Rotaru protiv Rumunije

Država na koju se presuda odnosi
Rumunija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
28341/95
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
04.05.2000
Članovi
6
6-1
8
8-1
8-2
10
10-2
13
34
35
35-1
41
Kršenje
6-1
8
13
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 8-2) Mešanje
(Čl. 8-2) U skladu sa zakonom
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-2) Propisano zakonom
(Čl. 10-2) Dostupnost
(Čl. 10-2) Predvidljivost
(Čl. 10-2) Zaštitne mere protiv zloupotrebe
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 34) Pojedinačne predstavke
(Čl. 34) Žrtva
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 35-1) Delotvorni unutrašnji pravni lek
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Rumunije, koju je Evropskoj komisiji podneo g. Aurel Rotaru, rumunski državljanin (podnosilac predstavke). Komisija je predmet uputila Sudu.

Podnosilac je tvrdio da je žrtva povrede članova 6, 8 i 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda. On je rođen 1921.g., po zanimanju je advokat u penziji, nastanjen u Barlandu. Nakon što je na vlast došao komunistički režim, 1946.godine, načelnik okruga je odbio molbu podnosioca, koji je tada bio student, da objavi dva pamfleta, jer su navodno izražavali antidržavne stavove. Podnosilac je poslao načelniku dva pisma u kojima protestvuje protiv ukidanja slobode izražavanja, što je dovelo do njegovog hapšenja 1948.g. Narodni sud ga je osudio na zatvorsku kaznu u trajanju od godinu dana zbog uvredljivog ponašanja. Kada je zbačen komunistički režim, 1989.g., usvojena je Zakonodavna uredba br.118/1990 kojom su data određena prava građanima koje je progonila komunistička vlast, a koji se nisu bavili fašističkim aktivnostima. Podnosilac je podneo tužbu protiv Ministarstva unutrašnjih poslova, Ministarstva odbrane i Zavoda za zapošljavanje, u kojoj je tražio da mu se izrečena zatvorska kazna uzme u obzir u obračunavanju radnog staža i isplati odgovarajuća penzija. Kasnije je tužio i SRI (Rumunska obaveštajna služba). Okružni sud je presudio da su podaci da je podnosilac bio legionar bili neistiniti, ali da SRI ne može da se smatra nemarnom jer je jedino čuvala osporene podatke, pa nema ni odgovornosti za naknadu štete.
Vlada je osporavala status žrtve podnosioca predstavke, ali je Sud odbacio primedbu.

NAVODNA POVREDA ČLANA 8 KONVENCIJE
- Pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Vlada je osporila primenljivost ovog člana. Sud smatra da čuvanje podataka o privatnom životu pojedinca u tajnom dosijeu i objavljivanje takvih podataka spada u domen člana 8 stav 1 Konvencije.
- Da li je bilo ometanja
- Da li postoji opravdanje za ometanje – postojala je zakonska osnova u rumunskom pravu za držanje podataka o privatnom životu podnosioca
- Neophodno u demokratskom društvu
Sud smatra da držanje podataka o privatnom životu podnosioca od strane SRI nije u skladu sa zakonom i da ,zbog jasne povrede, neće ispitivati dalje kriterijume. Dakle, došlo je do povrede člana 8 Konvencije (16:1).

NAVODNA POVREDA ČLANA 13 KONVENCIJE
- Pravo na delotvoran pravni lek
Podnosilac nije imao na raspolaganju ovakav lek. Dakle, došlo je do povrede člana 13 Konvencije (jednoglasno).

NAVODNA POVREDA ČLANA 6 KONVENCIJE
- Pravo na pravično suđenje
Sud smatra da je odbijanje Apelacionog suda da razmotri zahtev podnosioca predstavljao povredu člana 6 stav 1 Konvencije (jednoglasno).

PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravo na pravično zadovoljenje oštećenoj stranci
Sud je jednoglasno dosudio podnosiocu određene iznose na ime naknade nematerijalne štete i sudskih troškova.


Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

VELIKO VEĆE

ROTARU protiv RUMUNIJE

(Predstavka br. 28341/95)

Presuda

4. maj 2000. godine

IZVOD IZ PRESUDE

 

  1. Podnosilac predstavke je Aurel Rotaru, koji je rumunski državljanin. Podnosilac predstavke tvrdi da je žrtva povrede članova 6, 8 i 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda koje je počinila Rumunija.

(...)

ČINJENICE

I. Okolnosti slučaja

1. Osuda podnosioca iz 1948. godine

  1. Podnosilac predstavke, rođen 1921. godine, po zanimanju je advokat u penziji, nastanjen u Barladu.
  2. Godine 1946, pošto je došao na vlast komunistički režim, načelnik okruga Vaslui je odbio molbu podnosioca, koji je tada bio student, da objavi dva pamfleta – „Studentska duša“ (Suflet de student) i „Protesti“ (Proteste) – jer su navodno izražavali antidržavne stavove.
  3. Nakon toga podnosilac je načelniku poslao dva pisma u kojima je protestovao protiv ukidanja slobode izražavanja od strane novog narodnog režima, što je 7. jula 1948. godine dovelo do njegovog hapšenja. Narodni sud u gradu Vaslui je 20. septembra 1948. godine podnosioca osudio na zatvorsku kaznu u trajanju od godinu dana zbog uvredljivog ponašanja.

2. Postupak po Zakonodavnoj uredbi br. 118/1990

  1. Pošto je zbačen komunistički režim, 1989. godine usvojena je Zakonodavna uredba br. 118/1990 kojom su data određena prava građanima koje je progonila komunistička vlast a koji se nisu bavili fašističkim aktivnostima (vidi stav 30 u ovom tekstu).
  2. Dana 30. jula 1990. godine, podnosilac je na prvostepenom sudu u Barladu podneo tužbu protiv Ministarstva unutrašnjih poslova, Ministrarstva odbrane i Zavoda za zapošljavanje okruga Vaslui u kojoj je tražio da mu se zatvorska kazna izrečena 1948. godine uzme u obzir u obračunavanju radnog staža. Takođe je tražio isplatu odgovarajuće penzije.
  3. Sud je doneo odluku 11. januara 1993. godine. Pozivajući se između ostalog na iskaze svedoka koje je pozvao podnosilac (P. P. i G. D.), presudu iz 1948. godine i izjave sa Univerziteta Iasi, sud je naveo da je između 1946. i 1949. godine podnosilac bio progonjen po političkom osnovu. Njegova je predstavka uvažena i dodeljena mu je naknada propisana Zakonodavnom uredbom br. 118/1990.
  4. Ministarstvo unutrašnjih poslova je u postupku podnelo kao dokaz dopis koji je 19. decembra 1990. godine primilo od Rumunske obaveštajne službe (Serviciul Roman de Informati – SRI), u kome je navedeno:

U odgovoru na vaš dopis od 11. decembra 1990. godine, dostavljamo vam rezultate provere Aurela Rotarua, koji živi u Barladu:

(a)   za vreme studija na Fakultetu prirodnih nauka na Univerzitetu Iasi, gore-pomenuto lice bilo je član Udruženja hrišćanskih studenata, pokreta „legionarskog“ tipa;1

(b)   godine 1946. obratio se Uredu za cenzuru okruga Vaslui za dozvolu da objavi dva pamfleta – „Studentska duša“ i „Protesti“ – ali mu je molba odbijena zbog antidržavnih stavova koji su u njima izraženi;

(c)  prema izjavi koju je dao 1948. godine, bio je član omladinske sekcije Narodne seljačke stranke;

(d)   nema krivični dosije i nasuprot onome što tvrdi, nije bio u zatvoru u periodu koji pominje;

(e)   u periodu od 1946. do 1948. godine je nekoliko puta ispitivan od strane službi bezbednosti o svojom stavovima...

3. Tužba za odštetu protiv SRI

  1. Podnosilac predstavke je podneo tužbu protiv SRI u kojoj je tvrdio da nikada nije bio član Rumunskog legionarskog pokreta, da je studirao na Pravnom fakultetu Univerziteta Iasi a ne na Fakultetu prirodnih nauka kao i da su neki drugi podaci izneti u dopisu SRI od 19. decembra 1990. godine neistiniti i klevetnički. Shodno odredbama građanskog prava o naknadi štete, zahtevao je da mu SRI isplati odštetu za nematerijalnu štetu koju je pretrpeo. Ne pozivajući se eksplicitno ni na kakav zakonski propis, takođe je tražio da se SRI naredi da izmeni ili uništi dosije koji je sadržao podatke o njegovoj navodnoj legionarskoj prošlosti.
  2. U odluci od 6. januara 1993. godine, Prvostepeni sud u Bukureštu je odbacio zahtev podnosioca i zbog toga što nije bio dozvoljen prema zakonskim odredbama o naknadi štete.
  3. Podnosilac predstavke se žalio na ovu odluku.
  4. Dana 18. januara 1994. godine, Okružni sud u Bukureštu presudio je da su podaci da je podnosilac bio legionar bili neistiniti, ali je odbacio žalbu i naveo da se SRI nije mogao smatrati nemarnim jer je jedino čuvao osporene podatke – kako nije bilo nemara, nisu mogle da se primene odredbe o odgovornosti za naknadu štete. Sud je primetio da su podaci prikupljeni od strane državnih službi bezbednosti, koje su ih pošto su rasformirane 1949. godine prosledile Državnoj upravi bezbednosti (Securitate), a ova ih je pak prosledila SRI 1990. godine.
  5. Dana 15. decembra 1994. godine, Apelacioni sud u Bukureštu odbacio je žalbu podnosioca na odluku od 18. januara 1994. godine i [naveo da je neosnovana, kao i] „da sudske vlasti nemaju ovlašćenje da unište ili izmene podatke u dopisu SRI, koji je jednostavno čuvar arhiva bivših državnih službi bezbednosti. (...)“

4. Tužba za odštetu protiv sudija

  1. Dana 13. juna 1995. godine, podnosilac predstavke je podneo odštetni zahtev protiv svih sudija koje su odbacile njegov zahtev da se dosije dopuni ili uništi. Svoj zahtev je zasnovao na članu 3 Građanskog zakonika, koji se odnosi na uskraćivanje presuđivanja, kao i na članu 6 Konvencije. Podnosilac je tvrdio da su i Okružni sud i Apelacioni sud Vaslui odbili da zavedu tužbu. U vezi s ovim je podnosilac 5. avgusta 1998. godine podneo novu predstavku Komisiji koja je zavedena pod brojem 46597/98, a postupak je u toku.

5. Molba za ponavljanje postupka

  1. Juna 1997. godine ministar pravde je obavestio direktora SRI da je Evropska komisija za ljudska prava proglasila predstavku podnosioca prihvatljivom. Ministar je zatražio od direktora SRI da proveri još jednom da li je podnosilac zaista bio član legionarskog pokreta, pa ako se pokaže da taj podatak nije tačan, da obavesti podnosioca o toj činjenici da bi ovaj mogao da je koristi u molbi za ponavljanje postupka.
  2. Dana 6. jula 1997. godine, direktor SRI obavestio je ministra pravde da je podatak u dopisu od 19. decembra 1990. godine da je podnosilac bio legionar bio nađen konsultovanjem arhive, u kojoj je pronađena tabela sačinjena od strane bezbednosnog ureda u Iasi u kojoj se u upisu br. 165 pominje izvesti Aurel Rotaru, „student prirodnih nauka, običan član Udrženja hrišćanskih studenata i legionar“. Direktor SRI je pomenuo da je tabela nosila datum 15. februar 1937. godine i naveo da „budući da je g. Rotaru tada imao samo 16 godina, nije mogao da bude student Fakulteta prirodnih nauka. [stoga] smatramo da je došlo do greške za žaljenje koja nas je navela na zaključak da je g. Aurel Rotaru iz Barlada ista osoba kao i ona koja je u tabeli navedena kao član organizacije legionarskog tipa. Pažljiva istraga koje je naše osoblje sprovelo u okruzima Iasi i Vaslui nije dovela do nalaženja bilo kakvih drugih podataka koji bi potvrdili da se dva imena odnose na istu osobu.“
  3. Kopija ovog pisma poslata je i podnosiocu, koji je 25. jula 1997. godine tražio od Apelacionog suda u Bukureštu da preispita svoju odluku od 15. decembra 1994. godine. U predstavci je tražio da se klevetnički dokumenti proglase nevažećim, odštetu od jednog leja za nematerijalnu štetu, kao i nadoknadu svih troškova koje je imao od početka postupka usklađenu sa inflacijom.
  4. SRI je zauzela stav da molbu za obnovu postupka treba odbaciti jer je u svetlu pisma direktora SRI od 6. jula 1997. godine predstavka lišena osnove.
  5. U pravosnažnoj odluci objavljenoj 25. novembra 1997. godine, Apelacioni sud u Bukureštu je poništio odluku od 15. decembra 1994. godine i odobrio tužbu podnosioca predstavke:

Iz dopisa br. 4173 Rumunske obaveštajne službe od 5. jula 1997. godine sledi da ... u arhivi (dosije 53172, tom 796, str. 2423) postoji tabela sa spiskom imena članova legionarskih organizacija koji ne žive u Iasi gde se pod brojem 165 vodi izvesni ‘Rotaru Aurel student prirodnih nauka, običan član Udruženja hrišćanskih studenata, legionar’. Kako je podnosilac predstavke imao jedva 16 godina kada je tabela sačinjena, 15. februara 1937. godine, i kako nije pohađao predavanja na Fakultetu prirodnih nauka Iasi, i kako dopunske provere dokumenata koji navode imena članova legionarskih organizacija navode na zaključak da ime ‘Aurel Rotaru’ nema veze sa licem koje živi u Barladu a čiji lični podaci odgovaraju podacima podnosioca, Rumunska obaveštajna služba smatra da je načinjena greška koja je za žaljenje i da osoba koja je pomenuta u tabeli nije podnosilac.

Imajući u vidu ovaj dopis, Sud smatra da zadovoljava zahteve člana 322–5 Zakonika o građanskom postupku budući da je takav da potpuno menja činjenice koje su prethodno bile ustanovljene. Dokument sadrži podatke koje nije bilo moguće podneti u bilo kojoj ranijoj fazi postupka iz razloga za koje podnosilac nije bio odgovoran.

Imajući ovo u vidu, datum kada je obrazovana Securitate i način na koji su organizovane bivše službe bezbednosti nisu relevatni činioci. Isto tako, činjenica da je Rumunska obaveštajna služba jedino čuvar arhiva, mada je tačna, takođe nije relevantna. Ono što jeste bitno je činjenica da dopis broj 705567 od 19. decembra 1990. godine Rumunske obaveštajne službe (Vojna jedinica br. 05007) sadrži detalje koji se ne odnose na podnosioca, tako da su podaci u tom dopisu koji se odnose na njega neistiniti, a ako ostanu mogli bi da ozbiljno povrede njegovo dostojanstvo i ugled.

U svetlu prethodno navedenog, i shodno gore pomenutim pravnim propisima, molba za obnovu postupka je osnovana i mora se prihvatiti. Sledi da se ranije odluke u ovom predmetu moraju poništiti a da se tužba podnosioca kako je podneta prihvata.

25. Sud nije izdao nikakav nalog u pogledu odštete ili sudskih troškova.

II. Relevantno domaće pravo

A. Ustav

26. Slede relevantne odredbe Ustava:

Član 20

(1)  Ustavne odredbe o pravima o slobodama građana tumače se i primenjuju u skladu sa Opštom deklaracijom o ljudskim pravima i ugovorima čija je Rumunija potpisnica.

(2)  U slučaju da su ugovori o osnovnim ljudskim pravima čija je Rumunija potpisnica u suprotnosti sa domaćim propisima, prednost će imati međunarodni instrumenti.

Član 21

Svako ima pravo da se obrati sudu u cilju zaštite svojih prava, sloboda i zakonitih interesa.

(2) Ostvarivanje ovog prava ne sme biti ograničeno nijednim zakonom.

B. Građanski zakonik

27. Slede relevantne odredbe Građanskog zakonika:

Član 3

Sudija koji odbije da sudi pod izgovorom da postoji pravna praznina ili je zakon nejasan ili manjkav može biti krivično gonjen za uskraćivanje pravde.

Član 998

Svaka radnja nekog lica kojom je učinjena šteta drugoma čini lice čijom je krivicom šteta nastala odgovornim da je nadoknadi.

Član 999

Svako je odgovoran za štetu koju je naneo ne samo sopstvenim činjenjem već i nečinjenjem ili nehatom.

C. Zakon o građanskom postupku

28. Slede relevantne odredbe Zakona o građanskom postupku:

Član 322–5

Može se podneti molba za obnovu postupka ... u slučajevima kada se posle donošenja odluke otkrije postojanje pisanih dokaza koje je uskratila suprotna strana ili koji nisu mogli biti podneti iz razloga van kontrole stranaka...

D. Uredba br. 31 iz 1954. godine o fizičkim i pravnim licima

29. Slede relevantne odredbe Uredbe iz 1954. godine o fizičkim i pravnim licima:

Član 54

(1) Svako kome je povređeno pravo na ... čast, dostojanstvo ... ili bilo koje drugo neekonomsko pravo ima pravo da se obrati sudu za sudsku naredbu kojom se zabranjuje radnja kojom se krše ta prava.

(2) Slično tome, svako ko je bio žrtva takvog kršenja prava može da traži od suda da naredi licu koje je odgovorno za nezakonitu radnju da izvrši bilo koju meru koju sud smatra neophodnom za povraćaj tih prava.

Član 55

Ako lice koje je odgovorno za nezakonitu radnju ne izvrši u zadatom roku ono što mu je naloženo da uradi da bi vaspostavio prekršena prava, sud može da ga osudi da plaća periodičnu novčanu kaznu državi...

E.   Zakonodavna uredba br. 118 od 30. marta 1990. godine o davanju određenih prava licima koje je politički progonio diktatorski režim uspostavljen 6. marta 1945. godine

30. Slede relevantne odredbe Zakonodavne uredbe br. 118/1990:

Član 1

Sledeći periodi biće uzeti u obzir prilikom obračunavanja radnog staža i starosne penzije i drugih prava koja proističu iz njega: periodi u kojima je lice posle 6. marta 1945. godine iz političkih razloga

(a) služilo zatvorsku kaznu na osnovu pravosnažne sudske odluke ili bilo u pritvoru do suđenja za politička dela;

(...)

Član 5

Komisija u sastavu od predsednika i najviše šest drugih članova biće uspostavljena u svakom okrugu ... u cilju nadzora nad izvršavanjem zahteva postavljenih u članu 1. (...)

Predsednik komisije mora biti pravnik. Komisija mora da sadrži dva predstavnika zavoda za zapošljavanje i socijalne službe i najviše četiri predstavnika udruženja bivših političkih zatočenika i žrtava diktature.

(...)

Član 6

Osobe u pitanju mogu da ustanove da zadovoljavaju uslove postavljene članom 1 putem službenih akata izdatih od strane odgovarajućih vlasti ili ... bilo kojih drugih materijala koji imaju vrednost dokaza.

(...)

Član 11

Odredbe ove uredbe neće se primenjivati na lica koja su osuđena za zločine protiv čovečnosti ili ona za koje je postupkom određenim članovima 5 i 6 ustanovljeno da su se bavila fašističkim aktivnostima unutar organizacije fašističkog tipa.

F.  Zakon br. 14 od 24. februara 1992. godine o organizaciji i delovanju Rumunske obaveštajne službe

  1. Slede relevantne odredbe Zakona br. 14 od 24. februara 1992. godine o organizaciji i delovanju Rumunske obaveštajne službe, koji je objavljen u Službenom listu 3. marta 1992. godine:

Odeljak 2

Rumunska obaveštajna služba organizovaće i obavljaće sve aktivnosti u cilju sakupljanja, provere i upotrebe podataka za potrebe otkrivanja, sprečavanja i onemogućavanja svih dela koja prema zakonu ugrožavaju nacionalnu bezbednost Rumunije.

Odeljak 8

Rumunska obaveštajna služba ima pravo da poseduje i koristi sva odgovarajuća sredstva potrebna za sakupljanje, proveru, klasifikaciju i čuvanje podataka u vezi sa nacionalnom bezbednosti, kako je propisano zakonom.

Odeljak 45

Svi interni akti Rumunske obaveštajne službe moraju biti tajni, moraju se držati u njenim arhivama i mogu se pregledati samo sa dozvolom direktora, kako je propisano zakonom.

Dokumentacija, podaci i infomacije koji su vlasništvo Rumunske obaveštajne službe ne smeju se objavljivati pre isteka roka od 40 godina od dana kada su arhivirani.

Rumunska obaveštajna služba će u svrhu čuvanja i korišćenja preuzeti sve arhive nacionalne bezbednosti koje su bile vlasništvo bivših obaveštajnih službi koje su delovale na rumunskoj teritoriji.

Arhive o nacionalnoj bezbednosti bivše Securitate ne smeju se objavljivati pre isteka roka od 40 godina od dana usvajanja ovog Zakona.

G. Zakon br. 187 od 20. oktobra 1999. godine o pristupu građana ličnim dosijeima koje je o njima držala Securitate, koji je usvojen sa ciljem osvetljavanja političko-policijske prirode te organizacije

  1. Slede relevantne odredbe Zakona br. 187 od 20. oktobra 1999. godine, koji je stupio na snagu 9. decembra 1999. godine:

Odeljak 1

(1)  Svi rumunski građani kao i stranci koji su dobili rumunsko državljanstvo od 1945. godine imaju pravo na uvid u dosijea koje je o njima držala Securitate... Ovo pravo moguće je ostvariti na osnovu zahteva i sadrži pravo na uvid u dosije i kopiranje bilo kojih dokumenata u njemu ili koji se odnose na njegov sadržaj.

(2) Pored toga, svako lice o kome je vođen dosije iz kojeg proizilazi da je ono bilo pod prismotrom Securitate ima pravo na svoj zahtev da bude obavešteno o identitetu agenata i saradnika Securitate koji su priložili dokumenta u dosije.

(3)  Ako nije drugačije propisano zakonom, prava propisana u stavovima (1) i (2) dostupna su i bračnim drugovima kao i rođacima do drugog kolena preminulog lica.

Odeljak 2

(1) Da bi se obezbedilo pravo na pristup podacima u javnom interesu, svi rumunski građani, ... mediji, političke stranke, ... imaju pravo da budu informisani ... o tome da li su bilo koja od lica koja su nosioci sledećih funkcija ili su kandidati za njih bila agenti ili saradnici Securitate:

(a)   Predsednik Rumunije;

(b)  poslanik Parlamenta ili Senata;

(...)

Odeljak 7

Za svrhe primene odredaba ovog Zakona biće ustanovljeno Nacionalno veće za izučavanje arhiva Securitate ... (u daljem tekstu: Veće), sa sedištem u Bukureštu.

Veće će biti nezavisno telo sa pravnim subjektivitetom a pod nadzorom Parlamenta ...

Odeljak 8 Veće će se sastojati od kolegijuma sa 11 članova.

Članovi kolegijuma Veća biće postavljeni od strane Parlamenta na osnovu predloga parlamentarnih grupa a prema političkom sastavu dveju domova... sa mandatom od šest godina maksimalno dva puta uzastopno.

Odeljak 13

(1) Lica na koje se ovaj zakon odnosi mogu shodno odeljku 1(1) tražiti od Veća da im

(a)  dozvoli da pregledaju dosijea ... koja je Securitate vodila do 22. decembra 1989. godine;

(b)  izda kopije ... tih dosijea...;

(c)  izda potvrde o članstvu ili nečlanstvu u Securitate ili o saradnji ili odsustvu saradnje sa istom;

(...)

Odeljak 14

(1) Sadržaj potvrda propisanih u stavu 13(1)(c) može biti osporen pred kolegijumom Veća...

Odeljak 15

(1) Pravo na pristup informacijama od javnog interesa primenjivaće se na osnovu zahteva poslatog Veću.

(...)

(4) U odgovoru na zahtev propisan u odeljku 1, Veće će proveriti bilo koje dokaze koji su mu dostupni i odmah izdati potvrdu...“

Odeljak 16

(1) Svaki korisnik ili lice o kome je zahtevana provera može osporiti pred kolegijumom Veća potvrdu koja je izdata u skladu sa odeljkom 15. ...

Odluka kolegijuma može biti osporena ... pred Apelacionim sudom...

PRAVO

I. Prethodni prigovori Vlade

A. Status podnosioca predstavke kao žrtve

  1. Mišljenje Vlade je bilo, kako je izneto i pred Komisijom, da podnosilac predstavke nije više mogao da tvrdi da je „žrtva“ povrede Konvencije shodno značenju člana 34. Vlada je naglasila da je Apelacioni sud u Bukureštu rešio u korist žalbe podnosioca kada je 25. novembra 1997. godine proglasio ništavnim podatke sadržane u dopisu od 19. decembra 1990. godine Rumunske obaveštajne službe (SRI), a po mišljenju Vlade jedino kršenje prava podnosioca predstavke poticalo je iz tog dopisa. U svakom slučaju, navela je Vlada, podnosiocu predstavke je sada stajao na raspolaganju postupak koji je ustanovljen Zakonom br. 187 od 20. oktobra 1999. godine kojim su mu osigurane sve garancije koje zahteva Konvencija radi zaštite njegovih prava.
  2. Podnosilac predstavke je tražio od Suda da nastavi razmatranje slučaja. Tvrdio je da se okolnosti koje su i dovele do predstavke nisu u osnovu promenile posle odluke od 25. novembra 1997. godine. Kao prvo, sam čin priznavanja, posle odluke Komisije o prihvatljivosti slučaja, da je načinjena greška, nije mogao da bude adekvatno zadovoljenje zbog kršenja Konvencije. Drugo, još uvek mu nije bio omogućen pristup njegovom tajnom dosijeu, koji je SRI ne samo čuvao već i koristio. Nije se dakle moglo isključiti da bi SRI čak i posle odluke od 25. novembra 1997. godine mogao da iskoristi podatak da je podnosilac navodno bio legionar kao i druge podatke u dosijeu.
  3. Sud ponavlja da, što se tiče pojma žrtve, pojedinac može pod određenim uslovima tvrditi da je žrtva povrede izazvane samim postojanjem tajnih mera ili zakonskih propisa koji dozvoljavaju tajne mere, bez da mora da tvrdi da su takve mere primenjene konkretno protiv njega (vidi odluku u slučaju Klass i drugi protiv Nemačke od 6. septembra 1978. godine, Serija A br. 28, str. 18, stav 34). Pored toga, „odluka ili mera u korist podnosioca u principu nije dovoljna da ga liši statusa ‘žrtve’ osim ako nacionalne vlasti nisu izričito ili suštinski priznale povredu Konvencije, a nakon toga pružile zadovoljenje za nju“ (vidi presude u slučaju Amuur protiv Francuske od 25. juna 1996. godine, Reports of Judgements and Decisions, 1996-III, str. 846, stav 36, i u slučaju Dalban protiv Rumunije (GC), br. 28114/95, stav 44, ECHR 1999-VI).
  4. U predmetu koji sad razmatra Sud primećuje da se podnosilac predstavke žalio na vođenje tajnog dosijea sa podacima o njemu čije je postojanje objavljeno u javnosti za vreme sudskog postupka. Sud smatra da on po tom osnovu može da tvrdi da je žrtva povrede Konvencije. Sud takođe primećuje da je u presudi od 25. novembra 1997. godine Apelacioni sud u Bukureštu naveo da su podaci dati u dopisu od 19. decembra 1990. godine o navodnoj legionarskoj prošlosti podnosioca bili neistiniti, utoliko što su se najverovatnije odnosili na drugo lice sa istim imenom i prezimenom, i da ih je proglasio ništavnim. Pretpostavljajući da se može smatrati da ta presuda jeste do neke mere pružila podnosiocu zadovoljenje za postojanje u njegovom dosijeu podataka koji nisu bili tačni, Sud je zauzeo stav da je takvo zadovoljenje delimično i da je u svakom slučaju shodno prethodnoj praksi nedovoljno da ga liši statusa žrtve. Pored prethodno rečenog u pogledu njegovog statusa žrtve kao posledica vođenja tajnog dosijea, Sud naročito naglašava sledeće činioce. Podatak da je podnosilac navodno bio legionar po svoj prilici još uvek opstaje u dosijeu SRI, u kome nigde nije pomenuta presuda od 25. novembra 1997. godine. Pored toga, Apelacioni sud nije izneo nikakav stav – a za to nije bio ni nadležan – o činjenici da su propisi dozvoljavali SRI da vodi i koristi dosijea koje su otvorile bivše rumunske obaveštajne službe koje su sadržale podatke o podnosiocu. Ključna žalba koju je podnosilac predstavke izneo pred Sudom bila je da domaći propisi nisu dovoljno precizno definisali način na koji SRI treba da vrši svoju delatnost i da građanima nisu pruženi adekvatni pravni lekovi pred domaćim vlastima. Konačno, Apelacioni sud u Bukureštu nije u presudi od 25. novembra 1997. godine doneo nikakvu odluku o zahtevu podnosioca predstavke za naknadu za nematerijalnu štetu i sudske troškove.
  5. Po pitanju Zakona br. 187. od 20. oktobra 1999. godine, na koji se oslonila Vlada, Sud smatra, imajući u vidu okolnosti slučaja, da nije relevantan (vidi stav 71. u ovom tekstu).
  6. Sud smatra da podnosilac predstavke može da tvrdi da je „žrtva“ shodno članu 34 Konvencije. Sledi da se primedba mora odbaciti.

B. Iscrpenost domaćih pravnih lekova

  1. Vlada je takođe tvrdila da je predstavka neprihvatljiva jer svi domaći pravni lekovi nisu bili iscrpeni.
  2. Sud smatra da postoji bliska povezanost argumenta Vlade po ovom pitanju i osnovanosti žalbi koje je izneo podnosilac u vezi sa članom 13 Konvencije.

II. Navodna povreda člana 8 Konvencije

  1. Podnosilac je tvrdio da SRI poseduje i da bi mogao u svakom trenutku da iskoristi podatke o njegovom privatnom životu od kojih su neki netačni i predstavljaju klevetu. Tvrdio je da je postojala povreda člana 8 Konvencije:

Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

Javne vlasti neće se mešati u vršenje ovog prava sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti, javne bezbednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

A. Primenljivost člana 8

  1. Vlada je osporila primenljivost člana 8, tvrdeći da su se podaci u dopisu od 19. decembra 1990. godine odnosili ne na privatan već na javni život podnosioca. Odlukom da se bavi političkim aktivnostima i objavljuje pamflete, podnosilac se implicitno odrekao prava na „anonimnost“ koje je urođeno privatnom životu. Što se tiče njegovog ispitivanja i njegovog krivičnog dosijea, oni su predstavljali javne podatke.
  2. Sud ponavlja da čuvanje podataka o privatnom životu pojedinca u tajnom dosijeu i objavljivanje takvih podataka spada u domen stava 1 člana 8 (vidi presudu u slučaju Leander protiv Švedske od 26. marta 1987. godine, Serija A, br. 116, str. 22, stav 48). Poštovanje privatnosti mora u određenoj meri da sadrži i pravo da se uspostavljaju i razvijaju odnosi sa drugim ljudima: pored toga, nema principijelnog razloga kojim bi se moglo opravdati izuzimanje aktivnosti profesionalne ili poslovne prirode iz pojma „privatnog života“ (vidi presude u slučaju Niemetz protiv Nemačke od 16. decembra 1992. godine, Serija A br. 251B, str. 33, stav 29, i u slučaju Halford protiv Velike Britanije od 25. juna 1997. godine, Reports 1997-III, str. 1015–16, stavovi 42–46.). Sud je već naglasio vezu između ovog širokog tumačenja i Konvencije Saveta Evrope o zaštiti pojedinaca u vezi sa automatskom obradom ličnih podataka, od 28. januara 1981. godine koja je stupila na snagu 1. oktobra 1985. godine i čiji je cilj da se „obezbedi ... za svakog pojedinca ... poštovanje njegovih prava i osnovnih sloboda, a naročito prava na privatnost u pogledu automatske obrade ličnih podataka koji se odnose na njega“ (član 1), gde član 2 definiše takve lične podatke kao „sve podatke koji se odnose na identifikovanog pojedinca ili pojedinca koji se može identifikovati“ (vidi slučaj Amann protiv Švajcarske [GC], br. 27798, stav 65, ECHR 2000-II). Pored toga, javni podaci mogu spadati u domen privatnosti tamo gde se sistematski sakupljaju i čuvaju u dosijeima koje vode vlasti. To je još tačnije u slučajevima gde se podaci odnose na daleku prošlost pojedinca.
  3. U posmatranom slučaju Sud primećuje da je dopis SRI od 19. decembra 1990. godine sadržao razne podatke o životu podnosioca, i to o njegovim studijama, političkim aktivnostima i krivičnom dosijeu od kojih su neki bili sakupljeni pre više od 50 godina. Po mišljenju Suda, takvi podaci, u slučajevima kada su sistematski sakupljani i skladišteni u dosijeu koji vode službenici države, spadaju u domen „privatnog života“ za svrhe stava 1 člana 8 Konvencije. To je još više slučaj u predmetu u pitanju, gde su neki podaci proglašeni netačnima a mogli bi da povrede ugled podnosioca.

Sledi da ima mesta primeni člana 8.

B. Poštovanje člana 8

I. Da li je bilo ometanja

  1. Stav Vlade je bio da su morala biti zadovoljena tri uslova pre nego što bi se moglo reći da je postojalo ometanje prava na privatan život: o predmetnoj osobi su morali biti čuvani podaci, oni su morali biti korišćeni, i moralo je biti nemoguće da ta osoba opovrgne te podatke. U posmatranom slučaju, međutim, do čuvanja kao i do upotrebe podataka došlo je pre nego što je Rumunija ratifikovala Konvenciju. Što se tiče navodne nemogućnosti opovrgavanja podataka, stav Vlade je bio da je podnosilac imao slobodu da demantuje neistinite podatke ali da on nije iskoristio odgovarajuće pravne lekove.
  2. Sud je naglasio da i skladištenje podataka o privatnom životu pojedinca, upotreba tih podataka i nepružanje mogućnosti da se opovrgnu podaci predstavljaju ometanje prava na poštovanje privatnog života zajamčenog stavom 1 člana 8 Konvencije (vidi presude u slučaju Leander protiv Švedske, str. 22, stav 48; Kopp protiv Švajcarske, 25. marta 1998. godine, Reports 1998 1998-II, str. 540, stav 53.; Amann protiv Švajcarske, st. 69 i 80). U posmatranom slučaju je iz dopisa SRI od 19. decembra 1990. godine jasno da je SRI držala podatke o privatnom životu podnosioca. Mada taj dopis datira iz perioda pre stupanja na snagu Konvencije u Rumuniji 20. juna 1994. godine, Vlada nije tvrdila da je SRI prestala da vodi podatke o privatnom životu podnosioca posle tog datuma. Sud takođe primećuje da su neki podaci korišćeni posle tog datuma, na primer u vezi sa molbom za obnovu postupka koja je dovela do odluke od 25. novembra 1997. godine. I skladištenje i korišćenje tih podataka, zajedno sa odbijanjem da se podnosiocu pruži prilika da opovrgne podatke, predstavljali su ometanje njegovog prava na poštovanje porodičnog života zajamčenog stavom 1 člana 8.

2. Opravdanje za ometanje

  1. Ključno pitanje koje se pojavljuje je da li je ustanovljeno ometanje opravdano prema stavu 2 člana 8. Taj stav, pošto predviđa izuzetak od prava zajamčenog Konvencijom, treba tumačiti usko. Sud priznaje da obaveštajne službe mogu legitimno da postoje u demokratskim društvima, ali ponavlja da su po Konvenciji ovlašćenja za tajnu prismotru građana prihvatljiva samo u meri koja je strogo neophodna za zaštitu demokratskih institucija (vidi presudu u slučaju Klass i drugi protiv Nemačke, str. 21, stav 42).
  2. Da ne bi predstavljalo povredu člana 8, takvo ometanje je moralo biti „u skladu sa zakonom“, usmereno ka postizanju legitimnog cilja po stavu 2, i pored toga da bude neophodno u demokratskom društvu da bi se ostvario taj cilj.
  3. Vlada je smatrala da su pomenute mere bile u skladu sa zakonom. Podaci u pitanju su otkriveni od strane SRI u vezi s postupkom određenim Zakonodavnom uredbom br. 118/1990, čija je svrha bila pružanje zadovoljenja licima koja je progonio komunistički režim a čiji je član 11 propisivao da se nikakva naknada ne može pružati licima koja su činila fašistička dela.
  4. Po mišljenju podnosioca, vođenje i upotreba dosijea o njemu nisu bili u skladu sa zakonom, jer domaći zakonski propisi nisu bili dovoljno precizni da bi građanima dali na znanje u kakvim su okolnostima i pod kakvim uslovima vlasti bile ovlašćene da čuvaju podatke o njihovom privatnom životu i da ih koriste. Pored toga, domaći zakoni nisu dovoljno precizno definisali način korišćenja tih ovlašćenja i nisu sadržali nikakve garancije protiv zloupotreba.
  5. Komisija je smatrala da domaći zakoni nisu dovoljno precizno definisali okolnosti pod kojima je SRI mogla da arhivira, objavljuje i koristi podatke u vezi sa privatnim životom podnosioca.
  6. Sud ponovo potvrđuje svoju ustaljenu praksu, prema kojoj izraz „u skladu sa zakonom“ ne samo da zahteva da osporena mera mora da ima neku osnovu u domaćem pravu, već se takođe odnosi na kvalitet zakona koji je u pitanju, zahtevajući da bude pristupačan osobi koja je u pitanju i predvidljiv po pitanju očekivanih posledica (vidi slučaj Amann protiv Švajcarske, stav 50).
  7. U posmatranom slučaju Sud napominje da član 6 Zakonodavne uredbe br. 118/1990, na koji se Vlada pozvala kao osnov za osporenu meru, dozvoljava svakom pojedincu da dokaže da zadovoljava zahteve da mu se pruže određena prava, putem službenih akata koje izdaju odgovarajuće ustanove ili bilo kakvih drugih materijala sa vrednošću dokaza. Međutim, uredba ne definiše način na koji se takvi dokazi mogu pribaviti i ne dodeljuje SRI bilo kakvo ovlašćenje da sakuplja, skladišti i objavljuje podatke o privatnom životu pojedinca. Sud dakle mora da odredi da li Zakon br. 14/1992 o organizaciji i delovanju SRI, na koji se takođe oslonila Vlada, može da pruži pravni osnov za te mere. U vezi s ovim, napominje da zakon koji je u pitanju ovlašćuje SRI da sakuplja, arhivira i koristi podatke koji utiču na nacionalnu bezbednost. Sud izražava određene sumnje o važnosti za nacionalnu bezbednost podataka koji se vode o podnosiocu. Ipak, ponavlja da je tumačenje i primena domaćeg prava prvenstveno stvar domaćih vlasti, to jest sudova (vidi presudu Kopp protiv Švajcarske, str. 541, stav 59) i napominje da je u presudi od 25. novembra 1997. godine Apelacioni sud u Bukureštu potvrdio zakonitost držanja podataka bivših bezbednosnih službi od strane SRI, kao čuvara njihovih arhiva. Sud je dakle zaključio da je držanje podataka o privatnom životu podnosioca imalo zakonsku osnovu u rumunskom pravu.
  8. Što se tiče pristupačnosti zakona, Sud smatra da je taj zahtev zadovoljen, napominjući da je Zakon br. 14/1992 objavljen u Službenom listu Rumunije, 3. marta 1992. godine.
  9. Što se tiče zahteva o predvidljivosti, Sud ponavlja da je pravilo „predvidljivo“ ako je formulisano dovoljno precizno da svaki pojedinac može – ako je potrebno i uz pomoć tuđeg saveta – da prilagodi svoje ponašanje. Sud je naglasio značaj ovog koncepta u vezi sa tajnim nadzorom na sledeći način (vidi presudu u slučaju Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 2.avgusta 1984. godine, str. 32, stav 67, ponovljeno u slučaju Amann protiv Švajcarske, stav 56):

Sud ponavlja svoje mišljenje da se izraz „u skladu sa zakonom“ ne odnosi samo na domaće zakone već i na kvalitet ‘zakona’, zahtevajući da bude u skladu sa vladavinom prava, što je izričito pomenuto u preambuli Konvencije... Implikacija ovoga izraza je dakle – a to sledi iz predmeta i svrhe člana 8 – da u domaćem pravu mora da postoji izvesna zakonska zaštita od proizvoljnih ometanja prava zajamčenih stavom 1 od strane vlasti.  (...) Naročito tamo gde izvršna vlast svoja ovlašćenja koristi tajno, rizici od proizvoljnog delovanja su očigledni (...)

Budući da u praksi primena mera tajnog praćenja prepiske nije dostupna nadzoru pojedinca protiv koga se primenjuje ili javnosti, bilo bi protivno vladavini prava da se diskreciona ovlašćenja koja su data vlastima izražavaju u obliku neograničene vlasti. Sledi da zakon mora da označi dovoljno jasno domet takvih ovlašćenja datih nadležnim vlastima i način njihove primene, imajući u vidu legitiman cilj te mere, da bi se pojedincu pružila adekvatna zaštita protiv proizvoljnog ometanja.

  1. Mora dakle da bude ispitan „kvalitet“ zakonskih pravila na koje se oslanjalo u ovom slučaju, naročito da bi se ustanovilo da li je domaće pravo dovoljno precizno definisalo okolnosti u kojima SRI ima pravo da čuva i koristi podatke u vezi sa privatnim životom podnosioca.
  2. Sud napominje u vezi s ovim da Odeljak 8 Zakona br. 14/1992 propisuje da se podaci od značaja za državnu bezbednost mogu sakupljati, beležiti i arhivirati u tajnim dosijeima. Međutim u domaćem pravu ne postoji nijedan propis koji ograničava primenu tih ovlašćenja. Domaći zakoni ne definišu vrstu podataka koji mogu da se čuvaju, kategorije ljudi protiv kojih se mogu primeniti mere prismotre kao što su sakupljanje i skladištenje podataka, okolnosti u kojima se takve mere mogu preduzimati ili procedure koje treba primeniti. Zakon takođe ne propisuje koliko dugo se podaci mogu držati i koliko daleko mogu da se protežu u prošlost. Odeljak 45 ovlašćuje SRI da preuzme na čuvanje arhive koje su bile vlasništvo bivših obaveštajnih službi koje su bile aktivne na rumunskoj teritoriji i dozvoljava uvid u dokumenta koja drži SRI uz dozvolu direktora. Sud primećuje da ovaj odeljak ne sadrži izričitu i detaljnu odredbu u vezi sa licima koja su ovlašćena da pregledaju dosijea, sa prirodom tih dosijea, pravilima koje treba slediti ili dozvoljenom upotrebom podataka do kojih se dođe na taj način.
  3. Sud takođe primećuje da, mada Odeljak 2 Zakona ovlašćuje nadležne vlasti da dozvole ometanja koja su potrebna da bi se sprečilo ugrožavanje bezbednosti države, osnov za izdavanje dozvole za takva ometanja nije dovoljno precizno definisan.
  4. Sud takođe treba da bude zadovoljen da postoje adekvatne i delotvorne garancije protiv zloupotreba, jer sistem tajnog nadzora čiji je cilj zaštita nacionalne bezbednosti podrazumeva rizik od podrivanja ili čak uništenja demokratije pod izgovorom njene zaštite (vidi presudu u slučaju Klass i drugi protiv Nemačke, stavovi 49–50). Da bi sistemi tajne prismotre bili kompatibilni sa članom 8 Konvencije, moraju da sadrže garancije propisane zakonom koje se odnose na nadzor nad aktivnostima odgovarajućih službi. Postupci nadzora moraju da budu u skladu sa vrednostima demokratskog društva koliko god je to moguće, naročito sa vladavinom prava, koja se izričito pominje u preambuli Konvencije. Vladavina prava podrazumeva između ostalog da ometanja prava pojedinca od strane izvršnih vlasti moraju biti predmet efikasnog nadzora, koga obično sprovode sudske vlasti, jer sudska kontrola pruža najbolje garancije nezavisnosti, nepristrasnosti i valjanog postupka (vidi presudu u slučaju Klass i drugi, str. 25–26, stav 55).
  5. U posmatranom slučaju Sud primećuje da rumunski sistem sakupljanja i arhiviranja podataka ne pruža takve garancije – Zakon br. 14/1992 ne definiše nikakav postupak nadzora, bilo da je mera koja je određena u toku ili posle nje.
  6. Sud dakle smatra da domaći pravni propisi ne definišu dovoljno jasno domet i način primene diskrecionih prava koja su data državnim vlastima.
  7. Sud zaključuje da držanje i korišćenje podataka o privatnom životu podnosioca od strane SRI nije „u skladu sa zakonom“, činjenica koja je samo po sebi dovoljna da predstavlja povredu člana 8. Pored toga, u ovom slučaju ta činjenica sprečava Sud da ispita zakonitost svrhe koju su imale sprovedene mere i da odredi da li (pretpostavljajući da im je cilj bio zakonit) su bile „neophodne u demokratskom društvu“.
  8. Sledi da je došlo do kršenja člana 8.

III. Navodna povreda člana 13 Konvencije

  1. Podnosilac predstavke se žalio da je nepostojanje pravnog leka pred domaćim vlastima koje bi mogle da odlučuju o njegovoj molbi za uništenje dosijea s podacima o njemu i dopuni netačnih podataka takođe predstavljalo povredu člana 13, koji propisuje:

Svako kome su povređena prava i slobode predviđeni u ovoj Konvenciji ima pravo na delotvoran pravni lek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu.

  1. Vlada je iznela stav da je podnosiocu pruženo zadovoljenje presudom od 25. novembra 1997. godine, kojom su podaci sadržani u dopisu SRI od 19. decembra 1990. godine proglašeni ništavim. Što se tiče uništenja ili dopune podataka u dosijeu, stav Vlade je bio da podnosilac nije odabrao odgovarajući pravni lek. Mogao je da podnese tužbu prema odredbama Uredbe br. 31 iz 1954. godine, čijim je stavom 2 člana 54 propisano da Sud može da odredi bilo koju meru potrebnu da bi se povratilo povređeno pravo, u ovom slučaju pravo podnosioca na čast i dostojanstvo. Vlada je takođe naglasila da bi podnosilac sada mogao da se osloni i na odredbe Zakona br. 187 iz 1999. godine da pregleda dosije koje je o njemu otvorila Securitate. Shodno odeljcima 15 i 16 toga zakona, podnosilac je mogao pred sudom da ospori istinitost podataka u tom dosijeu.
  2. Stav Komisije je bio da Vlada nije uspela da dokaže da u rumunskom pravu postoji pravni lek koji bi bio delotvoran u praksi kao i po zakonu i koji bi omogućio podnosiocu da se žali na povredu člana 8 Konvencije.
  3. Sud ponavlja da je konzistentno tumačio član 13 tako da zahteva pravni lek pred domaćim sudovima samo u vezi sa žalbama koje se mogu smatrati “ostvarljivima“ u smislu Konvencije (vidi, na primer, presudu u slučaju Çakići protiv Turske (GC), br. 23657/94, stav 112, ECHR 1999-IV). Članom 13 zajamčeno je postojanje na nacionalnom nivou pravnog leka koji bi ostvario sadržinu prava i sloboda zajamčenih Konvencijom bilo koji da je oblik u kome su zaštićeni u domaćem pravnom sistemu. Ovaj član dakle zahteva pružanje domaćeg pravnog leka pomoću koga bi se „nadležni državni organ“ bavio suštinom žalbe po Konvenciji i davao odgovarajuće zadovoljenje, mada je zemljama ugovornicama data izvesna mera diskrecije po pitanju načina na koji se pridržavaju svojih obaveza po ovoj odredbi. Pravni lek mora biti „delotvoran“ i u praksi i u pravu (vidi Wille protiv Lihtenštajna (GC), br. 28396/95, stav 75, ECHR 1999-VII).
  4. Sud primećuje da je žalba podnosioca da SRI drži podatke o njegovom privatnom životu za svrhe arhiviranja i korišćenja, protivno članu 8 Konvencije, bez sumnje “ostvarljiva“. On je dakle imao pravo na delotvoran pravni lek pred domaćim sudovima u smislu člana 13 Konvencije.
  5. „Vlasti“ koje pominje član 13 ne moraju striktno i u svim slučajevima da budu sudske vlasti. Ipak, ovlašćenja i proceduralne garancije koje ima određeni organ jesu od značaja za određivanje da li je pravni lek pred njim delotvoran (vidi presudu u slučaju Klass i drugi, str. 30, stav 67). Pored toga, tamo gde je u pitanju tajni nadzor, objektivni nadzorni mehanizmi mogu biti dovoljni sve dok su mere tajne. Pravni lekovi moraju biti dostupni pojedincu tek kada je mera postala javna (vidi presudu u slučaju Klass i drugi, str. 31, stavovi 70–71).
  6. U posmatranom slučaju je Vlada tvrdila da je podnosilac predstavke mogao da podnese žalbu po članu 54 Uredbe br. 31/1954. Stav Suda je da se ta tvrdnja ne može prihvatiti. Kao prvo, primećuje da član 54 Uredbe propisuje opšti pravni postupak pred sudom čija je namena zaštita nematerijalnih prava koja su nezakonito ometana. Apelacioni sud u Bukureštu je međutim u presudi od 25. novembra 1997. godine naveo da je SRI ovlašćena zakonom da drži podatke o podnosiocu koji su došli iz dosijea bivših obaveštajnih službi. Drugo, Vlada nije pokazala postojanje bilo koje domaće odluke koja bi bila presedan po ovom pitanju. Sledi da nije dokazano da bi takav pravni lek bio delotvoran, pa se tako i prethodna primedba Vlade odbacuje.
  7. Što se tiče mehanizma propisanog Zakonom br. 187/1999, pod pretpostavkom da je pomenuto Veće ustanovljeno, Sud primećuje da niti odredbe na koje se oslanjala tužena Vlada niti bilo koje druge odredbe toga zakona omogućavaju osporavanje držanja od strane državnih službenika podataka o privatnom životu nekog lica ili pak verodostojnosti tih podataka. Nadzorni mehanizam koji je propisan Odeljcima 15 i 16 odnosi se samo na objavljivanje podataka o nekima od saradnika i agenata Securitate.
  8. Sud nije obavešten o bilo kojoj drugoj odredbi rumunskog zakona kojom bi bilo moguće osporiti držanje podataka o privatnom životu pojedinaca od strane obaveštajnih službi ili pak verodostojnosti takvih podataka.
  9. Sud dakle zaključuje da je podnosilac bio žrtva povrede člana 13 Konvencije.

IV. Navodna povreda člana 6 Konvencije

  1. Podnosilac se žalio da je odbijanje suda da razmotri njegov zahtev za odštetu i nadoknadu troškova predstavljalo povredu njegovog prava na pravično suđenje, prema Članu 6. Konvencije:

Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu ... pred ... sudom.

  1. Vlada nije izrazila nikakav stav po ovom pitanju.
  2. Komisija je odlučila da žalbu razmotri u smislu opštije obaveze koju član 13 nameće državama pružanja delotvornog pravnog leka koji omogućuje da se podnose žalbe o kršenjima Konvencije.
  3. Sud primećuje da pored žalbe koja je razmotrena gore nije postojao pravni lek kojim bi se mogao podneti zahtev za dopunu ili uništenje dosijea sa podacima o njemu, podnosilac se takođe žalio da Apelacioni sud u Bukureštu, mada mu je zakonito poveren zahtev za nadoknadu štete i troškova, nije presudio po tom pitanju u odluci koju je doneo 25. novembra 1997. godine.
  4. Nema sumnje da je žalba podnosioca za naknadu nematerijalne štete i troškova bila građanska u smislu stava 1 člana 6, i da je Apelacioni sud u Bukureštu bio nadležan da po njoj sudi (vidi presudu u slučaju Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 23. septembra 1997. godine, Reports 1997-V, str. 1809, stav 29). Sud dakle smatra da je odbijanje Apelacionog suda da razmotri zahtev prekršilo pravo podnosioca na pravičnu raspravu u smislu stava 1 člana 6 (vidi presudu u slučaju Ruiz Torija protiv Španije od 9. decembra 1994. godine, Serija A br. 303-A, str. 12, stav 30).
  5. Znači da je takođe došlo do povrede stava 1 člana 6 Konvencije.

V. Primena člana 41 Konvencije

  1. Podnosilac predstavke je tražio pravično zadovoljenje shodno članu 41 Konvencije, prema kome:

Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.

A. Odšteta

  1. Podnosilac predstavke je tražio sumu od 20.000.000.000 leja (ROL) kao naknadu za nematerijalnu štetu koju je izazvalo narušavanje njegovog ugleda u vezi sa objavljivanjem neistinitih i klevetničkih podataka o njemu kao i odbijanjem vlasti u toku nekoliko godina da priznaju i isprave grešku.
  2. Vlada se na ovaj zahtev žalila, smatrajući ga neosnovanim, naročito imajući u vidu činjenicu da podnosilac nije podneo takav zahtev domaćem sudu.
  3. Sud ukazuje na svoju ustaljenu praksu i na to da sama činjenica da podnosilac nije podneo žalbu za odštetu domaćem sudu ne zahteva od Suda da odbaci zahteve kao neosnovane kao što ne postavlja prepreku njihovoj prihvatljivosti (vidi presudu u slučaju De Willde, Ooms i Versyp protiv Belgije od 10. marta 1972. godine (član 50), Serija A br. 14, str. 10, stav 20). Sud takođe primećuje da je, nasuprot tvrdnji Vlade, podnosilac u ovom predmetu zahtevao nadoknadu pred domaćim sudom za nematerijalnu štetu koju je pretrpeo, i to u vidu simbolične svote od jednog leja, ali taj zahtev sud nije razmotrio. Sud takođe napominje da je Apelacioni sud u Bukureštu proglasio navodno klevetničke infomacije ništavim, čime je delimično ispunio zahteve podnosioca. Sud, međutim, smatra da podnosilac predstavke sigurno jeste pretrpeo nematerijalnu štetu, imajući u vidu postojanje sistema tajnih dosijea protivno članu 8, nepostojanje delotvornog pravnog leka, odsustvo pravičnog suđenja kao i činjenicu da je prošlo nekoliko godina pre nego što je sud odlučio da jeste nadležan da proglasi klevetničke podatke ništavim. Sud dakle smatra da su događaji u pitanju doveli do ozbiljnog kršenja prava g. Rotarua i da bi svota od 50.000 francuskih franaka (FRF) bila pravično zadovoljenje za nematerijanu štetu koju je pretrpeo. Ta svota se ima pretvoriti u rumunske leje po kursu koji važi na dan poravnanja.

B. Sudski troškovi

  1. Podnosilac je za nadoknadu troškova tražio svotu od ROL 38.000.000, i to kako sledi:

(a)  ROL 30.000.000 za troškove koje je imao za domaće pravne postupke, uključujući ROL 20.000.000 za troškove puta u Iasi i Bukurešt i ROL 10.000.000 za ostale troškove (takse, telefonske troškove, fotokopije itd).

(b)  ROL 8.000.000 za troškove pojavljivanja pred institucijama Konvencije, uključujući ROL 6.000.000 za prevode i sekretarske usluge, ROL 1.250.000 za troškove puta između Barlada i Bukurešta i ROL 1.000.000 za francusku vizu za podnosiočevog sina.

  1. Vlada je tu sumu smatrala previsokom, naročito zato što je u svim postupcima pred domaćim sudovima tražio kontumacionu odluku suda.
  2. Sud ponavlja da uključivanje naknade sudskih troškova u naknadu u skladu sa članom 41 zahteva da su oni i stvarno postojali i bili nužni i razumni po veličini (vidi, između ostalih, slučaj Nikolova protiv Bugarske (GC), br. 31195/96, stav 79. ECHR 1999-II). U vezi sa ovim treba imati u vidu da Sud može podnosiocu da odredi nadoknadu troškova ne samo pred strazburškim institucijama već i onih koji su načinjeni pred domaćim sudovima za sprečavanje ili zadovoljenje zbog povreda Konvencije koju je Sud ustanovio (videti Van Geyseghem protiv Belgije (GC), br. 26103/95, stav 45, ECHR 1999-I).
  3. Sud napominje da podnosilac nije bio zastupljen pred domaćim sudovima, da je predstavio sopstveni slučaj pred Komisijom a da je u postupku pred Sudom bio zastupljen na raspravi. Takođe primećuje da je Savet Evrope dodelio g. Rotaru pravnu pomoć od FRF 9.759,72.

Sud dodeljuje podnosiocu celokupnu svotu koju je tražio, to jest FRF 13.450, umanjenu za svotu koju je platio Savet Evrope kao pravnu pomoć. Ostatak se ima pretvoriti u rumunske leje po važećem kursu na dan poravnanja.

C. Kamata za neizvršenje

  1. Sud smatra prikladnim primenu zakonske kamatne stope koja je važila u Francuskoj na dan usvajanja ove presude, to jest 2,74% godišnje.

 

IZ OVIH RAZLOGA SUD

1. Jednoglasno odbacuje prethodni prigovor Vlade da podnosilac više nije žrtva;

2. Jednoglasno odbacuje prethodni prigovor Vlade da nisu iscrpeni svi domaći pravni lekovi;

3. Smatra sa 16 glasova za i jednim protiv da je postojala povreda člana 8 Konvencije;

4. Smatra jednoglasno da je postojala povreda člana 13 Konvencije;

5. Smatra jednoglasno da je postojala povreda stava 1 člana 6 Konvencnije;

6. Smatra jednoglasno

(a) da tužena država ima isplatiti podnosiocu u roku od tri meseca svotu od FRF 50.000 za nematerijalnu štetu i FRF 13.450 za sudske troškove, umanjeno za FRF 9.759,72 i to u rumunskim lejima po važećem kursu na dan poravnanja;

7. Odbacuje jednoglasno ostatak zahteva podnosioca za pravično zadovoljenje.

(...)

Mishele de Salvia                                                         Luzius Wildhaber,

Sekretar                                                                         Predsednik

U skladu sa stavom 2 člana 45 Konvencije i stavom 2 pravila br. 74 Pravila suda, ovoj presudi su pridodata sledeća izdvojena mišljenja:

(a)  saglasno mišljenje g. Wildhabera, zajedno sa gđama Tulkens i Weber i gdom Makarczyk, Türmenom, Costom i Casadevall;

(b)  saglasno mišljenje g. Lorenzena;

(c)  delimično protivno mišljenje g. Bonela.

 

SAGLASNO MIŠLJENJE SUDIJE VILDHABERA, ZAJEDNO SA GĐAMA TULKENS I WEBER I GDOM MAKARCZYK, TÜRMENOM, COSTOM I CASADEVALL

U posmatranom slučaju se podnosilac predstavke žalio na kršenje svoga prava na privatan život zbog držanja i upotrebe od strane Rumunske obaveštajne službe dosijea sa ličnim podacima uglavnom iz perioda između 1946. i 1948. godine. U jednom upisu se tvrdilo da je 1937. godine kao student (mada je tada imao jedva 16 godina) bio član organizacije „legionarskog“ tipa, tj. ekstremno desničarske, antisemitske, nacionalističke i paravojne organizacije. Apelacioni sud u Bukureštu je 1997. godine proglasio ništavim informacije iz ovog upisa, koje su bile obelodanjene u dopisu Ministarstva unutrašnjih poslova 1990. godine. Pa ipak, taj upis po svoj prilici još uvek postoji u dosijeu, dok presuda iz 1997. godine nije uneta u njega. Pored toga, sud nije dodelio podnosiocu bilo kakvu odštetu ili naknadu troškova. Tužba za naknadu štete protiv SRI odbačena je 1994. godine. Čini se da je po rumunskim zakonima još uvek nemoguće prigovoriti na držanje od strane SRI informacija o privatnom životu podnosioca ili osporiti istinitost takvih podataka, ili tražiti da se takvi podaci unište.

Sud je ustanovio kršenje člana 8 i člana 13 kao i stava 1 člana 6. U skladu sa praksom Suda, (videti presude u slučaju Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 2. avgusta 1984. godine, Serija A, br. 82 stavovi 80, 87 i 88, Kruslin i Huvig protiv Francuske od 24. aprila 1990, Serija A br. 176-A, str. 24–25, stavovi 36–37, i 176-B, str. 56–57, stavovi 35–36; Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. juna 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997-III, str. 1017, stav 51; Kopp protiv Švajcarske od 25 marta 1998, Reports 1998-II, str. 543, stavovi 75– 76; i Amann protiv Švajcarske [GC], br. 27798/95, stavovi 61–62 i 77–81, ECHR 2000-II i zaključio je da domaći pravni propisi po kojima se podaci koji utiču na državnu bezbednost mogu sakupljati, beležiti i arhivirati u tajnim dosijeima ne pružaju dovoljan stepen predvidljivosti. Držanje podataka o privatnom životu podnosioca od strane SRI nije dakle bilo „u skladu sa zakonom“ tako da je prekršen član 8. Potpuno se slažem sa ovim nalazima.

Međutim, želim da dodam da u predmetnom slučaju – bez obzira na adekvatnost pravnog osnova – jako sumnjam da je kršenje prava podnosioca predstavke imalo zakonit cilj prema stavu 2 člana 8 ali sam sasvim siguran da kršenje nije bilo neophodno u demokratskom društvu.

Što se tiče legitimnosti cilja, Sud je konstantno bio spreman da prihvati da je svrha koju je identifikovala tužena vlada legitimna pod uslovom da spada u jednu od kategorija navedenih u stavovima 2 članova 8 do 11. Međutim, u pogledu nacionalne bezbednosti kao i u vezi sa drugim namenama, mora postojati barem osnovana i stvarna povezanost između cilja i mera koje ometaju privatni život da bi cilj bio smatran legitimnim. Uzimati manje-više nekritičko arhiviranje podataka o privatnom životu pojedinaca kao stvar legitimne nacionalne bezbednosti je za mene veoma problematično.

U slučaju Rotaru, podaci koji su sakupljani na nezakonit i nasumičan način za vreme prethodnog režima o aktivnostima dečaka i studenta, a koji su stari čak i do pedeset, a u jednom slučaju čak i 63 godine, pri čemu su neki od podataka sasvim sigurno netačni, još uvek se čuvaju u dosijeima bez adekvatnih i delotvornih garancija protiv zloupotreba. Nije na ovom Sudu da odredi da li ove podatke treba uništiti, ili da li treba omogućiti sveobuhvatna prava pristupa i ispravljanja, ili da li bi neki drugi sistem bio u skladu sa Konvencijom. Ali teško je pretpostaviti kakav bi to mogao biti problem nacionalne bezbednosti koji bi opravdao nastavljanje čuvanja podataka u datim okolnostima. Smatram dakle da bi Sud imao pravo da odredi da osporena mera u ovom slučaju nija imala legitiman cilj u smislu stava 2 člana 8.

Ovakva odluka bi učinila nepotrebnim određivanje da li je osporena mera neophodna u demokratskom društvu, jer odluka zavisi od toga da li postoji legitiman cilj. Ali da je Sud odlučio da prihvati postojanje legitimnog cilja u vezi sa nacionalnom bezbednošću, zaključio bi da države nemaju neograničena diskreciona ovlašćenja da pojedince stavljaju pod tajni nadzor ili vode o njima tajne dosijee. Interes države da zaštiti svoju nacionalnu bezbednost mora da stoji u ravnoteži sa ozbiljnošću kršenja prava podnosioca na poštovanje njegovog života. Ovaj je Sud često ukazivao na „rizik koji sistem tajnog nadzora u zaštiti državne bezbednosti predstavlja za potkopavanje ili čak i uništenje demokratije pod izgovorom da je štiti“ (presuda u slučaju Leander protiv Švedske od 26. marta 1987. godine, serija A br. 116, stav 60; vidi i presudu u slučaju Klass protiv Nemačke od 6. septembra 1978. godine, Serija A br. 28, stavovi 42 i 49, i, mutatis mutandis, presudu u slučaju Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 15. novembra 1996. godine, Reports 1996-V, str. 1866–67, stav 131, i Tinelly & Sons Ltd i drugi i Mc Elduff i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 10. jula 1998, Reports 1998-IV, str. 1662, stav 77). Zbog toga Sud mora da bude uveren da je tajna prismotra nad građanima strogo neophodna za zaštitu demokratskih institucija i da postoje adekvatne i delotvorne mere zaštite protiv zloupotrebe.

U svim okolnostima ovog slučaja i u svetlu onoga što je rečeno gore u vezi sa legitimnim ciljem, mora biti zaključeno da je kršenje u ovom slučaju bilo daleko od neophodnog u demokratskom društvu da bi se ostvario neki cilj nacionalne bezbednosti.

Da završim, čak i da je u slučaju Rotaru postojao predvidljiv pravni osnov, naš Sud bi ipak morao da ustanovi povredu člana 8, ili na osnovu toga što nije postojao legitiman cilj za održavanje nedemokratskog sistema tajnih dosijea, ili pak zbog toga što je sasvim jasno da to održavanje nije neophodno u demokratskom društvu.

 

SAGLASNO MIŠLJENJE SUDIJE LORENZENA

U ovom sam slučaju glasao za zaključke većine kao i za razloge na kojima su bili zasnovani. Međutim, to ne znači da se suštinski ne slažem sa onim što je rečeno u saglasnom mišljenju sudije Wildhabera u pogledu ostalih uslova u vezi sa stavom 2 člana 8. Razlog zbog koga se ja nisam priključio tom mišljenju leži jedino u tome što je Sud uvek smatrao da u slučajevima gde ometanje prava zajamčenih članom 8 nije „u skladu sa zakonom“ nije potrebno da se razmatra da li su ispunjeni ostali uslovi koje postavlja stav 2 člana 8. Smatram da je od ključne važnosti da se ta sudska praksa održi.

 

DELIMIČNO PROTIVNO MIŠLJENJE SUDIJE BONELLA

  1. Većina je glasala da je postojala povreda člana 8, smatrajući da se njene odredbe mogu primeniti na posmatrani slučaj. Glasao sam uz većinu u pogledu ostalih povreda Konvencije, ali ne mogu da se složim s time da je član 8 primenljiv u ovom slučaju.
  2. Član 8 štiti privatan život pojedinca. U samom središtu te zaštite nalazi se pravo svakog pojedinca da se intimniji delovi njegovog života isključe iz oka javnosti ili javnog nadzora. U našoj ličnosti i duši postoje rezervisana područja za koje Konvencija zahteva da ostanu zaključana. Protivzakonito je tražiti, čuvati, klasifikovati ili odavati podatke koji se odnose na ta unutrašnja područja aktivnosti, ubeđenja ili shvatanja, koja su sakrivena iza zidova tajnosti.
  3. S druge strane, aktivnosti koje su po svojoj prirodi javne i koje javnost čak i unapređuje su potpuno izvan zaštite koju pruža član 8.
  4. Tajni podaci koje su čuvale državne službe bezbednosti a koje je podnosilac tražio da vidi odnosili su se u suštini na: (a) aktivno članstvo izvesnog Aurela Rotarua u političkom pokretu; (b) njegovu molbu da objavi dva politička pamfleta; (c) njegovo članstvo u omladinskoj organizaciji političke stranke; i (d) činjenicu da nije imao krivični dosije (stav 13).
  5. Prva tri podatka odnose se isključivo na javne delatnosti, i to izričito javne, jer političke i izdavačke delatnosti zahtevaju najveći mogući stepen publiciteta da bi uopšte opstale i bile uspešne. Zapisi nisu naveli da je podnosilac glasao za ovu ili onu političku stranku – time bi se ušlo u njegovu privatnost. Suština zapisa bili su podaci o tome kako je Aurel Rotaru javno izražavao svoju javnu militantnost u određenim javnim organizacijama.
  6. Na koji to način čuvanje podataka o veoma javnim aktivnostima pojedinca krši njegovo pravo na privatnost? Do sada je stav Suda bio, i to sasvim ispravno, da zaštita koju pruža član 8 obuhvata poverljive stvari, kao što su zdravstveni podaci, seksualne aktivnosti i sklonosti, rodbinske veze i moguće još i poslovni odnosi i druga intimna područja u kojima bi upad javnosti bio nepoželjno zadiranje u prirodne granice sopstvenosti. Moje je mišljenje da aktivizam u političkim strankama nema puno veze sa razmišljanjem kojim se zaštita privatnosti podiže na nivo elementarnog ljudskog prava.
  7. Četvrti element u dosijeu podnosioca odnosio se na upis da nije imao krivični dosije. Sud je čak i to proglasio povredom prava podnosioca na privatnost. Sud je naglasio da su zabeleške bezbednosnih službi (čak i neke stare više od 50 godina) sadržavale i krivični dosije podnosioca, pa je izneo stav da „Takvi podaci, u slučajevima kada su sistematski sakupljani i skladišteni u dosijeu koji vode službenici države, spadaju u domen „privatnog života“ za svrhe stava 1 člana 8 Konvencije.“ (stav 44).
  8. Time se po mom mišljenju opasno prevazilazi domet člana 8. Tvrditi da čuvanje nečijeg krivičnog dosijea od strane policije (čak i onda kada se pokaže, kako je to i bilo u ovom slučaju, da podnosilac i nema krivični dosije) poziva na primenu člana 8 može da ima veoma opasne posledice vis-à-vis „interesa nacionalne bezbednosti, javne bezbednosti ili sprečavanja nereda ili kriminala“ – što su vrednosti koje član 8 izričito štiti.
  9. Prihvatio bih, mada samo pod pritiskom, da bi čuvanje krivičnih dosijea od strane policije moglo da predstavlja kršenje prava na privatnost, ali moram da naglasim da je takvo kršenje opravdano u interesu nacionalne bezbednosti i borbe protiv kriminala. Sud nije našao za shodno da to učini.
  10. Moj strah usmeren je na osudu od strane Suda očuvanja krivičnih dosijea. Ali član 8 bi itekako bio primenljiv kod nezakonitog i nelegitimnog odavanja podataka iz tih dosijea.
  11. Izgleda da je Sud dao naročitu težinu činjenici da su „neki podaci proglašeni netačnima a mogli bi da povrede ugled podnosioca.“ (stav 44). Tu se pojavljuju dva pitanja – neistinitost podataka i njihova klevetnička priroda.
  12. Neki podaci u bezbednosnom dosijeu podnosioca su se odnosili na drugu osobu sa istim imenom i prezimenom, a ne na njega. To je bez sumnje u očima podnosioca podatke učinilo ‘neistinitim’. Ali da li neistinitost koja se odnosi da stvari u domenu javnosti alhemizuje te javne podatke u privatne?
  13. Ne predstavlja mi problem da priznam da su ‘neistiniti’ podaci o podnosiocu koje su čuvale službe bezbednosti mogli da okrnje ugled podnosioca. Izgleda da je Sud od skora počeo da se kreće u pravcu svrstavanja ‘ugleda’ u pojmove koje obuhvata član 8.2 Otvaranje člana 8 za ovakve nove perspektive dodalo bi zaštiti ljudskih prava uzbudljivu novu dimenziju. Ali po mom mišljenju Sud bi trebalo da krene frontalno na ovu reformu a ne da je potajno dodaje na rub prava na privatnost.
  14. Da sam se složio sa stavom većine da pravo na privatnost obuhvata i izrazito javne podatke, glasao bih za povredu člana 8, jer se u potpunosti slažem sa zaključkom Suda da čuvanje i korišćenje podataka o podnosiocu od strane službi bezbednosti ‘nije u skladu sa zakonom’ (stavovi 57–63).

 

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

Prevod presude Beogradski centar za ljudska prava

 

 

EUROPEAN COURT OF HUMAN RIGHTS

GRAND CHAMBER

CASE OF ROTARU v. ROMANIA

(Application no. 28341/95)

JUDGMENT

STRASBOURG

4 May 2000

In the case of Rotaru v. Romania, The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of the following judges:

MrL. WildhaberPresident,
MrsE. Palm,
MrA. Pastor Ridruejo,
MrG. Bonello,
MrJ. Makarczyk,
MrR. Türmen,
MrJ.-P. Costa,
MrsF. Tulkens,
MrsV. Strážnická,
MrP. Lorenzen,
MrM. Fischbach,
MrV. Butkevych,
MrJ. Casadevall,
MrA.B. Baka,
MrR. Maruste,
MrsS. Botoucharova,
MrsR. Weber, ad hoc judge,

and also of Mr M. de SalviaRegistrar,

Having deliberated in private on 19 January and 29 March 2000, Delivers the following judgment, which was adopted on the lastmentioned date:

PROCEDURE

1.  The case was referred to the Court in accordance with the provisions applicable prior to the entry into force of Protocol No. 11 to the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”)[1] by the European Commission of Human Rights (“the Commission”) and by a Romanian national, Mr Aurel Rotaru (“the applicant”), on 3 and 29 June 1999 respectively (Article 5 § 4 of Protocol No. 11 and former Articles 47 and 48 of the Convention).

2.  The case originated in an application (no. 28341/95) against Romania lodged with the Commission on 22 February 1995 under former Article 25 of the Convention.

The applicant alleged a violation of his right to respect for his private life on account of the holding and use by the Romanian Intelligence Service of a file containing personal information and an infringement of his right of access to a court and his right to a remedy before a national authority that could rule on his application to have the file amended or destroyed.

3.  The Commission declared the application admissible on 21 October 1996. In its report of 1 March 1999 (former Article 31 of the Convention), it expressed the opinion that there had been a violation of Articles 8 and 13 of the Convention. The full text of the Commission's opinion is reproduced as an annex to this judgment.

4.  On 7 July 1999 a panel of the Grand Chamber determined that the case should be decided by the Grand Chamber (Rule 100 § 1 of the Rules of Court). Mr Bîrsan, the judge elected in respect of Romania, who had taken part in the Commission's examination of the case, withdrew from sitting in the Grand Chamber (Rule 28). The Romanian Government (“the Government”) accordingly appointed Mrs R. Weber to sit as an ad hoc judge (Article 27 § 2 of the Convention and Rule 29 § 1).

5.  The applicant and the Government each filed a memorial.

6.  A hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 19 January 2000.

There appeared before the Court:

(a)  for the Government
MrsR. Rizoiu,Agent,
MrM. Selegean, Legal Adviser, Ministry of Justice, 
MrT. Corlăţean, Administrative Assistant, Permanent Delegation of Romania to the Council of Europe,Advisers;

(b)  for the applicant
MrI. Olteanu,Counsel,
MrF. Rotaru,Representative and son of the applicant.

The Court heard addresses by Mrs Rizoiu, Mr Selegean, Mr Olteanu and Mr F. Rotaru.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A.  The applicant's conviction in 1948

7.  The applicant, who was born in 1921, was a lawyer by profession. He is now retired and lives in Bârlad.

8.  In 1946, after the communist regime had been established, the applicant, who was then a student, was refused permission by the prefect of the county of Vaslui to publish two pamphlets, “Student Soul” (Suflet de student) and “Protests” (Proteste), on the ground that they expressed antigovernment sentiments.

9.  Dissatisfied with that refusal, the applicant wrote two letters to the prefect in which he protested against the abolition of freedom of expression by the new people's regime. As a result of these letters, the applicant was arrested on 7 July 1948. On 20 September 1948 the Vaslui People's Court convicted the applicant on a charge of insulting behaviour and sentenced him to one year's imprisonment.

B.  The proceedings brought under Legislative Decree no. 118/1990

10.  In 1989, after the communist regime had been overthrown, the new government caused Legislative Decree no. 118/1990 to be passed, which granted certain rights to those who had been persecuted by the communist regime and who had not engaged in Fascist activities (see paragraph 30 below).

11.  On 30 July 1990 the applicant brought proceedings in the Bârlad Court of First Instance against the Ministry of the Interior, the Ministry of Defence and the Vaslui County Employment Department, seeking to have the prison sentence that had been imposed in the 1948 judgment taken into account in the calculation of his length of service at work. He also sought payment of the corresponding retirement entitlements.

12.  The court gave judgment on 11 January 1993. Relying on, among other things, the statements of witnesses called by the applicant (P.P. and G.D.), the 1948 judgment and depositions from the University of Iaşi, it noted that between 1946 and 1949 the applicant had been persecuted on political grounds. It consequently allowed his application and awarded him the compensation provided for in Legislative Decree no. 118/1990.

13.  As part of its defence in those proceedings, the Ministry of the Interior submitted to the court a letter of 19 December 1990 that it had received from the Romanian Intelligence Service (Serviciul Român de Informaţii – “the RIS”). The letter read as follows:

“In reply to your letter of 11 December 1990, here are the results of our checks on Aurel Rotaru, who lives in Bârlad:

(a)  during his studies in the Faculty of Sciences at Iaşi University the aforementioned person was a member of the Christian Students' Association, a 'legionnaire' [legionar]-type[[2]] movement.

(b)  in 1946 he applied to the Vaslui censorship office for permission to publish two pamphlets entitled 'Student Soul' and 'Protests' but his request was turned down because of the anti-government sentiments expressed in them;

(c)  he belonged to the youth section of the National Peasant Party, as appears from a statement he made in 1948;

(d)  he has no criminal record and, contrary to what he maintains, was not imprisoned during the period he mentions;

(e)  in 1946-48 he was summoned by the security services on several occasions because of his ideas and questioned about his views ...”

C.  The action for damages against the RIS

14.  The applicant brought proceedings against the RIS, stating that he had never been a member of the Romanian legionnaire movement, that he had not been a student in the Faculty of Sciences at Iaşi University but in the Faculty of Law and that some of the other information provided by the RIS in its letter of 19 December 1990 was false and defamatory. Under the Civil Code provisions on liability in tort he claimed damages from the RIS for the non-pecuniary damage he had sustained. He also sought an order, without relying on any particular legal provision, that the RIS should amend or destroy the file containing the information on his supposed legionnaire past.

15.  In a judgment of 6 January 1993 the Bucharest Court of First Instance dismissed the applicant's application on the ground that the statutory provisions on tortious liability did not make it possible to allow it.

16.  The applicant appealed.

17.  On 18 January 1994 the Bucharest County Court found that the information that the applicant had been a legionnaire was false. However, it dismissed the appeal on the ground that the RIS could not be held to have been negligent as it was merely the depositary of the impugned information, and that in the absence of negligence the rules on tortious liability did not apply. The court noted that the information had been gathered by the State's security services, which, when they were disbanded in 1949, had forwarded it to the Securitate (the State Security Department), which had in its turn forwarded it to the RIS in 1990.

18.  On 15 December 1994 the Bucharest Court of Appeal dismissed an appeal by the applicant against the judgment of 18 January 1994 in the following terms:

“... the Court finds that the applicant's appeal is ill-founded. As the statutory depositary of the archives of the former State security services, the RIS in letter no. 705567/1990 forwarded to the Ministry of the Interior information concerning the applicant's activities while he was a university student, as set out by the State security services. It is therefore apparent that the judicial authorities have no jurisdiction to destroy or amend the information in the letter written by the RIS, which is merely the depositary of the former State security services' archives. In dismissing his application, the judicial authorities did not infringe either Article 1 of the Constitution or Article 3 of the Civil Code but stayed the proceedings in accordance with the jurisdictional rules laid down in the Code of Civil Procedure.”

D.  The action for damages against the judges

19.  On 13 June 1995 the applicant brought an action for damages against all the judges who had dismissed his application to have the file amended or destroyed. He based his action on Article 3 of the Civil Code, relating to denials of justice, and Article 6 of the Convention. According to the applicant, both the County Court and the Vaslui Court of Appeal refused to register his action.

In this connection, the applicant lodged a fresh application with the Commission on 5 August 1998, which was registered under file no. 46597/98 and is currently pending before the Court.

E.  The application for review

20.  In June 1997 the Minister of Justice informed the Director of the RIS that the European Commission of Human Rights had declared the applicant's present application admissible. The Minister consequently asked the Director of the RIS to check once again whether the applicant had been a member of the legionnaire movement and, if that information proved to be false, to inform the applicant of the fact so that he could subsequently make use of it in any application for review.

21.  On 6 July 1997 the Director of the RIS informed the Minister of Justice that the information in the letter of 19 December 1990 that the applicant had been a legionnaire had been found by consulting their archives, in which a table drawn up by the Iaşi security office had been discovered that mentioned, in entry 165, one Aurel Rotaru, a “science student, rank-and-file member of the Christian Students' Association, legionnaire”. The Director of the RIS mentioned that the table was dated 15 February 1937 and expressed the view that “since at that date Mr Rotaru was only 16, he could not have been a student in the Faculty of Sciences. [That being so,] we consider that there has been a regrettable mistake which led us to suppose that Mr Aurel Rotaru of Bârlad was the same person as the one who appears in that table as a member of a legionnaire-type organisation. Detailed checks made by our institution in the counties of Iaşi and Vaslui have not provided any other information to confirm that the two names refer to the same person.”

22.  A copy of that letter was sent to the applicant, who on 25 July 1997 applied to the Bucharest Court of Appeal to review its decision of 15 December 1994. In his application he sought a declaration that the defamatory documents were null and void, damages in the amount of one leu in respect of non-pecuniary damage and reimbursement of all the costs and expenses incurred since the beginning of the proceedings, adjusted for inflation.

23.  The RIS submitted that the application for review should be dismissed, holding that, in the light of the RIS Director's letter of 6 July 1997, the application had become devoid of purpose.

24.  In a final decision of 25 November 1997 the Bucharest Court of Appeal quashed the decision of 15 December 1994 and allowed the applicant's action, in the following terms:

“It appears from letter no. 4173 of 5 July 1997 from the Romanian Intelligence Service ... that in the archives (shelf-mark 53172, vol. 796, p. 243) there is a table which lists the names of the members of legionnaire organisations who do not live in Iaşi, entry 165 of which contains the following: 'Rotaru Aurel – science student, rankand-file member of the Christian Students' Association, legionnaire'. Since the applicant was barely 16 when that table was drawn up, on 15 February 1937, and since he did not attend lectures in the Iaşi Faculty of Sciences, and since it appears from subsequent checks in the documents listing the names of the members of legionnaire organisations that the name 'Aurel Rotaru' does not seem to be connected with an individual living in Bârlad whose personal details correspond to those of the applicant, the Romanian Intelligence Service considers that a regrettable mistake has been made and that the person mentioned in the table is not the applicant.

Having regard to this letter, the Court holds that it satisfies the requirements of Article 322-5 of the Code of Civil Procedure as it is such as to completely alter the facts previously established. The document contains details which it was not possible to submit at any earlier stage in the proceedings for a reason beyond the applicant's control.

That being so, the date on which the Securitate was formed and the way in which the former security services were organised are not relevant factors. Similarly, the fact, albeit a true one, that the Romanian Intelligence Service is only the depositary of the archives of the former security services is irrelevant. What matters is the fact that letter no. 705567 of 19 December 1990 from the Romanian Intelligence Service (Military Unit no. 05007) contains details which do not relate to the applicant, so that the information in that letter is false in respect of him and, if maintained, would seriously injure his dignity and honour.

In the light of the foregoing and in accordance with the aforementioned statutory provision, the application for review is justified and must be allowed. It follows that the earlier decisions in this case must be quashed and that the applicant's action as lodged is allowed.”

25.  The court did not make any order as to damages or costs.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

A.  The Constitution

26.  The relevant provisions of the Constitution read as follows:

Article 20

“(1)  The constitutional provisions on citizens' rights and liberties shall be interpreted and applied in accordance with the Universal Declaration of Human Rights and with the covenants and other treaties to which Romania is a party.

(2)  In the event of conflict between the covenants and treaties on fundamental human rights to which Romania is a party and domestic laws, the international instruments shall prevail.”

Article 21

“(1)  Anyone may apply to the courts for protection of his rights, liberties and legitimate interests.

(2)  The exercise of this right shall not be restricted by any statute.”
 

B.  The Civil Code

27.  The relevant provisions of the Civil Code are worded as follows:

Article 3

“A judge who refuses to adjudicate, on the pretext that the law is silent, obscure or defective, may be prosecuted on a charge of denial of justice.”

Article 998

“Any act committed by a person who causes damage to another shall render the person through whose fault the damage was caused liable to make reparation for it.”

Article 999

“Everyone shall be liable for damage he has caused not only through his own act but also through his failure to act or his negligence.”

C.  The Code of Civil Procedure

28.  The relevant provision of the Code of Civil Procedure reads as follows:

Article 322-5

“An application may be made for review of a final decision ... where written evidence which has been withheld by the opposing party or which it was not possible to submit for a reason beyond the parties' control is discovered after the decision has been delivered ...”

D.  Decree no. 31 of 1954 on natural and legal persons

29.  The relevant provisions of Decree no. 31 of 1954 on natural and legal persons are worded as follows:

Article 54

“(1)  Anyone whose right ... to honour, reputation ... or any other non-economic right has been infringed may apply to the courts for an injunction prohibiting the act which is infringing the aforementioned rights.

(2)  Similarly, anyone who has been the victim of such an infringement of rights may ask the courts to order the person responsible for the unlawful act to carry out any measure regarded as necessary by the court in order to restore his rights.”

Article 55

“If a person responsible for unlawful acts does not within the time allowed by the court perform what he has been enjoined to do in order to restore the right infringed, the court may sentence him to pay a periodic pecuniary penalty to the State ...”

E.  Legislative Decree no. 118 of 30 March 1990 on the granting of certain rights to persons who were persecuted on political grounds by the dictatorial regime established on 6 March 1945

30.  At the material time, the relevant provisions of Legislative Decree no. 118/1990 read:

Article 1

“The following periods shall be taken into account in determining seniority and shall count as such for the purpose of calculating retirement pension and any other rights derived from seniority: periods during which a person, after 6 March 1945, for political reasons –

(a)  served a custodial sentence imposed in a final judicial decision or was detained pending trial for political offences;

...”

Article 5

“A committee composed of a chairman and at most six other members shall be set up in each county ... in order to verify whether the requirements laid down in Article 1 have been satisfied ...

The chairman must be legally qualified. The committee shall include two representatives from the employment and social-welfare departments and a maximum of four representatives from the association of former political detainees and victims of the dictatorship.

...”

Article 6

“The persons concerned may establish that they satisfy the conditions laid down in Article 1 by means of official documents issued by the relevant authorities or ... of any other material of evidential value.

...”

Article 11

“The provisions of this decree shall not be applicable to persons who have been convicted of crimes against humanity or to those in respect of whom it has been established, by means of the procedure indicated in Articles 5 and 6, that they engaged in Fascist activities within a Fascist-type organisation.”

F.  Law no. 14 of 24 February 1992 on the organisation and operation of the Romanian Intelligence Service

31.  The relevant provisions of Law no. 14 of 24 February 1992 on the organisation and operation of the Romanian Intelligence Service, which was published in the Official Gazette on 3 March 1992, read as follows:

Section 2

“The Romanian Intelligence Service shall organise and carry out all activities designed to gather, verify and utilise the information needed for discovering, preventing and frustrating any actions which, in the eyes of the law, threaten Romania's national security.”

Section 8

“The Romanian Intelligence Service shall be authorised to hold and to make use of any appropriate resources in order to secure, verify, classify and store information affecting national security, as provided by law.”

Section 45

“All internal documents of the Romanian Intelligence Service shall be secret, shall be kept in its own archives and may be consulted only with the consent of the Director as provided in law.

Documents, data and information belonging to the Romanian Intelligence Service shall not be made public until forty years after they have been archived.

The Romanian Intelligence Service shall, in order to keep and make use of them, take over all the national-security archives that belonged to the former intelligence services operating on Romanian territory.

The national-security archives of the former Securitate shall not be made public until forty years after the date of the passing of this Act.”

G.  Law no. 187 of 20 October 1999 on citizens' access to the personal files held on them by the Securitate, enacted with the intention of unmasking that organisation's nature as a political police force

32.  The relevant provisions of Law no. 187 of 20 October 1999, which came into force on 9 December 1999, are worded as follows:

Section 1

“(1)  All Romanian citizens, and all aliens who have obtained Romanian nationality since 1945, shall be entitled to inspect the files kept on them by the organs of the Securitate ... This right shall be exercisable on request and shall make it possible for the file itself to be inspected and copies to be made of any document in it or relating to its contents.

(2)  Additionally, any person who is the subject of a file from which it appears that he or she was kept under surveillance by the Securitate shall be entitled, on request, to know the identity of the Securitate agents and collaborators who contributed documents to the file.

(3)  Unless otherwise provided by law, the rights provided in subsections (1) and (2) shall be available to the surviving spouses and relatives up to the second degree inclusive of a deceased.”

Section 2

“(1) In order to provide for a right of access to information of public interest, all Romanian citizens ..., the media, political parties ... shall be entitled to be informed ... if any of the persons occupying the following posts or seeking to do so have been agents or collaborators of the Securitate:

(a)  the President of Romania;

(b)  member of Parliament or of the Senate;

...”

Section 7

“A National Council for the Study of the Archives of the Securitate ... (hereinafter 'the Council'), with its headquarters in Bucharest, shall be set up to apply the provisions of this Act.

The Council shall be an autonomous body with legal personality, subject to supervision by Parliament. ...”

Section 8

“The Council shall consist of a college of eleven members.

The members of the college of the Council shall be appointed by Parliament, on a proposal by the parliamentary groups, according to the political composition of the two Chambers ... for a term of office of six years, renewable once.”

Section 13

“(1)  The beneficiaries of this Act may, in accordance with section 1(1), request the Council –

(a)  to allow them to consult the files ... compiled by the Securitate up to 22 December 1989;

(b)  to issue copies of ... these files ...;

(c)  to issue certificates of membership or non-membership of the Securitate and of collaboration or non-collaboration with it;

...”

Section 14

“(1)  The content of certificates under section 13(1)(c) may be challenged before the college of the Council ...”

Section 15

“(1)  The right of access to information of public interest shall be exercisable by means of a request sent to the Council. ...

...

(4)  In response to requests made under section 1, the Council shall verify the evidence at its disposal, of whatever form, and shall immediately issue a certificate ...”

Section 16

“(1)  Any beneficiary or person in respect of whom a check has been requested may challenge before the college of the Council a certificate issued under section 15. ...

The college's decision may be challenged ... in the Court of Appeal ...”

THE LAW

I.  THE GOVERNMENT'S PRELIMINARY OBJECTIONS

A.  Applicant's victim status

33.  As their primary submission, the Government maintained – as they had done before the Commission – that the applicant could no longer claim to be the “victim” of a violation of the Convention within the meaning of Article 34. They pointed out that the applicant had won his case in the Bucharest Court of Appeal, since that court had, in its judgment of 25 November 1997, declared null and void the details contained in the letter of 19 December 1990 from the Romanian Intelligence Service (Serviciul Român de Informaţii – “the RIS”), and, in the Government's view, the only infringement of the applicant's rights stemmed from that letter.

At all events, the Government continued, the applicant now had available to him the procedure put in place by Law no. 187 of 20 October 1999, which afforded him all the safeguards required by the Convention for the protection of his rights.

34.  The applicant requested the Court to continue its consideration of the case. He argued that the circumstances that had given rise to the application had not fundamentally changed following the decision of 25 November 1997. Firstly, the mere fact of acknowledging, after the Commission's admissibility decision, that a mistake had been made could not amount to adequate redress for the violations of the Convention. Secondly, he had still not had access to his secret file, which was not only stored by the RIS but also used by it. It was consequently not to be excluded that even after the decision of 25 November 1997 the RIS might make use of the information that the applicant had supposedly been a legionnaire and of any other information in his file.

35.  The Court reiterates, as to the concept of victim, that an individual may, under certain conditions, claim to be the victim of a violation occasioned by the mere existence of secret measures or of legislation permitting secret measures, without having to allege that such measures were in fact applied to him (see the Klass and Others v. Germany judgment of 6 September 1978, Series A no. 28, pp. 18-19, § 34). Furthermore, “a decision or measure favourable to the applicant is not in principle sufficient to deprive him of his status as a 'victim' unless the national authorities have acknowledged, either expressly or in substance, and then afforded redress for, the breach of the Convention” (see the Amuur v. France judgment of 25 June 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-III, p. 846, § 36, and Dalban v. Romania [GC], no. 28114/95, § 44, ECHR 1999-VI).

36.  In the instant case the Court notes that the applicant complained of the holding of a secret register containing information about him, whose existence was publicly revealed during judicial proceedings. It considers that he may on that account claim to be the victim of a violation of the Convention.

The Court also notes that in a judgment of 25 November 1997 the Bucharest Court of Appeal found that the details given in the letter of 19 December 1990 about the alleged fact that the applicant had been a legionnaire were false, in that they probably related to someone else with the same name, and declared them null and void.

Assuming that it may be considered that that judgment did, to some extent, afford the applicant redress for the existence in his file of information that proved false, the Court takes the view that such redress is only partial and that at all events it is insufficient under the case-law to deprive him of his status of victim. Apart from the foregoing considerations as to his being a victim as a result of the holding of a secret file, the Court points to the following factors in particular.

The information that the applicant had supposedly been a legionnaire is apparently still recorded in the RIS's files and no mention of the judgment of 25 November 1997 has been made in the file concerned. Furthermore, the Court of Appeal expressed no view – and was not entitled to do so – on the fact that the RIS was authorised by Romanian legislation to hold and make use of files opened by the former intelligence services, which contained information about the applicant. A key complaint made to the Court by the applicant was that domestic law did not lay down with sufficient precision the manner in which the RIS must carry out its work and that it did not provide citizens with an effective remedy before a national authority.

Lastly, the Bucharest Court of Appeal in its judgment of 25 November 1997 did not rule on the applicant's claim for compensation for nonpecuniary damage and for costs and expenses.

37.  As to Law no. 187 of 20 October 1999, which the Government relied on, the Court considers, having regard to the circumstances of this case, that it is not relevant (see paragraph 71 below).

38.  The Court concludes that the applicant may claim to be a “victim” for the purposes of Article 34 of the Convention. The objection must therefore be dismissed.

B.  Exhaustion of domestic remedies

39.  The Government also submitted that the application was inadmissible for failure to exhaust domestic remedies. They argued that the applicant had had a remedy which he had not made use of, namely an action based on Decree no. 31/1954 on natural and legal persons, under which the court may order any measure to restrain injury to a person's reputation.

40.  The Court notes that there is a close connection between the Government's argument on this point and the merits of the complaints made by the applicant under Article 13 of the Convention. It accordingly joins this objection to the merits (see paragraph 70 below).

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

41.  The applicant complained that the RIS held and could at any moment make use of information about his private life, some of which was false and defamatory. He alleged a violation of Article 8 of the Convention, which provides:

“1.  Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A.  Applicability of Article 8

42.  The Government denied that Article 8 was applicable, arguing that the information in the RIS's letter of 19 December 1990 related not to the applicant's private life but to his public life. By deciding to engage in political activities and have pamphlets published, the applicant had implicitly waived his right to the “anonymity” inherent in private life. As to his questioning by the police and his criminal record, they were public information.

43.  The Court reiterates that the storing of information relating to an individual's private life in a secret register and the release of such information come within the scope of Article 8 § 1 (see the Leander v. Sweden judgment of 26 March 1987, Series A no. 116, p. 22, § 48).

Respect for private life must also comprise to a certain degree the right to establish and develop relationships with other human beings: furthermore, there is no reason of principle to justify excluding activities of a professional or business nature from the notion of “private life” (see the Niemietz v. Germany judgment of 16 December 1992, Series A no. 251-B, pp. 33-34, § 29, and the Halford v. the United Kingdom judgment of 25 June 1997, Reports 1997-III, pp. 1015-16, §§ 42-46).

The Court has already emphasised the correspondence of this broad interpretation with that of the Council of Europe's Convention of 28 January 1981 for the Protection of Individuals with regard to Automatic Processing of Personal Data, which came into force on 1 October 1985 and whose purpose is “to secure ... for every individual ... respect for his rights and fundamental freedoms, and in particular his right to privacy with regard to automatic processing of personal data relating to him” (Article 1), such personal data being defined in Article 2 as “any information relating to an identified or identifiable individual” (see Amann v. Switzerland [GC], no. 27798/95, § 65, ECHR 2000-II).

Moreover, public information can fall within the scope of private life where it is systematically collected and stored in files held by the authorities. That is all the truer where such information concerns a person's distant past.

44.  In the instant case the Court notes that the RIS's letter of 19 December 1990 contained various pieces of information about the applicant's life, in particular his studies, his political activities and his criminal record, some of which had been gathered more than fifty years earlier. In the Court's opinion, such information, when systematically collected and stored in a file held by agents of the State, falls within the scope of “private life” for the purposes of Article 8 § 1 of the Convention. That is all the more so in the instant case as some of the information has been declared false and is likely to injure the applicant's reputation.

Article 8 consequently applies.

B.  Compliance with Article 8

1.  Whether there was interference

45.  In the Government's submission, three conditions had to be satisfied before there could be said to be interference with the right to respect for private life: information had to have been stored about the person concerned; use had to have been made of it; and it had to be impossible for the person concerned to refute it. In the instant case, however, both the storing and the use of the information relating to the applicant had occurred before Romania ratified the Convention. As to the alleged impossibility of refuting the information, the Government maintained that, on the contrary, it was open to the applicant to refute untrue information but that he had not made use of the appropriate remedies.

46.  The Court points out that both the storing by a public authority of information relating to an individual's private life and the use of it and the refusal to allow an opportunity for it to be refuted amount to interference with the right to respect for private life secured in Article 8 § 1 of the Convention (see the following judgmentsLeander cited above, p. 22, § 48; Kopp v. Switzerland, 25 March 1998, Reports 1998-II, p. 540, § 53; and Amann cited above, §§ 69 and 80).

In the instant case it is clear beyond peradventure from the RIS's letter of 19 December 1990 that the RIS held information about the applicant's private life. While that letter admittedly predates the Convention's entry into force in respect of Romania on 20 June 1994, the Government did not submit that the RIS had ceased to hold information about the applicant's private life after that date. The Court also notes that use was made of some of the information after that date, for example in connection with the application for review which led to the decision of 25 November 1997.

Both the storing of that information and the use of it, which were coupled with a refusal to allow the applicant an opportunity to refute it, amounted to interference with his right to respect for his private life as guaranteed by Article 8 § 1.

2.  Justification for the interference

47.  The cardinal issue that arises is whether the interference so found is justifiable under paragraph 2 of Article 8. That paragraph, since it provides for an exception to a right guaranteed by the Convention, is to be interpreted narrowly. While the Court recognises that intelligence services may legitimately exist in a democratic society, it reiterates that powers of secret surveillance of citizens are tolerable under the Convention only in so far as strictly necessary for safeguarding the democratic institutions (see the Klass and Others judgment cited above, p. 21, § 42).

48.  If it is not to contravene Article 8, such interference must have been “in accordance with the law”, pursue a legitimate aim under paragraph 2 and, furthermore, be necessary in a democratic society in order to achieve that aim.

49.  The Government considered that the measures in question were in accordance with the law. The information concerned had been disclosed by the RIS in connection with a procedure provided in Legislative Decree no. 118/1990, which was designed to afford redress to persons persecuted by the communist regime. By the terms of Article 11 of that legislative decree, no measure of redress could be granted to persons who had engaged in Fascist activities.

50.  In the applicant's submission, the keeping and use of the file on him were not in accordance with the law, since domestic law was not sufficiently precise to indicate to citizens in what circumstances and on what terms the public authorities were empowered to file information on their private life and make use of it. Furthermore, domestic law did not define with sufficient precision the manner of exercise of those powers and did not contain any safeguards against abuses.

51.  The Commission considered that domestic law did not define with sufficient precision the circumstances in which the RIS could archive, release and use information relating to the applicant's private life.

52.  The Court reiterates its settled case-law, according to which the expression “in accordance with the law” not only requires that the impugned measure should have some basis in domestic law, but also refers to the quality of the law in question, requiring that it should be accessible to the person concerned and foreseeable as to its effects (see, as the most recent authority, Amann cited above, § 50).

53.  In the instant case the Court notes that Article 6 of Legislative Decree no. 118/1990, which the Government relied on as the basis for the impugned measure, allows any individual to prove that he satisfies the requirements for having certain rights conferred on him, by means of official documents issued by the relevant authorities or any other material of evidential value. However, the provision does not lay down the manner in which such evidence may be obtained and does not confer on the RIS any power to gather, store or release information about a person's private life.

The Court must therefore determine whether Law no. 14/1992 on the organisation and operation of the RIS, which was likewise relied on by the Government, can provide the legal basis for these measures. In this connection, it notes that the law in question authorises the RIS to gather, store and make use of information affecting national security. The Court has doubts as to the relevance to national security of the information held on the applicant. Nevertheless, it reiterates that it is primarily for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law (see the Kopp judgment cited above, p. 541, § 59) and notes that in its judgment of 25 November 1997 the Bucharest Court of Appeal confirmed that it was lawful for the RIS to hold this information as depositary of the archives of the former security services.

That being so, the Court may conclude that the storing of information about the applicant's private life had a basis in Romanian law.

54.  As to the accessibility of the law, the Court regards that requirement as having been satisfied, seeing that Law no. 14/1992 was published in Romania's Official Gazette on 3 March 1992.

55.  As regards the requirement of foreseeability, the Court reiterates that a rule is “foreseeable” if it is formulated with sufficient precision to enable any individual – if need be with appropriate advice – to regulate his conduct. The Court has stressed the importance of this concept with regard to secret surveillance in the following terms (see the Malone v. the United Kingdom judgment of 2 August 1984, Series A no. 82, p. 32, § 67, reiterated in Amann cited above, § 56):

“The Court would reiterate its opinion that the phrase 'in accordance with the law' does not merely refer back to domestic law but also relates to the quality of the 'law', requiring it to be compatible with the rule of law, which is expressly mentioned in the preamble to the Convention ... The phrase thus implies – and this follows from the object and purpose of Article 8 – that there must be a measure of legal protection in domestic law against arbitrary interferences by public authorities with the rights safeguarded by paragraph 1 ... Especially where a power of the executive is exercised in secret, the risks of arbitrariness are evident ...

... Since the implementation in practice of measures of secret surveillance of communications is not open to scrutiny by the individuals concerned or the public at large, it would be contrary to the rule of law for the legal discretion granted to the executive to be expressed in terms of an unfettered power. Consequently, the law must indicate the scope of any such discretion conferred on the competent authorities and the manner of its exercise with sufficient clarity, having regard to the legitimate aim of the measure in question, to give the individual adequate protection against arbitrary interference.”

56.  The “quality” of the legal rules relied on in this case must therefore be scrutinised, with a view, in particular, to ascertaining whether domestic law laid down with sufficient precision the circumstances in which the RIS could store and make use of information relating to the applicant's private life.

57.  The Court notes in this connection that section 8 of Law no. 14/1992 provides that information affecting national security may be gathered, recorded and archived in secret files.

No provision of domestic law, however, lays down any limits on the exercise of those powers. Thus, for instance, the aforesaid Law does not define the kind of information that may be recorded, the categories of people against whom surveillance measures such as gathering and keeping information may be taken, the circumstances in which such measures may be taken or the procedure to be followed. Similarly, the Law does not lay down limits on the age of information held or the length of time for which it may be kept.

Section 45 of the Law empowers the RIS to take over for storage and use the archives that belonged to the former intelligence services operating on Romanian territory and allows inspection of RIS documents with the Director's consent.

The Court notes that this section contains no explicit, detailed provision concerning the persons authorised to consult the files, the nature of the files, the procedure to be followed or the use that may be made of the information thus obtained.

58.  It also notes that although section 2 of the Law empowers the relevant authorities to permit interferences necessary to prevent and counteract threats to national security, the ground allowing such interferences is not laid down with sufficient precision.

59.  The Court must also be satisfied that there exist adequate and effective safeguards against abuse, since a system of secret surveillance designed to protect national security entails the risk of undermining or even destroying democracy on the ground of defending it (see the Klass and Others judgment cited above, pp. 23-24, §§ 49-50).

In order for systems of secret surveillance to be compatible with Article 8 of the Convention, they must contain safeguards established by law which apply to the supervision of the relevant services' activities. Supervision procedures must follow the values of a democratic society as faithfully as possible, in particular the rule of law, which is expressly referred to in the Preamble to the Convention. The rule of law implies, inter alia, that interference by the executive authorities with an individual's rights should be subject to effective supervision, which should normally be carried out by the judiciary, at least in the last resort, since judicial control affords the best guarantees of independence, impartiality and a proper procedure (see the Klass and Others judgment cited above, pp. 25-26, § 55).

60.  In the instant case the Court notes that the Romanian system for gathering and archiving information does not provide such safeguards, no supervision procedure being provided by Law no. 14/1992, whether while the measure ordered is in force or afterwards.

61.  That being so, the Court considers that domestic law does not indicate with reasonable clarity the scope and manner of exercise of the relevant discretion conferred on the public authorities.

62.  The Court concludes that the holding and use by the RIS of information on the applicant's private life were not “in accordance with the law”, a fact that suffices to constitute a violation of Article 8. Furthermore, in the instant case that fact prevents the Court from reviewing the legitimacy of the aim pursued by the measures ordered and determining whether they were – assuming the aim to have been legitimate – “necessary in a democratic society”.

63.  There has consequently been a violation of Article 8.

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

64.  The applicant complained that the lack of any remedy before a national authority that could rule on his application for destruction of the file containing information about him and amendment of the inaccurate information was also contrary to Article 13, which provides:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

65.  The Government argued that the applicant had obtained satisfaction through the judgment of 25 November 1997, in which the details contained in the RIS's letter of 19 December 1990 had been declared null and void. As to the destruction or amendment of information in the file held by the RIS, the Government considered that the applicant had not chosen the appropriate remedy. He could have brought an action on the basis of Decree no. 31 of 1954, Article 54 § 2 of which empowered the court to order any measure to restore the right infringed, in the instant case the applicant's right to his honour and reputation.

The Government further pointed out that the applicant could now rely on the provisions of Law no. 187 of 1999 to inspect the file opened on him by the Securitate. Under sections 15 and 16 of that Law, the applicant could challenge in court the truth of the information in his file.

66.  In the Commission's opinion, the Government had not managed to show that there was in Romanian law a remedy that was effective in practice as well as in law and would have enabled the applicant to complain of a violation of Article 8 of the Convention.

67.  The Court reiterates that it has consistently interpreted Article 13 as requiring a remedy in domestic law only in respect of grievances which can be regarded as “arguable” in terms of the Convention (see, for example, Çakıcı v. Turkey [GC], no. 23657/94, § 112, ECHR 1999-IV). Article 13 guarantees the availability at national level of a remedy to enforce the substance of the Convention rights and freedoms in whatever form they might happen to be secured in the domestic legal order. This Article therefore requires the provision of a domestic remedy allowing the “competent national authority” both to deal with the substance of the relevant Convention complaint and to grant appropriate relief, although Contracting States are afforded some discretion as to the manner in which they conform to their obligation under this provision. The remedy must be “effective” in practice as well as in law (see Wille v. Liechtenstein [GC], no. 28396/95, § 75, ECHR 1999-VII).

68.  The Court observes that the applicant's complaint that the RIS held information about his private life for archiving and for use, contrary to Article 8 of the Convention, was indisputably an “arguable” one. He was therefore entitled to an effective domestic remedy within the meaning of Article 13 of the Convention.

69.  The “authority” referred to in Article 13 may not necessarily in all instances be a judicial authority in the strict sense. Nevertheless, the powers and procedural guarantees an authority possesses are relevant in determining whether the remedy before it is effective (see the Klass and Others judgment cited above, p. 30, § 67).

Furthermore, where secret surveillance is concerned, objective supervisory machinery may be sufficient as long as the measures remain secret. It is only once the measures have been divulged that legal remedies must become available to the individual (ibid., p. 31, §§ 70-71).

70.  In the instant case the Government maintained that the applicant could have brought an action on the basis of Article 54 of Decree no. 31/1954. In the Court's view, that submission cannot be accepted.

Firstly, it notes that Article 54 of the decree provides for a general action in the courts, designed to protect non-pecuniary rights that have been unlawfully infringed. The Bucharest Court of Appeal, however, indicated in its judgment of 25 November 1997 that the RIS was empowered by domestic law to hold information on the applicant that came from the files of the former intelligence services.

Secondly, the Government did not establish the existence of any domestic decision that had set a precedent in the matter. It has therefore not been shown that such a remedy would have been effective. That being so, this preliminary objection by the Government must be dismissed.

71.  As to the machinery provided in Law no. 187/1999, assuming that the Council provided for is set up, the Court notes that neither the provisions relied on by the respondent Government nor any other provisions of that Law make it possible to challenge the holding, by agents of the State, of information on a person's private life or the truth of such information. The supervisory machinery established by sections 15 and 16 relate only to the disclosure of information about the identity of some of the Securitate's collaborators and agents.

72.  The Court has not been informed of any other provision of Romanian law that makes it possible to challenge the holding, by the intelligence services, of information on the applicant's private life or to refute the truth of such information.

73.  The Court consequently concludes that the applicant has been the victim of a violation of Article 13.

IV.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION

74.  The applicant complained that the courts' refusal to consider his applications for costs and damages infringed his right to a court, contrary to Article 6 of the Convention, which provides:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

75.  The Government made no submission.

76.  The Commission decided to consider the complaint under the more general obligation, imposed on the States by Article 13, of affording an effective remedy enabling complaints to be made of violations of the Convention.

77.  The Court observes that apart from the complaint, examined above, that there was no remedy whereby an application could be made for amendment or destruction of the file containing information about him, the applicant also complained that the Bucharest Court of Appeal, although lawfully seised of a claim for damages and costs, did not rule on the matter in its review judgment of 25 November 1997.

78.  There is no doubting that the applicant's claim for compensation for non-pecuniary damage and costs was a civil one within the meaning of Article 6 § 1, and the Bucharest Court of Appeal had jurisdiction to deal with it (see the Robins v. the United Kingdom judgment of 23 September 1997, Reports 1997-V, p. 1809, § 29).

The Court accordingly considers that the Court of Appeal's failure to consider the claim infringed the applicant's right to a fair hearing within the meaning of Article 6 § 1 (see the Ruiz Torija v. Spain judgment of 9 December 1994, Series A no. 303-A, pp. 12-13, § 30).

79.  There has therefore been a violation of Article 6 § 1 of the Convention also.

V.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

80.  The applicant sought just satisfaction under Article 41 of the Convention, which provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

81.  The applicant claimed 20,000,000,000 Romanian lei (ROL) in compensation for non-pecuniary damage caused by the discredit associated with the public disclosure of false and defamatory information about him and with the authorities' refusal for several years to admit the mistake and correct it.

82.  The Government objected to this claim, which they considered unreasonable, especially as the applicant had not raised the point in the domestic courts.

83.  The Court draws attention to its settled case-law to the effect that the mere fact that an applicant has not brought his claim for damages before a domestic court does not require the Court to dismiss those claims as being ill-founded any more than it raises an obstacle to their admissibility (see the De WildeOoms and Versyp v. Belgium judgment of 10 March 1972 (Article 50), Series A no. 14, pp. 9-10, § 20). Furthermore, the Court notes in the instant case that, contrary to what the Government maintained, the applicant did seek compensation in the domestic courts for the nonpecuniary damage he had sustained, in the form of payment of a token sum of 1 Romanian leu, a claim which was not addressed by the Romanian courts.

It notes, further, that the Bucharest Court of Appeal declared the allegedly defamatory information null and void, thereby partly meeting the applicant's complaints. The Court considers, however, that the applicant must actually have sustained non-pecuniary damage, regard being had to the existence of a system of secret files contrary to Article 8, to the lack of any effective remedy, to the lack of a fair hearing and also to the fact that several years elapsed before a court held that it had jurisdiction to declare the defamatory information null and void.

It therefore considers that the events in question entailed serious interference with Mr Rotaru's rights and that the sum of 50,000 French francs (FRF) will afford fair redress for the non-pecuniary damage sustained. That amount is to be converted into Romanian lei at the rate applicable at the date of settlement.

B.  Costs and expenses

84.  The applicant sought reimbursement of ROL 38,000,000 (FRF 13,450) which he broke down as follows:

(a)  ROL 30,000,000 corresponding to costs incurred in the domestic proceedings, including ROL 20,000,000 for travel and subsistence in respect of visits to Iaşi and Bucharest and ROL 10,000,000 for sundry expenses (stamp duty, telephone calls, photocopying, etc.);

(b)  ROL 8,000,000 corresponding to expenses incurred before the Convention institutions, including ROL 6,000,000 for translation and secretarial expenses, ROL 1,000,000 for travel expenses between Bârlad and Bucharest and ROL 1,000,000 for a French visa for the applicant's son.

85.  The Government considered that sum excessive, especially as the applicant had, they said, sought judgment in default in all the domestic proceedings.

86.  The Court reiterates that in order for costs to be included in an award under Article 41 of the Convention, it must be established that they were actually and necessarily incurred and reasonable as to quantum (see, among other authorities, Nikolova v. Bulgaria [GC], no. 31195/96, § 79, ECHR 1999-II). In this connection, it should be remembered that the Court may award an applicant not only the costs and expenses incurred before the Strasbourg institutions, but also those incurred in the national courts for the prevention or redress of a violation of the Convention found by the Court (see Van Geyseghem v. Belgium [GC], no. 26103/95, § 45, ECHR 1999-I).

87.  The Court notes that the applicant was not represented in the domestic courts, that he presented his own case to the Commission and that in the proceedings before the Court he was represented at the hearing. It also notes that the Council of Europe paid Mr Rotaru the sum of FRF 9,759.72 by way of legal aid.

The Court awards the full amount claimed by the applicant, that is to say FRF 13,450, less the sum already paid by the Council of Europe in legal aid. The balance is to be converted into Romanian lei at the rate applicable at the date of settlement.

C.  Default interest

88.  The Court considers it appropriate to adopt the statutory rate of interest applicable in France at the date of adoption of the present judgment, that is to say 2.74% per annum.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.  Dismisses unanimously the Government's preliminary objection that the applicant was no longer a victim;

2.  Joins to the merits unanimously the Government's preliminary objection of failure to exhaust domestic remedies and dismisses it unanimously after consideration of the merits;

3.  Holds by sixteen votes to one that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

4.  Holds unanimously that there has been a violation of Article 13 of the Convention;

5.  Holds unanimously that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

6.  Holds unanimously

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months, FRF 50,000 (fifty thousand French francs) in respect of nonpecuniary damage and FRF 13,450 (thirteen thousand four hundred and fifty French francs) for costs and expenses, less FRF 9,759.72 (nine thousand seven hundred and fifty-nine French francs seventy-two centimes) to be converted into Romanian lei at the rate applicable at the date of settlement;

(b)  that simple interest at an annual rate of 2.74% shall be payable from the expiry of the above-mentioned three months until settlement;

7.  Dismisses unanimously the remainder of the applicant's claim for just satisfaction.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 4 May 2000.

Luzius Wildhaber
President
Michele de Salvia
Registrar

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a)  concurring opinion of Mr Wildhaber joined by Mr Makarczyk, Mr Türmen, Mr Costa, Mrs Tulkens, Mr Casadevall and Mrs Weber;

(b)  concurring opinion of Mr Lorenzen;

(c)  partly dissenting opinion of Mr Bonello.

  L.W.
M. de S.

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE WILDHABER JOINED BY JUDGES MAKARCZYK, TÜRMEN, COSTA, TULKENS, CASADEVALL AND WEBER

In the instant case, the applicant complained of a violation of his right to respect for his private life on account of the holding and use, by the Romanian Intelligence Service (RIS), of a file containing personal information, dating mostly from the years 1946-48. One specific entry in the file stated that in 1937, during his studies (when the applicant in fact was barely 16 years old), he had been a member of a “legionnaire-type” movement, i.e. of an extreme right-wing, nationalist, anti-Semitic and paramilitary movement. The information in this entry, which was revealed in a letter from the Ministry of the Interior at the end of 1990, was declared to be false in 1997 by the Bucharest Court of Appeal. Nevertheless, it is apparently still recorded in the RIS's files, whereas the 1997 judgment is not mentioned there. Furthermore, no damages or costs were awarded. An action for damages against the RIS was dismissed in 1994. It would seem that Romanian law still does not make it possible to challenge the holding, by the RIS, of information on the applicant's private life, or to refute the truth of such information, or to claim that such information should be destroyed.

Against this background, our Court finds violations of Articles 8, 13 and 6 § 1. In accordance with its settled case-law (see the Malone v. the United Kingdom judgment of 2 August 1984, Series A no. 82, pp. 36 and 38-39, §§  80 and 87-88; the Kruslin and Huvig v. France judgments of 24 April 1990, Series A nos. 176-A, pp. 24-25, §§ 36-37, and 176-B, pp. 56-57, §§ 35-36; the Halford v. the United Kingdom judgment of 25 June 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997-III, p. 1017, § 51; the Kopp v. Switzerland judgment of 25 March 1998, Reports 1998-II, p. 543, §§ 7576; and Amann v. Switzerland [GC], no. 27798/95, §§ 61-62 and 77-81, ECHR 2000-II), it finds that the domestic law rules providing that information affecting national security may be gathered, recorded and archived in secret files do not afford a sufficient degree of foreseeability. The holding and use by the RIS of information on the applicant's private life were therefore not “in accordance with the law”, so that Article 8 was violated. I fully subscribe to these findings.

However, I wish to add that in the instant case – irrespective of the adequacy of the legal basis – I have serious doubts whether the interference with the applicant's rights pursued a legitimate aim under Article 8 § 2. There is moreover no doubt in my mind that the interference was not necessary in a democratic society.

As regards the legitimate aim, the Court has regularly been prepared to accept that the purpose identified by the Government is legitimate provided it falls within one of the categories set out in paragraph 2 of Articles 8 to 11. However, in my view, in respect of national security as in respect of other purposes, there has to be at least a reasonable and genuine link between the aim invoked and the measures interfering with private life for the aim to be regarded as legitimate. To refer to the more or less indiscriminate storing of information relating to the private lives of individuals in terms of pursuing a legitimate national security concern is, to my mind, evidently problematic.

In the Rotaru case, data collected under a previous regime in an unlawful and arbitrary way, concerning the activities of a boy and a student, going back more than fifty years and in one case sixty-three years, some of the information being demonstrably false, continued to be kept on file without adequate and effective safeguards against abuse. It is not for this Court to say whether this information should be destroyed or whether comprehensive rights of access and rectification should be guaranteed, or whether any other system would be in conformity with the Convention. But it is hard to see what legitimate concern of national security could justify the continued storing of such information in these circumstances. I therefore consider that the Court would have been entitled to find that the impugned measure in the present case did not pursue a legitimate aim within the meaning of Article 8 § 2.

This finding would have rendered it unnecessary to determine whether the measure in question was necessary in a democratic society, because that test depends on the existence of a legitimate aim. If, however, the Court had preferred to accept the existence of a legitimate national security aim, it would have recalled that States do not enjoy unlimited discretion to subject individuals to secret surveillance or a system of secret files. The interest of a State in protecting its national security must be balanced against the seriousness of the interference with an applicant's right to respect for his or her private life. Our Court has repeatedly stressed “the risk that a system of secret surveillance for the protection of national security poses of undermining or even destroying democracy on the ground of defending it” (see the Leander v. Sweden judgment of 26 March 1987, Series A no. 116, p. 25, § 60; see also the Klass and Others v. Germany judgment of 6 September 1978, Series A no. 28, pp. 21 and 23, §§ 42 and 49, and, mutatis mutandis, the Chahal v. the United Kingdom judgment of 15 November 1996, Reports 1996-V, pp. 1866-67, § 131, and the Tinnelly & Sons Ltd and Others and McElduff and Others v. the United Kingdom judgment of 10 July 1998, Reports 1998-IV, pp. 1662-63, § 77). This is why the Court must be satisfied that the secret surveillance of citizens is strictly necessary for safeguarding democratic institutions and that there exist adequate and effective safeguards against its abuse.

In all the circumstances of this case and in the light of what has been said above in connection with the legitimate aim, it has to be concluded that the interference in question was not remotely necessary in a democratic society to attain an aim relating to national security.

In sum then, even if a foreseeable legal basis had existed in the Rotaru case, our Court would have had to find a violation of Article 8 nevertheless, either on the ground that there was no legitimate aim for continuing an abusive system of secret files, or because such continuation was clearly not necessary in a democratic society.

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE LORENZEN

In this case I have voted for the conclusions of the majority as well as for the reasons behind them. However, this does not mean that I disagree in substance with what is said in the concurring opinion of Judge Wildhaber concerning the other requirements under Article 8 § 2. The reason why I have not joined it is solely that the Court has consistently held that when an interference with the rights under Article 8 is not “in accordance with the law”, it is not necessary to examine whether the other requirements of Article 8 § 2 are fulfilled. I consider it essential to maintain that case-law.

 

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE BONELLO

1.  The majority found a violation of Article 8, having held its provisions applicable to the facts of the present case. I voted with the majority in finding other violations of the Convention, but I cannot endorse the applicability of Article 8.

2.  Article 8 protects the individual's private life. At the core of that protection lies the right of every person to have the more intimate segments of his being excluded from public inquisitiveness and scrutiny. There are reserved zones in our person and in our spirit which the Convention requires should remain locked. It is illegitimate to probe for, store, classify or divulge data which refer to those innermost spheres of activity, orientation or conviction, sheltered behind the walls of confidentiality.

3.  On the other hand, activities which are, by their very nature, public and which are actually nourished by publicity, are well outside the protection of Article 8.

4.  The secret data held by the State security services which the applicant requested to see related in substance to: (a) the active membership of one Aurel Rotaru in a political movement; (b) his application to publish two political pamphlets; (c) his affiliation to the youth movement of a political party; and (d) the fact that he had no criminal record (see paragraph 13 of the judgment).

5.  The first three items of information refer exclusively to public pursuits. Eminently public, I would add, in so far as political and publishing activism requires, and depends on, the maximum publicity for its existence and success. The records did not note that the applicant voted for some particular political party – that, of course, would have invaded his no-entry zone of confidentiality. The records, in substance, register how Aurel Rotaru manifested publicly his public militancy in particular public organisations.

6.  In what way does the storage of records relating to the eminently public pursuits of an individual violate his right to privacy? Until now the Court has held, unimpeachably in my view, that the protection of Article 8 extends to confidential matters, such as medical and health data, sexual activity and orientation, family kinship and, possibly, professional and business relations and other intimate areas in which public intrusion would be an unwarranted encroachment on the natural barriers of self. Public activism in public political parties has, I suggest, little in common with the ratio which elevates the protection of privacy into a fundamental human right.

7.  The fourth element contained in the applicant's file referred to an annotation that he had no criminal record. The Court found even that to be a violation of the applicant's right to privacy. The Court underlined that the security services' notes (including some information which was over fifty years old) contained the applicant's criminal record, and concluded that “such information, when systematically collected and stored in a file held by agents of the State, falls within the scope of 'private life' for the purposes of Article 8 § 1 of the Convention” (see paragraph 44 of the judgment).

8.  This, in my view, overreaches dangerously the scope of Article 8. Stating that the storage of a person's criminal record by police authorities (even when, as in the present case, it proves that the individual has no criminal antecedents) calls Article 8 into play can have frighteningly farreaching consequences vis-à-vis “the interests of national security, public safety and the prevention of disorder or crime” – all values that Article 8 expressly sets out to protect.

9.  I would accept, albeit on sufferance, that the storage of criminal records by the police may possibly amount to an interference with the right to privacy, but would hasten to add that such interference is justified in the interest of combating crime and of national security. The Court did not find it necessary to do so.

10.  Of course, my unease is only focused on the censure by the Court of the storage of criminal records. The wanton and illegitimate disclosure of the contents of those records could very well raise issues under Article 8.

11.  The Court seems to have given particular weight to the fact that “some of the information has been declared false and is likely to injure the applicant's reputation” (see paragraph 44 of the judgment). These concerns pose two separate questions: that of the falsity of the information, and that of its defamatory nature.

12.  Some of the data in the applicant's security file actually referred to another person sharing the applicant's name, and not to him. This, undoubtedly, rendered that information “false” in the applicant's regard. But does falsity relating to matters in the public domain alchemise that public information into private data? The logic behind this sequence of propositions simply passes me by.

13.  Again, I have no difficulty in acknowledging that the “false” data about the applicant, stored by the security services, were likely to injure his reputation. Quite tentatively, the Court seems lately to be moving towards the notion that “reputation” could well be an issue under Article 8[3]. Opening up Article 8 to these new perspectives would add an exciting extra dimension to human rights protection. But the Court, in my view, ought to handle this reform frontally, and not tuck it in, almost surreptitiously, as a penumbral fringe of the right to privacy.

14.  Had I shared the majority's views that the right to privacy also protects outstandingly public data, I would then have proceeded to find a violation of Article 8, as I fully subscribe to the Court's conclusion that the holding and use by security forces of the information relating to the applicant were not “in accordance with the law” (see paragraphs 57-63 of the judgment).


[1].  Note by the Registry. Protocol No. 11 came into force on 1 November 1998.

[2].  That is, belonging to the Legion of Archangel Michael, an extreme right-wing, nationalist, anti-Semitic and paramilitary Romanian movement created in 1927 as a breakaway movement from a movement of similar tendencies, the League for Christian National Defence. The legionnaire movement gave birth to a number of political parties which influenced Romanian politics during the 1930s and 1940s.

[3].  See the Fayed v. the United Kingdom judgment of 21 September 1994, Series A

no. 294-B, pp. 5051, § 66-68, and the Niemietz v. Germany judgment of 16 December 1992, Series A no. 251B, pp. 35-36, § 37.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde