Mitropolijska crkva Besarabije i drugi protiv Moldavije

Država na koju se presuda odnosi
Moldavija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
45701/99
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
13.12.2001
Članovi
6
6-1
9
9-1
9-2
11
13
14
14+9
34
41
Kršenje
9
13
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 9) Sloboda misli, savesti i veroispovesti
(Čl. 9-1) Sloboda veroispovesti
(Čl. 9-2) Mešanje
(Čl. 9-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 9-2) Zaštita javnog reda
(Čl. 9-2) Javna bezbednost
(Čl. 9-2) Propisano zakonom
(Čl. 11) Sloboda okupljanja i udruživanja
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 14) Zabrana diskriminacije
(Čl. 34) Pojedinačne predstavke
(Čl. 34) Žrtva
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Moldavije, koju su podneli Mitropolijska crkva Besarabije i dvanaest državljana Moldavije (podnosioci predstavke), početkom juna 1998.g.

Podnosioci su tvrdili da si žrtve povrede članova 3, 5, 6, 13 i 25 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda. Prvi podnosilac predstavke, Mitropolijska crkva Besarabije, je nezavisna pravoslavna crkva sa crkvenom nadležnošću na teritoriji Republike Moldavije. Ostali podnosioci su članovi eparhijskog sinoda prvog podnosioca predstavke.

Ova crkva je osnovana sredinom septembra 1992.g., kada su se fizička lica udružila i osnovala crkvu. Crkva je u decembru pripojena Patrijaršiji u Bukureštu. Prvog podnosioca priznaju sve partrijaršije osim moskovske. Ušli su u upravni i sudski postupak za dobijanje službenog priznanja crkve.Navodno su se dešavali incidenti u kojima su sveštenici ili vernici Mitropolijske crkve Besarabije zastrašivani ili sprečavani da ispovedaju svoju veru. Vlada nije osporila da su se incidenti dogodili. Navodni incidenti u vezi sa imovinom ove crkve. Tek krajem februara 2000.g., nakon prethodnog odbijanja, zamenik predsednika vlade Moldavije je odobrio unošenje humanitarne pomoći ovoj crkvi iz SAD u Moldaviju.

NAVODNA POVREDA ČLANA 9 KONVENCIJE
- Pravo na slobodu misli, savesti i veroispovesti.

Ocena Suda.
- Da li je postojalo mešanje u uživanje prava
- Da li je mešanje propisano zakonom
- Legitimnost cilja
- Neophodnost u demokratskom društvu
Sud primećuje da je obaveza države da održi neutralnost i nepristrasnost nespojiva sa bilo kakvim ovlašćenjem države da proceni legitimnost verskih osećanja i zahteva od države da sukobljene grupe tolerišu jedna drugu, čak i u slučajevima kada vode poreklo od iste grupe. Sud smatra da nema dokaza da je podnosilac bio povezan sa političkim aktivnostima. Došlo je do povrede člana 9 Konvencije.

NAVODNA POVREDA ČLANA 14 KONVENCIJE
- Zabrana diskriminacije
Obzirom da se tvrdnje ponavljaju Sud snmatra da nea potrebe da ispituje ovo pitanje posebno.

NAVODNA POVREDA ČLANA 13 KONVENCIJE
- Pravo na delotvoran pravni lek.
Sud smatra da podnosioci nisu imali mogućnost da zaštite svoja prava pred nacionalnim organima. Dakle, došlo je do povrede ovog člana.

PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravično zadovoljenje oštećenoj stranci
Sud je podnosiocima dosudio određeni iznos na ime naknade nematerijalne štete, kao i pripadajući porez.
Odluka Suda je jednoglasna.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVO ODELJENJE

SLUČAJ MITROPOLIJSKE CRKVE BESARABIJE I DRUGIH protiv MOLDAVIJE

(Predstavka br. 45701/99)

Presuda

13. decembra 2001. godine

- IZVOD IZ PRESUDE -

Podnosilac predstavke: Metropolijska crkva Besarabije i dvanaest državljana Moldavije – Petru Pæduraru, Petru Buburuz, Vasile Petrache, Ioan Eîanu, Victor Rusu, Anatol Goncear, Valeriu Cernei, Gheorghe Ioniïæ, Valeriu Matciac, Vlad Cubreacov, Anatol Telembici i Alexandru Magola

 

...

ČINJENICE

I. Okolnosti slučaja

  1. Prvi podnosilac predstavke, Mitropolijska crkva Besarabije (Mitropolia Basarabiei îi Exarhatul Plaiurilor), je nezavisna pravoslavna crkva sa crkvenom nadležnošću na teritoriji Republike Moldavije. Ostali podnosioci predstavke su državljani Moldavije koji su članovi eparhijskog sinoda prvog podnosioca predstavke. To su: g. Petru Pæduraru, arhiepiskop kišinjevski (Chiîinãu) i mitropolit besarabijski, koji je nastanjen u Kišinjevu; g. Petru Buburuz, protosinđel, nastanjen u Kišinjevu; g. Ioan Eîanu, protosinđel, nastanjen u Cælæraîi; g. Victor Rusu, protoprezvilar, nastanjen u mestu Lipnic, Ocniïa; g. Anatol Goncear, sveštenik nastanjen u mestu Zubreîti, Stræîeni; g. Valeriu Cernei, sveštenik nastanjen u mestu Sloveanca, Sângerei; g. Gheorghe Ioniïæ, sveštenik nastanjen u mestu Crasnoarmeisc, Hânceîti; g. Valeriu Matciac, sveštenik nastanjen u Kišinjevu; g. Vlad Cubreacov, poslanik u Skupštini Moldavije i član parlamentarne skupštine Saveta Evrope, nastanjen u Kišinjevu, g. Anatol Telembici, nastanjen u Kišinjevu; i g. Alexandru Magola, sekretar kancelarije Mitropolijske crkve Besarabije, nastanjen u Kišinjevu.

A. Osnivanje Mitropolijske crkve Besarabije i postupak za njeno priznanje

1. Osnivanje Mitropolijske crkve Besarabije

  1. Dana 14. septembra 1992. godine podnosioci predstavke – fizička lica udružili i osnovali crkvu – podnosioca predstavke – Mitropolijsku crkvu Besarabije – lokalnu nezavisnu pravoslavnu crkvu. Prema crkvenom pravu i svom statutu ova crkva zauzela je mesto Mitropolijske crkve Besarabije, koja je postojala do 1944. godine. Decembra 1992. godine crkva je pripojena Patrijaršiji u Bukureštu.
  2. Mitropolijska crkva Besarabije je u svom statutu pored ostalog odredila sastav i upravljanje svojim organima, odabire i obuku sveštenstva i disciplinski nadzor nad njim, crkvenu hijerahiju i pravila o crkvenoj imovini.

(...)

  1. Do sada je Mitropolijska crkva Besarabije osnovala 117 zajednica na teritoriji Moldavije, tri u Ukrajini, po jednu u Litvaniji, Letoniji i Estoniji, i dve u Rusiji. Zajednice u Litvaniji i Letoniji su priznate i imaju status pravnih lica. Crkva ima skoro milion sledbenika u Moldaviji i preko 160 sveštenika. Mitropolijsku crkvu Besarabije priznale su sve pravoslavne patrijaršije osim moskovske.

(...)

2. Upravni i sudski postupak za dobijanje službenog priznanja crkve – podnosioca predstavke

  1. Prema Zakonu o verskim zajednicama (Zakon br. 979-XII od 24. marta 1992. godine), koji propisuje da verske zajednice koje su aktivne na teritoriji Moldavije moraju biti priznate odlukom vlade, Mitropolijska crkva Besarabije je podnela zahtev za priznavanje 8. oktobra 1992. godine, ali nije dobila odgovor.
  2. Crkva je podnela još dva zahteva, i to 25. januara i 8. februara 1995. godine.
  3. Dana 8. avgusta 1995. godine, podnosilac predstavke Petru Pæduraru, oslanjajući se na član 235 Zakona o građanskom postupku (koji propisuje postupak sudske revizije administrativnih odluka koje su u suprotnosti sa priznatim pravima), podneo je tužbu protiv vlade prvostepenom sudu okruga Buiucani u Kišinjevu. Tražio je da se odluke o nepriznavanju crkve ponište. Sud je prihvatio tužbeni zahtev, i 12. septembra 1995. godine izdao nalog da se prizna Mitropolijska crkva Besarabije.
  4. Dana 15. septembra 1995. godine, javni tužilac u Buiucani se žalio na odluku prvostepenog suda Buiucani od 12. septembra 1995. godine.
  5. Dana 18. oktobra 1995. godine, Vrhovni sud pravde je poništio odluku od 12. septembra 1995. godine i naveo da sudovi nisu nadležni da razmatraju zahtev crkve za priznanjem.
  6. Dana 13. marta 1996. godine, crkva je vladi Moldavije podnela još jedan zahtev za registraciju, a 24. maja te godine, pošto nije dobila odgovor, podnosioci predstavke su podneli tužbu protiv vlade prvostepenom sudu u Kišinjevu, zahtevajući priznavanje Mitropolijske crkve Besarabije. Sud je tu tužbu odbacio 19. jula 1996. godine.
  7. Dana 20. avgusta 1996. godine, podnosioci predstavke su podneli još jedan zahtev za priznavanje, koji je opet prošao bez reakcije.
  8. Podnosioci predstavke su se žalili Gradskom sudu u Kišinjevu (Tribunal municipiului) protiv odluke od 19. jula 1996. godine. Presudom od 21. maja 1997. godine, protiv koje nije postojalo pravo žalbe, Gradski sud je poništio osporenu odluku i prihvatio zahtev podnosilaca predstavke.
  9. Međutim, nakon reforme pravosudnog sistema u Moldaviji, predmet je poslat Apelacionom sudu Moldavije na suđenje de novo.
  10. Dana 4. marta 1997. godine podnosioci predstavke su ponovo podneli zahtev vladi Moldavije za priznanje, a 4. juna iste godine, pošto nije bilo odgovora, predmet su prosledili Apelacionom sudu, tražeći priznavanje Mitropolijske crkve Besarabije, pozivajući se na svoju slobodu savesti i slobodu udruživanja u cilju ispovedanja svoje vere. Tužba je pripojena predmetu koji je već bio podnet Apelacionom sudu.
  11. Vlada je pred Apelacionom sudom tvrdila da se slučaj ticao sukoba s pravoslavnom crkvom Moldavije, tj. Mitropolijskom crkvom Moldavije, koji su mogle da razreše jedino rumunska i ruska pravoslavna crkva, a da bi priznavanje Mitropolijske crkve Besarabije izazvalo sukobe u pravoslavnoj zajednici.
  12. Apelacioni sud je prihvatio zahtev podnosilaca predstavke u odluci od 19. avgusta 1997. godine. Sud je naveo da je stavovima 1 i 2 člana 31 Ustava Moldavije zajamčena sloboda savesti i da tu slobodu treba ispoljavati u duhu tolerancije i poštovanja drugih. Pored toga, razne crkvene zajednice imale su slobodu da se samoorganizuju u skladu sa svojim statutima, poštujući, naravno, zakone države. Drugo, sud je primetio da je od 8. oktobra 1992. godine Mitropolijska crkva Besarabije, u skladu sa članovima 14 i 15 Zakona o verskim zajednicama, podnela vladi nekoliko zahteva za priznanje, ali bez ikakvog odziva. Dopisom od 19. jula 1995. godine, moldavski premijer je podnosioce predstavke obavestio da vlada ne bi mogla da razmotri zahtev Mitropolijske crkve Besarabije bez ometanja aktivnosti Mitropolijske crkve Moldavije. Apelacioni sud je takođe primetio da je zahtev Mitropolijske crkve Besarabije odbijen a da je Mitropolijska crkva Moldavije službeno priznata 7. februara 1993. godine kao eparhija podređena moskovskoj patrijaršiji. Apelacioni sud je odbacio argument vlade da je priznanje Mitropolijske crkve Moldavije omogućilo da se zadovolje želje svih pravoslavnih vernika. Sud je naglasio da izraz verska zajednica ne treba ograničiti na katoličku i pravoslavnu crkvu, već da bi trebalo da obuhvata sve vere i razne oblike izražavanja verskih osećanja, u obliku molitve, rituala, bogosluženja ili slavljenja boga. Sud je primetio da je s tačke gledišta crkvenog prava Mitropolijska crkva Moldavije deo ruske pravoslavne crkve pa da je podređena moskovskoj patrijaršiji, a da je Mitropolijska crkva Besarabije vezana za rumunsku pravoslavnu crkvu pa tako podređena bukureštanskoj patrijaršiji. Apelacioni sud stao je na stanovište da je odbijanje vlade da prizna Mitropolijsku crkvu Besarabije bilo protivno slobodi veroispovesti, zajamčenoj ne samo Zakonom o verskim zajednicama već i članom 18 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, kao i članom 5 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i članom 18 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, čija je Moldavija zemlja ugovornica. Primećujući da je predstavnik vlade izneo stav da je statut Mitropolijske crkve Besarabije u skladu sa domaćim pravom, Apelacioni sud je naložio vladi da prizna Mitropolijsku crkvu Besarabije i ratifikuje njen statut.
  13. Vlada se na tu odluku žalila, tvrdeći da sudovi nisu nadležni da sude u takvim predmetima.
  14. Odlukom od 9. decembra 1997. godine, Vrhovni sud je poništio odluku od 19. avgusta 1997. godine i odbacio tužbu podnosioca predstavke s obrazloženjem da je očigledno neutemeljena i da su prekoračeni rokovi. Sud je primetio da, prema članu 238 Zakona o građanskom postupku rok za žalbu protiv odluke vlade kojom je navodno prekršeno priznato pravo bio mesec dana. Rok je počinjao da teče ili na dan objavljivanja negativne odluke vlade, ili, ako vlada nije odgovorila, mesec dana nakon podnošenja zahteva. Vrhovni sud je primetio da su podnosioci predstavke podneli zahtev vladi 4. marta 1997. godine a žalbu 4. juna 1997. godine; shodno tome je sud odlučio da je žalba zakasnela. Sud je takođe našao da u svakom slučaju vladino odbijanje zahteva podnosilaca predstavke nije povredilo njihovo pravo veroispovesti zajamčeno međunarodnim sporazumima, posebno članom 9 Evropske konvencije o ljudskim pravima, jer su oni pravoslavni hrišćani koji mogu da ispovedaju svoju veru u Mitropolijskoj crkvi Moldavije, koju je vlada priznala odlukom od 7. februara 1993. godine. Vrhovni sud je slučaj smatrao administrativnim sporom unutar iste crkve, koji bi jedino mogla da razreši Mitropolijska crkva Moldavije, jer bi svako uplitanje države samo moglo da pogorša situaciju. Sud je zaključio da je odbijanje države da interveniše u tom sukobu bilo u skladu sa stavom 2 člana 9 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Sud je takođe primetio da su podnosioci predstavke mogli slobodno da ispovedaju svoju veru, da su imali pristup crkvama i da nisu izneli nikakve dokaze o ograničenjima svoga prava da ispovedaju svoju veru.
  15. Dana 15. marta 1999. godine, podnosioci predstavke su se opet obratili vladi sa molbom za priznanje crkve.
  16. Dopisom od 20. jula 1999. godine premijer Moldavije je odbacio zahtev, tvrdeći da Mitropolijska crkva Besarabije nije verska zajednica već samo otcepljena grupa unutar Mitropolijske crkve Moldavije. Premijer je podnosioce predstavke obavestio da vlada neće izaći u susret njihovom zahtevu sve dok se ne pronađe crkveno rešenje za sukob, nakon pregovora koje su vodile patrijaršije u Bukureštu i Moskvi.

(...)

  1. Od usvajanja Zakona o verskim zajednicama vlada je priznala nekoliko zajednica, od kojih su neke navedene u daljem tekstu.

(...)

B. Navodni incidenti u vezi sa Mitropolijskom crkvom Besarabije i njenim članovima, kao i u vezi s imovinom crkve

  1. Podnosioci predstavke su nabrojali nekoliko incidenata u kojima su sveštenici ili vernici Mitropolijske crkve Besarabije navodno zastrašivani ili sprečavani da ispovedaju svoju veru.
  2. Vlada nije osporila da su se incidenti dogodili.

(...)

C.  Navodni incidenti u vezi s imovinom Mitropolijske crkve Besarabije

(...)

  1. Dana 29. decembra 1997. godine vlada Moldavije je usvojila Odluku br. 1203, kojom je Mitropolijskoj crkvi Moldavije odobrila pravo na korišćenje zemljišta na kojoj je Mitropolijska crkva Besarabije bila izgradila kapelu. Odluka je potvrđena uredbom od 9. marta 1998, koju su izdale gradske vlasti u Floreni.

(...)

  1. Dana 17. februara 2000. godine mitropolit Besarabije je zamolio vladin Komitet za humanitarnu pomoć da odobri unošenje na teritoriju Moldavije robe vredne USD 9.000 poslate iz SAD i da tu robu obeleži kao humanitarnu pomoć. Molba je odbijena 25. februara 2000. godine.

(...)

  1. Dana 28. februara 2000. godine zamenik predsednika vlade Moldavije odobrio je unošenje pomenute humanitarne pomoći u Moldaviju.

(...)

II. Relevantno domaće pravo

A. Ustav od 29. jula 1994. godine

  1. Član 31 Ustava Modavije, koji se odnosi na slobodu savesti, propisuje:

1. Jamči se sloboda savesti. Mora se ispoljavati u duhu tolerancije i uzajamnog poštovanja.

2. Jamči se sloboda veroispovesti. Verske zajednice se organizuju prema sopstvenim statutima, u skladu sa zakonom.

3. Ispoljavanje nesloge u odnosima između verskih zajednica je zabranjeno.

4. Verske zajednice su nezavisne i odvojene od države i uživaju njenu podršku, uključujući i olakšice koje se daju radi pružanja verske pomoći u vojsci, bolnicama, zatvorima, psihijatrijskim ustanovama i domovima za nezbrinutu decu.

B.   Zakon o verskim zajednicama (Zakon br. 979-XII od 24. marta 1992. godine)

  1. Bitne odredbe Zakona o verskim zajednicama (Zakon br. 979-XII od 24. marta 1992. godine, objavljen u Službenom listu br. 3/70 od 1992. godine) glase:

Član 1 – Sloboda savesti

Država jamči slobodu savesti i slobodu veroispovesti na teritoriji Moldavije. Svako ima pravo da slobodno ispoljava svoju veru, sam ili zajedno s drugima, da širi svoju veru i da je ispoveda javno ili privatno, pod uslovom da takvo ispovedanje vere nije protivno Ustavu, ovom zakonu i ostalim važećim propisima.

Član 4 – Netrpeljivost između verskih zajednica

Netrpeljivost između verskih zajednica ispoljavana delima kojima se ometa slobodno delovanje verskih zajednica koje je priznala država smatraće se krivičnim delom kažnjivim po odgovarajućim zakonskim propisima.

Član 9 – Sloboda organizovanja i delovanja verskih zajednica

Verske zajednice mogu slobodno da se organizuju i deluju pod uslovom da njihovi postupci i obredi nisu u suprotnosti s Ustavom, ovim zakonom i važećim propisima.

U slučajevima gde ovi uslovi nisu ispunjeni, verske zajednice neće imati pravo na priznanje države.

Član 14 – Priznavanje verskih zajednica

Da bi mogle da se organizuju i deluju, verske zajednice moraju da budu priznate odlukom vlade.

U slučajevima u kojima verska zajednica ne ispuni uslove propisane stavom 1 člana 9 ovog zakona, priznanje može da bude povučeno istim postupkom.

Član 15 – Statut

Da bi ispunila uslov za priznavanje, svaka verska zajednica podnosi vladi na pregled i odobrenje statut kojim određuje svoju organizaciju i delovanje. Statut mora da sadrži podatke o sistemu organizovanja i uprave, kao i o osnovnim načelima vere.

Član 21 – Udruženja i fondacije

Udruženja i fondacije čija je delatnost delimično ili potpuno u vezi sa verskim ciljevima uživaju verska prava a podležu obavezama koje proističu iz pravnih propisa o verskim zajednicama.

Član 22 – Sveštenstvo, poziv i delegiranje

Vođe verskih zajednica sa republičkim ili hijerarhijskim rangom ... i sva lica koja su zaposlena u verskim zajednicama moraju biti državljani Moldavije.

Verske zajednice koje žele da zaposle strane državljane ili delegiraju državljane Moldavije da vrše versku delatnost u drugim zemljama moraju u svakom pojedinačnom slučaju dobiti odobrenje od državnih vlasti.

Član 24 – Pravni status

Verske zajednice koje je priznala država imaju status pravnih lica...

Član 35 – Izdavaštvo i obredni objekti

Samo verske zajednice koje je priznala država i koje su registrovane u skladu s odgovarajućim propisima mogu da

(a)  proizvode i stavljaju u promet predmete svojstvene toj zajednici;

(b)   osnivaju časopise za vernike ili izdaju i prodaju obredna, teološka i crkvena dela neophodna za ispovedanje njihove vere;

(c)  određuju nadoknade za hodočašća i turističke aktivnosti u institucijama te verske zajednice;

(d)  organizuju, na teritoriji Moldavije ili drugih zemalja, izložbe obrednih predmeta, uključujući i prodajne izložbe;

(...)

Član 44 – Primanje sveštenstva i zapošljavanje kod verskih zajednica

Tela povezana s verskim zajednicama ili ustanovama i preduzeća koja su one osnovale mogu da zapošljavaju osoblje u skladu sa propisima o radu.

C. Zakon o građanskom postupku

  1. Član 28/2, dopunjen Zakonom br. 942-XIII od 18. jula 1996. godine, određuje nadležnost Apelacionog suda kako sledi:

1. Apelacioni sud će u prvom stepenu razmatrati žalbe protiv organa centralne uprave i njihovih službenika u vezi s nezakonitim ili prekoračenjem nadležnosti kojima se krše prava građana.

  1. Član 37 ovako reguliše učešće više tužilaca ili tuženih na istom suđenju:

Tužbu može da podnese nekoliko tužilaca zajedno ili protiv više od jednog tuženog. Svaki tužilac i tuženi deluje nezavisno od ostalih.

Zajednički tužioci i tuženi mogu odrediti jednog od njih da ih predstavlja u postupku. ...

  1. Član 235 odnosi se na pravo na žalbu protiv nezakonitih dela uprave:

Svako fizičko ili pravno lice koje smatra da su mu prava povređena upravnim aktom ili neopravdanim odbijanjem administrativnog organa ... da razmotri njegovu predstavku u vezi sa zakonitim pravom ima pravo da zatraži od nadležnog suda da poništi taj akt ili podrži povređeno pravo.

PRAVO

I. Navodna povreda člana 9 Konvencije

  1. Podnosioci predstavke su tvrdili da je odbijanjem vlasti Moldavije da priznaju Mitropolijsku crkvu Besarabije prekršeno njihovo pravo na veroispovest, budući da je u Moldaviji jedino bilo moguće ispovedati vere koje je priznala država. Tvrdili su naročito da je njihovo pravo na ispovedanje vere zajedno s drugima ometano činjenicom da im je bilo zabranjeno da se okupljaju radi ispovedanja vere, kao i potpunim odsustvom zakonske zaštite imovine Mitropolijske crkve Besarabije. Pozvali su se na član 9 Konvencije, koji glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu misli, savesti i veroispovesti; ovo pravo uključuje slobodu promene vere ili uverenja i slobodu čoveka da, bilo sam ili zajedno s drugima, javno ili privatno, ispoljava veru ili uverenje molitvom, propovedi, običajima i obredom.

2. Sloboda ispovedanja vere ili ubeđenja može biti podvrgnuta samo onim ograničenjima koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom društvu u interesu javne bezbednosti, radi zaštite javnog reda, zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

A. Argumenti pred Sudom

1. Podnosioci predstavke

  1. Pozivajući se na slučaj Manoussakis protiv Grčke (presuda od 26. septembra 1996. godine, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV, str. 1361, stav 37), podnosioci predstavke su tvrdili da je odbijanjem da se prizna Mitropolijska crkva Besarabije povređeno njihovo pravo na veroispovest, jer je nepostojanje ovlašćenja značilo da je za njih bilo nemoguće da ispovedaju svoju veru. Oni su zauzeli stav da bi država mogla da propiše prethodnu registraciju verskih zajednica bez kršenja člana 9 Konvencije ako takvo registrovanje ne bi postalo prepreka pravu vernika na veroispovest. Međutim, u posmatranom slučaju odbijanje da se prizna crkva nije imalo nikakav osnov koji bi bio prihvatljiv u demokratskom društvu. Podnosioci predstavke su posebno naglasili da se ni Mitropolijskoj crkvi Besarabije ni njenim vernicima ne bi mogli zameriti nikakve nezakonite aktivnosti ili aktivnosti protivne javnom poretku.
  2. Podnosioci predstavke su tvrdili da u demokratskom društvu svaka grupa vernika koja sebe smatra različitom od ostalih mora da ima pravo da osnuje novu crkvu, i da nije stvar države da određuje da li postoji ili ne postoji stvarna razlika između tih grupa, kao i koje vere treba smatrati različitima od drugih. Slično tome, država ne bi smela da favorizuje jednu crkvu priznavanjem ili da cenzuriše naziv neke crkve samo zato što se odnosi na svršeno istorijsko poglavlje. Sledi da u ovom slučaju država Moldavija nije imala pravo da odlučuje da li je Mitropolijska crkva Besarabije nezavisna institucija ili samo grupa unutar druge crkve.

2. Vlada

  1. Vlada je prihvatila da pravo na slobodu veroispovesti obuhvata slobodu da se vera ispoljava molitvom i ispovedanjem vere, ali je tvrdila da u ovom slučaju odbijanje da se prizna Mitropolijska crkva Besarabije nije predstavljalo zabranu delovanja crkve ili njenih sledbenika. Članovi crkve zadržali su svoje pravo ispovedanja vere, u pogledu slobode savesti kao i u pogledu slobode da izražavaju svoju veru molitvom i poštovanjem običaja.
  2. Vlada je takođe tvrdila da Mitropolijska crkva Besarabije kao pravoslavna crkva nije nova verska zajednica budući da je pravoslavlje priznato u Moldaviji 7. februara 1993. godine, u isto vreme kao i Mitropolijska crkva Moldavije. Po mišljenju Vlade, gledano očima religije između Mitropolijske crkve Besarabije i Mitropolijske crkve Moldavije nema nikakve razlike. Osnivanje Mitropolijske crkve Besarabije je u stvarnosti predstavljalo pokušaj da se uspostavi novi administrativni organ unutar Mitropolijske crkve Moldavije. Država nije mogla da se meša u sukob unutar Mitropolijske crkve Moldavije bez kršenja svoje obaveze da ostane neutralna u stvarima religije. Na raspravi održanoj 2. oktobra 2001. godine, Vlada je izrazila mišljenje da je iza ovog navodno administrativnog sukoba stajao politički sukob između Rumunije i Rusije; ako bi se umešala tako što bi priznala Mitropolijsku crkvu Besarabije, koju je smatrala ocepljenom grupom, posledice bi verovatno bile štetne po nezavisnost i teritorijalnu celovitost mlade Republike Moldavije.

B. Treća stranka

  1. Treća stranka je navela da predstavka potiče iz administrativnog sukoba unutar Mitropolijske crkve Moldavije. Stranka je tvrdila da su Mitropolijsku crkvu Besarabije osnovali sveštenici Mitropolijske crkve Moldavije koji su odlučili da se izdvoje iz svoje crkve iz ličnih ambicija. Budući da je raskolnička aktivnost podnosilaca predstavke Petru Pãduraru bila protivna crkvenom pravu Ruske pravoslavne crkve, Moskovski patrijarh mu je zabranio da obavlja bogosluženje. Međutim, kršeći crkveno pravo i bez obraćanja bilo moskovskoj patrijaršiji bilo vlastima Moldavije, bukureštanska patrijaršija je odlučila da prizna otcepljenu crkvu. Sukob koji je time izazvan trebalo bi, dakle, da se razreši pregovorima između patrijaršija u Rumuniji i Rusiji.
  2. Treća stranka je navela da je Mitropolijska crkva Besarabije zasnovana na etničkim principima pa da bi njeno priznavanje od strane vlade ne samo predstavljalo mešanje države u verska pitanja već i imalo štetne posledice po političku i društvenu situaciju u Moldaviji i ohrabrilo postojeći nacionalizam. Pored toga, takvo priznanje bi štetilo prijateljskim odnosima između Moldavije i Ukrajine.

C. Procena Suda

  1. Sud ponavlja na samom početku da crkva ili crkveni red mogu kao takvi da u ime svojih vernika vrše prava zajamčena članom 9 Konvencije (Cha’are Shalom Ve Tsedek protiv Francuske, br. 27417/95, stav 72, ECHR 2000). U posmatranom se slučaju Mitropolijska crkva Besarabije, dakle, može smatrati podnosiocem predstavke za svrhe člana 34 Konvencije.

1. Da li je postojalo mešanje u uživanje prava

  1. Sud, dakle, mora da utvrdi da li je postojalo mešanje u uživanje prava podnosilaca predstavke na slobodu veroispovesti zbog odbijanja da se prizna Mitropolijska crkva Besarabije.
  2. Vlada je tvrdila da odbijanje da se prizna Mitropolijska crkva Besarabije nije sprečilo podnosioce predstavke da imaju verska uverenja i da ih ispoljavaju unutar pravoslavnih zajednica priznatih od strane države, tj. Mitropolijske crkve Moldavije.
  3. Podnosioci predstavke su tvrdili da se prema zakonima Moldavije samo vere priznate od strane države mogu ispovedati i da je odbijanje da se prizna Mitropolijska crkva Besarabije de facto predstavljalo zabranu njenog delovanja, i kao crkve i kao zajednice. Podnosioci predstavke koji su fizička lica ne mogu svoju veru ispoljavati kroz molitvu jer jedino crkvene zajednice koje je priznala država uživaju pravnu zaštitu.
  4. Sud primećuje da se prema Zakonu o verskim zajednicama (Zakon od 24. marta 1992. godine) mogu ispovedati samo vere koje su priznate odlukom vlade. U posmatranom slučaju Sud primećuje da, pošto nije priznata, Mitropolijska crkva Besarabije ne može da deluje. To naročito znači da njeno sveštenstvo ne može da obavlja bogosluženja, članstvo ne sme da se sastaje radi ispovedanja vere, a pošto nije pravno lice, crkva ne uživa sudsku zaštitu svoje imovine. Sud, dakle, smatra da je odbijanje vlade Moldavije da prizna Mitropolijsku crkvu Besarabije, potvrđeno odlukom Vrhovnog suda od 9. decembra 1997. godine, predstavljalo mešanje u uživanje prava Mitropolijske crkve Besarabije i ostalih podnosilaca predstavke na slobodu veroispovesti zajamčenu stavom 1 člana 9 Konvencije.
  5. Da bi ustanovio da li to mešanje predstavlja povredu Konvencije, Sud mora da odluči da li zadovoljava zahteve stava 2 člana 9, to jest da li je „propisano zakonom“, da li je prema toj odredbi njegov cilj zakonit i da li je „neophodno u demokratskom društvu“.

2. Da li je mešanje propisano zakonom

  1. Podnosioci predstavke su prihvatili da je pomenuto mešanje propisano Zakonom o verskim zajednicama (Zakon br. 979-XII od 24. marta 1992. godine), ali su ipak tvrdili da je postupak propisan zakonom pogrešno primenjen, jer je stvarni razlog za odbijanje registracije crkve bio političke prirode. Vlada nije ni tvrdila ni dokazala da Mitropolijska crkva Besarabije nije poštovala zakone Republike.
  2. Vlada se nije osvrnula na ovo pitanje.
  3. Sud se poziva na svoju praksu da pojmovi „propisano zakonom“ i „u skladu sa zakonom“ u članovima 8 do 11 Konvencije ne samo da zahtevaju da osporene mere imaju izvesan osnov u unutrašnjem pravu, već se odnose i na kvalitet zakona koji je u pitanju, koji mora da bude dovoljno pristupačan i predvidljiv u pogledu svojih posledica, tj. napisan na takav način da pojedinac – ako je potrebno uz stručnu pomoć – može da prilagodi svoje ponašanje (vidi presude u slučajevima Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 26. aprila 1979. godine, Serija A br. 30, stav 49; Larissis i drugi protiv Grčke od 24. februara 1998. godine, Reports 1998-I, str. 378, stav 40; Hashman i Harrup protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 25594/94, stav 31, ECHR 1999; i Rotaru protiv Rumunije [GC], br. 28341/95, stav 52, ECHR 2000). Da bi unutrašnje pravo zadovoljilo ove zahteve, mora da pruži izvesnu meru pravne zaštite prava zajamčenih Konvencijom od samovoljnog ometanja od strane javnih vlasti. U predmetima koji se tiču osnovnih prava bilo bi protivno vladavini prava, jednom od osnovnih načela demokratskog društva pomenutih u Konvenciji, da se diskreciona prava koja ima izvršna vlast koriste u vidu neograničene vlasti. Sledi da zakon mora dovoljno jasno da izrazi domet diskrecionih ovlašćenja i način na koji se primenjuju (vidi Hasan i Chaush protiv Bugarske [GC], br. 30985/96, stav 84, ECHR 2000). Stepen preciznosti koji je potrebno da ima unutrašnje zakonodavstvo – koje u svakom slučaju ne može da uzme u obzir svaku mogućnost koja može da se pojavi – zavisi u velikoj meri od sadržine pomenutih instrumenata, oblasti koju treba da obuhvati i broja i statusa onih na koje se odnosi (vidi presude u slučajevima Hashmann i Harrup, stav 31, i Groppera Radio AG i drugi protiv Švajcarske od 23. marta 1990. godine, Serija A, br. 173, str. 26, stav 68).
  4. U posmatranom slučaju Sud primećuje da je članom 14 Zakona od 24. marta 1992. godine propisano da verske zajednice moraju da budu priznate odlukom vlade i da njegov član 9 propisuje da se mogu priznati samo zajednice čije je delovanje u skladu s Ustavom Moldavije. Bez davanja kategoričnog odgovora na pitanje da li gore pomenute odredbe zadovoljavaju uslove o predvidljivosti i preciznosti, Sud je spreman da prihvati da je posmatrano mešanje „propisano zakonom“ pre nego što razmotri da li je imalo „legitiman cilj“ i bilo „neophodno u demokratskom društvu“.

3. Legitimnost cilja

  1. Na raspravi održanoj 2. oktobra 2001. godine, Vlada je navela da je cilj odbijanja da se prihvati molba podnosilaca predstavke bio zaštita javnog poretka i bezbednosti. Stanovništvo države Moldavije, čija je teritorija tokom vekova prelazila iz ruku Rumunije u ruke Rusije i obratno, etnički je i jezički izmešano. Mlada Republika Moldavija, stvorena 1991. godine, imala je, dakle, malo toga na šta bi se mogla osloniti da osigura svoj opstanak, ali jedan činilac koji jeste išao u korist stabilnosti bio je verski, budući da je većina stanovnika pravoslavne vere. Sledi da je priznanje Moldavske pravoslavne crkve, koja je podređena moskovskoj patrijaršiji, omogućilo celokupnom stanovništvu da se okupi pod skutom te crkve. Ako bi se priznala Mitropolijska crkva Besarabije, ta povezanost bi verovatno bila oslabljena a pravoslavno stanovništvo bi se raspršilo u nekoliko crkava. Pored toga, pod okriljem Mitropolijske crkve Besarabije, koja je podređena Patrijaršiji u Bukureštu, delovale su političke sile povezane sa snagama u čijem je interesu ujedinjenje Besarabije i Rumunije. Priznavanje Mitropolijske crkve Besarabije bi dakle oživelo u stanovništvu stari rivalitet između Rusije i Rumunije, ugrožavajući stabilnost društva, pa čak i teritorijalnu celovitost Moldavije.
  2. Podnosioci predstavke su osporili tvrdnju da je cilj mere na koju su se žalili bio zaštita javnog poretka i bezbednosti. Naveli su da Vlada nije dokazala da Mitropolijska crkva Besarabije predstavlja opasnost za javni poredak i bezbednost.
  3. Sud smatra da države imaju pravo da provere da li se neki pokret ili udruženje bavi tobože ispoljavanja vere aktivnostima koje su opasne po građane ili javnu bezbednost (vidi presudu u slučaju Manoussakis, str. 1362, stav 40, i Stankov i Ujedinjena makedonska organizacija Ilinden protiv Bugarske, br. 29221/95 i 29225/95, stav 84, ECHR 2001). Imajući u vidu okolnosti slučaja, Sud smatra da je pomenuto mešanje imalo legitiman cilj prema stavu 2 člana 9, tj. zaštitu javnog poretka i javne bezbednosti.

4. Neophodnost u demokratskom društvu

(a) Opšta nečela

  1. Sud se poziva na svoju praksu da su prava pomenuta u članu 9, sloboda misli, savesti i veroispovesti, sam temelj „demokratskog društva“ kako ga vidi Konvencija. To je u svojoj verskoj dimenziji jedan od najvitalnijih elemenata od kojih je sačinjen identitet vernika i njihov pogled na svet, ali je takođe i dragoceno sredstvo za ateiste, agnostike, skeptike i nezainteresovane. Pluralizam koji je nerazdvojiv od demokratskog društva, osvojenog uz velike i vekovne žrtve, zavisi od njega. Mada je sloboda veroispovesti prvenstveno stvar lične savesti pojedinca, ona takođe podrazumeva između ostalog i slobodu „ispoljavanja [svoje] vere“ samostalno ili u društvu sa drugima, javno i u krugu drugih koji dele istu veru. Potvrđivanje rečima i delom tesno je povezano sa postojanjem verskih osećanja. Ta sloboda povlači sa sobom između ostalog slobodu verovanja ili neverovanja u Boga i ispovedanja ili neispovedanja vere (vidi presude u slučajevima Kokkinakis protiv Grčke od 25. maja 1993. godine, Serija A br. 260, str. 17, stav 31, Buscarini i drugi protiv San Marina [GC], br. 24645/94, stav 34, ECHR 1999-I). Član 9 nabraja nekoliko oblika u kojima se pojavljuje izražavanje verskih osećaja – molitva, propoved, običaji i obred. Ali član 9 ne štiti svako delo podstaknuto ili nadahnuto religijom ili verovanjem (vidi presudu u slučaju Kalaç protiv Turske od 1. jula 1997. godine, Reports of Judgments and Decisions 1997-IV, str. 1209, stav 27).
  2. Sud je takođe smatrao da je u demokratskom društvu, u kom u istom stanovništvu istovremeno postoji nekoliko religija, ponekad potrebno ograničiti ovu slobodu da bi se uskladili interesi raznih grupa i osiguralo poštovanje svake vere (vidi presudu u prethodno navedenom slučaju Kokkinakis, str. 18, stav 33).
  3. Međutim, primenjujući svoja regulatorna ovlašćenja u ovoj oblasti i u svojim odnosima sa raznim religijama, verskim zajednicama i verovanjima, država je obavezna da ostane neutralna i nepristrasna (vidi presudu u prethodno pomenutom slučaju Hasan i Chaush, stav 78). Ovde je ulog očuvanje pluralizma i normalnog funkcionisanja demokratije, čija je jedna od osnovnih karakteristika mogućnost koju pruža za razrešenje problema države putem dijaloga, bez oslanjanja na prinudu, čak i kada su ti problemi neprijatni (vidi presudu u slučaju Ujedinjena komunistička partija Turske protiv Turske od 30. januara 1998. godine, Reports 1998-I, str. 27, stav 57). Sledi da uloga vlasti u takvim okolnostima nije da ukloni izvor napetosti eliminisanjem pluralizma već da osigura da suprotstavljene grupe tolerišu jedna drugu (vidi slučaj Serif protiv Grčke, br. 38178/97, stav 53, ECHR 1999-).
  4. Sud takođe primećuje da u principu pravo na slobodu veroispovesti za svrhe Konvencije isključuje da država procenjuje legitimnost verskih osećanja ili načina na koji se ispoljavaju. Državne mere kojima bi se davala prednost nekom vođi ili organima podeljene verske zajednice ili vršio pritisak na zajednicu ili deo zajednice da se protiv svoje volje stave pod jedinstveno rukovodstvo takođe bi predstavljale povredu slobode veroispovesti. U demokratskom društvu nije potrebno da država sprovodi mere da bi osigurala da verske zajednice ostanu pod jednim rukovodstvom ili se dovedu pod njega (vidi slučaj Serif protiv Grčke, pomenut u gornjem tekstu, stav 52). Slično tome, u slučajevima gde primena prava na slobodu veroispovesti ili jednog od sastavnih delova te slobode prema unutrašnjem pravu zavisi od prethodne dozvole, učešće u postupku davanja dozvole za priznatu crkvenu vlast ne može se pomiriti sa zahtevima stava 2 člana 9 (vidi, mutatis mutandis, slučaj Pentidis i drugi protiv Grčke, br. 23238/94, Izveštaj Komisije od 27. februara 1996. godine, stav 46).
  5. Pored toga, budući da su verske zajednice po tradiciji organizovane strukture, član 9 se mora tumačiti u svetlu člana 11 Konvencije, koji štiti zajednički život od neopravdanog ometanja od strane države. Gledano iz tog ugla, pravo vernika na slobodu veroispovesti, koje sadrži pravo da se vera ispoljava u zajednici sa drugima, obuhvata i očekivanje da će vernicima biti dozvoljeno da se slobodno udružuju, bez samovoljnog uplitanja države. Nezavisno postojanje verskih zajednica je čak neophodno za pluralizam u demokratskom društvu, pa je to pitanje koje je u samom središtu zaštite koju pruža član 9 (vidi slučaj Hasan i Čauš, gore, stav 62). Pored toga, jedan od načina primene prava na ispoljavanje svoje vere, posebno za versku zajednicu, u njenoj kolektivnoj dimenziji, jeste mogućnost da se obezbedi sudska zaštita zajednice, njenih članova i imovine, tako da se član 9 mora posmatrati ne samo u svetlu člana 11, već takođe u svetlu člana 6 (vidi, mutatis mutandis, slučajeve Sidiropoulos i drugi protiv Grčke od 10. jula 1998. godine, Reports 1998-IV, str. 1614, stav 40, i Katolička crkva Kanije protiv Grčke od 16. decembra 1997. godine, Reports 1997-VIII, str. 2857, stavovi 33 i 40–41 i Izveštaj Komisije, str. 2867, stavovi 48–49).
  6. Prema svojoj praksi, Sud ostavlja zemljama ugovornicama Konvencije izvesnu slobodu u odlučivanju da li je uplitanje potrebno i u kojoj meri, ali to se događa paralelno s evropskim nadzorom nad odgovarajućim zakonima i odlukama kojima se primenjuju. Zadatak Suda je da odredi da li su mere preduzete na državnom nivou načelno opravdane i srazmerne. Da bi se odredio stepen te slobode u ovom slučaju, Sud mora da uzme u obzir ulog, odnosno potrebu da se održi stvarni verski pluralizam, koji je sastavni deo koncepta demokratskog društva (vidi presudu u prethodno navedenom slučaju Kokkinakis protiv Grčke, str. 17, stav 31). Slično tome, toj potrebi treba dati dovoljno težine prilikom određivanja, kako nalaže stav 2 člana 9, da li mešanje odgovara „nužnoj društvenoj potrebi“ i da li je „srazmerno legitimnom cilju kojem se teži“ (vidi, mutatis mutandis, presudu u slučaju Wingrove protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. novembra 1996. godine, Reports 1996-V, str. 1956, stav 53). U primeni svog nadzora Sud mora da razmotri mešanje koje je predmet žalbe na osnovu celokupnog dosijea (vidi presudu u prethodno navedenom slučaju Kokkinakis protiv Grčke, str. 21, stav 47).

(b) Primena gore pomenutih nečela

  1. Vlada je tvrdila da je mešanje koje je bilo predmet žalbe bilo potrebno u demokratskom društvu. Kao prvo, da bi priznala Mitropolijsku crkvu Besarabije, država bi morala da se odrekne svoje neutralnosti u stvarima vere i posebno u verskim sporovima, što bi bilo u suprotnosti s Ustavom Moldavije i politikom vlasti. Vlada je, dakle, samo vršila dužnost da ostane neutralna kada je od Mitropolijske crkve Besarabije tražila da prvo razreši svoj sukob sa Mitropolijskom crkvom Moldavije. Drugo, Vlada je iznela stav da je odbijanje priznavanja bilo potrebno iz razloga nacionalne bezbednosti i teritorijalnog integriteta Moldavije, imajući u vidu činjenicu da se Mitropolijska crkva Besarabije bavila političkim aktivnostima, radeći na ponovnom ujedinjenju Moldavije i Rumunije, uz pomoć te zemlje. Kao potvrdu za svoju tvrdnju, Vlada je pomenula članke u rumunskoj štampi naklonjene priznavanju Mitropolijske crkve Besarabije od strane vlasti Moldavije i ponovnom ujedinjenju Moldavije i Rumunije. Takva delatnost ugrožavala je ne samo integritet Moldavije već i njene miroljubive odnose sa Ukrajinom, deo čije teritorije je pre 1944. godine bio pod crkvenom nadležnošću Mitropolijske crkve Besarabije.  Vlada je takođe tvrdila da su Mitropolijsku crkvu Besarabije podržavale političke stranke u Moldaviji otvoreno naklonjene Rumuniji, koje su osporavale suverenitet Moldavije, ponekad čak i parlamentarnim raspravama, i tako destabilizovale državu. U vezi s tim, Vlada je pomenula Hrišćanski savez za ponovno ujedinjenje Rumunije, koji je osnovan 1. januara 1993. godine i povezan sa nekoliko udruženja i jednom parlamentarnom strankom, Hrišćansko-demokratskim narodnim frontom, koji je pozdravio ponovnu pojavu Mitropolijske crkve Besarabije. Treće, po mišljenju Vlade odbijanje da se prizna crkva – podnosilac predstavke bilo je neophodno da bi se očuvao mir u društvu i razumevanje među vernicima. Agresivan stav Mitropolijske crkve Besarabije, koja se trudila da privuče druge pravoslavne vernike sebi i da proguta druge crkve, doveo je do nekoliko incidenata koji bi bez policijske intervencije mogli da se završe krvoprolićem. Konačno, Vlada je naglasila da, mada nisu priznale Mitropolijsku crkvu Besarabije, vlasti Moldavije jesu delovale u duhu tolerancije i dozvolile su toj crkvi i njenim sledbenicima da neometano nastave svoje aktivnosti.
  2. Podnosioci predstavke su naveli da odbijanje da se prizna Mitropolijska crkva Besarabije nije bilo neophodno u demokratskom društvu. Izneli su stav da su svi argumenti koje je ponudila Vlada bili neosnovani i da nisu bili u skladu s „nužnom društvenom potrebom“. Nisu ponuđeni nikakvi dokazi za tvrdnju da su podnosioci predstavke nameravali da se bave, planirali ili se bavili aktivnostima koje bi bile u stanju da ugroze teritorijalnu celovitost Moldavije, njenu bezbednost i poredak. Podnosioci predstavke su tvrdili da je Vlada odbijanjem da prizna Mitropolijsku crkvu Besarabije, mada je bila priznala druge pravoslavne crkve, propustila da ispuni svoju dužnost neutralnosti pravdajući se izuzetno maštovitim razlozima. Nepriznavanje je članovima Mitropolijske crkve Besarabije onemogućilo ispovedanje svoje vere jer po Zakonu o verskim zajednicama samo zajednice koje je priznala država imaju slobodu udruživanja i delovanja na verskoj osnovi. Državna zaštita obuhvatala je samo priznate verske zajednice i one koje su imale pravo da svoja prava brane pred sudom. Sledi da sveštenstvo i vernici Mitropolijske crkve Besarabije nisu bili u stanju da se odbrane od fizičkih nasrtaja i zlostavljanja, a sama crkva nije mogla da štiti svoju imovinu. Podnosioci predstavke su osporili tvrdnju da je država tolerisala Mitropolijsku crkvu Besarabije i njeno članstvo. Naveli su da je situacija upravo suprotna, to jest da su službena lica ne samo dozvoljavala zastrašivanje pripadnika Mitropolijske crkve Besarabije od strane drugih vernika već u nekoliko slučajeva čak i učestvovala u njima.
  3. Sud će ispitati argumente koje je ponudila tužena Vlada kao opravdanje za mešanje i srazmernost tog ometanja i njegovih ciljeva.

(i) Argumenti ponuđeni za opravdanje ometanja

(α)  Zaštita zakona i ustavnih načela Moldavije

  1. 123. Sud primećuje da je članom 31 Ustava Moldavije zajamčena sloboda veroispovesti i proglašeno načelo odvojenosti verskih zajednica od države, a da Zakon o verskim zajednicama (zakon od 24. marta 1992. godine) propisuje postupak priznavanja verskih zajednica. Vlada je smatrala da je poštovanje gore navedenih načela, uključujući i obaveze održavanja neutralnosti prema verskim zajednicama, bio razlog zašto je odbijeno priznanje Mitropolijske crkve Besarabije i zašto joj je rečeno da prvo treba da razreši spor s priznatom crkvom, od koje je želela da se ocepi – Mitropolijskom crkvom Moldavije. Sud prvo primećuje da je Mitropolijska crkva Besarabije podnela prvu molbu za priznavanje 8. oktobra 1992. godine i da nije dobila odgovor, a da je država Mitropolijsku crkvu Moldavije priznala tek kasnije, 7. februara 1993. godine. Imajući ovo u vidu, Sudu je teško da prihvati, bar što se tiče vremena pre priznavanja Mitropolijske crkve Moldavije, argument Vlade da je crkva – podnosilac predstavke bila samo disidentska grupa unutar Mitropolijske crkve Moldavije, koja je bila priznata. Sud u svakom slučaju primećuje da obaveza države da održi neutralnost i nepristrasnost, određena praksom Suda, nespojiva s bilo kakvim ovlašćenjima države da proceni legitimnost verskih osećanja, i zahteva od države da sukobljene grupe tolerišu jedna drugu, čak i u slučajevima kada vode poreklo od iste grupe. U posmatranom slučaju Sud smatra da je zauzimanjem stava da nije nova verska zajednica i uslovljavanjem njenog priznavanja odlukom vlasti crkve koja jeste bila priznata – Mitropolijske crkve Moldavije – Vlada nije poštovala svoju obavezu neutralnosti i nepristrasnosti. Sledi da se argument Vlade da je odbijanje da se prizna crkva bilo neophodno da bi se podržali Ustav i zakoni Moldavije mora odbaciti.

(β)  Opasnost po teritorijalni integritet

  1. Sud prvo primećuje da je u svom statutu, posebno u uvodnom delu, Mitropolijska crkva Besarabije sebe odredila kao nezavisnu lokalnu crkvu koja deluje na teritoriji Moldavije u skladu sa zakonima te države, a čiji je naziv istorijski ali bez ikakve veze sa postojećom ili bivšom političkom situacijom. Mada je njena aktivnost uglavnom verske prirode, Mitropolijska crkva Besarabije tvrdi da je spremna da sarađuje sa državom u oblasti kulture, obrazovanja i socijalne pomoći. Takođe tvrdi da se ne bavi političkim aktivnostima. Sud smatra ova načela jasnim i sasvim legitimnim. 
  2. Na raspravi, održanoj 2. oktobra 2001. godine, Vlada je ipak tvrdila da se Mitropolijska crkva Besarabije u stvarnosti bavi političkim aktivnostima u suprotnosti s državnom politikom Moldavije i da bi njenim priznavanjem takve aktivnosti ugrozile teritorijalni integritet Moldavije. Sud ponavlja da se ne može isključiti mogućnost da iza programa neke organizacije stoje ciljevi drugačiji od proklamovanih, ali da bi se uverio da nije tako, Sud mora da uporedi sadržinu programa s delima i stavovima te organizacije (vidi presudu u pomenutom slučaju Sidiropoulos i drugi, str. 1618, stav 46). U posmatranom slučaju Sud nalazi da predmetni spisi ne sadrže nikakve dokaze da se Mitropolijska crkva Besarabije bavi bilo kakvim aktivnostima osim onih navedenih u njenom statutu. Što se tiče gore pomenutih novinskih članaka, mada njihova sadržina, kako je navela Vlada, odražava ideje u korist ponovnog ujedinjenja Moldavije i Rumunije, oni se ne mogu pripisati crkvi – podnosiocu predstavke. Pored toga, Vlada nije ni tvrdila da je ta crkva izazvala objavljivanje tih članaka. Slično tome, budući da nema dokaza, Sud ne može da zaključi da je Mitropolijska crkva Besarabije povezana sa političkim aktivnostima gore pomenutih organizacija u Moldaviji (vidi gore, stav 120), koje navodno rade u korist ponovnog ujedinjenja Moldavije i Rumunije. Pored toga, Sud primećuje da Vlada nije ni tvrdila da su aktivnosti tih udruženja i političkih stranaka protivzakonite. Što se tiče mogućnosti da bi Mitropolijska crkva Besarabije posle priznavanja mogla da ugrozi bezbednost i teritorijalni integritet Moldavije, Sud smatra da je to samo hipoteza koja se u odsustvu bilo kakvih dokaza ne može da opravda odbijanje priznavanja.

(γ)  Zaštita društvenog mira i razumevanja među vernicima

  1. Sud primećuje da Vlada nije porekla da su se događali incidenti na skupovima vernika i sveštenstva Mitropolijske crkve Besarabije (vidi gore, stavovi 47 do 87). Do sukoba je dolazilo naročito tamo gde su sveštenici Mitropolijske crkve Besarabije pokušavali da održe bogosluženja na svetilištima na koje su polagali pravo korišćenja pripadnici Mitropolijske crkve Moldavije, ili na mestima gde su se neka lica suprotstavila prisustvu Mitropolijske crkve Besarabije tvrdeći da je ona nezakonita. S druge strane, Sud primećuje i da postoji izvesno neslaganje između podnosilaca predstavke i Vlade u pogledu toga šta se tačno događalo za vreme tih incidenata.
  2. Bez zauzimanja stava o tome šta se stvarno događalo za vreme incidenata, Sud primećuje da je odbijanje da se Mitropolijska crkva Besarabije prizna igralo izvesnu ulogu u njima.

(ii) Srazmernost u vezi s ciljevima

  1. Vlada je smatrala da, mada vlasti nisu priznale Mitropolijsku crkvu Besarabije, ona jesu delovale u duhu tolerancije i dozvolila crkvi da neometano nastavi svoju delatnosti, posebno okupljanje vernika, zajedničke molitve i upravljanje imovinom. Vlada je kao dokaz ukazala na mnoge aktivnosti te crkve.
  2. Sud primećuje da se prema Zakonu br. 979-XII od 24. marta 1992. godine u Moldaviji mogu ispovedati samo vere priznate odlukom Vlade. Samo priznata verska zajednica ima status pravnog lica (član 24), može da proizvodi i stavlja u promet molitvene predmete (član 35) i zapošljava sveštenstvo i drugo osoblje (član 44). Pored toga, udruženja s ciljevima koji su delimično ili potpuno verski imaju obaveze koje proizilaze iz pravnih propisa o verskim zajednicama (član 21). Shodno tome Sud primećuje da, kako nije priznata, Mitropolijska crkva Besarabije niti sme da se organizuje niti da deluje. Kako nema status pravnog lica, ne može da štiti pred sudom imovinu koja joj je neophodna radi obavljanja svoje primarne delatnosti, dok se okupljanje vernika radi molitve može da obavlja samo protivno zakonu o verskim zajednicama. Što se tiče tolerantnosti koju je Vlada navodno pokazala prema Mitropolijskoj crkvi Besarabije i njenim članovima, Sud takvu toleranciju ne može da posmatra kao zamenu za priznavanje, jer se jedino priznavanjem stiču odgovarajuća prava. Sud je takođe našao da u nekoliko navrata podnosioci predstavke nisu bili u stanju da se zaštite od nasrtaja, jer su se vlasti oslonile na izgovor da jedino zakonite aktivnosti uživaju zakonsku zaštitu (vidi gore, stavovi 56, 57 i 84). Konačno, Sud je našao da prilikom priznavanja drugih verskih zajednica vlasti nisu primenile kriterijume koje su koristile da odbiju registraciju Mitropolijske crkve Besarabije a da Vlada nije ponudila nikakav razlog da bi opravdala ovu razliku u postupanju.
  3. Suda zaključuje da odbijanje priznavanja Mitropolijske crkve Besarabije ima takve posledice za slobodu veroispovesti podnosilaca predstavke da se ne može smatrati srazmernim legitimnim ciljevima ili pak neophodnim u demokratskom društvu, i da je tako postojala povreda člana 9.

II. Navodna povreda člana 14 u vezi sa članom 9 Konvencije

  1. Mitropolijska crkva Besarabije je takođe tvrdila da je bila žrtva diskriminacije zbog neopravdanog odbijanja vlasti da je priznaju, dok je Vlada priznala druge pravoslavne crkve, kao i nekoliko različitih udruženja koja su izražavala pripadnost istoj veri. Pozvala se na član 14 Konvencije, kojim se propisuje:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, veroispovest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno poreklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

  1. Stav Vlade je bio da je hrišćansko pravoslavlje priznato u obliku Mitropolijske crkve Moldavije pa da tako nije bilo opravdanja da se priznaje i Mitropolijska crkva Besarabije, koja je izražavala pripadnost pravoslavlju. Mitropolijska crkva Besarabije nije nova crkva, već ocepljena grupa čija se verovanja i obredi nisu ni u čemu razlikovali od onih Mitropolijske crkve Moldavije. Vlada je priznala da je pravoslavna eparhija Kišinjev, pripojena ruskoj pravoslavnoj crkvi stare liturgije, sa sedištem u Moskvi, bila priznata mada nije bila nova crkvena zajednica, ali je navela da je razlika u postupanju zasnovana na etničkim merilima, jer su i vernici i sveštenstvo pravoslavne eparhije Kišinjev svi ruskog porekla.
  2. Podnosioci predstavke su tvrdili da razlog za odbijanje registracije dat Mitropolijskoj crkvi Besarabije nije bio ni razuman ni objektivan, jer prilikom priznavanja drugih zajednica Vlada nije bila primenila kriterijume o nacionalnom poreklu njihovih vernika ili o skorom datumu osnivanja zajednice. Naveli su primer da je Vlada priznala dve Adventističke crkve i dva jevrejska udruženja, koji nisu bili organizovani po etničkom principu.
  3. Sud smatra da se tvrdnje u vezi sa članom 14 svode na ponavljanje onih načinjenih u vezi sa članom 9. Sledi da nema potrebe da se ispituju odvojeno.

III. Navodna povreda člana 13 Konvencije

  1. Podnosioci predstavke su tvrdili da je postojala povreda člana 13 Konvencije zbog činjenice da unutrašnje pravo nije pružalo mogućnost nikakvih pravnih lekova u vezi sa žalbama koje su podneli Sudu.
  2. Vlada je smatrala da su u posmatranom slučaju žalbe podnosilaca predstavke bile po prirodi građanske pa da su se uslovi koje postavlja član 13 Konvencije utopili u uslove koje postavlja član 6.
  3. Sud ponavlja da je dejstvo člana 13 da zahteva postojanje domaćeg pravnog leka kojim bi nadležni organ razmotrio suštinu žalbe u vezi sa pravima i slobodama propisanim Konvencijom i ponudio odgovarajuće rešenje, mada zemlje ugovornice imaju izvesnu slobodu po pitanju načina na koji izvršavaju svoje obaveze prema ovoj odredbi (vidi presudu u slučaju Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 15. novembra 1996. godine, Reports1996-V, str. 1869–70, stav 145). Pravni lek iz člana 13 mora da bude „delotvoran“, i u pranim propisima i u praksi. Međutim, takav pravni lek je propisan samo u vezi sa žalbama koje se po Konvenciji mogu smatrati „dokazivima“.
  4. Sud primećuje da je žalba podnosilaca predstavke da je odbijanje registracije Mitropolijske crkve Besarabije predstavljalo povredu njihovog prava na slobodu veroispovesti, garantovanog članom 9 Konvencije, bez sumnje dokaziva (vidi gore, stav 130). Podnosioci predstavke su, dakle, imali pravo da traže delotvoran domaći pravni lek u smislu člana 13. Sud će, dakle, proceniti da li je takav pravni lek stajao na raspolaganju Mitropolijskoj crkvi Besarabije i ostalim podnosiocima predstavke.
  5. Sud primećuje da je u presudi od 9. decembra 1997. godine Vrhovni sud pravde izneo stav da odbijanje Vlade da odgovori na molbu za priznavanje koju je podnela Mitropolijska crkva Besarabije niti bilo protivzakonito niti predstavljalo povredu člana 9 Konvencije, jer su podnosioci predstavke mogli da svoju veru ispovedaju unutar Mitropolijske crkve Moldavije. Međutim, Vrhovni sud se nije osvrnuo na osnovne zamerke podnosilaca predstavke, tj. na njihovu želju da se udruže i zajednički ispovedaju svoju veru unutar crkve koja je odvojena od Mitropolijske crkve Moldavije, kao i da imaju pristup sudovima i da štite svoja prava i svoju imovinu, budući da su samo priznate verske zajednice uživale sudsku zaštitu. Kako nije bila službeno priznata, Mitropolijska crkva Besarabije nije ni imala prava na koja je mogla da se pozove pred Vrhovnim sudom. Žalba Vrhovnom sudu zasnovana na članu 235 Zakona o građanskom postupku nije, dakle, bila delotvorna.
  6. Pored toga, Sud primećuje da, mada je Zakonom o verskim zajednicama (Zakon od 24. marta 1992. godine) aktivnost verskih zajednica uslovljena njihovim službenim priznanjem i obavezom da se pridržavaju zakona, taj zakon ne sadrži nikakvu odredbu kojom se propisuju postupak registrovanja i pravni lekovi u slučaju spora. Vlada nije pomenula nikakav drugi pravni lek na koji su podnosioci predstavke mogli da se oslone. Sud dakle smatra da podnosioci predstavke nisu bili u stanju da ostvare zaštitu svojih prava pred domaćim organom povodom svoje žalbe, koja se odnosila na njihovo pravo na slobodu veroispovesti. Sledi da je postojala povreda člana 13 Konvencije.

IV. Navodna povreda člana 6 i člana 11 Konvencije

  1. Podnosioci predstavke su se takođe žalili da je odbijanje da se prizna Mitropolijska crkva Besarabije sprečilo crkvu da ostvari status pravnog lica i lišilo je mogućnosti pristupa sudovima, garantovanog članom 6, čime bi bila u stanju da razreši sve probleme u vezi sa svojim pravima, naročito imovinskim. Pored toga, tvrdili su i da je odbijanje registracije, zajedno sa tvrdoglavim insistiranjem vlasti na stavu da podnosioci predstavke mogu da svoju veru ispovedaju unutar Mitropolijske crkve Moldavije, predstavljalo povredu njihovog prava udruživanja, garantovanog članom 11 Konvencije.
  2. Budući da je članove 6 i 11 uzeo u obzir u kontekstu člana 9 (vidi stavove 118 i 129 u gornjem tekstu), Sud smatra da nema razloga da se razmatraju odvojeno.

V. Primena člana 41 Konvencije

143. Članom 41 Konvencije propisano je:

Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.

A. Odštetni zahtev

  1. Podnosioci predstavke nisu zahtevali nikakvu nadoknadu materijalnih troškova, ali su tražili FRF 160.000 za nematerijalne troškove.
  2. Vlada se nije osvrula na ovaj zahtev.
  3. Sud smatra da su povrede koje su ustanovljene sigurno nanele podnosiocima predstavke nematerijalnu štetu, i određuje pravičnu nadoknadu od EUR 20.000.

B. Sudski troškovi

  1. Budući da su od Saveta Evrope primili FRF 7.937,10 kao pravnu pomoć za pojavljivanje podnosilaca predstavke Vlad Cubreacova pred Sudom, podnosioci predstavke su jedino tražili nadoknadu advokatskih honorara u postupku pred Sudom, i to FRF 8.693,89 za moldavskog advokata koji je pripremio predstavku i GDP 3.550 za britanskog advokata koji je zastupao interese podnosilaca predstavke u postupku i učestvovao u raspravama.
  2. Vlada se nije osvrnula na ovaj zahtev.
  3. Uzimajući u obzir garantna pisma koja su ponudili podnosioci predstavke, Sud dodeljuje podnosiocima predstavke iznos od EUR 7.025 za sudske troškove, plus pripadajući porez.

C. Kamata za neizvršenje obaveze

  1. Prema podacima koji su dostupni Sudu, zakonska kamatna stopa koja se primenjuje u Francuskoj na dan usvajanja ove presude je 4,26% godišnje.

 

IZ OVIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Smatra da je postojala povreda člana 9 Konvencije;

  2. Smatra da nije potrebno razmatrati slučaj sa tačke gledišta člana 14 u sprezi sa članom 9 Konvencije;

  3. Smatra da je postojala povreda člana 13 Konvencije;

  4. Smatra da nije potrebno određivati da li su postojale povrede člana 6 i člana 11 Konvencije;

  5. Smatra

(a) da tužena država mora da isplati podnosiocima predstavke, u roku od tri meseca od dana kada odluka postaje pravosnažna u skladu sa stavom 2 člana 44 Konvencije, sledeće iznose:

(i)   EUR 20.000, koji će se pretvoriti u moldavske leje po kursu koji važi na dan isplate, kao naknadu za nematerijalnu štetu;

(ii)  EUR 7.025 za sudske troškove plus pripadajući porez;

(b) da će se na gornje iznose zaračunavati prosta kamata po godišnjoj stopi od 4,26% od isteka gore pomenutog roka od tri meseca pa do isplate;

6. Odbija ostatak zahteva podnosilaca predstavke za pravičnim zadovoljenjem.

(...)

Michael O’Boyle

Elisabeth Palm

Sekretar

Predsednik

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

Prevod presude Beogradski centar za ljudska prava

 

 

 

FORMER FIRST SECTION

CASE OF METROPOLITAN CHURCH OF BESSARABIA AND OTHERS v. MOLDOVA

(Application no. 45701/99)

JUDGMENT

STRASBOURG 

13 December 2001 

FINAL

27/03/2002 

In the case of Metropolitan Church of Bessarabia and Others v. MoldovaThe European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

MrsE. PalmPresident,
MrsW. Thomassen,
MrL. Ferrari Bravo,
MrC. Bîrsan,
MrJ. Casadevall,
MrB. Zupančič,
MrT. Panţîrujudges,
and Mr M. O’BoyleSection Registrar,

Having deliberated in private on 2 October and 5 December 2001,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 45701/99) against the Republic of Moldova lodged with the European Commission of Human Rights (“the Commission”) under former Article 25 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by the Metropolitan Church of Bessarabia (Mitropolia Basarabiei şi Exarhatul Plaiurilor) and twelve Moldovan nationals, Mr Petru Păduraru, Mr Petru Buburuz, Mr Vasile Petrache, Mr Ioan Eşanu, Mr Victor Rusu, Mr Anatol Goncear, Mr Valeriu Cernei, Mr Gheorghe Ioniţă, Mr Valeriu Matciac, Mr Vlad Cubreacov, Mr Anatol Telembici and Mr Alexandru Magola (“the applicants”), on 3 June 1998. The applicant Vasile Petrache died in autumn 1999.

2.  The applicants alleged in particular that the Moldovan authorities’ refusal to recognise the Metropolitan Church of Bessarabia infringed their freedom of religion and association and that the applicant Church was the victim of discrimination on the ground of religion.

3.  The application was transmitted to the Court on 1 November 1998, when Protocol No. 11 to the Convention came into force (Article 5 § 2 of Protocol No. 11).

4.  The application was assigned to the First Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). Within that Section, the Chamber that would consider the case (Article 27 § 1 of the Convention) was constituted as provided in Rule 26 § 1.

5.  By a decision of 7 June 2001, the Chamber declared the application admissible [Note by the Registry. The Court’s decision is obtainable from the Registry]. It further decided to strike out of the Court’s list that part of the application which concerned the applicant Vasile Petrache, who had died.

6.  The applicants and the Moldovan Government (“the Government”) each filed observations on the merits (Rule 59 § 1).

7.  A hearing took place in public in the Human Rights BuildingStrasbourg, on 2 October 2001 (Rule 59 § 2).

There appeared before the Court:

(a)  for the Government
MrI. MoreiMinister of Justice,
MrV. Pârlog, Head of the Department of the Government Agent
and International Relations, Ministry of Justice,Agent,
MrG. ArmaşuDirector, Religious Affairs Department,Adviser;

(b)  for the applicants
MrJ.W. Montgomery,
MrA. Dos Santos, Barristers practising in LondonCounsel.

The Court heard addresses by Mr Montgomery and Mr Morei.

8.  On 25 September 2001, in accordance with Rule 61 § 3, the President of the Chamber had authorised the Metropolitan Church of Moldova to submit written observations on certain aspects of the case. These observations had been received on 10 September 2001.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

9.  The first applicant, the Metropolitan Church of Bessarabia, is an autonomous Orthodox Church having canonical jurisdiction in the territory of the Republic of Moldova. The other applicants are Moldovan nationals who are members of the eparchic council of the first applicant. They are: Mr Petru Păduraru, Archbishop of Chişinău, Metropolitan of Bessarabia and living in Chişinău; Mr Petru Buburuz, prosyncellus, living in Chişinău; Mr Ioan Eşanu, protosyncellus, living in Călăraşi; Mr Victor Rusu, protopresbyter, living in Lipnic, Ocniţa; Mr Anatol Goncear, a priest living in Zubreşti, Străşeni; Mr Valeriu Cernei, a priest living in
Sloveanca, Sângerei; Mr Gheorghe Ioniţă, a priest living in Crasnoarmeisc, Hânceşti; Mr Valeriu Matciac, a priest living in Chişinău; Mr Vlad Cubreacov, member of the Moldovan parliament and of the Parliamentary Assembly of the Council of Europe, and living in Chişinău, Mr Anatol Telembici, living in Chişinău; and Mr Alexandru Magola, Chancellor of the Metropolitan Church of Bessarabia, living in Chişinău.

A.  Creation of the applicant Church and proceedings to secure its official recognition

1.  Creation of the Metropolitan Church of Bessarabia

10.  On 14 September 1992 the applicant natural persons joined together to form the applicant Church – the Metropolitan Church of Bessarabia – a local, autonomous Orthodox Church. According to its articles of association, it took the place, from the canon-law point of view, of the Metropolitan Church of Bessarabia which had existed until 1944.

In December 1992 it was attached to the patriarchate of Bucharest.

11.  The Metropolitan Church of Bessarabia adopted articles of association which determined, among other matters, the composition and administration of its organs, the training, recruitment and disciplinary supervision of its clergy, the ecclesiastical hierarchy and rules concerning its assets. In the preamble to the articles of association the principles governing the organisation and operation of the applicant Church are defined as follows:

“The Metropolitan Church of Bessarabia is a local, autonomous Orthodox Church attached to the patriarchate of Bucharest. The traditional ecclesiastical denomination ‘Metropolitan Church of Bessarabia’ is of a historically conventional nature and has no link with current or previous political situations. The Metropolitan Church of Bessarabia has no political activities and will have none in future. It shall carry on its work in the territory of the Republic of Moldova. The Metropolitan Church of Bessarabia shall have the status of an exarchate of the country. According to canon law, communities of the Moldovan diaspora may also become members. No charge shall be made for the accession of individual members and communities living abroad.

In the context of its activity in the Republic of Moldova, it shall respect the laws of the State and international human rights law. Communities abroad which have adhered for the purposes of canon law to the Metropolitan Church of Bessarabia shall establish relations with the authorities of the States concerned, complying with their legislation and the relevant provisions of international law. The Metropolitan Church of Bessarabia shall cooperate with the authorities of the State in the sphere of culture, education and social assistance. The Metropolitan Church of Bessarabia does not make any claim of an economic or any other kind against other Churches or religious organisations. The Metropolitan Church of Bessarabia maintains ecumenical relations  with other Churches and religious movements and considers that fraternal dialogue is the only proper form of relationship between Churches.

Priests of the Metropolitan Church of Bessarabia working in Moldovan territory shall be Moldovan citizens. When nationals of foreign States are invited to come to Moldova to carry on a religious activity or citizens of the Republic of Moldova are sent abroad for the same purpose, the legislation in force must be complied with.

Members of the Metropolitan Church of Bessarabia shall be citizens of the Republic of Moldova who have joined together on a voluntary basis to practise their religion in common, in accordance with their own convictions, and on the basis of the precepts of the Gospel, the Apostolic Canons, Orthodox canon law and Holy Tradition.

Religious services held in all the communities of the Metropolitan Church of Bessarabia shall include special prayers for the authorities and institutions of the State, couched in the following terms: ‘We pray, as always, for our country, the Republic of Moldova, for its leaders and for its army. May God protect them and grant them peaceful and honest lives, spent in obedience to the canons of the Church.’ ”

12.  To date, the Metropolitan Church of Bessarabia has established 117 communities in Moldovan territory, three communities in Ukraine, one in Lithuania, one in Latvia, two in the Russian Federation and one in Estonia. The communities in Latvia and Lithuania have been recognised by the State authorities and have legal personality.

Nearly one million Moldovan nationals are affiliated to the applicant Church, which has more than 160 clergy.

The Metropolitan Church of Bessarabia is recognised by all the Orthodox patriarchates with the exception of the patriarchate of Moscow.

2.  Administrative and judicial proceedings to secure official recognition of the applicant Church

13.  Pursuant to the Religious Denominations Act (Law no. 979-XII of 24 March 1992), which requires religious denominations active in Moldovan territory to be recognised by means of a government decision, the applicant Church applied for recognition on 8 October 1992. It received no reply.

14.  It made further applications on 25 January and 8 February 1995. On a date which has not been specified the Religious Affairs Department refused these applications.

15.  On 8 August 1995 the applicant Petru Păduraru, relying on Article 235 of the Code of Civil Procedure (which governs judicial review of administrative acts contrary to recognised rights), brought civil proceedings against the government in the Court of First Instance of the Buiucani district of Chişinău. He asked for the decisions refusing to recognise the applicant Church to be set aside. The court ruled in his favour and, on 12 September 1995, ordered recognition of the Metropolitan Church of Bessarabia.

16.  On 15 September 1995 the Buiucani public prosecutor appealed against the Buiucani Court of First Instance’s decision of 12 September 1995.

17.  On 18 October 1995 the Supreme Court of Justice set aside the decision of 12 September 1995 on the ground that the courts did not have jurisdiction to consider the applicant Church’s application for recognition.

18.  On 13 March 1996 the applicant Church filed a fresh application for recognition with the government. On 24 May 1996, having received no reply, the applicants brought civil proceedings against the government in the Chişinău Court of First Instance, seeking recognition of the Metropolitan Church of Bessarabia. On 19 July 1996 that court gave judgment against the applicants.

19.  On 20 August 1996 the applicants again filed an application for recognition, which went unanswered.

20.  The applicants appealed to the Chişinău Municipal Court (Tribunal municipiului) against the judgment of 19 July 1996. In a judgment of 21 May 1997, against which no appeal lay, the Municipal Court quashed the impugned judgment and allowed the applicants’ claim.

21.  However, following a reform of the Moldovan judicial system, the file was sent to the Moldovan Court of Appeal for trial de novo.

22.  On 4 March 1997 the applicants again applied to the government for recognition. On 4 June 1997, not having received any reply, they referred the matter to the Court of Appeal, seeking recognition of the Metropolitan Church of Bessarabia, relying on their freedom of conscience and freedom of association for the purpose of practising their religion. The resulting action was joined to the case already pending before the Court of Appeal.

23.  In the Court of Appeal the government alleged that the case concerned an ecclesiastical conflict within the Orthodox Church in Moldova (the Metropolitan Church of Moldova), which could be resolved only by the Romanian and Russian Orthodox Churches, and that any recognition of the Metropolitan Church of Bessarabia would provoke conflicts in the Orthodox community.

24.  The Court of Appeal allowed the applicants’ claim in a decision of 19 August 1997. It pointed out, firstly, that Article 31 §§ 1 and 2 of the Moldovan Constitution guaranteed freedom of conscience and that that freedom should be exercised in a spirit of tolerance and respect for others. In addition, the various denominations were free to organise themselves according to their articles of association, subject to compliance with the laws of the Republic. Secondly, it noted that from 8 October 1992 the applicant Church, acting pursuant to sections 14 and 15 of the Religious Denominations Act, had filed with the government a number of applications for recognition, but that no reply had been forthcoming. By a letter of 19 July 1995 the Prime Minister had informed the applicants that the government could not consider the application of the Metropolitan Church of Bessarabia without interfering with the activity of the Metropolitan Church of Moldova. The Court of Appeal further noted that while the applicant Church’s application for recognition had been ignored, the Metropolitan Church of Moldova had been recognised by the government on 7 February 1993, as an eparchy dependent on the patriarchate of Moscow.

The Court of Appeal dismissed the government’s argument that recognition of the Metropolitan Church of Moldova made it possible to satisfy the wishes of all Orthodox believers. It pointed out that the term denomination was not to be reserved for catholicism or orthodoxy, but should embrace all faiths and various manifestations of religious feelings by their adherents, in the form of prayers, ritual, religious services or divine worship. It noted that from the point of view of canon law the Metropolitan Church of Moldova was part of the Russian Orthodox Church and therefore dependent on the patriarchate of Moscow, whereas the Metropolitan Church of Bessarabia was attached to the Romanian Orthodox Church and therefore dependent on the patriarchate of Bucharest.

The Court of Appeal held that the government’s refusal to recognise the applicant Church was contrary to the freedom of religion, as guaranteed not only by the Religious Denominations Act but also by Article 18 of the Universal Declaration of Human Rights, Article 5 of the International Covenant on Economic, Social and Cultural Rights and Article 18 of the International Covenant on Civil and Political Rights, to all of which Moldova was party. Noting that the representative of the government had taken the view that the applicant Church’s articles of association complied with domestic legislation, the Court of Appeal ordered the government to recognise the Metropolitan Church of Bessarabia and to ratify its articles of association.

25.  The government appealed against the above decision on the ground that the courts did not have jurisdiction to try such a case.

26.  In a judgment of 9 December 1997 the Supreme Court of Justice set aside the decision of 19 August 1997 and dismissed the applicants’ action on the grounds that it was out of time and manifestly ill-founded.

It noted that, according to Article 238 of the Code of Civil Procedure, one month was allowed for an appeal against a government decision alleged to infringe a recognised right. The time allowed began to run either on the date of the decision announcing the government’s refusal or, if the they did not reply, one month after the lodging of the application. The Supreme Court of Justice noted that the applicants had submitted their application to the government on 4 March 1997 and lodged their appeal on 4 June 1997; it accordingly ruled their action out of time.

It went on to say that, in any event, the government’s refusal of the applicants’ application had not infringed their freedom of religion as guaranteed by international treaties, and in particular by Article 9 of the European Convention on Human Rights, because they were Orthodox Christians and could manifest their beliefs within the Metropolitan Church of Moldova, which the government had recognised by a decision of 7 February 1993.

The Supreme Court of Justice considered that the case was simply an administrative dispute within a single Church, which could be settled only by the Metropolitan Church of Moldova, since any interference by the State in the matter might aggravate the situation. It held that the State’s refusal to intervene in this conflict was compatible with Article 9 § 2 of the European Convention on Human Rights.

Lastly, it noted that the applicants could manifest their beliefs freely, that they had access to Churches and that they had not adduced evidence of any obstacle whatsoever to the practice of their religion.

27.  On 15 March 1999 the applicants again applied to the government for recognition.

28.  By a letter dated 20 July 1999 the Prime Minister refused on the ground that the Metropolitan Church of Bessarabia was not a religious denomination in the legal sense but a schismatic group within the Metropolitan Church of Moldova.

He informed the applicants that the government would not allow their application until a religious solution to the conflict had been found, following the negotiations in progress between the patriarchates of Russia and Romania.

29.  On 10 January 2000 the applicants lodged a further application for recognition with the government. The Court has not been informed of the outcome of that application.

3.  Recognition of other denominations

30.  Since the adoption of the Religious Denominations Act, the government has recognised a number of denominations, some of which are listed below.

On 7 February 1993 the government ratified the articles of association of the Metropolitan Church of Moldova, attached to the patriarchate of Moscow. On 28 August 1995 it recognised the Orthodox Eparchy of the Old Christian Liturgy of Chişinău, attached to the Russian Orthodox Church of the Old Liturgy, whose head office was in Moscow.

On 22 July 1993 the government recognised the “Seventh-Day Adventist Church”. On 19 July 1994 it decided to recognise the “Seventh-Day Adventist Church – Reform Movement”.

On 9 June 1994 the government ratified the articles of association of the “Federation of Jewish (Religious) Communities” and on 1 September 1997 those of the “Union of Communities of Messianic Jews”.

4.  Reaction of various national authorities

31.  Since it was first set up, the Metropolitan Church of Bessarabia has regularly applied to the Moldovan authorities to explain the reasons for its creation and to seek their support in obtaining official recognition.

32.  The government asked several ministries for their opinion about whether to recognise the applicant Church.

On 16 October 1992 the Ministry of Culture and Religious Affairs informed the government that it was favourable to the recognition of the Metropolitan Church of Bessarabia.

On 14 November 1992 the Ministry of Financial Affairs informed the government that it could see no objection to the recognition of the Metropolitan Church of Bessarabia.

On 8 February 1993 the Ministry of Labour and Social Protection declared that it was favourable to the recognition of the applicant Church.

In a letter of 8 February 1993 the Ministry of Education emphasised the need for the rapid recognition of the Metropolitan Church of Bessarabia in order to avoid any discrimination against its adherents, while pointing out that its articles of association could be improved upon.

On 15 February 1993 the Secretariat of State for Privatisation stated that it was favourable to the recognition of the Metropolitan Church of Bessarabia, while proposing certain amendments to its articles of association.

33.  On 11 March 1993, in reply to a letter from the Bishop of Bălţi, writing on behalf of the Metropolitan of Bessarabia, the Moldovan parliament’s Cultural and Religious Affairs Committee noted that the delay in registering the Metropolitan Church of Bessarabia was aggravating the social and political situation in Moldova, even though its actions and articles of association complied with Moldovan legislation. The committee therefore asked the government to recognise the applicant Church.

34.  A memorandum from the Religious Affairs Department, dated 21 November 1994, summarised the situation as follows:

“For nearly two years an ecclesiastical group known under the name of the Metropolitan Church of Bessarabia has been operating illegally in Moldovan territory. No positive result has been obtained in spite of our sustained efforts to put a stop to its activity (discussions between members of the so-called Church, priests, Mr G.E., Mr I.E. ..., representatives of the State and believers from the localities in which its adherents are active, Mr G.G., Minister of State, and Mr N.A., Deputy Speaker; all the organs of local and national administrative bodies have been informed of the illegal nature of the group, etc.).

In addition, although priests and adherents of the Church have been forbidden to take part in divine service, for failure to comply with canon law, they have nevertheless continued their illegal activities in the churches and have also been invited to officiate on the occasion of various public activities organised, for example, by the Ministries of Defence and Health. The management of the Bank of Moldova and the National Customs Service have not acted on our request for liquidation of the group’s bank accounts and strict supervision of its priests during their numerous crossings of the border.

The activity of the so-called Church is not limited to attracting new adherents and propagating the ideas of the Romanian Church. It also has all the means necessary for the work of a Church, it appoints priests, including nationals of other States ..., trains clergy, builds churches and many, many other things.

It should also be mentioned that the group’s activity (more political than religious) is sustained by forces both from within the country (by certain mayors and their villages, by opposition representatives, and even by some MPs) and from outside (by decision no. 612 of 12 November 1993 the Romanian government granted it 399,400,000 lei to finance its activity ...

The activity of this group is causing religious and socio-political tension in Moldova and will have unforeseeable repercussions ...

The Religious Affairs Department notes:

(a)  Within Moldovan territory there is no territorial administrative unit with the name of Bessarabia which might justify setting up a religious group named ‘Metropolitan Church of Bessarabia’. The creation of such a group and recognition of its articles of association would constitute a wrongful anti-State act – a negation of the sovereign and independent State which the Republic of Moldova constitutes.

(b)  The Metropolitan Church of Bessarabia was set up to take the place of the former Eparchy of Bessarabia, founded in 1925 and recognised by Decree no. 1942 promulgated on 4 May 1925 by the King of Romania. Legal recognition of the validity of those acts would imply recognition of their present-day effects within Moldovan territory.

(c)  All Orthodox parishes in Moldovan territory have been registered as constituent parts of the of the Orthodox Church of Moldova (the Metropolitan Church of Moldova), whose articles of association were ratified by the government in its decision no. 719 of 17 November 1993.

In conclusion:

1.  If nothing is done to put a stop to the activity of the so-called Metropolitan Church of Bessarabia, the result will be destabilisation not just of the Orthodox Church but of the whole of Moldovan society.

2.  Recognition of the Metropolitan Church of Bessarabia (Old Style) and ratification of its articles of association by the government would automatically entail the disappearance of the Metropolitan Church of Moldova.”

35.  On 20 February 1996, following a question in Parliament asked by the applicant Vlad Cubreacov, a Moldovan MP, the Deputy Prime Minister wrote a letter to the Speaker explaining the reasons for the government’s
refusal to recognise the Metropolitan Church of Bessarabia. He said that the applicant Church was not a denomination distinct from the Orthodox Church but a schismatic group within the Metropolitan Church of Moldova and that any interference by the State to resolve the conflict would be contrary to the Moldovan Constitution. He pointed out that the political party to which Mr Cubreacov belonged had publicly expressed disapproval of the Supreme Court of Justice’s decision of 9 December 1997, that Mr Cubreacov himself had criticised the government for their refusal to recognise “this phantom metropolitan Church” and that he continued to support it by exerting pressure in any way he could, through statements to the media and approaches to the national authorities and international organisations. The letter ended with the assertion that the “feverish debates” about the Metropolitan Church of Bessarabia were purely political.

36.  On 29 June 1998 the Religious Affairs Department sent the Deputy Prime Minister its opinion on the question of recognition of the Metropolitan Church of Bessarabia.

It pointed out in particular that not since 1940 had there been an administrative unit in Moldova with the name “Bessarabia” and that the Orthodox Church had been recognised on 17 November 1993 under the name of the Metropolitan Church of Moldova, of which the Metropolitan Church of Bessarabia was a “schismatic element”. It accordingly considered that recognition of the applicant Church would represent interference by the State in the affairs of the Metropolitan Church of Moldova, and that this would aggravate the “unhealthy” situation in which the latter Church was placed. It considered that the articles of association of the applicant Church could not be ratified since they merely “reproduce[d] those of the Orthodox Church of another country”.

37.  On 22 June 1998 the Ministry of Justice informed the government that it did not consider the articles of association of the Metropolitan Church of Bessarabia to be contrary to Moldovan legislation.

38.  By letters of 25 June and 6 July 1998 the Ministry of Labour and Social Protection and the Ministry of Financial Affairs again informed the government that they could see no objection to recognition of the Metropolitan Church of Bessarabia.

39.  On 7 July 1998 the Ministry of Education informed the government that it supported recognition of the Metropolitan Church of Bessarabia.

40.  On 15 September 1998 the Cultural and Religious Affairs Committee of the Moldovan parliament sent the government, for information, a copy of a report by the Ministry of Justice of the Russian Federation, which showed that on 1 January 1998 there were at least four different Orthodox Churches in Russia, some of which had their head offices abroad. The Committee expressed the hope that the above-mentioned report would assist the government to resolve certain similar problems, particularly the problem concerning the Metropolitan Church of Bessarabia’s application for recognition.

41.  In a letter sent on 10 January 2000 to the applicant Vlad Cubreacov, the Deputy Attorney-General expressed the view that the government’s refusal to reply to the Metropolitan Church of Bessarabia’s application for recognition was contrary to the freedom of religion and to Articles 6, 11 and 13 of the Convention.

42.  In a decision of 26 September 2001 the government approved the amended version of Article 1 of the Metropolitan Church of Moldova’s articles of association, worded as follows:

“The Orthodox Church of Moldova is an independent Church and is the successor in law to ... the Metropolitan Church of Bessarabia. While complying with the canons and precepts of the Holy Apostles, Fathers of the Church and the Ecumenical Synods, and the decisions of the Universal Apostolic Church, the Orthodox Church of Moldova operates within the territory of the State of the Republic of Moldova in accordance with the provisions of the legislation in force.”

43.  In a letter received by the Court on 21 September 2001 the President of the Republic of Moldova expressed his concern about the possibility that the applicant Church might be recognised. He said that the issue could be resolved only by negotiation between the Russian and Romanian patriarchates, since it would be in breach of Moldovan legislation if the State authorities were to intervene in the conflict. Moreover, if the authorities were to recognise the Metropolitan Church of Bessarabia, this would have unforeseeable consequences for Moldovan society.

5.  International reactions

44.  In its Opinion no. 188 (1995) to the Committee of Ministers on Moldova’s application for membership of the Council of Europe, the Parliamentary Assembly of the Council of Europe noted the Republic of Moldova’s willingness to fulfil the commitments it had entered into when it lodged its application for membership on 20 April 1993.

These commitments, which had been reaffirmed before the adoption of the above-mentioned opinion, included an undertaking to “confirm complete freedom of worship for all citizens without discrimination” and to “ensure a peaceful solution to the dispute between the Moldovan Orthodox Church and the Bessarabian Orthodox Church”.

45.  In its annual report for 1997 the International Helsinki Federation for Human Rights criticised the Moldovan government’s refusal to recognise the Metropoltitan Church of Bessarabia. The report stated that as a result of this refusal many churches had been transferred to the ownership of the Metropolitan Church of Moldova. It drew attention to allegations that members of the applicant Church’s clergy had been subjected to physical violence without receiving the slightest protection from the authorities.

46.  In its 1998 report the Federation criticised the Religious Denominations Act, and in particular section 4 thereof, which denied any protection of the freedom of religion to the adherents of religions not recognised by a government decision. It pointed out that this section was a discriminatory instrument which enabled the government to make it difficult for the adherents of the Metropolitan Church of Bessarabia to bring legal proceedings with a view to reclaiming church buildings which belonged to them. In addition, the report mentioned acts of violence and vandalism to which the applicant Church and its members were subjected.

B.  Alleged incidents affecting the Metropolitan Church of Bessarabia and its members

47.  The applicants reported a number of incidents during which members of the clergy or adherents of the applicant Church had allegedly been intimidated or prevented from manifesting their beliefs.

48.  The Government did not dispute that these incidents had taken place.

1.  Incidents in Gârbova (Ocniţa)

49.  In 1994 the assembly of Christians of the village of Gârbova (Ocniţa) decided to join the Metropolitan Church of Bessarabia. The Metropolitan of Bessarabia therefore appointed T.B. as the parish priest.

50.  On 7 January 1994, when T.B. went to the church to celebrate the Christmas mass, the mayor of Gârbova, T.G., forbade him to enter. When the villagers came out of the church to protest, the mayor locked the door and, without further explanation, ordered T.B. to leave the village within twenty-four hours.

51.  The mayor summoned a new assembly of the Christians of the village on 9 January 1994. On that date he informed the villagers that T.B. had been stripped of his post as the village priest because he belonged to the Metropolitan Church of Bessarabia. He introduced a new parish priest who belonged to the Metropolitan Church of Moldova. The assembly rejected the mayor’s proposal.

52.  The mayor called a new assembly of the Christians of the village on 11 January 1994. On that date he introduced to the villagers a third priest, also from the Metropolitan Church of Moldova. He was likewise rejected by the assembly, which expressed its preference for T.B.

53.  In those circumstances, S.M., the chairman of the parish council, was summoned by the mayor and the manager of the local collective farm, who urged him to persuade the villagers to accept T.B.’s removal from office. The chairman of the parish council refused

54.  On 13 January 1994 S.M. was arrested on his way to church. He was pinned down by five policemen, then thrown into a police van and taken first to the town hall, where he was savagely beaten. He was then taken into police custody at Ocniţa police station, where he was upbraided for showing favour to the Metropolitan Church of Bessarabia. He was not informed of the reasons for his arrest. He was released after being detained for three days.

55.  Following these incidents T.B. left the parish.

2.  Parish of Saint Nicholas, Făleşti

56.  In a letter of 20 May 1.994 the vice-president of the provincial council for the province (raion) of Făleşti rebuked G.E., priest of the parish of Saint Nicholas and a member of the Metropolitan Church of Bessarabia, for having celebrated the Easter service on 9 May 1994 in the town cemetery, that being an act contrary to the Religious Denominations Act because the Metropolitan Church of Bessarabia was illegal. For the same reason he was forbidden to conduct divine service in future whether inside a church or in the open air. The vice-chairman of the provincial council warned G.E. not to implement a plan he had to invite priests from Romania to attend divine service on 22 May 1994, given that he had not first obtained official authorisation, as required by section 22 of the Religious Denominations Act.

57.  In November 1994 G.E. was fined 90 lei (MDL) for officiating as a priest of an unrecognised Church, the Metropolitan Church of Bessarabia. The Court of First Instance upheld the penalty, but reduced the amount of the fine to MDL 54 on the ground that G.E. did not hold any office within the Church concerned.

58.  On 27 October 1996, before the beginning of divine service in the parish church, several persons, led by a priest of the Metropolitan Church of Moldova, violently assaulted G.E., drawing blood, and asked him to join the Metropolitan Church of Moldova. They also attacked the priest’s wife, tearing her clothes.

59.  G.E. managed to escape into the church, where the service was taking place, but he was pursued by his assailants, who began to fight with the congregation. A policeman sent to the scene managed to persuade the aggressors to leave the church.

60.  On 15 November 1996 the parish meeting published a declaration expressing the parishioners’ indignation about the acts of violence and intimidation to which members of the Metropolitan Church of Bessarabia were subjected, requested the authorities to cease to condone such acts and demanded official recognition for their Church.

61.  On 6 June 1998 the applicant Petru Păduraru, Metropolitan of Bessarabia, received two anonymous telegrams warning him not to go to Făleşti. He did not lodge any complaint about this.

3.  Parish of Saint Alexander, Călăraşi

62.  On 11 July 1994 the applicant Ioan Eşanu, priest of the parish of Saint Alexander, was summoned by the president of the Călăraşi provincial council to a discussion about the Metropolitan Church of Bessarabia.

That discussion was also attended by the mayor of Călăraşi, the secretary of the provincial council and the parish clerk. The president of the provincial council criticised the applicant for his membership of the applicant Church, which made him a fellow-traveller of those who supported union with Romania. He then gave him one week to produce a certificate attesting to recognition of the Metropolitan Church of Bessarabia, failing which he would have to leave the parish.

4.  Parish of Cania (Cantemir)

63.  In a letter of 24 November 1994 to the Metropolitan of Bessarabia, V.B., a Romanian national, priest of the parish of Cania, reported that he was under intense pressure from the authorities of the province of Cantemir, who had upbraided him for belonging to the applicant Church.

64.  On 19 January 1995 V.B. was summoned to the police station in Cantemir, where he was served with a government decision cancelling his residence and work permits and ordering him to leave Moldovan territory within seventy-two hours and to hand over the permits concerned to the relevant authorities.

5.  Incidents in Chişinău

65.  On 5 April 1995 Vasile Petrache, priest of the parish of Saint Nicholas, informed the Metropolitan of Bessarabia that the windows of the church, which was affiliated to the Metropolitan Church of Bessarabia, had been broken during incidents that had taken place on the nights of 27 to 28 March and 3 to 4 April 1995.

66.  A similar attack occurred in the night of 13 to 14 May 1995. Vasile Petrache lodged a complaint on each occasion, asking the police to intervene in order to prevent further attacks taking place.

67.  In the night of 3 to 4 September 1996 a grenade was thrown by unknown persons into the house of the Metropolitan of Bessarabia, causing damage. The applicant lodged a complaint about this at the police station in Chişinău.

68.  In autumn 1999, after the death of Vasile Petrache, the Metropolitan of Bessarabia appointed the applicant Petru Buburuz as the parish priest of Saint Nicholas.

Following that appointment the church of Saint Nicholas was occupied by representatives of the Metropolitan Church of Moldova, who locked it and prevented the adherents of the applicant Church from entering. They also took possession of the parish documents and seal.

69.  On 8 December 1999 the police issued a summons against Petru Buburuz for organising a public meeting in front of Saint Nicholas’s church on 28 November 1999 without first obtaining the authorisation required for public meetings.

70.  On 28 January 2000 Judge S. of the Buiucani Court of First Instance discontinued the proceedings on the ground that the applicant had not organised a meeting but had merely celebrated a mass in his capacity as priest at the request of about a hundred believers who were present. Judge S. also noted that the mass had been celebrated on the square, as the church door had been locked.

6.  Incident in Buiucani (Chişinău)

71.  In the night of 3 to 4 September 1996 a grenade was thrown into the house of P.G., a member of the clergy of the applicant Church. On 28 September 1996 P.G. was threatened by six persons unknown to him. He immediately lodged a criminal complaint.

72.  In a letter of 22 November 1996 to the President of Moldova, the Minister of the Interior expressed his regret about the slow progress of the investigations into P.G.’s complaints and informed him that on that account disciplinary penalties had been imposed on the police officers responsible for the inquiry.

7.  Parish of Octombrie (Sângerei)

73.  In a report of 22 June 1998 to the Metropolitan of Bessarabia the parish clerk complained of the actions of one M., a priest of the Metropolitan Church of Moldova, who was trying, with the help of the mayor of Bălţi, to oust P.B., a priest of the applicant Church, and have the village church closed.

No complaint was lodged with the authorities on this subject.

8.  Incidents in Cucioaia (Ghiliceni)

74.  On 23 August 1999, according to the applicants, Police Captain R., claiming to be acting on the orders of his superior officer, Lieutenant-Colonel B.D., placed seals on the door of the church of Cucioaia (Ghiliceni) and forbade V.R., a priest of the applicant Church, who regularly officiated there, to enter and continue to conduct divine service. After a complaint by the people of the village, the applicant Vlad Cubreacov wrote to the Prime Minister on 26 August 1998 to ask him for an explanation.

The incident was also reported in the 26 August 1998 issue of the newspaper Flux.

The Government asserted that following the above complaint the Ministry of the Interior ordered an inquiry. The inquiry showed that it was not a policeman but a member of the Metropolitan Church of Moldova, Archdeacon D.S., who had placed the seals on the church door.

9.  Parish of Badicul Moldovenesc (Cahul)

75.  On 11 April 1998, at about midnight, the parish priest was woken by persons unknown to him who were trying to force open the presbytery door. He was threatened with death if he did not give up the idea of creating a new parish in Cahul.

76.  On 13 April 1998 he was threatened with death by one I.G., a priest of the Metropolitan Church of Moldova. On the same day he complained to the police.

10.  Parish of Mărinici (Nisporeni)

77.  After leaving the Metropolitan Church of Moldova in July 1997 to join the applicant Church, the priest of the parish of Mărinici and his family received threats on a number of occasions from various priests of the Metropolitan Church of Moldova. The windows of his house were broken and, on 2 February 1998, he was attacked in the street and beaten by strangers, who told him not to meddle with “those things” anymore.

78.  The parish priest consulted a forensic physician, who issued a certificate detailing the injuries that had been inflicted on him. He subsequently lodged a criminal complaint with the Cecani police.

79.  The Moldovan newspapers regularly reported incidents described as acts of intimidation against the clergy and worshippers of the Metropolitan Church of Bessarabia.

11.  Incident at Floreni

80.  On 6 December 1998 one V.J., a priest of the Metropolitan Church of Moldova, and other persons accompanying him broke open the door of the village church and occupied it. When the parish priest, V.S., a member of the applicant Church, arrived to take the Sunday service he was prevented from entering. The stand-off continued until the villagers belonging to the applicant Church arrived on the scene.

12.  Incident at Leova

81.  In a report sent to the Metropolitan of Bessarabia on 2 February 2001, N.A., priest of the parish of Leova, stated that the church in Leova had suffered acts of vandalism and that he himself and other parishioners had been the target of public acts of intimidation and death threats from one G.C., a priest of the Metropolitan Church of Moldova. Such acts were repeated on a number of further occasions without any protection being offered by the municipal council to parishioners who were members of the applicant Church.

C.  Incidents affecting the assets of the Metropolitan Church of Bessarabia

1.  Incident at Floreni

82.  The Christians of the village of Floreni joined the applicant Church on 12 March 1996 and formed a local community of that Church on 24 March 1996. They also had a chapel built where mass could be celebrated.

83.  On 29 December 1997 the government adopted decision no. 1203, granting the Metropolitan Church of Moldova a right of use in respect of the land on which the chapel built by the Metropolitan Church of Bessarabia was situated. That decision was confirmed by a decree of 9 March 1998 issued by the Floreni municipal council.

84.  Following a request by the Metropolitan Church of Bessarabia for the right to use the land concerned, in view of the fact that its chapel was built on it, the National Land Registry replied to the Church’s adherents in the parish of Floreni that “the local public authorities [were] not able to adopt such a decision since the Metropolitan Church of Bessarabia [had] no recognised legal personality in Moldova”.

2.  Incident relating to a humanitarian gift from the American association “The Church of Jesus Christ of Latter-Day Saints”

85.  On 17 February 2000 the Metropolitan of Bessarabia asked the government Committee for Humanitarian Aid to authorise entry into Moldovan territory of goods to the value of 9,000 United States dollars (USD) sent from the United States, and to classify the goods concerned as humanitarian aid. That request was refused on 25 February 2000.

86.  On 25 February 2000 the applicant Vlad Cubreacov asked the committee to inform him of the reasons for its refusal. He pointed out that the gift (of second-hand clothes), sent by the Church of Jesus Christ of Latter-Day Saints, had been given a transit visa by the Ukrainian authorities, who accepted that it was a humanitarian gift. However, the goods had been held up by the Moldovan customs since 18 February 2000, so that the addressee was obliged to pay USD 150 per day of storage. The applicant repeated his request for the goods to be allowed to enter Moldovan territory as a humanitarian gift.

87.  On 28 February 2000 the Deputy Prime Minister of Moldova authorised the entry of this humanitarian gift into Moldovan territory.

D.  Questions relating to the personal rights of the applicant Church’s clergy

88.  Vasile Petrache, a priest of the applicant Church, was refused a retirement pension on the ground that he was not a minister of a recognised denomination.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

A.  The Constitution of 29 July 1994

89.  Article 31 of the Moldovan Constitution, concerning freedom of conscience, provides:

“1.  Freedom of conscience is guaranteed. It must be manifested in a spirit of tolerance and mutual respect.

2.  Freedom of worship is guaranteed. Religious denominations shall organise themselves according to their own articles of association, in compliance with the law.

3.  Any manifestation of discord is forbidden in relations between religious denominations.

4.  Religious denominations shall be autonomous and separated from the State, and shall enjoy the latter’s support, including facilities granted for the purpose of providing religious assistance in the army, hospitals, prisons, mental institutions and orphanages.”

B.  The Religious Denominations Act (Law no. 979-XII of 24 March 1992)

90.  The relevant provisions of the Religious Denominations Act, as published in the Official Gazette no. 3/70 of 1992, read as follows:

Section 1 – Freedom of conscience

“The State shall guarantee freedom of conscience and freedom of religion within Moldovan territory. Everyone shall have the right to manifest his belief freely, either alone or in community with others, to propagate his belief and to worship in public or in private, on condition that such worship is not contrary to the Constitution, the present Act or the legislation in force.”

Section 4 – Intolerance on denominational grounds

“Intolerance on denominational grounds, manifested by acts which interfere with the free operation of a religious denomination recognised by the State, shall be an offence punished in accordance with the relevant legislation.”

Section 9 – Religious denominations’
freedom of organisation and operation

“Denominations shall be free to organise and operate freely on condition that their practices and rites do not contravene the Constitution, the present Act or the legislation in force.

Where that is not the case, denominations shall not qualify for State recognition.”

Section 14 – Recognition of religious denominations

“In order to be able to organise and operate, denominations must be recognised by means of a government decision.

Where a denomination fails to comply with the conditions laid down by the first paragraph of section 9 of the present Act, recognition may be withdrawn under the same procedure.”

Section 15 – Articles of association

“To qualify for recognition, each denomination shall submit to the Government, for scrutiny and approval, the articles of association governing its organisation and operation. The articles of association must contain information on its system of organisation and administration and on the fundamental principles of its beliefs.”

Section 21 – Associations and foundations

“Associations and foundations which pursue a religious aim, in whole or in part, shall enjoy religious rights and shall be subject to the obligations arising from the legislation on religious denominations.”

Section 22 – Clergy, invitation and delegation

“Leaders of denominations having republican and hierarchical rank ..., and all persons employed by religious denominations, must be Moldovan citizens.

Denominations which wish to take foreign nationals into their employ to conduct religious activities, or to delegate Moldovan citizens to conduct religious activities abroad, must in every case seek and obtain the agreement of the State authorities.”

Section 24 – Legal personality

“Denominations recognised by the State shall be legal persons ...”

Section 35 – Publishing and liturgical objects

“Only denominations recognised by the State and registered in accordance with the relevant legislation may

(a)  produce and market objects specific to the denomination concerned;

(b)  found periodicals for the faithful, or publish and market liturgical, theological or ecclesiastical books necessary for practice of the religion concerned;

(c)  lay down scales of charges for pilgrimages and touristic activities in the denomination’s establishments;

(d)  organise, within Moldovan territory or abroad, exhibitions of liturgical objects, including exhibitions of items for sale;

...

For the purposes of the present section, the term ‘liturgical objects’ shall mean liturgical vessels, metal and lithographic icons, crosses, crucifixes, church furniture, cross-shaped pendants or medallions framing religious images specific to each denomination, religious objects sold from door to door, etc. The following items shall be assimilated with liturgical objects: religious calendars, religious postcards and leaflets, albums of religious works of art, films and labels portraying places of worship or objects of religious art, other than those which form part of the national cultural heritage, products necessary for worship, such as incense and candles, including decorations for weddings and christenings, material and embroidery for the production of liturgical vestments and other objects necessary for practice of a religion.”

Section 44 – Recruitment of clergy and employees
by religious denominations

“Bodies affiliated to religious denominations or institutions and enterprises set up by them may engage staff in accordance with labour legislation.”

Section 45 – Contracts

“Clergy and employees of religious denominations shall be engaged under a written contract ...”

Section 46 – Legal status

“Clergy and employees of religious denominations or the institutions and enterprises set up by them shall have the same legal status as the employees of organisations, institutions and enterprises, so that labour legislation shall be applicable to them.”

Section 48 – State pensions

“Whatever pensions are paid by religious denominations, their clergy and employees shall receive State pensions, in accordance with the Moldovan State Pensions Act.”

C.  The Code of Civil Procedure

91.  Article 28/2, as amended by Law no. 942-XIII of 18 July 1996, determines the jurisdiction of the Court of Appeal as follows:

“1.  The Court of Appeal shall examine at first instance applications against organs of the central administration and their officials on account of illegal or ultra vires acts which infringe citizens’ rights.”

92.  Article 37, on the participation of several plaintiffs or defendants in the same trial, provides:

“The action may be brought by a number of plaintiffs jointly or against more than one defendant. Each of the plaintiffs and defendants shall act independently of the others.

Co-plaintiffs and co-defendants may designate one of their number to prosecute the action ...”

93.  Article 235, on the right to appeal against unlawful acts of the administration, provides:

“Any natural or legal person who considers that his rights have been infringed by an administrative act or the unjustified refusal of an administrative organ ... to examine his application concerning a legal right shall be entitled to ask the competent court to set aside the relevant act or uphold the infringed right.”

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 9 OF THE CONVENTION

94.  The applicants alleged that the Moldovan authorities’ refusal to recognise the Metropolitan Church of Bessarabia infringed their freedom of religion, since only religions recognised by the government could be practised in Moldova. They asserted in particular that their freedom to manifest their religion in community with others was frustrated by the fact that they were prohibited from gathering together for religious purposes and by the complete absence of judicial protection of the applicant Church’s assets. They relied on Article 9 of the Convention, which provides:

“1.  Everyone has the right to freedom of thought, conscience and religion; this right includes freedom to change his religion or belief and freedom, either alone or in community with others and in public or private, to manifest his religion or belief, in worship, teaching, practice and observance.

2.  Freedom to manifest one’s religion or beliefs shall be subject only to such limitations as are prescribed by law and are necessary in a democratic society in the interests of public safety, for the protection of public order, health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A.  Arguments submitted to the Court

1.  The applicants

95.  Citing Manoussakis and Others v. Greece (judgment of 26 September 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV, p. 1361, § 37), the applicants alleged that the refusal to recognise the applicant Church infringed their freedom of religion, since the lack of authorisation made it impossible to practise their religion. They submitted that a State could require a prior registration procedure for religious denominations without breaching Article 9 of the Convention provided that registration did not become an impediment to believers’ freedom of religion. But in the present case the refusal to recognise did not have any basis which was acceptable in a democratic society. In particular, the applicants asserted that the applicant Church and its members could not be criticised for any activity which was illegal or contrary to public order.

96.  The applicants submitted that in a democratic society any group of believers who considered themselves to be different from others should be able to form a new Church, and that it was not for the State to determine whether or not there was a real distinction between these different groups or what beliefs should be considered distinct from others.

Similarly, it was not for the State to favour one Church rather than another by means of recognition, or to censor the name of a Church solely on the ground that it referred to a closed chapter of history.

Consequently, in the present case, the Moldovan State was not entitled to decide whether the applicant Church was a separate entity or a grouping within another Church.

2.  The Government

97.  The Government accepted that the right to freedom of religion included the freedom to manifest one’s religion through worship and observance, but considered that in the present case the refusal to recognise the applicant Church did not amount to a prohibition of its activities or those of its members. The members of the applicant Church retained their freedom of religion, both as regards their freedom of conscience and as regards the freedom to manifest their beliefs through worship and practice.

98.  The Government further submitted that the applicant Church, as an Orthodox Christian Church, was not a new denomination, since Orthodox Christianity had been recognised in Moldova on 7 February 1993 at the same time as the Metropolitan Church of Moldova. There was absolutely no difference, from the religious point of view, between the applicant Church and the Metropolitan Church of Moldova.

The creation of the applicant Church had in reality been an attempt to set up a new administrative organ within the Metropolitan Church of Moldova. The State could not interfere in the conflict within the Metropolitan Church of Moldova without infringing its duty of neutrality in religious matters.

At the hearing on 2 October 2001 the Government submitted that this conflict, apparently an administrative one, concealed a political conflict between Romania and Russia; were it to intervene by recognising the applicant Church, which it considered to be a schismatic group, the
consequences were likely to be detrimental to the independence and territorial integrity of the young Republic of Moldova.

B.  The third party

99.  The third party submitted that the present application originated in an administrative conflict within the Metropolitan Church of Moldova. It asserted that the applicant Church had been set up by clergy of the Metropolitan Church of Moldova who, prompted by their personal ambition, had decided to split away from it. As the schismatic activity of the applicant Petru Păduraru had been contrary to the canons of the Russian Orthodox Church, the patriarch of Moscow had forbidden him to conduct divine service. However, in breach of canon law, and without consulting either the patriarchate of Moscow or the Moldovan civil authorities, the patriarchate of Bucharest had decided to recognise the schismatic Church. The conflict thus generated should therefore be resolved only by negotiations between the Romanian and Russian patriarchates.

100.  The third party contended that the applicant Church was based on ethnic criteria and that its recognition by the government would therefore not only constitute interference by the State in religious matters but would also have detrimental consequences for the political and social situation in Moldova and would encourage the existing nationalist tendencies there. In addition, such recognition would prejudice the friendly relations between Moldova and Ukraine.

C.  The Court’s assessment

101.  The Court reiterates at the outset that a Church or ecclesiastical body may, as such, exercise on behalf of its adherents the rights guaranteed by Article 9 of the Convention (see Cha’are Shalom Ve Tsedek v. France [GC], no. 27417/95, § 72, ECHR 2000-VII). In the present case the Metropolitan Church of Bessarabia may therefore be considered an applicant for the purposes of Article 34 of the Convention.

1.  Whether there was an interference

102.  The Court must therefore determine whether there was an interference with the applicants’ right to freedom of religion on account of the refusal to recognise the applicant Church.

103.  The Government submitted that the refusal to recognise the applicant Church did not prevent the applicants from holding beliefs or manifesting them within the Orthodox Christian denomination recognised by the State, namely the Metropolitan Church of Moldova.

104.  The applicants asserted that, according to Moldovan law, only religions recognised by the State may be practised and that refusing to recognise the applicant Church therefore amounted to forbidding it to operate, both as a liturgical body and as an association. The applicants who are natural persons may not express their beliefs through worship, since only a denomination recognised by the State can enjoy legal protection.

105.  The Court notes that, according to the Religious Denominations Act, only religions recognised by government decision may be practised.

In the present case the Court observes that, not being recognised, the applicant Church cannot operate. In particular, its priests may not conduct divine service, its members may not meet to practise their religion and, not having legal personality, it is not entitled to judicial protection of its assets.

The Court therefore considers that the government’s refusal to recognise the applicant Church, upheld by the Supreme Court of Justice’s decision of 9 December 1997, constituted interference with the right of the applicant Church and the other applicants to freedom of religion, as guaranteed by Article 9 § 1 of the Convention.

106.  In order to determine whether that interference entailed a breach of the Convention, the Court must decide whether it satisfied the requirements of Article 9 § 2, that is whether it was “prescribed by law”, pursued a legitimate aim for the purposes of that provision and was “necessary in a democratic society”.

2.  Whether the interference was prescribed by law

107.  The applicants accepted that the interference in question was prescribed by the Religious Denominations Act. They asserted nevertheless that the procedure laid down by the Act had been misapplied, since the real reason for refusal to register had been political; the Government had neither submitted nor proved that the applicant Church had failed to comply with the laws of the Republic.

108.  The Government made no observation on this point.

109.  The Court refers to its established case-law to the effect that the terms “prescribed by law” and “in accordance with the law” in Articles 8 to 11 of the Convention not only require that the impugned measures have some basis in domestic law, but also refer to the quality of the law in question, which must be sufficiently accessible and foreseeable as to its effects, that is formulated with sufficient precision to enable the individual – if need be with appropriate advice – to regulate his conduct (see The Sunday Times v. the United Kingdom (no. 1), judgment of 26 April 1979, Series A no. 30, p. 31, § 49; Larissis and Others v. Greece, judgment of 24 February 1998, Reports 1998-I, p. 378, § 40; Hashman and Harrup v. the United Kingdom [GC], no. 25594/94, § 31, ECHR 1999-VIII; and Rotaru v. Romania [GC], no. 28341/95, § 52, ECHR 2000-V).

For domestic law to meet these requirements, it must afford a measure of legal protection against arbitrary interferences by public authorities with the rights guaranteed by the Convention. In matters affecting fundamental rights it would be contrary to the rule of law, one of the basic principles of a democratic society enshrined in the Convention, for a legal discretion granted to the executive to be expressed in terms of an unfettered power. Consequently, the law must indicate with sufficient clarity the scope of any such discretion and the manner of its exercise (see Hasan and Chaush v. Bulgaria [GC], no. 30985/96, § 84, ECHR 2000-XI).

The level of precision required of domestic legislation – which cannot in any case provide for every eventuality – depends to a considerable degree on the content of the instrument in question, the field it is designed to cover and the number and status of those to whom it is addressed (see Hashman and Harrup, cited above, § 31, and Groppera Radio AG and Others v. Switzerland, judgment of 28 March 1990, Series A no. 173, p. 26, § 68).

110.  In the present case the Court notes that section 14 of the Law of 24 March 1992 requires religious denominations to be recognised by a government decision and that, according to section 9 of the same law, only denominations whose practices and rites are compatible with the Moldovan Constitution and legislation may be recognised.

Without giving a categorical answer to the question whether the above-mentioned provisions satisfy the requirements of foreseeability and precision, the Court is prepared to accept that the interference in question was “prescribed by law” before deciding whether it pursued a “legitimate aim” and was “necessary in a democratic society”.

3.  Legitimate aim

111.  At the hearing on 2 October 2001 the Government submitted that the refusal to allow the application for recognition lodged by the applicants was intended to protect public order and public safety. The Moldovan State, whose territory had repeatedly passed in earlier times from Romanian to Russian control and vice versa, had an ethnically and linguistically varied population. That being so, the young Republic of Moldova, which had been independent since 1991, had few strengths it could depend on to ensure its continued existence, but one factor conducive to stability was religion, the majority of the population being Orthodox Christians. Consequently, recognition of the Moldovan Orthodox Church, which was subordinate to the patriarchate of Moscow, had enabled the entire population to come together within that Church. If the applicant Church were to be recognised, that tie was likely to be lost and the Orthodox Christian population dispersed among a number of Churches. Moreover, under cover of the applicant Church, which was subordinate to the patriarchate of Bucharest, political forces were at work, acting hand-in-glove with Romanian interests favourable to reunification between Bessarabia and Romania. Recognition of the applicant Church would therefore revive old Russo-Romanian rivalries within the population, thus endangering social stability and even Moldova’s territorial integrity.

112.  The applicants denied that the measure complained of had been intended to protect public order and public safety. They alleged that the Government had not shown that the applicant Church had constituted a threat to public order and public safety.

113.  The Court considers that States are entitled to verify whether a movement or association carries on, ostensibly in pursuit of religious aims, activities which are harmful to the population or to public safety (see Manoussakis and Others, cited above, p. 1362, § 40, and Stankov and the United Macedonian Organisation Ilinden v. Bulgaria, nos. 29221/95 and 29225/95, § 84, ECHR 2001-IX).

Having regard to the circumstances of the case, the Court considers that the interference complained of pursued a legitimate aim under Article 9 § 2, namely protection of public order and public safety.

4.  Necessary in a democratic society

(a)  General principles

114.  The Court refers to its settled case-law to the effect that, as enshrined in Article 9, freedom of thought, conscience and religion is one of the foundations of a “democratic society” within the meaning of the Convention. It is, in its religious dimension, one of the most vital elements that go to make up the identity of believers and their conception of life, but it is also a precious asset for atheists, agnostics, sceptics and the unconcerned. The pluralism indissociable from a democratic society, which has been dearly won over the centuries, depends on it.

While religious freedom is primarily a matter of individual conscience, it also implies, inter alia, freedom to “manifest [one’s] religion” alone and in private or in community with others, in public and within the circle of those whose faith one shares. Bearing witness in words and deeds is bound up with the existence of religious convictions. That freedom entails, inter alia, freedom to hold or not to hold religious beliefs and to practise or not to practise a religion (see Kokkinakis v. Greece, judgment of 25 May 1993, Series A no. 260-A, p. 17, § 31, and Buscarini and Others v. San Marino [GC], no. 24645/94, § 34, ECHR 1999-I). Article 9 lists a number of forms which manifestation of one’s religion or belief may take, namely worship, teaching, practice and observance. Nevertheless, Article 9 does not protect every act motivated or inspired by a religion or belief (see Kalaç v. Turkey, judgment of 1 July 1997Reports 1997-IV, p. 1209, § 27).

115.  The Court has also said that, in a democratic society, in which several religions coexist within one and the same population, it may be necessary to place restrictions on this freedom in order to reconcile the interests of the various groups and ensure that everyone’s beliefs are respected (see Kokkinakis, cited above, p. 18, § 33).

116.  However, in exercising its regulatory power in this sphere and in its relations with the various religions, denominations and beliefs, the State has a duty to remain neutral and impartial (see Hasan and Chaush, cited above, § 78). What is at stake here is the preservation of pluralism and the proper functioning of democracy, one of the principle characteristics of which is the possibility it offers of resolving a country’s problems through dialogue, without recourse to violence, even when they are irksome (see United Communist Party of Turkey and Others v. Turkey, judgment of 30 January 1998, Reports 1998-I, p. 27, § 57). Accordingly, the role of the authorities in such circumstances is not to remove the cause of tension by eliminating pluralism, but to ensure that the competing groups tolerate each other (see Serif v. Greece, no. 38178/97, § 53, ECHR 1999-IX).

117.  The Court further observes that in principle the right to freedom of religion for the purposes of the Convention excludes assessment by the State of the legitimacy of religious beliefs or the ways in which those beliefs are expressed. State measures favouring a particular leader or specific organs of a divided religious community or seeking to compel the community or part of it to place itself, against its will, under a single leadership, would also constitute an infringement of the freedom of religion. In democratic societies the State does not need to take measures to ensure that religious communities remain or are brought under a unified leadership (see Serif, cited above, § 52). Similarly, where the exercise of the right to freedom of religion or of one of its aspects is subject under domestic law to a system of prior authorisation, involvement in the procedure for granting authorisation of a recognised ecclesiastical authority cannot be reconciled with the requirements of paragraph 2 of Article 9 (see, mutatis mutandisPentidis and Others v. Greece, judgment of 9 June 1997, Reports 1997-III, p. 995, § 46).

118.  Moreover, since religious communities traditionally exist in the form of organised structures, Article 9 must be interpreted in the light of Article 11 of the Convention, which safeguards associative life against unjustified State interference. Seen in that perspective, the right of believers to freedom of religion, which includes the right to manifest one’s religion in community with others, encompasses the expectation that believers will be allowed to associate freely, without arbitrary State intervention. Indeed, the autonomous existence of religious communities is indispensable for pluralism in a democratic society and is thus an issue at the very heart of the protection which Article 9 affords (see Hasan and Chaush, cited above, § 62).

In addition, one of the means of exercising the right to manifest one’s religion, especially for a religious community, in its collective dimension, is the possibility of ensuring judicial protection of the community, its members and its assets, so that Article 9 must be seen not only in the light of Article 11, but also in the light of Article 6 (see, mutatis mutandisSidiropoulos and Others v. Greece, judgment of 10 July 1998, Reports 1998-IV, p. 1614, § 40, and Canea Catholic Church v. Greece, judgment of 16 December 1997, Reports 1997-VIII, pp. 2857 and 2859, §§ 33 and 40-41, and opinion of the Commission, p. 2867, §§ 48-49).

119.  According to its settled case-law, the Court leaves to States party to the Convention a certain margin of appreciation in deciding whether and to what extent an interference is necessary, but that goes hand in hand with European supervision of both the relevant legislation and the decisions applying it. The Court’s task is to ascertain whether the measures taken at national level are justified in principle and proportionate.

In order to determine the scope of the margin of appreciation in the present case the Court must take into account what is at stake, namely the need to maintain true religious pluralism, which is inherent in the concept of a democratic society (see Kokkinakis, cited above, p. 17, § 31). Similarly, a good deal of weight must be given to that need when determining, as paragraph 2 of Article 9 requires, whether the interference corresponds to a “pressing social need” and is “proportionate to the legitimate aim pursued” (see, mutatis mutandis, among many other authorities, Wingrove v. the United Kingdom, judgment of 25 November 1996, Reports 1996-V, p. 1956, § 53). In exercising its supervision, the Court must consider the interference complained of on the basis of the file as a whole (see Kokkinakis, cited above, p. 21, § 47).

(b)  Application of the above principles

120.  The Government submitted that the interference complained of was necessary in a democratic society. In the first place, to recognise the applicant Church the State would have had to give up its position of neutrality in religious matters, and in religious conflicts in particular, which would have been contrary to the Moldovan Constitution and Moldovan public policy. It was therefore in order to discharge its duty of neutrality that the Government had urged the applicant Church to settle its differences with the Metropolitan Church of Moldova first.

Secondly, the refusal to recognise, in the Government’s submission, was necessary for national security and Moldovan territorial integrity, regard being had to the fact that the applicant Church engaged in political activities, working towards the reunification of Moldova with Romania, with the latter country’s support. In support of their assertions, they mentioned articles in the Romanian press favourable to recognition of the applicant Church by the Moldovan authorities and reunification of Moldova with Romania.

Such activities endangered not only Moldova’s integrity but also its peaceful relations with Ukraine, part of whose present territory had been under the canonical jurisdiction of the Metropolitan Church of Bessarabia before 1944.

The Government further asserted that the applicant Church was supported by openly pro-Romanian Moldovan parties, who denied the specificity of Moldova, even sometimes during debates in Parliament, thus destabilising the Moldovan State. In that connection, they mentioned the Christian Alliance for the Reunification of Romania, set up on 1 January 1993, whose affiliates included a number of associations and a political party represented in the Moldovan parliament, the Christian Democratic Popular Front, which had welcomed the reappearance of the Metropolitan Church of Bessarabia.

Thirdly, in the Government’s submission, the refusal to recognise the applicant Church had been necessary to preserve social peace and understanding among believers. The aggressive attitude of the applicant Church, which sought to draw other Orthodox Christians to it and to swallow up the other Churches, had led to a number of incidents which, without police intervention, could have caused injury or loss of life.

Lastly, the Government emphasised that, although they had not recognised the Metropolitan Church of Bessarabia, the Moldovan authorities were acting in a spirit of tolerance and permitted the applicant Church and its members to continue their activities without hindrance.

121.  The applicants submitted that the refusal to recognise the Metropolitan Church of Bessarabia was not necessary in a democratic society. They asserted that all the arguments put forward by the Government were without foundation and unsubstantiated and that they did not correspond to a “pressing social need”. There was nothing in the file to show that the applicants had intended or carried on or sought to carry on activities capable of undermining Moldovan territorial integrity, national security or public order.

They alleged that the government, by refusing recognition even though it had recognised other Orthodox Churches, had failed to discharge its duty of neutrality for preposterously fanciful reasons.

Non-recognition had made it impossible for the members of the applicant Church to practise their religion because, under the Religious Denominations Act, the activities of a particular denomination and freedom of association for religious purposes may be exercised only by a denomination recognised by the State. Similarly, the State provided its protection only to recognised denominations and only those denominations could defend their rights in the courts. Consequently, the clergy and members of the applicant Church had not been able to defend themselves against the physical attacks and persecution which they had suffered, and the applicant Church had not been able to protect its assets.

The applicants denied that the State had tolerated the applicant Church and its members. They alleged, on the contrary, not only that State agents had permitted acts of intimidation which members of the applicant Church had suffered at the hands of other believers but also that in a number of cases State agents had participated in such acts.

122.  The Court will examine in turn the arguments put forward by the Government in justification of the interference and the proportionality of that interference in relation to the aims pursued.

(i)  Arguments put forward in justification of the interference

(α)  Upholding Moldovan law and Moldovan constitutional principles

123.  The Court notes that Article 31 of the Moldovan Constitution guarantees freedom of religion and enunciates the principle of religious denominations’ autonomy vis-à-vis the State, and that the Religious Denominations Act (the Law of 24 March 1992) lays down a procedure for the recognition of religious denominations.

The Government submitted that it was in order to comply with the above principles, including the duty of neutrality as between denominations, that the applicant Church had been refused recognition and instead told first to settle its differences with the already recognised Church from which it wished to split, namely the Metropolitan Church of Moldova.

The Court notes first of all that the applicant Church lodged a first application for recognition on 8 October 1992 to which no reply was forthcoming, and that it was only later, on 7 February 1993, that the State recognised the Metropolitan Church of Moldova. That being so, the Court finds it difficult, at least for the period preceding recognition of the Metropolitan Church of Moldova, to understand the Government’s argument that the applicant Church was only a schismatic group within the Metropolitan Church of Moldova, which had been recognised.

In any event, the Court observes that the State’s duty of neutrality and impartiality, as defined in its case-law, is incompatible with any power on the State’s part to assess the legitimacy of religious beliefs, and requires the State to ensure that conflicting groups tolerate each other, even where they originated in the same group. In the present case, the Court considers that by taking the view that the applicant Church was not a new denomination and by making its recognition depend on the will of an ecclesiastical authority that had been recognised – the Metropolitan Church of Moldova – the State failed to discharge its duty of neutrality and impartiality. Consequently, the Government’s argument that refusing recognition was necessary in order to uphold Moldovan law and the Moldovan Constitution must be rejected.

(β)  Threat to territorial integrity

124.  The Court notes in the first place that in its articles of association, in particular in the preamble thereto, the applicant Church defines itself as an autonomous local Church, operating within Moldovan territory in accordance with the laws of that State, and whose name is a historical one having no link with current or previous political situations. Although its activity is mainly religious, the applicant Church states that it is also prepared to cooperate with the State in the fields of culture, education and social assistance. It further declares that it has no political activity.

The Court considers those principles to be clear and perfectly legitimate.

125.  At the hearing on 2 October 2001 the Government nevertheless submitted that in reality the applicant Church was engaged in political activities contrary to Moldovan public policy and that, were it to be recognised, such activities would endanger Moldovan territorial integrity.

The Court reiterates that while it cannot be ruled out that an organisation’s programme might conceal objectives and intentions different from the ones it proclaims, to verify that it does not the Court must compare the content of the programme with the organisation’s actions and the positions it defends (see Sidiropoulos and Others, cited above, p. 1618, § 46). In the present case it notes that there is nothing in the file which warrants the conclusion that the applicant Church carries on activities other than those stated in its articles of association.

As to the press articles mentioned above, although their content, as described by the Government, reveals ideas favourable to reunification of Moldova with Romania, they cannot be imputed to the applicant Church. Moreover, the Government have not argued that the applicant Church had prompted such articles.

Similarly, in the absence of any evidence, the Court cannot conclude that the applicant Church is linked to the political activities of the above-mentioned Moldovan organisations (see paragraph 120 above), which are allegedly working towards unification of Moldova with Romania. Furthermore, it notes that the Government have not contended that the activity of these associations and political parties is illegal.

As for the possibility that the applicant Church, once recognised, might constitute a danger to national security and territorial integrity, the Court considers that this is a mere hypothesis which, in the absence of corroboration, cannot justify a refusal to recognise it.

(γ)  Protection of social peace and understanding among believers

126.  The Court notes that the Government did not dispute that incidents had taken place at meetings of the adherents and members of the clergy of the applicant Church (see paragraphs 47-87 above). In particular, conflicts have occurred when priests belonging to the applicant Church tried to celebrate mass in places of worship to which the adherents and clergy of the Metropolitan Church of Moldova laid claim for their exclusive use, or in places where certain persons were opposed to the presence of the applicant Church on the ground that it was illegal.

On the other hand, the Court notes that there are certain points of disagreement between the applicants and the Government about what took place during these incidents.

127.  Without expressing an opinion on exactly what took place during the events concerned, the Court notes that the refusal to recognise the applicant Church played a role in the incidents.

(ii)  Proportionality in relation to the aims pursued

128.  The Government submitted that although the authorities had not recognised the applicant Church they acted in a spirit of tolerance and permitted it to continue its activities without hindrance. In particular, its members could meet, pray together and manage assets. As evidence, they cited the numerous activities of the applicant Church.

129.  The Court notes that, under Law no. 979-XII of 24 March 1992, only religions recognised by a government decision may be practised in Moldova. In particular, only a recognised denomination has legal personality (section 24), may produce and sell specific liturgical objects (section 35) and engage clergy and employees (section 44). In addition, associations whose aims are wholly or partly religious are subject to the obligations arising from the legislation on religious denominations (section 21).

That being so, the Court notes that in the absence of recognition the applicant Church may neither organise itself nor operate. Lacking legal personality, it cannot bring legal proceedings to protect its assets, which are indispensable for worship, while its members cannot meet to carry on religious activities without contravening the legislation on religious denominations.

As regards the tolerance allegedly shown by the government towards the applicant Church and its members, the Court cannot regard such tolerance as a substitute for recognition, since recognition alone is capable of conferring rights on those concerned.

The Court further notes that on occasion the applicants have not been able to defend themselves against acts of intimidation, since the authorities have fallen back on the excuse that only legal activities are entitled to legal protection (see paragraphs 56, 57 and 84 above).

Lastly, it notes that when the authorities recognised other liturgical associations they did not apply the criteria which they used in order to refuse to recognise the applicant Church and that no justification has been put forward by the Government for this difference in treatment.

130.  In conclusion, the Court considers that the refusal to recognise the applicant Church has such consequences for the applicants’ freedom of religion that it cannot be regarded as proportionate to the legitimate aim pursued or, accordingly, as necessary in a democratic society, and that there has been a violation of Article 9 of the Convention.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION TAKEN IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 9

131.  The applicant Church further submitted that it was the victim of discrimination on account of the authorities’ unjustified refusal to recognise it, whereas they had recognised other Orthodox Churches and had also recognised several different associations which all claimed allegiance to a single religion. It relied on Article 14 of the Convention, which provides:

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

132.  According to the Government, as the Orthodox Christian religion had been recognised in the form of the Metropolitan Church of Moldova, there was no justification for recognising in addition the applicant Church, which also claimed allegiance to the Orthodox Christian religion. The applicant Church was not a new denomination but a schismatic group whose beliefs and liturgy did not differ in any way from those of the Metropolitan Church of Moldova. The Government admitted that the Orthodox Eparchy of Chişinău, which was attached to the Russian Orthodox Church of the Old Liturgy, whose head office was in Moscow, had been recognised even though it was not a new denomination, but submitted that the difference in treatment was based on an ethnic criterion, since the adherents and clergy of the Orthodox Eparchy of Chişinău were all of Russian origin.

133.  The applicants submitted that the reason given to the applicant Church for refusing to recognise it was neither reasonable nor objective, because when the authorities recognised other denominations they had not applied the criteria of believers’ ethnic origins or the newness of the denomination. They pointed out, for instance, that the authorities had recognised two Adventist Churches and two Jewish associations, which were not organised along ethnic lines.

134.  The Court considers that the allegations relating to Article 14 of the Convention amount to a repetition of those submitted under Article 9. Accordingly, there is no cause to examine them separately.

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

135.  The applicants asserted that domestic law did not afford any remedy for the complaints they had submitted to the Court. They alleged a violation of Article 13 of the Convention, which provides:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

136.  The Government submitted that in the present case, since the applicants’ complaints were civil in nature, the requirements of Article 13 were absorbed by those of Article 6 of the Convention.

137.  The Court reiterates that the effect of Article 13 is to require the provision of a domestic remedy allowing the competent national authority both to deal with the substance of the relevant Convention complaint and to grant appropriate relief, although Contracting States are afforded some discretion as to the manner in which they comply with their obligations under this provision (see Chahal v. the United Kingdom, judgment of 15 November 1996, Reports 1996-V, pp. 1869-70, § 145). The remedy required by Article 13 must be “effective”, both in practice and in law. However, such a remedy is required only for complaints that can be regarded as “arguable” under the Convention.

138.  The Court observes that the applicants’ complaint that the refusal to recognise the applicant Church had infringed their right to the freedom of religion guaranteed by Article 9 of the Convention was undoubtedly arguable (see paragraph 130 above). The applicants were therefore entitled to an effective domestic remedy within the meaning of Article 13. Accordingly, the Court will examine whether such a remedy was available to the applicant Church and the other applicants.

139.  It notes that in its judgment of 9 December 1997 the Supreme Court of Justice held that the government’s refusal to reply to the application for recognition lodged by the applicant Church had not been unlawful, nor had it been in breach of Article 9 of the Convention, since the applicants could manifest their religion within the Metropolitan Church of Moldova. However, in doing so the Supreme Court of Justice did not reply to the applicants’ main complaints, namely their wish to join together and manifest their religion collectively within a Church distinct from the Metropolitan Church of Moldova and to have the right of access to a court to defend their rights and protect their assets, given that only denominations recognised by the State enjoyed legal protection. Consequently, not being recognised by the State, the Metropolitan Church of Bessarabia had no rights it could assert in the Supreme Court of Justice.

Accordingly, the appeal to the Supreme Court of Justice based on Article 235 of the Code of Civil Procedure was not effective.

140.  Moreover, the Court notes that although the Religious Denominations Act makes the activity of a religious denomination conditional upon government recognition and the obligation to comply with the laws of the Republic, it does not contain any specific provision governing the recognition procedure and making remedies available in the event of a dispute.

The Government did not mention any other remedy of which the applicants could have made use.

Consequently, the Court considers that the applicants were unable to obtain redress from a national authority in respect of their complaint relating to their right to the freedom of religion. There has therefore been a violation of Article 13 of the Convention.

IV.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLES 6 AND 11 OF THE CONVENTION

141.  The applicants further complained that the refusal to recognise the applicant Church was preventing it from acquiring legal personality, thus depriving it of its right of access to a court, as guaranteed by Article 6 of the Convention, so that any complaint relating to its rights, and in particular its property rights, could be determined. In addition, they alleged that the refusal to recognise, coupled with the authorities’ stubborn persistence in holding to the view that the applicants could practise their religion within the Metropolitan Church of Moldova, infringed their freedom of association, contrary to Article 11 of the Convention.

142.  Having taken Articles 6 and 11 into account in the context of Article 9 (see paragraphs 118 and 129 above), the Court considers that there is no cause to examine them separately.

V.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

143.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

144.  The applicants did not claim any sum in respect of pecuniary damage, but asked for 160,000 French francs (FRF) for non-pecuniary damage.

145.  The Government did not comment on this point.

146.  The Court considers that the violations it has found must undoubtedly have caused the applicants non-pecuniary damage which it assesses, on an equitable basis, at 20,000 euros (EUR).

B.  Costs and expenses

147.  Having received from the Council of Europe FRF 7,937.10 in legal aid for the appearance of the applicant Vlad Cubreacov at the hearing before the Court, the applicants requested only the reimbursement of the lawyers’ fees they had incurred for the proceedings before the Court, namely FRF 8,693.89 for the Moldovan lawyer who had prepared their application and 3,550 pounds sterling for the British counsel who had defended the applicants’ interests in the present proceedings and presented argument at the hearing.

148.  The Government did not comment on this point.

149.  Having regard to the vouchers supplied by the applicants, and ruling on an equitable basis, the Court awards the applicants the sum of EUR 7,025 for costs and expenses, plus any sum which may be chargeable in value-added tax.

C.  Default interest

150.  According to the information available to the Court, the statutory rate of interest applicable in France at the date of adoption of the present judgment is 4.26% per annum.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.   Holds that there has been a violation of Article 9 of the Convention;

2.  Holds that it is not necessary to examine the case also from the standpoint of Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 9;

3.  Holds that there has been a violation of Article 13 of the Convention;

4.  Holds that it is not necessary to determine whether there have been violations of Articles 6 and 11 of the Convention;

5.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicants, within three months from the date on which the judgment becomes final according to Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts:

(i)  EUR 20,000 (twenty thousand euros), to be converted into Moldovan lei at the rate applicable on the date of settlement, for non-pecuniary damage;

(ii)  EUR 7,025 (seven thousand and twenty-five euros) for costs and expenses, plus any sum which may be chargeable in value-added tax;

(b)  that simple interest at an annual rate of 4.26% shall be payable on the above sums from the expiry of the above-mentioned three months until settlement;

6.  Dismisses the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in French, and notified in writing on 13 December 2001, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Michael O’Boyle                   Elisabeth Palm
Registrar                                President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde