition, in view of the very nature of their position, civil servants often have access to information which the government, for various legitimate reasons, may have an interest in keeping confidential or secret. Therefore, the duty of discretion owed by civil servants will also generally be a strong one.

72.  To date, however, the Court has not had to deal with cases where a civil servant publicly disclosed internal information. To that extent the present case raises a new issue which can be distinguished from that raised in Stoll v. Switzerland ([GC], no. 69698/01, ECHR 2007-V), where the disclosure took place without the intervention of a civil servant. In this respect the Court notes that a civil servant, in the course of his work, may become aware of in-house information, including secret information, whose divulgation or publication corresponds to a strong public interest. The Court thus considers that the signalling by a civil servant or an employee in the public sector of illegal conduct or wrongdoing in the workplace should, in certain circumstances, enjoy protection. This may be called for where the employee or civil servant concerned is the only person, or part of a small category of persons, aware of what is happening at work and is thus best placed to act in the public interest by alerting the employer or the public at large. In this context, the Court has had regard to the following statement from the Explanatory Report to the Council of Europes Civil Law Convention on Corruption (see paragraph 46 above):

“In practice corruption cases are difficult to detect and investigate and employees or colleagues (whether public or private) of the persons involved are often the first persons who find out or suspect that something is wrong.”

73.  In the light of the duty of discretion referred to above, disclosure should be made in the first place to the persons superior or other competent authority or body. It is only where this is clearly impracticable that the information could, as a last resort, be disclosed to the public (see, mutatis mutandisHaseldine, cited above). In assessing whether the restriction on freedom of expression was proportionate, therefore, the Court must take into account whether there was available to the applicant any other effective means of remedying the wrongdoing which he intended to uncover.

74.  In determining the proportionality of an interference with a civil servants freedom of expression in such a case, the Court must also have regard to a number of other factors. In the first place, particular attention shall be paid to the public interest involved in the disclosed information. The Court reiterates that there is little scope under Article 10 § 2 of the Convention for restrictions on debate on questions of public interest (see, among other authorities, Sürek v. Turkey (no. 1) [GC], no. 26682/95, § 61, ECHR 1999-IV). In a democratic system, the acts or omissions of government must be subject to the close scrutiny not only of the legislative and judicial authorities but also of the media and public opinion. The interest which the public may have in particular information can sometimes be so strong as to override even a legally imposed duty of confidence (see Fressoz and Roire v. France [GC], no. 29183/95, ECHR 1999I, and Radio Twist, a.sv. Slovakia, no. 62202/00, ECHR 2006-XV).

75.  The second factor relevant to this balancing exercise is the authenticity of the information disclosed. It is open to the competent State authorities to adopt measures intended to react appropriately and without excess to defamatory accusations devoid of foundation or formulated in bad faith (see Castells v. Spain23 April 1992, § 46, Series A no. 236). Moreover, freedom of expression carries with it duties and responsibilities and any person who chooses to disclose information must carefully verify, to the extent permitted by the circumstances, that it is accurate and reliable (see, mutatis mutandisMorissens v. Belgium, no. 11389/85, Commission decision of 3 May 1988, DR 56, p. 127, and Bladet Tromsø and Stensaas v. Norway [GC], no. 21980/93, § 65, ECHR 1999III).

76.  On the other side of the scales, the Court must weigh the damage, if any, suffered by the public authority as a result of the disclosure in question and assess whether such damage outweighed the interest of the public in having the information revealed (see, mutatis mutandisHadjianastassiou v. Greece, 16 December 1992, § 45, Series A no. 252, and Stoll, cited above, § 130)In this connection, the subject matter of the disclosure and the nature of the administrative authority concerned may be relevant (see Haseldine, cited above).

77.  The motive behind the actions of the reporting employee is another determinant factor in deciding whether a particular disclosure should be protected or not. For instance an act motivated by a personal grievance or a personal antagonism or the expectation of personal advantage, including pecuniary gain, would not justify a particularly strong level of protection (ibid.). It is important to establish that, in making the disclosure, the individual acted in good faith and in the belief that the information was true, that it was in the public interest to disclose it and that no other, more discreet, means of remedying the wrongdoing was available to him or her.

78.  Lastly, in connection with the review of the proportionality of the interference in relation to the legitimate aim pursued, attentive analysis of the penalty imposed on the applicant and its consequences is required (see Fuentes Bobo, cited above, § 49).

79.  The Court will now assess the facts of the present case in the light of the above principles.

(b)  Application of the above principles in the present case

(i)  Whether the applicant had alternative channels for the disclosure

80.  The applicant argued that he did not have at his disposal any effective alternative channel for the disclosure, while the Government argued that, on the contrary, the applicant could have raised the issue with his superiors in the first instance and later with the Parliament or the Ombudsman if necessary.

81.  The Court notes that neither the Moldovan legislation nor the internal regulations of the Prosecutor Generals Office contained any provision concerning the reporting of irregularities by employees (see paragraph 32 above). It appears, therefore, that there was no authority other than the applicants superiors to which he could have reported his concerns and no prescribed procedure for reporting such matters.

82.  It also appears that the disclosure concerned the conduct of the Deputy Speaker of Parliament, who was a high-ranking official, and that despite having been aware of the situation for some six months the Prosecutor General had shown no sign of having any intention to respond but instead gave the impression that he had succumbed to the pressure that had been imposed on his office.

83.  As to the alternative means of disclosure suggested by the Government (see paragraph 67 above), the Court finds that it has not been presented with any satisfactory evidence to counter the applicants submission that none of the proposed alternatives would have been effective in the special circumstances of the present case.

84.  In the light of the foregoing, the Court considers that in the circumstances of the present case external reporting, even to a newspaper, could be justified.

(ii)  The public interest in the disclosed information

85.  The applicant submitted that Mr Mişins note constituted evidence of political interference in the administration of justice. The Government disagreed.

86.  The Court notes that the police officers letter requested Mr Mişin to verify the legality of the criminal charges brought against them by the Prosecutors Office (see paragraph 10 above). Mr Mişin reacted by sending an official letter to the Prosecutor General. The Government submitted that Mr Mişins actions were in compliance, inter alia, with the Status of Members of Parliament Act. In this context the Court considers it necessary to reiterate that in a democratic society both the courts and the investigation authorities must remain free from political pressure. Any interpretation of any legislation establishing the rights of members of parliament must abide by that principle.

Having examined the note which Mr Mişin wrote to the Prosecutor General, the Court cannot accept that it was intended to do no more than to transmit the police officers letter to a competent body as suggested by the Government (see paragraph 65 above). Moreover, in view of the context and of the language employed by Mr Mişin, it cannot be excluded that the effect of the note was to put pressure on the Prosecutor Generals Office, irrespective of the inclusion of the statement that the case was to be “examined in strict compliance with the law” (see paragraph 10 above).

87.  Against this background, the Court notes that the President of Moldova has campaigned against the practice of interference by politicians with the criminal-justice system and that the Moldovan media has widely covered the subject (see paragraph 11 above). It also notes the reports of the international non-governmental organisations (see paragraphs 40-42 above), which express concern about the breakdown of separation of powers and the lack of judicial independence in Moldova.

88.  In the light of the above, the Court considers that the letters disclosed by the applicant had a bearing on issues such as the separation of powers, improper conduct by a high-ranking politician and the governments attitude towards police brutality (see paragraphs 10 and 14 above). There is no doubt that these are very important matters in a democratic society which the public has a legitimate interest in being informed about and which fall within the scope of political debate.

(iii)  The authenticity of the disclosed information

89.  It is common ground that the letters disclosed by the applicant to the Jurnal de Chişinău were genuine (see paragraph 26 above).

(iv)  The detriment to the Prosecutor Generals Office

90.  The Court observes that it is in the public interest to maintain confidence in the independence and political neutrality of the prosecuting authorities of a State (see, mutatis mutandisPrager and Oberschlick v. Austria26 April 1995, § 34, Series A no. 313). The letters sent by the applicant to the newspaper were not written by officials of the Prosecutor Generals Office and, according to the Government, the letter from Mr Mişin was a normal communication between State bodies which had not affected the decision of the Prosecutor Generals Office to discontinue the proceedings against the police officers. Nevertheless, the conclusion drawn by the newspaper in its articles that the Prosecutor Generals Office was subject to undue influence may have had strong negative effects on public confidence in the independence of that institution.

91.  However, the Court considers that the public interest in having information about undue pressure and wrongdoing within the Prosecutors Office revealed is so important in a democratic society that it outweighed the interest in maintaining public confidence in the Prosecutor Generals Office. It reiterates in this context that open discussion of topics of public concern is essential to democracy, and regard must be had to the great importance of not discouraging members of the public from voicing their opinions on such matters (see Barfod v. Denmark, 22 February 1989, § 29, Series A no. 149).

(v)  Whether the applicant acted in good faith

92.  The applicant argued that his sole motive for disclosing the letters was to help fight corruption and trading in influence. This statement was not disputed by his employer. The Government, on the other hand, expressed doubt about the applicants good faith, arguing, inter alia, that he had not given this explanation before the domestic courts.

93.  On the basis of the materials before it, the Court does not find any reason to believe that the applicant was motivated by a desire for personal advantage, held any personal grievance against his employer or Mr Mişin, or that there was any other ulterior motive for his actions. The fact that he did not make before the domestic courts his submissions about the fight against corruption and trading in influence is, in the Courts opinion, inconclusive since he may have been focused on challenging the reasons advanced by his employer for dismissing him and might well have considered it unnecessary to refer to matters that his employer did not dispute.

94.  Accordingly, the Court comes to the conclusion that the applicants motives were as stated by him and that he acted in good faith.

(vi)  The severity of the sanction

95.  Finally, the Court notes that the heaviest sanction possible was imposed on the applicant. While it had been open to the authorities to apply a less severe penalty, they chose to dismiss the applicant, which undoubtedly is a very harsh measure (see Vogt, cited above, § 60). This sanction not only had negative repercussions on the applicants career but it could also have a serious chilling effect on other employees from the Prosecutors Office and discourage them from reporting any misconduct. Moreover, in view of the media coverage of the applicants case, the sanction could have a chilling effect not only on employees of the Prosecutors Office but also on many other civil servants and employees.

96.  The Court observes that the Government have argued that the applicant had in fact “stolen” the letter, which in their view was secret and part of a criminal file. The Government also stated that Mr Mişins letter had not placed any undue pressure on the Public Prosecutor. It was a normal communication between State bodies and was unconnected with the decision to discontinue the proceedings against the police officers. In these circumstances, the Court finds that it is difficult to justify such a severe sanction being applied.

(c)  Conclusion

97.  Being mindful of the importance of the right to freedom of expression on matters of general interest, the right of civil servants and other employees to report illegal conduct and wrongdoing at their place of work, the duties and responsibilities of employees towards their employers, and the right of employers to manage their staff – and having weighed up the other different interests involved in the present case – the Court comes to the conclusion that the interference with the applicants right to freedom of expression, in particular his right to impart information, was not “necessary in a democratic society”.

Accordingly, there has been a violation of Article 10 of the Convention.

III.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

98.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

99.  The applicant claimed 15,000 euros (EUR) in respect of pecuniary and non-pecuniary damage made up as follows: EUR 6,000 for loss of earnings for the period of unemployment after his dismissal, EUR 6,000 for lost career prospects and EUR 3,000 for non-pecuniary damage.

100.  The Government contested the claim and argued that the applicants claims were ill-founded and excessive.

101.  The Court considers that the applicant must have suffered pecuniary and non-pecuniary damage as a result of his dismissal. Making its assessment on an equitable basis, it awards him EUR 10,000.

B.  Costs and expenses

102.  The applicants representatives claimed EUR 6,843 for legal fees, of which EUR 4,400 was claimed in respect of Mr Gribincea and EUR 2,443 in respect of Mr Zamă. They submitted a detailed time sheet and a contract indicating that the lawyers hourly rates were EUR 80 and EUR 70 respectively. The calculation in the time sheet did not include time spent on the complaint under Article 6, which was subsequently withdrawn by the applicant.

103.  They argued that the number of hours they had spent on the case was not excessive and was justified by its complexity and the fact that the observations had to be written in English.

104.  As to the hourly rate, the applicants lawyers argued that it was within the limits recommended by the Moldovan Bar Association, which were between EUR 40 and 150.

105.  The applicants representatives also claimed EUR 2,413 for expenses linked to the hearing of 6 June 2007, which sum included travel expenses, visa costs, insurance costs and a subsistence allowance.

106.  The Government contested the amount claimed for the applicants representation. They said that it was excessive and disputed the number of hours that the applicants lawyers had spent on the case and the hourly rates, notably that charged by Mr Zamă, who, in their opinion, lacked the necessary experience to command such high fees.

107.  As to the other expenses claimed by the applicant, the Government argued that they should have been claimed from the Court.

108.  The Court reiterates that in order for costs and expenses to be included in an award under Article 41 of the Convention, it must be established that they were actually and necessarily incurred and were reasonable as to quantum (see, for example, Amihalachioaie v. Moldova, no. 60115/00, § 47, ECHR 2004III). In the present case, regard being had to the itemised list that has been submitted and the complexity of the case, the Court awards the entire amount claimed by Mr Gribincea, EUR 1,600 for Mr Zamăs fee and the entire amount claimed by the applicants representatives for the expenses incurred in connection with the hearing of 6 June 2007.

C.  Default interest

109.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY

1.  Declares the application admissible;

2.  Holds that there has been a violation of Article 10 of the Convention;

3.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months, EUR 10,000 (ten thousand euros) in respect of pecuniary damage and non-pecuniary damage and EUR 8,413 (eight thousand four hundred and thirteen euros) in respect of costs and expenses, plus any tax that may be chargeable, which sums are to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of payment;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4.  Dismisses the remainder of the applicants claim for just satisfaction.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 12 February 2008.

Erik Fribergh                             Jean-Paul Costa              

Registrar                                  President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde