Svinarenko i Sljadnjev protiv Rusije

Država na koju se presuda odnosi
Rusija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
32541/08, 43441/08
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
17.07.2014
Članovi
3
5
5-3
6
6-1
34
35
35-1
41
Kršenje
3
6
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 3 / CAT-16) Ponižavajuće postupanje
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-3) Dužina predraspravnog lišenja slobode
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Krivični postupak
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
(Čl. 34) Pojedinačne predstavke
(Čl. 34) Žrtva
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1) Rok od četiri meseca (ranije rok od šest meseci)
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Oba podnositelja predstavke optužena su za krivična dela, uključujući pljačku. Na nizu ročišta pred sudom, držani su u zatvorenom prostoru koji je sa četiri strane ograđen metalnim šipkama, a čiji je plafon bio prekriven žicom. Podnosioci predstavke su konkretno tvrdili da je njihovo držanje u „metalnom kavezu“ u sudnici predstavljalo ponižavajuće postupanje zabranjeno članom 3 Konvencije kao i da je krivični postupak protiv njih predugo trajao suprotno članu 6, st. 1 Konvencije.

U presudi od 11. decembra 2012. godine Veće Suda je jednoglasno konstatovalo da je zatvaranje podnositelja predstavke u metalnom kavezu predstavljalo ponižavajuće postupanje protivno članu 3. Konvencije.

Ruska federacija je marta 2013. godine podnela zahtev da se predmet uputi Velikom veću.

Vlada je tvrdila da je, u cilju osiguravanja odgovarajućih uslova za održavanje ročišta, pribegavanje kavezu bilo opravdano, s obzirom na krivičnu istoriju podnosilaca predstavke, nasilnu prirodu krivičnih dela koja im se stavljaju na teret i straha koji je bio prisutan kod žrtava i svedoka u odnosu na podnosioce predstavke. U presudi Velikog Veća, sud je konstatovao da, iako su red i sigurnost u sudnici neophodni za valjano sprovođenje postupka i dostizanje pravde, sredstva kojima se to postiže ne smeju obuhvatati mere obuzdavanja koje su toliko striktne da potpadaju pod domašaj člana 3., koji zabranjuje mučenje i nečovečno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje u apsolutnom smislu.

Podnosiocima predstavke se sudilo u javnom postupku pred porotom. Na ročištima je prisustvovalo oko 70 svedoka. U takvim okolnostima, izloženost očima javnosti u kavezu zasigurno je potkopala njihov ugled i pobudila u njima osećaj poniženja, bespomoćnosti, straha, teskobe i inferiornosti. Ovom tretmanu su bili podvrgnuti tokom čitavog suđenja, koje je trajalo preko godinu dana, gde je gotovo svakog meseca bilo po nekoliko ročišta. Takođe, zasigurno su imali opravdane strahove da će njihova izloženost u kavezu potkopati pretpostavku nevinosti, jer će kod sudija stvoriti utisak da se radi o opasnim osobama.

Sud nije našao uverljive argumente koji ukazuju da je optužene bilo neophodno držati u kavezu tokom suđenja radi njihovog fizičkog obuzdavanja, sprečavanja njihovog bega, suzbijanja nereda ili agresivnog ponašanja ili njihove zaštite od napada izvana. Ovakva kontinuirana praksa se, stoga, može shvatiti samo kao sredstvo degradiranja i ponižavanja osobe stavljene u kavez. Shodno tome, podnosioci predstavke su bili izloženi patnji čiji je intenzitet premašio neizbežni stepen patnje koja je bila svojstvena njihovom pritvoru tokom ročišta.

Sud je istakao da poštovanje ljudskog dostojanstva čini srž Konvencije, te da cilj i svrha Konvencije kao instrumenta za zaštitu pojedinaca zahtevaju da se njene odredbe tumače i primenjuju tako da se njene garancije učine praktičnima i delotvornima. S obzirom na svoju objektivno ponižavajuću prirodu, držanje osobe u metalnom kavezu tokom suđenja samo po sebi predstavlja uvredu ljudskog dostojanstva. Držanje podnositelja predstavke u metalnom kavezu u sudnici, dakle, predstavlja ponižavajuće postupanje protivno članu 3.
Zaključak: povreda (jednoglasno).

Sud je takođe utvrdio, jednoglasno, povredu člana 6., stav 1. zbog dužine trajanja krivičnog postupka.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

VELIKO VEĆE

PREDMET SVINARENKO I SLJADNJEV PROTIV RUSIJE

(Predstavke br. 32541/08 i 43441/08)

PRESUDA

[Izvodi]

STRAZBUR

17. jul 2014.

Ova presuda je pravosnažna ali može biti predmet redaktorskih izmena.

U predmetu Svinarenko i Sljadnjev protiv Rusije, Evropski sud za ljudska prava, zasedajući u Velikom veću u sastavu:

Din Špilman (Dean Spielmann), predsednik,
Žozep Kasadeval (Josep Casadevall),
Gvido (Guido) Raimondi,
Ineta Ziemele,
Mark Viliger (Villiger),
Per (Peer) Lorenzen,
Boštjan M. Zupančič,
Danutė Jočienė,
Ján Šikuta,
Georg Nikolau (George Nicolaou),
Luis Lopez Gvera (López Guerra),
Vinsent (Vincent) A. de Gaetano,
Linos-Aleksandar Sicilijanos (Linos-Alexandre Sicilianos),
Helen Keler (Keller),
Helena Jaderblom (Jäderblom),
Johan (Johannes) Silvis,
Dmitri (Dmitry) Dedov, sudije,
i Majkl Obojl, zamenik sekretara,

Nakon većanja zatvorenog za javnost 18. septembra 2013. i 11. juna 2014. godine, Izriče sledeću presudu, usvojenu potonjeg datuma:

POSTUPAK

  1. Predmet je formiran na osnovu dve predstavke (br. 32541/08 i 43441/08) koju su Evropskom sudu za ljudska prava (u daljem tekstu: Sud) shodno članu 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) podnela dva ruska državljana, g. Aleksandar Sergejevič Svinarenko i g. Valentin Aleksejevič Sljadnjev (u daljem tekstu: podnosioci predstavke) 5. maja 2008. odnosno 2. jula 2008. godine.
  2. Podnosioci predstavke su konkretno tvrdili da je njihovo držanje u „metalnom kavezu“ u sudnici predstavljalo ponižavajuće postupanje zabranjeno članom 3 Konvencije kao i da je krivični postupak protiv njih predugo trajao suprotno članu 6, st. 1 Konvencije.
  3. Predstavke su dodeljene Prvom odeljenju Suda (shodno pravilu 52, st. 1 Poslovnika Suda). Veće tog odeljenja je 11. decembra 2012. izreklo presudu. Veće je odlučilo da spoji predstavke (shodno pravilu 42, st. 1 Poslovnika Suda), proglasilo je dopuštenim pritužbe podnosilaca predstavke u vezi sa držanjem u metalnom kavezu i dužinom postupaka protiv njih a ostatak njihovih predstavke je proglasilo nedopuštenim, i jednoglasno utvrdilo da su prekršeni član 3 i član 6, st. 1 Konvencije. Veće je odlučivalo u sledećem sastavu: Izabel Bero-Lefevr (Isabelle Berro-Lefèvre), predsednica, Elizabet Štajner (Elisabeth Steiner), Nina Vajić, Anatolij (Anatoly) Kovler, Hanlar Hadžijev (Khanlar Hajiyev), Mirjana Lazarova Trajkovska i Đulija Lafrank (Julia Laffranque), sudije, i Andre Vompah (André Wampach), zamenik sekretara odeljenja. Država Ruske Federacije (u daljem tekstu: Država) je 7. marta 2013. podnela zahtev da se predmet uputi Velikom veću u skladu sa članom 43 Konvencije a Sudijsko veće Velikog veća je taj zahtev odobrilo 29. aprila 2013.
  4. Sastav Velikog veća je određen u skladu sa odredbama člana 26, st. 4 i 5 Konvencije i pravila 24 Poslovnika Suda.
  5. Pisane napomene o meritumu su podneli i podnosioci predstavke i Država (shodno pravilu 59, st. 1 Poslovnika Suda).
  6. Javna rasprava o predmetu je održana u zgradi Suda u Strazburu 18. septembra 2013. godine (shodno članu 59, st. 3). 

Pred Sudom su se pojavili:

(a) u ime Države
G. Matjuškin (Matyushkin), predstavnik Ruske Federacije pred Evropskim sudom za ljudska prava, zastupnik,
N. Mihajlov (Mikhaylov),
P. Smirnov,
O. Očeretjanaja (Ocheretyanaya), savetnici;

(b) u ime podnosilaca predstavke
V. Palčinski (Palchinskii), predstavnik Svinarenka, pravni zastupnik,
E. Plotnjikov (Plotnikov),
V. Tajsajeva (Taysaeva), predstavnici Sljadnjeva, pravni zastupnici.

Sudu su se obratili Palčinski, Plotnjikov, Tajsajeva i Matjuškin.

ČINJENICE

I.  OKOLNOSTI PREDMETA

  1. 7.  Podnosioci predstavke su rođeni 1968. odnosno 1970. godine. Prvi podnosilac predstavke, Svinarenko, trenutno služi kaznu zatvora u Murmanskoj oblasti. Drugi podnosilac predstavke, Sljadnjev, živi u naselju Sinjegorje u Jagodnjinskom okrugu u Magadanskoj oblasti.

A.  Prethodna istraga

  1. Istražno odeljenje Dalekoistočnog saveznog okruga Istražnog komiteta Ministarstva unutrašnjih poslova je 2002. pokrenulo nekoliko krivičnih postupaka protiv izvesnog Grišina.
  2. Prvi podnosilac predstavke je ispitan 24. septembra 2002. u svojstvu jednog od osumnjičenih u tim postupcima. Uhapšen je 9. oktobra 2002. Gradski sud u Magadanu je 12. novembra 2002. u rešenju o njegovom pritvoru konstatovao da su krivična dela za koja je optužen izvršena tokom trogodišnjeg probacionog perioda shodno uslovnoj kazni zatvora u trajanju od pet godina koju mu je za krađu izrekao Okružni sud u Jagodnjinskom okrugu u Magadanskoj oblasti 13. aprila 2001. Takođe je konstatovao da su mišljenja koja je dobio od organa u svom mestu prebivališta negativna i da je prekršio svoju obavezu da se pojavi pred istražnim organom. Prema konačnoj optužnici protiv prvog podnosioca predstavke, on se teretio za razbojništvo uz primenu nasilja prema g. A.S. i gđi. T.S. septembra 2002, u svojstvu člana bande koju je predvodio Grišin i za protivpravno prisvajanje, skladištenje, prevoz i nošenje municije.
  3. Drugi podnosilac predstavke, koji je služio kaznu zatvora na koju ga je 26. jula 2002. godine osudio Okružni sud u Jagodnjinskom okrugu u Magadanskoj oblasti za izazivanje smrti nemarom iz člana 109, st. 1 Krivičnog zakonika Ruske Federacije (u daljem tekstu: KZ), je 20. januara 2003. ispitan u svojstvu osumnjičenog u postupcima pokrenutim protiv Grišina. On je 22. januara 2003. godine optužen za sledeća krivična dela:

(i)   formiranje naoružane bande pod vođstvom Grišina i učestvovanje u napadima bande na građane od oktobra 2001. do septembra 2002. godine – shodno članu 209, st. 1 KZ;

(ii) pljačku V.B, direktora privatnog preduzeća za preradu zlata oktobra 2001, uz korišćenje oružja i nasilja koji ugrožavaju život i zdravlje i pretnje takvim nasiljem, od strane organizovane grupe u cilju prisvajanja tuđe imovine značajne vrednosti – shodno članu 162, st. 3 KZ;

(iii)  nezakonito skladištenje i prevoz plemenitih metala (industrijskog zlata koje je navodno protivpravno oduzeto od V.B.) značajne vrednosti, od strane organizovane grupe oktobra 2001. godine – shodno članu 191, st. 2 KZ;

(iv) iznudu (V.B) oktobra 2001. u cilju sticanja prava na svojinu uz pretnju nasiljem, od strane organizovane grupe – shodno članu 163, st. 3 KZ;

(v)  pljačku J. B. oktobra 2001. uz korišćenje oružja i nasilja koji ugrožavaju život i zdravlje i pretnje takvim nasiljem, od strane grupe lica u skladu sa unapred smišljenim planom, kojom je prilikom nezakonito upao u stan u cilju protivpravnog prisvajanja tuđe imovine značajne vrednosti - shodno članu 162, st. 3 KZ; i

(vi) protivpravno sticanje, skladištenje, prebacivanje, prevoz i nošenje vatrenog oružja od strane organizovane grupe oktobra 2001. godine – shodno članu 222, st. 3 KZ.

...

B.  Postupci pred sudom

...

3.  Treće suđenje

  1. Oblasni sud u Magadanu je 4. septembra 2007. primio spise predmeta i pokrenuo postupak. ...
  1. Suđenje je počelo nakon što je 5. februara 2008. izabrana porota od dvanaest porotnika i dva zamenika porotnika među trideset i četiri kandidata koji su se pojavili pred sudom. Sud je zasedao pet ili šest puta mesečno od februara do juna 2008, dva puta u julu, četiri puta u avgustu (nakon pauze zbog godišnjih odmora porotnika od 1. jula do 18. avgusta), jedanaest puta u septembru, šest puta u oktobru, deset puta u novembru i četiri puta u decembru 2008. Neke su rasprave održane u odsustvu porote jer su se odnosile na razna procesna pitanja, uključujući dopuštenost dokaza i zahteve za razmatranje dokaza pred porotom. Sud je razmotrio ogroman broj dokaza, uključujući svedočenja više od sedamdeset žrtava i svedoka, kao i brojne izveštaje veštaka.

...

  1. Strane u postupku su 13. februara 2009. počele sa usmenim iznošenjem argumenata pred Oblasnim sudom.
  2. Porota je 7. marta 2009. prvog podnosioca predstavke proglasila nevinim. Utvrdila je da je drugi podnosilac predstavke kriv za „samovoljna nezakonita dela“ a da nije kriv po ostalim tačkama optužnice.
  3. Oblasni sud je 12. marta 2009. naložio oslobađanje drugog podnosioca predstavke pod uslovom da ne napušta svoje mesto prebivališta i da se ponaša u skladu sa zakonom.
  4. Oblasni sud je 19. marta 2009. izrekao presudu kojom je oslobodio prvog podnosioca predstavke i zaključio da su drugi podnosilac predstavke, Grišin i N.G. (protiv kog je obustavljen krivični postupak usled njegove smrti) 11. oktobra 2001. od J.B. zahtevali da plati dug u iznosu od 100.000 ruskih rublji (RUB); kada je J.B. to odbio, Grišin i N.B. su ga pretukli; drugi podnosilac predstavke je pretukao S.K, koji je bio svedok prebijanja J.B; zatim su J.B. odveli do njegove kuće i Grišin mu je oduzeo novac u iznosu od 247.000 RUB.
  5. Oblasni sud je konstatovao da se u spisima predmeta nalaze različita mišljenja o drugom podnosiocu predstavke, negativna mišljenja lokalnog organa i okružnog policajca u njegovom mestu prebivališta i pozitivna mišljenja uprave pritvorskog centra u kojem je bio pritvoren do suđenja i uprave zatvora u kojem je služio kaznu na koju je ranije bio osuđen.
  6. Oblasni sud je drugog podnosioca predstavke u skladu sa članom 330, st. 2 KZ osudio za „samovoljna nezakonita dela“ uz primenu nasilja i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od dve godine i deset meseci; taj je sud poništio uslovnu kaznu izrečenu 2001. jer je tokom probacionog perioda izvršio novo krivično delo, i, nakon što je dodao poništenu uslovnu kaznu, izrekao mu kaznu zatvora u ukupnom trajanju od četiri godine i pet meseci. Taj sud ga je oslobodio služenja kazne u delu vezanom za osudu zbog povrede člana 330, st. 2 zbog zastarelosti odgovornosti za predmetno krivično delo, i utvrdio da je odslužio ostali deo kazne s obzirom na vreme koje je proveo u pritvoru od 24. aprila 2003. do 22. juna 2004. i od 6. decembra 2005. do 12. marta 2009, tj. ukupno četiri godine, pet meseci i šest dana. Utvrdio je da nije kriv po ostalim tačkama optužnice.

...

C.  Uslovi u sudnici

  1. Podnosioce predstavke su tokom pritvora policijski stražari sprovodili od pritvorskog centra do Oblasnog suda u Magadanu. Tokom rasprava su sedeli na klupi koja je sa četiri strane bila ograđena metalnim šipkama 10 mm u prečniku. Ograda je bila 255 cm dugačka, 150 cm široka i 225 cm visoka, sa plafonom od čelične mreže i vratima koja su takođe bila napravljena od metalnih šipki. Razmak između metalnih šipki je bio 19 cm.
  2. Pored kaveza u kojem su sedeli pritvorenici su se nalazili naoružani policijski stražari. Uvek su svakog pritvorenika čuvala po dva policijska stražara – ukupno njih osmorica tokom prva dva suđenja i šest policijskih stražara za podnosioce predstavke i trećeg saoptuženog tokom trećeg suđenja.

D.  Postupak za naknadu štete

  1. Prvi podnosilac predstavke je nakon pravosnažnosti oslobađajuće presude pokrenuo postupak protiv države za naknadu štete koju je pretrpeo zbog krivičnog postupka protiv njega.
  2. Oblasni sud u Magadanu mu je 23. oktobra 2009. dosudio 18.569 RUB na ime materijalne štete, što je odgovaralo naknadi za nezaposlene koja mu nije isplaćivana jer se nalazio u pritvoru. Vrhovni sud Ruske Federacije je 17. decembra 2009. potvrdio tu presudu Oblasnog suda.
  3. Gradski sud u Magadanu je prvom podnosiocu predstavke 1. marta 2010. dosudio 50.000 RUB na ime nematerijalne štete koju je pretrpeo zbog krivičnog gonjenja, zabrane da napušta mesto prebivališta i pritvora od 9. oktobra 2002. do trenutka oslobađanja nakon što je porota prvi put presudila da nije kriv 22. juna 2004. i od 6. decembra 2005. do 17. novembra 2006. Podnosilac predstavke je izjavio žalbu na presudu, tvrdeći, između ostalog, da iznos koji mu je dosuđen nije ni pravičan ni razuman. Oblasni sud u Magadanu je 30. marta 2010. odbacio žalbu podnosioca predstavke i potvrdio presudu Gradskog suda.

II.  RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A.  Zabrana ponižavajućeg postupanja

  1. Shodno relevantnim odredbama Ustava Ruske Federacije:

„1.  Država štiti ljudsko dostojanstvo. Ništa ne može predstavljati osnov za odstupanje od njega.

2.  Niko ne sme biti podvrgnut mučenju, nasilju ili drugom surovom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju...“

  1. Članom 9 Zakonika o krivičnom postupku Ruske Federacije je između ostalog zabranjeno ponižavajuće postupanje prema učesnicima u krivičnom postupku.

B.  Metalni kavezi u sudnicama

1.  Cirkularni dopis Ministarstva pravde, Vrhovnog suda i Ministarstva unutrašnjih poslova

  1. U neobjavljenom cirkularnom dopisu od 3. februara 1993. koji su zajedno izdali Ministarstvo pravde Ruske Federacije (br. 5-63-96), Vrhovni sud Ruske Federacije (br. 11-nk/7) i Ministarstvo unutrašnjih poslova Ruske Federacije (br. 1/483) su izneti „predlozi za stvaranje propisnih uslova za razmatranje krivičnih predmeta od strane sudova i bezbednost učesnika u postupku i stražara internih jedinica i policijske pratnje tokom vršenja njihovih dužnosti“. Njime je predsednicima sudova opšte nadležnosti naloženo da „pre 1. januara 1994. obezbede postavljanje u svim sudnicama posebnih fiksiranih metalnih barijera za razdvajanje optuženih za krivična dela od sudija i posetilaca koji prisustvuju raspravi“. U njemu je takođe naloženo policajcima koji sprovode zatvorenike da iza tih „barijera“ smeste sve optužene koji se nalaze u pritvoru.

2.  Nalozi Ministarstva unutrašnjih poslova

(a)  Nalog iz 1996.

  1. Smeštanje optuženih iza metalne „barijere“ u sudnici propisano je Uputstvima o čuvanju i sprovođenju osumnjičenih i optuženih, koja je 26. januara 1996. odobrilo Ministarstvo unutrašnjih poslova Ruske Federacije Nalogom br. 41 (dsp) „samo za internu upotrebu“ uz prethodnu saglasnost Vrhovnog suda Ruske Federacije, Ministarstva pravde i Vrhovnog tužilaštva.

(b)   Nalog iz 2006.

  1. Slična se odredba nalazila u Uputstvima o funkcionisanju privremenih pritvorskih centara i jedinica za čuvanje i sprovođenje osumnjičenih i optuženih koja je Ministarstvo unutrašnjih poslova Ruske Federacije odobrilo 7. marta 2006. nalogom br. 140 (dsp) „samo za internu upotrebu“ uz prethodnu saglasnost Vrhovnog suda Ruske Federacije od 8. februara 2006. godine (br. CD-AG/269) i Vrhovnog tužilaštva Ruske Federacije od 16. februara 2006. godine (br. 16-13-06). Shodno ovim Uputstvima, zabranjeno je sprovođenje osumnjičenih i optuženih u sudnice koje nisu opremljene „zaštitnom barijerom“ (защитное ограждение, барьер).

(c)   Razmatranje ovih naloga od strane Vrhovnog suda

  1. Gospodin Š. je pred Vrhovnim sudom Ruske Federacije osporavao Nalog br. 41 tvrdeći da je odredbom o držanju optuženih iza metalne „barijere“ tokom suđenja u suprotnosti sa domaćim pravom i Konvencijom jer je oboma zabranjeno ponižavajuće postupanje i zajemčeno pravo na pravično suđenje. Žalio se na to da je tokom suđenja zaista bio držan u metalnom kavezu usled čega nije bio u mogućnosti da komunicira sa svojim advokatom.
  2. Sudija pojedinac Vrhovnog suda je u odluci od 19. oktobra 2004. konstatovao da se sporna odredba odnosi na lica čiji je pritvor određen sudskim rešenjem u skladu sa zahtevima Zakonika o krivičnom postupku; i da je dužnost policije da ih čuva i prebacuje od pritvorske jedinice u kojoj se nalaze do sudnice (član 10, st. 16 Zakona o policiji). Sud je ponovio da pritvor treba da bude u skladu sa načelima zakonitosti, pravičnosti, pretpostavke nevinosti, jednakosti pred zakonom, humanosti i poštovanja ljudskog dostojanstva, kao i u skladu sa Ustavom, načelima i normama međunarodnog prava i međunarodnim sporazumima Ruske Federacije; pored toga, pritvor ne može biti propraćen mučenjem ili drugim postupcima koji imaju za cilj izazivanje fizičke ili moralne patnje (savezni Zakon o pritvoru osumnjičenih i optuženih). S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je uveren da se ne može smatrati da se odredbom naloga o držanju optuženih iza metalne „barijere“ napada ljudska čast ili dostojanstvo ili krši pravo na pravično suđenje.
  3. Š. se žalio na odluku Vrhovnog suda, tvrdeći, između ostalog, da nije obrazložena. Tročlano veće Žalbenog odeljenja Vrhovnog suda je 23. decembra 2004. odbacilo njegovu žalbu i u potpunosti potvrdilo zaključak usvojen u prvom stepenu. Konstatovalo je da u osporavanom nalogu nisu propisane karakteristike metalne „barijere“.
  4. Vrhovni sud Ruske Federacije je odbacio predstavke kojima je osporavana zakonitost oba naloga (onog iz 1996. i onog iz 2006, vidi stavove 56 i 57 gore u tekstu) zato što nisu zvanično objavljeni i naveo je da ti nalozi ne treba da se objavljuju jer sadrže poverljive podatke i da su zavedeni kod Ministarstva pravde (odluka u vezi sa nalogom br. 41 usvojena 2. decembra 2002, koju je Žalbeno odeljenje Vrhovnog suda potvrdilo 24. aprila 2003. i odluka u vezi sa nalogom br. 140 usvojena 7. decembra 2011).

3.  Propisi o izgradnji

(a)  Pravilnici na snazi u vreme suđenja podnosiocima predstavke

  1. Kancelarija za upravljanje sudovima pri Vrhovnom sudu Ruske Federacije je 2. decembra 1999. Nalogom br. 154 odobrila Pravilnik o uređenju i izgradnji sudnica za sudove opšte nadležnosti (SP 31-104-2000). Taj je Pravilnik dodatno 1. avgusta 2000. odobrio Savezni državni odbor za izgradnju, stanovanje i komunalne usluge. Pripremila ga je grupa stručnjaka, uključujući predsednika Vrhovnog suda Ruske Federacije, generalnog direktora Kancelarije za upravljanje sudovima pri Vrhovnom sudu Ruske Federacije i članove Saveta sudija Ruske Federacije. Autori Pravilnika su uzeli u obzir predloge iz zajedničkog cirkularnog dopisa Ministarstva pravde, Vrhovnog suda i Ministarstva unutrašnjih poslova od 3. februara 1993. godine (vidi stav 55 gore u tekstu).
  2. Pravilnikom se predviđa poseban deo za optužene u sudnicama u kojima se održavaju suđenja za krivična dela, koja je sa četiri strane ograđena metalnom ogradnom rešetkom (металлическая заградительная решетка) od metalnih šipki minimalnog prečnika od 14 mm, koja je visoka najmanje 220 cm i ima čelični žičani plafon ili se proteže do plafona sudnice i ima vrata (stavovi 5.4, 5.9 i 8.3 Pravilnika)..
  3. Bezbednosne mere predviđene Pravilnikom su obuhvatale i prolaz optuženih od ćelija u sudu do sudnice kroz zasebne hodnike i stepeništa i poseban ulaz u sudnicu. Moralo se predvideti postavljanje detektora metala na javnim ulazima u sud i sudnicu u kojoj se održavaju suđenja za krivična dela. Pravilnikom je bilo propisano i postavljanje metalnih šipki na prozore sudnice (stavovi 5.11, 5.35, 8.1 i 8.2 Pravilnika).

(b)  Novi Pravilnik

  1. Uređenje i raspored sudnica za sudove opšte nadležnosti su od 1. jula 2013. propisani Pravilnikom koji je sačinila grupa stručnjaka Kancelarije za upravljanje sudovima pri Vrhovnom sudu Ruske Federacije i arhitektonskih i građevinskih firmi a koji je 25. decembra 2012. odobrila Savezna agencija za izgradnju, stanovanje i komunalne usluge.
  2. Novi Pravilnik predviđa dve vrste „zaštitnih kabina“ (защитные кабины) u sudnicama za pritvorenike, konkretno „zaštitnu kabinu“ od metalnih šipki identičnih karakteristika kao one propisane starim Pravilnikom (vidi stav 63 gore u tekstu) i „providnu izolacionu zaštitnu kabinu“ od čeličnog okvira i neprobojnih staklenih zidova. Na obema kabinama treba da postoje vrata koja je moguće zaključati sa spoljne strane.
  3. Shodno opštoj odredbi člana 108 Zakonika o krivičnom postupku Ruske Federacije, sud može odrediti pritvor lica osumnjičenih ili optuženih za krivično delo za koje je zaprećena kazna od više od dve godine zatvora (tri godine zatvora od decembra 2012), pod uslovom da se ne može primeniti blaža preventivna mera, kao što je, na primer, zabrana napuštanja mesta prebivališta, lična garancija ili jemstvo. Lica osumnjičena za krivično delo za koje je zaprećena niža kazna zatvora takođe mogu biti zadržana u pritvoru u izuzetnim okolnostima, konkretno, ako nemaju stalno mesto prebivališta, ako nije utvrđen njihov identitet ili ako su prekršili ranije izrečenu preventivnu meru ili bili u bekstvu.
  4. Sud je bio dužan da razmotri postojanje dovoljnih osnova za uverenje da će optuženi pokušati da pobegne, učini drugo krivično delo ili ometa postupak (ibid, član 97). Takođe je morao da uzme u obzir i ostale okolnosti, kao što je ozbiljnost optužbe, ličnost optuženog, njegova starost, zdravstveno stanje, porodično stanje i zanimanje (ibid, član 99).
  5. Lica osumnjičena ili optužena za neka nenasilna krivična dela protiv imovine i u sferi privredne delatnosti više ne mogu biti pritvorena otkad su usvojene izmene i dopune Zakonika o krivičnom postupku između decembra 2009. i novembra 2012.

C.  Pritvor

III.  RELEVANTNI MEĐUNARODNI MATERIJALI I PRAKSA

A.  Komitet za ljudska prava Ujedinjenih nacija

  1. Komitet za ljudska prava je na sastanku 20. marta 2014. nakon razmatranja predstavke br. 1405/2005 koju je Mihail Pustovoit podneo protiv Ukrajine usvojio Mišljenje da je držanje Pustovoita sa rukama lisicama vezanim na leđima u metalnom kavezu tokom javnog suđenja predstavljalo povredu člana 7 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim slobodama zbog ponižavajućeg postupanja kojem je time bio podvrgnut, kao i povredu tog člana zajedno sa članom 14, st. 1 Pakta zbog ponižavajućeg postupanja koje je uticalo na pravičnost suđenja (stavovi 9.3 i 10 Mišljenja).

B.  Standardna minimalna pravila za postupanje prema zatvorenicima Ujedinjenih nacija

  1. Standardna minimalna pravila za postupanje prema zatvorenicima, usvojena na prvom Kongresu Ujedinjenih nacija za prevenciju kriminaliteta i postupanje prema prestupnicima 1955, a koje je Ekonomski i socijalni savet odobrio svojim rezolucijama br. 663 C (XXIV) od 31. jula 1957. i br. 2076 (LXII) od 13. maja 1977, obuhvataju sledeće vodeće načelo u pogledu sredstava sputavanja:

„33.  Sredstva sputavanja, kao što su lisice, lanci, okovi i ludačka košulja, ne smeju nikada da se koriste kao kazna. Pored toga, lanci i okovi ne smeju da se koriste za sputavanje. Druga sredstva sputavanja smeju da se koriste samo u sledećim okolnostima:

(a) kao mera predostrožnosti od bekstva prilikom sprovođenja pod uslovom da se skinu kad se zatvorenik izvede pred sudski ili upravni organ;

...“

C.  Međunarodni krivični sudovi

  1. Shodno Pravilima o postupku i dokazima Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (pravilu 83) i Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (pravilu 83), sredstva sputavanja, kao što su lisice, mogu se koristiti samo kao mera predostrožnosti od bekstva prilikom sprovođenja ili iz bezbednosnih razloga; međutim, sredstva sputavanja moraju da se skinu kada se optuženi izvede pred sud.
  2. Shodno članu 63 Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda:

„1. Optuženi mora prisustvovati suđenju.

 2. Raspravno veće može odlučiti da udalji prisutnog optuženog koji nastavlja da remeti, i da mu omogući da izvan sudnice prati suđenje i po potrebi kontaktira s pravnim zastupnikom primenom komunikacionih tehnologija. Takve se mere primenjuju samo u izuzetnim okolnostima nakon što su se druge razumne alternative pokazale neprikladnim i samo onoliko dugo koliko je to neophodno.“

D.  Amnesty International

      74.  U Priručniku o pravičnom suđenju organizacije Amnesty International se navodi:

„15.3  Postupci koji utiču na pretpostavku nevinosti

...

Potrebno je posvetiti posebnu pažnju da se optuženima tokom suđenja ne pridaju nikakvi atributi krivice koji bi mogli da utiču na pretpostavku njihove nevinosti. Ti atributi bi mogli obuhvatati držanje optuženog u ćeliji unutar sudnice. ...“

E.  Korišćenje „metalnog kaveza“ u sudnicama u državama članicama Saveta Evrope

  1. U nekim državama članicama Saveta Evrope, kao što su Azerbejdžan, Gruzija, Jermenija, Moldavija i Ukrajina se „metalni kavez“ koristio kao uobičajena bezbednosna mera u pogledu pritvorenih osumnjičenih i optuženih koji se pojavljuju pred sudom. Gruzija i Jermenija su napustile tu praksu (vidi st. 118 presude u predmetu Ašot Harutjunjan protiv Jermenije [Ashot Harutyunyan v. Armenia] predstavka br. 34334/04, usvojene 15. juna 2010, i Rezoluciju CM/ResDH(2011)105 Komiteta ministara Saveta Evrope). Moldavija i Ukrajina su na putu da to učine (vidi, u pogledu Ukrajine, Prelazne odredbe Zakonika o krivičnom postupku Ukrajine iz 2012, godine, konkretno stav 21 Odeljka XI, u kojem se Kabinetu ministara nalaže da podnesu parlamentu predloge da obezbedi sredstva za zamenu „kaveza od metalnih rešetki“ u sudnicama „pregradama od stakla ili organskog stakla“). Mada su „metalni kavezi“ u nekim sudovima u Azerbejdžanu zamenjeni „staklenim barijerama“ (vidi, na primer Odeljak 3 „Novosti u sektoru pravosuđa“ Izveštaja o praćenju suđenja o Azerbejdžanu Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju iz 2011), nastavak njihovog korišćenja je predviđen Uputstvom Ministarstva pravde Azerbejdžana od 29. decembra 2012. o postupcima za sprovođenje uhapšenih i osuđenih lica i Uputstvom Ministarstva unutrašnjih poslova Azerbejdžana od 14. januara 2013. o postupcima čuvanja i sprovođenja lica koja se nalaze u privremenim pritvorskim jedinicama od strane policije.
  2. Neke druge države članice koriste „kaveze“ iz bezbednosnih razloga u određenim okolnostima ili u određenim sudovima. Na primer, optuženi u Sudu za teške zločine u Albaniji može biti smešten na optuženičkoj klupi ograđenoj metalnim šipkama. U Srbiji postoji jedna sudnica – u Okružnom (centralnom) zatvoru u Beogradu – koja služi kao pomoćna sudnica Višeg suda u Beogradu, u kojem je optuženička klupa ograđena metalnim šipkama i neprobojnim staklom. Neki sudovi u Francuskoj imaju staklene ograde oko optuženičkih klupa koje su u retkim slučajevima pojačane čeličnim kablovima i na koje se optuženi smeštaju na osnovu odluke predsedavajućeg sudije tog suda. Ova se praksa sve manje koristi u Letoniji iako manji broj sudova i dalje ima metalne kaveze. U Italiji se više ne koriste metalni kavezi postavljeni tokom osamdesetih godina 20. veka za suđenja navodnim pripadnicima mafijaških ili terorističkih grupa.

PRAVO

...

II.  NAVODNA POVREDA ČLANA 3 KONVENCIJE

  1. Podnosioci predstavke su se žalili na to što su tokom suđenja bili zatočeni u metalnom kavezu u sudnici. Tvrdili su da takvo zatočenje predstavlja ponižavajuće postupanje zabranjeno članom 3 Konvencije, po kojem:

„Niko ne sme biti podvrgnut mučenju, ili nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.“

...

B.  Podnesci koje su strane u postupku podnele Velikom veću

1.  Država

  1. Država je tvrdila da je u Sovjetskom Savezu optuženička klupa na kojoj su sedeli optuženi za krivična dela u sudnici ličila na podijum. Metalna „mreža“ je prvi put upotrebljena 1992. tokom suđenja notornom serijskom ubici A. Čikatilu, kako bi se optuženi zaštitio od srodnika njegovih brojnih žrtava.
  2. „Metalne barijere“ su uvedene u sudnice u Rusiji 1994. godine, u skladu sa zajedničkim cirkularnim dopisom koji su 3. februara 1993. izdali Ministarstvo pravde Ruske Federacije, Vrhovni sud Ruske Federacije i Ministarstvo unutrašnjih poslova Ruske Federacije (vidi stav 55 gore u tekstu) u odgovor na talas zločina koji je usledio nakon raspada Sovjetskog Saveza i u vreme reorganizacije državnog sistema. Ta je mera uvedena u cilju sprečavanja bekstva optuženih u krivičnom postupku ili njihovih napada na čuvare koje su ih sprovodili, sudije, svedoke i žrtve, nakon većeg broja takvih incidenata, kao i radi bezbednosti pripadnika javnosti u sudnicama.
  3. Prema zvaničnoj statistici Ministarstva unutrašnjih poslova Ruske Federacije, Ministarstva pravde Ruske Federacije i Statističkog odbora ZND (Zajednice Nezavisnih Država), stopa kriminala u Rusiji i ZND je 1992. bila za 27% odnosno za 24% viša u odnosu na prethodnu godinu U istom periodu je u Rusiji broj teških zločina koje su izvršile grupe porastao za 30% a broj razbojništava za 66%. Ukupan broj pravosnažno osuđenih lica je 1994. porastao za 16,7% u odnosu na prethodnu godinu, na ukupno 924.574.
  4. Država je tvrdila da je, uprkos poboljšanju situacije od tada, upotreba „zaštitnih barijera“ i dalje opravdana radi sprečavanja bekstva, kako bi sudije i tužioci mogli da se usredsrede na svoje osnovne dužnosti, da bi se žrtve, svedoci i drugi učesnici u postupku osećali bezbednije i radi zaštite optuženih od besa njihovih žrtava. Pored toga, kretanje optuženih nije ograničeno okovima na gležnjevima i člancima i mogu da zauzimaju udobnije položaje. Država je navela da je sprečavanje svakog pokušaja bekstva pritvorenog optuženog bezbednije od njegovog hapšenja nakon bekstva. Tvrdila je da ne postoje međunarodni instrumenti kojima se zabranjuje smeštanje pritvorenih optuženih iza „zaštitnih barijera“ u sudnicama ili koji propisuju uslove za korišćenje takvih barijera.
  5. Prema statističkom materijalu Ministarstva unutrašnjih poslova Ruske Federacije, ukupan broj bekstava iz sudnica u Rusiji je od 2009. do 2013. bio 0, 4, 5, 2 odnosno 3 na godišnjem nivou; ukupan broj napada pritvorenih osumnjičenih i optuženih na službena lica u sudnicama je bio 1, 1, 7, 0 odnosno 7 na godišnjem nivou; dok je ukupan broj incidenata samopovređivanja pritvorenih lica u sudnicama bio 4, 14, 20, 16 odnosno 18 na godišnjem nivou. Država je tvrdila da bi ove cifre bile više da pritvoreni osumnjičeni i optuženi nisu bili držani iza „zaštitnih barijera“.
  6. Država je tvrdila da se svi pritvoreni osumnjičeni i optuženi drže iza „zaštitne barijere“. Međutim, postupak određivanja i produžavanja pritvora predstavlja garantiju od proizvoljnosti i neselektivne primene ove bezbednosne mere. Pozvala se na domaći pravni okvir kojim se uređuje pritvor a po kojem pritvor treba da predstavlja izuzetnu preventivnu meru koja se određuje nakon što sudski organ oceni pojedinačne okolnosti koje ukazuju na postojanje opasnosti da će lice pobeći, ponovo izvršiti krivično delo ili ometati sprovođenje pravde i to samo u odnosu na lica osumnjičena ili optužena za izvršenje najtežih krivičnih dela i lica koja predstavljaju značajnu opasnost po društvo (vidi stavove 67-69 gore u tekstu).
  7. Prema godišnjim statističkim podacima Kancelarije za upravljanje sudovima Vrhovnog suda Ruske Federacije, procenat pritvorenih optuženih kojima se sudi u prvom stepenu (izuzimajući vojne sudove) je od 2007. opao sa 17,7% ili 241.111 lica na 12,8% ili 134.937 lica 2012. godine.
  8. Država je tvrdila da su podnosioci predstavke u ovom predmetu držani u kavezu u sudnici u interesu javne bezbednosti i strogo u skladu sa domaćim zakonodavstvom. Nema dokaza da su bili lošeg zdravstvenog stanja ili da im je tokom rasprava bila neophodna stalna lekarska pomoć. Podnosioci predstavke nisu bile poznate javne ličnosti čije bi pojavljivanje iza „zaštitne barijere“ u sudnici ozbiljno uticalo na njihov ugled. Njihovo suđenje nije izazivalo veliku pažnju javnosti i osim određenih izveštaja lokalnih medija, nije bilo dokaza da su mediji o njemu naširoko izveštavali ili da mu je prisustvovala opšta javnost. Država je izrazila sumnju u pogledu prisustva srodnika ili poznanika podnosilaca predstavke i na jednoj raspravi, naročito s obzirom na to da se suđenje održavalo u Magadanu a podnosioci predstavke dolaze iz Sinjegorja, koje je udaljeno 500 km a odakle nema redovnog javnog saobraćaja.
  9. Država je tvrdila je Veće očigledno potcenilo prethodne osuđujuće presude podnosilaca predstavke (...) Oni su ranije izvršili nasilna krivična dela u organizovanim grupama, a, po mišljenju Države, ta je činjenica sama po sebi dovoljna da potvrdi sklonost podnosilaca predstavke ka nasilju i postojanje stvarne opasnosti po bezbednost. Pored osude za krađu prvog podnosioca predstavke, Država se pozvala i na njegovu osudu za pokušaj silovanja maloletne osobe 1990, razbojništvo 2001. i osudu Oblasnog suda u Magadanu 2011. za pripadništvo velikoj organizovanoj kriminalnoj grupi koja je vršila krivična dela od 1990. Obojica podnosilaca predstavke su takođe dobili negativna mišljenja od šefa lokalnog organa i okružnog policajca u svojim mestima prebivališta, koji su ih opisali kao pojedince koje vode anti-društveni način života koji se ogleda u zloupotrebi alkohola, nezaposlenosti, vezama sa prethodno osuđivanim licima i ponašanju kojim ukazuju nepoštovanje prema drugima. Pored toga, podnosioci predstavke su bili optuženi za nasilna krivična dela.
  10. Država je zatim tvrdila da je pominjanje straha svedoka u nalozima za pritvor bilo potkrepljeno velikim brojem dokaza, konkretno izjavama svedoka datim tokom prethodne istrage 2002-2003. i drugog suđenja 20052006. Po mišljenju Države, svedoci i žrtve su se plašili sva četiri optužena kojima se sudilo jer su bili postupali u organizovanoj grupi.
  11. Država je ukazala na to da su podnosioci predstavke slobodno i aktivno učestvovali u postupcima bez ikakvog znaka straha ili stida.
  12. Država je na osnovu navedenih elemenata povukla razliku između ovog predmeta i onih u kojima je Sud utvrdio povredu člana 3 zbog upotrebe metalnih kaveza (pozvala se na presude u predmetima Sarban protiv Moldavije, predstavka br. 3456/05, presuda usvojena 4. oktobra 2005; Ramišvili i Kohreidze protiv Gruzije [Ramishvili and Kokhreidze v. Georgia], predstavka br. 1704/06, presuda usvojena 27. januara 2009; Ašot Haratjunjan protiv Jermenije, predstavka br. 34334/04, presuda usvojena 15. juna 2010; Hodorkovski protiv Rusije [Khodorkovskiy v. Russia], predstavka br. 5829/04, presuda usvojena 31. maja 2011; i u predmetu Piruzjan protiv Jermenije [Piruzyan v. Armenia], predstavka br. 33376/07, presuda usvojena 26. juna 2012), a povukla je i paralele sa predmetom u kojem Sud nije utvrdio nikakvu povredu zbog upotrebe kaveza, konkretno sa predmetom Titarenko protiv Ukrajine, predstavka br. 31720/02, st. 58-64, presuda usvojena 20. septembra 2012.
  13. 100. Država je zaključila da je držanje podnosilaca predstavke iza „zaštitne barijere“ bilo opravdano iz bezbednosnih razloga. Takvo postupanje očigledno nije bilo dostiglo minimalni prag surovosti neophodan da bi predstavljalo povredu člana 3 a efekti takvog postupanja na podnosioce predstavke nisu bili veći od neizbežnog elementa patnje ili poniženja vezanog za opravdanu primenu zakonitih bezbednosnih mera.
  14. 101. Država je napomenula da novi Pravilnik o uređenju sudnica, koji je na snazi od 1. jula 2013, pored postojećih „metalnih rešetkastih barijera“ predviđa i neprobojne „staklene kabine“ (vidi stav 66 gore u tekstu). Zamena „metalnih rešetkastih barijera“ „staklenim kabinama“ nije obavezna i nisu utvrđeni nikakvi rokovi u kojima tu zamenu treba sprovesti. Sudovi su istovremeno sami inicirali zamenu „metalnih rešetkastih barijera“ „staklenim kabinama“ a taj proces je otpočeo 2004. Država je tvrdila da sudovi nisu sprečeni da utvrde konkretnije uslove konstrukcije „zaštitnih kabina“.
  15. 102. Država je tvrdila da korišćenje „zaštitne barijere“, koja je predstavljala uobičajenu meru uvedenu pre oko dvadeset godina i koja se primenjivala u odnosu na sve optužene kojima je bio određen pritvor, u slučaju podnosilaca predstavke nije moglo da utiče na porotu na njihovom suđenju ili naruši pretpostavku nevinosti. Pored toga, predsedavajući sudija je obratio porotnicima pažnju na činjenicu da pritvor podnosilaca predstavke ne predstavlja dokaz da su krivi. Pored toga, prvi podnosilac predstavke je oslobođen svih optužbi a drugi podnosilac predstavke većine optužbi protiv njega.

2.  Podnosioci predstavke

  1. Podnosioci predstavke su tvrdili da je držanje pritvorenih osumnjičenih i optuženih u metalnom kavezu u sudnici predstavljalo neselektivnu praksu koja se primenjivala bez obzira na pojedinačne okolnosti ili prirodu dela za koja su bili optuženi, bio u pitanju privredni kriminal, ubistvo, krađa ili lakše krivično delo o kojima se odlučuje u postupku pred sudovima opšte nadležnosti ili mirovnim sudijama i bez obzira na raniju osuđivanost lica.
  2. Ova je praksa po tvrdnjama podnosilaca predstavke nezakonita. Objasnili su da nalozi Ministarstva unutrašnjih poslova, kojima je predviđeno korišćenje kaveza u sudnici (vidi stavove 56-57 gore u tekstu) nikada nisu objavljeni. Shodno članu 15 Ustava Ruske Federacije, kojim je zabranjena primena ijednog normativnog instrumenta koji zadire u ljudska prava i slobode osim ako je objavljen, Država nije trebalo da primenjuje ove naloge ili da se na njih poziva pred Sudom. Pravilnici o izgradnji iz 2000. i 2013. (vidi stavove 62-66 gore u tekstu) ne predstavljaju zakone koje je usvojio zakonodavni organ i stoga ne mogu da nameću ograničenja na ostvarivanje ljudskih prava. Ustav i Zakonik o krivičnom postupku predstavljaju relevantno domaće pravo za ocenu zakonitosti upotrebe kaveza tokom sudskog postupka. Ni u jednom od njih se ne predviđa mogućnost držanja lica u kavezu u sudnici.
  3. Podnosioci predstavke su naglasili da ljudsko dostojanstvo predstavlja apsolutnu vrednost koja se ne sme narušavati iz bilo kog razloga i koju država treba da štiti bez obzira na poreklo neke osobe, njegovu osuđivanost za krivična dela ili bilo koju drugu karakteristiku. Stoga je, po njihovom mišljenju, Država pogrešno tvrdila da držanje podnosilaca predstavke u kavezu nije predstavljalo ponižavajuće postupanje jer oni nisu javne ili poznate ličnosti a njihovo suđenje nije izazvalo značajnu pažnju javnosti ili veliki broj medijskih izveštaja.
  4. Podnosioci predstavke su zatim tvrdili da je Država takođe pogrešila kad je tvrdila da ne postoje međunarodni instrumenti kojima se zabranjuje smeštanje optuženih u kaveze. Takva je zabrana propisana Opštim komentarom br. 32 o članu 14 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima Komiteta za ljudska prava UN, koji je objavljen 23. avgusta 2007.
  5. Zatočenje podnosilaca predstavke u kavezu, kao da su opasni kriminalci koji su već proglašeni krivim, služilo je kao sredstvo za nezakonit uticaj na porotu, suprotno pravilima kojima se uređuje suđenje pred porotom, po kojima je zabranjena svaka radnja koja može narušiti pretpostavku nevinosti i, naročito, sve tvrdnje koje bi mogle kod porotnika stvoriti predrasude prema optuženima, pominjanjem, na primer, raniju osuđivanost optuženih ili činjenice da su hronični alkoholičari ili narkomani, osim ako su ti podaci neophodni za utvrđivanje elemenata dela za koja su optuženi. Suđenje podnosiocima predstavke s obzirom na navedeno nije moglo biti pravično i tokom njega nije poštovano načelo pretpostavke nevinosti. Oni nikada nisu priznali krivicu i bilo je neophodno prevazići predrasude porote kako bi dokazali svoju nevinost. Podnosioci predstavke, koji su držani u kavezu pred svojim sudijama koji je trebalo da odluče o njihovoj sudbini, su osećali bespomoćnost, inferiornost i teskobu tokom celog suđenja. Tako surovo postupanje je uticalo na njihovu sposobnost koncentracije i psihičku budnost tokom postupka koji se ticao tako značajnog pitanja za njih kao što je njihova sloboda.
  6. Podnosioci predstavke su kao „majmuni u zoološkom vrtu“ bili izloženi u kavezu pred opštom javnošću, uključujući potencijalne porotnike i svedoke iz istog naselja, kao i članove porodice i poznanike podnosilaca predstavke koji su prisustvovali raspravama. Suprotno tvrdnjama Države, postojala je redovna autobuska linija između naselja podnosilaca predstavke i Magadana, gde se suđenje održavalo. Lokalna televizija je izveštavala o suđenju podnosiocima predstavke od 2002. do 2004.
  7. U pogledu tvrdnje Države da je optužba za nasilna krivična dela opravdavala držanje podnosilaca predstavke u kavezu, tri oslobađajuće presude prvog podnosioca predstavke su predstavljale potvrdu da su optužbe protiv njega neosnovane. Drugi podnosilac predstavke je oslobođen skoro svih optužbi, uključujući za formiranje naoružane grupe radi napada na građane ili organizacije i razbojništvo. U svakom slučaju, to nije mogao biti relevantni argument s obzirom na načelo pretpostavke nevinosti.
  8. U pogledu ranije osuđivanosti podnosilaca predstavke, sud je presudom od 15. juna 2001, kojom je prvom podnosiocu predstavke izrekao uslovnu kaznu te ga nije lišio slobode, priznao da on ne predstavlja opasnost po društvo. Nije jasno kako je osuđujuća presuda prvog podnosioca predstavke izrečena iz 2011. mogla da opravda njegovo držanje u kavezu nekoliko godina ranije.
  9. U pogledu straha svedoka koji je Država pomenula, osnovi za taj navodni strah i okolnosti u kojima je Država uzela te izjave nikada nisu bili podvrgnuti bilo kakvom razmatranju. Pored toga, pre no što je ponovo uhapšen 6. decembra 2005, Sljadnjev je bio na slobodi jednu godinu i pet meseci otkad je oslobođen 22. juna 2004. Ništa se tokom tog perioda nije desilo što bi opravdalo takav strah, tj. ništa što bi ukazivalo na to da je on pretio žrtvama ili svedocima ili izvršio neko drugo nezakonito delo protiv njih. Oblasni sud u Magadanu je 8. februara 2005. izrekao podnosiocima predstavke preventivnu meru zabrane napuštanja mesta prebivališta, a to ograničenje je bilo na snazi deset meseci. Sud i tužilaštvo, koje se nije žalilo na tu odluku, nisu smatrali da podnosioci predstavke predstavljaju opasnost po društvo. Nije bilo osnova za zamenu te preventivne mere pritvorom 6. decembra 2005. Sljadnjev je bio pritvoren po istom osnovu kao saoptuženi u postupku, Grišin. Nalaz Suda da je u predmetu po predstavci Grišina prekršen član 5, st. 3 a naročito njegov nalaz o nepostojanju osnova za strah svedoka primenjivi su i na ovaj predmet (vidi st. 147-156 presude u predmetu Mihail Grišin protiv Rusije [Mikhail Grishin v. Russia], predstavka br. 14807/08, usvojene 24. jula 2012). Sledeći logiku Države, ako za pritvor nisu postojali „relevantni i dovoljni razlozi“, usled čega se on nije mogao smatrati zakonitim, onda se ni držanje u kavezu nije moglo smatrati zakonitim. Ništa nije ukazivalo na neprilično ponašanje podnosilaca predstavke tokom suđenja o kojem je reč.
  10. Podnosioci predstavke su zaključili da Država nije podnela dokaze da je zaista postojala opasnost po bezbednost na koju se pozivala i da su podnosioci predstavke mogli da pobegnu ili pribegnu nasilju. Nije postojao ozbiljan osnov za strah od njihovog nezakonitog ponašanja u sudnici. Njihovo držanje u metalnom kavezu tokom rasprava pred Oblasnim sudom u Magadanu stoga nije bilo opravdano bezbednosnim razlozima i predstavljalo je ponižavajuće postupanje suprotno članu 3. Takvo postupanje, koje se može uporediti sa postupanjem prema divljim životinjama koje se drže u metalnim kavezima u cirkusu ili zoološkom vrtu, je zastrašilo podnosioce predstavke i ponizilo ih u sopstvenim očima i očima javnosti i izazvalo je kod njih osećanja straha, teskobe i inferiornosti; njime je takođe narušeno načelo pretpostavke nevinosti. Nedavno pokrenut proces zamene metalnih kaveza u sudnicama staklenim kabinama sam po sebi ukazuje na to da Rusija priznaje da korišćenje metalnih kaveza predstavlja kršenje ljudskih prava.

C.  Ocena Suda

1.  Relevantna načela

  1. Kao što Sud stalno navodi, član 3 Konvencije jemči jedno od najosnovnijih vrednosti demokratskog društva. Njime se apsolutno zabranjuju mučenje ili nečovečno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, bez obzira na okolnosti i ponašanje žrtve (vidi, među mnogim drugim presudama, st. 119 presude Velikog veća u predmetu Labita protiv Italije, predstavka br. 26772/95, ECHR 2000-IV).
  2. Zlostavljanje mora dostići minimalni nivo surovosti da bi potpadalo pod dejstvo člana 3. Ocena ovog minimuma je relativna; ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su trajanje postupanja, njegove fizičke i psihičke posledice, a u nekim slučajevima i od pola, starosti i zdravstvenog stanja žrtve (vidi, na primer, st. 67 presude Velikog veća u predmetu Džaloh protiv Nemačke [Jalloh v. Germany], predstavka br. 54810/00, ECHR 2006-IX). Premda je pitanje da li je cilj postupanja bio da ponizi ili omalovaži žrtvu faktor koji treba uzeti u obzir, mogućnost da će Sud utvrditi povredu člana 3 ne može se neizostavno isključiti usled nepostojanja tog cilja (vidi, među ostalim presudama, st. 71 presude Velikog veća u predmetu V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka br. 24888/94, 1999IX).
  3. Smatra se da je postupanje „ponižavajuće“ u smislu člana 3 kada se njime pojedinac omalovažava ili ponižava, pri čemu se ispoljava nepoštovanje ili narušava njegovo ljudsko dostojanstvo ili kada to postupanje izaziva osećanja straha, teskobe ili inferiornosti koja mogu slomiti moralni ili fizički otpor pojedinca (vidi presude Velikog veća u predmetima M.S.S. protiv Belgije i Grčke, predstavka br. 30696/09, st. 220, ECHR 2011, i El-Masri protiv Biše Jugoslovenske Republike Makedonije, predstavka br. 39630/09, st. 202, ECHR 2012). Javni karakter postupanja može predstavljati relevantan ili otežavajući faktor prilikom ocene da li je ono bilo „ponižavajuće“ u smislu člana 3 (vidi, između ostalog, st. 32 presude u predmetu Tajrer protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Tyrer v. the United Kingdom], usvojene 25. aprila 1978, Serija A br. 26; st. 37 presude u predmetu Erdogan Jaguz protiv Turske [Erdoğan Yağız v. Turkey], predstavka br. 27473/02, usvojene 6. marta 2007; i st. 64 presude u predmetu Kumer protiv Republike Češke [Kummer v. the Czech Republic], predstavka br. 32133/11, usvojene 25. jula 2013).
  4. Da bi neko ponašanje bilo „ponižavajuće“, patnja ili poniženje koje izaziva u svakom slučaju mora prevazilaziti neizbežni element patnje ili poniženja vezanog za dati oblik zakonitog postupanja (vidi st. 71 gore navedene presude u predmetu V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Mere lišenja slobode često mogu sadržati takav element. Ipak, ne može se reći da sam pritvor predstavlja povredu člana 3. Ipak, država shodno ovoj odredbi mora obezbediti da je neko pritvoren u uslovima koji su kompatibilni sa poštovanjem njegovog ljudskog dostojanstva i da on načinom i postupkom primene te mere nije podvrgnut bolu ili mukama čiji intenzitet prevazilazi neizbežni nivo patnje koji pritvor sa sobom nosi (vidi st. 92-94 presude Velikog veća u predmetu Kudla protiv Poljske, predstavka br. 30210/96, ECHR 2000-XI).
  5. U pogledu mera sputavanja, kao što je vezivanje lisicama, one obično ne predstavljaju povredu člana 3 Konvencije ako su primenjene u vezi sa zakonitim hapšenjem ili pritvorom i ne podrazumevaju primenu sile ili izlaganje javnosti koje prevazilazi ono što se razumno može smatrati neophodnim u datim okolnostima. U tom je pogledu, na primer, važno razmotriti ima li razloga za uverenje da bi lice o kom je reč pokušalo da se opire hapšenju ili pobegne ili nanese neku povredu ili štetu ili sakrije dokaze (vidi st. 56 presude u predmetu Raninen protiv Finske, usvojene 16. decembra 1997, Izveštaji o presudama i odlukama [Reports of Judgments and Decisions] 1997-VIII; st. 182 presude Velikog veća u predmetu Odžalan protiv Turske [Öcalan v. Turkey], predstavka br. 46221/99, ECHR 2005-IV; i st. 101, 102, 105 i 108 presude u predmetu Gorodničev protiv Rusije [Gorodnitchev v. Russia], predstavka br. 52058/99, usvojene 24. maja; vidi takođe stavove 73-75 presude u predmetu Miroslav Garlicki protiv Poljske [Mirosław Garlicki v. Poland], predstavka br. 36921/07, usvojene 14. juna 2011).
  6. Poštovanje ljudskog dostojanstva deo je same suštine Konvencije (vidi st. 65 presude u predmetu Priti protiv Ujedinjenog Kraljevstva [ Pretty v. the United Kingdom], predstavka br. 2346/02, ECHR 2002-III). Cilj i svrha Konvencije kao instrumenta za zaštitu pojedinačnih ljudskih bića iziskuju da se tumačenjem i primenom njenih odredaba obezbedi praktičnost i delotvornost njenih garantija. Svako tumačenje zajemčenih prava i sloboda mora da bude u skladu sa opštim duhom Konvencije, kao instrumenta namenjenog čuvanju i unapređenju ideala i vrednosti demokratskog društva (vidi st. 87 presude u predmetu Sering protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Soering v. the United Kingdom], usvojene 7. jula 1987. godine, Serija A, br. 161).

2.  Pristup Suda u ranijim sličnim predmetima

  1. Sud je tokom poslednjih nekoliko godina razmatrao nekoliko predmeta vezanih za korišćenje metalnih kaveza u sudnici s tačke gledišta člana 3. Sud je smatrao da je to postupanje bilo „strogo“ i „ponižavajuće“ (vidi st. 102 u navedenoj presudi Ramišvili i Kohreidze;st. 128-129 u navedenoj presudi Ašot Harutjunjan; i st. 73-74 u navedenoj presudi Piruzjan). Ocenjivao je da li bi takvo postupanje moglo biti opravdano iz bezbednosnih razloga u okolnostima konkretnog slučaja, kao što je ličnost podnosioca predstavke (vidi st. 101 presude u navedenom predmetu Ramišvili i Kohreidze), karakter dela za koje je optužen premda nije smatrao da ovaj faktor sam po sebi predstavlja dovoljno opravdanje (vidi st. 71 presude u navedenom predmetu Piruzjan), njegovu raniju osuđivanost (vidi st. 125 navedene presude u predmetu Hodorkovski i st. 485-486 presude u predmetu Hodorkovski i Ljebedev protiv Rusije, [Khodorkovskiy and Lebedev v. Russia], predstavke br. 11082/06 i 13772/05, usvojene 25. jula 2013), njegovo ponašanje (vidi st. 127 presude u navedenom predmetu Ašot Harutjunjan) ili druge dokaze o opasnosti po bezbednost u sudnici ili opasnosti od bekstva podnosioca predstavke (ibid.). Takođe je uzimao u obzir dodatne faktore, kao što su prisustvo javnosti i izveštavanje medija o postupku (vidi st. 89 u navedenoj presudi u predmetu Sarban i st. 125 presude u navedenom predmetu Hodorkovski).
  2. Upravo je neopravdano ili „preterano“ korišćenje takve mere sputavanja u konkretnim okolnostima navelo Sud da u navedenim predmetima zaključi da držanje ljudi u metalnom kavezu u sudnici predstavlja ponižavajuće postupanje. Međutim, Sud je u jednom predmetu većinom glasova utvrdio da nije bilo povrede člana 3 (vidi st. 58-64 presude u navedenom predmetu Titarenko).

3.  Presuda Veća

  1. Veće je primenilo pristup usvojen u navedenim predmetima (vidi stav 119 gore u tekstu). Pošto nije utvrdilo da postoje ikakvi dokazi koji su predstavljali ozbiljan osnov za strah da će podnosioci predstavke predstavljati opasnost po red i bezbednost u sudnici ili da će pribeći nasilju ili pobeći, ili da je njihova lična bezbednost u opasnosti, smatralo je da njihovo držanje u metalnom kavezu u sudnici nije bilo opravdano i da je stoga predstavljalo ponižavajuće postupanje (vidi stav 70 presude Veća).

4.  Ocena Velikog veća

  1. Sud se u ovom predmetu suočava sa praksom smeštanja pritvorenika optuženih za krivična dela u metalne kaveze prilikom njihovog pojavljivanja pred sudom. Ova je praksa nekada bila uobičajena posle raspada Sovjetskog Saveza u nekim državama ugovornicama koje su ranije predstavljale republike u sastavu Saveza, ali je otada u velikoj meri napuštena. Čak i one države ugovornice koje su zadržale tu praksu, uključujući tuženu državu, su pokrenule proces uklanjanja metalnih kaveza iz sudnica (vidi stavove 75 i 101 gore u tekstu).
  2. Svaki osumnjičeni i optuženi koji se nalazio u pritvoru u Rusiji je bivao smešten u metalne kaveze u sudnicama (vidi stavove 57 i 93 gore u tekstu). To i dalje predstavlja prihvaćenu praksu u današnjoj Rusiji pri čemu se ta država uopšte nije obavezala da prestane da koristi metalne kaveze (vidi stavove 65-66 i 101 gore u tekstu). Uslovi za određivanje pritvora (vidi stavove 67-69 gore u tekstu) i statistički podaci Države – 17,7% ili 241.111 optuženih u pritvoru 2007. godine i 12,8% ili 134.937 optuženih u pritvoru 2012. godine (vidi stav 94 gore u tekstu) – ilustruju razmere te prakse.
  3. Sud naročito ukazuje na to da je takva praksa bila uređena neobjavljenim ministarskim nalogom (vidi stavove 57 i 61 gore u tekstu). Ta je činjenica sama po sebi izuzetno problematična, s obzirom na osnovni značaj vladavine prava u demokratskom društvu koje pretpostavlja dostupnost zakonskih pravila (vidi, na primer, st. 86-87 presude u predmetu Silver i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, usvojene 25. marta 1983, Serija A br. 61).
  4. Sud na osnovu fotografija jedne sudnice Oblasnog suda u Magadanu primećuje da su podnosioci predstavke bili zatočeni u delu koji je sa četiri strane bio ograđen metalnim šipkama i imao žičani plafon (vidi stav 48 gore u tekstu) a koji se može opisati kao kavez. Podnosioce predstavke su čuvali naoružani policijski čuvari koji su se nalazili pored kaveza (vidi stav 49 gore u tekstu).
  5. Podnosioci predstavke su držani u kavezu u kontekstu suđenja pred porotom koje se 2008-2009. održavalo u Oblasnom sudu u Magadanu po optužnici za razbojništvo uz primenu nasilja kao pripadnici bande i za ostala dela koja su navodno izvršili 2001-2002. godine (...) Država je tvrdila da su nasilni karakter krivičnih dela za koja su podnosioci predstavke bili optuženi, zajedno sa njihovom ranijom osuđivanošću, negativnim mišljenjima iz njihovih mesta prebivališta i strahom svedoka od nezakonitog ponašanja podnosilaca predstavke, predstavljali dodatnu potvrdu njihove sklonosti ka nasilju i postojanje stvarne opasnosti po bezbednost u sudnici koja je opravdavala njihovo smeštanje u kavez kako bi se obezbedili valjani uslovi za održavanje suđenja. Podnosioci predstavke se nisu složili sa tom tvrdnjom, i tvrdili su, naročito, da je oslobađanje prvog podnosioca predstavke po svim tačkama optužnice i oslobađanje drugog podnosioca predstavke po većini tačaka optužnice, uključujući za formiranje naoružane grupe radi napada na građane ili organizacije i razbojništvo, potvrdilo da su optužbe protiv njih bile neosnovane i da ovo u svakom slučaju ne bi moglo predstavljati relevantni argument s obzirom na načelo pretpostavke nevinosti.
  6. Sud se slaže sa Državom da su red i bezbednost u sudnici od ogromnog značaja i da se mogu smatrati nužnim za valjano sprovođenje pravde. Zadatak Suda nije da razmatra pitanja vezana za arhitekturu sudnice niti da ukazuje na konkretne mere fizičkog sputavanja koje bi mogle biti neophodne. Međutim, sredstvo koje je izabrano za obezbeđivanje tog reda i bezbednosti ne sme obuhvatati mere sputavanja koje usled nivoa surovosti koje podrazumevaju (vidi stav 114 gore u tekstu) ili samom svojom prirodom potpadaju pod dejstvo člana 3. Jer, kao što Sud stalno navodi, članom 3 je apsolutno zabranjeno mučenje i nečovečno i ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, zbog čega za takvo postupanje ne može postojati opravdanje.
  7. Sud će zato prvo ispitati da li je u datim okolnostima dostignut minimalni nivo surovosti pomenut u stavu 127. Pri tom će imati u vidu efekte koje je sporna mera sputavanja imala na podnosioce predstavke.
  8. Sud u tom pogledu primećuje da je o predmetu podnosilaca predstavke sudio sud u sastavu od dvanaest porotnika, kojem su prisustvovala dva zamenika porotnika i predsedavajući sudija. Takođe ukazuje na to da su u sudnici bili prisutni i drugi učesnici u postupku, uključujući veliki broj svedoka – njih više od sedamdeset je svedočilo na suđenju - kao i kandidati za porotnike koji su se pred sudom pojavili tokom postupka izbora porotnika (vidi stav 38 gore u tekstu) kao i na činjenicu da su rasprave bile otvorene za opštu javnost. Sud smatra da je izlaganje podnosilaca predstavke u kavezu narušilo njihov imidž u očima javnosti i da mora da je kod njih izazivalo osećanja poniženosti, bespomoćnosti, straha, teskobe i inferiornosti.
  9. Sud pored toga primećuje da su podnosioci predstavke bili podvrgnuti spornom postupanju tokom celog suđenja pred porotom u Oblasnom sudu u Magadanu, koje je trajalo više od godinu dana, pri čemu su rasprave održavane skoro svakog meseca.
  10. Štaviše, činjenica da je do spornog postupanja došlo u sudnici u kontekstu suđenja podnosiocima predstavke u igru uvodi načelo pretpostavke nevinosti u krivičnom postupku, kao jednog od elemenata pravičnog suđenja (vidi, mutatis mutandis, st. 94 presude Velikog veća u predmetu Alen protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Allen v. the United Kingdom], predstavka br. 25424/09, ECHR 2013) i značaj toga da suđenje ostavlja utisak pravičnosti (vidi st. 24 presude u predmetu Borgers protiv Belgije, usvojene 30. oktobra 1991, Serija A br. 214-B; st. 27 presude u predmetu Žuk protiv Ukrajine [Zhuk v. Ukraine], predstavka br. 45783/05, usvojene 21. oktobra 2010; i st. 31 presude u predmetu Atanasov protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, predstavka br. 22745/06, usvojene 17. februara 2011). U pitanju je poverenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju da zadobiju kod javnosti, i, povrh svega, kad je u pitanju krivični postupak, kod optuženog (vidi, mutatis mutandis, st. 26 presude u predmetu Dekube protiv Belgije [De Cubber v. Belgium], usvojene 26. oktobra 1984, Serija A br.. 86).
  11. Sud napominje da je Komitet za ljudska prava Ujedinjenih nacija nedavno utvrdio da držanje optuženog vezanog lisicama u metalnom kavezu tokom javnog suđenja predstavlja ponižavajuće postupanje koje utiče i na pravičnost njegovog suđenja (vidi stav 70 gore u tekstu). Shodno Minimalnim standardima za postupanje prema zatvorenicima Ujedinjenih nacija i Poslovnicima međunarodnih krivičnih sudova, određena sredstva sputavanja se smeju koristiti samo kao mere predostrožnosti od bekstva prilikom sprovođenja, pod uslovom da se skinu kada se optuženi pojavi pred sudom (vidi stavove 71 i 72 gore u tekstu). Organizacija Amnesty International u svom Priručniku o pravičnom suđenju navodi da držanje optuženog u „ćeliji unutar sudnice“ može uticati na pretpostavku nevinosti (vidi stav 74 gore u tekstu).
  12. Sud smatra da podnosioci predstavke mora da su osećali objektivno opravdani strah da će njihova izloženost u kavezu tokom rasprava o njihovom predmetu stvoriti negativnu predstavu o njima da su toliko opasni da se prema njima mora primeniti tako ekstremna mera fizičkog sputavanja kod sudija koji je trebalo da odlučuju o pitanjima vezanim za njihovu krivičnu odgovornost i slobodu, čime je narušena njihova pretpostavka nevinosti. To mora da je kod njih izazivalo bol i teskobu s obzirom na značaj koji su za njih imala pitanja o kojima se odlučivalo tokom postupaka o kojima je reč.
  13. Sud želi da napomene da bi i drugi aspekti pravičnog suđenja mogli biti relevantni u kontekstu mere zatočenja u sudnici (mada oni nisu relevantni u ovom predmetu), konkretno, prava optuženog da delotvorno učestvuje u postupku (vidi st. 27-32 presude u predmetu Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, usvojene 23. februara 1994, Serija A br. 282-A) i da ima praktičnu i delotvornu pravnu pomoć (vidi st. 168-170 presude u predmetu Insanov protiv Azerbejdžana, predstavka br. 16133/08, usvojene 14. marta 2013. i st. 642-648 navedene presude u predmetu Hodorkovski i Ljebedev).
  14. Konačno, Sud nije našao nikakve uverljive argumente u prilog tome da zatočenje optuženog u kavezu tokom suđenja u današnjim okolnostima (na način opisan u stavu 125 gore u tekstu) predstavlja nužno sredstvo za njegovo sputavanje kako bi se sprečilo njegovo bekstvo, zaustavilo njegovo remetilačko ili agresivno ponašanje, ili on zaštitio od napada spolja. Zato se nastavak te prakse teško može shvatiti kao išta drugo osim kao sredstvo za ponižavanje i omalovažavanje lica u kavezu. Stoga je očigledno da je cilj držanja nekog lica u kavezu tokom suđenja da se ono ponizi i omalovaži.
  15. Imajući ovo u vidu, Sud konstatuje da je zatočenje podnosilaca predstavke u kavezu u sudnici tokom njihovog suđenja moralo neizbežno da ih prilikom pojavljivanja pred sudom izloži bolu koji je po intenzitetu prevazilazio neizbežni nivo patnje koji je njihovo lišenje slobode sa sobom nosilo i da je sporno postupanje doseglo minimalni nivo surovosti kako bi predstavljalo povredu člana 3.
  16. Sud smatra da korišćenje kaveza (na opisani način) u ovom kontekstu nikada ne može biti opravdano shodno članu 3 (vidi stav 138 dole u tekstu), kao što je Država pokušala da dokaže u svojim podnescima u kojima se pozivala na navodnu pretnju po bezbednost (vidi stav 126 gore u tekstu). Sud u pogledu ovog potonjeg pitanja u svakom slučaju ne prihvata da je takva pretnja potkrepljena. Primećuje da Oblasni sud u Magadanu nikad nije ocenjivao da li je fizičko sputavanje podnosilaca predstavke bilo uopšte nužno tokom rasprava. Štaviše, nisu predočeni nikakvi razlozi za držanje podnosilaca predstavke u kavezu. Niti se ti razlozi mogu naći u sudskim nalozima o pritvoru, suprotno tvrdnjama Države da su podnosioci predstavke predstavljali pretnju po svedoke, i da je ta pretnja opravdavala njihov pritvor. Prvi podnosilac predstavke nije bio pritvoren tokom trećeg suđenja. Bio je u pritvoru zbog nevezanog postupka, iz nepoznatih razloga (...) Pritvor drugog podnosioca predstavke je bio određen istim sudskim rešenjima kao ona koje je Sud razmatrao u predmetu vezanom za saoptuženog podnosilaca predstavke za koje je utvrdio da ne sadrže „relevantne i dovoljne“ razloge da bi pritvor bio u saglasnosti sa članom 5, st. 3 Konvencije, a naročito da ne sadrže razloge koji bi dokazivali opasnost da će se svetiti ili vršiti pritisak na svedoke kako Država sada tvrdi (vidi st. 149-150 presude u navedenom predmetu Mihail Grišin). Taj zaključak u potpunosti važi i u ovom predmetu i ništa u podnescima koje je Država podnela Velikom veću ne opravdava odstupanje od njega. Niti se optužbe da su podnosioci predstavke izvršili nasilna krivična dela ili njihove ranije osude – od kojih su za neka dela izrečene uslovne kazne – šest ili više godina pre suđenja o kojem je reč, ili kasnija osuđujuća presuda protiv prvog podnosioca predstavke može razumno smatrati potvrdom tvrdnji Država u tom pogledu. Kada je reč o negativnim mišljenjima na koje se Država pozvala (vidi stav 96 gore u tekstu), ona ne ukazuju na to da su ličnosti podnosilaca predstavke bile takve da su iziskivale njihovo fizičko sputavanje tokom njihovog suđenja; a uprave pritvorskog centra i zatvora su dale i pozitivna mišljenja o drugom podnosiocu predstavke (vidi stav 44 gore u tekstu).
  17. Bez obzira na konkretne okolnosti ovog predmeta, Sud ponavlja da poštovanje ljudskog dostojanstva predstavlja samu suštinu Konvencije i da cilj i svrha Konvencije kao instrumenta za zaštitu pojedinačnih ljudskih bića iziskuju da se tumačenjem i primenom njenih odredaba obezbedi praktičnost i delotvornost njenih garantija. Sud stoga smatra da držanje neke osobe u metalnom kavezu tokom suđenja samo po sebi – imajući u vidu objektivno ponižavajuću prirodu takvog postupka koji nije kompatibilan sa standardima civilizovanog ponašanja koje predstavlja obeležje demokratskog društva - predstavlja uvredu za ljudsko dostojanstvo suprotno članu 3.
  18. Zato je zatočenje podnosilaca predstavke u metalnom kavezu u sudnici predstavljalo ponižavajuće postupanje zabranjeno članom 3. Shodno tome, došlo je do povrede te odredbe.

...

SUD IZ TIH RAZLOGA JEDNOGLASNO

...

3.  Zaključuje da je prekršen član 3 Konvencije;

...

Presuda sačinjena na engleskom i francuskom i izrečena na javnoj raspravi u zgradi Suda u Strazburu 17. jula 2014.

Majkl Obojl

Din Špilman

zamenik sekretara

predsednik

Sledeća izdvojena mišljenja su priložena uz ovu presudu u skladu sa članom 45, st. 2 Konvencije i pravilom 74, st. 2 Poslovnika suda:

...

(b)  Zajedničko saglasno mišljenje sudija Nikolau i Keler;

(c)  Saglasno mišljenje sudije Silvis.

D.S. M.O’B.

Izdvojena mišljenja nisu prevedena, ali su navedena na engleskom i francuskom jeziku u zvaničnoj verziji ili verzijama presude. Zvanična verzija presude može se naći u bazi podataka HUDOC koja sadrži predmete iz sudske prakse Evropskog suda.

 

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

Ovaj prevod je realizovan uz podršku Trast fonda za ljudska prava Saveta Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund).

 

 

GRAND CHAMBER

CASE OF SVINARENKO AND SLYADNEV v. RUSSIA

(Applications nos. 32541/08 and 43441/08)

JUDGMENT

STRASBOURG

17 July 2014

This judgment is final but may be subject to editorial revision.

In the case of Svinarenko and Slyadnev v. RussiaThe European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Dean Spielmann, President,
Josep Casadevall,
Guido Raimondi,
Ineta Ziemele,
Mark Villiger,
Peer Lorenzen,
Boštjan M. Zupančič,
Danutė Jočienė,
Ján Šikuta,
George Nicolaou,
Luis López Guerra,
Vincent A. de Gaetano,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Helen Keller,
Helena Jäderblom,
Johannes Silvis,
Dmitry Dedov, judges,
and Michael OBoyleDeputy Registrar,

Having deliberated in private on 18 September 2013 and on 11 June 2014,

Delivers the following judgment, which was adopted on the lastmentioned date:

PROCEDURE

1.  The case originated in two applications (nos. 32541/08 and 43441/08) against the Russian Federation lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by two Russian nationals, Mr Aleksandr Sergeyevich Svinarenko and Mr Valentin Alekseyevich Slyadnev (“the applicants”), on 5 May 2008 and 2 July 2008 respectively.

2.  The applicants alleged, in particular, that keeping them in a metal cage in a courtroom had amounted to degrading treatment prohibited by Article 3 of the Convention and that the length of the criminal proceedings against them had been excessive, in breach of Article 6 § 1 of the Convention.

3.  The applications were allocated to the First Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). On 11 December 2012 a Chamber of that Section delivered its judgment. The Chamber decided to join the applications (Rule 42 § 1), declared the complaints concerning the applicants placement in a “metal cage” and the length of the proceedings against them admissible and the remainder of the applications inadmissible, and found unanimously that there had been violations of Articles 3 and 6 § 1 of the Convention. The Chamber was composed of the following judges: Isabelle Berro-LefèvrePresident, Elisabeth Steiner, Nina Vajić, Anatoly KovlerKhanlar Hajiyev, Mirjana Lazarova Trajkovska and Julia Laffranque, and also of André WampachDeputy Section Registrar. On 7 March 2013 the Government of the Russian Federation (“the Government”) requested that the case be referred to the Grand Chamber in accordance with Article 43 of the Convention, and the Panel of the Grand Chamber accepted that request on 29 April 2013.

4.  The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 26 §§ 4 and 5 of the Convention and Rule 24.

5.  The applicants and the Government each filed further written observations (Rule 59 § 1) on the merits.

6.  A hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 18 September 2013 (Rule 59 § 3).

There appeared before the Court:

(a)  for the Government
MrG. MatyushkinRepresentative of the Russian Federation at the European Court of Human Rights,              Agent,
MrN. Mikhaylov,
MrP. Smirnov,
Ms O. Ocheretyanaya, Advisers;

(b)  for the applicants
MrV. Palchinskii, representative of Mr Svinarenko,Counsel,
MrE. Plotnikov,
MsV. Taysaeva, representatives of Mr Slyadnev.Counsel.

 

The Court heard addresses by Mr Palchinskii, Mr Plotnikov, Ms Taysaeva and Mr Matyushkin.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

7.  The applicants were born in 1968 and 1970 respectively. The first applicant, Mr Svinarenko, is currently serving a sentence of imprisonment in the Murmansk region. The second applicant, Mr Slyadnev, lives in the settlement of Sinegorye in the Yagodninskiy district of the Magadan region.

A.  Preliminary investigation

8.  In 2002 the Far Eastern Federal Circuit Investigation Department of the Investigation Committee at the Ministry of the Interior brought several sets of criminal proceedings against a Mr Grishin.

9.  On 24 September 2002 the first applicant was questioned as one of the suspects in those proceedings. On 9 October 2002 he was arrested. In a decision of 12 November 2002 ordering his detention on remand, the Magadan Town Court noted that the crimes he was charged with had been committed during a three-year probation period under a judgment of the Magadan Region Yagodninskiy District Court of 13 April 2001 convicting him of theft and imposing on him a conditional sentence of five years imprisonment. It also noted that he had negative references from his place of residence and that he had breached his undertaking to appear before the investigating authority. According to the final charges against the first applicant, he was accused of robbery with violence against Mr A.S. and Mrs T.S. in September 2002 as a member of a gang led by Mr Grishin, and of the illegal acquisition, storage, transportation and carrying of ammunition.

10.  On 20 January 2003 the second applicant, who was serving a sentence of imprisonment after his conviction by the Magadan Region Yagodninskiy District Court on 26 July 2002 for negligent infliction of death under Article 109 § 1 of the Criminal Code of the Russian Federation (“the CC”), was questioned as one of the suspects in the proceedings brought against Mr Grishin. On 22 January 2003 he was charged with the following crimes:

(i)  establishing an armed gang under Mr Grishins leadership and participating in the gangs attacks on citizens from October 2001 to September 2002 – under Article 209 § 1 of the CC;

(ii)  the robbery in October 2001 of Mr V.B., the director of a private goldrefining company, with the use of weapons and violence endangering life and health and a threat to use such violence, by an organised group, with the aim of misappropriating anothers property of substantial value – under Article 162 § 3 of the CC;

(iii)  illegal storage and transportation of precious metals (industrial gold allegedly misappropriated from Mr V.B.) of substantial value by an organised group in October 2001 – under Article 191 § 2 of the CC;

(iv)  extortion (against Mr V.B.) in October 2001 with the aim of obtaining a right to property under the threat of the use of violence, by an organised group – under Article 163 § 3 of the CC;

(v)  the robbery of Mr Ya.B. in October 2001 with the use of weapons and violence endangering life and health and the threat to use such violence, by a group of persons according to a premeditated plan, by means of illegal entry into a dwelling with the aim of misappropriating anothers property of substantial value – under Article 162 § 3 of the CC; and

(vi)  illegal acquisition, storage, transfer, transportation and carrying of firearms by an organised group in October 2001 – under Article 222 § 3 of the CC.

11.  On 11 April 2003 the Magadan Region Khasynskiy District Court found the second applicant to be eligible, in view of his orderly behaviour and positive references, for early conditional release one year and three months ahead of the term of two years and three months to which he had been sentenced under the Yagodninskiy District Courts judgment of 26 July 2002.

12.  On 24 April 2003 the Magadan Town Court ordered the second applicants remand in custody in the criminal proceedings at issue in the present case. It noted, inter alia, that he was accused of grave crimes which had been committed during a three-year probation period under the Yagodninskiy District Courts judgment of 15 June 2001 convicting him of hooliganism and wilful infliction of grievous bodily harm and sentencing him conditionally to four years imprisonment.

13.  On 20 May 2003 the investigation was completed and the defence received access to the case file.

14.  On 13 August 2003 the Magadan Town Court found that the second applicant had been deliberately delaying the examination of the case file and set a time-limit for the examination at 5 September 2003.

B.  Trial proceedings

1.  First trial

15.  On 19 September 2003 the case was sent for trial to the Magadan Regional Court, which held from 16 October to 26 December 2003 a preliminary hearing to decide on numerous requests by the applicants and their two co-defendants concerning the admissibility of the evidence and other procedural issues, as well as to prepare the jury trial requested by the defendants. During this period the hearing was postponed for about four weeks at the co-defendants request.

16.  As a result of the preliminary hearing, on 26 December 2003 the Regional Court ordered that the case be examined at an open hearing by a jury on 23 January 2004. On that day fewer than twenty candidate jurors appeared before the court instead of the fifty invited and the court, therefore, ordered that another 100 candidate jurors be summoned.

17.  On 13 February 2004 a jury was empanelled and sworn in.

18.  The Regional Court held about thirty court sessions, during which it decided various procedural issues, such as the replacement of some jurors, the exclusion or examination of certain evidence and the ordering of expert opinions. It examined the evidence, including the testimony of the victims, witnesses and experts, and heard the defendants. The hearing was adjourned for two weeks as one of the defence lawyers could not attend.

19.  On 15 June 2004 the prosecution amended one of the robbery charges against the second applicant (concerning Mr Ya.B.) to the lesser charge of “arbitrary unlawful acts (самоуправствоwith the use of violence, under Article 330 § 2 of the CC.

20.  On 22 June 2004 the jury found the applicants not guilty. They were released in the courtroom. On 29 June 2004 the Magadan Regional Court delivered a judgment in which they were acquitted and their right to rehabilitation was acknowledged.

21.  The co-defendants and the prosecution appealed against the trial courts judgment. On 7 December 2004 the Supreme Court of the Russian Federation examined the case on appeal and quashed the judgment on the grounds, inter alia, that some of the jurors had concealed information about their family members criminal records although they had been obliged to disclose such information to the parties and to the court at the time of their selection; and that the presiding judge had failed to sum up all the evidence in his directions to the jury, in particular failing to sum up the victims and witnesses statements. The Supreme Court remitted the case to the Magadan Regional Court for fresh examination.

2.  Second trial

22.  On 21 December 2004 the Regional Court received the case file. It adjourned its hearing twice, on 31 January and 7 February 2005, as the second applicants lawyer had failed to appear.

23.  In a decision of 8 February 2005 the Regional Court imposed on the defendants an undertaking not to leave their place of residence without its authorisation, to appear before it when summoned, and not to obstruct the proceedings.

24.  The Regional Courts decision of the same date to remit the case to the Magadan Regional Prosecutor for the rectification of errors in the indictment was appealed against by the defence and quashed as erroneous by the Supreme Court on 26 April 2005.

25.  The hearing before the Regional Court was adjourned on 17 June 2005 as a result of the first applicants and a co-defendants failure to appear, for unknown reasons. It was adjourned again on 21 June 2005 owing to a co-defendants hospitalisation and the impossibility of examining the case in respect of the others in separate proceedings.

26.  The hearing resumed on 22 November 2005. On that day, however, fewer than twenty candidate jurors appeared before the court instead of the thirty invited and the court, therefore, ordered that another 100 candidate jurors be summoned.

27.  On 6 December 2005 the Regional Court ordered that the applicants and the other two defendants be detained on remand. It noted the applicants previous convictions, the serious charges against them, and the fact that during the preliminary investigation and the current trial some of the victims and witnesses had expressed fears of unlawful behaviour by the defendants. In its decision it did not give any details concerning the fears referred to, or the names of the defendants concerned. The applicants appeals against the detention order were dismissed by the Supreme Court of the Russian Federation in its decision of 22 February 2006. In upholding the Regional Courts detention order, the Supreme Court noted that one of the victims, Mr Ya.B., had asked for the case to be examined without his participation as he had been afraid to give evidence in open court. This fear constituted, according to the Supreme Court, a sufficient ground to consider that the defendants did not satisfy the condition of not obstructing the proceedings in order for them to remain free under the previously imposed undertaking not to leave their place of residence. The applicants detention was subsequently extended for similar reasons.

28.  On 9 December 2005 the jury was empanelled and sworn in and the court held hearings on 12, 20 and 23 December 2005. On the last-mentioned date one of the co-defendants was granted leave to engage a new lawyer. On 27 December his new lawyer failed to appear and the hearing was adjourned until 10 January 2006, 1-9 January being non-working days. The Regional Court continued the examination of the case in January. It ruled on numerous procedural requests by the defence, in particular requests seeking the replacement of the presiding judge and the prosecutor.

29.  As the witnesses and victims who lived in Sinegorye had failed to appear at the hearings several times, on 17 January the court ordered them to be brought before it under escort. The hearing was adjourned on 20 January until 27 January and on 26 February until 10 March 2006, pending the execution of that order.

30.  The examination of the case continued in February, March, April and May 2006. During this time the hearing was adjourned on a number of occasions for about four weeks in total at the request of jurors who could not participate, and for about a week at the request of one of the defence lawyers, who was ill. On 2 June 2006 the presiding judge declared the examination of the evidence closed. In five sessions in June 2006 the Regional Court heard the parties oral argument. It announced a break from 14 July until 3 October 2006 in view of the fact that several jurors were leaving for their summer holidays in central Russia.

31.  The hearing resumed on 3 October 2006. Having consulted the parties, the court decided that they would repeat their oral argument. They did so on 6, 12 and 19 October and 2 November 2006. The preparation of questions to be put to the jury then followed. The jury gave its verdict on 17 November 2006. The first applicant was found not guilty and was released in the courtroom.

32.  On 5 December 2006, after an examination of the legal issues during the sessions held in November and December, the Regional Court delivered its judgment. The first applicant was acquitted and his right to rehabilitation was acknowledged. The second applicant was convicted of extortion (against Mr V.B.), and arbitrary unlawful acts with the use of violence (in respect of Mr Ya.B.), and was sentenced to seven years imprisonment (which took into account his 2001 conviction, in respect of which the conditional sentence was revoked). He was acquitted on the remaining charges. His detention on remand was to continue until the judgment took effect.

33.  On 6 June 2007 the Supreme Court examined the appeals against the judgment lodged by a co-defendant, one of the victims and the prosecution. It found that the defendants and their lawyers had breached the rules on criminal trials by committing an abuse of their rights, namely, by discussing in the jurors presence, despite the presiding judges warnings, issues which fell outside the scope of the jurors competenceThey had also made remarks which did not concern the issues to be decided by the jury and which had been aimed at discrediting the evidence against them, thus creating a negative impression of the victims and the presiding judge, and a positive one of themselves. This was held by the Supreme Court to have unlawfully influenced the jurys verdict. It was also noted that the jurys verdict had not been entirely clear as some of the answers to the questions put to them had been contradictory. The Supreme Court quashed the judgment and remitted the case to the Regional Court for fresh examination. It also ordered that the second applicant remain in custody.

34.  In August 2007 the first applicant was detained on remand in connection with an unrelated set of criminal proceedings brought against him on suspicion of an extortion allegedly committed in 2002.

3.  Third trial

35.  On 4 September 2007 the Magadan Regional Court received the case file and opened the proceedings. On 5 October 2007 fewer than twenty candidate jurors appeared before the Regional Court instead of the 100 invited and the court, therefore, ordered that another 150 candidate jurors be summoned.

36.  On 2 November 2007 the selection of the jurors began. However, after a number of candidate jurors refused to sit in the case, the number available was still insufficient and the court ordered that another 150 candidate jurors be summoned. The same situation occurred on 22 November 2007.

37.  The number of candidate jurors who appeared before the Regional Court was again insufficient on 11 December 2007 and 17 January 2008, necessitating the summoning of an additional 200 and 250 persons respectively.

38.  A jury, composed of twelve jurors and two substitute jurors, was empanelled on 5 February 2008 from thirty-four candidate jurors who had appeared before the court, and the trial commenced. The court held five or six sessions monthly from February to June 2008, two sessions in July, four in August (after a break for the jurors holidays from 1 July to 18 August), eleven in September, six in October, ten in November and four in December 2008. Some of the sessions were held without the jury as they concerned various procedural issues, including the admissibility of evidence and requests for the examination of the evidence before the jury. The court examined the vast body of evidence, including the testimony of more than seventy victims and witnesses, and numerous expert reports.

39.  For about a month the trial was delayed because a co-defendant was ill. Some delay was caused by difficulties in ensuring the appearance of some of the victims and witnesses, who resided in remote settlements in Burkhala and Sinegorye, or who had moved to the central and other parts of the country.

40.  On 13 February 2009 the Regional Court started hearing the parties oral argument.

41.  On 7 March 2009 the jury returned a not guilty verdict in respect of the first applicant. It found the second applicant guilty of arbitrary unlawful acts and not guilty on the remaining charges.

42.  On 12 March 2009 the Regional Court ordered the second applicants release on an undertaking not to leave his place of residence and to behave in a law-abiding manner.

43.  On 19 March 2009 it delivered its judgment, acquitting the first applicant and finding, in respect of the second applicant, that on 11 October 2001 he, Mr Grishin and Mr N.G. (against whom the criminal proceedings were terminated owing to his death) had requested Mr Ya.Bto repay a debt in the amount of 100,000 Russian roubles (RUB); following Mr Ya.B.s refusal Mr Grishin and Mr N.G. had beaten him up; the second applicant had beaten up Mr S.K., who had witnessed Mr Ya.B.s beating; they had then taken Mr Ya.Bto his home and Mr Grishin had taken money from him in the amount of RUB 247,000.

44.  The Regional Court noted that there had been mixed references in the materials of the case about the second applicant, who had been characterised negatively by the local authority and by a district police officer at the place of his residence, and positively by the administration of a detention facility, in which he had been detained on remand, and by the administration of a prison in which he had served his sentence after previous conviction.

45.  The Regional Court convicted the second applicant, under Article 330 § 2 of the CC, of arbitrary unlawful acts with the use of violence, sentenced him to two years and ten months imprisonment, revoked the conditional sentence under his 2001 conviction as the new crime had been committed during the probation period, and, after adding the revoked conditional sentence, sentenced him to a total of four years and five months imprisonment; it discharged him from serving the sentence in the part relating to the conviction under Article 330 § 2 as liability for the relevant offence had become time-barred, and found that he had served his sentence in the remaining part in view of his detention on remand from 24 April 2003 to 22 June 2004 and from 6 December 2005 to 12 March 2009, which amounted to four years, five months and six days in total. It acquitted him on the remaining charges.

46.  As of 19 March 2009 the first applicant was still detained in connection with unrelated criminal proceedings against him (see paragraph 34 above).

47.  On 23 July 2009 the Supreme Court dismissed an appeal by a codefendant and the prosecution and upheld the judgment.

C.  Conditions in the courtroom

48.  During the applicants detention on remand they were taken to the Magadan Regional Court from their detention facility by police guards. During the hearings they sat on a bench enclosed on four sides by metal rods 10 millimetres in diameter. The enclosure was 255 centimetres long, 150 centimetres wide and 225 centimetres high, with a steel mesh ceiling and a door, also made of metal rods. The distance between the metal rods was 19 centimetres.

49.  Armed police guards remained beside the caged dock. There were always two police guards per detainee – eight police guards in total during the first and second trials and six police guards for the applicants and one of their co-defendants during the third trial.

D.  Compensation proceedings

50.  After the first applicants acquittal had become final he brought proceedings against the State for damage suffered as a result of the criminal proceedings against him.

51.  On 23 October 2009 the Magadan Regional Court awarded him RUB 18,569 in respect of pecuniary damage, representing an unemployment allowance that had not been paid as a result of his detention on remandOn 17 December 2009 the Supreme Court of the Russian Federation upheld the Regional Courts judgment.

52.  On 1 March 2010 the Magadan Town Court awarded the first applicant RUB 50,000 in respect of non-pecuniary damage incurred by him as a result of his criminal prosecution, the imposition on him of an undertaking not to leave his place of residence and his detention on remand from 9 October 2002 to the moment of his release, following the first not guilty jury verdict of 22 June 2004 and from 6 December 2005 until 17 November 2006The applicant appealed against the judgment arguing, inter alia, that the amount awarded to him was not just or reasonable. On 30 March 2010 the Magadan Regional Court dismissed the applicants appeal and upheld the Town Courts judgment.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.  Prohibition of degrading treatment

53.  Article 21 of the Constitution of the Russian Federation reads, in the relevant part, as follows:

1.  Human dignity shall be protected by the State. Nothing may serve as a basis for derogation therefrom.

2.  No one shall be subjected to torture, violence or other severe or degrading treatment or punishment ...

54.  Article 9 of the Code of Criminal Procedure of the Russian Federation prohibits, inter aliathe degrading treatment of participants in criminal proceedings.

B.  Metal cages in courtrooms

1.  Circular of the Ministry of Justice, the Supreme Court and the Ministry of the Interior

55.  An unpublished circular of 3 February 1993 issued jointly by the Ministry of Justice of the Russian Federation (no. 5-63-96), the Supreme Court of the Russian Federation (no. 11-nk/7) and the Ministry of the Interior of the Russian Federation (no. 1/483) contained “proposals on creating the proper conditions for courts examination of criminal cases and the safety of trial participants and the guards of the internal troops and police escorts in the performance of their duties”. It directed the presidents of courts of general jurisdiction to ensure, before 1 January 1994, the fitting of all the courtrooms with special fixed metal barriers separating defendants in criminal cases from the court bench and the visitors attending the hearing”. It also instructed prisoner escort officers to place behind those barriers any defendants who were in custody.

2.  Orders of the Ministry of the Interior

(a)  Order of 1996

56.  The Directions on Guarding and Transferring Suspects and Accused, preapproved by the Supreme Court of the Russian Federation, the Ministry of Justice and the Prosecutor Generals Office, and approved by the Ministry of the Interior of the Russian Federation o26 January 1996 by Order no. 41 (dsp) “for internal use only”, provided for the placement of defendants behind the metal “barrier” in a courtroom.

(b)  Order of 2006

57.  A similar provision was included in the Directions on the Functioning of Temporary Detention Centres and Units for Guarding and Transferring Suspects and Accused, pre-approved by the Courts Administration Office at the Supreme Court of the Russian Federation on 8 February 2006 (no. CDAG/269) and the Prosecutor Generals Office of the Russian Federation on 16 February 2006 (no. 161306), and approved on 7 March 2006 by order no. 140 (dsp“for internal use only” of the Ministry of the Interior of the Russian Federation. Under the latter Directions, the transfer of suspects and accused to courtrooms which are not equipped with the “safety barrier” (защитное ограждениебарьерis prohibited.

(c)  The Supreme Courtreview of the orders

58.  Order no. 41 was challenged before the Supreme Court of the Russian Federation by a Mr Sh. on the ground that its provision on keeping defendants behind the metal “barrier” during their trials violated domestic law and the Convention in so far as both prohibited degrading treatment and guaranteed the right to a fair trial. He complained that he had actually been kept in a metal cage in a courtroom during his trial, and that it had made it impossible for him to communicate with his lawyer.

59.  In its decision of 19 October 2004 the Supreme Court, in a single judge formation, noted that the impugned provision concerned persons detained on remand by a court decision in accordance with the requirements of the Code of Criminal Procedure; and that it was the responsibility of the police to guard and transfer them to a courthouse from their detention facilities (Article 10 § 16 of the Police Act). The court reiterated that detention on remand was to be carried out in accordance with the principles of legality, fairness, presumption of innocence, equality before the law, humanism, and respect for human dignity, and in accordance with the Constitution, the principles and norms of international law, and the international agreements of the Russian Federation; furthermore such detention could not be accompanied by torture or other acts aimed at the infliction of physical or moral suffering (the Federal Law on the Detention of Suspects and Defendants). In view of the above, the Supreme Court was satisfied that the provision of the order for keeping defendants behind a metal “barrier” could not be regarded as impugning human honour and dignity or as violating the right to a fair trial.

60.  Mr Sh. appealed against the Supreme Courts decision arguing, inter alia, that the decision had not been accompanied by reasonsOn 23 December 2004 the appeals division of the Supreme Court in a threejudge formation dismissed his appeal and fully endorsed the findings at first instanceIt noted that the disputed order had not set out the characteristics of the metal “barrier”.

61.  Applications challenging the legality of both orders (that of 1996 and that of 2006, see paragraphs 56 and 57 above) on the basis of their lack of official publication were dismissed by the Supreme Court of the Russian Federation, which stated that the orders should not be published as they contained confidential information and had been registered with the Ministry of Justice (decision of 2 December 2002, as upheld by the appeals division of the Supreme Court on 24 April 2003 in respect of order no. 41, and decision of 7 December 2011 in respect of order no. 140).

3.  Construction rules

(a)  The Rules at the time of the applicants trial

62.  On 2 December 1999 the Courts Administration Office at the Supreme Court of the Russian Federation approved, by order no. 154, the Rules on the Design and Construction of Courthouses for Courts of General Jurisdiction (SP 311042000). The Rules were further approved by the Federal State Committee for Construction, Housing and Communal Servicesand came into force on 1 August 2000. They were prepared by a group of experts including the President of the Supreme Court of the Russian Federation, the General Director of the Courts Administration Office at the Supreme Court of the Russian Federation and members of the Council of Judges of the Russian Federation. The Rules took account of the proposals set out in the joint circular of the Ministry of Justice, the Supreme Court and the Ministry of the Interior of 3 February 1993 (see paragraph 55 above).

63.  The Rules provided for a sub-zone for defendants in courtrooms for hearing criminal cases, enclosed on four sides with metal bars (металлическая заградительная решетка)consisting of metal rods of not less than 14 millimetres in diameter, 220 centimetres high with a steelwire ceiling or extending up to the ceiling of the courtroom, and containing a door (paragraphs 5.4, 5.9 and 8.3 of the Rules).

64.  Among other security arrangements the Rules provided for access from the defendants cells in the courthouse to the courtroom through separate corridors and stairs and a separate entry to the courtroom. The public entrance to the courthouse and to the courtroom for hearing criminal cases had to provide for the installation of metal detectors. Metal bars had to be installed on the windows in the courtroom (paragraphs 5.11, 5.35, 8.1 and 8.2 of the Rules).

(b)  The new Rules

65.  Since 1 July 2013 the design and layout of courthouses for courts of general jurisdiction has been regulated by Rules prepared by a group of experts from the Courts Administration Office at the Supreme Court of the Russian Federation, architectural and construction organisations, and approved by the Federal Agency for Construction, Housing and Communal Services on 25 December 2012.

66.  The new Rules provide for two types of “safety cabins” (защитные кабиныin courtrooms for persons in custody, notably a “safety cabin” made of metal bars with characteristics identical to those in the old Rules (see paragraph 63 above) and an “isolating transparent safety cabin” made of steel carcass and bulletproof glass walls. Both cabins should be equipped with doors lockable from outside.

C.  Detention on remand

67.  Under the general provision in Article 108 of the Code of Criminal Procedure of the Russian Federation, detention on remand could be ordered by court in respect of persons suspected or accused of having committed a criminal offence punishable by more than two years imprisonment (three years imprisonment since December 2012), provided that a less restrictive preventive measure, such as, for example, an undertaking not to leave ones place of residence, personal surety or bail, could not be applied. Persons suspected or accused of having committed a criminal offence punishable by lesser terms of imprisonment could still be remanded in custody in exceptional circumstances, notably if they had no permanent place of residence, their identity had not been established, or they had breached a previously imposed preventive measure or absconded.

68.  court was required to consider whether there were sufficient grounds to believe that the accused might abscond, reoffend or obstruct the proceedings (ibid., Article 97). Other circumstances, such as the seriousness of the charge, the accusedpersonality, his age, state of health, family status and occupationalso had to be taken into account (ibid., Article 99).

69.  As a result of amendments to the Code of Criminal Procedure between December 2009 and November 2012, persons suspected or accused of some non-violent crimes against property and in the sphere of economic activity can no longer be detained on remand.

III.  RELEVANT INTERNATIONAL MATERIALS AND PRACTICE

A.  The United Nations Human Rights Committee

70.  At its meeting on 20 March 2014, after consideration of communication No. 1405/2005, submitted by Mikhail Pustovoit against Ukraine, the UN Human Rights Committee adopted the Views that Mr Pustovoits placement in a metal cage during his public trial, with his hands handcuffed behind his back, had violated Article 7 of the International Covenant on Civil and Political Rights taken separately, on account of the degrading treatment thereby inflicted on him, and in conjunction with Article 14 (1) of the Covenant, on account of the degrading treatment which had affected the fairness of his trial (paragraphs 9.3 and 10 of the Views).

B.  The United Nations Standard Minimum Rules for the Treatment of Prisoners

71.  The Standard Minimum Rules for the Treatment of Prisoners, adopted by the First United Nations Congress on the Prevention of Crime and the Treatment of Offenders in 1955 and approved by the Economic and Social Council by its resolutions 663 C (XXIV) of 31 July 1957 and 2076 (LXII) of 13 May 1977, include the following guiding principle concerning instruments of restraint:

33.  Instruments of restraint, such as handcuffs, chains, irons and straitjackets, shall never be applied as a punishment. Furthermore, chains or irons shall not be used as restraints. Other instruments of restraint shall not be used except in the following circumstances:

(a)  As a precaution against escape during a transfer, provided that they shall be removed when the prisoner appears before a judicial or administrative authority;

...

C.  International criminal tribunals

72.  The Rules of Procedure and Evidence of the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (Rule 83) and of the International Criminal Tribunal for Rwanda (Rule 83) provide that instruments of restraint, such as handcuffs, may be used only as a precaution against escape during transfer or for security reasons; however, once the accused appears before the court, instruments of restraint shall be removed.

73.  Article 63 of the Rome Statute of the International Criminal Court provides as follows:

“1.  The accused shall be present during the trial.

2.  If the accused, being present before the Court, continues to disrupt the trial, the Trial Chamber may remove the accused and shall make provision for him or her to observe the trial and instruct counsel from outside the courtroom, through the use of communications technology, if required. Such measures shall be taken only in exceptional circumstances after other reasonable alternatives have proved inadequate, and only for such duration as is strictly required.”

D.  Amnesty International

74.  The Amnesty International Fair Trials Manual states as follows:

15.3  Procedures impinging on the presumption of innocence

...

Particular attention should be paid that no attributes of guilt are borne by the accused during the trial which might impact on the presumption of their innocence. Such attributes could include holding the accused in a cell within the courtroom ...

E.  Use of a metal cage” in courtrooms in the member States of the Council of Europe

75.  A metal cage” has been used as standard security measure in respect of suspects and accused appearing before court while in custody in some member States of the Council of Europe, such as Armenia, Azerbaijan, Georgia, Moldova and Ukraine. Armenia and Georgia have abandoned its use (see Ashot Harutyunyan v. Armenia, no. 34334/04, § 118, 15 June 2010, and the Council of Europe Committee of Ministers Resolution CM/ResDH(2011)105). Moldova and Ukraine are in the process of doing so (see, in respect of Ukraine, the Transitional Provisions of the 2012 Code of Criminal Procedure of Ukraine, notably paragraph 21 of Section XI, which directed the Cabinet of Ministers to submit proposals to parliament to secure funding for replacement of the “metal screen cages in courtrooms with glass or organic glass screens). In Azerbaijan, while in some courts metal cages have been replaced by “glass barriers” (see, for example, Section 3 “Developments in the Justice Sector” of the Organization for Security and Co-operation in Europe 2011 Trial Monitoring Report on Azerbaijan), their continued use is provided for by the Instruction of the Ministry of Justice of Azerbaijan of 29 December 2012 on the Procedures for Escorting Arrested and Convicted Persons and the Instruction of the Ministry of Internal Affairs of Azerbaijan of 14 January 2013 on the Procedures for the Guarding and Escorting by the Police of Persons Kept in Temporary Detention Facilities.

76.  Some other member States use cages for security reasons in certain circumstances or in certain courtsFor example, in the Serious Crimes Court in Albania the accused may be placed in a dock enclosed by metal bars. There is one courtroom in Serbia – in the District (Central) Prison in Belgrade – as an auxiliary courtroom of the High Court in Belgrade, in which the dock is enclosed by metal bars and bulletproof glass. In France, some courts use glass docks, which in rare cases are reinforced with steel cables and used pursuant to a decision by the presiding judge of the courtIn Latviaalthough a minority of tribunals still have metal cages, that practice is falling into disuse. In Italymetal cages installed in the 1980s for trials of alleged mafia or terrorist group members are no longer used.

THE LAW

I.  THE GOVERNMENTS PRELIMINARY OBJECTION

77.  In their submissions before the Grand Chamber the Government argued that the first applicant could not claim to be a victim of the alleged violations of Article 3 (on account of his placement in a metal cage in the courtroom) and of Article 6 (on account of the length of the criminal proceedings against him) since he had been fully acquitted and awarded compensation in subsequent rehabilitation proceedings (see paragraphs 5052 above).

78.  The applicant disagreed, noting, in particular, the small amount of compensation and the lack of its connection with the length of the proceedings. He emphasised that a federal law of 30 April 2010, which introduced the possibility of obtaining compensation for a violation of the right to a hearing within a reasonable time, had come into force after the rehabilitation proceedings.

79.  The Grand Chamber is not precluded from examining, where appropriate, questions concerning the admissibility of an application under Article 35 § 4 of the Convention, as that provision enables the Court to dismiss applications it considers inadmissible “at any stage of the proceedings” (see Odièvre v. France [GC], no. 42326/98, § 22, ECHR 2003III). However, pursuant to Rule 55 of the Rules of Court, any plea of inadmissibility must, in so far as its character and the circumstances permit, be raised by the respondent Contracting Party in its written or oral observations on the admissibility of the application submitted as provided in Rule 51 or 54, as the case may be. Where, in the course of the proceedings before the Court, a new legally relevant procedural event occurs which may influence the admissibility of the application, it is in the interests of the proper administration of justice that the Contracting Party should make any formal objection without delay (see, mutatis mutandisN.C. v. Italy [GC], no. 24952/94, § 45, ECHR 2002-X, and Lebedev v. Russia, no. 4493/04, §§ 39-40, 25 October 2007).

80.  In the present case, no such plea of inadmissibility had been made by the Government in their observations before the Chamber took its decision as to the admissibility of the application. The Government submitted their observations on the admissibility of the application on 18 February 2009. The rehabilitation proceedings came to an end on 30 March 2010 (see paragraph 52 above). There was nothing to prevent the Government from raising their plea of inadmissibility, prompted by the outcome of the rehabilitation proceedings, before the Chamber, which ruled on the admissibility and merits of the application more than two years and eight months later on 11 December 2012.

81.  Furthermore, in his letter of 10 February 2011, received by the Court on 2 March 2011, the first applicant informed the Court of the outcome of the rehabilitation proceedings and enclosed a copy of the relevant court judgments. The President of the Section decided, pursuant to Rule 38 § 1 of the Rules of Court, that the applicants submissions should be included in the case file for the consideration of the Court, and transmitted them to the Government for information on 10 March 2011, well before the Chambers examination of the admissibility of the application.

82.  In the absence of any exceptional circumstances that could have dispensed the Government from raising this objection in a timely mannerthe Court holds that the Government are estopped from raising their preliminary objection concerning the first applicants victim status (see Sejdovic v. Italy [GC], no. 56581/00, § 41, ECHR 2006-IIProkopovich v. Russia, no. 58255/00, § 29, ECHR 2004-XI (extracts); and Andrejeva v. Latvia [GC], no. 55707/00, § 49, ECHR 2009).

83.  The Governments preliminary objection must therefore be rejected.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

84.  The applicants complained about their confinement in a metal cage in the courtroom before their trial court. They alleged that such confinement amounted to degrading treatment prohibited by Article 3 of the Convention, which provides as follows:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

A.  The six-month rule and the scope of the Courts examination

85.  The Court observes that the Government did not raise the issue of the applicants compliance with the six-month rule either before the Chamber or before the Grand Chamber. The Chamber did not examine that issue in its judgment either but declared the applicants complaint about their confinement in a cage admissible and found – in the light of the circumstances pertaining to the third trial – a violation of Article 3. Having jurisdiction to apply the six-month rule of its own motion (see Sabri Güneş v. Turkey [GC], no. 27396/06, § 29, 29 June 2012), the Court considers it appropriate to address this issue in the present case.

86.  The Court reiterates that, as a rule, the six-month period runs from the date of the final decision in the process of exhaustion of domestic remedies. Where it is clear from the outset however that no effective remedy is available to the applicant, the period runs from the date of the acts or measures complained of, or from the date of knowledge of that act or its effect on or prejudice to the applicant (see Varnava and Others v. Turkey [GC], nos. 16064/9016065/9016066/9016068/9016069/9016070/9016071/9016072/90 and 16073/90, § 157, ECHR 2009)Where the alleged violation constitutes a continuing situation against which no domestic remedy is available, the six-month period starts to run from the end of the continuing situation (see Ülke v. Turkey (dec.), no. 39437/98, 1 June 2004). As long as the situation continues, the six-month rule is not applicable (see Iordache v. Romania, no. 6817/02, § 50, 14 October 2008). The concept of a “continuing situation” refers to a state of affairs which operates by continuous activities by or on the part of the State to render the applicant a victim (see Petkov and Others v. Bulgaria (dec.), nos. 77568/01178/02 and 505/02, 4 December 2007). The Court found previously that in the situation of a repetition of the same events, such as, for example, an applicants transport between the remand prison and the courthouse, even though the applicant was transported on specific days rather than continuously, the absence of any marked variation in the conditions of transport to which he had been routinely subjected created, in the Courts view, a “continuing situation” which brought the entire period complained of within the Courts competence (see Fetisov and Others v. Russia, nos. 43710/076023/0811248/0827668/0831242/08 and 52133/08, § 75, 17 January 2012). The same is true where applicants in custody, as in the present case, are routinely confined in a metal cage in the courtroom each time they are brought from their detention facility to the courthouse for examination of their case.

87.  The Court notes that the applicants did not raise their complaint before any domestic authority, alleging that confinement in a metal cage in the courtroom was a standard practice applicable to each and every suspect or accused detained on remand, an allegation that has not been disputed by the Government. The applicants, who have implied that as a consequence of that situation there were no domestic remedies to be exhausted, ought therefore to have lodged their applications with the Court no later than six months from the cessation of the situation complained of, in order to comply with the sixmonth rule. By lodging their applications on 5 May 2008 and 2 July 2008, respectively, at the time when the third trial was pending, the applicants complied with that rule in relation to their confinement in a cage during the third trial only. The Court will therefore disregard their confinement in a cage during the first and second trials which ended in 2004 and 2006 – more than six months before the dates on which the applications were introduced – as falling outside the scope of its examination (see, mutatis mutandis, Cyprus v. Turkey [GC], no. 25781/94, § 104, ECHR 2001IV).

B.  The parties submissions to the Grand Chamber

1.  The Government

88.  The Government submitted that in the Soviet Union a dock for a criminal defendant in a courtroom resembled a rostrum. A metal “grid” was first used during the trial of notorious serial killer A. Chikatilo in 1992 in order to protect the defendant from the relatives of his many victims.

89.  The metal barriers” in courtrooms had been introduced in Russia in 1994, in accordance with a joint circular of 3 February 1993 issued by the Ministry of Justice of the Russian Federation, the Supreme Court of the Russian Federation and the Ministry of the Interior of the Russian Federation (see paragraph 55 above), as a response to a crime wave in the aftermath of the break-up of the Soviet Union and at the time of the reorganisation of the State system. The measure had pursued the purpose of preventing defendants in criminal proceedings from absconding or attacking escort officers, judges, witnesses and victims, since the number of such incidents had risen, as well as ensuring the safety of visitors in courtrooms.

90.  According to the official statistics of the Ministry of the Interior of the Russian Federation, the Ministry of Justice of the Russian Federation and the CIS (Community of Independent States) Statistical Committee, the crime rate in Russia and the CIS in 1992, compared to the previous year, was up 27% and 24%, respectively. In the same period in Russia the number of grave crimes increased by more than 30%, crimes committed by a group by 30% and robberies by 66%In 1994 the total number of persons convicted by final judgments was up 16.7% on the previous year and totalled 924,574.

91.  The Government argued that, although the situation had since improved, the use of “security barriers” remained justified as a means to prevent escapes, to allow judges and prosecutors not to be distracted from their primary duties, to allow victims, witnesses and other participants in proceedings to feel more secure, and to ensure that defendants were protected from the rage of their victims. In addition, defendants were not restricted in their movements by wrist or ankle shackles and were free to take more comfortable postures. The Government stated that preventing any escape attempt on the part of a defendant in custody was safer than arresting him after escape. They submitted that there were no international instruments which prohibited the placement of detained defendants behind security barriers in courtrooms or which set requirements for the use of such barriers.

92.  According to statistical material of the Ministry of the Interior of the Russian Federation, during the period from 2009 to 2013 the total number of escapes from courtrooms in Russia was 0, 4, 5, 2 and 3 per year, respectively; the total number of attacks by suspects and accused in custody on State agents in courtrooms was 1, 1, 7, 0 and 7 per year, respectively; and the total number of incidents of self-mutilation by persons in custody in courtrooms was 4, 14, 20, 16 and 18 per year, respectively. The Government submitted that those numbers would have been higher had suspects and defendants in custody not been held behind the “security barriers”.

93.  The Government submitted that placement behind the “security barrier” was used in respect of all suspects and accused detained on remand. However, the procedure for the imposition and extension of detention on remand served as a guarantee against arbitrariness and indiscriminate use of the security measure in question. They referred to the domestic legal framework for detention on remand, which was meant to be an extraordinary preventive measure to be ordered as a result of the assessment by a judicial authority of individual circumstances showing the existence of a danger of absconding, reoffending or obstructing the administration of justice, and only in respect of persons suspected or accused of having committed the most serious crimes and posing significant danger to society (see paragraphs 67-69 above).

94.  According to the annual statistical reports of the Courts Administration Office at the Supreme Court of the Russian Federation, the percentage of defendants detained on remand out of the total number of defendants on trial before first-instance courts fell from 17.7% or 241,111 persons in 2007 (excluding military courts) to 12.8% or 134,937 persons in 2012.

95.  The Government argued that the applicants in the present case had been kept in a cage in the courtroom in the interests of public safety and in strict accordance with the domestic legislation. There had been no evidence that their state of health had been poor or required constant medical assistance during the hearings. The applicants had not been wellknown public figures whose appearance in the courtroom behind a security barrier could have seriously affected their reputation. Their trial had not been of a high-profile nature and there was no evidence that, apart from certain local media coverage, it had been widely reported by the media or had been attended by the general public. Moreover, the witnesses and the victims had refused to take part in the hearings out of fear of the applicants revenge. The Government expressed doubts that the applicants relatives or acquaintances had been present at any of the hearings, especially since the trial had taken place in Magadan while the applicants came from Sinegorye, 500 km away, from where there had been no regular public transport.

96.  The Government argued that the Chamber had clearly underestimated the applicants previous convictions (see paragraphs 9, 10 and 12 above). They had a history of violent crimes committed in organised groups, a fact which, in the Governments view, even taken alone, was sufficient to confirm the applicants predisposition to violence and the existence of real security risks. In addition to the first applicants conviction for theft, the Government referred to his conviction for attempted rape of a minor in 1990, robbery in 2001, and his conviction by the Magadan Regional Court in 2011 for being a member of a long-standing large-scale organised criminal group operating since 1990. Both applicants had also had negative references from the head of the local authority and a district police officer at their places of residence describing them as individuals who led an antisocial way of life which manifested itself in abuse of alcohol, lack of employment, links to persons with criminal records and behaviour disrespectful of othersFurthermore, the applicants were charged with violent crimes.

97.  The Government further contended that the references in the detention orders to witnesses fears had been supported by ample evidence, notably witness statements from the preliminary investigation in 20022003 and from the second trial in 2005-2006. In the Governments view, the fears of witnesses and victims had related to all four defendants on trial since they had been acting in an organised group.

98.  The Government noted that the applicants had freely and actively participated in the proceedings without any signs of fear or embarrassment.

99.  On the basis of the above elements, the Government distinguished the present case from those concerning the use of a metal cage in a courtroom in which a violation of Article 3 had been found by the Court (they referred to Sarban v. Moldova, no. 3456/05, 4 October 2005; Ramishvili and Kokhreidze v. Georgia, no. 1704/06, 27 January 2009; Ashot Harutyunyancited aboveKhodorkovskiy v. Russia, no. 5829/04, 31 May 2011; and Piruzyan v. Armenia, no33376/0726 June 2012), and drew similarities with a case in which no violation on account of the use of a cage had been found, namely, Titarenko v. Ukraine, no. 31720/02, §§ 5864, 20 September 2012.

100.  The Government concluded that the applicants placement behind a security barrier had been justified by security considerations. Such treatment had clearly not reached the minimum level of severity necessary for this treatment to be in breach of Article 3 and its effect on the applicants had not gone beyond the inevitable element of suffering or humiliation connected with the justified use of a legitimate security measure.

101.  The Government noted that the new Rules on the design of courthouses, in force since 1 July 2013, provided, in addition to the already existing metal grid barriersfor a bulletproof glass cabin (see paragraph 66 above). The replacement of metal grid barriers with glass cabins was not obligatory and no deadlines for that process had been set. At the same time, some courts had already replaced, on their own initiative, metal grid barriers with glass cabins and that process had started in 2004. The Government submitted that courts were not prevented from defining more specific requirements for the design of the safety cabins.

102.  The Government submitted that being an ordinary measure introduced about twenty years ago and applied to all defendants in custody, the security barrier used in the applicants case could not have influenced the jury at their trial or undermined the presumption of innocence. Besides, the presiding judge had drawn the jurors attention to the fact that the applicants remand in custody did not constitute evidence of their guilt. Furthermore, the first applicant had been acquitted on all the charges and the second applicant on most of the charges brought against him.

2.  The applicants

103.  The applicants submitted that the keeping of suspects and accused detained on remand in a metal cage in a courtroom had been a blanket practice applied irrespective of individual circumstances or the nature of the offences involved, be it economic crime, murder, theft or petty offence, in proceedings before courts of general jurisdiction or Justices of the Peace, and irrespective of whether or not a person had a criminal record.

104.  According to the applicants, that practice was illegal. They explained that the orders of the Ministry of the Interior, which provided for the use of a cage in a courtroom (see paragraphs 56-57 above), had never been published. By virtue of Article 15 of the Constitution of the Russian Federation, which prohibited the application of any normative instruments touching upon human rights and freedoms unless they were published, those orders should not have been applicable or relied upon by the Government before the Court. The construction rules of 2000 and 2013 (see paragraphs 62-66 above) were not laws adopted by the legislative authority and could not, therefore, impose limitations on the exercise of human rights. The relevant domestic law for the assessment of the legality of the use of a cage during court proceedings was the Constitution and the Code of Criminal Procedure. Neither provided for the possibility of keeping persons in a cage in the courtroom.

105.  The applicants emphasised that human dignity was an absolute value which could not be undermined for any reason and should be protected by the State irrespective of a persons background, criminal record or any other characteristics. Therefore, in their opinion, the Government had erred in asserting that the applicants placement in a cage had not amounted to degrading treatment because they were not public figures or wellknown persons, and because their trial had not attracted significant public attention or extensive media coverage.

106.  The applicants further submitted that the Government had also erred in stating that there were no international instruments prohibiting the placement of defendants in cages. Such a prohibition had been provided for in the UN Human Rights Committees General Comment no. 32 on Article 14 of the International Covenant on Civil and Political Rights, published on 23 August 2007.

107.  The applicants confinement in a cage, as if they were dangerous criminals who had already been found guilty, had served as an instrument of unlawful influence upon the jury, in breach of the rules governing jury trials, which prohibited any actions capable of undermining the presumption of innocence and, in particular, any submissions which might cause jurors to be prejudiced against defendants, by referring for example to defendants previous convictions or to the fact that they were chronic alcoholics or drug addicts, unless that information was necessary for establishing the elements of the offences of which they were accused. In view of the foregoing, the applicants could not have a fair trial respecting the principle of the presumption of innocence. They had never pleaded guilty and it had been necessary to overcome the jurys prejudice in order to prove their innocence. Being held in a cage before their judges who were to decide their fate, the applicants had felt helplessness, inferiority and anxiety during the entire trial. Such harsh treatment had had an impact on their power of concentration and mental alertness during the proceedings concerning as they did such an important issue as their liberty.

108.  The applicants, like monkeys in a zoo, had been exposed in a cage to the general public, including the large number of candidate jurors and witnesses from the same settlement, and the applicants family members and acquaintances who had attended the hearings. Contrary to the Governments submissions, there had been regular bus service between the applicants settlement and Magadan where the trial took place. The applicants trial had been reported by the local television in 2002-2004.

109.  As regards the Governments argument that the accusation of violent crimes had justified the applicants placement in cage, the first applicants three acquittals confirmed that the charges against him had been unfounded. The second applicant had been acquitted on most of the charges including banditry and robbery. In any event, this could not be a relevant argument in view of the principle of the presumption of innocence.

110.  As to the applicants criminal records, in imposing on the first applicant a conditional sentence in the judgment of 15 June 2001 and thereby not depriving him of liberty, the court had acknowledged that he had not represented a danger to society. As to the first applicants conviction in 2011, it was unclear how it could have justified his placement in a cage several years earlier.

111.  As regards the witnesses fears referred to by the Government, the grounds for those alleged fears and the circumstances in which the statements submitted by the Government had been taken had never been the subject of any examination. Furthermore, before being rearrested on 6 December 2005 Mr Slyadnev had been free for one year and five months following his acquittal on 22 June 2004. During that period there had been nothing to justify those fears, that is, nothing to suggest that he had threatened the victims and witnesses or committed any other unlawful acts against them. In the decision of 8 February 2005 the Magadan Regional Court had imposed on the applicants an undertaking not to leave their place of residence as a preventive measure, which restriction had lasted ten months. The court and the prosecution, which had not appealed against that decision, had not considered that the applicants posed a danger to society. There had been no grounds on which to change that preventive measure to detention on remand on 6 December 2005. Mr Slyadnev had been detained on the same grounds as his co-defendant Mr Grishin. The Courts finding of a violation of Article 5 § 3 of the Convention in the case brought by Mr Grishin and, in particular, the finding of the lack of grounds for the witnesses fears, were applicable to the present case (see Mikhail Grishin v. Russia, no. 14807/08§§ 147-156, 24 July 2012). If the detention on remand lacked “relevant and sufficient” reasons and, therefore, could not be considered lawful, the placement in the cage could not be considered lawful either, following the Governments logic. Nothing pointed to improper behaviour on the part of the applicants during the trial in question.

112.  The applicants concluded that the Government had failed to submit evidence that the security risks invoked by them had actually existed and that the applicants might have absconded or resorted to violence. There had been no serious grounds to fear unlawful behaviour on their part in the courtroom. Their placement in a metal cage during the hearing of their case by the Magadan Regional Court had therefore not been justified by security considerations and had amounted to degrading treatment in breach of Article 3. Such treatment, comparable to the treatment of wild animals kept in metal cages in a circus or zoo, had intimidated the applicants and humiliated them in their own eyes and in those of the public and aroused in them a sense of fear, anguish and inferiority; it had also undermined the principle of the presumption of innocence. The recently initiated process of replacing metal cages in courtrooms with glass cabins showed in itself Russias acknowledgment that the use of metal cages had constituted a breach of human rights.

C.  The Courts assessment

1.  Relevant principles

113.  As the Court has repeatedly stated, Article 3 of the Convention enshrines one of the most fundamental values of democratic society. It prohibits in absolute terms torture or inhuman or degrading treatment or punishment, irrespective of the circumstances and the victims behaviour (see, among many other authorities, Labita v. Italy [GC], no. 26772/95, § 119, ECHR 2000-IV).

114.  Illtreatment must attain a minimum level of severity if it is to fall within the scope of Article 3. The assessment of this minimum is relative; it depends on all the circumstances of the case, such as the duration of the treatment, its physical and mental effects and, in some cases, the sex, age and state of health of the victim (see, for example, Jalloh v. Germany [GC], no. 54810/00, § 67, ECHR 2006IX). Although the question whether the purpose of the treatment was to humiliate or debase the victim is a factor to be taken into account, the absence of any such purpose cannot conclusively rule out a finding of violation of Article 3 (see, among other authorities, V. v. the United Kingdom [GC], no. 24888/94, § 71, ECHR 1999-IX).

115.  Treatment is considered to be “degrading” within the meaning of Article 3 when it humiliates or debases an individual, showing a lack of respect for, or diminishing, his or her human dignity, or when it arouses feelings of fear, anguish or inferiority capable of breaking an individuals moral and physical resistance (see M.S.S. v. Belgium and Greece [GC], no. 30696/09, § 220, ECHR 2011, and El-Masri v. the former Yugoslav Republic of Macedonia [GC], no. 39630/09, § 202, ECHR 2012). The public nature of the treatment may be a relevant or aggravating factor in assessing whether it is “degrading” within the meaning of Article 3 (seeinter alia, Tyrer v. the United Kingdom, 25 April 1978, § 32, Series A no. 26; Erdoğan Yağız v. Turkey, no. 27473/02, § 37, 6 March 2007; and Kummer v. the Czech Republic, no. 32133/11, § 64, 25 July 2013).

116.  In order for treatment to be “degrading”, the suffering or humiliation involved must in any event go beyond that inevitable element of suffering or humiliation connected with a given form of legitimate treatment (see V. v. the United Kingdom, cited above, § 71). Measures depriving a person of his liberty may often involve such an element. Yet it cannot be said that the execution of detention on remand in itself raises an issue under Article 3. Nevertheless, under this provision the State must ensure that a person is detained in conditions which are compatible with respect for his human dignity and that the manner and method of the execution of the measure do not subject him to distress or hardship of an intensity exceeding the unavoidable level of suffering inherent in detention (see Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, §§ 92-94, ECHR 2000XI).

117.  As regards measures of restraint such as handcuffing, these do not normally give rise to an issue under Article 3 of the Convention where they have been imposed in connection with lawful arrest or detention and do not entail the use of force, or public exposure, exceeding what is reasonably considered necessary in the circumstances. In this regard, it is of importance for instance whether there is reason to believe that the person concerned would resist arrest or try to abscond or cause injury or damage or suppress evidence (see Raninen v. Finland, 16 December 1997, § 56, Reports of Judgments and Decisions 1997VIII; Öcalan v. Turkey [GC], no. 46221/99, § 182, ECHR 2005IV; and Gorodnitchev v. Russia, no. 52058/99§§ 101, 102, 105 and 108, 24 May 2007see also Mirosław Garlicki v. Poland, no. 36921/07, §§ 73-75, 14 June 2011).

118.  Respect for human dignity forms part of the very essence of the Convention (see Pretty v. the United Kingdom, no. 2346/02, § 65, ECHR 2002III). The object and purpose of the Convention as an instrument for the protection of individual human beings require that its provisions be interpreted and applied so as to make its safeguards practical and effective. Any interpretation of the rights and freedoms guaranteed has to be consistent with the general spirit of the Convention, an instrument designed to maintain and promote the ideals and values of a democratic society (see Soering v. the United Kingdom, 7 July 1989, § 87, Series A no. 161).

2.  Approach in previous similar cases

119.  The Court has examined in recent years several cases concerning the use of metal cages in the courtroom from the standpoint of Article 3. The Court viewed the treatment in question as “stringent” and “humiliating” (see Ramishvili and Kokhreidzecited above, § 102; Ashot Harutyunyancited above§§ 128129; and Piruzyancited above, §§ 7374). It assessed whether such treatment could be justified by security considerations in the circumstances of a particular case, such as the applicants personality (see Ramishvili and Kokhreidze, cited above, § 101), the nature of the offences with which he was charged, though this factor alone was not considered sufficient justification (see Piruzyan, cited above, § 71), his criminal record (see Khodorkovskiycited above, § 125, and Khodorkovskiy and Lebedev v. Russia, nos. 11082/06 and 13772/05, §§ 485-486, 25 July 2013), his behaviour (see Ashot Harutyunyan, cited above, § 127) or other evidence of the risk to safety in the courtroom or the risk of the applicants absconding (ibid.). It also took into account such additional factors as the presence of the public and media coverage of the proceedings (see Sarbancited above, § 89, and Khodorkovskiy, cited above, § 125).

120.  It was the unjustified or “excessive” use of such a measure of restraint in particular circumstances which led the Court to conclude, in the above cases, that the placement in a metal cage in the courtroom amounted to degrading treatment. However, in one case the Court found by a majority that there had been no violation of Article 3 (see Titarenko, cited above, §§ 58-64).

3.  The Chamber judgment

121.  The Chamber followed the approach that had been adopted in the abovecited cases (see paragraph 119 above). Having found no evidence capable of giving serious grounds for the fear that the applicants would pose a danger to order and security in the courtroom, or a danger that they would resort to violence or abscond, or that there was a risk for their own safety, it held that their placement in a metal cage in the courtroom had not been justified and, therefore, amounted to degrading treatment (see paragraph 70 of the Chamber judgment).

4.  The Grand Chambers assessment

122.  The Court is confronted in the present case with a practice of placing defendants in metal cages when they appear before a court in criminal proceedings while remanded in custody. This practice was once standard after the break-up of the Soviet Union in some of the Contracting States which had previously been Republics of the latter, but it has since largely been abandoned. Even those few Contracting States which retain that practice, including the respondent State, have started the process of removing metal cages from courtrooms (see paragraphs 75 and 101 above).

123.  Recourse to metal cages in courtrooms applied to each and every suspect and accused detained on remand in Russia (see paragraphs 57 and 93 above). It remains an approved practice in todays Russia without any commitment on the part of the State to abandon the use of metal cages (see paragraphs 65-66 and 101 above). The conditions for remanding persons in custody (see paragraphs 67-69 above) and the Governments statistics – 17.7% or 241,111 defendants in custody in 2007 and 12.8% or 134,937 defendants in custody in 2012 (see paragraph 94 above) – illustrate the scale of that practice.

124.  The Court notes, in particular, that such practice was regulated by an unpublished ministerial order (see paragraphs 57 and 61 above). Such fact is highly problematic in itself, given the fundamental importance of the rule of law in a democratic society which presupposes the accessibility of legal rules (see, for example, Silver and Others v. the United Kingdom, 25 March 1983, §§ 86-87, Series A no. 61).

125.  The Court observes, on the basis of photographs of a courtroom at the Magadan Regional Court, that the applicants were confined in an enclosure formed by metal rods on four sides and a wire ceiling (see paragraph 48 above), which can be described as a cage. The applicants were guarded by armed police guards who remained beside the cage (see paragraph 49 above).

126.  The applicants were kept in a cage in the context of their jury trial held by the Magadan Regional Court in 2008-2009 on indictment for robberies with violence as members of a gang and other offences allegedly committed in 2001-2002 (see paragraphs 9, 10 and 19 above). The Government argued that the violent nature of the crimes with which the applicants had been charged, together with their criminal records, negative references from the places of their residence and the witnesses fears of the applicants unlawful behaviour, were sufficient to confirm their predisposition to violence and the existence of real security risks in the courtroom such as to justify recourse to a cage for ensuring the proper conditions for holding the trial. The applicants disagreed, arguing, in particular, that the first applicants full acquittal and the second applicants acquittal on most of the charges, including banditry and robbery, had confirmed that the charges against them had been unfounded, and that this in any event could not be a relevant argument in view of the principle of the presumption of innocence.

127.  The Court agrees with the Government that order and security in the courtroom are of great importance and can be seen as indispensable for the proper administration of justice. It is not the Courts task to discuss questions concerning the architecture of the courtroom, nor to give indications as to what specific measures of physical restraint may be necessary. However, the means chosen for ensuring such order and security must not involve measures of restraint which by virtue of their level of severity (see paragraph 114 above) or by their very nature would bring them within the scope of Article 3. For, as the Court has repeatedly stated, Article 3 prohibits in absolute terms torture and inhuman or degrading treatment or punishment, which is why there can be no justification for any such treatment.

128.  The Court will therefore first examine whether the minimum level of severity referred to in paragraph 127 above has been reached in the circumstances. In doing so, it will have regard to the effects which the impugned measure of restraint had on the applicants.

129.  In this respect, the Court observes that the applicants case was tried by a court composed of twelve jurors, with two further substitute jurors present, and the presiding judge. It also notes the presence in the courtroom of other participants in the proceedings, including a large number of witnesses – more than seventy gave testimony at the trial – and candidate jurors who appeared before the court for the empanelling process (see paragraph 38 above), as well as the fact that the hearings were open to the general public. It considers that the applicants exposure to the public eye in a cage must have undermined their image and must have aroused in them feelings of humiliation, helplessness, fear, anguish and inferiority.

130.  The Court further observes that the applicants were subjected to the impugned treatment during the entire jury trial before the Magadan Regional Court which lasted more than a year with several hearings held almost every month.

131.  Moreoverthe fact that the impugned treatment took place in the courtroom in the context of the applicants trial brings into play the principle of the presumption of innocence in criminal proceedings as one of the elements of a fair trial (see, mutatis mutandisAllen v. the United Kingdom [GC], no. 25424/09, § 94, ECHR 2013) and the importance of the appearance of the fair administration of justice (see Borgers v. Belgium, 30 October 1991, § 24, Series A no. 214BZhuk v. Ukraine, no. 45783/05, § 27, 21 October 2010; and Atanasov v. the former Yugoslav Republic of Macedonia, no. 22745/06, § 31, 17 February 2011). What is at stake is the confidence which the courts in a democratic society must inspire in the public and above all, as far as criminal proceedings are concerned, in the accused (see, mutatis mutandisDe Cubber v. Belgium, 26 October 1984, § 26, Series A no. 86).

132.  The Court notes that the United Nations Human Rights Committee found recently that keeping a handcuffed defendant in a metal cage during his public trial amounted to his degrading treatment, which also affected the fairness of his trial (see paragraph 70 above). The United Nations Standard Minimum Rules for the Treatment of Prisoners and the Rules of Procedure of international criminal tribunals provide, with regard to certain instruments of restraint, that they may be used only as a precaution against escape during a transfer, provided that they are removed once the accused appears before a court (see paragraphs 71 and 72 above). The Amnesty International Fair Trials Manual provides that holding the accused in “a cell within the courtroom” might impact upon the presumption of innocence (see paragraph 74 above).

133.  The Court takes the view that the applicants must have had objectively justified fears that their exposure in a cage during hearings in their case would convey to their judges, who were to take decisions on the issues concerning their criminal liability and liberty, a negative image of them as being dangerous to the point of requiring such an extreme physical restraint, thus undermining the presumption of innocence. This must have caused them anxiety and distress, given the seriousness of what was at stake for them in the proceedings in question.

134.  The Court would note that other fair trial considerations may also be relevant in the context of a measure of confinement in the courtroom (albeit not matters of concern in the present case)notably an accuseds rights to participate effectively in the proceedings (see Stanford v. the United Kingdom, 23 February 1994, §§ 2732, Series A no. 282A) and to receive practical and effective legal assistance (see Insanov v. Azerbaijan, no. 16133/08, §§ 168-170, 14 March 2013, and Khodorkovskiy and Lebedev, cited above, §§ 642-648).

135.  Lastly, the Court finds no convincing arguments to the effect that, in presentday circumstances, holding a defendant in a cage (as described in paragraph 125, above) during a trial is a necessary means of physically restraining him, preventing his escape, dealing with disorderly or aggressive behaviour, or protecting him against aggression from outside. Its continued practice can therefore hardly be understood otherwise than as a means of degrading and humiliating the caged person. The object of humiliating and debasing the person held in a cage during a trial is thus apparent.

136.  Against this background, the Court finds that the applicants confinement in a cage in the courtroom during their trial must inevitably have subjected them to distress of an intensity exceeding the unavoidable level of suffering inherent in their detention during a court appearance, and that the impugned treatment has attained the minimum level of severity to bring it within the scope of Article 3.

137.  The Court does not consider that the use of cages (as described above) in this context can ever be justified under Article 3 (see paragraph 138 below) as the Government have sought to show in their submissions with reference to an alleged threat to security (see paragraph 126 above). On this latter point, in any event, the Court does not accept that such a threat has been substantiated. It observes that the Magadan Regional Court never assessed whether the applicants physical restraint was at all necessary during the hearings. Moreover no reasons were given for keeping the applicants in a cage. Nor can those reasons be found in court detention orders, contrary to the Governmentsubmissions that the applicants posed a threat to witnesses, and that it was this threat that warranted their detention on remand. The first applicant was not remanded in custody for the duration of the third trial. He was detained on remand in unrelated proceedings for reasons that are not known (see paragraphs 34 and 46 above). The second applicants detention was ordered by the same court decisions as those which the Court has examined in the case of the applicants codefendant and found to lack “relevant and sufficient” reasons for detention on remand to be compatible with Article 5 § 3 of the Convention, and, in particular, to lack reasons which would show the risk of retaliation against, or pressure on, the witnesses now alleged by the Government (see Mikhail Grishin, cited above, §§ 149-150). That conclusion is fully applicable to the present case, and there is nothing in the Governments submissions to the Grand Chamber which would warrant departing from it. Nor can the accusations that the applicants had committed violent crimes or their previous convictions – some of them with conditional sentences – six or more years before the trial in question, or the first applicantsubsequent conviction, be reasonably considered to support the Governments submissions in this respect. As to the negative references referred to by the Government (see paragraph 96 above), they do not suggest that the applicants personalities were such as to require their physical restraint during their trial; and the second applicant also had positive references from the administrations of his remand centre and prison (see paragraph 44 above).

138.  Regardless of the concrete circumstances in the present case, the Court reiterates that the very essence of the Convention is respect for human dignity and that the object and purpose of the Convention as an instrument for the protection of individual human beings require that its provisions be interpreted and applied so as to make its safeguards practical and effective. It is therefore of the view that holding a person in a metal cage during a trial constitutes in itself – having regard to its objectively degrading nature which is incompatible with the standards of civilised behaviour that are the hallmark of a democratic society – an affront to human dignity in breach of Article 3.

139.  Consequently, the applicants confinement in a metal cage in the courtroom amounted to degrading treatment prohibited by Article 3. There has accordingly been a violation of that provision.

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

140.  The applicants also complained that the length of the criminal proceedings against them had been incompatible with the “reasonable time” requirement, laid down in Article 6 § 1 of the Convention, which reads in the relevant part as follows:

“In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ...”

141.  The Government stated that they did not contest the Courts findings in its final judgment in the case of Mikhail Grishin in respect of the length of the same criminal proceedings (see Mikhail Grishincited above, §§ 170-184).

142.  The period to be taken into consideration began on 24 September 2002 in respect of the first applicant and on 20 January 2003 in respect of the second applicant. On those dates they were questioned as suspects in the case. It ended on 23 July 2009, when the trial courts judgment was upheld on appeal. It thus lasted six years and ten months for the first applicant and six and a half years for the second applicant, with two levels of jurisdiction involved.

143.  In its judgment the Chamber came to the conclusion that the length of the proceedings against the applicants had been excessive and failed to meet the “reasonable time” requirement, in breach of Article 6 § 1 (see paragraphs 89-90 of the Chamber judgment). It held as follows:

“76.  The Court reiterates that the reasonableness of the length of proceedings must be assessed in the light of the circumstances of the case and with reference to the following criteria: the complexity of the case and the conduct of the applicant and the relevant authorities (see, among many other authorities, Pélissier and Sassi v. France [GC], no. 25444/94, § 67, ECHR 1999II).

77.  The Court observes that the case was very complex. It comprised more than ten counts of serious crimes and four accused. It involved more than seventy victims and witnesses, many of whom resided in remote settlements situated more than 500 kilometres away from Magadan where the trial was held. Numerous expert reports were ordered and examined in the course of the trial.

78.  The preliminary investigation in the case lasted less than a year. During that time the second applicant deliberately delayed the examination of the case file between 20 May and 13 August 2003...

79.  The applicants and their co-defendants, who were all represented by lawyers, chose a jury trial. The case was considered by a jury court three times, as the Magadan Regional Courts judgment was twice set aside on appeal by the Supreme Court of the Russian Federation.

80.  On the first occasion it took the Regional Court nine months to hold the jury trial and deliver its judgment in June 2004, when the applicants, who had been detained on remand, were acquitted and released. During that time the hearing was adjourned for about four weeks at the request of the codefendants, and for two weeks when one of the defence lawyers could not attend. It then took the Supreme Court six months to examine the case on appeal.

81.  The Court considers that up to that point there had been no delays attributable to the authorities.

82.  On the second occasion, the case was pending before the Regional Court for two years after its first judgment had been quashed by the Supreme Court on 7 December 2004 on the ground that some of the jurors had concealed their family members criminal records at the time of their selection and that the presiding judge had failed to sum up the evidence properly.

83.  During the first year it took the Supreme Court three months to quash on appeal the Regional Courts erroneous decision to remit the case to the investigating authority.

84.  The hearing was adjourned for five months owing to the illness of one of the codefendants and the impossibility of examining the charges against the applicants in separate proceedings. An additional delay was caused by the failure of the defendants and their lawyers to appear before the court. The State cannot be held responsible for that delay.

85.  The trial finally started in December 2005, when the applicants were again detained on remand, and it ended a year later. During this time the hearing was adjourned for two months and twenty days for the jurors summer holidays, after which the parties had to repeat their pleadings, which took an additional month. The Court notes that the reason for the jurors summer holidays was given as the particularity of working in the conditions of the Extreme North of the country, a situation of which the applicants lawyers should have been aware, and of which the jurors had warned the parties and the court at the time of their selection. The Court further notes that in the third set of proceedings the hearing was adjourned for a similar break for a shorter period of time – one month and a half – and thus finds no evidence in the case file that the first delay was entirely justified.

86.  The appeal against the Regional Courts second judgment was examined in six months, and on 6 June 2007 the judgment was quashed, this time on the ground, in particular, that the defendants and their lawyers had abused their rights and violated the jury trial procedure in an attempt to influence the jurors verdict. They thereby contributed to the resultant delay in the proceedings.

87.  For a year and nine months, until the third judgment was delivered, and while the second applicant continued to be held on remand, the case lay dormant for three months before the Regional Court opened the proceedings in September 2007. Another five months passed before the jury was formed and the trial could begin, which then lasted for more than a year. The hearing was adjourned for about a month owing to a co-defendants illness. The appeal against the third judgment was examined in four months; on 23 July 2009 the appeal was rejected and the judgment was upheld.

88.  Even though there were some delays for which the applicants or their codefendants were responsible, and which do not engage the States responsibility, there were significant delays attributable to the State during the period when the case was pending before the trial court for the second and the third time which amounted to at least a year, and during that time the applicants were detained on remand, so that particular diligence was required on the part of the domestic courts to administer justice expeditiously (see Kalashnikov, cited above, § 132). While taking into account the complexity of the case and the difficulties which the Magadan Regional Court faced, the Court reiterates that the State remains responsible for the efficiency of its system, and the manner in which it provides for mechanisms to comply with the reasonable time requirement – whether by automatic time-limits and directions or some other method – is for it to decide. If a State allows proceedings to continue beyond the reasonable time prescribed by Article 6 of the Convention without doing anything to advance them, it will be responsible for the resultant delay (see Blake v. the United Kingdom, no. 68890/01, § 45, 26 September 2006).”

144.  The Grand Chamber does not see any reason to depart from the Chambers findings, which are consistent with the Courts judgment in the case of Mikhail Grishin (cited above). Accordingly, it concludes that the length of the criminal proceedings against the applicants failed to meet the “reasonable time” requirement.

145.  There has, therefore, been a violation of Article 6 § 1.

IV.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

146.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

147.  The first applicant claimed 78,000 euros (EUR) in respect of nonpecuniary damage and EUR 2,000, representing the alleged loss of an unemployment allowance during the criminal proceedings against him, in respect of pecuniary damage. The second applicant claimed EUR 15,000 in respect of nonpecuniary damage and 2,000,000 Russian roubles (RUB), that is about EUR 44,000representing the alleged loss of employment income during his detention on remand, in respect of pecuniary damage.

148.  The Government contested the claims.

149.  The Court notes that the applicants claims in respect of pecuniary damage must have been connected with the length of the criminal proceedings against them, which it found to have been excessive, in breach of Article § 1 of the Convention. However, in view of the claims as submitted by the applicants, the Court cannot speculate as to whether or not they would have been employed or what income they would have received had the length of the proceedings against them not been excessive. It therefore does not discern any causal link between the violations found and the pecuniary damage claimed and rejects those claims.

150.  As to non-pecuniary damage, having regard to the violations of the Convention found and making its assessment on an equitable basis, the Court awards each applicant EUR 10,000 under this head.

B.  Costs and expenses

151.  The second applicant claimed RUB 317,476 for his legal representation in the domestic criminal proceedings against him. Both applicants also claimed a total of RUB 600,000 for the costs of their legal representation before the Grand Chamber. That sum is comprised of fees for three lawyers of the Magadan Regional Bar Association, Mr V. Palchinskii, Mr E. Plotnikov and Ms V. Taysaeva, in the amount of RUB 200,000 for each lawyers work, including fees for the written and oral submissions before the Grand Chamber and the costs of attending the hearing. They did not submit any separate documentary evidence in support of their claims in respect of Mr Palchinskii, who represented the first applicant, or of Ms Taysaeva, who represented the second applicant. They stated that the first applicant was serving a sentence of imprisonment and had no means to pay for his lawyers representation, and that the second applicant had a difficult financial situation.

152.  The Government contested these claims.

153.  According to the Courts case-law, to be awarded costs and expenses the injured party must have incurred them in order to seek prevention or rectification of a violation of the Convention, to have the same established by the Court and to obtain redress therefor. It must also be shown that the costs were actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum (see, among other authorities, Jallohcited above, § 133).

154.  Having regard to the criteria in the Courts caselaw, the violations of the Convention found and the documents in its possession, the Court rejects the second applicants claim for costs and expenses in the domestic proceedings. The Court is further satisfied that the costs of legal representation in the Convention proceedings before the Grand Chamber were incurred in order to establish and redress a violation of the applicants Convention rights. It notes, in particular, that the applicants written and oral submissions to the Grand Chamber were not merely a repetition of their submissions to the Chamber but required additional research and legal argument; and that all three lawyers attended and gave addresses at the hearing.

155.  Having regard also to the fact that legal aid has been granted to the applicants, and making its own assessment, the Court considers it reasonable to award, in respect of the proceedings before it, the amount of EUR 2,000 for each of three lawyers work, namely EUR 2,000 to the first applicant and EUR 4,000 to the second applicant, plus any tax that may be chargeable to them.

C.  Default interest

156.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1.  Dismisses the Governments preliminary objection;

2.  Holds that the situations concerning the applicants confinement in a cage during the first and second trials fall outside the scope of its examination;

3.  Holds that there has been a violation of Article 3 of the Convention;

4.  Holds that there has been a violation of Article § 1 of the Convention;

5.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay, within three months, the following amounts, to be converted into Russian roubles at the rate applicable at the date of settlement:

(i)  EUR 10,000 (ten thousand euros) to each applicant, plus any tax that may be chargeable, in respect of nonpecuniary damage;

(ii)  EUR 2,000 (two thousand euros) to the first applicant and EUR 4,000 (four thousand euros) to the second applicant, plus any tax that may be chargeable to the applicants, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

6.  Dismisses the remainder of the applicants claims for just satisfaction.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 17 July 2014.

Michael OBoyle                               Dean Spielmann
Deputy Registrar                               President

 

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a)  Joint concurring opinion of Judges Raimondi and Sicilianos;

(b)  Joint concurring opinion of Judges Nicolaou and Keller;

(c)  Concurring opinion of Judge Silvis.

D.S.
M.OB.

 

JOINT CONCURRING OPINION OF JUDGES RAIMONDI AND SICILIANOS

(Translation)

1.  We unreservedly share all the decisions taken by the Courts Grand Chamber in this important case. We nevertheless feel the need to append a short concurring opinion to the judgment as a result of our hesitations concerning the Courts reasoning in dismissing the Governments preliminary objection that the first applicant lacked victim status (see paragraphs 77-83 of the judgment).

2.  In their observations before the Grand Chamber, the Government had argued that the first applicant, as he had been acquitted on all the charges and had received compensation following a subsequent rehabilitation procedure, could no longer claim to be a victim of the violations which he alleged, under Article 3, on account of his placement in a metal cage in the courtroom, and under Article 6, on account of the length of the proceedings against him (see paragraphs 50-52).

3.  It is quite clear, however, that neither the compensation for pecuniary damage awarded to the first applicant by the Regional Court (see paragraph 51), nor that awarded to the same applicant in respect of nonpecuniary damage by Madagan Town Court in a decision upheld by the Regional Court (see paragraph 52), imply any recognition of the violation by the Russian Federation of Articles 3 and 6 § 1 (length of proceedings) which the Court was called upon to examine.

4.  Consequently, the criteria laid down in the Courts case-law for it to recognise a loss of victim status, namely, that the national authorities must have acknowledged, and then afforded sufficient redress for, the breach of the Convention (see Eckle v. Germany15 July 1982§ 66, Series A no. 51), are not satisfied in the present case. The objection was thus ill-founded.

5.  The Court has in fact preferred to dismiss the objection on the basis that it was out of time, thus relying on Rule 55 of the Rules of Court, whereby any plea of inadmissibility must, in so far as its character and the circumstances permit, be raised by the respondent Contracting Party in its written or oral observations on the admissibility of the application submitted as provided in Rule 51 or 54, as the case may be.

6.  In particular, the Court noted that in the present case the Government had failed to include this preliminary objection in their observations prior to the Chambers ruling on the admissibility of the application. They had submitted their observations on this question on 18 February 2009. Moreover, the rehabilitation procedure had ended on 30 March 2010 (see paragraph 52). There had been nothing to prevent the Government, in the light of the outcome of that procedure, from raising their plea of inadmissibility before the Chamber, which had ruled on the admissibility and merits of the application on 11 December 2012, over two years and eight months later.

7.  The Court found that, in the absence of any exceptional circumstances that could have dispensed the Government from raising this objection in a timely manner, they were estopped from arguing at that stage that the first applicant lacked victim status. Three authorities are cited in this context (Sejdovic v. Italy [GC], no. 56581/00, § 41, ECHR 2006-IIProkopovich v. Russia, no. 58255/00, § 29, ECHR 2004-XI; and Andrejeva v. Latvia [GC], no. 55707/00, § 49, ECHR 2009).

8.  In citing those three judgments, the Grand Chamber appears to place the analysis of the question of the possible loss of victim status on the same plane as the analysis of another ground of inadmissibility – a failure to exhaust domestic remedies. Two of the three judgments cited, namely Sejdovic and Prokopovitch, concern the latter question, whereas Andrejeva does concern the question of the possible loss of victim status.

9.  These two grounds of inadmissibility do not follow the same rule as regards the Courtpower to act of its own motion.

10.  With regard to victim status, there is no doubt that, notwithstanding Rule 55, the Court may at any time raise that question of its own motion, regardless of whether the respondent Government have filed such an objection (see Micallef v. Malta [GC], no. 17056/06, § 36, ECHR 2009; Konstantin Markin v. Russia [GC], no. 30078/06, § 79, ECHR 2012; and M.A. v. Cyprus, no. 41872/10, § 115, ECHR 2013), because it is a question of ordre public which relates to the Courts jurisdiction.

11.  By contrast, with regard to a failure to exhaust domestic remedies, the Courts power to act of its own motion is more limited. If the respondent Government are late in making such a plea of inadmissibility, the Court will examine this question only if there are special circumstances capable of dispensing them from raising this objection in a timely manner (see Assanidze v. Georgia [GC], no. 71503/01, § 126, ECHR 2004II).

12.  These are the reasons why we would have preferred the Court to dismiss the objection as to victim status for being ill-founded, or at least to differentiate in its reasoning the situation at hand from that of an alleged failure to exhaust domestic remedies.

 

JOINT CONCURRING OPINION OF JUDGES NICOLAOU AND KELLER

1.  We wholeheartedly agree with the majoritys finding that Article 3 has been violated in this case. We would, however, respectfully clarify the reasoning by which we arrive at this conclusion.

2.  First, we would like to comment on the concept of cage. The Grand Chamber judgment is limited to the use of a metal cage as described in paragraphs 48 and 125. We would note that Russia and other countries that have used metal cages in courtrooms are developing a tendency to replace them with glass enclosures or “organic glass screens” (see paragraph 75 of the judgment). The present judgment does not apply to such security measures. However, we would stress that such “cages” might raise issues under the requirement of procedural fairness in Article 6 § 1 and the presumption of innocence in Article 6 § 2 of the Convention (compare the Views of the Human Rights Committee in Kovaleva and Kozyar v. Belarus, Communication No. 2120/2011, Views of 29 October 2012, CCPR/C/106/D/2120/2011, § 11.4).

3.  Second, we consider it necessary to address the absolute nature of Article 3, in the light of which paragraph 124 of the present judgment should be read. It is the Courts established case-law that Article 3 enshrines an absolute right.[1] Hence, the provision is not only non-derogable, as is evident from Article 15 § 2 of the Convention, but it also does not permit exceptions, regardless of the conduct of the victim or the circumstances (see Gäfgen v. Germany [GC], no. 22978/05§ 87ECHR 2010). Accordingly, while the context of a given treatment or punishment may be taken into consideration in determining whether the threshold of severity required for a violation of Article 3 has been reached, it cannot provide a justification for those acts or omissions that reach this threshold (see Ireland v. the United Kingdom, 18 January 1978, § 163, Series A no. 25, and Saadi v. Italy [GC], no. 37201/06, § 127, ECHR 2008). There is, in short, no room for a margin of appreciation or a justification for ill-treatment reaching the threshold of Article 3. There is room for relativity only on the question whether the threshold of severity has been reached for a violation of Article 3, not whether treatment or punishment that reach this threshold constitute a violation of the Convention (see Ireland v. the United Kingdom, cited above, § 162).[2]

4.  Given the impossibility of justifying ill-treatment that reaches the threshold of severity required for a violation of Article 3, we consider it unfortunate that the judgment, in paragraph 124, pays so much attention to the legal basis for the use of the cage in courtrooms and suggests that its insufficiency is, in the present case, a relevant factor. This paragraph could be misunderstood, contrario, as suggesting that a sufficient legal basis could have somehow justified the alleged violation of Article 3. We consider it essential that no such impression be conveyed. The existence of a sufficient legal basis is one condition of justifying an interference with Articles 8–11 of the Convention, which explicitly permit such justifications in their respective second paragraphs. As no justification is possible under Article 3, paragraph 124 of the present judgment must be read as an argument ad abundantiam. In other words, it must be taken as a passing comment on the problematic nature of regulating court proceedings by unpublished orders of a general nature. In no event should this paragraph be read as meaning that a sufficient legal basis could ever legitimise acts otherwise contrary to Article 3 of the Convention (compare, in the same vein, the Concurring Opinion of Judge Bratza in the case of Jalloh v. Germany [GC], no. 54810/00ECHR 2006-IX, arguing that the majoritys consideration of whether the forced administration of emetics was “necessary” detracted from the absolute nature of Article 3).

5.  In paragraph 128 of the judgment, the Court begins the analysis under Article 3 by correctly asking whether the minimum threshold of severity required under that provision has been reached. However, it then brings into play the presumption of innocence and the fairness of the proceedings in paragraphs 131–134. Whilst acknowledging that these issues might be serious (see paragraph 2, above), we regard their inclusion in the examination under Article 3 to be misplaced.

6.  As to security in the courtroom, paragraph 137 should not be read as maintaining the possibility, however small, of justifying the use of metal cages in courtrooms. Other means, consistent with the dignity of the accused, are possible and should be used instead. We draw attention to the principal finding of the Court, which is made very clear in paragraph 138 of its judgment: the use of metal cages in the courtroom is per se incompatible with Article 3.

7.  The Courts emphasis on the presumption of innocence in paragraphs 131–134 of the present judgment represents yet another argument ad abundantiam: while only Article 3 was invoked in the present case, the placement of accused individuals in cages for trial could conceivably, in certain circumstances, raise an issue under Article 6 § 2 of the Convention. The fact that the Court has noted this possible problem, however, does not mean that paragraphs 131–134 are relevant to its finding of a violation under Article 3. The examination of alleged violations of Article 6 § 2 is different from that under Article 3, and the two should be meticulously kept separate.

8.  To conclude, while agreeing with the Courts finding in this case, we are of the opinion that the present judgment must be understood in the light of the considerations set out above. In particular, no part of this judgment should be understood as undermining the absolute nature of Article 3 by permitting exceptions from that provision. It is essential that there be no doubt about the fact that Article 3 is violated in all instances in which the severity of ill-treatment inflicted reaches the level of severity that constitutes the threshold for its application.

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE SILVIS

Holding defendants in metal cages before the court during trial amounts to degrading treatment in violation of Article 3 of the Convention. I certainly agree with the Courts judgment. Modern developments in courtroom safety have eroded old justifications for using cages. While such “caging” persists, despite the lack of manifest functional necessity, a latent function has thus become apparent. By presenting defendants in a cage, they are symbolically humiliated and portrayed as members of an inferior breed compared to ordinary humans. Therefore human dignity is at the heart of the matter, as the Court well recognises.

Although I share the opinion that this is a just judgment in essence, I have some difficulty following all of its wording. My concern is that the Courts reasoning could be understood as allowing in principle some possible justification within the scope of absolute rights. A similar concern is very well expressed in the concurring opinion of Judges Keller and Nicolaou. I would like to draw attention to the sequence in the Courts reasoning. The Court first, clearly and unsurprisingly, holds in paragraph 127 that Article 3 prohibits in absolute terms torture and inhuman or degrading treatment or punishment, which is why there can be no justification for any such treatment. In paragraph 136 the Court concludes that the minimum level of severity has been reached. In the light of this assessment I find it confusing that the Court then holds in paragraph 137 that the use of metal cages can never be justified under Article 3 of the Convention. How could it be? This message is either void and should therefore have been omitted or it is otherwise worrisome at this stage in the Courts reasoning. Article 3 guarantees absolute rights. Does it then make sense even to raise the possibility of justification once the measure has entered its scope? To reconsider such a possibility at that stage of the reasoning, even though the Court answers in the negative here, could weaken the understanding of its concept of absolute rights.[3]

The fact that some relativity is allowed for in assessing the severity of dysfunctions in treatment, before they are found to be within the scope of an absolute right, is a different matter. That would not be contrary to the concept of absolute rights, provided the assessment is faithfully performed in view of the underlying values. It has been observed, however, that there is seemingly a subtle but new shift with regard to the application of the principle of proportionality and Article 3.[4] That conclusion might be drawn because there is no clear line observed between what is allowed for in the assessment and what is out of the question after the threshold of Article 3 has been reached. The reference to forms of unjustifiable ill-treatment would indicate that subjective processes are involved in the application of Article 3, going beyond the assessment of sufficient severity for the measure to fall within the scope of that Article. This may cause understandable concern in that it creates an impression, albeit false and unintended, that certain breaches of Article 3 could on occasion be justified.

I have a further point for consideration. In the assessment as to whether the threshold of ill-treatment has been reached, it is common for subjective as well as objective factors to play a role. By generalising the finding that holding defendants in metal cages before the court during trial is a prohibited form of degrading treatment, subjective factors for the assessment of such a violation of Article 3 have become less relevant. I welcome such a generalisation, making clear what standards should be met. In the light of this understanding, I would have welcomed an even lesser focus on whether the applicants must have suffered from being caged before the court. They may have suffered intensely. But suppose they had not, being blessed perhaps with extraordinary mental coping capacities or owing to a sheer lack of sensitivity.[5] Would that have made a difference? I do not think it should have done. Holding a defendant in a metal cage has a strong theatrical dimension, staging a ritual of humiliation.[6] Where it is the States obligation to set the scene for a fair trial, such humiliating exposure of defendants before the court constitutes degrading treatment within the meaning of Article 3.


[1].  Natasa Mavronicola and Francesco MessineoRelatively AbsoluteThe Undermining of Article 3 ECHR in Ahmad v UK, (2013) 76(3) Modern Law Review 589-603, at 592; David J. Harris, Michael O’Boyle, Ed P. Bates and Carla M. Buckley, Harris, O’Boyle & Warbrick: Law of the European Convention on Human Rights (Oxford: Oxford University Press 2009), at 69.

[2].  Natasa Mavronicola and Francesco Messineo, cited aboveat 593 et seq.

[3].  See Alan Gewirth, “Are There Any Absolute Rights?” (1981) 31 The Philosophical Quarterly; Michael K. Addo and Nicholas Grief, “Does Article 3 of The European Convention on Human Rights Enshrine Absolute Rights?”, in European Journal of International Law 9 (1998), 510-524Natasa Mavronicola, “What is an ‘absolute right’? Deciphering Absoluteness in the Context of Article 3 of the European Convention on Human Rights”, in Human Rights Law Review (30 November 2012); Yukata Arai-Yokoi, “Grading Scale of Degradation: Identifying the Threshold of degrading Treatment under Article 3 ECHR”, in Netherlands Quarterly of Human Rights, Vol. 21/3, 385-421, 2003.

[4].  See Martin CurticeAdvances in psychiatric treatment (2010), vol. 16, 199–206, doi: 10.1192/apt.bp.109.006825, p. 204, BOX II.

[5].  Compare the Commission Report in the “Greek case” (applications nos. 3321/673322/673323/67 and 3344/67, Commission’s report of 5 November 1969, Yearbook 12, p. 501)It appears from the testimony of a number of witnesses that a certain roughness of treatment of detainees by both police and military authorities is tolerated by most detainees and even taken for granted. Such roughness may take the form of slaps or blows of the hand on the head or face. This underlies the fact that the point up to which prisoners and the public may accept physical violence as being neither cruel nor excessive, varies between different societies and even between different sections of them.

[6].  See Hannes Kuch, “The Rituality of Humiliation: Exploring Symbolic Vulnerability”, in P. Kaufmann et.al. (eds), Humiliation, Degradation, Dehumanization, Library of Ethics and Applied Philosophy, 24 (Springer 2011), Ch. 4.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde