Postupak je pokrenut na osnovu predstavke koju je hrvatski državljanin, Mario Begović, podeno Evropskom sudu za ljudska prava, 2014. godine.

Podnosilac je stupio u bračnu zajednicu sa D.M. 1998. godine, koja je 2001. godine rodila njihovog sina. Porodica je živela u Sesvetama do 2007. godine, kada se podnositelj predstavke zbog posla preselio u Vukovar. 2008. godine, D.M. je podnela tužbu tražeći razvod braka i zahtevajući da dete ostane da živi sa njom, kao i da joj se dodeli izdržavanje deteta, navodeći da je brak de facto prestao da postoji kada se podnosilac preselio u Vukovar. Centar za socijalni rad Sesvete utvrdio je da su odnosi među roditeljima izuzetno napeti i trajno narušeni, da je njihova komunikacija loša i da imaju poteškoća u donošenju odluka koje se tiču brige o detetu. U mišljenju koje je dao Centar za socijalni rad navedeno je i da su susreti i druženja podnosioca predstavke sa sinom problematični. Tokom postupka razvoda braka, psiholog Centra za socijalni rad je naglasila da su detetu potrebi susreti i druženje sa ocem kako bi sa njim održao emocionalnu vezu. Dana 12. oktobra 2012. Općinski sud u Sesvetama doneo je presudu kojom je odredio da će dete živeti s majkom, a podnosiocu predstavke dodelio prava na susrete i druženja. Takođe je naložio podnocu da plaća iznos od 2.000 kuna (HRK) mesečno za izdržavanje deteta. Na presudu su se žalile obe strane.

U međuvremenu, Općinski sud u Sesvetama je tri privremene odluke o susretima i druženju oca i sina. Majka se žalila na sve tri odluke. Žalba na treću odluku donetu 2009. godine je odbijena. Otac je u februaru 2010. godine poneo zahtev za izvršenje odluke o viđanju detata iz 2009. godine. Opštinski sud u Vinkovcima doneo je rešenje o izvršenju, koje je ukinuo Županijski sud u Vukovaru i predmet vratio na ponovno suđenje. Nakon dostavljanja mišljenja Centra za socijalni rad Vinkvoci o neophodnosti omogućavanja redovnih susreta oca i deteta, Opštinski sud u Vinkovicima donosi novo rešenje o izvršenju, na koju se majka žali i žalba biva odbijena. U tri navrata 2011. godine otac je obavestio sud da nije ostvario nikakav kontakt sa detetom te ponovo zatražio pomoć policije i centra za socijalni rad. Izvršni postupak je na kraju obustavljen. Podnosilac pokreće novi izbvršni postupak 2013. godine. Februara 2016. godine, podnosilac je obavetsio sud da se susreti sa detetom još uvek ne ostavruju. U momentu donišenja presude ESLJP izvršni postupak je još u toku.

U međuvremenu, 2011. godine, podnosilac predstavke je podneo krivičnu prijavu protiv D.M: zbog krivičnog dela sprečavanja mera za zaštitu deteta. Opštinski sud u Vikovaru je 2013. godine D.M. proglasio krivom i izrekao joj je sudsku opomenu. Krajem 2013. godine podignuta je optužnica protiv D.M. zbog nesprovođenja odluka o zaštiti dobtobiti deteta, pre svega zbog onemogućavanja izvršenja odluke o ostvarivanju prava podnositelja na susrete i druženje sa detetom. Opštinski sud u Vukovaru je 2018. godine D.M. proglasio krivom te je osudio na kaznu zatvora od godinu dana uslovno na dve godine.

Podnosilac je naveo je da je propust države da sprovede pravosnažnu presudu i omogući uživanje njegovih prava na susrete i druženje sa sinom doveo do povrede njegovog prava na poštovanje porodičnog života, kako je predviđeno članom 8 Konvencije.

Sud je jednoglasno utvrdio da jeste došlo do povrede člana 8 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL SUDA

PREDMET BEGOVIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 35810/14)

PRESUDA

STRASBOURG

13. lipnja 2019.

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Begović protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u odboru u sastavu:

Tim Eicke, predsjednik,
Jovan Ilievski,
Raffaele Sabato, suci,
i Renata Degener, zamjenica tajnika Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 21. svibnja 2019., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 35810/14) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Mario Begović („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 5. svibnja 2014. godine.
Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa V. Šnur, odvjetnica iz Vinkovaca. Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica, gđa. Š. Stažnik.
Podnositelj zahtjeva naveo je da je propust države da provede i omogući uživanje njegovih prava na susrete i druženje sa sinom doveo do povrede njegovog prava na poštovanje obiteljskog života.
Dana 30. lipnja 2014. godine Vlada je primila obavijest o prigovoru u pogledu poštovanja obiteljskog života, a ostatak zahtjeva proglašen je nedopuštenim u skladu s pravilom 54. stavkom 3. Poslovnika Suda.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelj zahtjeva rođen je 1973. godine i živi u Vinkovcima.
Dana 19. rujna 1998. podnositelj zahtjeva oženio se D.M., a ona je rodila njihovog sina 17. travnja 2001. godine. Obitelj je zajedno živjela u Sesvetama do 2007. godine, kada se podnositelj zahtjeva zbog posla preselio u Vukovar.

A. Parnični postupak radi razvoda braka, odluke o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti te pravu na susrete i druženja

1. Glavni postupak

Dana 29. siječnja 2008. D.M. je podnijela tužbu protiv podnositelja zahtjeva Općinskom sudu u Sesvetama, tražeći razvod, odluku o tome da njihov sin živi s njom te odluku o uzdržavanju djeteta. Ustvrdila je, inter alia, da je njihova bračna zajednica de facto okončana u ožujku 2007. godine, kada se podnositelj zahtjeva preselio u Vukovar.
Dana 27. ožujka 2008. D.M. je zatražila od suda da donese privremenu odluku o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti te o susretima i druženju s drugim roditeljem te da dijete privremeno živi s njom do donošenja pravomoćne presude. Podnositelj zahtjeva zatražio je da dijete privremeno živi s njim.
U svom mišljenju Općinskom sudu od 4. lipnja 2008. godine donesenom u sklopu obveznog postupka posredovanja, Centar za socijalnu skrb Sesvete utvrdio je da su odnosi između roditelja bili izrazito i trajno napeti; njihova međusobna komunikacija bila je loša i imali su poteškoća pri postizanju dogovora o roditeljskoj skrbi. U mišljenju je bilo navedeno i da su susreti i druženja podnositelja zahtjeva s njegovim sinom problematični.
Tijekom postupka razvoda braka sud je saslušao brojne vještake, uključujući psihologinju iz Centra za socijalnu skrb Sesvete, 30. lipnja 2008. godine, koja je naglasila da su djetetu potrebni susreti i druženje s ocem kako bi s njim održao emocionalnu vezu.
Dana 3. srpnja 2008. Općinski sud u Sesvetama donio je prvu privremenu odluku o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, te susretima i druženju s drugim roditeljem kojim je odlučio da će dijete privremeno živjeti s majkom a podnositelju zahtjeva dodijelio pravo na susrete i druženja. Nakon žalbe koju je podnijela D.M., Županijski sud u Zagrebu ukinuo je tu odluku 28. listopada 2008. godine.
U međuvremenu, dana 30. rujna 2008. Općinski sud u Sesvetama djelomičnom je presudom razveo brak između podnositelja zahtjeva i D.M., ali postupak se nastavio radi rješavanja pitanja s kojim će roditeljem dijete živjeti, o susretima i druženju s drugim roditeljem te uzdržavanja djeteta, radi kojih je sud odlučio odrediti vještačenje od strane Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba.
U ponovljenom postupku, dana 20. siječnja 2009. Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba provela je obradu podnositelja zahtjeva, D.M. i njihovog sina. Utvrdila je da je dijete depresivno zbog rastave roditelja i opterećeno njihovim napetim odnosima, što ga je dovelo do sukoba lojalnosti. Stoga je preporučila savjetodavni rad s roditeljima i suportivnu psihoterapiju djetetu.
Dana 20. ožujka 2009. Općinski sud donio je drugu privremenu odluku o susretima i druženju s drugim roditeljem, kojim je podnositelju zahtjeva dodijelio pravo na susrete i druženja jedan dan u tjednu, svaki drugi vikend, svaki drugi državni praznik i pola školskih praznika. Ta je odluka ponovno ukinuta po žalbi D.M. i predmet je vraćen na ponovno suđenje.
Dana 15. listopada 2009. Općinski sud donio je treću privremenu odluku o susretima i druženju, kojim je podnositelju zahtjeva dodijelio pravo na susrete i druženja dva sata svake srijede, svaki drugi vikend i svaki drugi državni praznik. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi:

„... [I]z stanja cjelokupnog spisa proizlazi zaključak suda prvog stupnja da se do sada susreti djeteta i oca nisu odvijali na način da to bude u interesu djeteta jer je otac imao omogućene susrete iznimno rijetko i ti su povremeni susreti srijedom bili ograničeni na trajanje od 15 minuta nakon prestanka nastave ...

... Do sada izražena nesuradnja roditelja po pitanju ostvarivanja roditeljskih prava i izraženi čvrsti stav predlagateljice i nespremnost na suradnju s [podnositeljem] ne može biti na uštrb interesa djeteta ...

Obzirom na činjenicu da u dosadašnjem postupku majka djeteta nije pokazala interes za suradnju s ocem u pogledu vremena koje je ocu i djetetu određeno za susrete tijekom jednog dana u tjednu valjalo je u interesu djeteta dopuniti raniju odluku ...“

Žalba koju je D.M. podnijela protiv tog rješenja je odbijena.
U siječnju 2011. godine, na zahtjev Centra za socijalnu skrb Sesvete, sud je odredio vještačenje stranaka, uzimajući u obzir sve veći otpor djeteta prema susretima i druženju s ocem. D.M. i dijete odbili su podvrgnuti se vještačenju određenom od strane suda.
Dana 28. rujna 2012. Općinski sud u Sesvetama održao je ročište na kojem je dijete izjavilo da želi živjeti s majkom.
Dana 12. listopada 2012. Općinski sud u Sesvetama donio je presudu kojom je odredio da će dijete živjeti s majkom, a podnositelju zahtjeva dodijelio prava na susrete i druženja. Također je naložio podnositelju zahtjeva da plaća iznos od 2.000 kuna (HRK) mjesečno za uzdržavanje djeteta. Mjerodavni dio te presude glasi kako slijedi:

„Dijete je u dobi od jedanaest i pol godina, i ma koliko značajan bio u dosadašnjem razvojnom periodu bio utjecaj majke na dijete (u smislu očevih tvrdnji o manipulaciji), ono ostavlja dojam dječaka koji vrlo čvrsto stoji kod svojih uvjerenja i stavova, koji vrlo otvoreno i slobodno iskazuje svoju volju ...

Želi živjeti s majkom i najviše dva sata subotom bez nadzora provoditi s ocem jer mu je tjedni raspored pun školskih obveza i obveza sa glazbenom školom te putem suda apelira na roditelje da poduzmu sve kako bi svi postupci koji se vode kod sudova prestali.

... [Centar za socijalnu skrb Vinkovci] predlaže da se dijete viđa s ocem svake subote u mjesecu od 10 do 17 sati ... te da zajedno provode sedam dana zimskih praznika, petnaest dana ljetnih praznika te naizmjence blagdane.

... [vršiteljica nadzora Centra za socijalnu skrb Vinkovci od 15. srpnja 2010. godine do 15. srpnja 2011. godine] je jednom vidjela [dijete] na pragu kada je dijete odbilo i razgovor i susret s ocem i s njom te ... je dijete pokazivalo otpor i prema ocu i prema njoj ..., a [vršiteljica nadzora Centra za socijalnu skrb Vinkovci od 15. veljače 2012. godine] izjavila je da je prvi susret održan, da su i nakon toga održavani susreti, ali ne svaki prema odluci suda i to djelomično, [vršiteljica nadzora također je izjavila] da je dječak iskazivao otpor pa je u dogovoru s majkom i ocem određen drugi termin koji je održan, ali slijedeći opet nije, navela je i da dječak ocu uputio zahtjev da prestane tužiti mamu pa će i dijete viđati s ocem ...

[Dječak] se i sam izrazio u tekstu kojeg je napisao u vrijeme kada je išao u treći razred i iz tog pisma se vidi jaka povezanost djeteta s majkom i izrazita opterećenost sudskim postupcima koji su u tijeku (ovršni, kazneni, ovaj postupak) i opterećenost djeteta stavom da je njegov otac ostavio njegovu majku i da ne poštuje ljubav koju dijete osjeća za majku kao i opterećenje da „mora biti s ocem“ odnosno provoditi s njim vrijeme kada to ne želi i osjećaj da ga otac ne razumije i da ga niti ranije nije razumio te tuga koju osjeća jer otac ima novu obitelj ...

U predmetnom slučaju od rođenja djeteta dijete je emocionalno više vezano uz majku nego uz oca, ono je i dalje emocionalno snažno vezano uz majku i pokazuje otpor prema ocu. Također pokazuje značajan stupanj otpora prema unaprijed određenom rasporedu odvijanja susreta u određenom vremenskom trajanju, a roditelji djeteta usprkos svega ne postižu niti minimalni stupanj suradnje i spremnosti na razgovor radi interesa zajedničkog djeteta već se protekom vremena sve više udaljavaju jedno od drugog i konfrontiraju se što u krajnjoj liniji pokazuje i ovršni postupak i nadzor nad susretima koji na dijete dodatno negativno utječu jer dijete ovdje nema slobodu izbora.

Zajednička roditeljska skrb je nužna za zdrav, valjani i uspješan razvoj i odrastanje svakog djeteta, u ovom slučaju toga nema. Niti jedna odluka suda ne može na bolji način nadomjestiti dobar sporazum roditelja o zajedničkoj skrbi i takva odluka u konkretnom slučaju nameće se djetetu kao određeni imperativ, ali u konačnici štiti djetetovo „pravo na oba roditelja“.

... kako bi se emocionalni odnos s ocem uspostavio i zaživio, uvažavajući želju djeteta i njegovo slobodno vrijeme [sud] odlučuje da se susreti odvijaju subotom u početku u trajanju od dva sata ... kako bi dijete uvidjelo da je sud ... poštivao njegovu želju određujući kraće susrete kako bi dijete samo izrazilo želju da s ocem provede duže vremena ili čak manje ... a nakon toga određeni su susreti svake subote od 10 do 17 sati [po prijedlogu Centra za socijalnu skrb Vinkovci] ...

Obzirom na tijek i trajanje ovog sudskog postupka dokazni prijedlog Centra od 28. rujna 2012. godine da sud naloži roditeljima i djetetu da se uključe u timsku obradu Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba radi provođenja timske obrade, nakon čega bi Centar dao svoj konačan prijedlog, odbijen je jer je procijenjeno da ne postoje osnovani razlozi zbog kojih ne bi ... donio odluku nakon više od četiri godine ..., a obzirom da je Centar za socijalnu skrb Vinkovci dostavio ... mišljenje i obzirom na činjenicu da su i odluke koje sud u ovom postupku donosi podložne promjenama u smislu odredbe čl. 102. Obiteljskog zakona.“

Obje stranke uložile su žalbe protiv te presude, koje je drugostupanjski sud odbio. Naknadno podnesena ustavna tužba podnositelja zahtjeva također je odbijena.

2. Prvi ovršni postupak

U međuvremenu, 12. veljače 2010. godine podnositelj zahtjeva zatražio je ovrhu radi provedbe trećeg privremenog rješenja Općinskog suda u Sesvetama od 15. listopada 2009. godine (vidi stavak 15. ove presude). Zatražio je od suda da naloži D.M. da mu omogući susrete i druženja sa sinom uz prijetnju izricanja novčane kazne u iznosu od 5.000 kuna. Ako se ne bude pridržavala sudskog rješenja, podnositelj je predložio da sudski ovršitelj, policija i predstavnici centra za socijalnu skrb interveniraju na mjestu događaja.
Istoga dana Općinski sud u Vinkovcima donio je rješenje o ovrsi kojim je D.M. odredio rok od osam dana da postupi sukladno trećem privremenom rješenju uz prijetnju izricanja novčane kazne u iznosu od 5.000 kuna. Nakon žalbe koju je podnijela D.M., Županijski sud u Vukovaru ukinuo je 21. svibnja 2010. godine rješenje o ovrsi i vratio predmet na ponovno suđenje, utvrdivši da prvostupanjski sud mora zatražiti mišljenje nadležnog centra za socijalnu skrb.
Dana 5. listopada 2010. Centar za socijalnu skrb u Vinkovcima dostavio je izvješće u kojem je preporučio da se ovršni postupak dovrši jer je uspostavljanje redovitih susreta i druženja s ocem u najboljem interesu djeteta.
Dana 11. listopada 2010. Općinski sud u Vinkovcima donio je novo rješenje o ovrsi. Žalba koju je D.M. podnijela protiv tog rješenja je odbijena.
Dana 21. siječnja 2011. Općinski sud u Vinkovcima izrekao je novčanu kaznu D.M. u iznosu od 5.000 kuna zbog nepridržavanja privremenog rješenja Općinskog suda u Sesvetama o pravu na susrete i druženja. Također joj je naloženo da omogući podnositelju zahtjeva ostvarivanje njegovih prava na susrete i druženja u roku od osam dana pod prijetnjom izricanja daljnje novčane kazne u iznosu od 7.000 kuna. D.M. je uložila žalbu.
Dana 30. svibnja, 30. lipnja i 25. srpnja 2011. podnositelj zahtjeva obavijestio je Općinski sud da nije ostvario nikakav susret ni druženje sa svojim sinom te je ponovno zatražio intervenciju policije i centra za socijalnu skrb.
Dana 3. kolovoza 2011. Općinski sud u Vinkovcima zamijenio je novčanu kaznu izrečenu D.M. kaznom zatvora u trajanju od dvadeset osam dana, izrekao joj je novčanu kaznu u iznosu od dodatnih 7.000 kuna i naložio joj da omogući podnositelju zahtjeva ostvarivanje njegovog prava na susrete i druženja u roku od osam dana uz prijetnju izricanja daljnje novčane kazne u iznosu od 10.000 kuna. Žalba koju je D.M. podnijela protiv te odluke je odbijena.
Dana 23. travnja 2012. podnositelj zahtjeva obavijestio je Općinski sud u Vinkovcima da još uvijek nije ostvario kontakt sa sinom.
Ovršni postupak u konačnici je obustavljen jer podnositelj zahtjeva nije izmijenio svoj prijedlog za ovrhu u skladu s novom odlukom o pravima na susrete i druženje od 12. listopada 2012. godine (vidi stavak 19. ove presude).

3. Drugi ovršni postupak

Dana 27. kolovoza 2013. podnositelj zahtjeva zatražio je ovrhu radi ostvarenja susreta i druženja utvrđenih u pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Sesvetama od 12. listopada 2012. godine (vidi stavak 19. ove presude).
Dana 30. listopada 2013. Općinski sud u Vinkovcima održao je ročište, na kojem je D.M. tvrdila da nije sprječavala podnositelja zahtjeva da se viđa sa sinom, već dijete nije željelo vidjeti oca.
U veljači 2014. godine Općinski sud u Vinkovcima zatražio je od Centra za socijalnu skrb Vinkovci da imenuje posebnog skrbnika djetetu, što je centar i učinio. Dana 14. travnja 2014. posebni skrbnik djeteta izjavio je da se slaže s prijedlogom za ovrhu. S obzirom na sugestivan utjecaj i manipulativno ponašanje majke, majčina je želja bila, a ne želja djeteta, da dijete ne ostvaruje susrete i druženje s ocem.
U rješenju o ovrsi od 9. veljače 2015. godine Općinski sud u Vinkovcima naložio je D.M. da podnositelju zahtjeva omogući susrete i druženje sa sinom kako je utvrđeno pravomoćnom sudskom presudom od 12. listopada 2012. godine ili će joj u suprotnom biti izrečena novčana kazna u iznosu od 5.000 kuna. Ta je odluka potvrđena po žalbi.
U veljači 2016. godine podnositelj zahtjeva obavijestio je sud da se susreti s njegovim sinom još uvijek ne ostvaruju, a 24. veljače 2016. godine sud je izrekao novu novčanu kaznu D.M., koju je drugostupanjski sud naknadno ukinuo.
Prema dostupnim informacijama, čini se da je ovršni postupak još uvijek u tijeku.

B. Kazneni postupak

U međuvremenu, 9. lipnja 2011. godine podnositelj zahtjeva podnio je optužni prijedlog protiv D.M. pred Općinskim sudom u Vukovaru zbog kaznenog djela sprječavanja mjera za zaštitu djeteta utvrđenog u članku 215. Kaznenog zakona (vidi stavak 47. ove presude).
Tijekom tog postupka sud je 11. listopada 2012. godine saslušao podnositeljevog sina, koji je izjavio da ne želi ostvarivati susrete i druženje s podnositeljem zahtjeva i da taj stav nije potaknula njegova majka. Forenzička psihologinja zaključila je da se želja djeteta da prekine veze s ocem treba promatrati u kontekstu izrazito sugestivnog ponašanja i manipuliranja od strane majke te da prekid kontakta s ocem ne doprinosi dobrobiti djeteta.
Dana 16. svibnja 2013. Općinski sud u Vukovaru proglasio je D.M. krivom te joj je izrekao sudsku opomenu (vidi stavak 47. ove presude). Podnositelj zahtjeva upućen je da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u odvojenom parničnom postupku. Žalbe koje su obje stranke uložile su odbijene.
Dana 13. studenog 2013. Općinsko državno odvjetništvo u Vukovaru podiglo je optužnicu protiv D.M. zbog neprovođenja odluka za zaštitu dobrobiti djeteta, posebice zbog sprječavanja ovrhe radi ostvarivanja prava podnositelja na susrete i druženja u skladu s pravomoćnom sudskom presudom od 12. listopada 2012. godine (vidi stavak 19. ove presude).
Dana 30. rujna 2018. Općinski sud u Vukovaru proglasio je D.M. krivom te ju je osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine uz primjenu uvjetne osude od dvije godine.

C. Ostali relevantni postupci

Dana 13. listopada 2008. Centar za socijalnu skrb Sesvete zaključio je da je obitelji Begović potrebna stručna pomoć te ju je uputio u Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba na procjenu i potencijalni tretman. Centar je u svom dopisu naglasio da su susreti i druženje podnositelja zahtjeva sa sinom otežani jer je majka uvijek prisutna.
Dana 10. ožujka 2009. centar za socijalnu skrb odredio je mjeru zaštite djeteta predviđenu člankom 109. Obiteljskog zakona (vidi stavak 46. ove presude). Konkretno, izdao je upozorenje podnositelju zahtjeva i D.M. o pogreškama koje su dovele do nedostataka u skrbi i odgoju njihovog sina te ih je upozorio na njihovu neadekvatnu suradnju zbog koje su susreti i druženja podnositelja zahtjeva sa sinom otežani. Uputio ih je na savjetovanje i naveo da će poduzeti daljnje mjere zaštite djeteta ako ne budu prisustvovali. U razdoblju od ožujka do srpnja 2009. godine podnositelj zahtjeva i D.M. prisustvovali su savjetovanju.
Dana 1. srpnja 2010., pozivajući se na članak 110. Obiteljskog zakona, centar je podnositelju zahtjeva i D.M. odredio mjeru zaštite djeteta nadzorom nad izvršavanjem roditeljske skrbi na razdoblje od jedne godine. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi:

„Roditelji, nakon prekida partnerske veze nisu ostvarili zadovoljavajuću suradnju po pitanju roditeljstva, a koja bi omogućila adekvatno učešće oba roditelja u životu djeteta. Činjenica je da se susreti i druženja sina i oca ne odvijaju usprkos postojanja pravomoćne sudske odluke. Tretman u [raznim institucijama] kao i tretman kod psihologinje [I.P.] nisu polučili rezultate.

...

Budući da je u konkretnom slučaju ugroženo jedno od temeljnih prava djeteta propisano Konvencijom o pravima djeteta i pozitivnim propisima nužno je bilo djetetovim roditeljima pružiti stručnu pomoć u uspostavljanju adekvatnog odnosa [određivanjem mjere zaštite djeteta] nadzorom nad susretima i druženjem sina i oca, a kako bi se [djetetu] omogućilo sudjelovanje oba roditelja u njegovom odrastanju.

...

...Budući da roditelji djeteta žive odvojeno, otac u Zagrebu, a majka u Vinkovcima, zbog velike udaljenosti [između tih dvaju gradova] i poslovnih obveza te [s obzirom na posljedičnu neprovedivost] sudske odluke u dijelu susreta i druženja sina i oca za vrijeme tjednog kontakta zbog promijenjenih okolnosti, nadzorom nad susretima i druženjem sina i oca [ti susreti i druženje] neće biti obuhvaćeni.“

Dana 25. siječnja 2012. centar je opet odredio mjeru zaštite djeteta nadzorom nad izvršavanjem roditeljske skrbi na još jednu godinu. Utvrdio je da se još uvijek ne ostvaruju susreti podnositelja zahtjeva sa sinom, da podnositelj zahtjeva ne sudjeluje u životu svog sina i da je suradnja između roditelja u potpunosti prestala.
U konačnom izvješću o još jednoj mjeri zaštite djeteta nadzorom nad izvršavanjem roditeljske skrbi, donesenom za razdoblje od srpnja 2015. do lipnja 2016., socijalni radnik zaključio je da mjera nije dala nikakve rezultate jer se susreti i druženje podnositelja zahtjeva sa sinom još uvijek ne ostvaruju.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A. Obiteljski zakon

Mjerodavne odredbe Obiteljskog zakona na snazi u relevantno vrijeme citirane su u predmetu K.B. i drugi protiv Hrvatske (br. 36216/13, stavci 101. - 105., 14. ožujka 2017.).

B. Kazneni zakon

Mjerodavne odredbe Kaznenog zakona iz 1998. godine (Narodne novine br. 110/97 s naknadnim izmjenama i dopunama), koji je bio na snazi od 1. siječnja 1998. do 31. prosinca 2012., glase kako slijedi:

Članak 66. stavak 1.

„Sudska opomena je kaznenopravna sankcija koja se kao mjera upozorenja može primijeniti prema počinitelju kaznenog djela za koje je zakonom propisana kazna zatvora do jedne godine ili novčana kazna, ako se prema načinu djelovanja počinitelja, njegovoj krivnji i prouzročenoj posljedici radi o očito lakom obliku tog [počinjenog] djela. [Može se primijeniti] i kad se s obzirom na sve okolnosti koje se tiču počinitelja, posebno njegova odnosa prema oštećeniku i naknadi štete prouzročene kaznenim djelom steknu uvjeti za postignuće svrhe [sankcije] bez kažnjavanja.“

Članak 215. stavak 1.

„Tko spriječi izvršenje odgojnih ili drugih mjera određenih od suda, centra za socijalnu skrb ili [drugih] državnih tijela ili pravodobno ne ispunjava zakonske obveze [za] zaštitu djeteta ili maloljetne osobe, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.“

Mjerodavna odredba Kaznenog zakona iz 2011. godine citirana je u gore citiranom predmetu K.B. i drugi protiv Hrvatske, stavak 106.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je propust države da provede i omogući uživanje njegovih prava na susrete i druženje sa sinom doveo do povrede njegovog prava na poštovanje obiteljskog života kako je predviđeno člankom 8. Konvencije, koji u mjerodavnom dijelu glasi:

„1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života ...

2. Javna se vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala kao i radi zaštite prava i sloboda drugih.“

A. Dopuštenost

Stranke nisu podnijele nikakva očitovanja o dopuštenosti zahtjeva.
Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositelj zahtjeva

Podnositelj zahtjeva tvrdio je da nacionalne vlasti nisu poduzele dovoljne napore da osiguraju ostvarivanje njegovih prava na susrete i druženje s njegovim djetetom, sukladno domaćim odlukama, prvenstveno zbog ometanja od strane njegove bivše supruge. Pokušao je iskoristiti niz pravnih sredstava, ali ni donošenje rješenja o ovrsi protiv njegove bivše supruge ni njena kaznena osuda nisu mogli dovesti do učinkovite provedbe njegovih prava na susrete i druženje.
Konkretno, podnositelj zahtjeva istaknuo je da je vještačenje provedeno tijekom kaznenog postupka pokrenutog protiv njegove bivše supruge pokazalo da je dijete bilo pod određenim pritiskom majke i da je, kako bi se nastavilo normalno emocionalno i društveno razvijati, dijete željelo nastaviti razvijati emocionalne odnose sa svojim ocem i njegovom obitelji. Štoviše, mjere zaštite djeteta određene podnositelju i D.M. nisu dale nikakve rezultate. Unatoč tome, ni centar za socijalnu skrb ni bilo koja druga ustanova nisu poduzeli nikakve mjere kako bi omogućili susrete i druženje podnositelja zahtjeva kao roditelja s njegovim djetetom.
Nadalje, državna tijela bila su upoznata s manipulativnim ponašanjem D.M. koje je dovelo do djetetova odbijanja da održi kontakt s njim. Unatoč tome, nacionalne vlasti nikada nisu pozvale D.M. i njihovog sina u prostorije centra za socijalnu skrb u Vinkovcima kako bi njihovi stručnjaci pokušali shvatiti zašto dječak odbija vidjeti oca. Isto tako, nisu pokrenule postupak za lišenje roditeljske skrbi D.M.
Konačno, podnositelj zahtjeva izrazio je nezadovoljstvo postupanjem nacionalnih vlasti, posebice neuobičajeno dugim trajanjem domaćih postupaka, koje je rezultiralo time da ga njegov sin sada kategorički odbija vidjeti.

(b) Vlada

Vlada je tvrdila da je država poduzela i dalje poduzima sve razumne mjere kako bi olakšala i omogućila uspostavu susreta i druženja podnositelja zahtjeva s njegovim sinom. Međutim, u ovom predmetu u potpunosti su izostali bilo kakva suradnja i razumijevanje između roditelja.
Domaći stručnjaci koji su radili s obitelji istaknuli su da je ključ za uspostavljanje redovitih i kvalitetnih susreta podnositelja zahtjeva sa sinom uspostavljanje adekvatne suradnje i komunikacije između roditelja, kao i odgovarajuće funkcioniranje njihovog odnosa. Podnositelj zahtjeva i njegova bivša supruga bili su na tretmanu i savjetovanju, ali bez uspjeha, te su u konačnici odbili daljnju terapiju.
Nadalje, Vlada je istaknula da je država poduzela niz mjera kako bi se D.M. pridržavala sudske odluke o podnositeljevim pravima na susrete i druženja. Osim prijetnje novčanom kaznom, koja je u nekoliko navrata tijekom ovršnog postupka zamijenjena kaznom zatvora, osuđena je i u kaznenom postupku.
Osim toga, bila je određena i mjera zaštite djeteta nadzorom nad izvršavanjem roditeljske skrbi. I ona je dala ograničene rezultate zbog nedostatka suradnje i komunikacije između podnositelja zahtjeva i D.M. Isto tako, podnositelj zahtjeva nije pristupao svom sinu dovoljno fleksibilno i blago.
Prema navodima Vlade, dugotrajna i izrazito konfliktna situacija s kojom se dijete suočavalo imala je vrlo negativan utjecaj na njegovo emocionalno i psihičko zdravlje, koje je svim državnim tijelima predstavljalo apsolutni prioritet. Prema tome, pri poduzimanju bilo koje mjere morao se uzeti u obzir mogući utjecaj na dijete. Vlada je stoga istaknula da je raspon mjera koje je država mogla iskoristiti u ovoj situaciji, osobito prisilnih i represivnih mjera, bio ograničen u najboljem interesu djeteta. Štoviše, sve gore navedene radnje povećale su otpor djeteta prema ocu i naporima nadležnih tijela da uspostave kontakt između njih.

2. Ocjena Suda

Sud primjećuje da se ovaj predmet odnosi na neprovođenje ovrhe sudskih odluka kojima su podnositelju zahtjeva dodijeljena prava na susrete i druženja s njegovim sinom. Kao posljedica toga, nije mogao uspostaviti redovit ni smislen kontakt s njim više od devet godina, od raspada njegova braka s D.M. (vidi stavak 7. ove presude). Stoga se u ovom predmetu zadaća Suda sastoji u ispitivanju toga jesu li domaće vlasti poduzele sve potrebne korake koji su se razumno mogli tražiti u konkretnim okolnostima kako bi se olakšao kontakt između podnositelja zahtjeva i njegovog sina.
Mjerodavna načela u pogledu pozitivnih obveza države na temelju članka 8. Konvencije u predmetima koji se odnose na provođenje ovrhe radi ostvarivanja prava na susrete i druženja sažeta su u predmetu Ribić protiv Hrvatske (br. 27148/12, stavci 88. - 89. i 92. - 95., 2. travnja 2015.), i gore citiranom predmetu K.B. i drugi (stavci 143. - 44.). Sud naglašava da u ovoj vrsti predmeta primjerenost mjere treba prosuđivati na temelju brzine njezine provedbe s obzirom na to da tijek vremena može uzrokovati nepopravljive posljedice za odnose između podnositelja zahtjeva i njegovog sina te može dovesti do de facto odlučivanja o tom pitanju (vidi gore citirani predmet Ribić, stavak 93.).
U ovom predmetu susreti i druženje podnositelja zahtjeva s njegovim sinom regulirani su trima privremenim rješenjima o susretima i druženju, od kojih su dva ukinuta po žalbi (vidi stavke 11., 14. i 15. ove presude). Treće privremeno rješenje, koje je u konačnici postalo pravomoćno, doneseno je 15. listopada 2009. godine, odnosno nakon više od dvadeset i jednog mjeseca od dana kada su podnositelj zahtjeva i njegova bivša supruga zatražili od Općinskog suda u Sesvetama da donese privremenu odluku u tom pogledu (vidi stavak 8. ove presude).
Sud nadalje napominje da je pravomoćna presuda o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, te susretima i druženju s drugim roditeljem u predmetu podnositelja zahtjeva donesena 12. listopada 2012. godine (vidi stavak 19. ove presude), odnosno više od četiri i pol godine nakon dana pokretanja postupka (vidi stavak 7. ove presude).
Iz toga proizlazi da je vrijeme potrebno nacionalnim vlastima da donesu pravomoćnu presudu o pravu na susrete i druženja u ovom predmetu bilo neuobičajeno dugo s obzirom na prirodu situacije, unatoč zahtjevu domaćeg prava da se u obiteljskim pitanjima treba hitno postupati (stavak 46. ove presude).
Štoviše, ovršni postupci koji su uslijedili bili su nerazumno dugotrajni. Prvi ovršni postupak u vezi s trećim privremenim rješenjem suda od 15. listopada 2009. godine nije dao nikakve rezultate, dok je drugi ovršni postupak u vezi s pravomoćnom presudom u predmetu – koji je započeo 27. kolovoza 2013. – još uvijek u tijeku više od pet godina kasnije.
S tim u vezi Sud napominje da su tijekom ovršnog postupka domaći sudovi izrekli nekoliko novčanih kazni D.M. zbog nepridržavanja rješenja suda. Međutim, nakon što je postalo jasno da te sankcije nisu dale nikakve rezultate, a podnositelj zahtjeva od suda je zatražio da naloži vlastima da interveniraju (vidi stavke 21. i 26. ove presude), domaći su sudovi trebali usvojiti daljnje mjere radi provedbe ovrhe. Vlada je tvrdila da je određivanje prisilnih i represivnih mjera majci u ovom predmetu bilo ograničeno u najboljem interesu djeteta. Sud ne može prihvatiti tu tvrdnju. Iako prisilne mjere u predmetima koji uključuju djecu nisu poželjne s obzirom na osjetljivost predmeta, Sud je ranije presudio da čvrsta stajališta koja roditelji često zauzimaju u predmetima koji se odnose na odluku o roditeljskoj skrbi i dodjeli prava na susrete i druženja mogu zahtijevati pribjegavanje razmjernim prisilnim mjerama (vidi Vyshnyakov protiv Ukrajine, br. 25612/12, stavak 43., 24. srpnja 2018.). Stoga je Sudu teško prihvatiti činjenicu da, tijekom dvaju ovršnih postupaka u ukupnom trajanju od devet godina, nadležna tijela nikada nisu razmatrala nikakav pokušaj provedbe ovrhe putem sudskog ovršitelja (vidi, nasuprot tome, predmet Grujić protiv Srbije, br. 203/07, stavak 69., 28. kolovoza 2018.).
Točno je da je D.M. u konačnici bila osuđena u dva kaznena postupka zbog nepridržavanja pravomoćnih sudskih rješenja (vidi stavke 38. i 40. ove presude). Međutim, iako ocjena kazni u tom kontekstu nije zadaća Suda, Sud mora napomenuti da je prva kaznenopravna sankcija koja joj je izrečena 2013. godine bila prilično blaga, budući da se sastojala od sudske opomene (vidi stavak 47. ove presude), vrste mjere upozorenja, koja u ovom predmetu nije imala nikakve ozbiljne posljedice za D.M. ako nastavi ometanje u odnosu na podnositelja zahtjeva. U pogledu drugog kaznenog postupka, Sud smatra da se pretjerano dugo vrijeme koje je vlastima trebalo da provedu taj postupak (pet godina; vidi stavak 40. ove presude) ne može smatrati prikladnim odgovorom na hitnost situacije.
Sud je svjestan činjenice da je zadaća domaćih vlasti bila otežana zbog napetih odnosa između podnositelja zahtjeva i D.M. Međutim, nedostatak suradnje između rastavljenih roditelja nije okolnost koja sama po sebi može osloboditi vlasti od njihovih pozitivnih obveza na temelju članka 8. Točnije, takva okolnost nameće obvezu poduzimanja mjera kojima bi se uskladili suprotstavljeni interesi stranaka, imajući na umu najvažnije interese djeteta (vidi Zawadka protiv Poljske, br. 48542/99, stavak 67., 23. lipnja 2005.).
Štoviše, Sud napominje da su već u početnoj fazi postupka radi odlučivanja o roditeljskoj skrbi i o pravu na susrete i druženja s drugim roditeljem, vještaci psiholozi priznali da je bilo poteškoća u susretima i druženju podnositelja zahtjeva s njegovim sinom (vidi stavak 9. ove presude). Tijekom raznih postupaka domaći su sudovi bili sve više svjesni činjenice da majka pokušava isključiti podnositelja zahtjeva iz djetetova života i da ometa njihove susrete i druženje (vidi, primjerice, stavke 15., 37. i 39. ove presude). Iako je majka pred domaćim sudovima tvrdila da zapravo dijete odbija vidjeti svog oca (vidi stavak 37. ove presude), Sud smatra da je dijete bilo dovedeno u očiti sukob lojalnosti te ponavlja da će se vjerojatnost ponovnog spajanja obitelji postupno smanjivati i u konačnici prestati postojati ako biološkom ocu i djetetu nije dopušteno da se uopće vide ili se vide toliko rijetko da se prirodno zbližavanje između njih vjerojatno neće dogoditi (vidi gore citirani predmet Ribić, stavak 99.).
Ukratko, bez obzira na razne nalaze vještačenja tijekom godina kojima je utvrđeno da su redoviti susreti i druženje s podnositeljem zahtjeva u najboljem interesu djeteta (vidi, primjerice, stavke 10. i 37. ove presude), domaće vlasti dugi niz godina nisu poduzele dovoljno učinkovite radnje protiv ometanja i protupravnih radnji od strane D.M., iako su bile dužne to spriječiti (vidi, mutatis mutandis, predmet A.B.V. protiv Rusije, br. 56987/15, stavak 80, 2. listopada 2018.).
Uzimajući u obzir sve gore navedeno, i ne dovodeći u pitanje slobodu procjene tužene države u ovom pitanju, Sud utvrđuje da hrvatske vlasti nisu provele ovrhu radi ostvarivanja prava podnositelja na susrete i druženje s njegovim djetetom, čime su povrijedile njegovo pravo na poštovanje obiteljskog života, kako je zajamčeno člankom 8.
Prema tome došlo je do povrede članka 8. Konvencije.

II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

Podnositelj zahtjeva nije podnio zahtjev za pravičnom naknadom. Sud stoga smatra da nema potrebe dodjeljivati mu ikakav iznos s te osnove.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da je zahtjev dopušten;
Presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 13. lipnja 2019. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Renata Degener Tim Eicke

Zamjenica tajnika Predsjednik

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF BEGOVIĆ v. CROATIA

(Application no. 35810/14)

JUDGMENT

STRASBOURG

13 June 2019

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Begović v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Committee composed of:

Tim Eicke, President,
Jovan Ilievski,
Raffaele Sabato, judges,
and Renata Degener, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 21 May 2019,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 35810/14) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Mario Begović (“the applicant”), on 5 May 2014.

2. The applicant was represented by Mrs V. Šnur, a lawyer practising in Vinkovci. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.

3. The applicant alleged that the failure of the State to enforce and facilitate the enjoyment of contact rights with his son had violated his right to respect for family life.

4. On 30 June 2014 notice of the complaint concerning the right to respect for family life was given to the Government and the remainder of the application was declared inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1973 and lives in Vinkovci.

6. On 19 September 1998 the applicant married D.M., who gave birth to their son on 17 April 2001. The family lived together in Sesvete until 2007, when the applicant moved to Vukovar for work-related reasons.

A. Civil proceedings for divorce, custody and contact rights

1. Principal proceedings

7. On 29 January 2008 D.M. brought a civil action against the applicant in the Sesvete Municipal Court (Općinski sud u Sesvetama), seeking divorce, custody of their son and maintenance for the child. She submitted, inter alia, that their marital union had de facto ended in March 2007 when the applicant had moved to Vukovar.

8. On 27 March 2008 D.M. asked the court to issue an interim custody and contact order and grant her temporary custody of the child until the adoption of the final judgment. The applicant requested that he be granted temporary custody.

9. In its report to the Municipal Court of 4 June 2008 issued as part of the mandatory mediation procedure, the Sesvete social welfare centre established that the relationship between the parents had been deeply and permanently strained; communication between them was poor and they had difficulties agreeing on parental care. The report also stated that the applicant’s contacts with his son were problematic.

10. In the course of the divorce proceedings, the court heard a number of experts, including, on 30 June 2008, a psychologist from the Sesvete social welfare centre, who stressed that the child needed contact with his father in order to maintain an emotional bond with him.

11. On 3 July 2008 the Sesvete Municipal Court issued a first interim custody and contact order, awarding temporary custody to the mother and contact rights to the applicant. Following an appeal lodged by D.M., that decision was quashed by the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) on 28 October 2008.

12. Meanwhile, on 30 September 2008 by a partial judgment the Sesvete Municipal Court dissolved the marriage between the applicant and D.M., but the proceedings continued as regards the remaining issues of custody, contact rights and child maintenance, on which the court decided to obtain an expert opinion from the Zagreb Child Protection Clinic (Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba).

13. In the resumed proceedings, on 20 January 2009 the Zagreb Child Protection Clinic carried out an assessment of the applicant, D.M. and their son. It found that the child was depressed about his parents’ separation and burdened with their strained relationship, which put him in a loyalty conflict. It therefore recommended that the parents undergo counselling and that the child receive supportive psychotherapy.

14. On 20 March 2009 the Municipal Court issued a second interim custody and contact order, granting the applicant contact rights one day per week, every second weekend, every second public holiday and half of the school holidays. That decision was again quashed on D.M.’s appeal and the case was remitted.

15. On 15 October 2009 the Municipal Court issued a third interim contact order, awarding the applicant contact rights to be exercised two hours every Wednesday, every second weekend and every second public holiday. The relevant part of that decision reads as follows:

“... On the basis of the case-file, the first-instance court concludes that meetings between the father and the son have thus far not been taking place in a manner corresponding to the best interest of the child, because the father had been able to see the son very rarely, and those rare occasions on Wednesdays had been limited to fifteen minutes after school ...

... The lack of co-operation by the parents concerning the exercise of their parental rights, the mother’s firm attitude and her unwillingness to co-operate with [the applicant] must not run counter to the child’s interests ...

Given that so far the mother has not been co-operative as regards the time scheduled for father-son meetings once a week, it was in the interest of the child to supplement the previous decision ...”

16. An appeal lodged by D.M. against that order was dismissed.

17. In January 2011, at the request of the Sesvete Social Welfare Centre, the court ordered an expert assessment of the parties, taking into account the growing resistance of the child to contacts with his father. D.M. and the child refused to undertake the court-ordered assessment.

18. On 28 September 2012 the Sesvete Municipal Court held a hearing at which the child said that he wanted to live with his mother.

19. On 12 October 2012 the Sesvete Municipal Court rendered a judgment awarding custody rights to the mother and contact rights to the applicant. It also ordered the applicant to pay 2,000 kunas (HRK) per month for child maintenance. The relevant part of that judgment reads as follows:

“The child is eleven and a half years old and, notwithstanding the significance of the mother’s influence on his development (concerning the father’s allegations of manipulation), he leaves the impression of a boy standing firmly behind his beliefs and attitudes, who expresses his will openly and clearly ...

The child wishes to live with his mother and to spend a maximum of two hours on Saturdays with his father, without supervision, as his weekly schedule is full of school and music assignments. He uses the court to ask his parents to do everything they can in order to bring the court proceedings to an end.

... [the Vinkovci social welfare centre] suggested father-son meetings every Saturday from 10 a.m. to 5 p.m. ... for seven days during the winter holidays, fifteen days during the summer holidays and on alternate public holidays.

... [the Vinkovci social welfare centre’s supervising officer from 15 July 2010 to 15 July 2011] saw the child once on the doorstep. He refused to talk to the father or to her, and showed resistance towards them. [The Vinkovci social welfare centre’s supervising officer since 15 February 2012] said that a first meeting had been held, and there had been meetings after that, but only partially and not in line with the court’s decision. [The supervising officer also said] that the boy had been resisting the meetings, so another date had been scheduled, but the next meeting again had not taken place. The boy had asked his father to terminate the lawsuits against his mother, and said that the father would then be able to see him ...

In an essay which the child wrote in the third grade, one can detect a firm connection with his mother, the heavy burden of the pending court proceedings (enforcement proceedings, criminal proceedings, present case) and the child’s feeling that his father has left his mother and does not respect the love he feels for her. He is also burdened with the feeling that he ‘must spend time with the father’ when he does not want to and the feeling that his father does not understand him and did not understand him earlier. Finally, he is sad about the fact that his father has a new family ...

In the present case the child has had a stronger emotional bond with his mother since birth and shows resistance to his father. He also shows a significant level of resistance towards the set schedule of meetings, and his parents despite everything fail to reach the minimum level of co-operation and dialogue in the interests of their child. With the passage of time, they are drifting apart and argue more and more, which is evident from the enforcement proceedings and the supervision of meetings, which negatively influence their child, deprived of the freedom of choice.

The joint parental care necessary for the healthy, proper and successful development and upbringing of every child is lacking in the present case. No court decision can replace a good agreement between the parents on joint care. Such a decision in the present case is being enforced imperatively on the child, but ultimately protects his ‘right to both parents’.

... in order that a father-son emotional bond can be established and developed, and taking into account the child’s wishes and his free time, the court decides to start with Saturday meetings for two hours ... so that the child can see that the court has respected his ability to independently express the wish to spend more or less time with the father, and afterwards every Saturday from 10 a.m. to 5 p.m. [as suggested by the Vinkovci Social Welfare Centre] ...

Having regard to the events and the length of these proceedings, the Centre’s proposal of 28 September 2012 that the court order the parents and the child to undergo an assessment at the Zagreb Child Protection Clinic, after which the Centre would give its final opinion, was dismissed, as there are no reasons for the court to delay its decision after more than four years, given that the Vinkovci Social Welfare Centre has issued its recommendation and that the decisions in the proceedings are subject to change within the meaning of section 102 of the Family Act.”

20. Both parties lodged appeals against that judgment, which were dismissed by the second-instance court. The applicant’s subsequent constitutional complaint was also dismissed.

2. First set of enforcement proceedings

21. Meanwhile, on 12 February 2010 the applicant sought enforcement of the third interim order of the Sesvete Municipal Court of 15 October 2009 (see paragraph 15 above). He asked the court to order D.M. to enable him to have contacts with his son or to face a HRK 5,000 fine. If she failed to comply with the court order, the applicant suggested that the court enforcement officer, the police and the representatives of the social welfare centre intervene at the scene.

22. On the same day the Vinkovci Municipal Court (Općinski sud u Vinkovcima) issued an enforcement order, setting an eight-day time-limit for D.M. to comply with the third interim order or face a HRK 5,000 fine. Following an appeal lodged by D.M., on 21 May 2010 the Vukovar County Court (Županijski sud u Vukovaru) quashed the enforcement order and remitted the case, finding that the first-instance court had to seek an opinion from the relevant social welfare centre.

23. On 5 October 2010 the Vinkovci social welfare centre delivered a report in which it recommended that the enforcement proceedings be completed because it was in the best interests of the child to establish regular contacts with his father.

24. On 11 October 2010 the Vinkovci Municipal Court issued a fresh enforcement order. An appeal lodged by D.M. against that order was dismissed.

25. On 21 January 2011 the Vinkovci Municipal Court fined D.M. HRK 5,000 for non-compliance with the Sesvete Municipal Court’s interim custody and contact order. She was also ordered to enable the applicant to exercise his contact rights within eight days, failing which she would face a further HRK 7,000 fine. D.M. appealed.

26. On 30 May, 30 June and 25 July 2011 the applicant informed the Municipal Court that he had not had any contact with his son and again requested that the police and the social welfare centre intervene.

27. On 3 August 2011 the Vinkovci Municipal Court converted the fine imposed on D.M. into twenty-eight days’ imprisonment, fined her an additional HRK 7,000 and ordered her to allow the applicant to exercise his contact rights within eight days or face a further HRK 10,000 fine. An appeal lodged by D.M. against that decision was dismissed.

28. On 23 April 2012 the applicant informed the Vinkovci Municipal Court that he still had no contact with his son.

29. The enforcement proceedings were ultimately discontinued because the applicant had not amended his application for enforcement in accordance with the new decision on contact rights of 12 October 2012 (see paragraph 19 above).

3. Second set of enforcement proceedings

30. On 27 August 2013 the applicant sought enforcement of the contact arrangements as set out in the Sesvete Municipal Court’s final judgment of 12 October 2012 (see paragraph 19 above).

31. On 30 October 2013 the Vinkovci Municipal Court held a hearing, at which D.M. claimed that she had not prevented the applicant from seeing his son, but that the child did not want to see his father.

32. In February 2014 the Vinkovci Municipal Court requested the Vinkovci social welfare centre to appoint a special guardian for the child, which it did. On 14 April 2014 the child’s special guardian stated that he agreed with the enforcement request. Given the suggestive influence and manipulative behaviour of the mother, it was the mother’s wish, and not the wish of the child, not to have contacts with the father.

33. In an enforcement order of 9 February 2015 the Vinkovci Municipal Court ordered D.M. to allow the applicant contacts with his son as established in the final court judgment of 12 October 2012, failing which she would be fined HRK 5,000. That decision was upheld on appeal.

34. In February 2016 the applicant informed the court that meetings with his son were still not taking place and on 24 February 2016 the court imposed another fine on D.M., which was subsequently quashed by the second-instance court.

35. According to the available information, the enforcement proceedings appear to be still ongoing.

B. Criminal proceedings

36. Meanwhile, on 9 June 2011 the applicant brought criminal charges against D.M. before the Vukovar Municipal Court (Općinski sud u Vukovaru) for obstruction of child-protection measures laid down in Article 215 of the Criminal Code (see paragraph 47 below).

37. During those proceedings, on 11 October 2012 the court heard the applicant’s son, who stated that he did not wish to have contacts with the applicant and that this attitude had not been induced by his mother. A forensic psychologist concluded that the child’s desire to break ties with the father should be seen in the context of extremely suggestive behaviour and manipulation by his mother and that the cessation of contact with his father did not contribute to the child’s welfare.

38. On 16 May 2013 the Vukovar Municipal Court found D.M. guilty as charged and judicially admonished her (sudska opomena – see paragraph 47 below). The applicant was instructed to pursue his civil claim for damages in separate civil proceedings. Appeals lodged by both parties were dismissed.

39. On 13 November 2013 the Vukovar State Attorney’s Office (Općinsko državno odvjetništvo u Vukovaru) indicted D.M. for non‑implementation of decisions for the protection of child welfare, in particular for obstructing the enforcement of the applicant’s contact rights pursuant to the final court judgment of 12 October 2012 (see paragraph 19 above).

40. On 30 September 2018 the Vukovar Municipal Court sentenced D.M. as charged to one year’s imprisonment suspended for two years (uvjetna osuda).

C. Other relevant proceedings

41. On 13 October 2008 the Sesvete social welfare centre concluded that the Begović family needed professional assistance and referred them to the Zagreb Child Protection Clinic for assessment and possible treatment. In its letter, the centre stressed that contacts between the applicant and his son were difficult because the mother was always present.

42. On 10 March 2009, the social welfare centre adopted a child‑protection measure provided for in section 109 of the Family Act (see paragraph 46 below). In particular, it issued a warning to the applicant and D.M. about mistakes leading to shortcomings in the care and upbringing of their son, and cautioning them about their inadequate cooperation, which made contacts between the applicant and his son difficult. It referred them to counselling and indicated that it would undertake further child-protection measures if they failed to attend. Between March and July 2009 the applicant and D.M. attended counselling sessions.

43. On 1 July 2010, relying on section 110 of the Family Act, the centre imposed on the applicant and D.M. the child-protection measure of supervision of the exercise of parental authority (nadzor nad izvršavanjem roditeljske skrbi) for a period of one year. The relevant part of that decision reads as follows:

“After their separation the parents did not establish adequate communication regarding [the exercise of their parental authority] which would have enabled both parents to participate adequately in the child’s life. The fact is that meetings between the son and the father are not taking place despite the final judicial decision. Treatment in [various institutions], as well as treatment by the psychologist [I.P.], yielded no results.

...

Given that in the instant case one of the basic rights of the child provided for in the Convention on the Rights of the Child and the legislation in force is jeopardised, it was necessary to offer the parents professional assistance in establishing an adequate relationship by [imposing] the [child protection] measure of supervision of contacts between the son and the father so as to enable both parents to participate in [the child’s] upbringing.

...

... [T]he child’s parents live separately, the father in Zagreb and the mother in Vinkovci. [Therefore,] because of the distance [between the two towns] and work obligations, and [given] the [resultant] impossibility of implementing the court’s decision in the part concerning contacts between the son and the father during the week owing to changed circumstances, those [contacts] will not be covered by the supervision of contacts between the son and the father.”

44. On 25 January 2012 the centre again imposed the child-protection measure of supervising the exercise of parental authority for a further year. It found that meetings between the applicant and his son were still not taking place, that the applicant did not participate in his son’s life and that the cooperation between the parents had stopped completely.

45. In the final report on another child protection measure of supervising the exercise of parental authority, issued for the period between July 2015 and June 2016, the social worker concluded that the measure had produced no results as the contacts between the applicant and his son were still not taking place.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. Family Act

46. The relevant provisions of the Family Act in force at the material time have been cited in K.B. and Others v. Croatia (no. 36216/13, §§ 101‑105, 14 March 2017).

B. Criminal Code

47. The relevant provision of the 1998 Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette no. 110/97 with subsequent amendments), which was in force from 1 January 1998 to 31 December 2012, reads as follows:

Article 66 § 1

“A judicial admonition is a criminal sanction which may be imposed as a warning to the perpetrator of a criminal offence for which the law prescribes a prison sentence of up to one year or a fine, if the perpetrator’s modus operandi, and the consequences of the crime suggest that the offence [committed] was light in nature. [It may also be imposed] where in view of the circumstances regarding the perpetrator and particularly his or her attitude towards the victim and the compensation for the damage inflicted by the offence, it is considered that the purpose of the [sanction] can be achieved without imposing a penalty.”

Article 215 § 1

“Anyone who obstructs the execution of educational or other measures ordered by the court, social welfare centre or [other] State authorities or is not discharging its statutory duties [aimed at] the protection of a child or minor in due time, shall be punished by a fine or a term of imprisonment of up to one year.”

48. The relevant provision of the 2011 Criminal Code has been cited in K.B. and Others v. Croatia, cited above, § 106.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

49. The applicant complained that the failure of the State to enforce and facilitate the enjoyment of contact rights with his son had violated his right to respect for family life, as provided for in Article 8 of the Convention, which in so far relevant, reads:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life ...

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A. Admissibility

50. The parties did not make any observations on the admissibility of the application.

51. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

(a) The applicant

52. The applicant argued that the national authorities had not done enough to secure the enjoyment of his contact rights with his child, as set out in the domestic decisions, primarily due to his former wife’s obstructive behaviour. He had tried to use a number of legal remedies, but neither the enforcement order against his former wife nor her criminal conviction could have effectively enforced his contact rights.

53. In particular, the applicant pointed out that the expert witness report prepared in the course of the criminal proceedings instituted against his former wife had shown that the child had been under a certain pressure by his mother and that, in order to continue his normal emotional and social development, the child had wished to continue developing emotional relations with his father and his family. Moreover, the child-protection measures imposed on him and D.M. had yielded no results. Despite that, neither the social welfare centre nor any other institution had undertaken any measures to enable contacts between the applicant as a parent and his child.

54. Furthermore, the State authorities had been familiar with D.M.’s manipulative behaviour which had given rise to the child’s refusal to maintain contacts with him. Yet, the national authorities had never invited D.M. and their son to the premises of the Vinkovci social welfare centre in order for their experts to try and understand why the boy was refusing to see his father. Nor had they instituted proceedings for depriving D.M. of parental custody.

55. Lastly, the applicant resented the national authorities’ conduct, in particular the inordinate length of the domestic proceedings, which had resulted in his son now categorically refusing to see him.

(b) The Government

56. The Government maintained that the State had taken and continued to take all reasonable measures to facilitate and enable the establishment of the applicant’s contact with his son. However, there was a complete lack of cooperation and understanding between the parents in this case.

57. Domestic experts who had worked with the family pointed out that the key to establishing regular and quality meetings between the applicant and his son was the establishment of adequate cooperation and communication between the parents, as well as adequate functioning of their relationship. The applicant and his former wife had undergone treatment and counselling, but to no avail, and ultimately refused further therapy.

58. Furthermore, the Government pointed out that the State had undertaken a number of measures so that D.M. would comply with the court decisions concerning the applicant’s contact rights. She had been threatened with fines, which had also been replaced by imprisonment on several occasions during the enforcement proceedings, and had also been convicted in criminal proceedings.

59. Additionally, the child-protection measure of supervising the exercise of parental care had also been imposed. This too had had limited results owing to the lack of cooperation and communication between the applicant and D.M. The applicant had also failed to approach his son in a more flexible and lenient manner.

60. According to the Government, the long-term and highly conflictual situation faced by the child was very negative for his emotional and psychological health, which was an absolute priority to all State authorities. Therefore, any measure undertaken had to take into consideration the potential impact on the child. The Government, therefore, pointed out that the range of measures that the State could have used in this situation, in particular coercive and repressive ones was restricted in the best interests of the child. Moreover, all the above-mentioned actions had increased the child’s resistance towards his father and the efforts of the competent authorities to establish contact between them.

2. The Court’s assessment

61. The Court notes that the present case concerns the non-enforcement of judicial decisions whereby the applicant was granted contact rights with his son. As a result, he was unable to establish regular and meaningful contact with him for over nine years, since his marriage with D.M. had broken down (see paragraph 7 above). Therefore, in the present case the Court’s task consists in examining whether the domestic authorities took all necessary steps that could reasonably be demanded in the specific circumstances to facilitate contact between the applicant and his son.

62. The relevant principles regarding the State’s positive obligation under Article 8 of the Convention in cases concerning enforcement of contact rights are summarised in the cases of Ribić v. Croatia (no. 27148/12, §§ 88-89 and 92-95, 2 April 2015), and K.B. and Others (cited above, §§ 143-44). The Court would stress that in this type of case the adequacy of the measures taken is to be judged by the swiftness of their implementation, as the passage of time can have irremediable consequences for relations between the applicant and his son and may result in a de facto determination of the matter (see Ribić, cited above, § 93).

63. In the present case the contacts between the applicant and his son were regulated by three interim contact orders, two of which were quashed on appeal (see paragraphs 11, 14 and 15 above). The third interim order, which ultimately became final, was rendered on 15 October 2009, namely after more than twenty-one months from the date on which the applicant and his former wife had asked the Sesvete Municipal Court to issue a temporary decision in this respect (see paragraph 8 above).

64. The Court further notes that the final judgment on custody and contact rights in the applicant’s case was adopted on 12 October 2012 (see paragraph 19 above), that is to say more than four and a half years after the date on which the proceedings were instituted (see paragraph 7 above).

65. It follows that the time it took for the national authorities to adopt a final judgment on contact rights in the present case was inordinately lengthy given the nature of the situation, despite the requirement under domestic law that proceedings in family matters must be treated urgently (see paragraph 46 above).

66. Moreover, the ensuing enforcement proceedings were unreasonably lengthy. The first set of enforcement proceedings concerning the court’s third interim order of 15 October 2009 yielded no results, whereas the second enforcement proceedings concerning the final judgment in the case – which commenced on 27 August 2013 – are still pending more than five years later.

67. The Court notes in this connection that throughout the enforcement proceedings the domestic courts imposed several fines on D.M. for failure to comply with court orders. However, once it was clear that those sanctions had produced no results and the applicant had requested the court to order the authorities to intervene (see paragraphs 21 and 26 above), the domestic courts should have adopted further measures with a view to enforcement. The Government argued that the imposition of coercive and repressive measures on the mother in the present case had been restricted in the best interests of the child. The Court cannot accept that argument. Although coercive measures in cases involving children are not desirable in view of the sensitivity of the matter, the Court has previously held that entrenched positions often taken by the parents in custody and contact cases may make it necessary to have recourse to proportionate coercive measures (see Vyshnyakov v. Ukraine, no. 25612/12, § 43, 24 July 2018). Therefore, the Court has difficulty accepting the fact that during the two sets of enforcement proceedings lasting in total over nine years, not a single enforcement attempt through the court enforcement officer has ever been considered by the relevant authorities (see, by contrast, Grujić v. Serbia, no. 203/07, § 69, 28 August 2018).

68. It is true that D.M. was ultimately convicted in two sets of criminal proceedings for failure to comply with final court orders (see paragraphs 38 and 40 above). However, although the assessment of penalties in that context is not the Court’s task, it cannot but note that the first criminal sanction imposed on her in 2013 was rather lenient, as it consisted in a judicial admonition (see paragraph 47 above), a type of warning measure, which in the present case did not have any serious consequences for D.M. if she continued her obstructive behaviour vis-à-vis the applicant. As regards the second set of criminal proceeding, the Court considers that the inordinate amount of time it took the authorities to conduct those proceedings (five years; see paragraph 40 above) could not be seen to serve as an adequate response to the urgency of the situation.

69. The Court is mindful of the fact that the domestic authorities’ task was rendered difficult by the strained relationship between the applicant and D.M. However, the lack of cooperation between separated parents is not a circumstance which can by itself exempt the authorities from their positive obligations under Article 8. It rather imposes on them an obligation to take measures that would reconcile the conflicting interests of the parties, keeping in mind the paramount interests of the child (see Zawadka v. Poland, no. 48542/99, § 67, 23 June 2005).

70. Moreover, the Court notes that already at the initial stage of the custody and contact proceedings, expert psychologists acknowledged that there had been difficulties in the contacts between the applicant and his son (see paragraph 9 above). Throughout the various sets of proceedings, the domestic courts became increasingly aware of the fact that the mother was trying to exclude the applicant from the child’s life and that she was obstructing their contacts (see, for example, paragraphs 15, 37 and 39 above). Although the mother maintained before the domestic courts that it was in fact the child who was refusing to see his father (see paragraph 37 above), the Court considers that the child had been in an obvious conflict of loyalties and reiterates that the likelihood of family reunification will be progressively diminished and eventually destroyed if the biological father and the child are not allowed to see each other at all, or only so rarely that no natural bonding between them is likely to occur (see Ribić, cited above, § 99).

71. In sum, notwithstanding the various expert reports over the years which had established that regular contacts with the applicant had been in the child’s best interests (see, for instance, paragraphs 10 and 37 above), the domestic authorities failed to take sufficiently effective action against D.M.’s obstructive behaviour and unlawful actions for a number of years, even though they were under a duty to prevent it (see, mutatis mutandis, A.B.V. v. Russia, no. 56987/15, § 80, 2 October 2018).

72. Having regard to all of the above, and notwithstanding the respondent State’s margin of appreciation in the matter, the Court finds that the Croatian authorities have failed to enforce the applicant’s contact rights with his child, thereby breaching his right to respect for family life, as guaranteed by Article 8.

73. There has consequently been a violation of Article 8 of the Convention.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

74. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

75. The applicant did not submit a claim for just satisfaction. Accordingly, the Court considers that there is no call to award him any sum on that account.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 13 June 2019, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Renata Degener Tim Eicke
Deputy Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.

Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske

Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije

Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku

Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije