Vejdeland i drugi protiv Švedske

Država na koju se presuda odnosi
Švedska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
1813/07
Stepen važnosti
1
Jezik
Srpski
Datum
09.02.2012
Članovi
10
10-1
10-2
35
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
10
10-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Zaštita ugleda drugih
(Čl. 10-2) Zaštita prava drugih
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
Unutrašnje polje slobodne procene
Srazmernost
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je pokrenut na osnovu predstavke (br. 1813/07) koju su četvorica švedskih državljana, Tor Fredrik Vejdeland, Matijas Harlin Harlin, Bjorn Teng i Niklas Lundstrom podneli protiv Kraljevine Švedske.

Podnosioci predstavke su tvrdili da je presuda Vrhovnog suda od 6. jula 2006. predstavljala povredu njihove slobode izražavanja, zajemčene članom 10 Konvencije. Takođe su tvrdili da su kažnjeni za krivično delo koje nije propisano zakonom suprotno članu 7 Konvencije.

Podnosioci predstavke su zajedno sa još tri lica decembra 2004. otišli u jednu višu gimnaziju i razdelili približno 100 letaka koje su ostavljali u ili na ormarićima đaka. Ova epizoda se završila kada je intervenisao direktor škole i primorao ih da napuste objekat. Letke je izradila organizacija pod imenom Nacionalna omladina sa sadržajem koji izražava prezir prema homoseksualcima. Podnosioci predstavke su zbog deljenja letaka optuženi za izazivanje mržnje prema nacionalnoj ili etničkoj grupi.

Podnosioci predstavke su osporavali da tekst letaka izražava negativno mišljenje i izjavili su da je njihova aktivnost imala za cilj da pokrene raspravu o odsustvu objektivnosti u obrazovanju koje pružaju švedske škole.

Okružni sud u Bolnesu je jula 2005. zaključio da tvrdnje iznete u lecima očigledno prevazilaze ono što bi se moglo smatrati objektivnom diskusijom o homoseksualcima kao grupi i da su podnosioci predstavke nameravali da izraze prezir prema homoseksualcima. Stoga je podnosioce predstavke proglasio krivim za izazivanje mržnje prema nacionalnoj ili etničkoj grupi i osudio prvog i drugog podnosioca predstavke na dvomesečnu kaznu zatvora, trećeg podnosioca predstavke na uslovnu kaznu zatvora i na novčanu kaznu a četvrtog podnosioca predstavke na uslovno odlaganje krivičnog gonjenja i 40 sati društveno korisnog rada. I podnosioci predstavke i tužilac su podneli žalbe na presudu Apelacionom sudu, koji je odbacio optužbe protiv podnosilaca predstavnika smatrajući da bi njihova osuda dovela do kršenja prava na slobodu izražavanja, zajemčenog Konvencijom.
Vrhovno tužilaštvo se na presudu žalilo Vrhovnom sudu i zahtevalo da podnosioce predstavke osudi za izazivanje mržnje prema nacionalnoj ili etničkoj grupi, tvrdeći da u okolnostima ovog slučaja to ne bi dovelo do kršenja člana 10 Konvencije. Podnosioci predstavke su osporili žalbu. Vrhovni sud je 6. jula 2006. osudio podnosioce predstavke za izazivanje mržnje prema nacionalnoj ili etničkoj grupi.

Podnosioci predstavke su se žalili da presuda Vrhovnog suda predstavlja kršenje njihove slobode izražavanja zaštićene članom 10 Konvencije.

Sud smatra da osuda podnosilaca predstavke i kazne koje su im izrečene nisu bile nesrazmerne legitimnom cilju kojem se teži i da su obrazloženja koje je Vrhovni sud dao kako bi opravdao te mere bila relevantna i dovoljna. Stoga se razumno može smatrati da je mešanje nacionalnih vlasti u ostvarenje prava podnosilaca predstavke na slobodu izražavanja bilo neophodno u demokratskom društvu radi zaštite ugleda i prava drugih, te da navedeno ne ukazuje na povredu člana 10 Konvencije.

Podnosioci predstavke su se žalili da su osuđeni za krivično delo koje nije propisano zakonom. Pozvali su se na član 7. Imajući u vidu zaključak u vezi sa članom 10 da je mera na koju su se podnosioci predstavke žalili bila „propisana zakonom“ u smislu Konvencije, Sud zaključuje da ovaj deo predstavke treba proglasiti neprihvatljivim kao očigledno neosnovan prema članu 35, st. 3 a) i 4 Konvencije.

Uz presudu su priložena izdvojena saglasna mišljenja sudija.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

 

PETO ODELJENJE

PREDMET VEJDELAND I DRUGI protiv ŠVEDSKE

(VEJDELAND AND OTHERS v. SWEDEN)

(Predstavka br. 1813/07)

PRESUDA

STRAZBUR

9. februar, 2012.

U predmetu Vejdeland protiv Švedske, Evropski sud za ljudska prava (Peto odeljenje), zasedajući u Veću u sastavu:

Din Špilman (Dean Spielmann), predsednik,
Elizabet Fura (Elisabet Fura),
Karel Jungvirt (Jungwiert),
Boštjan M. Zupančič,
Mark Viliger (Villiger),
Gana Judkivska (Ganna Yudkivska),
Angelika Nusberger (Angelika Nußberger), sudije,
i Klaudija Vesterdik (Claudia Westerdiek), sekretar odeljenja,

Nakon većanja zatvorenog za javnost, 10. januara 2012, Izriče sledeću presudu, usvojenu istog dana:

POSTUPAK

  1. Predmet je pokrenut na osnovu predstavke (br. 1813/07) koju su četvorica švedskih državljana, Tor Fredrik Vejdeland, Matijas Harlin (Mattias Harlin) Harlin, Bjorn Teng (Björn Täng) i Niklas Lundstrom (Niklas Lundström) (u daljem tekstu: podnosioci predstavke), 4. januara 2007. godine podneli protiv Kraljevine Švedske u skladu sa članom 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija).
  2. Podnosioce predstavke je zastupao N. Ugla (Uggla), advokat iz Štokholma. Švedsku Vladu (u daljem tekstu: Vlada) je predstavljao njen zastupnik, A. Erman, službenica Ministarstva spoljnih poslova.
  3. Podnosioci predstavke su tvrdili da je presuda Vrhovnog suda od 6. jula 2006. predstavljala povredu njihove slobode izražavanja, zajemčene članom 10 Konvencije. Takođe su tvrdili da su kažnjeni za krivično delo koje nije propisano zakonom suprotno članu 7 Konvencije.
  4. Predsednik Trećeg odeljenja je 27. novembra 2008. odlučio da o predstavci obavesti Vladu.
  5. Predstavka je kasnije dodeljena Petom odeljenju Suda, nakon reorganizacije odeljenja Suda 1. februara 2011. Takođe je odlučeno da će Sud istovremeno razmatrati prihvatljivost i meritum predstavke (član 29, stav 1).
  6. Pored pisanih zapažanja podnosilaca predstavke i Vlade, primljeni su zajednički komentari trećih lica, Međunarodnog centra za pravnu zaštitu ljudskih prava (International Centre for the Legal Protection of Human Rights) i Međunarodne komisije pravnika (International Commission of Jurists), kojima je predsednik dozvolio da intervenišu u pisanom postupku (član 36, stav 2 Konvencije).

ČINJENICE

I.  OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. Podnosioci predstavke rođeni su 1978, odnosno 1981, 1987. i 1986. godine. Prvi podnosilac predstavke živi u Gotenburgu (Gothenburg) a ostali podnosioci predstavke žive u Sundsvalu (Sundsvall).
  2. Podnosioci predstavke su zajedno sa još tri lica decembra 2004. otišli u jednu višu gimnaziju (gymnasieskola) i razdelili približno 100 letaka koje su ostavljali u ili na ormarićima đaka. Ova epizoda se završila kada je intervenisao direktor škole i primorao ih da napuste objekat. Letke je izradila organizacija pod imenom Nacionalna omladina a u njima su, između ostalog, iznete sledeće tvrdnje:

„Homoseksualna propaganda (Homosexpropaganda)

Društvo je za nekoliko decenija prešlo put od odbijanja homoseksualnosti i ostalih seksualnih devijantnosti (avarter) do prihvatanja ove devijantne seksualne sklonosti (böjelse). Vaši antišvedski raspoloženi profesori vrlo dobro znaju da homoseksualnost ima moralno destruktivan efekat na samu suštinu društva (folkkroppen) i rado će pokušati da je predstave kao nešto uobičajeno i dobro.

-- Recite im da su se HIV i sida pojavili kad i homoseksualci i da je njihov promiskuitetan način života bio jedan od osnovnih razloga širenja ove savremene kuge.

-- Recite im da homoseksualne lobističke organizacije takođe pokušavaju da umanje značaj (avdramatisera) pedofilije i pitajte ih da li ova seksualna devijacija (sexuella avart) treba da bude ozakonjena.“

  1. Podnosioci predstavke su zbog deljenja letaka optuženi za izazivanje mržnje prema nacionalnoj ili etničkoj grupi (hets mot folkgrupp).
  2. Podnosioci predstavke su osporavali da tekst letaka izražava prezir prema homoseksualcima i tvrdili da u svakom slučaju nisu imali nameru da iskazuju prezir prema homoseksualcima kao grupi. Izjavili su da je njihova aktivnost imala za cilj da pokrene raspravu o odsustvu objektivnosti u obrazovanju koje pružaju švedske škole.
  3. Okružni sud (tingsrätten) u Bolnesu (Bollnäs) je 11. jula 2005. zaključio da tvrdnje iznete u lecima očigledno prevazilaze ono što bi se moglo smatrati objektivnom diskusijom o homoseksualcima kao grupi i da su podnosioci predstavke nameravali da izraze prezir prema homoseksualcima. Stoga je podnosioce predstavke proglasio krivim za izazivanje mržnje prema nacionalnoj ili etničkoj grupi i osudio prvog i drugog podnosioca predstavke na dvomesečnu kaznu zatvora, trećeg podnosioca predstavke na uslovnu kaznu zatvora (villkorlig dom) i na novčanu kaznu a četvrtog podnosioca predstavke na uslovno odlaganje krivičnog gonjenja (skyddstillsyn) i 40 sati društveno korisnog rada. :
  4. I podnosioci predstavke i tužilac su podneli žalbe na presudu Apelacionom sudu (hovrätten) Južnog Norlanda (Norrland). Podnosioci predstavke su zatražili da sud odbaci optužbe, okvalifikuje ovo krivično delo kao lako ili bar umanji kazne. Tužilac je podneo žalbu u pogledu prva tri podnosioca predstavke i zatražio da sud ovo krivično delo okvalifikuje kao teško ili bar poveća kazne.
  5. Pozvavši se na presudu Vrhovnog suda od 29. novembra 2005. u predmetu NJA 2005. str. 805 (vidi u nastavku „Relevantno domaće pravo i praksa“), Apelacioni sud je 14. decembra 2005. odbacio optužbe protiv podnosilaca predstavnika smatrajući da bi njihova osuda dovela do kršenja prava na slobodu izražavanja, zajemčenog Konvencijom.
  6. Vrhovno tužilaštvo (Riksåklagaren) se na presudu žalilo Vrhovnom sudu (Högsta domstolen) i zahtevalo da podnosioce predstavke osudi za izazivanje mržnje prema nacionalnoj ili etničkoj grupi, tvrdeći da u okolnostima ovog slučaja to ne bi dovelo do kršenja člana 10 Konvencije. Podnosioci predstavke su osporili žalbu.
  7. Vrhovni sud je 6. jula 2006. osudio podnosioce predstavke za izazivanje mržnje prema nacionalnoj ili etničkoj grupi. Većina sudija (tri od pet) je prvo zauzela stav da je za ishod predmeta od odlučujućeg značaja utvrditi da li se mešanje u slobodu podnosilaca predstavke da dele letke može smatrati neophodnim u demokratskom društvu i da li se mešanje u njihovu slobodu izražavanja može smatrati srazmernim cilju zaštite homoseksualaca kao grupe od povrede počinjene sadržajem letaka. Većina sudija je zatim zaključila:

„U svetlu sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava u vezi sa članom 10, prilikom tumačenja izraza „prezir“ u odredbi koja se tiče huškanja protiv određene grupe, potrebno je izvršiti sveobuhvatnu procenu okolnosti slučaja, i pritom naročito treba uzeti u obzir sledeće. Leci su deljeni u školi. Optuženi nisu imali slobodan pristup objektu, koji se može smatrati relativno zaštićenom sredinom kada su u pitanju političke akcije stranih lica. Ostavljanje letaka u i na ormarićama đaka je značilo da su ih mladi ljudi dobili bez mogućnosti da odluče da li žele da ih prime ili ne. Leci su zaista deljeni sa ciljem da pokrenu raspravu između đaka i profesora o pitanju od javnog interesa, konkretno o objektivnosti obrazovanja u švedskim školama i da đake snabdeju argumentima. Međutim, način izražavanja u njima bio je uvredljiv i ponižavajući za homoseksualce kao grupu i predstavljao je povredu dužnosti iz člana 10 da se u najvećoj mogućoj meri izbegavaju izjave koje neopravdano vređaju druge, čime predstavljaju napad na njihova prava i ne doprinose ijednom obliku javne rasprave koja bi pomogla unapređenju uzajamnog razumevanja. Svrha relevantnih delova letaka je mogla biti ostvarena i bez tvrdnji koje su vređale homoseksualce kao grupu. Situacija se stoga delimično razlikuje od one u predmetu NJA 2005. str. 805, u kojem je jedan sveštenik svoje tvrdnje izneo pred svojom pastvom tokom propovedi zasnovanoj na određenim biblijskim citatima. Gorenavedeni razlozi zajedno dovode do zaključka da član 8 Poglavlja 16 Krivičnog zakonika, tumačen u skladu sa Konvencijom, dozvoljava donošenje osuđujuće presude, s obzirom na okolnosti ovog slučaja. ”

  1. Manjina (dvoje sudija) je smatrala da osuđivanje podnosilaca predstavke ne bi bilo srazmerno ciljevima kojima se teži i da bi stoga ono bilo suprotno članu 10 Konvencije. Stoga je njih dvoje želelo da podnosioce predstavke oslobodi krivice ali su dali različita obrazloženja za taj zaključak, barem u određenoj meri. Jedan sudija je bio mišljenja da optužba nije bila formulisana na takav način da bi Vrhovni sud mogao da uzme u obzir da su leci podeljeni u školi i upućeni đacima, dok je drugi smatrao da je prirodno što su leci bili upućeni đacima i složio se sa većinom da je neophodno sprovesti sveobuhvatnu procenu okolnosti.
  2. Prva tri podnosioca predstavke su osuđena na uslovne kazne zatvora i novčane kazne koje su se kretale od 1.800 švedskih kruna (približno 200 evra (EUR)) do 19.000 švedskih kruna (približno 2.000 EUR) a četvrti podnosilac predstavke je osuđen na uslovno odlaganje krivičnog postupka.

II.  RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

  1. Prema članu 8 Poglavlja 16 Krivičnog zakonika (Brottsbalken, SFS 1962:700), ko saopštenjima ili izjavama preti ili izražava prezir prema nekoj nacionalnoj, etničkoj ili drugoj sličnoj grupi lica, aludirajući na njenu rasu, boju kože, nacionalno ili etničko poreklo, veroispovest ili seksualnu orijentaciju, biće osuđen za izazivanje mržnje prema nacionalnoj ili etničkoj grupi. Ovo delo se kažnjava kaznom zatvora u trajanju do dve godine. Za lakši oblik ovog dela se izriče novčana kazna a za teži oblik kazna zatvora u trajanju od šest meseci do četiri godine.
  2. Krivično delo izazivanja mržnje prema homoseksualcima kao grupi uvedeno je dopunom zakona koja je stupila na snagu 1. januara 2003. godine. Prema pripremnim radovima na ovoj dopuni, navedenim u Vladinom Predlogu zakona 2001/02:59 (str. 32-33), homoseksualci predstavljaju eksponiranu grupu koja često biva žrtvom krivičnih dela zbog svoje seksualne orijentacije, a nacional-socijalističke i ostale rasističke grupe agituju protiv homoseksualaca i homoseksualnosti u okviru svoje propagande. U pripremnim radovima se takođe navodi da postoje valjani razlozi za pretpostavku da homofobični odnos koji je određene učinioce naveo da napadaju pojedince zbog njihove seksualne orijentacije proističe iz mržnje, pretnji i zapaljive propagande protiv homoseksualaca kao grupe, koje širi većina nacističkih i drugih desničarskih ekstremističkih grupa u zemlji.
  3. U svojoj presudi od 29. novembra 2005. godine (u predmetu NJA 2005. str. 805) koja se odnosila na izjave jednog sveštenika tokom propovedi a za koje se smatralo da izražavaju prezir prema homoseksualcima kao grupi u smislu člana 8 Poglavlja 16 Krivičnog zakonika, Vrhovni sud je zauzeo stav da je zakonodavstvo u skladu sa Konvencijom. Vrhovni sud je, međutim, zaključio da tumačenje reči „prezir“ u odredbi kojom se inkriminiše huškanje protiv neke grupe mora biti restriktivnije nego što je nagovešteno u pripremnim radovima, kako bi se postigla primena odredbi koja bi bila u skladu sa Konvencijom. Vrhovni sud je zatim zaključio da mu primena odredbe koja je u skladu sa Konvencijom, obzirom na okolnosti slučaja, ne omogućava da donese osuđujuću presudu protiv optuženog i odbacio je optužbe.

PRAVO

I.  NAVODNA POVREDA ČLANA 10 KONVENCIJE

  1. Podnosioci predstavke su se žalili da presuda Vrhovnog suda predstavlja kršenje njihove slobode izražavanja zaštićene članom 10 Konvencije, čiji relevantni delovi predviđaju:

„1.  Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posedovanja sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez mešanja javne vlasti i bez obzira na granice. ...

2. Pošto korišćenje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu, ....radi.... zaštite ugleda ili prava drugih....“

A.  Prihvatljivost

  1. Sud primećuje da ovaj deo predstavke nije očigledno neosnovan u smislu člana 35, stav 3(a) Konvencije. Sud takođe primećuje da ona nije neprihvatljiva ni po jednom drugom osnovu. Ona stoga mora biti proglašena prihvatljivom.

B.  Meritum predstavke

1.  Podnesci stranaka

(a)  Podnosioci predstavke

  1. Podnosioci predstavke su tvrdili da njihova osuda predstavlja neopravdano mešanje u slobodu izražavanja zajemčenu članom 10, stav 1 Konvencije.
  2. Takođe su tvrdili, premda u vezi sa svojom pritužbom o kršenju člana 7, da su zakonske odredbe u vezi sa izazivanjem mržnje prema nacionalnoj ili etničkoj grupi toliko nejasne da oni nisu bili u mogućnosti da procene da li njihove radnje uopšte predstavljaju krivično delo ili ne.
  3. Pored toga, po mišljenju podnosilaca predstavke, tekst u lecima nije vređao ili ponižavao homoseksualce i stoga nije mogao biti opravdanje za ograničavanje njihovog prava na slobodu izražavanja prema članu 10, stav 2.
  4. Podnosioci predstavke su tvrdili da reči korišćene u lecima nisu bile pune mržnje i da nikoga nisu podsticale na činjenje dela iz mržnje. Po njihovom mišljenju, leci su, naprotiv, podsticali đake da o određenim pitanjima diskutuju sa svojim profesorima i pružali im argumente koje mogu da koriste u tim diskusijama.
  5. Zatim su tvrdili da sloboda govora treba da bude ograničena samo u pogledu sadržaja ali ne i u pogledu načina i mesta gde se koristi, i istakli su da su proglašeni krivim za izazivanje mržnje prema nacionalnoj ili etničkoj grupi a ne za ometanje ili zagađivanje poseda .
  6. S tim u vezi, nisu smatrali da su švedske škole relativno zaštićene od političkih akcija stranih lica. Naprotiv, tvrdili su da švedske škole tradicionalno dozvoljavaju političkim omladinskim strankama da šire svoje poruke, naročito u izbornim godinama.
  7. Podnosioci predstavke su zatim izjavili da su đaci u ovoj školi bili između 16 i 19 godina stari, dakle uzrasta u kojem mogu razumeti sadržaj letaka.
  8. Na kraju su istakli da njihov slučaj treba da se poredi sa slučajem NJA 2005. str. 805, u kojem je švedski Vrhovni sud jednog sveštenika koji je tokom propovedi uvredio homoseksualce oslobodio krivice za izazivanje mržnje prema nacionalnoj ili etničkoj grupi i pritom se pozvao na članove 9 i 10 Konvencije.

(b)  Vlada

  1. Vlada se složila da je član 10 primenjiv na ovaj predmet i da krivična osuda podnosilaca predstavke predstavlja mešanje u njihovo pravo na slobodu izražavanja propisano u drugom stavu tog člana. Vlada je, međutim, tvrdila da su krivična osuda i izrečena kazna srazmerne legitimnim ciljevima kojima se teži, a time i neophodne u demokratskom društvu.
  2. Vlada je naglasila da su podnosioci predstavke osuđeni za krivično delo izazivanja mržnje prema nacionalnoj ili etničkoj grupi u skladu sa članom 8 Poglavlja 16 Krivičnog zakonika i da je svih petoro sudija Vrhovnog suda zaključilo da je ova kazna propisana zakonom u smislu člana 10, stav 2 Konvencije.
  3. Vlada je takođe tvrdila da mešanje u pravo podnosilaca predstavke na slobodu izražavanja služi legitimnim ciljevima u smislu člana 10, stav 2, sa posebnim naglaskom na „zaštitu ugleda ili prava drugih“, tj. homoseksualaca kao grupe.
  4. Po mišljenju Vlade, nekoliko faktora u ovom slučaju navodi na zaključak da domaći sudovi uživaju posebno široko polje slobodne procene kada razmatraju da li je osuda podnosilaca predstavke srazmerna legitimnim ciljevima kojima se teži. Takođe je tvrdila da te iste faktore treba uzeti u obzir prilikom razmatranja da li je mešanje bilo neophodno u demokratskom društvu.
  5. Vlada je u tom pogledu prvo istakla da se okolnosti ovog predmeta razlikuju od onih koje preovlađuju u nekoliko drugih predmeta u kojima je Sud odlučivao o srazmernosti mera koje predstavljaju mešanje u pravo na slobodu izražavanja zajemčeno članom 10. Mnogi od tih predmeta se tiču osuda novinara i urednika koji su napisali ili objavili „klevetničke“ tvrdnje u novinskim člancima. Vlada je stoga tvrdila da bogata sudska praksa Suda koja insistira na suštinskoj ulozi slobodne štampe kao „čuvara javnosti“ nije neposredno relevantna za ovaj predmet.
  6. Drugo, Vlada je tvrdila da iz sudske prakse Suda sledi da su granice prihvatljive kritike šire kada su u pitanju, na primer, vlade, političari ili slični akteri u javnoj sferi, nego kada su u pitanju privatna lica. Po mišljenju Vlade, ne postoji razlog zbog kojeg od jedne grupe pojedinaca protiv kojih su uperene određene izjave zbog neke njihove zajedničke osobine, po kojoj se razlikuju od ostalih pojedinaca – na primer, seksualne orijentacije ili veroispovesti – treba očekivati da imaju veći stepen tolerancije od jednog jedinog pojedinca u istoj situaciji.
  7. Treće, Vlada je tvrdila da treba napraviti određenu razliku između ovog predmeta i predmeta koji se tiču političkog govora i izjava datih u okviru političke rasprave, kada je sloboda izražavanja od najvećeg značaja i nema mnogo mesta za njena ograničenja. Razlog leži u činjenici da su leci deljeni u školi, to jest, u sredini koja je relativno zaštićena od političkih akcija stranih lica.
  8. Četvrto, Vlada je istakla da je Sud ranije naglasio da je teško uspostaviti ravnotežu između pojedinačnih interesa zaštićenih Konvencijom koji mogu biti međusobno suprotstavljeni, i da Vlade ugovornice moraju imati široko polje slobodne procene u tom pogledu.
  9. Vlada je takođe tvrdila da ishod postupaka pred domaćim sudovima – gde je Okružni sud osudio podnosioce predstavke, da bi ih Apelacioni sud oslobodio krivice, a zatim troje od petoro sudija Vrhovnog suda ponovo osudilo pozivajući se, između ostalog, na član 10, stav 2 Konvencije – jasno pokazuje da je zadatak uspostavljanja ravnoteže između različitih interesa koji se pojavljuju u ovom slučaju i tumačenja švedskog krivičnog zakonodavstva u svetlu Konvencije i sudske prakse Suda u ovom predmetu bio izuzetno težak i delikatan. Tvrdila je da su nacionalne vlasti, zbog svog neposrednog i stalnog kontakta sa ključnim društvenim grupama u svojim zemljama, u takvim okolnostima u boljem položaju nego međunarodne sudije da daju mišljenje o tačnom sadržaju pojma „zaštite ugleda ili prava drugih“ kao i da ocenjuju da li određena mera predstavlja neopravdano mešanje u pravo na slobodu izražavanja iz člana 10, stav 2.
  10. Vlada je zatim naglasila da su domaći sudovi pažljivo i iscrpno ispitali zahteve Konvencije i sudsku praksu Suda i sproveli test srazmernosti koji je bio u potpunosti u skladu sa standardima koje je postavila Konvencija i načelima sadržanim u članu 10.

(c)  Intervencija trećih lica

  1. Organizacije INTERIGHTS (Međunarodni centar za pravnu zaštitu ljudskih prava) i Međunarodna komisija pravnika su se u svom podnesku pozvale na sudsku praksu Suda i tvrdile sledeće.
  2. Uprkos preovlađujućem homofobičnom govoru mržnje, ni na evropskom ni na međunarodnom političkom nivou nisu usvojeni konkretni standardi u cilju rešavanja ovog problema. Premda Sud ima razvijenu sudsku praksu u pogledu dozvoljenih ograničenja slobode izražavanja, on nije imao priliku da razvije sveobuhvatan pristup govoru mržnje uperenom protiv nekog lica ili grupe lica zbog njihove seksualne orijentacije. Sud je, međutim, više puta zaključivao da je diskriminacija po osnovu seksualne orijentacije jednako ozbiljna kao i diskriminacija po osnovu „rase, porekla ili boje kože“ ili pola. Sud je takođe utvrdio da zakoni koji se tiču seksualnih odnosa između osoba istog pola, uzrasta u kom osobe mogu slobodno odlučivati o stupanju u polne odnose, služenja vojske, usvajanja dece, starateljstva nad detetom i nasleđivanja, a koji su diskriminatorni po osnovu seksualne orijentacije, nisu u saglasnosti sa Konvencijom.
  3. Sredstvo komunikacije predstavlja relevantan faktor kada Sud stigne do analize „srazmernosti“ shodno članu 10, stav 2 Konvencije, jer je uticaj govora srazmeran veličini publike do koje bi mogao dopreti. Sledi da je, kada osporeni govor dopire to šire publike, neophodan veći oprez prilikom njegovog korišćenja. Međutim, kao što je Sud primetio, kada su u pitanju deca i adolescenti, određene restriktivne mere mogu biti neophodne kako bi se sprečili pogubni efekti na moral ove grupe.
  4. Ovaj predmet pruža Sudu priliku da učvrsti svoj pristup govoru mržnje uperenom protiv neke osobe ili grupe osoba zbog njihove seksualne orijentacije i da ga razradi na način koji će obezbediti da su one zaštićene od štetnih efekata takvog izražavanja. Moguće je povući jasnu analogiju između rasizma i ksenofobije – koje su bile predmet velikog dela jurisprudencije Suda – i seksualne orijentacije.
  5. Prema seksualnoj orijentaciji treba postupati na isti način kao i prema kategorijama kao što su rasa, etnicitet i veroispovest, koji su obično pokriveni zakonima o govoru mržnje i zločinima iz mržnje, jer seksualna orijentacija predstavlja karakteristiku koja je od osnovnog značaja za samosvest neke osobe. Štaviše, ona se koristi kao oznaka grupnog identiteta.
  6. Kada je određena grupa izdvojena kao meta viktimizacije i diskriminacije, zakoni o govoru mržnje treba da štite one karakteristike koje su od suštinskog značaja za identitet osobe i koje služe kao dokaz pripadništva određenoj grupi. Ograničenja slobode izražavanja stoga moraju biti dozvoljena u slučajevima kada je cilj govora da unizi, uvredi ili raspiruje mržnju prema nekoj osobi ili grupi osoba zbog njihove seksualne orijentacije, dok god su takva ograničenja u skladu sa čvrsto uspostavljenim načelima Suda.

2.  Ocena Suda

  1. Sud zaključuje, a po ovom pitanju se stranke slažu, da osuda podnosilaca predstavke predstavlja mešanje u slobodu izražavanja zajemčenu članom 10, stav 1 Konvencije.
  2. Takvo mešanje predstavlja kršenje Konvencije ako ne ispunjava zahteve iz člana 10, stav 2. Stoga treba utvrditi da li je ono bilo „propisano zakonom“, da li je imalo za cilj ostvarenje jednog ili više legitimnih ciljeva navedenih u tom stavu i da li je bilo „neophodno u demokratskom društvu“ kako bi ti ciljevi bili ostvareni.

(a)  Zakonitost i legitimni cilj

  1. Sud primećuje da su podnosioci predstavke osuđeni za izazivanje mržnje prema nacionalnoj ili etničkoj grupi u skladu sa članom 8 Poglavlja 16 švedskog Krivičnog zakonika (vidi stav 18 gore) koje je u vreme navodnog krivičnog dela obuhvatalo izjave kojima se pretilo ili izražavao prezir prema grupi ljudi u vezi sa njihovom seksualnom orijentacijom. Sud stoga smatra da je osporeno mešanje bilo dovoljno jasno i predvidljivo i stoga „propisano zakonom“ u smislu Konvencije. Sud dalje smatra da je mešanje služilo legitimnom cilju, naime „zaštiti ugleda i prava drugih“ u smislu člana 10, stav 2 Konvencije.

(b)  Neophodnost mešanja

  1. Preostaje da Sud razmotri da li je mešanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“.
  2. Test „neophodnosti u demokratskom društvu“ nalaže da Sud utvrdi da li se mešanje na koje se podnosioci predstavke žale odgovara na „goruću društvenu potrebu“. U tom pogledu, države ugovornice uživaju polje slobodne procene kada ocenjuju da li postoji takva potreba, ali ono ide ruku pod ruku sa evropskim nadzorom, koji obuhvata kako zakonodavstvo tako i odluke u kojima je primenjeno, čak i one koje donosi nezavisni sud. Sud je stoga ovlašćen da donese konačnu odluku o tome da li je neko „ograničenje“ u skladu sa slobodom izražavanja zaštićenom članom 10 (vidi, među drugim merodavnim dokumentima, predmet Pedersen i Badsgard protiv Danske (Pedersen and Baadsgaard v. Denmark) [GC], br. 49017/99, stav 68, ECHR 2004-XI).
  3. Prilikom razmatranja odluka nacionalnih vlasti u vezi sa članom 10 donetih shodno njihovom polju slobodne procene, Sud mora da utvrdi, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, uključujući i sadržaj komentara zbog kojih su podnosioci predstavke osuđeni i kontekst u kojem su ih dali, da li je mešanje u pitanju bilo „srazmerno“ legitimnom cilju kojem se teži i da li su razlozi na koje se vlasti pozivaju kako bi opravdale mešanje „relevantni i dovoljni“ (vidi, među drugim merodavnim dokumentima, gorenavedeni predmet Pedersen i Badsgard, st. 69 i 70, i predmet Kobenter and Standard Verlags GmbH protiv Austrije (Kobenter and Standard Verlags GmbH v. Austria), br. 60899/00, stav 29, presuda od 2. novembra 2006).
  4. Sud zatim ponavlja da se sloboda izražavanja odnosi ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje nailaze na odobravanje ili ravnodušnost ili se ne smatraju uvredljivim, već i na one koje vređaju, šokiraju ili uznemiruju. Kao što član 10 predviđa, ova sloboda je podložna izuzecima, koji, međutim, moraju biti strogo određeni, a potreba za bilo kakvim ograničenjima mora biti dokazana na ubedljiv način (vidi, među drugim merodavnim dokumentima, gorenavedeni predmet Pedersen i Badsgard, stav 71).
  5. Sud primećuje da su podnosioci predstavke delili letke sa ciljem pokretanja rasprave o nepostojanju objektivnosti u obrazovanju u švedskim školama. Sud se slaže sa Vrhovnim sudom da, čak i ako se ovaj razlog oceni kao prihvatljiv, treba obratiti pažnju na formulacije u lecima. Sud primećuje da je, prema lecima, homoseksualnost „devijantna seksualna sklonost“ koja ima „moralno destruktivan efekat na samu suštinu društva“. U lecima se takođe tvrdilo da je homoseksualnost jedan od glavnih razloga širenja HIVa i side i da „homoseksualni lobi“ pokušava da umanji značaj pedofilije. Po mišljenju Suda, iako ovi iskazi ne preporučuju neposredno pojedincima da čine dela iz mržnje, oni predstavljaju ozbiljne i tendenciozne tvrdnje.
  6. Štaviše, Sud ponavlja da raspirivanje mržnje ne obuhvata nužno poziv na čin nasilja ili druga krivična dela. Napadi na lica počinjeni vređanjem, ismevanjem ili klevetanjem određenih grupa stanovništva mogu biti dovoljni kako bi se vlasti opredelile za suzbijanje rasističkog govora uprkos slobodi izažavanja koja se ostvaruje na neodgovoran način (vidi predmet Fere protiv Belgije (Féret v. Belgium), br. 15615/07, stav 73, 16. juli 2009). Sud u tom pogledu naglašava da je diskriminacija po osnovu seksualne orijentacije podjednako ozbiljna kao i diskriminacija zasnovana na „rasi, poreklu ili boji kože“ (vidi, između ostalog, predmet Smit i Grejdi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (Smith and Grady v. the United Kingdom), br. 33985/96 i 33986/96, stav 97, ECHR 1999-VI).
  7. Sud uzima u obzir da su leci ostavljeni u ormarićima mladih ljudi koji su u osetljivom uzrastu i koji nisu imali nikakve mogućnosti da odbiju da ih prime (vidi mutatis mutandis, predmet Hendisajd protiv Ujedinjenog kraljevstva (Handyside v. the United Kingdom), 7. decembar 1976, stav 52, Serija A br. 24). Štaviše, leci su deljeni u školi koju nijedan od podnosilaca predstavke nije pohađao i kojoj nisu imali slobodan pristup.
  8. Razmatrajući pristup domaćih sudova prilikom odlučivanja o postojanju „goruće društvene potrebe“ i razloge na koje su se vlasti pozvale kako bi opravdale mešanje, Sud primećuje sledeće. Vrhovni sud je priznao pravo podnosilaca predstavke da izražavaju svoje ideje ali je istovremeno naglasio da ljudi pored sloboda i prava imaju i obaveze; jedna od tih obaveza je da u najvećoj mogućoj meri izbegavaju izjave koje neopravdano vređaju druge i predstavljaju napad na njihova prava. Vrhovni sud je zatim zaključio da su izjave u lecima bile bespotrebno uvredljive. Takođe je naglasio da su podnosioci predstavke letke ostavili u ili na đačkim ormarićima, čime su ih nametnuli tim đacima. Odmerivši relevantne okolnosti, Vrhovni sud nije utvrdio da postoji ijedan razlog zbog kojeg ne bi trebalo da primeni odgovarajući član Krivičnog zakonika.
  9. Konačno, priroda i ozbiljnost izrečenih kazni takođe predstavlja značajan činilac koji treba uzeti u obzir prilikom procene srazmernosti mešanja u slobodu izražavanja (vidi predmete Sejlan protiv Turske (Ceylan v. Turkey) [GC], br. 23556/94, stav 37, ECHR 1999-IV; Tamer protiv Estonije (Tammer v. Estonia), br. 41205/98, stav 69, ECHR 2001-I; i Skajka protiv Poljske (Skaÿka v. Poland),br. 43425/98, st. 41-42, 27. maj, 2003). Sud primećuje da podnosioci predstavke nisu osuđeni na kazne zatvora premda krivično delo za koje su osuđeni predviđa kaznu do dve godine zatvora. Trojici je, međutim, izrečena uslovna kazna zatvora i novčane kazne u iznosu od približno 200 do 2.000 EUR, dok je četvrti podnosilac predstavke osuđen na uslovno odlaganje krivičnog gonjenja. Sud ne smatra da su ove kazne preterane u datim okolnostima.
  10. Uzimajući gorenavedeno u obzir, Sud smatra da osuda podnosilaca predstavke i kazne koje su im izrečene nisu bile nesrazmerne legitimnom cilju kojem se teži i da su obrazloženja koje je Vrhovni sud dao kako bi opravdao te mere bila relevantna i dovoljna. Stoga se razumno može smatrati da je mešanje nacionalnih vlasti u ostvarenje prava podnosilaca predstavke na slobodu izražavanja bilo neophodno u demokratskom društvu radi zaštite ugleda i prava drugih.
  11. Gorenavedeni razlozi su bili dovoljni da omoguće Sudu da zaključi da ova predstavka ne ukazuje na povredu člana 10 Konvencije.

II.  NAVODNA POVREDA ČLANA 7 KONVENCIJE

  1. Podnosioci predstavke su se žalili da su osuđeni za krivično delo koje nije propisano zakonom. Pozvali su se na član 7, čiji relevantni deo predviđa:

„Niko se ne može smatrati krivim za krivično delo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vreme kada je izvršeno, nije predstavljalo krivično delo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. ... „

  1. Imajući u vidu zaključak u vezi sa članom 10 da je mera na koju su se podnosioci predstavke žalili bila „propisana zakonom“ u smislu Konvencije (vidi stav 49 gore), Sud zaključuje da ovaj deo predstavke treba proglasiti neprihvatljivim kao očigledno neosnovan prema članu 35, st. 3 a) i 4 Konvencije.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Proglašava pritužbu o povredi člana 10 prihvatljivom a ostatak predstavke neprihvatljivom;

  2. Zaključuje jednoglasno da nije bilo povrede člana 10 Konvencije.

 

Sačinjeno na engleskom i dostavljeno u pisanom obliku 9. februara 2012, u skladu sa pravilom 77, st. 2 and 3 Poslovnika Suda.

Klaudija Vesterdik                                    Din Špilman

sekretar                                                     predsednik

 

Shodno članu 45, stav 2 Konvencije i pravilu 74, stav 2 Poslovnika Suda, ovoj presudi su pripojena sledeća izdvojena mišljenja:

(a)     Saglasno mišljenje sudije Špilmana kojem se pridružila sudija Nusberger;

(b)     Saglasno mišljenje sudije Zupančič;

(c)     Saglasno mišljenje sudije Judkivske kojem se pridružio sudija Viliger.

D.Š. K.V.

 

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

Ovaj prevod je realizovan uz podršku Fondacije za ljudska prava Saveta Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund). 

 

 

 

FIFTH SECTION

CASE OF VEJDELAND AND OTHERS v. SWEDEN

(Application no. 1813/07)

JUDGMENT

STRASBOURG 

9 February 2012

FINAL

09/05/2012

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Vejdeland v. Sweden,

The European Court of Human Rights (Fifth Section), sitting as a Chamber composed of:

Dean Spielmann, President,
Elisabet Fura,
Karel Jungwiert,
Boštjan M. Zupančič,
Mark Villiger,
Ganna Yudkivska,
Angelika Nußberger, judges,
and Claudia WesterdiekSection Registrar,

Having deliberated in private on 10 January 2012,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 1813/07) against the Kingdom of Sweden lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by four Swedish nationals, Mr Tor Fredrik VejdelandMr Mattias Harlin, Mr Björn Täng and Mr Niklas Lundström (“the applicants”), on 4 January 2007.

2.  The applicants were represented by Mr N. Uggla, a lawyer practising in StockholmThe Swedish Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs A. Ermanof the Ministry for Foreign Affairs.

3.  The applicants alleged that the Supreme Court judgment of 6 July 2006 constituted a violation of their freedom of expression under Article 10 of the Convention. They further submitted that they were punished without law in violation of Article 7 of the Convention.

4.  On 27 November 2008 the President of the Third Section decided to give notice of the application to the Government.

5.  The application was later transferred to the Fifth Section of the Court, following the re-composition of the Courts sections on 1 February 2011. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

6.  In addition to written observations by the applicants and the Government, third-party comments were received jointly from the International Centre for the Legal Protection of Human Rights and the International Commission of Jurists, whom the President had authorised to intervene in the written procedure (Article 36 § 2 of the Convention).

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

7.  The applicants were born in 1978, 1981, 1987 and 1986 respectively. The first applicant lives in Gothenburg and the other applicants live in Sundsvall.

8.  In December 2004 the applicants, together with three other persons, went to an upper secondary school (gymnasieskola) and distributed approximately a hundred leaflets by leaving them in or on the pupils lockers. The episode ended when the schools principal intervened and made them leave the premises. The originator of the leaflets was an organisation called National Youth and the leaflets contained, inter alia, the following statements:

Homosexual Propaganda (Homosexpropaganda)

In the course of a few decades society has swung from rejection of homosexuality and other sexual deviances (avarter) to embracing this deviant sexual proclivity (böjelse). Your anti-Swedish teachers know very well that homosexuality has a morally destructive effect on the substance of society (folkkroppen) and will willingly try to put it forward as something normal and good.

-- Tell them that HIV and AIDS appeared early with the homosexuals and that their promiscuous lifestyle was one of the main reasons for this modern-day plague gaining a foothold.

-- Tell them that homosexual lobby organisations are also trying to play down (avdramatisera) paedophilia, and ask if this sexual deviation (sexuella avart) should be legalised.

9.  For distributing the leaflets, the applicants were charged with agitation against a national or ethnic group (hets mot folkgrupp).

10.  The applicants disputed that the text in the leaflets expressed contempt for homosexuals and claimed that, in any event, they had not intended to express contempt for homosexuals as a group. They stated that the purpose of their activity had been to start a debate about the lack of objectivity in the education dispensed in Swedish schools.

11.  On 11 July 2005 the District Court (tingsrätten) of Bollnäs found that the statements in the leaflets had clearly gone beyond what could be considered an objective discussion of homosexuals as a group and that the applicants intention had been to express contempt for homosexuals. It therefore convicted the applicants of agitation against a national or ethnic group, and sentenced the first and second applicants to two months imprisonment, the third applicant to a suspended sentence (villkorlig dom) combined with a fine, and the fourth applicant to probation (skyddstillsyn) combined with 40 hours of community service.

12.  The applicants as well as the prosecutor appealed against the judgment to the Court of Appeal (hovrätten) for Southern Norrland. The applicants requested the court to reject the charges, to consider the criminal act minor, or at least to reduce the punishments. The prosecutor appealed as regards the first three applicants, requesting the court to consider the criminal act to be aggravated or at least to increase the punishments.

13.  On 14 December 2005 the Court of Appeal, referring to the Supreme Courts judgment of 29 November 2005 in the case NJA 2005 p. 805 (see below under “Relevant domestic law and practice”), rejected the charges against the applicants on the ground that a conviction would amount to a violation of their right to freedom of expression as guaranteed by the Convention.

14.  The Office of the Prosecutor-General (Riksåklagaren) appealed against the judgment to the Supreme Court (Högsta domstolen) and requested it to convict the applicants of agitation against a national or ethnic group, arguing that it would not amount to a violation of Article 10 of the Convention in the circumstances of the present case. The applicants disputed the appeal.

15.  On 6 July 2006 the Supreme Court convicted the applicants of agitation against a national or ethnic group. The majority of judges (three out of five) first considered decisive for the outcome of the case whether the interference with the applicants freedom tdistribute the leaflets could be considered necessary in a democratic society and whether the interference with their freedom of expression could be deemed proportionate to the aim of protecting the group of homosexuals from the violation that the content of the leaflets constituted. The majority then held:

“In the light of the case-law of the European Court of Human Rights regarding Article 10, in the interpretation of the expression “contempt” in the provision regarding incitement against a group, a comprehensive assessment of the circumstances of the case should be made, where, in particular, the following should be considered. The handing out of the leaflets took place at a school. The accused did not have free access to the premises, which can be considered a relatively sheltered environment as regards the political actions of outsiders. The placement of the leaflets in and on the pupils lockers meant that the young people received them without having the possibility to decide whether they wanted to accept them or not. The purpose of the handing out of the leaflets was indeed to initiate a debate between pupils and teachers on a question of public interest, namely the objectivity of the education in Swedish schools, and to supply the pupils with arguments. However, these were formulated in a way that was offensive and disparaging for homosexuals as a group and in violation of the duty under Article 10 to avoid as far as possible statements that are unwarrantably offensive to others thus constituting an assault on their rights, and without contributing to any form of public debate which could help to further mutual understanding. The purpose of the relevant sections in the leaflets could have been achieved without statements that were offensive to homosexuals as a group. Thus, the situation was in part different from that in NJA 2005 p. 805, where a pastor made his statements before his congregation in a sermon based on certain biblical quotations. The above-mentioned reasons taken together lead to the conclusion that Chapter 16, Article 8 of the Penal Code, interpreted in conformity with the Convention, permits a judgment of conviction, given the present circumstances of this case.

16.  The minority (two judges) found that convicting the applicants would not be proportionate to the aims pursued and would therefore be in violation of Article 10 of the Convention. Hence, the minority wanted to acquit the applicants but gave separate reasons for this conclusion, at least in partOne of them was of the view that the prosecution was not formulated in such a way that the Supreme Court could take into consideration that the leaflets had been distributed at a school and addressed to the pupils, while the other found it natural that the leaflets had been aimed at pupils and agreed with the majority that an overall assessment of the circumstances had to be made.

17.  The first three applicants were given suspended sentences combined with fines ranging from SEK 1,800 (approximately 200 euros (EUR)) to SEK 19,000 (approximately EUR 2,000) and the fourth applicant was sentenced to probation.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

18.  Chapter 16, Article 8 of the Penal Code (Brottsbalken, SFS 1962:700) provides that a person who, in a disseminated statement or communication, threatens or expresses contempt for a national, ethnic or other such group of persons with allusion to race, colour, national or ethnic origin, religious beliefs or sexual orientation, should be convicted of agitation against a national or ethnic group. The offence carries a penalty of up to two years imprisonment. If the offence is considered minor the penalty is a fine, and if it is considered to be aggravated the penalty is imprisonment for no less than six months and no more than four years.

19.  Agitation against homosexuals as a group was made a criminal offence by an amendment of the law that came into effect on 1 January 2003. According to the preparatory work on that amendment, as reproduced in Government Bill 2001/02:59 (pp. 32-33), homosexuals constitute an exposed group which is often subjected to criminal acts because of their sexual orientation, and national socialist and other racist groups agitate against homosexuals and homosexuality as part of their propaganda. The preparatory work also stated that there were good reasons to assume that the homophobic attitude that had caused certain offenders to attack individuals on account of their sexual orientation derived from the hate, threat and inflammatory propaganda against homosexuals as a group that was spread by the majority of Nazi and other right-wing extremist groups in the country.

20.  The Supreme Court, in its judgment of 29 November 2005 (case NJA 2005 p. 805) concerning statements made by a pastor during a sermon which were deemed to have expressed contempt for homosexuals as a group within the meaning of Chapter 16, Article 8 of the Penal Code, considered that the legislation was in accordance with the Convention. However, the Supreme Court found that, the word “contempt” in the provision regarding incitement against a group had to be interpreted more restrictively than the preparatory work appeared to indicate if an application of the provisions that was in line with the Convention was to be achieved. The Supreme Court then found that an application of the provision that was in line with the Convention would not permit a judgment convicting the defendant, given the circumstances of the case, and rejected the charges.

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

21.  The applicants complained that the judgment of the Supreme Court constituted a violation of their freedom of expression as protected by Article 10 of the Convention, which reads, in its relevant parts, as follows:

“1.  Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. ...

2.  The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, ... for the protection of the reputation or rights of others, ...

A.  Admissibility

22.  The Court notes that this part of the application is not manifestly illfounded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The submissions of the parties

(a)  The applicants

23.  The applicants maintained that their conviction constituted an unjustified interference with their right to freedom of expression under Article 10 § of the Convention.

24.  They also argued, albeit in conjunction with their complaint under Article 7, that the law on agitation against a national or ethnic group was so unclear that it was not possible for them to ascertain whether or not their act was criminal.

25.  Further, in the applicants view, the text in the leaflets was not disparaging or insulting to homosexuals and hence could not justify a restriction of their right to freedom of expression pursuant to Article 10 § 2.

26.  The applicants contended that the wording in the leaflets was not hateful and did not encourage anyone to commit hateful acts. In their view, the leaflets rather encouraged the pupils to discuss certain matters with their teachers and provided them with arguments to use in these discussions.

27.  They further submitted that freedom of speech should be limited only in its content and not as regards how and where it was exercised, pointing out that they were found guilty for agitation against a national or ethnic group and not for trespassing or littering.

28.  In this connection they did not consider Swedish schools to be relatively sheltered from the political actions of outsiders. On the contrary, they alleged that Swedish schools had a tradition of letting political youth parties spread their messages, especially during election years.

29.  The applicants further stated that the pupils at the school in question were between the ages of 16 and 19 and hence of an age to understand the content of the leaflets.

30.  Lastlythey emphasised that their case should be compared to the Swedish case NJA 2005 p. 805, in which a pastor who had offended homosexuals in a sermon was acquitted by the Supreme Court of agitation against a national or ethnic group with reference to Articles 9 and 10 of the Convention.

(b)  The Government

31.  The Government agreed that Article 10 of the Convention was applicable to the present case and that the criminal conviction of the applicants constituted an interference with their right to freedom of expression as prescribed under the second section of that Article. However, the Government submitted that the criminal conviction and the sentence imposed were proportionate to the legitimate aims pursued, and thus necessary in a democratic society.

32.  The Government stressed that the applicants were convicted of the crime of agitation against a national or ethnic group, in accordance with Chapter 16 Section 8 of the Penal Code, and that all five justices of the Supreme Court reached the conclusion that this penalty was prescribed by law within the meaning of Article 10 § 2 of the Convention.

33.  The Government also contended that the interference with the applicants right to freedom of expression served legitimate aims within the meaning of Article 10 § 2, with particular emphasis on “the protection of the reputation or rights of others”, that is, homosexuals as a group.

34.  In the Governments opinion several factors in the present case called for the conclusion that the domestic courts enjoyed a particularly wide margin of appreciation when examining the issue of whether the applicants conviction was proportionate to the legitimate aims pursued. They also argued that the same factors should be taken into account when examining whether the interference was necessary in a democratic society.

35.  In this regard, the Government first pointed out that the circumstances of the present case differed from those prevailing in several of the cases where the Court had ruled on the proportionality of measures interfering with the right to freedom of expression under Article 10. Many of those cases had dealt with the conviction of journalists and editors who had written or published “defamatory” statements in newspaper articles. The Government thus submitted that the Courts abundant case-law insisting on the essential role of a free press and of the press as a “public watchdog” was not of immediate relevance to the present case.

36.  Secondly, the Government argued that it followed from the Courts case-law that the limits of acceptable criticism were wider as regards, for example, governments, politicians or similar actors in the public domain than for private individuals. In the Governments view, there was no reason why a group of individuals targeted by certain statements owing to a common denominator which distinguished them from other individuals – for example regarding sexual orientation or religion – should be required to display a greater degree of tolerance than a single individual in the equivalent situation.

37.  Thirdly, the Government maintained that a certain distinction should be made between the present case and cases dealing with the area of political speech and statements made in the course of a political debate, where freedom of expression was of the utmost importance and there was little scope for restrictions. The reason for this was that the leaflets were distributed in a school, that is, an environment relatively sheltered from the political actions of outsiders.

38.  Fourthly, the Government stressed that the Court had emphasised that balancing individual interests protected under the Convention that might well be contradictory was a difficult matter, and that Contracting States must have a broad margin of appreciation in this regard.

39.  The Government also argued that the outcome of the domestic proceedings – where the applicants were convicted by the District Court, acquitted by the Court of Appeal and convicted again by three out of five justices of the Supreme Court with reference to, inter alia, Article 10 § 2 of the Convention – clearly showed that the task of balancing the different interests involved and interpreting Swedish criminal legislation in the light of the Convention and the Courts case-law had proved particularly difficult and delicate in the present case. They contended that in these circumstances the national authorities, by reason of their direct and continuous contact with the vital forces of their countries, were in a better position than international judges to give an opinion on the exact content of the concept “the protection of the reputation or rights of others” and to assess whether a particular measure would constitute an unjustified interference with the right to freedom of expression under Article 10 § 2.

40.  The Government further emphasised that the domestic courts had made a careful and thorough investigation of the requirements of the Convention and the Courts case-law and had carried out a proportionality test in full conformity with the standards set by the Convention and the principles embodied in Article 10.

(c)  The third-party intervener

41.  INTERIGHTS (the International Centre for the Legal Protection of Human Rights) and the International Commission of Jurists, referring to the Courts case-law, inter aliasubmitted the following.

42.  Despite the prevalence of homophobic hate speech, there has been a failure to adopt particularised standards to address the problem, at both the European and the international political level. While the Court has welldeveloped case-law with respect to permissible restrictions on freedom of expression, it has not had the opportunity to develop a comprehensive approach to hate speech directed against a person or class of persons because of their sexual orientation. The Court has, however, repeatedly held that discrimination based on sexual orientation is as serious as discrimination based on “race, origin or colour” or sex. The Court has also found incompatible with the Convention laws concerning same-sex conduct, the age of consent, military service, adoption, child custody and inheritance that discriminate on the basis of sexual orientation.

43.  When the Court comes to the “proportionality” analysis under Article 10 § 2 of the Convention, the means of communication is a relevant factor, since the impact of speech is proportional to the size of the audience it is likely to reach. It follows that when the impugned speech reaches a wider audience more caution is demanded in using that means of communication. However, as the Court has noted, where children and adolescents are concerned certain restrictive measures may be necessary to prevent pernicious effects on the morals of that group.

44.  The present case provides an opportunity for the Court to consolidate an approach to hate speech directed against a person or class of persons because of their sexual orientation that is elaborated in such a way so as to ensure that they are protected from the harmful effects of such expression. A clear analogy can be drawn between racism and xenophobia – which have been the subject matter of much of the Courts jurisprudence – and sexual orientation.

45.  Sexual orientation should be treated in the same way as categories such as race, ethnicity and religion which are commonly covered by hate-speech and hate-crime laws, because sexual orientation is a characteristic that is fundamental to a persons sense of self. It is, moreover, used as a marker of group identity.

46.  When a particular group is singled out for victimisation and discrimination, hate-speech laws should protect those characteristics that are essential to a persons identity and that are used as evidence of belonging to a particular group. Restrictions on freedom of expression must therefore be permissible in instances where the aim of the speech is to degrade, insult or incite hatred against persons or a class of person on account of their sexual orientation, so long as such restrictions are in accordance with the Courts well-established principles.

2.  The Courts assessment

47.  The Court finds, and this is common ground between the parties, that the applicants conviction amounted to an interference with their freedom of expression as guaranteed by Article 10 § 1 of the Convention.

48.  Such an interference will infringe the Convention if it does not meet the requirements of Article 10 § 2. It should therefore be determined whether it was “prescribed by law”, whether it pursued one or more of the legitimate aims set out in that paragraph and whether it was “necessary in a democratic society” in order to achieve those aims.

(a)  Lawfulness and legitimate aim

49.  The Court observes that the applicants were convicted of agitation against a national or ethnic group in accordance with Chapter 16, Article 8 of the Swedish Penal Code (see paragraph 18 above), which at the time of the alleged crime included statements that threatened or expressed contempt for a group of people with reference to their sexual orientation. The Court hence considers that the impugned interference was sufficiently clear and foreseeable and thus “prescribed by law” within the meaning of the Convention. The Court further considers that the interference served a legitimate aim, namely “the protection of the reputation and rights of others”, within the meaning of Article 10 § 2 of the Convention.

(b)  Necessity of the interference

50.  It remains for the Court to consider whether the interference was “necessary in a democratic society”.

51.  The test of “necessity in a democratic society” requires the Court to determine whether the interference complained of corresponded to a “pressing social need”. In this respect, the Contracting States enjoy a margin of appreciation in assessing whether such a need exists, but it goes hand in hand with a European supervision, embracing both the legislation and the decisions applying it, even those given by an independent court. The Court is therefore empowered to give the final ruling on whether a “restriction” is reconcilable with freedom of expression as protected by Article 10 (see, among other authorities, Pedersen and Baadsgaard v. Denmark [GC], no. 49017/99, § 68, ECHR 2004XI).

52.  In reviewing under Article 10 the decisions taken by the national authorities pursuant to their margin of appreciation, the Court must determine, in the light of the case as a whole, including the content of the comments held against the applicants and the context in which they made them, whether the interference at issue was “proportionate” to the legitimate aim pursued and whether the reasons adduced by them to justify the interference are “relevant and sufficient” (see, among other authorities, Pedersen and Baadsgaard, cited above, §§ 69 and 70, and Kobenter and Standard Verlags GmbH v. Austria, no. 60899/00, § 29, 2 November 2006).

53.  The Court further reiterates that freedom of expression is applicable not only to “information” or “ideas” that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb. As set forth in Article 10, this freedom is subject to exceptions, which must, however, be construed strictly, and the need for any restrictions must be established convincingly (see, among other authorities, Pedersen and Baadsgaard, cited above, § 71).

54.  The Court notes that the applicants distributed the leaflets with the aim of starting a debate about the lack of objectivity of education in Swedish schools. The Court agrees with the Supreme Court that even if this is an acceptable purposeregard must be paid to the wording of the leaflets. The Court observes that, according to the leaflets, homosexuality was “a deviant sexual proclivity” that had a morally destructive effect on the substance of society. The leaflets also alleged that homosexuality was one of the main reasons why HIV and AIDS had gained foothold and that the “homosexual lobby” tried to play down paedophilia. In the Courts opinion, although these statements did not directly recommend individuals to commit hateful acts, they are serious and prejudicial allegations.

55.  Moreover, the Court reiterates that inciting to hatred does not necessarily entail a call for an act of violence, or other criminal acts. Attacks on persons committed by insulting, holding up to ridicule or slandering specific groups of the population can be sufficient for the authorities to favour combating racist speech in the face of freedom of expression exercised in an irresponsible manner (see Féret v. Belgiumno. 15615/07, § 7316 July 2009). In this regard, the Court stresses that discrimination based on sexual orientation is as serious as discrimination based on “race, origin or colour” (see, inter aliaSmith and Grady v. the United Kingdom, nos. 33985/96 and 33986/96, § 97, ECHR 1999VI).

56.  The Court also takes into consideration that the leaflets were left in the lockers of young people who were at an impressionable and sensitive age and who had no possibility to decline to accept them (see, mutatis mutandisHandyside v. the United Kingdom, 7 December 1976, § 52, Series A no. 24). Moreover, the distribution of the leaflets took place at a school which none of the applicants attended and to which they did not have free access.

57.  In considering the approach of the domestic courts when deciding whether a “pressing social need” existed, and the reasons the authorities adduced to justify the interference, the Court observes the following. The Supreme Court acknowledged the applicants right to express their ideas while at the same time stressing that along with freedoms and rights people also have obligations; one such obligation being, as far as possible, to avoid statements that are unwarrantably offensive to others, constituting an assault on their rights. The Supreme Court thereafter found that the statements in the leaflets had been unnecessarily offensive. It also emphasised that the applicants had left the leaflets in or on the pupils lockers, thereby imposing them on the pupils. Having balanced the relevant considerations, the Supreme Court found no reason not to apply the relevant Article of the Penal Code.

58.  Finally, an important factor to be taken into account when assessing the proportionality of an interference with freedom of expression is the nature and severity of the penalties imposed (see Ceylan v. Turkey [GC], no. 23556/94, § 37, ECHR 1999-IV; Tammer v. Estonia, no. 41205/98, § 69, ECHR 2001-I; and Skaÿka v. Poland, no. 43425/98, §§ 4142, 27 May 2003). The Court notes that the applicants were not sentenced to imprisonment, although the crime of which they were convicted carries a penalty of up to two years imprisonment. Instead, three of them were given suspended sentences combined with fines ranging from approximately EUR 200 to EUR 2,000, and the fourth applicant was sentenced to probation. The Court does not find these penalties excessive in the circumstances.

59.  Having regard to the foregoing, the Court considers that the conviction of the applicants and the sentences imposed on them were not disproportionate to the legitimate aim pursued and that the reasons given by the Supreme Court in justification of those measures were relevant and sufficient. The interference with the applicants exercise of their right to freedom of expression could therefore reasonably be regarded by the national authorities as necessary in a democratic society for the protection of the reputation and rights of others.

60.  The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that the application does not reveal a violation of Article 10 of the Convention.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 7 OF THE CONVENTION

61.  The applicants complained that they were convicted of a crime not prescribed by law. They relied on Article 7 of the Convention, which reads, in so far as relevant, as follows:

“No one shall be held guilty of any criminal offence on account of any act or omission which did not constitute a criminal offence under national or international law at the time when it was committed. ... “

62.  Having regard to the finding under Article 10 that the measure complained of was “prescribed by law” within the meaning of the Convention (see paragraph 49 above), the Court finds that this part of the application should be declared inadmissible as being manifestly ill-founded, pursuant to Article 35 §§ 3 a) and 4 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Declares the complaint under Article 10 admissible and the remainder of the application inadmissible;

2.  Holds unanimously that there has been no violation of Article 10 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 9 February 2012, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Claudia Westerdiek                                      Dean Spielmann
Registrar                                                           President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a)  concurring opinion of Judge Spielmann joined by Judge Nußberger;

(b)  concurring opinion of Judge Zupančič;

(c)  concurring opinion of Judge Yudkivska joined by Judge Villiger.

D.S.
C.W.

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE SPIELMANN JOINED BY JUDGE NUSSBERGER

1.  I have to confess that it is with the greatest hesitation that I voted in favour of finding no violation of Article 10 of the Convention.

2.  As my colleague, Judge András Sajó, pointed out in his dissenting opinion joined to the Féret v. Belgium judgment:

Content regulation and content-based restrictions on speech are based on the assumption that certain expressions go “against the spirit” of the Convention. But “spirits” do not offer clear standards and are open to abuse. Humans, including judges, are inclined to label positions with which they disagree as palpably unacceptable and therefore beyond the realm of protected expression. However, it is precisely where we face ideas that we abhor or despise that we have to be most careful in our judgment, as our personal convictions can influence our ideas about what is actually dangerous.[1]

3.  In paragraph 54 of the judgment the Court elaborates its reasoning step by step, applying for the first time the principles relating to speech offensive to certain groups to speech against homosexuals.

Firstly, the reasoning endorses the position of the Swedish Supreme Court that the aim of starting a debate about the lack of objectivity of education in Swedish schools is an acceptable one.

Secondly, the Court also admits that these statements did not encourage individuals to commit hateful acts.

Thirdly, and relying on the judgment of Féret v. Belgium,[2] the Court then reiterates that inciting to hatred does not necessarily entail a call for an act of violence, or other criminal acts, and that attacks on persons committed by insulting, holding up to ridicule or slandering specific groups of the population can be sufficient for the authorities to favour combating racist speech in the face of freedom of expression exercised in an irresponsible manner.

Finally, the Court extends the findings in Féret to offensive speech directed against homosexuals.

4.  The leaflets at issue undoubtedly contained statements that were totally unacceptable. However, to equate the content of the leaflets to hate speech within the meaning of our case-law needs robust justification. In my opinion, establishing this link by mere reference to the Smith and Grady precedent[3] (paragraph 55 in fine) is not sufficient. Indeed, the offending statements should have been defined more precisely, bearing in mind that, by virtue of Article 17 of the Convention,[4] “hate speech”, in the proper meaning of the term, is not protected by Article 10. A careful, in-depth analysis of the aim of the speech would have been necessary. As already indicated, the Supreme Court considered the aim (starting a debate) as being acceptable.[5] However, the domestic courts should have examined more thoroughly whether behind the apparent aim there was any hidden agenda to degrade, insult or incite hatred against persons or a class of persons on account of their sexual orientation. In the case at hand the Supreme Court, after having admitted that the applicants actions had a legitimate purpose, namely starting a debate on a matter of public concern, characterised the impugned statements, not without contradiction, as being “unnecessarily offensive.” It justified the interference by acknowledging the applicants right to express his ideas, while at the same time stressing that freedoms and rights went hand in hand with obligations; one of which was “to avoid, as far as possible, statements that are unwarrantably offensive to others, constituting an assault on their rights” (paragraph 57 of the judgment).

5.  It is submitted that this is a rather vague test which seems to me to be inconsistent with the traditional and well-established case-law of our Court going back to Handyside,[6] namely that “Freedom of expression constitutes one of the essential foundations of [a democratic] society, one of the basic conditions for its progress and for the development of every man. Subject to paragraph 2 of Article 10, it is applicable not only to "information" or "ideas" that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb the State or any sector of the population. ... [7]

6.  Still, I agreed, albeit very reluctantly, to find no violation because the distribution of the leaflets took place at a school which none of the applicants attended and to which they did not have free access (paragraph 56). Admittedly, the “place of distribution” is neither an incriminating factor, part of the actus reus, nor an aggravating circumstance in Swedish law. However, the factual circumstances of the distribution have an impact regarding the scope of the margin of appreciation in a case where, as is rightly pointed out in paragraph 58, the penalties were not excessive or disproportionate. As highlighted in paragraph 56, the leaflets were in the lockers of young people who were at an impressionable and sensitive age and who had no possibility to decline to accept the leaflets. Noting that members of the LGBT community face deeply rooted prejudices, hostility and widespread discrimination all over Europe,[8] I would like also to mention in this context the Resolution adopted by the Committee of Ministers on 21 October 2009 concerning collective complaint No. 45/2007 and containing the findings of the European Committee of Social Rights recognising that statements of a homophobic nature contribute to an atmosphere of hostility and violence against sexual minorities. Dealing with the provision of sexual and reproductive health education in schools, in its report finding a violation of Article 11 § 2 in the light of the non-discrimination clause of the European Social Charter, the European Committee of Social Rights criticised certain passages in educational materials provided by the state which said that ... [n]owadays it has become evident that homosexual relations are the main culprit for increased spreading of sexually transmitted diseases (e.g. AIDS), or The disease [AIDS] has spread amongst promiscuous groups of people who often change their sexual partners. Such people are homosexuals, because of sexual contacts with numerous partners, drug addicts, because of shared use of infected drug injection equipment, and prostitutes.” It was rightly pointed out that “these statements stigmatise homosexuals and are based upon negative, distorted, reprehensible and degrading stereotypes about the sexual behaviour of all homosexuals.” (Resolution CM/ResChS(2009)7, Collective complaint no. 45/2007 by the International Centre for the Protection of Human Rights (INTERIGHTS) v. Croatia). Moreover, in Recommendation CM/Rec(2010)5 of the Committee of Ministers to member States on measures to combat discrimination on grounds of sexual orientation or gender identity (31 March 2010), specific action to ensure the full enjoyment of human rights by LGBT persons is called for, albeit in accordance with the principles of Article 10 of the Convention,[9] by recognising that non-discriminatory treatment by State-actors, as well as, where appropriate, positive State measures for protection against discriminatory treatment, including by non-State actors, are fundamental components of the international system protecting human rights and fundamental freedoms.

7.  It should also not been forgotten that a real problem of homophobic and transphobic bullying and discrimination in educational settings may justify a restriction of freedom of expression under paragraph 2 of Article 10. Indeed, according to studies carried out across member States and supported by some government research, LGBT students suffer from bullying from both peers and teachers.[10]

8.  It is against this background that I am satisfied, on balance, that the conviction concerning the distribution at a school of leaflets containing statements directed against the homosexual community did not violate Article 10 of the Convention.

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE BOŠTJAN M. ZUPANČIČ

1.  It was with some hesitation that I voted for no violation of Article 10 of the Convention. I would agree with the finding in this case without any impediment were the judgment based predominantly on its paragraph 56. There we maintain that it ought to be considered “that the leaflets were left in the lockers of young people who were at an impressionable and sensitive age and had no possibility to decline to accept them... Moreover, the distribution of the leaflets took place at a school which none of the applicants attended and to which they did not have free access.”

2.  In this respect, the case before us may relevantly be compared to Snyder v. Phelps et al, 562 U.S.___(2011), decided last year by the Supreme Court of the United States. In Snyder an anti-homosexual demonstration far more insensitive than the events in the case at hand took place about 300 metres from the church where the funeral of Mr. Snyders son, Corporal Matthew Snyder, who was killed in Iraq in the line of duty, was taking place. There is no need to repeat here the contents of the offensive picketing signs displayed by the members of the congregation of the Westburo Baptist Church, who were in the habit of picketing military funerals in order to communicate their belief that God hates the United States for its tolerance of homosexuality, particularly in Americas military.

3.  It is interesting to note that the American Supreme Court takes a very liberal position concerning the contents of the controversial messages. That the statement is arguably of inappropriate or controversial character ... is irrelevant to the question of whether it deals with a matter of public concern”[11].In other words, freedom of speech in Snyder – a fortiori as a tort case, not a criminal case – was not to be impeded by considerations of proportionality as long as the statement in question could be “fairly considered as relating to any matter of political, social, or other concern to the community”. “Speech on public issues occupies the highest rank of the hierarchy of First Amendment values, and is entitled to special protection”.[12]

4.  Moreover, the American Supreme Court has set a higher standard for the applicable law in such cases to be facially constitutional. First, it must avoid content discrimination (i.e., the State cannot forbid or prosecute inflammatory speech only on some “disfavoured” subjects) and, secondit must avoid viewpoint discrimination (i.e., forbidding or prosecuting inflammatory speech that expresses one particular view on the subject).[13] Thus, for example, the legislator may impose a general ban on the public use of rude racial slurs; it cannot, however, criminalise their use solely in race-related public discourse, or their use in order to express only a racist viewpoint. It is interesting to note that if this American double test were applied to the present case, the applicable law (Chapter 16, Article 8 of the Swedish Penal Code) would not pass muster on either count, especially the second: had the applicants defended homosexuality and railed against “wicked homophobes” in their leaflets, they would probably not have been convicted.

5.  In our case we have relied on a different kind of logic as did the Swedish Supreme Court, among others (although divided three to two), which considered the relatively inoffensive language of the leaflets to be a cause for criminal prosecution and eventually for conviction and punishment.

6.  It is interesting to note that speech inflaming national, racial, etc. hatred was first incriminated in the 1952 Criminal Code of Communist Yugoslavia and this has since been copied by many other jurisdictions, and cited in leading American case books on criminal law, for example. Therefrom developed the notion of hate speech subject to criminal prosecution where one protected class of people was “unwarrantably offensive to others thus constituting an assault on their rights, and without contributing to any form of public debate which could help to further mutual understanding.” If we compare the two cases we might find that the American approach to free speech deriving from the First Amendment is perhaps insensitive. On the other hand, we might certainly also conclude that the above quotation from the Swedish Supreme Court judgment of 6 July 2006 demonstrates an oversensitivity in collision with free speech postulates.

7.  This in my opinion is a culturally predetermined debate and is not necessary in a situation where even the Swedish Supreme Court, in its famous pastors sermon speech case (NJA 2005 p.805), acquitted the defendant, considering that his conviction would be contrary to the Convention.[14]

8.  In comparative constitutional law terms, the Swedish pastors sermon case would be based on the notion of a captive audience.[15]

9.  A captive audience is one that finds itself in an inescapable situation and is bombarded with information that is offensive to some of the members of that audience. If a church audience is in that sense captive because an individual cannot escape being subjected to a verbal assault, then in the case of a school audience, where leaflets were distributed – as we do emphasise in § 56 – in the young peoples lockers, that is certainly a decisive consideration. A church is in essence a public place accessible to everybody. School grounds, on the other hand, are more protected and are in this sense a non-public place, requiring an intrusion in order to distribute any information of whatever kind that has not been previously approved by the schools authorities. Coming back to the Supreme Court of the United States, it has held that “the undoubted freedom to advocate unpopular and controversial views in schools and classrooms must be balanced against the societys countervailing interest in teaching students the boundaries of socially appropriate behaviour”.[16]

10.  Admittedly high-school grounds may not be seen primarily as the setting for a captive audience in the same sense as in the pastors sermon case, yet they are definitely a protected setting where only those authorised to distribute any kind of information may do so. This is the key difference between the pastors sermon case of the Swedish Supreme Court and the case before us and this is why I maintain that I would be in perfect agreement with the judgment were it based solely (or at least predominantly) on the considerations contained in paragraph 56 of the judgment.

11.  For my controversial concurring opinion in von Hannover v. Germany, I have been repeatedly attacked for the phrase mentioning the fetishisation of the freedom of the press under American influence.[17] Recent events in the United Kingdom, where serious abuses on the part of the Murdoch press have been uncovered, tend to vindicate the position taken in the von Hannover case.

12.  Nevertheless, we seem to go too far in the present case – on the grounds of proportionality and considerations of hate speech – in limiting freedom of speech by over-estimating the importance of what is being said. In other words, if exactly the same words and phrases were to be used in public newspapers such as Svenska Dagbladet, they would probably not be considered as a matter for criminal prosecution and condemnation.

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE YUDKIVSKA JOINED BY JUDGE VILLIGER

1.  I have no difficulties in finding that Article 10 was not violated.

2.  However, I regret that the Court missed an opportunity to “consolidate an approach to hate speech” against homosexuals, as commented by the third-party intervener. Further, it was recognised that “although the Court has not yet dealt with this aspect, homophobic speech also falls into what can be considered as a category of “hate speech”[18], which is not protected by Article 10.

3.  Although there is no agreed definition of hate speech in international law, the Committee of Ministers of the Council of Europe was very clear in its Recommendation No. R (97) 20: the term “hate speech” is to be “understood as covering all forms of expression which spread, incite, promote or justify racial hatred, xenophobia, anti-Semitism or other forms of hatred based on intolerance...”.

4.  In the present case the applicants described homosexuality as a “deviant sexual proclivity” and accused homosexuals of having a “morally destructive effect on the substance of society” and being the main reason for the spread of HIV and AIDS. To my mind, such accusations clearly match the above definition.

5.  Yet in paragraph 54 the majority affirm that statements which do not directly recommend individuals to commit hateful acts, can be described as serious and prejudicial allegations, not as hate speech.

6.  This appears to be the American approach, where hate speech is protected until it threatens to give rise to imminent violence. This is a very high threshold, and for many well-known political and historical reasons todays Europe cannot afford the luxury of such a vision of the paramount value of free speech.

7.  Obviously, as the Court has often emphasised, “freedom of expression constitutes one of the essential foundations of a democratic society and one of the basic conditions for its progress and each individuals self-fulfilment (see, among many other authorities, Rekvényi v. Hungary [GC], no. 25390/94, § 42, ECHR 1999III). Nevertheless, the Court has also held that “abuse of freedom of expression is incompatible with democracy and human rights and infringes the rights of others (see Witzsch vGermany (dec.), no. 4785/03, 13 December 2005).

8.  I do not think that accusations that homosexuals are deviants and responsible for the spread of HIV and AIDS are in harmony with the Conventions values. There is a fine line between verbal abuse and incitement to violence, and such accusations are capable of prompting aggression against them. Although the majority give weight in paragraph 54 to the applicants intention to start a debate about the lack of objectivity of education in Swedish schools”, it is hard to see the wording of the leaflets simply as starting a debate on an issue concerning a matter of public interest; it appears rather that the applicants wanted to disseminate their views among teenagers, who are vulnerable to different kinds of influence.

9.  The majority found that the applicants conviction in the present case served a legitimate aim, namely “the protection of the reputation and the rights of others”. As a matter of fact, cases like the present one should not be viewed merely as balancing exercise between the applicants freedom of speech and the targeted groups right to protect their reputation. Hate speech is destructive for democratic society as a whole, since prejudicial messages will gain some credence, with the attendant result of discrimination, and perhaps even violence, against minority groups”,[19] and therefore it should not be protected.

10.  In the case of Norwood v. the United Kingdom, although in what was perhaps more serious context[20], the Court found that a general, vehement attack against a ... group, linking the group as a whole with a grave act of terrorism, is incompatible with the values proclaimed and guaranteed by the Convention, notably tolerance, social peace and non-discrimination and thus fell outside the protection of Article 10. Linking the whole group in the present case to the “plague of the twentieth century” should not be granted the protection of Article 10 either.

11.  Our tragic experience in the last century demonstrates that racist and extremist opinions can bring much more harm than restrictions on freedom of expression. Statistics on hate crimes show that hate propaganda always inflicts harm, be it immediate or potential. It is not necessary to wait until hate speech becomes a real and imminent danger for democratic society.

12.  In the words of the prominent US constitutionalist Alexander Bickel: “... This sort of speech constitutes an assault. More, and equally important, it may create a climate, an environment in which conduct and actions that were not possible before become possible ... Where nothing is unspeakable, nothing is undoable.[21]


[1].  Féret v. Belgium, no. 15615/0716 July 2009, Dissenting opinion of Judge András Sajójoined by Judges Vladimiro Zagrebelsky and Nona Tsotsoria.

[2]..  Féret v. Belgium, no. 15615/0716 July 2009.

[3].  Smith and Grady v. the United Kingdom, nos. 33985/96 and 33986/96, ECHR 1999VI.

[4]. “Nothing in [the] Convention may be interpreted as implying for any state, group or person any right to engage in any activity or perform any act aimed at the destruction of any of the rights and freedoms set forth herein or at their limitation to a greater extent than is provided for in the Convention.”

[5].  Compare this case with Alekseyev v. Russiaconcerning a repeated unjustified ban on Gay-Rights Marches in Moscow (nos. 4916/0725924/08 and 14599/09, 21 October 2010), where the Court held:

86.  … [t]here is no scientific evidence or sociological data at the Court's disposal suggesting that the mere mention of homosexuality, or open public debate about sexual minorities' social status, would adversely affect children or “vulnerable adults”. On the contrary, it is only through fair and public debate that society may address such complex issues as the one raised in the present case. Such debate, backed up by academic research, would benefit social cohesion by ensuring that representatives of all views are heard, including the individuals concerned … . In that case, the Government had relied on the International Covenant on Economic, Social and Cultural Rights and the International Covenant on Civil and Political Rights, which guaranteed individuals respect for and protection of their religious and moral beliefs and the right to bring up their children in accordance with them.

[6]..  Handyside v. the United Kingdom, 7 December 1976, Series A no. 24.

[7].  § 49.

[8].  Also apparently in Sweden, as highlighted in paragraph 19 of the judgment:

Agitation against homosexuals as a group was made a criminal offence by an amendment of the law that came into effect on 1 January 2003. According to the preparatory work on that amendment, as reproduced in Government Bill 2001/02:59 (pp. 32-33), homosexuals constitute an exposed group which is often subjected to criminal acts because of their sexual orientation, and national socialist and other racist groups agitate against homosexuals and homosexuality as part of their propaganda. The preparatory work also stated that there were good reasons to assume that the homophobic attitude that had caused certain perpetrators to attack individuals on account of their sexual orientation derived from the hate, threat and inflammatory propaganda against homosexuals as a group that was spread by the majority of the Nazi and other right-wing extremist groups in the country.”

[9].  “…6. Member States should take appropriate measures to combat all forms of expression, including in the media and on the Internet, which may be reasonably understood as likely to produce the effect of inciting, spreading or promoting hatred or other forms of discrimination against lesbian, gay, bisexual and transgender persons. Such “hate speech” should be prohibited and publicly disavowed whenever it occurs. All measures should respect the fundamental right to freedom of expression in accordance with Article 10 of the Convention and the case-law of the Court.” (emphasis added)

[10].  See the very recent report of Human Rights Commissioner Thomas Hammarberg, Discrimination on grounds of sexual orientation and gender identity in EuropeStrasbourg, Council of Europe, 2011, pp. 114 et seq., with extended research material.

[11].  Citing Rankin v. McPherson, 483 U.S. 378, 387, pp. 5-7.

[12].  Citing Connick v. Myers, 461 U.S. 138, 145 and 146.

[13].  R.A.V. v. St. Paul, 505 U.S. 377 (1992).

[14].  See the extract from the Supreme Court judgment in § 15 in fine.

[15].  The notion has been developed in Rowan v. Post Office Dept., 397 U.S. 728, 736-738, and in Frisby and Schultz 487 U.S. 474, at 484-485.

[16].  Bethel School District v. Fraser, 478 U.S. 675 (1986).

[17].  Von Hannover v. Germany, no. 59320/00, ECHR 2004VI.

[18].  See “Manual on Hate Speech” (2009) by Anne Weber, Council of Europe Publishing

[19].  Judgment of the Supreme Court of Canada in the case of R. v. Keegstra, [1990] 3 S.C.R. 697

[20].  .Norwood v. the United Kingdom (dec.), no. 23131/03, ECHR 2004XI. In this case the applicant was convicted for displaying in his window a poster with a photograph of the Twin Towers in flame and the words “Islam out of Britain – Protect the British People”.

[21].  Alexander M. Bickel, Domesticated Civil Disobedience: The First Amendment, from Sullivan to the Pentagon Papers, in THE MORALITY OF CONSENT 72-73 (1975).

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde