Petropavlovskis protiv Letonije

Država na koju se presuda odnosi
Letonija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
44230/06
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
13.01.2015
Članovi
10
10-1
11
11-1
13
35
35-3
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 11) Sloboda okupljanja i udruživanja
(Čl. 11-1) Slobodna mirnog okupljanja
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13) Dokaziva tvrdnja
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-3-a) Ratione materiae
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosilac predstavke bio je "stalni stanovnik ne-državljanin" Republike Letonije, što je bio pravni status koji se davao državljanima bivšeg Sovjetskog Saveza koji su izgubili sovjetsko državljanstvo nakon raspada SSSR-a, a, iako su imali pravo, nisu kasnije dobili nijedno drugo državljanstvo.

Podnosilac predstavke bio je jedan od lidera pokreta koji je protestvovao protiv obrazovne reforme u Letoniji tokom 2003. i 2004. godine. U tom svojstvu on je davao javne izjave u kojima je zagovarao prava zajednice koja je govorila ruskim jezikom na obrazovanje na ruskom jeziku i zadržavanje škola koje je finansirala država sa ruskim kao jedinim jezikom nastave. Tokom 2004. godine njegov zahtev za državljanstvo Letonije odbijen je od strane Kabineta ministara, a njegove kasnije žalbe bile su neuspešne. U svojoj predstavci Evropskom sudu on se žalio da je ovo odbijanje bilo kaznena mera koja je izrečena jer je kritikovao Vladu.

Pravo – Članovi 10 i 11: Sud ne vidi kako bi odbijanje da mu se da letonsko državljanstvo moglo da spreči podnosioca predstavke da izražava svoje neslaganje sa politikama vlade ili da učestvuje u sastancima ili pokretima. Odluka koja se odnosila na njegovu naturalizaciju nije mogla da se smatra kaznom za njegove stavove i nije oslabila njegovu rešenost da istupa u javnosti i da učestvuje u debatama o stvarima od javnog interesa. Upravo je bilo suprotno. O njegovim stavovima i o reformi obrazovanja izveštavalo se u medijima i on je ostao politički aktivan čak i nakon što je odbijen njegov zahtev za naturalizaciju. On nikada nije bio krivično kažnjen za izražavanje mišljenja ili za učešće u demonstracijama.

Nadalje, u skladu sa međunarodnim pravom, odluke o naturalizaciji bile su pre svega stvar koja je ulazila u nadležnost država i obično se bazirala na kriterijumima koji su imali za cilj da uspostave vezu između države i lica koja su tražila naturalizaciju. Ni Evropska konvencija ni međunarodno pravo generalno gledano ne predviđaju pravo da se stekne neko konkretno državljanstvo. Nije postojalo ništa u domaćem pravu što bi ukazivalo na to da je podnosilac predstavke imao bezuslovno pravo na letonsko državljanstvo ili da je odluka vlasti mogla da se doživi kao proizvoljna.

U ostvarivanju svoje slobode izražavanja i okupljanja, podnosilac predstavke imao je slobodu da se ne složi sa politikama vlade sve dok je ta kritika bila u skladu sa zakonom. Granice takve kritike bile su šire u odnosu na vladu nego u odnosu na građanina pojedinca, ili čak političara. Međutim, ovo je potpuno odvojeno od pitanja kriterijuma i postupaka za naturalizaciju, koji su bili utvrđeni u domaćem pravu. U mnogim državama sticanje državljanstva obavljalo se uz polaganje zakletve odanosti kojom se pojedinac obavezuje na odanost državi i njenom ustavu, kao što je bio slučaj i u Letoniji. Takav uslov - za koji se moralo priznati da je drugačiji od kriterijuma kojim se traži obavezivanje na lojalnost nekoj konkretnoj Vladi - nije se mogao smatrati kaznenom merom koja može da zadire u slobodu izražavanja i okupljanja. To je više bio kriterijum koji je moralo da ispuni svako lice koje je tražilo državljanstvo Letonije putem naturalizacije.

Zaključak: Članovi 10 i 11 nisu primenjivi (jednoglasno)

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

ČETVRTO ODELJENJE

PREDMET PETROPAVLOVSKIS protiv LETONIJE

(Predstavka br. 44230/06)

PRESUDA

STRAZBUR

13. januar 2015.

PRAVOSNAŽNA

01/06/2015

Ova presuda je postala pravosnažna shodno članu 44, st. 2 Konvencije ali može biti predmet redaktorskih izmena

U predmetu Petropavlovskis protiv Letonije, Evropski sud za ljudska prava (Četvrto odeljenje), zasedajući u Veću u sastavu:

Paivi Hirvela (Päivi Hirvelä), predsednik,
Ineta Ziemele,
Džordž Nikolau (George Nicolaou),
Ledi Bianku,
Zdravka Kalaiđžijeva (Kalaydjieva),
Kšištof Vojtiček (Krzysztof Wojtyczek),
Faris Vehabović, sudije,
i Fransoaz Elen-Paso (Françoise Elens-Passos), sekretar odeljenja,

Nakon većanja zatvorenih za javnost 19. novembra i 9. decembra 2014. godine, Izriče sledeću presudu usvojenu potonjeg dana:

POSTUPAK

  1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 44230/06) koju je 10. oktobra 2006. protiv Republike Letonije Evropskom sudu za ljudska prava (u daljem tekstu: Sud) podneo „nedržavljanin sa stalnim boravkom“ u Republici Letoniji g. Juris (Jurijs) Petropavlovskis (u daljem tekstu: podnosilac predstavke) u skladu sa članom 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija).
  2. Podnosioca predstavke je zastupao g. A. Dimitrovs, advokat iz Brisela. Državu Letoniju (u daljem tekstu: Država) su zastupale njene zastupnice pred Sudom, gđa I. Reine a potom gđa K. Līce.
  3. Podnosilac predstavke se žalio na povredu članova 10, 11 i 13 Konvencije tvrdeći da je navodno proizvoljno odbijanje vlasti da mu odobre sticanje letonskog državljanstva naturalizacijom predstavljalo kaznenu meru zato što je saopštavao ideje i koristio svoje pravo na mirno okupljanje kako bi kritikovao stanovište vlade.
  4. Sud je odlukom od 3. juna 2008. predstavku proglasio prihvatljivom i odlučio da istovremeno razmatra meritum i prigovor Države u kojem je osporavala nadležnost Suda ratione materiae.
  5. I podnosilac predstavke i Država su podneli dodatne pisane napomene o meritumu (shodno pravilu 59, st. 1 Poslovnika Suda).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnosilac predstavke je rođen 1955. i živi u Rigi.
  2. Pre 29. oktobra 1998, kada je letonski Parlament (Saeima) usvojio Zakon o obrazovanju, nastava u državnim i opštinskim školama se i dalje odvijala na letonskom i ruskom jeziku, a ta praksa je nasleđena iz sovjetskih vremena. Zakonom o obrazovanju, koji je stupio na snagu 1. juna 1999, je bilo propisano da se nastava u svim državnim i opštinskim školama u Republici Letoniji odvija samo na jednom i to službenom jeziku, odnosno na letonskom jeziku. Po tom zakonu, nastava se takođe mogla odvijati i na nekom drugom jeziku u privatnim školama, državnim i opštinskim školama koje sprovode nastavni plan i program za nacionalne manjine i u drugim obrazovnim ustanovama u skladu sa zakonom. Ministarstvu prosvete je u pogledu državnih i opštinskih škola koje sprovode nastavni plan i program za nacionalne manjine bilo prepušteno da odredi predmete u kojima se nastava odvija na službenom jeziku (član 9, st. 1 i 2) a ministar prosvete je bio u obavezi da obezbedi podnošenje relevantnih propisa Kabinetu ministara do 1. septembra 1999 (prelazne odredbe, stav 3). Tim zakonom je takođe bilo propisano da svi moraju da uče službeni jezik i polože završni ispit iz službenog jezika da bi stekli diplomu osnovne i srednje škole (član 9, st. 3).
  3. Podnosilac predstavke je 2003. i 2004. aktivno učestvovao u protestima protiv reforme obrazovanja. Bio je jedan od glavnih vođa pokreta pod nazivom „Štab za zaštitu ruskih škola“ (“Krievu skolu aizstāvības štābs” na letonskom), koji je bio uključen u promociju i pozivanje na proteste protiv reforme obrazovanja. Učestvovao je na sastancima i demonstracijama protiv reforme obrazovanja i javno davao izjave u kojima je zagovarao ideje u vezi sa pravom zajednice koja govori ruski jezik na obrazovanje na ruskom jeziku i zadržavanjem škola koje finansira država i u kojima se nastava odvija isključivo na ruskom. Država je Sudu predočila dokaze u obliku medijskih priloga o tim protestima u periodu od 28. juna 2003. do 23. septembra 2005, uključujući izveštaje letonske novinske agencije LETA i članke u dnevnim listovima Diena i Lauku Avīze i u regionalnim novinama Novaja gazeta (koje izlaze na ruskom). Ukupno je objavljeno trinaest izveštaja i članaka.
  4. Posle nekoliko velikih sastanaka i demonstracija, Parlament je 5. februara 2004. usvojio izmene i dopune Zakona o obrazovanju. U njima je propisano da, počev od 1. septembra 2004, sve državne i opštinske srednje škole koje sprovode nastavne planove i programe za nacionalne manjine moraju da obezbede nastavu na službenom jeziku u pogledu najmanje 60% nastavnog plana i programa, uključujući i strane jezike, za đake koji polaze u prvi razred srednje škole. Te škole su takođe morale obezbede da se nastavni plan i program u vezi sa jezikom, identitetom i kulturom manjine sprovodi na jeziku te manjine (prelazne odredbe, stav 3).
  5. Podnosilac predstavke je novembra 2003. Odboru za naturalizaciju (Naturalizācijas Pārvalde) podneo zahtev za sticanje letonskog državljanstva naturalizacijom. Ispite za naturalizaciju je položio 1. decembra 2003. godine (vidi stav 29 dole u tekstu).
  6. Odbor za naturalizaciju je razmotrio dokumenta koja je podnosilac predstavke podneo i, nakon što je zaključio da ispunjava uslove iz članova 11 i 12 Zakona o državljanstvu, uvrstio njegovo ime i prezime u spisak podnosilaca zahteva za državljanstvo. Spisak je priložen uz predlog odluke o dodeli državljanstva i prosleđen Kabinetu ministara (Ministru kabinets) na konačno odlučivanje.
  7. Kabinet ministara je 16. novembra 2004. odlučio da izbriše ime i prezime podnosioca predstavke sa spiska, čime je odbio njegov zahtev za naturalizaciju.
  8. Odbor za naturalizaciju je 30. novembra 2004. podnosioca predstavke obavestio o odluci Kabineta ministara.
  9. Podnosilac predstavke je 7. decembra 2004. pokrenuo upravni postupak protiv Kabineta ministara. Zatražio je od Okružnog upravnog suda (Administratīvā rajona tiesa) da „obaveže Kabinet ministara da donese odluku o njegovom prijemu u letonsko državljanstvo“. Podnosilac predstavke je naveo da odluka o prijemu u letonsko državljanstvo predstavlja upravni akt i da se ne može smatrati političkom odlukom.. Između ostalog je izneo stav da neko lice ispunjava obavezu vernosti ako zadovoljava sve uslove iz Zakona o državljanstvu i ako u odnosu na njega ne važi nijedno ograničenje iz tog Zakona. Smatrao je da je odbijanje vlasti da mu dodeli državljanstvo nezakonito; shodno načelu jednakog postupanja, njegovi stavovi nisu mogli predstavljati osnov za odbijanje njegovog zahteva. Naveo je da je njegovo ime i prezime izbrisano sa spiska zbog njegovog članstva u političkoj stranci pod nazivom „Za ljudska prava u ujedinjenoj Letoniji“ („Par cilvēka tiesībām vienotā Latvijā“, skraćeno PCTVL) i njegovih javnih izjava. PCTVL ga je kandidovala za gradonačelnika Rige, ali mu je odbijanjem zahteva za državljanstvo uskraćeno pravo da se kandiduje na lokalnim opštinskim izborima a to odbijanje je bilo politički motivisano.
  10. Podnosilac predstavke je 10. decembra 2004. dao intervju novinaru dnevnog lista Lauku Avīze. Na pitanje da li se nada da će dobiti na domaćem i međunarodnom sudu, on je navodno odgovorio:

„Da sam želeo da steknem političku moć, odavno bih se naturalizovao i bio izabran [u Parlament]. Šanse da dobijem na sudu u Letoniji su pola-pola. Ali meni to nije potrebno. Iskreno, potreban nam je veliki međunarodni skandal. To smo ostvarili mojim predmetom vezanim za državljanstvo, a pored toga smo besplatno [izdejstvovali] široku javnu kampanju za PCTVL“

  1. Kabinet ministara je u podnescima Okružnom upravnom sudu od 5. januara 2005. naglasio da je ministar pravde ukazao na odredbe Zakona o državljanstvu po kojima podnosilac zahteva za letonsko državljanstvo mora da dokaže vernost Republici Letoniji ne samo obećanjem već i postupcima a da postupci podnosioca predstavke nisu u skladu sa zakletvom na vernost Republici Letoniji. Pošto je razmotrio informacije koje su mu bile na raspolaganju, Kabinet ministara je odlučio da podnosilac predstavke svojim postupcima u predmetno vreme nije ispoljio vernost Republici Letoniji.
  2. Kabinet ministara je u dodatnim podnescima Okružnom upravnom sudu od 17. novembra 2005. između ostalog tvrdio da je njegova politička odluka bila zasnovana na postupcima podnosioca predstavke; jasno je da on nije mogao iskreno da se zakune na vernost. To dokazuju i njegove sopstvene javne izjave, koje ukazuju na to da on nema stvarnu vezu sa Republikom Letonijom, da ne želi da uspostavi takvu vezu i da je podneo zahtev za državljanstvo u sklopu političke kampanje kako bi naneo štetu Republici Letoniji. Kabinet je citirao izjave koje je dao tokom intervjua 10. decembra 2004. godine (vidi stav 15 gore u tekstu). Kabinet se pozvao na načelo „demokratije koja je u stanju da štiti samu sebe“ i tvrdio da nacionalna bezbednost, zaštita drugih, kao i službeni jezik predstavljaju demokratske vrednosti koje država nastoji da štiti. Javne izjave podnosioca predstavke ukazuju na to da su njegovi postupci bili usmereni na destabilizaciju stanja u zemlji i da je taj cilj ležao u osnovi njegove želje da postane državljanin. Njegove izjave i postupci pokazuju da on predstavlja stvarnu opasnost po nacionalnu bezbednost: (i) podnosilac predstavke je vođa organizacije čije je delovanje usmereno na narušavanje javnog reda i sigurnosti[1]; (ii) delovanje te organizacije svedoči o mogućnosti upotrebe nasilja[2]; (iii) izjave podnosioca predstavke ukazuju na to da je on spreman da upotrebi nasilje[3]; (iv) postupci podnosioca predstavke dokazuju njegovu nespremnost da dozvoli državnim organima da vrše legitimnu kontrolu nad zakonitošću delovanja te organizacije[4]; i (v) stvarni cilj podnosioca predstavke nije da stekne letonsko državljanstvo već da sprovede organizovanu kampanju u cilju izazivanja političkog skandala[5].
  3. Okružni upravni sud je 16. decembra 2005. odlučio da obustavi postupak bez razmatranja merituma predmeta. Taj sud je zaključio da odluka Kabineta ministara o prijemu u letonsko državljanstvo (lēmums par personas uzņemšanu Latvijas pilsonībā) predstavlja „političku odluku“ (vidi stav 33 dole u tekstu) te da ne podleže razmatranju nekog suda. Podnosilac predstavke je podneo žalbu u kojoj je, između ostalog, naveo da se Zakon o državljanstvu ne može koristiti kao političko oružje i da bi sud trebalo da ima punu nadležnost nad takvim odlukama.
  4. Regionalni upravni sud (Administratīvā apgabaltiesa) je 13. februara 2006. potvrdio odluku Okružnog upravnog suda i takođe zauzeo stav da odluka Kabineta predstavlja političku odluku. Podnosilac predstavke je podneo žalbu, u kojoj je, između ostalog, naveo da dodela državljanstva ne može da se koristi kao političko oružje i da bi sud trebalo da ima punu nadležnost nad takvim odlukama.
  5. Upravno odeljenje Senata Vrhovnog suda (Augstākās tiesas Senāta Administratīvo lietu departaments) je 11. aprila 2006. potvrdilo odluku Regionalnog upravnog suda. Taj sud je ustanovio da je, prema Zakonu o državljanstvu, Odbor za naturalizaciju dužan da sačini predlog odluke na osnovu utvrđenih pravnih činjenica. Konačnu odluku donosi Kabinet ministara. Kabinet svoju odluku donosi glasanjem, na osnovu predloga odluke Odbora za naturalizaciju. Članovi Kabineta ne moraju da obrazlože svoj glas a u Zakonu nije podrobno propisan postupak odlučivanja o ovom pitanju. Taj sud je, između ostalog, naveo:

 „[8.3] ... Kabinet ministara [ima] neograničenu nadležnost u pogledu odobravanja ili odbijanja zahteva za državljanstvo licima za koja Odbor za naturalizaciju potvrdi da su ispunila kriterijume za naturalizaciju. Takva neograničena sloboda delovanja, koja takođe izrazito odudara (krasi kontrastē) od podrobnog propisa o odluci Odbora za naturalizaciju, svedoči da Kabinet ministara u ovakvom slučaju ne vrši upravnu već pre ustavnu funkciju. Stoga se Kabinet ministara ne može smatrati javnim organom u smislu upravnog postupka. Dakle, nije osnovan argument naveden u dodatnoj žalbi, da predmetna odluka zadovoljava sve kriterijume upravnog akta.

S obzirom na gore navedeno, ispravan je zaključak [Regionalnog upravnog suda] da se odluka koja je predmet žalbe ne može smatrati upravnim aktom već političkom odlukom.. ...

[10] Po mišljenju Upravnog odeljenja, ako neko lice zadovoljava sve uslove za naturalizaciju i ako u odnosu na njega ne važe nikakva ograničenja vezana za naturalizaciju, on [ima] samo subjektivno pravo na to da Kabinet ministara razmatra predlog odluke u vezi sa sticanjem državljanstva.

[11]  Činjenica da u zakonodavstvu nije propisan postupak žalbe na odluku Kabineta ministara ne znači da takva odluka podleže žalbi kao upravni akt shodno Zakonu o upravnom postupku. U Letoniji ne postoji ustaljena praksa izričitog ukazivanja u pravnom aktu na to da se na odluku o kojoj je reč ne može izjaviti žalba. ...

[12]  ... Po mišljenju Upravnog odeljenja, zakoni Letonije pružaju mogućnost kontrole (kontrolēt) odluka o pitanjima vezanim za naturalizaciju.. To jest, na odluku koju usvoji Odbor za naturalizaciju (upravni akt) se može izjaviti žalba shodno Zakonu o upravnom postupku, dok, ako odluka Kabineta ministara ili njen deo nije u skladu sa zakonom, javni tužilac može da mu podnese zahtev za nadzornu reviziju (protests) shodno članu 19 Zakona o tužilaštvu. Stoga nije osnovano pozivanje [podnosioca predstavke] na [član 12] Evropske konvencije o državljanstvu.“

  1. Podnosilac predstavke do sada nije ponovo podneo zahtev za sticanje letonskog državljanstva naturalizacijom.

II. RELEVANNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A.  Ustav (Satversme)

  1. Shodno članu 4 Ustava, u Republici Letoniji je u službenoj upotrebi letonski jezik.
  2. Shodno članu 100 Ustava, svako ima pravo na slobodu izražavanja, koje obuhvata pravo na slobodno primanje, čuvanje i širenje informacija i na izražavanje sopstvenih stavova. Cenzura je zabranjena.
  3. Shodno članu 102 Ustava, svako ima pravo da osniva i pridružuje se udruženjima, političkim strankama i drugim javnim organizacijama.
  4. Shodno članu 103 Ustava, država štiti slobodu prethodno najavljenih mirnih sastanaka, skupova u pokretu i demonstracija.
  5. Shodno članu 116, prava zajemčena, između ostalog, članovima 100, 102 i 103, mogu se ograničiti u okolnostima propisanim zakonom ako je to neophodno radi zaštite prava drugih, demokratskog uređenja države i javne sigurnosti, dobrobiti i morala. I izražavanje verskih uverenja može se ograničiti samo na osnovu uslova propisanih u ovom članu.

B.  Zakon o državljanstvu (Pilsonības likums) koji je bio na snazi dotično vreme

  1. Shodno članu 1, st. 1 Zakona o državljanstvu, letonsko državljanstvo predstavljalo je dugotrajnu zakonsku vezu (noturīga tiesiska saikne) između nekog lica i letonske države (Latvijas valsts). U letonskom zakonodavstvu se, opšte uzev, povlačila razlika između nekoliko kategorija lica, od kojih je svaka imala poseban status. One su ukratko prikazane u presudi Velikog veća u predmetu Slivenko protiv Letonije, predstavka br. 48321/99, st. 5053, ECHR 2003 X) i odluci Velikog veća o brisanju predstavke u predmetu Sisojeva i drugi protiv Letonije, predstavka br. 60654/00, st. 46-47, ECHR 2007 I).
  2. U članu 11 su bila nabrojana ograničenja u pogledu sticanja državljanstva naturalizacijom. U njemu je, između ostalog, bilo propisano da se u državljanstvo ne može primiti lice za koje je sud presudom utvrdio da je primenom neustavnih metoda postupalo protiv nezavisnosti Republike Letonije, demokratskog parlamentarnog uređenja države ili postojećeg državnog organa u Letoniji.
  3. Prema članu 12:

„(1)  Samo lice upisano u Registar stanovništva može biti primljeno u letonsko državljanstvo naturalizacijom pod uslovom da:

1) na dan podnošenja zahteva za naturalizaciju ima stalno prebivalište u Letoniji najmanje pet godina počev od 4. maja 1990. godine (za lica koje su u Letoniju stigla nakon 1. jula 1992. se petogodišnji period računa od dana dobijanja trajne boravišne dozvole);

2) vlada [prast] letonskim jezikom;

3) poznaje [zināt] osnovna načela Ustava Republike Letonije i Ustavnog zakona [od 10. decembra 1991. godine] o ljudskim i građanskim pravima i obavezama;

4) zna tekst državne himne i istoriju Letonije;

5) ima zakonit izvor prihoda;

6) se zakleo na vernost Republici Letoniji;

7) je podneo izjavu o odricanju od svog ranijeg državljanstva i dobio otpust od države čije je državljanstvo imao ako je takav otpust predviđen zakonom te države ili ima dokument kojim se potvrđuje gubitak državljanstva ili, ako je državljanin bivšeg SSSR sa prebivalištem u Letoniji 4. maja 1990, ima potvrdu da nije stekao državljanstvo neke druge države; i

8) se na njega ne odnose ograničenja vezana za naturalizaciju iz člana 11 ovog Zakona.

(2)  Samo lice koje ispunjava sve uslove iz stava 1 ovog člana može biti primljeno u letonsko državljanstvo naturalizacijom. ...

(6) Lice čiji je zahtev vezan za pitanja državljanstva odbijen može ponovo da podnese zahtev nakon godinu dana od dana usvajanja prethodne odluke.“

  1. Shodno članu 17, st. 1, Odbor za naturalizaciju je primao i razmatrao zahteve za naturalizaciju. Na odluku Odbora za naturalizaciju o odbijanju zahteva za naturalizaciju se mogla izjaviti žalba sudu (član 17, st. 3). Odluke o prijemu u državljanstvo donosio je Kabinet ministara (član 17, st. 2).
  2. U vreme o kojem se radi (pre izmena i dopuna zakonodavstva koje su stupile na snagu 1. oktobra 2013), u članu 18 je bilo propisano da sva lica koja su primljena u letonsko državljanstvo moraju da potpišu sledeću zakletvu na vernost Republici Letoniji:

„Ja, (ime i prezime) rođen (mesto i datum rođenja), se zaklinjem da ću biti veran samo Republici Letoniji.

Obavezujem se da ću u dobroj volji poštovati Ustav i zakone Republike Letonije i ulagati najveće napore da ih štitim.

Obavezujem se da po potrebi i svojim životom branim nezavisnost letonske države (Latvijas valsts) i da živim i radim u dobroj volji kako bih povećao blagostanje letonske države i naroda.“

  1. Na dan 1. oktobra 2013. godine je na snagu stupilo nekoliko izmena i dopuna Zakona o državljanstvu. One su obuhvatale izmene svih gore navedenih odredaba.

C.  Zakon o upravnom postupku (Administratīvā procesa likums)

  1. Shodno članu 1, st. 3 Zakona o upravnom postupku (koji je bio na snazi od 1. februara 2004. do 30. novembra 2006. godine), upravni akt označava pravni instrument koji izdaje javni organ (iestāde) u oblasti javnog prava u pogledu jednog (ili više) konkretnih lica a kojim se uspostavlja, menja, utvrđuje ili ukida određeni pravni odnos (tiesiskās attiecības) ili utvrđuje postojeće stanje. Odluka kojom se utvrđuje, menja ili ukida pravni status ili disciplinski kažnjava službeno lice (amatpersona) ili lice koje je naročito podređeno (īpaši pakļauta persona) javnom organu, kao i ostale odluke ako znatno zadiru u ljudska prava službenog lica ili lica naročito podređenog javnom organu takođe predstavljaju upravne akte. Odluka ili druga vrsta radnje javnog organa u sferi privatnog prava i interna odluka koja utiče samo na sam javni organ, podređeno telo (padota institūcija) ili lice naročito podređeno tom telu ne predstavlja upravni akt; političke odluke (političke izjave, deklaracije, pozivi, obaveštenja o izboru službenih lica i slično) letonskog Parlamenta, predsednika, Kabineta ministara ili gradskih veća lokalnih samouprava (okružnih i parohijskih veća), kao i odluke koje se odnose na krivični postupak i sudske presude takođe ne predstavljaju upravne akte.

D.  Uredba br. 34 Kabineta ministara iz 1999. godine, „Prijem i razmatranje zahteva za naturalizaciju“

  1. U stavu 32 Uredbe br. 34 Kabineta ministara iz 1999, pod nazivom „Prijem i razmatranje zahteva za naturalizaciju“ (Naturalizācijas iesniegumu pieņemšanas un izskatīšanas kārtība), koja je bila na snazi od 5. februara 1999. do 9. jula 2011, bili su propisani određeni razlozi zbog kojih predsednik Odbora za naturalizaciju može odlučiti da odbije zahtev za naturalizaciju. On takvu odluku mora, na primer, doneti ako je pravosnažnom presudom utvrđeno da je podnosilac zahteva namerno dao netačne podatke (stav 32.1) ili ako se utvrdi nakon razmatranja zahteva da ne postoji ili da je prestao da postoji zakonski osnov za naturalizaciju (stav 32.2).
  2. Službeno lice Odbora za naturalizaciju uzima u obzir dokumenta u predmetu podnosioca zahteva za naturalizaciju kom treba odobriti naturalizaciju i priprema predlog odluke Kabineta ministara o odobrenju letonskog državljanstva naturalizacijom (stav 33). Odbor za naturalizaciju obaveštava podnosioca zahteva o odluci koju je usvojio Kabinet ministara (stav 34).

E.  Praksa Ustavnog suda

  1. Ustavni sud (Satversmes tiesa) je 13. maja 2010. izrekao presudu u predmetu br. 2009-94-01 o usaglašenosti određenih reči u prvoj rečenici stava 1 Prelaznih odredaba Zakona o državljanstvu i druge rečenice u tom stavu sa članovima 1 i 2 Ustava kao i sa i Preambulom Deklaracije „o obnovi nezavisnosti Republike Letonije“ usvojene 4. maja 1990. Ovaj je predmet Ustavnom sudu prosledilo Odeljenje za upravne predmete Senata Vrhovnog suda (Augstākās tiesas Senāta Administratīvo lietu departaments) uz pitanje da li su zakonom propisani uslovi za dvojno državljanstvo u skladu sa doktrinom državnog kontinuiteta Letonije. Ustavni sud je utvrdio da je to zakonsko uređenje u skladu sa Ustavom i Deklaracijom. Slede relevantni izvodi iz presude tog suda (reference izostavljene):

„16. Podnosilac je tvrdio da se državljanstvo mora smatrati ljudskim pravom i da sporne odredbe nisu u skladu sa načelima srazmernosti i pravne izvesnosti koja slede iz člana 1 Ustava.

16.1. Ustavni sud je u svojoj praksi potvrdio da iz koncepta demokratske Republike zajemčene članom 1 Ustava sledi da je država u obavezi da poštuje jedan broj osnovnih načela vladavine prava (tiesiska valsts), uključujući načela srazmernosti i pravne izvesnosti ....

Država u oblasti uređenja državljanstva ima široko polje slobodne procene... Ovo polje slobodne procene se, međutim, ne može smatrati neograničenim. Zakonodavac je u okviru doktrine [državnog] kontinuiteta u obavezi da obezbedi da niko ko je zadržao letonsko državljanstvo u vreme okupacije neće biti isključen iz korpusa državljana kao i da su uslovi za ponovno uvođenje državljanstva srazmerni.

Zato Ustavni sud mora da oceni da li je izvesnost koju su lica stekla u pogledu mogućnosti zadržavanja dvojnog državljanstva na osnovu Odluke od 27. novembra 1991. izašla iz okvira polja slobodne procene zakonodavca u oblasti uređenja državljanstva. To znači da Ustavni sud mora da potvrdi da sporne odredbe ne krše pravo nekog lica na državljanstvo određene države.

16.2. U Zahtevu [se ukazuje na to] da državljanstvo ili veza nekog lica sa državom predstavlja ljudsko pravo, jer je obuhvaćeno članom 15 [Univerzalne] deklaracije o ljudskim pravima i, posledično, članom 89 Ustava. Tvrdi se da je određivanje roka nakon čijeg isteka lice koje se upisalo kao letonski državljanin mora da se odrekne državljanstva druge države jednako lišenju državljanstva pa čak i lišenju državljanstva en masse ili grupe ljudi koji se mogu identifikovati po određenoj karakteristici.

Ustavni sud konstatuje da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima predstavlja merodavan izvor ljudskih prava i da je vremenom sadržaj njenih odredaba poboljšan i da one služe kao osnov za razvoj načela i običaja međunarodnog prava. Međutim, potrebno je sprovesti dodatnu procenu kako bi se precizno utvrdio obim člana 15 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, koja je obavezujuća po državu u skladu sa članom 89 Ustava.

Prema članu 15 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, svako ima pravo na državljanstvo. Njime se, međutim, licu daje pravo na državljanstvo određene države. Sadržaj tog člana je i dalje ograničen iako je vremenom pretrpeo izmene i iako je razvoj međunarodnog prava uticao na polje slobodne procene država u pogledu pitanja državljanstva.

U pravnom mišljenju [je ukazano na to] da državljanstvo ne predstavlja prirodno ili neotuđivo pravo jer suštinski sledi iz postojanja suverene države ....

Član 15 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima trenutno sadrži tri osnovna elementa: pravo na državljanstvo ili izbegavanje apatridije; zabranu proizvoljnog lišenja državljanstva nekog lica (uključujući i masovno lišenje); i pravo lica da promeni državljanstvo. Lišenje državljanstva iz političkih ili drugih diskriminatornih razloga smatra se proizvoljnim lišenjem državljanstva ... Takođe, svako lišenje državljanstva koje za posledicu ima apatridiju se smatra proizvoljnim .... Zabrana diskriminacije se ne može široko tumačiti; na primer, smatra se da uslov vezan za vladanje jezikom nije diskriminatoran: Pored toga se može utvrditi postojanje konsenzusa u sledeće dve oblasti: u oblasti rodne ravnopravnosti, što znači smanjenje apatridije u slučaju braka; i, još izrazitije, u pogledu obaveze države da državljanstvo da svakom detetu rođenom na njenoj teritoriji koje bi inače postalo apatrid...“

III.  RELEVANTNO MEĐUNARODNO PRAVO I PRAKSA

A.  Praksa Stalnog suda međunarodne pravde

  1. Stalni sud međunarodne pravde je u svom savetodavnom mišljenju o Uredbama o državljanstvu usvojenim u Tunisu i Maroku (od 7. februara 1923) zaključio:

„Čini se da se reči „isključivo u domaćoj nadležnosti“ zapravo tiču određenih pitanja koja u načelu nisu uređena međunarodnim pravom, premda se možda u velikoj meri odnose na interese više od jedne države. Država je jedini sudija u pogledu tih pitanja.

Pitanje da li je određeno pitanje isključivo u nadležnosti neke države je u suštini relativno pitanje; ono zavisi od razvoja međunarodnih odnosa. Stoga, s obzirom na sadašnje stanje međunarodnog prava, pitanja državljanstva se, po mišljenju ovog suda, u načelu nalaze u okviru ovog rezervisanog domena.

U svrhu ovog mišljenja je dovoljno napomenuti da postoji velika verovatnoća da je pravo države da koristi svoje polje slobodne procene u pogledu pitanja poput državljanstva, koje nije u načelu uređeno međunarodnim pravom, ipak ograničeno obavezama koje je preuzela prema drugim državama.“

B.  Prakse Međunarodnog suda pravde

  1. Međunarodni sud pravde (u daljem tekstu: MSP) je u predmetu Notebom [Nottebohm Case] (Lihtenštajn protiv Gvatemale, presuda od 6. aprila 1955), zaključio:

„Kao sve suverene države, Lihtenštajn ima slobodu da sopstvenim zakonodavstvom utvrdi pravila vezana za sticanje svog državljanstva i odredi da prijem u to državljanstvo naturalizacijom odobravaju njegovi sopstveni organi u skladu sa tim zakonodavstvom. Nije nužno utvrditi da li međunarodno pravo nameće bilo kakva ograničenja na njegovu slobodu odlučivanja u ovom domenu. Pored toga, državljanstvo ima najneposrednije i najdalekosežnije i, za većinu ljudi, jedine efekte u okviru pravnog sistema države koja ga odobrava. Državljanstvo pre svega služi za utvrđivanje da lice kom je dodeljeno uživa prava i ima obaveze koje pravo države o kojoj je reč daje ili nameće svojim državljanima. Ovo se implicira u širem konceptu po kojem se državljanstvo nalazi u nacionalnoj nadležnosti države. ...

Prema praksi država, arbitražnim i sudskim odlukama i mišljenjima pravnih stručnjaka, državljanstvo predstavlja zakonsku vezu zasnovanu na društvenoj činjenici privrženosti, stvarnu vezu postojanja, interesa i osećanja, zajedno sa postojanjem recipročnih prava i dužnosti. Može se reći da ono predstavlja pravni izraz činjenice da je pojedinac kom je dodeljeno, bilo neposredno zakonom ili aktom vlasti, zapravo bliže povezan sa stanovništvom države koja mu je dala državljanstvo nego sa stanovništvom ijedne druge države. Pošto ga država dodeljuje, ono toj državi daje samo pravo da pruža zaštitu u odnosu na neku drugu državu ako je njime zakonski ozvaničena veza pojedinca sa državom koja ga je učinila svojim državljaninom. ...

Naturalizacija nije pitanje koje treba olako shvatiti. Podnošenje zahteva za državljanstvo i njegovo sticanje nije nešto što se često dešava u životu jednog ljudskog bića. Ono podrazumeva njegov prekid veze vernosti i uspostavljanje nove veze vernosti. Ono može da ima dalekosežne posledice i podrazumeva duboke promene u sudbini pojedinca koji ga dobije. Ono se odnosi na tog pojedinca lično tako da bi njegov suštinski značaj bio pogrešno shvaćen ako bi se ono razmatralo samo s tačke gledišta reperkusija u vezi sa imovinom tog pojedinca. Kako bi se ocenio njegov međunarodni efekat, nemoguće je prenebreći okolnosti u kojima je odobreno, ozbiljnost koja mu se pridaje, i stvarna i efektivna a ne puka verbalna prednost koju pojedinac koji ga traži daje zemlji koja mu ga odobrava.“

C.  Evropska konvencija o državljanstvu (Savet Evrope, Serija ugovora br. 166)

  1. Evropska konvencija o državljanstvu, koja je usvojena 6. novembra 1997. i stupila na snagu 1. marta 2000, predstavlja osnovni dokument Saveta Evrope o državljanstvu. Ratifikovalo ju je 20 država članica Saveta Evrope. Letonija je ovu konvenciju potpisala 30. maja 2001. ali je nije ratifikovala.
  2. Sledi tekst relevantnih članova ove konvencije:

Član 2 – Definicije

„U smislu ove Konvencije:

„državljanstvo“ označava zakonsku vezu između jednog lica i jedne države i ne ukazuje na etničko poreklo tog lica. ...“

Član 3 – Nadležnosti države

„1.  Svaka država u svom vlastitom pravu određuje ko su njeni državljani.

2.  Ovo pravo prihvataju druge države u meri u kojoj se ono slaže sa važećim međunarodnim konvencijama, međunarodnim običajnim pravom i opšteprihvaćenim pravnim načelima koja se odnose na državljanstvo.“

Član 4 – Načela

„Pravila o državljanstvu svake države ugovornice zasnivaju se na sledećim načelima:

a. svako ima pravo na državljanstvo;

b. apatridija se izbegava;

c. niko ne sme biti proizvoljno lišen svog državljanstva;

d. ni brak ni razvod braka između državljanina države ugovornice i stranca, niti promena državljanstva jednog od supružnika za vreme braka ne utiče automatski na državljanstvo drugog supružnika.“

  1. U Obrazloženju ove konvencije se, između ostalog, u pogledu člana 2 navodi:

Član 2 – Definicije

„22.  Međunarodni sud pravde je u predmetu Notebom podrobno razmatrao pojam državljanstva. Taj sud je državljanstvo definisao kao „zakonsku vezu zasnovanu na društvenoj činjenici privrženosti, stvarnu vezu postojanja, interesa i osećanja, zajedno sa postojanjem recipročnih prava i dužnosti“ (predmet Notebom, Izveštaji MSP 1955, str. 23).

23.  „Državljanstvo“ je u članu 2 konvencije definisano kao „zakonska veza između jednog lica i jedne države i ne ukazuje na etničko poreklo teg lica“. Ono se stoga odnosi na specifični pravni odnos između pojedinca i države koji ta država priznaje. Kao što je već ukazano u fusnoti stava 1 ovog obrazloženja, izrazi „državljanstvo“ i „građanstvo“ predstavljaju sinonime u pogledu efekata konvencije.“

D.  Praksa Suda pravde Evropske unije

  1. Slede izvodi iz presude Suda pravde u predmetu C-135/08 Janko Rotman protiv Slobodne Države Bavarske [Janko Rottmann v Freistaat Bayern] (izrečene 2. marta 2010) (reference izostavljene):

„45.  Stoga države članice moraju da vode računa o pravu Evropske unije prilikom vršenja svojih ovlašćenja u oblasti državljanstva ...

48. Uslovom o vođenju računa o pravu Evropske unije se ne ugrožava načelo međunarodnog prava pomenuto u stavu 39 gore u tekstu, koje je Sud ranije priznao a po kojem države članice treba da imaju moć da propisuju uslove za sticanje i gubitak državljanstva, već se njime jemči načelo da, kada je reč o državljanima unije, vršenje tog prava - u meri u kojoj utiče na prava koja su data i zaštićena pravnim poretkom unije, do čega naročito dolazi u slučaju odluke o povlačenju naturalizacije, kao što je ova o kojoj se radi u glavnom postupku - podleže sudskom razmatranju sprovedenom u svetlu prava Evropske unije. ...

55.  U takvom je slučaju, međutim, na nacionalnom sudu da utvrdi da li je odluka o povlačenju o kojoj je reč u glavnom postupku u skladu sa načelom srazmernosti u pogledu posledica koje ima na situaciju lica o kojem se radi u svetlu prava Evropske unije, kao i da, po potrebi, razmotri srazmernost te odluke u svetlu nacionalnog prava.“

E.  Praksa Interameričkog suda za ljudskih prava

  1. Interamerički sud je izjavio sledeće u Savetodavnom mišljenju OC4/84 (od 19. januara 1984) o Predlogu amandmana na odredbu o naturalizaciji u Ustavu Kostarike:

„31. Pitanja koja je postavila država odnose se na dva skupa opštih pravnih problema koje će ovaj sud posebno da razmotri. Prvo se postavlja pitanje vezano za pravo na državljanstvo zajemčeno članom 20 Ustava. Drugi skup pitanja se odnosi na pitanja moguće diskriminacije zabranjene Ustavom.

32. Danas je opšteprihvaćeno da državljanstvo predstavlja inherentno pravo svih ljudskih bića. Državljanstvo predstavlja ne samo osnovni uslov za vršenje političkih prava, već značajno utiče i na poslovnu sposobnost nekog pojedinca.

Stoga, uprkos činjenici da je tradicionalno prihvaćeno da dodeljivanje i uređivanje državljanstva predstavljaju pitanja o kojima svaka država odlučuje, savremena kretanja ukazuju na to da međunarodno pravo zapravo nameće određena ograničenja na široka ovlašćenja koja države uživaju u ovoj oblasti i da se danas ne može smatrati da države imaju isključivu nadležnost za način na koji uređuju pitanja koja utiču na državljanstvo; ta ovlašćenja države su takođe omeđena njihovim obavezama da obezbede punu zaštitu ljudskih prava.

33. Klasično doktrinarno stanovište, po kojem je državljanstvo smatrano atributom koji država dodeljuje svojim podanicama, se postepeno razvijalo do današnjeg poimanja da državljanstvo obuhvata nadležnost države, kao i pitanja ljudskih prava. Ovo je priznato u regionalnom instrumentu, Američkoj deklaraciji o pravima i obavezama čoveka od 2. maja 1948. godine [tekst člana 19]. Shodno drugom instrumentu, Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima ...[tekst člana 15].

34. Pravo svakog ljudskog bića na državljanstvo je kao takvo priznato u međunarodnom pravu. Dva aspekta ovog prava se odražavaju u članu 20 konvencije: prvo, pravom na državljanstvo koje je njome zajemčeno se pojedincu obezbeđuje minimalna mera pravne zaštite u međunarodnim odnosima preko veze koja je njegovim državljanstvom uspostavljena između njega i države o kojoj je reč; i, drugo, njime se pojedincu obezbeđuje zaštita od proizvoljnog lišenja državljanstva, bez kojeg bi praktično bio lišen svih svojih političkih prava, kao i građanskih prava vezanih za državljanstvo pojedinca.

35. Može se smatrati da državljanstvo predstavlja političku i zakonsku vezu koja neko lice vezuje za određenu državu i spaja je sa njom vezama lojalnosti i vernosti, dajući mu pravo na diplomatsku zaštitu te države. Većina država na različite načine nudi pojedincima, koji od početka nemaju njihovo državljanstvo, priliku da ga kasnije steknu, obično izjavom o nameri koju daju nakon što ispune određene uslove. Državljanstvo u tim slučajevima više ne zavisi od slučajnosti rođenja na određenoj teritoriji ili od toga što roditelji poseduju to državljanstvo već je zasnovano na dobrovoljnom činu u cilju uspostavljanja odnosa sa određenim političkim društvom, njegovom kulturom, njegovim načinom života i njegovim vrednostima.

36. S obzirom na to da je država ta koja nudi licima koja su prvobitno bila stranci mogućnost da steknu njeno državljanstvo, prirodno je da se uslovi i postupci za njegovo sticanje prvenstveno uređuju nacionalnim pravom te države. Dok god ta pravila nisu u suprotnosti sa višim normama, država koja daje državljanstvo je ta koja se nalazi u najboljem položaju da prosudi koje će uslove nametnuti kako bi obezbedila postojanje delotvorne veze između podnosioca zahteva za naturalizaciju i sistema vrednosti i interesa društva sa kojim nastoji u potpunosti da se poveže. Ta država je takođe u najboljem položaju da odluči da li su ti uslovi ispunjeni. U okviru tih istih ograničenja, podjednako je logično da odluku svake države da li će u većoj ili manjoj meri omogućiti naturalizaciju određuje njeno viđenje sopstvenih potreba; a s obzirom na to da viđenje potreba države nije statično, sasvim je prirodno da uslovi za naturalizaciju mogu biti liberalizovani ili ograničeni u skladu sa promenjenim okolnostima. Stoga ne iznenađuje mogućnost nametanja novih uslova u određenom trenutku, kako bi se obezbedilo da promena državljanstva nema za cilj da reši neke privremene probleme sa kojima se suočavaju podnosioci zahteva kad nisu uspostavili stvarne i dugotrajne veze sa zemljom koje bi opravdale čin koji je toliko ozbiljan i dalekosežan kao što je promena državljanstva.“

  1. Interamerički sud za ljudska prava je u presudi u predmetu Devojčice Jean i Bosiko protiv Dominikanske Republike [Case of Girls Yean and Bosico v. Dominican Republic] (izrečenoj 8. septembra 2005) konstatovao (fusnote izostavljene):

„139. U Američkoj konvenciji se priznaju oba aspekta prava na državljanstvo: pravo na državljanstvo iz perspektive pružanja pojedincu „minimalne mere pravne zaštite u međunarodnim odnosima preko veze koja je njegovim državljanstvom uspostavljena između njega i države o kojoj je reč; i drugo, pravo zaštite koja se pruža pojedincu od proizvoljnog lišenja državljanstva bez kojeg bi praktično bio lišen svih svojih političkih prava, kao i građanskih prava vezanih za državljanstvo.“

140. Određivanje ko ima pravo da bude državljanin i dalje potpada pod nacionalnu nadležnost države. Međutim, s evolucijom međunarodnog prava dolazi do postepenog ograničavanja njenih diskrecionih ovlašćenja u ovom pogledu kako bi se obezbedila bolja zaštita pojedinca od proizvoljnih postupaka država. Stoga je ovo ovlašćenje država u sadašnjoj fazi razvoja međunarodnog prava ljudskih prava s jedne strane ograničeno njihovom obavezom da pojedincima pružaju jednaku i delotvornu pravnu zaštitu, a s druge strane, njihovom obavezom da sprečavaju, izbegavaju i smanjuju apatridiju.

141. Sud smatra da, kategorično pravno načelo jednake i delotvorne pravne zaštite i nediskriminacije iziskuje od država da prilikom uređenja mehanizama za dodelu državljanstva moraju da se uzdržavaju od donošenja propisa koji su diskriminatorni ili imaju diskriminatorne posledice na određene grupe stanovništva kada vrše svoja prava. Štaviše, države moraju da suzbijaju diskriminatornu praksu na svim nivoima, naročito u javnim telima, i, konačno, moraju da usvoje afirmativne mere koje su potrebne da bi se svim pojedincima obezbedilo delotvorno pravo na jednaku zaštitu.

142. Države imaju obavezu da ne usvajaju praksu ili zakone vezane za dodelu državljanstva ako njihova primena podstiče povećanje broja apatrida. Ovo stanje proističe iz nemanja državljanstva, kada neki pojedinac ne ispunjava uslove da ga dobije po zakonima države usled proizvoljnog lišenja ili davanja državljanstva koje zapravo nije delotvorno. Apatridija lišava pojedinca mogućnosti da uživa građanska i politička prava i dovodi ga u položaj izrazite ugroženosti.“

  1. Načela koja proističu iz prakse Interameričkog suda za ljudska prava u vezi sa pravom na državljanstvo nedavno su potvrđena i u presudi koju je izrekao u predmetu Proterani Dominikanci i Haićani protiv Dominikanske Republike [Expelled Dominicans and Haitians v. Dominican Republic](izrečenoj 28. avgusta 2014, st. 253-264).

PRAVO

I.   NAVODNA POVREDA ČLANOVA 10 I 11 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke se žalio na kršenje njegovih prava iz članova 10 i 11 Konvencije i tvrdio da je navodno proizvoljno odbijanje vlasti da mu odobre sticanje letonskog državljanstva naturalizacijom predstavljalo kaznenu meru zato što je saopštavao ideje i koristio svoje pravo na mirno okupljanje kako bi kritikovao stanovište vlade. Pored toga se žalio da navedene povrede njegovih prava nisu bile propisane zakonom suprotno članu 10, st. 2 i članu 11, st. 2 Konvencije, da one nisu imale za cilj ostvarenje legitimnog cilja i da nisu bile srazmerne i neophodne u demokratskom društvu. Sledi tekst članova 10 i 11 Konvencije:

Član 10 (sloboda izražavanja)

„1.  Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posedovanja sopstvenog mišljenja, primanje i saopštavanja informacija i ideja bez mešanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtevaju dozvole za rad televizijskih, radio i bioskopskih preduzeća.

2.  Pošto korišćenje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja obaveštenja dobijenih u poverenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.“

Član 11 (sloboda okupljanja i udruživanja)

„1.  Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima, uključujući pravo da osniva sindikat i učlanjuje se u njega radi zaštite svojih interesa.

2.  Za vršenje ovih prava neće se postavljati nikakva ograničenja, osim onih koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti ili javne bezbednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Ovim se članom ne sprečava zakonito ograničavanje vršenja ovih prava pripadnicima oružanih snaga, policije ili državne uprave.“

47.  Država je poricala da je došlo do povrede ovih članova.

A.  Podnesci strana u postupku

1.  Podnosilac predstavke

  1. Podnosilac predstavke je istakao da pitanja vezana za državljanstvo nisu u isključivoj nadležnosti država ako utiču na ljudska prava. Tvrdio je da da su Savetodavno mišljenje u Uredbama o državljanstvu usvojenim u Tunisu i Maroku i presuda u predmetu Notebom odražavali situaciju u međunarodnom pravu 1923. odnosno 1955. godine a ne sadašnju situaciju. Tvrdio je da se na međunarodnom nivou formira konsenzus o tome da zakoni i praksa u vezi sa državljanstvom moraju da budu u skladu sa opštim načelima međunarodnog prava, naročito sa pravom ljudskih prava. Diskrecija države da dodeljuje državljanstvo nije u potpunosti neograničena; podnosilac predstavke se pozvao na član 15, st. 1 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i tvrdio da odluke u vezi sa državljanstvom treba razmatrati u svetlu ljudskih prava. Naveo je stavove 32, odnosno 140 dva relevantna predmeta koja je razmatrao Interamerički sud za ljudska prava (vidi stavove 43 i 44 gore u tekstu). Podnosilac predstavke je tvrdio da je pristup Interameričkog suda potvrđen i u Evropi, pri čemu se pozvao na član 4 Evropske konvencije o državljanstvu i njeno Obrazloženje. Podnosilac predstavke je svoj status opisao kao status „nedržavljanina“ a sebe je smatrao „privilegovanim“ apatridom u smislu međunarodnog prava. Pozvao se i na predmet Notebom i objasnio da je rođen u Letoniji, da je njegovo prebivalište u Letoniji i da se tu nalazi centar njegovih interesa, kao i da njegova supruga i dve kćeri žive u Letoniji. Tvrdio je da nema nikakvu istinsku ili delotvornu vezu ni sa jednom drugom državom.
  2. Podnosilac predstavke je priznao da pravo na državljanstvo određene države kao takvo nije zajemčeno Konvencijom ili Protokolima uz nju i pozvao se na odluku Suda u predmetu Karasev protiv Finske ([Karassev v. Finland], predstavka br. 31414/96, ECHR 1999-II) i tvrdio da proizvoljno odbijanje države da nekom licu da državljanstvo može u određenim okolnostima dovesti do povrede člana 8 Konvencije zbog efekta koje može imati na njegova prava. Pored toga se pozvao na presudu Suda u predmetu Đenoveze protiv Malte ([ Genovese v. Malta], predstavka br. 53124/09, st. 45, izrečenu 11. oktobra 2011), u kojoj je Sud utvrdio povredu člana 14 u sadejstvu sa članom 8 u vezi sa pristupom državljanstvu. Podnosilac predstavke je tvrdio da su i drugi međunarodni forumi utvrdili da države nemaju isključivu nadležnost za uspostavljanje pravila o državljanstvu; kao primer je naveo gore navedeni predmet Rotman koji je razmatrao Sud pravde Evropske unije. Takođe je tvrdio da je diskrecija Države u smislu ovog predmeta ograničena obavezom o smanjenju apatridije i pozvao se na presudu Velikog veća u predmetu Andrejeva protiv Letonije (predstavka br. 55707/00, st. 88, ECHR 2009), kako bi potkrepio svoju tvrdnju da je Letonija jedina država sa kojom on ima stabilne zakonske veze.
  3. Podnosilac predstavke je priznao da po Konvenciji nema pravo na sticanje letonskog državljanstva; izneo je argument da su tokom procesa naturalizacije bila prekršena njegova prava iz članova 10 i 11. Ništa u praksi Suda ne sugeriše da se može pokrenuti samo pitanje kršenja prava iz članova 8 i 14. Po njegovom mišljenju, „proizvoljno odbijanje državljanstva“ takođe može dovesti do kršenja članova 10 i 11. Podnosilac predstavke je tvrdio da postoji dovoljna uzročna veza između njegovog učešća u aktivnostima protiv uvođenja službenog jezika Republike Letonije u škole u kojima se nastava odvijala na ruskom jeziku i kasnije odluke Kabineta ministara da odbije njegov zahtev za naturalizaciju. Smatrao je da „uskraćivanje državljanstva“ predstavljalo kaznenu meru koja je primenjena protiv njega u odgovor na njegove aktivnosti i izjave.
  4. Podnosilac predstavke se nije složio sa Državom da treba povući razliku između ovog predmeta i predmeta Ezelin. Podnosilac predstavke je tvrdio da priroda i težina primenjene sankcije predstavljaju faktore koje treba uzimati u obzir prilikom procene srazmernosti zadiranja (pozvao se na presudu Velikog veća u predmetu Surek protiv Turske (br. 1) ([Sürek v. Turkey(no. 1), predstavka br. 26682/95, st. 64, ECHR 1999-IV). Odbijanje države da mu da letonsko državljanstvo imalo je brojne neposredne posledice. Pomenuo je jedan takav primer: činjenicu da nije mogao da se kandiduje za opštinske izbore održane 2005. godine jer je mogao ponovo da podnese zahtev za naturalizaciju tek posle godinu dana (shodno članu 12, st. 6 Zakona o državljanstvu). Takva posledica nije bila predvidljiva s obzirom na pozitivno mišljenje Bezbednosne policije. Podnosilac predstavke je ostao „nedržavljanin“ i bio onemogućen da u potpunosti učestvuje u političkim procesima. Istakao je da nema pravo glasa a ni da se kandiduje ni na jednim izborima, ni opštinskim ni parlamentarnim, kao ni na izborima za Evropski parlament.
  5. Mada se složio da ga sankcije nisu sprečile da se izražava, one su, po njegovom mišljenju, i dalje predstavljale neku vrstu cenzuru koja bi ga verovatno obeshrabrila da iznosi te vrste kritika i ubuduće (pozvao se na presudu Suda u predmetu Lingens protiv Austrije, izrečenu 8. jula 1986, st. 44, Serija A br. 103). Podnosilac predstavke je tvrdio da su mere koje su domaći organi preduzeli, opšte uzev, mogle da obeshrabre učešće „nedržavljana“ u raspravama o pitanjima od legitimnog javnog interesa (pozvao se na stav 64 presude Velikog veća u predmetu Bladet Tromso i Stensas protiv Norveške [Bladet Tromsø and Stensaas v. Norway], predstavka br. 21980/93, ECHR 1999-III).
  6. U odgovor na argument Države da nije ispunjavao preduslov vernosti, podnosilac predstavke je povukao razliku između vernosti državi i vernosti vladi. Potvrdio je da uslov vernosti državi može biti legitiman ali je smatrao da se ne treba koristiti radi suzbijanja pluralizma mišljenja kad se takvo mišljenje izražava u skladu sa zakonom (pozvao se na st. 167-168 presude Velikog veća u predmetu Tanase protiv Moldavije [Tănase v. Moldova], predstavka br. 7/08, st. 166-167, ECHR 2010). Podnosilac predstavke je pored toga tvrdio da Država nije predočila dokaze o njegovim navodnim pozivima na rušenje vlade, na upotrebu nasilja i na izazivanje međunarodnog skandala. Podnosilac predstavke je izrazio čuđenje što se Država pozvala na medijske izveštaje kako bi potkrepila svoje tvrdnje kada je mogla da pronađe objektivnije dokaze. Pozvao se na pozitivno mišljenje Bezbednosne policije i napomenuo da je samo jednom kažnjen pisanim upozorenjem zbog učešća na jednoj demonstraciji i da protiv njega nikada nisu izrečene nikakve krivične sankcije; medijski izveštaji odražavaju samo mišljenja njihovih autora. Pozvao se na iste izjave u medijima (vidi stav 17 gore u tekstu) kako bi potkrepio svoju tvrdnju da su njegovi protesti bili samo protiv određene vlade koju predvodi premijer i protiv vladajuće koalicije a ne bilo koje legitimne vlade; da nije želeo da primeni bilo kakvo nasilje; poziv na „bokserski turnir u policijskom sportskom klubu“ je uputio kako bi se izbeglo bilo kakvo nasilje na ulicama. Konačno, izjave koje je dao tokom intervjua 10. decembra 2004. nisu mogle da predstavljaju osnov za odbijanje njegovog zahteva jer ga je dao nakon što je Kabinet ministara odbio da mu dodeli letonsko državljanstvo.
  7. U svakom slučaju, sloboda izražavanja takođe obuhvata ideje i izražavanje koje vređa, šokira ili uznemirava (naveo je stav 49 presude Suda u predmetu Hendisajd protiv Ujedinjenog Kraljevstva, [Handyside v. the United Kingdom], od 7. decembra 1976, Serija A br. 24) a slobodom okupljanja se štite i demonstracije koje mogu iritirati ili vređati lica koja se protive idejama ili tvrdnjama koje se tokom njih zastupaju (pozvao se na stav 32 presude Suda u predmetu Pokret Lekari za život protiv Austrije [Plattform “Ärzte für das Leben” v. Austria], od 21. juna 1988, Serija A br. 139). Pored toga, granice kritike su šire u pogledu vlasti nego privatnih građana (pozvao se na stav 46 presude Suda u predmetu Kastels protiv Španije [Castells v. Spain], izrečene 23. aprila 1992, Serija A br. 236).

2.  Država

  1. Država je insistirala da pritužba podnosioca predstavke predstavlja prikriveni pokušaj da se žali na činjenicu da je odbijen njegov zahtev za naturalizaciju. Tvrdila je da podnosilac predstavke nije dokazao kako je to odbijanje zadiralo ili na drugi način negativno uticalo na njegova prava i slobode iz članova 10 i 11 Konvencije.
  2. Prema Državi, odbijanje naturalizacije ni na koji način nije uticalo na prava i slobode podnosioca predstavke. Država se pozvala na brojne medijske priloge koji su odražavali javne izjave podnosioca predstavke, u kojima je slobodno izražavao svoje stavove i stanovište o reformi obrazovanja, kao i svoje planove i postupke s tim u vezi. Medijski prilozi su takođe ukazivali na učešće podnosioca predstavke na potonjim sastancima i demonstracijama tokom 2005. Postao je pomoćnik članice Evropskog parlamenta gđice Ždanoke i nastavio je da kritikuje politiku vlade u vezi sa obrazovnom reformom. Država je navela konkretne primere sastanaka na kojima je podnosilac predstavke učestvovao otkad je odluka doneta 16. novembra 2004. godine (na primer, sastanak o reformi obrazovanja održan 6. decembra 2004). Pored toga je pomenula da je podnosilac predstavke 2012. bio jedan od organizatora prikupljanja potpisa za inicijativu da se raspiše referendum o državljanstvu za „nedržavljane“. Podnosilac predstavke je iste godine učestvovao u formiranju tela pod nazivom „Kongres nedržavljana“ i u okviru njega je 1. juna 2013. izabran za člana samoproglašenog „Parlamenta nepredstavljenih“. Učestvovao je na brojnim konferencijama, protestima i demonstracijama na kojima je slobodno izražavao svoje mišljenje da „nedržavljanima“ treba automatski dodeliti državljanstvo.
  3. Niti je ijedna državna institucija izrekla ikakvu kaznu, kaznila, gonila ili osudila podnosioca predstavke zbog njegovog mišljenja ili javnih izjava. Država se pozvala na presudu Suda u predmetu Jokšas protiv Litvanije (predstavka br. 25330/07, izrečenu 12. novembra 2013), koju je smatrala relevantnom za ovaj predmet jer u tom predmetu Sud nije utvrdio bilo kakvo zadiranje u prava podnosioca predstavke te ni njihovu povredu zato što podnosiocu predstavke nije bila izrečena nikakva disciplinska sankcija, niti je bio gonjen ili osuđivan za svoje javne izjave.
  4. Država se nije složila sa podnosiocem predstavke da je odbijanje letonskih vlasti da mu dodele državljanstvo predstavljalo kaznenu meru i povukla je razliku između ovog predmeta i predmeta Ezelin protiv Francuske (presuda izrečena 26. aprila 1991, Serija A br. 202). U tom je predmetu podnosiocu predstavke izrečena disciplinska kazna zato što je učestvovao u jednim demonstracijama a ta kazna je imala negativne pravne posledice po njegov posao. Međutim, u ovom predmetu je odbijanje vlasti da podnosiocu predstavke dodele državljanstvo imalo samo jednu neposrednu posledicu – njegovu nemogućnost da u datom trenutku stekne letonsko državljanstvo. Država je ponovila da nikakvih negativnih efekata na prava podnosioca predstavke iz članova 10 i 11 Konvencije nije bilo i da odbijanje nije podnosioca predstavke sprečavalo da podnese novi zahtev u budućnosti.
  5. Država je takođe smatrala da treba povući razliku između ovog predmeta i predmeta Redfern protiv Ujedinjenog Kraljevstva ([Redfearn v. the United Kingdom], predstavka br. 47335/06, presuda izrečena 6. novembra 2012) i Vogt protiv Nemačke (presuda izrečena 26. septembra 1995, Serija A br. 323) u kojima su podnosioci predstavki kasnije imali teškoće da nađu posao nakon što su otpušteni. Naprotiv, odbijanje vlasti da podnosiocu predstavke odobre letonsko državljanstvo naturalizacijom u ovom predmetu nije neopozivo podrazumevalo bilo kakve teškoće za podnosioca predstavke jer je mogao ponovo da podnese zahtev za letonsko državljanstvo. Niti je ono imalo negativne posledice na njegovu političku karijeru. Činjenica da podnosilac predstavke nije ponovo podneo zahtev za naturalizaciju dokazuje da nikad nije ni imao stvarnu nameru da stekne letonsko državljanstvo.
  6. Država se pozvala na gore navedeno Savetodavno mišljenje u predmetu Uredbe o državljanstvu usvojenim u Tunisu i Maroku i predmet Notebom i tvrdila da pitanja državljanstva po međunarodnom pravu potpadaju pod isključivu nadležnost država i predstavljaju stvar koja se nalazi isključivo u nacionalnoj nadležnosti država. Uređenje pitanja državljanstva u međunarodnom pravu je i dalje fragmentarno – obuhvata oblasti poput sukoba nadležnosti za odlučivanje o državljanstvu i državne sukcesije, pri čemu nijedna od njih nije relevantna u smislu ovog predmeta. Država je pomenula da su i dalje u toku pokušaji da se razviju jedinstveniji standardi u vezi sa državljanstvom uopšte i ukazala na činjenicu da je samo 16 država bilo ratifikovalo Evropsku konvenciju o državljanstvu u trenutku kada je ona podnela svoje prve napomene (sada 20 država, vidi stav 39 gore u tekstu).
  7. Država se pozvala na strazburšku sudsku praksu (Porodica K. i V. protiv Holandije [Family K. and W. v. the Netherlands], predstavka br. 11278/84, odluka Evropske komisije za ljudska prava od 1. jula 1985, Odluke i izveštaji (DR) 43, str. 216; Slepcik protiv Holandije i Republike Češke, predstavka br. 30913/96, odluka Evropske komisije za ljudska prava od 2. septembra 1996, DR 86-B, str. 176; i na odluku u predmetu Jazvinski protiv Slovačke [Jazvinsky v. the Slovak Republic (dec.)],predstavke br. 33088/96, 52236/99, 52451/99, 52452/99, 52453/99, 52455/99, 52457/99, 52458/99 i 52459/99, usvojenu 7. decembra 2000), i ponovila da pravo na državljanstvo određene države nije jedno od prava zajemčeno Konvencijom ili Protokolima uz nju.
  8. Pozvavši se na odluku Ustavnog suda u predmetu br. 2009-94-01, Država je tvrdila da država ima široko polje slobodne procene u pogledu propisivanja pravila o državljanstvu (vidi stav 36 gore u tekstu). Država je ponovila da naturalizacija predstavlja političku odluku države i da svaka država ima mehanizam za identifikaciju građana koji su joj lojalni; država ne može biti u obavezi da državljanstvo dodeljuje licima za koja smatra da nisu integrisane, lojalne i pouzdane.
  9. Letonsko pravo ne garantuje pravo na sticanje letonskog državljanstva naturalizacijom; u njemu je samo predviđeno pravo na podnošenje zahteva za državljanstvo, pod uslovom da su ispunjeni određeni uslovi. Država je zatim objasnila dvostepeni proces naturalizacije. Prvo, Odbor za naturalizaciju sprovodi administrativne poslove prijema i razmatranja pojedinačnih zahteva kako bi utvrdio da li oni ispunjavaju zakonom propisane kriterijume a na njegovu se odluku može izjaviti žalba shodno članu 17, st. 3 Zakona o državljanstvu. Drugo, zadatak Kabineta ministara je po svojoj prirodi diskrecioni, a između ostalog podrazumeva uzimanje u obzir političkih faktora, uključujući vernost lica Republici Letoniji. Kabinet ministara je zaključio da su izjave i postupci podnosioca predstavke bili usmereni na destabilizaciju stanja u državi i da je zloupotrebio postupak naturalizacije kako bi ostvario taj cilj (vidi stav 17 gore u tekstu).
  10. Štaviše, izjave i postupci podnosioca predstavke nisu bili u skladu sa osnovnim vrednostima Republike Letonije kao demokratske države i on nije ispunjavao preduslov vezan za vernost iz člana 18 Zakona o državljanstvu. Pozvavši se na gore naveden predmet Notebom, Država je smatrala da je normalno zahtevati od podnosilaca zahteva za naturalizaciju da dokažu stvarnu vezu sa zemljom, uključujući i određeni nivo vernosti Republici Letoniji kada stiču njeno državljanstvo. Premda je priznala da član 10 Konvencije u načelu štiti pravo na izražavanje na način koji vređa, uznemirava ili šokira, Država je takođe primetila da lice koje koristi slobodu izražavanja preuzima na sebe dužnosti i obaveze, čiji obim zavisi od konkretne situacije (pozvala se na gore navedeni predmet Hendisajd, stav 49). Po mišljenju Države, podnosilac predstavke je bio dužan da odabere sredstvo kojim želi da ostvari svoje ciljeve i da se uzdržava od provokativnih izjava u vezi sa mogućnošću upotrebe nasilja, a time i podrivanja osnovnih vrednosti demokratskog društva. Slično tome, napomenula je da članom 11 Konvencije nisu zaštićeni oni koji imaju nasilne namere koje za posledicu imaju remećenje javnog reda (navela je odluku Evropske komisije za ljudska prava u predmetu G. protiv Savezne Republike Nemačke, predstavka br. 10833/84, usvojenu 13. oktobra 1987).
  11. U ovom se predmetu ne može smatrati da je podnosilac predstavke koristio svoju slobodu izražavanja ili okupljanja kada je zagovarao ideje vezane za zajednicu koja govori ruski i reformu obrazovanju. Odbijanje Kabineta ministara da podnosioca predstavke primi u državljanstvo naturalizacijom nije imalo za cilj da ga kazni za bilo kakvo nepočinstvo, već da zaštiti demokratiju ustanovljenu Ustavom.
  12. Konačno, Država je u svojim napomenama podnetim nakon što je predstavka proglašena prihvatljivom napomenula da se podnosilac predstavke nikada u domaćim postupcima nije žalio na bilo kakvo zadiranje ili ograničavanje njegove slobode izražavanja ili okupljanja. On se umesto toga izričito žalio na odluku o odbijanju njegovog zahteva za naturalizaciju i, po njenom mišljenju, ovaj problem treba razlikovati od predmeta Hajniš protiv Nemačke [Heinisch v. Germany] (predstavka br. 28274/08, ECHR 2011 (izvodi)).

B.  Ocena Suda

1.  Opšta načela

  1. Veliko veće Suda je u presudi u predmetu Švajcarski raelijanski pokret protiv Švajcarske [Mouvement raëlien suisse v. Switzerland] (predstavka br. 16354/06, st. 48, ECHR 2012 (izvodi)) ponovilo osnovna načela vezana za slobodu izražavanja (pri čemu se pozvalo na presudu Velikog veća u predmetu Štol protiv Švajcarske [Stoll v. Switzerland], predstavka br. 69698/01, st. 101, ECHR 2007 V, i presudu u predmetu Stil i Moris protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Steel and Morris v. the United Kingdom], predstavka br. 68416/01, st. 87, ECHR 2005-II):

„(i)  Sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova za njegov napredak i samoostvarenje svakog pojedinca. Kada je u pitanju član 10, stav 2, ona se odnosi ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje naiđu na pozitivan ili ravnodušan prijem ili koje se smatraju neuvredljivim, već i na one koje vređaju, šokiraju ili uznemiruju. To su pretpostavke pluralizma, tolerancije i slobodoumlja bez kojih jedno „demokratsko društvo“ ne može da postoji. Kao što je propisano članom 10, ova sloboda može biti podložna izuzecima, koji, međutim, moraju biti strogo tumačeni a potreba za bilo kakvim ograničenjem mora biti ubedljivo utvrđena. ...

(ii)  Pridev „neophodan“, u značenju člana 10, st.2 podrazumeva postojanje „goruće društvene potrebe“. Države ugovornice imaju određeno polje slobodne procene postojanja takve potrebe, ali ono ide ruku pod ruku s evropskim nadzorom i obuhvata i pravo i odluke kojima se ono primenjuje, čak i one koje donese nezavisni sud. Sud je stoga ovlašćen da donese konačnu presudu o tome da li je neko „ograničenje“ u skladu sa slobodom izražavanja i njenom zaštitom iz člana 10.

(iii)  Sud tokom sprovođenja svoje nadzorne funkcije nema zadatak da zauzme mesto nadležnih nacionalnih organa, već da na osnovu člana 10 razmotri odluke koje su oni doneli shodno njihovom ovlašćenjima vezanim za slobodnu procenu. Ovo ne znači da je nadzor ograničen na utvrđivanje da li je tužena država svoja diskreciona prava koristila na razuman način, pažljivo i u dobroj veri; ono što Sud mora da učini je da razmotri zadiranje na koje se neko žali u svetlu predmeta u celini i da odluči da li je ono bilo „srazmerno legitimnom cilju kojem se teži “ i da li su razlozi koje su nacionalni organi naveli da bi ga opravdali „relevantni i dovoljni“.... Sud pri tom mora da se uveri da su nacionalni organi primenili standarde koji su u skladu s načelima otelotvorenim u članu 10 i, pored toga, da su zasnovali svoje odluke na prihvatljivoj proceni relevantnih činjenica ....“

  1. Sud takođe ističe „obeshrabrujući efekat“ koji strah od sankcija ima na ostvarivanje slobode izražavanja. Ovaj efekat, koji je štetan po društvo u celini, takođe predstavlja faktor koji se odnosi na srazmernost, a time i opravdanje za sankcije koje se izriču pojedincima (vidi presudu u predmetu Kudeškina protiv Rusije [Kudeshkina v. Russia], predstavka br. 29492/05, stav 99, izrečenu 26. februara 2009. i presude koje se tu navode).
  2. Izuzetke od pravila o slobodi udruživanja navedene u članu 11, kao i one u članu 10, treba strogo tumačiti i samo uverljivi i nepobitni razlozi mogu opravdati ograničenja te slobode. Svako zadiranje u nju mora da odgovara „gorućoj društvenoj potrebi“; stoga se pojam „neophodan“ ne odlikuje fleksibilnošću izraza kao što su „koristan“ i „poželjan“ (vidi presudu Velikog veća u predmetu Gorzelik i drugi protiv Poljske, predstavka br. 44158/98, st. 95, ECHR 2004-I).
  3. Sud je nedavno ponovio da pluralizam, tolerancija i slobodumlje predstavljaju obeležja „demokratskog društva“. Iako pojedinačni interesi povremeno mogu biti podređeni interesima grupe, demokratija ne znači jednostavno da stavovi većine uvek moraju da prevladaju: mora se ostvariti ravnoteža kojom se obezbeđuje pravično postupanje prema pripadnicima manjina i sprečava svaka zloupotreba dominantnog položaja. Pluralizam i demokratija takođe moraju biti zasnovani na dijalogu i duhu kompromisa koji nužno podrazumeva razne ustupke pojedinaca ili grupa pojedinaca koji su opravdani kako bi se očuvali i unapređivali ideali i vrednosti demokratskog društva. (vidi presudu Velikog veća u predmetu S.A.S.protiv Francuske, predstavka br. 43835/11, st. 128, ECHR 2014 (izvodi) i presude koje su tu navedene). Uvažavanje stavova manjine koje država iskazuje tolerisanjem ponašanja koje nije samo po sebi nesaglasno sa vrednostima demokratskog društva ili u potpunosti van normi ponašanja takvog društva ne samo da ne stvara nepravičnu nejednakost ili diskriminaciju, već stvara dosledan i stabilan pluralizam i unapređuje harmoniju i toleranciju u društvu (vidi, mutatis mutandis, presudu Velikog veća u predmetu Bajatjan protiv Jermenije [Bayatyan v. Armenia], predstavka br. 23459/03, st. 126, ECHR 2011).
  4. Sud takođe zauzima stav da „izjava usmerena protiv vrednosti na kojima Konvencija počiva“ ne uživa zaštitu iz člana 10 zbog člana 17 (vidi st. 53 presude u predmetu Leidu i Isorni protiv Francuske [Lehideux and Isorniv. France], izrečene 23. septembra 1998, Izveštaji 1998-VII, i odluku u predmetu Garodi protiv Francuske [Garaudy v. France], predstavka br. 65831/01, ECHR 2003-IX). Slobode zajemčene članovima 10 i 11 Konvencije ne mogu da liše vlasti države da štiti svoje institucije koje neko udruženje ugrožava svojim delovanjem. Sud s tim u vezi ističe da je ranije već zauzeo stav da je sistemu Konvencije svojstven neki kompromis između zahteva vezanih za odbranu demokratskog društva i pojedinačnih prava. Za postojanje takve vrste kompromisa je nužno da svaka intervencija vlasti bude u skladu sa stavom 2 člana 11. Sud će biti u mogućnosti da u svetlu svih okolnosti predmeta odluči da li bi trebalo primeniti član 17 Konvencije tek kada okonča to razmatranje (vidi st. 96 presude Velikog veća u predmetu Refah Partisi (Stranka blagostanja) i drugi protiv Turske [Refah Partisi (the Welfare Party) and Others v. Turkey], predstavke br. 41340/98, 41342/98, 41343/98 i 41344/98, ECHR 2003-II).
  5. Sud smatra da niko ne bi trebalo da bude ovlašćen da se poziva na odredbe Konvencije da bi oslabio ili uništio ideale i vrednosti demokratskog društva. Zato će država možda morati da preduzme određene mere da se zaštiti, kako bi jemčila stabilnost i delotvornost demokratskog sistema. Svaki put kada država namerava da se pozove na načelo „demokratije koja je u stanju da se brani“ da bi opravdala mešanje u pojedinačna prava, ona mora pažljivo da oceni razmere i posledice mere koju razmatra, kako bi obezbedila ostvarenje gore navedene ravnoteže (vidi st. 99 i 100 presude Velikog veća u predmetu Ždanoka protiv Letonije, predstavka br. 58278/00, ECHR 2006-IV).
  6. Konačno, Sud ponavlja da ni „pravo na državljanstvo“, slično onom iz člana 15 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, ni pravo na sticanje ili zadržavanje određenog državljanstva nije zajemčeno Konvencijom ili Protokolima uz nju. Sud ipak ne isključuje mogućnost da proizvoljno uskraćivanje državljanstva u određenim okolnostima može dovesti do povrede člana 8 Konvencije zbog efekta koje takvo uskraćivanje ima na privatni život pojedinca (vidi gore navedenu presudu u predmetu Karasev i st. 77 odluke Velikog veća u predmetu Slivenko i drugi protiv Letonije, predstavka br. 48321/99, ECHR 2002-II).Sud je isto tako konstatovao da ni Konvencija ni Protokoli uz nju ne jemče nikakvo pravo na odricanje od državljanstva; on, međutim, ne može da isključi mogućnost da proizvoljno odbijanje zahteva za odricanje od državljanstva može u određenim veoma izuzetnim okolnostima dovesti do povrede člana 8 Konvencije ako to odbijanje utiče na privatni život pojedinca (vidi st. 153-154 presude u predmetu Riner protiv Bugarske [Riener v. Bulgaria], predstavka br. 46343/99, izrečene 23. maja 2006).
  7. Sud stoga zauzima stav da u okolnostima u kojima je neka država članica otišla dalje od svojih obaveza iz člana 8 i propisala pravo na državljanstvo poreklom i uspostavila postupak u tom cilju, ta država mora i da obezbedi da je to pravo osigurano bez diskriminacije u značenju člana 14 Konvencije (vidi st. 34 gore pomenute presude u predmetu Đenoveze).

2.  Primena tih načela na ovaj predmet

  1. Sud konstatuje da je podnosilac predstavke smatrao da je došlo do zadiranja u njegovu slobodu izražavanja i okupljanja zato što je Kabinet ministara usvojio negativnu odluku u pogledu njegovog zahteva za sticanje letonskog državljanstva naturalizacijom i da ga je stoga kaznila zbog njegovih stavova i imala obeshrabrujući efekat na njegovo ostvarivanje sloboda. Država je povukla razliku između odluke da ne dodeli državljanstvo naturalizacijom i prava na slobodu izražavanja, koje je podnosilac predstavke slobodno mogao da ostvaruje bez obzira na to da li ima letonsko državljanstvo.
  2. S obzirom na odluku Suda da istovremeno razmatra meritum i prigovor Države u vezi sa nadležnošću ratione materiae Suda (vidi stav 4 gore u tekstu), prvo pitanje koje Sud treba da razmotri je da li su članovi 10 i 11 primenjivi u okolnostima ovog predmeta.
  3. Podnosilac predstavke je tvrdio da je odbijanje vlasti da mu daju letonsko državljanstvo naturalizacijom predstavljalo kaznenu meru zbog stavova koje je na raznim demonstracijama izražavao protiv reforme obrazovanja. Sud, međutim, konstatuje da je podnosilac predstavke bio u mogućnosti da slobodno izražava svoje stavove, o kojima su masovni mediji naširoko izveštavali u to vreme (vidi stavove 8, 15, 17 i 56 gore u tekstu). Pored toga, on je nastavio da neometano izražava svoje stavove o reformi obrazovanja i nakon što je njegov zahtev za naturalizaciju odbijen (vidi stavove 8 i 15 gore u tekstu). Uz to, podnosilac predstavke je i dalje bio politički aktivan i nastavio da izražava svoje stavove i o drugim pitanjima od javnog interesa (vidi stav 56 gore u tekstu). Sud primećuje da se čini da dostupnost ili odsustvo određenog građanskog statusa nije ometalo građanske aktivnosti podnosioca predstavke. Iako je podnosilac predstavke tvrdio da je odluka o njegovom zahtevu za naturalizaciju uticala na njegovu hrabrost da javno govori i, stoga, osujetila njegovo učešće u raspravama o pitanjima od javnog interesa, Država je predočila brojne dokaze koji su to opovrgavali (vidi stavove 8, 15, 17 i 55 gore u tekstu) a podnosilac predstavke nije dodatno potkrepio svoju tvrdnju ili podneo ikakve dokaze s tim u vezi. Niti se u posedu Suda nalaze ikakve druge informacije koje ukazuju na to da je politika Države u vezi sa državljanstvom mogla da izazove obeshrabrujući efekat kod podnosioca predstavke i onih koji izražavaju slične stavove.
  4. Podnosilac predstavke je pomenuo jednu opipljivu posledicu odbijanja njegovog zahteva za naturalizaciju: nije mogao da glasa ni da se kandiduje na opštinskim i parlamentarnim izborima ili izborima za Evropski parlament. Sud, međutim, konstatuje da se pritužba podnosioca predstavke u ovom predmetu ne odnosi na prava propisana članom 3 Protokola br. 1 uz Konvenciju (uporedi sa gore navedenim predmetom Ždanoka, st. 73). Niti podnosilac predstavke tvrdi da je prekršen član 8 Konvencije zato što nije mogao da zadrži svoj trenutni građanski status (uporedi sa presudom Velikog veća u predmetu Kurić i drugi protiv Slovenije, predstavka br. 26828/06, st. 314, ECHR 2012 (izvodi)). Iznad svega, odlukom Suda o prihvatljivosti ove predstavke je određen obim predmeta koji trenutno razmatra a on ne sadrži nijednu drugu pritužbu osim pritužbe o kršenju članova 10, 11 i 13 Konvencije (vidi stavove 3 i 4 gore u tekstu).
  5. Pored toga, sam podnosilac predstavke je priznao da mu nikad nije izrečena krivična sankcija zbog izražavanja mišljenja ili učešća na demonstracijama. Čini se da je dobio jednu opomenu zbog učešća na jednom protestu; on, međutim, nije naveo nikakve dodatne pojedinosti u tom pogledu – vreme, mesto ili kontekst.
  6. Sud će sada oceniti da li je odluka o zahtevu za naturalizaciju uopšte bila kaznenog karaktera u pogledu mogućnosti podnosioca predstavke da koristi slobodu izražavanja i okupljanja. U skladu sa međunarodnim pravom, odluke o naturalizaciji ili bilo kom drugom obliku dodele državljanstva predstavljaju pitanja koja prvenstveno potpadaju pod nacionalnu nadležnost države; one su obično zasnovane na raznim kriterijumima usmerenim na utvrđivanje veze između države lica koje traži državljanstvo (vidi stavove 37 i 38 gore u tekstu). Mada Evropsku konvenciju o državljanstvu nisu ratifikovale mnoge države članice Saveta Evrope (vidi stav 39 gore u tekstu), kao što se ukazuje u njenom Obrazloženju, definicija državljanstva se zasniva na tradicionalnom razumevanju veze državljanstva koju je MSP izrazio u predmetu Notebom (vidi stavove 40 i 41 gore u tekstu). Izbor kriterijuma koji se primenjuje u postupku naturalizacije u načelu ne podleže nikakvim posebnim pravilima međunarodnog prava i države imaju slobodu da odlučuju o naturalizaciji pojedinaca (vidi stav 38 gore u tekstu). U nekim situacijama, međutim, diskrecija država može biti ograničena načelom nemešanja, prema kojem je državi zabranjeno da se meša u unutrašnje ili spoljne poslove druge države (vidi presudu MSP u predmetu Vojne i paravojne aktivnosti u i protiv Nikaragve (Nikaragva protiv Sjedinjenih Američkih Država), meritum [Military and Paramilitary Activities in and against Nicaragua(Nicaragua v. United States of America) Merits], od 27. juna 1986, stavovi 202-205). Ipak, ne može se smatrati da je takvo ograničenje od bilo kakvog značaja u ovom predmetu.
  7. Podnosilac predstavke je u tom pogledu izneo dva argumenta u prilog tvrdnji da država nema neograničenu diskreciju u pogledu odobravanja državljanstva. Prvo se pozvao na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima i praksu Interameričkog suda za ljudska prava. Međutim, kao što je Sud već konstatovao gore u tekstu, Konvencijom se ne jemči nikakvo „pravo na državljanstvo“ slično onom iz člana 15 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (vidi stav 73 gore u tekstu). Pozivanje podnosioca predstavke na praksu Interameričkog suda za ljudska prava je takođe pogrešno, jer Američka konvencija o ljudskim pravima, koja predstavlja regionalni instrument, izričito jemči pravo na državljanstvo u članu 20 (vidi stavove 43-45 gore u tekstu).
  8. Drugi argument podnosioca predstavke je bio da je diskrecija države ograničena obavezom da smanjuje apatridiju. Sud primećuje da podnosilac predstavke pripada kategoriji ljudi koji borave u Letoniji i kojima je nacionalnim pravom dodeljen poseban građanski status „nedržavljana sa stalnim boravkom“ (nepilsoņi) – odnosno, kategoriji građana bivšeg SSSR koji su izgubili sovjetsko državljanstvo nakon raspada SSSR ali koji naknadno nisu stekli nijedno drugo državljanstvo iako su na to imali pravo (detaljnije o kategorijama letonskih državljana u gore navedenim presudama u predmetu Slivenko, st. 50-53, i u predmetu Sisojeva i drugi, st. 46-47). Podnosilac predstavke nije dokazao kako je dostupnost ili nedostupnost određenog statusa u nacionalnom pravu uticala na njegovo uživanje slobode izražavanja i okupljanja.
  9. Sud sada prelazi na sistem Konvencije i ponavlja da je u nekim okolnostima presudio da proizvoljne ili diskriminatorne odluke u oblasti državljanstva mogu dovesti do kršenja prava ljudskih prava uopšte i, konkretno, prava iz Konvencije (vidi presude u gore navedenim predmetima Karasev, Riener,st. 153, i Đenoveze, st. 34). Međutim, kao što je napomenuto gore u tekstu, ni u Konvenciji ni u međunarodnom pravu uopšte nije predviđeno pravo na sticanje određenog državljanstva. Podnosilac predstavke ovo prihvata. Sud primećuje da ništa u letonskom Zakonu o državljanstvu ne ukazuje na to da bi podnosilac predstavke mogao bezuslovno da zahteva pravo na letonsko državljanstvo (vidi stavova 20, 29 i 63 gore u tekstu) ili da se negativna odluka Kabineta ministara može smatrati proizvoljnim uskraćivanjem tog državljanstva (uporedi sa gore navedenom presudom u predmetu Đenoveze, st. 34).
  10. Pitanje da li podnosilac predstavke ima dokazivo pravo na sticanje državljanstva neke države se u načelu mora rešiti pozivanjem na domaće pravo te države (vidi odluku u predmetu Kolosovski protiv Letonije [Kolosovskiy v. Latvia], predstavka br. 50183/99, 29. januar 2004). Slično tome, pitanje da li je nekom licu proizvoljno uskraćeno državljanstvo neke države a na način koji može dovesti do kršenja Konvencije treba rešiti pozivanjem na uslove u domaćem pravu (vidi odluku u predmetu Feher i Dolnik protiv Slovačke [Fehér and Dolník v. Slovakia], predstavke br. 14927/12 i 30415/12, st. 41, od 21. maja 2013). Odabir kriterijuma za prijem u državljanstvo naturalizacijom u skladu sa domaćim pravom povezano je sa prirodom veze između države i pojedinca o kom je reč a koju svako društvo smatra da je nužno obezbediti. Sticanje državljanstva je u mnogim zemljama propraćeno davanjem zakletve na vernost kojom se pojedinac zaklinje na vernost državi. Sud se bavio pitanjem vernosti, doduše u nešto drugačijem kontekstu izbornih prava, i povukao razliku između vernosti državi i vernosti vladi (vidi st. 166 gore pomenute presude u predmetu Tanase).
  11. Sud primećuje da se ocena vernosti radi odlučivanja o naturalizaciji u ovom predmetu ne odnosi na vernost vladi koja vodi državu već na vernost državi i njenom Ustavu. Sud smatra da demokratska država ima pravo da zahteva od lica koja žele da steknu njeno državljanstvo da budu verna toj državi, a naročito ustavnim načelima na kojima se temelji. Podnosilac predstavke ovo nije osporavao. Sud se slaže sa podnosiocem predstavke da prilikom ostvarivanja slobode izražavanja i okupljanja slobodan da se ne slaže sa politikom vlade dok god je ta kritika u skladu sa zakonom; takođe je istina da su granice dopuštene kritike šire kada je usmerena na vladu nego na privatnog građanina, pa čak i političara. To je, međutim, potpuno drugačija stvar od pitanja kriterijuma utvrđenih za naturalizaciju i postupka naturalizacije, a oba ova pitanja se uređuju u domaćem pravu. Uslov vezan za vernost državi i njenom Ustavu se ne može smatrati kaznenom merom koja može da zadire u slobodu izražavanja i okupljanja. Zapravo, on predstavlja kriterijum koji svako lice koje želi da stekne letonsko državljanstvo naturalizacijom mora da ispuni.
  12. Sud ne vidi na koji je način podnosilac predstavke bio sprečen da izražava svoje neslaganje sa politikom vlade o pitanju koje ga interesuje. Niti Sud razaznaje bilo koje činjenice koje bi ukazale na to da je bio sprečen da učestvuje na bilo kom sastanku ili pokretu.
  13. Shodno tome, članovi 10 i 11 nisu primenjivi u okolnostima ovog predmeta i Sud podržava prigovor Države.

II.  NAVODNA POVREDA ČLANA 13 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke se takođe žalio na povredu člana 13 Konvencije zato što nije na raspolaganju imao nijedan delotvorni pravni lek u vezi sa njegovim navodno prekršenim pravima jer je Senat Vrhovnog suda utvrdio da je odluka Kabineta ministara politička odluka. Smatrao je da zahtev javnog tužioca za nadzornu reviziju ne predstavlja delotvorni lek jer u ovom predmetu nije moguće izjaviti žalbu na odluku potonjeg.
  2. Shodno članu 13 Konvencije:

„Svako kome su povređena prava i slobode predviđeni u ovoj Konvenciji ima pravo na delotvoran pravni lek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu.“

  1. Država je izrazila svoje neslaganje.
  2. Kao što je Sud u mnogo navrata utvrdio, članom 13 Konvencije se jemči postojanje leka na nacionalnom nivou za primenu suštine prava i sloboda iz Konvencije u kom god obliku oni bili obezbeđeni u domaćem pravnom poretku. Stoga je efekat člana 13 da zahteva obezbeđivanje domaćeg leka za razmatranje suštine „dokazive pritužbe“ o kršenju Konvencije i pruži odgovarajuće zadovoljenje, mada države ugovornice imaju određenu diskreciju u pogledu načina na koji se povinuju svojim obavezama iz Konvencije shodno ovoj odredbi (vidi, na primer, presudu u predmetu Bazjaks protiv Letonije, predstavka br. 71572/01, st. 127, izrečenu 19. oktobra 2010, i presudu navedenu u tom stavu).
  3. S obzirom na to da je već utvrdio da se članovi 10 i 11 Konvencije ne mogu primeniti na ovaj predmet, Sud donosi isti zaključak i u pogledu člana 13 jer ne postoji „dokaziva pritužba“ o kršenju Konvencije (vidi presudu u predmetu Bojl i Rajs protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Boyle and Rice v. the United Kingdom], od 27. aprila 1988, st. 52, Serija A br. 131).

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Zaključuje da članovi 10 i 11 Konvencije nisu primenjivi;
  2. Zaključuje da član 13 Konvencije nije primenjiv.

Presuda sačinjena na engleskom i francuskom jeziku i prosleđena u pisanom obliku 13. januara 2015. godine, u skladu sa pravilom 77 st. 2 i 3 Poslovnika Suda.

Fransoaz Elen-Paso

Paivi Hirvela

Sekretar

predsednik

 [1] .  Kabinet se pozvao na medijske izveštaje od 27. aprila, 28. jula, i 14. i 17. avgusta 2004.

[2] .  Kabinet se pozvao na medijske izveštaje od 21. februara i 13. marta 2004.

[3] .  Kabinet se pozvao na medijske izveštaje od 21. februara, 8. marta i 1. aprila 2004

[4] . Kabinet se pozvao na medijski izveštaj od 21. februara 2004.

[5] .  Kabinet se pozvao na medijski izveštaj od 10. decembra 2004.

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

Ovaj prevod je nastao uz podršku Fiducijarnog fonda za ljudska prava Saveta Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund).

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF PETROPAVLOVSKIS v. LATVIA

(Application no. 44230/06)

JUDGMENT

STRASBOURG

13 January 2015

FINAL

01/06/2015

This judgment is final.

In the case of Petropavlovskis v. Latvia, The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Päivi Hirvelä, President,
Ineta Ziemele,
George Nicolaou,
Ledi Bianku,
Zdravka Kalaydjieva,
Krzysztof Wojtyczek,
Faris Vehabović, judges,
and Françoise Elens-PassosSection Registrar,

Having deliberated in private on 18 November and 9 December 2014,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 44230/06) against the Republic of Latvia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a “permanently resident non-citizen” of the Republic of Latvia, Mr Jurijs Petropavlovskis (“the applicant”), on 10 October 2006.

2.  The applicant was represented by Mr A. Dimitrovs, a lawyer practising in Brussels. The Latvian Government (“the Government”) were represented by their Agents, Mrs I. Reine and, subsequently, Mrs K. Līce.

3.  The applicant complained under Articles 10, 11 and 13 of the Convention that the allegedly arbitrary refusal of Latvian citizenship through naturalisation was a punitive measure imposed on him because he had imparted ideas and exercised his right of assembly in order to criticise the governments position.

4.  In a decision of 3 June 2008, the Court declared the application admissible and joined to the merits the Governments objection to the Courts jurisdiction ratione materiae.

5.  The applicant and the Government each filed further observations (Rule 59 § 1 of the Rules of Court) on the merits.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6.  The applicant was born in 1955 and lives in Riga.

7.  Before 29 October 1998, when the Latvian Parliament (Saeima) enacted the Education Law, education in State and municipal schools continued to be conducted in Latvian and Russian, a practice which was inherited from Soviet times. The Education Law, which took effect on 1 June 1999, provided that the only language of instruction in all State and municipal schools in the Republic of Latvia would be the State language, that is, Latvian. It also provided that the language of instruction might be different in private schools, in State and municipal schools implementing national minority curricula and in other educational establishments as provided by law. As regards the State and municipal schools implementing national minority curricula, it was for the Ministry of Education to set out specific subjects to be taught in the State language (section 9(1) and (2)) and the Minister for Education was to ensure that the relevant regulations were submitted to the Cabinet of Ministers (Ministru kabinetsby 1 September 1999 (transitional provisions, paragraph 3). It was also established that everyone should learn the State language and take the State language proficiency test in order to obtain primary and secondary education (section 9(3)).

8.  Between 2003 and 2004 the applicant was actively involved in protests against the education reform. He was one of the main leaders of a movement named “Headquarters for the Protection of Russian Schools” (“Krievu skolu aizstāvības štābs” in Latvian), which was involved in promoting and advocating protests against the education reform. He participated in meetings and demonstrations against the education reform and made public statements advocating ideas concerning the Russian-speaking communitys rights to education in Russian and the preservation of the State-financed schools with Russian as the sole language of instruction. The Government provided the Court with evidence of media coverage of these protests in the period from 28 June 2003 to 23 September 2005, including news reports by the Latvian news agency LETA and articles in the daily newspapers Diena and Lauku Avīze, and in the regional newspaper Novaja Gazeta (in Russian). There were thirteen news reports and articles in total.

9.  After several sizable meetings and demonstrations, Parliament adopted amendments to the Education Law on 5 February 2004. The new text provided that from 1 September 2004 all secondary State and municipal schools implementing national minority curricula had to ensure instruction in the State language in not less than 60% of the curriculum, including foreign languages, in respect of pupils commencing their studies in the tenth grade. These schools also had to ensure that the curriculum relating to minority language, identity and culture was taught in the minority language (transitional provisions, paragraph 3).

10.  In November 2003 the applicant applied to the Naturalisation Board (Naturalizācijas Pārvalde) seeking to acquire Latvian citizenship through naturalisation. On 1 December 2003 he passed the naturalisation exams (see paragraph 29 below).

11.  The Naturalisation Board examined the documents submitted by the applicant and, finding that he met the requirements of Articles 11 and 12 of the Citizenship Law, included his name in the list of candidates applying for citizenship. The list was attached to the draft decision on granting citizenship and transferred to the Cabinet of Ministers for final decision.

12.  On 16 November 2004 the Cabinet of Ministers decided to strike the applicants name out of the list, thus refusing his application for naturalisation.

13.  On 30 November 2004 the Naturalisation Board informed the applicant of the decision of the Cabinet of Ministers.

14.  On 7 December 2004 the applicant instituted administrative proceedings against the Cabinet of Ministers. He asked the Administrative District Court (Administratīvā rajona tiesa) to “obligate the Cabinet of Ministers to take a decision on admitting him to Latvian citizenship”. The applicant stated that the decision regarding admission to Latvian citizenship was an administrative act and could not be regarded as a political decision. He considered, inter alia, that a person fulfilled the obligation of loyalty if he met all the requirements of the Citizenship Law and unless any restrictions stated in the Law could be applied to such person. He considered that the refusal to grant him citizenship was unlawful; in accordance with the principle of equal treatment, his views could not constitute grounds for a refusal. He stated that his name had been struck out of the list owing to his participation in the political party “For Human Rights in United Latvia” (“Par cilvēka tiesībām vienotā Latvijā – PCTVL) and to his public statements. The PCTVL had nominated him to run for office as mayor of Riga, but the refusal had denied him the right to stand for election in the local municipal elections and had been politically motivated.

15.  On 10 December 2004 the applicant gave an interview to a journalist from the daily newspaper Lauku Avīze. His answer to the question whether he hoped to win the case before the domestic and international courts was reportedly as follows:

“If I wanted to gain political power, I would have been naturalised a long time ago and would have been elected to [Parliament]. The chances of winning a case in a court in Latvia might be fifty-fifty. But I do not need that. Frankly speaking, we need a broad international scandal. With my case of citizenship weve achieved that, and, additionally, [weve got] a broad public relations campaign for the PCTVL for free.”

16.  In its submissions of 5 January 2005 to the Administrative District Court, the Cabinet of Ministers emphasised that the Minister of Justice had drawn attention to the provisions of the Citizenship Law to the effect that in seeking Latvian citizenship a candidate must demonstrate allegiance to the Republic of Latvia, not only with a promise but also by his actions, and that the applicants actions were not compatible with the oath of allegiance to the Republic of Latvia. Having examined the information at its disposal, the Cabinet of Ministers decided that the applicants actions at the material time had not demonstrated loyalty to the Republic of Latvia.

17.  In its additional submissions of 17 November 2005 to the Administrative District Court, the Cabinet of Ministers argued, inter alia, that its political decision had been based on the applicants actions; it was clear that he could not truthfully make a pledge of allegiance. It was evidenced by his own public statements, which indicated that he did not have a genuine link with the Republic of Latvia, that he did not wish to establish such a link and that he had applied for citizenship as part of a political campaign to harm the Republic of Latvia. The Cabinet quoted statements he had made during the interview on 10 December 2004 (see paragraph 15 above). Relying on the principle of “democracy capable of protecting itself”, it argued that national security, the protection of others and also the State language were the democratic values which the State purported to protect. The applicants public statements revealed that his actions were aimed at destabilising the situation in the country and that his wish to become a citizen had this purpose in mind. His statements and actions showed that he posed a real threat to national security: (ithe applicant was a leader of an organisation whose activities were directed towards disturbing public order and safety[1]; (ii) the organisations activities attested to the possibility of using violence[2]; (iii) the applicants statements indicated that he was ready to use violence[3]; (iv) the applicants actions demonstrated his unwillingness to allow the State authorities to exercise legitimate control over the lawfulness of the organisations activities[4]; and (v) the applicants genuine aim was not to acquire Latvian citizenship but to conduct an organised campaign directed at triggering a political scandal[5].

18.  On 16 December 2005 the Administrative District Court decided to terminate the proceedings without examining the case on the merits. The court concluded that the decision of the Cabinet of Ministers regarding admission to Latvian citizenship (lēmums par personas uzņemšanu Latvijas pilsonībāwas “a political decision (see paragraph 33 below) and as such not subject to examination by a court. The applicant appealed, stating, inter alia, that the Citizenship Law could not be used as a political weapon and that a court should have full jurisdiction over such decisions.

19.  On 13 February 2006 the Administrative Regional Court (Administratīvā apgabaltiesa) upheld the decision of the Administrative District Court and also considered that the decision of the Cabinet of Ministers was a political decision. The applicant appealed, stating, inter alia, that the granting or denial of citizenship could not be used as a political weapon and that a court should have full jurisdiction over such decisions.

20.  On 11 April 2006 the Administrative Department of the Senate of the Supreme Court (Augstākās tiesas Senāta Administratīvo lietu departaments) upheld the decision of the Administrative Regional Court. The court established that, under the Citizenship Law, the Naturalisation Board should prepare a draft decision as regards the establishment of legal facts. The final decision was taken by the Cabinet of Ministers. The Cabinet took its decision, based on the draft decision prepared by the Naturalisation Board, by a vote. Members of the Cabinet were not required to give reasons for their vote and the Law did not stipulate the details of the decision-making process. The court stated, inter alia, as follows.

“[8.3]  ... the Cabinet of Ministers [has] unrestricted competence as regards granting or refusing citizenship to persons who, as found by the Naturalisation Board, have met the naturalisation criteria. Such unrestricted freedom of action, which is also in stark contrast [krasi kontrastē] to the detailed regulation regarding a decision of the Naturalisation Board, shows that the Cabinet of Ministers in such a case performs a constitutional rather than an administrative function. Thus, the Cabinet of Ministers cannot be regarded as a public authority for the purposes of administrative procedure. Therefore, the argument stated in the ancillary complaint that the said decision meets all the criteria of an administrative act is unfounded.

Having regard to the above, the conclusion of [the Administrative Regional Court] that the decision appealed against cannot be regarded as an administrative act, but as a political decision, is correct. ...

[10]  In the Administrative Departments view, if a person meets all the requirements for naturalisation and if no restrictions for naturalisation are applicable, [there is] a subjective right only to have a draft decision concerning acquisition of citizenship examined by the Cabinet of Ministers.

[11]  The fact that the legislation does not set out a procedure for appeal against a decision of the Cabinet of Ministers does not mean that such decision is subject to appeal like an administrative act, in accordance with the Administrative Procedure Law. There is no established practice in Latvia of indicating expressis verbis in a legal act that the relevant decision is not subject to appeal ...

[12]  ... In the Administrative Departments view, the laws of Latvia provide for the possibility of monitoring [kontrolēt] decisions taken on naturalisation issues. That is to say, decisions taken by the Naturalisation Board (administrative acts) are subject to appeal before a court, in accordance with the Administrative Procedure Law, whereas if a decision of the Cabinet of Ministers or a part of it is incompatible with the law, a public prosecutor can submit an application for supervisory review [protests] under section 19 of the Law on the Prosecutors Office. Therefore, the [applicants] reference to [Article 12 of] the European Convention on Nationality is unfounded.”

21.  The applicant has not reapplied for Latvian citizenship through naturalisation to date.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.  The Constitution (Satversme)

22.  Under Article 4 of the Constitution, the Latvian language is the State language in the Republic of Latvia.

23.  Under Article 100 of the Constitution, everyone has the right to freedom of expression, which includes the right to freely receive, keep and distribute information and to express ones views. Censorship is prohibited.

24.  Under Article 102 of the Constitution, everyone has the right to form and join associations, political parties and other public organisations.

25.  Under Article 103 of the Constitution, the State protects the freedom of previously announced peaceful meetings, street processions and demonstrations.

26.  Under Article 116, the rights of persons set out in, inter alia, Articles 100, 102 and 103, may be subject to restrictions in circumstances provided for by law in order to protect the rights of other people, the democratic structure of the State, and public safety, welfare and morals. On the basis of the conditions set forth in this Article, restrictions may also be imposed on the expression of religious beliefs.

B.  The Citizenship Law (Pilsonības likums) as in force at the material time

27.  Section 1(1) of the Citizenship Law provided that Latvian citizenship was the enduring legal bond (noturīga tiesiska saikne) between a person and the Latvian State (Latvijas valsts). More generally, Latvian legislation on citizenship and immigration distinguished several categories of persons, each with a specific status. They have been summarised in Slivenko v. Latvia ([GC], no. 48321/99, §§ 50-53, ECHR 2003-X) and Sisojeva and Others v. Latvia ((striking out) [GC], no. 60654/00, §§ 46-47, ECHR 2007-I).

28.  Section 11 listed the restrictions on naturalisation. It provided, inter alia, that persons who, by unconstitutional methods, had acted against the independence of the Republic of Latvia, the democratic parliamentary structure of the State or the existing State authority in Latvia, where established by a judgment of a court, could not be admitted to citizenship.

29.  Section 12 provided as follows:

“(1)  Only those persons who are registered in the Population Register may be admitted to Latvian citizenship through naturalisation and where:

1)  their permanent place of residence, as of the date of submission of an application for naturalisation, has been in Latvia for not less than five years calculated from 4 May 1990 (for persons who arrived in Latvia after 1 July 1992, the five-year period shall be calculated from the moment a permanent residence permit is obtained);

2)  they know [prast] the Latvian language;

3)  they know [zināt] the basic principles of the Constitution of the Republic of Latvia and the Constitutional Law [of 10 December 1991] on the rights and obligations of persons and citizens;

4)  they know the text of the National Anthem and the history of Latvia;

5)  they have a legal source of income;

6)  they have given a pledge of allegiance to the Republic of Latvia;

7)  they have submitted a notice regarding the renunciation of their former citizenship (nationality) and have received an expatriation permit from the State of their former citizenship (nationality), if such permit is provided for by the law of that State, or have received a document certifying the loss of citizenship (nationality), or, if they are citizens of the former USSR whose permanent place of residence on 4 May 1990 was in Latvia, a certificate that they have not acquired the citizenship (nationality) of another State; and

8)  they are not subject to the naturalisation restrictions specified in section 11 of this Law.

(2)  Only those persons who meet all the requirements set out in paragraph one of this section may be admitted to Latvian citizenship through naturalisation. ...

(6)  Persons whose applications regarding matters of citizenship have been rejected may resubmit them one year after the previous decision was taken.”

30.  Section 17(1) provided that the Naturalisation Board would receive and examine applications for naturalisation. A decision of the Naturalisation Board refusing naturalisation could be appealed against to a court (section 17(3)). Decisions regarding admission to citizenship would be taken by the Cabinet of Ministers (section 17(2)).

31.  At the material time (prior to the legislative amendments effective from 1 October 2013), under section 18, all persons who were admitted to Latvian citizenship had to sign the following pledge regarding allegiance to the Republic of Latvia:

“I, (given name, surname) born (place of birth, date of birth), pledge that I will be loyal only to the Republic of Latvia.

I undertake to comply with the Constitution and laws of the Republic of Latvia in good faith and to use my best endeavours to protect them.

I undertake, without regard to my life, to defend the independence of the Latvian State [Latvijas valsts] and to live and work in good faith, in order to increase the prosperity of the Latvian State and of the people.”

32.  On 1 October 2013 several amendments to the Citizenship Law took effect; they included changes to all of the above-mentioned provisions.

C.  The Administrative Procedure Law (Administratīvā procesa likums)

33.  Pursuant to section 1(3) of the Administrative Procedure Law (as effective from 1 February 2004 to 30 November 2006), an administrative act is a legal instrument directed externally, which is issued by a public authority (iestāde) in the area of public law with regard to an individually named person (or persons), establishing, altering, determining or terminating specific legal relations (tiesiskās attiecības) or determining an existing situation. A decision regarding the establishment, alteration or termination of the legal status of, or the disciplinary punishment of an official (amatpersona) of or a person specially subordinated (īpaši pakļauta persona) to the public authority, as well as other decisions if they significantly interfere with the human rights of the official of or the person specially subordinated to the public authority are also administrative acts. A decision or other type of action of a public authority in the sphere of private law, and an internal decision which affects only the public authority itself, a body subordinated (padota institūcija) to it or a person specially subordinated to it, are not administrative acts; political decisions (political announcements, declarations, invitations, notifications regarding election of officials, and the like) by the Saeima, the President, the Cabinet of Ministers or local government city councils (district and parish councils), as well as decisions regarding criminal proceedings and court rulings are also not administrative acts.

D.  Cabinet of Ministers Regulation no. 34 (1999), “The Receiving and Processing of Naturalisation Applications”

34.  Paragraph 32 of Cabinet of Ministers Regulation no. 34 (1999), entitled “The Receiving and Processing of Naturalisation Applications” (Naturalizācijas iesniegumu pieņemšanas un izskatīšanas kārtība), as effective from 5 February 1999 to 9 July 2011, lays down certain grounds under which the Head of the Naturalisation Board may take a decision to refuse naturalisation. Such a decision has to be taken, for instance, if it has been established by a judgment which has lawfully come into force that a person has intentionally provided false information (paragraph 32.1), or if it has been ascertained after the examination of an application that there is no lawful ground for naturalisation or that such a ground has ceased to exist (paragraph 32.2).

35.  If a person is to be naturalised, an official of the Naturalisation Board, taking into consideration the documents contained in the persons naturalisation file, prepares a draft decision of the Cabinet of Ministers on granting Latvian citizenship by naturalisation (paragraph 33). The Naturalisation Board informs the person of the decision adopted by the Cabinet of Ministers (paragraph 34).

E.  The case-law of the Constitutional Court

36.  On 13 May 2010 the Constitutional Court (Satversmes tiesa) delivered its judgment in case no. 2009-94-01 on the conformity of certain words in the first sentence of paragraph 1 of the transitional provisions of the Citizenship Law and the second sentence with Articles 1 and 2 of the Constitution, and also with the Preamble to the 4 May 1990 Declaration on the Restoration of the Independence of the Republic of Latvia. This case was referred to the Constitutional Court by the Administrative Cases Division of the Senate of the Supreme Court (Augstākās tiesas Senāta Administratīvo lietu departaments) questioning whether the conditions for double citizenship laid down in the law were compatible with the doctrine of the State continuity of Latvia. The Constitutional Court found the legal regulation to be compatible with the Constitution and the Declaration. The relevant parts of its judgment read as follows (references omitted).

“16.  The Applicant has argued that citizenship must be viewed as a human right and that the contested provisions are inconsistent with the principles of proportionality and legal certainty following from Article 1 of the Constitution.

16.1.  The Constitutional Court has recognised in its case-law that it follows from the concept of a democratic Republic enshrined in Article 1 of the Constitution that the State has an obligation to abide by a number of fundamental principles pertaining to a State governed by the rule of law [tiesiska valsts], including the principles of proportionality and legal certainty ...

In the field of regulating citizenship the State has a wide margin of appreciation ... However, this margin of appreciation cannot be deemed unlimited. In the framework of the [State] continuity doctrine the legislature has the obligation to ensure that no person who retained Latvian citizenship during the time of occupation would be excluded from the body of citizens, and also that the requirements set for the reinstitution of citizenship were proportionate.

Thus, the Constitutional Court must assess whether the certainty that some persons developed with regard to the possibility of retaining dual citizenship owing to the Decision of 27 November 1991 exceeded the legislatures discretion in regulating citizenship. This means that the Constitutional Court has to verify that the contested provisions do not violate a persons right to the citizenship of a specific State.

16.2.  [It has been indicated in] the Application that citizenship or a persons link with the State is a human right, since it is included in Article 15 of the [Universal] Declaration of Human Rights and consequently in Article 89 of the Constitution. The fixing of such a term, after the expiry of which a person, by registering as a Latvian citizen, has to renounce the citizenship of another State, is said to be equal to deprivation of citizenship or even deprivation of citizenship en masse or for a group of people which can be identified by a specific feature.

The Constitutional Court notes that the Declaration of Human Rights is an authoritative source of human rights and that the content of its provisions has improved over time and has served as the basis for the development of the principles and customs of international law. However, in order to establish precisely the scope of Article 15 of the Declaration of Human Rights, which is binding on the State in accordance with Article 89 of the Constitution, an additional assessment is needed.

Article 15 of the Declaration of Human Rights provides that everyone has a right to a nationality. However, it does grant a person a right to the nationality of a specific State. Even though the content of the Article has changed over time and the development of international law has influenced the discretion of States with regard to nationality issues, its content is still limited.

[It has been noted in] legal opinion that nationality is not a natural or inalienable right, because it essentially follows from the existence of a sovereign State ...

At present, Article 15 of the Declaration of Human Rights contains three main elements: the right to nationality or avoidance of statelessness; the prohibition on depriving a person of nationality arbitrarily (including deprivation en masse); and a persons right to change his or her nationality. Deprivation of nationality because of political or other discriminatory considerations is considered to be arbitrary deprivation of nationality ... Also, any deprivation of nationality which results in statelessness is considered to be arbitrary ... The prohibition of discrimination cannot be construed widely; for example, a language proficiency requirement is not considered discriminatory. In addition to this, consensus in the following two fields can be identified: gender equality, which means the decreasing of statelessness in cases of marriage; and more pronouncedly, the obligation of a State to grant nationality to every child who has been born in its territory and who would otherwise become a stateless person ...”

III.  RELEVANT INTERNATIONAL LAW AND PRACTICE

A.  The case-law of the Permanent Court of International Justice

37.  In Nationality Decrees Issued in Tunis and Morocco (Advisory Opinion, 1923Series B No. 4), the Permanent Court of International Justice concluded as follows.

“The words solely within the domestic jurisdiction seem rather to contemplate certain matters which, though they may very closely concern the interests of more than one State, are not, in principle, regulated by international law. As regards such matters, each State is sole judge.

The question whether a certain matter is or is not solely within the jurisdiction of a State is an essentially relative question; it depends upon the development of international relations. Thus, in the present state of international law, questions of nationality are, in the opinion of the Court, in principle within this reserved domain.

For the purpose of the present opinion, it is enough to observe that it may well happen that, in a matter which, like that of nationality, is not, in principle, regulated by international law, the right of a State to use its discretion is nevertheless restricted by obligations which it may have undertaken towards other States. ...

B.  The case-law of the International Court of Justice

38.  In the Nottebohm Case (Liechtenstein v. Guatemalajudgment of 6 April 1955ICJ Reports 1955), the International Court of Justice (ICJ) concluded as follows.

“It is for Liechtenstein, as it is for every sovereign State, to settle by its own legislation the rules relating to the acquisition of its nationality, and to confer that nationality by naturalization granted by its own organs in accordance with that legislation. It is not necessary to determine whether international law imposes any limitations on its freedom of decision in this domain. Furthermore, nationality has its most immediate, its most far-reaching and, for most people, its only effects within the legal system of the State conferring it. Nationality serves above all to determine that the person upon whom it is conferred enjoys the rights and is bound by the obligations which the law of the State in question grants to or imposes on its nationals. This is implied in the wider concept that nationality is within the domestic jurisdiction of the State.

...

According to the practice of States, to arbitral and judicial decisions and to the opinions of writers, nationality is a legal bond having as its basis a social fact of attachment, a genuine connection of existence, interests and sentiments, together with the existence of reciprocal rights and duties. It may be said to constitute the juridical expression of the fact that the individual upon whom it is conferred, either directly by the law or as the result of an act of the authorities, is in fact more closely connected with the population of the State conferring nationality than with that of any other State. Conferred by a State, it only entitles that State to exercise protection vis-à-vis another State, if it constitutes a translation into juridical terms of the individuals connection with the State which has made him its national.

...

Naturalization is not a matter to be taken lightly. To seek and to obtain it is not something that happens frequently in the life of a human being. It involves his breaking of a bond of allegiance and his establishment of a new bond of allegiance. It may have far-reaching consequences and involve profound changes in the destiny of the individual who obtains it. It concerns him personally, and to consider it only from the point of view of its repercussions with regard to his property would be to misunderstand its profound significance. In order to appraise its international effect, it is impossible to disregard the circumstances in which it was conferred, the serious character which attached to it, the real and effective, and not merely the verbal preference of the individual seeking it for the country which grants it to him.”

C.  The European Convention on Nationality

39.  The principal Council of Europe document concerning nationality is the European Convention on Nationality (ETS No. 166), which was adopted on 6 November 1997 and came into force on 1 March 2000. It has been ratified by twenty member States of the Council of Europe. Latvia signed this Convention on 30 May 2001 but has not ratified it.

40.  The relevant Articles of this Convention read as follows.

Article 2 – Definitions

“For the purpose of this Convention:

a.  nationality means the legal bond between a person and a State and does not indicate the persons ethnic origin;

...”

Article 3 – Competence of the State

“1.  Each State shall determine under its own law who are its nationals.

2.  This law shall be accepted by other States in so far as it is consistent with applicable international conventions, customary international law and the principles of law generally recognised with regard to nationality.”

Article 4 – Principles

“The rules on nationality of each State Party shall be based on the following principles:

a.  everyone has the right to a nationality;

b.  statelessness shall be avoided;

c.  no one shall be arbitrarily deprived of his or her nationality;

d.  neither marriage nor the dissolution of a marriage between a national of a State Party and an alien, nor the change of nationality by one of the spouses during marriage, shall automatically affect the nationality of the other spouse.”

41.  The Explanatory Report to this Convention states, inter alia, in relation to Article 2:

Article 2 – Definitions

“22.  The concept of nationality was explored by the International Court of Justice in the Nottebohm case. This court defined nationality as a legal bond having as its basis a social fact of attachment, a genuine connection of existence, interests and sentiments, together with the existence of reciprocal rights and duties (Nottebohm case, ICJ Reports 1955, p. 23).

23.  Nationality is defined in Article 2 of the Convention as the legal bond between a person and a State and does not indicate the persons ethnic origin. It thus refers to a specific legal relationship between an individual and a State which is recognised by that State. As already indicated in a footnote to paragraph 1 of this explanatory report, with regard to the effects of the Convention, the terms nationality and citizenship are synonymous.”

D.  The case-law of the Court of Justice of the European Union

42.  In case C-135/08 Janko Rottmann v. Freistaat Bayern (judgment of 2 March 2010), the Court of Justice ruled as follows (references omitted).

“45.  Thus, the Member States must, when exercising their powers in the sphere of nationality, have due regard to European Union law ...

48.  The proviso that due regard must be had to European Union law does not compromise the principle of international law previously recognised by the Court, ..., that the Member States have the power to lay down the conditions for the acquisition and loss of nationality, but rather enshrines the principle that, in respect of citizens of the Union, the exercise of that power, in so far as it affects the rights conferred and protected by the legal order of the Union, as is in particular the case of a decision withdrawing naturalisation such as that at issue in the main proceedings, is amenable to judicial review carried out in the light of European Union law.

...

55.  In such a case, it is, however, for the national court to ascertain whether the withdrawal decision at issue in the main proceedings observes the principle of proportionality so far as concerns the consequences it entails for the situation of the person concerned in the light of European Union law, in addition, where appropriate, to examination of the proportionality of the decision in the light of national law.”

E.  The case-law of the Inter-American Court of Human Rights

43.  In Proposed Amendments to the Naturalisation Provision of the Constitution of Costa Rica (Advisory Opinion OC-4/84, 19 January 1984), the Inter-American Court of Human Rights ruled as follows:

“31.  The questions posed by the Government involve two sets of general legal problems which the Court will examine separately. There is, first, an issue related to the right to nationality established by Article 20 of the Convention. A second set of questions involves issues of possible discrimination prohibited by the Convention.

32.  It is generally accepted today that nationality is an inherent right of all human beings. Not only is nationality the basic requirement for the exercise of political rights, it also has an important bearing on the individuals legal capacity.

Thus, despite the fact that it is traditionally accepted that the conferral and regulation of nationality are matters for each state to decide, contemporary developments indicate that international law does impose certain limits on the broad powers enjoyed by the states in that area, and that the manners in which states regulate matters bearing on nationality cannot today be deemed within their sole jurisdiction; those powers of the state are also circumscribed by their obligations to ensure the full protection of human rights.

33.  The classic doctrinal position, which viewed nationality as an attribute granted by the state to its subjects, has gradually evolved to the point that nationality is today perceived as involving the jurisdiction of the state as well as human rights issues. This has been recognized in a regional instrument, the American Declaration of the Rights and Duties of Man of 2 May 1948 ... [text of Article 19]. Another instrument, the Universal Declaration of Human Rights ... provides the following [text of Article 15].

34.  The right of every human being to a nationality has been recognized as such by international law. Two aspects of this right are reflected in Article 20 of the Convention: first, the right to a nationality established therein provides the individual with a minimal measure of legal protection in international relations through the link his nationality establishes between him and the state in question; and, second, the protection therein accorded the individual against the arbitrary deprivation of his nationality, without which he would be deprived for all practical purposes of all of his political rights as well as of those civil rights that are tied to the nationality of the individual.

35.  Nationality can be deemed to be the political and legal bond that links a person to a given state and binds him to it with ties of loyalty and fidelity, entitling him to diplomatic protection from that state. In different ways, most states have offered individuals who did not originally possess their nationality the opportunity to acquire it at a later date, usually through a declaration of intention made after complying with certain conditions. In these cases, nationality no longer depends on the fortuity of birth in a given territory or on parents having that nationality; it is based rather on a voluntary act aimed at establishing a relationship with a given political society, its culture, its way of life and its values.

36.  Since it is the state that offers the possibility of acquiring its nationality to persons who were originally aliens, it is natural that the conditions and procedures for its acquisition should be governed primarily by the domestic law of that state. As long as such rules do not conflict with superior norms, it is the state conferring nationality which is best able to judge what conditions to impose to ensure that an effective link exists between the applicant for naturalization and the systems of values and interests of the society with which he seeks to fully associate himself. That state is also best able to decide whether these conditions have been complied with. Within these same limits, it is equally logical that the perceived needs of each state should determine the decision whether to facilitate naturalization to a greater or lesser degree; and since a states perceived needs do not remain static, it is quite natural that the conditions for naturalization might be liberalized or restricted with the changed circumstances. It is therefore not surprising that at a given moment new conditions might be imposed to ensure that a change of nationality not be effected to solve some temporary problems encountered by the applicants when these have not established real and lasting ties with the country, which would justify an act as serious and far-reaching as the change of nationality.”

44.  In Case of the Girls Yean and Bosico v. Dominican Republic (preliminary objections, merits, reparations and costs), judgment of 8 September 2005, Series C No. 130the Inter-American Court of Human Rights ruled as follows (footnotes omitted).

“139.  The American Convention recognizes both aspects of the right to nationality: the right to have a nationality from the perspective of granting the individual a minimal measure of legal protection in international relations through the link his nationality establishes between him and the State in question; and second the protection accorded the individual against the arbitrary deprivation of his nationality, without that are tied to the nationality of the individual.

140.  The determination of who has a right to be a national continues to fall within a States domestic jurisdiction. However, its discretional authority in this regard is gradually being restricted with the evolution of international law, in order to ensure a better protection of the individual in the face of arbitrary acts of States. Thus, at the current stage of the development of international human rights law, this authority of the States is limited, on the one hand, by their obligation to provide individuals with the equal and effective protection of the law and, on the other hand, by their obligation to prevent, avoid and reduce statelessness.

141.  The Court considers that the peremptory legal principle of the equal and effective protection of the law and non-discrimination determines that, when regulating mechanisms for granting nationality, States must abstain from producing regulations that are discriminatory or have discriminatory effects on certain groups of population when exercising their rights. Moreover, States must combat discriminatory practices at all levels, particularly in public bodies and, finally, must adopt the affirmative measures needed to ensure the effective right to equal protection for all individuals.

142.  States have the obligation not to adopt practices or laws concerning the granting of nationality, the application of which fosters an increase in the number of stateless persons. This condition arises from the lack of a nationality, when an individual does not qualify to receive this under the States laws, owing to arbitrary deprivation or the granting of a nationality that, in actual fact, is not effective. Statelessness deprives an individual of the possibility of enjoying civil and political rights and places him in a condition of extreme vulnerability.”

45.  The principles emerging from the case-law of the Inter-American Court of Human Rights concerning the right to nationality have recently been confirmed in Expelled Dominicans and Haitians v. Dominican Republic (preliminary objections, merits, reparations and costs), judgment of 28 August 2014, Series C No. 282, §§ 253-64.

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLES 10 AND 11 OF THE CONVENTION

46.  The applicant complained under Articles 10 and 11 of the Convention that the allegedly arbitrary denial of Latvian citizenship through naturalisation was a punitive measure imposed on him because he had imparted ideas and exercised his right of assembly in order to criticise the governments position. He further complained that the aforementioned infringements of his rights, contrary to the requirements of Article 10 § 2 and Article 11 § 2 of the Convention, were not prescribed by law, did not pursue a legitimate aim and were disproportionate and not necessary in a democratic society. Articles 10 and 11 of the Convention read as follows.

Article 10 – Freedom of expression

“1.  Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2.  The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

Article 11 – Freedom of assembly and association

1.  Everyone has the right to freedom of peaceful assembly and to freedom of association with others, including the right to form and to join trade unions for the protection of his interests.

2.  No restrictions shall be placed on the exercise of these rights other than such as are prescribed by law and are necessary in a democratic society in the interests of national security or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals or for the protection of the rights and freedoms of others. This Article shall not prevent the imposition of lawful restrictions on the exercise of these rights by members of the armed forces, of the police or of the administration of the State.”

47.  The Government denied that there had been a violation of these Articles.

A.  The parties submissions

1.  The applicant

48.  The applicant pointed out that issues pertaining to nationality were not within States exclusive competence if they affected human rights. He submitted that the Advisory Opinion of the Permanent Court of International Justice on Nationality Decrees Issued in Tunisia and Morocco  and the Nottebohm Case, both cited above, reflected the situation of international law in 1923 and 1955, respectively, and not at the present time. He argued that there was an emerging international consensus that nationality laws and practice had to be consistent with general principles of international law, in particular human rights law. State discretion in granting nationality was not completely unfettered; referring to Article 15 § 1 of the Universal Declaration of Human Rights, the applicant argued that decisions concerning nationality were to be examined in the light of human rights. He cited paragraphs 32 and 140, respectively, of two relevant cases before the Inter-American Court of Human Rights (see paragraphs 43-44 above). The applicant alleged that the Inter-American approach was also confirmed in Europe, relying on Article 4 of the European Convention on Nationality and its Explanatory Report. The applicant described his status as a “non-citizen” and considered himself a “privileged” stateless person in terms of international law. He also referred to the Nottebohm Case, cited above, and explained that he had been born in Latvia, his habitual residence and centre of interests were in Latvia, and his wife and two daughters lived in Latvia. He asserted that he had no genuine or effective links with any other country.

49.  Recognising that the right to a particular citizenship was not as such guaranteed by the Convention or its Protocols, the applicant relied on the Courts decision in Karassev v. Finland ((dec.), no. 31414/96, ECHR 1999II) and argued that arbitrary denial of citizenship might in certain circumstances raise an issue under Article 8 of the Convention because of the impact on the rights of an individual. He further referred to the case of Genovese v. Malta (no. 53124/09, § 45, 11 October 2011), where the Court had found a violation of Article 14 in conjunction with Article 8 concerning access to citizenship. The applicant argued that it had been found in other international fora that national competence for the establishment of rules on citizenship was not exclusive; he referred to the above-cited Janko Rottmann case before the Court of Justice of the European Union as an example. He also argued that for the purposes of the present case the obligation to reduce statelessness limited State discretion and, relying on Andrejeva v. Latvia ([GC], no. 55707/00, § 88, ECHR 2009), asserted that Latvia was the only State with which he had stable legal ties.

50.  The applicant conceded that he did not have a right to acquire Latvian citizenship under the Convention; his argument was that his rights under Articles 10 and 11 had been breached during the naturalisation process. Nothing in the Courts case-law suggested that only issues under Articles 8 and 14 could arise. It was his view that “arbitrary denial of citizenship” could also raise issues under Articles 10 and 11. The applicant argued that there was a sufficient causal link between his participation in activities against the introduction of the State language of the Republic of Latvia in schools which had the Russian language as their language of instruction and the subsequent decision of the Cabinet of Ministers to refuse his naturalisation. He considered that “the denial of citizenship” was a punitive measure used against him in response to his activities and statements.

51.  The applicant disagreed with the Government that the judgment in Ezelin v. France (26 April 1991, Series A no. 202) was to be distinguished from the present case. The applicant submitted that the nature and severity of the sanction imposed were factors to be taken into account when assessing the proportionality of the interference (he referred to Sürek v. Turkey (no. 1) [GC], no. 26682/95, § 64, ECHR 1999IV). The refusal to grant him Latvian citizenship had had a number of immediate consequences. He mentioned one such example: the fact that he could not stand for the municipal elections held in 2005 because he could reapply for naturalisation only after one year had passed (section 12(6) of the Citizenship Law). Such a consequence had not been foreseeable given the positive opinion of the security police. The applicant remained a “non-citizen” and was excluded from fully-fledged participation in the political process. He pointed out that he did not have the right to vote or stand as a candidate in any elections – municipal or parliamentary, or in the elections for the European Parliament.

52.  While agreeing that the sanctions did not prevent him from expressing himself, they had nonetheless in his view amounted to a kind of censorship which was likely to discourage him from making criticisms of that kind again in the future (he referred to Lingens v. Austria, 8 July 1986, § 44, Series A no. 103). More generally, the applicant submitted that the measures taken by the domestic authorities were capable of discouraging the participation of “non-citizens” in debates over matters of legitimate public concern (he cited Bladet Tromsø and Stensaas v. Norway [GC], no. 21980/93, § 64, ECHR 1999III).

53.  In response to the Governments argument that he had not fulfilled the precondition of loyalty, the applicant drew a distinction between loyalty to the State and loyalty to the government. He acknowledged that the requirement of loyalty to the State might be legitimate, but that it should not be used to counter pluralism of views where such views were expressed in compliance with the law (he referred to Tănase v. Moldova [GC], no. 7/08, §§ 166-67, ECHR 2010). The applicant further alleged that the Government had not provided evidence as to his alleged calls to overthrow the government, to use violence and to trigger an international scandal. The applicant was surprised that the Government had referred to media reports in order to substantiate the allegations, when more objective evidence could have been found. He referred to the positive opinion by the security police and mentioned that he had been punished only once with a written warning for participation in a demonstration and that no criminal sanctions had ever been imposed on him; media reports only reflected the opinions of their authors. He relied on the same statements from the media (see paragraph 17 above) to argue that his protests had been staged only against the particular government led by the Prime Minister, and the ruling coalition, not against any legitimate government whatsoever; that he had not wished to use any violence; his invitation “to a boxing contest in a police sports club” had been made to avoid any violence on the streets. Lastly, the statements made during his interview of 10 December 2004 could not have been ground for the refusal since the interview had been given after the Cabinet of Ministers had refused to grant him Latvian citizenship.

54.  In any event, freedom of expression covered ideas and expression that offended, shocked or disturbed (he cited Handyside v. the United Kingdom, 7 December 1976, § 49, Series A no. 24) and freedom of assembly also protected demonstrations that might annoy or give offence to persons opposed to the ideas or claims that they were seeking to promote (he referred to Plattform “Ärzte für das Leben” v. Austria, 21 June 1988, § 32, Series A no. 139). Furthermore, the limits of criticism were wider in relation to the government than to a private citizen (he cited Castells v. Spain, 23 April 1992, § 46, Series A no. 236).

2.  The Government

55.  The Government insisted that the applicants complaint was a disguised attempt to complain about the fact that his naturalisation application had been refused. They maintained that the applicant had not shown how that refusal had interfered with or had otherwise had a negative impact on his rights and freedoms under Articles 10 and 11 of the Convention.

56.  According to the Government, the denial of naturalisation in no way affected the applicants rights and freedoms. The Government referred to extensive media coverage reflecting the applicants public statements, in which he had freely expressed his views and position on the education reform and also his plans and actions in that connection. The media coverage also reflected the applicants participation in further meetings and demonstrations in 2005. He had become an assistant to a member of the European Parliament, Ms Ždanoka, and had continued to speak out against government policy as regards the education reform. The Government mentioned specific examples of meetings in which the applicant had participated since the 16 November 2004 decision (for example, a meeting of 6 December 2004 concerning the education reform). In addition, they mentioned that in 2012 the applicant had been one of the organisers of a collection of signatures to initiate a referendum on citizenship for “non-citizens”. In the same year, the applicant had participated in establishing a body called “the Congress of Non-Citizens”, and within it, on 1 June 2013, he had been elected as a member of a self-proclaimed “Parliament of the Unrepresented”. He had participated in a number of conferences, protests and demonstrations, in which he had freely expressed his opinion that “non-citizens” should automatically be granted citizenship.

57.  Nor had the applicant been subjected to any punishment, penalty, prosecution or conviction by any of the State institutions for his opinions or public remarks. The Government referred to the case of Jokšas v. Lithuania (no. 25330/07, 12 November 2013) and considered it relevant for the purposes of the present case in so far as, in that case, no interference and, accordingly, no violation, had been found in the absence of any disciplinary sanction, prosecution or conviction for public remarks.

58.  The Government disagreed with the applicant that the refusal by the Latvian authorities to grant him citizenship had been a punitive measure and distinguished the present case from the above-cited Ezelin judgment. In the latter case the applicant had received a disciplinary sanction for participating in a demonstration; this punishment had left negative legal consequences on the applicants employment record. In the present case, however, the refusal to grant citizenship had only had one immediate consequence – the inability at a given moment in time to obtain Latvian citizenship. The Government reiterated that there had been no adverse effects on the applicants rights under Articles 10 and 11 of the Convention and that the refusal did not prevent the applicant from submitting a new request in the future.

59.  The Government also considered that the present case should be distinguished from the cases of Redfearn and Vogt, where the applicants had subsequently experienced difficulties in finding employment after dismissal (see Redfearn v. the United Kingdom, no. 47335/06, 6 November 2012, and Vogt v. Germany, 26 September 1995, Series A no. 323). By contrast, the refusal of Latvian citizenship through naturalisation in the present case did not irreversibly entail any difficulties for the applicant as he could reapply for Latvian citizenship. Nor did it create any negative consequences for his political career. The fact that the applicant had not reapplied for naturalisation showed that he had never had any genuine intention of obtaining Latvian citizenship.

60.  The Government referred to the Advisory Opinion on Nationality Decrees Issued in Tunisia and Morocco and the Nottebohm Case, both cited above, arguing that under international law questions of nationality fell within the exclusive competence of States and were a matter solely within the domestic jurisdiction of States. Regulation in international law on the subject of nationality remained fragmented – it covered such areas as conflicts of jurisdiction to decide on nationality and State succession, none of which were relevant for the purposes of the present case. The Government mentioned that attempts to develop more unified standards regarding nationality in general were still underway, pointing to the fact that the European Convention on Nationality had been ratified by only sixteen States at the time of the Governments submission of their first observations (now by twenty States, see paragraph 39 above).

61.  With reference to the Strasbourg case-law (Family K. and W. v. the Netherlands, no. 11278/84, Commission decision of 1 July 1985, Decisions and Reports (DR) 43, p. 216; Slepčik v. the Netherlands, no. 30913/96, Commission decision of 2 September 1996, DR 86A, p. 176; and Jazvinský v. Slovakia (dec.), nos. 33088/96 and 8 others, 7 September 2000), the Government reiterated that the right to citizenship of a certain State was not among the rights guaranteed by the Convention or its Protocols.

62.  Referring to the ruling of the Constitutional Court in case no. 200994-01, the Government argued that the State had a wide margin of appreciation in laying down rules on citizenship (see paragraph 36 above). The Government reiterated that naturalisation was a political decision of the State and that every State had a mechanism aimed at identifying citizens who were loyal to that particular State; the State could not be obliged to grant citizenship to persons it considered non-integrated, disloyal and untrustworthy.

63.  Latvian law did not guarantee a right to acquire Latvian citizenship by naturalisation; it merely provided for a right to apply for it if certain criteria were met. The Government further explained the two-step process of naturalisation. Firstly, the Naturalisation Board carried out the administrative task of receiving and reviewing individual applications to determine whether or not they met the criteria laid down by law, and its decision was amenable to judicial review pursuant to section 17(3) of the Citizenship Law. Secondly, the Cabinet of Ministers task was one of a discretionary nature, among other things to take account of political considerations including the persons loyalty to the Republic of Latvia. The Cabinet of Ministers had concluded that the applicants statements and actions were aimed at destabilising the situation in the State and that he had misused the naturalisation procedure to achieve that aim (see paragraph 17 above).

64.  Moreover, the applicants statements and actions were incompatible with the fundamental values of the Republic of Latvia as a democratic State and he had not fulfilled the loyalty precondition under Article 18 of the Citizenship Law. Referring to the above-cited Nottebohm Case, the Government considered it normal to request that naturalisation applicants demonstrate a genuine connection to the country, including a certain level of loyalty to the Republic of Latvia when acquiring its citizenship. While acknowledging that in principle Article 10 of the Convention protected the right to express oneself in a way which offended, shocked or disturbed, the Government also noted that a person exercising his freedom of expression undertook duties and responsibilities, the scope of which depended on the particular situation (they referred to Handyside, cited above, § 49). In the Governments view, the applicant had a duty to choose the means by which he wished to achieve his goals and refrain from provocative statements regarding the possibility of using violence, thus undermining the fundamental values of democratic society. Similarly, they noted that Article 11 of the Convention did not protect those who had violent intentions resulting in public disorder (they cited G. v. Germany, no. 10833/84, Commission decision of 13 October 1987, unreported).

65.  In the present case, the applicant could not be seen as exercising his freedom of expression or assembly when advocating ideas concerning the Russian-speaking community and the education reform. By refusing to grant him citizenship through naturalisation, the objective of the Cabinet of Ministers had not been to punish the applicant for any misdeeds, but to protect democracy as established in the Constitution.

66.  Lastly, in their post-admissibility observations, the Government noted that in the domestic proceedings the applicant had never complained of any interference with or restriction of his freedom of expression or assembly. Instead he had expressly complained about the decision on the refusal of naturalisation and in their view this case was thus to be contrasted with that in Heinisch v. Germany (no. 28274/08, ECHR 2011).

B.  The Courts assessment

1.  General principles

67.  The Courts Grand Chamber judgment in Mouvement raëlien suisse v. Switzerland ([GC], no. 16354/06, § 48, ECHR 2012) reiterated the fundamental principles as regards freedom of expression (referring to Stoll v. Switzerland [GC], no. 69698/01, § 101, ECHR 2007-V, and Steel and Morris v. the United Kingdom, no. 68416/01, § 87, ECHR 2005-II) as follows.

“(i)  Freedom of expression constitutes one of the essential foundations of a democratic society and one of the basic conditions for its progress and for each individuals self-fulfilment. Subject to paragraph 2 of Article 10, it is applicable not only to information or ideas that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb. Such are the demands of pluralism, tolerance and broadmindedness without which there is no democratic society. As set forth in Article 10, this freedom is subject to exceptions, which ... must, however, be construed strictly, and the need for any restrictions must be established convincingly ...

(ii)  The adjective necessary, within the meaning of Article 10 § 2, implies the existence of a pressing social need. The Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing whether such a need exists, but it goes hand in hand with European supervision, embracing both the legislation and the decisions applying it, even those given by an independent court. The Court is therefore empowered to give the final ruling on whether a restriction is reconcilable with freedom of expression as protected by Article 10.

(iii)  The Courts task, in exercising its supervisory jurisdiction, is not to take the place of the competent national authorities but rather to review under Article 10 the decisions they delivered pursuant to their power of appreciation. This does not mean that the supervision is limited to ascertaining whether the respondent State exercised its discretion reasonably, carefully and in good faith; what the Court has to do is to look at the interference complained of in the light of the case as a whole and determine whether it was proportionate to the legitimate aim pursued and whether the reasons adduced by the national authorities to justify it are relevant and sufficient... In doing so, the Court has to satisfy itself that the national authorities applied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 and, moreover, that they relied on an acceptable assessment of the relevant facts ...”

68.  The Court also emphasises the “chilling effect” that the fear of sanctions has on the exercise of freedom of expression. This effect, which works to the detriment of society as a whole, is likewise a factor which concerns the proportionality of, and thus the justification for, the sanctions imposed on individuals (see Kudeshkina v. Russia, no. 29492/05§ 99, 26 February 2009 with further references).

69.  The exceptions to the rule of freedom of association set out in Article 11 are, like those in Article 10, to be construed strictly and only convincing and compelling reasons can justify restrictions on that freedom. Any interference must correspond to a “pressing social need”; thus, the notion “necessary” does not have the flexibility of such expressions as “useful” or “desirable” (see Gorzelik and Others v. Poland [GC], no. 44158/98, § 95, ECHR 2004I).

70.  The Court has recently reiterated that pluralism, tolerance and broadmindedness are hallmarks of a “democratic society”. Although individual interests must on occasion be subordinated to those of a group, democracy does not simply mean that the views of a majority must always prevail: a balance must be achieved which ensures the fair treatment of people from minorities and avoids any abuse of a dominant position. Pluralism and democracy must also be based on dialogue and a spirit of compromise necessarily entailing various concessions on the part of individuals or groups of individuals which are justified in order to maintain and promote the ideals and values of a democratic society (see S.A.S. v. France [GC]no. 43835/11, § 128, ECHR 2014, with further references). Respect by the State of the views of a minority by tolerating conduct which is not per se incompatible with the values of a democratic society or wholly outside the norms of conduct of such a society, far from creating unjust inequalities or discrimination, ensures cohesive and stable pluralism and promotes harmony and tolerance in society (see, mutatis mutandisBayatyan v. Armenia [GC], no. 23459/03, § 126, ECHR 2011).

71.  The Court has also held that a “remark directed against the Conventions underlying values” is removed from the protection of Article 10 by Article 17 (see Lehideux and Isorni v. France, 23 September 1998, § 53, Reports of Judgments and Decisions 1998-VII, and Garaudy v. France (dec.), no. 65831/01, ECHR 2003-IX). The freedoms guaranteed by Articles 10 and 11 of the Convention cannot deprive the authorities of a State in which an association, through its activities, jeopardises that States institutions of the right to protect those institutions. In this connection, the Court points out that it has previously held that some compromise between the requirements of defending democratic society and individual rights is inherent in the Convention system. For there to be a compromise of that sort, any intervention by the authorities must be in accordance with paragraph 2 of Article 11. Only when that review is complete will the Court be in a position to decide, in the light of all the circumstances of the case, whether Article 17 of the Convention should be applied (see Refah Partisi (the Welfare Party) and Others v. Turkey [GC], nos. 41340/98 and 3 others, § 96, ECHR 2003II).

72.  The Court considers that no one should be authorised to rely on the Conventions provisions in order to weaken or destroy the ideals and values of a democratic society. Consequently, in order to guarantee the stability and effectiveness of a democratic system, the State may be required to take specific measures to protect itself. Every time a State intends to rely on the principle of “a democracy capable of defending itself” in order to justify interference with individual rights, it must carefully evaluate the scope and consequences of the measure under consideration, to ensure that the aforementioned balance is achieved (see Ždanoka v. Latvia [GC], no. 58278/00, §§ 99-100, ECHR 2006IV).

73.  Lastly, the Court reiterates that a “right to nationality” similar to that in Article 15 of the Universal Declaration of Human Rights, or a right to acquire or retain a particular nationality, is not guaranteed by the Convention or its Protocols. Nevertheless, the Court has not excluded the possibility that an arbitrary denial of nationality might in certain circumstances raise an issue under Article 8 of the Convention because of the impact of such a denial on the private life of the individual (see Karassev, cited above, and Slivenko and Others v. Latvia (dec.) [GC], no. 48321/99, § 77, ECHR 2002-II). Likewise, the Court has ruled that no right to renounce citizenship is guaranteed by the Convention or its Protocols; but it cannot exclude that an arbitrary refusal of a request to renounce citizenship might in certain very exceptional circumstances raise an issue under Article 8 of the Convention if such a refusal has an impact on the individuals private life (see Riener v. Bulgaria, no. 46343/99, §§ 15354, 23 May 2006).

74.  Thus, the Court has considered that in circumstances where a member State has gone beyond its obligations under Article 8 in creating a right to citizenship by descent and has established a procedure to that end, that State must consequently ensure that the right is secured without discrimination within the meaning of Article 14 of the Convention (see Genovese, cited above, § 34).

2.  Application of those principles to the present case

75.  The Court notes that the applicant considered his freedom of expression and of assembly to have been interfered with by the fact that the Cabinet of Ministers had adopted a negative decision regarding his application to acquire Latvian citizenship through naturalisation, thus punishing him for his views and having a chilling effect on the exercise of his freedoms. The Government distinguished between the decision not to grant citizenship through naturalisation and the right to freedom of expression, which could be freely exercised by the applicant with or without Latvian citizenship.

76.  In view of the Courts decision to join to the merits the Governments objection to the Courts jurisdiction ratione materiae (see paragraph 4 above), the first question that the Court needs to determine now is whether Articles 10 and 11 are applicable in the circumstances of the present case.

77.  The applicant alleged that the refusal to grant him Latvian citizenship through naturalisation was a punitive measure in response to the views he had expressed at various demonstrations against the education reform. The Court observes, however, that the applicant had been able to express his views freely, which had been widely reported in the mass media at the time (see paragraphs 81517 and 56 above). Besides, he continued to express his views on the education reform without any hindrance after his application for naturalisation was refused (see paragraphs 8 and 15 above). Furthermore, the applicant remained politically active and continued to express his views also on other matters of public interest (see paragraph 56 above). The Court notes that the availability or absence of a given civil status does not appear to have interfered with the applicants civic activities. Even though the applicant maintained that the decision regarding his naturalisation application had affected his courage to speak up and had, therefore, impeded his participation in debates on matters of public interest, the Government submitted ample evidence to the contrary (see paragraphs 81517 and 56 above) and the applicant did not further substantiate his allegation or submit any proof in this connection. Nor is there any other information in the Courts possession suggesting that the Governments policy relating to citizenship may have generated a chilling effect for the applicant or those expressing similar views.

78.  The applicant mentioned one tangible consequence of the refusal of naturalisation: he could not vote or stand for municipal and parliamentary elections, or elections to the European Parliament. However, the Court observes that the applicants complaint in the present case does not concern the rights laid down in Article 3 of Protocol No. 1 (contrast Ždanoka, cited above, § 73). Nor does the applicant allege a violation of Article 8 of the Convention on account of being unable to preserve his current civil status (contrast Kurić and Others v. Slovenia [GC], no. 26828/06, § 314, ECHR 2012). Above all, the Courts decision on the admissibility of the present application determines the scope of the case currently before it and it does not include any complaints other than those under Articles 10, 11 and 13 of the Convention (see paragraphs 3-4 above).

79.  Furthermore, the applicant himself admitted that he had never been subjected to a criminal sanction for expressing his opinion or for participating in a demonstration. It appears that he had received one warning for participating in a protest; however, he did not specify any further details in this regard, such as date, place or context.

80.  The Court will now assess whether the decision on naturalisation had any punitive character in relation to the exercise of the applicants freedom of expression and of assembly. In accordance with international law, decisions on naturalisation or any other form of granting of nationality are matters primarily falling within the domestic jurisdiction of the State; they are normally based on various criteria aimed at establishing a link between the State and the person requesting nationality (see paragraphs 37-38 above). While the European Convention on Nationality has not been widely ratified by the Council of Europe member States (see paragraph 39 above), as noted in its Explanatory Report, its definition relies on the traditional understanding of a bond of nationality as expressed by the ICJ in the Nottebohm Case (see paragraphs 40-41 above). The choice of the criteria for the purposes of a naturalisation procedure is not, in principle, subject to any particular rules of international law and the States are free to decide on individual naturalisation (see paragraph 38 above). In certain situations, however, the States discretion may be limited by the principle of non-intervention, according to which a State is prohibited from interfering in the internal or foreign affairs of another State (see Military and Paramilitary Activities in and against Nicaragua (Nicaragua v. United States of America), MeritsJudgmentICJ Reports 1986, paragraphs 20205). Nevertheless, such limitation cannot be considered of any relevance for the purposes of the present case.

81.  In this connection the applicant advanced two arguments to claim that the States discretion was not completely unfettered in matters relating to the granting of nationality. Firstly, he referred to the Universal Declaration of Human Rights and to the case-law of the Inter-American Court of Human Rights. However, as the Court has already noted above, under the Convention there is no “right to nationality” similar to that in Article 15 of the Universal Declaration of Human Rights (see paragraph 73 above). The applicants reference to the case-law of the Inter-American Court of Human Rights is likewise misguided, since the American Convention on Human Rights, which is a regional instrument, explicitly provides for a right to nationality in its Article 20 (see paragraphs 43-45 above).

82.  The applicants second argument was that the States discretion was limited by the obligation to reduce statelessness. The Court observes that the applicant belongs to a category of Latvian residents who were granted a specific civil status under domestic law – “permanently resident non-citizens” (nepilsoņi) – that is, citizens of the former Union of Soviet Socialist Republics who lost their Soviet citizenship following its dissolution but, while being so entitled, have not subsequently obtained any other nationality (see, for more details relating to categories of Latvian residents, Slivenko v. Latvia [GC], no. 48321/99, §§ 50-53, ECHR 2003-X, and Sisojeva and Others v. Latvia (striking out) [GC], no. 60654/00§§ 46-47, ECHR 2007-I). The applicant has not shown how the availability or not of a given status in domestic law would have affected his exercise of freedom of expression and of assembly.

83.  Turning now to the Convention system, the Court reiterates that in some circumstances it has ruled that arbitrary or discriminatory decisions in the field of nationality may raise issues in human rights law in general and under the Convention specifically (see the above-cited cases of Karassev; Riener, § 153; and Genovese, § 34). However, as noted above, neither the Convention nor international law in general provides for the right to acquire a specific nationality. The applicant has accepted this. The Court observes that there is nothing in the Latvian Citizenship Law to indicate that the applicant could unconditionally claim a right to Latvian citizenship (see paragraphs 20, 29 and 63 above) or that the negative decision of the Cabinet of Ministers could be seen as an arbitrary denial of such citizenship (contrast Genovese, cited above, § 34).

84.  The issue whether or not the applicant has an arguable right to acquire citizenship of a State must in principle be resolved by reference to the domestic law of that State (see Kolosovskiy v. Latvia (dec.), no. 50183/99, 29 January 2004). Similarly, the question whether a person was denied a States citizenship arbitrarily in a manner that might raise an issue under the Convention is to be determined with reference to the terms of the domestic law (see Fehér and Dolník v. Slovakia (dec.), nos. 14927/12 and 30415/12, § 41, 21 May 2013). The choice of criteria for the purposes of granting citizenship through naturalisation in accordance with domestic law is linked to the nature of the bond between the State and the individual concerned that each society deems necessary to ensure. In many jurisdictions, acquisition of citizenship is accompanied by an oath of allegiance whereby the individual pledges loyalty to the State. The Court has addressed the issue of loyalty, albeit in a slightly different context of electoral rights, and drawn a distinction between loyalty to the State and loyalty to the government (see Tănasecited above, § 166).

85.  The Court notes that the assessment of loyalty for the purposes of the naturalisation decision in the present case does not refer to loyalty to the government in power, but rather to the State and its Constitution. The Court considers that a democratic State is entitled to require persons who wish to acquire its citizenship to be loyal to the State and, in particular, to the constitutional principles on which it is founded. The applicant did not contest this. The Court agrees with the applicant that, in exercising his freedom of expression and of assembly, he is free to disagree with government policies as long as that critique takes place in accordance with the law; it is also true that the limits of permissible criticism are wider with regard to the government than in relation to a private citizen or even a politician. However, this is an entirely different matter from the issue of the criteria laid down for naturalisation and the corresponding procedure, which are both determined by domestic law. The requirement of loyalty to the State and its Constitution cannot be regarded as a punitive measure capable of interfering with freedom of expression and of assembly. Rather, it is a criterion which has to be fulfilled by any person seeking to obtain Latvian citizenship through naturalisation.

86.  The Court does not see in what manner the applicant has been prevented from expressing his disagreement with government policy on the issue of interest to him. Nor can the Court discern any facts which would indicate that he was prevented from participating in any meetings or movements.

87.  Consequently, Articles 10 and 11 of the Convention are not applicable in the circumstances of the present case and the Court upholds the Governments objection.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

88.  The applicant also complained under Article 13 of the Convention that he did not have any effective domestic remedy in respect of his allegedly infringed rights, as the Senate of the Supreme Court had ruled that the decision of the Cabinet of Ministers was a political decision. He considered that an application for supervisory review by a public prosecutor was not an effective remedy since a decision by the latter in the instant case would not be subject to appeal.

89.  Article 13 of the Convention provides as follows:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

90.  The Government disagreed.

91.  As the Court has held on many occasions, Article 13 of the Convention guarantees the availability at national level of a remedy to enforce the substance of the Convention rights and freedoms in whatever form they may happen to be secured in the domestic legal order. The effect of Article 13 is thus to require the provision of a domestic remedy to deal with the substance of an “arguable complaint” under the Convention and to grant appropriate relief, although Contracting States are afforded some discretion as to the manner in which they conform to their Convention obligations under this provision (see, for example, Bazjaks v. Latvia, no. 71572/01, § 127, 19 October 2010, with further references).

92.  Having already found that Articles 10 and 11 of the Convention are not applicable in the present case, the Court reaches the same conclusion in respect of Article 13, as there is no “arguable complaint” under the Convention (see Boyle and Rice v. the United Kingdom, 27 April 1988, § 52, Series A no. 131).

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1.  Holds that Articles 10 and 11 of the Convention are not applicable;

2.  Holds that Article 13 of the Convention is not applicable.

Done in English, and notified in writing on 13 January 2015, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Françoise Elens-Passos                                        Päivi Hirvelä
Registrar                                                                  President

 

[1].  Reference was made to the media reports of 27 April, 28 July, 14 and 17 August 2004.

[2].  Reference was made to the media reports of 21 February and 13 March 2004.

[3].  Reference was made to the media reports of 21 February, 8 March and 1 April 2004

[4].  Reference was made to the media report of 21 February 2004.

[5].  Reference was made to the media report of 10 December 2004.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde