Petropavlovskis protiv Letonije

Država na koju se presuda odnosi
Letonija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
44230/06
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
13.01.2015
Članovi
10
10-1
11
11-1
13
35
35-3
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 11) Sloboda okupljanja i udruživanja
(Čl. 11-1) Slobodna mirnog okupljanja
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13) Dokaziva tvrdnja
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-3-a) Ratione materiae
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosilac predstavke bio je "stalni stanovnik ne-državljanin" Republike Letonije, što je bio pravni status koji se davao državljanima bivšeg Sovjetskog Saveza koji su izgubili sovjetsko državljanstvo nakon raspada SSSR-a, a, iako su imali pravo, nisu kasnije dobili nijedno drugo državljanstvo.

Podnosilac predstavke bio je jedan od lidera pokreta koji je protestvovao protiv obrazovne reforme u Letoniji tokom 2003. i 2004. godine. U tom svojstvu on je davao javne izjave u kojima je zagovarao prava zajednice koja je govorila ruskim jezikom na obrazovanje na ruskom jeziku i zadržavanje škola koje je finansirala država sa ruskim kao jedinim jezikom nastave. Tokom 2004. godine njegov zahtev za državljanstvo Letonije odbijen je od strane Kabineta ministara, a njegove kasnije žalbe bile su neuspešne. U svojoj predstavci Evropskom sudu on se žalio da je ovo odbijanje bilo kaznena mera koja je izrečena jer je kritikovao Vladu.

Pravo – Članovi 10 i 11: Sud ne vidi kako bi odbijanje da mu se da letonsko državljanstvo moglo da spreči podnosioca predstavke da izražava svoje neslaganje sa politikama vlade ili da učestvuje u sastancima ili pokretima. Odluka koja se odnosila na njegovu naturalizaciju nije mogla da se smatra kaznom za njegove stavove i nije oslabila njegovu rešenost da istupa u javnosti i da učestvuje u debatama o stvarima od javnog interesa. Upravo je bilo suprotno. O njegovim stavovima i o reformi obrazovanja izveštavalo se u medijima i on je ostao politički aktivan čak i nakon što je odbijen njegov zahtev za naturalizaciju. On nikada nije bio krivično kažnjen za izražavanje mišljenja ili za učešće u demonstracijama.

Nadalje, u skladu sa međunarodnim pravom, odluke o naturalizaciji bile su pre svega stvar koja je ulazila u nadležnost država i obično se bazirala na kriterijumima koji su imali za cilj da uspostave vezu između države i lica koja su tražila naturalizaciju. Ni Evropska konvencija ni međunarodno pravo generalno gledano ne predviđaju pravo da se stekne neko konkretno državljanstvo. Nije postojalo ništa u domaćem pravu što bi ukazivalo na to da je podnosilac predstavke imao bezuslovno pravo na letonsko državljanstvo ili da je odluka vlasti mogla da se doživi kao proizvoljna.

U ostvarivanju svoje slobode izražavanja i okupljanja, podnosilac predstavke imao je slobodu da se ne složi sa politikama vlade sve dok je ta kritika bila u skladu sa zakonom. Granice takve kritike bile su šire u odnosu na vladu nego u odnosu na građanina pojedinca, ili čak političara. Međutim, ovo je potpuno odvojeno od pitanja kriterijuma i postupaka za naturalizaciju, koji su bili utvrđeni u domaćem pravu. U mnogim državama sticanje državljanstva obavljalo se uz polaganje zakletve odanosti kojom se pojedinac obavezuje na odanost državi i njenom ustavu, kao što je bio slučaj i u Letoniji. Takav uslov - za koji se moralo priznati da je drugačiji od kriterijuma kojim se traži obavezivanje na lojalnost nekoj konkretnoj Vladi - nije se mogao smatrati kaznenom merom koja može da zadire u slobodu izražavanja i okupljanja. To je više bio kriterijum koji je moralo da ispuni svako lice koje je tražilo državljanstvo Letonije putem naturalizacije.

Zaključak: Članovi 10 i 11 nisu primenjivi (jednoglasno)