Furcht protiv Nemačke

Država na koju se presuda odnosi
Nemačka
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
54648/09
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
23.10.2014
Članovi
6
6-1
Kršenje
6
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Krivični postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Federalne Republike Nemačke, koju je Sudu podneo nemački državljanin, g. Andreas Furcht(podnosilac predstavke), početkom oktobra 2009.g. Podnosilac je tvrdio da je krivični postupak protiv njega bio nepravičan i protivan članu 6 stav 1 Konvencije, jer je bio osuđen za krivična dela na koja ga je podstakla policija. Rođen je 1961.g. Kada je podneo predstavku bio je pritvoren u zatvoru u Hagenu. Pušten je 12.07.2011.g., kao uslovni otpust.

U istražnom postupku učestvovali su prikriveni islednici, a vezano za organizaciju međunarodne protivzakonite trgovine cigaretama. Podnosilac je osuđen za protivzakonitu trgovinu drogom.

NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE
- Pravo na pravično suđenje.
Nacionalni sud je utvdio da je državno telo bilo podstaklo podnosioca da učini krivična dela, pa mu je zbog te olakšavajuće okolnosti ublažena kazna. Podnosilac je naveo da se, u vreme kada su prikriveni islednici stupili u kontakt sa njim, istražni nalog odnosio na nekoliko drugih osoba, a ne na njega. On nije bio ranije kažnjavan, niti je postojala ikakva sumnja u njegovo učestvovanje u krijumčarenju droge. Bio je vlasnik restorana i nije bio predisponiran za činjenje krivičnih dela. Sud smatra da delovanje prikrivenih islednika mora biti ograničeno strogim uslovima i zaštitnim mehanizmima. Teret dokazivanja je na nacionalnim vlastima. Pritom je, u jednom trenutku, podnosilac rekao prikrivenom isledniku da ne želi više da učestvuje u preprodaji droge. Dakle, došlo je do povrede člana 6 stav 1 Konvencije.

PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.
Sud je presudio da tužena država ima da plati podnosiocu, u roku od tri meseca od dana kada presuda postane konačna, određene iznose na ime naknade nematerijalne štete, kao i sudskih i ostalih troškova, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati na te iznose.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

PETI ODJEL

PREDMET FURCHT protiv NJEMAČKE

(Zahtjev br. 54648/09)

PRESUDA

STRASBOURG

23. listopada 2014.

Ova presuda je postala konačna sukladno članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Furcht protiv Njemačke,Europski sud za ljudska prava (Peti odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Mark Villiger, predsjednik,
Angelika Nußberger,
Boštjan M. Zupančič,
Ann Power-Forde,
Ganna Yudkivska,
Helena Jäderblom,
Aleš Pejchal, suci, i
Claudia Westerdiek, tajnica odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 30. rujna 2014. donosi sljedeću presudu koja je usvojena ovog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 54648/09) protiv Federalne Republike Njemačke koji je njemački državljanin g. Andreas Furcht (podnositelj zahtjeva) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Konvencija) dana 9. listopada 2009. godine.
  2. Podnositelja zahtjeva zastupao je g. R. Birkenstock, odvjetnik iz Kölna. Njemačku vladu (Vlada) zastupali su njezini zastupnici g. H.-J. Behrens i gđa K. Behr iz Federalnog ministarstva pravosuđa.
  3. Podnositelj zahtjeva posebice je tvrdio da je kazneni postupak protiv njega bio nepravičan i protivan članku 6. stavku 1. Konvencije jer je bio osuđen za kaznena djela na koja ga je potakla policija.
  4. Dana 14. listopada 2013. Vlada je obaviještena o prigovoru o navodnom nepravičnom kaznenom postupku protiv podnositelja zahtjeva, a ostatak je zahtjeva predsjednik odjela proglasio nedopuštenim postupajući kao sudac pojedinac.

ČINJENICE

I.  OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1961. godine. Kada je podnio zahtjev, bio je pritvoren u zatvoru u Hagenu. Pušten je 12. srpnja 2011.

A.  Istražni postupak

  1. Dana 18. listopada 2007. Okružni sud u Aachenu odobrio je da kriminalističku istragu protiv S. i pet drugih osoba (ne uključujući podnositelja zahtjeva) provede do pet prikrivenih policijskih istražitelja u skladu s člankom 110.a stavkom 1. br. 1 i člankom 110.b stavkom 2. br. 1 Zakona o kaznenom postupku (vidjeti u nastavku stavke 24. – 25.). Kriminalistička istraga zbog sumnje na protuzakonitu trgovinu drogom prethodno je pokrenuta protiv šest osumnjičenika. Prije donošenja naloga Okružnog suda potvrđene su policijske sumnje protiv osumnjičenika, osobito informacijama dobivenima nadzorom telefonskih razgovora i policijskim nadzorom osumnjičenika.
  2. Policija je odlučila pokušati uspostaviti kontakt između S. i prikrivenih istražitelja putem podnositelja zahtjeva, dobrog prijatelja i poslovnog partnera osobe S. u prometu nekretninama. Podnositelj zahtjeva, koji nije bio kazneno evidentiran, nije u to vrijeme bio osumnjičen za sudjelovanje u krijumčarenju droga.
  3. Od 16. studenoga 2007. nadalje dva prikrivena policijska istražitelja, P. i D., stupili su u kontakt s podnositeljem zahtjeva. Posjetili su ga u restoranu kojeg je vodio i pretvarali se da ih zanima kupnja nekretnine radi vođenja kluba. Sljedećih tjedana podnositelj zahtjeva ponudio je prikrivenim istražiteljima niz nekretnina i s njima ih je posjetio.
  4. Kasnije je podnositelj zahtjeva uspostavio kontakt između dva prikrivena istražitelja i S. radi organizacije međunarodne protuzakonite trgovine cigaretama nakon što se jedan od prikrivenih istražitelja pretvarao da raspolaže prikladnim kamionom za prijevoz cigareta u inozemstvo. S. je međutim odbio izravno komunicirati telefonom s prikrivenim istražiteljem P. i predložio da se daljnja komunikacija odvija putem podnositelja zahtjeva. Kada je prikriveni istražitelj D. dana 23. siječnja 2008. rekao podnositelju zahtjeva kako smatra da je rizik da budu uhvaćeni s krijumčarenim cigaretama previsok u usporedbi s mogućom dobiti, podnositelj zahtjeva otkrio mu je da će oni (tj. S. i drugi, tei on sam) također krijumčariti kokain i amfetamin. Rekao je da ne želi sudjelovati u samom krijumčarenju droga, nego da će samo dobivati proviziju. Prikriveni istražitelji iskazali su zanimanje za prijevoz i kupnju droga.
  5. Međutim, dana 1. veljače 2008. prikriveni istražitelj P. nazvao je telefonom podnositelja zahtjeva koji je objasnio P (-u). da ga više ne zanima nijedan drugi posao osim restorana koji vodi.
  6. Dana 7. veljače 2008. Okružni sud u Aachenu, uzimajući u obzir tvrdnje koje je podnositelj zahtjeva izrekao prikrivenom istražitelju D., dana 23. siječnja 2008. proširio je sudski nalog od 18. listopada 2007. kojim je bilo odobreno provođenje istraga tako da one obuhvaćaju i podnositelja zahtjeva.
  7. Dana 8. veljače 2008. prikriveni istražitelj P. posjetio je podnositelja zahtjeva u njegovu restoranu i raspršio sumnje podnositelja zahtjeva u vezi s prikrivenim istražiteljima, kao i njegov strah od služenja zatvorske kazne u slučaju otkrivanja preprodaje droge. Nakon toga podnositelj zahtjeva nastavio je s dogovorima oko dvije nabavke droga (kokain i amfetamin) koje bi prikriveni istražitelji kupili od S. dana 16. veljače 2008. (10 kilograma amfetaminske paste i 40 grama kokaina)     i dana 12. ožujka 2008. (otprilike 250 kilograma amfetaminske paste). Posljednjeg navedenog datuma podnositelj zahtjeva i S. uhićeni su nakon isporuke droga prikrivenim istražiteljima. Podnositelj zahtjeva bio bi primio od S. proviziju u iznosu većem od 50.000,00 eura (EUR) zbog ugovaranja drugog posla između S. i prikrivenih istražitelja.

B.  Postupak pred Regionalnim sudom u Aachenu

  1. Dana 22. listopada 2008. Regionalni sud u Aachenu osudio je podnositelja zahtjeva po dvije točke optužnice zbog protuzakonite trgovine drogom i izrekao mu kaznu zatvora od pet godina.
  2. Nakon što je utvrdio činjenice kako su prethodno opisane (vidjeti stavke 6. – 12.), Regionalni sud primijetio je da je podnositelj zahtjeva priznao kaznena djela na glavnoj raspravi. Nadalje je na glavnoj raspravi pročitao pisana izvješća prikrivenih istražitelja D. i P. sastavljena tijekom prikrivenih mjera uz suglasnost stranaka. Primijetio je da je podnositelj zahtjeva priznao da su ta izvješća u biti ispravna. Smatrao je da nije dokazana tvrdnja podnositelja zahtjeva da je prikriveni istražitelj D., a ne on, bio taj koji je prvi spomenuo mogućnost krijumčarenja droge dana 23. siječnja 2008. i da je on samo odgovorio na taj prijedlog. Primijetio je u tom kontekstu da su prikriveni istražitelji bili oprezni tijekom istražnih radnji kako ne bi prvi predložili nezakonite poslovne transakcije ili posebne vrste ili količine droga, nego su čekali da prvi korak učini druga strana prije nego što su sami poduzeli konkretnije korake.
  3. Prilikom odmjeravanja kazne Regionalni je sud smatrao znatne količine krijumčarene droge otegotnim okolnostima. Međutim, postojalo je značajnih elemenata zbog kojih je došlo do ublažavanja kazne, a koja se mogla smatrati relativno blagom s obzirom na količinu krijumčarene droge. Podnositelj zahtjeva je u biti priznao kaznena djela i nije bio ranije osuđivan. Osim toga, uglavnom krijumčario amfetamin koji nije teška droga. S obzirom na uključenost prikrivenih istražitelja također nije postojao rizik da bi droge mogle slobodno kružiti na tržištu.
  4. Regionalni sud u Aachenu nadalje je naveo da je osobito važna olakotna okolnost kod ublažavanja kazne bila ta što je podnositelja zahtjeva na počinjenje kaznenih djela potaknulo (verleitet) državno tijelo. Prije prikrivene mjere u koju je bio uključen nisu postojale sumnje da bi u protuzakonitoj trgovini drogom sudjelovao i podnositelj zahtjeva, , koji nije bio niti kazneno evidentiran. Policija je samo znala da je podnositelj zahtjeva prijatelj osobe S. protiv koje su postojale ozbiljne sumnje o sudjelovanju u krijumčarenju druge te da je podnositelj zahtjeva već dogovorio prodaju nekretnine zajedno sa S. Regionalni sud je smatrao da unatoč tomu podnositelj zahtjeva nije bio nagovoren (angestiftet) da počini dotične zločine. Prikriveni istražitelji čekali su da podnositelj zahtjeva pokrene mogući dogovor u vezi međunarodne protuzakonite trgovine cigaretama kada je neuspješno prošao dogovor oko prometa nekretninama. Istražitelji su ponovno čekali da podnositelj zahtjeva spomene mogućnost krijumčarenja droge nakon što su mu prikriveni istražitelji rekli da smatraju kako je rizik da budu uhvaćeni s krijumčarenim cigaretama previsok u usporedbi s mogućim dobitima.
  5. Nadalje, Regionalni je sud naglasio da je podnositelj zahtjeva nakon toga odustao od bilo kakvog poslovanja s drogama dana 1. veljače 2008. zbog straha od kažnjavanja. Međutim, prikriveni su istražitelji ipak ponovno stupili u kontakt s njime dana 8. veljače 2008., nakon što je sudski nalog kojim su bile odobrene mjere prikrivenih istražitelja bio proširen i na podnositelja zahtjeva, i raspršili su njegove sumnje. Regionalni je sud smatrao da je način na koji su mjere prikrivenih istražitelja bile organizirane, odnosno da se stupi u kontakt s podnositeljem zahtjeva, tj. osobom koja nije osumnjičena ni za kakvo kazneno djelo, radi uspostavljanja kontakta s osumnjičenikom S., od samog početka uključivao rizik da se podnositelj zahtjeva uvuče u krijumčarenje droge.
  6. Regionalni je sud nadalje utvrdio da je sudjelovanje podnositelja zahtjeva u počinjenju kaznenih djela bilo manje važno od sudjelovanja S. s obzirom na to da je on samo uspostavio kontakt između S. i prikrivenih istražitelja te ogradio S. od njih. Podnositelj zahtjeva očito nije imao nikakve veze s narkomanskim krugovima osim kontakata sa S.

C.  Postupak pred Federalnim sudom pravde

  1. Podnositelj zahtjeva podnio je žalbu protiv presude Regionalnog suda. Prigovorio je posebice da je na počinjenje kaznenih djela za koja je osuđen bio potaknut od strane policije. Time je povrijeđena vladavina prava. Stoga je postojala zapreka za vođenje kaznenog postupka protiv njega koji je trebao biti obustavljen.
  2. Dana 8. travnja 2009. Federalni sud pravde odbio je žalbu podnositelja zahtjeva kao neosnovanu. Odluka je podnositeljevu zastupniku uručena 20. travnja 2009. godine.

D.  Postupak pred Federalnim ustavnim sudom

  1. Dana 12. svibnja 2009. podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu Federalnom ustavnom sudu. Pozivajući se, inter alia, na članak 6. stavak 1.Konvencije i odgovarajuće odredbe Ustava, podnositelj zahtjeva je prigovorio da nije imao pošteno suđenje. Tvrdio je da su ga prikriveni istražitelji potaknuli na počinjenje kaznenih djela zlouporabe droge koja inače ne bi počinio. Zbog uporabe dokaza koji su prikupljeni na taj način u kaznenom postupku protiv njega taj je postupak bio nepravičan.
  2. Dana 28. svibnja 2009. Federalni ustavni sud odbio je razmotriti ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva protiv presude Regionalnog suda u Aachenu i odluke Federalnog suda pravde bez ikakvog obrazloženja (spis br. 2 BvR 1029/09). Odluka je podnositeljevu zastupniku uručena 3. lipnja 2009. godine.

E.  Kasniji razvoj događaja

  1. 23.  Dana 16. lipnja 2011. Regionalni sud u Aachenu naredio je uvjetni otpust podnositelja zahtjeva na dan 12. srpnja 2011. nakon što je podnositelj zahtjeva odslužio dvije trećine kazne.

II.  MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A.  Odredbe o prikrivenim istražiteljima

  1. Prema članku 110.a stavku 1. br. 1 Zakona o kaznenom postupku prikriveni istražitelji mogu sudjelovati u istrazi kaznenih djela ako postoji dovoljno činjeničnih naznaka da je počinjeno kazneno djelo većeg značaja u području nezakonite trgovine drogom. Njihova intervencija dopuštena je samo ako istraga ne bi imala nikakvih izgleda za uspjeh ili ako je inače značajno otežana. Prikriveni istražitelji jesu policijski službenici koji provode istragu pod dugotrajnim promijenjenim identitetom koji im je dodijeljen (takozvana legenda; vidjeti članak 110.a stavak 2. Zakona o kaznenom postupku).
  2. Člankom 110.b stavkom 2. br. 1 Zakona o kaznenom postupku propisano je da intervencije prikrivenih istražitelja usmjerene protiv određenog osumnjičenika mora odobriti sud.

B.  Mjerodavna sudska praksa Federalnog suda pravde

  1. Prema dobro utvrđenoj sudskoj praksi Federalnog suda pravde pravo na pošteno suđenje iz članka 6. stavka 1. Konvencije povrijeđeno je ako je osuđeni, protivno vladavini prava, bio potaknut na počinjenje kaznenih djela za koje je optužen, a poticanje se može pripisati državi (vidjeti Federalni sud pravde, spis br. 1 StR 221/99, presuda od 18. studenoga 1999., BGHSt 45, str. 321., stavak 8. (internetske inačice); potvrdio Federalni sud pravde, spis br. 5 StR 240/13, presuda od 11. prosinca 2013., stavci 33. et seq, upućujući na presudu Suda u predmetu Ramanauskas protiv Litve [VV], br. 74420/01, ECHR 2008).
  2. Da bi utvrdio jesu li poštovane granice dopuštenog poticanja na kazneno djelo, Federalni sud pravde u svojoj je dobro utvrđenoj sudskoj praksi smatrao da je potrebno uzeti u obzir sljedeće aspekte: razlog i opseg sumnje u sudjelovanje u kaznenim djelima koja se istražuju, način i količina ostvarenog utjecaja i razlozi za njega, spremnost dotične osobe da počini kazneno djelo i količina doprinosa dotične osobe u kaznenom djelu. Uzimajući u obzir te kriterije kao cjelinu, kazneni sud mora utvrditi je li poticanje prikrivenih istražitelja bilo toliko ozbiljno da je prevagnulo doprinos dotične osobe (vidjeti Federalni sud pravde, spis br. 1 StR 148/84, presuda od 23. svibnja 1984., BGHSt 32, str. 345., stavak 7.).
  3. U velikom broju odluka intervencije prikrivenih istražitelja smatrale su se nezakonitima već ako u vrijeme intervencije prikrivenih istražitelja protiv dotične osobe nije postojala sumnja o sudjelovanju u teškim kaznenim djelima kao što je protuzakonita trgovina drogom (vidjeti Federalni sud pravde, spis br. 1 StR 453/89, odluka od 29. kolovoza 1989., stavak 3. i spis br. 1 StR 221/99, prethodno citirano, stavak 15. s dodatnim izvorima na koje se upućuje i stavak 51.).
  4. Prema utvrđenoj sudskoj praksi Federalnog suda pravde u pogledu posljedica koje nastaju donošenjem zaključka o poticanju policije na kazneno djelo, čak i ako bi ono bilo protivno vladavini prava, nije predstavljalo zapreku kaznenom postupku. Ono je jedino potrebno uzeti u obzir kao značajnu olakotnu okolnost pri odmjeravanju kazne (takozvani pristup odmjeravanja kazne (Strafzumessungslösung); vidjeti Federalni sud pravde, spis br. 1 StR 148/84, prethodno citirano, stavci 10. - 35.; spis br. 1 StR 453/89, prethodno citirano, stavak 4.; spis br. 1 StR 221/99, prethodno citirano, stavci 13., 18.; potvrđeno u spisu br. 5 StR 240/13, prethodno citirano, stavak 37.).
  5. Stajalište je Federalnog suda pravde da prema kaznenom postupovnom pravu čak i teška povreda pravila o zabranjenim istražnim mjerama samo dovodi do izdvajanja dokaza prikupljenih zabranjenim istražnim mjerama (vidjeti članak 136.a Zakona o kaznenom postupku). Nadalje, primjenom zapreke kaznenom postupku zanemarila bi se prava žrtve kaznenog djela (vidjeti Federalni sud pravde, spis br. 1 StR 221/99, prethodno citirano, stavci 43. – 44.; i spis br. 5 StR 240/13, prethodno citirano, stavak 37.). Uzimanje u obzir poticanje od strane prikrivenih istražitelja kao značajnu olakotnu okolnost pri odmjeravanju kazne nadalje omogućuje sudu koji izriče presudu da na razuman način uzme u obzir sve okolnosti koje su dovele do kaznenog djela (vidjeti Federalni sud pravde, spis br. 1 StR 148/84, prethodno citirano, stavak 31.; i spis br. 1 StR 221/99, prethodno citirano, stavci 41. – 42.). Ako je došlo do povrede članka 6. Konvencije, kazneni sudovi trebali bi je utvrditi u obrazloženju presude te ublažiti kaznu na mjerljiv način (vidjeti Federalni sud pravde, spis br. 1 StR 221/99, prethodno citirano, stavci 47. i 56.).
  6. Federalni sud pravde smatrao je da je primjenom „pristupa odmjeravanja kazne“ moguće postići potrebno ispravljanje povrede članka 6. Konvencije (vidjeti Federalni sud pravde, spis br. 1 StR 221/99, prethodno citirano, stavci 18. et seq). Upućujući na predmet Teixeira de Castro protiv Portugala, zauzeo je stajalište da, unatoč nekim naznakama koje ukazuju na suprotno u izričaju presude, sudska praksa Suda ne zahtijeva obustavljanje kaznenog postupka protiv osobe koju su prikriveni istražitelji , koji rade za policiju, potaknuli na predmetno kazneno djelo ili izdvajanje dokaza prikupljenih intervencijom istražitelja (ibid., stavci 36. –  46. i 57. – 61.).

PRAVO

I.  NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je kazneni postupak protiv njega bio nepravičan jer je osuđen za kaznena djela zlouporabe droga na koja su ga potaknuli prikriveni policijski službenici te u osnovi na temelju dokaza prikupljenih tom klopkom. Pozvao se na članak 6. stavak 1. Konvencije koji u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

„Radi utvrđivanja ... optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da ...

sud pravično ... ispita njegov slučaj ...“

  1. Vlada je osporila tu tvrdnju.

A.  Dopuštenost

  1. Sud primjećuje da je u svojoj presudi kojom osuđuje podnositelja zahtjeva za protuzakonitu trgovinu drogom Regionalni sud utvrdio da je državno tijelo bilo potaknulo podnositelja zahtjeva da počini kaznena djela te mu je zbog tog poticanja ublažio kaznu. Stoga se postavlja pitanja je li podnositelj zahtjeva izgubio svoj status žrtve povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u smislu članka 34. Konvencije. Sud smatra da se prikladnost ili drugi aspekt odgovora vlasti na spornu policijsku mjeru mora razmotriti u svjetlu dosega moguće nepravičnosti postupka protiv podnositelja zahtjeva koja je nastala kao posljedica te mjere. Pitanje je li podnositelj zahtjeva izgubio svoj status žrtve stoga se ispituje u sklopu osnovanosti prigovora podnositelja zahtjeva na temelju članka 6. stavka 1.
  2. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Dalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B.  Osnovanost

1.  Je li kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva bio protivan članku 6.

(a)  Tvrdnje stranaka

(i)  Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva je tvrdio da je kazneni postupak protiv njega bio nepravičan i u suprotnosti sa člankom 6. stavkom 1. Konvencije.
  2. Podnositelj zahtjeva smatra da su ga na počinjenje kaznenih djela za koja je kasnije bio osuđen naveli prikriveni istražitelji.. Objasnio je da u vrijeme kada su prikriveni istražitelji pokrenuli svoje istrage i stupili u kontakt s njim, sudski nalog od 18. listopada 2007. za njihovo postupanje nije autorizirao njihove radnje protiv njega, već se samo odnosio na S. i pet drugih osumnjičenika. On nije bio ranije kazneno evidentiran i nije postojala nikakva sumnja u njegovo sudjelovanje u krijumčarenju droge. To je izričito potvrdio Regionalni sud u Aachenu u svojoj presudi.
  3. Podnositelj zahtjeva je tvrdio da nije bio predisponiran za počinjenje kaznenih djela. Bio je vlasnik i voditelj restorana u Aachenu kada su prikriveni istražitelji stupili s njim u kontakt. Tijekom duljeg razdoblja sastajanja s njim prikriveni su ga istražitelji neprekidno poticali na sudjelovanje u predmetnim kaznenim djelima. Nakon brojnih bezuspješnih pokušaja kupoprodaje nekretnina koje im je bio nudio, oni su mu jasno dali do znanja da ih zanimaju sve vrste poslova pod uvjetom da se isplati preuzimanje visokog rizika, zbog čega je on počeo razmišljati o poslovima s drogom. Unatoč tomu što je dana 1. veljače 2008. jasno rekao da ga više ne zanimaju takvi poslovi, prikriveni istražitelji ponovno su ga kontaktirali i ponovno ga potaknuli na sudjelovanje u preprodaji droge. Prikriveni su ga istražitelji nastavili poticati na kaznena djela nakon i unatoč činjenici što su još u siječnju 2008. godine postigli svoj cilj koji su htjeli ispuniti stupanjem u kontakt s njim, odnosno uspostavili su kontakt s osumnjičenikom S. Njegov je jedini doprinos preprodaji droge bio taj što je prenio S. interes prikrivenih istražitelja za kupnju droge i što je istoga ogradio od prikrivenih istražitelja.
  4. Nadalje, podnositelj zahtjeva je tvrdio da su prikriveni policijski službenici prvotno djelovali bez sudskog naloga kojim bi bile obuhvaćene njihove mjere protiv njega. U vrijeme sudskog naloga od 7. veljače 2008. kojim je bilo odobreno prikrivenim istražiteljima provođenje istrage i protiv njega, on se već bio povukao, s danom 1. veljače 2008., iz daljnjeg sudjelovanja u počinjenu kaznenih djela. Tužiteljstvo to nije otkrilo pred Okružnim sudom u Aachenu. Stoga se ne može reći da su domaći sudovi na odgovarajući način nadzirali radnje prikrivenih istražitelja.
  5. Podnositelj zahtjeva je naglasio da je Regionalni sud u Aachenu u svojoj presudi izričito prepoznao da je bio potaknut (verleitet) na počinjenje kaznenih djela zlouporabe droga za koja je proglašen krivim. U svakom slučaju, mjere prikrivenih istražitelja predstavljale su prekomjerno poticanje u smislu sudske prakse Suda s obzirom na to da su prikriveni istražitelji povećali njegovu voljnost da sudjeluje u kaznenim djelima.

(ii)  Vlada

  1. Vlada smatra da je kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva bio sukladan s člankom 6. stavkom 1. Konvencije. Sudjelovanje prikrivenih istražitelja i uporaba dokaza prikupljenih slijedom njihove intervencije nije učinilo suđenje protiv podnositelja zahtjeva nepravičnim.
  2. Vlada je tvrdila posebice da podnositelja zahtjeva na predmetna kaznena djela povezana s drogom nisu potaknula dva prikrivena istražitelja u smislu sudske prakse Suda. Navela je da je podnositelj zahtjeva bio predisponiran za počinjenje tih kaznenih djela prije intervencije prikrivenih istražitelja. Točnije, u razgovoru s prikrivenim istražiteljem D. dana 23. siječnja 2008. podnositelj zahtjeva nije samo spomenuo svoj pristup skupini krijumčara cigareta već je i sam spomenuo mogućnost nabave kokaina i amfetamina te je sam predložio količine droge za nabavu. Štoviše, podnositelj zahtjeva sam je naveo da je dio skupine zajedno sa S. te da je u mogućnosti brzo dogovoriti preprodaju droge kroz kontakt sa S. S obzirom na količinu droge brzo sklapanje dogovora o preprodaji droge ne bi bilo moguće bez strukture organiziranog kriminala koja je uključivala i podnositelja zahtjeva. Iako podnositelj zahtjeva nije imao vodeću ulogu u dogovorima o preprodaji, trebao je dobiti jednaki udio dobiti od transakcije kao i S.
  3. Nadalje, Vlada je smatrala da su prikriveni istražitelji zapravo ostali bitno pasivni tijekom svoje intervencije te da bi se podnositelj zahtjeva uključio u preprodaju droge koju je vodio S. i bez njihove intervencije. Istina je da je dana 1. veljače 2008. u telefonskom razgovoru između podnositelja zahtjeva i P. podnositelj zahtjeva izjavio da više ne želi dogovarati nabavu droga. Ponovnim stupanjem u kontakt s podnositeljem zahtjeva dana 8. veljače 2008. prikriveni su istražitelji samo pasivno namjeravali utvrditi razloge zbog kojih se podnositelj zahtjeva povukao iz preprodaje droge. Međutim, razgovorom je postalo jasno da podnositelj zahtjeva nije bio voljan općenito odbiti krijumčarenje droge, nego da je samo namjeravao provjeriti vjerodostojnost prikrivenih istražitelja. Prikriveni su istražitelji potom prepustili podnositelju zahtjeva i S. da preuzmu inicijativu u dogovoru preprodaje droge.
  4. Vlada je priznala da je Regionalni sud upotrijebio pojam „verleiten” da bi opisao aktivnosti prikrivenih istražitelja. Međutim, postalo je jasno iz konteksta da je upotrijebio taj pojam u smislu „ohrabriti”. On nije značio da je postojalo prekomjerno poticanje, navođenje ili nagovaranje u smislu sudske prakse Suda. Prikriveni istražitelji nisu nagovorili podnositelja zahtjeva na počinjenje kaznenih djela zlouporabe droga jer su čekali da podnositelj zahtjeva sam predloži preprodaju droge.
  5. Vlada je nadalje naglasila da je sudjelovanje prikrivenih istražitelja naredio sud i da je bilo podložno stalnom sudskom nadzoru. Prvi sudski nalog od 18. listopada 2007. kojim je bila odobrena intervencija prikrivenih istražitelja u istrazi protiv S. i drugih zbog sumnji u krijumčarenje droge nije obuhvaćao podnositelja zahtjeva kojeg se u to vrijeme nije sumnjičilo za krijumčarenje droge. Međutim, sudskim nalogom od 7. veljače 2008. mjerama prikrivenih istražitelja obuhvaćen je i podnositelj zahtjeva nakon što je on pokazao interes za trgovinu cigaretama i drogom, te sudjelovanje u istoj.

(b)  Ocjena Suda

(i)  Mjerodavna načela

  1. Sud ponavlja da je dopuštenost dokaza prvenstveno pitanje uređeno nacionalnim pravom i u pravilu je odgovornost nacionalnih sudova da procjene dokaze pred njima. Na Sudu je da utvrdi jesu li postupci kao cjelina, uključujući način na koji su prikupljeni dokazi, bili pravični (vidjeti, među ostalim izvorima prava, Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. lipnja 1998., stavak 34., Izvješća o presudama i odlukama 1998-IV; i Ramanauskas protiv Litve [VV], br. 74420/01, stavak 52, ECHR 2008).
  2. Sudjelovanje prikrivenih istražitelja može se tolerirati pod uvjetom da je ono podložno jasnim ograničenjima i zaštitnim mehanizmima (vidjeti Teixeira de Castro, prethodno citirano, stavci 35. – 36.; i Ramanauskas, prethodno citirano, stavak 54.). Iako porast organiziranog kriminala nedvojbeno zahtijeva poduzimanje odgovarajućih mjera, pravo na pravično vršenje pravde ipak zauzima toliko važan položaj da se ne može žrtvovati zbog žurnosti (vidjeti Teixeira de Castro, prethodno citirano, stavak 36.). Javni interes u borbi protiv zločina ne može opravdati uporabu dokaza prikupljenih slijedom policijskog poticanja jer bi se time optuženoga izložilo riziku da od samog početka bude potpuno lišen pravičnog suđenja (vidjeti, inter alia, Teixeira de Castro, prethodno citirano, stavci 35. – 36.; Edwards and Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 39647/98 i 40461/98, stavci 46. i 48., ECHR 2004-X; Vanyan protiv Rusije, br. 53203/99, stavak 46., 15. prosinca 2005.; Khudobin protiv Rusije, br. 59696/00, stavak 133., ECHR 2006-XII (izvaci); Ramanauskas, prethodno citirano, stavak 54.; i Bannikova protiv Rusije, br. 18757/06, stavak 34., 4. studenoga 2010.).
  3. Kada se suoči s prigovorom policijskog poticanja ili klopke, Sud će pokušati utvrditi je li došlo to takvog poticanja ili klopke (materijalni test poticanja; vidjeti Bannikova, prethodno citirano, stavak 37.). Policijsko poticanje javlja se kada se uključeni službenici ne ograniče na istragu kaznene radnje na bitno pasivan način, nego ostvaruju takav utjecaj na subjekta da ga potaknu na kazneno djelo koje inače ne bi počinio kako bi omogućili utvrđivanje kaznenog djela, odnosno prikupljanje dokaza i pokretanje kaznenog progona (vidjeti Ramanauskas, prethodno citirano, stavak 55. s dodatnim izvorima na koje se upućuje; i Bannikova, prethodno citirano, stavak 37.; usporediti također Pyrgiotakis protiv Grčke, br. 15100/06, stavak 20., 21. veljače 2008.). Objašnjenje zabrane policijskog poticanja jest činjenica da je zadatak policije da spriječi i istražuje zločine, a ne da ih potiče.
  4. Sud je razvio sljedeće kriterije za razlikovanje policijskog poticanja ili klopke kojima se krši članak 6. stavak 1. i uporabe zakonitih prikrivenih tehnika u kriminalističkim istragama.
  5. Prilikom odlučivanja je li istraga bila „bitno pasivna“ Sud će ispitati razloge za prikrivene radnje i mjere tijela koja su ih provodila. Sud će se osloniti na to jesu li postojale objektivne sumnje da je podnositelj zahtjeva bio uključen u kriminalne radnje ili je li bio predisponiran za počinjenje kaznenog djela (vidjeti Bannikova, prethodno citirano, stavak 38.).
  6. U tom je kontekstu Sud utvrdio posebice da nacionalne vlasti nisu imale dobar razlog sumnjičiti osobu za prethodno sudjelovanje u krijumčarenju droge kada ona nije bila ranije kazneno evidentirana niti je protiv nje bila otvorena prethodna istraga niti su postojale naznake da bi bila predisponirana za sudjelovanje u preprodaji droge sve dok joj nije pristupila policija (vidjeti Teixeira de Castro, prethodno citirano, stavak 38.; potvrđeno u Edwards i Lewis, prethodno citirano, stavci 46. i 48.; Khudobin, prethodno citirano, stavak 129.; Ramanauskas, prethodno citirano, stavak 56.; i Bannikova, prethodno citirano, stavak 39.; vidjeti također Pyrgiotakis, prethodno citirano, stavak 21.). Uz prethodno navedeno sljedeće se također može, ovisno o okolnostima pojedinog slučaja, smatrati naznakom postojanja prethodne kriminalne aktivnosti ili namjere: podnositelj zahtjeva je pokazao da je upoznat s trenutačnim cijenama droga i da može nabaviti drogu u kratkom roku (usporediti Shannon protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 67537/01, ECHR 2004-IV) te da ostvaruje materijalnu dobit iz transakcije (vidjeti Khudobin, prethodno citirano, stavak 134.; i Bannikova, prethodno citirano, stavak 42.).
  7. Prilikom povlačenja crte između zakonitog ubacivanja prikrivenog istražitelja i poticanja na kazneno djelo Sud će nadalje razmotriti pitanje je li podnositelj zahtjeva bio pod pritiskom da počini kazneno djelo. U predmetima zlouporabe droga utvrdio je da se napuštanje pasivnog stava istražnih tijela odnosi na radnje kao što su iniciranje kontakta s podnositeljem zahtjeva, ponovno nuđenje unatoč inicijalnom odbijanju, inzistiranje, podizanje cijene iznad prosjeka ili izazivanje suosjećanja podnositelja zahtjeva spominjanjem simptoma odvikavanja (vidjeti, među drugim predmetima, Bannikova, prethodno citirano, stavak 47.; i Veselov i drugi protiv Rusije, br. 23200/10, 24009/07 i 556/10, stavak 92., 2. listopada 2012.).
  8. Prilikom primjene prethodno navedenih kriterija Sud prepušta teret dokazivanja vlastima. Odgovornost je tužiteljstva da dokaže da nije postojalo poticanje pod uvjetom da navodi okrivljenika nisu potpuno neuvjerljivi. U praksi vlasti bi mogle biti spriječene u izvršavanju tog tereta zbog izostanka službenog odobrenja i nadzora prikrivenih radnji (vidjeti Bannikova, prethodno citirano, stavak 48.). Sud naglašava u tom kontekstu potrebu za jasnim i predvidljivim postupkom za odobravanje istražnih mjera kao i za njihov odgovarajući nadzor. Smatrao je sudski nadzor najprikladnijim sredstvom u slučajevima prikrivenih radnji (vidjeti Bannikova, prethodno citirano, stavci 49. – 50.; usporediti također Edwards i Lewis, prethodno citirano, stavci 46. i 48.).

(ii)  Primjena ovih načela na ovaj predmet

  1. Sud je pozvan da utvrdi je li podnositelj zahtjeva počinio kaznena djela zlouporabe droga za koja je osuđen kao rezultat policijskog poticanja u suprotnosti sa člankom 6. stavkom 1. (materijalni test poticanja). To bi bio slučaj kada se smatra da prikriveni policijski istražitelji nisu istraživali aktivnosti podnositelja zahtjeva na bitno pasivan način, nego su ostvarili takav utjecaj na njega da su ga potaknuli na počinjenje kaznenih djela zlouporabe droga koja inače ne bi počinio.
  2. Uzimajući u obzir kriterije utvrđene sudskom praksom Suda za razlikovanje policijskog poticanja od zakonitih prikrivenih tehnika (vidjeti prethodne stavke 49. – 53.), Sud primjećuje da u vrijeme kada su u studenome 2007. godine podnositelju zahtjeva prvi puta pristupili prikriveni istražitelji nisu postojale objektivne sumnje da je on uključen u krijumčarenje droge. Nalogom Okružnog suda u Aachenu od18. listopada 2007. odobrena je kriminalistička istraga uz sudjelovanje prikrivenih policijskih službenika samo protiv S. i pet drugih osoba, ne uključujući podnositelja zahtjeva. U to vrijeme nije pokrenuta kriminalistička istraga protiv podnositelja zahtjeva. Podnositelju zahtjeva, koji nije bio kazneno evidentiran, pristupili su prikriveni istražitelji ne zbog sumnje u sudjelovanje u krijumčarenju droge, nego zato što je bio dobar prijatelj osumnjičenika S. i stoga se je on bio smatrao dobrim sredstvom za uspostavljanje kontakta sa S.
  3. U pogledu Vladine tvrdnje da je unatoč tome podnositelj zahtjeva bio predisponiran za počinjenje kaznenog djela jer je sam spomenuo mogućnost nabave droge, predložio količine za nabavu, sam naveo da je dio skupine zajedno sa S. te je mogao brzo dogovoriti preprodaju droga zahvaljujući kontaktu sa S., Sud primjećuje sljedeće. Mjerodavno vrijeme za utvrđivanje jesu li postojale objektivne sumnje da je dotična osoba predisponirana za počinjenje kaznenog djela jest trenutak kada je toj osobi (po prvi put) pristupila policija (vidjeti prethodni stavak 51.). Kao što je prethodno utvrđeno, kada su prikriveni istražitelji počeli stupati u kontakt i sastajati se s podnositeljem zahtjeva u studenome 2007. godine, istražne vlasti nisu smatrale da je podnositelj zahtjeva predisponiran za trgovinu drogom, što je jasno utvrđeno u presudi Regionalnog suda u Aachenu. Stoga je nevažno što se odobrenje Okružnog suda u Aachenu kojim je opseg istrage proširen i na podnositelja zahtjeva (vidjeti prethodni stavak 11.) temeljilo na pretpostavci o takvoj predisponiranosti, i to još više s obzirom na to da je podnositelj zahtjeva u tom trenutku već objasnio da ga ne zanima nijedan drugi posao osim restorana koji vodi (vidjeti prethodni stavak 10.). Prema podnositelju zahtjeva, s tim važnim podatkom tužiteljstvo nije čak upoznalo Okružni sud u Aachenu (vidjeti prethodni stavak 39.). U takvim okolnostima elementi koje je spomenula Vlada ne mogu poslužiti kao dokaz da je bilo razumno zaključiti da je podnositelj zahtjeva predisponiran za trgovinu drogom.
  4. Sud će dalje razmotriti pitanje je li podnositelj zahtjeva bio izložen pritisku prikrivenih istražitelja da počini kaznena djela za koja je osuđen. U tom kontekstu primjećuje da je Regionalni sud, uzimajući u obzir izvješća koja su sastavili istražitelji u sklopu prikrivenih mjera i tvrdnje podnositelja zahtjeva, utvrdio da su istražitelji pazili da ne predlože konkretne nezakonite poslovne transakcije ili određene vrste ili količine droga prije nego što je druga strana, podnositelj zahtjeva ili S., učinila prvi korak. U tom je kontekstu važno, kao što je naglasila Vlada, da je podnositelj zahtjeva spomenuo mogućnost da se može dogovoriti prodaja droga od S., iako je to bilo u kontekstu koji su potpuno bili pripremili prikriveni istražitelji i čiji je cilj bilo da im S. preproda drogu.
  5. Međutim, Sud ne može ne primijetiti da je dana 1. veljače 2008. podnositelj zahtjeva, nakon što ga je nazvao prikriveni istražitelj P., objasnio istome da ga više na zanima sudjelovanje u preprodaji droge. Unatoč tomu prikriveni istražitelj P. ponovno je stupio u kontakt s podnositeljem zahtjeva dana 8. veljače 2008. i nagovorio ga da nastavi s dogovorom prodaje droge prikrivenim istražiteljima od S. Tim svojim postupanjem protiv podnositelja zahtjeva istražne su vlasti jasno napustile pasivan stav i uzrokovale da podnositelj zahtjeva počini kaznena djela. S obzirom na materijale kojima su raspolagale, vlasti su ponovno pristupile podnositelju zahtjeva kako bi omogućile realizaciju krijumčarenja droge i pokretanje kaznenog progona protiv podnositelja zahtjeva, u odnosu na kojega je dana 7. veljače 2008. izdan sudski nalog kojim je odobreno sudjelovanje prikrivenih istražitelja, te protiv S. s kojim su vlasti mogle komunicirati isključivo putem podnositelja zahtjeva.
  6. U svjetlu prethodno navedenih razmatranja Sud zaključuje da je prikrivena mjera u pitanju nadišla puku pasivnu istragu postojanja kriminalne radnje i dosegla policijsko poticanje kako je ono definirano u sudskoj praksi Suda po članka 6. stavka 1. Konvencije. Dokazi koji su prikupljeni policijskim poticanjem nadalje su upotrijebljeni u kaznenom postupku protiv podnositelja zahtjeva koji je uslijedio.

2.  Je li podnositelj zahtjeva izgubio svoj status žrtve

(a)  Tvrdnje stranaka

(i)  Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva smatra da je njegova osuda u bitnome bila utemeljena na dokazima koji su prikupljeni uz pomoć klopke, zbog čega je njegovo suđenje bilo nepravično. Prema njegovom stajalištu nije bilo dovoljno što je Regionalni sud, sukladno dobro utvrđenoj sudskoj praksi Federalnog suda pravde (vidjeti prethodne stavke 26. – 31.), umanjio njegovu kaznu zbog policijske klopke koja je bila u suprotnosti s Konvencijom. Upućujući, inter alia, na sudsku praksu Suda utvrđenu u predmetima Teixeira de Castro (prethodno citirano) i Vanyan (prethodno citirano), tvrdio je da je postupak protiv njega trebao biti obustavljen.

(ii)  Vlada

  1. Vlada tvrdi da suđenje protiv podnositelja zahtjeva nije bilo nepravično uslijed uporabe dokaza koje su prikupili prikriveni istražitelji. Regionalni je sud znatno umanjio kaznu podnositelja zahtjeva, unatoč činjenici da sud nije smatrao da je došlo do prekomjernog policijskog poticanja u smislu sudske prakse Suda, jer je postojao poticaj države putem njezinih prikrivenih istražitelja na počinjenje kaznenih djela. Nadalje, izvješća koja su sastavili prikriveni istražitelji korištena su u kaznenom postupku protiv podnositelja zahtjeva. Regionalni je sud ispitao navode o prekomjernom poticanju podnositelja zahtjeva koji je u tom pogledu bio omogućen u korištenju svojih prava na obranu.

(b)  Ocjena Suda

(i)  Mjerodavna načela

  1. Sud ponavlja da prvenstveno nacionalne vlasti imaju odgovornost osiguranja naknade štete za povrede Konvencije (vidjeti, inter alia, Siliadin protiv Francuske, br. 73316/01, stavak 61., ECHR 2005-VII, i Scordino protiv Italije (br. 1) [VV], br. 36813/97, stavak 179., ECHR 2006-V). Odluka ili mjera koja je povoljna za podnositelja zahtjeva u načelu nije dovoljna da bi ga lišila statusa „žrtve” u smislu članka 34. Konvencije, osim ako su nacionalne vlasti priznale, izričito ili u biti, povredu Konvencije i zatim dodijelile naknadu štete za nju (vidjeti, inter alia, Eckle protiv Njemačke,15. srpnja 1982., stavak 66., Serija A br. 51; Dalban protiv Rumunjske [VV], br. 28114/95, stavak 44., ECHR 1999-VI; Scordino (br. 1), prethodno citirano, stavak 180.; i Gäfgen protiv Njemačke [VV], br. 22978/05, stavak 115., ECHR 2010).
  2. Sud je općenito smatrao da naknada štete koja je prikladna i dostatna da bi ispravila povredu konvencijskog prava na nacionalnoj razini ovisi o svim okolnostima predmeta, pri čemu se osobito uzima u obzir priroda povrede Konvencije koja je u pitanju (vidjeti Gäfgen, prethodno citirano, stavak 116.; usporediti također Scordino (br. 1), prethodno citirano, stavak 186.).
  3. Sud u svojoj dobro utvrđenoj sudskoj praksi za slučajeve policijskog poticanja kojima se krši članak 6. stavak 1. ponavlja da javni interes u borbi protiv teških zločina kao što je krijumčarenje droge ne može opravdati uporabu dokaza prikupljenih uslijed policijskog poticanja (vidjeti prethodno citiranu sudsku praksu u stavku 47.). Da bi suđenje bilo pravično u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije, svi dokazi prikupljeni uslijed policijskog poticanja moraju se izdvojiti ili se mora primijeniti postupak sa sličnim posljedicama (vidjeti Lagutin i drugi protiv Rusije, br. 6228/09, 19123/09, 19678/07, 52340/08 i 7451/09, stavak 117., 24. travnja 2014. s dodatnim izvorima na koje se upućuje).

(ii)  Primjena ovih načela na ovaj predmet

  1. Pri utvrđivanju jesu li domaći sudovi priznali, izričito ili u biti, povredu članka 6. stavka 1. Sud primjećuje da je u svojoj presudi kojom se osuđuje podnositelj zahtjeva za krijumčarenje droge Regionalni sud u Aachenu, detaljno utvrdivši činjenice koje su dovele do prikrivene mjere, utvrdio da je državno tijelo podnositelja zahtjeva potaknulo (verleitet), no ne i nagovorilo (angestiftet) na počinjenje kaznenih djela. Regionalni je sud u bitnome temeljio svoj zaključak na istim činjenicama na kojima je Sud temeljio svoj zaključak da prikrivena mjera u pitanju predstavlja policijsko poticanje kako je definirano u sudskoj praksi Suda po članku 6. stavka 1. Konvencije. Regionalni je sud posebice istaknuo nepostojanje sumnje u sudjelovanje u krijumčarenju droge protiv podnositelja zahtjeva prije prikrivene mjere povezane s njime i činjenicu da su vlasti, unatoč svom inače opreznom pristupu, ponovno stupile u kontakt s podnositeljem zahtjeva i raspršili njegove sumnje i strah nakon što je on odbio bilo kakvo sudjelovanje u poslovima povezanima s drogom (vidjeti prethodne stavke 16. – 18.).
  2. Međutim, Sud primjećuje da je Vlada tvrdila da Regionalni sud nije tim utvrđenjima imao namjeru priznati da je došlo do prekomjernog policijskog poticanja u smislu sudske prakse Suda. Sud primjećuje da Regionalni sud nije izričito uputio niti na članak 6. stavak 1. Konvencije niti na odgovarajuća prava iz Ustava niti na dobro utvrđenu sudsku praksu Federalnog suda pravde u vezi s prekomjernim policijskim poticanjem (vidjeti prethodne stavke 26. – 31.) s kojom je, čini se, obrazloženje Regionalnog suda sukladno. Unatoč tomu, smatra da može ostaviti otvorenim pitanje može li se smatrati da je Regionalni sud svojim prethodno navedenim zaključcima priznao u biti povredu članka 6. stavka 1. s obzirom na sljedeće.
  3. Čak i pod pretpostavkom da je Regionalni sud priznao povredu članka 6. stavka 1. Konvencije, Sud mora nadalje utvrditi je li taj sud dodijelio dostatnu naknadu štete zbog povrede Konvencije. Primjećuje da je Regionalni sud izričito naveo da je osobito važna okolnost kod ublažavanja kazne ta što je podnositelja zahtjeva na počinjenje kaznenih djela bilo potaknulo državno tijelo.
  4. Prilikom utvrđivanja može li se smatrati da se značajnim ublažavanjem kazne osigurala dostatna zadovoljština za povredu članka 6. stavka 1. Sud konstatira sljedeće. Prema dobro utvrđenoj sudskoj praksi Suda člankom 6. stavkom 1. Konvencije nije dopuštena uporaba dokaza prikupljenih uslijed policijskog poticanja. Da bi suđenje bilo pravično u smislu te odredbe, svi dokazi prikupljeni uslijed policijskog poticanja moraju se izdvojiti ili se mora primijeniti postupak sa sličnim posljedicama (vidjeti prethodne stavke 47. i 64.). S obzirom na tu sudsku praksu mora se zaključiti da se svaka mjera kojom se takvi dokazi ne izdvajanu na suđenju ili dovode do slične posljedice također mora smatrati nedostatnom za prikladnu naknadu štete za povredu članka 6. stavka 1.
  5. Sud napominje da su u ovom predmetu dokazi prikupljeni uslijed policijskog poticanja bili upotrijebljeni na suđenju podnositelja zahtjeva, a njegova se osuda temeljila na tom materijalu. Nadalje, između ostalog s obzirom na značaj tog materijala u dokazivanju krivnje podnositelja zahtjeva, Sud nije uvjeren da se čak i značajno ublažavanje kazne podnositelja zahtjeva može smatrati postupkom sa sličnim posljedicama kao i izdvajanje spornih dokaza. Slijedi da podnositelju zahtjeva nije dodijeljena dostatna naknada štete za povredu članka 6. stavka 1.
  6. Sud dodaje da, iako se čini prihvatljivim da je kazna podnositelja zahtjeva za krijumčarenje droge bila znatno ublažena zbog policijskog poticanja, točno smanjenje kazne nije određeno u presudi i stoga nije jasno mjerljivo.
  7. S obzirom na prethodno navedeno, podnositelj zahtjeva može i dalje tvrditi da je žrtva povrede članka 6. stavka 1.

3.  Zaključak

72.  Prema tome, došlo je do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

II.  PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

73.  Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A.  Naknada štete

  1. Podnositelj zahtjeva je tražio iznos od 85.525,67 eura (EUR) na ime naknade materijalne štete. Taj se iznos sastoji od 68.799,99 eura (EUR) (2.000,00 eura po mjesecu) na ime izgubljene dobiti zbog zatvaranja njegova restorana u rujnu 2008. godine do kojeg je došlo zbog njegova pritvaranja, do 12. srpnja 2011. kada je bio pušten. Nadalje je potraživao iznos od 2.090,70 eura (EUR) po mjesecu i osobi za troškove nastale zapošljavanjem dvaju zamjenskih kuhara u njegovu restoranu između svibnja i kolovoza 2008. godine. Upućuje na preslike dokumenata priložene ovom zahtjevu (izračun dobiti njegova restorana između siječnja i srpnja 2008. godine koji je izradio porezni savjetnik te nekoliko obrazaca s obračunom plaće dvaju zaposlenika iz predmetnog razdoblja) kako bi potkrijepio svoje tvrdnje.
  2. Podnositelj zahtjeva je nadalje tražio iznos od 11.749,99 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete. Taj se iznos sastoji od 8.249,99 eura (EUR) na ime naknade za zadržavanje u istražnom zatvoru i pritvor u trajanju od 3,3 godine (svoj je izračun objasnio pozivanjem na neodređenu sudsku praksu) i najmanje 3.500,00 eura (EUR) na ime naknade za duljinu postupka.
  3. Vlada smatra da, čak i ako je došlo do povrede Konvencije, podnositelj zahtjeva nije dovoljno potkrijepio svoje tvrdnje za naknadu materijalne štete. Iako je prosječni operativni prihod njegova restorana bio otprilike 2.000,00 eura (EUR) mjesečno prije njegova pritvora, bilo je nejasno bi li podnositelj zahtjeva nastavio voditi svoj restoran i zarađivati taj iznos u razdoblju tijekom kojeg je bio pritvoren. Štoviše, bilo je nejasno iz obrazaca za obračun plaće koje je podnio podnositelj zahtjeva je li zapošljavanje dviju osoba tamo spomenutih imalo ikakvu vezu s pritvorom podnositelja zahtjeva od svibnja 2008. godine.
  4. U pogledu naknade koju je podnositelj zahtjeva očigledno potraživao za nematerijalnu štetu Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije uspio dokazati da ne bi bio osuđen bez intervencije prikrivenih istražitelja.
  5. Ispitujući potraživanje podnositelja zahtjeva na ime materijalne štete, Sud naglašava da je dodjela naknade štete u ovom predmetu povezana s načinom na koji je vođen postupak. Veza između tog načina i točnih iznosa potraživane materijalne štete pitanja su koja se moraju ocijeniti u domaćem postupku. U slučaju da je bio oslobođen optužbe podnositelj zahtjeva mogao bi potraživati naknadu štete koju je pretrpio na ime svoje optužbe, a domaći bi sudovi tada bili u najboljem položaju da riješe taj zahtjev (usporediti također, mutatis mutandis, Veselov i drugi, prethodno citirano, stavci 135. – 136.).
  6. Sud nadalje smatra da je podnositelj zahtjeva sigurno morao osjećati uznemirenost zbog činjenice da nije imao pravično suđenje u vezi s optužbom za zlouporabu droga na čije ga je počinjenje potaknula policija. Sud smatra da utvrđivanje povrede članka 6. stavka 1. Konvencije samo po sebi ne predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu nematerijalne štete koju je pretrpio podnositelj zahtjeva. Procjenjujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje 8.000,00 eura (EUR) u tom pogledu, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati na navedeni iznos. Potraživanje naknade za duljinu postupka mora se odbiti jer je prigovor podnositelja zahtjeva u tom pogledu proglašen nedopuštenim (vidjeti prethodni stavak 4.).

B.  Troškovi i izdatci

  1. Podnositelj zahtjeva također je tražio iznos od 10.685,03 eura (EUR) uz porez na dodanu vrijednost za troškove i izdatke nastale u postupku pred domaćim sudovima. Taj iznos uključuje iznos od 4.201,68 eura (EUR) neto za troškove odvjetnika u postupku pred Regionalnim sudom, iznos od 5.000,00 eura (EUR) neto za troškove odvjetnika u postupku pred Federalnim sudom pravde i iznos od1.483,35 eura (EUR) neto za troškove odvjetnika u postupku pred Federalnim ustavnim sudom. Podnositelj zahtjeva podnio je preslike računa koje mu je izdao odvjetnik za dva posljednje navedena iznosa.
  2. Podnošenjem dokumenata kao dokaza, podnositelj zahtjeva potraživao je još i iznos od 2.654,72 eura (EUR) uz porez na dodanu vrijednost za troškove odvjetnika nastale u postupku pred Sudom.
  3. Vlada smatra da podnositelj zahtjeva nije dovoljno potkrijepio ni svoje troškove ni izdatke. Nije bilo jasno iz podnesenih računa naslovljene na „kazneni predmet” podnositelja zahtjeva odnose li se na predmetni postupak te koje su usluge plaćene i po kojoj osnovi.
  4. Prema sudskoj praksi Suda podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je njihova količina razumna. Uzevši u obzir dokumente koje posjeduje i prethodne kriterije, u ovom predmetu Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 8.500,00 eura (EUR), koji pokriva troškove i izdatke na svim instancijama, uz sve poreze koji bi se mogli obračunati podnositelju zahtjeva.

C.  Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Proglašava zahtjev dopuštenim u mjeri u kojoj se odnosi na prigovor podnositelja zahtjeva o nepravičnosti kaznenog postupka protiv njega;

  2. Presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;

  3. Presuđuje

(a)    da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose:

(i)  8.000,00 eura (EUR) (osam tisuća eura) na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati;

(iii)  8.500,00 eura (EUR) (osam tisuća pet stotina eura) na ime naknade troškova i izdataka, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati podnositelju zahtjeva;

(b)    da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno navedene iznose plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

4. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 23. listopada 2014. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Claudia Westerdiek

Mark Villiger

Tajnica

Predsjednica

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

FIFTH SECTION

CASE OF FURCHT v. GERMANY

(Application no. 54648/09)

JUDGMENT

STRASBOURG

23 October 2014

FINAL

23/01/2015

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Furcht v. GermanyThe European Court of Human Rights (Fifth Section), sitting as a Chamber composed of:

Mark Villiger, President,
Angelika Nußberger,
Boštjan M. Zupančič,
Ann Power-Forde,
Ganna Yudkivska,
Helena Jäderblom,
Aleš Pejchal, judges,
and Claudia WesterdiekSection Registrar,

Having deliberated in private on 30 September 2014,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 54648/09) against the Federal Republic of Germany lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by German national, Mr Andreas Furcht (“the applicant”), on 9 October 2009.

2.  The applicant was represented by Mr R. Birkenstock, a lawyer practising in CologneThe German Government (“the Government”) were represented by two of their Agents, Mr H.-J. Behrens and Mrs K. Behrof the Federal Ministry of Justice.

3.  The applicant alleged, in particular, that the criminal proceedings against him had been unfair and in breach of Article 6 § 1 of the Convention because he had been convicted of offences incited by the police.

4.  On 14 October 2013 the complaint concerning the alleged unfairness of the criminal proceedings against the applicant was communicated to the Government and the remainder of the application was declared inadmissible by the President of the Section, sitting in a single-judge formation.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5.  The applicant was born in 1961. When lodging his application, he was detained in Hagen Prison. He was released on 12 July 2011.

A.  The investigation proceedings

6.  On 18 October 2007 the Aachen District Court authorised criminal investigations against S. and five other persons (not including the applicant) to be conducted by up to five undercover police officers, in accordance with Article 110a § 1 no. 1 and Article 110b § 2 no. 1 of the Code of Criminal Procedure (see paragraphs 24-25 below). Criminal investigation proceedings on suspicion of drug trafficking had previously been instituted against the six suspects. Prior to the District Courts order, the polices suspicion against the suspects had been confirmed, in particular, by information obtained via telephone tapping and police surveillance of the suspects.

7.  The police decided to attempt to establish contacts between S. and the undercover agents via the applicant, a good friend of S. and business partner for real estate transactions. The applicant, who had no criminal record, was not, at that time, suspected of any involvement in drug trafficking.

8.  From 16 November 2007 onwards, two undercover police officers, P. and D., established contacts with the applicant. They visited him in the restaurant he ran and pretended to be interested in purchasing real property for running a club. In the following weeks the applicant made a number of offers of real property to the undercover agents and visited the estates with them.

9.  The applicant subsequently established contacts between the two undercover agents and S. for organising an international contraband trade in cigarettes after one of the undercover agents had pretended to have a suitable lorry at hand for transporting the cigarettes abroad. S. refused, however, to communicate directly with undercover agent P. by telephone and proposed to further communicate via the applicant. When undercover agent D. disclosed to the applicant on 23 January 2008 that he considered that the risk of being caught with smuggling cigarettes was too high compared to the possible profits, the applicant disclosed that they (that is, S. and others and himself) would also traffic in cocaine and amphetamine. He stated that he did not want to be involved in the drug trafficking itself, but would only draw commissions. The undercover agents showed interest in transporting and purchasing drugs.

10.  However, on 1 February 2008 the applicant, having been telephoned by undercover agent P., explained to P. that he was no longer interested in any business other than the restaurant he ran.

11.  On 7 February 2008 the Aachen District Court, having regard to the applicantsubmissions to undercover agent D. on 23 January 2008, extended the court order of 18 October 2007 authorising investigations so as to cover also the applicant.

12.  On 8 February 2008 undercover agent P. visited the applicant in his restaurant and dispersed the applicants suspicions against the undercover agents as well as his fear of having to serve a prison sentence in case the drug deal was discovered. The applicant thereupon continued arranging two purchases of drugs (cocaine and amphetamine) by the undercover agents from S. on 16 February 2008 (10 kilograms of amphetamine paste and 40 grams of cocaine) and on 12 March 2008 (some 250 kilograms of amphetamine paste). On the latter day, the applicant and S. were arrested after the delivery of the drugs to the undercover agents. The applicant would have received a commission of more than EUR 50,000 from S. for having arranged the second contract between S. and the undercover agents.

B.  The proceedings before the Aachen Regional Court

13.  On 22 October 2008 the Aachen Regional Court convicted the applicant of two counts of drug trafficking and sentenced him to five years imprisonment.

14.  The Regional Court, having established the facts as described above (see paragraphs 6-12), noted that the applicant had confessed to the offences in the hearingIt had further read out in the hearing the written reports of undercover agents D. and P., drawn up throughout the undercover measure, with the consent of the parties. It noted that the applicant had accepted that these reports were essentially correct. It considered that the applicants allegation that it had been undercover agent D. and not himself who had first come up with the possibility of drug trafficking on 23 January 2008, and that he had only responded to that proposal, had not been proven. It noted in that context that the undercover agents had been careful throughout the investigations not to propose illegal business transactions or specific types or amounts of drugs first, but had waited for their respective counterparts to make the first step before becoming more concrete themselves.

15.  In fixing the sentence, the Regional Court considered the considerable quantities of drugs trafficked as an aggravating factor. However, there were considerable elements leading to a mitigation of the sentence, which had to be considered as relatively mild in view of the amount of drugs trafficked. The applicant had in essence confessed to the offences and did not have any prior convictions. He had further trafficked mainly amphetamine, which was not a hard drug. In view of the undercover agents involvement, there had also not been a risk that the drugs would freely circulate on the market.

16.  The Aachen Regional Court further stated that it was a particularly weighty factor mitigating the sentence that the applicant had been incited (verleitet) by State authority to commit offencesPrior to the undercover measure concerning him, there had not been any suspicion of involvement in drug trafficking against the applicant, who did not have a criminal record. The police had only known that the applicant was a friend of S., against whom there had been strong suspicions of involvement in drug trafficking, and that the applicant had already arranged the sale of real estate together with S. The Regional Court considered that, nevertheless, the applicant had not been instigated (angestiftet) to commit the offences at issue. The undercover agents had waited for the applicant to raise the possibility of arranging an international contraband trade in cigarettes when the arrangement of a real estate transaction had not been successful. The agents had again waited for the applicant to raise the possibility of drug trafficking after the undercover agents had made him understand that they considered that the risk of being caught with smuggling cigarettes was too high compared to the possible profits.

17.  Moreover, the Regional Court stressed that the applicant had then renounced any drug business on 1 February 2008 for fear of punishment. However, the undercover agents nevertheless contacted the applicant again on 8 February 2008, when the court order authorising recourse to undercover agents had been extended so as to cover also the applicant, and dispersed his doubts. The Regional Court considered that the way in which the undercover measure had been organised, that is, by contacting the applicant, a person not suspected of an offence, in order to establish contacts with suspect S., had entailed a risk, from the outset, that the applicant became implicated in drug trafficking.

18.  The Regional Court further found that the applicants involvement in the offences had been less important than that of S., as he had only arranged contacts between S. and the undercover agents and had shielded off S. against them. The applicant obviously did not have any contacts with the drug scene apart from his contacts with S.

C.  The proceedings before the Federal Court of Justice

19.  The applicant subsequently lodged an appeal on points of law against the Regional Courts judgment. He complained, in particular, that he had been incited by the police to commit the offences he had later been found guilty of. This had breached the rule of law. There was, therefore, a bar to the criminal proceedings against him, which should have been discontinued.

20.  On 8 April 2009 the Federal Court of Justice dismissed the applicants appeal on points of law as ill-founded. The decision was served on the applicants counsel on 20 April 2009.

D.  The proceedings before the Federal Constitutional Court

21.  On 12 May 2009 the applicant lodged a constitutional complaint with the Federal Constitutional Court. Relying, inter alia, on Article 6 § 1 of the Convention and on the corresponding provisions of the Basic Law, the applicant complained that he had not had a fair trial. He argued that the undercover agents had incited him to commit drug offences which he would not have committed otherwise. The use of the evidence obtained thereby in the criminal proceedings against him had rendered these proceedings unfair.

22.  On 28 May 2009 the Federal Constitutional Court declined to consider the applicants constitutional complaint against the judgment of the Aachen Regional Court and the decision of the Federal Court of Justice without giving reasons (file no. 2 BvR 1029/09). The decision was served on the applicants counsel on 3 June 2009.

E.  Subsequent developments

23.  On 16 June 2011 the Aachen Regional Court ordered the applicants conditional release on 12 July 2011 after the applicant had served two thirds of his sentence.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.  Provisions on undercover agents

24.  Under Article 110a § 1 no. 1 of the Code of Criminal Procedure, undercover investigators may be used to investigate criminal offences if there are sufficient factual indications showing that a criminal offence of considerable significance has been committed in the field of illegal trade in drugs. Their intervention is only admissible if the investigation would offer no prospects of success or be considerably more difficult otherwise. Undercover investigators are police officers who investigate using a longer-lasting changed identity conferred on them (so-called legend; see Article 110a § 2 of the Code of Criminal Procedure).

25.  Article 110 b § 2 no. 1 of the Code of Criminal Procedure provides that interventions of undercover investigators which are directed against a specific suspect have to be authorised by the court.

B.  Relevant case-law of the Federal Court of Justice

26.  Under the Federal Court of Justices well-established case-law, the right to a fair trial under Article 6 § 1 of the Convention was breached if the accused had been induced to commit the offences he was indicted of by an incitement contrary to the rule of law and imputable to the State (see Federal Court of Justice, file no. 1 StR 221/99, judgment of 18 November 1999, BGHSt 45, pp. 321 ss., § 8 (of the internet version); confirmed by Federal Court of Justice, file no. 5 StR 240/13, judgment of 11 December 2013, §§ 33 et seq., referring to the Courts judgment in Ramanauskas v. Lithuania [GC], no. 74420/01, ECHR 2008).

27.  In order to determine whether the limits of an admissible incitement to commit an offence were respected, the Federal Court of Justice, in its well-established case-law, considered it necessary that the following aspects be taken into account: the reason and extent of suspicion of involvement in the offences investigated, the manner and intensity of and the reasons for the influence exercised, the readiness of the person concerned to commit an offence and the extent of contributions to the offence of his or her own of the person concerned. Having regard to these criteria as a whole, the criminal court has to determine whether the incitement by the agent provocateur was so serious as to outweigh the contribution of the person concerned (see Federal Court of Justice, file no. 1 StR 148/84, judgment of 23 May 1984, BGHSt 32, pp. 345 ss., § 7).

28.  In a number of decisions, interventions by agents provocateurs had been considered unlawful already if, at the time of the agent provocateurs intervention against the person concerned, there had not been a suspicion of involvement in serious offences such as drug trafficking against that person (see Federal Court of Justice, file no. 1 StR 453/89, decision of 29 August 1989, § 3; and file no. StR 221/99, cited above, § 15 with further references and § 51).

29.  As to the consequences to be drawn from a finding of police incitementunder the Federal Court of Justices established case-law, an incitement to commit an offence, even if it was contrary to the rule of law, did not constitute a bar to criminal proceedings. It only had to be taken into consideration – as a considerable mitigating factor – in the fixing of the penalty (so-called fixing of penalty approach (Strafzumessungslösung); see Federal Court of Justice, file no. 1 StR 148/84, cited above, §§ 10-35; file no. 1 StR 453/89, cited above, § 4; file no. 1 StR 221/99, cited above, §§ 13, 18; confirmed in file no. 5 StR 240/13, cited above, § 37).

30.  In the Federal Court of Justices view, under the law on criminal procedure, even a massive breach of the rules on prohibited measures of investigation only led to the exclusion of evidence obtained by the prohibited measure of investigation (see Article 136a of the Code of Criminal Procedure). Moreover, applying a bar to the criminal proceedings would disregard the rights of victims of the offence (see Federal Court of Justice, file no. 1 StR 221/99, cited above, §§ 43-44; and file no. 5 StR 240/13, cited above, § 37). Taking into account the incitement by an agent provocateur as a considerable mitigating factor in the determination of the penalty further allowed the sentencing court to have regard to all the circumstances which have led to the offence in a reasonable manner (see Federal Court of Justice, file no. 1 StR 148/84, cited above, § 31; and file no. 1 StR 221/99, cited above, §§ 41-42). If a breach of Article 6 of the Convention had occurred, the criminal courts should establish this in the reasoning of the judgment and had to mitigate the sentence in a measureable manner (see Federal Court of Justice, file no. 1 StR 221/99, cited above, §§ 47 and 56).

31.  The Federal Court of Justice considered that by applying the fixing of penalty approach, it was possible to afford the necessary redress for the breach of Article 6 of the Convention (see Federal Court of Justice, file no. StR 221/99, cited above, §§ 18 et seq.). Referring to the case of Teixeira de Castro v. Portugal, it took the view that, despite some indications to the contrary in the wording of the judgment, the Courts caselaw did not require discontinuing the criminal proceedings against a person who had been incited by agents provocateurs working for the police to commit the offence at issue or excluding the evidence obtained by the agents intervention (ibid., §§ 36-46 and 57-61).

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

32.  The applicant complained that the criminal proceedings against him had been unfair as he had been convicted of drug offences which he had been incited to commit by undercover police officers and essentially on the basis of the evidence obtained by that entrapment. He relied on Article 6 § 1 of the Convention, which, in so far as relevant, reads as follows:

“In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

33.  The Government contested that argument.

A.  Admissibility

34.  The Court observes that in its judgment convicting the applicant of drug trafficking, the Regional Court found that the applicant had been incited by State authority to commit offences and mitigated the applicants sentence because of that incitement. Therefore, the question arises whether the applicant lost his status as a victim of a breach of Article 6 § 1 of the Convention, for the purposes of Article 34 of the Convention. In the Courts view, the adequacy or otherwise of the authorities response to the impugned police measure must be considered in the light of the extent of the possible unfairness of the applicants trial as a result of that measure. The issue whether the applicant lost his victim status shall therefore be examined under the merits of the applicants complaint under Article 6 § 1.

35.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  Whether the criminal proceedings of the applicant were contrary to Article 6

(a)  The parties submissions

(i)  The applicant

36.  The applicant submitted that the criminal proceedings against him had been unfair and in breach of Article 6 § 1 of the Convention.

37.  The applicant considered that he had been instigated by undercover agents to commit the offences he had later been convicted of. He submitted that at the time when the undercover agents started their investigations and established contacts with him, the court order of 18 October 2007 concerning their intervention had not authorised their acts against him, but had only covered S. and five other suspects. He did not have a criminal record and there had not been any suspicion of his having been involved in drug trafficking. This had expressly been confirmed by the Aachen Regional Court in its judgment.

38.  The applicant argued that he had not been predisposed to commit drug offences. When contacted by the undercover agents, he had owned and had been running a restaurant in Aachen. The undercover agents, meeting him regularly for a long period of time, had then persistently induced him to participate in the offences at issue. After he had made numerous fruitless offers for sale of real estate to them, they had made him understand that they were interested in business of all kinds, provided that it was worth taking a high risk, which had made him reflect on drug deals. Despite the fact that he had clearly declared on 1 February 2008 not to be interested in any such business any longer, the undercover agents had re-contacted and again induced him to participate in the drug dealThe undercover agents thus had even continued inciting him to commit the offences after and despite the fact that they had achieved the aim pursued by contacting him already since January 2008, namely to establish contacts with suspect S. His only contribution to the drug deals had been to report the undercover agents interest in buying drugs to S. and to shield off the latter against the undercover agents.

39.  The applicant further submitted that the undercover police officers had initially acted without a court order covering their actions against him. At the time of the court order of 7 February 2008 authorising the use of undercover agents to investigate also against him, he had already retracted himself, on 1 February 2008, from further participation in offences. This had not been disclosed by the prosecution to the Aachen District Court. Therefore, it could not be said that the intervention of the undercover agents had been properly monitored by the domestic courts.

40.  The applicant stressed that the Aachen Regional Court had expressly recognised in its judgment that he had been incited (verleitetto commit the drug offences he had been found guilty of. In any event, the intervention of the undercover agents amounted to an undue incitement for the purposes of the Courts case-law as the agents provocateurs had raised his willingness to participate in offences.

(ii)  The Government

41.  In the Governments view, the criminal proceedings against the applicant had complied with Article 6 § 1 of the ConventionThe use of the undercover investigators and of the evidence obtained as a result of their intervention had not rendered the trial against the applicant unfair.

42.  The Government submitted, in particular, that the applicant had not been induced by the two undercover agents, within the meaning of the Courts case-law, to commit the drug offences in question. They argued that the applicant had been predisposed to commit these offences prior to the undercover agents intervention. In particular, in a conversation with undercover agent D. on 23 January 2008, the applicant had not only mentioned his access to a group of cigarette smugglers, but had also raised himself the possibility of delivering cocaine and amphetamine and had himself proposed the quantities of drugs to be delivered. Moreover, the applicant had described himself as part of a group with S. and had been able to initiate drug deals quickly via his contacts with S. Given the amount of drugs involved, a speedy conclusion of the drug deals would not have been possible without an organised crime structure involving the applicant. Even though the applicant had not had a leading role in the negotiations of the deals, he was to receive an equal share of the profits as S. from the transactions.

43.  Moreover, the Government considered that the undercover agents had remained essentially passive in the course of their intervention and that the applicant would also have become involved in drug deals managed by S. without their interventionIt was true that in the telephone conversation between the applicant and P. on 1 February 2008 the applicant had declared that he no longer wished to prepare a drug purchase. By re-contacting the applicant on 8 February 2008, the undercover agents had only intended passively to establish the reasons for the applicant to refrain from the drug deal. However, it had become clear in the conversation that the applicant had not been willing to generally renounce drug trafficking, but had only intended to test the undercover agents trustworthiness. The undercover agents further left it to the applicant and S. to take the initiative in preparing the drug deals.

44.  The Government conceded that the Regional Court had used the term verleiten in order to describe the activities of the undercover agents. However, it became clear from the context that it had used the term in the sense of “encourage”. It had not meant that there had been undue incitement, inducement or instigation for the purposes of the Courts caselaw. The undercover agents had not instigated the applicant to commit the drug offences because they had waited for the applicant to propose drug deals.

45.  The Government further stressed that the involvement of the undercover agents had been ordered by a court and had been subject to permanent judicial supervision. The initial court order of 18 October 2007 authorising the intervention of undercover agents to investigate against S. and others on suspicion of drug trafficking had not covered the applicant, who had not been suspected of drug trafficking at that time. However, the court order of 7 February 2008 had extended the use of the undercover agents also against the applicant after the latter had shown interest and involvement in cigarette and drug trades.

(b)  The Courts assessment

(i)  Relevant principles

46.  The Court reiterates that the admissibility of evidence is primarily a matter for regulation by national law and, as a rule, it is for the national courts to assess the evidence before them. The Court, for its part, must ascertain whether the proceedings as a whole, including the way in which evidence was taken, were fair (see, among other authorities, Teixeira de Castro v. Portugal, 9 June 1998, § 34Reports of Judgments and Decisions 1998IV; and Ramanauskas v. Lithuania [GC], no. 74420/01, § 52, ECHR 2008).

47.  The use of undercover agents may be tolerated provided that it is subject to clear restrictions and safeguards (see Teixeira de Castro, cited above, §§ 35-36; and Ramanauskascited above, § 54). While the rise in organised crime undoubtedly requires that appropriate measures be taken, the right to a fair administration of justice nevertheless holds such a prominent place that it cannot be sacrificed for the sake of expedience (see Teixeira de Castro, cited above, § 36). The public interest in the fight against crime cannot justify the use of evidence obtained as a result of police incitement, as to do so would expose the accused to the risk of being definitively deprived of a fair trial from the outset (see, inter aliaTeixeira de Castro, cited above, §§ 35-36; Edwards and Lewis v. the United Kingdom [GC], nos. 39647/98 and 40461/98, §§ 46 and 48, ECHR 2004XVanyan v. Russia, no. 53203/99, § 46, 15 December 2005; Khudobin v. Russia, no. 59696/00, § 133, ECHR 2006XII (extracts); Ramanauskascited above, § 54and Bannikova v. Russia, no. 18757/06, § 34, 4 November 2010).

48.  When faced with a plea of police incitement, or entrapment, the Court will attempt to establish whether there has been such incitement or entrapment (substantive test of incitement; see Bannikovacited above§ 37). Police incitement occurs where the officers involved do not confine themselves to investigating criminal activity in an essentially passive manner, but exert such an influence on the subject as to incite the commission of an offence that would otherwise not have been committed, in order to make it possible to establish the offence, that is, to provide evidence and institute a prosecution (see Ramanauskascited above, § 55 with further references; and Bannikovacited above, § 37; compare also Pyrgiotakis v. Greece, no. 15100/06, § 20, 21 February 2008). The rationale behind the prohibition on police incitement is that it is the polices task to prevent and investigate crime and not to incite it.

49.  In order to distinguish police incitement, or entrapment, in breach of Article 6 § 1 from the use of legitimate undercover techniques in criminal investigations, the Court has developed the following criteria.

50.  In deciding whether the investigation was “essentially passive” the Court will examine the reasons underlying the covert operation and the conduct of the authorities carrying it out. The Court will rely on whether there were objective suspicions that the applicant had been involved in criminal activity or was predisposed to commit a criminal offence (see Bannikovacited above, § 38).

51.  The Court has found, in that context, in particular, that the national authorities had had no good reason to suspect a person of prior involvement in drug trafficking where he had no criminal record, no preliminary investigations had been opened against him and there was nothing to suggest that he had a predisposition to become involved in drug dealing until he was approached by the police (see Teixeira de Castro, cited above, § 38; confirmed in Edwards and Lewiscited above, §§ 46 and 48Khudobin, cited above, § 129Ramanauskascited above, § 56and Bannikovacited above, § 39; see also Pyrgiotakiscited above, § 21). In addition to the aforementioned, the following may, depending on the circumstances of a particular case, also be considered indicative of preexisting criminal activity or intent: the applicants demonstrated familiarity with the current prices for drugs and ability to obtain drugs at short notice (compare Shannon v. the United Kingdom (dec.), no. 67537/01ECHR 2004IV) and the applicants pecuniary gain from the transaction (see Khudobin, cited above, § 134; and Bannikovacited above, § 42).

52.  When drawing the line between legitimate infiltration by an undercover agent and incitement of a crime the Court will further examine the question whether the applicant was subjected to pressure to commit the offence. In drug cases it has found the abandonment of a passive attitude by the investigating authorities to be associated with such conduct as taking the initiative in contacting the applicant, renewing the offer despite his initial refusal, insistent prompting, raising the price beyond average or appealing to the applicants compassion by mentioning withdrawal symptoms (see, among other cases, Bannikovacited above, § 47; and Veselov and Others v. Russia, nos. 23200/1024009/07 and 556/10, § 92, 2 October 2012).

53.  When applying the above criteria, the Court places the burden of proof on the authorities. It falls to the prosecution to prove that there was no incitement, provided that the defendants allegations are not wholly improbable. In practice, the authorities may be prevented from discharging this burden by the absence of formal authorisation and supervision of the undercover operation (see Bannikovacited above, § 48). The Court has emphasised in that context the need for a clear and foreseeable procedure for authorising investigative measures, as well as for their proper supervision. It considered judicial supervision as the most appropriate means in case of covert operations (see Bannikovacited above, §§ 49-50; compare also Edwards and Lewiscited above, §§ 46 and 48).

(ii)  Application of these principles to the present case

54.  The Court is called upon to determine whether the applicant committed the drug offences he was convicted of as a result of police incitement in breach of Article 6 § 1 (substantive test of incitement). This was the case if the undercover police officers must be considered not to have investigated the applicants activities in an essentially passive manner, but to have exerted such an influence on him as to incite the commission of drug offences he would not have committed otherwise.

55.  Having regard to the criteria established in the Courts case-law in order to distinguish police incitement from legitimate undercover techniques (see paragraphs 49-53 above), the Court notes that at the time the applicant was first approached by the undercover agents in November 2007, there were no objective suspicions that he was involved in drug trafficking. The Aachen District Courts order of 18 October 2007 authorised criminal investigations by undercover police officers only against S. and five other persons not including the applicant. No criminal investigations were instituted against the applicant at that time. The applicant, who had no criminal record, was approached by the undercover agents not on suspicion of any involvement in drug trafficking, but because he was a good friend of the suspect S. and was therefore seen as a means to establish contacts with S.

56.  As to the Governments argument that the applicant was nevertheless predisposed to commit a criminal offence because he had himself raised the possibility to deliver drugs, had proposed the quantities of drugs to be delivered, had described himself as part of a group with S. and had been able to initiate drug deals quickly via his contacts with S., the Court notes the following. The relevant time for determining whether there were objective suspicions that the person concerned was predisposed to commit a criminal offence is the time when the person was (first) approached by the police (see paragraph 51 above). As found above, when the undercover officers started contacting and meeting the applicant in November 2007, the investigation authorities, as clearly established by the Aachen Regional Court in its judgment, did not consider that the applicant was predisposed to traffic in drugsIt is therefore irrelevant that the Aachen District Courtauthorisation extending the scope of the investigations so as to cover also the applicant (see paragraph 11 above) was based on the assumption of such a predisposition, all the more as the applicant had already explained at that moment not to be interested in any business other than the restaurant he ran (see paragraph 10 above). According to the applicant, this important information had not even been communicated to the Aachen District Court by the prosecution (see paragraph 39 above). In these circumstances, the elements mentioned by the Government cannot serve to prove that it was reasonable to conclude that the applicant was predisposed to trade in drugs.

57.  The Court shall further examine the question whether the applicant was subjected to pressure by the undercover agents to commit the offences he was convicted of. It notes in that context that the Regional Court, having regard to the reports drawn up by the agents throughout the undercover measure and to the applicants submissions, established that the agents had been careful not to propose concrete illegal business transactions or specific types or amounts of drugs before their respective counterparts, the applicant or S., took the first step. In that context, it is of relevance, as stressed by the Government, that the applicant was found to have raised the possibility to arrange for drugs to be sold by S., albeit in a context thoroughly prepared by the undercover agents and aimed at arriving at a sale of drugs by S. to them.

58.  However, the Court cannot but note that on 1 February 2008 the applicant, having been called by undercover agent P., explained to the latter that he was no longer interested in participating in a drug deal. Despite this, undercover agent P. re-contacted the applicant on 8 February 2008 and persuaded him to continue arranging the sale of drugs by S. to the undercover agents. By that conduct against the applicant the investigating authorities clearly abandoned a passive attitude and caused the applicant to commit the offences. In view of the material before it, the authorities reapproached the applicant in order to make it possible to establish drug trafficking and to institute a prosecution both against the applicant, against whom a court order authorising the use of undercover agents had been obtained on 7 February 2008, and against S., with whom the authorities could only communicate via the applicant.

59.  In the light of the above considerations, the Court concludes that the undercover measure at issue went beyond the mere passive investigation of pre-existing criminal activity and amounted to police incitement, as defined in the Courts case-law under Article 6 § 1 of the Convention. The evidence obtained by police incitement was further used in the ensuing criminal proceedings against the applicant.

2.  Whether the applicant lost his victim status

(a)  The parties submissions

(i)  The applicant

60.  The applicant took the view that his conviction had essentially been based on the evidence obtained by entrapment, which had rendered his trial unfair. Ihis view, it had not been sufficient that the Regional Court, in compliance with the Federal Court of Justices well-established case-law (see paragraphs 26-31 above), had mitigated his sentence as a result of the police entrapment in breach of the Convention. Referring, inter alia, to the Courts case-law established in the cases of Teixeira de Castro (cited above) and Vanyan (cited above), he argued that the proceedings against him should have been discontinued.

(ii)  The Government

61.  The Government submitted that the use of the evidence obtained by the undercover agents at the trial against the applicant had not rendered the proceedings against him unfair. The Regional Court had considerably mitigated the applicants sentence because, despite the fact that that court had not considered that there had been undue police incitement for the purposes of the Courts case-law, there had been an incentive for committing the offences by the State through its undercover agents. Moreover, the reports drawn up by the undercover agents had been disclosed in the criminal proceedings against the applicant. The Regional Court had examined allegations of an undue incitement made by the applicant, who had been able to exercise his defence rights in this respect.

(b)  The Courts assessment

(i)  Relevant principles

62.  The Court reiterates that it falls, firstly, to the national authorities to redress any violation of the Convention (see, inter aliaSiliadin v. France, no. 73316/01, § 61, ECHR 2005-VII, and Scordino v. Italy (no. 1) [GC], no. 36813/97, § 179, ECHR 2006V). A decision or measure favourable to the applicant is not, in principle, sufficient to deprive him of his status as a “victim” for the purposes of Article 34 of the Convention unless the national authorities have acknowledged, either expressly or in substance, and then afforded redress for the breach of the Convention (see, inter aliaEckle v. Germany, 15 July 1982, § 66, Series A no. 51; Dalban v. Romania [GC], no. 28114/95, § 44, ECHR 1999-VI; Scordino (no. 1), cited above, § 180; and Gäfgen v. Germany [GC], no. 22978/05, § 115, ECHR 2010).

63.  As to the redress which is appropriate and sufficient in order to remedy a breach of a Convention right at national level, the Court has generally considered this to be dependent on all the circumstances of the case, having regard, in particular, to the nature of the Convention violation at stake (see Gäfgencited above§ 116; compare also Scordino (no. 1), cited above, § 186).

64.  In cases of police incitement in breach of Article 6 § 1 of the Convention, the Court, in its well-established case-law, reiterates that the public interest in the fight against serious crimes, such as drug trafficking, cannot justify the use of evidence obtained as a result of police incitement (see the case-law cited above at paragraph 47). For the trial to be fair within the meaning of Article 6 § 1 of the Convention, all evidence obtained as a result of police incitement must be excluded or a procedure with similar consequences must apply (see Lagutin and Others v. Russia, nos. 6228/0919123/0919678/0752340/08 and 7451/09, § 117, 24 April 2014 with further references).

(ii)  Application of these principles to the present case

65.  In determining whether the domestic courts have acknowledged, either expressly or in substance, a breach of Article 6 § 1, the Court observes that in its judgment convicting the applicant of drug trafficking, the Aachen Regional Court, having established in detail the facts underlying the undercover measure, found that the applicant had been incited (verleitet) – but not instigated (angestiftet) – by a State authority to commit offences. The Regional Court based this finding essentially on the same facts on which the Court based its finding that the undercover measure at issue amounted to police incitement as defined in the Courts case-law under Article 6 § 1 of the Convention. The Regional Court stressed, in particular, the lack of suspicion of involvement in drug trafficking against the applicant prior to the undercover measure concerning him and the fact that the authorities, despite their otherwise cautious approach, re-contacted the applicant and dispersed his suspicions and fear after the latter had renounced any participation in the drug transaction (see paragraphs 16-18 above).

66.  The Court observes, however, that in the Governments submission, the Regional Court did not mean to acknowledge, by these statements, that there had been undue police incitement for the purposes of the Courts caselaw. The Court notes that the Regional Court did not expressly refer either to Article 6 § 1 of the Convention, to corresponding rights under the Basic Law or to the Federal Court of Justices well-established case-law on undue police incitement (see paragraphs 26-31 above), which with the Regional Courts reasoning appears to be in line. Nonetheless, it considers that it can leave open the question whether the Regional Court, by its above findings, can be considered to have acknowledged in substance a breach of Article 6 § 1 in view of the following.

67.  Even assuming an acknowledgement, by the Regional Court, of a breach of Article 6 § 1 of the Convention, the Court must further determine whether that court afforded sufficient redress for the breach of the Convention. It notes that the Regional Court expressly stated that it had been a particularly weighty factor mitigating the sentence that the applicant had been incited by State authority to commit offences.

68.  In determining whether a considerable mitigation of the sentence may be considered as having afforded the applicant sufficient redress for a breach of Article 6 § 1, the Court observes the following. Under the Courts well-established case-law, Article 6 § 1 of the Convention does not permit the use of evidence obtained as a result of police incitement. For the trial to be fair within that provision, all evidence obtained as a result of police incitement must be excluded or a procedure with similar consequences must apply (see paragraphs 47 and 64 above). In view of this case-law, it must be concluded that any measure short of excluding such evidence at trial or leading to similar consequences must also be considered as insufficient to afford adequate redress for a breach of Article 6 § 1.

69.  The Court notes that in the present case the evidence obtained by police incitement was used at the applicants trial and his conviction was based on that material. Moreover, not least in view of the importance of that material to prove the applicant guilty, the Court is not convinced that even a considerable mitigation of the applicants sentence can be considered as a procedure with similar consequences as an exclusion of the impugned evidence. It follows that the applicant has not been afforded sufficient redress for the breach of Article 6 § 1.

70.  The Court would add that, even though it appears plausible that the sentence imposed on the applicant for drug trafficking was considerably mitigated as a result of the police incitement, the exact reduction of the sentence was not fixed in the judgment and was thus not clearly measureable.

71.  In view of the foregoing, the applicant may still claim to be the victim of a breach of Article 6 § 1.

3.  Conclusion

72.  Accordingly, there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

II.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

73.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

74.  The applicant claimed a total of 85,525.67 euros (EUR) in respect of pecuniary damage. This sum comprised EUR 68,799.99 (EUR 2,000 per month) for loss of gains from the closure of his restaurant in September 2008 as a result of his detention until his release on 12 July 2011. He further claimed EUR 2,090.71 per month and person for expenses incurred for employing two replacement cooks in his restaurant between May and August 2008 in his restaurant. He refers to copies of documents attached to his application (a calculation by a tax consultant of the gains from his restaurant between January and July 2008 and several pay slips of two of his employees during the relevant period) to support his claim.

75.  The applicant further claimed a total of at least EUR 11,749.99 in respect of non-pecuniary damage. This sum comprised EUR 8,249.99 in compensation for his pre-trial detention and detention for 3.3 years (he relied on unspecified case-law to explain his calculation) and at least EUR 3,500 in compensation for the length of the proceedings.

76.  The Government considered that, even if there had been a breach of the Convention, the applicant did not sufficiently substantiate his claims for compensation for pecuniary damage. Even though there may have been an average operating result of his restaurant of some EUR 2,000 per month prior to his detention, it was unclear whether the applicant would have continued running his restaurant and earning that sum during the period in which he had been detained. Moreover, it was unclear from the pay slips submitted by the applicant whether the employment of the two persons mentioned therein had any link to the applicants detention since May 2008.

77.  As to the compensation the applicant apparently claimed for nonpecuniary damage, the Government argued that the applicant failed to demonstrate that he would not have been convicted without the intervention of the undercover agents.

78.  The Court, examining the applicants claim relating to pecuniary damage, would stress that the award of damages in this case relates to the manner in which the proceedings were conducted. The link between that manner and the specific amounts of pecuniary damage claimed are matters to be assessed in domestic proceedings. In case of an acquittal, the applicant could claim compensation for damage suffered on account of his conviction, and the domestic courts would then be in the best position to deal with that claim (compare also, mutatis mutandisVeselov and Otherscited above, §§ 135-136).

79.  The Court further considers that the applicant must have suffered distress as a result of the fact that he did not have a fair trial on account of his conviction for drug offences the commission of which had been incited by the police. The Court considers that the finding of a violation of Article 6 § 1 does not constitute in itself sufficient just satisfaction in respect of any non-pecuniary damage suffered by the applicant. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 8,000 in this respect, plus any tax that may be chargeable on that amount. The claim for compensation for length of proceedings must be dismissed as the applicants complaint in this respect has been declared inadmissible (see paragraph 4 above).

B.  Costs and expenses

80.  The applicant also claimed a total of EUR 10,685.03 plus valueadded tax for the costs and expenses incurred in the proceedings before the domestic courts. This sum included EUR 4,201.68 net for lawyers costs in the proceedings before the Regional Court, EUR 5,000 net for lawyers costs in the proceedings before the Federal Court of Justice and EUR 1,483.35 net for lawyers costs in the proceedings before the Federal Constitutional CourtThe applicant submitted copies of bills issued to him by his lawyer in respect of the latter two amounts.

81.  Submitting documentary evidence, the applicant further claimed EUR 2,654.72 plus value-added tax for lawyers costs incurred in the proceedings before the Court.

82.  The Government considered that the applicant did not sufficiently substantiate his costs and expenses either. It was unclear from the invoices submitted, which referred to “the criminal case of” the applicant, whether they referred to the proceedings at issue and which services had been paid for and on what basis.

83.  According to the Courts case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 8,500 covering costs under all headsplus any tax that may be chargeable to the applicant.

C.  Default interest

84.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1.  Declares the application admissible in so far as it concerns the applicants complaint about the alleged unfairness of the criminal proceedings against him;

2.  Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

3.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts:

(i)  EUR 8,000 (eight thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii)  EUR 8,500 (eight thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4.  Dismisses the remainder of the applicants claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 23 October 2014pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Claudia Westerdiek                        Mark Villiger
Registrar                                        President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde